1

2

Manuel Antõnio de Almeida

Uspomene milicijskog

narednika

S portugalskoga preveo

Josip Tabak

Naslov izvornika:

Memórias de um Sargento de Milícias

3

Sadržaj

PRVI DIO 1. Porijeklo, rođenje i krštenje 2. Prve nevolje 3. Zbogom vragolije 4. Vračanje 5. Major Vidigal 6. Prva noć izvan kuće 7. Kuma 8. Predvorje naftalinaca 9. Kako se brijač »probio« 10. Objašnjenja 11. Napredak i nazadak 12. U školi 13. Promjena života 14. Nova osveta i posljedak 15. Gužva 16. Uspjela osnova 17. Dona Maria 18. Prva ljubav 19. Duhovska nedjelja 20. Vatromet 21. Zlovolja 22. Savez 23. Izjava

DRUGI DIO 1. Kuma na djelu 2. Spletka 3. Poraz 4. Meštar molitava 5. Preokret 6. Još veći jadi 7. Lijek jadu 8. Nova ljubav 9. José Manuel pobjeđuje 10. Posvojenik 11. Potkazan

4

12. Potpuna pobjeda Jóse Manuela 13. Bijeg 14. Razočarani Vidigal 15. Prolivena juha 16. Ljubomora 17. Samo slama 18. Odmazda 19. Grenadir 20. Nove vragolije 21. Otkriće 22. Zaštitnice 23. Tri žene posreduju 24. Smrt sudi 25. Sretan svršetak

MANUEL ANTÕNIO DE ALMEIDA

5

PRVI DIO

6

1.

Porijeklo, rođenje i krštenje

Bilo je to u doba kraljevstva. Jedan od četiri ugla što ih svojim

križanjem stvaraju ulice Ouvidor i Qitanda zvao se u ono vrijeme O

canto dos meirinhos, to jest Ugao sudskih izvršitelja — naziv

savršeno opravdan, jer ondje bijaše omiljelo sastajalište svih onih

što su pripadali tome zvanju, koje je onda uživalo znatan ugled.

Današnji sudski izvršitelji samo su bijedna sjena svojih prethodnika

iz doba kraljevstva: ovi su potonji onda tvorili klasu koja je ulijevala

strah i poštovanje, bili su jedan od dva kraja strahovitoga sudskog

lanca što je obavijao cijeli Rio de Janeiro u doba kad sudski procesi

i sporovi, sa svim onim zavrzlamama, bijahu jedan od elemenata

našeg života; na drugom kraju toga lanca nalazili su se suci

apelacionog suda. Kako se krajnosti dodiruju, to su se dodirivali i

sudski izvršitelji sa sucima i sastavljali krug unutar kojega su se

odvijale sve one strašne borbe na ročištima, iznosile se optužbe i

obrane, pretresale se svađe i zadjevice, izlagali se motivi i

obrazloženja, slušali se dokazi i svjedočenja — riječju, sva ona

mudrovanja i sve smicalice što se obuhvaćaju nazivom sudbeni

postupak.

Odatle eto i sav moralni utjecaj i ugled sudskih izvršitelja.

Imali su oni i drugi utjecaj i uživali drugi i drukčiji ugled —

upravo onaj koji nedostaje njihovim današnjim nasljednicima:

uživali su ugled koji je dolazio od njihove vanjštine i naočitosti.

Današnji sudski izvršitelji ljudi su kao i svi drugi; nemaju ništa čime

bi se isticali, ni po vanjštini, ni po držanju, ni po nošnji, i gotovo ih

ne možete razlikovati od zastupnikâ, pisarâ i uredskih tekliča i

podvornika. Ali nije tako bilo sa sudskim izvršiteljima iz onih

lijepih vremena: bili su oni originalne ličnosti, pravi uzorci. S

njihovih lica sjala je prava sudska veličanstvenost, njihovi

proračunati i prodorni lukavi pogledi značili su opasnost i šikanu.

