DANIEL POLANSKY

GRAD SJENA........................................................

POLJUBACOŠTRICE

Prevela s engleskogJana Merlin

Naslov izvornikaDaniel Polansky

The Straight Razor CureCopyright © za hrvatsko izdanje Znanje d.o.o. 2013

1. POGLAVLJE

U prvim danima Velikog rata, na bojištima Apresa i Ivesa, stekao sam sposobnost odbacivanja sna treptajem oka. Bila je to nužna prilagodba jer bi se čvrsti spavaći probudili uz prizor drenskih komandosa s mačetom. Tog traga svoje prošlosti rado bili se riješio kada se sve uzme u obzir. Rijetke su situacije u kojima je potrebno uključiti sva osjetila i svijet je uglavnom bolji dok se samo mutno nazire.

Naprimjer, moja je soba mjesto koje je bolje gledati kroz polusan ili pijanu letargiju. Kasno jesenje sunce prodiralo je kroz prašnjavi prozor te je soba, ionako samo korak od pravog svinjca, izgledala još manje privlačno. Čak i po mojim kriterijima, to je bila rupa, a moji su kriteriji niski. Jedini namještaj, osim kreveta, bila je otrcana komoda i okrhnuti stol, a sloj prljavštine prekrivao je pod i zidove. Pomokrio sam se u noćnu posudu i izlio sadržaj u uličicu pod prozorom.

Grad sjena bio je u punom zamahu, ulicama je odjekivala vriska ribarskih baba koje su oglašavale dnevni ulov radnicima koji su nosili sanduke sjeverno u Stari grad. Na tržnici nekoliko ulica istočnije, trgovci su za komadiće bakra prodavali ispodprosječnu robu posrednicima, a dolje u Ulici svjetla ulična je dječurlija umornim i nepopustljivim očima vrebala neoprezne trgovce i plemiće koji su odlutali predaleko od doma. Na uglovima i u uličicama, muške su se prostitutke oglašavale kao i ribarske babe, ali oni su govorili tiše i naplaćivali više. Ispijene kurve koje je zapala jutarnja smjena mlako su prizivale prolaznike u nadi da će svoj izblijedjeli šarm pretvoriti u zalihu alkohola ili daha za taj dan. Opasni muškarci uglavnom su još spavali, njihove oštrice bile su u koricama pored kreveta. Zbilja opasni muškarci bili su budni već satima i svojim su perima marljivo ispisivali poslovne knjige.

Podigao sam ručno ogledalo s poda, ispružio ruku i pogledao se. U najboljim okolnostima, ja sam ružan muškarac, čak i kad se namirišem i manikiram. Baburast nos visi mi ispod prevelikih očiju, usta mi stoje poput loše centrirane rane od noža. Moju prirodnu ljepotu naglašava niz ožiljaka kakvih bi se i mazohist sramio. Ožiljak od

šrapnela koji me je skoro pokosio, svjetliji od kože, proteže mi se obrazom, otkinut komad lijevog uha svjedoči o uličnoj tučnjavi u kojoj sam završio na drugom mjestu.

Bočica vilinskog daha mamila me s trošnog stola. Otvorio sam je i ušmrkao njezin sadržaj. Pretjerano slatka para ispunila mi je nosnice, a to je pratilo već poznato zujanje u ušima. Zatresao sam bočicu — bila je poluprazna, brzo se potrošila. Obukao sam košulju, obuo čizme, zgrabio torbu koja je bila ispod kreveta, prebacio je preko ramena i sišao sam ususret kasnom jutru.

U ovo doba dana u Teturavom grofu bilo je tiho jer nije bilo svjetine pa je glavnom prostorijom dominirala golema pojava iza šanka — Veliki Adolphus, suvlasnik i krčmar. Usprkos visini — za glavu je nadvisivao mojih metar i osamdeset dva — njegov je bačvasti trup bio toliko širok da je izgledao ugojeno, no bolji pogled otkrio bi da su to mišići. Adolphus je bio ružan i prije nego što mu je drenska strijela odnijela lijevo oko, a nije pomoglo ni crno platno koje je sada nosio zavezano preko duplje ni ožiljak koji mu je sjekao izbrazdani obraz. Zbog toga, kao i zbog mrkog pogleda, izgledao je poput razbijača i tupana, a iako nije bio nijedno od toga, zbog takva su dojma ljudi uglavnom bili pristojni u njegovu društvu.

Čistio je šank i popovao jednom od treznijih gostiju o najnovijim nepravdama. To je bio popularan oblik razonode. Prišao sam i sjeo na najčišći stolac.

Adolphus je bio previše zadubljen u rješavanje državnih problema da bi svoj monolog prekinuo običnim pozdravom, tako da mi je samo usputno kimnuo. »Dakle, sigurno se slažete sa mnom sada kada smo uvidjeli da je Njegova Milost promašaj u ulozi kancelara. Neka opet vješa pobunjenike kao izvršitelj pravde prijestolja — barem je za tu zadaću bio sposoban.«

»Ne znam o čemu govoriš, Adolphuse. Svi znaju da su naši vode mudri koliko i pošteni. Nego, je li prekasno za porciju jaja?«

Okrenuo je glavu prema kuhinji i zarežao: »Ženo! Jaja!« Nakon te digresije okrenuo se natrag prema svom pijanom taocu.

»Pet godina dao sam Kruni. Pet godina i oko.« Adolphus je volio ubacivati svoju ozljedu u svakodnevne razgovore, čini se da je

imao dojam da je bila neprimjetna. »Pet godina do grla u govnima i prljavštini, pet godina dok su se bankari i plemići kod kuće bogatili na mojoj krvi. Pola okra mjesečno nije puno za pet takvih godina, ali moje je i proklet bio ako im dopustim da to zaborave.« Bacio je krpu na šank i uperio svoj kobasičasti prst u mene želeći me potaknuti da nešto kažem. »To je i tvojih pola okra, prijatelju. Neobično si tih za nekoga koga je zaboravila i njegova zemlja i njegova kraljica.«

Što reći ? Kancelar će raditi što želi, a naklapanja bivšeg kopljonoše bez oka neće puno utjecati na njega. Neodređeno sam progunđao. Adeline, tiha i mala, sušta suprotnost suprugu, izašla je iz kuhinje, ponudila mi tanjur i blago se osmjehnula. Prvo sam uzeo, a drugo uzvratio. Adolphus je nastavio svoju tiradu, ali ja sam se usredotočio na jaja i ignorirao ga. Prijatelji smo već desetljeće i pol jer mu opraštam brbljavost, a on meni šutljivost.

Dah je počeo djelovati. Osjetio sam kako mi se živci smiruju i vid mi postaje oštriji. Natrpao sam usta pečenim crnim kruhom i razmislio o poslu koji me čekao. Namjeravao sam posjetiti svoju vezu na carini — prije četrnaest dana obećao mi je ispravne propusnice, ali još nije održao riječ. Osim toga, čekali su me uobičajeni obilasci distributera koji su kupovali od mene: sumnjivih pipničara i malih dilera, svodnika i preprodavača. Navečer sam trebao navratiti na zabavu blizu Korovih Visova — rekao sam Yanceyju Rimotvorcu da ću ga posjetiti prije večernjeg nastupa.

Na glavnoj pozornici pijanac je nekako uspio prekinuti Adolphusovu bujicu kvazikoherentne kritike društva. »Jeste li čuli što o malenoj?«

Div i ja tužno smo se pogledali. »Hulje su beskorisne«, rekao je Adolphus i vratio se čišćenju. Prije tri dana dijete lučkog radnika nestalo je iz uličice pred kućom. Otad je mala Tara postala poznat slučaj ljudima iz Grada sjena. Ribarski ceh ponudio je nagradu, Crkva Prašeta ponudila je obred za nju, čak su i čuvari odbacili letargiju na nekoliko sati i zalupali na vrata te zavirili u bunare. Nisu ništa pronašli, a sedamdeset i dva sata je dugo za dijete koje se izgubilo na dva i pol najgušće naseljena četvorna kilometra carstva. Ako je to Šakrina volja, djevojčica je dobro, ali ja se ne bih kladio na to u svojih neisplaćenih pola okra.

Spominjanje djeteta izazvalo je omanje čudo jer je uspjelo začepiti Adolphusa. Završio sam doručak u tišini, odgurnuo tanjur i ustao. »Preuzmi moje poruke — vraćam se nakon mraka.«

Adolphus mi je mahnuo u znak pozdrava.

Izašao sam u podnevni kaos Grada sjena i krenuo na istok prema pristaništu. Jednu ulicu dalje uočio sam Kid Maca, svodnika i vrhunskog ubojicu, kako sa svojih metar i šezdeset sedam mrko stoji naslonjen na zid i mota cigaretu. Zurio je preda se tamnim očima koje su se nalazile iznad izblijedjelih ožiljaka od dvoboja, a odjeća mu je, kao i uvijek bila savršeno usklađena, od širokog oboda šešira do srebrne drške rapira1 (1franc, ravan mač zaoštrena vrha i tankih oštrica, op. ur.). Naslonio se na cigleni zid zauzevši stav koji je bio spoj prijetnje nasiljem i potpune ravnodušnosti.

Otkad je stigao u susjedstvo, Mac je tijekom godina uspio zauzeti mali teritorij spojem vještine rukovanja oštricom i potpune posvećenosti svojih kurvi koje su sve do jedne bile zaljubljene u njega kao majka u prvorođenca. Često sam mislio da Mac ima najlakši posao u Gradu sjena, izgledalo je da najvećim dijelom brine da se njegove prostitutke ne poubijaju natječući se za njegovu pažnju, ali to ne biste pomislili kada vidite mrki izraz koji mu je trajno bio urezan u lice. Imali smo prijateljski odnos otkad sam pokrenuo svoj posao, razmjenjivali smo informacije i povremeno radili usluge jedan drugome.

»Mac.«

»Warden.« Ponudio mi je svoju cigaretu.

Zapalio sam je šibicom iz remena. »Kako su cure?«

Istresao je malo duhana iz kesice i počeo motati novu cigaretu. »Zbog onog izgubljenog djeteta uzrujanije su od jata kokoši. Crvena Annie toliko je ridala da pola noći nitko nije mogao spavati sve dok je Euphemia nije napala skakavcem.«

»Baš su osjetljive.« Posegnuo sam u torbu i neprimjetno mu predao njegovu pošiljku. »Ima li novosti o Eddiju Pizdi?« pitao sam misleći na njegova suparnika kojeg su ranije tog tjedna istjerali iz Grada sjena.

»Radi korak od stožera, a misli da ne mora potplatiti hulje?

Eddie je preglup da bi preživio. Neće dočekati kraj zime — kladio bih se u argent.« Mac je smotao cigaretu jednom rukom, a paket ubacio u stražnji džep drugom.

»Ne bih prihvatio tu okladu«, rekao sam.

Mac je turio cigaretu u usta izvijena u podrugljiv osmijeh. Sa svog položaja gledali smo promet kako jenjava. »Jesi li već dobio one propusnice?« upitao je.

»Danas ću svratiti do svog čovjeka. Uskoro bih trebao imati nešto za tebe.«

Promrmljao je nešto što je možda bila suglasnost, a ja sam htio krenuti. »Trebaš znati da dečki koji rade za Zečju Usnu prodaju istočno od kanala.« Uvukao je dim i napravio dva savršena kruga koji su slijedili jedan drugog prema milostivom nebu. »Cure već nekih tjedan dana povremeno viđaju njegovu ekipu.«

»Čuo sam. Kloni se nevolja, Mac.«

Ostavio sam ga da i dalje izgleda opasno.

Ostatak popodneva dostavljao sam robu i obavio nekoliko poslića. Moj službenik na carini napokon je nabavio propusnice iako, s obzirom na brzinu kojom je napredovala njegova ovisnost o vilinskom dahu, to bi mogla biti i zadnja usluga koju će mi moći učiniti.

Posao sam završio u predvečerje i zastao sam kod svog najdražeg uličnog štanda po zdjelicu govedine u umaku od čilija. Još sam se trebao naći s Yanceyjem prije njegova nastupa za neke snobovske aristokrate blizu Starog grada pa me čekala duga šetnja. Udario sam prečac uličicom jer sam želio uštedjeti na vremenu, kada sam ugledao nešto zbog čega sam stao tako brzo da sam se zamalo srušio.

Rimotvorac će pričekati. U uličici preda mnom nalazilo se maleno tijelo djeteta, stravično zgrčeno i omotano plahtom promočenom krvlju.

Čini se da sam pronašao malu Taru.

Bacio sam ostatak večere u kanalizacijski otvor. Odjednom nisam bio gladan.

2. POGLAVLJE

Stao sam i sagledao situaciju. Štakori u Gradu sjena nisu poznati po plašljivosti i zaključio sam da joj je tijelo nedavno ovdje ostavljeno jer je bilo netaknuto. Čučnuo sam i položio dlan na njezina malena prsa — bila su hladna. Umrla je prije nego što je bačena ovdje. Izbliza sam jasnije vidio sramotu koju joj je nanio mučitelj. Zadrhtao sam i odmaknuo se istovremeno primijetivši i neobičan miris, ne onaj odvratno slatkasti vonj leša u raspadanju, već oštri alkemičarski miris koji mi je ostavio opor trag u grlu.

Povukao sam se iz uličice na glavnu cestu i dozvao dva ulična balavca koja su dangubila ispod obližnje nadstrešnice. Moje ime ima određeni sitni značaj medu nižim klasama pa su mi prišli misleći da sam ih odabrao za neki zločinački plan, uzbuđeni što im se pruža prilika. Onom koji je izgledao tupavije dao sam bakreni novčić i rekao mu da pronađe čuvara. Kada je skrenuo iza ugla, okrenuo sam se prema drugom dječaku.

Polovicu čuvara iz Grada sjena snabdijevam kurvama i razvodnjenim pivom pa oni neće predstavljati problem. Međutim, ovakvo ubojstvo zahtijevat će pozornost agenta, a osoba koju pošalju mogla bi biti dovoljno luda i osumnjičiti mene. Morao sam se riješiti robe.

Dječak me gledao smeđim očima duboko usađenim na blijedom licu. Poput većine ulične dječurlije bio je mješanac, crte lica triju rigunskih naroda izmiješale su se s nizom stranih rasa. Bio je užasno mršav, čak i za jednog beskućnika, koščate lopatice i laktovi ocrtavali su se ispod dronjaka koje je nosio.

»Znaš tko sam?«

»Ti si Warden.«

»Znaš za Teturavog grofa?«

Kimnuo je, a njegove tamne oči bile su raskolačene, ali jasne. Ispružio sam torbu prema njemu.

»Odnesi ovo onamo i predaj kiklopu iza šanka. Reci mu da sam ja rekao da ti duguje argent.«

Posegnuo je za torbom, a ja sam mu zario prste u pregib vrata. »Znam svaku kurvu, džepara, narkomana i nasilnika u Gradu sjena i upamtio sam tvoje lice. Ako me paket ne bude čekao, morat ću te potražiti. Jasno?« Pojačao sam stisak.

Nije se lecnuo. »Nisam varalica.« Iznenadilo me hladno samopouzdanje u njegovu glasu. Odabrao sam pravog derana.

»Bježi onda.« Pustio sam torbu, a on je odjurio iza ugla.

Vratio sam se u uličicu i popušio cigaretu dok sam čekao hulje. Trebalo im je duže nego što sam očekivao, s obzirom na ozbiljnost situacije. Uznemiravajuće je otkriti da je nisko mišljenje o predstavnicima zakona i dalje prešutno pohvalno. Nakon što sam popušio dvije cigarete, dječak se napokon vratio s dvojicom čuvara.

Znao sam ih iz viđenja. Jedan je bio nov, u službi tek šest mjeseci, ali drugog sam godinama potplaćivao. Vidjet ćemo kakve ću koristi imati od toga ako što krene po zlu. »Zdravo, Wendelle.« Pružio sam mu ruku. »Lijepo vas je opet vidjeti, čak i u ovim okolnostima.«

Wendell mi je energično zatresao ruku. »I tebe«, rekao je. »Nadao sam se da dječak laže.«

Nisam imao što odgovoriti na to. Wendell je kleknuo pored tijela, a kaput mu se vukao po blatu. Iza njega, njegov je mladi kolega problijedio do one nijanse bijele koja obično prethodi povraćanju. Wendell mu je preko ramena doviknuo ukor: »Dosta! Kvragu, čuvar si — budi muško!« Ponovo se okrenuo prema truplu,

nesiguran u svoj sljedeći potez. »Pretpostavljam da bih sad trebao pozvati agenta?« upitno je izjavio.

»Pretpostavljam«, odgovorio sam.

»Otrči u stožer«, Wendell je naredio podređenom, »i reci im da pošalju jezu. Reci im da pošalju dvojicu.«

Čuvari provode gradske običaje i zakone — kada nisu plaćeni da zažmire — ali istraživanje zločina uglavnom je izvan njihova dosega. Ako ubojica ne stoji iznad trupla s krvavim nožem u ruci, nisu od neke koristi. Kada se dogodi zločin koji je važan nekome istaknutome, šalje se agent Krune, službeno ovlašten za izvršenje pravde Prijestolja. Ledeni, hladni, snježni ili sivi vrazi, zovite ih kako želite, ali pognite glavu kada prolaze pored vas i brzo odgovarajte ako

vas nešto pitaju jer jeza nije čuvar, a od nesposobne policije opasnija je samo sposobna. Tijelo bačeno u Grad sjena obično ne privlači njihovu pozornost — činjenica koja čini čuda kada se uzme u obzir stopa ubojstava — ali ovo nije pijanac utopljen u lokvi ili zaklani narkoman. Za ovakvo što šalje se agent.

Nakon nekoliko minuta na scenu se vratio mali odred čuvara. Dvojica su počela ograđivati područje. Ostali su stajali i izgledali važno. Nije im baš polazilo za rukom, ali nisam im imao srca to reći.

Kada mu je dosadilo čekanje, ili je možda htio dojmiti došljake svojim autoritetom, Wendell se odlučio okušati u policijskom poslu. »Vjerojatno neki heretik«, rekao je češući duplu bradu. »Prolazio je kroz pristanište na putu do Kirengrada, ugledao je djevojčicu i...« Učinio je nagli pokret rukom.

»Da, čujem da se to često događa.«

Uključio se i njegov partner dječačkog lica punog otrova, daha oporog od gorčine koju je pokušao suspregnuti. »Ili Otočanin. Znate kakvi su oni.«

Wendell je mudro kimnuo. Uistinu, znao je kakvi su.

Čuo sam da u nekim novijim odjelima za duševne bolesnike luđacima i mentalno zaostalima daju rutinske zadaće. Moraju šivati gumbe na hrpama tkanina, a beskoristan rad na njihove uništene umove djeluje poput melema. Ponekad se pitam jesu li čuvari nastavak te terapije u puno većem omjeru, razrađeni društveni program osmišljen radi podarivanja iluzije korisnosti onima koji slabo funkcioniraju.

Bilo kako bilo, nema smisla kvariti zabavu pacijentima. Činilo se da je nalet pronicljivosti iscrpio Wendella i njegova suradnika, te su utonuli u tišinu.

Rana jesenska večer otjerala je posljednje tragove svjetlosti s obzora. Zvukove poštene trgovine — ukoliko takva postoji u Gradu sjena — zamijenila je nervozna tišina. Netko u obližnjoj zgradi zapalio je vatru, pa je miris dima ubrzo prekrio smrad trupla. Smotao sam cigaretu kako bih ga potpuno blokirao.

Osjetili smo njihov dolazak prije nego što smo ih vidjeli; nabijena gomila iz Grada sjena micala se s puta poput brodskih olupina koje odnosi poplava. Još nekoliko sekundi i razaznat ćemo ih u kretanju

gomile. Ledeni su se dičili identičnošću svojih uniformi, svaki je bio zamjenjivi član male vojske koja je kontrolirala grad i veći dio naroda. Dugi kaput ledeno sive boje, podignuti ovratnik i šešir širokog oboda iste boje. Kratki mač sa srebrnom drškom visio im je na pojasu, a bio je i umjetničko djelo i savršen instrument nasilja. Zagasit dragulj optočen srebrom visio im je oko vrata — Krunino Oko, službeni simbol njihove moći. Bili su utjelovljenje reda, željezni stisak iza privida uglađenosti.

Iako to nikada neću reći naglas, iako se sramim same pomisli na to, nisam mogao lagati — nedostajala mi je ta jebena odora.

Crispin me prepoznao s udaljenosti od jedne ulice i lice mu se ukočilo, ali nije usporio korak. Nije se puno promijenio u pet godina. Isto plemenito lice gledalo me ispod oboda šešira, isto uspravno držanje nijemo je svjedočilo o mladosti provedenoj pod tutorstvom učitelja plesa i ponašanja. Njegova smeđa kosa nije bila bujna kao prije, ali orlovski nos i dalje je trubio dugu povijest njegove krvi svakom tko je htio pogledati. Znao sam da žali što me susreće kao što sam ja žalio što su pozvali baš njega.

Nisam prepoznao drugog agenta — sigurno je bio nov u službi.

Poput Crispina i on je imao rouenderski nos, dug i arogantan, ali njegova je kosa bila toliko plava da je gotovo bila bijela. Osim platinste grive bio je prototip agenta, njegove svijetloplave oći bile su analitičke, ali nisu osuđivale, tijelo ispod uniforme bilo je dovoljno čvrsto i lako bi vas uvjerilo da bi mogao predstavljati prijetnju — ukoliko niste bili dobro upućeni.

Zastali su na početku uličice. Crispinov je pogled preletio preko prizora, zastao na prekrivenom lešu i zaustavio se na Wendellu koji je sada ukočeno stajao u stavu mirno i davao sve od sebe kako bi izgledao poput policijskog službenika. »Čuvaru«, rekao je Crispin kratko kimnuvši. Drugi agent, i dalje bezimen, nije ponudio ni to, već je zastao čvrsto prekriženih ruku s podrugljivim izrazom na licu. Nakon što je dovoljno pozornosti obratio na protokol, Crispin se okrenuo prema meni. »Ti si je pronašao?«

»Prije četrdeset minuta, ali bila je ovdje već neko vrijeme. Bacio joj je tijelo ovdje nakon što je završio s njom.«

Crispin je polako napravio krug oko mjesta zločina. Na sredini

uličice drvena su vrata vodila u napuštenu zgradu. Zastao je i položio ruku na vrata. »Misliš da je došao ovuda?«

»Ne nužno. Tijelo je dovoljno maleno da ga se sakrije — u malu škrinju, možda prazan sanduk za pivo. U sumrak ova ulica nije jako prometna. Mogao se riješiti tijela i nastaviti hodati.«

»Djelo sindikata?«

»Znaš da nije. Nedirnuto dijete prodaje se za petsto okara na posjedima Bukhirra. Nijedan trgovac robljem ne bi bio toliko glup da izgubi takvu zaradu, a da je tako, našao bi bolji način da se riješi tijela.«

Crispinov partner iskazao je i previše poštovanja strancu u iznošenom kaputu. Polako mi je prišao, uznesen arogancijom koja se javlja kada se nasljedni osjećaj superiornosti zacementira pristupanjem u javnu službu. »Tko je ovaj čovjek? Što je radio kada je pronašao tijelo?« Podrugljivo me pogledao. Moram priznati da je savladao taj izraz lica. Iako ga često susrećemo, to nije izraz koji svatko može usavršiti.

Međutim, nisam reagirao pa se okrenuo prema Wendellu. »Gdje su njegove stvari? Što ste pronašli dok ste ga pretraživali?«

»Pa, gospodine«, rekao je Wendell, a njegov se naglasak, tipičan za stanovnike Grada sjena, pojačao. »Budući da je on prijavio

tijelo, zaključili smo... želim reći...« Debelom rukom obrisao je nos i izmucao odgovor. »Gospodine, nismo ga pretražili.«

»Zar tako izgleda istraga kada je vode čuvari? Osumnjičeni je pronađen pored tijela ubijenog djeteta, a vi s njim ljubazno razgovarate iznad leša? Radi svoj posao kako treba i pretraži ga!«

Wendellovo priprosto lice se zacrvenilo. Ispričavajući se, slegnuo je ramenima, prišao mi i počeo me pretraživati.

»To neće biti potrebno, agente Guiscard«, prekinuo ga je Crispin. »Ovaj čovjek je... stari saveznik. Nije osumnjičen.«

»Uvjeravam vas, samo u ovom slučaju. Agent Guiscard, znači ? Slobodno me pretražite, agente Guiscard. Opreza nikad dosta. Tko može reći da nisam oteo tu djevojčicu, silovao je i mučio, riješio se njezina tijela, pričekao sat vremena i pozvao čuvare?« Guiscardovo lice

postalo je tamnocrveno, neobičan kontrast njegovoj kosi. »Pravo smo čudo od djeteta, zar ne? Pretpostavljam da takva pamet dolazi u paketu s vašim pedigreom.« Guiscard je stisnuo šaku. Ja sam se nacerio.

Crispin se ubacio između nas i počeo izvikivati naredbe: »Dosta! Imamo posla! Agente Guiscard, vrati se u Crnu kuću i reci im da pošalju vidovnjaka; ukoliko požuriš, možda još stigne štogod otkriti. Vi ostali zaštitite područje. Ovdje će za deset minuta biti pedeset ljudi, a ne želim da nam unište mjesto zločina. I, za ljubav Šakrinu, neka netko pronađe roditelje ovog jadnog djeteta.«

Guiscard me nemoćno pogledao, a zatim je odjurio. Istresao sam malo duhana iz kesice i počeo motati cigaretu. »Imaš pune ruke posla s novim partnerom. Čiji je on nećak?«

Crispin se slabašno osmjehnuo. »Nećak grofa od Gremvicka.«

»Lijepo je vidjeti da se ništa nije promijenilo.«

»Nije tako loš. Ti si ga izazivao.«

»Lako ga je bilo izazvati.«

»Nekoć se to i za tebe moglo reći.«

Vjerojatno je imao pravo. Godine su me opustile ili sam barem volio tako misliti. Ponudio sam cigaretu bivšem partneru.

»Prestao sam — gušilo me.«

Stavio sam je u usta. Godine prijateljstva nelagodno su se protezale između nas.

»Ako nešto otkriješ, dođi k meni. Nemoj sam ništa poduzimati«, rekao je Crispin tonom glasa na granici molbe i naredbe.

»Ne rješavam zločine, Crispine, jer nisam agent.« Kresnuo sam šibicu o zid uličice i zapalio cigaretu. »Ti si se pobrinuo za to.«

»Sam si se za to pobrinuo. Ja sam samo promatrao tvoj pad.«

Ovo je dovoljno dugo trajalo. »Osjetio sam nekakav miris na lešu. Možda je sada već nestao, ali isplati ga se istražiti.« Nisam se mogao natjerati da mu poželim sreću.

Napustivši zaklon uličice, vidio sam kako se formira grupa promatrača — kao i uvijek ideja, ljudskog jada privlačila je ljude. Vjetar se pojačao. Čvrsto sam se ogrnuo kaputom i ubrzao korak.

3. POGLAVLJE

U Teturavom grofu bila je gužva tipična za vikend. Adolphusov pozdrav odjeknuo je od zidova dok sam se gurao kroz guste redove gostiju i sjeo za šank. Natočio je čašu piva i nagnuo se prema meni dok mi ju je predavao. »Dječak je donio tvoj paket. Stavio sam ti ga u sobu.«

Nekako sam i očekivao da će se deran iskazati.

Adolphus je tjeskobno stajao ispred mene sa zabrinutim izrazom na unakaženom licu. »Rekao mi je što si pronašao.«

Otpio sam gutljaj pića.

»Ako želiš razgovarati...«

»Ne želim.«

Pivo je bilo gusto i tamno. Popio sam šest čaša kako bih iz glave izbacio sliku prepletenih ruku i blijede, izranjavane kože. Svjetina se kovitlala oko mene; tvornički radnici koji su odradili svoju smjenu i hvalisavci koji planiraju noćne ludorije. Takve me večeri podsjete zašto sam suvlasnik krčme, ali hrpa srdačnih propalica koji loču jeftinu cugu nije pomogla u popravljanju mojeg raspoloženja.

Iskapio sam piće i ustao.

Adolphus je odmahnuo mušteriji i prišao mi. »Odlaziš?«

Potvrdno sam progunđao. Pogled na mom licu sigurno je nagovještavao nasilje jer mi je Adolphus položio svoju ogromnu šapu na ruku.

»Trebaš oštricu? Ili društvo?«

Odmahnuo sam glavom, a on je slegnuo ramenima i vratio se čavrljanju s gostima.

Posjet Tancredu Zečjoj Usni čekao me otkad sam prije pola mjeseca vidio jednog od njegovih kurira kako prodaje snenotrs na mom teritoriju. Tancred je bio sitna riba i uspio je ugrabiti neznatan položaj bljutavom kombinacijom jeftinog nasilja i sitnog lukavstva, ali neće to moći zadržati duže od nekoliko sezona. Premalo će platiti svoje dečke ili će pokušati prevariti čuvare i ne isplatiti im njihov postotak, ili će

naljutiti sindikat i umrijet će u uličici od uboda bodežom. Nisam nikada osjetio potrebu ubrzati njegov sastanak s Onom Koja Čeka Iza Svega, ali u našem poslu pogreške nisu dopuštene. Prodajom na mom teritoriju poslao mi je poruku, a pravila ponašanja zahtijevala su od mene odgovor.

Zečja Usna iskamčio je komadić zemlje zapadno od kanala blizu Okuke pa je svoje poslove vodio iz rupe, bara koji se zvao Krvava djevica. Najviše je zarađivao od trgovine koja je dečkima iz sindikata bila previše neznatna ili gadna, dilao je zmajevac i uzimao novac za zaštitu od susjednih trgovaca koji su bili dovoljno jadni ili glupi da mu ga daju. Do njegova brloga čekala me duga šetnja, ali barem ću imati vremena razbistriti glavu od cuge. Popeo sam se u sobu po bočicu vilinskog daha i krenuo.

Zapadni dio Grada sjena bio je tih, trgovci su otišli svojim kućama, a noćni život preselio se južno prema pristaništu, tako da sam dvanaest ulica do kanala prešao u relativnoj samoći. Tako kasno navečer most Herm nije izgledao samo ruševno, već i sablasno, vrijeme i erozija izbrisali su mramorne detalje s njega. Krhotine ruku kamenih Deva izvijale su se prema nebu u molitvi, a jedini vidljivi detalji na njihovim licima bile su raskolačene oči i razjapljena usta. Ispod mosta, rijeka Andel tekla je lijeno i sporo, dostojanstveno je nosila gradski izmet prema luci i moru. Nastavio sam koračati i zaustavio sam se na ulazu u neistaknutu zgradu osamsto metara zapadnije.

Buka s drugog kata dopirala je do sjena pred zgradom. Ušmrkao sam dah, a zatim sam to činio sve dok nisam ispraznio bočicu i dok mi zujanje u ušima nije postalo glasno kao roj pčela. Razbio sam bočicu o zid i pojurio stepenicama preskačući dvije odjednom.

Krvava djevica bila je rupčaga, mjesto nakon kojeg na izlasku poželite istrljati kožu lužinom — u usporedbi s ovom, atmosfera u Teturavom grofu bila je poput zakuske na kraljevskom dvoru. Baklje su bacale mutnu svjetlost na neukusni interijer, raspadajuća lamperija bila je postavljena u nekoliko prostorija koje je Zečja Usna iznajmljivao po satu, kao i svoje ocvale kurve. One su ujedno bile i konobarice, a slabo je svjetlo otkrivalo njihovu dugu posvećenost toj profesiji.

Ugrabio sam mjesto preko puta rupe u zidu koja je služila kao prozor i mahnuo konobarici. »Znaš tko sam?« pitao sam. Kimnula je.

Tamna kosa prekrivala joj je izduženu glavu, a njezine razroke oči bile su prazne i mirne. »Donesi mi nešto u što nitko nije pljunuo i reci šefu da sam ovdje.« Dobacio sam joj bakreni novčić i promatrao kako umorno odlazi.

Dah me sada jako lupao i čvrsto sam stisnuo šake uz tijelo kako mi se ruke ne bi tresle. Oprezno sam proučavao goste i razmišljao koliko bi jedan dobro podmetnuti požar poboljšao ovo susjedstvo.

Konobarica se vratila nekoliko minuta kasnije donijevši napola pun vrčem s poklopcem. »Brzo će doći«, rekla je.

Pivo je najvećim dijelom bila sama kišnica. Natjerao sam se da ga progutam i pokušavao ne misliti na dijete.

Otvorila su se stražnja vrata i ušao je Zečja Usna s dvojicom svojih momaka. Tancred je imao prikladno ime — rascjep mu se protezao od brade do nosa, defekt koji ni njegova gusta brada nije uspijevala sakriti. Ništa drugo na njemu nije bilo vrijedno spomena. Tijekom vremena nekako je stekao reputaciju nemilosrdna čovjeka, ali smatrao sam da je to najvećim dijelom proizišlo iz njegove deformiranosti.

Dva priljepka izgledala su glupo i ratoborno — vrsta jeftinih uličnih nasilnika kakve je Tancred volio imati uza se. Prvog sam znao — Pauk je bio zbijen, tamnokos, napola Otočanin s lijenim okom koje je zadobio jer je bio preglasan pored grupe čuvara. Prije se smucao s grupicom riječnih štakora, noću su provaljivali na teglenice s teretom i krali što bi našli. Drugog nisam prije vidio, ali njegovo izbrazdano lice i kiselkasti vonj govorili su o njegovim lošim genima jednako jasno kao njegovo okruženje i odabir profesije. Pretpostavio sam da su obojica naoružani, iako je samo Paukovo oružje bilo vidljivo, gadan nož koji mu je nametljivo stršio na remenu.

Raširili su se i okružili me. »Zdravo, Tancrede«, rekao sam. »Što ima novoga?«

Nakesio mi se, a možda i nije promijenio izraz lica — nisam bio siguran zbog usne.

»Čujem da tvoji ljudi u zadnje vrijeme imaju problema sa stranama svijeta«, nastavio sam.

Sada sam bio prilično siguran da se kesi. »Problema, Wardene?

Kako to misliš?«

»Kanal je linija između naša dva obrta, Tancrede. Znaš kanal. Ona velika jama istočno od tebe ispunjena vodom.«

Nasmijao se, a trule desni jasno su se vidjele kroz procjep ispod njegova nosa. »To je granica?«

»U našem je poslu važno pamtiti dogovore. Ako ti je to teško, možda je vrijeme da potražiš posao koji je više u skladu s tvojim prirodnim talentima. Bio bi ljupka koristica.«

»Jezik ti je brži od pameti«, zarežao je.

»A tvoj je prevrtljiv, ali onakvi smo kakvima nas je Stvoritelj učinio. Međutim, nisam došao raspravljati o teologiji — trenutno me zanima geografija. Dakle, podsjeti me gdje je granica.«

Zečja Usna povukao se jedan korak, a njegovi dečki su se približili. »Meni se čini da je došlo vrijeme da prekrojimo kartu. Ne znam kakav dogovor imaš sa sindikatima i ne zanima me koliko si blizak s čuvarima — nemaš snagatore pomoću kojih možeš zadržati područje koje snabdijevaš. Koliko ja vidim, ti si nezavisan poduzetnik, a ovih dana nema mjesta za takve.«

Nastavio je govoriti nastojeći se ohrabriti za nadolazeći sukob, ali jedva sam ga čuo kroz zujanje u ušima. Međutim, detalji njegova monologa nisu ni bili važni. Nisam došao raspravljati s njim, a on je iz istog razloga dovukao svoje snagatore.

Zujanje je oslabjelo, a Tancred je napokon izrekao nekakav ultimatum. Pauk je položio ruku na nož. Bezimeni nasilnik polizao je zube široko se osmjehujući. Nekako su stekli dojam da će ovo biti lagano — radovao sam se prilici da ih razuvjerim.

Otpio sam zadnji gutljaj piva i lijevom sam rukom ispustio vrč. Pauk je gledao kako se razbija na podu, a ja sam ga opalio i smrskao mu nos. Prije nego što je njegov partner stigao izvaditi oružje, omotao sam mu ruke oko ramena i bacio nas obojicu kroz otvoreni prozor iza njegovih leda.

Pola sekunde čuo sam samo fijuk vjetra i brze otkucaje svog srca. Pali smo, sa svojih sedamdeset i sedam kila zakucao sam ga u blato, a po zvuku sam znao da je u padu slomio nekoliko rebara. Otkotrljao sam se s njega i uspravio se. Mjesečina je obasjavala mračnu

uličicu. Duboko sam udahnuo i osjetio kako mi se glava bistri. Izbrazdani se pokušao podignuti pa sam ga opalio čizmom u glavu. Zastenjao je i prestao se micati.

Nejasno sam osjećao da je pad nešto učinio mom gležnju, ali bio sam previše ušlagiran da bi me boljelo. Morao sam ovo brzo završiti, prije nego što moje tijelo shvati kakvu sam mu štetu nanio.

Ušetao sam nazad u Djevicu i ugledao Pauka kako juri niz stepenice. Krv mu je curila iz nosa, a u ruci je držao nož. Zarežao je i divljački pojurio na mene — to je bilo glupo, ali Pauk je bio tip muškarca kojeg bi malo boli izbacilo iz takta. Dočekao sam ga na pola stubišta, sagnuo sam se, nabio ga ramenom u koljena i poslao ga naglavačke niz stepenice. Okrenuo sam se želeći ga dokrajčiti, ali ugledao sam bijelu kost koja mu je stršila iz ruke i znao sam da nema potrebe za dodatnim nasiljem. Ostavio sam ga da se drži za ruku i vrišti kao novorođenče.

Na drugom kam većina gostiju stisnula se uza zid gdje su čekali ishod. Dok sam se ja dolje zabavljao, Tancred je zgrabio tešku, drvenu batinu i sada je njome udarao po dlanu. Njegovo iskrivljeno lice imalo je ubojiti izraz, drška batine bila je prekrivena urezima, ali oči su mu bile raskolačene i znao sam da će lako pasti.

Sagnuo sam se dok je njegova toljaga letjela preko moje glave, a zatim ga šakom opalio u trbuh. Tancred je posrnuo unazad sopćući i nemoćno lamatajući toljagom. Kada je zamahnuo drugi put, primio sam ga za zglob, divljački mu ga iskrenuo i privukao ga k sebi, a on je zaurlao i ispustio oružje. Gledao sam ga u oči dok su mu unakažene usne drhtale, a zatim sam ga opalio tako da su ga izdale noge.

Ležao mi je pod nogama i dirljivo jecao. Grupica očevidaca zurila je u mene, gomoljasti nosovi pijanaca, mongoloidne oči idiota, zvjerinjak nakaza parenih u bliskom srodstvu, kretena i ološa. Osjetio sam poriv da zgrabim Tancredovu batinu i napadnem ih, da samo počnem lupati po glavama, krc, krc, krc, da natopim piljevinu krvlju. Oslobodio sam se tog poriva i uvjerio se da je to samo učinak daha. Kucnuo je čas da ovo završim, ali ne prebrzo. Teatralnost je bila važna — htio sam da ovaj ološ razglasi što su vidjeli.

Odvukao sam Tancredovo mlitavo tijelo do obližnjeg stola i položio mu ruku na drvenu površinu. Lijevom rukom pritisnuo sam

njegov dlan, a desnom sam mu čvrsto primio mali prst. »Gdje je granica?« upitao sam i slomio mu prst.

Zaurlao je, no nije odgovorio.

»Gdje je granica?« nastavio sam te mu slomio i sljedeći prst. Sada je jecao, nestajalo mu je zraka i snage, više nije mogao govoriti. Morat će se potruditi. Zaokrenuo sam mu još jedan prst. »Imaš i drugu ruku koju još nisam dodirnuo!« Smijao sam se, a ni sam nisam bio siguran je li to dio predstave. »Gdje je granica?«

»Kanal!« kriknuo je. »Kanal je granica!«

Jedini zvuk u baru bilo je njegovo stenjanje. Okrenuo sam glavu prema publici, uživajući, a zatim sam nastavio dovoljno glasno da me čuje prvi red gledatelja. »Tvoj posao staje kod kanala. Ako opet zaboraviš, pronaći će te kako plutaš u njemu.« Povukao sam njegov zadnji prst i pustio ga da se sruši na pod, a zatim sam se okrenuo i polako izašao iz bara. Pauk je sjedio pogureno na dnu stubišta i odvratio pogled dok sam prolazio.

Dvanaest ulica istočnije učinak daha se istrošio, rukom sam se primio za zid uličice i povraćao sve dok više nisam mogao disati, te sam utonuo u blato i prljavštinu. Neko sam vrijeme tamo klečao i čekao da mi se otkucaji srca vrate u normalu. Dok sam ustajao, noga me je izdala i morao sam kupiti štaku od lažnog bogalja kako bih mogao odšepati ostatak puta kući.

4. POGLAVLJE

Probudio sam se s takvom glavoboljom da je bol u otečenom gležnju bila poput drkanja kurve koja naplaćuje deset okara po satu. Pokušao sam ustati, ali zamutilo mi se pred očima, a želudac me obavijestio da će ponoviti sinoćnju izvedbu pa sam sjeo. U pičku Prašetinu, da više nikada ne taknem vilinski dah, bit će prebrzo.

Kroz prozor je prodiralo sunce, što je značilo da je prošlo podne. Uvijek sam smatrao da, ako propustiš jutro, možeš jednostavno preskočiti i popodne, ali imao sam posla. Pričekao sam da dođem k sebi, a zatim sam navukao odjeću i sišao.

Sjeo sam za šank. Adolphus je zaboravio prekriti oko pa me udubina u njegovoj lubanji gledala kao da se negoduje. »Prekasno je za jaja. Nemoj ni pitati.« Mislio sam da je u jedan poslije podne doručak vjerojatno završio, ali nije me radovalo što mi je potvrdio sumnje. »Dečko od sinoć čeka već tri sata da se probudiš.«

»Ima li barem kave? I gdje mi je sjena?«

»Nema i čeka te u kutu.«

Okrenuo sam se, a mladac od sinoć odlijepio se od zida. Imao je neobičan dar zahvaljujući kojem je znao biti neprimjetan ili je mamurluk bio gori nego što sam mislio. Gledali smo se bez riječi,

neka ga je urođena zadrška sprečavala započeti razgovor. »Nisam ja potratio pola jutra pred tvojim vratima«, rekao sam. »Što hoćeš?«

»Posao.«

Barem je bio izravan, a i sažet — i to je nešto. U glavi mi je tutnjilo i pokušavao sam smisliti gdje ću nabaviti doručak. »Kakve bih ja koristi imao od tebe?«

»Mogu obavljati poslove za tebe. Kao sinoć.«

»Možda misliš da često nalazim leševe nestale djece, ali ono što se dogodilo sinoć ne događa se često. Ne vjerujem da bih trebao zaposliti nekoga na puno radno vrijeme u slučaju da se to ponovi.« Ova

primjedba nije ga poljuljala. »Što ti misliš, čime se ja bavim?«

Prepredeno se nasmiješio, kao da je učinio nešto nevaljalo i rado će mi to dati do znanja. »Upravljaš Gradom sjena.«

Hm, to je zbilja divan posjed. »Čuvari se možda ne bi složili s tobom.«

Frknuo je. Ta je izjava zaslužila frktanje.

»Imao sam napornu noć. Nisam raspoložen za ovu glupost. Nestani.«

»Mogu obavljati zadatke, prenositi poruke, što god trebaš. Znam ulice kao svoj džep, znam se boriti i nevidljiv sam kada to želim.«

»Gle, mali — radim sam. A kad bih poželio partnera, prvi uvjet bio bi da su mu se jaja spustila.«

Uvreda ga nije omela. Nisam sumnjao da je čuo i gore. »Jučer sam se iskazao, zar ne?«

»Jučer si se prošetao šest ulica i nisi me zajebao. Za to mogu istrenirati i psa, a njega ne moram platiti.«

»Daj mi onda neki drugi posao.«

»Dat ću ti batine ako ne nestaneš«, rekao sam i zamahnuo rukom kao da mu prijetim.

Sudeći po nedostatku reakcije, prijetnja ga nije zadivila.

»Tako mi Izgubljene, zbilja si iritantni mali gad.« Hod niz stepenice probudio je oštru bol u mom gležnju, a razgovor mi je uznemirivao želudac. Posegnuo sam u džep i izvukao argent. »Odjuri na tržnicu i kupi mi dvije crvene naranče, porciju marelica, uže, torbicu za novčiće i džepni nož. A ako mi pola novca ne vratiš u sitnišu, znat ću da si varalica ili da si preglup da se iscjenkaš za poštenu cijenu.«

Odjurio je toliko brzo da sam se zapitao hoće li sve zapamtiti. Bilo je u njemu nešto zbog čega se ne bih kladio protiv njega. Okrenuo sam se natrag prema šanku i čekao doručak, ali ometalo me mrštenje s vrha Adolphusova tijela.

»Želiš reći nešto?«

»Nisam znao da toliko očajno želiš partnera.«

»Što sam trebao, opaliti ga?« Polako sam trljao sljepoočnice

prstima. »Ima li novosti?«

»Za nekoliko sati održat će se Tarin sprovod pred Crkvom Prašeta. Pretpostavljam da ne ideš.«

»Dobro pretpostavljaš. Što još kruži?«

»Pročulo se o tvom susretu sa Zečjom Usnom, ako si na to mislio.«

»Jesam.«

»Pa, pročulo se.«

Negdje u tom trenutku moj se mozak odlučio osloboditi dugih godina tamnice i započeo je bjesomučno, iako neučinkovito, probijanje puta kroz svoj oklop. Adeline je iz stražnje sobe primijetila moju agoniju i pristavila lonac kave.

Pio sam drugu šalicu, crnu i slatku, kada se dječak vratio. Torbu s robom odložio je na šank, a ostatak novca pored nje.

»Ostalo ti je sedam bakrenih novčića«, rekao sam. »Što si zaboravio?«

»Sve je ovdje.« Nije se baš smješkao, ali zatitrali su mu kutovi usana. »Maznuo sam džepni nož.«

»Čestitam, ti si džepar. To je zbilja ekskluzivan klub.« Uzeo sam naranču iz torbe i krenuo je guliti. »Od koga si kupio voće, Sare ili Yepheta Otočanina?«

»Otočanina. Sarino je polutrulo.«

Pojeo sam krišku naranče. »Je li Otočaninu danas pomagao sin ili kći?«

»Kći. Sina nema već nekoliko tjedana.«

»Koje je boje bila košulja koju je nosila?«

Zastao je. »Nosila je sivu tuniku.« Vratila se naznaka smješka. »Ali ne možeš znati jesam li u pravu jer još nisi izašao iz bara.«

»Znao bih da mi pokušaš lagati.« Dokrajčio sam naranču i bacio koru na šank, a zatim sam dva prsta položio na njegova prsa. »Uvijek ću znati.«

Kimnuo je i nije odvratio pogled.

Preostale novčiće ubacio sam u torbicu koju je kupio i pružio je

primamljivo ispred sebe. »Imaš ime?«

»Druga djeca zovu me Carić.«

»Ovo ti je ostatak tjedne plaće.« Dobacio sam mu kesu. »Potroši dio na novu košulju — izgledaš poput propalice. Zatim navrati kasnije predvečer. Možda ću imati posao za tebe.«

Ovakav je razvoj situacije prihvatio bez komentara ili ikakva izraza lica, kao da je moja odluka, kakva god bila, nevažna.

»I prestani krasti«, nastavio sam. »Ako radiš za mene, onda ne prisvajaš stvari iz susjedstva.«

»Što znači prisvajati?«

»U ovom kontekstu, krasti.« Trgnuo sam glavom prema izlazu. »Bježi.« Polako se uputio prema izlazu. Izvadio sam još jednu naranču iz torbe. Adolphus se opet mrštio. »Želiš nešto reći?«

Odmahnuo je glavom i krenuo čistiti čaše od prošle večeri.

»Ti si zbilja poput kamena. Ispljuni to što te guši ili me prestani strijeljati pogledom.«

»Nisi kamenorezac «, rekao je.

»Koji će mi vrag onda ovaj nož?« upitao sam vitlajući njime. Adolphusove grube usne i dalje su bile stisnute u crtu. »Dobro, nisam kamenorezac.«

»A nisi ni kovač.«

»Nisam ni sumnjao u to.«

Adolphus je naglo spustio pehar i u bljesku njegova bijesa sjetio sam se onog dana na Apresu kada su te masivne ruke razbile drensku lubanju lako kao da razbijaju jaje, ostavljajući krv i mozak koji su curili iz nje. »Pa, ako nisi klesar ni kovač, koji će ti onda vrag šegrt?« Zadnju je rečenicu ispljunuo na mene zajedno s dobrom količinom, hm, pljuvačke.

Bio je u nepravednoj prednosti zbog praznine na mjestu gdje mu je bilo lijevo oko i ja sam prvi skrenuo pogled. »Ne osuđujem te zbog tvog posla. Ali, nije to posao koje bi dijete trebalo naučiti.«

»Što je loše u tome što mi kupuje doručak?«

Adolphus je slegnuo ramenima kao da ga nisam razuvjerio.

Pojeo sam drugu naranču i prešao na marelice u relativnoj tišini.

Uvijek me uznemiri kada vidim da je Adolphus loše volje, djelomično jer me svaki put podsjeti kako će ga, ako ikada poludi, polovica hulja u gradu jedva obuzdati, ali najviše zbog toga što je jednostavno neugodno gledati debelog čovjeka kada je bezvoljan. »Vidim, danas si dobre volje«, započeo sam.

Njegovi debeli obrazi su se objesili, ali ne zbog godina. »Dijete«, rekao je.

Znao sam da ne govori o dječaku koji je upravo otišao. »Bolestan je to svijet, ali to smo znali i prije ovog slučaja.«

»Tko će djetetu donijeti pravdu?«

»Čuvari će to istražiti.« Shvaćao sam da je to neuvjerljiva utjeha.

»Čuvari ne bi pronašli pičku u bordelu.«

»Pozvali su Krunu. Dva agenta u najljepšim odorama. Čak su pozvali vidovnjake. Pronaći će nešto.«

»Ako ta djevojčica treba čekati Krunu da joj donese pravdu, duša joj nikada neće pronaći mir.« Nije micao oko s mene.

Ovaj se put nisam trgnuo. »To nije moj problem.«

»Dopustit ćeš da silovatelj prođe nekažnjeno?« Adolphus bi za vrijeme svojih čestih patetičnih izljeva pojačao svoj skythanski naglasak. »Da diše naš zrak, da zagađuje naše bunare?«

»Je li tu negdje? Reci mu da izađe i opalit ću ga po glavi nečim teškim.«

»Ti bi ga mogao potražiti.«

Pljunuo sam košticu marelice na pod. »Tko je maloprije isticao kako ovih dana živim na krivoj strani zakona?«

»Slegni ramenima, rugaj se, izigravaj ludu.« Lupio je šakom po pultu od čega se teško drvo zatreslo. »Ali ja znam zašto si sinoć izašao i sjećam se kako sam te odvukao s polja u Giscanu nakon što su svi već pobjegli, a mrtvi su sezali do neba.« Šank se prestao tresti. »Ne pretvaraj se da ti ne smeta.«

Problem sa starim prijateljima je to što pamte događaje koje biste vi najradije zaboravili. Naravno, nisam morao ostati s njime i

prisjećati se. Pojeo sam zadnju marelicu. »Moram nešto obaviti. Baci ostatak ovog smeća i daj dečku večeru ako se vrati.«

Nagli kraj prepirke ispraznio je Adolphusa, raniji je bijes nestao, u oku mu je bila bol, a na licu umor. Dok sam izlazio iz krčme, on je izgubljeno brisao pult i pokušavao suspregnuti suze.

5. POGLAVLJE

Izašao sam iz Grofa mrzovoljan. Računam na Adolphusa za dozu jutarnje neozbiljnosti i nisam bio spreman početi raditi bez nje. Suočen još i s ružnim vremenom zažalio, sam što sam odbacio raniju ideju i što popodne ne provodim pokriven u krevetu pušeći snenotrs. Najbolje što zasad mogu reći o ovom danu je činjenica da je napola završio.

Zbog sinoćnjeg neočekivanog pronalaska nisam posjetio Rimotvorca — to sam morao ispraviti. Oprostit će mi nedolazak, vjerojatno je već i čuo razlog, ali ipak smo trebali porazgovarati. U ovo doba dana nastupa na pristaništu ili radi u majčinoj kući. Njegova majka obično me pokušavala upoznati sa ženama iz svog susjedstva pa mi je bilo draže zaključiti da je u luci i odšepao sam u tom smjeru, a bol u gležnju odbijala se rasplinuti jednako tvrdoglavo poput one u lubanji.

Yancey je vjerojatno bio najtalentiraniji glazbenik u Gradu sjena, a i prokleto koristan poznanik. Upoznao sam ga dok sam bio agent — pripadao je skupini Otočana koji su svirali i pjevali na balovima za dvorske dužnosnike i aristokrate. Jednom sam mu pomogao izbjeći uhićenje zbog droge, a on mi je zauzvrat prenosio informacije — gluposti i sitnice. Nikada nije nikoga izdao. Otad su putanje naših karijera otišle u suprotnim smjerovima i ovih su dana njegove vještine bile tražene na svim ekskluzivnim okupljanjima u glavnom gradu. Nastavio je osluškivati, no sada sam njegove podatke koristio u drugačije svrhe. Obojica smo bili svjesni ironije.

Pronašao sam ga nekoliko metara dalje od zapadnog mola okruženog šačicom nezainteresiranih prolaznika. Svirao je kpanlogo i recitirao ritmičke stihove po kojima je dobio ime. Iako iznimno vješt, Yancey je vjerojatno bio najgori ulični izvođač kojeg sam ikad susreo. Nije primao narudžbe, volio je stari na mjesta na kojima nije bilo pješaka i bio je neprijazan prema promatračima. Uglavnom je imao sreće kad bi zaradio nekoliko bakrenih novčića, što je bila skromna nagrada za čovjeka njegovih sposobnosti. Ipak, svaki put kada bili ga ugledao, bio je veseo i mislim da je uživao pokazujući svoje izuzetne sposobnosti nezahvalnoj publici. Ionako je dovoljno zarađivao svirajući gornjem sloju, stoga mu sitniš zarađen na ulici nije puno značio.

Smotao sam cigaretu. Yancey je mrzio da ga se prekida usred nastupa, bez obzira na to gdje bio. Jednom sam ga morao odvući s dvorjanina koji se neprimjerno nasmijao za vrijeme njegove svirke. Imao je nepredvidivu narav karakterističnu za malene muškarce, bijes koji naglo i nasilno bukne prije nego što jednako brzo nestane.

Ubrzo je završio rimu, a majušna publika reagirala je mlakim pljeskom. Nasmijao se i ignorirao njihov manjak entuzijazma, a zatim podigao pogled prema meni. »Ma, je li to Warden — vidim da si napokon našao vremena posjetiti svog Yanceyja.« Glas mu je bio bogat i ugodan.

»Nešto me spriječilo.«

»Čuo sam.« Žalosno je odmahnuo glavom. »Gadno. Ideš na sprovod?«

»Ne.«

»A ja idem pa mi pomozi ovo spakirati.« Počeo je rastavljati set i svaki je mali bubanj presvučen kožom zamotao u pamučnu vreću. Uzeo sam najmanji bubanj i učinio isto što i on, a istovremeno ubacio i šaku narkotika. Inače je Yancey bio spreman ozlijediti svakog dovoljno ludog da dotakne njegove instrumente, ali znao je što smjeram pa nije komentirao. »Plemići su se razočarali što sinoć nisi došao.«

»Njihova mi tuga stišče grud.«

»Siguran sam da nisi oka sklopio. Ako se želiš iskupiti za to, možeš navratiti na imanje vojvode od Illadora u utorak oko deset navečer.«

»Znaš da mi je važno što velikaši misle o meni. Pretpostavljam da očekuješ uobičajeni postotak?«

»Osim ako ga ne želiš povećati.«

Nisam to želio. Nastavili smo u tišini sve dok nas gledatelji više nisu mogli čuti. »Kažu da si je ti pronašao«, nastavio je Yancey.

»Svašta govore.«

»Držiš se?«

»Poput klimavog zuba.«

Kimnuo je suosjećajno. »Gadno.« Spremio je bubnjeve u debelu platnenu torbu koju je prebacio preko ramena. »Kasnije ćemo još

razgovarati. Sada želim zauzeti pristojno mjesto na trgu.« Kucnuli smo se šakama u znak pozdrava pa je otišao. »Ne daj se.«

Pristanište je bilo prazno, uobičajena gomila radnika, trgovaca i kupaca davno je otišla na sprovod. Poput Yanceyja, rado su odbacili nekoliko sari posla kako bi sudjelovali u spektaklu javne žalosti. Sada se preko pristaništa slegla tišina, neobičan kontrast uobičajenoj vrevi trgovine. Uvjerio sam se da nitko ne gleda te posegnuo u torbu za dahom i ušmkao. Glavobolja mi je popustila, a bol u gležnju se smanjila. Gledao sam kako se sivo nebo odražava na vodi i prisjećao sam se dana kada sam ovdje stajao s pet tisuća drugih mladića i spremao se ukrcati na brod za prijevoz trupa u Galliju. Tada sam razmišljao kako mi je lijepa uniforma, a moj čelični šljem sjajio se na suncu.

Razmišljao sam bih li zapalio džoint snenotrsi, ali predomislio sam se. Nikad nije dobra ideja uništiti se kad si sjetan — trs pojača tjeskobu umjesto da je zatupi. Samoća mi nije odgovarala i noge su mi same krenule na sjever prema crkvi. Činilo se da ipak idem na sprovod.

Kad sam stigao, obred je već počeo i Trg milosti bio pun ljudi pa se podij jedva nazirao. Obišao sam gomilu, ušuljao se u uličicu pored glavnog trga i sjeo na naslagane sanduke. Bio sam predaleko da bih čuo što vrhovni svećenik Prašeta govori, ali bio sam siguran da je jako lijepo — ne dođete do točke u životu gdje vam ljudi stavljaju zlato na odjeću ako ne znate reći jako lijepe stvari u prikladnim trenucima. Ionako je puhao vjetar pa većina ljudi nije mogla čuti govor. Prvo su se gurali bliže i naprezali uši želeći ga čuti. Kada to nije upalilo, postali su nervozni, djeca su povlačila roditelje, radnici su se premetali s noge na nogu nastojeći otjeran hladnoću.

Na pozornici, pristojnih deset koraka iza svećenika, sjedila je djetetova majka, čak i s ove udaljenosti bilo ju je lako prepoznati po izrazu lica. Bio je to izraz koji sam vidio u ratu na licima dječaka koji su izgubili udove, pogled nekoga tko je zadobio ranu koja je trebala biti smrtonosna, no nije bila. Takav pogled ima običaj uglaviti se poput mokre žbuke, trajno se usadi u kožu. Zaključio sam da će to biti maska koje se ova jadnica neće moći riješiti, osim ako bol ne postane prejaka i jedne hladne večeri ne položi oštricu na zapešće.

Svećenik je došao do crescenda ili sam barem ja mislio da je

tako. I dalje nisam ništa čuo, ali njegove pompozne geste i blaženo mumljanje svjetine ukazivalo je na neku vrstu klimaksa. Pokušao sam upaliti cigaretu, no vjetar mi je gasio plamen i potrošio sam šest šibica prije nego što sam se predao. Bilo je to takvo popodne.

Tada je obred priveden kraju, svečani govor završio je, kao i prizivanje. Svećenik je visoko podigao pozlaćenu ikonu Prašete i sišao s podija, a slijedili su ga nosioci lijesa. Dio gomile otišao je s povorkom. Većina nije. Ipak je zahladilo, a do groblja čekala ih je duga šetnja.

Pričekao sam da se trg isprazni, a zatim sam se digao sa sjedala. U nekom trenutku za vrijeme govora koji nisam čuo, odlučio sam prekršiti svoj samonametnuti egzil, vratiti se u Orlovo gnijezdo i porazgovarati s Plavim Ždralom.

Jebeni sprovodi. Jebena majka. Jebeno dijete.

6. POGLAVLJE

Orlovo gnijezdo caruje iznad Grada sjena poput Šakre Prvorođenca iznad Cinvata. Savršeno uspravan stup, tamnoplavi kontrast sivilu zgrada i skladišta, diže se u beskraj. Uz iznimku kraljevske palače sa svojim ogromnim kristalnim utvrdama i širokim alejama, u gradu nema veličanstvenije zgrade od ove. Gotovo trideset godina ona gospodari nebom i nudi veličanstveni kontrast siromašnim četvrtima koje je okružuju. Pružala mi je utjehu dok sam bio mladac, bila je vidljiv dokaz da ono što vidiš nije sve — da postoji život nezagađen smradom i mokraćom.

Naravno, nada se ispostavila lažnom, ali isključivo mojom greškom. Prošlo je puno vremena otkad sam na toranj gledao kao na išta drugo, osim podsjetnika na prekršena obećanja i lude nade ludog dječaka.

Srušili su cijeli jedan kvart kako bi napravili mjesto za Trg trijumfa, kako je nazvano zemljište koje je okruživalo Orlovo gnijezdo, ali nitko se nije bunio. Tada su bila teška vremena nakon velike kuge, a stanovništvo Grada sjena smanjilo se na djelić onoga što je nekoć bilo. Na mjesni zgrada sagrađen je labirint od bijelog kamena koji je okruživao i sam toranj, a bio je zamršen i složen, iako visine jedva do struka, te ste ga mogli, ukoliko ste htjeli izgledati blesavo, prijeći preskakujući zidiće. Kao dijete proveo sam nebrojene sate u njemu i igrao se štakora u rupi ili izbijanja klina, vrebao sam iza granitnih zidova ili sam trčao po zidinama na prstima.

Trg je vjerojatno bio jedini dio Grada sjena koji stanovništvo nije aktivno pokušalo uništiti. Nema sumnje da je Ždralov ugled jednog od najvještijih čarobnjaka u Kraljevstvu djelomično bio odgovoran za sprečavanje razaranja, ali istina je da je gotovo svaki čovjek iz Grada sjena idealizirao svog zaštitnika i nije dopuštao oskvrnuće njegova spomenika. Govoriti loše o Ždralu značilo je tražiti batine u bilo kojoj krčmi između pristaništa i kanala, a nož u crijeva u nekoj od surovijih. On je bio naša omiljena ličnost, cjenjeniji od kraljice i patrijarha zajedno, financirao je šest sirotišta, a zahvalna javnost rado je primala njegovu milostinju.

Stajao sam ispred doma svog najstarijeg prijatelja i zapalio cigaretu jer je vjetar dovoljno zamro i dopustio mi taj sitni užitak. Postojali su dobri razlozi zašto svog mentora nisam posjetio pet godina i, otpuhujući duhanski dim u prohladni zrak, naslagao sam ih jednog na drugog dok nisu nadvisivali hir koji me doveo ovako daleko. Još je bilo vremena da prekinem ovu ludoriju, vratim se u Grof, zapalim malo snenotrsi i spavam do jutra. Slika mekih plahti i raznobojnog dima oslabjela je čim sam zakoračio u prvi nadsvođeni prolaz, noge su koračale naprijed usprkos instinktu koji sam u zadnje vrijeme često ignorirao.

Prošao sam kroz labirint, napola zaboravljena sjećanja vodila su me lijevo i desno. Cigareta mi se ugasila, ali nisam imao energije ponovo je upaliti pa sam spremio opušak u džep kaputa jer nisam htio uprljati Ždralovo dvorište.

Još jedan zavoj i stao sam ispred ulaza, obrisa vrata na ravnom tirkiznom zidu, bez alke ili drugih očitih znakova da se radi o ulazu. U udubini uklesanoj na zdanje sjedila je vodoriga od istog bijelog kamena poput labirinta, čeljusti razvučenih u nešto što je više nalikovalo podrugljivom cereku nego prijetećem izrazu. Sekunde su prolazile. Bilo mi je drago što u blizini nema nikoga tko bi posvjedočio o mojem kukavičluku. Napokon sam zaključio da nisam uzalud prošao kroz labirint i dvaput sam pokucao na obris vrata.

»Pozdrav, mladiću.« Glas koji je Ždral stvorio za svojeg čuvara bio je u neobičnom neskladu s njegovom funkcijom. Bio je vedar i prijazan, a to čovjek ne bi očekivao gledajući ga. Cementne oči polako su me odmjerile. »Možda više i nisi tako mlad. Gospodar je obaviješten i primit će te u potkrovlju. Naredio mi je da te uvijek pustim unutra, u slučaju da se odlučiš vratiti.«

Napuklina u fasadi se proširila, kamen se pomicao preko kamena. Vodoriga iznad ulaza samodopadno me pogledala, što nije bila mala gesta za stvora napravljenog od minerala. »Premda nisam mislio da ću ga ikad morati poslušati.«

Nisam se prvi put zapitao što je, u ime Prvorođenog, spopalo Ždrala da svojoj kreaciji podari dar sarkazma kada ga ne manjka ni među ljudima. Ušao sam u predvorje ne odgovorivši.

Bilo je maleno, platforma za dugo kružno stubište koje je vodilo

prema nebu. Počeo sam se uspinjati, a put su mi osvjetljavali jednako udaljeni zidni svijećnjaci koji su propuštali jasno bijelo svjetlo. Na pola puta zastao sam jer mi je ponestalo daha. Ovo je bilo puno lakše kada sam kao dječak jurio oblim kamenom zaletom osobe koja nije tvrdokorni ovisnik o nikotinu. Nakon odmora, nastavio sam se uspinjati i svakim korakom borio sam se sa željom da se vratim.

Prostrani dnevni boravak zauzeo je većinu prostora na zadnjem katu Orlova gnijezda. Namještaj je bio uredan i funkcionalan, a svojom je ljepotom nadoknađivao manjak raskoši. Dvije ogromne stolice stajale su ispred uskog kamina ugrađenog u pregradni zid koji je dijelio ovaj prostor od gospodarevih privatnih odaja. Dekor je bio isti kao i kada sam prvi put bio ovdje pa su mi navrla nepozvana sjećanja na poslijepodneva provedena uz vatru i djetinjstvo koje bi bilo najbolje zaboraviti.

Gledao sam ga kako stoji ispred velikog staklenog prozora i gleda na jugoistok prema luci. Na toj se visini izgube smrad i vriska Grada sjena, a otkrije se beskrajni ocean u daljini.

Polako se okrenuo i položio svoje sasušene ruke preko mojih. Svjesno sam želio odvratiti pogled. »Previše je vremena prošlo«, rekao je.

Vrijeme je učinilo svoje. Ždral je uvijek bio suh, premršav za svoje visoko tijelo, a slabašni čuperci bijelih vlasi nicali su mu po glavi i koščatoj bradi. Ipak, uz to je posjedovao nevjerojatnu energiju koja je lagala o njegovim godinama. Više je nisam uočavao. Koža mu je bila napeta preko kostura, tanka poput papira, a bjeloočnice nezdravo žute. Barem mu je odora ostala ista, jednostavna halja, bogato plave boje poput svega ostalog u njegovoj utvrdi.

»Pozdravljam vas, Magistre«, rekao sam. »Cijenim što me primate bez najave.«

»Magistre? Tako pozdravljaš nekog tko ti je mazao oderana koljena i pripremao ti vruću čokoladu želeći otjerati hladnoću?«

Bilo je jasno da mi neće olakšati dolazak. »Činilo mi se nepristojno pretpostaviti da smo i dalje bliski.«

Izraz mu je postao kiseo i strogo je prekrižio ruke. »Razumijem tvoje oklijevanje oko povratka — čak i kao dijete bio si ponosniji od

polovice kraljevskog dvora. Ali nemoj misliti da sam ja tebi okrenuo leda ili da bih to ikada učinio. Čak i nakon što si napustio službu Kruni i... započeo svoj novi posao.«

»Mislite, nakon što su mi oduzeli čin i nakon što sam počeo prodavati drogu na ulici?«

Uzdahnuo je. Sjetio sam se kako je taj isti zvuk proizvodio kada bih mu došao s masnicom na oku nakon tučnjave ili kada bi shvatio da sam ukrao neku novu igračku kojom sam se igrao. »Godinama sam te pokušavao riješiti te navike.«

»Koje navike?«

»Gorčine kojom sve shvaćaš kao uvredu. To je znak niskog roda.«

»I jesam niskog roda.«

»Ali mogao bi se više potruditi to sakriti.« Nasmiješio se i otkrio sam da i ja činim to isto. »No, vratio si se i, premda sam zahvalan što te vidim, moram se zapitati čemu dugujem povratak svog razmetnog sina? Ili si se samo pojavio na mom pragu nakon pet godina jer si me želio upitati za zdravlje?«

Kada sam bio dijete, Ždral je bio moj dobročinitelj i zaštitnik, te mi je ukazivao svu dobrotu koju je najopakije dijete Grada sjena moglo prihvatiti. Kao agent često sam mu dolazio i po savjet i po usluge njegove nevjerojatne vještine. Međutim, premda sam imao prakse, teško mi ga je bilo ponovo nešto moliti i jedva sam istjerao riječi iz grla. »Trebam tvoju pomoć.«

Lice mu se ukočilo, bila je to normalna reakcija na molbu za pomoć od čovjeka kojeg nije vidio pola desetljeća, pogotovo kada je taj čovjek na krivoj strani zakona. »A kakvu uslugu trebaš?«

»Ja sam pronašao malu Taru«, rekao sam, »i želim znati jesi li čuo što putem svojih kanala. Ako postoji proricanje koje bi moglo biti korisno, molim te da i to učiniš, ali da ne obavijestiš Crnu kuću ili nadležno ministarstvo.«

Mislim da je bio uvjeren da sam došao radi novca ili nečeg protuzakonitog. Otkriće da nije tako, probudilo je povratak njegovog uobičajenog ponašanja, društvenog i pomalo nestašnog. »Čini se da sam krivo shvatio puni raspon tvojih novih dužnosti.«

»Nisam siguran razumijem li te«, rekao sam premda sam ga razumio, naravno.

»Onda ću biti jasniji. Kako se točno pronalazak ubojice djeteta uklapa u opis tvog trenutnog posla?«

»Kako pomaganje kriminalcu spada u dužnosti prvog čarobnjaka kraljevstva?«

»Ha! Prvog čarobnjaka!« Zakašljao se u dlan, a kašalj mu je bio vlažan i neprijatan. »Nisam bio na dvoru od Kraljičina jubileja. Ne znam ni gdje su mi halje.«

»One porubljene pozlaćenim koncem koje vrijede kao polovica pristaništa?«

»Proklete bile, greble su me za grlo!« Ždralov je smijeh bio usiljen i, kada je prestao, popodnevna svjetlost obasjala je umornog starca. »Žao mi je, prijatelju, ali mislim da ti ništa ne mogu ponuditi. Jučer navečer, kada sam čuo za zločin, poslao sam poruku kontaktu u Birou magičnih poslova. Kažu da su zadatak predali vidovnjaku, ali da nije ništa otkrio. Ako oni nisu ništa otkrili, sumnjam da ću ja imati više sreće.«

»Kako je to moguće?« upitao sam. »Je li nešto blokiralo viziju?«

»Čarobnjak bi trebao imati nevjerojatne sposobnosti potpunog prikrivanja svih tragova svoje prisutnosti. U cijelom Rigusu nema dva tuceta maga sposobnih za nešto toliko komplicirano, a smatram da se nitko od njih ne bi upustio u tako ogavan poduhvat.«

»Moć nije garancija poštenja, često je baš suprotno — ali priznajem da bi mag takvih sposobnosti imao jednostavnije metode za zadovoljavanje svojih želja kada bi one naginjale u tom smjeru.« Osjetio sam kako mi stari mišići opet rade, kako se otresaju umrtvljenosti nakon godina zanemarivanja. Prošlo je puno vremena otkad sam nešto istraživao. »Što bi još, osim magije, omelo vizije?«

Uzeo je vrč gadne zelene tekućine s police iznad ognjišta te ju natočio u čašicu. »Lijek za grlo«, objasnio mi je i u jednom brzom gutljaju ispraznio čašicu. »Ako joj je tijelo detaljno očišćeno ili sanirano nekakvom kemikalijom. Ako je odjeća koju je nosila samo kratko bila u kontaktu s njom, i to bi moglo utjecati. To nije moja specijalnost — zbilja nisam siguran.«

Miris koji sam osjetio na tijelu djevojčice moglo je biti sredstvo za čišćenje. Mogla je biti i hrpa drugih stvari, ali sada sam imao nekakav trag.

»Barem znam odakle početi.« Sada kada sam napokon skupio hrabrost i vratio se, oklijevao sam oko odlaska. Dio mene htio je sjesti u njegove svijedoplave stolice i utonuti u njih, popiti šalicu čaja sa starim mentorom i razgovarati o prošlosti. »Cijenim tvoju pomoć. I cijenim to što si me primio. Javit ću ti ako išta otkrijem.«

»Nadam se da ćeš pronaći osobu koja je to učinila i nadam se da ovo nije tvoj zadnji posjet. Nedostajao si mi, i ti i nevolja koju mi donosiš na prag — poput mačke lutalice s mrtvim golubom.«

Uzvratio sam mu osmijeh i krenuo prema izlazu, ali njegov me glas, odjednom strog, zaustavio. »Celia te želi vidjeti prije nego što odeš.« Pokušao sam se ne trgnuti na zvuk njezina imena, ali mislim da nisam uspio. »U stakleniku je. Sjećaš se puta.« To nije bilo pitanje.

»Kako je ona?«

»Za nekoliko tjedana bit će promaknuta u čarobnjaka prvog reda. To je velika čast.«

Čarobnjak prvog reda bio je najviši red koji je čarobnjak mogao primiti. Imalo ga je možda dvadeset čarobnjaka u Kraljevstvu i svi su oni izvršili plemenita djela u interesu zemlje — ili su pravim ljudima učinili prave usluge. Ždral je bio potpuno u pravu — bila je to velika čast, pogotovo za nekog Celijinih godina. Međutim, to nije bio odgovor na moje pitanje. »A kako je ona?«

Ždralov je pogled odlutao i dobio sam jedini odgovor koji sam trebao. »Dobro«, odvratio je. »Ona je... dobro.«

Sišao sam niz stepenice i stao ispred zamagljenih staklenih vrata kat ispod vrha. Odupro sam se porivu da posegnem u kaput i ušmrčem dah. Bolje je ovo učiniti brzo i trijezno.

Staklenik je bio prelijep, kao i sve u Orlovu gnijezdu. Biljke iz Trinaest Zemalja bujale su u sparnom okruženju, a boje njihovih cvjetova nadopunjavale su plavi kamen zdanja. Jarko ljubičaste kite kraljičina prsta virile su preko loze narančaste zmajeve kože, pupovi devinih kitica širili su prostorijom svoj miris, a bilo je i čudnijih biljaka koje su bujale u vlažnom stakleniku.

Ćula je da sam ušao, ali nije obratila pozornost. Zalijevala je malu paprat u kutu iz boce od filigranskog srebra. Plava haljina bila joj je napeta na stražnjici i prestajala je točno ispod bedra, no kada se uspravila, pala joj je do koljena. Okrenula se, pozdravila me i napokon sam ugledao njezino lice, poznato usprkos razdvojenosti, meku smeđu kosu iznad tamnih bademastih očiju. Njezin vrat boje meda obujmila je jeftina ogrlica, lakirani drveni medaljon kroz koji je bila provučena žica, a na njemu su bili naslikani kirenski znakovi.

»Vratio si se.« Iz njezina tona glasa nisam mogao razaznati što o tome misli. »Daj da te pogledam.« Približila je ruke mom licu kao da će me pomilovati ili ošamariti. Oboje bi bilo prikladno. »Ostario si«, rekla je konačno, birajući ono prvo, i prešla je prstima po mojoj gruboj koži.

»Dođe to s godinama.« Međutim, dok je tijekom godina moje lice oronulo i naboralo se, na nju je vrijeme djelovalo isključivo pozitivno.

»Tako kažu.« Kada se nasmiješila, ugledao sam tračak djevojke kakva je nekad bila, u njezinom otvorenom i prijateljskom pogledu, u brzini kojom mi je oprostila odsustvo, u svjetlosti kojom je zračila instinktivno i nenamjerno. »Mjesec dana svaki dan dolazila sam u Grof nakon što si otišao iz Crne kuće. Adolphus je govorio da te nema. Stalno je to ponavljao. Nakon nekog vremena prestala sam dolaziti.«

Nisam ništa odgovorio. Nisam pokušao ispraviti njezino uvjerenje da sam napustio službu Kruni niti sam pokušao objasniti svoje odsustvo.

»Ostaviš nas na pet godina, samo nestaneš, bez traga i glasa.« Nije izgledala ljutito, čak ni tužno, rana više nije bila svježa, ali još je bila vidljiva. »A sada ne možeš ni pokušati objasniti?«

»Imao sam svoje razloge.«

»Nisu bili dobri.«

»Možda. Donosim puno loših odluka.«

»Slažem se.« Nije to baš bila neka šala, ali bilo je dovoljno. »Drago mi je što si došao«, rekla je tada, a svaka joj je riječ predstavljala muku, kao da želi reći još nešto.

Zurio sam u svoje čizme. Nisu mi rekle ništa što već nisam znao. »Čuo sam da će te promaknuti u čarobnjaka prvog reda.

Čestitam.«

»Nisam sigurna zaslužujem li tu čast. Gospodareva je riječ svakako puno olakšala moj uspon.«

»Znači li to da imaš slobodne ruke uništiti svaku zgradu koja ti se ne dopada i neposlušne sluge pretvarati u glodavce?«

Lice joj se ukočilo, kao što se često događalo dok je bila dijete kada nije shvaćala šalu. »Obučila sam se slijediti gospodareve stope i dosad sam učila specijalnosti koje je on usavršio — alkemiju, čari zaštite i liječenja. Gospodar nije smatrao prikladnim naučiti čari kojima čarobnjak čini zlo drugima, a ja ne bih istraživala puteve koje je on odlučio ignorirati. Samo određene vrste ljudi uopće mogu baratati tamnijim nijansama magije — ni on ni ja nismo sposobni za to.«

Svatko je sposoban za sve, pomislio sam, no nisam ništa rekao.