Odijevala se ta čeljad u dostojanstven crni salonski kaput i crne

hlače potkoljenke, obuvala crne visoke čarape i cipele s kopčom,

nosila aristokratski mač o lijevom boku, o desnom pak bijel kolut

kojemu ne znamo svrhe ni značenja, a kao kruna svemu dolazio je

7

strogi dvorogi šešir.

Oklopljen i oboružan takvim vanjskim znacima dostojanstva,

sudski je izvršitelj iskorištavao i zloupotrebljavao svoj položaj. Jao

građaninu koji bi izjutra izišao iz kuće ili tijekom dana zakrenuo za

ugao kakve ulice pa natrapao na koju od tih svečanih figura što bi

pred njim razvila list papira i uzela da mu u povjerljivu tonu čita

sadržaj! Ma koliko se čovjek opirao i otimao, nije mu u takvoj

prilici bilo drugog izlaza nego da preko usana propusti strašne riječi;

Saslušao sam poziv.

Nitko danas ne može pojmiti kako su sudbonosno i okrutno

značenje imale te tri riječi! Čovjek se, izgovarajući ih, sam osuđivao

na vječno obilaženje, na život bez mira i počinka. Značile su te riječi

dug i zamoran put kojemu kraj u jedva doglednoj daljini bijaše

državna blagajna, a na svakome koraku duž toga puta valjalo je

plaćati cestarinu i mostarinu i svakovrsnu pristojbu za prijelaz:

odvjetnik, zastupnik, istražitelj, pisar, sudac, sve sami neumoljivi

Haroni, stajali su na vratima i čekali ispružene ruke, i nitko nije

mogao onuda proći a da im ne ostavi, ne skroman obol, nego sav

sadržaj svojih džepova i sve pričuve svoje strpljivosti, sve do

posljednje mrvice.

Ali da se vratimo na naš ugao. Tko bi, u ono blaženo doba,

prošao onuda u koji radni dan pod nedjeljom vidio bi kako ondje, na

niskim stolčićima s kožnim sjedalom, što onda bijahu u upotrebi i

što se zvahu »preklopne stolice«, sjedi manji ili veći skup te

plemenite gospodê i mirno razgovara o svemu što mogaše biti

predmetom razgovora: o životu plemićâ i uglednikâ, o novostima u

kraljevini i o smicalicama majora Vidigala, šefa policije.

U dičnom društvu sudskih izvršitelja što su svojom prisutnošću

krasili onaj ugao bijaše i jedan stalan član: Leonardo zvani Pataca

ili Sitniš. Tako su zvali okruglu i tustu priliku sijede kose i crvena

lica, koja bijaše dekan one korporacije, najstariji član u bratovštini

sudskih izvršitelja što su živjeli u ono vrijeme. Od starosti je postao

trom i nemaran i sasvim se razlijenio; kako je svojom sporošću

samo odugovlačio poslove strankama, nisu ga ni tražile, pa se zato

nije ni micao s onog ugla: ondje je provodio dane sjedeći na svome

stolčiću, opruženih nogu, i naslanjajući podbradak na debelu palicu

koja mu od njegove pedesete bijaše nerazdvojna pratilica. Nadimak

koji su mu prišili dolazio je od jedne njegove navike: neprestano se

jadao i žalio na škrtost stranaka koje su mu za njegove usluge davale

8

samo patacu, plaćale ga samo sitnišem.

U životu se nije ničim isticao, ničim što bi trebalo posebno

zabilježiti. Bio je staretinar u Lisabonu, svome rodnom mjestu; ali

mu je dodijao zanat pa ga se okanio i krenuo preko mora. Ubrzo

pošto je stigao u Brazil domogao se, ne zna se čijim zauzimanjem,

službe u kojoj smo ga vidjeli i koju je vršio, kako rekosmo, već

poodavno.