»Nevjerojatan je. Mislim da to nismo u potpunosti shvaćali kao djeca. Imali smo čast učiti od njega...« Podigla je svoje malene ruke na prsa i odmahnula glavom. »Shvaćaš li što je njegov čar zaštite učinio za ovaj grad? Za ovu zemlju? Koliko je ljudi umrlo od kuge? Koliko bi umrlo da nas njegova zaštita ne čuva još dandanas? Prije njegovih čari, krematorij je ljeti radio dvadeset i četiri sata na dan samo da može pratiti broj umrlih — a tada je epidemija odnosila najmanje žrtava. Kada nas je napala crvena vrućica, više nije bilo ljudi koji bi se rješavali tijela.«

Nepozvana uspomena pala mi je na pamet, dijete od šest ili sedam godina nježno gazi po leševima susjeda, pazi da ne stane na njihove ispružene udove, bez prestanka vrišti tražeći pomoć koja nikada neće stići. »Znam što je njegova magija značila.«

»Ne znaš. Mislim da to nitko stvarno ne zna. Ne znamo koliko je bilo žrtava medu Otočanima i lučkim radnicima u Gradu sjena. S obzirom na tadašnje zdravstvene mjere, moglo se raditi o trećini, polovici ili više njih. Zahvaljujući njemu, pobijedili smo u ratu. Bez njega ne bi bilo dovoljno živih muškaraca za borbu.« Oči je pobožno podigla prema nebu. »Nikada mu nećemo moći zahvaliti na svemu što je učinio za nas. Nikada.«

Nisam odgovorio pa se malo zacrvenila i odjednom se zbunila. »Opet sam se raspričala.« Njezin široki osmijeh otkrio je tanku mrežu

bora koje su se protezale preko njezine kože, linije koje su bile u neskladu s mojim sjećanjima na nju iz doba mladosti, sa slikom za koju sam znao da je prošlost, ali nisam je mogao odbaciti. »Sigurno se nisi vratio jer si se zaželio mojih starih hvalospjeva gospodaru.«

»Ne baš.«

Prekasno sam shvatio da joj je moj poluodgovor dao priliku da sama smisli objašnjenje mog dolaska. »Trebam li na silu izvući odgovore? Trebam li te zavezati i izvući odgovore iz tebe?«

Nisam joj planirao reći, ali nisam uopće planirao susresti Celiju. Bolje je da zna prave razloge mog dolaska nego da potiče fantaziju koje se držala grčevito poput utopljenika. »Čula si za malu Taru?«

Problijedjela je, a njezin je provokativni osmijeh nestao. »Nismo toliko udaljeni od grada koliko ti misliš.«

»Jučer sam pronašao njezino tijelo«, rekao sam. »I navratio sam vidjeti zna li gospodar što o tome.«

Celia je grickala donju usnu — barem je taj tik zadržala još od vremena kada smo bili djeca. »Zapalit ću svijeću da Prašete donesu utjehu njezinoj obitelji i jednu Lizbenu da djevojčicina duša pronađe put kući. Ali, iskreno, ne razumijem kako se to tebe tiče. Pusti da se Kruna pobrine za to.«

»Ajme, Celia — to zvuči poput nečeg što bih ja rekao.«

Opet se posramljeno zacrvenila.

Zakoračio sam prema ogromnoj biljci u punom cvatu, donesenoj iz nekog udaljenog kutka zemlje. Miris joj je bio opojan i težak. »Jesi li sretna ovdje idući njegovim stopama?«

»Neću nikada biti vješta poput njega, niti ću vladati magijom poput njega. Ali čast je biti Ždralova nasljednica. Učim dan i noć kako bih postala dostojna te privilegije.«

»Želiš ga zamijeniti?«

»Ne zamijeniti, naravno, nitko ne bi mogao zamijeniti gospodara. Ali on neće zauvijek biti s nama. Netko se mora pobrinuti da se njegov rad nastavi. Gospodar to razumije, to je dijelom i razlog zašto dobivam promaknuće.« Isturila je bradu, a njezino samopouzdanje graničilo je s bahatosti. »Kada za to dođe vrijeme, bit

ću spremna štititi stanovnike Grada sjena.«

»Sama u tornju? Zvuči samotno. Ždral je bio prešao srednje godine kada se povukao ovamo.«

»Žrtva spada u moje dužnosti.«

»Što je bilo s tvojim činovničkim položajem u Birou magičnih poslova?« pitao sam prisjetivši se mjesta na kojem je radila kada smo zadnji put razgovarali. »Koliko se sjećam, uživala si u tome.«

»Shvatila sam da moje ambicije nadilaze to da ostatak života provedem gurajući papire po stolu i svađajući se s birokratima i službenicima.« Njezine bademaste oči postale su hladne, tužan kontrast ranijoj slatkoći. »Znao bi to da si se u proteklih pet godina potrudio razgovarati sa mnom.«

U tome joj nisam mogao proturječiti. Ponovo sam se okrenuo prema zelenilu.

Bijes je istekao iz Celije i trenutak kasnije opet je bila vesela.

»No, dosta o tome — moramo nadoknaditi godine i godine! Čime se baviš sada? Kako je Adolphus?«

Ništa dobro nije moglo proizići iz produživanja ovog razgovora, za nijedno od nas. »Bilo te lijepo vidjeti. Nalazim utjehu u tome što znam da i dalje paziš gospodara.« I da on i tebe dalje pazi.

Osmijeh joj je zatreperio na licu. »Znači, vratit ćeš se sutra? Dođi na večeru — postavit ćemo tanjur za tebe, kao nekad.«

Udario sam po latici cvijeta u koji sam zurio, a zrnca peludi poletjela su u zrak. »Zbogom, Celia. Budi dobro koliko možeš.« Izašao sam prije nego što je stigla odgovoriti. Kad sam stigao do dna stubišta, već sam trčao. Gurnuo sam vrata tornja i odjurio u ranu večer.

Pola ulice nakon Trga trijumfa naslonio sam se na zid uličice i tapkao po torbi tražeći dah. Ruke su mi drhtale i jedva sam odčepio bočicu, jedva sam izgurao čep i gurnuo bočicu pod nos. Polako sam i duboko ušmrkao — a zatim opet.

Nisam bio siguran na nogama dok sam se vraćao u Grofa i bio bih laka meta svakom nasilniku koji bi me poželio napasti, da je ikoga bilo oko mene. Ali nije. Nije bilo nikoga osim mene.

7. POGLAVLJE

Dječak je sjedio za stolom preko puta Adolphusa čiji su mi širok osmijeh i jako gestikuliranje rekli da je usred neke preuveličane anegdote i prije nego što sam čuo što govori.

»A poručnik kaže: >Zašto misliš da je istok tamo?< A on kaže: >Jer mi jutarnje sunce tuče u oči ili sam zaslijepljen vašim genijem, a da je ovo drugo, znali biste koristiti kompas. <« Adolphus je zaurlao od smijeha, a njegovo se ogromno lice zalelujalo. »Daj, zamisli. Ispred cijelog bataljuna! Poručnik nije znao bi li se usrao ili ga poslao na vojni sud!«

»Dečko«, prekinuo sam ih. Carič se polako uspravio na stolcu, možda mi je htio dati do znanja da Adolphusov opis naših vojnih karijera nije u njemu probudio vojničko vladanje. »Koliko dobro poznaješ Kirengrad?«

»Pronaći ću ono što želiš«, rekao je.

»Pođi Širokom ulicom, prođi Fontanu putnika i zdesna ćeš vidjeti bar ispod znaka plavog zmaja. Iza šanka pronaći ćeš debelog čovjeka koji ima lice poput premlaćenog mješanca. Reci mu da kaže Ling Chiju da sam te ja poslao. Reci mu da kaže Ling Chiju da ću sutra njuškati na njegovu teritoriju. Reci mu da nije vezano uz posao. Reci mu da ću to smatrati uslugom. On tebi neće ništa reći

— oni su oprezna sorta — ali nema ni potrebe za tim. Samo mu predaj poruku i vrati se.«

Carić je kimnuo i izašao.

»I na povratku mi uzmi nešto za pojesti!« povikao sam, ali nisam bio siguran je li me čuo.

Okrenuo sam se prema divu. »Prestani dječaku pričati ratne priče. Ne treba mu glavu puniti glupostima.«

»Glupostima! Svaka riječ u toj priči je istinita! Još se sjećam tvog cereka dok si ga gledao kako odlazi.«

»Što se dogodilo tom poručniku?«

Osmijeh je nestao s Adolphusova lica. »Prerezao je žile noć

nakon što je naredio onaj juriš na Reaves.«

»Otkrili smo da je iskrvario kada se nije pojavio na budnici

— tako da dosta s dobrim starim danima. Uopće nisu bili jebeno dobri.«

Adolphus je zakolutao okom i ustao. »Tako mi Prvorođenog, zbilja si loše volje.«

Nije se varao. »Imao sam težak dan.«

»Dođi, naročit ču ti pivo.« Preselili smo se za šank i natočio mi je visoki vrč piva. Pijuckao sam dok smo čekali početak večernje gužve.

»Sviđa mi se dječak«, rekao je Adolphus kao da je u tom trenutku to shvatio. »Ne promakne mu puno toga, premda šuti o onome što vidi. Znaš gdje spava?«

»Valjda na ulici. Ulična dječurlija obično tamo živi.«

»Nemoj biti toliko sentimentalan — zamrljat ćeš mi šank suzama.«

»Znaš li ti koliko izgubljene djece ima u Gradu sjena? Ovaj nije ni po čemu poseban — nije mi rod. Do jučer navečer nisam ni znao da postoji.«

»Zbilja misliš da u to vjeruješ?«

Teret dana klatio se na mojim ramenima. »Preumoran sam da se s tobom svađam, Adolphuse. Prestani okolišati i reci što želiš.«

»Htio sam ga pozvati da spava otraga. I Adeline je prirastao srcu.«

»Bar je tvoj, Adolphuse, radi što želiš. Ali, kladim se u okar da će nestati s tvojom prostirkom za spavanje.«

»Može. Reci mu kad se vrati — ja imam posla.«

Gosti su počeli kapati i Adolphus se vratio poslu. Sjedio sam, pio pivo i po glavi premetao tužne misli. Dječak se brzo vratio noseći malu zdjelicu govedine s umakom od čilija. Imao je oštar sluh — to ću upamtiti. Uzeo sam posudu i počeo jesti. »Adolphus te nahranio?«

Dječak je kimnuo.

»Jesi i dalje gladan? Kada sam bio tvojih godina, bio sam stalno

gladan.«

»Nisam. Maznuo sam nešto s ribljeg štanda na povratku«, rekao je kao da je to nešto čime se treba ponositi.

»Jutros sam ti dao novac, zar ne?«

»Aha.«

»Već si ga potrošio?«

»Ni novčića.«

»Onda ne trebaš krasti hranu. Samo degenerici kradu kada ne moraju — ako je to put koji si odabrao za sebe, onda me se kloni. Ne želim na zadatke slati manijaka koji krade torbice jer ga to uzbuđuje.«

Sudeći prema njegovoj grimasi, nije mu se svidjela moja usporedba — ali nije mi odgovorio.

»Gdje spavaš?«

»Na raznim mjestima. Dok je bilo toplo, spavao sam ispod šetališta u luci. U zadnje vrijeme imam ležaj u napuštenoj tvornici blizu Brernnocka. Imaju čuvara, ali on provjerava samo jednom nakon mraka i jednom prije zore.«

»Adolphus kaže da smiješ spavati otraga. Adeline će ti vjerojatno složiti krevet.«

Oči su mu se stisnule u male bijesne proreze. Ovakvo pripitomljavanje bilo je krajnja uvreda za divljeg mladića. »Tražio sam posao, ništa drugo — ne trebam tvoju milostinju.«

»Nešto moraš znati o meni, mali, ukoliko si preglup da to sam shvatiš — ne dijelim milostinju. I boli me gdje ćeš spavati — spavaj u Anđelu ako želiš. Prenosim ti divovu ponudu. Ako je želiš prihvatiti, samo daj. Ako nećeš, ja se sutra neću sjećati ovog razgovora.« Vratio sam se piću da mu to i dokažem, a trenutak kasnije on se izgubio u gužvi.

Završio sam obrok i popeo se u sobu prije nego što je u baru nastala gužva. U nekom trenutku šetnje iz Gnijezda, ozlijeđeni gležanj opet me počeo boljeti pa je kratki uspon bio neugodniji nego što je to trebao biti.

Legao sam na krevet i smotao dugi džoint snenotrsi. Prohladna večer ulazila mi je u sobu i izvjetravala vlagu. Zapalio sam džoint i

razmišljao o sutrašnjem poslu. Ono što sam namirisao na tijelu bilo je jako, jače od ikojeg sredstva za čišćenje kuhinje ili kupaonice. Kućanski proizvod za čišćenje ne bi zaustavio dobrog vidovnjaka. Možda nešto iz tvornice sapuna ili jedne od tvornica ljepila koja proizvodi jaka otapala. Kireni su imali monopol nad takvom vrstom posla, zato sam poslao dječaka da razjasni moj dolazak njihovu poglavaru. Ne bi bilo pametno stvoriti probleme u svom pravom poslu dok se bavim ovom diverzijom.

Ugasio sam fenjer i otpuhivao krugove šarenog dima u zrak. Ovo je bila dobra mješavina, slatka na jeziku i jaka u prsima, a ispunila je sobu nitima boje mjedi i izgorjele zemlje. Popušio sam pola cigarete, ostatak ugasio na donjoj strani kreveta i zaspao, a slaba euforija koja mi se širila tijelom utopila je buku gostiju ispod mene.

U snovima sam opet bio dijete, izgubljeno i bez doma; majku i oca odnijela je epidemija, a mlada sestra umrla je tri tjedna ranije, zdrobljena za vrijeme žitnih buna koje su uništile ostatke državnog autoriteta. To je bio moj prvi pad na ulice Grada sjena. Tada sam naučio što znači poput glodavca tražiti hranu i cijeniti prljavštinu zbog topline koju je u snu oslobađala oko tijela. Tada sam prvi put shvatio na koje će se razine običan čovjek spustiti i saznao što se može dobiti ako zagazite dublje.

Bio sam u stražnjem kutu uličice, noge sam čvrsto stisnuo uz tijelo, kada me zvuk njihovih koraka razbudio.

»Pederu. Hej, pederu! Što radiš na našem teritoriju?« Trojica njih, stariji od mene, možda samo nekoliko godina, ali tih nekoliko bilo je dovoljno. Jedna od najčudnijih činjenica o crvenoj vrućici bila je to što je poštedila djecu — ne bi bilo čudno da su to bili najstariji živi ljudi u cijelom susjedstvu.

Nisam posjedovao ništa vrijedno — moju odjeću činile su prnje koje bi se raspale da se skinu s tijela, a cipele sam izgubio u nekom trenutku tijekom prošlomjesečnog kaosa. Nisam jeo dan i pol, a spavao sam u rupi koju sam iskopao uza zid pokrajnje uličice. Međutim, oni od mene nisu željeli ništa osim prilike da vježbaju nasilje jer je naše okruženje izoštrilo prirodnu okrutnost djece do samog vrhunca.

Podigao sam se na noge, a i ta lagana vježba umorila me zbog gladi. Onda su mi prišli — mladići u prnjama, njihova odjeća i izgled

nisu bili puno bolji od mojeg. Govornik je preživio vrućicu, ljuti čirevi koji su mu se gnojili na licu svjedočili su o tome da je za dlaku pobijedio u borbi s kugom. Drugo ga ništa nije posebno isticalo od njegovih vršnjaka, glad i bijeda učinile su ih neprepoznatljivima, postali su ispijeni strvinari, lešinari usred ruševina.

»Imaš petlje, pederčino, doći na naš teritorij, a nisi ni toliko pristojan da tražiš dopuštenje.«

Stajao sam tiho. Čak i kao djetetu, besmislene izmjene koje prethode nasilju smatrao sam besmislenima. Hajde više!

»Nemaš mi ništa za reći?« Vođa se okrenuo drugoj dvojici kao da je šokiran mojim manjkom pristojnosti, a zatim me opalio postrance po glavi te sam se stropoštao na do. Ležao sam i čekao batine za koje sam znao da će uslijediti, previše ozlijeđen da bih se pitao o pravdi, previše ozlijeđen da išta učinim, samo sam krvario. Udario me u sljepoočnicu i vid mi se zamutio. Nisam zavrištao. Mislim da nisam imao snage.

Moja ga je šutnja iritirala i odjednom mi je bio na prsima, koljenima me pribio na pod, a podlakticom mi je gurao vrat. »Pederu! Jebeni pederu!«

Iz daljine, čuo sam napadačeve ortake kako ga pokušavaju zaustaviti, no njihovi su protesti bili jalovi. Nakratko sam se opirao, ali opet me opalio u lice i dokrajčio moj malodušni pokušaj obrane.

Ležao sam na tlu s njegovim laktom na grlu, zemlja se okretala oko mene, krv mi je bila gusta na jeziku i pomislio sam: »Znači, to je smrt. Dugo joj treba da stigne.« Međutim, Ona Koja Čeka Iza Svega sigurno je te godine imala posla u Gradu sjena, a ja sam bio samo dječak. Moglo joj se oprostiti tako neznatan prijestup, pogotovo sada kada je došla ispraviti svoju pogrešku.

Svjetlo je počelo blijedjeti.

Uši mi je ispunilo snažno hučanje, poput grmljavine vodopada.

Zatim se moja ruka stisnula oko nečeg čvrstog i teškog, pa sam udario dječaka kamenom po sljepoočnici, pritisak na mom vratu se opustio, a ja sam podizao ruku sve dok njegov stisak nije posve popustio i sada sam ja bio na njemu, shvativši da je zvuk koji čujem njegovo vrištanje pomiješano s mojim, i nastavio sam dalje sve dok ja

nisam bio jedini koji je vrištao.

Uslijedila je tišina, stajao sam iznad dječakova tijela, a njegovi se prijatelji više nisu smijali, već su me gledali kako me još nitko dotad nije gledao i, premda su bila dvojica i bili su veći od mene, udaljili su se, prvo oprezno, a zatim su udarili u bijeg. Dok sam gledao kako se povlače, shvatio sam da mi se sviđa pogled koji sam vidio u njihovim očima, svidjelo mi se što ga ja nemam na licu. Ako je to značilo da ruke moram umočiti u komadiće dječakova mozga, onda neka bude, to nije bila velika cijena, uopće nije bila velika.

Tada mi se iz utrobe nadigao divlji smijeh, a ja sam ga donio na svijet.

Kada sam se probudio, osjetio sam pritisak u prsima, a disanje mi je bilo isprekidano. Polako sam se podigao i prisilio srce da se umiri brojeći otkucaje, jedan-dva, jedan-dva. Uskoro će svanuti. Obukao sam se, obuo i sišao.

Bar je bio tih — gosti su otišli svojim domovima istući žene ili prespavati pijanstvo. Sjeo sam na stolac i nekoliko minuta sjedio u mraku, a zatim otišao otraga.

Od vatre je ostala samo žeravica pa je u prostoriji bilo hladno. Na podu pored peći ležala je neiskorištena posteljina. Dječaku nije bilo ni traga.

Izašao sam na prednja vrata Grofa, naslonio se na zid i, tresući se, smotao cigaretu. Još je trebalo proći nekoliko minuta prije nego što svane i grad je u sumraku bio boje dima. Moj mokri kašalj, koji je potakla jesenska hladnoća, glasno je odzvanjao pustim ulicama. Zapalio sam cigaretu kako bih ga smirio. Pijetao je u daljini obznanio da je stigla zora.

Kada pronađem kučkina sina koji je sredio djevojčicu, ono što se dogodilo Zečjoj Usni izgledat će poput milovanja novog ljubavnika. Tako mi svegasvetog, umirat će polako.

8. POGLAVLJE

Osam sati i šest okara kasnije nisam bio bliže cilju. Bio sam u svakom pogonu koji proizvodi ili koristi jaka otapala od Široke do Ulice svjetla. Ni traga. Obično je dovoljno nekoliko bakrenih novčića da dobijem informacije — ako to ne upali, izvučem papir na kojem piše da sam čuvar i ispitujem manje prijazno. Nije bilo teško doći do odgovora — uvijek je lako pronaći odgovore koji nikamo ne vode.

Carić me pronašao nedugo nakon što sam krenuo iz Grofa. Nije ponudio objašnjenje za svoj nestanak, nije uopće progovorio, samo je ulovio korak iza mene. Postajao je nemiran, valjda je mislio da rad za mene neće biti tako dosadan. Ni ja nisam uživao u trenutnoj situaciji. Kako se istraga nastavljala, činilo mi se besmislenijim što sam ishod istrage povjerio svom osjetilu njuha i prisjetio sam se kako je jedna od mnogih vrlina mog novog zanimanja to što ljudi potraže tebe, a ne obrnuto. Međutim, sjećanje na mrtvu djevojčicu i urođena tvrdoglavost tjerali su me naprijed, a protivno zdravom razumu, nadao sam se da će mi se posrećiti.

Za istrošenim pukom sjedila je jednako istrošena baka čije se sivo lice nije pomaklo ni milimetar tijekom čitava razgovora. Ne, nitko od njezinih radnika nije u zadnja tri dana izbivao. Samo dvije osobe rade za nju, obje žene, i rade šest dana tjedno od zore do ponoći.

Njezina priča nije bila dovoljno zanimljiva, stoga nije zaslužila tri komadića bakra koja sam joj dao.

Iz dućančića sam izašao na kasnu popodnevnu svjetlost. Razmišljao sam o predaji, vraćanju u Grofa gdje bili razmislio što dalje, kada je vjetar promijenio smjer i donio poznati miris. Usne su mi se polako izvile u osmijeh. Carić je to zapazio i znatiželjno je nakrivio glavu. »Što je bilo?« upitao je, ali ignorirao sam ga i počeo koračati u vjetar.

Dvije ulice dalje oštri se miris pojačao. Još nekoliko koraka i bio je gotovo prejak, a nakon još nekoliko koraka shvatio sam zašto. Pred nama se nalazila ogromna tvornica ljepila, kamena vratarska kućica vodila je u prostrano dvorište u kojem je mala četa Kirena umakala

kosti i moždinu u uzavrele bačve. Bio sam blizu. Otvorio sam vrata i ušao, a Carić je bio pola koraka iza mene.

Brzo pokazivanje lažnih papira i upravitelj je bio slika i prilika pristojne pokornosti. Namjerno sam govorio lošijim kirenskim. »Radnici svi tu zadnja tri dana? Netko ne?« Položio sam argent na stol i oči su mu zasjale. »Važan podatak, velika cijena.«

Pola sekunde bilo je potrebno da mu savjest opravda to što pripadnika svoje rase prodaje strancu, novčić je nestao i diskretno je uperio prstom prema radniku u dvorištu.

Bio je veći od mene, veći od skoro svih Kirena koje sam ikad vidio — heretici su obično bili niski i žilavi. Nosio je ogromnu vreću praha prema bačvi u dvorištu, a pokreti su mu bili spori i teški. Na desnom obrazu imao je lagane masnice, kakve bi mlada djevojka nanijela napadaču panično se pokušavajući obraniti od njega. Naravno, mogao ih je zadobiti i na tisuću drugih načina.

Međutim, nije.

Osjetio sam ono staro uzbuđenje kako mi zuji u preponama, filtrira mi se u prsima i prelazi u udove. To je bio on — mrtve oči samo malo nalik onima njegovih kolega, izraz lica koji odaje zločin čak i s ove udaljenosti. Neobičan osmijeh preletio mi je preko lica, a nisam ga imao otkad mi je oduzet autoritet Krune. Duboko sam udahnuo otrovan zrak i progutao hihot.

»Dečko, vrati se u Grofa. Gotov si za večeras.«

Nakon što je toliko vremena proveo u potrazi, Carić je, naravno, htio sudjelovati u obračunu. »Ostajem.«

Kiren mi je sada uzvraćao pogled i odgovorio sam ne maknuvši pogled s njega. »Nisi mi ravnopravni partner, ti si mi potrčko. Ako ti kažem da progutaš vrući ugljen, ti ćeš otrčati do najbliže vatre, a ako ti kažem da odeš, ti ćeš nestati. A sada... nestani.«

Carić je još trenutak stajao ukopan prije nego što se okrenuo. Zapitao sam se hoće li otići u bar ili će nestati na ulicama gdje će se osvetiti za moju uvredu. Zaključio sam ovo potonje, ali nije me bilo briga.

Kiren je pokušavao odgonetnuti uzrok mog interesa. Sada mu zločini nepozvani prolaze glavom, mozak mu pokušava uvjeriti živce

da je moja pozornost nevina, sigurno je tako, nema šanse da ja znam.

Još sam jedan argent položio na stol i vlasniku rekao na iskrivljenom jeziku: »Nisam bio ovdje.« Upravitelj mi se ponizno naklonio i argent je nestao u naborima njegove halje, a na lice je zalijepio tupi cerek.

Uzvratio sam osmijeh, no oči mi nisu napustile metu. Stanka od nekoliko sekundi jer sam htio da bude na iglama i naglo sam se okrenuo te napustio zgradu.

Ovakvu bi operaciju bilo bolje izvesti s barem još tri muškarca — jedan bi motrio svaki izlaz i još jedan za svaki slučaj, ali nisam se brinuo. Vjerojatno neće riskirati i prekinuti smjenu. U mislima sam ga mogao vidjeti u prašnjavom dvorištu kako se pokušava uvjeriti da su mu strahovi neopravdani, da sam samo neki neuki guai lo i da je, na kraju krajeva bio pametan, oprezan s tijelom, da ju je čak očistio kiselinom koju je ukrao na poslu. Nitko ga nije vidio. Završit će smjenu.

Sjedio sam na bačvi u uličici nasuprot glavnom ulazu i čekao da se sjene produlje. Dok sam bio agent, jednom sam klečao ispred kupleraja osamnaest sati odjeven u prosjaka sve dok moja lovina nije izašla te sam ga opalio štakom po glavi. Međutim, tada sam bio u formi — strpljenje je vještina koja brzo splasne kada se ne koristi. Borio sam se s porivom da smotam cigaretu.

Prošao je sat, a zatim još jedan.

Osjetio sam zahvalnost kada je zvono iznad vrata odjeknulo i obznanilo kraj radnog dana, te su Kireni brzo izašli iz tvornice. Podigao sam ukočeno tijelo sa sjedala i zauzeo mjesto pri kraju gomile. Moja je meta nadvisivala svoje kolege i to mi je pružalo prednost u slijeđenju koju nisam trebao, no ipak sam je iskoristio. Svjetina je krenula na jug i ušla u krčmu označenu kirenskim znakovima koji mi nisu bili poznati. Nekoliko sam minuta pušio cigaretu. Ugasio sam je i ušao.

Krčma je bila tipična za heretike, široka i slabo osvijetljena, ispunjena redovima drvenih stolova. Osorno i nemarno osoblje donosilo je zdjelice gorkog, zelenog kisvasa svakome tko je imao dovoljno novca. Sjeo sam uz stražnji zid svjestan toga da sam jedini nekiren u krčmi, no nisam dopustio da me to omete. Konobarica, čije je

lice izgledalo kao da ju je netko opalio hrastovom granom, prošla je pored mene te sam naručio čašu onog što prolazi kao piće medu strancima. Donijela mi ga je iznenađujuće brzo i pijuckao sam dok sam pregledavao prostoriju.

Nije me iznenadilo što je sjedio sam. Njegova vrsta izopačenosti obično obilježi čovjeka i vlastito iskustvo govori mi da ljudi to doslovno namirišu. Naravno, njegovi kolege s posla to ne bi tako opisali. Rekli bi da je čudan ili tih, ili da su mu zubi truli i da se ne pere — ali time misle da nešto nije u redu s njim, nešto što se može osjetiti, ali ne i imenovati. Oni zbilja opasni to nauče sakriti, prikriju svoje ludilo morem banalnog nemorala koje ih okružuje. Međutim, ovaj nije bio dovoljno pametan za to pa je sjedio sam na dugačkoj klupi, samotna figura usred skupina nasmijanih radnika.

Pretvarao se da me ne vidi, no strusio je piće brzinom koja je pobijala lažnu opuštenost. Iskreno, bio sam zadivljen što je toliko sabran — iznenadilo me i to što je bio toliko hladnokrvan da se nakon posla držao svoje rutine. Provjerio sam imam li u torbi britvu koju sam nosio pričvršćenu za platno. Bila je premala da je koristim kao oružje, no dobro će mi doći za ono što sam kasnije planirao. Mahnuo sam mu. Problijedio je i istog je trenutka odvratio pogled.

Bilo je vrijeme za sljedeći korak. Ispio sam ostatak kisvasa, napravio grimasu zbog kiselog okusa koji mi je ostao u ustima, ustao sa stražnjeg stola i pridružio se lovini. Kada je shvatio što radim,

stisnuo je usta u crtu i zabuljio se u svoje piće. Muškarci oko njega zabrinuto su me pogledali, a odbojnost prema kolegi borila se protiv instinktivnog antagonizma svake skupine ljudi slične boje prema uljezu druge nijanse. Razoružao sam ih širokim osmijehom, polusmijehom, pretvarajući se da sam pijan. »Kisvas, hao chi!« — kisvas, dobar — zaorio sam i protrljao želudac.

Umirio sam im sumnje te su mi uzvratili osmijeh, radovalo ih je što bijelac glumi ludu. Razgovarali su međusobno, ali prebrzo da bih ih razumio.

Moja meta nije dijelila njihovo veselje niti je pala na moju varku. To nisam ni htio. Spustio sam se na klupu nasuprot njemu i ponovio mantru »Kisvas, hao chi!« rekao sam i raširio osmijeh gotovo do imbecilnosti. »Nu ren« — mlada djevojka — »hao chi ma?« pitao

sam. Znoj očaja probio mu je žutu kožu. Ponovio sam to glasnije. »Kisvas, hao chi! Nu ren, hao hao chi!«

Divovski Kiren naglo je ustao i provukao se kroz uski prolaz u dugom redu stolova. Ustao sam, blokirao mu put i približio sam mu se dovoljno da osjetim kiseli smrad njegovog neopranog tijela, dovoljno blizu da me čuje kako odbacujem pijano glumatanje i optužujem ga na nezgrapnom, no razumljivom kirenskom: »Znam što si učinio djevojci. Bit ćeš mrtav unutar sat vremena.«

Svojom masivnom šapom gurnuo me u prsa i posrnuo sam na stol. Gosti su se nasmijali, a ja sam im se pridružio, zaurlao sam od smijeha uživajući u svojoj predstavi, uživajući u cijelom pothvatu. Ležao sam na stolu, slušao porugu heretika i kroz široke bočne prozore gledao sam ga kako bježi. Kada mi je nestao iz vida, sišao sam sa stola i brzo izašao kroz prljavu kuhinju mrmljajući o zlu pića. Progurao sam se van i udario u trk u nadi da ću mu presjeći put tamo gdje pokrajnja ulica izlazi na glavnu cestu.

Stigao sam na križanje i ležerno sam se naslonio na zid uličice, kao da tamo stojim cijeli dan. Kiren je skrenuo iza ugla ogledavajući se preko ramena i, kada me ugledao, koža mu je toliko pobijelila da je mogao proći kao Rouender. Zagrizao sam jezik kako ne bih prasnuo u smijeh, a njegov je strah bio opojan poput žestice. U kurac Šakrin, nedostajalo mi je ovo — postoje radosti u životu koje život kriminalca jednostavno ne može pružiti.

Naklonio sam mu se dok je prolazio pored mene, a zatim sam se odlijepio od zida uličice. Sada se gotovo slomio, nadvladale su ga krivnja i panika. Nije mogao odlučiti bi li hodao ili trčao pa je izabrao metodu kretanja koja istovremeno nije bila ni brza ni vješta. Slijedio sam ga ujednačenim ritmom i proklizio bih pored povremenog pješaka, ali nisam ga pokušao stići.

Nakon nekoliko ulica skrenuo je u uličicu i shvatio sam da je moj. Kretao se jednom od onih čudnih cesta uobičajenih za Kirengrad, koje nestaju u centru naselja i jedini izlaz vraćanje je istim putem kojim ste ušli. Nisam mogao suspregnuti osmijeh. Da sam imao vremena danima planirati i sva sredstva Krune na raspolaganju, ne bih ovo bolje izveo. Malo sam usporio i razmislio kako ću ga srediti.

Bio je velik, visok poput Adolphusa, ah ni približno onako širok.

Međutim, kao i mnogi veliki muškarci, nije se nikada zbilja naučio boriti, predviđati protivnikovu reakciju, prepoznati slabost i iskoristiti je, znati koji se dijelovi tijela ne predaju, a koje je Stvoritelj sprtljao dok ih je stvarao. Bilo kako bilo, nedostatak tehnike neće biti važan ako te divovske šape približi mom grlu. Moram ga brzo srušiti. U hodu se više oslanjao na desnu nogu — počet ću od toga.

Kada sam skrenuo iza zadnjeg ugla, Kiren je panično smišljao način bijega. Kao i većinu ljudi njegovih sklonosti, opasnost ga je užasavala i, usprkos svojoj veličini, ulazio je u borbu samo kada bi iscrpio sve druge mogućnosti. Okrenuo se prema meni i vidio sam da gubi kontrolu nad zdravim razumom. Kapljice pljuvačke padale su mu s usana dok je vikao nešto opako i udarao debelom šakom po prsima. Preplavio me osjećaj sigurnosti, toplina koja bi se pojavila svaki put kada bih prihvatio neminovnost nadolazećeg nasilja. Ni za jednog od nas više nije bilo uzmaka. Ruke sam obrambeno podigao ispred lica i krenuo prema njemu kružeći lijevo od njega, nastojeći ga izbaciti iz ravnoteže.

Odjednom sam osjetio studen iza sebe, a pratio ju je smrad izmeta i raspadajućeg mesa. Jaja su mi se stisnula i bacio sam se ustranu, prekrio nos rukom i pokušao se priljubiti uz istrošeni zid uličice.

Bilo je visoko skoro tri metra iako je bilo teško odrediti točnu visinu jer nije hodalo, već je lebdjelo oko pola metra iznad tla. Oblik tog stvora nalikovao je bogohulnom dvonožnom stvorenju, no dovoljno promijenjenom da ga je bilo nemoguće zamjeniti za ljudsko biće. Viseće, ogavne ruke protezale su se dužinom njegova tijela, a lepezaste, nepravilno oblikovane šake bile su veličine moje glave. Bilo je teško razaznati išta drugo jer je tijelo spodobe bilo prekriveno nečim što je izgledalo poput debelog crnog plašta, ali na bolji pogled više je nalikovalo čudnom oklopu. Mjestimično sam nazirao tijelo ispod oklopa, čvrsto i bijelo poput kosti.

Nikada nisam mislio da ću ponovo susresti jednog od njih — još jedna neuslišana molitva Šakri.

Lice mu je bilo iskrivljena parodija mojeg, ljuska čvrsto omotana oko kosti, oči bijesne i okrutne. Osjetio sam bol u prsima i srušio se na do, a agonija koja mi je kolala tijelom bila je toliko grozna

da se činilo da moja duga povijest ozljeda nije ništa u usporedbi s ovim. Vrisak mi je zamro na usnama. Jedan stravični trenutak pomislio sam na sve koje bih izdao i svako poniženje koje bih pretrpio, te zlo koje bih počinio da olakšam ovu muku. Tada je stvorenje okrenulo glavu od mene i nastavilo lebdjeti, a mučenje je prestalo jednako naglo kako je i počelo. Ostao sam ležati na tlu, potpuno izmožden.

Zaustavilo se nekoliko koraka od diva. Izgledalo je kao da se donja čeljust stvora iščašila, spustila se petnaest centimetara i otkrila otvorenu, grimiznu prazninu. »Nisi smio loše postupati s djetetom.« Glas koji je ispustio stvor zvučao je kao razbijeni porculan i masnice na ženi. »Kako je patila ona, tako ćeš sada ti.« Kiren je zurio, previše preplašen da oblikuje svjesnu misao. Brzinom koja nije odgovarala ranijoj promišljenosti, stvor je napao i stegnuo ruku na kojoj su bile kandže oko Kirenova grla. Bez vidljivog truda, podigao je njegovo tijelo od da i tako ga držao nepokretnog.

Nakon pola desetljeća koliko sam služio u rovovima i dugih sati provedenih slamajući kriminalce u zatvorima ispod Crne kuće bio sam uvjeren da ne postoji izraz boli s kojim nisam bio upoznat — ali nisam nikada čuo zvuk koji bi se dao usporediti s Kirenovim urlicima. Ispustio je zvuk koji mi se zavukao duboko u lubanju poput hrđavih vijaka i tako sam snažno pritisnuo ruke na uši da sam mislio da će mi bubnjići eksplodirati. Iz nosa mu je šiktala krv — ne kao kada krv curi iz nosa, više poput otvorene rane na sinusima — i mahao je glavom naprijed-nazad opirući se stisku tog stvora. Kiren se toliko očajno pokušavao osloboditi da je obogaljio vlastitu ruku do golog mesa udarajući u nepopustljivog neprijatelja, polomio je prste grebući grubi crni plašt. Neki unutarnji pritisak doveo je do eksplozije koja mu je izbila desno oko iz duplje, a njegovi su se vriskovi udvostručili u mojoj glavi.

Tada su stali, prigušeno grgljanje i debela oteklina u njegovu grlu rekli su mi je da je pregrizao korijen jezika i da ga se sada bezuspješno trudio progutati.

Od svih zala koja sam pamtio, nijedno nisam mogao usporediti s ovakvim užasom.

Napokon je stvor zatresao ono što je preostalo od tijela, poput terijera koji drži štakora. Čuo se oštar lom i leš je pao na do, razderana

masa istrgnutih otvora i otrgnutog mesa. Zadaća je bila izvršena te se spodoba okrenula poput lista na vjetru i odlebdjela izvan mog vidnog polja, a zbog prejake boli nisam imao snage pratiti njezino kretanje pogledom.

Dok sam ležao naslonjen na zid i zurio u rastrgano tijelo čovjeka kojeg slijedim pola dana, pomislio sam kako me Kiren barem nije učinio lašcem — u svim svojim godinama nisam vidio tako stravičnu smrt. Sva muka koju sada prolazi sigurno mu nudi izbavljenje nakon onog što ga je tamo poslalo.

9. POGLAVLJE

Kad sam već doživio toliko uzbuđenja, zaključio sam da je kucnuo pravi čas da se onesvijestim, tako da nikada nisam saznao tko je pozvao čuvare niti kada je došao mali odred agenata koji su me okruživali kada sam se probudio. Pretpostavljam da je brutalno ubojstvo silovatelja djeteta koje je počinila demonska sila slomila i duboko ukorijenjenu averziju koju su heretici osjećali prema vladi.

Naravno, nisam mislio o tome dok su me grubo tresli iz sna, pozornost su mi zaokupili važniji problemi. Prvo, neprijazna faca bivšeg kolege iz Crne kuće. Drugo, njegova šaka ispred mog lica.

Zatim me boljela čeljust, a muškarci u ledeno sivim odorama ispaljivali su pitanja. Svaku uspomenu na zajedničku prošlost zakopali su ispod nasilnih pobuda svojstvenih službenicima redarstva širom Trinaest Zemalja ili barem onih koje sam posjetio. Nasreću, sjedio sam ispred zida i okružio me pretjerani broj sudionika — udario sam dovoljan broj muškaraca u okovima da znam kako je više od tri čovjeka samo razmetanje — te je njihov entuzijazam bio manje učinkovit nego što je mogao biti. Ipak, nije to bio neki plus u večeri koju su već bila obilježila neugodna iskustva.

Crispin je uspio odvući napadače s mene dovoljno dugo da me osovi na noge i nasloni na mrtvozornička kolica. Kirenov raskomadani leš ležao je na kolicima potpuno otkriven. Usprkos krvi koja mi je kapala s usana, ludilo večeri učinilo me maničnim i neobično veselim. »Hej, partneru! Jesam li ti nedostajao?«

Crispina to nije zabavljalo. Na trenutak, pomislio sam da će osloboditi svoju tamniju stranu prema mom ozlijeđenom licu, ali kontrolirao je svoj bijes poput dobrog malog vojnika. »Što se, u ime Vjeročuvara, ovdje dogodilo?«

»Rekao bih božja pravda, no nemam tako surovo mišljenje o Devama.« Primaknuo sam mu se dovoljno blizu da nas nitko drugi ne čuje. »To pored nas, ljuštura je čovjeka odgovornog za posljednji leš o kojem smo razgovarali. A ono što ga je ubilo, ako ima ime, ja ga ne znam. No, da sam ja odgovoran, ne biste pronašli leš, a ni mene

onesviještenog pored njega.« Osjećajući sitničavu radost, primijetio sam da se tijekom našeg kontakta nešto mojih izlučevina razmazalo po njegovu kaputu.

Gomila heretika skupila se na ulazu u slijepu ulicu glasno brbljajući sa strahom i bijesom u očima. Ledeni su trebali pokriti tijelo, lijepo ograditi područje i učiniti to brzo. Što se, dovraga, dogodilo s Crnom kućom otkad sam je napustio? Lijepo je upustiti se u malo usputnog nasilja nad osumnjičenim, ali ne nauštrb profesionalizma. Što su mislili tko su oni, hulje?

Godine koje smo proveli prateći najgori ološ ljudskog roda kroz kanalizaciju civilizacije uvjerile su Crispina da sam pouzdani svjedok, ali riječ obeščašćenog bivšeg agenta — kriminalca — neće biti dovoljna glavešinama. »Imaš li dokaza?«

»Ne, nikakvih. Ali, ako saznate njegovo ime i boravište, pronaći ćete suvenir koji je zadržao, možda komad odjeće. Vjerojatno ćete ih naći nekoliko.«

»Ne znaš mu ni ime?«

»Nemam ja vremena za takve trivijalnosti, Crispine, sada radim u privatnom sektoru.«

Gomila je postala glasnija, vikala je kroz labavi kordon trupa koje su blokirale prilaz uličici iako i dalje nisam znao što su vikali. Jesu U tražili moju glavu zbog ubojstva jednog od njihovih ljudi? Je li se nekako prenijela riječ o njegovim zločinima? Možda je to bio samo prezir prema policiji koji podupiru svi razumni ljudi. Što god to bilo, postajalo je gadno. Gledao sam kako se jedan čuvar sukobio s nekim iz gomile, gurnuo ga natrag u masu njegovih kolega i izvikivao etničke pogrde.

Crispin je primijetio isto što i ja. »Agente Eingers, povedite Marata i zaustavite one šupčine dok još više ne pogoršaju situaciju. Tennesone, ti si glavni. Guiscard i ja vodimo osumnjičenog natrag u stožer.« Okrenuo se prema meni. »Ideš u okovima«, rekao je glatko. Takav razvoj situacije nije bio šokantan, no nisam bio ni oduševljen. Uspravio sam se, a Crispin mi je okovao ruke, čvrsto, no bez nepotrebne okrutnosti. Guiscard je bez riječi zauzeo položaj ispred mene. Nije bio neprijatan kao ranije i iznenađeno sam shvatio da nije

sudjelovao u zlostavljanju poput svojih kolega.

Njih dvoje marširalo je sa mnom u sredini do početka uličice gdje su dva agenta bezuspješno pokušavala smiriti gomilu. Guiscard, koji je bio na čelu, pokušao nam je raščistiti put, ali heretici, obično poslušna rasa, nisu trzali. Činilo se da je sukob neizbježan, i to sukob koji neće završiti dobro za mene. Barem ne dok nosim lisice.

Crispin je položio ruku na dršku mača opasno, no ne i smjesta prijeteći. »Autoritetom koji mi je dodijeljen kao agentu Krune naređujem vam da se razidete ili vas Prijestolje više neće štititi.«

Gomila nije trzala, brutalnost hulja i nepoštovanje ukazano lešu bilo je dovoljno da ih potakne na netipičan inat. Premda je prirodna sklonost heretika prema poslušnosti bila dovoljna da odustanu od napada na nas, nisu poslušali Crispinove naredbe.

Crispin je primio dragulj koji mu je visio oko vrata. Na trenutak je zaklopio oči, a dragulj je zasjao svijetlomodrim svjetlom koje je procurilo iz njegove stisnute šake. Ovog puta njegove riječi nisu dopuštale prkos. »Autoritetom koji mi je dodijeljen kao agentu Krune naređujem vam da se razidete ili vas Prijestolje više neće štititi. Udaljite se ili se smatrajte neprijateljem Krune.« Premda nije povisio glas, riječi su ipak odjekivale skupom pa se gomila Kirena razdvojila, pristojno su se utišali i nagurali uza zidove.

Krunino Oko bilo je još nešto što mi je zbilja nedostajalo iz vremena kada sam bio agent.

Crispin je kimnuo dvojici čuvara koji su zauzeli položaj na začelju i nastavili smo dalje prema glavnoj ulici. Pola ulice nakon što smo skrenuli, daleko od pogleda Kirena, Crispin je stao i malaksalo se naslonio na zid. »Samo tren«, zadahtao je otvorenih usta dok je očajno pokušavao doči do zraka. Oko crpi snagu iz onoga tko ga nosi i čak ni iskusni agent poput Crispina nije mogao koristiti njegovu moć i pritom se ne iscrpiti.

Nervozno smo čekali da Crispin dođe do zraka. Bio sam na iglama — neće biti dobro ako se gomila pregrupira i zaskoči nas u uskoj uličici. Guiscard je položio ruku na rame svog nadređenog. »Moramo ići dalje«, rekao je gledajući ga strogo. Crispin je još jednom duboko udahnuo i zauzeo svoje mjesto.

Marširali su sa mnom preko pola grada, kao da sam važan dostojanstvenik s počasnom stražom, premda nikad nisam vidio nekog važnog tipa u okovima. Ovo je bio drugi put da me vode u Crnu kuću u lancima. Nije bilo ni približno neugodno kao prvi put.

Iskreno, Crna kuća nije impozantna kao što bi trebala biti. Niska neprivlačna građevina, više nalik prevelikoj kući trgovca nego sjedištu najstrašnije policije na zemlji, stoji nametljivo, no bez ikakve veličanstvenosti, na prometnom križanju gdje se nalazi granica između Starog grada i Zmajeva šljunka. Tri kata uličnog bloka zgrade i labirint hodnika ispod zemlje podsjećaju stanovništvo da ili nepokolebljivo oko Krune uvijek motri. Nema puno ukrasa i vanjsko zdanje niti nadahnjuje niti zastrašuje.

Međutim, uglavnom je crne boje. I to je to.

Kada smo stigli do odbojnih vrata boje ebanovine, Crispin je poslao čuvare natrag na mjesto zločina, a zatim su me on i Guiscard uveli. Ulazili smo sve dublje u zgradu, pored neoznačenih vrata koja vode u podzemne sobe gdje se odvijaju prava ispitivanja i izdahnuo sam od olakšanja. To je bilo iskustvo koje nisam žudio ponoviti, ni kao sudionik ni kao žrtva. Kada smo stigli do glavnog hodnika, Crsipin je otišao, vjerojatno je trebao obavijestiti nadređene da su me doveli ovamo, i ostavio je Guiscarda sa mnom. Pripremio sam se na daljnje maltretiranje, no Rouender nije pokazivao želju za obnavljanjem našeg sukoba.

Otvorio je vrata pritvora koja vode u praznu sobu bez ikakvih obilježja osim jeftinog drvenog stola i tri neudobne stolice. Posjeo me na jednu od njih. »Crispin će se brzo vratiti«, rekao je.

Krasta sasušene krvi oblikovala mi se ispod nosa. »Ti me nećeš ništa pitati?«

»Mrtvac — on je odgovoran za djevojčicu?«

Kimnuo sam.

»Kako si znao?«

»Svi su znali«, odvratio sam. »Samo nismo vama ništa rekli.«

Zakolutao je očima i izašao iz sobe.

Sjedio sam tako oko sat i pol, trzao se na bol u lubanji i pokušavao otkriti koliko mi je rebara slomljeno. Moja najbolja

pretpostavka bila je tri, no bez provjere rukama nisam mogao biti siguran. Palo mi je na pamet izvući ruke iz lisica u inat Crispinu i ostatku njegove ekipe, no to mi se činilo poput sitničave osvete koja bi završila još jednim premlaćivanjem.

Napokon su se vrata otvorila i Crispin je mrko ušao. Sjeo mi je preko puta.

»Ne žele to ni taknuti«, rekao je.

Nisam ga odmah razumio, ali to je bilo shvatljivo u ovim okolnostima. »Što to, dovraga, znači?«

»Znači da je ovaj slučaj zatvoren što se Crne kuće tiče. Zhange Jue, tvornički radnik i povremeni unajmljeni snagator, ubio je Taru Potgieter i nekoliko drugih djevojčica čiji identitet još treba otkriti. Ubila ga je nepoznata osoba ili osobe, a način još moramo utvrditi. Ti si naletio na osobu ili osobe koje su ga ubijale, no onesviješten si prije nego što si uspio utvrditi identitet te osobe ili osoba.«

»Nepoznata osoba ili osobe? Jesi ti jebeno lud? Misliš da je Kiren izboden na smrt ? Znaš kao i ja da ovo jako smrdi na magiju.« »Znam.«

»Čak ni glavešine ne mogu biti toliko glupi da to ne pomisle.« »Nisu.« »Onda, o čemu govoriš, zašto je slučaj zatvoren?«

Crispin je protrljao sljepoočnice kao da želi ukloniti nevidljivu bol. »Dovoljno si dugo ovdje radio, zar ti moram to nacrtati ? Nitko se ne želi uplesti u nešto ovako gadno, i to na temelju iskaza nekog dilera. Kiren je ubio Taru, a sada je mrtav. Kraj priče.«

Prošlo je puno vremena otkad me preplavio bijes s kojim sam se jednostavno pomirio. »Jasno mi je, nikoga ne zanima mrtvo dijete — ta, zašto i bi, samo još jedna klinka iz sirotinjskog kvarta. Ali, nešto je pušteno u Grad sjena, ispljunuto iz srca praznine. Ljudi moraju to saznati.«

»Nitko to nikada neće saznati. Tijelo će spaliti, ti ćeš držati jezik za zubima i nakon nekog vremena sve će se zaboraviti.«

»Ako misliš da se stvor neće vratiti, glup si poput nadređenih.«

»To znaš?«

»Znao sam dovoljno da pronađem Tarina ubojicu dok ste se vi

držali za kurčeve.«

»Hajde, ispričaj mi što se točno dogodilo — ili trebam vjerovati da si lutao zabitnim uličicama Kirengrada i naletio na čovjeka odgovornog za tijelo koje si pronašao dva dana ranije?«

»Ne, Crispine, očito je da sam ga slijedio. Pretpostavio sam da tebi, članu elitne istraživalačke organizacije, ne trebam objašnjavati svaki detalj kao prokletom djetetu.«

Gornja usnica zatitrala mu je ispod kljuke. »Rekao sam ti da ga ne tražiš.«

»Odlučio sam ignorirati tvoj prijedlog.«

»To nije bio prijedlog, to je bila zapovijed opunomoćenog predstavnika Krune.«

»Tvoje mi naredbe nisu puno značile kada sam bio agent, a nakon pola desetljeća izvan službe ne cijenim ih nimalo više.«

Crispin se nagnuo preko stola i udario me u bradu, skoro ležerno, no dovoljno snažno da sam se morao namučiti održati ravnotežu i ostati u sjedećem položaju. Kvragu, i dalje je bio brz.

Polizao sam rasklimani zub jezikom, čekao da bol prođe i nadao se da zub neće ispasti. »Jebi se. Ništa ti ne dugujem.«

»Zadnjih četrdeset i pet minuta proveo sam uvjeravajući kapetana da te ne baci u ruke Specijalne jedinice. Da nije bilo mene, sada bi te rastavljali skalpelom.« Podrugljiv izraz čudno mu je stajao na licu. Uživanje u tuđoj nesreći nije bilo u Crispinovoj prirodi. »Znaš li koliko te ove životinje žele ponovo dovući u svoje ruke?«

Prilično, rekao bih. Pred kraj svoje službe radio sam za Specijalnu jedinicu, odred pred kojim je zadatak rješavati probleme koji su izvan djelokruga normalnih policijskih dužnosnika. Njihov dar za mirovinu obično je bila nasilna smrt i neobilježen grob pa je to što sam izbjegao tu nesretnu sudbinu zahtijevalo sreću na kakvu mudar čovjek ne bi dvaput računao. Dugovao sam Crispinu zahvalnost što je spriječio moj ponovni susret s njima, a čak ni moj razrađeni osjećaj za nezahvalnost nije bio dovoljno jak da to porekne.

Crispin je izvadio dokument iz kaputa i bacio ga preda me na stol. »Ovo je tvoja izjava. Zaključeno je da su ilegalne tvari nađene u uličici pripadale Zhangeu Jueu i bit će uništene prema službenoj

politici.« Točno, sigurno su pronašli moju torbu — izgleda da sam i za to dugovao Crispinu; dah u vrijednosti od deset okara smjestit će vas u radni kamp na pet godina, što je tri više nego što prosječni zatvorenik preživi. »Potpiši na dnu«, rekao je, nagnuo se preko stola i otključao mi lisice.

Trenutak sam trljao zglobove kako bi mi proradila cirkulacija. »Lijepo je vidjeti da je slučaj zaključen, pravda zadovoljena, pravednost je na snazi i sve to.«

»Ni meni se ovo ne sviđa. Da je po mome, sada bismo pretraživali Kirenovu kuću i pola bi policije istraživalo tvoju priču. Ovo...« Ogorčeno je odmahnuo glavom i ugledao sam istog mladića kojeg sam upoznao prije deset godina, koji je umišljao da je njegova služba Kruni to — služba — i da se svako zlo u svijetu može pobijediti čvrstom rukom poštenog čovjeka. »To nije pravda.«

Koliko god bio pametan i jak, u konačnici Crispin nije bio neki agent. Zbog fantazije o tome što bi posao trebao biti nije vidio ono što posao ustvari jest i to ga je osudilo na srednji rang premda mu je obitelj jedna od najstarijih u Rigusu, a njegova služba Kruni plemenita i dostojna. Pravda? Gotovo sam se nasmijao. Agent ne teži pravdi, on održava red.

Pravda — tako mi Izgubljene, što reći na to?

Nisam imao snage održati mu još jednu lekciju o državnom uređenju. Iskreno, to je bila jedna od naših vječitih svađi. Nešto u djetinjstvu okruženom tapiserijama koje su prikazivale njegove pretke kako vode napade osuđene na neuspjeh učinilo ga je obožavateljem riječi koje ništa ne znače. Potpisao sam se na dnu dokumenta krasopisom.

»Kiren je svoje dobio, a ja pravdu ostavljam Prvorođenom. Trenutno me više brine što će se dogoditi kada se vrati stvor koji ga je ubio.«

»Na tvom mjestu nadao bih se da se neće vratiti — u ovom trenutku ti si nam jedina veza s tim. Dokle god stvora nema, nikoga ne zanimaš, više ne. No, ako se opet pojavi, Specijalna jedinica pronaći će ti mjesto u podrumu, a ja ti neću moći pomoći.«

To je bila lijepa misao za kraj. »Do tog lijepog dana«, rekao sam

i kimnuo mu u znak pozdrava.

Nije mi uzvratio gestu, spustio je pogled i besciljno ga uperio negdje u stol.

Žurno sam izašao iz Crne kuće u nadi da ću izbjeći i sjećanja i stare drugove koji metodom fizičkog napada žele izraziti nezadovoljstvo prema putu kojim je krenula moja karijera. Imao sam više uspjeha s ovim drugim i, kad sam izašao na ulicu, obuzelo me nešto nalik pravom očaju. Uputio sam se kući žaleći što su mi uzeli robu pa nisam mogao posegnuti u svoje zalihe.

10. POGLAVLJE

Kad sam se vratio u Grofa, popio sam vrč piva i spavao oko dan . i pol probudivši se samo da uz tanjur jaja Adolphusu brzo prepričam što se dogodilo. Bio sam neodređen u vezi toga što je dokrajčilo Kirena — što su drugi manje znali, to bolje. Dovoljno sam ga impresionirao.

Sljedećeg tjedna oprezno sam se bavio svojim poslom, pazio da ne ostavljam prave tragove i podmetao sam lažne u slučaju da me netko slijedio, ali koliko sam mogao procijeniti, nikoga nisam zanimao. Nije bilo duhova, mračnih prikaza koje bi lebdjele u kutu mog vidnog polja — samo Grad sjena, čir na dupetu Rigusa, u svoj svojoj smrdljivoj slavi.

Zbog toga sam neko vrijeme mislio da je gotovo. Proveo sam besane noći razmišljajući o nakaznom stvoru, no i da me zanimalo istražiti njegovo podrijetlo, nisam imao odakle početi. Iskreno, bilo mi je dosta igrati se detektiva — ispostavilo se da me više zadovoljavalo biti u službi Krune nego glumiti agenta.

Onda se banda Slomljenog bodeža zaratila s ekipom Otočana koji su operirali blizu pristaništa i nisam imao vremena razmišljati o ičemu osim o opstanku svog posla iz dana u dan. Popodneva sam provodio objašnjavajući hereticima kamenih lica zašto im ne moram plaćati porez, a večeri uvjeravajući ekipu nadrogiranih nepristojnih klinaca da sam lud i da me ne pokušaju pritisnuti, te mi nije ostajalo vremena za dodatne aktivnosti.

Što se ostatka Rigusa ticalo, važni ljudi ponašali su se kao da je slučaj zaboravljen, a nevažni ljudi nisu bili važni. Ledeni su pazili da se za to što manje pročuje. Kolale su glasine o crnoj magiji i demonima koji se kriju u sjenama pa je jedno vrijeme cvjetala prodaja obrambenih čari sumnjive učinkovitosti, posebno medu Kirenima, prirodno praznovjernom narodu. Međutim, Grad sjena prometno je područje i, dok je jesen prelazila u ranu zimu, ubojstvo Tare Potgieter potonulo je u dubine mutnog sjećanja.

Razmišljao sam bih li otišao u Orlovo gnijezdo i upoznao Ždrala s događajima. Smatrao sam da mu barem to dugujem. Međutim, onda

sam zaključio da mu dugujem puno više, a kako mu se nikada neću moći za sve odužiti, odlučio sam poništiti i ovaj zadnji dug. Razumjet će bez obzira na Celiju koja neće shvatiti. Ako krastu dovoljno dugo grebeš, prokrvarit će. Taj je dio mog života završio — što se mene tiče, naš ponovni susret bio je jedinstven i neponovljiv slučaj.

Koliko god se Adeline trudila, Carić je odbijao provesti cijelu noć u Grofu. Poput poludivlje verzije svog imenjaka, dolepršao bi i zgrabio mrvice hrane, a zatim bi izletio bez riječi. Jednom sam ga ulovio kako krade nešto sa štanda u susjedstvu pa je nestao na tjedan dana, a Adeline je bila bolesna od brige i bijesna na mene. Međutim, onda se jedne večeri pojavio, ušetao je kroz stražnja vrata kao da se ništa nije dogodilo.

Iako se oklijevao skrasiti, pojavio bi se kada sam ga trebao i postao je moj pomoćnik, čak i važan faktor u mom radu. Nisam ga uplitao u ništa ozbiljno i nikada mu nisam davao robu, ali njegove mlade noge bile su korisne kada sam trebao poslati poruku. Otkrio sam da se privikavam na njegovu šutljivost, bio je jedan od onih pojedinaca neopterećenih potrebom da zrak ispune retorikom.

Adolphus je ponudio dječaka naučiti boks i, premda ga je boljelo priznati da postoji vještina koju još nije svladao, bio je pametan pa je prihvatio divovu ponudu. Pokazao je dar za boks i ponekad bila rado proveo sat vremena gledajući ih kako spariraju; pušio bih džoint snenotrsi dok bi mu golemi Adolphus pokazivao osnovne korake. Baš sam tako ljenčario jednog kasnog popodneva, kada me Adeline nehotice usmjerila na put u propast.

»Lakše ćeš primiti pet udaraca u prsa nego jedan u glavu«, Adolphus je govorio dok mu se debelo lice znojilo, kada je njegova žena ušla u dvorište. »Uvijek drži ruke gore«, nastavio je, a Carić je sve ponavljao poput njegove umanjene verzije.

Adelinin glas toliko je tih da u rijetkim prilikama kada ga povisi na nešto više od šapta ima učinak vriska. »Još je jedna djevojčica nestala.«

Podsjetio sam samog sebe da izdahnem dim iz prsa. Adolphus je spustio ruke niz tijelo, a glas mu je bio nizak i grlen. »Kada? Tko?«

»Sinoć. Rekla mi je Anne iz pekare. Čuvari je sada traže. Ne

znam djevojku. Anne kaže da joj je otac krojač blizu kanala.«

Adolphus me žalosno pogledao, a zatim se okrenuo prema Cariću. »Trening je gotov. Operi se i pomozi Adeline.«

Vidio sam da je dječak nesretan što ga isključujemo, ali Adolphus zna biti opasan, zato je zadržao jezik za zubima.

Čekali smo da oboje udu prije nego što smo nastavili. »Što misliš?« upitao je Adolphus.

»Možda se izgubila dok se igrala štakora u rupi. Možda je zapela za oko trgovcu robljem i sada je u nekoj bačvi na putu prema istoku. Možda ju je otac nasmrt premlatio i negdje sakrio. Može biti svašta.«

Oko mu je letjelo preko mog lica, kao i uvijek na dvostrukom zadatku. »Dobro, može biti svašta. Jesu li to opet oni?«

Obično je najbolje pretpostaviti najgore i krenuti od toga. »Vjerojatno.«

»Što ćeš učiniti?«

»Neću se miješati.« Nekako sam sumnjao da će mi se taj izbor ponuditi. Ako je to djelo iste ekipe koja je sredila zadnju curicu, bit će nevolja — Kruna će se pobrinuti za to. Možda im nije stalo do mrtvog djeteta lučkog radnika iz Grada sjena, ali bez sumnje htjet će znati tko priziva bića s drugog svijeta. Samo Kruna smije petljati s crnom magijom — to je privilegija koju jako strogo čuvaju za sebe. Od ovog trenutka ja sam jedina veza s onim što je ubilo Kirena, stoga zaslužujem seansu ispod Crne kuće.

»Hoće li oni koji su ubili djevojčicu doći po tebe?« upitao je Adolphus.

»Ja se više ne igram policajca.«

»A hoće li te bivši kolege samo tako pustiti ?«

Nisam odgovorio. Adolphus je znao odgovor.

»Žao mi je što sam te natjerao da to učiniš.«

Postao sam jako svjestan sijedih koje su prošarale njegovu bradu i prorijeđenih dijelova u njegovoj grivi.

»Idem u Orlovo gnijezdo, možda mi to pomogne sagledati situaciju. Vrijeme je da popričam sa Ždralom.« Ostavio sam Adolphusa

u dvorištu i otišao gore po svoju torbu. Razmišljao sam bih li ponio i oštricu, ali predomislio sam se. Ako djevojčica ispluta negdje u kanalu, sigurno će me posjetiti predstavnici zakona, a ako se to dogodi, nikada više neću vidjeti svoje oružje. Uostalom, koliko sam ja znao, čelik mi neće pomoći u borbi s opačinom koju sam vidio. Izašao sam iz bara brzim korakom, a misli mi je zaokupio susret za koji sam dugo mislio da će biti prvi i jedini s onim što je ubilo Kirena.

11. POGLAVLJE

Nazirao se kraj rata — bili smo korak do pobjede. Drenska kurva ležala je na leđima, obrane su se razorile, dvorce su branili starci sa savijenim kopljima i dječaci koji se još nisu počeli brijati. Od sedamnaest teritorija koji su nekoč činili Ujedinjene Provincije samo četiri su još bili u rukama Drena, a nakon osvajanja Donknachta preostala uporišta isto su trebala pasti. Mojim pet dugim godinama vojne službe, ubijanja, krvarenja i prodora po devedeset metara dnevno nazirao se kraj. Svi ćemo Kratkodnevicu dočekati kod kuće i piti topli punč uz ognjišta. Baš u tom trenutku Wilhelm van Agt, glavni poglavar Republike Drena, razmišljao je o primirju kao uvodu u potpunu kapitulaciju.

Nažalost, činilo se da vijesti o razrješenju našeg sukoba još nisu doprle do samih Drena koji su stajali pred svojim glavnim gradom poput lavova ričući prkos u lice snaga Ujedinjenih. Pola desetljeća pripreme i vrhunsko poznavanje taktika opsade omogućilo im je stvaranje vjerojatno najsavršenije obrane u dugoj povijesti ljudskog nasilja. Činilo se da nisu čuli da su glad i bolest poharali njihove snage, za strašne gubitke koje su pretrpjeli u Karsku i Lauvengodu, za općenito beznadnu prirodu svoje borbe — ili, ako su čuli, to nije nimalo oslabjelo njihovu odlučnost.

Baš sam tu kolektivnu nepopustljivost, koja je graničila s običnom ludosti, okrivio kada sam bio prisiljen ustati iz kreveta usred noći i krenuti na tajni zadatak. Međutim, glupost našeg čelništva krivio sam za logistički propust zbog kojeg smo i ja i moj odred ostali bez prikladne kamuflaže tijekom operacije.

Barem u sebi. Časnici ne gunđaju naglas zbog tih sitnih administrativnih propusta, čak ni kada ih ti propusti vjerojatno vode u pogibelj.

Vojnik Carolinus nije imao tih problema. »Poručnice, zar očekuju da krenemo na noćnu misiju bez kamuflažne boje za lice?« upitao je ljutito kao da ja imam objašnjenje ili bačvu boje skrivenu ispod prostirke. Carolinus je bio crvenokos i rumen, Rouender sa sjevera, jedan od one posebne sorte čiji su preci napali Vaal prije tri stoljeća i još su uvijek ondje. Nabijen i čvrst poput ugljena koji je

kopao cijeli život jednako bi brzo prigovarao i bacao se u opasnost. Iskreno, mene je neprestano nervirao, no kako su Adolphusa poslali kući zbog invaliditeta, jedino sam njega smatrao sposobnim za preuzimanje vodstva u slučaju da ulovim zalutalu strijelu. »Poručnice, Dreni imaju oči poput sova. Bez boje sigurno će nas izbosti.«

Pričvrstio sam pasice na kožnom oklopu, provjerio je li mi oružje na mjestu i visi li mi mačeta slobodno na boku. »Ne očekuju oni ništa od tebe, vojniče. Međutim, ja ti naređujem za začepiš tu lajavu gubicu i spremiš se jer za petnaest minuta ideš preko zida bio kao od majke rođen ili prekriven čađom. I ne brini se zbog neprijatelja, koliko čujem, oni gađaju samo muškarce.«

Ostali su se nasmijali, a čak se i Carolinus nakesio iako mu je smijeh bio usiljen kao i moj. Nije se radilo samo o nedostatku boje za lice — nisam ni znao da krećemo oko četrdeset minuta ranije kada me pobočnik zapovjednika satnije grubo probudio iz prvog poštenog sna tog tjedna i rekao mi da okupim najbolje ljude, a zatim se javim bojniku.

Iskreno, imao sam loš predosjećaj u vezi s cijelom misijom. Donknacht Nepokoreni bio je glavni grad drenskih država i preko tisuću petsto godina nije osjetio tuđi jaram. Kada su susjedi progutali ostatak drenskih provincija, samo je Donknacht ostao slobodan,

a kada je navala drenskog nacionalizma prije sedamdeset godina ujedinila te nespojive provincije u jednu moćnu konfederaciju, Donknacht je bio središnja točka oko koje je nastala zajednica.

Nisam znao kakvo je stanje u preostalim provincijama, no vojnici od kojih nas je dijelilo samo osamsto metara ničije zemlje umirali su u samoubilačkim misijama proklinjući nam majke. Njihovu obranu probit će samo potpuni napad kojem će prethoditi topništvo i čarobnjaci, a čak će nas i to vjerojatno koštati polovicu divizije u žrtvama. Naravno, sve to ako pretpostavimo da se gadovi neće povući u grad i boriti se s nama oko svake kuće i ulice. Kao i svi ostali, i ja sam se nadao da su glasine o primirju istinite i da će naš dugi prodor stati ovdje u ravnici pred glavnim gradom. Bilo kako bilo, nisam shvaćao kako će pet osamljenih vojnika pješadije promijeniti situaciju, sa ili bez boje za lice.

Okrenuo sam se prema Saavedri, našem izvidniku nakon što je

zalutala granata odnijela vrh lubanje sirotog Donnelyja. Tamne oči i oštre crte lica odavale su njegovo ashersko podrijetlo, no nitko od nas nije znao zašto se prijavio u našu miješanu jedinicu, a ne u pukovniju svog naroda. Saavedra je odbijao govoriti o tome ili, iskreno, o ičemu drugom, a vojnici pješačke postrojbe nisu bili sorta koja pozorno proučava nečije papire dokle god on kreće u napad. Usprkos izgnanstvu medu nas heretike, Saavedra se ponašao prema pravilima svoje rase, bio je miran i zagonetan, najbolji kartaš u pukovniji, a s kratkim mačem strah i trepet. On će negdje imati dovoljno skrivene boje i maskirat će svoje lice, no kao što sam uvjeren u okrutnost jedinog boga koji stoji iznad njegova naroda, znam da neće imati dovoljno za dvojicu.

»Pobrini se da se spreme. Idem do bojnika.«

Saavedra je kimnuo, a bio je tih kao i obično. Krenuo sam prema centru kampa.

Naš bojnik Cirellus Grenwald bio je budala i kukavica, ali ne i potpuni luđak, stoga je samo zbog toga bio jedan od boljih oficira. Ako je njegov primarni talent činilo rođenje na vrhu društvene ljestvice, pokazao je uspjeh jer još nije bio pao s nje. Razgovarao je sa čovjekom u kožnom kaputu sa srebrnim porubom kojeg sam na prvi pogled zamijenio za civila.

Bojnik mi je podario jedan svoj otvoreni osmijeh koji je, više od ikakve stvarne vještine, ubrzao njegov proboj kroz redove. »Poručnice, baš govorim trećem čarobnjaku Adehveidu o tebi. Voda najčvršćeg voda u diviziji. On će vam pružiti nesavladivu zaštitu u vašem... pothvatu.«

Čarobnjak Adehveid bio je blijed, mršav, no imao je crvoliki sloj viška mesa. Nekako je pronašao vremena da priveže svoju crnu kosu do ramena kopčom optočenom dragim kamenjem, ukrasom koji je, kao i pozlaćena kopča remena i srebrne manšete, izgledao izuzetno neprimjereno s obzirom na situaciju. Nije mi se svidio, a još mi se manje svidjelo otkriće da moja misija uključuje njegovu zaštitu. Osim Ždrala, mrzio sam sve ostale čarobnjake — kao i svi u vojsci — i to ne samo zbog toga što su bili kičasti i cendravi, a zahtjeve za besmislenim i tajanstvenim predmetima odobravali su im u trenutku dok smo mi poput strvinara tražili kožne čizme i proso. Ne, svi su vojnici mrzili čarobnjake jer bi baš svatko, uz puno psovki, mogao ispričati priču o

tome kako je izgubio prijatelja kada je jedan od bacača čini postao neoprezan tijekom bacanja bojnih uroka i satro pola jedinice u mlazu krvi i kosti. Naravno, šefovi su bili opčinjeni njima, bili su uvjereni da će svaki njihov novi plan biti tajno oružje koje će nam donijeti pobjedu u ratu.

Bilo kako bilo, bolje da se neprijateljstvo ne vidi na mom licu. Odrješito sam mu salutirao u znak odavanja počasti, a uzvratio je apatično i bez komentara. Bojnik Grenwald je nastavio: »Dobrodošli u operaciju Prodor, poručnice! Vaše su naredbe sljedeće. Vi i vaši ljudi trebate povesti čarobnjaka Adelweida tristo šezdeset i pet metara u ničiju zemlju do mjesta koje on izabere i tada će čarobnjak izvesti čaroliju. Jednog čovjeka ostavite da ga štiti, a vi i ostali trebate prijeći još sto osamdeset i dva metra prema drenskim linijama gdje ćete ostaviti ovaj talisman« — predao mi je mali crni dragulj — »na uzvišeno mjesto koje gleda na neprijateljsku obranu. Položaj ćete držati dok čarobnjak Adehveid ne završi svoj dio misije.«

Zbrajajući udaljenosti, došao sam do nesretnih petsto četrdeset i sedam metara, bliže drenskom teritoriju nego našem i u dometu njihovih patrola kratkog dometa. Nije mi promaklo ni to da Grenwald nije ponudio okvirno vrijeme koje će Adehveidu biti potrebno za ispunjenje zadaće. Deset minuta? Dvadeset? Sat vremena? Kad smo već kod toga, zašto svi pretpostavljamo da ovaj skliski komad crnog stakla radi? Prema mom iskustvu s magijom, moguće je i da će mi samo eksplodirati u rukama.

Nisam očekivao odgovore, nisam bio ni toliko glup da postavljam pitanja. Samo sam salutirao Grenwaldu moleći se da umišljenom gadu ne salutiram zadnji put, a zatim sam se okrenuo prema Adelweidu. »Gospodine, naša jedinica nalazi se u prvom redu rovova. Pođite sa mnom.«

Neodređeno je kimnuo prema bojniku, a zatim krenuo za mnom bez riječi. Iskoristio sam tu priliku da nešto komentiram. »Gospodine, sada je dobra prilika da skinete svu opremu koja reflektira. Ta kopča prva će odati naš položaj svakom drenskom strijelcu na kojeg naiđemo.«

»Hvala na prijedlogu, poručnice, ali moj izgled ostaje ovakav.« Glas mu je bio baš onako udvoran kao što sam i očekivao, te je

posesivno protrljao sjajnu kopču. »Nemoguće je završiti našu misiju bez nje. Uostalom, ne želim se pobjednički vratiti u kamp i otkriti da je netko pobjegao s manšetama koje mi je dao voda Reda isprepletenog hrasta.«

Bolje to nego uopće se ne vratiti, pomislio sam, i bolje to nego žrtvovati mene i moje ljude tvojoj napuhanoj taštini. Međutim, imao je pravo, netko bi ih ukrao.

Kad smo stigli do vanjskog dijela kampa, ljudi su bili na pozicijama, oružje spremno, oklop čvrsto navučen. Nas šestero stalo je ukrug i ponovio sam naredbe. Bilo je jasno da nisu sretni, ni zbog zadatka ni zbog Adelweida, ali bili su profesionalci i šutjeli su. Kada sam završio, naredio sam da zadnji put pregledaju opremu, a zatim smo se popeli na ljestve i našli se sami u pustari između našeg kampa i Drena.

»Odsad nadalje, na snazi su restrikcije buke i svjetlosti.« Kimnuo sam prema Saavedri čije je lice bilo prekriveno čađom kao što sam i predvidio. Prebacio se u uvježbani vrebajući korak i petnaest sekundi kasnije jedva sam mogao razaznati njegove korake. Carolinus je hodao iza njega, a ja sam ih slijedio nekoliko koraka iza Adehveida.

Iza mene bio je naš strijelac Milligan, bistar Tarasaihgn pristojnog ponašanja koji je mogao pogoditi Kraljičino lice na novčiću od okra s udaljenosti od sto koraka. Nisam bio siguran hoće li nam on koristiti — bilo je previše mračno za samostrijel. Barem je bio smiren u gužvi; ništa posebno, ali smiren i pouzdan.

Posljednji je bio Cilliers, valaanski div kisela lica koji se malo smiješio, a pričao još manje. Bio je jedan od šačice vojnika u satniji koji se nije prebacio isključivo na mačetu, već je i dalje nosio mač dvoručnjak na leđima, oružje koje se prenosilo koljenima s oca na sina još prije nego što su se njegovi preci zakleli na vjernost rigunskom prijestolju. Bio je prevelik da bi bio koristan u tajnim operacijama, ali cijenit ćemo njegov ogromni dvoručni mač budemo li se borili na otvorenom.

Godine borbe preobrazile su nekoć bogati krajolik u golu pustinju. Bombardiranje, artiljerija i magija uništili su većinu vegetacije i sve životinje koje nisu bile iz roda glodavaca. Čak se i osnovni krajolik terena izmijenio, eksplozije su izravnale brda i podigle hrpe

smeća koje su ih zamijenile. Osim što je bilo ružno, uništavanje je značilo i da nema puno zaklona. Bez boje za lice, u noći obasjanoj mjesečinom bili smo laka lovina svakoj patroli koja nam se približi na četrdeset i pet metara.

Zbog toga smo se morali kretati brzo i tiho. Naravno, čarobnjaku je oboje predstavljalo problem, njegov je korak bio prikladniji za jutarnju šetnju nego za našu tajnu misiju. Svaki put kad je mjesečina obasjala njegovo srebro, trgnuo sam se i primijetio da Milligan čini to isto. Ako netko od nas bude ranjen jer ovaj idiot nije htio skinuti nakit, mislim da neću moći zaustaviti ljude koji će ga ubiti u prijateljskoj vatri. Mislim da ne bih to ni pokušao.

Prešli smo prvu trećinu kilometra pa sam se nagnuo prema Adehveidu i šapnuo: »Tristo šezdeset i pet metara. Recite gdje se želite postaviti.«

Pokazao je rukom prema niskom brdu i odgovorio glasom koji nam nije pomogao da ostanemo neprimjetni. »Onaj humak je u redu. Odvedite me tamo, a zatim postavite talisman.«

Signalizirao sam Saavedri i skrenuli smo prema brdu. Priznat ću Adehveidu, gad je znao svoj posao. Čim smo se uspeli na vrh,

izvukao je paket tajanstvenih materijala iz torbe i počeo crtati detaljne simbole po prašini kratkom granom crnog hrasta. Pokreti su mu bili oštri i prirodni, a znao sam dosta o magiji i zaključio sam da nije jednostavno crtati pentagram u mraku, pogotovo kada jedna pogreška znači izlaganje silama koje vam mogu spržiti mozak. Usred rada okrenuo se prema meni. »Nastavite misiju, poručnice. Ja ću se pobrinuti za svoj dio.«

»Vojniče Carolinus, ti stražariš. Ako se ne vratimo za četrdeset i pet minuta, povedi čarobnjaka i vrati se u bazu.« Carolinus je lijevom rukom izvukao mačetu i salutirao. Saavedra se vratio na čelo i nas četvero nastavilo je dublje u drenski teritorij.

Sto osamdeset metara i popeli smo se na uzvisinu preoštrih linija koja nije mogla biti ništa drugo osim rezultat eksplozije. Vidio sam u daljini prvu liniju neprijateljskih rovova, a iza toga vatre u njihovu kampu. Signalizirao sam ljudima da me okruže, izvukao talisman iz tobolca na oklopu i bacio ga u prašinu osjećajući se istovremeno

pomalo blesavo.

»To je sve?« šapnuo je Milligan. »Trebali smo stati na brdo i ostaviti kamenčić na sredini?«

»Vojniče, začepi usta i otvori oči.« Razumio sam da je Milligan nervozan — ovo je bio dio misije koji se i meni najmanje sviđao, a nisam bio lud ni za jednim njezinim dijelom. Na vrhu ovog brda bili smo lake mete za sve drenske patrole koje bi prošle, a oni su bili puno bliže pojačanju od nas.

U mraku, u tim okolnostima, svaka sjena krije strijelca, a svaka svjetlost reflektira se s oštrice, zato nisam bio siguran jesam li nešto ugledao sve dok Milligan nije signalizirao. Bacili smo se u prašinu, sakrili se ispod ono malo zaštite što smo imah. Osamnaest metara od dna našeg brdašca jedan od njih nas je primijetio, upozorio ostale i znao sam da smo najebali.

. Milligan je poslao strijelu u predvodnika, ali bezopasno je odletjela u mrak i oni su jurili uz dinu, a mi smo se pripremali na njihov napad. Saavedra je uzeo prvog, ja drugog, a nakon toga bilo se teško koncentrirati na opći tijek bitke, pozornost su mi zaokupili konkretni detalji.

Moj je bio mlad, jedva dovoljno zreo da zadovolji ženu, ali iznenadilo me koliko je bio nevješt. Pet godina ubijanja svakog u sivoj uniformi nadjačalo je svaku prirodnu averziju prema ubijaju nekoga tko je doslovno bio dijete, stoga sam pomislio da ga trebam samo brzo dokrajčiti. Prividni napad u bok, obrana od njegovog nespretnog napada i pao je, krv je šiktala iz smrtonosne rane na njegovu trbuhu.

Dobro je što sam ga se brzo riješio jer nije svima išlo glatko. Cilliers je jednom od neprijatelja pokazivao zašto nikada nije odbacio oružje svojih predaka, a Saavedra je bio onaj stari — zahvaljujući svom efikasnom baratanju mačem, sprečavao je dvojicu Drena da se uspnu na brdo. Međutim, Milligan se jedva držao, zdepasti Dren s mačetom u jednoj, sjekirom u drugoj ruci, čvrsto ga je gurao prema ponoru. Izvadio sam iz oklopa nož za bacanje i poslao ga u leda Milliganovu napadaču nadajući se da će to izjednačiti borbu. Nisam imao vremena učiniti išta drugo jer je jedan od muškaraca koji se borio sa Saavedrom krenuo prema meni. Podigao sam mačetu i izvukao batinu koja mi se njihala na pojasu.

Ovaj je bio bolji, dapače dobar, i bez pogleda na ožiljak koji je njegov nos podijelio u dvije nejednake mase znao sam da je veteran u našem sukobu. Znao je kako se ubija kratkim mačem, njegovo oprezno kruženje prekidala je samo brza razmjena udaraca, a slobodna ruka bila je spremna dovršiti započeti posao. Međutim, ovo nije bio ni moj prvi okršaj, stoga je i moje oružje pratilo njegovo, a tanka šiljasta batina u mojoj lijevoj ruci čekala je prikladno otvaranje.

Dočekao sam ga kada se previše nagnuo u napadu te sam ga opalio palicom po zglobu. Ljutito je zaurlao, ali nije ispustio oružje. Gad je bio čvrst poput sirovog željeza, no njegov stoicizam, premda dojmljiv, nije bio dovoljan da mu spasi život. Ruka mu je bila onesposobljena i nije mogao pratiti moj ritam te je pola minute kasnije pao zbog dvije smrtonosne rane.

Na trenutak sam pomislio da bismo mogli uspjeti sve dok nisam čuo zatezanje luka i vidio kako se Cilliersovo masivno tijelo ruši unatrag, a strijela mu se do pera zabila u prsa. Sada kada je već bilo prekasno, uočio sam strijelca na vrhu brijega kako ponovo puni samostrijel dok njegov partner Dren, velik skoro kao i Adolphus,

čuva stražu držeći opaki čekić sa šiljcima. Pojurio sam i bacio se na strijelca, izbio sam mu oružje iz ruku i bacio nas niz brijeg. Borili smo se u padu, ali kad smo se prestali kotrljati, ja sam bio na njemu i udarao ga drškom mačete po lubanji sve dok njegov stisak nije popustio pa sam mogao okrenuti oštricu i prerezati mu grkljan.

Ulovio sam dah, a zatim pojurio uzbrdo. Kada sam stigao do vrha, još je samo Saavedra bio na nogama, i to jedva. Divovski Dren držao ga je u šaci, a Asherov prepredeni stil nije mogao parirati brutalnosti protivnika. Međutim, Saavedrina obrana dovoljno je ometala Drena da se približim i prerežem mu tetivu koljena, a moj ortak nije oklijevao kada sam mu pružio priliku i riješio se našeg zadnjeg neprijatelja brzim ubodom ispod brade.

Trenutak smo nas dvojica stajali i gledali se, a zatim se Saavedra srušio na do i shvatio sam da je ranjen te da krv teče iz njegovog kožnog oklopa. Žilavi gad to nije pokazao sve dok borba nije završila. »Koliko je loše?« upitao sam.

»Loše«, odgovorio je na svoj suzdržani način zahvaljujući čemu je na kartama digao polovicu plaća u jedinici. Oprezno sam mu skinuo

oklop. Trgnuo se, ali nije ništa rekao.

Saavedra je imao pravo — bilo je loše. Šiljasti kraj čekića probio mu je kožni oklop i došao do crijeva. Možda preživi ako ga uspijem odvesti do kampa. Naslonio sam ga na uzvisinu i provjerio ostatak svojeg odreda.

Mrtvi — to me nije iznenadilo. Ona je strijela sredila Cilliersa, neslavni kraj za tako hrabrog vojnika. Htio sam odnijeti njegov mač u bazu i pokušati ga nekako vratiti njegovoj obitelji — to bi mu bilo drago, ali bio je težak, a morat ću vući Saavedru.

Milliganu je netko smrskao glavu dok sam se ja zabavljao s neprijateljskim strijelcem. U izravnoj borbi uvijek je bio prosječan. Bilo mi je drago što smo barem sredili gada s čekićem. Uvijek mi je bio drag taj druželjubivi klinac. Iskreno, oduvijek su mi obojica bili dragi.

Saavedra se molio neskladnim tonovima na svom stranom jeziku, mislim da nikada nisam čuo toliko riječi od njega. To me uznemirilo i nadao sam se da će prestati, ali nisam ništa rekao,

nisam osobi na samrti htio uskratiti priliku da ispravi sve sa svojim bogom.

Na obronku sam čučnuo i preletio obzor pogledom. Ako se pojavi još jedna patrola, najebali smo. Pomislio sam zgrabiti Milliganov samostrijel, ali bilo je mračno, a ja nikada nisam bio dobar u rukovanju tim napravama. Poželio sam imati crni prah. Poželio sam da dragulj počne djelovati.

Minute su prolazile. Saavedra je nastavio svoj monolog na stranom jeziku. Počeo sam se pitati je li neka jedinica Drena u prolazu sredila Carolinusa i čarobnjaka te me ostavila da čekam klimaks do kojeg neće doći. Onda sam iza leda čuo zvuk koji nisam znao objasniti, a slijedio ga je Saavedrin preplašeni povik. Okrenuo sam se na peti.

U zraku iznad dragulja stvarala se rana, rupa u svijetu koja je iz rubova krvarila čudan ikor2(2 božanska krv, sukrvica — op. ur.). Već sam vidio magiju, od Ždralovih zaigranih smicalica do snage bojnog uroka koji briše čitavi vod, ali nikada nisam vidio ovakvo što. Iz rupe se čuo grozan piskutav zvižduk, gotovo poput plača. Nisam mogao odoljeti i zavirio sam u te dubine.

Pogled su mi uzvratile neobične i stravične stvari, beskonačne

membrane očiju u nemirnom i bijesnom vrdogu, otvorene čeljusti koje su bez prestanka pokušavale ugristi beskonačnu crnu prazninu, otvori koji su erotično pulsirali, pipci koji su se stezali i pružali u vječnoj noći. Neugodan cvilež brbljao je na polurazumljivom jeziku, obećavao mi je odvratne darove i zahtijevao još stravičnije žrtve.

Naglo, kao što je počela, buka je prestala, a iz otvora je istekla crna masa. Kapala je u našu stvarnost i donijela smrad toliko gadan da sam morao progutati povraćanje. Bila je to neobjašnjiva trulež starija od kamena. Polako se sluz spojila, crni plašt stvorio se oko siluete boje kosti. Saavedra je proizveo zvuk između vriska i uzdaha, a ja sam znao da je umro. Na trenutak ugledao sam lice te spodobe, oči poput slomljenog stakla iznad redova oštrih zubi.

Tada je nestalo i odlebdjelo istočno prema drenskoj obrani. Kretalo se bez ikakvog vidljivog napora, kao da ga je pokretala snaga izvan vlastitog tijela. Grozni je smrad ostao.

Um mi se borio nastojeći povratiti smisao nekoć krutim zakonima postojanja. Nisam znao hoće li uspjeti. Znanje da u blizini vreba još drenskih patrola i sumnja da neće imati razumijevanja za moje duševno stanje kada me nadu okruženog leševima njihovih drugova bilo je dovoljno da me na kraju pokrene.

Inspekcija od pola sekunde potvrdila je da je Saavedra umro. Bio je kiseli gad, ali umro je poput muškarca i na kraju nisam imao prigovora na njegovo ponašanje ili narav. Asheri vjeruju da je smrt u bitci jedini put do iskupljenja — barem je u tome zadovoljio svog strogog boga.

Nije bilo vremena za oplakivanje, rijetko kad ga ima. Devet ljudi već je poginulo i vjerojatno će im se pridružiti i deseti ako se zadržim. Privezao sam mačem za pojas i krenuo provjeriti što je s čarobnjakom.

Adelweid je stajao na vrhu dine, dlanove je položio čvrsto na bokove, ponosno poput pauna, samo, izgledao je dvaput ljepši. »Jesi li ga vidio? Sigurno jesi — bio si blizu epicentra. Dopušteno ti je pogledati u svjetove koji leže iza našeg, pred tvojim očima razdvojio se zid tanak poput papira koji odvaja ovaj svijet od idućeg. Shvaćaš li koji si ti sretnik?«

Carolinus je ležao naslonjen na mali sivi kamen. Već je barem nekoliko minuta bio mrtav. Dva drenska vojnika ležala su nekoliko metara ispred njega i pridružila su se neprijatelju u vječnom počinku. »Što mu se dogodilo?« upitao sam iako sam znao da neću dobiti odgovarajući odgovor.

Adehveid se na trenutak prenuo iz sanjarenja. »Tko? Oh, moj čuvar! Mrtav je.« Sada se okrenuo prema meni, u glasu mu se čulo uzbuđenje, prvi je put zvučao poput čovjeka. »No, njegova žrtva nije bila uzalud! Moja je misija bila uspješna, a preko ove uništene ravnice vidim da su i moji drugovi uspjeli! Dobri moj poručnice, ovo je dvostruki blagoslov jer imate privilegiju gledati krali Drena!«

Budući da nisam odgovorio, okrenuo se natrag u smjeru svojih kreacija i gledao kako povremena munja osvjetljava krajolik. U daljini sam vidio kako se valovi tih spodoba kreću naprijed. Adelweid je imao pravo — iz daljine bilo je nečeg nadzemaljskog, čak i prelijepog u njima. Međutim, sjećanje na odvratni smrad i zvuk koji je Saavedra proizveo kad ga je srce izdalo bili su mi svježi u pamćenju i, za razliku od Adehveida, ono što sam vidio smatrao sam isključivo huljenjem Vjeročuvara i Deva.

Onda je počelo vrištanje — zbor urlika eruptirao je iza drenske linije. U borbi se zvukovi smrti miješaju sa zvukom borbe, uzvici ranjenih miješaju se s udarom metala o metal i topovskim eksplozijama. Međutim, zadnje zvukove Drena nije omeo nikakav drugi zvuk, stoga su bili još tisuću puta strašniji. Adelweid se nasmiješio još jače.

Kleknuo sam pored Carolinusa. Obavio je svoju dužnost, a potom iskrvario dok je čarobnjak u obližnjoj tami vršio svoje strahote. Njegova mačeta ležala je slomljena pored njega, a oči su mu bile otvorene. Zaklopio sam ih i uzeo slomljeno oružje. »Nakon što zazovete te stvorove, vaš je posao završen?«

Adelweid je i dalje zurio prema istoku i gledao grozno uništavanje koje je njegova kreacija širila sa svojom braćom, a pogled mu je bio mješavina požude i ponosa. »Jednom zazvana, stvorenja će završiti svoju misiju, a zatim će nestati, vratit će se u svoj svijet.«

Bio je toliko zaokupljen pokoljem da nije obraćao pozornost na mene kad sam stao pored njega. Jedva je i primijetio kada sam uvukao

Carolinusovo smrskano oružje u njegov prekrasno iskrojeni kaput. Povik su mu ugušili slični zvukovi iz smjera drenskih rovova. Izvukao sam oštricu i bacio je u mrak. Adehveidovo truplo nespretno se skotrljalo niz brijeg.

Zaključio sam da netko mora platiti za Saavedru i ostale, a ako ne mogu udariti nekog višeg u zapovjednom lancu, onda ću se morati zadovoljiti Adelweidom. Također, zaključio sam da će svijet biti bolji bez njega.

Provukao sam se preko naših linija i prijavio uspjeh misije usprkos velikom broju žrtava. Bojnika naši gubici nisu brinuli, ni moji ljudi ni čarobnjak. Bila je to važna večer, noć prije konačnog juriša koji će slomiti Republiku Dren i puno je toga trebalo pripremiti. U zoru sam oformio svoj vod koji će sudjelovati u napadu svim snagama za koji će nam trebati deset tisuća ljudi. Međutim, obrana je bila nepostojeća, cijeli sektori iza rovova sadržavali su samo mrtvace stravično zgrčenih tijela, a uzrok njihove smrti bio je nejasan na svjetlu dana. Preostali Dreni bili su previše raštrkani i obeshrabreni za pružanje otpora.

Tog popodneva general Bors prihvatio je kapitulaciju glavnog grada, a sljedećeg dana bezuvjetnu predaju Wilhelma van Agta, posljednjeg i najvećeg poglavara Republike Drena.

Tu verziju ne čujete na Dan sjećanja i mislim da nikada neće ući u knjige, ali bio sam tamo i tako je rat završio. Dobio sam medalju za to — dobila ju je cijela satnija jer smo bili prvi ljudi u Donknachtu, kovano zlato s kopljonošom koji stoji iznad drenskog orla. Svoju sam brzo prodao za skupu bocu viskija i noć s nestrianskom kurvom. Još uvijek mislim da sam ja bolje prošao.

12. POGLAVLJE

Kada sam prenio one dijelove priče koji su bili prikladni za javnost, Ždral je natočio čašu nezdravog lijeka i tresao se dok ju je polako ispijao. Nikada nisam vidio Ždrala preplašenog. To je slutilo na zlo. »Siguran si da je Adelweidovo čudovište isti stvor koji je ubio Kirena?«

»Ostavio je jak utisak.«

»Stvorenje iz praznine koja nas okružuje oslobodilo se i izašlo na ulice Grada sjena.« Ulio je ostatak napitka u grlo i obrisao usne koščatom rukom. »Tako mi Vjeročuvara!«

»Što mi možeš reći o stvoru?«

»Čuo sam legende. Govorilo se da je Atrum Noctal, lažni monah iz Narcassija, mogao zaviriti u prazninu između svjetova i da su bića koja je tamo vidio odgovarala kada bi ih zazvao. Prije šezdeset godina moj gospodar Roan Surovi vodio je čarobnjake Kraljevstva protiv Reda četverokutnog kruga koji je kršio Visoke zakone tako strahovito da su sve bilješke o njihovim aktivnostima uništene. No, iz osobnog iskustva...« Slegnuo je uskim ramenima. »Nemam ga. Učenje magije vodi uskim i zamršenim putem koji ima mnogo odvojaka. Prije nego što je stvorena Akademija za unapređivanje magije, čarobnjaci su učili ono što su njihovi gospodari znali te nastavljali smjerom kojim su ih vodile sklonosti. Roan nije htio imati posla s tamom i, iako sam napustio njegovu službu, ostao sam vjeran njegovu nauku.«

Nasmiješio se i iznenadio sam se shvativši da se tada prvi put osmjehnuo otkad sam ušao. Tako mi Prvorođenog, brzo je propadao. »Meni magija nikada nije predstavljala put do moći ili način na koji bih uronio u tajne skrivene tamo gdje ne obitavaju živa bića.« Ruke su mu počele svjetlucati nježnim plavim svjetlom, a sjaj je polako prerastao u blistavu loptu koja mu je klizila po rukama. Često je taj trik izvodio za Celiju i mene kada smo bili djeca, kuglu bi slao ispod stolova i preko stolica, uvijek namjerno izvan našeg dohvata. »Moji su darovi bili namijenjeni iscjeljivanju i zaštiti, htio sam zaštititi slabe i pružiti odmor umornima. Nisam nikada želio biti sposoban za išta drugo.«

Netko je dvaput oštro pokucao i Celia je ušla u prostoriju. Iluzija je izblijedjela, a zatim nestala.

Ždral je hitro uperio pogled u nju. »Celia, draga — pogledaj tko se vratio!« Glas mu je imao neobičan prizvuk.

Celia nam je prišla, a njezina svijetlozelena haljina lagano se zanjihala prateći njezine pokrete. Sagnuo sam glavu i poljubila mi je obraz, a rukama mi prešla preko lica. Na kažiprstu je nosila srebrni prsten s debelim safirom, simbol promaknuća u čarobnjaka prvog reda.

»Zbilja ugodno iznenađenje. Gospodar je sumnjao da ćemo te opet vidjeti, mislio je da je tvoj posljednji posjet bio slučajan. Ali ja sam znala da ćeš doći.«

»Da, imala si pravo, draga! Potpuno pravo!« Osmijeh mu se zategnuo preko staračkih crta lica. »A sada smo svi zajedno kao što smo nekoć bili.« Raširio je ruke i lagano ih položio na naša ramena. »Kao što nam je i suđeno.«

Bio sam zahvalan kada se Celia odmaknula te mi omogućila da ramenom odbacim gospodarev stisak. Usne su joj bile izvijene u nešto što je nalikovalo osmijehu. »Premda bih rado vjerovala da je ovo društveni posjet, zanima me prigušeni razgovor koji ste vodili prije nego što sam ušla.«

Brzo sam pogledao Ždrala u nadi da će predmet našeg razgovora ostati tajna, ali on nije prepoznao moju želju ili ju je ignorirao. »Naš prijatelj želi znati više o stvoru koji ga je napao. Kaže da je u ratu vidio jednog od njih. Mislim da namjerava postati novi Guy Čista Srca i loviti Šakrine neprijatelje mačem od svetog plamena!« Njegov usiljeni smijeh pretvorio se u gušeći kašalj.

Celia mu je uzela praznu čašu iz ruku i napunila je tekućinom iz zelenog vrča prije nego što mu ju je predala. »Mislila sam da ti je dosta igranja heroja. Rijetki prežive susret s prazninom i rijetko su revni ponoviti to iskustvo.«

»Preživio sam dosta toga. Ako to bude po volji Prvorođenog, preživjet ću još svašta.«

»Tvoja hrabrost uistinu nadahnjuje. Svakako ćemo naručiti epsku pjesmu kada ti tijelo bude ležalo unakaženo u lijesu.«

»Pokušajte je uglazbiti. Oduvijek sam osjećao da zaslužujem

odu.«

Mislio sam da će to zaslužiti barem hihot, ali Celia nije bila raspoložena, a Ždral kao da nije slušao.«Možda ne ovisi o meni. Još je jedna djevojčica nestala.«

Ovo je Ždrala trgnulo iz sanjarenja i njegove anemične oči preletjele su mojim licem prije nego što su se zaustavile na Celijinim očima. »Nisam to čuo. Mislio sam da...« Promucao je to i zašutio, a zatim ispio ostatak napitka. Što god se nalazilo u tom napitku, sutra će se oporavljati od toga.

Celia je položila dlan na gospodareva leda i odvela ga je do stolice. Lecnuo se na njezin dodir, ali dopustio je da ga odvede, utonuo je u kožu i zagledao se u prazninu.

Ona se sagnula i potapšala ga je po glavi, a drvena ogrlica spustila joj se preko dekoltea i zategnula oko vrata kada se uspravila. »To su loše vijesti, ali ne razumijem kakve to veze ima s tobom.«

»Kruna zna da sam svjedočio zadnjem. Pitanje je vremena kad će me posjetiti, a ne budem li imao nešto za njih... mogao bili loše proći.«

»Ali, ti ne vladaš magijom! Moraju to razumjeti. Bio si agent! Moraju te poslušati!«

»Nisam se časno povukao iz službe — oduzeli su mi čin. Bit će sretni što mi mogu nešto prišiti samo da me se riješe.« Kako više klase imaju čudne predodžbe o policiji. »To nisu dobri ljudi.«

Kada je Celia opet progovorila, ton njezina glasa bio je odlučan i strog. »U redu. Ako si ti upleten, i mi smo upleteni. Koji je sljedeći korak?«

»Mi?«

»Premda tvojoj taštini godi izigravanje vuka samotnjaka, znaj da nisi jedini koji se brine za Grad sjena. I, premda ti je teško u to povjerovati, vrijeme je prolazilo i u Orlovu gnijezdu i izvan njega.« Podigla je ruku prema svjetlu i privukla pozornost na prsten. »Sudeći prema prirodi tvoje istrage, možda nije posve nelogično oslonio se na pomoć prvog čarobnjaka.«

»Možda nije«, priznao sam.

Zamišljeno je napućila usne. Pokušao sam ne primijetiti da su pune i da joj ruž ističe boju očiju. »Pričekaj. Imam nešto što ti može pomoći.«

Gledao sam je kako odlazi te sam se okrenuo prema Ždralu. »Tvoja štićenica vješto preuzima svoje nove dužnosti.«

Odgovorio mi je i ne pogledavši me. »Nije to više djevojka koja je nekad bila.«

Htio sam nastaviti razgovor, ali ugledao sam njegovo lice obasjano posljednjim zrakama svjetlosti, toliko krhko da je izgledalo kao da će se pretvoriti u prašinu pa sam se predomislio te sam tiho čekao Celijin povratak.

»Skini košulju«, rekla mi je.

»Svjestan sam svoje privlačnosti, ali mislim da ovo nije pravi trenutak da podlegneš porivima.« Zakolutala je očima i rukom mi mahnula da se požurim pa sam bacio kaput na obližnji stolac i prevukao tuniku preko glave. Kada sam skinuo odjeću, osjetio sam da je u sobi propuh. Nadao sam se da mi Celia ne troši vrijeme.

Posegnula je u džep haljine i izvukla safir, savršeno modre boje i veličine nokta na palcu. »Začarala sam ga — ako osjetiš toplinu ili ako ti uzrokuje bol, to znači da si u prisutnosti crne magije čarobnjaka ili bliskog suradnika.« Pritisnula mi je kamen na prsa, ispod ramena. Osjetio sam vrelinu i, kada je odmaknula prste, dragulj mi je ostao pričvršćen za tijelo.

Povikao sam i protrljao kožu oko kamena. »Zašto me nisi upozorila da ćeš to učiniti?«

»Mislila sam da ćeš to bolje podnijeti ako te iznenadim.«

»To je bilo blesavo«, rekao sam.

»Upravo sam ti dala moćan dar koji bi ti mogao spasiti život, a ti se žališ zbog peckanja koje je bilo potrebno kako bih ga usadila?«

»Imaš pravo. Hvala.« Osjećao sam da bih trebao dodati još nešto, ali zahvalnost je osjećaj koji rijetko iskazujem i bio sam nesiguran u sebe nakon zamjene naših tradicionalnih uloga. »Hvala«, rekao sam neuvjerljivo.

»Ne trebaš to govoriti. Znaš da bih za tebe sve učinila.« Spustila

je pogled na moja gola prsa. »Sve.«

Navukao sam košulju preko glave i posegnuo za kaputom, te tako prikrio nesposobnost da joj odgovorim.

»Što je sljedeće?« upitala je Celia poslovno.

»Imam nekoliko ideja. Navratit ću za dan ili dva i javiti vam je li mi što pošlo za rukom.«

»Može. Ja ću nazvati ljude koje znam u Birou magičnih poslova i vidjeti znaju li oni što korisno.«

Ždral je prekinuo tišinu još jednim napadajem i zaključio sam da je vrijeme da pođem. Zahvalio sam gospodaru koji mi je brzo mahnuo teško kašljući.

Celia me otpratila do vrata. »Obrati pozornost na dragulj«, rekla je jako ozbiljno. »Odvest će te do zločinca.«

Osvrnuo sam se dok sam silazio niz stube. Ždralovo gušenje odjekivalo je plavim kamenom, a s vrha stubišta gledala me Celia. Lice joj je bilo zabrinuto, a pogled mračan.

13. POGLAVLJE

Zanemarimo li nedavne nesreće, svoju bijednu plaću zarađujem od prodaje droge. Izbjegavanje Krune neće mi puno značiti ako pritom ostanem bez posla. Uostalom, nakon kaotičnog dana, malo obične trgovine drogom činilo se poput pravog izbora da malo razbistrim glavu. Yancey me zamolio da navratim u vilu plemića za kojeg je nastupao, rekao je da će mi se isplatiti. Stao sam na otočanskom štandu blizu pristaništa na brzu porciju ljute piletine prije nego što sam krenuo.

Kada krenete sjeverno od centra, dođete do Korovih Visova gdje su stare obitelji i novopečeni bogataši izgradili raj daleko od očiju masa. Cisti zrak zamijeni smrad velikih ljevaonica željeza i trulež luke, a uske uličice i zbijene zgrade zamijenili su širokim cestama i prekrasno održavanim vilama. Nikada nisam volio odlaziti tamo, svaka hulja koju se isplati podmititi znala je da ne pripadam tamo, no s druge strane nisam mogao tražiti plemiće da se nadu sa mnom ispred Grofa ako žele potrošiti deset okara na uništavanje mozga. Gurnuo sam ruke u džepove, ubrzao korak i trudio se ne izgledati sumnjivo.

Stao sam na adresi koju mi je dao Yancey. Kroz kapiju od kovanog željeza vidio sam savršeno njegovani travnjak, a čak je i slabo večernje svjetlo bilo dovoljno da obasja uspavane lijehe cvijeća i obrezane ukrasne grmove. Slijedio sam cigleni zidić prema stražnjoj strani imanja — gospoda moje profesije rijetko ulaze na prednja vrata. Nakon nekoliko stotina metara stigao sam do puno manjeg i ružnijeg ulaza za služinčad.

Stražar koji je stajao pred njim bio je rumeni Tarasaihgn kose crvene poput plamena, rijetke medu stanovnicima močvara, koja mu je padala u donekle ravnomjernom krugu do brade. Nosio je iznošenu uniformu, no bila je uščuvana kao i on — bližio se pedesetoj, no to je odavao samo trbuščić iznad remena. »Ja sam prijatelj Yanceyja Rimotvorca«, rekao sam. »Nemam pozivnicu.«

Iznenadio me kada mi je pružio ruku. »Dunkan Ballantine. Ni ja nemam pozivnicu.«

Rukovao sam se s njim. »Izgleda da to nije uvjet da budeš

stražar.«

»Nije ni da se ude, barem kad se radi o nekome za koga je Yancey jamčio.«

»Već je unutra?«

»To ne bi bila zabava da nema Rimotvorca koji zabavlja plemiće.« Ogledao se hineći tajnovitost. »Naravno, medu nama, najbolje materijale sačuva za stanku između setova! Vjerojatno ćeš ga naći vani gdje pomaže zadimiti kuhinju.« Namignuo mi je, a ja sam se nasmijao.

»Hvala, Dunkane.«

»Ma, ništa, ništa. Možda me sretneš na odlasku.«

Krenuo sam puteljkom posutim kamenčićima koji je sjekao zeleni travnjak i vodio prema stražnjoj strani vile. Čuo sam zvukove salonske glazbe i osjetio poznati miris snenotrsi na večernjem povjetarcu. Prvo sam pomislio da dolazi sa zabave, ali onda sam miris pripisao maloj tamnoputoj figuri naslonjenoj u sjeni ciglene trokatnice odakle se čulo ritmičko mumljanje.

Yancey mi je dodao džoint koji je pušio ne prekinuvši svoj savršeni sinkopirani ritam. Rimotvorčeva trs bila je dobra, kao i uvijek, vlažna mješavina, ali ne prejaka, i otpuhnuo sam spirale srebrnastog i modroljubičastog dima u mrak.

Odjeknuo je zadnji takt. »Živio!«

»I ti, brate! Drago mi je što si stigao. U zadnje vrijeme nije te lako uloviti.«

»Puno sam drijemao. Jesam li propustio tvoj nastup?«

»Prvi. Sada nastupa bend. Mama ti šalje pozdrave. Pita zašto ne dolaziš u zadnje vrijeme. Rekao sam joj da je to zbog toga što ti pokušava pronaći ženu.«

»Pronicljiv si kao i uvijek«, rekao sam. »Kod koga sam to došao?«

Namrštio se i primio džoint iz moje ispružene ruke. »Ne znaš?«

»U tvojoj poruci pisala je samo adresa.«

»Kralj majmuna glavom i bradom, brate. Vojvoda Rojar Calabbra Treći, lord Beaconfield.« Nacerio se, a bijeli zubi isticali su

mu se na licu i u mraku. »Nasmijana Oštrica.«

Tiho sam zazviždao i požalio što sam se nadrogirao. Nasmijana Oštrica — slavni dvorjanin, proslavljeni duelant i enfante terrible. Pričalo se da je blizak s prijestolonasljednikom i da je najubojitiji mačevalac otkad je trideset godina ranije Caravollo Nedodirnuti prerezao žile nakon što je njegov mladi ljubavnik umro od crvene groznice. Yancey je uglavnom nastupao za mlade sinove sitnih plemića i osiromašeno srednje plemstvo. Zbilja se uzdizao u svijetu. »Kako si njega našao?«

»Znaš koliko sam talentiran. Vidio me negdje kako nešto rimujem i pozvao me da nastupam za njega.« Yancey nije bio sklon prekomjernoj skromnosti. Otpuhnuo je kroz nosnice oblak dima koji mu se zadržao oko lica i okružio mu lubanju stvorivši nezemaljsku aureolu.«Pitanje je zašto on želi upoznati tebe.«

»Mislio sam da je želio kupiti drogu pa si mu ti rekao da sam ja čovjek kojem se treba obratiti. Ako me doveo jer želi plesnu poduku, mislim da će biti nezadovoljan i sa mnom i s tobom.«

»Ja sam ti poslao poruku, ali nisam te ja predložio — tražili su baš tebe. Iskreno, da nisam svjestan svoje genijalnosti, posumnjao bih da su me unajmili samo radi tebe.«

Ovo zadnje otkriće bilo je dovoljno da uguši dobro raspoloženje koje je izazvala snenotrs. Nisam znao zašto me vojvoda želio upoznati, nisam znao ni kako je saznao za mene — ali ako sam nešto naučio u svojih trideset i pet godina provedenih na dnu rigunskog društva, onda je to bila činjenica da nikada ne valja privući pozornost plemića. Bolje je ostati jedan u mnoštvu uniformirane vojske ljudi koju je Šakra stvorio da njima ugađa, napola zaboravljeno ime koje im je rekao anoniman član njihove klike.

»Budi oprezan, brate«, rekao je Yancey i ugasio džoint.

»Opasan je?«

Odgovorio mi je jako trijezno s obzirom na to kako smo proveli zadnjih pet minuta. »I ne samo s mačem.«

Rimotvorac me uveo kroz stražnja vrata u prostranu kuhinju po kojoj se mahnito vrzmala mala vojska kuhara, a svaki je bio zadužen za gomilu hrane koja je bila jednako primamljiva i delikatna. Požalio sam

što sam se natrpao ljute piletine, no s druge strane, mene vjerojatno neće pozvati na gozbu. Yancey i ja pričekali smo da se oslobodi prolaz, a zatim smo krenuli prema glavnoj prostoriji.

Bio sam na puno malih primanja zahvaljujući Yanceyjevim vezama, a ovo je definitivno bilo jedno od ljepših. Gosti su bili ona sorta koja izgleda kao da zaslužuje biti negdje drugdje — a to nije uvijek bio slučaj.

Međutim, vjerojatno je arhitektura bila zaslužna za velik dio dojma. Salon je bio tri puta širi od Grofa, ali osim veličine, nije se ni po čemu drugome mogao uspoređivati s Adolphusovom skromnom krčmom. Bogati kirenski tepisi protezali su se do izrezbarenih drvenih zidova. Dvanaest ogromnih kristalnih svijećnjaka, svaki sa stotinu voštanih svijeća, spuštalo se s pozlaćenog stropa. Na sredini prostorije skupina aristokrata zabavljala se složenim koracima kontraplesa krećući se u ritmu s bendom koji je zauzeo pozornicu nakon Yanceyja. Iz tog centra širile su se grupice dvorjanina koji su se smijali i čavrljali, a njih su okruživali istovremeno i sveprisutni i nevidljivi sluge noseći kanapee i svakojaka pića.

Yancey se nagnuo prema meni. »Javit ću gazdi da si stigao«, rekao je i uputio se prema gomili.

Zgrabio sam čašu pjenušca od konobara u prolazu koji je prezirno frknuo. Stupanj prezira koji sluge usmjeravaju u ime svojih poslodavaca meni je nepresušni izvor zabave. Pijuckao sam pjenušac i pokušavao se sjetiti zašto mrzim ljude oko sebe. Nije bilo lako — bili su prelijepi i činilo se da se izvrsno zabavljaju pa sam otkrio da mi je teško podržavati klasnu mržnju dok sam okružen smijehom i bojama. Nije mi pomagala ni trs koju sam popušio, ugodna izmaglica koju je donijela zatupila je moju istančanu ogorčenost.

Usred zlata i blještavila, figura u kutu isticala se poput slomljenog nokta na manikiranoj ruci. Bio je nizak i zdepast poput patuljka i očito nije brinuo o svom tijelu. Koluti sala prelijevali su mu se preko remena, a nos otečen od puknutih žila ukazivao je na to da je s pićem pobliže upoznat. Njegova odjeća predstavljala je još jedan tajanstveni detalj i; iako sam sumnjao da bi vojvoda zaposlio pojedinca čiji izgled tako očito odaje siromašni odgoj, bio sam siguran da mu ne bi dopustio da nosi tako neobičan kostim. Nekoć je bio skup, nikada

moderan, crna košulja i hlače iste boje, kroj i materijal proizvod vrhunskog krojača. Međutim, brigu njihova stvoritelja uništila je zloupotreba, blato na kožnim čizmama koje se nastavljalo i na nogavici, tunika u samo malo boljem stanju.

Da me nisu pozvali s razlogom, pomislio bih da mi je suparnik jer je utjelovio sumnjivo bogatstvo koje je imalo nagovještaj nasilja. Da sam ga susreo u Gradu sjena, mislio bih da je prevarant, nevažni snagator, i ne bih ga dvaput pogledao — ali ovdje, okružen kremom rigunskog društva, zahtijevao je pozornost.

Uz to, otvoreno je zurio u mene otkad sam prošao kroz vrata, na usnama je imao podrugljivi osmijeh, kao da je znao neku moju prljavu tajnu i kao da uživa što me njome ucjenjuje.

Tko god bio, nije me zanimalo uzvratiti mu pogled, tako da sam sve to primijetio krajičkom oka. Međutim, ipak sam usmjerio dovoljno pozornosti na njega da primijetim kako mi se približava neobično se krećući postrance.

»Često si ovdje?« upitao je i prasnuo u smijeh. Imao je jak naglasak i ružan smijeh, u skladu sa svim ostalim što sam uočio na njemu.

Uzvratio sam mu poluosmijehom kojim odbijate skitnici molbu za novcem.

»Što je bilo? Nisam dovoljno plemenit da razgovaraš sa mnom?«

»Ne radi se o tebi. Ja sam gluh i nijem.«

Opet se nasmijao. Kod većine ljudi šala je barem bezazlena kvaliteta, ako ne i ugodna, ali stranac je bio onaj tip ljudi čije vam cerekanje bode uši poput grubog platna na rani. »Smiješan si. Pravi šaljivac.«

»Uvijek rado popravim raspoloženje na zabavi.«

Bio je mladi nego što sam prvo pomislio, mladi od mene — iako ga je loš život postarao, koža mu je posivjela, a bore su mu se protezale licem i rukama koje su mu bile prekrivene neobičnim prstenima, od čistog srebra posutog draguljima toliko jarkim i kričavim da sam odmah znao da su lažni, trice koje su svjedočile o bogatstvu potrošenom na neukusne stvari. Usta su mu bila otvorena i zrak je

filtrirao kroz red krivih zubi, žutih ondje gdje nisu bili zamijenjeni mutnim zlatom. U dahu mu se osjećala gadna kombinacija suhomesnatih proizvoda i votke.

»Znam što misliš«, rekao je.

»Onda se nadam da te nije lako uvrijediti.«

»Misliš, kako ću upecati jednu od ovih zgodnih riba dok mi ovaj ružni gad viče u uho?«

To nije bilo ono što sam mislio. Došao sam poslovno, a i da nisam, čisto sumnjam da bih imao romantičnog uspjeha s obzirom na svoje zanimanje i izgled. Međutim, da sam pokušavao pronaći družicu, tumor koji je stajao do mene vjerojatno mi ne bi pomogao.

»Ali, vidiš, te pičke« — mahao mi je kažiprstom ispred lica poput nezadovoljnog učitelja — »nisu zainteresirane za ljude poput nas. Mi nismo dovoljno dobri za njih.«

Čak je i za moje standarde to bilo odvratno. Stranac i ja bližili smo se kraju svog razgovora, na bilo koji način. »Ti i ja imamo puno toga zajedničkog?«

»Što se tiče žena, puno«, rekao je, a svaku riječ izrekao je polako i ozbiljno.

»Ovo je bilo fascinantno«, odgovorio sam, »ali, ako se slažeš, učini mi uslugu i udalji se.«

»Nema razloga za nepristojnost. Prišao sam ti u namjeri da porazgovaramo kao muškarci, a ti me se pokušavaš riješiti. Isti si kao i ovi razmaženi gadovi koji drže nos u zraku. A ja sam pomislio da bismo čak mogli postati prijatelji.«

Već je došlo do toga da smo postali spektakl, nešto što pokušavate izbjeći kada dođete u tuđi dom s ciljem da prodate drogu. »Imam dovoljno prijatelja — prepun sam suradnika i ispunio sam kvotu poznanika. Mjesta još imam samo za strance i neprijatelje. Odaberi prvo prije nego što postaneš ovo drugo.«

Do tog sam ga trenutka smatrao bezopasnim, premda uvredljivim, i mislio sam da ga neće biti teško preplašiti. Međutim, moje riječi nisu na njega imale učinka, samo mu je zaiskrila zloba u krvavim očima.

»To želiš? Meni odgovara. Mnogima sam bio neprijatelj — ali nikada jako dugo.«

Poželio sam sve to odigrati ponovno, no bacio sam rukavicu i više nisam imao izbora. Sada sam morao nastaviti istim tonom glasa. »Govoriš poput muškarca koji danas još nije dobio po glavi«, rekao sam i usmjerio pogled na Yanceyja koji mi je mahao da mu priđem. »Ali, sada nije trenutak da se to ispravi.«

»Dobit ćeš drugu priliku!« povikao je u moja leda, dovoljno glasno da privuče pozornost gostiju oko nas. »Neka te to ne brine!«

To je bila neugodna međuigra i predosjetio sam da je predznak budućih neugodnih susreta — ali otjerao sam to iz misli dok sam prilazio vojvodi pazeći da ne ometam goste koji su se zabavljali dok su flertovali.

Ako je ljudska rasa stvorila instituciju koja uspješnije od plemića stvara intelektualne i etičke bogalje, ja je još nisam otkrio. Uzmete potomstvo nastalo nakon pola tisućljeća parenja mongoloida u bliskom srodstvu, rođaka u prvom koljenu i hemofiličara. Neka ili podignu podbuhle dojilje, pripiti ispovjednici i neuspjeli akademici jer Šakra zna samo to da su mama i tata prezauzeti varanjem jedno drugog na dvoru da bi sudjelovali u odgoju djeteta. Pobrinite se da njihovo školovanje u mladosti ne pokriva ništa praktičnije od mačevanja i učenja izumrlih jezika, dajte im bogatstvo čim navrše punoljetnost, stavite ih izvan granica bilo kojeg pravnog sustava razvijenijeg od pravila dvoboja, dodajte opče ljudske instinkte koji vuku prema lijenosti, pohlepi i zatucanosti, dobro promiješajte i voila — dobili ste aristokraciju.

Na prvi pogled, lord Beaconfield bio je oličenje tog vražjeg društvenog stroja. Kosa mu je bila začešljana prema, zaključio sam, najnovijoj dvorskoj modi i jako je mirisao na med i ružinu vodicu. Našminkani obrazi spuštali su se u kozju bradicu tako savršeno podšišanu da biste se zakleli da je naslikana, a odjenuo je kostim jarkih boja s toliko nabora da ga je bilo mučno gledati.

Međutim, bilo je nečega u njemu zbog čega ga nisam mogao samo otpisati, oštar pogled zbog kojeg sam pomislio da je kostim samo varka. Možda zbog načina na koji mu se ruka zadržavala oko drške rapira, korištenog i iznenađujuće skromnog u usporedbi s ostatkom

kostima. Možda je to bila činjenica da sam ispod sve te čipke nazirao čvrsto i mršavo tijelo koje govori o satima koje je proveo okupan u znoju, a ne parfemu. Ili je možda to samo bilo saznanje da je čovjek preda mnom vjerojatno ubio više ljudi od krvnika Krune.

Njegova svita, za razliku od njega, bila je toliko bezlična da nije bila vrijedna pozornosti; svi su bili odjeveni slično vodi, svi toliko drogirani da su bili samo korak od potpunog gubitka svijesti.

Yancey mi je dobacio pogled koji me trebao podsjetiti na ranije upozorenje i prebacio se na pretjeranu inačicu svog narječja koju je glumio za bogataše i bijelce. »To moj partner, onaj za koji sam vas govorio.«

»Zadovoljstvo mi je upoznati vas, gospodaru«, rekao sam i izveo naklon prikladan za svaki dvor na zemlji. »I smijem li iskreno reći da ste mi ukazali čast time što ste mi dopustili ulaz na ovako elegantnu zabavu? Zasigurno ni Deve na Cinvatu nemaju ljepša slavlja.«

»Ovo je jedna od mojih manjih zabava, samo zagrijavanje za svečanost sljedećeg tjedna.« Nasmiješio se široko i očaravajuće, neobično prirodno unatoč svoj toj kurvinskoj šminci.

»Netko mog kalibra i najmanju od vaših razonoda smatra dostojnom bogova.« Sada sam već malo pretjerivao, ali razgovarao sam s muškarcem namazanim poput klauna.

»Rekli su mi da imaš mnogo talenata, ali nitko nije spomenuo tvoj šarm.«

»Da sam dovoljno arogantan da vam proturječim, zanijekao bih tu nezasluženu pohvalu — no, kako sam plaha duša, mogu vam samo zahvaliti na vašoj ljubaznosti.«

»Jesi li bio profesor na dvoru prije nego što si se počeo baviti svojim sadašnjim zanimanjem?«

»Bavio sam se mnogočime prije nego što sam se prihvatio trenutnog zanimanja, gospodaru.« Ovo je trajalo duže no što je bilo potrebno — sada su se već vjerojatno i gosti pitali zašto im domaćin prima u audijenciju ružnog muškarca u prljavom kaputu. »Čak se i sada bavim svačim. Možda mi Vaša Milost može nagovijestiti što bi vama odgovaralo.«

Uslijedila je poprilično duga stanka tijekom koje su Oštričine bistre oči počivale na mojima. Zapitao sam se jesam li precijenio vojvodinu trijeznost. »Možda ćemo jednog dana detaljnije raspravljati o punom rasponu usluga koje mi možete pružiti. No, u međuvremenu, Tuckett će vam reći detalje.« Pokazao mi je gospodina stisnutih usana u otmjenom tamnom kaputu koji je stajao sa strane. »Vrati nam se brzo. Netko toliko dosjetljiv i koristan dobrodošao je na moj posjed nevezano za prigodu.«

Naklonio sam se, jednom njemu, a jednom njegovoj pratnji. Nitko mi nije uzvratio, ali Yancey mi je kratko kimnuo dok sam se povlačio. Oštričin sluga izveo me iz glavne prostorije do malenog hodnika.

Tuckett je izbliza mirisao na tintu i državnu službu. Neprijatno je coknuo jezikom i izvukao komad papira iz džepa na prsima, otvorio ga je pa mi ga predao. »Ovo je popis proizvoda koje gospodar želi pribaviti.«

Pokušao sam ne izgledati začuđeno zbog količine i raznolikosti. »Snenotrs i vilinski dah mogu predati odmah. Ostalo mogu nabaviti kroz dan-dva. Osim ovog zadnjeg. Ne trgujem zmajevcem. Morat ćete pronaći nekog drugog za to.«

»Nisam znao da ljudi u vašem poslu mogu sebi priuštiti takvu izbirljivost.«

»Drago mi je što sam pomogao proširiti vaše obrazovanje.« Nakostriješio se i pokušao smisliti repliku. Pričekao sam nekoliko sekundi dajući mu priliku za to. Kada je bilo jasno da neće odgovoriti, ponovo sam progovorio: »Pretpostavljam da isplatu rješavam s vama?«

Predao mi je debelu kesu jako arogantno uzme li se u obzir da smo završavali prodaju narkotika. U njoj je bilo više nego što mi je trebao dati. Puno više. »Vojvoda je jako darežljiv.«

»Gospodar kupuje vašu šutnju i odanost.«

»Recite mu da je prvo besplatno, ali da drugo nije na prodaju.« Spremio sam kesu u torbu i predao mu većinu svoje robe.

Primio ju je dojmljivo uvježbanim prezirom. »Nastavite ovim hodnikom do vrta. Puteljak će vas odvesti do pokrajnjih vrata.«

»Gospodin s kojim sam ranije razgovarao«, prekinuo sam ga.

»Tko je on?«

»Gospodine, vjerovali vi ili ne« — zadnji je slog naglasio kako bi mi dao do znanja da me ne smatra toga dostojnim — »nisam se potrudio slijediti svaki vaš pokret.«

»Znaš o kome govorim. Nije se uklapao.«

»To se vas ne tiče, ali mislim da govorite o čarobnjaku Brightfellowu.«

Ne bih nikada za debeljka pomislio da je kraljica Ostarrichije, recimo, ali još bih manje pomislio da je mag. Pustio sam da se taj novi podatak uklopi u sliku o njemu dok sam izlazio na noćni zrak.

Sve u svemu, večer nije bila puno drugačija od stotine drugih, okupljanje aristokracije koja se dosađuje i koja će rado dati naslijeđeno bogatstvo za nekoliko trenutaka alkemijske sreće, a ja sam volio igrati ulogu agenta njihova zadovoljstva. Tipični radni dan, večer kakvu sam očekivao — osim jednog detalja, jedne nevažne pojedinosti o kojoj nisam imao vremena razmišljati sve dok se nisam uputio nazad prema Grofu.

Od trenutka kada sam počeo razgovarati s Beaconfieldom do trenutka kada sam napustio njegovo društvo, safir u ramenu pekao me je kao da me ubola osa. Vraćao sam se kući, trljao ga i razmišljao bili li posjetio Oštricu prije nego što on to očekuje.

14. POGLAVLJE

Probudio sam se s Adolphusovim debelim licem iznad svog dok su me njegove ogromne ruke grubo tresle iz sna. »Pronašli su djevojčicu.«

Bilo je jasno da nije mislio živu. Odgurnuo sam ga i uspravio se. »Jesu li jeze stigle?«

»Nisu još.«

Nismo imali puno vremena. Zgrabio sam torbu sa stolice i predao mu je. »Reci Cariću da brzo odnese ovo Kid Macu. I nadi mu neki zadatak koji će ga udaljiti iz bara na nekoliko sati.«

»Još nešto?«

»Ne izazivaj nevolje kada dođu. Pusti ih gore i nemoj poludjeti. Ja ću sve srediti.«

Progutao je slinu i otišao.

Obukao sam se i obuo čizme te legao natrag u krevet. Barem neću biti gol kada dođu po mene; to je bila sva priprema koju sam bio sposoban obaviti. Adolphus je s pravom bio nervozan. Crispin je jedno — što god se dogodilo između nas, znao je da ne ubijam djecu. Međutim, neće poslati Crispina po mene jer Crispin lovi ubojice i kriminalce, a nikome važnome nije bilo stalo do djevojčice. Bilo im je stalo do čarobnjaka koji ju je vjerojatno ubio, što je značilo da će poslati Specijalnu jedinicu, a Specijalna jedinica značila je potpuno drugačiju priču.

Carstvo je velika mašina, ogroman stroj, milijuni brzina neprestano se izmjenjuju, a ništa što je kompleksno ne funkcionira savršeno. Kada se pokvari, kada zrno prašine uprlja leću ili se kotačić prestane okretati, netko mora doći to popraviti. To je zadaća Specijalne jedinice — paziti da se kotačići vrte brzo i glatko te se pobrinuti da svatko tko se ulovi između njih bude samljeven dovoljno sitno da ga se ne primijeti.

Nesretno sam uzdahnuo. Nekoć sam ja bio glavna zvijezda te jedinice. Život je ponekad čudan.

Kada su napokon došli, došli su silovito. Čuo sam kako dolje

razbijaju vrata te izvikuju psovke i prijetnje. Nadao sam se da Adolphus neće učiniti nešto naglo — sve je ono salo i humor skrivalo čovjeka sposobnog za nevjerojatno nasilje. Ako nešto krene po zlu, morat će ga ubiti kako bi ga oborili, a na kraju krv na podu neće biti samo njegova.

Međutim, nisam čuo zvukove razbijenog stakla i slomljenog namještaja koji bi uslijedili da je moj prijatelj izgubio razum pa sam zaključio da slijedi moje naredbe. Čuo sam korake na stepenicama, tada su se vrata širom otvorila i našao sam se na krivom kraju samostrijela i mladog agenta koji mi je vikao da legnem na pod. Za petama bila su mu dva majmunasta gospodina koja su se pobrinula da slijedim prvu naredbu.

Ležao sam na trbuhu, ruke su mi okovali, a nečije koljeno zabilo mi se u leda, kada sam začuo napola zaboravljen glas. »Uvijek sam znao da će mi se pružiti nova prilika s tobom ako dovoljno dugo ostanem u službi. Samo nisam mislio da će biti ovako dobra.«

Popustio je pritisak na leđima pa su me grube ruke podigle na noge. Dočekalo me tupo lice postavljeno na debelom vratu i mišićavom izranjavanom tijelu.

»Zdravo, Crowley! Lijepo je vidjeti da glupost nije prepreka za trajnu karijeru u službi Krune.«

»I dalje si brz na jeziku, ha, dečko?« Nasmijao se, a prazne pikulaste oči gledale su me iznad plosnatog nosa dok su mu nosnice bile raširene u očekivanju. Šaka mu je poletjela i opet sam bio na koljenima pokušavajući ne povratiti i želeći da mogu ponoviti zadnjih deset sekundi. Crowley se nasmijao i nagnuo prema meni. »Imam te, dečko. Držim te za jaja.«

Istisnuo sam odgovor iz sebe. »Oduvijek te fascinirala moja oprema.« To je bio prizeman pokušaj humora i zažalio sam čak i prije nego što je Crowleyjeva debela šapa utonula u moju bradu.

»Znaš primiti batine, to ti priznajem«, rekao je i protrljao zglobove prstiju. »Ti si prvak teške kategorije u primanju batina. Ali nisam toliko glup da i dalje gulim kožu na toj tvojoj kamenoj čeljusti. Imamo stručnjake za to.«

Ispljunuo sam krv na prljavi pod i pokušao izgledati hrabro.

Crowley me ponovno podigao na noge. »Cochrane, ti i Talloway ste sa mnom. Ostali, krenite na mjesto zločina — i pobrinite se da imaju dovoljno ljudi.« Okrenuo se prema meni. »Priznajem, iako me uništilo što su te pustili, vrijedilo je ove prilike jer ćemo te opet slomiti.«

Ovog sam puta bio pametan pa sam šutio.

Adeline je stajala u prizemlju pored ognjišta i mrštila se žestoko poput ranjenog matrijarha, krizni trenutak otkrio je njezinu čvrstinu. Adolphus je sjedio za stolom, a pokrivao ga je agent sa samostrijelom. Oboje su bili jako hrabri radi mene. Cijenio sam to.

Šetnja je trajala jako dugo. Nisu mi dopustili da zgrabim kaput pa sam drhtao od hladnoće. Crowley bi mi povremeno rekao nešto ružno i neoriginalno, ali uglavnom bi vjetar odnio njegove riječi. Skupine ljudi oko nas rastopile bi se kada bismo im se približili — građani Grada sjena nisu htjeli dijeliti moju sudbinu koju su predviđali.

Kad smo pola sata kasnije stigli do Crne kuće, počela je kiša. Crowley je zastao samo kako bi mi još više otežao. Pogledao sam u sivo nebo i vidio kako se kapljice ledene vode izlijevaju iz oblaka. Kapljica kiše rasprsnula mi se na čelu. Zatim su me odvukli unutra i trudio sam se da mi lice bude mirno, čak i kada smo prošli kroz neoznačena vrata, u hodnike Crne kuće, čak i kada su otvorili vrata ćelije.

Sobu su namjerno lišili detalja. Jedini namještaj bila je čelična stolica za zatvorenika i stol pored nje. U središtu prostorije, malen, no svakako zamjetljiv, bio je odvod koji je vodio u kanalizaciju. Oduvijek sam mrzio ovo mjesto kao agent, a ni sada mi se nije sviđalo.

U kutu je stajao ispitivač u tradicionalnoj uniformi grimizne boje, ispod čunjaste kapuljače nosio je halju koja je padala do poda. U ruci je držao crnu torbu u kojoj su bili potrebni instrumenti. Ovaj je bio krupan, ustvari, debeo, a role sala rastezale su njegovu crvenu uniformu. Mučenje pak, nije fizički jako zahtjevno, barem ne onome koji mesari. Naime, njihov je klan imao jako rigorozne standarde — bio sam siguran da će on dobro izvršiti svoj zadatak.

»Uživaš u pogledu?« upitao je Crowley. Posrnuo sam od udarca u leda. Pokušavao sam ostati na nogama, ali prije nego što sam uspio u

tome, zgrabili su me Crowleyjevi ljudi i natjerali me da sjednem te su mi skinuli okove kojima su mi vezali ruke na leđima. Zatim su mi zavezali ruke s dvije kožne omče ugrađene u rukohvate stolice.

»Znao sam da ćeš se jednog dana vratiti. Starac je mislio da ćeš nas razočarati, da ćeš jedne noći samo nestati iz Grada sjena. Ali ja sam rekao da nema šanse. Taj nas dečko previše voli da bi ikada otišao. Vratit će se on. Ali, čak ni ja nisam mislio da si toliko očajan — crna magija?« Kratkim prstom mahnuo mi je ispred lica. »Zbilja si se uvalio.«

Crowley je izvadio cigaru iz džepa. Kraj je odgrizao svojim četvrtastim sivim zubima i zapalio je, a njegove ružičaste pužolike usne vukle su dim sve dok se cigara nije zažarila, a debeli oblaci dima pobjegli su iz njegovog ružnog cereka. »Što misliš, koga sada čekamo?«

Kao da su to uvježbali, vrata su se otvorila i muškarac koji je izgledao poput djeda ušao je u izglačanoj uniformi pa sam znao sam da sam zbilja najebao.

Najmoćnija osoba u Rigusu možda je Kraljica ili kancelar— ili mali čovjek iskrena lica koji operira iz ureda bez prozora u centru Crne kuće i ima prazninu na mjestu gdje bi mu trebala biti duša. Starac, nadstojnik Specijalne jedinice, nevina titula za glavnog špijuna u kraljevstvu. Njegove oči gledaju vas s prozora i uho mu je prislonjeno na vrata. Ako itko zna neku prljavu tajnu o vama, zna je i on, a ako tajne nema, a on je treba, onda će je i stvoriti. Više je ljudi umrlo zbog pokreta njegova prsta nego od kuge. Četvrt je stoljeća stajao na čelu najveće organizacije stvorene ljudskom rukom u svrhu uzurpiranja i održavanja kontrole nad svojim članovima.

Međutim, da prođete pored njega na ulici, on bi podigao šešir, a vi biste podigli svoj. Zlo je takvo ponekad.

Starčev blagi osmijeh naborao mu je lice, a oči su mu veselo svjetlucale. »Uistinu je divno kada se jedno od moje djece vrati nakon tako dugog izbivanja. Zbilja si nam nedostajao ovdje u tvom starom domu.«

Od samog pogleda na njega u želucu mi je buknula vatra. »Odlučio sam navratiti i vidjeti kako se držite. Ali, čini se da ste zauzeti

pa ću možda navratiti drugi put.«

Zadržao je osmijeh na licu i kimnuo ispitivaču koji je odmah i bez pompe počeo vaditi instrumente iz torbe i stavljati ih na stol.

»Pritisnut ćemo te pitanjima«, rekao je Crowley. »Jako ćemo te pritisnuti. Kad završimo s tobom, znat ćemo svaki crni grijeh koji ti mrlja dušu.«

Natjerao sam se na smijeh, a to nije bilo lako dok su mi kožne omče zatezale zglobove. »Onda je bolje da otkažete planove za večeru.« Da je ovdje samo Crowley, ne bi mi bilo stalo do odgovaranja — on je majmun koji je koristan samo zbog surovosti. Starac je pak, bio oštar poput bodeža i dvaput hladniji. To lice djedice skrivalo je um najvještijeg stratega i, uz to, potpunog luđaka. Bez sumnje htio me vidjeti pod zemljom, ali ta želja neće utjecati na njega — samo ljudi svoje odluke temelje na emocijama. »Osim što će ispitivač nepotrebno vježbati, što misliš postići ovim potezom?«

Crowley je ugurao cigaru medu svoje neravne zube. »Znaš nešto o djetetu i demonu, nešto što će nam pomoći da se približimo. A, ako ne znaš« — osmjehivao se luđački — »i dalje mogu gledati kako zidovi postaju crveni od tvojih iznutrica.«

»Vidiš, Crowley, zbog toga si ti prije bio podčinjen meni. Zbog toga nikada nećeš zamijeniti Starca. Ne vidiš dalje od sljedeće žrtve. Ti si tupo oruđe, beskoristan si ako iza tebe nema nekog tko bi te usmjerio.«

Pored mene ispitivač je nastavio vaditi oruđe, oštre srebrne predmete na prostirci od crnog baršuna.

»Kada danas završite, a sutra nestane novo dijete, što ćete onda? Samo me jednom možete mučiti i ubiti, a poslije toga nećete znati ništa više nego sada. Nije u igri samo zadovoljavanje vašeg sadizma.«

Crowley je nekako uspio ostati miran iako su njegove sitne oči narasle do veličine žumanjka. »Pronaći ćemo onog tko ubija djecu — ne brini se.«

»Glupost.« Uperio sam pogled u Starca. »Nemate ovdje nikog dobrog kao ja i to znate. Tko god je ovo učinio, naučio je to od Krune — ne možete se osloniti na vlastite ljude. Ja se mogu osloniti na podršku izvan prijestolja, imam kontakte po čitavom Gradu sjena i

znam kako ti stvorovi izgledaju.« Progutao sam slinu — došlo je vrijeme da odigram sve karte. »I imam trag.«

»Onda ćemo ga izvući nožem iz tebe i slijediti ga«, rekao je Crowley.

»Nećete. Nitko u Gradu sjena neće razgovarati s vama i nećete moći povezati dijelove, čak i da progovore.«

Starac je progovorio tek drugi put. »Toliko se očajno želiš vratiti u moju službu? Koliko sam čuo, sada nisi puno bolji od psa, ti si ovisnik kojeg čeka nož u uličici.«

»Bio sam dovoljno dobar da nađem prvu žrtvu. Ili budi uz mene, ili me ostavi majmunu. A obojica znamo da je to prevažno da bi dopustio njemu da sve pokvari.«

Osmijeh na Starčevu licu se raširio i znao sam da će njegove sljedeće riječi odlučiti o mojoj sudbini — sloboda pod njegovim okriljem ili seansa s ispitivačem i neoznačeni grob. Bio je to dugi trenutak. Gledano unatrag, mislim da sam se savršeno ponio, drugim riječima, nisam se popišao u gaće.

Položio je suhu ruku na moje rame i stisnuo ga iznenađujuće jako. »Nećeš me razočarati, dečko. Pronaći ćeš onog tko ozljeđuje te jadne djevojčice i zajedno ćemo se pobrinuti da ga dovedemo pred lice pravde.« Crowley je krenuo protestirati, ali jedan šefov pogled začepio mu je usta. Starac je odvezao jednu omču pažljivo poput majke koja pregledava ogrebeno koljeno. Krenuo je prema drugoj, a zatim zastao. »Tjedan dana trebalo bi biti dovoljno, mislim, nekome tvog intelekta da utvrdi tko je odgovoran za te čudovišne postupke.« Tužno je odmahnuo glavom, a njegovu blagu narav uznemirila je besmislena okrutnost svijeta.

»Dva«, rekao sam. »Nemam vaša sredstva — trebam vremena da obradim svoje kontakte.«

Oči su mu se pomakle i na djelić sekunde otkrile čudovište koje je ležalo iza fasade pa sam se skoro trgnuo od užasa — no lice mu je ostalo isto, a glas mu je i dalje zvučao prijateljski.

»Vidjet ćemo se za sedam dana.« Iluzija čovječnosti vratila se na mjesto i oslobodio me druge omče. Okrenuo se prema Crowleyju. »Isprati našeg dragog prijatelja, hoćeš li?« Uputio mi je posljednji

osmijeh te izašao kroz željezna vrata, a pratili su ga ostali agenti.

Crowley je gledao kako se vrata zatvaraju, a cigaru je toliko čvrsto stisnuo zubima da sam mislio da će se zadaviti njome. Neko vrijeme pokušavao je smisliti što bi rekao ili učinio kako bi ublažio poniženje koje je upravo pretrpio. Ništa mu nije palo na pamet, okrenuo se i izašao.

Ispitivač je blago razočarano pakirao svoje oruđe. Zaključio sam da su mi noge dovoljno čvrste da me nose, te sam ustao i okrenuo se prema čovjeku koji je zamalo postao moj mučitelj. »Imate cigaretu?« upitao sam.

Odmahnuo je glavom, a crvena kruna na kapuljači se zatresla. »Ne pušim«, rekao je, ali nije skrenuo pogled sa svog posla, »to će te ubiti.«

»Ako tako bude htio Prvorođeni.«

Kada sam izašao iz Crne kuće, kiša više nije padala, ali bilo je hladno. Masirao sam zapešća i pitao se je li sve ovo bio Starčev plan. Sve je djelovalo poput kazališta — ne Crowleyju, naravno, on vjerojatno nije upućen u taj plan — ah ovo je bilo jako izravno za nekog zakučastog poput Starca.

Sve u svemu, nije ni bilo važno. Ako su sve to smislili samo kako bi došli do mojih usluga, dobro sam znao da je rok koji mi je dao smrtno ozbiljan. Uputio sam se kući jer sam se trebao opremiti i sve isplanirati.

15. POGLAVLJE

Kada sam ušao u Grofa, Adolphus je potišteno stajao iza šanka, . a lice mu je bilo otečeno. Valjda je zaključio da sam mrtav. Ustvari, to nije bila nevjerojatna pretpostavka iako mi je bilo drago što nije u pravu. Okrenuo se kada je čuo otvaranje vrata i, prije nego što su se zatvorila, Adolphus me omotao svojim ogromnim rukama i stiskao svoje uplakano lice na moje tjeme dozivajući Adeline i Carića.

Bilo je to malo previše, pogotovo jer sam vjerojatno samo odgodio ono neizbježno i Adolphus će sljedeći tjedan ponovo proživljavati istu dramu. Bilo kako bilo, izgledao je sretno i nisam imao srca išta reći sve dok njegova ljubav nije postala opasna za moj prsni koš.

Adeline je izašla iz stražnje prostorije i pritisnula svoje okruglo tijelo uz moje. Preko njezine glave vidio sam Carića kako silazi niz stube, tipično neutralnog izraza lica. »Nisi uzbuđen što me vidiš? Tebi je ovo samo još jedan dan u Grofu, tvog je dobročinitelja uhitila Kruna i oslobodila prije ručka.«

Adolphus je veselo odgovorio. »Rekao je da nije zabrinut! Rekao je da zna da ćeš se vratiti pa se nema smisla brinuti.«

»Lijepo je čuti da imaš toliko vjere u mene«, rekao sam. »Ali, upamti — ako tvoj konj pobjedi, i dalje ne znači da si se pametno kladio.«

Da se pitalo Adolphusa, ostatak dana proveo bih umotan u dekicu kao djetešce. Međutim, iako me privlačila ideja dugog sna, trag mi se hladio. Odbacio sam njegovu majčinsku njegu, popeo se u sobu i izvukao dugu crnu kuriju koja se nalazila ispod mog kreveta.

Obično ne nosim oružje, i to već gotovo pola desetljeća otkad sam napustio službu Kruni i morao izboriti mjesto usred ruševina posljednjeg velikog rata sindikata. Ako nosite oštricu, to samo znači da će vas netko natjerati da je iskoristite, a leševi nisu dobri za posao. Bolje se prema svima prijateljski ponašati, potplatiti one koje morate i zalijepiti osmijeh na lice sve dok ne dođe vrijeme da se prestanete smiješiti.

Iskreno, radije ne bih dao sebi oružje u ruke. Ako se situacija zahukta i izgubiš kontrolu, dokle god ne nosiš oružje, sve završi dobro. Možda netko završi s modricom na čeljusti ili razbijenim nosom, ali preživi. Kada na boku imaš mač — hm, imam dovoljno grijeha na duši bez krvi nekog jadnog gada koji me krivo pogledao dok sam bio nadrogiran vilinskim dahom.

Zbog toga u normalnim okolnostima ne opašem mač, osim ukoliko znam da ću ga trebati. Međutim, okolnosti nisu uvijek normalne i, iako stvor koji je ubio Kirena nije izgledao podložno hladnom čeliku, možda onaj tko ga je poslao jest. Povukao sam zasun i otvorio škrinju.

Vidio sam puno oružja u živom, od zakrivljenih sablji asherskih svećenika do bodeža optočenih draguljima kakve vole plemići, ali po mom mišljenju, ne postoji savršeniji instrument smrti od mačete. Šezdeset centimetara jakog čelika ugurano u držak od sandalovine s jednom oštricom radi jačeg udara širi se prema kraju, ali oštro se prekida na vrhu — to mi je još od rata omiljeno oružje. Ne bih je nosio u paradi, ali da sam leđima stjeran uza zid, nema toga što bih radije imao u ruci.

Ovu sam oteo drenskom komandosu trećeg mjeseca boravka u Galliji. Dreni su uvijek bili ispred nas u takvim stvarima — prilagodili su se borbi u rovovima kao da su stvoreni za nju, riješili su se svjetlucavog oklopa i počeli slati luđake prekrivene čađom preko zida kasno po noći sa sjekirama i bombama od crnog praha. Naši

glavešine još su dijelili sablje i koplja za konjanike nama časnicima šest mjeseci prije primirja, iako sam vidio tek pokojeg konja tijekom pet godina koje sam proveo izbjegavajući artiljeriju i pokušavajući pronaći pitku vodu koju nije onečistio izmet mojih drugova.

Primio sam držak i podigao oštricu desnom rukom. Osjećaj je još uvijek bio dobar, prirodan. Iz kutije sam izvadio brus i oštrio mačetu sve dok nije bila dovoljno oštra da se njome obrijem. Ugledao sam svoj odraz u oštrici, jarko ljubičaste otekline ugodno su se spajale s ožiljcima koje sam ranije zadobio. Gledao sam staro lice — nadao sam se da je spremno na ono što dolazi.

Posegnuo sam u kovčeg i izvadio još i par bodeža s plosnatom drškom. Bili su premaleni da bi mi koristili u borbi, ali bili su dobro izbalansirani za bacanje. Jednog sam prikvačio za rame, a drugog spremio u čizmu. Konačni ukras, mjedeni bokser s tri opaka šiljka na kraju spremio sam u džep kaputa kako bi mi bio pri ruci.

U kutiji je sada ostao samo debeli četvrtasti paket u kutu koji sam čuvao još od rata. Pregledao sam ga i provjerio je li sve unutra u dobrom stanju, a zatim sam ga vratio u kovčeg i sve gurnuo natrag ispod kreveta. Ogrnuo sam se kaputom preko drške mača, pomalo samosvjesno, i sišao.

»Gdje je djevojčica?« upitao sam Adolphusa.

»Južno od Ulice svjetla. Kod kanala. Planiraš otići onamo?«

Nije imalo smisla objašnjavati Adolphusu dogovor koji sam sklopio sa Specijalnom jedinicom, ne dok sam još uvijek mogao postići nešto, pa sam ga ignorirao i okrenuo se prema Cariću.

»Uzmi kaput. Trebat ću te na neko vrijeme.«

U nadi da će ovo uključivati nešto zanimljivije od prenošenja mojih poruka i kupovine večere, Carić me poslušao, ali se netipično oduševio. Adolphus me odmjerio i prepoznao obris metala ispod moje odjeće.

»Što to radiš?«

»Idem posjetiti našeg starog prijatelja.«

Adolphusovo oko pokušavalo je nešto iščitati iz moja dva oka. »Zašto?«

»Nije mi dosta uzbuđenja za danas.«

Carić je izašao umotan u odvratni vuneni kaput koji mu je Adeline sašila. »Jesam li ti već rekao koliko je to ružno?«

Kimnuo je.

»Glavno da znaš.« Okrenuo sam se nakratko prema Adolphusu. »Dečko će se vratiti prije sutona. Zadrži sve što stigne za mene.«

Adolphus je kimnuo, a dosad je bio već dovoljno upoznat s mojim navikama i znao je da neću otkriti ništa drugo. Carić i ja izašli smo iz Grofa i krenuli prema zapadu.

16. POGLAVLJE

Kada je Grenwald napokon došao, već sam dvadeset minuta sjedio u mraku zavaljen u stolicu za posjetitelje, noge sam podignuo na lakirani stol od hrastovine koji je dominirao prostorijom. Brinuo sam se jer sam mislio da je odlučio preskočiti dnevne obaveze koje su zahtijevale njegovo prisustvo, a u tom slučaju sjedio bili u njegovu uredu poput budale. Međutim, isplatilo se jer, kada je otvorio vrata, u djeliću sekunde aroganciju na licu zamijenio je kukavni strah.

Moj stari šef dosta je napredovao na društvenoj ljestvici u ovih deset godina iako, nažalost, čitavo mu se to vrijeme karakter nije popravio niti mu je ojačala čeljust zbog koje je izgledao poput glodavca. Nosio je skup kaput, ali loše mu je stajao, a nekoć čvrsto tijelo debljalo se prebrzo da bi za to okrivio dolazak srednjih godina. Zapalio sam šibicu i prinio je cigareti. »Kak' ste, pukovniče? Što ima novoga?«

Zatvorio je vrata, ustvari, zalupio ih je želeći nekako sakriti naš sastanak od osoblja. »Kako si, dovraga, ušao?«

Zatresao sam šibicu, ugasio je i popratio to odmahivanjem glave. »Pukovniče, pukovniče. Iskreno, povrijeđen sam. Da me tako dragi prijatelj oslovljava na takav način?« Nezadovoljno sam coknuo jezikom. »Zar tako prebiru po uspomenama stari ratni drugovi vezani sponama plemenitog rata?«

»Ne, ne, naravno«, rekao je. »Iznenadio me tvoj dolazak. Oprosti.« To je uvijek bilo zabavno kod Grenwalda — prokleto ga je lako bilo slomiti.

»Kako je, tako je«, rekao sam.

Objesio je kaput i šešir na vješalicu pored vrata kupujući vrijeme, pokušavajući shvatiti zašto sam došao i kako me se može što prije otarasiti. »Viski?« pitao je i krenuo prema šanku u kutu pa sebi natočio punu čašu.

»Pokušavam ne piti žestice prije podneva, to spada u moj novi trezveni način života. Ali, vi samo dajte.«

To je i učinio — jednim brzim pokretom ulio je viski u sebe te

natočio još dva prsta. Prošao je pored mene i sjeo na svoje mjesto iza stola. Tiho sam čekao. Iskoristio sam priliku i još ga malo držao na iglama. Otpio je gutljaj i nagnuo se prema meni. »Nakon zadnjeg puta mislio sam«, počeo je progutavši slinu, »mislio sam da smo završili.«

»Jeste?«

»Mislim da si rekao da smo kvit.«

»Jesam?«

»Naravno, nije mi žao što te vidim.«

Otjerao sam tu brigu teatralnim pokretom ruke.

»O čemu se radi?«

»Možda sam samo htio navratiti i salutirati starom zapovjedniku«, rekao sam. »Zar vama nikada ne dođe da se prisjetite starih vremena s braćom časnicima?«

»Naravno, naravno«, rekao je, a bio je spreman složiti se sa svime što sam govorio.

»Kako mi onda nikada ne dođete u posjet? Jeste li se toliko uspeli da ste zaboravili starog podređenog?«

Promucao je nešto između isprike i izlike prije nego što smo utonuli u tišinu.

Petnaestak sekundi pustio sam da moje riječi neugodno vise u zraku i trudio se ne prasnuti u smijeh. »No, budući da ste se tako ljubazno ponudili, slučajno postoji nešto oko čega biste mi mogli pomoći — premda mi je neugodno pitati jer ste toliko već učinili za mene.«

»Nije to ništa«, rekao je hladno.

»Sjećate se one operacije izvan Donknachta dan prije primirja?«

»Slabo.«

»Da. Siguran sam da to nije bilo jako zanimljivo nekome tko se nalazi toliko visoko u zapovjednom lancu. Kada se bavite ključnim strateškim i logističkim pitanjima, lako je zaboraviti čarke koje ispunjavaju sjećanja nižih rangova.«

Nije odgovorio.

»Trebam imena svih čarobnjaka koji su sudjelovali u projektu

— svi koji su ga izvršili i svih osoba koje su ih obučavale. Ministarstvo rata sigurno vodi evidenciju.«

»Ne bi sačuvali spise o nečem takvom«, odmah je odvratio bez razmišljanja. »To nije bila službena akcija.«

»Imaju ih.«

Očajno je pokušavao smisliti ispriku koja bi ga spasila. »Sumnjam da imam pristup tim podacima. Ne drže ih u glavnoj knjižnici s ostalim ratnim dokumentima. Ako postoje, zaključani su negdje u odjelu s ograničenim pristupom.«

»To ne bi trebalo predstavljati problem pomoćniku ministra vojske.«

»Protokol se promijenio«, nije se dao. »Više nije kao nekad. Ne mogu samo ušetati u arhiv i iznijeti dokumente pod miškom.«

»Bit će onoliko jednostavno koliko bude. Ili jednako toliko teško. Ali, u svakom slučaju, to ćete obaviti.«

»Ja... ne mogu ništa jamčiti.«

»U životu nema jamstva«, odgovorio sam. »Ali, potrudit ćete se, zar ne, pukovniče? Zbilja ćete se potruditi?«

Iskapio je čašu i položio je na stol, a zatim isturio gadnu njušku prema meni. Alkohol mu je udario u glavu i podario hrabrost koju trijezan nikada ne bi skupio. »Učinit ču što budem mogao«, rekao je tonom glasa koji mi nije ulio puno pouzdanja u ishod njegove zadače. »I onda smo kvit. Nema više iznenadnih posjeta. Gotovi smo.«

»Smiješno — to ste rekli i zadnji put kada sam navratio.« Ugasio sam cigaretu na njegovom stolu i gnječio opušak dok nisam smrvio sav pepeo te sam ustao i zgrabio kaput. »Vidimo se uskoro, pukovniče.«

Iza zatvorenih vrata ostavio sam muškarca koji nije zaslužio da ga se tako zove.

Sekretarica, zgodna glupa djevojka koja me je pustila u Grenwaldov ured nakon što je nasjela na laž iz rata, slatko mi se nasmiješila. »Je li vam pukovnik uspio pomoći oko mirovine?«

»Neće biti lako, ali iskazat će se on. Znate kakav je pukovnik, ništa mu nije važnije od njegovih ljudi. Je li vam ikada ispričao kako

me jedanput nosio pet kilometara kroz neprijateljske linije nakon što me strijela pogodila u bedro? Te mi je noći spasio život.«

»Zbilja?« upitala je uzbuđeno raskolačenih očiju.

»Ne, nije, naravno — ništa od toga nije istina«, odgovorio sam i izašao ostavivši je zbunjeniju no inače.

17. POGLAVLJE

Izašao sam iz Grenwaldova ureda, a dječak je šutke ulovio korak sa mnom. Sastanak je bio trošenje vremena — Grenwald je beskičmenjak i ne mogu se pouzdati u njega, pogotovo kad se radi o nečemu ovako važnom i o posljedicama koje ću trpjeti ako ne uspije. To znači da moram prijeći na plan B, a što se plana B tiče, s razlogom je bio na drugom mjestu.

Naime, plan B uključivao je Crispina, jedini preostali visokopozicionirani kontakt koji sam imao, a mislio sam da postoji barem mala šansa da pristane. Nakon našeg zadnjeg susreta bilo mi je zlo od pomisli na to da od njega tražim pomoć, ali ponos daje prednost opstanku, stoga sam pregrizao svoj ponos i krenuo onamo gdje su, prema Adolphusovim riječima, pronašli djetetovo tijelo.

Misli mi je prekinuo glas za koji sam tek kasnije shvatio da je pripadao Cariću. Mislim da sam ga tada prvi put čuo kako započinje razgovor.

»Što se dogodilo nakon što su te odveli u Crnu kuću?«

Četvrt ulice razmišljao sam kako odgovoriti na to. »Vratio sam se u službu Kruni.«

»Zašto?«

»Apelirali su na moj patriotizam. Sve bih učinio za Kraljicu i domovinu.«

To je ozbiljno prihvatio, a zatim naglo odgovorio: »Mene nije briga za Kraljicu.«

»Iskrenost je precijenjena vrlina. I svi volimo Kraljicu.«

Carić je mudro kimnuo dok smo prelazili kanal, a mjesto zločina vrvjelo je od pokreta dvadesetak metara zapadno od nas.

Područje je bilo puno predstavnika zakona. U oštroj opreci s njihovom uobičajenom nesposobnosti, činilo se da ovaj zločin shvaćaju ozbiljno. Crispin je stajao usred kaosa pored tijela djevojčice, zapisivao je opažanja i izdavao naredbe. Pogledi su nam se sreli, ali vratio se svojim dužnostima i ničim više nije pokazao da me primijetio. Vidio

sam Guiscarda u daljini kako pretražuje svjedoka na križanju, a još neki dečki koji su me zadnji put mlatili neodređeno su se muvali i bili su sretniji kada su uzrokovali nasilje nego kada su ga rješavali.

»Ostani ovdje.«

Carić je sjeo na ogradu. Ja sam se ubacio u vrevu, provukao se ispod kordona i prišao starom partneru.

»Oj, agente!«

Odgovorio mi je i ne pogledavši me, zapisivao je bilješke u podsjetnik uvezen u crnu kožu. »Zašto si došao?«

»Zar ne pratiš vijesti? Toliko ste mi prokleto nedostajali da sam otišao Starcu i molio ga da me vrati na stari posao.«

»Da, čuo sam. Crowley je poslao glasnika prije nekih sat vremena. Mislio sam da ćeš iskoristiti vrijeme koje ti je tvoje laganje kupilo u Specijalnoj jedinici i pobjeći iz grada.«

»Nikada nisi imao dovoljno vjere u mene.«

Odjednom mu je bilježnica padala na do, a Crispin je u ruci držao moj rever. To je bio nevjerojatan gubitak živaca za nekog obično jako suzdržanog. »Ne zanima me tvoj uvrnuti dogovor sa Starcem. Ovo je moj slučaj i ne želim da se vaša mržnja uvuče u to.«

Ruka mi je poletjela u zrak i otrgnula njegovu šapu s mog ramena. »Policija me dovoljno zlostavljala za danas. I, premda je saznanje da je Kruna spoznala da njihovo stanovništvo živi i južno od rijeke Andel došlo prekasno, tvoj je posljednji pokušaj bio prilično neučinkovit. Koliko vidim, najveći dio tvog posla čini stajanje iznad leševa i trud da izgledaš zabrinuto.«

Čim sam to rekao, zazvučalo mi je nepravedno, ali to ga je malo opustilo. »Što želiš od mene?« upitao je.