Istim je brodom, ne zna se s kakvom svrhom, stigla i neka

Maria zvana Hortaliça ili Piljarica, lisabonska trgovkinja voćem i

povrćem, saloia1 obla i zgodna. Naš Leonardo, ruku na srce, nije bio

ružan u svojoj mladosti, a bio je priličan nevaljalac. Kad je brod

krenuo s ušća Taga, Maria je stajala naslonjena na ogradu, a

Leonardo prođe pokraj nje te joj, hineći rastresenost, svojom teškom

potkovanom cipelom stade na desnu nogu i dobrano je òčêpî. Kao

da drugo nije ni očekivala, Maria mu uzvrati šalu stidljivim

osmijehom i kao slučajno ga uštinu za lijevu ruku. Bila je to

formalna izjava po običajima njihove zemlje, te su ostatak dana

proveli u udvaranju, a uvečer se ponovio početni prizor, samo s tom

razlikom što je i on njoj jače stao na nogu i ona njega jače uštinula u

ruku. Sutradan dvoje zaljubljenih bijahu tako prisni te se činilo da se

znaju od postanka svijeta.

Kad su se iskrcali, Maria osjeti mučninu u želucu, i njih se

dvoje sporazumješe da stanuju zajedno. Nakon mjesec dana jasno su

se osjetile posljedice onog očepljivanja i štipanja, a kad je prošlo još

sedam mjeseci, Maria rodi sina, čvrsta mališana duga gotova tri

pedlja, punašna i rumena, nemirna i plačljiva, koji se bacakao i ritao

i bio toliko žedan da je, došavši na svijet, odmah prionuo sisati te

nije prestao čitava dva sata. Od svega što je rečeno taj nas porođaj

najviše zanima, jer je taj mališan junak ove pripovijesti.

Svanuo je i dan u koji je valjalo dijete krstiti. Kuma bijaše

sama babica koja ga je na ruke primila, a što se tiče kuma bilo je

kolebanja: Leonardo je htio da mališanu na krštenju kumuje

gospodin sudac, ali je morao popustiti Mariji i kumi, a njih su dvije

odlučile da kum bude brijač preko puta, i na tome ostade.

Zna se već da je toga dana bilo slavlja i veselja. Uzvanici

domaćinovi, sve odreda njegovi zemljaci, čeljad s onu stranu mora,

pjevali kako im je već u običaju i nadglašavali se kao da je za

1 Saloia, seljanka is okolice Lisabona. — Prev.

9

okladu, a kumini gosti, sve sami Brazilci, plesali fado. Kum je donio

prigudnicu2, a ta je, zna se, omiljelo glazbalo među brijačima. U

početku je Leonardo htio da svečanost bude na aristokratsku pa je

predložio da se pleše menuet kao što je u modi na dvoru. Prihvatili

su namisao, iako je bilo teško naći parove. Napokon ustade oniska i

debeljuškasta matrona, žena jednoga između uzvanika, a za njom

jedna njezina drúga što je pojavom strahovito odudarala od njezine

zbijene i tuste spodobe; za njima dvjema podiže se jedan Leonardov

kolega, sitan i suhonjav, vragolan naoko, a s njime crkvenjak mjesne

katedrale, dugonja i mršavko koji je veoma polagao na eleganciju.

Kum je na svome glazbalu zasvirao menuet, a njegovo kumče, u

Marijinu krilu, svaki potez gudala pratilo kričanjem i ritanjem, tako

te je kum svaki čas gubio takt i morao počinjati iznova.

Poslije menueta okanili su se etikete i parade, pa je zabava

potekla kako Bog zapovijeda, to jest bez ukočenosti i bez

ceremonija. Došlo je i nekoliko momaka s gitarama i mandolinama.

Gospođe saletjele Leonarda, tako te je morao uljepšati svečanost

unoseći u nju lirski dio. Sjeo je na klupicu u kutu dvorane i dohvatio

gitaru. Bilo je baš smiješno vidjeti ga u onome službenom ruhu, u

salonskom kaputu, u visokim čarapama i s mačem o pripasu, kako

pjevuši nekakav napjev iz svoje domovine i prati se jednoličnim

zvrjanjem žica na gitari. Kao dobar Parturgalac, za svoju se pjesmu

nadahnuo tugom za rodnim krajem, koliko se moglo prosuditi po

riječima:

U svom kraju kad sam, bio,

tugo moja nikom znana,

pjevao sam, vino pio

od večeri sve do dana.