»Za početak reci mi što se ovdje dogodilo.«

»Nemam ti što reći. Pronašao ju je prodavač ribe na putu prema pristaništu. Prijavio je pronalazak čuvarima, oni nama. Sudeći prema stanju tijela, ubijena je sinoć, a ovdje je bačena rano jutros.«

Kleknuo sam pored djevojčice i odmaknuo pokrivač. Bila je mlada, mlada od one prve. Kosa joj se doimala jako tamnom na blijedoj koži.

»Je li... zlostavljana?«

»Ova je neozlijeđena za razliku od prošle žrtve. Jedina je ozljeda ona koja ju je ubila, ravan rez preko grkljana.«

Prekrio sam truplo i uspravio se. »Što kaže vaš vidovnjak?«

»Ništa još. Želi još vremena kako bi mogla raditi na tijelu.«

»Volio bih razgovarati s njom.«

Nezadovoljno je razmišljao o tome, ali njegovo dopuštenje bila je samo formalnost i obojica smo to znali. Starac je htio da sudjelujem, a Starčeva riječ je zakon prirode, poput smjene godišnjih doba. »Guiscard će kasnije navratiti u Kutiju. Možeš mu se pridružiti.«

»To je prvo«, rekao sam, »a ovo je drugo. Trebaš se dočepati popisa svih čarobnjaka koji su sudjelovali u operaciji Prodor u Donknachtu tik pred kraj rata. Sigurno je duboko zakopan, ali negdje ćeš ga već pronaći.« Sjetno sam odmahnuo glavom. »Vojska ništa ne smije baciti.«

Na trenutak me promatrao, a onda se zagledao u do.«To su vojni spisi. Kao agent Krune nemam pristup njima.«

»Možda ne izravno. Ali, imaš deset godina kontakata i utjecaj koji donosi ta plava krv koja ti kola žilama. Nemoj mi reći da ne možeš smisliti ništa pametno.«

Kada je opet podigao pogled prema meni, oči su mu bile jasne poput stakla. »Zašto si ovdje?«

»Kako to misliš?«

»Zašto si ovdje? Zašto si na mjestu zločina, baš sada, i pokušavaš pronaći ubojicu ove djevojčice?« Trenutak bijesa je nestao i sada je izgledao samo umorno. »Nisi agent, nemaš nikakav pravni status. Zašto se ovo tebe tiče?«

»Misliš da sam volontirao? Starac se spremao zaklati me — ovo mi je bio jedini izlaz.«

»Bježi. Nestani iz Grada sjena. Ako se bojiš Starca, bježi, bježi i ne osvrći se. Pobrinut ću se da spriječim odmazdu tvojim ljudima. Samo... nestani.«

Čizmom sam iskopao kamen iz da.

»Molim? Ništa pametno? Nikakav duhoviti odgovor?«

»Što želiš reći?«

»Samo želiš pokazati koliko si pametniji od nas? Je li ovo neki tvoj plan koji ne razumijem? Makni se odavde. Nisi agent. Koliko vidim, ti si nešto sasvim suprotno. U slučaju da ne znaš što se događalo proteklih pet godina, evo ti sažetak — ti si drogeraš i kriminalac, vješaš očeve i majke, ubijaš sve koji ti stanu na put. Postao si sve ono što si mrzio i ne trebam te ovdje jer ćeš mi sjebati istragu.«

»Bio sam najbolji detektiv u službi i još bih bio bolji od svili vas da nisam naljutio glavonje.«

»Nemoj se pretvarati da je tvoj neuspjeh bio tvoj izbor. Možda svi drugi vjeruju u tvoja sranja, ali ja znam zašto više nisi agent, a to nije zbog toga što se nisi htio pokoravati pravilima.«

Pomislio sam da bi bilo jako zabavno zgužvati tu čistu, sivu uniformu. »Ne bini se, nisam zaboravio. Sjećam se kako si sudio zajedno s ostalima dok su brisali moje ime iz službe pa razbili moje Oko.«

»Nije bilo druge. Upozorio sam te da se ne smiješ priključiti Specijalnoj jedinici, a još sam te jasnije upozorio da se ne petljaš s onom ženom.«

»Oprezni, odgovorni Crispin. Samo ti gledaj svoja posla, ne uzburkavaj strasti, ne radi ništa što ne bi smio raditi.« Odmahnuo

sam glavom. »Gori si od Crowleyja — on barem ne skriva svoje pravo lice.«

»Lakše je bilo pobjeći. Nikada nisi morao raditi niti donositi teške odluke. Ja sam izdržao — nisam savršen, ali ja sam ovdje učinio više dobra nego ti prodajući otrov.«

Šake su mi se stisnule uz tijelo i morao sam se oduprijeti porivu koji me tjerao da krenem prema Crispinovu licu, a mrki pogled u njegovim očima rekao mi je da je on imao iste porive. »Petnaest godina čistio si govna«, rekao sam. »Trebali bi ti dati medalju.«

Zurili smo jedan u drugog, pitali se hoće li naš dijalog završiti nasiljem. On je prvi odvratio pogled. »Dosta — nabavit ću ti popis i onda smo gotovi. Ništa ti ne dugujem. Ako me ikada vidiš na ulici, ponašaj se prema meni kao prema bilo kojem drugom agentu.«

»Da pljunem na tlo?«

Protrljao je čelo i nije odgovorio.

»Pošalji popis u Grofa kada ga nabaviš.« Vratio sam se do mosta i otrgnuo Carića s ograde. »Idemo.«

Već smo prešli pola puta, kada je dječak pokazao još jedan primjer nedavne rječitosti. »Tko je bio onaj čovjek?«

»Moj stari partner.«

»Zašto je vikao na tebe?«

»Jer je šupak.«

Carić je vjerojatno morao hodati duplo brže no inače, ali nekako je držao korak sa mnom.

»Zašto si ti vikao na njega?« »Jer sam i ja šupak.« »Hoće li nam pomoći?« »Da.« »Zašto?«

»Bio si bolje društvo kada nisi toliko pričao«, rekao sam. Carić je ozbiljno kimnuo.

Još sam jednom pogledao Crispina koji se sada sagnuo iznad tijela i razmišljao o nečemu. Shvatio sam da sam rekao ponešto zbog čega žalim. Mislio sam da ću dobiti priliku ispričati mu se iako sam ispao iz štosa. Varao sam se. Varao sam se u vezi puno toga, ali ova me pogreška boli.

18. POGLAVLJE

One noći kada sam pronašao Celiju, živio sam na ulici već četiri godine. Imao sam oko deset godina, možda malo više — rođendani nekako stanu kad nemate obitelj koja bi ih slavila. To je bilo nakon što je Ždral postavio svoju zaštitu, pa tijela žrtava vrućice nisu bila naslagana po ulicama poput drva za ogrjev, ali nije se moglo reći da je Grad sjena bio daleko od potpune anarhije. Navečer bi se čuvari povukli do svojih granica i vraćali bi se samo u velikom broju. Čak se ni sindikati nisu zamarali nama, vjerojatno zbog toga što nije bilo puno toga vrijednog otimanja.

Tada je naš okrug djelovao osamljeno, poput grada duhova. Trebalo je proći gotovo cijelo desetljeće da se populacija vrati na brojku prije vrućice i godinama su još postojali dijelovi susjedstva u kojima ste mogli hodati pola sata i ne stresti živu dušu. To je značilo da je bilo lako pronaći mjesto za spavanje — samo krenete napuštenom ulicom, bacite kamen kroz prozor i uvučete se u kuću. Ako ste imali sreće, vlasnici su pobjegli ili umrli negdje izvan svog doma. Ako niste, morali ste dijeliti smještaj s truplom. Obje mogućnosti bile su bolje od spavanja na hladnoći.

Nikada više neću živjeti tako luđački nemarno kao tih prijašnjih godina koje sam proveo na ulici. Ničega mi nije nedostajalo

— Grad sjena pružao je sve što sam trebao. Hranu sam krao, a druge sitne potrebe zadovoljavao sam silom ili lukavstvom. Postao sam tvrd kao kamen i bio sam divlji poput psa. Noćima sam lutao ulicama i promatrao društveno dno kako juri u mraku. Tako sam je pronašao. Ustvari, prvo sam je čuo — njezini uplašeni povici omeli su me u lutanju uličicama.

Bila su dvojica, ovisnici o zmajevcu, skroz nadrogirani. Prvi je bio prastar, korak do groba, trule desni svjedočile su o njegovoj ovisnosti, a istrošene prnje bile su mu pune gradske faune. Njegov štićenik bio je nekoliko godina stariji od mene, ali neprirodno mršav te je imao rijetku crvenu kosu u busenima iznad neprijatno širokih očiju. Bili su usredotočeni na dijete koje se nalazilo između njih. Plitko jecanje odjednom je postalo tiše, zanijemila je od straha.

Godine dijeljenja teritorija upoznale su me s tajnama žohara i štakora, stoga sam se kretao sličnije njihovu trku nego uspravnom koračanju svojih vršnjaka. Mrak mi je pomogao da ostanem doslovno nevidljiv, iako je par preda mnom bio toliko usredotočen na djevojčicu da bi im tek orkestar privukao pozornost. Priljubio sam se uza zid uličice i kretao se prema njima, više iz znatiželje nego ičeg drugog, pazeći da se držim podalje od svjetlosti mjesečine.

»Za nju ćemo dobiti barem tri ili četiri stabljike, tri ili četiri stabljike, barem!« rekao je stariji mijeseći djevojčičinu kosu čvorastim prstima. »Samo je predaj glavnom heretiku i reci mu da pošalje lulu svog najsirovijeg daha.« Dječak kojem je to radosno izrekao stajao je nijemo, njegovo žuto priglupo lice nije pokazivalo da je shvatio što mu je rekao.

»Ja ću je kupiti od vas.« Riječi su mi izletjele prije nego što sam stigao razmisliti. Tijekom tog razdoblja često sam se tako ponašao — neka zalutala misao preletjela bi mi umom, a posljedice bi odjeknule prema meni iz nebesa.

Mladi se okrenuo, a nezgrapno tijelo i otupljeni osjeti lišili su njegove pokrete sklada i brzine. Stariji je bio brži, čvrsto je zgrabio djevojčicu za rame, gotovo zaštitnički. Na trenutak čulo se samo njezino jecanje. Onda se stariji nasmijao, a zvuk se probio kroz gusti sloj sluzi.

»Jesmo li upali na vaše lovište, mladi gospodine? Ne brinite, nećemo se dugo zadržati.« Bio je jedan od onih narkomana koji su nešto i vrijedili prije nego što ih je zmajevac uništio — profesor ili odvjetnik — i, premda mu je um odavno bio ograničen samo na osnovne pobude, zadržao je neskladnu retoričku sposobnost.

Posegnuo sam u čizmu i izvukao svoju zalihu od tri argenta koja sam pronašao ili ukrao i jednog okra koji mi je dao Jednooki Rob jer sam mu čuvao stražu dok je pokušavao orobiti staru banku u Ulici svjetla. »Ovdje ima zlata. Razmjena je pravedna.« Nisam znao točnu cijenu djeteta, ali toliko je prokleto puno djece lutalo gradskim ulicama pa nije mogla vrijediti puno više od toga.

Oni su se tupo gledali, njihovi usporeni reptilski umovi pokušavali su obraditi taj novi obrat. Ako im dam dovoljno vremena, jedan od njih shvatit će da me je lakše ubiti i uzeti sve što imam nego

udovoljiti mojim zahtjevima — bolje im ne pružiti tu priliku.

U jednoj ruci ispružio sam paketić novčića, a u drugoj otvorio britvu koju sam isto izvukao iz čizme. »Djevojčica ide sa mnom«, rekao sam. »Birajte način isplate — zlato ili čelik.«

Mladi je prijeteći krenuo prema meni, ali ulovio sam njegov pogled pa je stao. Zazvečala je kesica u kojoj je bio novac.

»Zlato ili čelik. Biraj.«

Onaj koji je držao dijete ponovo se jetko nasmijao. Zvuk me počeo iritirati i osjetio sam nagli poriv da prekinem pregovore i vidim kako izgledaju iznutrice tog debila prekrivenog buhama. Prije nego što sam podlegao impulsu, odgovorio je na moju ponudu. »Prihvaćamo«, rekao je. »Uštedio si nam muke, ne trebamo je voditi do pristaništa.«

Drugi je izgledao kao da nije bio toliko siguran u to, zato sam bacio kesicu pred njega na pod. Sagnuo se, uzeo je i još sam trenutak razmišljao bih li mu britvom krenuo prema licu, nekoliko brzih zamaha, a onda bih se prebacio na njegovog starijeg partnera — ali starac je i dalje čvrsto držao djevojčicu i znao sam da bi je sredio u tren oka. Bolje odigrati pošteno i nadati se da će i oni učiniti isto. Međutim, zabolio me gubitak novčića. Još dugo neću vidjeti okar, i to sve dok jadni Rob ne odguli dvadeset godina u Starom svinjcu jer je u barskoj tučnjavi zaklao svećenika.

»Izađite na drugi kraj uličice«, rekao sam kada se mladić uspravio držeći moj teško zarađeni plijen u rukama. »I bez gluposti.«

Onaj koji je držao djevojčicu zurio je u mene. Onda se nasmiješio, otkrio crnilo i bolesno zelenilo koje je imao umjesto zubi. »Pobrini se da se dobro brineš za svoju nagradu, mladi čuvaru.«

»Ako vas opet ugledam, odrezat ću vam jaja i ostaviti vas da iskvarite na ulici.«

Opet se onako gadno nasmijao i počeo se povlačiti, a dječak je krenuo za njim.

Promatrao sam ih kako odlaze sve dok nisam bio siguran da neće pojuriti na mene, a zatim sam zaklopio britvu i prišao djevojčici.

Njezine bademaste oči i tamni ten otkrivali su da ima kirenske krvi, a iznošene prnje i izranjavana koža govorili su da je barem nekoliko noći provela na ulici. Oko vrata nosila je drvenu ogrlicu,

jednu od onih koje su u Kirengradu prodavali dvije za bakrenjak prije nego što je epidemija zatvorila njihovu tržnicu. Pitao sam se odakle joj. Dar, vjerojatno, od majke ili oca, ili hrpe drugih rođaka koji su sada pod zemljom.

Povlačenje njezinih otmičara nije ju smirilo te je i dalje nekontrolirano jecala. Kleknuo sam na jedno koljeno i ošamario je.

»Prestani plakati — nitko te ne čuje.«

Dvaput je trepnula, a zatim obrisala nos. Suze su stale, ali pričekao sam da joj se disanje vrati u normalu prije nego što sam nastavio govoriti.

»Kako se zoveš?«

Udahnula je kao da će odgovoriti, ali nije mogla prisiliti usne da oblikuju odgovor.

»Tvoje ime, dijete?« rekao sam ponovno pokušavajući zvučati nježnije iako sam s tom emocijom bio samo ovlaš upoznat.

»Ceha.«

»Celia«, ponovio sam. »Ovo je bio posljednji put da sam te ozlijedio, jasno? Ne trebaš me se bojati. Ja te čuvam, dobro? Ja sam na tvojoj strani.«

Pogledala me nesigurno ne znajući kako odgovoriti. Vrijeme provedeno na ulici nije joj ulilo povjerenje u ljude.

Ustao sam i primio je za ruku. »Dođi. Odvest ću te negdje gdje je toplo.«

Počela je lagana kiša koja se pretvorila u pravi pljusak. Moj tanki kaput uskoro je potpuno promočio pa je djevojčica morala hodati samo u svojoj poderanoj haljini. Neko vrijeme koračali smo u tišini i, iako joj je kiša udarala u krhko tijelo, Celia nije plakala.

Orlovo gnijezdo bilo je dovršeno i plavo je zdanje deralo nebo, ali labirint koji ga je okruživao još se gradio. Probijali smo se kroz sto metara blata, a to nije bilo lako za malene dječje noge iako mi se činilo da ona to i nije primjećivala. Čim se ukazao pred nama, uperila je oči u toranj, a pogled joj je odavao strahopoštovanje i uzbuđenje.

Prije pet tjedana čitavo stanovništvo Grada sjena kojem se pridružila gomila stranaca, a čuvala ih je flota čuvara, proslavilo je

dolazak Plavog Ždrala u novo okruženje. Ja sam iz pozadine gledao dok je kancelar iskazivao poštovanje prema figuri u ekstravagantnim haljama. Nitko iz okolice još nije skupio hrabrost predstaviti se. Činilo mi se da je sada dobar trenutak da čarobnjaku zaželim dobrodošlicu u naš kraj.

S malenom uza se prišao sam tornju skupivši svu aroganciju koju sam imao.

Četiri metra iznad zemlje čudovišni kip sjedio je na malom grebenu koji je stršao sa zgrade uništavajući savršenstvo ravnih zidova. Ispod kipa ugledao sam obris vrata. Lupio sam šakom po sredini obrisa i povikao u noć.

»Otvori! Otvori smjesta!«

Pomicanje vodorige bilo je poprilično zapanjujuće pa je Celia zavrištala. Ugrizao sam se za usnicu jer bih inače i ja učinio isto. Stvor iznad vrata pokretao je svoje teško tijelo neprirodnom lakoćom, a glas mu je bio neljudski, čak prijeteći.

»Tko ometa naš mir u ovako kasnim satima? Gospodar spava, mladi prijatelji.« ,

Nisam izgubio svu ušteđevinu svog potraćenog djetinjstva da bih se povukao nakon tog nježnog ukora i nisam shvaćao zašto bih ovoj konstrukciji ukazao više poštovanja nego njegovu ekvivalentu od krvi i mesa. »Onda ga probudi.«

»Nažalost, dječače, ne ometam gospodarev počinak zbog prohtjeva dvoje skitnica. Vratite se sutra i možda vas primi.«

Grom je osvijetlio krajolik, toranj koji se uzdizao i pustu zemlju koja ga je okruživala.

»Hoće li Plavi Ždral spavati u toplom krevetu i probuditi se uz prizor leševa dvoje djece na svom pragu?«

Cementne obrve nabrale su se pa je neobično stvorenje postalo još manje prijateljski raspoloženo.

»Ne govori tako o gospodaru — moje strpljenje nije beskrajno.«

Situacija je otišla predaleko da bili se povukao i, čak i kao dijete, shvaćao sam da je napad često jedina alternativa povlačenju. Povikao sam glasnije, glas mi je pucao od napora. »Zar prvom

čarobnjaku uopće nije stalo do ljudi u ovom gradu? Hoće li spavati u krevetu i pustiti da se djeca iz Grada sjena utope u ovoj oluji? Pozovi ga smjesta! Naređujem ti da ga pozoveš!«

Mjesečina je obasjala lice vodorige i bio sam svjestan opasnosti kojoj sam se približio. Nije mi se činilo da bi stvor mogao napustiti svoju prečku, ali nisam znao kakvim silama vlada kako bi obranio toranj. »Tvoje me deranje umara. Odlazi ili će posljedice...« Ušutio je usred rečenice, lik mu se zaledio, nestali su svi znakovi inteligencije.

Onda se jednako neočekivano život vratio u njega. »Čekaj tu — gospodar dolazi.« Nije mi promakla činjenica da nam to nipošto nije jamčilo sigurnost. Vjetar je bijesno zavijao u noći. Celia mi je stisnula ruku.

Kamen se pomaknuo i otkrio visokog mršavog čovjeka duge brade i očiju koje su svijetlile usprkos tome što su još tjerale ostatke sna. Ždrala sam vidio samo jednom, iz daljine, a bio je impozantniji kada se nalazio usred gomile ljudi. Gledao sam dok se sklonost ljubaznosti borila s prikladnom reakcijom na kasno buđenje koje je prouzročilo dvoje skitnica. Nekako me nije iznenadilo što je pobijedilo ono prvo.

»Nisam naviknut na neočekivano društvo nakon ponoći, a posebno na društvo koje još ne poznajem. No, Deve nalažu da iskažemo gostoprimstvo svim gostima, stoga ću to i učiniti. Što želite od mene?«

»Ti si Plavi Ždral?« upitao sam.

»Jesam.«

»Onaj kojeg zovu spasiteljem Grada sjena?«

»Moguće da me tako zovu.«

Gurnuo sam Celiju prema njemu.«Onda spasi nju — treba joj pomoć, nema kamo.«

Ždral je spustio pogled na nju, a zatim pogledao u mene. »A ti? Što ti trebaš?«

Nacerio sam se dok mi je kiša padala na lice. »Ama baš ništa.«

Kimnuo mi je i kleknuo na jedno koljeno uz dojmljiv manjak pretencioznosti za jednog od najmoćnijih ljudi u carstvu. »Zdravo,

dijete! Ljudi me zovu Plavi Ždral. Znam, smiješno ime. Imaš li ti ime koje bi mi željela reći?«

Djevojčica je pogledala u mene kao da traži dopuštenje. Lagano sam je potapšao po leđima. »Celia«, izjavila je konačno.

Ždral je raskolačio oči hineći čuđenje. »Pa, to mi je najdraže ime na svijetu! Čitavog života nadam se da ću upoznati nekoga tko se tako zove, a sada si mi se ti pojavila na pragu usred noći!« Celia je izgledala kao da se želi zahihotati, ali ne može se sjetiti kako se to točno radi. Ždral joj je pružio ruku. »Dođi, popit ćemo čaj, a ti ćeš mi ispričati kako je to kada se rodiš kao Celia. Siguran sam da je to jako uzbudljivo.«

Ovo joj je izmamilo mali osmijeh na lice, prvi te noći. Primila je Ždralovu ruku, a on je pažljivo ustao i uveo je u toranj. Na pragu se okrenuo prema meni nudeći mi pogledom da uđem.

»Uskoro ću se vratiti da vidim kako je«, rekao sam.

Celia se okrenula prema meni shvativši da ja neću poći s njima. Ništa nije rekla, ali lice joj je zadrhtalo. Ja sam osjećao plamen u prsima i lakoću koja mi se oslobađala u crijevima pa dizala kroz želudac. Odjurio sam u noć i ostavio ih ondje na mekom svjetlu koje je dopiralo iz ulaza.

19. POGLAVLJE

Razmišljao sam kada sam posljednji put na Ždralova vrata doveo siroče, dok sam pokušavao privući pozornost čuvara kule. Nisam uspijevao. Niz probranih epiteta naglasio sam bacivši kamenčić na vodorigu, ali odbio se bez ikakva učinka.

»Zašto to radiš?« upitao je Carić koji je sjedio na unutrašnjem zidu labirinta.

»Obično odgovori.«

»Tko?«

»Čarobno čudovište postavljeno iznad vrata, naravno.«

Carić je bio pametan pa me nije dalje gnjavio. Sjeo sam pored njega, izvukao vrećicu duhana iz torbe i počeo motati cigaretu. »Jebena magija. Bolje bi nam bilo bez nje.«

»To je glupost«, rekao je Carić odjednom jako strastveno.

»Da? Reci mi jednu dobru stvar koja je proizišla iz magije.«

»Ždralova zaštita.«

Rukom sam zaklonio cigaretu koju sam nastojao zapaliti. »Sad reci još jednu.«

»Čuo sam da fratar Hallowell ima čarobni dodir i da liječi ljude u Crkvi Prašete matrijarha.«

»Je li te fratar Hallowell ikada izliječio?« upitao sam uvlačeći jeftini otrov u pluća.

»Ne.«

»Je li izliječio ikoga koga znaš?«

Carić je odmahnuo glavom.

»Onda se to ne računa, zar ne?«

»Ne«, odgovorio je po običaju brzo shvativši. »Ne baš.«

»Nemoj to zaboraviti — ono dvoje u Orlovu gnijezdu su anomalije, iznimke koje potvrđuju pravilo. Počneš li drugačije razmišljati, nećeš dobro završiti.«

Dječak je razmišljao o tome dok sam ja pušio cigaretu. »Koliko

dugo znaš Plavog Ždrala ?«

»Dvadeset i pet godina.«

»Zašto te čudovište ne pušta u toranj?«

Točno, zašto? Čak i u rijetkim prilikama kada me Ždral nije primio, njegov bi vratar uvijek oživio i odbio me. Ako su obrane tornja nestale, to je značilo da je Ždralovo zdravlje lošije nego što sam mislio. Podigao sam još jedan kamen, sada pak veći, i bacio ga na čuvara. Kao i prvi put, to nije imalo učinka pa sam opet sjeo.

Pokušao sam odagnati svoj bijes. Imao sam još posla. Carić je prebacio noge preko kamena. Pridružio sam mu se i zagledali smo se prema gradu.

»Sviđa mi se ovaj labirint«, rekao je Carić.

»Ovo je zamršeni labirint.«

»Koja je razlika?«

»Labirint ima samo jedan puteljak koji vodi u centar. Zamršeni labirint ima puno različitih puteljaka i završava ondje gdje nađeš izlaz.«

Ustao sam i pozdravio Celiju. Na popodnevnom svjetlu haljina joj je izgledala mekano i smiješila se.

»Žao mi je što ste čekali. Preuzela sam veći dio vođenja tornja, ah još nisam shvatila kako se upravlja vodorigom.« Nježno je primila moju ruku.

»Tko je to?« upitala je.

Spustio sam pogled i vidio da Carić reži. Zaključio sam da je to perverzni instinkt koji se često javlja medu adolescentima kada susreću osobu drugog spola, urođeni instinkt koji mladiće tjera da trljaju blato u kosu buduće zaručnice. Nije bilo puno žena na ulicama Grada sjena koje bi se moglo usporediti s Celijom.

»Cariću, ovo je Celia. Celia, ovo je Carić. Ne obraćaj pozornost na grimasu, jučer je stao na komad hrđavog metala. Mislim da će dobiti tetanus.«

»Onda mi je drago što te je doveo. Gospodar će ti pogledati ranu.« Celijin pokušaj osvajanja dječaka nakon njegove iracionalne nenaklonosti nije bio uspješan — štoviše, grimasa mu se pojačala. Gracioznim ispravljanjem ramena Celia je ponovno usmjerila

pozornost na mene. »Vidim da još uvijek spašavaš lutalice.«

»On mi je više kao šegrt. Hoćemo li nastaviti ovaj razgovor na ulici ili ćeš nas pozvati unutra?«

Kratko se nasmijala. Uvijek sam je znao nasmijati. Popeli smo se na vrh tornja i Celia nas je uvela u Ždralov salon. »Gospodar će stići uskoro, obavijestila sam ga o vašem dolasku prije nego što sam sišla.«

Kroz južni prozor gledali smo kako popodnevno sunce nestaje s obzora. Carić je stajao blizu mene, a oči su mu letjele preko Ždralova blaga intenzivno poput osobe čija bi se sva imovina lako spremila u ruksak.

Otvorila su se vrata spavaće sobe i Ždral je ušao, veselo, ali toliko ukočeno da to nikakvo veselje nije moglo sakriti. »Vratio si se s nekom tajnom namjerom, sigurno«, rekao je prije nego što je primijetio dijete pored mene.

Oči su mu zasjale kao nekada i godine kao da su nestale s njega pa mi je bilo drago što sam Carića izvukao iz Grofa. »Vidim da si nam doveo gosta. Istupi, dijete. Star sam i moj vid nije kao nekad.«

Suprotno neprijateljstvu koje je iskazao Celiji, Carić je bez daljnjeg poticaja istupio i ponovo me zadivila lakoća kojom se

Ždral ophodio s djecom.«Mršaviji si nego što bi dječak tvojih godina trebao biti, ali takav je bio i tvoj gospodar. Prsa poput četke. Kako se zoveš?«

»Carić.«

»Carić?« Ždralov smijeh odjekivao je sobom i nijednom ga nije prekinuo kašalj. »Carić i Ždral! Pa, kao da smo braća! Naravno, moj je imenjak plemenit i elegantan — a tvoj bedasta ptica, znana samo po svojoj iritantnoj pjesmi.«

To nije izmamilo osmijeh na dječakovo lice, ali bilo je blizu, za Carića jako blizu.

»No, dobro, Cariću. Hoćeš li nas počastiti pjesmom?«

Dječak je odmahnuo glavom.

»Onda izgleda da ću se ja morati pobrinuti za zabavu.« U mladenačkom naletu brzine prišao je polici iznad kamina te izvukao svoj stari izum, neobičan instrument, nešto između trube i lovačkog

roga sa zavinutim rogovima od ulaštenog kopra obloženih blijedom slonovačom. »Sigurno nas nećeš počastiti svojim glazbenim darom, mladi Cariću?«

Carić je energično odmahnuo glavom.

Ždral je slegnuo ramenima hineći razočaranje, a onda prinio instrument usnama i svom snagom zatrubio. Instrument je proizveo zvuk poput rike bika, a s vrha su eksplodirale iskre tamnocrvene i jarko narančaste boje te se vrtjele u zraku.

Carić je rukom posegnuo za svjetlucavim iskrama. Obožavao sam to kao dijete — čudno što se toga tako dugo nisam sjetio.

Celia se ubacila. »Gospodaru, budite ljubazni i zabavljajte malo našeg novog prijatelja, moram porazgovarati sa starim.«

Pomislio sam da će prigovoriti, ali dobacio mi je brzi osmijeh prije nego što se okrenuo prema dječaku. »Svaka nota oslobađa drugu boju, vidiš?« Puhnuo je nov ton u trubu i izbile su iskre modrozelene boje, poput morske pjene.

Bez riječi sišli smo u konzervatorij. Celia je otvorila staklena vrata zamagljena od vrućine i dala mi znak da uđem. Nisam se stigao diviti novom cvijeću koje je procvalo jer se Celia odmah bacila na posao. »I? Sto je s našom istragom?«

»Zar ne bismo trebali gospodara uključiti u nju?«

»Ako želiš umirućem čovjeku oduzeti jedno od rijetkih zadovoljstva koje mu je ostalo, samo daj.«

To me nije sasvim zapanjilo nakon što sam ga već prije ugledao, ali ipak mi se nije svidjelo što mi potvrđuje sumnje. »Umire?«

Celia je sjela na tronožac pored ružičaste orhideje i tužno kimnula glavom.

»Što mu je?«

»Star je. Ne želi mi reći koliko ima godina, ali prešao je barem sedamdeset i petu.«

»Žao mi je.«

»I meni«, rekla je i brzo nastavila. »Uzrujava ga ta situacija s djecom. Oduvijek je imao... meko srce.«

»Mislim da ne trebaš biti pretjerano osjetljiv da bi ti ubojstvo

djeteta bilo gadno«, rekao sam vadeći zrno peludi iz oka i pokušavajući ne kihnuti.

»Nisam to mislila. To što se dogodilo djeci je grozno. Ali gospodar ne može pomoći. Nije više ono što je nekada bio.« Pogledala me strogo. »Ždral je pola stoljeća služio stanovnicima ovoga grada. Zaslužuje malo mira u svojim zadnjim danima. Barem mu ti sigurno toliko duguješ.«

»Dugujem gospodaru više nego što ću mu ikada moći uzvratiti.« Na pamet mi je pala uspomena na Ždrala kakav je bio dok su mu oči svjetlucale ispunjene humorom i nestašlukom, a leđa mu nisu bila ni pogrbljena ni savijena. »Ali, ne radi se o mojim osjećajima prema gospodaru. Moramo nekako zaustaviti stvora, a nemam dovoljno sredstava, zato ne mogu sebi priuštiti gubitak saveznika.« Zvonko sam se nasmijao. »Za tjedan dana to ionako više neće biti važno.«

»Kako to misliš?«

»Zaboravi. Loša šala.«

Nisam je razuvjerio, ali nije me dalje ispitivala. »Ne želim te otjerati. Ako trebaš pomoć... Nikada neću parirati Ždralu po sposobnostima ni mudrosti. Ali, ja sam ipak čarobnjak prvog reda.« Skromno je kimnula prema prstenu koji je to dokazivao. »Gospodar je dovoljno dugo služio Gradu sjena — preuzela sam brigu o Orlovu gnijezdu i možda je vrijeme da preuzmem i ostale brige.«

Celia je ostarjela posljednjih godina tijekom kojih se nismo vidjeli. Više nije bila dijete koje sam doveo u toranj prije nekoliko desetljeća. Iako je ponekad još zvučala tako — preuzeti njegove brige — Deve, spasite nas!

Celia je moju šutnju shvatila kao pristanak. »Imaš li tragova?«

»Sumnjam na nekoga. Uvijek sumnjam na nekoga.«

»Ne želim te požurivati — ako ti se nešto drugo mota po glavi,

slobodno govori prvo o tome.«

»Bio sam na zabavi koju je organizirao lord Beaconfield,

Nasmijana Oštrica. Tvoj dragulj pulsirao mi je u prsima dok smo razgovarali.«

»I nisi mislio da je to podatak koji je korisno podijeliti sa

mnom?«

»To ne znači onoliko koliko ti misliš. Što se zakona tiče, to ništa ne znači. Da se radi o nekoj skitnici iz Grada sjena, možda bi to bilo dovoljno, vjerojatno bi — mogao bih uperiti prst u njega i Starac bi ga odvukao u Crnu kuću gdje bi otkrio sve mrlje na njegovoj duši. Ali plemić? Budući da se radi o plemiću, moram se držati zakona, a to znači da ga ne možemo izvući iz kuće i sasjeckati ga na temelju znakova ilegalno stečenog talismana bivšeg agenta.«

»Ne«, rekla je bezvoljno. »Valjda ne možemo.«

»Osim toga, nisam siguran je li talisman u pravu. Razgovarao sam s Beaconfieldom. Djeluje poput nasilnog luđaka kakve više klase uzgajaju na gomile. Ali, ubijanje djece, zazivanje demona... To nije baš u skladu s njegovom ličnosti. Aristokrati su obično previše lijeni da bi se predali zlu. Lakše im je nasljedstvo potratiti na kostimirane zabave i skupe kurve.«

»Je li moguće da ga precjenjuješ?«

»Toj grešci obično nisam sklon. Ali, recimo da jesam, recimo da je vojvoda taj. On nije čarobnjak — iznenadilo bi me da savlada zbrajanje. Kako bi on stupio u kontakt s prazninom?«

»Postoje čarobnjaci koji prodaju svoje vještine svakome tko

ima dovoljno novca. Je li taj Beaconfield imao u blizini nekoga tko bi odgovarao tom opisu?«

»Da«, rekao sam. »Da.«

Celia je prekrižila noge, a ružičasta bedra jedva su joj se nazirala ispod haljine. »To bi trebao istražiti.«

»Možda i hoću.« Razmislio sam o tome, a zatim progovorio: »Ustvari, htio sam te još nešto pitati, nešto što mi ni gospodar nije mogao rasvijetliti.«

»Kao što sam rekla, ovdje sam jer ti želim pomoći.«

»Htio bih da mi pričaš o vremenu koje si provela na Akademiji.«

»Zašto?«

»Iz dosade. Nemam apsolutno čime zabaviti mozak i nadam se da će mi tvoje priče o mladenačkom bančevanju dati materijala.«

Nasmijala se, ustvari zahihotala, tako tiho da joj je zvuk jedva izašao iz usta. Uslijedila je kratka stanka dok je razmišljala o mojim riječima. »Davno je to bilo. Bila sam mlada. Svi smo bili mladi. Gospodara i druge čarobnjake njegova kova nije zanimao pristup Akademiji. Tamo su bili samo šegrti, slabi i neuki, svi koje su uspjeli skupiti. Instruktori, ako ih možemo tako zvati, bili su jedva stariji od nas, a rijetko jednako vješti. Nije bilo pravog nastavnog plana, barem ne tada kada je sve tek počelo. Samo bi nas... ostavili u prostoriji i dali nam slobodu. Ipak, takvo što dogodilo se prvi put, prvi put potaknuli su nas da dijelimo svoje znanje umjesto da sve samo skrivamo u šifriranim knjigama čari i udžbenicima zaštićenim čarolijom.«

»Jesi li znala čovjeka po imenu Adehveid?«

Namrštila se i stisnula usne. »Nije nas bilo puno. Svi su znali sve, manje-više.« Celia je bila od one vrste ljudi koja bi rado ostatak života provela daleko od svih, ali teško joj je bilo skupiti gorčinu i reći o nekome nešto loše. »Čarobnjak Adehveid bio je... jako talentiran.« Mislio sam da će nastaviti, ali zatvorila je usta, odmahnula glavom i to je bilo sve.

Zbog toga sam odlučio nešto dodati. »Adehveid je sudjelovao u vojnom projektu u zadnjim danima rata — operacija se zvala Prodor.«

»Gospodar mi je ispričao tvoju priču.« »Jesi li znala za to?«

»Kao što sam rekla, dali su nam slobodu pa smo mogli istraživati učenja koja su nas zanimala. Adelweid i ja imali smo različite sklonosti. Čula sam glasine, ružne priče, ali nikakve detalje. Da znam išta što bi ti po mom mišljenju pomoglo, već bih ti rekla.« Slegnula je ramenima želeći se odmaknuti od te teme. »Adelweid je mrtav — već dugo.«

To je istina. »Ali, nije samo Adelweid sudjelovao u tom ratnom pothvatu. Tko god da je ubio Kirena, sigurno je sudjelovao u toj operaciji. A takvo što, vojna akcija... sigurno su sačuvali spise.«

Naglo je uspravila glavu. »Sigurno su skriveni. Nikada nećeš doći do njih.«

»Sigurno su skriveni i sumnjam da bi mi osoba zadužena za tajne spise željela izići u susret. Srećom, postoji drugi način.«

»Drugi način?«

»Crispin, moj stari partner. Zamolio sam ga da to istraži.«

»Crispin«, ponovila je. »Je li on i dalje pouzdan? Hoće li ti to učiniti, nakon vaše razdvojenosti?«

»Sumnjam da je sretan što mi čini uslugu, ali to ga neće spriječiti. Crispin... Crispin je duša od čovjeka. Nije važno što se dogodilo između nas. Ovo bi moglo zaustaviti ubijanje, to je ono ispravno. Učinit će to.«

Polako je kimnula, a lice je okrenula od mene. »Znači, Crispin.«

Rojevi trutova staklastih očiju sretno su zujali oko nas, letjeli od latice do stabljike pa do peteljke, a njihovo zujanje djelovalo je poput uspavanke i blagog narkotika.

Celia je ustala s tronošca, a oči su joj bile tamne na koži boje meda. »Drago mi je...« Odmahnula je glavom, odbacujući mlak početak govora, a tamna joj se kosa zalelujala, kao i privjesak oko vrata. »Bilo te lijepo ponovno vidjeti čak i u ovim okolnostima. Na neki način, zahvalna sam što si se upleo u ovu zbrku.« Lagano je primila moju ruku i zagledala mi se u oči ne trepćući.

Bilo joj je brzo kucalo ispod kože, a moje se ubrzalo prateći ga. Pomislio sam na sve razloge zašto je to loša ideja, sjetio sam se svega što je trulo i pokvareno i jeftino u tome. Onda sam ponovno na sve to pomislio. Ovo je bilo puno lakše prije deset godina. »Ti i gospodar uvijek ste imali mjesto u mojim mislima«, rekao sam tiho.

»Znači, to je sve što ćeš reći? Da nisam potpuno nestala iz tvojeg sjećanja?«

»Moram vidjeti kako je Carić.« Bila je to slabašna isprika, iako istinita.

Kimnula je i otpratila me do vrata, a odbijanje je pokvarilo ljepotu njezinog srcolikog lica.

U glavnom salonu Ždral je sjedio na starom stolcu i bio nam je okrenut leđima, smijao se i pljeskao u ritmu. Svaki put kada bi to učinio, niz iskri koje su se vrtjele prostorijom promijenile bi boju i

smjer, poletjele bi prema stropu, a zatim se strmoglavile prema prozoru. Carić se nije potpuno pridružio gospodarevu veselju, ali iznenadilo me što mu je na licu bio iskren osmijeh, slabašan i uglavnom izražen samo očima, kao da se bojao da će netko primijetiti da se smije. Naglo je nestao kada je vidio da smo se Celia i ja vratili.

Ždral je sigurno shvatio da smo se vratili, zahvaljući izrazu Carićeva lica, pa je prestao pljeskati i trenutak kasnije iskre su polako pale na tlo, a zatim nestale u eteru. Položio sam ruku na Ždralova leda. Lopatica mu se oštro ocrtavala ispod halje. »Uvijek sam volio tu igračku.«

Ždral se ponovo nasmijao, a smijeh mu je svjetlucao poput iskri koje je stvorio. Jako će mi nedostajati kada ga više ne bude. Osmijeh je izblijedio kada je podigao glavu prema meni. »Onaj posao o kojem smo zadnji put razgovarali...«

Celia ga je prekinula. »Sve je dobro završilo, gospodaru. To nam je došao reći. Sve je riješeno — ne moraš više o tome brinuti.«

Ždralove oči preletjele su preko Celijina lica, a zatim potražile potvrdu na mom licu. Učinio sam pokret koji se mogao protumačiti kao slijeganje ramenima ili kimanje. Bio je star, bio je umoran i odabrao je ovo drugo. Vratio mu se osmijeh na lice ili barem nešto slično tome pa se ponovno okrenuo prema Cariću. »Ti si dobar dječak. Nisi poput onog tamo«, rekao je i pogledao prema meni. Međutim, Carić više nije bio zainteresiran. Kao da želi nadoknaditi trenutak nestašnosti, na lice je nabacio mrki izraz i samo je slabašno kimnuo gospodaru u znak pozdrava.

Ždral je imao dugogodišnje iskustvo s nezahvalnošću pretjerano ponosnih mladića i primio je to sa stilom. »Bilo mi je zadovoljstvo što sam vas imao prilike zabavljati, gospodine Cariću.« Jednako je nastavio hiniti ukočenost. »A vi, gospodine, kao i uvijek, dobrodošli ste u moj dom.«

Reci to onom kamenom čuvaru vani, pomislio sam, ali bio je sretan i čio pa sam šutio.

Celia je stajala pored stepenica i nagnula se prema Cariću kada se približio. »Bilo mi je zadovoljstvo upoznati te. Možda ćemo imati više prilike za razgovor drugi put kada dođeš.«

Carić nije odgovorio. Međutim, Celia nas je prijazno gledala i mahala nam na odlasku.

Izašli smo iz Orlova gnijezda i krenuli na sjever. Prošli smo nekoliko ulica, a ja sam u glavi vrtio što sam saznao kopajući po nevažnim podacima i tražeći nešto vrijedno, nešto što bi se poklopilo s ostatkom.

Carić je prekinuo moje misli. »Sviđa mi se toranj.«

Kimnuo sam.

»I sviđa mi se Ždral.«

Čekao sam da još nešto kaže, ali nije, pa smo nastavili hodati u tišini.

20. POGLAVLJE

Nekih sat vremena kasnije sastao sam se s Guiscardom ispred malog skladišta, udaljenom nekoliko ulica od Crne kuće. Budući da sam danas već doživio gostoljubivost bivših poslodavaca, nisam bio oduševljen što se vraćam u to susjedstvo — ali utješio sam se mišlju da, ako me Starac želi ubiti, udaljenost neće predstavljati problem. Nije to baš utjeha koja vam noću pomaže zaspati, ali druge nisam imao.

Sama zgrada bila je jedna od onih koje ne odaju ništa o aktivnostima koje se odvijaju unutra. Da morate pogađati, pomislili biste da se radi o skladištu, ali samo zbog toga što ne biste mogli smisliti ništa neodređenije. Za razliku od Crne kuće, Kutija nije bila popularna jer se o njezinoj svrsi nije naširoko govorilo. Ona nije bila tajna, ali većina Rigusa rado se pretvarala da ne znaju za nju, jer su u Kutiji vidovnjaci savili svoje gnijezdo, a privući njihovu pozornost značilo je obznaniti svoje tajne — a koji čovjek nema nekoliko tajni koje bi radije zadržao za sebe?

Mali je hodao iza mene, bio je tih otkad smo napustili Orlovo gnijezdo, izbjegavao me više nego obično. Nisam ga se potrudio izvući iz kukuljice. Imao sam drugih briga.

Moj najdraži agent, iza Crowleyja, durio se pored ulaza i pušio cigaretu kao da mu je to nešto neprirodno, a ne ovisnost. Ugledao

nas je s udaljenosti od sto metara, ali pretvarao se da nije, čekao je da njegova teatralnost sazrije. Nije bio zadovoljan što je na ovom zadatku dobio pratnju i htio je da budem toga svjestan.

Kada smo se previše približili pa se nije mogao dalje pretvarati, bacio je napola popušenu cigaretu u blato i odmjerio me svojstveno nježno, a zatim preletio pogledom Carića. »Tko je ovo?« upitao je gotovo pristojno prije nego što je shvatio što radi pa je vratio tanke usne u uvježbani podrugljivi izraz.

»Zar sličnost nije očita?« Lagano sam Carića pogurnuo preda se. »Plemeniti nos, elegancija i držanje koje odaje plemenitu krv. Imao si četrnaest, bio si površan i dosadan — ona je bila ćopava sobarica s

prevelikom čeljusti. Kada su tvoji roditelji saznali za aferu, nju su poslali u samostan, a ishod afere poslali su u inozemstvo.« Razbarušio sam dječakovu kosu. »Ali, sada se vratio. Mislim da morate puno toga nadoknaditi.«

Carić se malo nakesio. Guiscard je odmahnuo glavom jer je prezirao svaku glumu osim vlastite. »Drago mi je što nisi izgubio smisao za humor — mislio sam da uza sve što se događa nećeš imati vremena za djetinjasta podbadanja.«

»Ne podsjećaj me. Danas sam već dvaput presvlačio hlače.«

To je bila kvota zadirkivanja koju je mogao podnijeti bez vanjske pomoći i, shvativši to, krenuo je unutra.

»Vraćam se za nekoliko minuta«, rekao sam dječaku. »Pokušaj ne učiniti ništa zbog čega bi me Adolphus nasmrt premlatio.«

»Ne jedi govna od snježnog«, rekao je.

Nasmijao sam se šokiran njegovom izjavom i pomalo polaskan što je mali moje zavade shvaćao kao svoje. »Ne jedem ničija govna«, odvratio sam, iako se u zadnje vrijeme činilo da se moj život sastojao baš od toga.

Zacrvenio se i spustio pogled, a ja sam pošao u zgradu za Guiscardom.

Vidovnjaci su čudna sorta. Dovoljno su čudni da nemaju sjedište u Crnoj kući, i to ne samo zbog toga što im dio dužnosti čini inspekcija i seciranje mrtvih tijela. Oni dolaze na velike slučajeve,

ubojstva i napade te poneko silovanje. Ponekad nešto osjete, vide slike ili im se jave uspomene, saznaju djeliće podataka, rijetko potpuno koherentne, ali povremeno korisne. Nisu čarobnjaci, barem ja to tako shvaćam — ne mogu utjecati na fizički svijet, već su njegovi pasivni receptori, imaju dodatno osjetilo koje mi ostali nemamo.

Mi ostali smo blagoslovljeni, trebao bih reći. Svijet je gadan i moramo biti zahvalni na svim povezima koji nam ograničavaju shvaćanje — bolje je trčkarati površinom nego zaroniti u pogubne vode. Njihov »dar« čini normalni život nemogućim, podvodne struje postojanja isplutaju u krivom času. One rođene s darom neminovno se unovači u službu državi, najviše zbog toga što nisu u mogućnosti obavljati bilo kakav drugi posao — zamislite da čovjeku prodajete

cipele i imate viziju kako tuče djecu ili vidite da je raskomadao ženu i sakrio je u vreću. To je neprijatan život, zato su većina inspektora okorjeli pijanci ili se bore s ludilom. Nekoliko njih bili su moje mušterije — najviše korijen urobora, no kada prijeđu na teže stvari, ubrzo dođu nadležni. Ponekad odluče nadležne izbjeći padom u rijeku ili ušmrču četvrt kilograma daha. To je česta sudbina njihove sorte — rijetki umru prirodno.

Uglavnom, korisni su kao pomoć u istrazi dokle god ne postanete previše ovisni o njima. Njihove su vizije osjetljive, za svaki pošteni trag dobijete i lažni. Jednom sam mjesec dana proveo pretražujući svaku rupu na otočanskoj polovici Grada sjena i na kraju otkrio da čovjek s kojim sam radio nije nikada vidio Mirada, te da je ubojičinu put boje cimeta u viziji pobrkao s tamnom čokoladnom puti moreplovca. Nakon toga prestao sam provoditi toliko vremena u Kutiji, no moje prisustvo nije ni bilo dobrodošlo nakon što sam već spomenutog vidovnjaka bacio kroz prozor prvog kata.

Ušao sam u predsoblje koje je čuvao ostarjeli Otočanin. Sišao je s drvene stolice na kojoj je drijemao i otključao unutrašnja vrata. Bilo je puno brava, a vratar je bio na granici između drevnosti i pretpotopnosti pa nam se ukazala prilika za razgovor.

»Kome idemo?« upitao sam.

Guiscatd se malo oraspoložio jer je znao nešto što ja nisam. »Crispin je na ovom slučaju htio njihove najbolje agente i tražio je Marieke. Sjećaš se nje? Mislim da je taman počinjala kada si ti dobio nogu.«

»Ne baš.«

»Zovu je Ledena Kuja.«

Mogao sam zamisliti kako ta poruga kruži medu velikim umovima Crne kuće, neoriginalnih ženomrzaca. Guiscard se malo uvrijedio što se nisam nasmijao i promijenio je temu.

»Kako se to dogodilo?«

»Kako se što dogodilo?«

»Tvoj otpust?«

Otočanin je došao do posljednjeg zasuna i povukao vrata mučeći se s teškim željezom. »Otrovao sam kraljičina supruga.«

»Kraljičin suprug nije mrtav.«

»Zbilja? Koga sam onda, pobogu, ubio?«

Trebalo mu je vremena da smisli kako dalje. »Ne smiješ tako olako govoriti o kraljevskom dvoru«, frknuo je kao da sam ja izvukao kraći kraj u ovoj razmjeni, a zatim se žurno okrenuo i zakoračio u vlažni kameni hodnik. Što smo dalje išli, to je smrad postajao jači, neugodni spoj plijesni i ljudskog mesa. Guiscard je prošao pored dvanaestak vrata prije nego što je jedna otvorio.

Soba je bila opsesivno uredna, što nagoviješta nestabilan um, baš kao i kaos — redovi i redovi katalogiziranih kutija na čistim policama, a pod dovoljno čist da na njemu jedete, ako iz nekog razloga poželite večerati na podu. Osim besprijekorne čistoće, ništa nije odavalo da tamo netko radi. Na starom radnom stolu uza zid nije bilo ničega, čak ni uobičajenog smeća poput pera i tinte, papira i udžbenika, nikakvih stvari tipičnih za radno mjesto. Pomislili biste da je to samo održavano skladište da nije bilo mrtvog tijela na stolu koji se nalazio na sredini sobe i žene koja je stajala iznad trupla.

Nikada ne biste rekli da je lijepa, imala je previše kostiju tamo gdje treba biti mesa — ali da je nije nagrdilo mrštenje, mogla bi proći kao zgodna. Sudeći prema njezinoj visini i puti, toliko blijedoj da ste joj na vratu mogli pratiti plavu mrežu žila, bila je Vaalanka. Nije se rodila u gradu, rekao bih. Pitao sam se kakav ju je splet događaja doveo s hladnog sjevera i kamenih otoka koje je nastanio njezin narod. Kad biste je promatrali djelić po djelić, puno toga na njoj bilo bi vam privlačno — skladno držanje, dugi i elegantni udovi, pramenovi plave kose koji su joj padali niz ramena, no mnoštvo tjelesnih blagoslova padalo je u drugi plan zbog strvinarski mršavog tijela. Podigla je pogled kada su se vrata otvorila, privlačno je skenirala očima koje bi ljudi nazvali plavima, ali one su zapravo bile bezbojne, a zatim se ponovo usredotočila na truplo.

Nije mi bilo posve nemoguće shvatiti porijeklo njezina nadimka.

Guiscard me trknuo laktom i primijetio sam da mu se cerek vratio na lice, kao da dijelimo neku šalu, ali nije mi bio drag, a i da je bilo suprotno; nisam imao vremena za gluposti. Napokon je progovorio. »Vidovnjakinjo Uys?«

Promrmljala je i nastavila pisati duge zabilješke. Čekali smo. Htjeli smo vidjeti je li sposobna pridržavati se društvenih običaja kojima se prikriva nepouzdana priroda ljudi. Kada je postalo očito da nije, Guiscard je pročistio grlo i nastavio. Za razliku od vidovnjakinje, ja sam i protiv volje bio zadivljen plemenitim načinom na koji je iskašljao šljam iz grla. Pitao sam se koliko je godina to usavršavao u liceju.

»Ovo je...«

»Prepoznajem vašeg gosta, agente.« Vidovnjakinja je zagrebla olovkom po stranici kao da se osvećuje za neki raniji okrutni čin. Tada, kada nam je dala do znanja da smo manje važni od završavanja rutinske papirologije, udostojala nam se posvetiti pozornost. »Vidjela sam ga u našoj zgradi prije nekoliko godina.«

To me iznenadilo. Dobar sam s licima, jako dobar — to je jedan od rijetkih zahtjeva posla koji se nije promijenio promjenom mog zanimanja. Naravno, onih zadnjih šest mjeseci u Specijalnoj jedinici bilo je... ludo. Šakra zna da mi je promaklo i puno toga važnijeg.

»Tako da je upoznavanje nepotrebno. No, budući da ste ovdje, možete mi objasniti kojeg vraga on radi u Kutiji jer, sudeći prema tome koliko sam puta čula njegovo ime u psovkama članova vaše organizacije, on više nije u milosti Crne kuće.«

Naglo sam se nasmijao, dijelom jer je bilo smiješno, a dijelom jer sam je htio zbuniti. Uistinu, šokirala ju je moja reakcija jer njezina sposobnost vrijeđanja još jednom nije pogodila metu.

Guiscard je gladio plavkasto paperje ispod nosa i razmišljao kako odgovoriti. Ni njemu nije bilo jasno zašto sam ja ovdje, tko me odlučio uključiti u istragu — iako, naravno, etiketa i nepomućen osjećaj samovažnosti spriječili su ga da to kaže. »Naredba s vrha.«

Stisnula je oči kontrolirajući bijes i pripremajući se iskaliti na njemu. Međutim, tada se ukočila, zatreptala je kao da se odjednom izgubila pa je položila ruku na stol jer je trebala neki oslonac. Polako se uspravila i zabuljila u mene jako neprijatno.

Vidio sam dosta takvih napadaja i znao sam da je nešto ugledala. »Ako imate sutrašnje brojeve lutrije, možemo podijeliti dobitak po pola.«

Nastavila je zuriti u mene, čini se da nije shvatila šalu. »U redu«, rekla je konačno i okrenula se prema mesu na stolu. »Djevojka se zvala Caristiona Ogilvy, trinaest godina, tarasaihgnskog podrijetla. Oteta je prije dva dana u uličici blizu očeve radnje. Na tijelu nema znakova borbe ni dokaza da je bila vezana.«

»Netko ju je drogirao?« upitao je Guiscard.

Nije joj se svidjelo što ju je prekinuo iako smo tako mogli uspostaviti normalan dijalog. »Nisam to rekla.«

»Pretpostavljam da ne bi dopustila da je samo tako zakolju.«

»Možda je vjerovala otmičaru«, rekao sam. »Ali, mislim da imate teoriju koju želite podijeliti s nama.«

»Dolazim konačno do toga. Smrt je uzrokovala rana na njezinu grlu...«

»Jeste li sigurni?« upitao je Guiscard. Salio se, bio je nervozan pored nje i htio je stvoriti opušteniju atmosferu, ali ona to nije uvidjela i ponašala se kao da bi sve mogla shvatiti kao uvredu. Gornja usna, koja se bila pridružila donjoj i spojila se s njom u mirnu, čak i prijatnu crtu, povukla se i otkrila očnjake, a oči su joj svjetlucale u očekivanju sukoba.

Iako mi se sviđala ideja gledati kako će netko Guiscardu skresati krila, dan je bio dug i nisam imao vremena za to. »Što nam još možete reći?«

Okrenula je glavu prema meni, a zbog krhkog, ispijenog tijela i brzih pokreta izgledala je poput sokola koji traži plijen — ali ja nisam Guiscard i nakon nekoliko sekundi izgledalo je da je to i shvatila. Bacivši brzi pogled na agenta koji je, ukoliko mu glava nije bila potpuno zaglavljena u guzici, bio zahvalan na pomilovanju, nastavila je: »Kao što sam rekla, uzrok smrti je prerezana vratna žila. Nema drugih ozljeda na tijelu ni znakova seksualne traume. Iskrvarila je pa je rano jutros ostavljena ondje gdje ste je pronašli.«

Razmislio sam o tome. »Upoznati smo s fizičkim dokazima. Jeste li osjetili što na tijelu?«

»Ne puno. Odjek praznine na njoj toliko je težak da isključuje gotovo sve ostalo. A i da to zanemarim, ne bih mogla ništa naći. Tko god je ovo učinio, obrisao je tragove.«

»Kiren, onaj koji je oteo Taru, on je radio u tvornici lijepila. Pretpostavio sam da je oribao njezino tijelo lužinom ili nekom kemikalijom koja vas je omela u radu. Je li se to moglo ponovno dogoditi?«

»Ne vidim kako. Nisam radila na slučaju Potgieter i nisam imala prilike pregledati mjesto zločina dok je još bilo svježe. Taj trik s kiselinom upalio bi kod nekih mojih manje talentiranih kolega, ali mene ne bi zaustavio. Ali, bila sam na mjestu zločina gdje je pronađen čovjek koji ju je ubio i on... stvor koji ga je ubio odjekivao je istom rezonancijom kao i Caristiona.«

To sam i mislio. Smrti su očito bile povezane iako je bilo dobro imati i službenu potvrdu mojih sumnji.

»Jeste pronašli još koju vezu s Tarom?« Guiscard se tek sada uključio.

»Ne, uzorak njezina tijela koji sam dobila već se bio previše raspao.« Odmahnula je glavom i ponovo se razljutila. »Možda bih imala više sreće da ste imali muda donijeti mi komadić nje umjesto da ste je ostavili da trune.«

O tome se ne govori puno, ali najbolji dokaz koji vidovnjak može obraditi nije kosa, već meso — ne treba ga biti puno, samo uzorak. Oni dobri inzistiraju na tome i, dok sam nosio sivo, pobrinuo bih se da im ga isporučim kada je to bilo moguće. Mali prst, ponekad uho ukoliko nije za očekivati da će preminuli biti u otvorenom lijesu. Nisam ni sumnjao da bih, kada bih pretražio vidovnjakinjine uredne police, pronašao staklenku za staklenkom ukiseljenog mesa, komadiće tetiva koji plutaju u rasolu.

Guiscard je nakon zadnje uvrede uspio skupiti hrabrost i odgovoriti: »Što sam trebao, Marieke — upasti s vrtnim škarama prije javnog sprovoda?«

Oči Ledene Kuje stisnule su se u crne proreze, strgnula je plahtu s tijela i pustila je da padne na pod. Ispod je ležalo ukočeno dijete, usta i oči bili su joj zatvoreni, tijelo bijelo poput soli osim tamnih čuperaka stidnih dlaka. »Sigurna sam da cijeni što ste se držali pravila bontona«, rekla je Marieke bijesno, ali nimalo strastveno. »Sigurno će i sljedeća to cijeniti.«

Guiscard je odvratio pogled. Bilo je teško to ne učiniti.

»Rekli ste da nam nemate puno za reći«, rekao sam nakon što je proteklo dovoljno vremena. »Što nam još niste rekli?«

Bila je to potpuno nevina izjava, ali jedan ju je trenutak vrtjela po glavi, pregledavala iz svih kutova kako bi se uvjerila da se nema zbog čega uvrijediti, da nema slučajne poruge koju treba prepoznati i uzvratiti. »Kao što sam rekla, nisam imala vizije i vračanje koje sam izvršila bilo je beskorisno. Ali, nešto je neobično, nešto što nikad dosad nisam vidjela.«

Ušutjela je, a ja sam zaključio da je bolje dati joj vremena nego je ubrzati i zaraditi bukvicu.

»Postoji...« Opet je zastala pokušavajući posložiti misli u jezik koji se nije dovoljno razvio da bi izrazio puni raspon njezinih osjetila. »Aura, vrsta sjaja kojim tijelo zrači. Možemo je pročitati, ponekad slijediti, pratiti unatrag od trenutka smrti, vidjeti je na predmetima koji su okruživali preminulog ili koje je volio.«

»Mislite na dušu?« upitao je Guiscard sumnjičavo.

»Nisam jebena svećenica«, odbrusila mu je — iako, iskreno, psovanje ju je ionako odalo. »Ne znam koji je to vrag bio, ali znam da sada nije na tijelu, a trebalo bi biti. Tko god da je odgovoran za ovo, uzeo je više od njezina života.«

»Želite reći da je žrtvovana?«

»Nisam sigurna. To je rijetko, nisam to nikada vidjela. U teoriji ritualno ubojstvo, pogotovo djeteta, stvorilo bi zalihu energije — energije koja se može iskoristiti za čar nevjerojatne moći.«

»Kakav čar?«

»Ne možemo to znati. Ili, ako možemo, ja ne znam. Pitajte čarobnjaka, on bi vam mogao više pomoći.«

To ću i učiniti čim mi se pruži prilika. Guiscard me pogledao jer je htio provjeriti ima li još što, ali ja sam odmahnuo glavom i on se počeo povlačiti.

»Kao i uvijek, cijenimo vašu pomoć, vidovnjakinjo«, Guiscard je bio dovoljno pametan da cijeni vrijednost radnog odnosa s nekim tko je sposoban poput Ledene Kuje premda je imala brojne mane.

Marieke je odmahnula rukom. »Izvest ću još nekoliko rituala i vidjeti mogu li još što naći prije nego što je sutra pokopaju. Ali, ne nadajte se. Tko god da ju je očistio, bio je dobar i temeljit.«

Kimnuo sam joj u znak pozdrava, što je ignorirala, pa smo Guiscard i ja krenuli prema vratima. Već sam razmišljao o sljedećim koracima, kada me zazvala.

»Ti, stani!« naredila je i bilo je jasno na kojeg se od nas dvojice naredba odnosila. Mahnuo sam Guiscardu i izašao je.

Marieke me gledala dugo i prodorno kao da mi pokušava vidjeti dušu kroz rebra. Što god je ugledala u mojoj staroj masi mesa i kostiju, bilo je dovoljno jer je trenutak kasnije posegnula prema tijelu. »Znaš što je ovo?« pitala me i pogledala djetetovo stegno te skupinu crvenih izbočina koje su ga unakazile.

Pokušao sam progovoriti, ali riječi nisu izlazile.

»Otkrij koji se kurac događa«, rekla je, a njezina stalna gorčina nadjačala je strah. »I otkrij to što prije.«

Okrenuo sam se i posrnuo prema izlazu.

»Što je to bilo?« upitao je Guiscard, ali prošao sam pored njega ne odgovorivši mu.

Carić je stajao pored mene i spremao se nešto reći, ali stavio sam mu ruku na rame, povukao ga, a on je shvatio i šutio.

To je bilo dobro jer u tom trenutku nisam bio sposoban za razgovor. Jedna misao u mojoj glavi bila je toliko velika da ništa drugo nije moglo zaživjeti i uništila je spokoj koji mi je ostao, a već su ga oslabili prethodni današnji događaji.

Već sam vidio taj osip. Vidio sam ga na ocu jedne večeri kada se vratio iz tvornice, vidio sam ga na majci nekoliko dana kasnije. Vidio sam ga kako prekiva tijelo poput nove kože, kako se prištići pretvaraju u kraste od kojih nisu mogli otvoriti oči, a jezik im je oticao dok nisu poludjeli od žeđi. Vidio sam kako je toliko muškaraca položio u zemlju da ih više nije imao tko pokapati. Vidio sam kako te male crvene izrasline uništavaju civilizaciju. Vidio sam kako uništavaju svijet.

Epidemija se vratila u Rigus. Na putu kući izrekao sam Prvorođenom sve molitve kojih sam se sjećao premda zadnji put nisu

nimalo pomogle.

21. POGLAVLJE

Mozak mi je bio usporen zbog Mariekinih vijesti i trebalo mi je vremena da shvatim zašto se Carić neprestano vrpoljio u svom ružnom vunenom kaputu. Kada sam shvatio, već smo gotovo stigli u Grad sjena i zaustavio sam se. Trenutak kasnije i dječak je isto stao.

»Kada si to uzeo?« upitao sam.

Prvo mi je htio reći neku laž, ali znao je da sam ga prokužio. »Kada si se otišao pozdraviti.«

»Da vidim.«

Izvukao je trubu i predao mi je slegnuvši ramenima.

»Zašto si je ukrao?«

»Htio sam je imati.« Oči mu nisu ništa odavale. Nisam ga prvi put ulovio u kradi niti je ovo prvi put da ga čekaju batine. Taj dio igre on će odigrati do kraja.

Odlučio sam se pak, za drugi pristup. »Pa, to je valjda dobar razlog«, rekao sam.

»On ima hrpu sranja. Ne treba je.« »Ne, valjda ne treba.« »Udarit ćeš me?«

»Nisi toga vrijedan. Imam previše briga da bih napuštenog psa učio etiku. Ionako je za tebe prekasno — nikada nećeš biti više od toga što si sada.«

Stisnuo je usne zbog bijesa, a na licu bilo mu je toliko mržnje da sam pomislio da će me napasti. Međutim, nije ništa učinio, samo mi je pljunuo na cipelu i odjurio.

Čekao sam dok nije nestao pa sam pregledao njegov plijen. Pametno je odabrao — bilo je dovoljno maleno da se sigurno sakrije i, premda samo čarobnjak može proizvesti iskre, truba je bila lijepo izrađena. Možda bi u pravoj zalagaonici dobio okar za to. Kada sam ja prvi put bio u Orlovu gnijezdu, moj odabir bio je puno blesaviji — pokupio sam kuglu od kvarca veličine glave, toliko tešku da me skoro prevalila i toliko očito čarobnu da je nitko nije htio kupiti. Dvije godine skrivao sam je na smetlištu blizu pristaništa prije nego što sam skupio

hrabrost i vratio je.

Pospremio sam trubu u torbu i izvadio bočicu daha. Dah mi je istjerao iz uma sve što se dogodilo proteklog sata, Carićevu sitničavu prevaru i Mariekino otkriće. Trebao sam se koncentrirati na sljedeći zadatak ili ću se zaplesti.

Moram posjetiti Beaconfielda. Ako je Celijin talisman imao pravo i on je bio upleten u to s djecom, onda sam trebao otkriti njegove namjere, a ako nije, ipak sam svom novom najdražem klijentu dugovao robu. Još sam jednom ušmrkao pa krenuo na zapad u posjet Kirenu.

Dva i pol kilometra kasnije ušao sam u Plavog zmaja. Iza šanka stajao je morbidno pretili barmen koji mi još nije bio otkrio svoje ime, čak ni nakon tri godine vođenja te ustanove. Prostor iza njega bio je pretežno prazan, uobičajena klijentela još je završavala svoju smjenu u tvornicama kojima je ovaj kraj bio načičkan.

Sjeo sam za šank. Izbliza je vlasnikovo lice izgledalo nevjerojatno neprivlačno; humak sala uzdizao se i spuštao svakim otežanim udahom. Osim dahtanja, bio je potpuno nepokretan, apatičan izraz duboko mu se urezao u lice.

»Što ima novoga?« Započeo sam znajući da moje čavrljanje neće uroditi plodom. Nije. Ponekad je dosadno stalno imati pravo.

»Trebam pokupiti robu.« Jednu od najboljih strana poslovanja s Kirenom predstavlja činjenica da ne morate govoriti u šiframa — nijedan heretik ne radi za hulje, a bijelac u baru isticao bi se poput, hm, bijelca u baru punom Kirena. Pipničareve oči jednom su brzo trepnule, poput udarca kolibrićevih krila.

Zaključio sam da to znači potvrdu. »Trebam dva decilitra meda Deva i šest stabljika korijena urobora.«

Uslijedila je duga stanka tijekom koje njegovo lice nije odalo nikakav znak razumijevanja. To je popratio neznatnim pomicanjem zjenica prema stražnjim vratima.

Plavi zmajevi i ja često smo poslovali zajedno, stoga ne bi trebalo biti potrebe da posjetim šefa samo radi narkotika u vrijednosti od nekoliko okara. »Ne sada. Imam posla. Reci Ling Chiju da ču kasnije navratiti.«

Još jedna beskrajna stanka i još jedan pogled postrance.

Činilo se da ču ipak posjetiti Ling Chija.

Iza stražnjih vrata nalazila se mala prostorija u kojoj su stajala dva Kirena sa sjekirama u obliku polumjeseca, a istovremeno su izgledali opasno i kao da se dosađuju. Čuvali su druga vrata, jednako neistaknuta kao i prva. Onaj s lijeve strane pristojno se naklonio dok sam ulazio. »Molim vas, ostavite oružje na stolu. Vratit ćemo vam ga nakon sastanka.« U glasu mu se čuo blagi naglasak, ali gramatika i dikcija bili su mu savršeni. Njegov je kolega zijevnuo i počešao unutrašnjost nosnice. Odbacio sam oružje na klupicu u kutu i krenuo prema sljedećoj prostoriji.

Čuvar s desne strane naglo je odmaknuo ruku s lica i prijeteći podigao sjekiru. Bacio sam pogled prema njegovu partneru koji je očito bio mozak ovog dvojca. »Nažalost, morat ćemo inzistirati da vas pretražimo«, rekao je ne pokazujući žaljenje.

Ovo je bilo neočekivano i, poput svakog neočekivanog događaja u kriminalnoj transakciji, nije slutilo na dobro. Klan Plavog zmaja godinama me opskrbljivao robom, još otkad su preuzeli teritorij Mrtvog Štakora. U tom smo razdoblju razvili poslovni odnos od uzajamne koristi, utemeljen, kao i svaki odnos, na povjerenju i ustaljenosti. Mijenjanje rutine nije slutilo na dobro.

Nisam dopustio ni da mi trag brige prijeđe licem — heretici su poput pasa, nije dobro pokazivati im strah. Ispružio sam ruke i čuvar koji je kopao nos pretražio me brzo, ali temeljito. Drugi čuvar otvorio je druga vrata i mahnuo mi pozvavši me unutra. »Zahvaljujemo cijenjenom gostu što je ovo poniženje prihvatio tako časno.«

U oštrom kontrastu s ruševnim barom koji je okruživao prostorije, svaki pedalj Ling Chijeva utočišta bio je luksuzno opremljen pa je ono izgledalo kao vrhunac mode medu hereticima. Viseči lampioni od crvenog lakiranog drveta pružali su slabo svjetlo i ujedno bacali neobične groteskne sjene po zidovima. Pod je bio prekriven delikatno izvezenim kirenskim tepisima, a stvorenja veličine čovjeka sačinjena od niti u tisuću boja protezale su se do kraja prostorije. U kutovima nalazile su se grijalice oblikovane poput neobičnih poluživotinjskih polubogova koje su gutale štapove od jednog metra tamjana i ispunjavale unutrašnjost teškim mirisom.

Ling Chi opušteno je sjedio usred svega toga na svilenom

divanu, a iznimna ljepotica pažljivo mu je masirala bosa stopala. Bio je u ranim srednjim godinama, sitan čak i po kirenskim standardima, ali zračio je snagom na kojoj bi mu zavidio netko dvaput veći od njega. Lice mu je činila maska od bijelog pudera koji je prekidalo samo nekoliko lažnih madeža, a kosa mu je bila složena u kompliciranu frizuru, crna griva bila mu je omotana oko zlatne žice koja mu se uzdizala iznad skalpa poput aureole. Gledao me i slabašno se osmjehivao, sklopio je dlanove, a umjetni vrhovi njegovih dugačkih noktiju ritmički su udarali jedni u druge.

Premda je savršeno igrao ulogu ludog despota, bilo je nečeg u njemu što vas je tjeralo da se zapitate koliko je toga bila gluma. Nikada se nisam uspio otarasiti osjećaja da će, čim odem, odgurnuti sluškinju i obuti par udobniji papuča, a suludu napravu na glavi zamijeniti normalnim šeširom.

Hm, možda neće. Nijedan stranac ne može razumjeti heretike, ne zbilja.

Bilo kako bilo, ako mu je imidž bio lažan, položaj je zaista zaslužio — Ling Chi, Smrt Koja Nastupa Nakon Tisuću Rana, a njegova je riječ zakon od Kirengrada do gradskih zidina. Govorilo se da je nezakoniti sin nebeskog cara ili dijete imigrantske prostitutke koja je umrla pri porodu. Ja bih osobno novac stavio na ovo drugo — plemstvo uglavnom nema energiju koja im je potrebna za držanje tako velikog carstva pod kontrolom.

U manje od desetljeća pretvorio je kvartovsku bandu u jedno od najmoćnijih zločinačkih tijela u Rigusu, i to je učinio usprkos ustaljenim interesima podzemlja. Njegovo vodstvo za vrijeme Trećeg rata sindikata učinilo je njegovu kliku jednom od rijetkih koja je iz tog krvavog sukoba izašla jača nego što je ušla povezavši male kirenske bande u moćnu hordu koja je bila dovoljno važna da stane rame uz rame s tarasaihgnskim i rouenderskim bandama. Trenutno upravlja polovicom pristaništa, a imao je prste u gotovo svakoj nezakonitoj djelatnosti koju su njegovi sunarodnjaci obavljali u gradu.

Uz to, bio je i potpuni luđak koji uopće nije posjedovao kvalitete poput empatije ili savjesti jer bi se mogle pokazati kao prepreka uspješnom širenju i konsolidaciji kriminalne organizacije. Pričalo se da je godina nakon što je stupio na vlast bila najbolja godina za pecanje u

plitkoj vodi u posljednjih pedeset godina, i to zbog količine ljudskog mesa koje je Ling Chi pobacao u luku.

Nasmiješio mi se, a zubi su mu bili obojeni u crno po kirenskoj modi. »Moj najdraži prijatelj vratio mi se nakon puno vremena.«

Lagano sam se naklonio. »Moj najbliži saveznik ukazuje mi veliku čast time što je primijetio moje odsustvo.«

»To je malo priznanje mnogih dobrih usluga koje mi je moj voljeni saveznik učinio.« Robinja je uzela turpiju i glatko mu prešla njome preko nožnih prstiju pritom malo podignuvši njegovu bosu nogu. Ling Chijevo lice nije odavalo znakove da je to primijetio. »Puno se toga dogodilo mom najbližem prijatelju od našeg zadnjeg susreta.«

Čekao sam da vidim kamo vodi ovaj razgovor.

»Prije nekoliko tjedana moj brat tražio me dopuštenje da ude na moj teritorij. Bio sam zahvalan što tako dragom suradniku mogu učiniti uslugu. Moj je brat došao i moj je brat postavljao pitanja. Umro je muškarac, Kiren. Kasnije su agenti pretražili njegovu kuću — rekli su da je mrtvac djecoubojica, rekli su da je ubio malu bjelkinju. Sada moji ljudi govore o tamnim utvarama koje se skrivaju u tami i vrebaju djecu iz Stare Zemlje te spominju redare u svom novom domu koji to drage volje dopuštaju.« Njegovi zlatni nokti nastavljali su udarati — klik, klik, klik!

»Slava bila nebeskom caru koji djeluje polako, ali sigurno, i naplati svako zlo. Blagoslovljeni oni koji se čvrsto drže nebeskog puta, čije korake prate najviši od Njegovih svećenika. Neka naše riječi budu izrečene iskreno, a naše radnje neka pridonose slavi Njegovog Vječnog Veličanstva.« Nadmaši to, gade kamenog lica.

Ling Chi se nasmijao, proizvevši oštri zvuk poput rike skakavca, i mahnuo je prema kum. Mladić je prišao tronu noseći lulu od jednog metra, izrezbarenu tako da sliči ispruženom zmaju i prinio ju je gospodarevim usnama. Ling Chi povukao je dim i u zrak otpuhnuo smrdljivu mješavinu duhana i opijata. Jednim pokretom nokta ponudio ju je i meni, ali odmahnuo sam glavom te je mahnuo dječaku zapovjedivši mu da se vrati u sjenu.

»Pobožnost mog suradnika izvor je neprestanog nadahnuća. Međutim...« Oči mu je ispunila tuga, a njegove male tamne zjenice

obrubilo je crnilo. »Mnogi zli demoni vrebaju na putu prema prosvjetljenju, a staza je vijugava. Gospodare zla ništa ne veseli više nego iskriviti djela pravednog čovjeka u svoje mračne svrhe.«

»Riječi mog zemljaka milozvučne su mojim ušima i oplemenjuju mi duh«, rekao sam.

Nastavio je udarati kandžama. »Mi smo siromašna i zatucana zajednica koja pokušava preživjeti u stranoj zemlji. Ovo zlo, te strašne čini mračnog i poremećenog uma... to prijeti remećenju delikatnog sklada između našeg malog jata i mora punog morskih pasa u kojem plivamo.«

Nisam odgovorio pa je trenutak kasnije nastavio.

»Ja sam samo ostarjeli djed čiji sunarodnjaci, izgubljeni usred kaosa tvoje zemlje, traže vodstvo i zaštitu. To malo poštovanja što sam stekao ispatilo bi poput rose u ljetno jutro kada ih ne bih mogao braniti od neopravdanih napada njihovih mučitelja.«

»Zahvalni smo što su ubojičine radnje otkrivene i što je prošla prijetnja djeci nebeskog cara.«

Prestao je bubnjati noktima. »Nije gotovo«, prosiktao je i na trenutak sam se preplašio da će naš sastanak eruptirati u nasilje. Međutim, izgubio je smirenost samo na trenutak i tako brzo pa sam jedva znao je li se to dogodilo. Nastavio je udarati kandžama i na trenutak jedino je to odjekivalo mračnom prostorijom. »Pronašli su još jedno dijete. Strašan razvoj situacije. Tvoji kolege već najavljuju osvetu hereticima. Već traže odmazdu.«

Trudio sam se izgledati zagonetno. Heretici su korisna meta okruglookima, ali Ling Chijevi ljudi djelomično su poslušni baš zahvaljujući toj prijetnji nasiljem. Zašto sada kuka zbog toga?