Brižno je otpjevao pjesmu a oduševljeni slušatelji popratili je

pljeskom. Jedini kome se nije sviđala bijaše mališan, koji je počastio

oca kao i kuma prije, i udarao mu takt dernjavom i ritanjem, a Mariji

gotovo navrle suze na oči, i samo je uzdisala.

Leonardova pjesma maknula je i posljednji ostatak etikete.

Buknulo veselje, zaorili se povici i pomiješali se sa žagorom i

2 Rabeca, vrsta violine iz sjeveroistočnog Brazila i sjevernog Portugala. —

Prev.

10

sočnim razgovorom, i što se buka i vika nije izrodila u štogod gore,

zasluga pripada onima izvan kuće, a valja znati da su se vani

pojavljivali neki likovi kojima su se obrisi ocrtavali pred vratima i

pred prozorima — sve sami znaci što su kazivali da major Vidigal

nije bio daleko.

Već se i noć presvratila kad se slavlje završilo. Posljednja je

otišla kuma a na polasku je blagoslovila kumče i za pas mu

zadjenula stručak rutvice.

11

2.

Prve nevolje

Hajde da prijeđemo preko prvih godina u životu našeg junaka

pa da ga vidimo u dobi od sedam ljeta. O vremenu što je prošlo od

njegova rođenja i krštenja pa do njegove sedme spomenut ćemo

samo toliko da mališan nije opovrgao ono što je najavio kad je

došao na svijet: zagorčavao je život svim susjedima jer je bio

strahovit divljak, jurio i vriskao kao bjesomučan, derao se u najvišoj

oktavi a prema kumi pokazivao takvu zlovolju da je nikad nije

gledao u oči.

Tek što je prohodao i progovorio, postao je pravi bič božji, te je

lomio i razbijao sve što bi mu došlo pod ruku. A najveća mu strast

bijaše Leonardov dvorogi šešir. Tek što bi ga Leonardo odložio i

zaboravio u kakvu kutu mališanu na dohvat, već bi ga se sinak

dočepao te njime zaredao prašiti pokućstvo, otirati zidove i mesti

pod, ili bi u nj trpao čega bi se domogao sve dok mu Maria,

užasnuta prizorom, ne bi iz ruku istrgla jadni onaj šešir. I nije

mališan bio samo obijesan divljak i urlikavac, nego je bio i

proždrljivac, pa kad nije bučio i vriskao, jeo je i trpao u se. Maria

mu nije opraštala obijesti i vragolije te nije nimalo štedjela jedan dio

njegova tijela. Ali uzalud, jer nije postajao nimalo bolji, i tek što bi

minuo bol posljednjih batina, on bi iznova udarao u lupeštva.

Tako se dohvatio sedme godine života.

Što se tiče Marije, ona je bila i ostala saloia, i Leonardo se

počeo ozbiljno kajati za sve što je učinio za nju i s njome. A imao je

i pravo jer mu se, kažimo bez okolišanja, od nekog vremena

ugnijezdila u srce sumnja u vjernost njegove družice. Nekoliko

mjeseci prije toga opazio je kako mu pred kućnim vratima češće

prolazi nekakav narednik i radoznalo zaviruje u rebrenice; kad se

jednog dana vraćao kući, učinilo mu se da vidi narednika naslonjena

na prozor. Ali je pustio da događaj prođe bez buke i galame.

Zatim se opet počeo čuditi što mu kući dolazi jedan od

njegovih kolega da s njime razgovara o događajima iz njihove

službe, a uvijek pogodi doći kad njega nema. Ali ni od toga nije

pravio pitanja. Naposljetku se slučilo da je tri-četiri puta u blizini

12

svoje kuće naišao na kapetana broda kojim je doplovio iz Lisabona,

i to ga je ozbiljno zabrinulo. Jednog prijepodneva vratio se kući

neočekivan; kad je otvarao kućna vrata, nekakva prilika što se

nalazila u sobi brzo otvori prozor, skoči na ulicu i nestade.