Ling Chi mahnuo je slugi koji je ponovo donio lulu. Usne je prinio luli, a zatim otpuhnuo dojmljiv oblak vlažnog dima. »Danas sam bio jako zabrinut za sigurnost svog prisnog prijatelja.«

»Laska mi što netko tako uzvišen smatra moju dobrobit vrijednom spomena.«

»Jutros sam od doušnika saznao da su mog prijatelja uhitili agenti Krune.« Pucnuo je jezikom kao da je želio zvučati tužno — to je bilo groteskno i neprirodno, kao da vučica doji novorođenče. »U mom

kućanstvu vladala je strašna tuga. Naredio sam svoj posluzi da se obuku u bijelo i započnu četrdeset dana žalovanja propisanih u slučaju smrti cijenjenog druga.« Objesio je glavu hineći tugu te je trenutkom tišine iskazao žalost zbog moje smrti.

»A onda se dogodilo nešto nevjerojatno!« Na usnama mu se pojavio osmijeh iako mu nije došao do očiju. »Primio sam još jednu poruku. Moj je saveznik izašao iz kuće pravde! Neizmjerno radosno primio sam vijest da je moj brat preživio! Naredio sam da se zapale krizanteme i da se u njegovu čast zakolje crni pijetao.« Zamišljeno je nagnuo glavu. »No, usred sve te istinske sreće nisam mogao ne osjetiti tračak znatiželje jer, premda sam čuo da su mnoge muškarce odveli u sobe ispod Crne kuće, do mojih ušiju još nije doprla vijest o tome da su nekome dopustili da ode.«

»Iznenadio me posjet mojih bivših poslodavaca, kao i moje puštanje. Strašan je rad vlade koja ne funkcionira u skladu s nebesima.«

»Bivši poslodavci...«

»Delikatnost sluha mog suradnika ravna je samo savršenstvu njegova razumijevanja.«

»Sluge tvoje kraljice su lukave, a njihovi ciljevi neznani. Sigurno velika briga čeka svakog tko se zaplete u spletke Crne kuće.«

Svi su dijelovi sjeli na svoje mjesto i napokon sam shvatio svrhu ovog beskrajnog ispitivanja. Mislio je da se Starac okomio na njega, da je mrtvi Kiren samo prvi potez, te da su i mene uvukli u to, a uhićenje je bilo samo zataškavanje sastanka. Činjenica da je ta teorija potpuno pogrešna ne bi jamčila zaštitu od oštrica Ling Chijevih podređenih kada bi on odlučio djelovati u skladu sa svojim sumnjama. »Zašto bi pošteni građani brinuli o djelovanju predstavnika reda koliko god oni slijepi bili?«

»Siguran sam da je moj brat u pravu. No, ipak... ja sam jednostavan čovjek«, rekao je i zastao pustivši da se ta besmislena izjava rasprši u dimu. »Tako da sa svojim poštovanim bratom razgovaram iskreno. Ne znam kakve su neprilike napale Grad sjena — no, moram primijetiti da, otkad su ispitali mog brata, okruglooki traže krv moje braće i Crna kuća njuška oko mog doma.«

Nije se imalo smisla dalje svađati. »Riječi mog cijenjenog

saveznika djeluju poput vode na usahloj zemlji.«

Zaklopio je oči i teatralno podigao ruku do vjeđa. »Iskreno, obiteljske brige teško more moj stari um. Cesto se pitam što dalje. Cesto noću poželim da me nebeski car pozove k sebi. Tješi me saznanje da moj saveznik nudi pomoć mom nemoćnom tijelu i utjehu mom ostarjelom umu.«

»Pazim na svog mentora budnim okom koje se nikada ne zamućuje.«

»Ne bih ni očekivao ništa manje od tako pouzdanog prijatelja. Roba je na šanku i dajem popust od dvadeset i pet posto u zamjenu za dragocjene trenutke koje je moj brat odvojio za mene. A što se tiče ovog drugog...« Nagnuo je trup naprijed kako bi djevojka nesmetano mogla nastaviti masirati njegovo stopalo. »Upamti što sam rekao. Ne želim ljutiti Crnu kuću, ali agenti ne smiju ulaziti na moj teritorij. Bit ću prisiljen da na svako miješanje odgovorim jako...« Nasmiješio se — bio je to ružan prizor jer su mu čak i u polutami crni zubi bili oštri. »Jako neprijateljski.«

Izašao sam iz Ling Chijeva brloga čim mi je pristojnost to dopustila. Svega mi je bilo previše, dim je bio toliko gust u mojim plućima da sam pomislio da ću povraćati. Za šankom debeli mi je dodao paket i ne pomaknuvši svoje mrtve oči. Izašao sam ne osvrnuvši se.

22. POGLAVLJE

Kad sam stigao u Grofa, gužva za večeru bila je u punom zamahu. . Sjeo sam na slobodno mjesto za šankom i uspio Adolphusa odvojiti od uloge domaćina dovoljno dugo da naručim jelo i tamno pivo kojim ću zaliti hranu. Bilo je toplo, a glasno brujanje života na mene je djelovalo letargično. Protrljao sam čelo i pokušao ostati budan.

Adeline je izašla iz stražnje prostorije noseći tanjur mesa i krumpira u jednoj i čašu dobrog jakog piva u drugoj ruci.

»Hvala«, rekao sam.

Ljubazno mi je kimnula. »Gdje je Carić?«

»Otišao je. Rekao je da ima nekog posla.«

Premda najopasnijem Kirenu u Rigusu mogu govoriti poluistine i potpune laži, činilo se da sam bio potpuno nesposoban provući laž pred Adelininim okruglim licem. »Otjerao si ga, zar ne?«

»Nismo se složili oko uvjeta prava na vlasništvo. Vratit će se kad prođe neko vrijeme.«

Narogušila se i nekako je svoje maleno tijelo učinila puno većim. »Kad prođe neko vrijeme«, ponovila je, ali to nije bilo pitanje, već osuda.

»Ostavi me, Adeline. Na ulici spava većinu svog života. Još jedna noć neće ništa značiti.«

»A dijete koje je jutros ubijeno?«

»Carić nije moj klinac, Adeline, a nije ni tvoj. Bolje se nemoj vezati — na kraju će te samo ugristi.«

»Zbilja si nevjerojatno govno«, rekla je, okrenula se i vratila u kuhinju kao da se više ne bi mogla kontrolirati u mojoj blizini.

»Da«, rekao sam u prazno. »Vjerojatno.«

Jeo sam svoj odrezak i pokušavao natjerati komadiće koji su plutali mojom lubanjom da se sastave u neku smislenu cjelinu. Nisam uspijevao. Mogao sam zamisliti Beaconfielda kao pokvarenog, korumpiranog i okrutnog — kvragu, to sam zaključio i prije nego što sam ga ugledao. Ovo mi se ipak nije uklapalo. Nije bilo puno zločina

koji bi mogli ugroziti položaj plemenitaša, ali zazivanje stvorenja iz praznine i korištenje stvora radi žrtvovanja djece — to je bio jedan od njih. Ako uhvate Oštricu, ime ga neće spasiti. Visjet će ili progutati arsen dok bude čekao suđenje. Oštrica je nesumnjivo veći dio života proveo plivajući u nezdravim dvorskim vodama, pokušavajući preveslati protivnike jeftinom intrigom i povremenim nasilnim činom, ali to su bili česti hobiji viših staleža, poput drpanja medu adolescentima. Plemići previše lagodno žive da bi sve stavili na kocku — zbog toga su laki plijen. Što je to on htio, a zahtijevalo je tako ogromni rizik?

Ako pak Beaconfield nije bio upleten, zašto me je Celijin talisman spržio načinivši rupu na mojim prsima za vrijeme našeg razgovora? Je li vojvoda prokleo svoju dušu na nekom pothvatu potpuno nepovezanom s ovim koji sam ja istraživao?

Možda je Ling Chi imao pravo i sve je ovo bila samo razrađena zamka koju je postavio Starac kako bi slomio potencijalnu prijetnju svojoj moći. Međutim, ni to se nije uklapalo. Nisam imao nikakvih iluzija o bivšem šefu, ali puštanje stvora na ljude iz Grada sjena iziskivalo je previše truda samo da bi se uništila osrednje jaka klika, čak i ako ju je predvodio netko opak poput mog cijenjenog brata. Da je i htio nekoga ubiti, ne bi se morao zamarati otmicom djeteta — samo bi ušetao u tamnicu i odlučio koji će gad nestati.

Osim toga, Starac ne bi bio toliko neoprezan i upleo mene u svoju operaciju — da je on pokrenuo ovo kolo, ne bi htio da ja slijedim tragove. Ne, da Starac stoji iza toga, ja nikada ne bih išetao iz Crne kuće.

Ili bih?

Možda je Ling Chi bio iza svega, a razgovor je bio varka koja me trebala maknuti s njegova traga. Jedina osoba za koju sa sigurnošću mogu reći da je bio upleten u ovo bio je Kiren, a čuo sam puno glasina o crnoj magiji i hereticima iako sam ranije to samo pripisivao općoj rasnoj antipatiji. Možda je u igri sindikat ili igrač s Dvora — dovraga, možda je to neka vražja osveta Drena.

Ispio sam ostatak piva i pokušao raščistiti misli. U zraku je bilo previše detalja, nisam mogao jasno sagledati igru, a kamoli igrače. Nekoć mi je to bolje išlo, ali bio sam zahrđao — biti uspješan

kriminalac ne zahtijeva vještine koje su vam potrebne kada ih lovite. Također, nisam mislio da je pola desetljeća korištenja vlastite robe učinilo čuda za moje moći rasuđivanja. Možda je Crispin imao pravo i bilo je prekasno da se uplićem u ovo, moj očajni potez kod Starca bila je ludost, odgoda neizbježnog.

Zasipao sam se pepelom, kada me prekinulo brzo kuckanje po ramenu. Carić je stajao iza mene, a bio je crven od poniženja ili hladnoće. Iznenadio me, a malo me i zadivio. Mislio sam da će mu trebati barem jedan dan da se okuraži i dođe po jezikovu juhu.

Međutim, nisam ga htio samo tako pustiti. »Vratio si se po Adelin fini porculan? U kuhinji je, možda za njega dobiješ nekoliko argenara.«

»Ti kradeš.«

»Ne iz dosade. Ne kada ugledam nešto svjetlucavo i poželim to. Krađa je taktika, a ne hobi. Ne činim to jer imam slobodnog vremena koje želim ispuniti. I nikada od prijatelja — nikada od nekoga tko je bio dobar prema meni.« Skrenuo je pogled ustranu. »Uostalom, nevažno je što si krao. Bio si glup. Zlodjelo mogu prihvatiti, glupost je vrijedna osude.«

Kao i većini ljudi, Cariću je bilo draže da ga se smatra nemoralnim nego nesposobnim. »Nije me uhvatio.«

»Drugim riječima, uspio si iznijeti plijen — pa što? Sada je primijetio i izgubio si naklonost jednog od nadmoćnijih ljudi u Rigusu radi sitniša. Prestani razmišljati poput uličnog derana — ako ne vidiš dalje od sljedećeg obroka, jednog jutra probudit ćeš se s nožem u punom želucu.«

»Ja jesam ulični deran.«

»I o tome moramo porazgovarati. Odsad ću imati više posla za tebe i ne mogu te tražiti svaki put kada imam neki zadatak za tebe. To me zamara. Odsad ćeš spavati u baru.«

»A što ako ne želim?«

»Nisi rob. Ako ti je ulica draža od kreveta, to je tvoj izbor — ali ako to odabereš, smatraj se nezaposlenim. Nemam koristi od suradnika kojeg moram tražiti pola dana.«

Uslijedila je duga stanka. »Dobro«, rekao je konačno.

To bi mi trebalo skinuti Adeline s vrata na nekoliko sati. Tako mi Prvorođenog, bila je gotovo jednako opaka kao i Starac. »Dobro. A sada odjuri do lord Beaconfieldova imanja.« Dao sam mu upute. »Reci stražaru na kapiji da želim večeras doći i isporučiti ostatak onog što sam obećao.«

Izašao je. Ja sam se vratio piću i poželio da i ostale probleme rješavam tako jednostavno kao što sam riješio ove u domaćinstvu.

Prisjetio sam se svojih početaka kao agenta, prije nego što sam zaglibio u Specijalnoj jedinici, kada smo samo Crispin i ja rušili vrata i slijedili tragove. Neko nam je vrijeme išlo prilično dobro — Crispin je bio oštar, jako oštar, ali ja sam bio bolji. Tada sam nešto shvatio, nešto o prirodi zločina i radnjama koje ljudi žele sakriti od ostalih. Tajne se ne otkrivaju tako da pronađeš tragove ili ti se posteći s osumnjičenim — radi se o tome da odlučiš što tražiš, u glavi složiš priču. Ako shvatiš koja pitanja trebaš postaviti, odgovori će doći.

Većina je zločina plod strasti i počini ih netko blizak žrtvi. Muž dođe kući pijan i premlati ženu čekićem, vječna nesloga između dva brata eruptira u pravo nasilje. Strašno je i neukusno, ali to nije teško istražiti. Ukoliko nije tako i nema očitog sumnjivca, onda već znaš svoje prvo pitanje.

Tko se okoristio ovim zločinom?

Međutim, to mi sada neče pomoći. Prvo je dijete ubilo čudovište i nije bilo sumnje u njegove razloge. Seksualno zadovoljenje, utišavanje tko zna kakvih ludih glasova koji su mu se javljali u glavi u gluho doba noći. Što se tiče drugog ubojstva, ako je Marieke imala pravo i djevojčica je žrtvovana, onda motiv može biti doslovno sve.

Hm, i to je nešto, zar ne? Ovo je bio stravičan zločin i zahtijevao je okrutnu odmazdu. Tko god da je to učinio, sigurno se nalazi u bezizlaznoj situaciji kada je spreman preuzeti taj rizik.

Nisam znao zašto su to učinili, ali barem sam stvarao sliku svog plijena. Ako ne možeš odrediti motiv, onda se prebaciš na poznate okolnosti zločina — tko bi bio sposoban počiniti takav zločin?

Ovo je pitanje zahtijevalo više posla. Nije se radilo o ukradenoj torbici ili prerezanom grkljanu, zločinu koji može počiniti bilo tko dovoljno očajan. Upotrijebljena je vrhunska magija, opaka čarolija —

samo je vješti čarobnjak mogao to učiniti. Još bolje, broj ljudi koji mogu izvesti to djelo je ograničen. Operacija Prodor bio je tajni vojni zadatak i sigurno nisu okolo razglasili kako su to izveli.

Sve je ovisilo o Crispinu. Ako mi nabavi popis sudionika, mogu početi ispitivanje. Ako ne, morat ću izazivati probleme i nadati se da će jedan od mojih postupaka dovesti do pristojnog traga. Zažalio sam što sam se toliko trudio iznervirati svog starog partnera.

Razmišljao sam o svim mogućnostima radije nego o vijesti koja je zasjenila sve moje ostale misli. Starčev rok — pomisao da ću zadnje sate, sigurno duge, možda čak i dane, provesti s muškarcem u crvenoj halji koji će kopati po mojim iznutricama, a Crowley će stajati iznad mene i smijati se — to me poprilično brinulo. Bilo kako bilo, bez hvalisanja mogu reći da sam velik dio života proveo svjestan neminovnosti smrti koja je bila stvarna mogućnost i naučio sam funkcionirati bez obzira na to. Međutim, ono što mi je Marieke pokazala — to je otvorilo vrata prikrajka mog mozga koja sam zatvorio i zabarikadirao, bio je to strah zbog kojeg se budite usred noći suhog grla na mokrim plahtama. Ako se crvena vrućica vratila u Grad sjena, sve je ostalo sporedno, kapljice kiše koje najavljuju potop.

Je li se prekinula Ždralova zaštita? Je li njegovo slabo zdravlje oslabjelo čari koje su nas štitile? Razmislio sam o tome i odbacio tu pomisao. Čak i da je to točno, koliko je izgledno da je zaraženo samo mrtvo dijete? Nisam čuo da se itko drugi razbolio, a znam da bih to već znao — cijeli Grad sjena živio je u neprestanom strahu od vrućice. Pošast se širila, hm, baš poput jebene pošasti — da je zahvatila ljude, svi bi bili na nogama. Ne, nisam mislio da se vrućica vratila medu stanovništvo niti da Caristionina smrt nije povezana sa zarazom. To nije bila slučajnost, ali koliko se god trudio, nisam nalazio vezu.

Signalizirao sam Adolphusu da želim još jednu kriglu piva i razmišljao bih li skoknuo gore i kratko odspavao, ali Carić će se uskoro vratiti i vjerojatno ću nedugo nakon toga krenuti. Adolphus me poslužio pa sam ispijao pivo i žvakavao sve komadiće informacije poput djeteta koje pokušava pojesti tvrd bombon.

Nakon nekoliko minuta primijetio sam da se Carić ušuljao u Grofa i stao pored mene. Tako mi Vjeročuvara, dječak je bio tih. Ili to, ili mi je um bio rastreseniji nego što sam mislio. Odlučio sam vjerovati

u ono prvo. »Tako mi Vjeročuvara, tih si!«

Malo se nacerio, ali nije ništa rekao.

»I? Što imaš za mene?«

»Glavni sluga kaže da je lord Beaconfield neraspoložen, ali da želi da ga posjetiš oko deset.«

»Rekao je da želi sa mnom osobno razgovarati?«

Carić je kimnuo.

Nadao sam se da će mi se pružiti prilika za razgovor s Oštricom jer sam htio vidjeti mogu li nešto izvući iz njega, ali mislio sam da ću se morati prijevarom provući pored sluge. Zašto je Beaconfield htio razgovarati sa mnom? Je li u pitanju bila znatiželja, neprijatna opčinjenost dobro uhranjenih nama, koji se mučimo na dnu grada u kojem živimo? Nekako sam imao osjećaj da ovo nije prvi put da hodajuće zlo želi razgovarati s dilerom.

Posegnuo sam za olovkom i komadom papira iza šanka pa sam napisao kratku poruku:

Nemoj imati posla s Oštricom ili njegovim ljudima dok ti se ne javim. Izbjegavaj sve ljude koje pošalje. Navratit ću sutra u podne.

Presavio sam papir po dužini te ga okrenuo i opet presavio. »Odnesi ovo u Yanceyjevu kuću i ostavi kod njegove majke«, rekao sam i predao Cariću poruku. »Vjerojatno neće biti kod kuće, ali reci joj da mu to obavezno preda čim dođe. Nakon toga si gotov za večeras — radi što ti Adolphus naredi.«

Carić je odjurio.

»I ne čitaj pismo!« viknuo sam za njim, ali to je vjerojatno bilo nepotrebno.

Adolphusov glas jedva se čuo usred buke bara. »Što se događa?«

»Koliko vremena imaš?« Zgrabio sam kaput. »Ako se večeras ne vratim, reci Crispinu da detaljno ispita lorda Beaconfielda, a posebno sve bivše vojnike u njegovoj službi.« Nisam pričekao odgovor, već sam se okrenuo i izašao iz Grofa udaljivši se od bučne gomile u tihu mirnu večer.

23. POGLAVLJE

Raspoloženje mi se popravilo kada sam prišao stražnjem ulazu Beaconfieldove vile i ugledao Dunkana kako mi maše i široko se osmjehuje. »Već sam mislio da vas neću vidjeti jer vaš mali nije bio siguran kada ćete stići, a moja se smjena bliži kraju.«

»Zdravo, Dunkane«, rekao sam i primio njegovu ispruženu ruku iskreno se osmjehnuvši. »Griješ se?«

Dobrohotno se nasmijao, a lice mu je bilo crveno skoro kao i kosa. »Hladnije je od bradavica na krmači, kako je moj tata znao reći! Naravno, u povjerenju između nas gospode, oboružao sam se tajnim oružjem u borbi protiv zime.« Iz prsluka je izvukao bočicu bez etikete i primamljivo je zatresao. »Želite li probati?«

Otpio sam gutljaj, a želudac mi se ispunio tekućom vatrom.

»Dobro je, zar ne?« pitao je.

Kimnuo sam i otpio još jedan gutljaj. Bilo je dobro, jako poput udarca mazge, ali ostavljalo je slatki okus u ustima.

»Pečeno je na vatri od treseta — to je jedini pravi način. Rođak ima pecaru u dvorišni pa mi svaki mjesec pošalje malo. Jednog ću dana dovoljno uštedjeti da se vratim kući i otvorim pravu tvornicu — destileriju Ballantine. Uglavnom, to je plan. Naravno, možda se predomislim i sve potrošim na raspuštenice!«

Nasmijao sam se zajedno s njim. On je takav momak. »Ako odabereš to prvo, svakako mi pošalji bačvicu od prve serije.«

»Dogovoreno. Dosta brbljanja s poslugom — siguran sam da imate važnijeg posla. Javio sam unutra da ste stigli — Stara Piljevina će vas čekati. Ako još budem na straži kada budete odlazili, javite mi se pa ćemo popiti još koju kapljicu.«

»Radujem se tome«, rekao sam i prošao kroz ulaz.

Bio je osoba od riječi i, prije nego što sam stigao pokucati na sivobijela vrata, ona su se otvorila, a Tuckett, Stara Piljevina, kako ga je Dunkan nazvao, već je zurio u mene sićušnim očima iznad šiljastog nosa. »Stigli ste«, rekao je.

»Čini se da jesam.« Hladni vjetar ušao je u prostoriju, a sluga nije imao ni šešir ni kaput. Uživao sam gledajući ga kako pokušava ostati staložen.

»Hoćete li ući?« pitao je, a njegove istančane manire pomalo je narušilo cvokotanje.

Ušao sam nakon tolike ljubaznosti. Zapljeskao je i pojavio se dječak koji je uzeo moj kaput. Dobacio sam mu težak vuneni kaput i tada sam shvatio da se nisam sjetio razoružati prije dolaska. Tuckett je dovoljno dugo zadržao pogled na mom oružju da mi da do znanja da ga je vidio, ali ne toliko dugo da mi prigovori.

Uzeo je fenjer sa zida i osvijetlio hodnik ispred nas. »Gospodar je u radnoj sobi. Odvest ću vas k njemu.« Kao i obično, ton kojim mi se obraćao bio je nešto između naredbe i molbe, uspio je pomiješati najgore aspekte i jednog i drugog.

Slijedio sam ga hodnikom i pamtio tlocrt. Ništa u rasporedu prostorija nije ukazivalo na to da postoje ćelije sagrađene za djecu ili oltari umrljani njihovom krvi, ali u ovako velikoj kući svašta se dalo sakriti. Tuckett je primijetio moje zanimanje za arhitekturu i odlučio sam ga malo bocnuti kako ne bi o tome previše razmišljao.

»Zabavlja li gospodar često dilere u svojim privatnim odajama?« upitao sam dok smo se uspinjali glavnim stubištem.

»Nije na vama da razmišljate o tome koga gospodar prima.«

»Pa, ja razmišljam o tome jer će sada mene primiti.«

Stigli smo do vrha, skrenuli desno i nastavili još neko vrijeme u tišini. Nisam se mogao oteti pomisli da njegovo izluđujuće sporo kretanje nije uzrokovano godinama, već da me samo provocira jer, ustvari, tek je prešao četrdesetu iako je zbog dosadne naravi djelovao starije. Bila je to sitničava odmazda, ali nije bila potpuno neučinkovita — kad smo stigli do Oštričine radne sobe, jednako sam žarko želio napustiti Tuckettovo društvo kao i on moje.

Nisam disao za vrijeme još jedne dugačke stanke koju je napravio prije nego što je napokon skupio dovoljno energije i zakucao na vrata. Iznutra sam čuo šum koraka i vrata su se otvorila.

Beaconfield je ublažio svoj izgled od našeg zadnjeg susreta, drugim riječima, više nije bio odjeven poput muške prostitutke. Trup

mu je prekrivao tamni kaput, a ozbiljne hlače koje su mu loše stajale pobrinule su se za donji dio tijela. Lice mu je bilo lišeno šminke i drugih dodataka, a njegov vrat i dugi prsti izgledali su golo bez ukrasa koje je nosio prošli put. Uistinu, jedino što je zadržao od svoje garderobe sa zabave bio je rapir koji mu je visio na boku. Pitao sam se je li ga nosio zbog mene ili je i obično bio naoružan unutar zidova vlastitog doma.

»Hvala, Tuckette. To je sve.«

Glavni sluga podmuklo me pogledao i napadno pročistio grlo. »Smijem li vas podsjetiti da očekujete čarobnjaka Brightfellowa?«

Beaconfield je ozbiljno kimnuo. »Naravno. Javi mi kada stigne.«

Tucket je nestao ispunjen srećom koju osjećaju prirodni sluge. Beaconfield mi je dao znak da uđem.

Oštričina radna soba bila je iznenađujuće ozbiljna u usporedbi s njegovim sklonostima koje sam ranije primijetio — nije bilo tapiserija koje bi ovjekovječile njegove lude zabave ili krvavih trofeja koji bi posvjedočili o tome koliko je neprijatelja ubio. Umjesto toga, preda mnom je bio dobro iskorišten prostor, luksuzan, ali ukusan, zidovi prekriveni policama i beskrajnim primjercima starih knjiga, kirenski tepisi na podu. Beaconfield je stao iza stola od ebanovine, prastarog masivnog komada namještaja koji je izgledao kao da je ostatak prostorije planiran kako bi se on uklopio. Pogledao je moje oružje. »Očekujete probleme?«

»Vaš je glavni sluga teška kategorija.«

Smijao se pristojno, glasno i gotovo iskreno — to nije bio usiljen nazalan hihot tipičan za pripadnike njegove klase, sličniji izbacivanju izmeta nego izražavanju zadovoljstva. »Svakako.« Primijetio je da gledam sobni dekor i ponudio mi osmijeh koji mu je donio pola nadimka. »Nije ono što se očekivali?«

»Čini se da nije u skladu s vašim karakterom.«

»Jedna od mana posjedovanja imanja koje je pripadalo vašim precima — sve u ovoj sobi već je bilo ovdje kada sam se ja rodio. Vidite ono?« Pokazao je prema portretu muškarca koji mu je pomalo sličio. Junak odjeven u puni oklop stajao je na dojmljivom humku

leševa i gledao u daljinu, a izraz na njegovu licu trebao je pokazati ozbiljnost situacije — iako ne razumijem kojeg vraga ima kontemplirati dok stoji na hrpi kostiju.

»Da.«

»Što mislite?«

»To je slika.«

»Odvratna je, zar ne? To je mom praujaku poklonio stari kralj jer je želio ovjekovječiti njegovu slavu obranu kod...« Ravnodušno je odmahnuo rukom. »Negdje. To je dio paketa — ako želim dekorirati drugačije, izdajem svoju krv.«

»To nije problem koji mene muči.«

»Pretpostavljam da nije«, rekao je. »Lica mi obično idu, ali vaše ne mogu smjestiti. Previsoki ste za Tarasaihgna, prekrupni za Ashera. Oči vam kažu Rouender, ali pretamni ste, gotovo poput Otočanina. Odakle dolazite?«

»Iz maternice.«

Opet se nasmijao i dao mi znak da sjednem. Sjeo sam i položio umorno tijelo u udobni naslonjač jedva čujno uzdahnuvši. Beaconfield je slijedio moj primjer i uspravno sjeo na stolicu s visokim naslonom koja se nalazila iza njegova stola.

»Naporan dan?«

Otvorio sam torbu i položio na stol dvije stvari. Prvo, dva decilitra žute mase u neoznačenoj staklenci i drugo, snop isprepletenih smeđih korijena. »Oprezno s medom, čist je. Ne uzimajte više od zalogaja ako se ne želite pobliže upoznati s dnom svoje noćne posude. «

»Izvrsno. Sljedeći tjedan održavam bal povodom Kratkodnevice. Moram nešto darovati gostima.« Podigao je sasušene stabljike i nemarno ih pogledao. »Kakav je korijen? Nisam ga nikada probao.«

»Dobra isprika ako želite tri ili četiri sata zuriti u svoje čizme.«

»Fascinantno.«

Cerek mi je pobjegao prije nego što sam ga uspio zaustaviti.

Odložio je korijen urobora na stol i odmjerio me. Pokušavao je

skupiti hrabrost i nešto upitati, ali ja sam progovorio prije njega. »Znači, sljedeći je Brightfellow ? Nedolične goste primate neposredno jednog poslije drugog da biste nakon toga mogli spaliti presvlake sa stolica?«

»Tako biste se opisali? Nedoličan?«

»Tako bih opisao Brightrfellowa.«

»Ne bih ga predstavio Kraljici. Ali, koristan je i pametan. Prokleto pametan.«

»Kako ste ga upoznali? Ne čini mi se da se krećete u istim krugovima.«

Beaconfield se naslonio i razmislio, a ruku je nježno položio na balčak. Stekao sam dojam da to nije prijeteća gesta, da je vojvoda jednostavno netko tko voli milovati svoje najdraže pomagalo za ubijanje. »Vjerujete li u sudbinu, Wardene?«

»Sumnjam da Deve imaju prste u ovoj zbrci koju smo načinili od svijeta.«

»Obično bih se složio s vama. Ali, što se tiče Brightfellowa, ne znam kako bih to bolje opisao. U zadnje vrijeme... nisam imao sreće. On će mi pomoći to promijeniti.«

»Poznavao sam svećenika koji je obožavao govoriti da Vjeročuvar voli djelovati putem nesavršenih duša.« Sumnjao sam da je to fratrov najdraži aforizam jer nije mogao preživjeti sat vremena bez pola bočice daha, ali to nije bilo važno. »I, je li čarobnjak održao riječ?«

»Ne još. Ali uvjeren sam da će naš pothvat završiti uspješno.«

Je li taj pothvat uključivao ubojstvo dvije djevojčice i otvaranje prolaza u prazninu? Obojica bi bila u stanju to učiniti, ali sumnja nije jamstvo, a još manje dokaz. Gurnuo sam vojvodu dokle je bio spreman ići pa sam ušutio. Pozvao me ovdje s razlogom. Smatrao sam da će mi ga otkriti ako dovoljno dugo budem čekao.

»Neće vas iznenaditi što sam se raspitao o vašoj prošlosti, o vašem ponašanju i karakteru prije nego što sam odlučio poslovati s vama.«

»Moj je život otvorena knjiga.« Neke stranice su istrgnute, ali netko njegova utjecaja lako će doći do okvirne priče. »I nije me tako jednostavno iznenaditi.«

»Kažu da ste sitan kriminalac i da niste povezani ni s jednim velikim igračem. Kažu da ste pouzdani i tihi.«

»Da?«

»Još nešto kažu — kažu da ste se prije igrali s druge strane ograde, da ste nosili sivo prije nego što ste se primili trenutnog zanimanja.«

»Reći će vam da sam bio beba u pelenama ako odete dovoljno daleko.«

»Da, pretpostavljam da je to istina. Što vas je preokrenulo? Gubitak društvenog položaja?«

»Svašta se dogodi.«

»Točno, baš tako. Svašta se dogodi.« Očima je pratio uzorke na zidu iza mene, a vatra je pucketala u kuru. Na licu mu se pojavio zamišljeni izraz, onaj koji obično prethodi monologu, i tako je i bilo. Nakon duge stanke uslijedio je solilokvij.

»Čudni su putevi na kojima se čovjek nade. U pričama svakome je pružen jedan ključni trenutak kada se put pred njim račva i izbor je jasan: junaštvo ili zločin. Ali, nije tako, zar ne? Odluka slijedi odluku, svaka je mala, svaka je donesena u trenutku ili instinktivno. Onda jednog dana podignete pogled i shvatite da nemate izlaza, da je svaki odgovor koji ste promrmljali rešetka u kavezu koji ste sagradili i da vas sila svih tih odluka tjera naprijed, nemilosrdno poput volje Prvorođenog.«

»Elokventno, ali netočno. Ja sam jednom donio odluku. Ako su posljedice gore nego što sam očekivao... to je zbog toga što je to bila loša odluka.«

»Ali, o tome i govorim. Kako znati koje su odluke važne, a koje nisu? Donio sam odluke zbog kojih žalim, koje su — koje nisu u skladu s mojim karakterom. Postoje odluke koje bih promijenio da je to moguće.«

Tako mi Izgubljene, bio je gori od heretika! Što mi je pokušavao priznati? Djeca su mrtva — ne može to ispraviti. Ili čitam između

redaka koji ne postoje? Je li Beaconfield ona vrsta bogataša koji vole razglabati s nama koji smo niskog roda o teškoj prirodi ljudskog postojanja? »Na ovaj ili onaj način, svi platimo svoje dugove.«

»Znači, nema nade ni za koga od nas?«

»Ne.«

»Okrutni ste.«

»Svijet je okrutan. Ja sam se prilagodio tome.«

Lice mu se ukočilo i trenutak otvorenosti je završio. »Imate pravo, imate pravo. Moramo svoje karte odigrati do kraja.«

Beaconfield je počeo zračiti nečim što je možda trebalo biti prijetnja, a možda samo aristokratski prezir — to nisam znao odrediti. Osjetio sam olakšanje kada je kucanje na vratima označilo kraj našeg sastanka.

Obojica smo ustali i krenuli prema izlazu. Oštrica je otvorio vrata i Tuckett je provirio, šapnuo nekoliko riječi gospodaru pa nestao.

»Hvala vam na usluzi«, počeo je Beaconfield. »Mislim da ću vas ubuduće još trebati, možda prije Kratkodnevice. Još ste uvijek u Teturavom grofu, znači, s ratnim drugom i njegovom ženom?« pitao je, a prijetnja je bila očita i neočekivana.

»Moja kućica, moja slobodica.«

Nasmiješio se. »Tako je.«

Dan je bio dug, nisam pamtio kada sam zadnji put imao ovakav dan, stoga dok sam izlazio, dio mene nadao se da na odlasku neću sresti vojvodina sljedećeg gosta. Međutim, ostatak mene smatrao je da ga se isplati ponovno vidjeti i taj drugi dio bio je nagrađen kada sam stigao do stepenica i ugledao Brightfellowa kako sjedi na klupici i izgleda jednako neodoljivo kao i za vrijeme našeg prvog susreta. Ustao je i široko se nasmiješio, a iz Beaconfieldova salona vodilo je toliko stepenica da sam proveo dobrih petnaest sekundi silazeći i gledajući ga.

Nisam očekivao da će se Brightfellow preobraziti u pristojno ljudsko biće dan nakon našeg susreta, a on je bio ljubazan i nije pobio moju pretpostavku. Ukoliko nije nosio isto uprljano crno odijelo kao i kada smo se upoznali, nosio je nešto jako slično što je opravdalo moju zbunjenost.

Međutim, nešto mi je zapelo za oko, nešto što sam i ranije primijetio, ali nisam to mogao povezati s ostatkom njegove pojave. Mnogi se ljudi pretvaraju da su nemilosrdni, jačaju se snovima o prijetnji. To je gotovo glavna razonoda u Gradu sjena, muške kurve i besposličari naslonjeni na oronule zidove od cigle uvjeravaju jedni druge da su ubojitiji od neliječene rane, a njihov ugled tjera ljude da prijeđu ulicu kada ili vide. Nakon nekog vremena postanu dio krajolika. Postoji nešto što muškarac ne može odglumiti, a to je ubojitost — psić može naučiti zavijati, čak povremeno i iskesiti zube, ali to ga ne čini vukom.

Oni pravi ne glume, osjetite što su u dnu želuca. Brightfellow je bio ubojica. Doduše, nije bio poput Kirena koji je oteo Taru, nije bio manijak — samo ubojica, obični tip koji je nekoliko pripadnika svoje vrste stavio u zemlju i nije o tome puno razmišljao. Tu sam misao jasno imao na umu dok sam mu prilazio' — da je klaunska vanjština bila samo dio njega, i to možda nevelik dio, komadić koji je napuhnuo jer je htio prikriti ostalo.

Izvukao sam kesicu duhana i smotao cigaretu koju sam htio zapaliti otkad sam ušao u Oštričinu vilu, a zaključio sam i da bi cigareta mogla prikriti miris Brightfellowova neopranog tijela. U ruci je držao kapu i otkrio neravne zube kada se lažno nasmijao.

»Ma, je li to šaljivac glavom i bradom? Kako si, šaljivče?«

»Reci mi nešto, Brightfellowe — potrudiš se jesti jetrice prije nego što se sretnemo ili je to toliko uobičajeno na tvom rasporedu da je slučajnost neizbježna?«

Gadno se nasmijao čvrsto stisnuvši nepravilne zube. »Saznao si moje ime, šaljivče? Lijepo je vidjeti da sam stekao malo slave — ponekad mislim da nitko ne primjećuje sav moj mukotrpni rad.«

»A što to točno radiš?«

»Što misliš?«

»Mislim da je većina ljudi ovdje zaposlena kako bi počistila svako govno u koje vojvoda ugazi. Budući da izrazito mirišeš na zahod, zaključio sam da je to i tvoj posao.«

Brightfellow je ispustio još jedan gadan hihot. Taj smijeh bio je pravo oružje — njime je stalno mogao ranjavati. »Imam čast biti lord

Beaconfieldov dvorski mag i svakog se dana trsim biti vrijedan toga«, rekao je prilično dobro imitirajući glavnog slugu, ali cerekajući se dovoljno da obznani da je to samo oponašanje.

»A što točno radi dvorski vrač osim što zauzima najniži položaj na koji se čarobnjak može spustiti izuzmemo li prodavanje ljubavnih napitaka na sajmovima?«

»Valjda to ne izgleda kao nešto veliko — no, s druge strane, ne možemo svi biti dileri.«

»Prekinut ću te jer ne želim da ti se vlastiti pokušaj ruganja nade na putu zadnjoj prilici za spas. Znam da ti i vojvoda nešto mutite. Ispričaj mi sada svoju stranu priče i možda te uspijem spasiti pa ne nadrapaš — ne treba mi svijeća kako bih vidio da nisi ti glavni.« Upalio sam šibicu na drvenom rukohvatu i prinio je cigareti. »Ali, budem li morao sam sve otkriti, nećeš ništa dobiti, jasno? Kud puklo, puklo.« Kratko sam uvukao dim. »Razmisli, ali požuri se; vrijeme teče i, ako misliš da će aristokrat tebi čuvati leda kada se sve uruši, onda si gluplji nego što izgledaš — a ne izgledaš poput genija.«

Nisam mislio da će se slomiti, ali očekivao sam drugu reakciju, a ne ponovni neugodni smijeh kojim me stalno častio. Međutim, to sam dobio i po drugi put imao sam neugodan osjećaj da sam krivo odigrao karte, da što se mene i Brightfellowa tiče, on vodi dva naprama nula.

Čuo sam kako Tuckett silazi niz stepenice i zaključio da je vrijeme da krenem prema izlazu za služinčad pa kroz stražnja vrata.

Dunkana nije bilo, zamijenio ga je strogi stražar koji je svoje dužnosti obavljao bez komentara. Tim bolje — nisam bio raspoložen za Tarasaihgnovo veselje. Protrljao sam kožu oko Celijina talismana — njegova toplina tek je sada počela jenjavati — i krenuo nazad prema Grofu nadajući se da ću stići do kreveta prije nego što se onesvijestim.

24. POGLAVLJE

Pola noći proveo sam vrteći se po krevetu u izmaglici snenotrsi koju sam popušio prije spavanja, a sljedećeg jutra probudio sam se kasnije nego što sam htio, kasnije nego što sam trebao, s obzirom na to da sam, kako su stvari stajale, imao još samo šest prilika za predugo spavanje. Kad sam navukao hlače, sunce koje je dopiralo kroz prozor već je bilo na pola puta do zenita.

Bar je bio prazan, tipično za ovo doba dana, i Adolphus je sjedio za šankom, a čeljust je objesio u očaju. Adeline je čistila prašinu ispod stola i kimnula mi je kada me ugledala.

Sjeo sam pored Adolphusa. »Što je bilo?«

Pokušao je sakriti grimasu neuvjerljivim osmijehom. »Ništa — zašto pitaš?«

»Nakon petnaest godina još uvijek živiš u zabludi da mi možeš lagati?«

Na trenutak osmjehnuo se iskreno, premda slabašno. Zatim je osmijeh iščeznuo. »Nestalo je još jedno dijete.« Adeline je prestala mesti.

Šakre mi, još jedno! Nisam očekivao da će prestati, ali nadao sam se da će razmak između ovog i prošlog djeteta biti veći. Pokušao sam ne razmišljati o tome kako će to utjecati na Starčev rok kao ni o tome hoće li lokalni nasilnici iskoristiti to kao izliku za stvaranje problema na Ling Chijevu teritoriju. »Tko?«

Jedan užasan trenutak mislio sam da će briznuti u plač. »Meskiein sin Avraham.«

Loš dan postao je još gori. Meskie je bila naša pralja, draga Otočanka koja je odgojila čopor djece metodama koje su bile jednako brižne i stroge. Nisam znao Avrahama osobno, bio je samo jedan u masi drage djece koja su okruživala svoju majku.

Adeline je postavila pitanje. »Mislite li da je još...« Nije završila rečenicu jer nije htjela do kraja oblikovati tu misao.

»Uvijek postoji šansa«, rekao sam.

Nije bilo šanse. Agenti ga neće pronaći — to ću morati ja jer nitko drugi neće. Međutim, nisam mogao napasti Oštricu na temelju onoga što sam dosad znao. Dovraga, možda to uopće nije on učinio! Možda uskoro nešto otkrijem, možda mi se posreći, ali to su bila puka nadanja, a ne očekivanja, no ja nisam optimist. Dijete kao da je mrtvo. Bilo je deset i trideset, a ja sam već trebao malo daha.

Adeline je kimnula, a njezino okruglo lice odjednom je izgledalo jako staro. »Donijet ću ti doručak«, rekla je.

Adolphus i ja sjedili smo u tišini. »Gdje je Carić?« upitao sam konačno.

»Otišao je na tržnicu — Adeline je trebala neke namirnice za večeru.« Posegnuo je u stražnji džep i izvadio komad papira. »Ovo je stiglo za tebe dok si spavao.«

Uzeo sam papir i otvorio ga. Šest riječi naškrabanih crnom tintom, slova urezana u papir.

Most Hern, šest i trideset.

Crispin

Mislio sam da će Crispinu trebati više vremena, ali nije mi bilo jasno zašto zakazuje sastanak kada je mogao jednostavno poslati popis. Možda se htio ispričati zbog naše ranije svađe iako mi se činilo vjerojatnijim da želi da malo molim prije nego što mi preda popis. Zapalio sam šibicu na šanku i prinio je papiru te pustio da pepeo padne na pod.

»To će Adeline morati počistiti«, rekao je Adolphus.

»Svi mi čistimo tuđa govna.«

Kad sam napola završio doručak, Carić se vratio donijevši vreću hrane. Adolphusovo lice malo se razvedrilo. »Koliko si mi uštedio?«

»Dva argenta i šest bakrenih«, rekao je i istresao ostatak novca na pult.

Adolphus se pljesnuo po nozi. »Ne govori puno, ali gledaš u najbolje cjenkalo u Gradu sjena! Sigurno u tebi nema otočanske krvi, mali?«

»Ne znam. Možda.«

»Ovom ništa ne promakne. Sve vidi, sve što treba vidjeti.«

»Jesi li čuo za Meskieina sina?« upitao sam prekidajući Adolphusovu pohvalu.

Carić je pogledao u pod.

»Otiđi tamo i pogledaj jesu li ledeni završili svoju letimičnu istragu.«

»Što znači letimičan?«

Ispio sam kavu. »Neozbiljan.«

Popeo sam se u sobu jer sam htio zgrabiti oružje i ušmrkati vilinskog daha. Ovog puta dječak. Kako naći vezu? Troje djece, oba spola, različitih rasa — svi iz Grada sjena, ali to je samo ukazivalo na to da je lakše oteti uličnu dječurliju nego malog plemića. Sjetio sam se sinoćnjeg razgovora s Oštricom. Je li taj bolesni kučkin sin završio sastanak sa mnom pa oteo još jedno dijete? Je li Avraham skriven u nekom kum Oštričine vile, plače li zavezan za stolac, čeka li mučenje koje će uslijediti?

Ušmrkao sam još jednom i pokušao razbistriti misli. Još nisam imao nikakvih dokaza protiv Oštrice, a da uperim prst u njega i pogriješim, mislim da Starac neće gledati blagonaklono na to. Bolje slijediti trag nego izgubiti miris pokušavajući preskočiti korake.

Ušmrkao sam zadnji put i ostatak bočice spremio u torbu. Meskie mi je oduvijek bila draga, barem u vrijeme naših rijetkih susreta. Nije mi se svidjela ideja da joj smetam dok žaluje makar mi je cilj bio uvjeriti se da će ona biti posljednja uplakana majka.

Dah me trgnuo iz jutarnje tromosti. Osjećao sam kako su mi se misli pročistile — bilo je vrijeme da ih zaprljam. Zgrabio sam kaput i vratio se dolje.

Carić me ukočeno čekao u dnu stubišta. »Sama je. Zakon je došao i otišao.«

Kimnuo sam, a on je izašao za mnom.

Grad sjena usred zime uglavnom je bijedan. Nije toliko loše kao ljeti kada je zrak pljesniv od čađe i kada se sve što ne gnjili peče na vrućem suncu, ali ipak je prilično jadan. Većinu dana smog iz tvornica stvara isparine koje lebde u visini grla i pluća koja, suočena s tim i hladnoćom, moraju raditi dvostruko više kako bi održala korak.

Međutim, svako se malo s brežuljka spusti jaki južni vjetar te očisti grad i izmaglicu koja ga okružuje. Sunce zrači onom savršenom mješavinom svjetlosti koju ponekad nudi umjesto topline i čini vam se da možete vidjeti skroz do pristaništa, čak izgleda kao da biste to mogli i poželjeti. Bio sam dijete dok su dani bili takvi i svaki zid dozivao me da se popnem na njega, a svaka prazna zgrada čekala je da je se istraži.

»Jesi li ga znao?« upitao me Carić.

Točno, nismo bili u jutarnjoj šetnji, zar ne? »Ne baš. Meskie ima hrpu djece«, objasnio sam.

»Ima puno djece u Gradu sjena, a?«

»Valjda.«

»Zašto on?«

»Uistinu, zašto?«

U Meskieinoj kući bio sam jednom ili dvaput kada sam donosio Adelininu robu. Oba me puta pozvala na kavu, ustvari ustrajala je na pozivu. Njezin dom bio je malen, ali lijepo održavan, a djeca su joj bila izuzetno pristojna. Pokušao sam se sjetiti Avrahama, ali ništa mi nije dolazilo u sjećanje. Možda sam dan ranije prošao pored njega, a nisam ni znao da će on postati još jedna žrtva One Koja Čeka Iza Svega iz njezine najvjernije zajednice.

Da je Avraham bio mrtav, dom bi mu bio prepun ožalošćenih žena u suzama i ogromnih gomila svježe skuhane hrane. Budući da je samo bio nestao, susjedstvo nije znalo kako reagirati, uobičajene geste sućuti bile su preuranjene. Ispred Meskieine kuće vidio sam samo njezinih pet kćeri na okupu. Nijemo su me pogledale.

»Bok, cure! Je li vam majka kod kuće?«

Najstarija je kimnula, a njezina crna kosa se zanjihala. »U kuhinji je.«

»Mali, čekaj ovdje s kćerima gospode Mayana. Brzo se vraćam.«

Izgledalo je kao da je Cariću neugodno. Djeca koja žive s obitelji bila su za njega druga vrsta, njihove trivijalne igre bile su mu neshvatljive, njihovo prijateljsko čavrljanje strano njegovim ušima. Muke njegova djetinjstva obilježile su ga kao drugačijeg, a status quo

nema nemilosrdnijeg prvaka od adolescenta.

Bilo kako bilo, morat će izdržati nekoliko minuta. Ovaj posao dovoljno je delikatan bez upletanja tinejdžera.

Lagano sam pokucao, ali nisam dobio odgovor pa sam ušao. Bilo je mračno, svijećnjaci na zidovima nisu bili upaljeni, a preko prozora bili su navučeni zastori. Kratki hodnik vodio je u kuhinju i ugledao sam gospodu Meskie nagnutu iznad širokog stola, tamno meso rasprostrto na izbrušenom drvetu izgledalo je poput mrlje od tinte. Glasno sam pročistio grlo, ali ili nije čula, ili samo nije reagirala.

»Bok, Meskie!«

Malo je nagnula glavu. »Drago mi je što te vidim«, rekla je, ali njezin ton glasa govorio je suprotno. »Bojim se da danas ne mogu ništa prati.« Očaj na njezinu licu bio je očit, ali oči su joj bile jasne, a glas miran.

Smogao sam snage i nastavio: »Istraživao sam neke događaje koji se zadnjih tjedana događaju u susjedstvu.« Nije mi odgovorila. Dobro. Ja sam bio nametljivac — vrijeme je da položim karte na stol. »Pronašao sam Taru. Jesi li to znala?«

Odmahnula je glavom.

Razmišljao sam kako objasniti zašto joj lupam na vrata prije podneva. Gotovo sam stranac koji krši intimna pravila želeći je ispitati o djetetu koje je vjerojatno mrtvo. »Moramo paziti na svoje ljude najbolje što možemo.« To je zvučalo djetinjastije naglas nego dok je odjekivalo mojom lubanjom.

Polako je podigla oči i pogledala me bez riječi. Onda se okrenula i promrmljala: »Poslali su agenta. Ispitao me o mom Avrahamu. Uzeo je moju izjavu.«

»Ledeni će učiniti ono što bude u njihovoj moći. Ali, oni ne čuju sve što ja čujem i oni ne slušaju uvijek.« To je bilo sve što sam mogao reći o Crnoj kući. »Pokušavam otkriti postoji li nešto što povezuje Avrahama s drugom djecom, nešto po čemu se on isticao, nešto jedinstveno...« Nemoćno sam ušutio.

»Tih je«, odgovorila je. »Ne govori puno, povučeniji je od cura. Ponekad rano ustane i pomogne mi kad perem. Voli biti budan dok grad još spava, kaže da tada sve jasnije čuje.« Odmahnula je glavom i

zanjihale su se šarene perlice u njezinoj kosi. »Sin mi je, što želiš da kažem?«

To je, pretpostavljam, bio pravedan odgovor. Samo bi budala pitala majku po čemu je njezino dijete posebno. Što se nje ticalo, svaka pjega na njegovu licu bila je posebna, ali to mi neće pomoći. »Oprosti, bio sam netaktičan. Ali, moram shvatiti zašto je Avraham...« Bilo je teško smisliti dovoljno neprecizan eufemizam koji bih trebao ubaciti u rečenicu. »Zašto je baš Avraham nestao.«

Odgovor koji joj je navro na usne potjerala je natrag niz grlo.

Nastavio sam što sam obzirnije mogao. »Nešto si htjela reći. Što?«

»Nije važno. Nema veze s tim.«

»Ponekad znamo više nego što mislimo. Reci mi što si htjela reći.«

Tijelo joj se širilo i skupljalo svakim dahom, kao da je samo zrak u plućima održava uspravnom. »Ponekad je znao nešto što nije mogao znati, o svom ocu, svašta, ono što mu nikada nisam rekla, ono što mu nitko nije mogao reći. Pitala bih ga kako je saznao, a on bi se samo čudno osmjehnuo na svoj način i... i...« Njezino se držanje, do tog trenutka čvrsto poput kamena, potpuno slomilo. Lice je sakrila u dlanove i jecala svom snagom svog majčinskog tijela. Pokušavao sam smisliti način da je smirim i nisam uspijevao — empatija mi nikada nije bila jača strana.

»Spasit ćeš ga, zar ne? Čuvari ništa ne mogu, ali ti ćeš mi ga vratiti, zar ne?« Primila me za zglob, a stisak joj je bio snažan. »Dat ću ti što god želiš, platit ću koliko želiš, sve što imam, molim te — samo nadi mog sina!«

Što sam nježnije mogao, odlijepio sam njezine prste sa svog zgloba. Nisam imao snage reći majci kako nema nade da će svoje dijete ikada više vidjeti živo — ali nisam mogao ni lagati, vezati svoje ime uz obećanje koje neću ispuniti. »Učinit ću sve što budem mogao.«

Meskie nije bila budala — znala je što to znači. Položila je ruke u krilo, snagom volje zaustavila je svoje beznađe. »Naravno«, rekla je. »Razumijem.« Na lice joj se spustio onaj strašan mir koji se pojavi kada nada nestane. »Sada je u Šakrinim rukama.«

»Kao i svi ostali«, rekao sam iako sam sumnjao da će jadnom Avrahamu pomoći više nego što je nama ostalima. Razmišljao sam bih li joj ostavio nekoliko novčića, ali nisam je htio uvrijediti. Adeline će kasnije navratiti i donijeti joj hranu iako je Meskie neće trebati. Otočani su povezana zajednica — netko će se pobrinuti za nju.

Carić me čekao vani, u grupi s Meskieinim kćerima, ali očito je bio stranac. Suprotno majčinu opisu, bile su jako tihe. »Vrijeme je da krenemo.«

Carić se okrenuo prema curama. »Žao mi je«, rekao je. To su vjerojatno bile njegove prve riječi otkad sam ga ostavio. Najmlađa je briznula u plač i utrčala u kuću.

Carić se zacrvenio i krenuo se ispričavati, ali stavio sam mu ruku na rame i ušutio je. Šetnju natrag proveli smo u uobičajenoj tišini, no nekako je djelovala još tiše.

25. POGLAVLJE

Ostavio sam malog u Grofu i krenuo do Yanceyja. Što sam više razmišljao o sinoćnjem razgovoru s Beaconfieldom, to mi se manje sviđao. Znao je gdje spavam — to nisam mogao promijeniti. Međutim, ako me Oštrica odluči napasti, prvo će potražiti Rimotvorca, a na ishod te mogućnosti mogao sam utjecati.

Lagano sam pokucao na vrata. Trenutak kasnije otvorila ih je Yanceyjeva majka, Otočanka u pedesetima, ostarjela, ali naočita, nasmijanih živahnih smeđih očiju. »Dobro jutro, gospođo Dukes! Zadovoljstvo mi ponovo vas vidjeti nakon jako duge stanke.« Bilo je nešto u mami Dukes što je u meni budilo dvorjanina.

Odmahnula je rukom na moj kompliment i zagrlila me. Zatim me nježno odgurnula i dugim prstima primila me za zapešća.

»Zašto me nisi posjećivao? Jesi li našao curu?«

»Imao sam posla, znate kako je.«

»Znam ja sve o tvojoj vrsti posla. I zašto si odjednom tako formalan?«

»Samo iskazujem dužno poštovanje tako cijenjenom matrijarhu.«

Nasmijala se i pozvala me unutra.

Yanceyjev dom bio je topao i ispunjen svjetlom, bez obzira na godišnje doba. Otočani su poznati po tome što su najbolji mornari u Trinaest Zemalja, a velik broj služio ih je u Kraljevskoj mornarici. Ni ova obitelj nije bila izuzetak, najstariji sin pristupio je mornarici pa je devet mjeseci godišnje provodio na moru, ali i bez tog stanara u kući nije bilo dovoljno mjesta, posvuda su ležale sitnice kupljene u stranim lukama te Yanceyjeve zbirke bubnjeva i neobičnih izrezbarenih instrumenata. Mama Dukes odvela me u kuhinju i dala mi znak da sjednem za stol.

»Jesi li jeo?« pitala je i počela mi trpati hranu na tanjur iz vrelih lonaca i tava na štednjaku.

Iskreno, nisam, ali to i nije bilo važno. Za ručak je spremila

prženu ribu i povrće, a ja sam se oduševljeno bacio na posao.

Ispunivši svoje dužnosti domaćice, mama Dukes sjela je na stolac nasuprot meni. »Dobro je, a?«

Promrmljao sam nešto potvrdno ustima punim luka i paprike.

»Recept je nov. Dobila sam ga od prijateljice Esti Ibrahim.«

Natrpao sam u usta još bakalara. Svakog puta uslijedilo bi isto — nekako je mama Dukes tijekom vremena postala uvjerena da sve moje nevolje proizlaze iz toga što nemam Otočanku koja bi dijelila krevet sa mnom i kuhala mi, stoga je odlučila to ispraviti. Zbog toga bi me posjet njihovu domu uvijek iscrpio.

»Udovica, ima prekrasnu kosu. Možeš proći puno gore.«

»Ne vjerujem da sam trenutno najsigurniji ulov. Pitajte me sljedeći put kada me vidite.«

Odmahnula je glavom kao da sam je razočarao. »Opet si u nevolji? Tako mi Prvorođenog, stalno tražiš neprilike! Samo se ti kesi, nisi dijete. Bliži si meni po godinama nego Yanceyju, varam li se?«

Nadao sam se da to nije točno premda je moglo biti tako.

»Na krovu je.« Udarila me po ruci vlažnom krpom. »Reci mu da ga ručak čeka.« Uputila mi je ledeni pogled. »Njega ne miješaj u svoje probleme — zapamti da si gost u mojoj kući.«

Nježno sam je poljubio u obraz i uputio se na krov.

Yanceyjevu kuću podupire Prosjački nasip, strmi kanjon koji dijeli Otočane od bijelih stanovnika pristaništa. Dno doline bilo je prepuno smeća pa je pogled na klanac dovodio u pitanje je li razdjelnica bila pozitivan dodatak za okoliš — ali s ove visine pogled na kanjon djelovao je umirujuće. Kada sam se popeo, Rimotvorac je palio snenotrs smotanu u list banane. Nekoliko trenutaka dodavali smo jedan drugome džoint i uživali u pogledu i tišini.

»Trebam dvije usluge«, započeo sam.

Yanceyjev smijeh bio je jedan od najboljih koje sam u životu čuo, bogat i pun. Čitavo mu se tijelo treslo od veselja. »Baš znaš započeti razgovor.«

»Pravi sam šarmer«, složio sam se. »Prvo trebam nekoga tko mi može reći nešto o Beaconfieldu.«

»To nisam ja. Samo sam ga dvaput dosad vidio.« Zavjerenički se nasmijao, a glas je spustio za oktavu. »Uostalom, posluzi nije baš pametno obraćati previše pozornosti na gospodara kuće, kužiš?« Otpuhnuo je nekoliko krugova raznobojnog dima koji je bio bogate zelene i jarko narančaste boje. Vjetar ih je odnio južno prema luci, a vreva na pristaništu bila je vidljiva čak i s ove udaljenosti. »Ali, možda znam nekoga. Jesi čuo za Tamnooku Mairi koja vodi posao sjeverno od centra koji se zove Baršunasta škrinja?«

»Mjesto vrijedno štovanja, sigurno.«

»Možeš se kladiti u to, brate. Slava bila Prvorođenom!« Nasmijao se i pljesnuo me po leđima. »Ne, ona je stara prijateljica. Priča se da je nekoć bila prijestolonasljednikova ljubavnica. Sada prodaje prvoklasne mačke plemićima i bogatim bankarima pa« namignuo mi je, »zna sve skrivene tajne odavde do Miradina.«

»Zvuči poput vidovnjakinje.«

»Ima više talenata«, potvrdio je. »Javit ću joj da ćeš je posjetiti.«

»To je prva usluga — druga ti se neće svidjeti. Želim da nestaneš na neko vrijeme.«

Klonuo je na ogradu, a s usana mu je visio džoint. »Daj, ne govori to!«

»Otputuj do obale na nekoliko dana ili, ako želiš ostati u gradu, posjeti prijatelje Ashere. Samo se drži podalje od uobičajenih mjesta i nemoj nastupati«

»Nisam raspoložen za putovanje, stari.«

»Ako je u pitanju novac...« počeo sam.

»Nije stvar u lovi. Imam dosta novca, ne trebam moliti za sitniš.« Njegov oštri pogled prerezao je dim između nas. »Radi se o tebi — sve sjebeš, to je jedino što ikada napraviš. Ti si otrov — svakome koga upoznaš donosiš zlo, znaš to? Svakome. Ni s kim nemam problema, pokušam ti učiniti uslugu i što se dogodi?« Ton glasa prešao mu je iz osude u žaljenje. »Sada sam bjegunac u vlastitom jebenom gradu.« Uzdahnuo je i povukao dim ispuštajući šarenu maglu u zrak. »Radi se o Oštrici?«

»Da.«

»Rekao sam ti da je opasan. Zašto nikada ne slušaš?«

»Vjerojatno ne slušam dovoljno.«

»Zašto se tebe uhvatio?«

»Prilično sam siguran da...«

Yancey me prekinuo pokretom ruke. »Nema veze. Ne želim znati.«

To je vjerojatno i bilo bolje. »Iskupit ću ti se.«

»Ne bih se kladio u to.«

Još smo neko vrijeme stajali naslonjeni na ogradu i dijelili džoint sve dok nije ostao samo opušak. Yancey je napokon prekinuo tišinu. »Mama ti je opet probala smjestiti neku prijateljicu?«

»Mislim da se zove Esti Ibrahim.«

Zamišljeno je uvukao zrak kroz zube. »Sprema najbolju prženu ribu u Rigusu, ali ima guzicu poput štednjaka na kojem je prži.«

»Riba je bila prokleto dobra«, rekao sam.

Nacerio se, a ja sam mu se trebao pridružiti, barem iz ljubaznosti. Međutim, bio sam nervozan nakon razgovora s Meskie i veselje mi nije polazilo za rukom. »Spomenut ćeš me Mairi?«

Rimotvorčev tračak dobre volje brzo je nestao i osorno se okrenuo prema ogradi. »Rekao sam ti da hoću, zar ne? Ja pazim na svoje ljude, kada kažem da ću nešto učiniti, to i učinim. Poslat ću nekoga nakon ručka pa je možeš posjetiti kad god prokleto želiš.« Povukao je zadnji dim trsi i otpuhnuo dim žućkastocrvene boje. »Ako je to sve, goni se s mog krova. Moram smisliti gdje ću noćas spavati.«

Yanceyjevo zanimanje zahtijevalo je određenu jezičnu okretnost i pretpostavljam da sam zaslužio čuti njegovu oštriju stranu. Naglasio je kraj našeg razgovora bacivši opušak preko ograde u ponor. Pitao sam se je li to zadnji koji ćemo zajedno popušiti. Nisam imao druge nego sići i izaći iz kuće pazeći da ne sretnem mamu Dukes. Nakon današnjeg dana vjerojatno mi više neće tako revno tražiti družicu.

Još jedan srušeni most, zaključio sam.

26. POGLAVLJE

Vratio sam se u Grofa i ostatak popodneva proveo nadoknađujući izgubljeni san. Izašao sam oko šest, ali prvo sam Carića poslao na bezvezan zadatak kako me ne bi slijedio. Moj zadnji susret s Crispinom bio je na onoj granici neprijateljskog i intimnog kada je bolje nemati svjedoke, a bilo je vjerojatno da će i ovaj proći u istom stilu, posebno zbog toga što će me Crispin sigurno tjerati da mu ulaštim čizme u zamjenu za informacije koje je saznao. Vjeročuvar zna da bih ja tako postupio.

Šetnja do mosta Herm donijela mi je rijedak trenutak tišine, kratkih pola sata na slabom večernjem svjetlu. Bilo je doba godine kada se isplati biti svjestan svake zrake sunca i naleta toplog vjetra prije nego što zavlada neumoljiva zima. Nekoliko minuta napola sam uspio zaboraviti događaje koji su se odvili tijekom protekla dva dana.

Pretpostavljam da po svojoj prirodi odmor mora završiti.

Truplo se ne može zamijeniti ni za što drugo, stoga sam čak i u mraku koji je mutio obrise bio siguran da je tijelo koje je ležalo na početku mosta pripadalo Crispinu. Potrčao sam znajući da je to beskorisno, da je ono što je došlo po Crispina dovršilo posao.

Tijelo mu je bilo užasno unakaženo, njegovo profinjeno lice bilo je izranjavano i premlaćeno, kukasti nos bio mu je prekriven krvlju i gnojem. Jedno mu je oko eksplodiralo u duplji, bijela je sluz kapala, sjaj šarenice zamutio se u jabučici. Lice mu se ukočilo u odvratnu grimasu, a u nekom trenutku mučenja progrizao je vlastiti obraz.

Bilo je mračno, ali nije bio mrkli mrak i most Herm nije pokrajnja uličica, već glavna cesta. Netko će uskoro naići na tijelo. Kleknuo sam pored trupla i pokušao ne misliti na vrijeme kada me pozvao u svoj obiteljski dom za Kratkodnevicu, kada su njegova ekscentrična majka i sestra usidjelica svirale klavir, kada smo pili punč s rumom dok se nisam onesvijestio uz kamin. Uvukao sam ruku u džep njegova kaputa. Ništa. Brza pretraga ostatka odjeće i opet ništa. Uvjeravao sam se da je smrad koji osjećam samo halucinacija, da nije tako davno umro i da već ne trune te da će ga hladnoća barem još neko

vrijeme sačuvati, a ja se moram koncentrirati na svoj zadatak. To bi on učinio — slijedio bi pravila.

Napokon sam se sjetio pametne ideje i provjerio mu ruke. Nakon trenutka frustracije prilikom otvaranja stisnutih šaka pronašao sam napola poderan komad papira koji je Crispin držao — je li ga htio sakriti od napadača ili ga je stiskao poput neke vrste talismana, to nikada neću saznati.

To je bio vladin obrazac. Na vrhu se nalazila neka birokratska šifra, a slijedilo je upozorenje o neovlaštenom čitanju. Ispod naslova Čarobnjaci, operacija Prodor bila je lista imena i jedna riječ koja je opisivala njihov status — aktivan, neaktivan, preminuo. Nije me iznenadilo što je pored velikog broja imena pisalo ovo treće. Sve sam preletio pogledom i srce mi je poskočilo — zadnje čitko ime na popisu, točno iznad mjesta gdje je papir bio poderan, pisalo je Johnathan Brightfellow.

Znači, ipak je Beaconfield stajao iza toga. To je bila užasna potvrda mojih sumnji. Užasna.

Tada sam učinio još nešto, nešto o čemu uopće nisam razmišljao dok sam to radio, nešto jeftino, gadno i za čime je samo djelomično bilo potrebe. Posegnuo sam prema Crispinovu grlu i otrgnuo mu Oko s vrata pa gurnuo dragulj u džep. Ledeni će misliti da ga je ubojica uzeo i, premda još nisam znao kada, imao sam osjećaj da će mi trebati.

Prisilio sam se da ustanem i pogledao Crispinovo smrskano tijelo. Osjećao sam kao da bih trebao nešto reći, ali nisam znao što. Trenutak kasnije spremio sam papir u torbu i otišao. Nostalgija je za budale, a osveta se ne najavljuje. Održat ću govor o Crispinovoj slavi kada se obračunam s Oštricom.

Brzim korakom krenuo sam prema glavnoj cesti i stao ispred nedovršene kuće uz rijeku. Provjerio sam gleda li me tko, izvukao dasku pribijenu na ulaz i ušuljao se u kuću te klonuo uza mračni zid.

Nakon kraćeg čekanja grupica radnika naišla je na Crispinovo tijelo. Nekoliko su trenutaka nešto dovikivali jedni drugima, ali nisam čuo što govore, a zatim je jedan od njih odjurio i brzo se vratio s dvojicom čuvara koji su dodatno uništili mjesto zločina prije nego što su otišli javiti Crnoj kući. Iskoristio sam tu priliku i spustio se u ulicu,

kupio viski u krčmi te sam se brzo vratio u svoje sklonište.

Vratio sam se na vrijeme i besciljno sjedio dvadeset minuta — ledeni su reagirali na ubojstvo vlastitog člana dojmljivo brzo. Kada su se pojavili, došli su u velikom broju, cijela četa, deset ili dvanaest njih, a još ih je dolazilo i odlazilo sljedećih nekoliko sati. Nagurali su se oko Crispinova tijela poput mrava, tražili su dokaze i ispitivali svjedoke, slijedili proceduru koja je bila nepotrebna jer je jako mali broj ubojstava u povijesti grada bilo usporediv s Crispinovim. U jednom trenutku učinilo mi se da gledam Guiscardovu plemenitu njušku kako stoji iznad partnerova tijela udubljen u razgovor s drugim agentom, ali posvuda je bilo ledeno sivih uniformi, stoga sam se možda varao.

Izmjenjivao sam gutljaje viskija i šmrkanje daha koji je brzo nestajao. Bilo je skoro jedanaest kada su završili istragu i bacili Crispinovo tijelo na mrtvačka kola. Njegova majka i sestra umrle su prije nekoliko godina i pitao sam se tko će se pobrinuti za sprovod ili onu komično nakaznu građevinu u kojoj je odrastao. Bilo mi je teško misliti kako će se urušiti, antikvitete će prodati na aukciji, a drevna titula pripast će nekom birokratu koji će je moći platiti.

Izašao sam iz napuštene kuće. Na ulici više nije bilo ni prometa ni agenata, ničega. Krenuo sam u dugu šetnju natrag do Grofa, a očaj se probijao kroz moj očito bezuspješni pokušaj šlagiranja.

27. POGLAVLJE

Sljedećeg jutra probudio sam se i otkrio da mi je jastuk promočio od neke tekućine pa sam se nadao da se ne radi o bljuvotini. Trepnuo sam nekoliko puta kako bih se razbudio, protrljao sam nos i otkrio krastu sasušene krvi. To nije bila žuč, samo posljedice pretjerivanja u dahu. Nisam bio siguran je li to dobro ili loše.

Pljunuo sam gustu sluz u noćnu posudu nakon čega su uslijedile druge izlučevine, a zatim sam otvorio prozor i ispraznio je na uličicu drhteći od ledenog naleta vjetra koji je pritom ušao u sobu. Tamni oblak visio je nad gradom, progutao je svjetlost, tako da je bilo teško odrediti doba dana. Dolje na ulici vidio sam da su se jadnici, koji su bili prisiljeni izaći, omotali kaputima i da se bore s naletima vjetra.

Oprao sam lice vodom iz lavora. Bila je hladna i ustajala, bila je ovdje još od jučer ili prekjučer. Odraz u ogledalu otkrio je da su mi zjenice okružene crvenilom, a svaka mi je vena bila perverzno otečena.

Izgledao sam kao govno i osjećao se još gore. Nadao sam se da nije prekasno za kavu i jaja.

Dolje je gostionica bila prazna, gosti nisu došli zbog lošeg vremena, a Adolphus i Adeline zabavljali su se nekim poslom otraga.

Sjeo sam za šank i izvukao formular koji sam uzeo od Crispina te pročitao imena svih čarobnjaka na popisu želeći vidjeti hoće li mi koje ime nešto značiti.

Nijedno mi nije ništa predstavljalo. Osim Brightfellowa, čije prezime nije bilo jako često pa sam logično zaključio da mu dvojnik ne trčkara ulicama, nitko mi nije bio poznat. Pogledao sam drugi stupac. Od dvanaest imena na popisu osam ih je bilo mrtvo, a tri još uvijek aktivno. Teško je dobiti informaciju od mrtvaca, a nisam mogao zamisliti da bi netko tko je još uvijek u službi Krune htio sa mnom razgovarati o tajnom eksperimentu koji su prije jednog desetljeća proveli u djelo. To je značilo da mi ostaje samo jedno ime

— Afonso Cadamost, sudeći prema imenu, doseljenik iz Miradina.

Celijina pomoć bila je neprocjenjiva, čak i ključna, ali postojalo

je puno toga što mi ona nije mogla reći. Morao sam saznati protiv čega se borim, podrijeklo Brightfellowova ogavnog stvora i kako ga zaustaviti. Kako bih to saznao, trebao sam razgovarati s nekime tko je uprljao ruke — a zaključio sam da nema prljavijih ruku od Cadamostovih.

To je sve bilo divno, ali naravno, nisam znao kako ga pronaći. Mogao bih ispitati svoje kontakte, ali vjerojatno mi to ne bi puno pomoglo. Nije nužno bio u Gradu sjena, možda čak nije više živ

— samo zbog toga što vlada ne zna da se nešto dogodilo, ne znači da se nije dogodilo, što je dokazivalo i moje uspješno poslovanje.

Mozgao sam, kada je Adolphus ušao. Blijedo lice mu je drhtalo i spremao se skinuti s duše teret stravičnih vijesti. To se pretvaralo u osobito neugodan jutarnji ritual.

»Sve je u redu. Čuo sam.«

»Čuo si za Crispina?«

Kimnuo sam.

Preko lica prešla mu je zbunjenost, olakšanje pa grizodušje. Adolphus ima izražajno lice. »Žao mi je«, rekao je jednostavno, a činjenica da je to iskreno mislio vrijedila je puno više od nekakvog elokventnog pokušaja.

»Ako se želiš iskupiti, možeš reći Adeline da mi isprži nekoliko jaja.« Bio je na pola puta do kuhinje, kada sam ga zaustavio. »Kako si saznao?« upitao sam, a očito pitanje nije mi izgledalo toliko očito nakon noći u kojoj sam uništavanjem tjerao mozak na pokornost.

»Agent je došao dok si spavao. Rekao je da će kasnije navratiti.«

»Kruna je došla, a nisu me probudili?«

»Došao je neslužbeno. Rekao je da je došao iz pristojnosti.«

Ta razina uljudnosti bila je nevjerojatna i u najboljim okolnostima. »Kako se zvao?«

»Nije rekao, a ja nisam pitao. Mlad, platinasto plava kosa, seronja.«

Što je Guiscard htio? Osvetu? Nisam mislio da bi Crispin bio toliko lud da razglasi iznimno ilegalnu potragu koju je obavio za mene.

Adolphus je nastavio svoj put do kuhinje. »I skuhaj kavu kad već ideš tamo«, povikao sam kad su se vrata zalupila.

Razmišljao sam o situaciji u kojoj sam se našao i pokušavao se treptanjem riješiti glavobolje. Div se vratio nekoliko minuta kasnije donijevši mi doručak. »Je li ovo Adeline ispekla?« pitao sam žvačući komad zapečene slanine.

Odmahnuo je glavom. »Odvela je Carića na tržnicu. Ja sam to ispekao.«

Ispljunuo sam komad ljuske od jajeta. »Stvarno?«

»Ako ti nije fino, možeš sam sebi napraviti doručak.«

»Sumnjam da je naš prijatelj dobar kuhar«, komentirao je glas iza mene.

»Zatvori vrata«, rekao sam.

Guiscard je to i učinio, a zavijanje vjetra opet je postalo nečujno. Adolphus je gledao došljaka preko mog ramena i nije prikrivao antipatiju.

Agent je sjeo na barski stolac pored mene. Izgledao je umorno i oronulo, a plava kosa bila mu je razbarušena. Čak je imao i malu mrlju od hrane na desnom reveru, krajnji dokaz nemira koji je u njemu uzrokovala smrt našeg bivšeg partnera. Kratko mi je kimnuo te se okrenuo prema Adolphusu. »Crnu kavu molim.«

»Nismo otvoreni«, rekao je Adolphus, ostavio krpu na šanku i otišao otraga.

Ja sam tiho uživao u svojoj kavi.

»Nisam mu baš drag, zar ne?« pitao je Guiscard.

Ustvari, Adolphus ima meko srce, a u bar su svi dobrodošli — vjerojatno bi poslužio poglavara Republike Drena da je Njegova Milost odlučila posjetiti Grofa, stoga je vjerojatno okrutnost koju je doživio zadnji put kada je Kruna došla u njegovu krčmu uzrokovala njegovu sadašnju hladnoću prema agentu. »Sigurno bi se prema meni slično ponašali na tvom omiljenom pojilištu.«

»Vjerojatno. Je li ti div barem prenio moju poruku?«

»Čuo sam vijest.«

»Žao mi je.«

Odjednom je sve ispunilo žaljenje. »Nemoj se meni ispričavati — jedva sam i prozborio s njim pola desetljeća. Ti si mu bio partner.«

»Partner puno nižeg ranga, i to samo šest mjeseci. Mislim da mu se čak i nisam sviđao.«

»Ja znam da mene nije volio pa mi je i dalje žao što ga nema. Ima li Crna kuća kakvih tragova?«

»Tijekom pretrage nisu ništa otkrili. Ledena Kuja sada ide na mjesto zločina. Neki su te htjeli ispitati, ali glavešine su nas pritisnuli i naredili da te pustimo na miru. Pretpostavljam da još imaš prijatelje na gornjim katovima.«

Starac mi nije bio prijatelj, ni po jednoj definiciji — ali nije htio da netko ometa moju istragu.

»A ti? Imaš li ti kakvih ideja?« upitao je Guiscard.

Zagledao sam se u gustu, crnu kavu. »Sumnjam na nekoga.«

»Pretpostavljam da to ne želiš podijeliti sa mnom?«

»Samo ti pretpostavljaj.«

Prvi sam put u razgovoru ulovio tračak čovjeka kojeg sam upoznao dok sam stajao iznad tijela male Tare. Trudio se opustiti ljuto izvijene usne i priznajem da, kada je progovorio, u njegovu glasu nije bilo prezira. »Volio bih pomoći ako mogu.«

»Zar nisi rekao da ti nije bio drag?«

»Rekao sam da mislim da ja njemu nisam bio drag. Meni se on uvijek sviđao — ali to nije važno. Bio mi je partner i postoji pravilo u ovakvim situacijama. Ako Crna kuća ne može otkriti tko ga je ubio, onda mislim da želim udružiti snage s tobom.«

To je zvučalo previše mladenački sentimentalno za moj ukus. Počešao sam se po bradi i pokušao zaključiti laže li i, ako je tako, je li to važno. »Zašto bih ti vjerovao?«

»Nisam znao da imaš toliko resursa pa možeš sebi priuštiti odbijanje nečije pomoći.«

»U redu«, rekao sam i predao mu komad papira iz džepa. »Crispin je ubijen zbog ovoga. To sam našao na njegovu tijelu prije nego što ste se vi pojavili. To je ključni trag u neriješenom zločinu.

Zbog toga što to nećeš smjesta predati agentu zaduženom za ovu istragu kršiš zakletvu koju si položio kao nepristrani arbitar pravde prijestolja, a zbog toga što me nećeš predati Crnoj kući pomažeš kriminalcu u zločinu kažnjivom smrću. Zbog prvog izgubit ćeš položaj, a zbog drugog izbacit će te iz službe.«

»Zašto mi to pokazuješ?«

»Na popisu je čovjek s kojim bih jako htio popričati, čovjek koji bi mogao pojasniti Crispinov kraj. Ja ga ne mogu naći, ali ti bi mogao. A, ako ga pronađeš i ako ja saznam za to... To bi mi bilo korisno. Naravno, uz uvjet da ne završim u tamnici zbog uništavanja mjesta zločina.«

Zurili smo jedan u drugog, običaj je nalagao još jednu rundu izazova, a zatim je naglo kimnuo. »Nećeš završiti u tamnici.« »Radi se o Miradu. Treći odozdo.«

Ustao je s barskog stolca. »Javit ću ti kad nešto otkrijem.« »Agente! Nešto si zaboravio.« »Što?« upitao je. Možda se doista iskreno zbunio. »I dalje imaš moj popis.«

»Ah, oprosti!« rekao je i izvadio papir iz džepa te mi ga predao prije nego što se okrenuo i izašao.

Možda Guiscard nije bio onoliko glup koliko sam mislio. Pijuckao sam kavu i razmišljao o danu koji me čekao.