Kad je to vidio, nestalo je svake sumnje, čovjek bijaše načistu

sa svime, te se toliko ražestio da je htio iz kože iskočiti. Zaslijepljen

ljubomorom, baci na klupu spise što ih je nosio pod miškom pa

stisnutih šaka pođe prema Mariji.

— Prokleta d...!

Kletva što ju je htio izreći bijaše toliko krupna da ga je

naprosto zadavila, zastala mu u grlu kao kakva gvalja, i čovjek se

poče tresti, zadrhta cijelim tijelom.

Maria ustuknu korak-dva i ostade na oprezu, ali se nije uplašila

jer ne bijaše od onih što ih može zastrašiti bilo šta.

— K sebi ruke, Leonardo!

— Ne spominji mi ime, jer ću ti šakom raznijeti tu gubicu!

— Miči se, bolje ti je! Tko te tjerao da na brodu oblijećeš oko

mene?

Leonardu više nije trebalo, bijaše ogorčen; to sjećanje na ljubav

samo je podjarilo bol zbog izdaje, i u ljubomori što ga je razdirala i

u bijesu kojim je uskiptio, obori se šakama na Mariju, koja, nakon

bezuspješnih pokušaja da se obrani, poteče što je noge nose i udari u

viku i jecaje:

— Avaj, avaj...! U pomoć, kume, u pomoć!

A kum preko puta bio u taj čas zauzet, baš je sapunao bradu

mušteriji i nije mogao ostaviti posao, tako te je Maria skupo platila

posljednji dug i sve prijašnje. Najposlije se zavukla u jedan kut i

ondje cmizdrila.

Mališan je pribivao cijelom prizoru sasvim hladnokrvan: dok se

Maria branila i vikala a Leonardo bjesnio i udarao, on je mirno

derao listove spisa što ih sudski izvršitelj bijaše ostavio, kad je ušao

u kuću te od njih savijao tuljce.

Kad mu je jenjala ljutina i kad je opet mogao vidjeti i drugo a

ne samo svoju ljubomoru, Leonardo opazi djelo za koje je mališ

svojski prionuo. I opet se razbjesnio, uhvatio derana za uši, podigao

ga u zrak i nogom smjerno u stražnjicu tako da je odletio četiri hvata

dalje.

— Prokleti izrode, zaslužio si da te satrem, i tebe i tvoju rasu!

Dječak je sve podnio mučenički hrabro i jedva da je malko

13

otvorio usta kad ga je otac podigao za uši. Poslije pada opet se

osovio na noge, strugnuo na vrata van i u tri skoka našao se kod

kuma u brijačnici te mu se uhvatio za noge, u nakani da se zaštiti.

Brijač je u taj čas baš izmaknuo pliticu mušteriji ispod brade pa

kako ju je podigao a dječak ga podbio pod koljena, plitica mu se

izvrnula te mušterija dobi krštenje vodom i sapunicom.

— Ej, majstore, kakve su to šale!

— Oprostite, gospodine — zamuca brijač — kriv je ovaj

deran... A šta ti je? — upita obraćajući se malome.

Mališan ni bijele ni crne; samo je uplašene oči upro u

roditeljsku kuću i drhtavom ručicom pokazao onamo.

I brijač pogleda prema kući sučelice, osluhnu i odmah razabra

Marijine jecaje.

— Hm! — promrmlja — već znam šta bi moglo biti posrijedi...

Govorio sam ja... i eto joj sada!

Ispričao se mušteriji te izišao iz radionice i otišao onamo da

vidi šta se zbiva.

Po njegovim riječima vidi se da je nešto sumnjao, i neka čitatelj

zna da majstor nije imao krivo.

Uhoditi šta drugi radi i kakav život provodi, ispitivati služinčad

i robove o tome šta se događa u kući, bijaše u ono vrijeme nešto

tako obično i toliko ukorijenjeno da i danas, poslije tolikih godina,

nailazimo na mnoge ostatke toga lijepog običaja. Sjedeći u dnu

svoje brijačnice i pretvarajući se da oštri oruđe svog zanata, kum je

okom pratio narednikove šetnje pred Leonardovim prozorom,

neobične posjete Leonardova kolege i, naposljetku, namjere

brodskog kapetana. I zato je predviđao da će kadli-tadli doći do

onoga što se upravo dogodilo.

Pošto je prešao preko ulice, otvorio je vrata i ušao. Uputio se

ravno prema Leonardu, čije je držanje još pokazivalo bijes.

— Zar ste, kume, izgubili pamet...?

— Nisam izgubio pamet — uzvrati Leonardo u dramatskom

tonu — nego čast!

Nato Maria, osjetivši se zaštićena kumovom prisutnošću, sabra

hrabrost te će ironično, ustajući:

— Čudne li mi časti izvršiteljske!

Vulkan ogorčenja i bijesa što su ga Marijine suze malko utišale

iznova je provalio na tu uvredu, koja nije smjerila samo jednog

čovjeka nego cijelu jednu klasu! I opet se na nesretnicu oboriše

14

kletve i zapljuštaše udarci. I kum brijač, koji se umiješao i stao

među njih dvoje, izvuče nepažnjom svoj dio pa se zato ukloni na

pristojnu udaljenost i, srdit što su se izjalovili njegovi pomirbeni

napori, promrmlja:

— Čast sudskog izvršitelja i vjernost jedne saloie podjednako

je...

Naposljetku se oluja slegla. Maria je sjela u kut i gorko plačući

okrenula proklinjati čas u koji se rodila i dan u koji je prvi put

vidjela Leonarda — proklinjala je ono očepljivanje i štipanje kojim

se počela njihova ljubav na brodu, proklinjala sve ono što su joj

bolovi od bubotaka dozivali u pamet.

Leonardo je samo kratko mirovao; opet je zapao u bijes, iz

očiju mu izbijao oganj, lice mu se podlilo krvlju; stisnuo je zube,

šake zabio u džepove na hlačama a težinu tijela prenio na desnu

nogu. Zatim, kao da donosi nekakvu konačnu odluku, pokupi

razasute listove, brže-bolje nabi dvorogi šešir na glavu, zgrabi štap i

otvori vrata tako žestoko da ih umalo nije izvalio iz dovratnika.

— Nek đavo nosi sve! — protisnu izlazeći te zalupi vratima.

— Dàbâgdâ tebe odnio! — uzviknu Maria podbočivši se

rukama i ponovno zavladavši položajem. — Neće ovo proći samo

tako... Dići ruku na me! Potražit ću ja pravdu, idem na sud!

— Manite se, kumo...

— Nemojte me odvraćati, kume... Iznijet ću ja ovo na sud, pa

će vidjeti... Jest lupež izvršitelj na sudu, ali utoliko gore po njega!

Vidjet će on s kim ima posla!

— Bit će bolje, kumo, ne miješati sud u takvo što... Poslovi sa

sudom uvijek okrenu na zlo... Kum je, naposljetku, sudski čovjek,

jedan od njihovih, a ondje će uvijek braniti svoj svoga.

Marijine prijetnje bijahu samo junačenja i kostriješenja što su

dolazila od ljutine; dvije-tri trijezne što ih je izgovorio kum bile su

dovoljne da uspostave mir u kući. Kum i kuma još su podugo

konferirali, a kad se završila razmjena mišljenja, kum će

naposljetku:

— Vratit će se on, kumo, vidjet ćete... Ono je on samo u

ljutnji... Proći će ga, a ako ne prođe, vrijedi što sam rekao: mali

ostaje kod mene.