Adolphus se vratio iz stražnje sobe. »Plavokrvni je otišao?«

»Ne skriva se ispod stolova.«

Adolphus je frknuo i posegnuo u džep te mi predao tanki žućkasti papir zapečaćen voštanim pečatom. »Ovo je stiglo za tebe dok si spavao.«

Uzeo sam pismo i podigao ga prema svjetlu gledajući pečat — lava okruženog jednakim dijamantima na trima stranama. »U budućnosti možeš me obavijestiti o svemu što sam propustio čim me vidiš. Ne trebaš to otezati poput starca dok piša.«

»Nisam poštar.«

»Nisi kuhar, nisi poštar — kojeg ti vraga ovdje radiš?«

Adolphus je zakolutao okom i počeo čistiti stražnje stolove. Uskoro će stići popodnevni pijanci koliko god vrijeme bilo surovo.

Slomio sam noktom pečat od voska i pročitao pismo.

Isporuka koju ste predali na večer našeg prvog susreta nije dostatna. Možda biste mogli pronaći put do Setonskih vrtova sutra prije devet i donijeti jednaku količinu pa bismo mogli porazgovarati nakon što završim jedan nevezani posao.

Vaš vjerni prijatelj,

Njegova Milost lord Beaconfield

Moji vjerni prijatelji obično ne šalju zahtjeve zamaskirane u molbe, ali gornji slojevi očito svašta sebi dopuštaju. Presavio sam poruku i spremio je u torbu.

»Jeste otvoreni?« Iza sebe začuo sam nejasno mumljanje redovitog gosta.

To je zvučalo poput dobrog poticaja da krenem, a i bilo je vrijeme da vidim kako bi najskuplja kurva u Rigusu mogla razjasniti moju situaciju. Dohvatio sam kaput iz sobe i izašao van u nevrijeme.

28. POGLAVLJE

Stajao sam ispred ulaza u kuću od crvene cigle sjeverno od centra blizu Korovih Visova i raskošnih plemićkih imanja. Zdanje je bilo skromno iako mi je Yancey rekao da je ovo jedan od najskupljih bordela u gradu. Kurve iz Grada sjena svoj zanat reklamiraju otvoreno, otkrivene grudi vire kroz crvene zastore, ponude se dobacuju kroz otvorene prozore. Ovdje to nije bilo tako. Pored vrata boje pepela nalazila se mala brončana ploča na kojoj je bilo ugravirano: Baršunasti kovčeg.

Glasno sam pokucao i nakon nekoliko trenutaka vrata su se otvorila otkrivši blijedu ženu u ljupkoj, ali skromnoj plavoj haljini. Imala je tamnu kosu i bistre plave oči te me je pozdravila zamamno se osmjehnuvši, uvježbano i pomalo koristoljubivo. »Mogu li vam pomoći?« pitala je slatkim zvonkim glasom.

»Želio bih vidjeti Mairi«, rekao sam.

Razočarano je spustila kutove usana. Dojmila me njezina sposobnost istovremenog izražavanja topline i superiornosti. »Bojim se da Mairi ne prima puno ljudi, a one koje prima stalni su gosti. Ustvari, nikoga u kući trenutno ne zanima upoznavanje novih prijatelja.«

Prekinuo sam je prije nego što mi je stigla zatvoriti vrata ispred nosa. »Možete li reći gazdarici da je vani Yancevjev prijatelj? Mislim da me očekuje.«

Kada sam spomenuo Rimotvorca, osmijeh joj je postao prirodniji. »Pogledat ču je li slobodna.«

Razmišljao sam bih li smotao cigaretu, ali zaključio sam da bi to moglo pokazati manjak stila. Umjesto toga, samo sam protrljao ruke jalovo se pokušavajući ugrijati.

Kada su se vrata otvorila nekoliko minuta kasnije, tamnokosa djevojka zamijenila je ljubazan prezir toplom dobrodošlicom.

»Mairi može odvojiti nekoliko minuta za razgovor. Uđite, molim vas.«

Ušao sam u elegantno predvorje u kojem je mramorni pod vodio do stubišta obloženog crvenim baršunom s rukohvatom od tamne ebanovine. Jako velik čovjek u dobro krojenom odijelu stajao je pored

ulaza i oprezno me odmjeravao, a jedino oružje koje sam uočio na njemu bile su šake veličine šunki. Nisam sumnjao da su razorne kada udare.

Lijepa domaćica stajala je u podnožju stuba, a ruke je sklopila iza leđa. »Dođite sa mnom, odvest ću vas gore.«

Bezuspješno sam pokušavao ne zuriti u njezinu stražnjicu dok se ispred mene uspinjala stubištem. Pitao sam se koliko joj je godina i kako se počela baviti ovim poslom. Pretpostavljao sam da postoje gori načini zarade — bolje ovo nego rad na traci u tvornici deset sati na dan ili posao konobarice u nekoj krčmi u Gradu sjena. Ipak, širiti noge znači samo jedno, makar plahte ispod tebe bile svilene.

Na vrhu stubišta skrenuli smo desno i krenuli uskim hodnikom pored niza spavaćih soba te stali ispred vrata od hrastovine, blago pozlaćenih kako bi se razlikovala od ostalih. Djevojka je tiho pokucala. Grleni glas iz sobe pozvao nas je unutra i djevojka mi je otvorila vrata.

Na sredini sobe u koju sam ušao, što me vjerojatno nije trebalo iznenaditi, nalazio se raskošni krevet s baldahinom obavijen bijelom čipkom. Sve u sobi svjedočilo je o starom bogatstvu i rafiniranom ukusu, prije biste pomislili da je to spavaonica neke vojvotkinje nego budoar kurve. Za toaletnim stolićem u kutu sjedila je neka žena pa sam pretpostavio da je to Tamnooka Mairi.

Nakon Yanceyjeva opisa i slike koju sam nakon toga zamislio moram reći da sam na prvi pogled bio malo razočaran. Gledao sam tamnokosu Tarasaihgnicu koja još nije bila u srednjim godinama, ali približavala im se. Bila je prilično naočita čak i usprkos nekoliko kilograma viška oko struka — ali nije bila prelijepa, a pogotovo ne izuzetna. Od njih dvije vjerojatno bih odabrao onu koja me pustila u kuću jer je bila mlada i čvršća.

Međutim, onda se Mairi okrenula prema meni i ugledao sam njezine oči, tamna zagasita jezera koja su zadržala moj pogled duže nego što to pravila ponašanja dopuštaju i odjednom nisam mogao shvatiti kako sam tu ženu mogao usporediti s djevojkom koja me dovela ovamo. Usta su mi bila suha. Trudio sam se ne oblizati usne.

Jednim glatkim pokretom Mairi je ustala sa svog prijestolja, prišla mi i ležerno mi pružila ruku. »Hvala, Rajel, to bi bilo sve«, rekla

je na nestrianskom bez naglaska.

Rajel nam se poklonila i povukla te je zatvorila vrata za sobom. Mairi je tiho stajala dajući mi vremena da pregledam robu prije nego što počne prodaja.

»Govorite li nestrianski?« upitala je.

»Nikada mi nije ušao u uho.«

»Zbilja?« Zagledala mi se u oči, a zatim se grleno nasmijala zvučeći poput žablje pjesme. »Mislim da lažete.«

Imala je pravo — govorio sam nestrianski, ne poput izvornog govornika, ali dovoljno dobro da me ne opljačkaju na putu do katedrale. Prvu godinu i pol rata moj je sektor rovova zadirao u nestrianske linije. Momci nisu bili loši za kmetove koji se pare u blatu. Njihov kapetan slomio se i jecao kada je saznao da su njegovi generali potpisali zasebno primirje — no omraženost i nesposobnost visokopozicioniranih bila je opća pojava za vrijeme našeg nesretnog sukoba.

Zatreptala je i nasmiješila se. »Naravno, znate da ste mi lažući otkrili više nego što biste da ste iskreno odgovorili.« »A što sam vam to otkrio?«

»Da je vama prirodnije varati nego biti pošten.«

»Možda se samo pokušavam uklopiti u okruženje — ili je svaki vaš uzdah unutar ovih zidova bio iskren?«

»Ama baš svaki!« Svaku je riječ naglasila. U kutu se nalazio šank pa je uzela bocu, natočila tamnu tekućinu u dvije čaše i jednu mi dodala.

»Čemu nazdravljamo?« pitala je tonom glasa koji je nagoviještao razvratnost.

»Kraljičinu zdravlju i bogatstvu njezinih podanika.« Stari blagoslov bio je nezgrapan prijelaz, ali bila je profesionalna pa je to prihvatila. »Za Kraljičino zdravlje i plodnost njezinih zemalja.«

Otpio sam gutljaj pića. Bilo je dobro, jako dobro.

Mairi se smjestila na kauč od crvene kože i dala mi znak da sjednem na divan preko puta. Slijedio sam njezine upute. Sjedili smo jedno nasuprot drugome, a noge su nam se gotovo dodirivale. »Kako

znate Yanceyja?« pitala je.

»Kako itko ikoga zna? U svom poslu susrećem brojne ljude.«

»A koji je to posao točno?«

»Prikupljam novac za ratne udovice i siročad. U slobodno vrijeme njegujem napuštene štence.«

»Koja nevjerojatna slučajnost! To je isti posao kojim se i mi bavimo.«

»Pretpostavljam da su vaše štenare u podrumu.«

»A gdje vi držite siročad?«

Nasmijao sam se i otpio još jedan gutljaj.

Usne su joj se izvile u osmijeh i milovala me je svojim očima crnim poput ugljena. »Znam tko ste, naravno. Raspitala sam se nakon što je Rimotvorac tražio da vas primim.«

»Jeste li?«

»Kada mi je Yancey rekao za vas, nisam ni slutila da će mi se pružiti prilika upoznati tako slavnu ličnost iz podzemlja.«

Pustio sam da njezine riječi vise u zraku između nas. Nije shvatila moj mig pa je nastavila, a bila je uvjerena da uživam u komplimentima.

»Uvijek sam se pitala što se dogodilo Ludom Edwardu i njegovim ljudima. Zamislite kako sam se iznenadila kada sam otkrila da čovjek koji je prekinuo postojanje tog sindikata u Gradu sjena dolazi meni u popodnevni posjet.«

Mairi je imala dobre izvore. Samo je pola tuceta ljudi znalo istinu o tome što se dogodilo bandi Ludog Edwarda, a dvoje od njih bilo je mrtvo. Morat ću otkriti koji od preostale četvorice brblja.

Vrhom jezika polizala je donju usnu. »Zamislite moje uzbuđenje.«

Jedna od relativno malog broja prednosti koje donosi poprilična tjelesna deformiranost predstavlja odbacivanje istinskog uzbuđenja kao razloga ženina nabacivanja. U Mairinu slučaju nisam ni bio siguran je li postojao razlog — ustvari, sumnjao sam da se više nije sjećala kako to isključiti. Cijela situacija počela mi je djelovati trulo, moje šale i njezine brze replike.

»Fascinantno.« Otpio sam još jedan gutljaj viskija pokušavši isprati okus koji me navodio na pomisao da se netko poigrava sa mnom. »No, nisam došao zbog svoje povijesti. Poprilično sam upoznat s njom — moglo bi se reći potpuno.«

Moju neljubaznost primila je savršeno mirno, crvenilo uzbuđenja na njezinu licu izblijedjelo je do bjeline snijega. Iz srebrne tabakere na stolu pored sebe izvadila je tanku, crnu cigaretu, umetnula je u usne boje krvi te je zapalila jednim brzim pokretom šibice. »A po što ste točno došli?«

»Yancey nije ništa rekao?« upitao sam.

Iz nosnica pobjegao joj je oblak duhanskog dima. »Želim da me vi pitate.«

Preživio sam i gora poniženja. »Yancey kaže da imate oštar sluh i dugo pamćenje. Volio bih čuti što znate o lord Beaconfieldu.«

»Oštrici?« Učinila je nešto s licem što je prenijelo namjeru kolutanja očima bez velike nezgrapnosti. »Osim talenta zahvaljujući kojem je zaradio nadimak, on je tipični plemić koji se dosađuje. Hladnokrvan, amoralan i okrutan.«

»To zvuči više kao primjedba nego tajna«, rekao sam.

»I bankrotirao je«, završila je.

»Znači palača, zabave, novac kojim me platio...«

»Prvo je dao u zalog jer je nije imao novca za to drugo. Lord Beaconfield blagoslovljen je starim imenom, ubojitom rukom i ničim drugim. I, poput većine plemića, novac zna jedino trošiti. Uložio je desetke tisuća okara u ostarrichijski državni zajam, a sve je izgubio prošle jeseni kada mu to nisu isplatili. Priča se da ga dužnici čekaju na vratima, a da njegov osobni krojač odbija raditi za njega. Iznenadit će me ako preživi sezonu bez objave bankrota.«

»A dijamanti na njegovu grbu?«

»Recimo samo da je lav prikladniji.«

Čovjek kojem prijeti siromaštvo može počiniti strašna djela — to sam često viđao. Međutim, je li pomisao na to da će izgubiti onu prekrasnu kuću uistinu natjerala Nasmijanu Oštricu da se okrene ubijanju djece i crnoj magiji? »A njegove veze s Princem?«

»Prenapuhane. Bili su školski kolege u Atonu, jednom od onih strašnih internata koje guši tradicija, a gdje predaju pedofili. No, dragi Henry...« Zapitao sam se je li ovo usputno spominjanje prijestolonasljednika ukazuje na trunku istine u glasinama o njihovoj vezi ili je samo željela da to pomislim. »Pa, on je previše uštogljen za Oštričinu raskalašenost.«

»Zanimljivo«, rekao sam kao da nije tako. »A njegovi priljepci, znate li što o njima? Jeftini čarobnjak obavlja poslove za njega, zove se Brightfellow.«

Namreškala je nos kao da sam bacio govno na pod. »Znam ga — ali nisam znala da se spetljao s vašim vojvodom. Brightfellow je jedan od onih neprijatnih čarobnjaka koji lepršaju na dvorskim rubovima, prodaju svoj dar svim plemićima kojima je dovoljno dosadno ili su dovoljno glupi pa plaćaju njihove jeftine trikove. Nisam imala visoko mišljenje o Beaconfieldu, ali nisam očekivala da će se spetljati s takvim smećem. Sigurno je zbilja očajan.«

»Što bi Brightfellow mogao raditi za Oštricu?«

»Zbilja ne znam — ali budući da sam obojicu upoznala, mislim da možemo isključiti filantropiju.«

Zaključio sam da ima pravo.

Trenutak kasnije pročistila je grlo, proizvevši zvuk koji me nagnao da pomislim na šećer i dim, i naš je razgovor završio. »I to je to — to je sve što vam mogu reći o tajnim poslovima Nasmijane Oštrice.« Spustila je noge jednu uz drugu pa ih je ponovo prekrižila. »Osim ako ne želite još nešto.«

Naglo sam ustao, a čašu položio na stol pored kauča. »Ne, ništa drugo. Puno ste mi pomogli — dugujem vam uslugu ako budete što trebali.«

Ustala je. »Padam u napast da je odmah iskoristim«, rekla je i očima pogledala prema krevetu.

»Ne padate. Nimalo.«

Njezin pohotni pogled je nestao, a zamijenilo ga je nešto što je nalikovalo na iskreni osmijeh. »Zanimljivi ste. Navratite koji put, rado bih vas opet vidjela.« Prišla mi je jako blizu i osjetio sam njezin parfem

koji je bio opojan, baš kao i sve drugo u vezi nje. »A to stvarno mislim.«

Nisam bio siguran trebam li joj vjerovati. Dok sam izlazio, Rajel nije bilo nigdje na vidiku, ali izbacivač mi je mrko kimnuo dok sam prilazio izlazu.

»Je li zabavno raditi ovdje?«

Slegnuo je ramenima. »Tri tjedna u mjesecu.«

Suosjećajno sam kimnuo i izašao.

29. POGLAVLJE

Kretao sam se prema jugu, kada sam ugledao koščati lik koji . me pratio na suprotnoj strani ceste, a bio je pola ulice iza mene. Mogao me početi slijediti u bilo kojem trenutku nakon što sam izašao iz Mairine kuće — bilo bi lako iskliznuti iz stražnje uličice u gustoj magli.

Zastao sam na uglu na štandu starog Kirena i gledao robu. »Duoshao qian?« pitao sam podižući staklenu narukvicu na slabom danjem svjetlu kao ispriku da pogledam iza sebe. Prodavač mi je rekao cijenu deset ili dvanaest puta višu nego što je to smeće vrijedilo, a ja sam odglumio razočaranje i bacio bižuteriju u kantu. Brzo ju je zgrabio i gurnuo mi je u lice započevši govor o izvanrednim vrijednostima svoje robe. Moj pratilac tada se već bio dovoljno približio pa sam nešto razaznao. Nisam ni u snu mislio da bi Oštrica unajmio jeftinog nasilnika kakvog je ovaj huligan predstavljao i bilo je očito da nije heretik, tako da ni Ling Chi nije dolazio u obzir. Naravno, bilo je puno drugih ljudi u gradu kojima ne bi smetalo da padnem na nešto oštro. Mogao ga je unajmiti diler kojem sam se zamjerio ili neki šefu sirotinjskoj četvrti koji je mislio da ugrožavam njegov posao. Uskoro ćemo saznati.

Nisam se naoružao prije posjeta Mairi jer mi se činilo da tako ne bih ostavio dobar dojam, ali ne trebam oružje kako bih zaskočio ovog mršavog gada. Jedino bolje od zaskakanja gada je zaskakanje gada koji misli da on tebe vreba. Prošao sam pored trgovca, skrenuo u pokrajnju uličicu pa iza ugla, malo ubrzao prilikom skretanja...

Odjednom sam bio na tlu, vid mi se mutio od neobičnog osjećaja topline i svjetlosti koja prati jaki udarac u glavu, toliko da u prvi tren nisam prepoznao osobu koja je stajala iznad mene.

Samo u prvi tren.

»Hej, Crowley.«

»Hej, pederčino!«

Posegnuo sam prema njegovim gležnjevima, ali pokreti su mi bili spori i nespretni pa je Crowley smlavio sve moje nade o bijegu udarivši me vrhom čizme u rebra.

Zgurio sam se uza zid nadajući se da zadnji udarac nije ništa slomio, ali bol koju sam osjećao u boku poručivala mi je da je optimizam neutemeljen. Pluća su mi se mučila trudeći se pošteno napuniti, a za to vrijeme Crowley je bio ljubazan pa me nije mlatio, nego se zadovoljio izuzetno neprijateljskim cerekanjem. Uspio sam izbaciti nekoliko rečenica iz sebe. »Muči te matematika? Imam pet dana, Crowley. Pet dana. Ako te veliki brojevi zbunjuju, možeš se izuti i računati na nožne prste.«

»Jesam li rekao da je smiješan?« rekao je nekome iza sebe i sada sam shvatio da Crowley nije sam. Doveo je tri muškarca kao pojačanje. Nisam mislio da su agenti, već grubijani, možda dečki iz sindikata — u svakom slučaju, bili su ekstremno neprijazni. Zurili su u mene izmjenjujući izraze lica od jasne dosade do sadističkog zadovoljstva.

Izigrali su me kao pravog amatera. Prvi je dopustio da ga vidim i privukao mi pozornost dok su Crowley i dečki čekali u zasjedi. Tako mi Stare Rane, kako sam mogao biti toliko glup?

»Vidiš li uniformu na meni, klipane?« upitao je Crowley. »Ovo nema nikakve veze s Krunom ili Starcem.« Svoju je izjavu naglasio zadavši mi još jedan udarac u rame. Trgnuo sam se i pregrizao jezik. »Danas nisam na dužnosti.«

»Znači, sudbina je htjela da se sretnemo?« Osjećao sam metalni okus u ustima i krv kako mi curi niz bradu dok sam govorio.

»Ne bih to pripisao slučajnosti. Možda ima neke veze s time što mislim da si debelo nadživio svoju korisnost. Ranije ovog dana pojavilo se još jedno tijelo — ovog puta dječak.«

Jadni Avraham Mayana. »Nemoj se pretvarati da te briga za žrtve.«

»Imaš pravo. Ne radi se o njima.« Unio je svoje životinjsko Lice u moje, a njegov topli dah smrdio mi je pod nosom. »Radi se o tebi. Jebeno te mrzim. Mrzio sam te deset godina, još otkad si doveo u pitanje moju odluku u slučaju šarene trake. Kada je Starac prošli tjedan naredio da te privedemo, bio sam toliko sretan da sam skoro zaplesao. A kada smo te pustili...« Odmahnuo je glavom i raširio ruke. »Cijelo desetljeće čekam da se tobom pozabavim, a ti dobiješ još jednu priliku zbog te svoje brbljavosti. Znam da kažu da ne treba posao nositi kući,

ali... što reći? Možda spadam u državne službenike koji su previše posvećeni svom poslu.«

»Što misliš što će Starac reći kada otkrije da si me ubio?«

Nasmijao se bučno, ali to nije izgledalo ništa manje prijeteće iako je bilo klaunovski. »Kada ja napustim ovu uličicu, bit ćeš živ.« Umočio je svoj debeli prst u mlaz koji mi je tekao iz nosa pa je pažljivo, gotovo nježno proučio mokri, crveni prst. »Naravno, ne mogu govoriti u ime ove gospode. Neuvježbani su, znaš, ah entuzijastični. Uostalom, ne bih previše računao na milost tvog zaštitnika. Koliko ja vidim, nisi puno učinio kako bi smanjio nasilje u svom getu. Danas smo u rijeci pronašli dječaka — a mislim da si čuo za tužan kraj svog bivšeg partnera.«

Čudna toplina buknula mi je u želucu. »Ne spominji Crispina, pederska gorilo.«

Čizmom me udario u čelo, a lubanja mi se odbila od zida. »Prilično si žestok za nekoga tko će uskoro gledati vlastite iznutrice.«

Jedan iz njegove ekipe, mršavi Mirad s ritualnim ožiljcima na licu kakvima obilježavaju kriminalce u toj nesretnoj teokraciji, izvukao je tanki nož iz prevelikog kaputa i rekao nešto što nisam ćuo.

Crowley je -maknuo pogled s mene i zarežao na njega, a lice mu se izobličilo od mržnje. »Ne još, debilu jebeni! Rekao sam ti — prvo on krvari.«

Bolje prilike od ove neću imati. Povukao sam desnu nogu unazad i ispalio je u Crowleyjevo koljeno. Nešto još nije bilo u redu s mojim vidom i promašio sam metu pogodivši ga u cjevanicu.

To je bilo dovoljno, ali zamalo nisam uspio. Zaurlao je i udaljio se korak, a ja sam skočio na noge. Valjda je Crowley mislio da će me prvi udarac dulje zadržati na tlu. Glupa budala — poznaje me cijelo desetljeće i još nije naučio procijeniti tvrdoću moje lubanje.

Skrenuo sam iza ugla i čuo poznati udarac metala o kamen koji mi je rekao da je Miradova oštrica promašila metu. Stavljao sam jednu nogu ispred druge svom brzinom koju je moje isprebijano tijelo uspijevalo smoći i jurio sam zapadno prema kanalu koristeći posljednje atome snage.

Uličice u tom dijelu Grada sjena povezuju glavne ceste poput

mreže koju je ispleo pijani pauk, nepravilno se protežu naprijed-nazad. Gak ih ni ja ne znam sve dobro, a toga sam postao još svjesniji kada sam jednom ili dvaput prošao istim križanjima. Međutim, ako je meni bilo teško, znao sam da Crowleyju i njegovim dečkima nije bilo lakše — ljuti povici mojih progonitelja odbijali su se od zidova od sive cigle te su me još dodatno, premda nepotrebno, poticali.

Napustio sam zaklon koji su mi pružale uličice i izašao na široki bulevar koji prati kanal. Ovdje, južno od rijeke Andel, kanal je najširi, a nadsvođuje ga Rupertova grana. Udario sam u trk, stigao do podnožja i uspeo se na most od vapnenca. Obično je ovo područje puno putnika koji žure prema cilju i ljudi na pikniku koji uživaju u pogledu, ali po ovakvu vremenu nije bilo nikoga osim mene. Barem u početku.

S druge strane prema meni je dolazio čovjek kojeg sam prvog uočio kako me slijedi i nosio je dugi zaobljeni nož kojemu je oštricu okrenuo prema nazad, a sada je izgledao puno veći nego prije. Iza leda vidio sam kako Mirad s ožiljcima izlazi iz uličice, njegove crte lica bile su nejasne u gustoj magli.

Stao sam na najvišu točku na mostu Rupert i očajno pokušavao smisliti što dalje. Pomišljao sam na to da pokušam pobjeći iako je plaćenik brzo smanjivao udaljenost između nas, a kako nisam bio naoružan, mogao me zadržati sve dok me ostatak njegove bande ne sasjecka. Iza ramena čuo sam Crowleyja kako mi kune pretke i obećava obilnu kaznu. Brzi pogled iza leda otkrio mi je da se brzo približavao Miradu koji je usporio i čekao ostatak čopora kako bi svi zajedno krenuli na mene.

Ponekad uspjeh ovisi baš o žrtvovanom pijunu, topu stjeranom u kut. Češće je pak važna brzina i element iznenađenja. Crowleyja nitko nikada neće optužiti da je genijalac, ali ja nisam prvi jadnik kojeg je slijedio ulicama Rigusa. Da je imao vremena razmisliti još nekoliko sekundi, znao bi da bih se radije okupao nego ulovio u koštac s njegovim plaćenicima. Međutim, dok je skretao prema meni, još nije bio razmotrio tu mogućnost i tako je ostao praznih ruku kada sam se popeo na ogradu mosta i skočio u kanal.

Led nije bio tanak onoliko koliko je izgledao s mosta, zato sam gadno ozlijedio rame dok sam ga probijao. Nisam dugo osjećao bol jer me hladna voda anestezirala do kosti. Uspravio sam se i uspio skinuti

teški kaput. Čizme sam jedva istrgnuo s nogu, moji utrnuli prsti nisu surađivali i nisu uspijevali razvezati vezice.

Crowley će misliti da sam krenuo nizvodno, ali plivanje mi nikada nije išlo i nisu mi se sviđali izgledi koje sam imao ukoliko pokušam pobjeći njemu i dečkima. Umjesto toga, udario sam nogama i zaronio dublje. Kanal je bio gust od gradskog izmeta, previše mutan da bih vidio čak i da sam bio dovoljno lud pa otvorio oči, stoga sam se morao nadati da će Crowley nasjesti. Zadržao sam dah koliko sam dugo mogao, a zatim izronio na površinu po još zraka i gurnuo led dva centimetra iznad vode, a zatim opet zaronio na dno. Neću ovo moći dugo izvoditi. Udovi su mi već bili teški, svaki je pokret postajao sve teži, a tijelo mi je svakom sekundom bilo manje spremno izvršavati moje naredbe.

Još sam dvaput izronio po zrak prije nego što više nisam mogao izdržati hladnoću, a onda sam otplivao do zapadne obale i izašao iz vode. Nekoliko trenutaka ležao sam na prljavom kamenu i silio se pokrenuti, no ozlijeđeno tijelo nije reagiralo na moje zahtjeve. Pomisao na ono što će se dogoditi ako me pronađu Crowley i njegova ekipa, drugim riječima, mučenje i smrt, dala mi je dovoljno energije pa sam se podignuo na noge.

Neki drugi dan to mi ne bi uspjelo — vidjeli bi me kako se penjem iz bare i ulovili bi me — ali sa zaljeva spustila se gusta magla i odsjekla sve nesretnike koji su zapeli u njoj, a potjeru je učinila gotovo nemogućom. Crowley je nasjeo na moju varku — u daljini sam ih čuo kako se dovikuju i pokušavaju shvatiti gdje su me izgubili. Skrenuo sam južno u pokrajnju uličicu i kretao se što sam brže mogao. Vjetar mi je puhao u lice i osjetio sam nešto neobično — kosa mi se ledila na glavi. Ako uskoro ne skinem ovu mokru odjeću i ne stanem ispred vatre, hladnoća će učiniti ono što Crowley nije uspio, možda manje bolno, ali ipak trajno.

Uske uličice skretale su i vijugale, vid mi se bistrio i mutio, a strašna bol pojavila mi se u prsima. Imao sam još samo nekoliko ulica — zaključio sam da bih mogao uspjeti.

Trčanje mi se pretvorilo u brzi korak, zatim spori, zatim nezgrapno posrtanje.

Još jedan korak.

Još jedan.

Preko bijele kamene ograde popeo sam se sasvim nedostojanstveno usput grebući koljena, čak i niski zidići predstavljali su prepreku mojim zaleđenim udovima. Spotaknuo sam se preko zadnjeg zidića i pao na glavu pred vrata tornja. Rukama sam petljao po košulji tražeći Crispinovo Oko. Sa zakašnjenjem sam se sjetio da bi to moglo uništiti obranu Orlova gnijezda, ali prsti mi nisu surađivah, a i znao sam da se neću moći koncentrirati onoliko koliko moć Oka to traži. Podigao sam se na noge i uzaludno lupao po vratima, a moje molbe odnosio je vjetar.

Vodoriga je bila tiha, nijemo je gledala kako padam na tlo.

30. POGLAVLJE

Onog ljeta kad sam imao devetnaest godina, stanovnike Rigusa zahvatila je ratna groznica. Ulice su brujale o neuspjehu konferencije Hemdell i vijestima da su Miradin i Nestria, naši saveznici na kontinentu, mobilizirali vojsku radi obrane granice od drenske prijetnje. Kancelar Aspith naredio je novačenje dvadeset tisuča vojnika, tada je to bilo najveće okupljanje vojnika koje je Kraljevstvo ikada sazvalo. Nitko nije znao da će ta prva žrtva biti samo početak požara koji će potpuno opustošiti kontinent.

Nakon rata čuo sam puno različitih razloga zašto smo se uključili. Kad sam se ja prijavio, rečeno mi je da umiremo kako bismo ispoštovali ugovore sklopljene sa saveznicima — iako nisam shvaćao što ja imam od osiguravanja teritorijalnog integriteta propadajućeg miradskog carstva i njihovog izopačenog svećeničkog kralja ili od pomoganja Nestrianima koji osvećuju rane koje im je prije petnaest godina nanijela mlada Drenska Republika. Još uvijek to ne razumijem. Nije ni bilo važno — oni na vlasti odbacili su te argumente čim su naši vječni saveznici kapitulirali dvije godine nakon početka sukoba. Nakon toga slušao sam kako se nalazim stotine kilometara od doma jer štitim prekomorske interese Prijestolja ili sprječavam Drene u osvajanju luke koja bi im omogućila napad na raštrkane dragulje našeg kraljevstva. Profesor kojeg sam poznavao, moj klijent, jednom mi je pokušao objasniti da je rat bio neizbježni rezultat onoga što je on zvao »rast oligarhijskog financijskog interesa«. Tada smo bili prilično sprženi od snenotrsi i bilo mi ga je teško slijediti. Čuo sam puno objašnjenja — kvragu, pola Grada sjena i dalje krivi otočanske banke i njihov neprirodni utjecaj na dvoru.

Međutim, sjećam se adrenalina prije rata i gužvi u centrima za regrutaciju. Sjećam se napjeva — Dreni, robovi, čekaju ih grobovi! — to ste mogli čuti iz svakog bara u gradu u svako doba dana i noći. Sjećam se elektriciteta u zraku i ljubavnika koji se opraštaju na ulicama te vam mogu reći što ja mislim o tome. Otišli smo u rat jer je odlazak u rat zabavan, jer u ljudima postoji nešto što se uzbudi od pomisli, iako ne i od činjenice, da će u velikom broju ubijati druge. Boriti se u ratu

nije zabavno — boriti se u ratu poprilično je užasno. Hm, započeti rat? Započeti rat bolje je od noći provedene lebdeći na medu Deva.

Što se mene tiče — pa, djetinjstvo provedeno u borbi sa štakorima oko svježeg smeća ne usadi vam prave vrijednosti srednje klase o nacionalizmu i ksenofobiji zbog kojih bi netko poskočio na ideju o ubijanju ljudi koje nikada nije vidio. Bilo kako bilo, bolje je služiti vojsku nego raditi na pristaništu, barem sam ja tako mislio. U Uredu za novačenje rekli su mi da ću se vratiti za šest mjeseci te su mi dali opaki kožni oklop i šljem koji nije baš bio u skladu s veličinom moje glave. Nisu nas baš istrenirali — nijednom nisam vidio koplje dok se nismo iskrcali u Nestriju.

Prijavio sam se u prvom valu novačenja. Kasnije, za nas su upotrebljavali eufemizam »izgubljena djeca«, kada su brojevi stradalnika u tim prvim stravičnim mjesecima bili tri od četiri i četiri od pet. Većina momaka s kojima sam otišao nisu poživjela sljedećih dvanaest tjedana. Većina je umrla vrišteći, pogodila ih je strijela iz samostrijela ili šrapnel.

To nas je pak, sve još čekalo. To sam ljeto hodao Gradom sjena u uštirkanoj odori, starci su se rukovali sa mnom i pokušavali mi platiti pivo, a lijepe djevojke rumenile su se kad bih prošao pored njih.

Nikada nisam bio društven i nisam mislio da će ostali radnici na pristaništu roniti suze zbog mog odlaska pa se nisam s njima ni opraštao. Međutim, dva dana prije nego što sam trebao krenuti na frontu, otišao sam vidjeti jedino dvoje ljudi na svijetu za koje sam mislio da bi mogli oplakivati moju smrt.

Kada sam ušao, Ždral mi je bio okrenut leđima, a svježi povjetarac ispunio je sobu. Znao sam da ga je čuvar obavijestio o mom dolasku, ali ipak sam pričekao nekoliko trenutaka prije nego što sam ga pozdravio. »Gospodaru«, rekao sam.

Široko se osmjehnuo, ali oči su mu bile tužne. »Izgledaš poput vojnika.«

»Našeg, nadam se. Ne želim da me netko zakolje na brodu dok putujem onamo.«

Kimnuo je nepotrebno ozbiljno. Ždrala politika nije posebno zanimala. Poput drugih njegove sorte, interesi su mu bili ezoterični.

Iako je imao status čarobnjaka prvog reda, rijetko je odlazio na dvor i nije imao velikog utjecaja. Bio je pak, iznimno mudar čovjek i mislim da je shvaćao ono što većina nas nije — da ono što će uslijediti neće biti gotovo do Kratkodnevice, da jednom kada se oslobodi zvijer zvana rat, neće je biti lako opet vratiti u kavez.

Naravno, ništa od toga nije mi rekao — moj je odlazak bio neupitan. Ipak, vidio sam da je zabrinut. »Celia najesen odlazi na Akademiju. Mislim da će Orlovo gnijezdo biti jako hladno i mračno bez nje zimi. I bez tvojih posjeta, iako su u zadnje vrijeme postali neredoviti.«

»Znači, odlučio si je poslati na Akademiju?«

»Pozivnica zapravo nije zvučala kao molba. Kruna želi združiti čarobnjake i vršiti svoj utjecaj. Nema više trošenja vremena u tornjevima na vjetrovitim visoravnima. Nisam lud za tom idejom, ali... jedan starac ne može se sam boriti protiv budućnosti. Sve je to za opće dobro, tako govore. Čini se da se ovih dana puno toga žrtvuje radi tog neodređenog ideala.« Možda je shvatio da se njegova osuda može primijeniti i na moju situaciju pa je progovorio vedrijim tonom glasa. »Uostalom, uzbuđena je. Dobro će joj doći malo vremena provedeno s ljudima svoje dobi — predugo je sama sa svojim naukom. Ponekad se brinem...« Zatresao je glavom kao da tjera loše misli. »Nikada nisam planirao postati otac.«

»Dobro si se snašao.«

»Nije to tako lako, znaš. Mislim da sam je možda previše tretirao kao odraslu osobu. Kada sam shvatio da ima talent za magiju... Ponekad se pitam jesam li je prerano uzeo za šegrta. Ja sam se s dvanaest godina preselio kod Roana, bio sam dvaput stariji od nje, a uz to i dječak. Svašta je naučila, svačemu je bila izložena...« Slegnuo je ramenima. »Jedino sam je tako znao odgojiti.«

Nikada još nisam čuo Ždrala da tako otvoreno progovara o svojim brigama — uznemirilo me to, a iskreno, imao sam već dovoljno svojih briga. »Gospodaru, dobro je ispala. Postala je prava mlada žena.«

»Naravno, naravno«, rekao je i žustro kimnuo glavom. Ugrizao je brk na trenutak. »Je li ti ikada ispričala što joj se dogodilo prije nego

što si je pronašao? Što se dogodilo njezinoj obitelji, kako je preživjela na ulici?«

»To je nisam nikada pitao. Tako malo dijete i još djevojčica?« Ušutio sam jer mi je bilo draže ne odgovarati na to pitanje i ne razmišljati o tome previše.

Kimnuo je jer se i sam zaokupio jednako surovim mislima. »Vidjet ćeš je prije nego što odeš?«

»Hoću.«

»Budi ljubazan. Znaš da gaji osjećaje prema tebi.«

To nije bilo pitanje pa nisam odgovorio.

»Volio bih ti moći jamčiti sigurnost svojim darom, ali nisam vojni mag. Ponudio bih ti jurilicu koja se sama vrti, ali ne vidim kako bi ti to koristilo u borbi.«

»Ni ja.«

»Onda ti nemam što ponuditi osim blagoslova.« Budući da nismo imali prakse, naš zagrljaj bio je nezgrapan.

»Čuvaj se«, šapnuo je. »Za ljubav Šakrinu, čuvaj se.«

Otišao sam bez odgovora, nisam vjerovao svom glasu.

Krenuo sam niz stepenice do Celijine sobe i stao pred drvenim vratima. Pokucao sam. Odgovorio mi je nježni glas. »Uđi.«

Sjedila je na dnu divovskog kreveta, masivnog, svijetloljubičastog čuda u koji se nije uklapala njezina kolekcija plišanih igračaka. Plakala je, ali trudila se to sakriti. »Znači, učinio si to? Prijavio si se?«

»To je uvjet dobivanja uniforme.«

»Moraš... moraš ići?«

»Potpisao sam ugovor. Nestria ili tamnica.«

Oči su joj se ispunile suzama, ali dvaput je trepnula i nastavila: »Zašto?«

Kako odgovoriti na to pitanje? Kako sažeti tisuću protraćenih noći provedenih zureći u prljavi strop sobe potleušice u kojoj se troje ljudi naguralo u krevet, laktove koji vas guraju, san isprekidan hrkanjem idiota pored vas? Kako opisati spoznaju da će svijet drage

volje gledati kako trošite snagu služeći druge, ubiti vam duh dok gradite bogatstvo koje vi nikada nećete vidjeti? Kako objasniti da u toj partiji nemate šanse i da ćete, igrate li pošteno, ostati bez svega?

»Ovo je moja prilika. Rat donosi promjene — uzdrma poredak. Ovdje nisam ništa, smeće koje će odnijeti kiša. Ondje?« Slegnuo sam ramenima. »Morat će promaknuti ljude u oficire — neće biti dovoljno onih koji će moći kupiti položaj. Postat ću poručnik — možeš se kladiti u to. A poslije? U svijetu ima mjesta za čovjeka koji vreba svoje sretne prilike.«

Kada sam završio, Celia je zurila u mene, oči je raširila poput šteneta pa sam poželio da nisam ništa rekao. Nije bilo dobro hraniti njezinu opčinjenost. »Znam da hoćeš. Postat ćeš general prije kraja rata.« Zarumenila se i skočila s kreveta. »Voljela sam te od trenutka kada sam te upoznala, kada si se pojavio u mraku.« Bio sam jako svjestan njezine blizine i tankog materijala koji je njezino tijelo odvajao od mojeg. »Čekat ću te — čekat ću te koliko god bude potrebno.« Riječi su izlazile iz nje poput vode koja prelazi branu, slogovi su jurili jedan za drugim. »Ili, ako ne želiš čekati...« Omotala je ruke oko mene. »Znam da nemaš curu — znam da se čuvaš.«

Nezgrapno sam je potapšao po leđima. Bolje je ovo učiniti brzo, jedan brzi trenutak boli. »Kada sam imao trinaest godina, platio sam kurvi s pristaništa dva argenta da me odvede iza skladišta.

To što nikada nisam doveo ženu s kojom bih vas htio upoznati ne znači to što ti misliš da znači.«

Ni udarcem ne bih bio postigao jači efekt. Trebalo joj je dugo vremena da dođe k sebi, a zatim se još jednom bacila na mene. »Ali, ja te volim. Oduvijek sam te voljela — ti i ja smo isti, zar ti to ne vidiš?«

Lice je zakopala u moja prsa, a tanke ruke čvrsto je stisnula oko mojih rebara. Stavio sam prst ispod njezine brade i podigao joj lice jer sam htio da me pogleda u oči. »Nisi poput mene. Uopće nisi poput mene.« Lice joj je bilo mokro od suza. Provukao sam prste kroz njezinu tamnu kosu. »Zbog toga sam te dao Ždralu one večeri.«

Odgurnula me i pojurila prema krevetu jecajujući. Ovako je bilo bolje. Neko će vrijeme pariti. Naime, mlada je i brzo će to zaboraviti, a kasnije će osjećati samo blagi sram kad se toga sjeti.

Tiho i brzo koliko sam mogao izašao sam iz njezine sobe, sišao niz stepenice i izašao na svjetlo dana. Zatim sam otišao natrag u svoje prenoćište pa su uslijedila dva dana pijančevanja i kurvanja rijekom kojih sam se trudio potrošiti sav bakar od bijednog bonusa koji mi je Kruna dala za moje buduće usluge. Kada sam četrdeset i osam sari kasnije doteturao do pristaništa, nisam imao novca i glava me boljela kao da me mazga udarila u sljepoočnicu. Bio je to loš početak onog što će ispasti propali pothvat.

Nadalje, što se riče Celije i Ždrala, hm, slao sam im pisma, a i oni meni. Međutim, kao i sve drugo u toj prokletoj vojsci, komunikacija s domom bila je očajna pa nisam primio većinu njihovih pisama kao što ni oni nisu primili većinu mojih. Prošlo je više od pet godina prije nego što sam ih opet ugledao. Dotad smo se svi dosta promijenili, ali uglavnom ne na bolje.

31. POGLAVLJE

Kad sam se probudio, ležao sam na krevetu i zurio u gazu koja . je visjela iznad kreveta i četiri izrezbarena stupa koja su je pridržavala. Netko mi je skinuo mokru odjeću i obukao me u običnu bijelu halju. Strašna hladnoća i grozan osjećaj iscrpljenosti su nestali, a zamijenila ih je toplina koja mi se iz prsa širila u udove.

»Jesam li mrtav?« pitao sam u prazno.

Odgovorio mi je Celijin glas, ali nisam je vidio. »Da. A ovo je Cinvat.«

»Pitam se čime sam zaslužio vječnost okružen čipkom.«

»Nečim divnim, rekla bih.«

To baš i nije zvučalo kao da je govorila o meni. »Kako si me dovela gore?«

»Čarolijom, naravno. Manji zadatak za moj dar.«

»Danas malo sporije kopčam. To pothlađivanje čini čovjeku. Pretpostavljam da si i to riješila pomoću ćiribu, ćiriba?«

Sada sam je vidio krajičkom oka, prišla je i sjela pored mene. »Samo malo — uglavnom sam ti trebala skinuti mokru odjeću i dovesti te blizu vatre.« Prebacila mi je glavu u svoje krilo. »Žao mi je što si čekao, radila sam eksperiment u stakleniku te blesavo nisam predvidjela da ćeš me posjetiti polugol i promrznut.«

»Zamjenik šefa Specijalne jedinice zaključio je da imam loše higijenske navike. Odlučio sam poboljšati naš odnos pa sam se brzo okupao u kanalu.«

»Zar nisi rekao da si maknuo Crnu kuću s vrata?« Privjesak je visio na njezinom mekom vratu. Mirisala je poput sunčeve svjetlosti i svježeg cimeta.

»Izgleda da budim razinu mržnje na kojoj Starčeva zaštita nije dovoljna. Uostalom, nisam se baš držao svog dijela dogovora. Još je jedno dijete mrtvo.«

»Čula sam.«

»I Crispin.«

»Žao mi je.«

»Kako je Ždral?«

»Nije dobro. Gubi se.«

»Trebao bih ga posjetiti. Nakon što obučem hlače.«

»Radije nemoj.«

»Uvijek nosim hlače«, rekao sam. »Ne znam što bih bez njih.«

Tiho se nasmijala i maknula moju glavu iz krila. »Trebaš se odmarati. Malo kasnije doći ću te pogledati. Tada ćemo još razgovarati.«

Pričekao sam da napusti sobu te sam se uspravio — prebrzo, ispostavilo se. Zamaglilo mi se pred očima, a želudac mi se stisnuo i mislio sam da ću povratiti po Celijinim lijepim plahtama. Vratio sam glavu na jastuk i čekao da mi tijelo oprosti ovu zadnju lošu odluku.

Nakon nekoliko minuta kajanja prebacio sam noge na pod i polako se uspravio. Želudac mi je dojavio da je nezadovoljan, ali manje silovito nego maloprije. Zgrabio sam torbu koja je stajala na dnu kreveta, a zatim izašao iz sobe na stubište i popeo se dva kata do vrha.

Soba je bila prazna, prozori zatvoreni, ognjište ispunjeno sivim pepelom. Pričekao sam nekoliko trenutaka. Ždral je bio beskrajno darežljiv čovjek i gotovo beskrajno strpljiv, ali jako je volio privatnost. Nikada tijekom cijelog našeg poznanstva nisam ušao u njegove privatne odaje. Međutim, nisam se mogao vratiti kući u pamučnoj halji.

Osjećajući se poput uljeza, ušao sam u Ždralovu spavaću sobu. Njegove odaje bile su manje od Celijinih, a tamo se nalazio samo krevet, noćni ormarić i ormar u kutu. Svjetiljke na zidu nisu gorjele, a prozori su bili zatamnjeni crnim platnom koje je zaklanjalo ono malo svjetla koje bi pružio sivi dan.

Celia me upozorila da Ždralovo zdravlje postaje sve lošije i, sada kada sam ga ugledao, nisam je mogao optužiti da pretjeruje. Ležao je svinut na krevetu, tijela zgrčenog kao da ima vrućicu. Izgubio je većinu kose, a ono što je ostalo visjelo je u slabim uvojcima koji su mu padali na vrat. Oči su mu bile staklene i neusredotočene, njegova boja više je nalikovala onoj u leša nego u zdrave, makar stare, osobe s kojom sam razgovarao prije samo nekoliko dana.

Poželio sam imati hlače.

Nije reagirao na moj ulazak, a kada je progovorio, glas mu je pucao i naprezao se, nije ga poštedjelo propadanje koje je doživjelo njegovo tijelo. »Celia... Celia, jesi li to ti? Dušo, slušaj me, molim te, još ima vremena...«

»Ne, gospodaru. Ja sam.« Sjeo sam na tronožac uz njegov krevet. Nije bolje izgledao izbliza.

Zatreptao je, a zatim usredotočio pogled na mene. »Oh! Oprosti, nisam... nisam u zadnje vrijeme primao posjete. Nije mi baš dobro.«

»Naravno, gospodaru, naravno. Mogu li vam što donijeti?« pitao sam nadajući se da neće tražiti vrč zelene tekućine koji je stajao na noćnom ormariću. Svaki čovjek ima pravo odabrati način suočavanja sa svojom smrću, ali teško je biti suučesnik u eroziji Ždralova plodnog i kreativnog uma.

Odmahnuo je glavom, ustvari, više je zadrhtao. »Ne, ništa. Prekasno je za sve.«

Sjedio sam do njegova uzglavlja pet ili deset minuta dok je on tonuo u nemiran san. Spremao sam se ustati i pregledati mu ormar, kada mi je palo na pamet da mu nešto dugujem pa sam posegnuo u torbu te položio na stolić trubu koju je Carić bio ukrao.

Ždralova ruka poletjela je i zgrabila me za zapešće. Morao sam suspregnuti povik. »Roane, imao si pravo. Žao mi je što te nisam slušao.«

Čini se da me u bunilu zamijenio sa svojim starim učiteljem. »Ja sam, gospodaru. Roan Surovi mrtav je već pola stoljeća.«

»Pokušao sam ga držati podalje, Roane, pokušao sam stvoriti zaštitu od njega. Ali, ušao je — uvijek ude.«

»Vaša zaštita drži, gospodaru«, rekao sam. »Ljudi iz Grada sjena pamte i zahvalni su.«

»Nemamo što tjerati, Roane. Ti si to znao. Ali ja to nisam mogao shvatiti. Trulež je unutra, već je unutra.«

Pokušao sam smisliti nešto utješno, ali ništa mi nije palo na pamet.

»Oduvijek je ovdje. Sada to razumijem. Kako sagraditi zid koji

bi držao vani ono što je oduvijek unutra? To nije moguće, nije moguće!« Sada je već gotovo vikao. »Podigni ogradu, iskopaj jarak, podigni barikadu i miniraj prilaz — nećeš ništa postići! Već je ovdje! Na dnu nema ničeg osim krvi i govana!« Posljednje je riječi ispljunuo, a ja sam se nesvjesno trgnuo. Nikada još nisam čuo gospodara kako psuje niti je bio sklon izljevima bijesa. Počeo sam se pitati koliko moći još ima i hoće li u svojoj demenciji zapaliti toranj i sve oko njega.

»Tko to može otjerati?« upitao je, a kapljice pljuvačke padale su mu na zapetljanu bradu. »Tko to može iskorijeniti?«

Htio sam utješiti starog mentora pa sam progovorio bez razmišljanja. »Ja ću. Ja ću se pobrinuti za sve — možeš računati na mene.«

Nasmijao se pa sam bio uvjeren da se probio kroz ludilo i da me prepoznao, da njegov podrugljiv smijeh nije rezultat ludila, već iskrena procjena mog karaktera — i požalio sam što sam progovorio.

To je bio kraj našeg razgovora premda sam pričekao još nekoliko minuta kako bih bio siguran u to. Ždral je opet utonuo u isprekidan san i nije pokazivao znakove novog buđenja. Ja sam mu pregledao ormar i izašao odjeven u hlače koje su mi loše stajale te košulju koja mi je padala do koljena, a na prsima mi je bila uska. Zgrabio sam par čizama iz kovčega u hodniku i spustio se u kuhinju.

Celia se motala oko štednjaka, pristavila je čajnik, a tamna joj se kosa njihala dok se kretala.

»Sjećaš se kada smo pokušali raditi toplu čokoladu i skoro zapalili toranj?« upitao sam.

»Ne bi trebao biti na nogama. Da si došao pet minuta kasnije, birala bih ti grob umjesto da kuham večeru.«

»To nisi ranije spomenula.«

»Nisam htjela da se zabrineš, zato nisam spomenula stupanj tvojih ozljeda. Budući da znam koliko ti je teško razlikovati ludost od junaštva, vjerojatno sam trebala i pretjerivati.«

»Sve je uvijek jasnije kada gledamo na to s odmakom. Da opet mogu proživjeti ovaj dan, pokušao bih izbjeći premlaćivanje.«

Osoba može negodovati samo neko vrijeme kada je suočena s mojim neprestanim napadom humora. Čajnik je zazviždao. Celia je

napunila svoju šalicu i dodala još listova. Znala je da ja ne pijem čaj.

»Razgovarao sam s gospodarem«, rekao sam.

»I mislila sam da si rako došao do hlača.«

»Mislio je da sam Roan Surovi.«

»Rekla sam ti da se gubi.« Uzdahnula je. »Ponekad misli da sam njegova majka, ponekad me zove imenima žena koje mi nikada nije spominjao.«

Bilo je neobično zamisliti da je gospodar imao prošlost prije nego što je postao Ždral, da je prošao adolescenciju, bubuljice i mladenačke avanture. »Što misliš koliko mu je vremena ostalo?«

Lagano je puhnula u čaj. »Ne puno«, rekla je i to je bilo dovoljno.

Sjedili smo u tišini. Podsjetio sam se da imam previše svojih briga da bih energiju trošio na Ždralovu skoru smrt. Bilo je to okrutno, kao i istina, kao i mnogo toga. »Kopao sam«, rekao sam konačno.

»I?«

»Sjećaš se čarobnjaka Brightfellowa? Bio je na tvojoj godini na Akademiji.«

Rub šalice skrivao joj je usta, a oči su joj bile tajanstvene. Trenutak kasnije položila je šalicu na stol. »Slabo«, tekla je. »Ne baš. Bio je u Adelweidovoj kliki, stalno je istraživao ono što je bilo bolje ostaviti na miru.«

»Čini se da se sjećaš više nego što si mislila.«

»Pokušaj me pratiti«, nastavila je, »rekla sam ti da nas nije bilo puno. Nisam ga dobro poznavala... nisam htjela. Bio je iz jedne od provincija, ne sjećam se iz koje. Njegovi su bili seljaci i nije se mogao riješiti ideje da mu se svi smiju jer je odgojen u štali. Tražio je tučnjave. Ali, bio je blizak s Adelweidom, bili su prisni.«

Nisam mogao zamisliti da bi naduti gad kojeg sam upoznao za vrijeme opsade Donknachta imao posla s Brightfellowom. Međutim, sve drugo što mi je Celia rekla uklapalo se u ono što sam već znao.

»Znači, misliš da Brightfellow radi s Oštricom?« upitala je Celia.

»Nečim se bave. Samo još ne znam čime.«

»A talisman i dalje upire u vojvodu?«

»Da.«

»Što onda još trebaš? Zar ne možeš samo...« Napravila je pokret rukom premda nije bilo jasno znači li to zatvor ili ubijanje.

Odlučio sam pretpostaviti ono prvo. »Na temelju čega? Ilegalnog komada dokaza koji neodređeno ukazuje na umiješanost pojedinca slabo povezanog s moćnim plemićem? Crispinove informacije potvrdile su moje sumnje, no što se tiče Crne kuće...« Odmahnuo sam glavom. »Nemam ništa.«

Zagrizla je vrh palca. »Možda ti mogu nekako pomoći.«

»Znaš mene, previše sam ponosan tražiti pomoć, ali ne previše ponosan prihvatiti je.«

»Mogu vračanjem saznan nešto o vojvodinoj kući — možda to malo razjasni njegove radnje ili ti barem pokaže gdje trebaš tražiti dokaze.«

»Učini što god možeš«, rekao sam pitajući se zašto se toga nije ranije sjetila.

»Trebat će mi dan ili dva. Poslat ću ti poruku kada nešto otkrijem.«

»Hvala«, rekao sam i to sam stvarno mislio.

Celia je kimnula, natoćila još jednu šalicu čaja te dodala dvije kockice šećera.

»Neki dan sam imao sastanak s jednom od vidovnjakinja iz Crne kuće«, rekao sam.

Omotala je pramen kose oko kažiprsta. »Čudi me što ti Crna kuća daje pristup svojim sredstvima.«

»Hoćeš reći, nakon što me jedan od njihovih upravo pokušao ubiti? Smiješne su te tajne organizacije: jedna ruka ne zna što druga radi, čak i kada to uključuje ubojstvo.«

»Jeste li na tijelu pronašli ikakve znakove?«

»Ništa o ubojici. Ali, vidovnjakinja je našla znakove koji upućuju na to da je djevojka žrtvovana.«

»Mislim da smo se toga i bojali. Znali smo da se vojvoda upleo u crnu magiju. Ima smisla da je otišao do kraja.«

»Ako je Oštrica kriv.«

Odbacila je tu izjavu jednim pokretom ruke. Za nju je to pitanje bilo riješeno.

Volio bih da sam mogao stati — Celia je imala previše nježno srce da bi se upletala u nešto tako gadno. Međutim, na toliko pitanja nisam znao odgovoriti, a nisam imao koga pitati. »Što mi možeš reći o tome?«

»O ljudskoj žrtvi? Bojim se da ne mogu puno — o tome nam nisu predavali na Akademiji.«

Zašto ne? Adehveida su naučili zazvati stvorove iz tame koja nas okružuje, prizvati strahote i okrenuti ih protiv ljudi. »Ne zanima me cijeli proces, pokušavam shvatiti motiv. Što se postiže tim činom?«

Celia je zastala prije nego što je odgovorila. »Većinu čari omogućuje čarobnjakova unutarnja snaga, a njihova volja ih filtrira i usmjerava. Za veće čari energija se može crpiti iz izvora moći ili iz predmeta stvorenih u tu svrhu. U ekstremnim slučajevima

čarobnjak čak može ubrati bit nižeg oblika života i iskoristiti ga u čaroliji. U teoriji, ljudska žrtva omogućila bi isto, samo u puno većem razmjeru.«

Prevrtao sam to po glavi i pokušavao složiti smislenu priču. »Ne uklapa se. Oštrica je ostao bez novca, dobro — muškarcu poput Beaconfielda to je snažan motiv. Ako izgubi novac, gubi sve, status, čak i ime. Ne može tražiti običan posao. Ali, ipak — udružuje se s Brightfellowom, zaziva čudovišta iz nebesa i počinje klati djecu. Radi čega? Želi napuniti bankovni račun? To mi nekako nema smisla.«

»Previše usko razmišljaš«, rekla je. »Kada bi žrtvovali djecu, crpili bi doslovno beskrajnu energiju. Mogao bi hrpu blata pretvoriti u zlato. Mogao bi promijeniti osnovnu gradu postojanja. Želiš li takvu moć u rukama muškarca poput Oštrice?«

Prstima sam polako kružio po sljepoočnici. Što god mi je Celia učinila, počelo je slabiti i osjećao sam kako me glava počinje boljeti. »Vidovnjakinja mi je nešto pokazala. Čak i da Caristiona nije ubijena,

ne bi dugo poživjela. Imala je crvenu vrućicu.«

»To... nije baš moguće«, rekla je Celia.

»Vidio sam osip.«

»Osip može svašta predstavljati.«

»Imala je vrućicu«, rekao sam malo pregrubo pa sam nastavio nježnije. »Vidio sam dovoljno da budem siguran. Je li moguće da je Ždralova zaštita postala preslaba?«

»To nije moguće.«

»Kako znaš?«

»Zato što sam je ja preuzela«, rekla je i podigla šalicu do usana bacivši mi bombu u krilo.

»Nisi mi to rekla«, rekao sam.

»Grad noću spava jer zna da gospodar pazi na njih. Bolje je ne poljuljati to vjerovanje. Samo nekoliko ljudi na vrhu Biroa magičnih poslova zna da je došlo do promjene. Radi toga promaknuta sam u čarobnjaka prvog reda. Moram biti spremna obavljati gospodareve dužnosti kad on to više ne bude mogao.« To je bio pravi eufemizam za smrt roditelja, ali bilo mi je drago što Celia sve to podnosi tako mirno, pogotovo kada se činilo da budućnost Rigusa počiva na njezinim krhkim ramenima. »Znala bih da zaštita ne drži, stoga to nije istina.«

»Znači, tvrdiš da nije moguće da je Caristiona bila zaražena?«

»Ne, uopće to ne tvrdim. Nema šanse da je do zaraze došlo prirodnim putem, možda je netko namjerno širi. Kad bi je netko uveo medu stanovništvo, prenio je na dovoljan broj ljudi... zaštita koju je gospodar stvorio nije nepropusna. Mogu je slomiti i same brojke.«

»Misliš da Oštrica pokušava zaraziti djecu vrućicom? Zašto? Što on time dobiva?«

»Tko zna kakve je dogovore vojvoda sklopio kako bi dobio pomoć iz praznine? Nekako mislim da stvor koji si ugledao ne djeluje ukoliko ga ne očekuje nagrada. Možda je Beaconfieldov dio dogovora širenje epidemije.«

»Misliš da je to neka vrsta... vražje razmjene? Kako možeš biti sigurna u to?«

»Nisam jebeno sigurna«, odbrusila je. Psovka joj je nespretno

prešla preko usana dokazavši njezin strah. »Ne čitam mu misli, ne znam svaki detalj njegovog bolesnog plana. Znam da, ako se to nastavi, nestanak zaštite postat će samo pitanje vremena. Dok ti okolo tražiš tragove, Grad sjena nalazi se korak od smrti.«

U meni se probudio bijes. »Riješit ću to.«

»Koliko će još djece umrijeti prije nego što se prihvatiš svojih odgovornosti?«

»Riješit ću to«, rekao sam ponovo i bio sam ljut što me gurala, ali duboko u sebi znao sam da Celia ima pravo, da nisam trebao dopustiti da to toliko dugo traje. Ulozi su previsoki i ne smijem to odgađati — Beaconfield je moj čovjek. Uskoro će saznati što to znači.

»Ne možemo dopustiti da gospodarev rad ispadne uzaludan.«

»To se neće dogoditi«, odvratio sam. »Tako mi Prvorođenog, pobrinut ću se za to!«

Činilo se da ju je to malo smirilo. Položila je svoju meku ruku na moju i dugo smo tako sjedili.

Spuštao se mrak, a čekala me duga šetnja. »Htio sam te još nešto pitati. Razgovarao sam s majkom posljednjeg ubijenog djeteta. Rekla je da je znao tajne koje nije saznao od nje — podsjetilo me na neke znakove koji su Ždralu rekli da bi tebe mogao naučiti koristiti magiju.«

Celia je odgovorila i ne pogledavši me. »Sumnjam da je to važno. Roditelju je svako dijete posebno.«

Istina. Pozdravio sam je i izašao. Bila je rana večer i smirili su se hladni vjetrovi koji su mi ranije otežavali kretanje, a za sobom su ostavili prekrivač od guste magle. Htio sam još nešto učiniti, još sam imao posla, bilo je tragova koje sam trebao istražiti. Međutim, u svom oslabjelom stanju mogao sam se samo zaputiti prema Grofu, progutati zagorjelo meso i onesvijestiti se na krevet — koji je, primijetio sam razdraženo, bio puno manje udoban od Celijina.

32. POGLAVLJE

Sljedećeg jutra probudio sam se s modricom veličine jajeta na ramenu, ali to je bio jedini znak da sam prije manje od dvadeset i četiri sata bio korak od smrti. Podvrgnuo sam se magiji iscjeljenja i ranije, ali ništa se nije moglo mjeriti s ovim. Ždral je dobro podučio Celiju.

Otarasivši se ostataka sna, otvorio sam najnižu ladicu u komodi, povukao skrivenu oprugu te otkrio tajni pretinac. Uzeo sam nekoliko tuceta bočica vilinskog daha iz zalihe i šaku drugih kemikalija te sjeo za stol i bacio se na posao. Išlo mi je polako i prošlo je četrdeset i pet minuta prije nego što sam se obukao i naoružao. Morat ću se požuriti ako želim stići na sastanak s Oštricom.

Carić je dolje sjedio za stolom i slušao Adolphusa kako naklapa o mladosti. Bilo je lijepo za promjenu sići i ne ćuti vijesti o nekoj stravičnoj nesreći.

»Zbilja — jednom sam pojeo cijelu šunku u jednom obroku.«

»Istina, prisustvovao sam tome. Bilo je istodobno dojmljivo i odvratno. Narednih mjesec i pol smrdio je po svinji. Dreni su ga počeli zvati Varken van de duivel i padali su u nesvijest kad god bi namirisali slaninu.«

Adolphus je zaurlao od smijeha pa se čak i Carić nasmiješio.

Vražja svinja je ustala i obrisala ruke o hlače. »Hoću li reći Adeline da ti složi doručak?«

»Bojim se da ne. Već kasnim.«

»Hoću li otići po kaput?« rekao je Carić.

»Nema potrebe. Ovdje je lijepo i toplo.«

Ljutito me pogledao. »Idem s tobom.«

»Zapravo, ne ideš — ostat ćeš ovdje i praviti društvo Adolphusu. Ali, lijepo je znati da imaš tako bujnu maštu.« Gubio je vrijeme dok me strijeljao pogledom — previše me ljudi pokušavalo ubiti pa se nisam brinuo zbog bijesa adolescenta.

Magla od prethodnog dana nestala je tijekom noći i, umjesto nje, dočekalo me kristalno jasno jutro kakvo prethodi snijegu. Uputio sam

se na sjever prema Ulici Pritt i krenuo prema Starom gradu. Zakasnit ću nekoliko minuta na sastanak s Beaconfieldom, ali nije me to brinulo — dobro dođe malo bahatosti kada imate posla s aristokratima jer im to daje do znanja da vama nisu zanimljivi jednako kao što su sami sebi. Na pola puta počelo je sniježiti, guste pahulje najavljivale su nadolazeću mećavu. Ubrzao sam korak pokušavajući u glavi isplanirati sljedeći sat.

Setonski vrtovi divan su parkić na rubu grada blizu starih zidina koje se nalaze sjeverno od asherske enklave. Kamenom obložene avenije vode kroz pošumljeni kraj, kap jarkog zelenila na sivom krajoliku, a dovoljno su daleko od sirotinjskih četvrti pa se ne čuje buka. U centru je ljupka fontana od granita, a pored nje zanimljivo oblikovan travnjak — neobičan dodatak krajobrazu koji prosječnoj osobi koja dođe na piknik ništa ne predstavlja. Ujutro je uglavnom pusto, to je mjesto predaleko od unutrašnjosti, stoga nije baš posjećeno.

Međutim, u rijetkim prilikama mirnu samoću parka prekida sjaj oštrica i paranje svilenih košulja. Zahvaljujući dugoj tradiciji, park je određen kao arena u kojoj krema društva prorjeđuje brojnost svog stada, a mali travnjak upio je gotovo jednaku količinu krvi kao i ravnice Gallije. Dvoboji su ilegalni u kraljevstvu iako u praksi Kruna obično rado previdi pokoje ubojstvo — barem po tome zakon se jednako odnosio prema onima jako visokog i onima jako niskog roda.

To je bio glavni razlog zašto nisam htio da Carić pode sa mnom. Lord Beaconfield nije me pozvao u jutarnju šetnju — pozvao me jer je htio da ga gledam dok nekog ubija. Po mojoj računici, to mu je četvrta žrtva ovog tjedna.

Ušao sam u park i uskoro su me okružile bukve. Nekoliko stotina metara hoda ravnim puteljkom i tišina je zamijenila gradsku buku. Približio sam se sredini parka i tišinu je prekinulo tiho komešanje gomile. Čini se da neću biti jedina publika.

Grupica ljudi okupila se ispred borilišta, dvadeset ili trideset muškaraca koji su bili prijatelji ili poznanici sudionika jer se ovakvo što baš i ne reklamira. Sklonio sam se ispod udaljenog stabla i usisao zrak kroz zube. Bio sam u društvu nekih starih imena. Prošlo je puno vremena otkad sam upoznao ljude na dvoru, ali usprkos svom lošem pamćenju, prepoznao sam dva grofa i markiza koji su bili doušnici

Crne kuće. Kada bolje promislim, vjerojatno to još uvijek jesu.

Nasuprot publici nalazili su se borci i njihove klike, a razdvajalo ih je oko trideset metara travnjaka. Beaconfield je sjedio na klupici, ugodno zavaljen u višebojnoj tunici i dugom crnom kaputu. Okruživalo ga je šest njegovih uobičajenih pratitelja odjevenih manje ekstravagantno nego na balu, ali po mom sudu, i dalje nisu bili prikladno odjeveni za krvavi posao koji je trebao uslijediti. Dobro su se zabavljali i skakutali oko svog kapetana koji se podsmjehivao, ali nije se smijao.

Na drugoj strani atmosfera je bila drugačija. Oštričin protivnik bio je samo u društvu sekundanta, a njih dvojica nisu izgledali veselo. Duelant je sjedio na klupi, zurio u daljinu, a oči su mu bile neusredotočene, ali odlučne. Prije je bio u srednjim godinama nego u cvijetu mladosti, nije bio star, ali imao je i previše godina za ovakve gluposti. Njegov čovjek stajao je pored njega, kaput mu je bio napet preko trbuha, a nervozne ruke nije uspijevao smiriti.

Nikada nisam saznao zbog čega su se točno borili. Neki otklon od pravila ponašanja, vrsta nebuloznog sranja zbog čega gornji slojevi vole prolijevati krv. Pretpostavljao sam da je Beaconfield to izazvao — ljudi vole stvarati prilike za demonstraciju onoga što ih čini izuzetnima, a glavna vještina Nasmijane Oštrice počivala mu je na boku.

Vojvoda me primijetio pa mi je mahnuo. Je li ovo radio toliko često da mu je to bio samo jedan detalj u danu? Bolesni gad.

Krajičkom oka gledao sam kako se Beaconfieldov glavni sluga odvaja od ostalih. »Donijeli ste robu?« pitao je umjesto pozdrava.

»Nisam hodao ovako daleko radi zdravlja«, rekao sam i predao mu paket u kojem je bilo snenotrsi i vilinskog daha u vrijednosti od nekoliko okara.

Spremio je paket u pojas te mi predao kesicu koja je težila više nego što je trebala. Plemići se obožavaju razbacivati novcem, no ako je Mairi bila u pravu, Beaconfield to sebi nije mogao priuštiti. Tuckett me promatrao kao da očekuje da nešto kažem. Kada je shvatio da to ne namjeravam, rekao je: »Nadam se da znate da je ovo posebna čast. Pozvani ste svjedočiti izuzetnom spektaklu.«

»Tuckete, moram ti ovo reći — smrt nije jako rijetka pojava. A

nije ni ubojstvo, barem ne u mom kraju.«

Bahato je šmrknuo i vratio se u gomilu. Smotao sam cigaretu i gledao kako se pahulje tope na mom kaputu. Prošlo je nekoliko minuta. Sudac je stao na sredinu travnjaka i mahnuo sekundarnima koji su se približili bojištu.

»Govorim u ime gospodina Wilkesa«, rekao je debeli muškarac dovoljno sigurno da se ne osramoti.

Oštričin čovjek nije bio onoliko loš koliko je to mogao biti. Koliko ja znam, pravila duela ne traže od sudionika kovrčanje kose, ali barem je prišao koračajući umjesto kočopereći se. »Govorim u ime vojvode Rojara Calabbre Trećeg, lord Beaconfielda.«

Wilkesov sekundant opet je progovorio znojeći se usprkos hladnoći. »Zar ne postoji mogućnost pomirenja? Moja stranka spremna je priznati da je informacije saznala iz druge ruke, što se kosi s točnim transkriptom razgovora.«

Nisam savršeno razumio pravni žargon, ali to je zvučalo poput koraka prema pomirenju.

Beaconfieldov sekundant oholo je odgovorio: »Moju stranku zadovoljit će samo potpuni opoziv i javna isprika.«

Ili ipak nije.

Debeli je molećivo pogledao Wilkesa, a lice mu je bilo blijedo. Wilkes mu nije uzvratio pogled, samo je odmahnuo glavom u znak odbijanja. Debeli je zaklopio oči i progutao slinu prije nego što je nastavio. »Onda moramo nastaviti.«

Sudac je opet progovorio. »Borci neka mi pristupe oružja izvučena, no spuštena. Borba će trajati do predaje ili puštanja prve krvi.«

Oštrica se uspio izdvojiti iz šarenog mnoštva pristaša i krenuo je prema borilištu. Wilkes se podigao s klupice i učinio isto. Stali su na udaljenosti od nekoliko metara. Beaconfield se podrugljivo smiješio, kao i obično. Wilkesovo lice bilo je bezizražajno. Nisam mogao odoljeti porivu da navijam za njega.

»Na moj znak«, rekao je sudac i maknuo se s travnjaka. Wilkes je podignuo mač. Beaconfield je arogantno uperio oštricu ustranu.

»Počnite.«

Rano sam naučio da je Ona Koja Čeka Iza Svega gospodarica koja ne pravi razliku medu ljudima jer je pošast bez predrasuda odnijela i slomljene starce i bogatu djecu. U ratu sam ponovio tu lekciju, gledao sam kako mišićavi drenski kopljonoše i asherski mačevaoci umiru zbog dobro postavljene mine te nisam imao iluzija o nedodirljivosti. Nitko nije besmrtan. Nitko nije toliko dobar da ne može izgubiti od potpunog amatera ukoliko je osvjetljenje loše ili mu noga zapne za busen. Stotinjak kilograma mesa, kostur koji ni približno nije čvrst onoliko koliko izgleda — nismo stvoreni besmrtni.

Međutim, nikada nisam vidio nekoga poput Beaconfielda. Nikad prije i nikad poslije. Bio je brži nego što sam mislio da čovjek uopće može biti, bio je brz poput munje s neba. Borio se teškom oštricom, nečime između rapira i dugog mača, ali baratao je njome kao da je britva. Imao je nevjerojatnu tehniku i držanje. Nijedan njegov pokret nije bio uzaludan, nijednu kap energije nije nepotrebno potrošio.

Wilkes je bio dobar, jako dobar, i ne samo u arhaičnom i formalnom stilu borbe. Ubijao je i ranije, možda u ratu, možda u jednom od tih duela kojima se bogati zabavljaju onda kada bi se trebali baviti poštenim poslom, ali prolijevanje krvi nije mu bilo strano. Pitao sam se bih U ga mogao srediti i zaključio da možda bih kad bi mi se malo posrećilo ili kad bi ga moj stil iznenadio.

Bilo kako bilo, protivnik ga je potpuno i sramotno nadjačao. Gledajući kako se Oštrica poigrava s njim, pitao sam se što je, u ime Maleta, nagnalo tog jadnika da povuče mač na Beaconfielda, zbog koje je besmislice, shvativši je kao veliko pitanje časti, došao na tako blesavu ideju.

Usred borbe Oštrica je ulovio moj pogled, a zbog tog bi poteza bio umro da nije bio tako dobar. Wilkes je vidio svoju priliku i dao sve od sebe u napadu, pojurio je tražeći meso vrhom mača. Oštrica je odbio neprijateljeve udarce, parirao je svakom napadu i zamahu kao da ima nadnaravni instinkt.

Zatim je namignuo i napao, toliko brzo da ga nisam mogao pratiti, pa je Wilkesu zadao rupu u prsima koju je poraženi nekoliko sekundi zbunjeno gledao prije nego što je ispustio oružje i srušio se na do.

Priznajem da sam se, otkad sam upoznao Oštricu, znao zapitati koliko je reputaciju zasnivao na glasinama i lažima. Više neću trošiti vrijeme na to. Važno je znati vlastita ograničenja jer vas onda ne zasljepljuje ponos ili optimizam zbog vlastitih sposobnosti. Nikada neću biti zgodan. Nikada neću pobijediti Adolphusa u hrvanju ili bubnjati bolje od Yanceyja. Starac mi nikada neće oprostiti, nikada neću imati toliko novca da započnem ispočetka, nikada neću pronaći izlaz iz Grada sjena.

Također, nikada, nikada neću pošteno moći pobijediti lorda Beaconfielda. Povući oružje na njega ravno je samoubojstvu, baš kao i ispijanje udovičina mlijeka.

Pretpostavljam da je Wilkes dobio što je tražio — nije pametno uzrujavati ljude kojima je oštrica dio nadimka. Ipak, okupljena grupica izgledala je razočarana ishodom. Beacofieldov coup de grace bio je nesportski. Jedno je kada borac umre od sepse zbog rane u crijevima, a drugo je ubiti ga namjernim smrtonosnim pogotkom. Postojala su pravila ponašanja u tim situacijama — prva krv obično nije i posljednja. Naravno, Oštričini su ljudi iskazali nužno poštovanje, naborani rukavi udarah su jedan u drugi tijekom pljeska, ali ostala se publika nije žurila zapljeskao pobjedniku. Na travu je istrčao doktor, a slijedio ga je Wilkesov sekundant, ali sigurno nisu puno očekivali, a ako jesu, nade su im brzo splasnule. S pedeset koraka udaljenosti vidio sam da je rana smrtonosna.

Oštrica se vratio na svoje mjesto na drvenoj klupi pored glavnog borilišta, okružili su ga njegovi sljedbenici koji su se nadmetali u čestitanju nakon obrednog ubojstva. Košulja mu je bila raskopčana ispod vrata, a pahulje su mu se skupljale na tamnoj kosi. Osim crvenila na njegovim obrazima, ništa nije pokazivalo da je sudjelovao u nekoj vrsti sportskog natjecanja — gad se nije ni oznojio. Dok sam se približavao, smijao se nečemu što nisam čuo.

Naklonio sam mu se. »Smijem li reći da mi je bilo zadovoljstvo vidjeti vašu vještinu upotrebljenu u tako plemenite svrhe?«

Podrugljivo me pogledao i iznenadilo me koliko se drugačije ponašao pred lakajima. »Drago mi je što ste imali prilike tome svjedočiti. Niste odgovorili na moj poziv pa nisam znao dolazite li.«

»Kao i uvijek, gospodaru, vaš sam sluga.«

Ulizice su to shvatile kao iskazivanje pokornosti, ali vojvoda je cijenio sarkazam. Ustao je i otjerao parazite koji su ga okruživali. »Prošeći sa mnom.«

Učinio sam kako mi je rečeno i ulovio korak s njim na uskom kamenom puteljku koji je započinjao kod fontane. Kroz gole grane drveća dopirala je svjetlost, ali ne i toplina. Snijeg je sada jače padao, a padat će još i gore.

Beaconfield je šutio sve dok nas njegova pratnja više nije mogla čuti, a zatim je stao preda me. »Razmišljao sam o našem zadnjem razgovoru.«

»Laska mi što imam mjesto u lordovim mislima.« »Zasmetao me.« »Oh?«

»A još više ono što ste radili protiv mene nakon toga.« »A kakva bi promjena mog ponašanja zadovoljila gospodina?« »Ne seri — nije mi zabavno«, rekao je agresivno šepureći se poput pijetla sada kada je ubio žrtvu. »Prekini istragu. Reci nadređenima ono što žele čuti i makni mi ih s grbače — isplatit će ti se. Imam utjecaja na dvoru i imam novaca.«

»Nemate.«

Nestalo mu je boje s lica, one jarko crvene od ranije vježbe, i odgovorio mi je nezgrapno, a na jeziku je bio manje vješt nego u rukovanju mačem. »Postoje drugi načini na koje rješavam svoje dugove.«

»Trošite puno riječi«, rekao sam, »za čovjeka koji ima adut u rukavu.«

Osmjehnuo se, a ja sam opet osjetio da se nešto na njemu ne uklapa u arhetip koji ponekad odlučuje utjeloviti. »To sam rekao bez razmišljanja.« Progutao je slinu, poniznost je ostavila nepoznati okus u njegovim ustima. »Donio sam neke loše odluke, ali ne dopuštam da Crna kuća to iskoristi protiv mene. Nije otišlo predaleko — pogreške mi se još mogu oprostiti.«

Sjetio sam se slomljenog tijela male Tare i Crispina kako leži u blatu Grada sjena, stoga se nisam složio s njim. »Zadnji put sam ti rekao, Beaconfielde — ne znam o čemu govoriš.«

»To me čini nesretnim«, rekao je i oholo se uspravio. »A vidjeli

ste dovoljno pa znate što se događa onima s kojima nisam zadovoljan.«

Kao da mi je promaklo kada je ubio čovjeka samo kako bih ja to vidio. »Da, prikladno ste imenovani — no ja se neću dotjerati niti odrediti prikladno vrijeme da me zakoljete. Ja ugled nisam stekao ubijajući plemiće na pokošenoj travi. Stvorio sam ga u mraku, na ulicama, bez svite koja mi je pljeskom izražavala potporu i bez naputaka o pravilima borbe.« Gorko sam se nasmijao, zadovoljan što smo završili s pretvaranjem, sretan što napokon mogu pokazati svoju goruću mržnju prema ovom monstrumu. »Ako mene želiš napasti, morat ćeš zaboraviti pravila — a prije toga sredi sve svoje poslove.« Okrenuo sam se na peti ne želeći mu dati zadnju riječ. Ipak ju je imao. »Pozdravi Wilkesa kada ga sretneš!« Prvi ćeš ga vidjeti, kučkin sine, pomislio sam, krećući na istok prema gradu. Ti ćeš ga prvi vidjeti.