Maria bijaše zadovoljna. Stvorila je ona svoje odluke, prije ili u

onoj prilici, i zato je u razgovoru s kumom išla samo za tim da od

njega izvuče obećanje da će on, bude li kakve nevolje, uzeti maloga

15

k sebi. A zamišljala je ona tu nevolju i uvjeravala kuma da zlo može

doći samo od Leonarda; ali će čitatelj vidjeti da je jadni Leonardo

bio popustljiv i da je Maria imala razloga kad je ironično govorila o

časti jednoga sudskog izvršitelja.

Cio prizor što smo ga opisali zbio se tijekom prijepodneva.

Popodne je Leonardo ušao kumu u brijačnicu, tužan i ojađen. Mali

se sav stresao na klupi na kojoj je sjedio, hladni ga srsi prosrsili kad

se sjetio leta na koji ga je jutros otac poslao vrškom cipele. Kum

priđe Leonardu te će mu pomirljivo i sa smiješkom:

— Što je bilo, bilo... nećemo se više vraćati na prošlo... ona se

pokajala... Šta ćemo, ženske ludosti... Ali jednom učinjeno ne

ponavlja se više...

Leonardo nije odgovorio; ushodao se po brijačnici gore-dolje,

prekriživši ruke na leđima, pod skutima salonskog kaputa, ali mu se

na licu vidjelo da se sasvim slaže s kumovim riječima: i sam bi ih

izgovorio da ga brijač nije pretekao.

— Hajdemo onamo — nastavi kum — pa kraj svemu.

Jadnica... Koliko je plakala!

— Dobro, hajdemo — prihvati Leonardo.

Kad je došao do kućnih vrata, zastao je časak, kao da je

preumio i odlučio da ne uđe, ali je zapravo čekao da ga brijač

ponuka i da to čuje Maria kako ne bi pomislila da dolazi od svoje

volje. Kum je dokučio tu njegovu želju pa mu je udovoljio kazujući:

— Uđi, čovječe, dosta je tih djetinjarija... šta je bilo, bilo, ne

vraćajmo se na prošlo.

Uđoše. Soba bijaše prazna. Leonardo sjedne kraj stola i

podnimi se jednom rukom, dok mu je dvorogi šešir ostao na glavi, a

to mu je davalo napol smiješno, napol tužno obličje.

— Hej, kumo — glasno će pomirbeni posrednik — sve je u

redu, hodite ovamo...

Ali odgovora ne bijaše.

— Zacijelo plače u kakvu kutu — proslijedi kum.

I zađe je po kući tražiti.

Kuća nije bila velika; ubrzo ju je svu prešao i jako se razočarao

kad Marije nije našao. Vratio se u sobu napol u čudu, napol u strahu.

Misleći da je brijač našao Mariju i da je očito vodi za

pokajničku ruku, Leonardo se htjede napraviti važan pa gurnu šake

u džepove i okrenu leđa vratima na koja je kum imao ući.

— Ej, kume — poče brijač prilazeći.

16

— Ništa — presječe Leonardo ne okrećući se. — Ne vrijedi

rečeno, predomislio sam se.

— Ama čovječe...

— Ništa neću slušati... svršeno je, i basta.

I to rekavši Leonardo pokroči dva-tri koraka naprijed da bi

mogao i dalje ostati okrenut leđima kumu koji je htio preda nj da mu

objasni svoje.

— Ama čovječe... slušajte... kuma je...

— Ne želim znati za nju... sve je svršeno, rekoh.

— Nema kume... otišla je...! — povika brijač, nestrpljiv. —

Nema je, čujete li!

Leonardu na te riječi bijaše kao da ga je munja ošinula.

Najposlije se okrenuo dršćući. Kad vidje da nema Marije, zajeca.

— Vidite i sami — reče između jecaja — da je sve svršeno.

Zbogom, kume!

— A dijete...? — upita brijač.

Leonardo nije odgovorio, brzo je izišao.

Kum najposlije shvati: vidje da Leonardo ostavlja dijete kad ga

je već i majka ostavila. I sleže ramenima kao da želi reći: »Hja,

dobro kad nije druge; bit će jedno breme više.«

Sutradan su u svem susjedstvu znali da je Leonardova družica

umakla u Portugal s kapetanom broda koji je isplovio te noći.