33. POGLAVLJE

Prolazio sam kroz Alledtown, kada sam na trenutak zamijetio Carićev gadni vuneni kaput dok se skrivao iza kola s jabukama. Pitao sam se je li me čekao ispred Setonskih vrtova, ali sumnjao sam u to. Sigurno me slijedio otkad sam napustio Grofa, još od Grada sjena, kroz park i sada natrag u grad. To nije bio lako — da ste me pitali prije nego što je to učinio, rekao bih da je to nemoguće.

Nakon početnog iznenađenja bio sam samo ljut, zbilja bijesan. Pomisao da me dijete slijedi dok me Crowley, Beaconfield, Šakra i još tko zna tko pokušavaju dokrajčiti bila je dovoljna da podivljam.

Skrenuo sam u pokrajnju uličicu i hodao do stražnjeg izlaza od neke krčme. Nestao sam iza sanduka i naslonio se na zid; donji dio lica prekrio sam podignutim ovratnikom kaputa i pustio da sjene sakriju ostatak.

Carić je sigurno mislio da ga nisam primijetio pa je skrenuo iza ugla manje oprezno nego što je trebao. Prije nego što je stigao provjeriti nišu, napao sam ga, primio sam mu ruke iznad glave i podignuo ga u zrak.

Psovao je bez prestanka i opirao se, pokušavao je zauzeti bolji položaj kako bi me napao, ali bio je još dijete. Dobro sam ga protresao i pojačao stisak sve dok se nije opustio. Onda sam ga bacio na guzicu u blato.

Ustao je i podigao ispred lica šake veličine jabuke, a pogled mu je bio bijesan. Morat ću reći Adolphusu da nije protratio popodneva učeći dječaka boks.

»Tako si mi koristan? Ignoriraš moje naredbe kad god ti to odgovara?«

»Umoran sam od toga da budem tvoj potrčko!« povikao je na mene. »Samo čistim bar i šaljem poruke! Zato sam te slijedio, u čemu je problem?«

»Problem?« Pravio sam se da ću ga udariti u želudac, a zatim sam ga gurnuo rukom u čelo. Posrnuo je i pokušao zadržati ravnotežu. »Jučer popodne neki opasni ljudi pokušali su me ubiti. Što da su se

vratili i primijetili te? Misliš da si mlad pa da te ne bi zaklali?«

»Preživio sam dosad«, rekao je ponosno i tvrdoglavo.

Izgubio sam živce i bijes se izlio iz mene poput bujice. Gurnuo sam mu ruke i bacio ga na zid uličice pritisnuvši mu prsnu kost. »Preživio si ovoliko dugo jer si smeće, niži od jebenog štakora, nisi vrijedan truda, zato te nitko ne bi ni utopio. Ali, podigni glavu iznad dna i vidjet ćeš kako će brzo doći po tebe, vidjet ćeš oštre noževe koji traže tvoje grlo!«

Shvatio sam da sam mu te posljednje riječi vikao u lice i da će ta lekcija dječaku nanijeti trajnu ozljedu ako je ne skratim. Maknuo sam mu lakat s prsa i pao je na do, a ovog je puta tamo i ostao.

»Moraš se opametiti, jasno? Hrpe pametnih dječaka iz Grada sjena leže u neobilježenim grobovima. Moraš biti pametniji od njih, moraš stalno biti pametan, moraš svake minute u danu biti pametan. Da si sin trgovca pamukom, to ne bi bilo važno, mogao bi priuštiti sebi ludu mladost. Ali nisi, ti si smeće iz geta i nemoj to nikada zaboraviti — Šakra neće.«

Još je uvijek bio ljut, ali slušao me. Istresao sam snijeg iz kose i voda mi se otopila na čelu pa mi je curila niz obraze. Pružio sam ruku i pomogao mu ustati.

»Što si vidio?« upitao sam iznenadivši se koliko sam se brzo smirio, a jednako nisam mogao vjerovati da sam trenutak ranije onako izgubio kontrolu.

Činilo se da se i on želio vratiti na mirne razgovore koje smo usavršili. »Vidio sam kako jedan plemić ubija drugoga i vidio sam te kako odlaziš s njim. To je Oštrica, je 1' da?«

»Da.«

»Što ti je rekao?«

»Da nije jako vjerojatno da ću umrijeti u snu.«

Carić se nacerio, još je uvijek bio uvjeren da sam nepobjediv. »Što si mu odgovorio?«

»Da ljudi čekaju u redu da me ubiju i da bi, ako ne požuri, mogao zakasniti na zabavu.« Nasmiješio se i, usprkos onome što sam mu ranije izgovorio, bilo mi je drago što je i dalje imao te iluzije,

možda sam se čak i ponosio njegovim visokim mišljenjem o meni. »Što Adolphus misli, gdje si?«

»Rekao sam da me šalješ Yanceyju, da želiš još podataka o Beaconfieldu.«

»Pokušaj im više ne lagati.«

»Pokušat ću«, rekao je.

Snijeg je postajao gori i počeo sam drhtati od stajanja. » Ako ti dopustim da me još neko vrijeme pratiš, obećavaš da ćeš se vratiti u Grofa kada ti kažem?«

» Obećavam.«

»A vrijedi li išta tvoja riječ?«

Ozbiljno me pogledao i brzo kimnuo.

»Onda dobro.« Krenuo sam van iz uličice i trenutak kasnije ulovio je korak sa mnom.

»Kamo idemo?«

»Moram posjetiti vidovnjakinju.«

»Zašto ?«

»Sada nastupa onaj dio jutra kada hodaš pored mene u tišini.«

Nakon trideset minuta stigli smo do Kutije i, kada sam rekao dječaku da me pričeka vani, kimnuo je i naslonio se na zid. Srećom,

vrata je čuvao Otočanin koji me zadnji put pustio i, premda je bio star, prepoznao me i ljubazno me pustio unutra bez pratnje.

Kada sam ušao, Marieke je bila pogrbljena iznad stola i divljački je listala staru knjigu u kožnom uvezu, a zbog toga bi preplašila i snagatora iz sindikata. Zalupio sam vratima pa je naglo okrenula glavu, bila je spremna oderati kožu jadniku koji je toliko blesav da je ometa u poslu. Kada je vidjela mene, polako je izdahnula, a malo njezinog nepresušnog bijesa isteklo je s dahom.

»Vratio si se«, rekla je pazeći da ne zvuči sretno. »Guiscard je bio ovdje ranije. Mislila sam da ćeš doći s njim.«

»Posvađali smo se. Meni treba sloboda, a on je djevojka za ozbiljnu vezu.«

»Misliš da je to smiješno?«

»Daj mi nekoliko minuta i možemo opet pokušati.« Na stolu nasred sobe plahta je prekrivala tijelo veličine djeteta. Ispod je ležao Avraham u vječnom počinku i čekao skori sprovod. Njegov neće biti veličanstven, neće biti javnih izlijeva žalosti, a po ovakvu vremenu vjerojatno ni vrhovni svećenik neće doći iz kapelice do zemlje blizu mora gdje Otočani pokapaju svoje mrtve. Grad sjena proživio je jesenski zanos, trenutak skupnog tugovanja usred jarkih boja lišća, ali nakon što je temperatura pala, nikome se nije žurilo iz kuće kako bi izrazio sućut obitelji malog crnca. Zbog brzine kojom su djeca nestajala iz Grada sjena ovo ionako više nije bio novitet.

»Pogađam da s ovim, što se vizija tiče, nisi imala više sreće nego s prethodnicom?«

Odmahnula je glavom. »Pokušala sam sve što znam, obavila sam sve rituale, meditirala nad svakim komadom dokaza, ali...«

»Ništa«, završio sam njezinu rečenicu i prvi put nije joj smetalo što je se prekida.

»Imaš li ti što konkretno?«

»Ne.«

»Nastaviš li toliko pričati, neću moći doći do riječi.«

»Da.« Razgovor je dosad bio gotovo ugodan — skoro sam se zavarao idejom da sam vidovnjakinji zapeo za oko.

»Zna li Biro magičnih poslova za talisman koji ti je ugrađen u rame?« pitala je.

»Naravno. Obavezno javim vladi svaki put kada radim nešto ilegalno.«

Trag osmijeha probijao se kroz mrki izraz na Mariekeinu licu, ali slomila ga je prije nego što je uspio sazreti. »Tko ga je tamo stavio?«

»Ne sjećam se. Cesto sam nadrogiran.«

Položila je ruke na stol iza sebe i izvila leda — zapanjujuće slobodan pokret s obzirom na to da je bila gotovo patološki iskompleksirana, kao da normalna osoba skine gaće i posere se na pod. »Dobro, ne moraš mi reći.«

To mi je i bio plan. »Kad bih maknuo plahtu i provjerio ima li

dječak osip«, pitao sam, »bih li ga pronašao?«

Zavjerenički se osvrnula, što je bilo nepotrebno jer smo bili u zatvorenoj prostoriji, ali ipak razumljivo. »Da«, rekla je. »Bi.«

Očekivao sam to, ali ipak je vijest bila gadna. Oštrica je sredio još jedno dijete, oteo ga je meni pred nosom, lišio ga života i ostavio ga da pluta u rijeci. Međutim, budući da to nekako nije bilo dovoljno, zarazio je dječaka, oslabio je zaštitu koja štiti grad — učinio je sve to zbog toga što se nije htio baviti poštenim poslom ili preskočiti nekoliko egzotičnih bančenja.

»Kad bi maknuo plahtu i ugledao osip«, odgovorila je, »bi li znao zašto je tamo?«

»Istražujem to«, rekao sam premda moj trud neće puno značiti ako grad ponovno napadne crvena vrućica.

Njezine oči, obično jasne poput neba na kojem nema oblaka, smračile su se. Nesigurnost je bio izraz koji Marieke nije često imala na licu i nije se osjećala ugodno kada ga je nosila. »Ti si trenutno jedini koji zna za to. Ne vjerujem Crnoj kući i nisam htjela proširiti paniku. Ali, pojavi li se još jedno...«

»Razumijem«, rekao sam. Trenutak kasnije pitao sam nešto očito: »Zašto si meni rekla?«

»Prvi put kada sam te vidjela, imala sam viziju o tome tko si i što radiš. To mi je teklo da te trebam uključiti.«

To je objasnilo napadaj. Kad smo već kod toga, to je objasnilo zašto bi netko kome je ljubaznost posve strana odvojio vremena za razgovor sa mnom.

»Ne želiš znati što sam vidjela?« upitala me. »Svi uvijek žele znati što ih čeka.«

»Ljudi su budale. Ne treba mi prorok da bih znao što me čeka. Pogledaj jučerašnji dan pa današnji. Sutrašnji će vjerojatno biti isti, kao i onaj nakon njega.«

Trebao sam krenuti. Carić je bio vani na hladnoći, a ja sam imao još puno posla koji moram obaviti prije malo odmora. Zagledao sam se u Avrahama. On će biti posljednja žrtva, rekao sam samom sebi, što god trebao učiniti.

Marieke mi je prekinula misli. »Jesi li je preživio? Prvi put?«

»Ne, ubila me. Zar ne vidiš?«

Zarumenila se i brzo nastavila. »Mislila sam, jesi li...«

»Znam što si mislila«, odvratio sam. »I, da, preživio sam je.«

»Kako je bilo tada?«

Ljudi me to ponekad pitaju kada čuju da sam tada većinu vremena proveo u Gradu sjena. »Pričaj mi o kugi«, kao da je to neki kvartovski trač ili rezultat velike borbe. Što sam im mogao reći, što su željeli čuti?

Možda bih im mogao pričati o prvim danima kada nije bilo gore nego svakog ljeta — jedno ili dvoje iz ulice, stari i jako mladi. Možda kako su oznake na kućama u kojima su bili bolesnici postajale sve brojnije, množile su se sve dok nije bilo kolibe ili zgrade koja na prednjim vratima nije imala slovo x. Možda o ljudima koje je vlada slala da spaljuju tijela, o tome da ponekad ne bi detaljno provjerili jesu li svi ukućani mrtvi ili ne bi pazili da se plamen ne razbukta.

Možda o noći nakon što su mamu i tatu stavili na kola, kako su nam susjedi prekopali kuću, samo su ušetali. Nisu bili sretni zbog toga, ali nisu se ni sramili. Ostalo mi je samo nekoliko argenata koje je otac uštedio i opalili su me u lice kada sam ih pokušao zaustaviti. Isti ti susjedi od kojih smo posuđivali šećer, s kojima smo pjevali himne na Kratkodnevicu. Tko ih je pak mogao kriviti kada više ništa nije bilo važno?

Možda o kordonima oko Grada sjena, debelim čuvarima koje su podmićivali hranom, ali nikoga nisu puštali van jer smo u njihovim očima bili ološ koji je vrhom koplja bolje držati podalje od pristojnih ljudi. Možda da sam godinama nakon toga budno vrebao priliku da izravnam račun, da i dan-danas to činim.

Možda o Henninu licu kada sam se treći dan vratio bez hrane, kako nije bilo ljutito, čak ni tužno, samo se predala — moja mlada sestra samo mi je položila ruku na rame i rekla da će sve biti u redu, da će sljedeći dan biti bolje, a njezin milozvučni glas i mršavo lice slomili su mi srce, jednostavno su slomili moje jebeno srce.

Izgleda da sam joj mogao reći puno toga.

»Nije bilo strašno«, rekao sam, a Marieke je napokon shvatila pa

je ušutjela.

Trebao bih krenuti prije nego što učinim nešto što ne bih trebao, stoga sam joj kimnuo u znak pozdrava. Valjda sam izgledao ljutito jer se pokušala ispričati — što je s njezine strane bio veliki čin kajanja — ali ignorirao sam je, izašao na hladnoću i strogo naredio Cariću da se uputi kući. Iako sam bio preblizu centra i nisam bio siguran, gurnuo sam bočicu pod nos i šmrkao sam sve dok mi se glava nije ispunila zujanjem pa nije ostalo mjesta za ništa drugo. Naslonio sam se na zid i stajao tako sve dok se nisam primirio i smogao snage da krenem pješačiti natrag.

34. POGLAVLJE

Proveo sam nekoliko sati u Grofu pijuckajući kavu s cimetom dok je mećava prekrivala grad debelim bijelim pokrivačem. Kasnog popodneva popušio sam džoint snenotrsi pa gledao Adolphusa i Carića kako grade snježnu utvrdu bez, po mojoj procjeni, osnovnog znanja o gradnji. Moja briga pokazala se opravdanom kada se dio istočnog zida urušio otvorivši presudan ulaz napadačkim silama.

Zabavljali su se. Ja nisam bio u prazničkom raspoloženju. Zaključio sam da me barem jedna skupina ljudi pokušava ubiti, a možda čak i tri. Osim toga, izvjesnost Starčeva roka neprestano mi je visjela nad glavom, smjestila mi se nekoliko centimetara iza očiju poput zvona za uzbunu. Nisam mogao prestati računati — sedam dana minus tri dana je četiri dana, sedam minus tri dana je četiri dana, četiri dana, četiri dana.

U najgorem slučaju pobjeći ću iz grada — imao sam zalihe u slučaju da se nađem u takvoj situaciji, stvorio sam lažne identitete u udaljenim regijama, tako da mogu nestati i nikada se ne vratiti. Međutim, sada je Starac bio upleten te nisam mogao znati hoće li ti identiteti potrajati — nijedna rupa u Rigusu neće biti dovoljno duboka ako me on odluči istjerati iz nje. Najgori scenarij bilo je prebjeglištvo, ponudio bih ono što mogu Nestriji ili slobodnim gradovima pa bi me oni smjestili u neku udaljenu provinciju. Još sam uvijek znao gdje je zakopano dosta tajni pa bih nekome bio zanimljiv, barem sam se tome nadao. Ako pak to učinim, morat ču se pobrinuti za Adolphusa i Adeline — a sada i za Carića. Nisam ih mogao ostaviti jer znam da bi ih kaznili zbog mene.

Brinut ćeš o tome kada za to dođe vrijeme, utješio sam se i krenuo ispočetka nadajući se da ću ovog puta uočiti nešto novo. Posložio sam komadiće u glavi, jedan za drugim, pitao se kako je Beaconfield od diletanta postao masovni ubojica.

Jednog se jutra probudi i shvati da nema dovoljno novca da krojaču ostavi napojnicu i počne razmišljati kako to ispraviti. Vjerojatno mu Brightfellow nije bio prvi izbor, vjerojatno se nekoliko puta neuspješno pokušavao sjetiti nečeg drugog. U nekom trenutku

upoznaje čarobnjaka i počnu razgovarati. Nije oduvijek bio prevarant i nije oduvijek izvodio smicalice za bogataše — bio je pravi čarobnjak i možda zna izlaz iz situacije ukoliko vojvoda nema ništa protiv njegovih metoda. Vojvoda nema ništa protiv. Naruče Tarino ubojstvo od Kirena, Brightfellowova poznanika, ali loše su odabrali, on zezne posao i moraju ga ubiti prije nego što zbog njega nadrapaju. Nekoliko mjeseci stanke i usavršavanja plana — nema više plaćenika, sami će vršiti sve otmice. Prva je Caristiona, pa Avraham, otimaju ih i žrtvuju pa bacaju negdje gdje neće ostati tragova.

To je bilo slabo, prokleto slabo. Imao sam motiv i sredstvo, ali ništa drugo. Što je povezivalo djecu? Zašto je zadnje dvoje bilo zaraženo? Previše pitanja, a premalo konkretnih dokaza. Brightfellowovo ime pisalo je na komadiću papira koji više nisam imao, izgubio sam ga za vrijeme kupanja u kanalu. Nekoliko prijetnji tijekom razgovora koji će Oštrica zanijekati. Znao sam da je Beaconfield kriv, ali Starcu neće biti dovoljan predosjećaj, a ja nemam koristi od napada na vojvodu ako time ne skinem Crnu kuću s vrata.

Sada sam zažalio što nisam više toga izvukao iz Oštrice za vrijeme našeg posljednjeg razgovora, već sam ga iskoristio za skupljanje jeftinih retoričkih bodova. Starac me prije, dok sam bio pod njegovim vodstvom, gnjavio zbog toga — tvrdio je da nemam kontrolu nad sobom. Rekao je da zbog toga nikada neću biti dobar poput njega, zbog toga što sam dopuštao da mi mržnja iscuri kroz zube. Tip je bolesni gad, ali vjerojatno je imao pravo.

Moram porazgovarati s Guiscardom, naći Afonsa Cadamosta, otkriti protiv čega se borim. Nisu me previše brinuli ljudi koje bi Beaconfield mogao unajmiti, no što je s Brightfellowom i njegovim bogohulnim ljubimcem? Hoće li me napasti? S koje udaljenosti? Kako se obraniti protiv njega i, najvažnije, kako ga, dovraga, ubiti ?

Volio bih da sam imao odgovore na sva ta pitanja prije nego što sam otvoreno objavio rat Nasmijanoj Oštrici.

Sjedio sam ispred kamina i čitao Elliotovu Povijest treće isokrotske kampanje, kada je ušao kurir odjeven u debeli kaput i zazvao moje ime. Mahnuo sam mu i predao mi je pismo.

»Je li gadno vani?« upitao sam.

»Pogoršava se.«

»Tako to ide.« Dobacio sam mu argent kao napojnicu — zaključio sam da mi vjerojatno neće trebati da podebljam mirovinski fond. Skoro mi je iščupao ruku iz ramena koliko ju je tresao.

Pismo je bilo izrađeno od finog ružičastog pergamenta sa stiliziranim slovom m na prednjoj strani omotnice.

Naš prvi razgovor jako me oduševio pa sam se potrudila poduzeti mjere potrebne da vas namamim na drugi. Reći ću vam samo da imam nove informacije koje bi vas mogle zanimati. Hoćete li navratiti u moj dom, recimo, u jedanaest? Čekam vas nestrpljivo,

Mairi

Pročitao sam pismo još dvaput te ga predao vatri i gledao fini ružičasti pergament kako se savija i naglo nestaje. Čini se da je Mairi mislila da je ono što mi ima za reći najbolje ispričati nakon radnog vremena. Vratio sam se Elliotu i glupostima istaknutih ličnosti.

Veći dio večeri nije bilo puno gostiju, oluja je bila jaka pa je spriječila čak i dolazak gostiju iz susjedstva. Pio sam točeno pivo koje uvijek pijem, ubijao vrijeme i pokušavao ne misliti o Mairinoj maslinastoj puti i crnim očima, a u tome sam polovično uspijevao.

Izašao sam oko deset pazeći pritom da Adeline i dečko budu u stražnjoj prostoriji. Nakon dvije minute u oblaku guste solike bio sam uvjeren da je ovo pogreška. Nisam bio mladac i ne pristaje mi probijanje kroz snijeg slijedeći miris pičke; Mairine vijesti mogle su čekati do jutra. Međutim, kada sam već krenuo, bio sam previše tvrdoglav i nisam se htio vratiti iako je vrijeme bilo toliko očajno da sam odlučio presjeći kroz Brennock umjesto slijediti kanal prema sjeveru.

Bio sam na pola puta kada sam ih čuo, a to nije bilo teško jer se nisu šuljali. Vjerojatno su smatrali da im njihov broj daje svu potrebnu prednost, no da su bili iskusniji, znali bi da neprijatelju ne treba pomagati koliko god rezultat sukoba bio izvjestan.

Osim djetinjastog zanosa, zasjedu su postavili prilično profesionalno. Dok su mi dvojica iza leda privlačili pozornost, njihovi drugovi već su me okružili sprijeda. Letimičan pogled otkrio mi je da me ne napada banda uličnih mangupa kojima ne smeta hladnoća —

ispod debelih crnih plašteva primijetio sam jarke boje prsluka od kašmira. Svaki je nosio masku koja im je donji dio lica zamijenila licem životinje, iste boje kao i plašt.

Zbog snijega nisam bio oprezan i mislio sam da će kasni sati spriječiti progonitelje. Sada sam se pitao je li pozivnica bila lažnjak, je li je osmislio Oštrica jer me želio izmamiti van? Nije tako izgledala, ali nije bilo teško povjerovati ni u to da bi Mairi sa svojim sabranim crnim očima promijenila stranu i izdala me sekundu nakon što je zalupila vrata.

Odlučio sam to pitanje dodati na listu briga o kojima ću razmišljati ako preživim sljedećih pet minuta i skrenuo sam u pokrajnju uličicu trčeći po prevrtljivom ledu. Iza sebe čuo sam klicanje goniča na tragu lovine. Sve zgrade u ovom području bile su nova vrsta tvornica konfekcije, s dugim redovima radnika na nemilosrdnim strojevima, zatvorene od lanjskog trgovinskog rata s Nestrijom. Krajičkom oka opazio sam bočni ulaz u jednu takvu tvornicu i zaletio sam se ramenom u vrata razbivši trulu bravu koja ih je držala zatvorenima.

Ušao sam u prostor dugačak stotinjak metara, a kroz razbijene prozore dopiralo je dovoljno svjetla zahvaljujući čemu sam se mogao kretati oko ogromnih šivaćih naprava koje su trunule u pogonu. Uz stražnji zid ugledao sam strmo metalno stubište i pojurio stepenicama. Hodnik je vodio do drugog stubišta i još jednih zaključanih vrata koja me, kao ni ona prva, nisu omela.

Uzverao sam se na ravni drveni krov koji je bio iskrivljen i sklizak. Preda mnom širio se pogled na grad, a panoramu gradske truleži zaklanjao je ogromni industrijski dimnjak koji je na tvornici stršio poput krune. Zahvaljujući ovoj strategiji, dobio samo nekoliko sekundi pa sam izvukao oštricu i okrenuo se kako bih se pozabavio tipom kojeg sam čuo iza sebe.

Maska mu je bila izrezbarena u uski kljun poput zebina i smijao se dok me napadao, smijao se i izvlačio oštricu, tanki mač koji je izgledao poput dječje igračke, a ne smrtonosnog oružja. Počeo je nešto govoriti, ali nisam imao vremena za čavrljanje i napao sam brzo u nadi da ću ga srediti i nastaviti bijeg.

Bio je brz i mlađi od mene barem deset godina, ali život proveden u mačevanju nije bio dobra priprema za ovo. Sitni snijeg

omeo je precizan rad njegovih nogu, a njegov stil, izbrušen u manje smrtonosnim okolnostima, otkrivao je prirodnu sklonost prema napadu do koje dolazi kada loša odluka znači samo gubitak meča. Neće mi trebati puno vremena da ga sredim.

Međutim, nisam imao vremena. Čuo sam korake njegovih kompanjona na stepenicama i znao sam da ga moram brzo dokrajčiti ili ću otkriti koliko trideset centimetara čelika u tijelu otežava disanje. Nakon njegove sljedeće finte odglumio sam da posrćem, pao na koljeno i nadao se da će nasjesti.

Uzbuđenje od pomisli da će me pogoditi pokazalo se prejakim i ispružio je oružje u nadi da će mi zadati smrtonosni udarac. Sagnuo sam se, tako nisko da mi je lice gotovo dodirivalo krov, a njegov rapir bezopasno je prešao preko mog ramena. Oslonio sam se lijevom rukom na zamrznuto drvo i odgurnuo se zamahnuvši mačetom i odrezavši mu ruku u laktu. Zavrištao je, a ja sam četvrt sekunde proveo čudeći se visini njegova glasa prije nego što sam mu sljedećim udarcem odvojio vrat od kralježnice. Svjestan da su mi drugi za petama, preskočio sam truplo i pojurio dalje.

Popeo sam se željeznim ljestvama trideset metara na vrh dimnjaka. Na vrhu sam skočio na noge i pogledao progonitelje, a taj mi je trenutak palo na pamet da sam gotov ako je netko od njih ponio samostrijel. Nije. Dvojica su stajala i zurila u mene, a mačeve su čvrsto držali u rukama dok je treći pregledavao njihovog mrtvog prijatelja. Nasmijao sam se ispunjen uzbuđenjem koje uvijek prati nasilje. »Plava krv prolijeva se poput svake druge!« Ponovno sam se nasmijao dok se s moje oštrice cijedila sukrvica. »Dođite po mene ako imate muda!«

Zaletio sam se i bacio u zrak, pripremio na udar i proletio kroz stakleni prozor susjedne zgrade u kojoj su se nalazili uredi. Pao sam i nezgrapno se otkotrljao malo se ozlijedivši. Podigao sam se na noge i pojurio u sljedeću prostoriju, zauzeo mjesto u mraku i nadao se da su moji progonitelji jednako ludi pa će me slijediti istim putem.

Nakon pola minute čuo sam dječački povik i dvojicu kako udaraju o tlo, čini se da im plaštevi nisu otežali taj pothvat, barem ne jako. Trećeg je ili izdala hrabrost, ili me pokušavao stjerati u kut dolaskom iz drugog smjera. Skok moje progonitelje nije dugo zadržao na tlu. Svjesni opasnosti koju donosi oklijevanje, pojurili su za mnom.

Prvog koji je prošao kroz vrata pogodio sam nožem, ciljao sam prsa, ali bacio sam previsoko te mu je nož završio u grlu — rijetka situacija u kojoj mi se nesposobnost isplatila. Pao je na tlo, a zadnji trenuci bili su mu ispunjeni boli. Nisam tratio vrijeme na žalovanje, krenuo sam na onog iza njega. Smrt prijatelja i slabo osvjetljenje značili su da nije dugo potrajao. Iskoristio sam trenutak užasa i natjerao ga prema razbijenim prozorima pa ga dokrajčio nizom brzih udaraca.

Stajao sam na rubu i razmišljao o skoku. Pao bih dva kata i nestao u mraku, ali nisam bio siguran bi li moj gležanj izdržao još jedan pad. Iskreno, u tom trenutku htio sam se riješiti i zadnjeg, htio sam mu gledati lice kada shvati da sam ubio ovu dvojicu, htio sam se dočepati nekoga nakon svih ovih dana tapkanja u mraku.

Tako sam se sjurio s drugog kata točno na vrijeme i vidio ga kako provaljuje kroz prednja vrata. Negdje putem odbacio je plašt s kukuljicom, ali ostavio je crnu njušku boje ugljena koja mu je skrivala identitet. Bio je veći od ortaka i, dok su oni imali tanke mačeve za duel, on je nosio dugu sablju s debelim brončanim štitnikom preko ruke.

Posegnuo sam u čizmu po drugi nož za bacanje. Nije ga bilo — sigurno mi je ispao u nekom trenutku borbe. Podigao sam mačetu i tupu stranu prislonio na svoju podlakticu. Riješit ćemo ovo na starinski način. Oprezno smo kružili jedan oko drugog i privikavali se jedan na drugog, a zatim je odglumio da će me napasti u prsa, a ja sam se izgubio u udaru čelika o čelik.

Bio je dobar, a njegovo oružje dobro je pariralo mojoj debeloj oštrici. Bol u gležnju nije mi ovo olakšavala i mučio sam se pratiti njegov ritam. Morao sam nekako steći prednost.

Ukrstili smo mačeve i nasrnuo sam na njega, a zatim mu pljunuo gustu pljuvačku u lice. Bio je pribran pa je nije obrisao, ali vidjelo se da ga je to iznerviralo.

Povukao sam se nekoliko koraka. »Tvoje sam prijatelje ubio?«

Šutke je smanjio udaljenost koju sam pokušao stvoriti između nas te sam shvatio da imam jako malo prostora za manevar. Brzo sam zamahnuo prema njegovoj glavi, ali lako je odbio moj napad i krenuo u protunapad u kojem mi je skoro skinuo glavu s ramena. Tako mi Prvorođenog, bio je brz! Neću još dugo moći ovo pratiti.

»Sigurno jesam. Prijatelje iz škole, kladim se.«

Opet smo se sukobili i opet sam ja gore prošao, plitki rez na mojoj ruci svjedočio je o njegovoj nadmoćnoj brzini. Nastavio sam ga provocirati i trudio sam se ne izgledati zabrinuto zbog rane. »Nemoj zaboraviti ruku onog prvog kada ga budete pokapali jer bi zbog toga mogao provesti vječnost kao bogalj.«

Miris krvi razbuktao je strasti u njemu i napao me urličući. Turio sam lijevu ruku u džep i omotao šaku oko boksera sa šiljcima jedva odbivši njegov divlji udarac dvjema rukama koji bi mi raspolovio lubanju da me pogodio. Dok je hvatao ravnotežu, udario sam ga dvaput, ostavljajući mu posjekotine, a svaki udarac natapao je moju šaku njegovom krvlju. Spustio je jednu ruku, a ja sam ga snažno opalio u čeljust i probio mu drvenu masku doprijevši do mesa. Njegov urlik odjeknuo je kroz razbijene zube i unakaženo meso, a ja sam nastavio i udario ga mačetom koja mu je odlomila komad prsne kosti. Ponovo je zaurlao i srušio se.

Njihova odjeća i oružje bili su dovoljan dokaz, ali trebao sam više dokaza da je Beaconfield upleten i sada sam ih imao. Maska mu je bila uništena i razabrao sam da je čovjek koji mi umire pod nogama Oštričin sekundant kojeg sam vidio jutros.

Čučnuo sam pored njega, a kapljice njegove krvi padale su s mog oružja. »Zašto Oštrica ubija djecu?«

Odmahnuo je i iskašljao odgovor: »Jebi se.«

»Ako mi odgovoriš na pitanja, pobrinut ću se da te netko zakrpa. U protivnom, morat ću pribjeći ružnim metodama.«

»Sereš.« Njegovo bolno dahtanje razlomilo je tu riječ na tri sloga. »Neću otići kao izdajica.«

Naravno, imao je pravo — ne bih ga stigao odvesti doktoru prije nego što bi duh napustio njegovo tijelo. Iz istog ga razloga nisam mogao ni mesariti i, u svakom slučaju, nisam mislio da bih nekoga htio mučiti u ovakvom trenutku.

»Ako želiš, mogu ti ovo ubrzati.«

Bilo mu je teško i glavom kimnuti. »Učini to.«

Mačeta nije stvorena za probijanje žrtve, ali poslužit će. Zario sam mu oštricu u prsa. Uzdahnuo je i ruke instinktivno omotao oko

sječiva te raskrvario dlanove. Zatim je umro. Izvukao sam mu oštricu iz prsnog koša i ustao.

Tri godine nisam ubio čovjeka. Naravno, mnoge sam ozlijedio, ali Zečja Usna i njegova sorta i dalje su bili iznad zemlje ili, ukoliko nisu, nisam ja bio kriv za to.

Sve same gadosti.

Podcijenio sam Oštricu — krenuo je brzo i sigurno, a ako mu je i nedostajalo vještine, skoro je to nadoknadio brutalnom efikasnošću. Međutim, i on je mene podcijenio i to će potvrditi raštrkana tijela njegovih ortaka. Sumnjao sam da će Beaconfield ponovno napasti, ali ipak mi se nije činilo mudro vratiti se u Grofa. Prespavat ću u jednom od stanova u gradu i sutra se vratiti.

Žar borbe počeo je jenjavati, a moje tijelo počelo je osjećati ozljede. Gležanj me bolio jer sam pao na njega, a rana na ruci počela me neugodno peckati. Obrisao sam oštricu krpom i krenuo. Brennock je bio centar manufakture i sumnjao sam da je itko čuo vriskove, ali nisam htio čekati da mi se to i potvrdi. Kroz razbijena vrata klisnuo sam u noć, otkrio da snijeg opet pada jače no prije i krenuo u mećavu znajući da će oluja brzo prekriti sve moje tragove.

35. POGLAVLJE

Sljedećeg jutra probudio sam se u jednosobnom stanu u siromašnijem dijelu Okuke i otkrio da se plitki rez na bicepsu pretvorio u gadnu raznobojnu ranu. Odjenuo sam se i obukao kaput pokušavajući pritom izbjegavati dodir s ranom. Na izlasku udario sam ramenom u zid svog jeftinog boravišta i morao sam stati da ne zaurlam od boli.

Nisam se ovakav mogao vratiti u Grofa — za pola dana rezat će mi ruku. Nisam pak ni htio zabrinuti Celiju više nego što već jesam, tako da ni Orlovo gnijezdo nije dolazilo u obzir. Tako sam krenuo južno prema luci i uličnoj doktorici koju sam otprije znao, a ona je bila stara Kirenka koja je krpala rane u stražnjem djelu dućana s haljinama. Nije znala ni riječ rigunskog, a njezin dijalekt heretičkog jezika bio je toliko nepovezan s onim na kojem sam se ja snalazio da je komunikacija između nas bila nemoguća — ali usprkos tome i njezinom vazda lošem raspoloženju, nije bilo boljeg uličnog liječnika od nje. Bila je brza, vješta i diskretna.

Snijeg je prestao padati, no izgleda da je padao cijelu noć i činilo se da će opet početi za sat ili dva. Međutim, tijekom ove kratke stanke kao da je cijeli grad izašao na ulice, ceste su bile krcate parovima koji su tiho šetali i djecom koja su slavila dolazak svetkovine. Znakovi tog slavlja počeli su nestajati kada sam ušao u Kirengrad jer su njegovi stanovnici bili nezainteresirani za nadolazeći praznik ukoliko su ga uopće bili svjesni.

Skrenuo sam u pokrajnju ulicu i nadao se da topla bol u prsima nije simptom vrućice. Ulica je bila organizirana prema komercijalnim instinktima heretika, desetak dućančića isprekidalo je sto metara ulice, a svaki je svoju robu reklamirao na jarko obojenim tablama prekrivenim kirenskim znakovima i iskrivljenim rigunskim riječima. Ušao sam u dućan nasred uličice koji se isticao svojim neobično običnim natpisom, malom blijedom tablom na kojoj je pisalo samo Haljine.

Unutra je sjedila namrštena baka, stara poput Zemlje, vrsta pretpotopnog stvorenja čija mladost kao da je i teoretski bila nemoguća, kao da je iz maternice izašla namreškana i stara poput hrasta. Sa svih

strana okruživale su je table materijala i šarenih vrpci poredanih bez ikakva obzira prema sitnicama poput poretka ili estetike. Svatko tko bi bio dovoljno lud i ušao u nadi da će kupiti ono što se reklamiralo brzo bi se obeshrabrio vječnim neredom, no stara je kuja i više nego dovoljno zarađivala od ilegalnog posla te se nije morala zamarati mrskim legalnim poslovanjem.

Mahnula mi je bez riječi davši mi znak da je slijedim u stražnju prostoriju. Bila je malena i prljava, a na sredini je stajala stara stolica na okretanje. Zidove su prekrivale police na kojima su bili lijekovi, gaze i svakakvi alkemijski sastojci. Većina je toga gotovo sigurno bila beskorisna, no lijekovi su ionako napola iluzija, a medu hereticima to misli njih dvije trećine.

Sjeo sam na stolicu i počeo se skidati, a matrona me nesretno gledala. Kada sam skinuo košulju, primila mi je ruku, doduše, to nije učinila grubo, ali volio bih da je bila nježnija s obzirom na bol koja mi je probadala lijevu stranu tijela. Dok je pregledavala ranu, čavrljala je na svom stranom jeziku, riječi nisam uspijevao dokučiti, ali zvučala je strogo.

»Što želiš od mene? Imaš pravo, trebao sam to očekivati — Beaconfield me doslovno upozorio. Mislio sam da će duže skupljati hrabrost za to.«

Počela je skidati staklenke s polica, proučavati neoznačene bočice ne ulijevajući mi povjerenje u svoju stručnost. Napokon je pronašla bočicu koju je tražila i izlila sadržaj u neobičan čajnik te ga položila na veliku željeznu peć koja je iz kuta širila toplinu. Čekali smo da zakipi, a za to vrijeme gazdarica je zurila u mene i mrmljala nerazumljive uvrede. Zatim je izvadila staklenu bočicu iz nabora svoje haljine i primamljivo je zatresla.

»Vjerojatno ne bih smio — držim se poprilično strogog pravila da nema opijata prije doručka.«

Opet je gurnula bočicu prema meni inzistirajući na svom pjevnom jeziku da je pridržim.

Uzdahnuo sam i mahnuo joj davši joj znak da pride. »To ide tebi na dušu.«

Izvukla je iz' bočice malenu kapaljku i položila mi jednu kap na

jezik. Okus je bio kiseo i neugodan. Spremila je lijek natrag u džep i izvukla nož koji je očistila komadom platna.

U glavi mi se vrtjelo i bilo mi se teško koncentrirati. Pokazala je prstom prema mojoj ruci. Pokušao sam smisliti nešto duhovito, ali nisam se mogao sjetiti ničeg pametnog. »Hajde«, rekao sam.

Svojom snažnom rukom gurnula mi je rame prema naslonu stolice, a oštricu brzo povukla preko upale koja se stvorila na mjestu gdje me Oštričin čovjek ranio. Ugrizao sam se za jezik dok nisam osjetio krv.

Baka je prešla na sljedeći dio posla ne nudeći mi nikakvu utjehu. Dok je prtljala u kutu, ja sam donio lošu odluku i pogledao sada otvorenu ranu, a to je imalo predvidljiv učinak na moj probavni trakt. Vidjela je da sam pozelenio pa je dojurila i jednom me ošamarila te uperila prst u moje lice i ispustila bujicu stranih psovki. Okrenuo sam glavu od rane, a ona se smirena vratila do peći i natočila sadržaj čajnika koji je sada vrio u malenu glinenu šalicu.

Vratila se do stolca, a oklijevanje u njezinim, inače tvrdim očima reklo mi je da ono što slijedi neće biti nimalo zabavno. Zgrabio sam donju stranu stolice čvrsto koliko mi je bol dopuštala i jednom joj brzo kimnuo. Podigla je šalicu.

Tada sam zaurlao od boli, a ona je kipuće ulje izlijevala na moju ranu. Vrućina je bila mučenje za moj rasječeni mišić. Nekoliko puta duboko sam udahnuo sve dok mi suze nisu nestale iz očiju.

»Zašto opet ne izvadiš onu bočicu?«

Ignorirala me je i čekala da se vosak stvrdne. Trenutak kasnije izvukla je tupo željezno oruđe i počela strugari višak smole.

»Ti si jebena pička«, rekao sam. »Tako mi Šakrina kurca, mrzim te!«

Bilo je nemoguće vjerovati da nije pokupila nijednu psovku tijekom brojnih godina pružanja medicinske njege kriminalcima, ali ako je razumjela, nije to ničim odala. Bol je počela nestajati i ostala je samo tupa toplina. Sjedio sam u tišini, a ona je izvukla iglu i počela mi šivati ruku. Što god bilo u onoj bočici, bilo je potpuno nevjerojatno — jedva sam bio svjestan njezine prisutnosti. Nakon nekoliko minuta znatiželjno je nagnula glavu i izbrbljala nešto poput pitanja.

»Rekao sam ti. To je učinio Nasmijana Oštrica — možeš biti ponosna. Nisam neki nasilnik koji ti je upao jer je izgubio u borbi noževima. Mene pokušavaju ubiti važni ljudi.«

Nacerila se i palcem prešla preko grla, a to je bila univerzalna gesta za ubojstvo jer je zlo materinji jezik ljudi.

»Volio bih, vjeruj mi, ali ne možeš se plemiću samo ušuljati u spavaću sobu i britvom mu prerezati grkljan.«

Tada je već njezino zanimanje za mene počelo jenjavati i nastavila mi je šivati ranu. Proveo sam nekoliko trenutaka uživajući u toplini koju je narkotik širio, toliko drogiran da nisam ni primijetio kad je završila dok me nije grubo protresla za rame i zaprijetila da će uništiti posao koji je upravo dovršila.

Odgurnuo sam joj ruku i pogledao njezin rad. Bio je prvoklasan, kao i uvijek. »Hvala«, rekao sam. »Nadam se da te neko vrijeme neću vidjeti.«

Nešto je promrmljala i to je zvučalo kao da nema puno vjere u moje sposobnosti proricanja pa je podigla pet prstiju.

»Jesi ti luda?! Za toliko novca netko bi mi spojio novu ruku.«

Hladno me pogledala i spustila dva prsta.

»To je već bolje.« Položio sam tri okra na stol, a ona ih je pokupila i brzo spremila u nabore svoje haljine. Zgrabio sam košulju i kaput te ih obukao dok sam izlazio. »Kao i uvijek, koji god jezik govorila, ako netko dozna za ovaj posjet, morat ćeš naći nekog tko bolje barata tim skalpelom od tebe.«

Nije odgovorila, ali nisam to ni očekivao. Kad je lijek protiv boli popustio, bio sam na pola puta prema Gradu sjena i snijeg je opet padao.

36. POGLAVLJE

U Grofu sam imao prilike gledati Adolphusa kako se pretvara da nije zabrinut za mene. Ramena su mu se ukočila kada sam ušao, ali nastavio je brisati pult, a meni je samo promrmljao pozdrav. Sjeo sam na barski stolac.

»Sve je u redu?« pitao je glumeći kao da ga to ne zanima. »Da«, odgovorio sam. »Samo sam kasno završio posao i nisam htio hodati natrag po nevremenu.«

Bilo je očito da mi ne vjeruje. »Ovo je stiglo za tebe dok te nije bilo.« Predao mi je dvije omotnice i čekao je dok sam ih otvarao.

Prva, ispisana gustim rukopisom na krem papiru, bila je od Celije.

Moja je čarolija uspjela. Dokaz o Oštričinu zločinu pronaći ćeš u tajnom pretincu njegova stola ispod lažnog dna. Sretno!

CPremda je poruka bila kratka, morao sam je dvaput pročitati

kako bih se uvjerio da sam dobro shvatio. Odložio sam papir i pokušao suspregnuti osmijeh. Gotovo sam bio zaboravio na čaroliju koju je Celia obećala izvesti — to obično ne pode po planu, a svakako ne bude dovoljno brzo da bi bilo korisno. Međutim, ako je imala pravo,

onda ću nešto konkretno moći odnijeti u Crnu kuću. Usredotočio sam misli na Beaconfieldovu vilu i na spletku koju ću morati izvesti još jednom kako bih ušao u nju.

Carić je dojurio iz stražnje sobe jer je, zahvaljujući promjeni raspoloženja u sobi, shvatio da sam stigao. To je bilo dobro jer sam trebao s nekim stupiti u kontakt, a nije mi se dalo hodati. »Trebaš odnijeti jednu poruku.«

Izraz lica nije mu se promijenio, ali dokazao je da mu je pamćenje poput zamke za medvjede pa nisam trebao vanjske pokazatelje da me sluša.

»Kreni Ulicom Pritt istočno pored pristaništa iza Alledtowna, ali skreni prije nego što dođeš do asherske enklave.« Rekao sam mu ime ulice i kućni broj. »Reci ženi na ulazu da trebaš razgovarati s Mortom

Ribom — pustit će te u kuću. Reci Mortu da želim vidjeti Doktora, reci da je hitno i reci mu da će Doktoru biti drago ako nade vremena za mene.«

»Nemoj zaboraviti kaput!« dodao je Adolphus iako je dečko išao prema njemu. Carić se obukao i izašao na snijeg.

»Zna kakvo je vrijeme«, rekao sam kada je dječak izašao.

»Samo ne želim da mu bude hladno.«

»Samo zbog toga što si ga dobio prije tri mjeseca ne znači da ima tri mjeseca.«

Adolphus je slegnuo ramenima i kucnuo prstom po drugom pismu. »Aristokrat te jutros tražio. Htio je da ti ovo predam. Ukoliko planiraš imati još posla s njim, pokušaj to riješiti izvan mog bara.«

»Guiscard nije toliko loš.«

»Ja mu ne bih vjerovao.«

»Ne vjerujem mu, samo ga iskorištavam.« Pročitao sam poruku. »I izgleda da je bio koristan.«

Afonso Cadamost većinu vremena provodi u jazbini gdje se puši zmajevac u Ulici Tolk u Sivom lampionu. Imao si pravo — još uvijek ga pratimo.

Guiscard je bio pravi naivac ako nije znao da Crna kuća prati skoro svakoga. Podigao sam pogled s poruke na Adolphusa. »Hoćeš li mi donijeti doručak ili nećeš?«

Zakolutao je okom, ali otišao je u stražnju prostoriju i zazvao Adeline.

Tamanio sam tanjur jaja kada se Carić vratio, kosa mu je bila zalizana od snijega, ali lice mu je bilo crveno od uzbuđenja ili možda samo zbog hladnoće.

»Kaže da može. Kaže da će se Doktor sastati s tobom u gostionici Deva iza Bestona za dva sata.«

Kimnuo sam i vratio se tanjuru kobasica. »Tko je Doktor?« upitao je Carić.

»Saznat ćeš za dva sata«, rekao sam. »Skini kaput — ovdje je toplo.«

Pogledao me, slegnuo ramenima i otišao do vješalice.

37. POGLAVLJE

Postoje dva načina upoznavanja najboljeg provalnika u Rigusu. Prvi je brz i jednostavan. Netko vas probode bilo gdje između Kirengrada i Okuke te, ako imate sreće pa ne iskrvarite na ulici, odvest će vas u bolnicu Prašetine milosti. U toj sumornoj zgradi, opet uz pretpostavku da vas ne zaborave zbog silne i nesposobne birokracije, odvest će vas loše plaćenom liječniku koji ima previše posla i on će pogledati vašu ranu, proglasiti vaše stanje neizlječivim i propisati vam nekoliko kapi ataraksije, a to će ubrzati vaš odlazak u zagrobni život. Kad sjaj počne nestajati iz vaših očiju, vjerojatno će vas šokirati otkriće da je niski ljubazni gospodin koji stoji uz vas i koji vam olakšava susret s Onom Koja Čeka Iza Svega odgovoran za tri od pet najprofitabilnijih pljački u povijesti Rigusa uključujući i legendarnu kradu u Jantarnoj pagodi o kojoj nikada nije otkriveno kako je izvedena.

Ako mislite da prvi način nije pravedan, morate se zadovoljiti drugim — ostavite poruku neprijatnom Rouenderu, njegovu agentu debela lica, i nadate se da će njegov klijent zaključiti da je vaš posao dovoljno zanimljiv te opravdava ometanje njegova rasporeda.

Tako sam se našao u malom neistaknutom baru u predgrađu Starog grada. Rekao sam Cariću da me čeka za stolom u kutu u

prednjem dijelu bara ne želeći preplašiti mogućeg posrednika — iako bi Doktor trebao imati jako tanke živce kako bi ustuknuo pred pogledom na predadolescenta od pedeset i pet kilograma.

Čekao sam oko dvadeset minuta kada je ušao. Najtalentiraniji tat od smaknuća Opakog Jacka Freeja bio je mali Tarasaihgn bijede puti od tipičnog stanovnika močvare, ali osim toga, bio je krajnje običan. Već smo se nekoliko puta sreli u očekivano tajanstvenim okolnostima u kakvima se ne razvija prisnost.

»Puno je prošlo«, rekao je.

»Doktore Kendrick, hvala ti što si došao.«

Objesio je kaput na kuku pored našeg separea i sjeo nasuprot meni. »Nema na čemu. Iznenadio sam se kada mi je Mort rekao da si se

javio. Uvijek sam imao dojam da me ne cijeniš previše.«

Imao je dobar dojam — nije mi se sviđao doktor Kendrick. Bio je on simpatičan i njegove vještine očito nisu bile upitne, ali nikada nisam radio s njim i, sve u svemu, volio bih da se to nije moralo promijeniti.

Pravila medu kriminalcima su jasna, ako već ne i poštena, utemeljena isključivo na vlastitom interesu i akumulaciji kapitala. Ne trebate nekoga poštovati kako biste radili s njim, čak mu ne trebate ni vjerovati. Samo se morate pobrinuti da vaša ponuda bude najbolja. Međutim, Kendrick to nije radio radi novca. Doktori nisu prosjaci i ionako je dovoljno zaradio raznim pljačkama pa se već deset puta mogao povući kao bogataš. On je to radio radi uzbuđenja — to mu se vidjelo u očima.

Mene nije zanimalo koliko je okara ukrao ili činjenica da se njegov ulični nadimak izgovara gotovo sa strahopoštovanjem u podzemlju. Nije me zanimalo to što se može uzverati na okomiti kameni zid ili obiti trostruku bravu i istovremeno ispijati žestice. Odrastajući u Gradu sjena, brzo sam naučio da je preživljavanje jedina isprika za zločin. Uzbuđenje, slava, to su brige o kojima se razmišlja na pun želudac. Doktor je volio uzbuđenje, ovo njemu nije bio posao, već igra. Takvu čovjeku ne možete vjerovati. Skloni su vas zeznuti u nezgodnim trenucima.

Naravno, nijedan profesionalac koji drži do sebe ne bi ovom nerazrađenom poslu prišao ni na sto metara — nisam se ni potrudio potražiti svoje ostale kontakte. Posebna priroda posla suzila mi je izbor.

»Obično ne trebam suradnika. Radije sam sređujem svoje poslove. Ali, trenutna situacija zahtijeva tvoje jedinstvene vještine.«

»Dakako«, rekao je i mahnuo našoj ljupkoj konobarici pa naručio pivo. Čekao sam da se ona udalji prije nego što sam nastavio. »I ne mislim na tvoje slavne vještine u rukovanju skalpelom.«

»Nisam ni mislio da si me pozvao jer želiš raspravljati o mom istraživanju očne šupljine.«

Otpio sam gutljaj piva. »Obavljaš li ikada poslove nabrzaka, bez puno pripreme?«

Kimnuo je, a moje pitanje nije ga se dojmilo.

»Radiš li ikada u kući punoj ljudi ? Naprimjer, za vrijeme zabave?«

»Radio sam to jednom ili dvaput. To nije moj uobičajeni stil, ali«, slegnuo je ramenima, »radio sam svašta.«

»Jesi li ikada oboje radio istovremeno?«

»Još ne.«

Konobarica se vratila i donijela Kendricku piće pokušavši uhvatiti njegov pogled, ali on nije bio zainteresiran. Durila se dok je odlazila, a ja sam otpio još jedan gutljaj jer sam htio pojačati Doktorovu znatiželju. »Želim da provališ u kuću lorda Beaconfielda sutra navečer i pretražiš njegovu radnu sobu. To ćeš učiniti za vrijeme slavlja Kratkodnevice kada će tamo biti polovica rigunskog plemstva. Samo donekle poznajem područje. Mogu ti samo općenito iznijeti plan kuće.«

»Misliš, plan kuće u kojoj živi Nasmijana Oštrica?« Ugrizao se za usnicu želeći zaustaviti cerekanje. »Što trebam ukrasti?«

»U stolu u njegovoj radnoj sobi ispod lažnog dna pronaći ćeš tajni pretinac. Volio bih se domoći sadržaja tog pretinca.« Vidio sam da gubi interes pa sam dobavio još mrvica. »Bit će zaštićeno zamkom, sigurno. Naravno, imat će najbolju bravu koja postoji.«

»Kako znaš da ću tamo nešto pronaći?«

»Dobro sam se raspitao.«

»Znači, imaš doušnika medu njegovim ljudima. Zašto on to ne učini?«

»Zato što onda ne bih imao zadovoljstvo tebe susresti.«

»Ako je osigurano zamkom, neću moći prikriti tragove.

Vidjet će da mu je netko kopao po stvarima i brzo će otkriti što nedostaje.«

»To je u redu. Neka zna da mu je to ukradeno.«

»Tako dakle.« Zamišljeno je grizao vrh palca. »Obično ne obavljam takve poslove.«

»Smatrat ću to uslugom. Ako se raspitaš, otkrit ćeš da imam ugled osobe kojoj se isplati činiti usluge.«

»Tako govore.« Odgrizao je žulj na vrhu prsta i ispljunuo ga na pod. »Zašto za vrijeme zabave?«

»To treba učiniti uskoro, a zabava je najbolja prilika.«

»Bit će puno ljudi. Dobro bi mi došlo nešto što će svima odvući pozornost.«

»Kada si to već spomenuo«, rekao sam, »to je već sređeno.«

Cerek mu se poput zaraze proširio licem dok sam mu objašnjavao što sam isplanirao za Oštričino slavlje Kratkodnevice. Kada sam završio, dao mi je odgovor koji sam očekivao.

»Zvuči zabavno.«

Oponašao sam njegov prijateljski stav, ali u sebi sam žalio što svoj život moram stavljati u ruke ovog diletanta. »Koliko naplaćuješ?«

Bio je preveliki umjetnik da bi uživao u raspravi o novcu. »Obično uzmem postotak onog što uzmem, ali pretpostavljam da ova roba nije na prodaju.« Zamišljeno se počešao po bradi. »Dvadeset okara?«

Gotovo apsurdno malo za zadatak koji je bio pred njim, ali nisam se planirao žaliti. »Trebao bih ti još nešto reći«, rekao sam. »Čovjek od kojeg kradeš, stvari koje kradeš — ako te ulovi, hulje će ti biti najmanja briga.«

»Onda je dobro što mene nikada ne ulove.«

»Dobro, da«, odgovorio sam i nadao se da je vješt koliko i samouvjeren.

Pružio mi je ruku i ustao. »Moram se vratiti u bolnicu — smjena mi počinje za dvadeset minuta. Navečer ću pogledati kuću. Javit ću ti se prekosutra.«

»Javi mi se ako išta zatrebaš.«

»Neće biti potrebe.« Obukao je kaput. »Tko je mali koji je s tobom?«

Korova mi mijeha, bio je dobar! Nisam znao da sam se ičim odao. »Neka vrsta štićenika. Nadao sam se da mu možeš dati savjet o karijeri ako ga dovedem.«

»Savjet o kojoj karijeri?«

»Za koju ti navijaš?«

»Za kradu«, odgovorio je spremno.

»Možda je onda bolje preskočiti motivacijski govor.«

Nasmijao se i izašao.

Trenutak kasnije Carić mi je prišao. »Je li to sve za danas? Vrijeme se pogoršalo.«

»Ne baš. Moram nekoga posjetiti, a ti moraš odnijeti poruku. Trebaš posjetiti Oštricu. Reci stražaru na kapiji da ću doći na sutrašnju zabavu.«

»Nisam znao da si pozvan.« »Ne zna ni lord Beaconfield.«

Carić je čekao objašnjenje, ali kako mu nisam ništa rekao, otišao je. Ja sam krenuo za njim nakon minutu ili dvije.

38. POGLAVLJE

Bio sam na pola puta do Ulice Tolk kada sam primijetio Crowleyjeva Mirada s ožiljcima jednu ulicu iza sebe kako me slijedi. Nisam imao vremena za to, morao sam ispitati Cadamosta i otkriti što mi može reći o Brightfellowu — no, nisam mislio da će Crowley imati obzira prema složenosti moje situacije. Također, nisam se mogao riješiti progonitelja, moj bivši kolega bio je uporan gad, a previše je toga bilo u igri pa nisam smio ostaviti poslove nedovršenima.

Odlučio sam poduzeti nešto o čemu sam razmišljao zadnja dva dana otkad sam plivao u kanalu. Stao sam i dao mu do znanja da sam ga ugledao, a zatim sam naglo skrenuo u pokrajnju uličicu i krenuo južno prema Kirengradu. Kretao sam se brzo, ali ne prebrzo. Pazio sam da me Crowley i njegovi momci ne izgube u mraku. Lijepo su nasjeli, bili su vješti pa me nisu izgubili iz vida, ali bili su previše tupi pa me nisu ulovili. Nakon petnaest minuta stajao sam ispod zastave Plavog zmaja, a sekundu kasnije ušao sam kroz vrata.

U baru je bila gužva i ignorirao sam neprijateljske poglede koji su me dočekali. Kit iza šanka čavrljao je s mušterijom, ali odmah je stao kada me ugledao i zauzeo odsutan stav kojim bi me dočekao uvijek kada smo poslovali. Nisam trošio vrijeme na pristojnost pa sam se progurao naprijed.

Unio sam mu se u lice i osjetio miris znoja koji je isparivao iz nabora na njegovu tijelu. »Želim vidjeti Ling Chija. Odmah.« Ničime nije pokazao da me je čuo, vagao je mogućnosti, sigurno potpuno svjestan Ling Chijeve politike umirovljivanja preblagih čuvara. »Jesam li ove tri godine ikada trošio njegovo vrijeme?«

Kimnuo je, a ja sam prošao kroz stražnja vrata i ušao u prvu prostoriju. Ukoliko su se čuvari unutra iznenadili, nisu to pokazali — bez obzira na to kako je debeli obavještavao Ling Chija o dolasku gostiju, bio je i tih i učinkovit. Bacio sam oružje na stol i brzo su me pretražili prije nego što su me pustili unutra svom gazdi.

Još sam uvijek imao neke sumnje o autentičnosti Ling Chijeva kostima, ali ako je glumio, prilično je brzo bio spreman za predstavu.

Odjeća mu je bila besprijekorna, od srebrnobijele krune na glavi do madeža kojim je naglasio našminkano lice. Ruke je držao ispred prsa, kao da se moli, a žuto zlato njegovih lažnih noktiju zamijenio je zeleni žad. »Veselje koje mi je uzburkalo grudi zbog neočekivanog dolaska mog najdražeg prijatelja gotovo je prejako za moje staro srce.«

Duboko sam se poklonio prihvaćajući njegov ukor. »Moja je čast umrljana time što sam prisiljen narušiti mir svog mentora, a tu ću mrlju neumorno pokušavati izbrisati.«

Odmahnuo je nikom i bio je zadovoljan jer je razgovor započeo nadmoćno. »Brige mog voljenog prijatelja idu na čast njegovu osjećaju za princip. No, postoji li između nas potreba za ceremonijom, između nas koji smo bliži od braće? Rado naređujem otvaranje svih kapija koje nas odvajaju, odmah naređujem otvaranje vrata svojih najintimnijih odaja za blizanca svog srca.«

»Neizmjerna je sreća zapala vašeg slugu, sretan sam jer znam da sam dobio trenutak pažnje onoga čija je riječ zakon i čija se ruka pruža jamčeći zaštitu djeci.«

Dvaput je zatreptao, a promjena u njegovom spokojnom držanju bila je očita. »Zaštitu...«

»Zna li moj zaštitnik da nevinost ne štiti od vuka te da će nas djela učinjena iz ljubaznosti na kraju uništiti?«

»Nebeski car nikome na pleća ne stavi više tereta nego što može nositi.«

»Vladao vjekovima«, odgovorio sam pijevno.

»Vladao vjekovima.«

»Važni muškarci stoje pred oceanom, zapovijedaju i samim valovima, dok se mi neznatni ljudi mučimo izbjeći stijene.«

»Svi smo povezani Carevom voljom«, rekao je oprezno.

»Istina — no gdje mudri vide red u nebeskom poretku, mi niski stvorovi mučimo se raspoznati put na koji smo stavljeni. Bojim se da sam, želeći biti koristan svom drugu, nehotice postao metom onih koji rade protiv njega.«

»Žao mi je što to čujem«, rekao je, ali njegovoj sućuti nije bilo ni traga. »A tko su ti ljudi koje žele ozlijediti mog najdražeg rođaka?«

»Žalostan sam što vam moram javiti za korupciju i pokvarenost onih čija je zadaća provoditi zakon naše zemlje i njihovog krivo usmjerenog rata protiv mene i mog brata.«

Oči su mu postale ledene poput kasnog mraza i odjednom sam se zabrinuo pomislivši da sam pogriješio došavši ovamo. »Iako je moja ljubav prema mom najbližem savezniku velika, ne mogu se upletati ako su u pitanju predstavnici prijestolja.«

»Ljudi koji me slijede nemaju dopuštenje Crne kuće niti su, osim jednog, službeno primljeni u njezinu službu.«

»Osim jednog?«

»Zamjenik vode Crne kuće čija je pokvarenost velika. Možda ste čuli za njega. Agent Crowley.«

Podrugljiv izraz prešao mu je preko kamenog lica. »Putevi su nam se susreli.«

Tome sam se i nadao — Crowley je bio posebno talentiran za izazivanje mržnje. »Na sramotu mojih predaka, jednom smo agent i ja surađivali. Ne znajući za naše bratske veze, agent Crowley htio me iskoristiti i nanijeti zlo Ling Chijevoj kući. Kratko, jako kratko pretvarao sam se da sam saveznik tog dvoličnog službenika samo kako bih stekao njegovo povjerenje i saznao kuda se kreće. Ali, teško je izdajničkom maskom prekriti srž pravednog čovjeka pa je otkrio moju varku.«

Ling Chi promatrao me i ritmički udarao svojim noktima od žada tražeći djeliće informacija u svom tom smeću. Crowleyjeva pokvarenost bila je duboka i duga — znao sam desetak kriminalnih pothvata na kojima je zaradio, a vjerojatno ih je bilo još stotine za koje nisam znao. Starac je znao za neke od njih, sigurno više nego što je pokazao Crowleyju, ali Starac nije bio ona sorta ljudi koja bi odbacila korisno oruđe samo zbog toga što povremeno nije slušalo njegove naredbe.

Još važnije, to se uklapalo u Ling Chijevu stalnu paranoju, opravdanu maniju nastalu zbog života provedenog u prevarama i lažima. Mogao je vjerovati da sam ga izdao Crowleyju i promijenio stranu kada je previše zagustilo. To je bilo nešto što bi on učinio — to je već učinio i učinit će opet.

»Mačka ništa ne zna o tome što joj šapa radi?« upitao je.

»Tko može sa sigurnošću govoriti o tajnama koje posjeduje gospodar Crne kuće? Možda zna za postupke svog samovoljnog poručnika, ali ih ne podržava.«

Kuckanje noktima je usporilo, a zatim prestalo. »Mom je bratu toliko važna moja dobrobit da je ugrozio vlastitu sigurnost i ugled u nadi da će osujetiti zamku koju su mi postavili. Kako bih ja, Ling Chi, učinio išta manje?« Surovo se osmjehnuo i bio sam zahvalan što njegov bijes nije usmjeren prema meni. »Harmoniju treba cijeniti više od svega što posjedujemo — no, ako moj saveznik otkrije da ljudi koji planiraju naše uništenje ne žele čuti za pomirenje, može biti siguran da su slabe snage kojima raspolažem njemu na raspolaganju.«

Duboko sam se poklonio, skoro do da, i izašao. Naoružao sam se u prednjoj prostoriji, a zatim požurio u bar i sjeo za stol u kutu. Četvorica Kirena slijedila su me iz stražnje sobe, opaki momci, drugačiji od ostalih gostiju kao vuk od psa. Radnici koji su sjedili za stolom pored mog napustili su stol bez riječi te prepustili svoje mjesto došljacima. Jedan od njih četvorice, krupni čovjek s detaljnom tetovažom zmaja na licu, pogledao me i kimnuo mi. Ja sam učinio isto. Zatim sam mahnuo konobaru i naručio kisvas.

Nakon nekoliko minuta otvorila su se ulazna vrata i Crowley je ušao u pratnji trojice momaka s kojima me ranije upoznao. U

baru je zavladala tišina, a Crowley nije skrivao prezir dok je gledao u more heretičkih lica. Ugledao me je otraga i šapnuo nešto svojim ljudima. Krenuli su prema šanku, a Crowley je došetao do mog stola.

Zaustavio se iza stolca nasuprot meni, a debelo crveno lice bilo mu je obasjano pakosnim veseljem. U gostionicu se vratio privid normalnog raspoloženja, barem bi vam se tako činilo da niste previše obraćali pozornost. Crowley nije. »Mislio sam da smo te izgubili«, rekao je.

»Došao sam na piće.« Gurnuo sam stolac prema njemu. »Odmori. Znam da si dugo hodao.«

»No, stigli smo, zar ne?« odvratio je i spustio preveliko tijelo na trošni drveni stolac.

»Možda će ovog puta borba biti ravnopravnija jer sam se naoružao.«

»Da si mislio da imaš ikakvih izgleda, ne bi bježao.«

»Uvijek ti je bilo teško shvatiti koncept taktičkog povlačenja.«

»Da, ja sam glupo čudovište, a ti si genijalac — ali kakve ćeš koristi imati od pameti? Završit ćeš mrtav u jarku jedne zimske noći.« Posjeo je svoje debelo tijelo na stolac. »Meni to ne zvuči jebeno pametno.«

»Pa, kada ti to kažeš, ne zvuči.«

»Naravno, da si pametan, ne bi bio ovdje. Da si pametan, već bi upravljao Specijalnom jedinicom. Zbog toga te Starac toliko mrzi, znaš — razočarao si ga.«

»Svakodnevno oplakujem to što nisam ispunio njegova očekivanja. «

»Kažem ti, nije mogao vjerovati kad si ono napravio. To je bio jedini put kad sam vidio tog gada kako gubi živce.« Gadno se nacerio. Taj je osmijeh stvorio u djetinjstvu kada je prvi put muhi iščupao krilo, a usavršio ga je tijekom dugih godina svojih svakodnevnih okrutnih postupaka. »Kako se ono zvala?«

»Albertine.«

»Točno, Albertine«, ponovio je. »Moram pitati, je li bila vrijedna toga? Hm, što se mene tiče, sve su pičke iste.«

Upio sam taj komentar kroz pore, protrljao ga poput bolnog zuba i sačuvao ga za kasniju osvetu.

Konobar je došao po njegovu narudžbu, ali Crowley mu je mahnuo da nestane. »Zašto si se, dovraga, ovdje odlučio sakriti? Jebeni Kireni.« Osvrnuo se s gađenjem. »Poput insekata su.«

»Mrava« , rekao sam. »Poput mrava su.«

Uperio je u mene debeli prst. »Svaki od ovih pizduna koji se klanjaju i zovu te gospodarom slomio bi ti vrat čim bi dobio priliku.«

»Ili glume tirane, ili se trzaju poput robova.«

»Točno! Nisu poput nas. Nemaju ponosa, u tome je problem.«

»Nisu poput nas«, složio sam se. Iza Crowleyja Ling Chijevi

ljudi postali su nemirni, razumjeli su dovoljno da se uvrijede.

»A onaj majmunski jezik!« Crowley se pljesnuo po koljenu. »Govorite rigunski, kosooki gadovi!«

»Nije teško jednom kada naučiš — hajde, vježbat ćemo.« Ispio sam ostatak kisvasa. »Shou zhe cao ni ma«, rekao sam.

»Zou ze ca nee maa«, ponovio je i nasmijao se svom lošem izgovoru.«Što to znači?«

Tetovirani Kiren rekao je nešto na svom jeziku. Kimnuo sam mu. »Znači dokrajčite ovu pizdu.«

Kunem se da je Crowley bio toliko glup da mu je trebalo tri ili četiri sekunde da to poveže. Na licu mu se napokon pokazalo razumijevanje i pokušao je ustati, ali ja sam ga u tom trenutku opalio šakom posred lica i zateturao je.

U baru je eruptiralo nasilje. Na Crowleyja su prvo krenuli ljudi koji rade za Ling Chija, ali nije dugo prošlo prije nego što su se svi priključili tučnjavi. Bili su sretni što mogu kazniti arogantne okruglooke na svom teritoriju. Crowleyjevi dečki bili su brzi. Morbidno pretio šanker, kojeg sam smatrao lišajem, a ne sisavcem, izvukao je batinu koju je držao ispod šanka i skinuo njome glavu krupnom Vaalanu, a to je odavalo činjenicu da nije prvi put gostu lomio lubanju. Mirad s ožiljcima uspio je izvući nož prije nego što ga je gomila progutala i vrištao je dok su ga mlatili na podu raznim priručnim oružjem koje su pronašli.

Nakon toga zaključio sam da se najbolje povući prema stražnjem dijelu — nisam htio da heretici pobrkaju tko je negativac kojeg trebaju ubiti, a uostalom, kada sam udario Crowleyja, otvorio sam ranu koju sam zadobio prošle večeri. Moj bivši kolega branio se koliko je mogao, a jednog Ling Chijeva plaćenika dobro je opalio ljevicom prije nego što ga je tetovirani Kiren oborio. Tada sam se umiješao, netom prije nego što je heretik stigao prerezati grkljan Crowleyju. Htio sam ga živog. Za njegove prijatelje nije me bilo briga.

Kireni su bili neprofesionalni i malo previše revni, ali bili su temeljiti. Pet minuta kasnije ništa nije ukazivalo na to da su upravo ubili tri bijelca, odnijeli su tijela i riješit će ih se na jedan od

nedvojbeno brojnih načina koje je Ling Chi osmislio za uništavanje dokaza čestih smaknuća koja je vršio. Crowley je ležao na podu, dva Ling Chijeva dečka stajala su nad njim i udarali ga kada bi zacvilio. Glavom sam mahnuo prema bočnim vratima te su ga izvukli na uličicu.

Oluja je stala na nekoliko trenutaka pa se ranovečernje svjetlo odražavalo na snijegu. Crowleyjeva koljena ostavila su trag u svježem snijegu, trag zamrljan krvlju koja mu je curila iz rane na glavi. Stali smo u slijepoj uličici iza bara, plaćenici su čvrsto držali mog starog neprijatelja, a njihove ruke bile su jedino što ga je držalo na nogama. Izvukao sam kesicu duhana i smotao cigaretu dok sam čekao da se osvijesti. Zadovoljstvo koje sam osjetio kada se probudio i ugledao moju njušku pred licem nije bilo malo. »Jesi nam se vratio?«

Opsovao je opako i neoriginalno.

Izvukao sam iz korica na ramenu nož za bacanje i lagano ga primio lijevom rukom. Jedan Kiren rekao je nešto kolegi prebrzo pa to nisam razumio. »Crowley, pogledaj me.«

Položio sam mu oštricu na grlo. Priznajem mu da se nije trgnuo niti upišao. »Sada te mogu ubiti i heretici će se riješiti tvog tijela, a nikoga u Trinaest Zemalja neće biti briga za to.« Koža mu se ježila od hladnog metala.

Spustio sam ruku u kojoj sam držao oružje. »Ali, neću te ubiti, Crowley — pustit ću te. I želim da pamtiš ovaj milostivi čin odsad pa do dana dok te ne odlučim ubiti. Ja sam tvoj dobročinitelj, agente — i svaki sunčani dan, svaku ševu i puni želudac duguješ meni.« Dvaput je zbunjeno trepnuo. Široko sam se osmjehnuo. »No, ukoliko zaboraviš.« Nožem sam mu napravio ranu od sljepoočnice preko cijelog obraza, a on je zaurlao i onesvijestio se.

Na trenutak gledao sam ga kako krvari pa sam kimnuo tetoviranom Kirenu. On je zbunjeno pogledao ostale — izgleda da oprost u posljednjem trenutku nije bio običaj medu hereticima. Opet sam kimnuo i oslobodili su Crowlevja koji se nepokretno srušio na do, samo mu se krv zgrušavala.

Kireni su se vratili u bar i sigurno su se smijali besmislenim običajima strane zemlje. Ja sam izašao iz uličice i krenuo u Grofa. Sad je već kasno tražiti Cadamosta — morat ću se nadati da me ovo

skretanje s puta neće koštati više nego što je vrijedilo. Ipak, dok sam hodao kući, morao sam tjerati osmijeh s lica kada bih pomislio na trajnu uspomenu koju sam ostavio Crowleyju.

39. POGLAVLJE

Probudio sam se rano i iskrao se iz bara. Adresa koju mi je Guiscard dao nalazila se duboko u Kirengradu, onom dijelu grada u kojem možete hodati pet ulica u bilo kojem smjeru i susretati samo vjerne poklonike nebeskog cara. Naravno, oluja stoljeća bjesnila je već tri dana pa ste mogli hodati pet ulica i nikoga ne sresti. Kad sam stigao do Sivog lampiona, čizme su mi potpuno promočile i zapitao sam se hoće li mi Starac produžiti rok zbog lošeg vremena. Našao sam se u komično malom dućančiću, dugom možda dva i pol metra. Police su bile pune svakakve robe — lonaca i tava, igli i klubaka konca, zajednička im je bila samo prašina koja ih je prekrivala. Nije uloženo puno truda u održavanje fasade koja bi poručivala da je ovo stvarni biznis, no pretpostavljam da hulje ne zalaze ovako duboko u kirenski teritorij često i da ih je lako podmiri kada dođu. Heretik kisela lica sjedio je na stolcu i na licu je imao pogled zbog kojeg sam ga šakom htio naučiti osnove odnosa prema gostima. Kratko je kimnuo i prošao sam pored njega. Bio sam sretan što sam tako lako ušao, ali donekle uznemiren što se vjerojatno nisam razlikovao od običnog narkomana.

Uz stražnji zid bila je podignuta željezna ograda, a duge stabljike zmajevca visjele su u kavezu, bile su spremne za rezanje i prodaju po potrebi. U kavezu je sjedila mlada Kirenka spremna razmijeniti nekoliko sati zaborava za neznatnu količinu novčića. Gledala me otvorenih usta. Nisam znao je li glupa ili nadrogirana. Ostatak prostorije zauzimali su različiti stolovi i separei nabavljeni bez robovanja želji za stilom ili čistoćom koja obično mori one koji se bave legitimnim poslom. Povrh svega toga osjećao se i miris same droge, ujedno nezdrav i privlačan, poput pečenog keksa i zagorjelog mesa.

Bilo je rano i vrijeme je spriječilo ljude u obavljanju običnih poslova, ali ipak se dvanaestak žrtava raštrkalo po baru, pušili su lule ili ležali u slatkom neznanju. Samo jedan od njih nije bio heretik pa mi nije bilo teško pronaći muškarca kojeg sam tražio. Bio je u stražnjem separeu, glava mu je nezgodno ležala na stolu i nije reagirao kada sam mu prišao.

»Afonso Cadamost?«

Odgovorio je i ne potrudivši se podići glavu sa stola. »Odjebi.«

Položio sam argent na drvenu površinu pored njega.

Na zvuk srebra podigao je glavu, a ja sam zažalio što sam ga bolje pogledao. Žutosmeđi ten, karakterističan za njegovu rasu, prešao je u bolesno sivilo, koža mu je visjela na licu. Truli zubi najčešći su znak ovisnika o zmajevcu, no premda sam to očekivao, crnozelena trulež njegova osmijeha ipak me uznemirila. Najviše su me pak zasmetale njegove oči, kisele i tamne, ljutite tamne točke centrirane u žućkastim šarenicama.

Sjeo sam nasuprot njemu i trudio se ne razmišljati o tome čija je guzica tamo sjedila prije mene. »Trebam neke informacije«, rekao sam.

Prinio je argent zubima i bojao sam se da će mu se klimavi zubi slomiti na metalu. Budući da se to nije dogodilo, slegnuo je ramenima i spremio novčić u džep. »Da?«

»Čujem da si sudjelovao u operaciji Prodor.«

Strah zadnji napusti drogeraša — čini se da je Afonso imao još dobre zalihe straha pa ga je moj komentar zabrinuo. »Što ti znaš o tome?« Oblizao je usne i zaslinio niz ranica koje su mu unakazile donji dio lica.

Pomislio sam da bih mu mogao i lagati, ali predomislio sam se — on se za dvadeset minuta neće sjećati ovog razgovora, a ako hoće,

nitko neće slušati izrod poput njega. »Moja jedinica nalazila se ispred Donknachta prije primirja. Ja sam osigurao zaštitu tvom kolegi.« Ne baš dobru, ali to nije trebao znati. »Čarobnjaku Adelweidu.«

»Adelweid«, ponovio je polako kao da ga se pokušava sjetiti.

»Bili ste zajedno na Akademiji.«

»Znam tko je on«, odbrusio je Cadamost. »Što ti misliš, s kim razgovaraš?«

Očito s narkomanom. Cadamost je uvukao dim iz lule kako bi se smirio, a time nije poboljšao moj dojam.

»Sjećam se Adehveida«, počeo je opet. »On je to počeo, znaš, sve je pokrenuo. On je jednog dana u arhivu pronašao dnevnik... Kruna je imala tone tih gluposti, papira koje su godinama zapljenjivali, ali to nikada nisu proučavali. Bio je gotovo uništen od starosti i pisan čudnim

rukopisom, ali ono što je ostalo...« Očima je zvjerao poput progonjenog zeca. »Kažeš da si bio tamo na kraju?«

»Poručnik u pješadiji. Prvi smo ušli u Donknacht iako ste ih prvo vi poprilično omekšali.«

»Da, jesmo, zar ne? Ti si njega... vidio?«

»Jesam.« Nije bilo teško shvatiti o čemu govori.

»Što misliš, odakle je došao?«

»S drugog svijeta? Ne znam — metafizika mi nikada nije bila jača strana.«

»Nije s drugog svijeta. Uopće nije s drugog svijeta. Iz praznine između svih svjetova. Iz ništavila između svjetova, iz prostora u kojem nema svjetlosti — otamo je ona došla.«

»Ona?« upitao sam.

»Ona«, potvrdio je. »Plesala je u tami kada sam je zazvao, neprestano se okretala u centru ničega. Čekala je udvarača.«

Prikrio sam gađenje. »Kako si je zazvao?«

Dah mu je vonjao poput crkotine, bio je smrdljiv i neprirodan. »Nije ona obična kurva koja dođe kad je zazoveš! Bila je dama, prava i otmjena, poput onih slatkih pički koje vidiš u glavnom gradu! Nije samo raširila noge jer sam je pozvao prstom! Morao sam joj udvarati!« Povukao je dim i iskašljao mi ga u lice.

»Što znači to da si joj morao udvarati?«

»Jesi ti neka pederčina, u javnim kupeljima na koljenima pušiš kurac koji viri iz rupe u zidu?! Nisi nikada bio sa ženom? Govoriš joj nježne riječi, kažeš joj da je prelijepa. U pravi trenutak podariš joj nešto posebno — uspomenu na svoju ljubav.«

»Kakvu uspomenu?«

»U tome je caka, zar ne? Ona nije vidjela svijet koji mi poznajemo — svi su joj ljudi isti. Trebala je nešto moje što bi je podsjećalo na mene, nešto što je imalo mene u sebi.«

»Što?«

»Narukvicu — majka mi ju je poklonila kada sam odlazio iz Miradina.« Činilo se da je prizvao neželjeno sjećanje i nije dalje

objašnjavao. »Bacio sam je u prazninu i, kada mi se vratila, žuborila je njezinom pjesmom, žuborila od jutra do mraka. To nas je vezalo. Bila je prelijepa i odana — njezina ljubav bila je beskrajna poput crnog mora u kojem je plivala. Ali, bila je ljubomorna ljubavnica i lako bi se razbjesnila. Uspomena nas je povezivala.« Tužno se nasmiješio. »Bez nje ona bi se jako, jako razočarala.«

U ono vrijeme mislio sam da se Adelweid ne želi rastati od nakita zbog taštine. To bi moglo objasniti i BrightfeUowovu sklonost prema nakitu, jednako kao i loš ukus. »Ti... stvorovi«, rekao sam, »možeš ih zazvati, ali oni ne mogu ostati ovdje?«

»Ona je presavršena, očišćena je od nečistoća iz naše stvarnosti. Kako bi prešla u naš svijet, potrebna je bila snaga moje ljubavi.«

To se slagalo s onim što sam vidio. Adehveidov stvor rasplinuo se nakon što je obavio zadaću. »Na Akademiji je bio još jedan učenik s tobom — Brightfellow, Johnathan Brightfellow.«

Cadamost se prljavim noktom počešao po napuknutoj koži na tjemenu. »Da, sjećam ga se. Bio je nekoliko godina stariji od nas, došao je iz neke male provincije na sjeveru.«

»Čega se još sjećaš?«

»Imao je opaku narav. Zanimala ga je jedna mala i netko je jednom rekao nešto o njoj, a on je puknuo, razbio mu je glavu o zid prije nego što se itko sjetio upotrijebiti magiju.« Cadamost je pokušavao izvući podatke iz svog propadajućeg uma, sam čin prisjećanja bio je jednak trčanju maratona. »Nije bio jako talentiran, možda zbog toga što je jako kasno počeo — ali bio je pametan, pametniji nego što bi itko pomislio, pametniji nego što je otkrivao.« »I sudjelovao je u operaciji Prodor?«

»Da. Većina nas je sudjelovala, svatko tko je bio pametan i vješt. Vidjeli smo kamo je to vodilo, što je to obećavalo. Vidjeli smo što izađe kada otvoriš kavez, kada pogledaš prema dnu, skroz dolje u ništavilo koje čini sve. Nije se radilo o ratu, pustili smo ih da to misle, ali uopće se nije o tome radilo — to su bili bogovi, a htjeli su gledati nas, razgovarati s nama, dodirnuti nas, voljeti nas.«

»Što joj se dogodilo?« upitao sam premda sam već znao odgovor.

»Ostali su bili kukavice. Nisu razumjeli, nisu htjeli shvatiti. Znao sam što ona želi, znao sam što želi i htio sam joj to dati. Zbog toga su me se bojali i uzeli su mi je.« Pomilovao je zglob i zagledao se u zid, kao da će mu se predmet njegove čežnje ukazati u daljini. »Osjećam da je tamo negdje. Oni je drže, ne daju mi je!« Zadnje riječi iskašljao je zajedno s nečim što je poprilično nalikovalo krvi.

»A ostali čarobnjaci? Imaju li oni i dalje svoje uspomene?«

»Mene su izdvojili zbog toga što sam genij. Pretpostavljam da su ostalima dopustili da zadrže svoje uspomene. Barem su ih još imali kad su meni oduzeli status.« Stiskao je oči dok mu na trulom licu nisu ostali samo prorezi. »Zašto? O čemu se uopće radi?«

»Hvala ti na pomoći«, rekao sam i položio još jedan argent na stol.

Od pogleda na još srebra zaboravio je brige.«Dobar si ti čovjek, pomažeš kolegi veteranu. Čeka te mjesto u Činvatu, u to sam siguran!« Nasmijao se i posegnuo za lulom.

»Budi oprezan sa sljedećom rundom«, rekao sam mu dok sam zakopčavao kaput. »Ne bih volio da moj novčić bude odgovoran za tvoju smrt.« Međutim, dok sam izlazio, shvatio sam da mi je svejedno.

40. POGLAVLJE

Pokupio sam Carića i ostatak jutra proveo kod krojača kojeg sam prije posjećivao kako bih spremio prikladnu odjeću za Beaconfieldovu zabavu. Snijeg nije posustajao. Živio sam u Rigusu trideset od svojih trideset i pet godina, otišao sam samo u rat protiv Drena, a čitavo to vrijeme nisam doživio nešto ovakvo. Ulice su bile napuštene, žamor gradskog života prigušen do gotovo pastoralne tišine, sve svečanosti otkazane.

Kad smo stigli do tornja, požalio sam što nisam unajmio kočiju iako je surovo vrijeme uklonilo barem prvu prepreku ulaska u Orlovo gnijezdo. Snijeg je pretvorio labirint u niski humak. Carić je zastao na obronku. »Nisam znao da ovamo idemo«, rekao je.

»Samo na minutu. Želim navratiti i javiti Celiji što se događa.«

»Pozdravi Ždrala ako ga vidiš.«

»Nećeš ući?«

»Čekat ću ovdje.«

Led se s neba spuštao u zastorima. Položio sam mu ruku na rame. »Zaboravi trubu — pobrinuo sam se za to.« Izmaknuo se. »Čekat ću ovdje.«

»Smrznut ćeš se zbog tog svog ponosa. Pregrizi i uđi u jebeni toranj.«

»Ne«, rekao je jednostavno i glatko.

To je bio kraj moje spremnosti na raspravu. »Ako izgubiš prst zbog ozeblina, ne očekuj žaljenje.« Čuvar kule otvorio mi je vrata bez komentara. Nije progovorio otkad se Ždral razbolio. Nekako mi je nedostajalo njegovo podbadanje.

Celia me čekala na zadnjem katu, ispijala je čaj pored vatre, a para joj se dizala oko vedrog lica. »Nisam te danas očekivala.«

»Došao sam vidjeti kako ste. Kako je gospodar?«

»Bolje. Jutros je neko vrijeme bio na nogama. Doručkovali smo i gledali snijeg.«

»Drago mi je«, rekao sam. »Htio sam ti javiti da sam primio

tvoju poruku. Večeras ću posjetiti lord Beaconfielda, istražiti što je otkrilo tvoje čaranje. Ako sve pode po planu, sutra u neko doba prenijet ću informacije Crnoj kući.«

Zbunjeno se namrštila, a možda se i razočarala. »Mislila sam da smo se složili da je ovo previše važno da bi zakon to zeznuo. Mislila sam da smo se složili da ćeš sam to riješiti.«

»Nažalost, još je uvijek zločin ubiti plemića. Uostalom, neću izravnati račune s ledenima ako im ne pokažem zašto sam to učinio. Eliminaciju Oštrice radije bih prepustio nekome čiji mi život nije drag kao vlastiti. To će riješiti Crna kuća. Na temelju onoga što ću im dati moći će ga poslati ispitivaču. Nakon toga samo je pitanje vremena.«

»Što ako on tebe prvi napadne?«

»Već me napao. Ja ću povući svoj potez dok se bude oporavljao.«

Protrljala je ogrlicu i nije odgovorila.

»Kada sve ovo završi, dovest ću dječaka pa nas četvero možemo sagraditi snježnu utvrdu, kao kada smo bili djeca.«

Opet je usmjerila pozornost na mene. »Dječaka?«

»Carića.«

Uslijedila je još jedna duga stanka, a zatim joj se osmijeh vratio na lice. »Carić«, rekla je. »Da, naravno.« Lagano me potapšala po ruci. »Jedva čekam.«

Požurio sam niz stepenice. Što god je bilo Cariću, nisam htio da me dugo čeka u mećavi. Adeline bi me ubila da mu se što dogodi.

41. POGLAVLJE

Četiri sata kasnije, izašao sam iz kočije na tepih od crvenog baršuna. Dva čuvara u besprijekornim odorama stajala su pred vratima Beaconfieldove vile, bili su ukočeni i u stavu pozor usprkos oštroj zimi. Prvi put ulazio sam na prednji ulaz. Osjećao sam se jako važnim.

U salonu je bio sluga koji je držao svitak papira i čuvao pristup užicima koji su se nudili u glavnoj dvorani. Uljudno mi je kimnuo, ali moja uloga člana gornjih slojeva nije mi dopuštala da mu uzvratim. Rekao sam ime i čekao da ga on pronađe na popisu.

Oštricu će zaintrigirati to što sam tražio da me stave na popis gostiju nakon što je poslao ljude da me ubiju, a znatiželja vam često omogući pristup plemiću jer žude da nečime prekinu monotoniju razvratnog hedonizma. Ako njegov instinkt za teatralnost nije dovoljan, možda je dovoljan vlastiti interes. Iako je prešao na otvoreno ratovanje, nisam mislio da ima muda dugo igrati na toj razini. Nadat će se da moja poruka znači želju za pomirenjem i poskočit će na svaku natruhu primirja.

Međutim, nisam bio pozvan na slavlje Kratkodnevice kod lorda Beaconfielda i to je predstavljalo jednu od nekoliko mogućih prepreka u mom planu. Ako sam ovo loše odigrao, šetnja kući bit će duga i hladna.

Hm, nisam. Vratar mi je mahnuo pozvavši me unutra. Prošao sam pored njega i nastavio niz hodnik.

Što god mislili o Oštrici, znao je organizirati zabavu.

Vješto iskovani kavez od filigranskog srebra skrivao je strop i stvarao iluziju slavlja u trbuhu neke velike zvijeri. Staklene kugle i poludrago kamenje visjelo je ispod kaveza i privlačilo je poglede svojini zanimljivim dizajnom. Bolji pogled otkrio je da je na svakom trećem mjestu visio pladanj džointova koji su bili umotani u šareni papir. Pod je bio prekriven svjetlucavim nanosom lažnog snijega koji je savršeno oponašao pravi. Na sredini dvorane nalazila se ledena skulptura Šakre visoka tri metra, ruka mu je bila ispružena i dijelila je blagoslov gostima. Središte skulpture bilo je ispunjeno nekom vrstom

tekućeg svjetla koje se širilo prostorijom, reflektiralo se od ukrasa pa su se gosti kupali u sjajnom spektru boja.

Ako je Oštrica bio pred bankrotom, to definitivno ne biste pogodili po zabavi.

Dekoru je pariralo bogatstvo gostiju koji su prostoriju ispunili tihim žamorom slavlja i veselja. Pored mene stajao je bucmasti plemić lošeg tena i nosio je broš od paunovih pera. Živahno je gestikulirao anemičnom mladiću odjevenom u uske hlače prošarane zlatnim nitima. S moje lijeve strane, srednjovječna žena, koja bi bila naočita da nije očajno pokušavala izgledati mlado, nosila je usku ogrlicu oko vrata sa smaragdom veličine dječje šake.

Konobarica je prišla, a bila je nevjerojatno lijepa i odjevena u srebrni kostim koji je više naglašavao nego skrivao. Na pladnju je nosila čaše pjenušca i bočice vilinskog daha koje sam prodao Beaconfieldu na dan duela. Uz to, nudila je i pogled kojim je nagoviještala da nudi i nešto treće. Uzeo sam čašu pjenušca, a ostalo odbio pa je mačka nastavila dalje.

Pjenušac je bio jako dobar, baš kako sam i očekivao.

Žena koja je nosila usku ogrlicu prišla mi je, proučila me diskretno poput kuje koja se tjera — činilo se da je muškarce birala jednako loše kao i nakit. Izbliza je izgledala poput nekoga koga je bolje gledati iz daljine. »Mislim da nisam imala to zadovoljstvo«, rekla je.

»Jesi luda? Spavao sam s tobom lani na lord Addingtonovu proljetnom balu! Otišli smo iza pagode i uzeo sam te straga. Rekla si da boljeg nisi imala!«

Boja joj je nestala s lica — očito, taj scenarij nije bio potpuno nemoguć. Izmucala je objašnjenje i pobjegla te sam nastavio promatrati slavlje. Sljedeći put kada je konobarica prošla, zgrabio sam još jednu čašu pjenušca.

Beaconfield je stajao preko puta kipa Šakre, što je pristajalo njegovu statusu domaćina i općenito njegovu značaju. Mahnuo mi je i dozvao me kao da me je tek u tom trenutku opazio iako me, ustvari, promatrao otkad sam ušao.

Izbliza je svjetlost zasljepljivala, jarko narančastožuto svjetlo brisalo je sve detalje i nijanse. Oštrica je čvrsto držao ruku oko

savršene Miradice i nasmiješio mi se kao da dijelimo neku šalu. Klanje njegovih kolega nije omelo naše prijateljstvo.

»Dušo, ovo je čovjek o kojem sam ti govorio.« Nije nas namjeravao predstaviti jedno drugome.

»Očaran sam«, rekao sam i nisam skidao pogled s Beaconfielda. »Ovo je prava zabava. Sigurno vas je koštala bakrenjak ili dva.«

Nagnuo se prema meni, a pjenušac se prelio preko ruba njegove čaše. »Što je novac?«

»Ništa ako ga imaš. Kada se probudiš bez novca, počneš drugačije razmišljati.«

Ispio je ostatak pića. »Priznajem, iznenadilo me kada sam čuo da ćeš nam se pridružiti. Nisam mislio da te zanima ovakvo lakrdijaštvo.« Rukom je prešao djevojci po vratu, a ona je nastavila poslušno stajati.

»Nisam mogao dopustiti da večer prođe, a da vam ne čestitam praznik.«

»Volim Kratkodnevicu — obećanje ponovnog rođenja i obnove, prošla godina zaboravljena, nova pred nama.«

»Ako tako na to gledaš.«

»A kako ti na to gledaš?«

»Zabava koja nam omogućuje da zaboravimo zimu«, rekao sam.

Osmijeh mu je postao hladan. »Zima je ove godine rano došla.«

»Točno.«

Beaconfieldova žena prekinula je tišinu. »Jeste li donijeli novogodišnje odluke?«

»Moja je preživjeti do sljedeće Kratkodnevice«, rekao sam.

»To i nije baš neki izazov.«

»Nekima od nas i to će biti teško.«

Prišao im je još jedan gost pa sam se sada mogao udaljiti od njih. »Ne želim zaokupiti svu domaćinovu pozornost«, rekao sam. »I bojim se da trebam svratiti do toaleta.« Poklonio sam se Beaconfieldu i kurvi te krenuo prema izlazu.

Na glavno stubište naslonio se stražar koji očito nije bio

oduševljen što se nalazi četiri sobe dalje od zabave koja će prerasti u orgije. Ubacio sam ljuljanje u hod. »Reci mi, brate, gdje je zahod. Popišat ću se u gaće.« Dok je pokušavao zaključiti je li sigurnost kuće važnija od uslužnosti prema gospodarevim gostima, ja sam prošao pored njega. U leda mi je promrmljao dopuštenje, a ja sam skrenuo u bočni hodnik i stigao do ulaza za poslugu.

Kendricku neće biti problem ući na imanje. Obranu je činilo samo dvanaestak metara zelenila obrubljenog visokom živicom. Nisam mislio ni da će mu biti teško obiti bravu iako je bila nova i dobra. Međutim, predugo sam se ovime bavio pa sam iskoristio prednost te povukao zasun i zapor na dnu nakon čega sam se vratio putem kojim sam došao.

Zabava je bila u punom jeku, vesela gozba s početka večeri prerasla je u prave bakanalije. Raznobojni oblaci dima lebdjeli su iznad okupljenih, a nekoć savršeni snježni nanosi bili su nasumično razbacani. Viseći pladnjevi snenotrsi drastično su se smanjili i više nisu nudili izobilje narkotičkog užitka kao ranije. Vidio sam kako debeli čovjek u kutu radi nešto s konobaricom, a mislio sam da se to ne odobrava u pristojnom društvu. Magično svjetlo koje se širilo iz kipa Šakre oslabjelo je i od jarko narančastog pretvorilo se u slabo ljubičasto te je zabava sada djelovala ujedno kobno i fantastično.

Nisam siguran što me spopalo pa sam otišao porazgovarati s Brightfellowom. Naime, naši raniji susreti nisu bili toliko ugodni da bih ih želio ponoviti. Kada sam ga ranije te večeri ugledao kako ulazi, bojao sam se da će se prilijepiti uza me i da ću cijelu večer provesti razmjenjujući zajedljive komentare s njim. Umjesto toga, sjeo je otraga i iskapio svaku čašu koja mu se našla u blizini, a to je dopunjavao i čestim gutljajima iz ploške.

Činilo mi se potpuno logičnim ostaviti ga na miru. Ako Kendrick uspije i ako Celia nije pogriješila u vezi čarolije, nisam ga trebao ništa ispitivati, a čarobnjak je ionako dokazao da nije podložan zastrašivanju. Možda me vodila pobuda za stvaranjem problema. Možda nisam imao što drugo raditi.

Iskreno, mislim da sam uživao što sam dobio priliku nekoliko ga puta dobro opaliti sada kada je već ležao na tlu. Bilo ga je lako mrziti, a izgledalo je da on to čak i potiče. Bolje je ne gajiti takve osjećaje prema

osobi s kojom se sukobljavate, neprijateljstvo otežava rasuđivanje — no samokontrola mi nikada nije bila jača strana. Pomislio sam na djecu i Crispina pa sam već bio na nogama i prilazio mu.

Podigao je pogled kada ga je prekrila moja sjena i mučio se razaznati tko sam jer mu je smetala raznobojna pozadina. Tijekom našeg kratkog poznanstva još nisam Brightfellowa vidio trijeznog — ali nisam ga vidio ni posve pijanog. Djelovao mi je poput osobe koja treba nekoliko pića kako bi preživjela dan, koja nije u topformi sve dok nema određeni postotak alkohola u krvi.

Očito je bio pretjerao pa je poduzimao sve želeći potpuno otupiti. Oči su mu postale tamnocrvene točkice okružene otečenim mesom, niz čelo curile su mu velike kapi znoja i nastavljale niz njegov gomoljasti nos. U početku je uspio zauzeti svoj tipični stav, podrugljivo me pogledao i vjerno prenio ubojitu mržnju. To je pak brzo nestalo, utopilo se u alkoholu pa mu je glava potonula natrag prema podu.

»Duga noć?« upitao sam i sjeo pored njega. Neugodan miris probio se kroz parfem kojim se zalio.

»Što hoćeš?« pitao je, a svaki je slog prisilno izbacivao kroz usta koja nisu surađivala.

»Izgledaš jako lijepo, htio sam te pitati za ples.« Nije komentirao. Ustvari, jedva me čuo.

Ispijao sam svoj pjenušac. Bila mi je to četvrta ili peta čaša i nije mi dobro sjela na želudac. »Baš su odvratni ovi gadovi, zar ne? Samo se sjeti da je polovica rigunskog plemstva ovdje i da se svi kompromitiraju. Rekao bih da im je potrebna religija, ali prilično sam siguran da je ono ondje prvi opat, onaj koji se onesvijestio u zdjeli za punč. » Onesvijestio se pored zdjele za punč, ali ovako je bolje zvučalo.

»Volio bih da svatko od njih trune pod zemljom«, odgovorio je Brightfellow i skoro sam se lecnuo od zlobe u njegovom glasu. »Volio bih ih tamo smjestiti.«

»Bi li poštedio Oštricu?«

»Ne bih, ako se mene pita.«

»Onda, o čemu se radi? Kada ovo propadne, to će biti vaš zajednički kraj.«

»Ti znaš zašto radiš sve što radiš?«

»Obično mogu pogoditi.«

Uslijedila je stanka koja je dugo potrajala pa sam pomislio da se čarobnjak možda potpuno umrtvio. Napokon, uz veliki trud, Brightfellow je okrenuo oči prema meni. »Bio si agent«, rekao je. »Sada nisi.«

»Da.«

»Je li to bio tvoj izbor?«

»Na neki način.«

»Zašto si tako odabrao?«

»Zbog žene.«

»To je prilično dobar odgovor«, rekao je i okrenuo se natrag prema mutnoj gomili. »Nisam mislio da će doći do ovoga. Nisam to htio.«

Brightfellowovo samosažaljenje ponovo je raspalilo moj bijes. »Nemoj me zamijeniti sa svećenikom — ne zanima me tvoja ispovijed niti prodajem iskupljenje. Kako prostreš, tako ćeš i leći«,

prezirno sam mu se osmjehnuo, ali nije gledao u mene pa nije bilo efekta. »Ja ću prostrijeti plahte i za Oštricu pa nećeš biti usamljen.«

Pomislio sam da je to bio prilično dobar pokušaj i da ću ga razljutiti.

Međutim, kada je progovorio, glas mu je bio miran i nije zvučao ljutito, samo sigurno i tužno. »Ti si jebeni kreten«, rekao je.

Uzeo sam džoint šarene snenotrsi s pladnja pored nas. »Možda imaš pravo.«

Nije ništa drugo dodao, a ja sam ustao i napustio ga, a kada sam ispio pjenušac, nisam uzeo još jednu čašu.

U prednjem dijelu Oštrica je pio s pratnjom, pušio i povremeno se glasno smijao. Pitao sam se gdje nalazi te sljedbenike — prije dvije večeri ubio sam ih četvoricu, no čini se da njemu nije bilo teško pronaći zamjenu, a izgledalo je kao da smrt njegovih ranijih sljedbenika nije mučila vojvodu. Svako malo pogledao bi prema meni želeći izgledati prijeteće, no kako su me prijetnjama podučili ljudi poput Ling Chija, nisam bio zadivljen.

Sada je već Doktor bio u zgradi. Noć je odmicala i moje početno divljenje prema onima boljima od mene zamijenio je prezir, bili su mekušci toliko izopačeni da su im i osnovna zadovoljstva bila lažna i isprazna. Ideja o zaustavljanju jedne od konobarica nije me privlačila pa sam sjedio u samoći i brinuo o tome što će se dogoditi ukoliko sam krivo procijenio Kendricka ili ako je Celia pogriješila, ili ako moje alkemičarske vještine nisu bile dovoljno dobre.

Dogodilo se iznenada. Jedna od konobarica ispustila je pladanj, slijedila ga i sama pala na pod pa se skvrčila plačući — čini se da je ranije uronila u gospodareve zalihe. Slučajno, sljedeći koji je pao bio je mladi kicoš koji se nadvio iznad nje, pao je na koljena i usmrdio zrak rigotinom. Prešlo je gomilom poput vala, skupine ljudi u dvorani obuzela je mučnina, lovili su se za trbuhe i tražili prikladno mjesto gdje bi se ispraznili.

Svaka budala može presjeći vilinski dah nečim što će ubiti čovjeka, malo inat-cvata ili par kapi udovičina mlijeka, ali reže ga je pomiješati s nečim što nije smrtonosno. Dakako, to ne bi bilo moguće da Beaconfield nije tako brzo potrošio prvu pošiljku i zahtijevao još za zabavu. Što je, tu je. Što god Oštrica mislio, nisam došao pregovarati ili započeti još jedan verbalni rat. Nije bio neki sparing-partner, a prevalio sam predalek put da samo kažem čovjeku kojeg mrzim da ga mrzim.

Došao sam se uvjeriti da nisam potratio sat vremena koji sam proveo oprezno ubacujući majčinu propast u svaku bočicu vilinskog daha koju sam prodao Beaconfieldu onog dana u parku. Obećao sam Doktoru da će goste nešto zaokupiti i to je bilo to.

Vojvoda još nije povezao mene i bolest koja mu je poharala goste pa sam odlučio otići prije nego što se to promijeni. Sada sam miran jer znam da sam odradio svoj dio posla koji se tiče onoga što će Beaconfieldovu zadnju proslavu Kratkodnevice učiniti najslavnijom dosad.

Izašao sam kroz glavni ulaz i krenuo prema Gradu sjena. Ako Kendrick ne uspije smisliti kako provaliti u Oštričinu radnu sobu dok svi na zabavi povraćaju, tada uopće ne zaslužuje svoj ugled. Izvadio sam džoint iz džepa, stavio ga u usta i zapalio usprkos snijegu. Sve u svemu, večer je bila dobra, išla je po planu.

Zbog toga nisam mogao shvatiti zašto šetnju kući provodim u

nervoznoj tišini i zašto se ne mogu otarasiti osjećaja da sam se zajebao.

42. POGLAVLJE

Sljedećeg jutra zabundao sam se i izašao jer sam se trebao naći s Doktorom. Usprkos mećavi, korak mi nije bio ovako lagan već danima. Ako moj lopov nije potpuno uprskao zadatak, moći ću se dan ranije osloboditi Starčeve osude i zbog toga sam na nekoliko minuta zaboravio na snijeg.

U gostionici Deva sjeo sam u stražnji separe i naručio šalicu kave. Doktor je ušao nakon nekoliko minuta čisteći led s debelog zimskog kaputa. Sjeo je i ispod stola mi je predao snop papira. »Stol je imao lažno dno koje je bilo osigurano strelicom umočenom u otrov močvarne jegulje.«

»Nadam se da je bilo dovoljno teško da te zainteresira«, rekao sam.

Nije odgovorio, a ja sam počeo listati spise koje mi je predao. Mairi može biti prevrtljiva kurva, ali izvori joj nisu bili loši. Prva polovica papira predstavljala je Oštričinu knjigu poslovanja i niste trebali biti računovođa kako biste vidjeli da je dublje u crvenom od djevice na bračnu noć. Imao sam motiv.

Međutim, nije to bilo ono najzanimljivije. Osim knjige poslovanja, dočepao sam se niza pisama između Beaconfielda i nekolicine muškaraca koji su špijunirali za strane ambasade. Čini se da je Oštrica, prije nego što je prešao na ubijanje djece, proučavao izdaju. Miradin, Nestria, čak i jebeni Dren — nije bilo zemlje na kontinentu kojoj jadni Beaconfield nije pokušao prodati dušu. Nijedan pokušaj nije dao značajnih rezultata — poput većine amatera u špijunaži, Beaconfield je zamijenio tračeve za kažnjive informacije. Ustvari, pisma raznih niskopozicioniranih dužnosnika stranih ambasada bile su samo pristojne odbijenice u kojima je stajalo da neće unajmiti Oštricu kao agenta. Naravno, nesposobnost mu neće biti korisna obrana na sudu; plemićki status podrazumijevao je da je svaki kontakt sa stranom ambasadom prijestup kažnjiv vješanjem.

Sve je to bilo zanimljivo, ali nije bilo izravno povezano s ubojstvima i znao sam da neće biti dovoljno Starcu, pogotovo sada

kada me imao na zubu. Srce mi je lupalo pa sam se prisilio da ga smirim. »To je sve?«

Od trenutka kada je Kendrick sjeo preda me, vidio sam da mu izraz lica nije bio u skladu s druželjubivošću koju je pokazao za vrijeme našeg prvog razgovora. Sada je to doseglo vrhunac, moje usputno pitanje izazvalo je mrštenje koje je na njegovu licu izgledalo nezgrapno. »Ne, to nije sve. To uopće nije sve.« Ispod stola dodao mi je paket umotan u mesarski papir.

Razvezao sam uže i predmet iz paketa pao mi je u ruke.

Da sam je ugledao na polici ili u regalu, ne bi mi ništa značila britva kakva se može kupiti na svakom gradskom uglu u dućanu, komad oštrog čelika s mjedenom drškom. Međutim, budući da sam je držao u ruci, odmah sam znao o čemu se radi. Čim sam dotaknuo metal, osjetio sam žuč u grlu, a testisi su mi se uvukli. Zlodjela su učinjena ovim oružjem, čarolije koje su promijenile samu srž britve. Njezin kontakt s prazninom iscurio je u našu stvarnost i ostavio sjećanje na zlodjelo koje je njome počinjeno. Niste trebali biti vidovnjak kako biste to znali, nije bila potrebna percepcija — osjetili ste to u biću, u duši. Zamotao sam je natrag u papir i gurnuo u torbu.

Doktor je to osjetio i nije bio sretan zbog toga. »Nisi to spominjao.«

»Nisam znao za to.«

Ustao je. »Pošalji novac mom agentu i ne javljaj mi se više. Ne volim kada mi netko nešto taji.«

»To je gadno«, složio sam se.

Sjedio sam dok je on odlazio i još neko vrijeme nakon toga. Doktor nije bio moja omiljena osoba i ne bih mu dao novi posao ni da je bio zainteresiran za suradnju — ali morao sam primijetiti da sam u zadnje vrijeme puno ljudi uspio otjerati od sebe.

Ipak, dobio sam ono što sam trebao. Starac nije mogao ignorirati žrtveno oruđe kojim se Beaconfield riješio troje djece.

Nakon dvadeset minuta bio sam u Grofu — cijeli sastanak trajao je kraće od jednog sata. Povikao sam pozdrav, prožeo me uspjeh i očekivao sam svečani doček s galerije. Znao sam da će Adeline biti u nabavci, ali mislio sam da će Carić i moj partner biti u blizini i

proslaviti moj uspjeh.

Međutim, dječaka nije bilo na vidiku, a Adolphusa sam pronašao pored vatre. Lice mu je bilo kameno, a u ruci je imao otvoren komadić papira. Dodao mi je poruku bez riječi. Znao sam što u njoj piše i prije nego što sam je pročitao.

Imam dječaka.

Nećeš poduzeti ništa dok ti se ne javim.

Zgužvao sam papirić u ruci i opsovao samog sebe jer sam bio takva budala.

43. POGLAVLJE

Adolphus i ja kovali smo plan u kutu kada je ušla Adeline, bucmasta i rumena, u iščekivanju gozbe za Kratkodnevicu koju je planirala pripremiti. Vjerojatno bih je uspio prevariti da sam bio sam, ali ne dijelite s nekim krevet deset godina, a da pritom ne naučite čitati njegova raspoloženja. Uostalom, Adolphusu baš i ne leži obmana. »Što se dogodilo?«

Adolphus i ja razmijenili smo pogled koji prethodi lošim vijestima, ali nismo ništa rekli.

Na pogledu koji mi je uputila zavidjeli bi joj mnogi suci koje sam znao. »Gdje je Carić?«

U dnu želuca otvorila mi se rupa i progutala me. Izmucao sam laž. »Ostavio sam ga u Orlovu gnijezdu.«

»Nisi spomenuo da ćeš danas posjetiti Ždrala.«

»Ne kažem ti ni za svako pražnjenje crijeva, no ipak često koristim noćnu posudu.«

Naglim pokretom, puno bržim nego što bih od nje ikada očekivao, stvorila se preda mnom. Glas joj je bio jači nego obično, ah miran. »Prestani lagati — nisam budala. Gdje je?«

Progutao sam slinu i kimnuo Adolphusu. On je iz stražnjeg džepa izvukao komadić papira i predao joj ga.

Nisam siguran što sam očekivao, kako sam mislio da će reagirati. Premda je bila draga i tiha, a Adolphusu nije rušila njegove iluzije o tiranstvu, nije bila slabić. Međutim, nisam mogao zamisliti što znači Carićev dolazak ženi koja dugo nije imala dijete.

Pročitala je retke, a lice joj je i dalje bilo kameno. Zatim me pogledala u nevjerici. »Kako se to dogodilo?« Još nije bila ni ljuta, samo zbunjena.

»Izgleda da me slijedio dok sam odlazio iz bara. To je jednom već napravio, ali mislio sam da sam ga uvjerio da to ne smije ponoviti. Nisam siguran, nisam ga vidio.«

Opalila me šakom po licu. »Glupi, glupi čovječe!« Podigla je

ruku još jedanput, no spustila ju je. »Glupi čovječe.«

Mino sam čekao.

»Zakuni se da ćeš ga naći.«

»Učinit ću sve što je u mojoj moći.«

Odmahnula je glavom i zgrabila me za rever kaputa te me pogledala bijesno, raskolačenih očiju. »Ne — zakuni mi se, zakuni mi se da ćeš ga vratiti živog.«

Grlo mi je bilo toliko suho da sam jedva govorio. »Kunem se.« Imao sam jedno svoje pravilo — ne obećavam ono što ne mogu ispuniti. Čim sam izrekao obećanje, poželio sam ga povući.

Pustila mi je košulju i srušila se na Adolphusa. Slomila se. On ju je nježno tapšao po leđima.

Ustao sam. »Vraćam se za sat vremena.«

»Nećeš...« Adolphus je zašutio.

»Ne još. Prvo moram nešto obaviti.«

Nije pametno ubiti plemića prije nego što obavijestite vlasti. Trebao sam posjetiti Starca.

44. POGLAVLJE

Gurnuo sam vrata Crne kuće kao da sam još uvijek njihov glavni agent, a ne nepošteni diler. Sigurno sam pristojno odigrao ulogu jer me čuvar na straži bez problema pustio unutra. Nastavio sam dublje u labirint zgrade i nije me iznenadilo što još uvijek znam put.

Starčev ured nalazi se u samom središtu zgrade, u srcu mreže mračnih ureda i neprivlačnih tepiha. Ušao sam bez kucanja, no nekako je znao da dolazim. Opušteno je sjedio na svojoj stolici, a njegova pojava dominirala je prostorijom. Na drvenom stolu ispred njega nije bilo nikakvih papira, knjiga ni sitnica, samo zdjelica tvrdih bombona.

»Dan ranije«, rekao sam, sjeo nasuprot njemu i bacio paket na stol.

Udario je glasno. Starac je pogledao mene pa spise, zatim opet mene. Uzeo je papire, naslonio se i počeo ih listati očajno sporo. Konačno je odložio papire na stol. »Ovo je zanimljivo štivo — nažalost, to nisu podaci koje trebam. Za tvoje dobro nadam se da si donio još nešto?«

Britva mi je bila u torbi. Samo sam je trebao položiti na stol i otići, biti slobodan barem do sljedećeg puta kada nešto bude htio od mene — britva je pulsirala prazninom, bila je vrijedna poput potpisanog priznanja. Međutim, nije dolazila u obzir sada kada je dječak nestao. Jedan ulični deran nije Starcu ništa značio, nije vrijedio jedne trepavice ili odrezanog nokta.

Oštrica je bio jako važan, stoga ne bi samo zauvijek nestao u Crnoj kući. Ako ga odluče napasti, morat će održati barem privid zakonitosti — bit će to tjedni sudskih poziva i sudskih prepiraka, a nisam mislio da će Oštrica tijekom svega toga ostaviti Carića na životu. Naravno, uz pretpostavku da će ga Starac pokušati srediti, u što sam sumnjao. Vjerojatnije će iskoristiti ono što sam mu dao i ucjeniti Beaconfielda pa ga vratiti na ulicu gdje će nastaviti raditi za Crnu kuću — vojvoda je vrijedio više u šaci nego na užetu.

Dječaka ću vratiti samo ako budem držao sve konce u svojim rukama, a to je značilo da ovo moram dobro odigrati, predati onoliko

koliko je dovoljno za osuditi vojvodu, ne smijem otkriti previše toga jer će Starac preuzeti igru. Uzeo sam slasticu iz zdjelice, polako odmotao papir i ubacio bombon u usta. »Naravno, to je samo motiv. Mislim da ti je Guiscard već rekao za Oštričinu povezanost s operacijom Prodor.« Bilo mi je sumnjivo od početka što je agent odjednom želio pomoći, no tu sam sumnju odlučio izreći tek kad sam sjeo pred njegova šefa. Bio je to pucanj u prazno, ali sumnje mi je potvrdio trenutak iznenađenja koji je preletio preko Starčeva sabranog lica. »Kako nitko nije bio zainteresiran za njegove protuzakonite usluge, Oštrica je prešao na plan B. Netko je, vjerojatno Brightfellow, naručio otmicu od Kirena. Kada to nije uspjelo, riješili su ga se i uzeli stvari u svoje ruke. Mogu nastaviti ako želiš — znam da se dugo nisi bavio stvarnim policijskim poslom.«

Starčevo lice ponovno je poprimilo uobičajeni izraz neiskrene prijaznosti. Odmahnuo je glavom, rastužile su ga loše vijesti koje mora prenijeti. »Nije dovoljno. Ni približno. Možda sam ja kriv — možda te nisam dovoljno motivirao. Možda trebam poslati nekoga u onu tvoju krčmu da posjeti tvoje prijatelje.«

Nisam nasjeo na taj njegov komentar. »Možda nije dovoljno za uhićenje — ali dovoljno je da ti i ja budemo sigurni.«

»Što predlažeš?«

»Ja ću se pobrinuti za to. Neslužbeno.«

Palucnuo je jezikom u znak negodovanja. »Toliko krvi, takav metež! Kako će to izgledati?«

»Vi ste Specijalna jedinica — izgledat će onako kako vi budete htjeli. Ne glumi da ne uživaš u ideji da središ plemića koji je i prijestolonasljednikov saveznik. Radim ti uslugu i ti to znaš.« Nagnuo sam se preko stola i suzio prostor između nas. »Ili želiš ćekati da Oštrica i njegov omiljeni čarobnjak završe ritual?«

Starčeve oči bile su plave poput ljetne večeri. »Nudiš povratak u službu Kruni?«

Znao sam da me mami, ali proklet bio ako nisam htio to prihvatiti. »Jedinstvena ponuda. Lord Beaconfield i ja porazgovaramo, a ti se sutra probudiš s jednim problemom manje.«

»A zašto tako revno želiš preuzeti odgovornost za smrt dobrog

vojvode?«

»Zato što mi je dosadno. Što te briga? Obavit ću to.«

Sklopio je ruke ispred lica i izgledao kao da pomno razmišlja. Nakon petnaest sekundi neugodne tišine raširio je ruke, dlanove okrenuo prema gore i naslonio se. »Nezgode se događaju«, rekao je.

Ustao sam. Bio sam spreman krenuti i već sam otvorio vrata, kada sam se okrenuo prema njemu. »Trebaš znati da će biti potrebno to počistiti. Bit će brzo, ali i glasno.«

»Kao što si rekao, mi smo Specijalna jedinica.«

»Kad to obavim, bit će tiho kao u mrtvačnici.«

Zahihotao se posramljeno kao da ga je zabrinulo moje loše ponašanje. »Uvijek tako ljut. Nećeš dogurati do mojih godina ako ne naučiš malo uživati u životu.«

Nisam ništa odgovorio. Izašao sam i zatvorio vrata neoznačenog ureda u kojem je živio zao čovjek.

45. POGLAVLJE

Nakon toga krenuo sam nazad u Grofa napola trčeći kroz snijeg do koljena. Umarala me neprestana hladnoća. Sjećao sam se — iako u magli — vremena kada je bilo sunčano, a oblaci s neba nisu rigali led.

Kad sam stigao, bar je bio zatvoren — ne bismo ni imali puno posla po ovakvu vremenu. Prednja soba bila je pusta, Adolphus je valjda bio otraga i tješio ženu. Nisam imao vremena tražiti ga. Nisam planirao povući potez protiv Oštrice prije noći, ali trebao sam svaku minutu pripreme.

Primijetio sam u sobi malu omotnicu na komodi. Adolphus je na njoj naškrabao poruku: Došao je Grenwaldov kurir dok te nije bilo. U drugačijim okolnostima dobro bih se nasmijao ideji da se moj beskorisni bojnik jednom iskazao, iako prekasno da bih imao koristi od toga. Ignorirao sam je i latio se prečeg posla.

Izvadio sam paket umotan u smeđi papir iz kovčega koji sam držao ispod kreveta te sjeo za stol i počeo ga odmotavati. Sljedeća dva sata izgubio sam na niz ključnih i dosadnih zadataka koje sam trebao izvršiti tijekom pripremanja opreme. Zgrabio sam par noževa za bacanje i komad tanke žice, u džep sam spremio kutijicu boje za lice i sišao.

Bio sam toliko zadubljen u svoju misiju da sam se skoro odbio od Adolphusa koji je stajao u podnožju stepenica, a bio je doslovno nevidljiv zbog slabog svjetla i sablasne mirnoće. Ispod debelog kaputa nosio je iznošeni kožni oklop sa zakovicama, preuzak na prsima, uspio je čak iskopati i stari šljem kojem se čelik udubio od pet godina gadnih situacija. Osim toga, okitio se i oružjem. Dva kratka mača visjela su mu na boku, a ratnu sjekiru pričvrstio je na leda.

»Što to, dovraga, nosiš?« pitao sam zapanjeno.

Divlji pogled u oku poručio mi je da je moj stari drug ozbiljno odabrao odjeću. »Zar si mislio da ideš sam? Nismo prvi put u nevolji. Čuvam ti leda kao i obično.«

Je li bio pijan? Pomirisao sam mu dah — čini se da nije. »Nemam vremena za ovo. Pazi na Adeline. Vraćam se za nekoliko

sari.«

»Carić mi je sin«, rekao je jednostavno, bez prenemaganja ili pretjerivanja. »Neću sjediti pored vatre dok mu je život u opasnosti.«

Vjeročuvare, spasi nas od tako besmislene plemenitosti! »Cijenim tvoju ponudu, ali to nije potrebno.«

Pokušao sam proći pored njega, ali stavio mi je ruku na ovratnik i držao me čvrsto uz ogradu. »To nije ponuda.«

Sijede vlasi nadmašile su crne u kosi koja je nekoć bila boje ugljena. Njegovo izbrazdano lice bilo je oronulo. Jesam li i ja toliko ostario? Jesam li izgledao tako blesavo? Ovratnik podignut kao u huligana, džepovi puni oružja, srednjovječni čovjek kojeg zabavljaju mladenačke igrice.

Nije imalo smisla sada misliti o tome. Carić me trebao — mogu proći kroz egzistencijalnu krizu za šest sati, ako preživim.

Odgurnuo sam Adolphusovu ruku i uspeo se nekoliko stepenica kako bih imao dovoljno prostora za manevar. »Debeo si uvijek si bio velik, ali sada si debeo. Spor si, ne možeš se šuljati i nemaš više u sebi ono što je potrebno da ubiješ čovjeka. Nisam siguran jesi li ikada bio sposoban za to. Nemam ti vremena laskati svaku sekundu koju potrošiš dječak je korak bliže smrti. Makni mi se s jebenog puta.«

Pomislio sam da sam pretjerao i da će mi otkinuti glavu svojom ogromnom šakom. Međutim, pogledao je u pod i učinilo mi se da je sva energija iscurila iz njega, kao iz rupe na dnu vrča. Okrenuo se zazveckavši svojom zbirkom noževa.

»Pazi na Adeline«, rekao sam. »Vraćam se za nekoliko sati.« To nije bilo sasvim izvjesno, ali nije bilo potrebe to naglas reći. Izašao sam u noć.

46. POGLAVLJE

Čučao sam pored grma osamnaest metara od stražnjih vrata Beaconfieldove vile. Obojio sam kožu crnilom, a žica koja mi je visjela u rukama svjetlucala je na mjesečini. Pokušavao sam smisliti kako ne ubiti Dunkana. Ništa mi nije padalo na pamet.

Nisam ga mogao nokautirati. To ne funkcionira onako kako to ljudi zamišljaju — brzo mlatnete žrtvu u potiljak i ona se probudi pola sata kasnije s tupom glavoboljom. U pola slučajeva oni se pomaknu i ne udarite ih u točno mjesto te stojite pred njima poput budale. Međutim, ako ih uspijete nokautirati, vjerojatno će se osvijestiti na vrijeme i uzrokovati nevolje, a ako ostanu ležati, to obično znači da im je pomućen razum i da će ostatak života provesti pljujući i serući po samima sebi, a po mom mišljenju to nije puno bolje od smrti.

Ovo će biti gusto. Čak i ako se sve odvije po planu, ovo će biti moj najriskantniji pothvat.

Bilo kako bilo, obećao sam Adeline.

Noć je odmicala i svaka minuta koja je prolazila bila je još jedna minuta u kojoj je Beaconfield mogao zaključiti da je najbolji izlaz iz ove situacije Brightfellowova stvora nahraniti Carićem. Oružje u torbi davalo mi je slabašne izglede, ali i to pada u vodu ako me ugledaju dok ga postavljam. Opsovao sam igru sudbine koja je odredila da nasmijani stražar bude ovdje umjesto da ispija viski uz kamin — ali nisam imao izbora.

Zaklopio sam oči.

Bio sam na nogama, kamen koji sam bacio u vanjski zid privukao je pozornost nesumnjičavog stražara, devet metara, četiri i pol metra i bio sam iza njega, a omču sam čvrsto stegnuo.

Garota je tiha, ali spora pa je Dunkan dugo umirao. Prvo je pokušavao zgrabiti žicu, prstima je divlje grebao po otečenom grlu. Nakon toga ruke su mu pale niz tijelo i prestao se opirati. Nisam popuštao pritisak sve dok mu koža nije postala ljubičasta i dok nije zamahnuo nogama u posljednjem grču. Spustio sam ga na do iza zida gdje ga nitko nije mogao vidjeti.

Žao mi je, Dunkane. Volio bih da sam imao drugog izbora.

Ugasio sam svjetiljku iznad otvorene kapije. Stražari će uskoro primijetiti da svjetlo ne gori — nadao sam se da sam ubojstvom prijatelja kupio dovoljno vremena.

Šuljao sam se područjem i osigurao sve što je bilo potrebno za uspješnu misiju. Nitko me nije primijetio — osiguranje je bilo slabo. Beaconfield je možda dovoljno glup pa me ne očekuje. Barem sam se tome nadao.

Kada sam sve postavio, vratio sam se do stražnjih vrata i obio bravu, doduše, možda nestručnije od Doktora, ali bez problema. Čim sam ušao, u glavi sam počeo odbrojavati sekunde. Leda sam okrenuo prema zidu i zastajao na svaki šum. Osiguranje je i dalje bilo neobično nesavjesno, nigdje nije bilo stražara, čak ni na stubištu.

Kada sam otvorio vrata Oštričine radne sobe, on je stajao ispred velikih prozora iza svog stola, u ruci je imao čašu viskija i gledao snijeg kako pada. Brzo je okrenuo glavu prema meni. Trenutak nakon što me ugledao, na licu mu se odražavao samo čisti šok. Zatim se polako nasmiješio, ispio ostatak pića i položio čašu na stol. »Već drugi put nepozvano dolaziš u moju radnu sobu.«

Zatvorio sam vrata za sobom. »Prvi. Jučer sam poslao nekog dugog.«

»Zar se prijatelji tako ponašaju? Iskorištavaju tuđu gostoljubivost kako bi ukrali privatnu korespondenciju?«

»Nismo prijatelji.«

Izgledao je malo povrijeđeno. »Ne, pretpostavljam da nismo — no, zbilja, samo zbog okolnosti. Da se sve drugačije odvilo, otkrio bi da sam razuman. Čak i prijazan.«

Dvije i pol minute. »Sumnjam. Vi plavokrvni malo ste previše uvrnuti za moj ukus. Ja sam čovjek jednostavna srca.«

»Da, pošten i čestit, točno tako bih te opisao.«

Željeli smo vidjeti hoće li jedan od nas dvojice odbaciti masku prijaznosti. Sat u mojoj lubanji je otkucavao — tri minute.

Oštrica se naslonio na stol. »Priznajem, iznenađuje me način na koji si odlučio ovo odigrati.«

»Priznajem da je ovo izravno, ali nisam imao izbora.«

»Znači, Starac te poslao? Zapanjuje me odanost koju taj luđak usadi u svoje sljedbenike. Neće on izgubiti život u ovoj samoubilačkoj misiji.«

»To nije odanost — morao sam ga doslovno natjerati da mi ovo odobri.« Preko lica preletjelo mu je iznenađenje. »I zašto si tako siguran da neću ja biti taj koji će izaći odavde?«

Prasnuo je u smijeh. »Ne kažem da si nesposoban — no, nemojmo pretjerivati o tvojoj vještini.«

Tri i pol minute. »To si rekao ljudima koje si poslao da me ubiju?«

Oči su mu bile tmurne, to je bilo rijetko iskazivanje žaljenja. »To je bila Brightfellowova ideja — od početka je htio da te napadnem, a kada nam je Mairi javila da njuškaš... Nadao sam se da ćemo te preplašiti ili potkupiti. Izgleda da si se više bojao Starca nego mene.«

»To je točno«, rekao sam. »Gdje ti je čarobnjak?«

»To ni ja ne znam. Nisam ga vidio od zabave. Valjda je nestao. Nemaju mnogi hrabrosti završiti igru.«

»Nemaju mnogi«, složio sam se, pomislio da laže i da čarobnjak u podrumu drži ruke oko Carićeva grla.

Beaconfield je primaknuo ruku dršci mača. »Nismo toliko različiti koliko se pretvaraš. Obojica smo ratnici, djeca rođena usred bojnih povika i prolivene krvi. Između nas nema mjesta glumi, okolišanju u savršenom napadu ili otvorenosti u obrani. Zato ti se obraćam poput brata. Ljudi koje si ubio, moji prijatelji — nisu mi bili ni sjena. Nitko nije. Nikada nije postojao nitko tko je bio dobar poput mene, i to još od vremena kada je čovjek prvi put bacio kamen na drugog čovjeka. Ja sam savršeni stroj smrti, savršeni grabežljivac, umjetnik u najstarijoj i najuzvišenijoj ljudskoj aktivnosti.«

»Jesi li taj govor vježbao pred ogledalom?«

»Kako se usuđuješ?«

»Cijeli život susrećem ljude poput tebe, klince koji se dočepaju oštrice i zaključe da ih to čini muškarcima. Misliš da si poseban jer ti je ruka trunku brža? Svakog jutra kad idem na doručak, prođem pored

dvanaest takvih kao što si ti — razlikuje vas jedino cijena tvog kaputa.«

»Zašto razgovaraš sa mnom ako sam toliko nezanimljiv?«

»Zašto? Da.« Sad je sigurno prošlo već pet minuta. Tako mi Šakrina kurca, zašto to toliko traje? Da Beaconfield nije toliki megaloman, bio bih mrtav, nisam imao nikakvih iluzija o tome. »Zašto si to učinio?« upitao sam. »Razumijem događaje — samo pokušavam shvatiti okolnosti.«

»Što reći? Trebao sam novac, oni su ga imali ili sam mislio da ga imaju. Nisam nikada izgarao od želje da izdam zemlju, no kao što si jednom rekao — svašta se dogodi.«

Sada sam već očajno brojao sekunde.«Ne pitam te o tvojim bijednim pokušajima špijunaža. Kako si se spetljao s Brightfellowom — kada si počeo s djecom?«

Na njegovu licu miješala se znatiželja s čuđenjem i prestravio sam se kada sam shvatio da to nije odglumio. »Kakvom djecom?«

Rasprsnuo se pod ispod nas i bacio me natraške u zid.

Mislim da povijest masovnog ratovanja nije vidjela tako nesposobnu logistiku poput one koju sam ja doživio za vrijeme rata. Pet godina mučili smo se preživjeti bez osnovnih zaliha — zavoja, čizama, boje za lice. U Donknachtu bili smo dva dana i odjednom roba nije prestajala stizati. Sedla za mrtve konje, oklopi koje nitko nije znao obući, sanduci pletenih čarapa, kao da je rat nekako povećao broj naših udova umjesto da ih je smanjio. Kada sam izašao iz vojske, imao sam toliko robe da sam mogao otvoriti dućan i prodavati jedan artikl koji se obično ne nalazi na policama mjesnih trgovaca — sedam i pol kilograma crnog praha i eksplozivne komponente koje bi ga detonirale.

Dio toga iskoristio sam dok sam još nosio sivo. Dio je otišao kada sam stvarao sebi ime nakon izlaska iz Krune. Ostatak sam koristio dok sam Nasmijanu Oštricu upoznavao s radostima modernog ratovanja.

Eksplozija nas je odbacila na suprotne krajeve sobe, ali ja sam je očekivao i uspio sam ustati prije njega. Izvukao sam bodež iz čizme i krenuo na Beaconfielda što sam brže mogao. Ležao je u kutu, bio je omamljen, ali pri svijesti. To nije bilo dobro — nadao sam se da će ga eksplozija onesposobiti dovoljno dugo da se pobrinem za to da mi više

ne predstavlja prijetnju. Planirajući ga napasti, primio sam bodež i skočio na njega. Zatreptao je, ali reagirao je nevjerojatno brzo, izmaknuo se i omotao mi prste oko ruke u kojoj sam držao oružje.

Bio je jači nego što sam mislio i prevario sam se kad sam pomislio da nije borac. Nije samo vješto rukovao mačem — naravno, to sam znao — nego je bio borac, čovjek čiji je instinkt napasti kada ga se rani, koji ne odustaje zbog boli ili šoka. Imao je petlje, no to ne biste rekli po njegovoj odjeći. Mislim da to zaslužuje pamćenje iako ne poništava sve ostalo. Pokušao sam ga udariti šakom u grlo, ali zgrabio mi je ruku nevjerojatno brzo kao i maloprije.

Ne znam kako bi to završilo da smo se pošteno borili — no, ja nisam neki poklonik poštene borbe. Eksplodirala je druga bomba, ovog puta ravno ispod nas, i tada sam gledao u strop, a bljesak pred očima bio je toliko jak da me istovremeno omamio i zaslijepio. Nakon nekog vremena svjetlost je počela blijedjeti, ali zvonjava u ušima nije prestajala. Podigao sam ruke do ušiju — nije bilo krvi, no to nije ništa značilo. U ratu sam vidio ljude koji su oglušili, a nisu pokazivali nikakve vanjske znakove ozljede. Zaurlao sam, izgrebao sam grlo, no zvuk nisam čuo.

Saberi se, saberi se! Zvonjava će stati, možda i neće — nastaviš li ležati, umrijet ćeš. Ustao sam znajući da sam u borbi beskoristan i molio se Melem da je Oštrica prošao gore od mene.

Tako je i bilo. Eksplodirao je pod radne sobe i ostavio ogromne rupe u drvetu, a iverje je letjelo posvuda. Nazupčana trijeska veličine ruke zabila se Oštrici u trbuh. Ležao je na podu leđima naslonjen na palu gredu, a krv mu je curila iz usta. Doteturao sam do njega, ravnoteža mi je bila potpuno uništena.

»Gdje je Carić?« pitao sam. »Gdje je dječak?«

Oštrica je imao dovoljno snage za zadnji osmijeh, blistav i sjajan, a riječi je izgovorio polako pa sam ih razumio usprkos zvonjavi u ušima. »Bolji si ubojica nego detektiv.«

Nisam mu mogao proturječiti.

Izdali su ga zadnji atomi snage i srušio se na koplje koje mu je virilo iz trupa. Umro je nakon nekoliko sekundi. Zaklopio sam mu oči i ustao.

Nitko zadnji dah ne potroši na laž. Otkrio mi je tajnu iz inata, zadnji udarac prije susreta s Onom Koja Čeka Iza Svega. Nije držao Carića. Nešto sam zeznuo — nešto sam zbilja sjebao, ali nisam znao što.

Vrijeme je prolazilo i bilo je moguće da je netko primijetio eksploziju u lord Beaconfieldovoj vili. Krenuo sam u prizemlje i znao da se neću izvući ako naletim na probleme.

Stražnje krilo kuće kao da se urušilo, tone drveta i cigle zakopale su stražnji hodnik. Nekoć prekrasne tepihe u salonu uništila je čađa, a sve je bilo prekriveno komadićima stakla iz razbijenih svijećnjaka. Jedna od eksplozija započela je vatru u kuhinji i plamen se brzo širio ostatkom kuće.

Oštričin glavni sluga ležao je ispružen pored vrata, glava mu je bila pod kutem koji nijedan akrobat ne bi mogao oponašati. Činilo se da je smrt nepravedna kazna za njegovu aroganciju i neprijaznost, no rijetki su oni koji dobiju baš ono što zaslužuju. Prekoračio sam ga i izašao na snijeg.

Posrtao sam prema kapiji i odjednom shvatio da se zvonjava u ušima smiruje, neznatno, ali dovoljno da u to budem siguran — nisam oglušio i htio sam utonuti u snijeg, jecati i zahvaliti Prvorođenom što me poštedio. Usprkos tome, nastavio sam put po snijegu i preskočio živicu, kada sam pred sobom ugledao svjetlo na puteljku i odšuljao se u Grofa onoliko brzo koliko to može slomljeni čovjek.

47. POGLAVLJE

Ušuljao sam se u krčmu što sam tiše mogao. Trebao sam vremena da razmislim i shvatim gdje je moje rasuđivanje krenulo po zlu. U svakom slučaju, Carića nije bilo, a ako ga Oštrica nije oteo, to nije značilo da je dječak na sigurnom. Kada sam stigao u sobu, iz zalihe sam istrgnuo bočicu daha i stavio je pod nos. Sluh mi se polako vraćao i, nakon što sam ušmrkao dah, čuo sam samo kucanje svog srca koje je sada ubrzala droga.

Na komodi je stajala Grenwaldova poruka. Otvorio sam je ukočenim prstima i porezao palac dok sam užurbano tražio potvrdu užasa koji me obuzimao, a krv se razmazala po papiru.

Vrh dokumenta bio je isti poput onog koji sam uzeo Crispinu, ali donji dio papira nije bio oštećen i bili su navedeni svi čarobnjaci koji su sudjelovali u operaciji Prodor. Prepoznao sam Brighfellowa i Cadamosta.

Prepoznao sam i još jedno ime na samom dnu ispod dijela koji je u ranijoj verziji bio otkinut.

Skinuo sam košulju, izvadio britvu s dna torbe i rasklopio sječivo. Na ramenima sam osjetio puni teret svojih grijeha i jedan trenutak sebičnosti pitao sam se gdje bi bilo najbolje staviti oštricu britve. Onda sam plitko zarezao ispod safira na ramenu istovremeno se lecnuvši od boli.

Nakon pet minuta jurio sam Gradom sjena krvareći kroz zavoj koji sam nabrzinu složio od komada potkošulje.

Tako mi Deva, nadao sam se da još mogu to zaustaviti.

48. POGLAVLJE

Plavi Ždral bio je mrtav već oko šest sati. Našao sam ga u radnoj sobi, zgurio se na stolici od hrastovine, njegove modre oči okrenule su se u dupljama, a rane na rukama i oštrica na podu dokazivali su da je presudio sam sebi. Na stolu pred njim bio je svitak papira, tri riječi načrčkane njegovim švrakopisom.

Žao mi je.

I meni. Zaklopio sam mu oči i sišao.

Ušao sam kroz otvorena vrata njezine radne sobe. Celia i Brightfellow bili su mi okrenuti leđima. Carić je mlitavo sjedio na stolici u kutu, nije bio vezan, a oči su mu bile staklaste.

»Trebamo ga sada srediti.« Novi dan odveo je Brightfellowa još bliže krahu. Nosio je istu odjeću kao i na Oštričinoj zabavi te je divljački mahao rukama. »Sredimo ga i riješimo se tijela prije nego što netko sve shvati.«

Za razliku od njega, Celia je bila mirna poput kamenog bloka, ruke su joj bile zabavljene nizom alkemičarske opreme na stolu pred njom. »Znaš dobro da treba proći pola dana kako bi se dobila vrućica, a dječaka nismo još ni zarazili. Neću uništiti sve što smo postigli samo zbog toga što si ti nervozan.« Prelila je sadržaj iz vrča u manji spremnik pa mahnula glavom prema Cariću. »Zašto ne sjedneš i pripaziš na njega?«

»Ne ide on nikamo. Neće biti priseban ostatak večeri jer sam ga začarao.«

»Ima dar, kao i ostali, mada ga još ne zna koristiti. Ne možeš sa sigurnošću znati kako će reagirati.«

Brightfellow je odgrizao prljavi nokat zubima. »Rekla si da više ne osjećaš dragulj.«

»Da, Johnathane, rekla sam to.«

»To znači da je mrtav?«

»To znači ono što znači«, rekla je, ali nije bila ljuta.

»Sigurno je mrtav«, ponovio je Brightfellow.

Celia je podigla glavu i pomirisala zrak. »Sumnjam«, rekla je, odložila aparat za destiliranje i okrenula se prema meni. »Koliko dugo stojiš ovdje?«

»Dovoljno.«

Kada me Brightfellow ugledao, izgubio je ostatak snage koja ga je pokretala. Problijedio je do boje leša i očima je letio s Celije na mene, kao da u zraku između nas dvoje postoji nešto što ga može spasiti.

»To znači da je Beaconfield...« započela je Celija nevjerojatno mirno kao da moj dolazak ne predstavlja ni najmanju prepreku njezinu planu.

»Organizirao je zadnje slavlje Kratkodnevice«, potvrdio sam. »Jadna, glupa budala. Nije uopće znao što se događa, zar ne? Znači, upleli ste ga kada sam počeo postavljati pitanja jer ste htjeli žrtvu kojoj možete sve prišiti.«

»Johnathan je i prije imao posla s njim. Uklapao se.«

»Bio je savršen. Mrzio sam ga čim sam ga ugledao, htio sam da on bude kriv, drage volje primio sam se onog što mi je tvoj kamen pružio kao dokaz. Plus, naravno, ti si mi uvijek davala savjete i podmetnula bi mi poneki dokaz.« Izvukao sam britvu iz torbe i bacio je na tlo. »Znači, Cariću si pripremila novu?«

Celia je bacila pogled na oruđe kojim je žrtvovala djecu pa opet ležerno pogledala u mene. »Kako si ušao u Orlovo gnijezdo?«

»Krunino Oko može pobiti manje čari. Iskoristio sam Crispinovo i ušao na silu. Sjećaš se Crispina? Ili su ti se već svi pomiješali?«

»Sjećam ga se.«

»Dakle, da vidimo — prvo Tara, pa Kiren kojem si platila da je otme. Pa Caristiona i Avraham. Mog starog partnera već smo spomenuli. A gore je gospodar problem riješio britvom jer nije htio gledati ono što si postala — iako ne znam možemo U samoubojstvo dodati na tvoj račun.«

Brightfellow se iznenađeno ukočio, ali Celia je samo trepnula. »Iznimno mi je žao što to čujem.«

»Baš izgledaš slomljeno.«

»Bila sam spremna na to.«

»Valjda jesi — o tome se i radi, zar ne? Pripremala si se za Ždralovu smrt. Nikada nisi preuzela kontrolu nad zaštitom, to je bila laž. Ne možeš to i znala si da će nakon gospodareve smrti nestati i njegove čarolije.«

»Gospodar je bio genij«, rekla je, a licem joj je preletjelo žaljenje. »Nitko ne može raditi ono što je on radio. Bila sam prisiljena istražiti alternative.«

»Misliš, ubijanje djece.«

»Ako se želiš tako izraziti.«

»I zarazila si ih vrućicom.«

»Nažalost, to je ritual iziskivao. Nužno, iako neprijatno.«

»Pogotovo njima.«

Brightfellow se strastveno ubacio u razgovor. »Zašto mu to govoriš? Ubij ga prije nego što sve pokvari!«

»Nitko neće naprasno djelovati«, naredila je Celia.

»A ti, Brightfellowe? Radiš to za dobrobit grada? Nekako nisam mislio da si humanitarac.«

»Nije me briga za ovu rupčagu. Neka gori.«

»Znači, žena?«

Okrenuo se, ali znao sam odgovor.

»Što si mislio? Da ćete ubiti nekoliko djece, a ona će se strastveno zaljubiti u tebe?«

»Nisam budala. Znam da joj ništa ne značim. Nikada joj nisam ništa značio na Akademiji ni kasnije. Rekla je da treba moju pomoć. Nisam je mogao ostaviti samu.« Nije govorio meni, ali samo sam ga ja slušao.

»Nitko joj ništa ne znači. Nešto se davno u njoj slomilo. Nije ona to slomila, ali to nije važno, to se ne može popraviti. Ona govori o Rigusu, o Gradu sjena, ali njoj to nije stvarno. Ljudi njoj nisu stvarni.«

»Ti jesi«, rekao je. »Samo ti — i umrijet ćeš zbog toga.«

Celia je opet obratila pozornost na nas. »Johnathane«, počela je,

ali on je već odlučio.

Tada su se dogodile četiri stvari, manje-više istovremeno. Brightfellow je podigao ruku kako bi izveo čaroliju, ali prije nego što je uspio, začuo se zvuk mesa koje cvrči, a spaljeno tijelo zagrijalo je zrak. To je bila druga stvar. Tijekom treće sakrio sam se iza Celije, barem prividno.

Četvrta se dogodila jako brzo pa Celia nije ni primijetila.

Brightfellow je pogledao crvenu rupu koju više nije prekrivala koža, a kroz duboki otvor razaznavao mu se prsni koš. Pogled je vratio na Celiju i srušio se.

Celijina ruka još je svjetlucala od čarolije koja je ubila Brightfellowa. Odmah je počela govoriti, tijelo pred nama zaboravila je čim ga je uništila. »Prije nego što išta učiniš, prije nego što išta kažeš, saslušaj me.« Povukla se izvan mog dosega. »Ono što je gospodar učinio, čarolije koje je izveo, to se ne može ponoviti. Razumiješ? Nisam htjela koristiti djecu, vjeruj mi, nisam. Zadnjih deset godina provela sam u ovom prokletom tornju pripremajući se na današnji dan, pripremajući se na očevu smrt. Voljela bih da sam bolja.« Zaklopila je oči pa zatreptala. »Tako mi Prvorođenog, voljela bih da sam bolja! Ali nisam. Gospodar je mrtav i zaštita više ne drži. Sada je zima, ali kada zatopli — ne razumiješ kako će to izgledati ako se pošast vrati.«

»Sjećam se kako je bilo. Ne govori to.«

Uzdahnula je i složila se. »Da, valjda se sjećaš.«

Mislio sam da će nastaviti. Kako nije više ništa rekla, preuzeo sam riječ.

»Zašto trebaš Carića?«

»Trebali smo dijete koje pokazuje potencijal za magiju. Takvo dijete nije lako pronaći.« U glasu joj se čula natruha isprike, ali bila je slaba pa sam je možda samo zamislio. »Nismo imali vremena više tragati.«

»I znala si da ćeš me natjerati na Oštricu ako ga otmeš.«

»Da.«

Pokušao sam s lica sakriti mišljenje o njezinim riječima, ali izgleda da nisam uspio jer je stisnula usne i obrecnula se na mene. »Ne

gledaj me tako. Mogla sam te ubiti, znaš. Mogla sam u svakom trenutku poslati čudovište na tebe ili te pustiti da se smrzneš u snijegu.«

»Ma, divna si.« Osjećao sam se kao da je nešto prokopalo put u moju glavu, neko bodljikavo stvorenje koje mi se smjestilo u centru lubanje i sada mi uništava mozak. Jedino me previše daha držalo na nogama i morao sam se naprezan da čujem Celijine riječi, toliko je jaka bila buka koja mi je odjekivala u ušima. »Što se s tobom dogodilo?«

»Znam što sam ponudila u zamjenu — nemam iluzija. Ali, ne dopuštam da gospodarev rad bude uzaludan, ne želim da se sve vrati na staro. Deset tisuća majki, dvadeset tisuća očeva, gomile naslaganih leševa, toliko tijela da ih u tjedan dana ne bi prebrojio. Ljeto za ljetom, godinu za godinom. Ne očekujem da mi oprostiš, ne mislim da bi to itko mogao — ali sljedećeg, ljeta ljudi iz Grada sjena neće trunuti poput crkotina na suncu.«

»Pretpostavljam da se na ovoj visini gube obrisi lica. Iskopaj dijete iz blata i možda ćeš drugačije razmišljati.«

»Nisam ni mislila da ćeš razumjeti.«

»Možda samo nisam altruističan poput tebe. Danas sam ubio ljude — neki od njih to nisu zaslužili.«

»Ljudi umiru«, rekla je i nisam joj mogao proturječiti. »Što sam učinila, učinila sam — nadala sam se da nikada nečeš saznati. U svakom slučaju, to je otišlo predaleko i ne možeš to više zaustaviti. Neću dopustiti da žrtve budu uzaludne. Barem im to dugujem. Ne dopuštam da me itko zaustavi, čak ni ti. Ali, ti ćeš to pokušati, zar ne?«

»Da.«

»Sjećaš se dana prije nego što si otišao u rat?«

»Da.«

»Sjećaš li se što si mi rekao?«

»Da.«

»Izgleda da si se prevario. Izgleda da sam ti sličnija nego što si mislio.«

»Ne, Celia«, rekao sam i podigao njezinu ogrlicu, onu koju je nosila još od našeg prvog susreta, onu koju je iskoristila kako bi vezala čudovište za svoju dušu, onu koju sam zgrabio dok mi je spašavala

život trenutak ranije. »Uopće mi nisi slična.«

Ruke su joj poletjele prema vratu. »Kako... kako si...«

»Sada ću uzeti Carića«, rekao sam, podigao ga sa stolice i prebacio preko ramena. Privjesak sam držao između nas. Činilo mi se da se migolji u mojoj ruci, a bio je nevjerojatno topao.

»Sve je u redu, nije zaražen, ništa mu nije«, promucala je, a oči je raskolačila i uperila u privjesak. »Moraš to odložiti, ne razumiješ što je to, moraš...«

Slomio sam privjesak na dva dijela. »Previše krvi, Celia — previše krvi.«

Boja joj je nestala s lica. Začuo se tihi fijuk, a nagli udar vjetra otvorio je prozor. Stajali smo i gledali se. Izgledala je kao da želi nešto reći, ali nije.

Hvala Vjeročuvaru na njegovim blagoslovima!

Osjetio sam da dolazi i povukao se u kut, a želudac mi se stisnuo od užasa. Stvor se materijalizirao iz zida iza nje, a ona me zadnji put pogledala tužnim očima punim osude.

Ne treba sve zabilježiti. Dovoljno je reći da je nakon toga postalo prilično grozno.

49. POGLAVLJE

Nekoliko dana kasnije sjedio sam na krovu jedne Kid Macove kuće, blok ili dva od Orlova gnijezda, i gledao kako Rigus oplakuje Plavog Ždrala. Njegovo tijelo, pažljivo balzamirano i odjeveno u najraskošnije halje — u kakvima ga nikad prije nisam vidio — ležalo je na zlatnom odru na malom podiju. Tamo je sjedila poslovna gradska krema i aristokratska elita, nekoliko desetaka plemića koje gospodar za života ne bi prepoznao. Osiguranje je okruživalo pozornicu, i to ne obične hulje — vojnici sa spremnim helebardama koji su motrili rulju tražeći bilo kakav znak nereda. Oko tog centra natisnulo se gotovo čitavo stanovništvo Grada sjena koje je došlo iskazati poštovanje.

Zima je i dalje bila oštra, ali od sinoć nije padao snijeg. Ono što se nije otopilo pretvorilo se u gadnu mješavinu bljuzge, prljavštine i smeća tipičnog za grad u snijegu. Mac i ja dijelili smo džoint i otpuhivali dim boje grafita u ionako sivo nebo. Ova zadnja serija snenotrsi bila je slaba — ukoliko se to ne popravi, morat ću naći novog dobavljača.

Patrijarh je dolje na platformi hvalio pokojnikove vrline — barem sam pretpostavljao da se to događa. Sluh mi se nije u potpunosti oporavio, a tihi žamor gomile dodatno mi je otežavao razumijevanje govora. Mac nije izgledao jako impresionirano. Sumnjao sam da propuštam nešto važno.

»Znao si ga, je 1' da?« pitao me Mac.

Iza nas nekoliko njegovih kurvi pušilo je i tiho jecalo, bile su zahvalne što su dobile priliku zadovoljiti urođenu potrebu za dramom.

»Aha.«

»Kakav je bio?«

»Bio je prilično visok«, rekao sam.

Yancey je negdje dolje, okružen znojnom masom koja se okupila radi ceremonije. Kada je sve završilo, javio sam mu da se vrati u grad. Rekao je da smo kvit, ali čini mi se da to nije mislio. U svakom slučaju, onog dana na krovu imao je pravo — puno će vremena proći prije nego što me mama Dukes opet pozove na ručak.

Gledano unatrag, mislim da Oštrica ne bi otišao tako daleko i ozlijedio ga. Krivo sam pročitao Beaconfielda. Krivo sam pročitao mnoge ljude. Starac je počistio moj nered. Ako je i znao da sam sredio krivog čovjeka, nije mu bilo stalo do toga, pohranio je taj podatak nekamo i iskoristit će ga protiv mene ukaže li se potreba za tim. Što se njega tiče, sve se to lijepo završilo. Ubojstva u Gradu sjena su prestala, a slavni — premda nevažni — član plemstva doživio je nesreću s peći. Lord Beaconfield bio je posljednji u svojoj lozi i, za razliku od raskošne zabave prije samo nekoliko večeri, sprovod mu nije bio posjećen. Koliko god bio slavan, nije bio voljen i, osim brojnih vjerovnika, rijetki su ga oplakivali.

Carić je stajao naslonjen na ogradu. Da je bilo po njegovu, bio bi dolje s ostatkom grada, ali otkad se vratio, Adeline nije voljela da odlazi bez nadzora. Ako se sjećao ičega o svojoj otmici ili o tome kako ga je Brightfellow začarao, meni nije ništa spomenuo. Bio je on žilavi klinac. Bit će dobro.

Nisam bio siguran hoće li Grad sjena biti dobro. Govorilo se da će Orlovo gnijezdo pretvoriti u besplatnu kliniku, ali vidjet ćemo kako će to završiti. Ždral nije imao obitelj, a sada kada Celije više nije bilo, nije imao tko čuvati njegovo imanje. Nekako nisam mogao zamisliti da će vlada razdijeliti njegovu imovinu na način povoljan za narod. U svakom slučaju, Gradu sjena nedostajat će njegov zaštitnik.

Što se tiče zaštite — morat ćemo pričekati do ljeta i vidjeti što će se dogoditi. Nije svaka godina sa sobom donosila kugu, a zdravstvena njega i sanacija u gradu poboljšale su se od zadnje epidemije kada sam ostao siroče.

Bilo kako bilo, ima večeri kada mi snenotrs nije dovoljna pa se probudim okupan u znoju, razmišljam o kolima koja su skupljala mrtve, jednosjedima natrpanim tijelima koja su trunula. Tijekom tih noći ukradem bocu viskija iz ormarića, sjedim pored vatre i pijem dok ne zaboravim zašto sam počeo piti. Nemam drugog izbora.

»Idem kući«, rekao sam. Mac je kimnuo, okrenuo se i nastavio gledati sprovod. Carić je podigao pogled dok sam prolazio. »Ako te pustim, obećaješ da nećeš poginuti?«

Nasmijao se i odjurio dolje. Bit će on dobro. Kasnije, kada zaključim da je dovoljno odrastao, raspitat ću se o obuci kakvu njegov

dar traži. Međutim, neću ga poslati na Akademiju — nikada mu neće neki državni crv šaptari savjete u uho. Još uvijek postoje čarobnjaci koji nisu pripojeni Kruni. Takvog ću pronaći.

Šetnja do Grofa trajala je duže nego inače, i to ne samo zbog bljuzge koja mi je promočila čizme. Više neću imati razloga posjećivati Orlovo gnijezdo. Završili su dani prolaženja kroz kameni labirint. Za sve bi bilo bolje da nisu ni počeli.

U Grofu nije bila gužva kada sam došao. Adeline se otraga pripremala za navalu na večeru, a Adolphus se naslanjao na šank, korijenje je već pustio do podruma, a na licu je imao umoran osmijeh. Mahnuo mi je i ja sam mahnuo njemu. Nismo ništa rekli.

Sjeo sam za stražnji stol, a Adolphus mi je donio vrč piva. Čekao sam da se bar ispuni i ispijao piće sve dok nije nestalo. Nije puno pomagalo, ali ipak sam naručio još jedno.

ZAHVALE

Puno mi je ljudi pomoglo završiti ovu knjigu, a puno ljudi pomaže mi i inače. Neki od njih su:

Chris Kepner koji mi je pružio priliku kada (ne pretjerujem radi jačeg dojma) nikog drugog nisam zanimao;

Robert Bloom koji je bio ključan za pretvaranje romana u vašim rukama u nešto smisleno, a ne samo donekle smisleno;

Oliver Johnson koji mi je davao savjete i nudio pomoć te, naravno, objavio moje djelo;

Sahtiya Logan bez čije bih pravovremene pomoći i podrške vjerojatno još radio od devet do pet;

David Polansky, Michael Polansky i Peter Backof koji su ljubazno komentirali preopširno napisani, loše uređeni rukopis u kojem se nalazila posve neosnovana scena seksa, a sva trojica učinili su još puno toga;

John Lingan koji je odlučio donekle komentirati preopširno napisani, loše uređeni rukopis i koji, uz to, ima ženu i dijete pa se provukao;

Dan Stack koji je jako vrstan fotograf te me učinio fotogeničnim, stoga mu teoretski dugujem nekoliko tisuća dolara;

Marisa Polanskv, koja je moja najveća obožavateljica i najiskrenija podržavateljica, princeza lavljeg srca; obitelj Polanskv iz Bostona, čak i Ben, premda ne zna uzvratiti telefonski poziv; obitelj Mottola općenito, uz ispriku što sam propustio dva Dana zahvalnosti — a posebno ujak Frank i ujna Marlene koji su mi tjedan dana pružali krov nad glavom, a nisam im nikada pošteno zahvalio, kao i ujna Connie, tj. moja druga mama;

Robert Ricketts čiji medicinski savjeti nisu bili ključni koliko on to misli, ali njegove duge godine prijateljstva jedinstven su dar, a on zbilja treba meni zahvaliti što sam ga ubacio u svoje djelo;

Michael Rubin — simpatičnijeg i ljubaznijeg gospodina još nisam upoznao — kojem se ispričavam što u rukopis nisam uspio ubaciti

patuljka, Zidova koji ima crni jezik (možda u nastavku);

Will Crane koji je faca;

Alex Cameron koji pouzdano nije ono gornje, ali ipak može proći — valjda, pretpostavljam;

Lisa Stockdale, nasljednica Edwarda Crnog, »Hindoo« Stuarta i T. E. Lawrencea — prava i draga prijateljica;

Alissa Piasetski koja mi je davala savjete;

John Grega, uzor kreposti i mudrosti, koji je ponešto od toga podijelio i sa mnom;

Kristen Kopranos, počivala u miru;

Julie, Tim i ostatak ekipe Snaprag;

Envictus koji mi je pomogao nesvjesno, ali to je bilo ključno;

Zahvaljujem svima koji su me primili za vrijeme mojih raznih putovanja — nadam se da ću vam se jednog dana odužiti.

Zahvaljujem brojnim drugim ljudima i ispričavam se što vas nisam poimence spomenuo.

Hvala posljednjoj, ali nipošto manje važnoj, Martini.