— Ah! — reče kum, zlobno se osmjehnuvši, kad je čuo vijest.

— Odvela ih je tuga za zavičajom.

17

3.

Zbogom vragolije

Leonardo je zauvijek ostavio kobnu kuću u kojoj ga je pogodila

onolika nesreća; nije čak dolazio ni u okolicu, tako te ga kum dugo

nije vidio.

Što se tiče maloga, on je bio uzorna vladanja sve dok se u

kumovoj kući osjećao kao na iskušnji, ali kako se uklapao u novu

sredinu i u njoj se ćutio sve bolje, tako je polako puštao rogove. Uza

sve to kum ga je volio, i ta je ljubav rasla iz dana u dan, tako te se u

malo vremena prometnula u slijepu odanost i privrženost. Dobričina

je nalazio ljupkosti i u samim mališanovim vragolijama, čak i onda

kad bijahu najgora lupeštva. U njegovim očima nije u svoj onoj

četvrti bilo milijeg i ljupkijeg mališana te nije prestajao susjedima

pripovijedati o dječakovim pothvatima i o svemu, pa i najsitnijem,

što je dječak činio i govorio. A mališanovi pothvati, najčešće sama

lupeštva, dobrijanu bijahu djela puna duha i živosti, dok su mu

njegove riječi, mahom nepristojnosti dobrano krupne za onu dob,

bila prava čuda od domišljatosti.

Bilo je to i prirodno za čovjeka koji, premda je premašio

pedesetu, nije imao nikakve ljubavi u svome samotničkom životu:

majstor britvić, valja znati, bijaše pristaša celibata, okorjeli neženja.

I tako mu je prva ljubav koju je osjetio sasvim preplavila i razgalila

dušu: baš je od srca zavolio mališana, i u toj ljubavi bijaše kao

slijep. A mališan, iskorištavajući imunitet što mu ga zajamčivahu

kumovi roditeljski osjećaji, činjaše sve što bi mu puhnulo u glavu.

Često bi se, sjedeći u brijačnici, zabavljao tako što bi se

kreveljio mušterijama koje bi njegov kum brijao. Jedni su se ljutili,

drugi se smijali i ne hoteći, a svi ponajčešće odlazili razrezana lica,

na veliko zadovoljstvo mališanu, a na muku i bijes brijaču. Drugi

put bi sakrio u kakav kut najoštriju kumovu britvu, i tako je, kad bi

došao čas za brijanje, mušteriji valjalo čekati nasapunanih obraza i

pucati od bijesa dok bi brijač obigravao naokolo tražeći alat, a

mališan se, krišom, zlobno smijao.

Ništa u kući nije moglo dugo vremena ostati nedirnuto i čitavo:

dječak je sve pretvarao u rbine. Po dvorištima je bacao kamenje na

18

krovove u susjedstvu, ili bi pak sjedio na kućnim vratima i

zadirkivao prolaznike i čeljad na okolnim prozorima, tako te bijaše

svakome na zazor, i nitko ga nije volio.

Ali kum nije mario, on ga je svejedno volio. Kadikad je noći

provodio gradeći kule u zraku što se tiče dječakove budućnosti:

želio je da mu kumče postane bogat i ugledan čovjek, te se dovijao i

tražio puta i načina da se postigne taj cilj.

»U očevoj mu službi«, razmišljaše brijač, »ima doduše zarade, i

kaplje para ako je čovjek od onih koji se znaju snaći, ali ćeš, s druge

strane, često čuti: Pa to je samo sudski izvršitelj! Ne, nije to ništa za

maloga. A moj zanat? Istina, ja sam se, štono riječ, probio (u tome

probio ima čitava priča koju ćemo čuti), ali ne bih maloga htio

pretvoriti u roba za ona tri-četiri groša što ih brijač dobije za posao...

Možda bi dobro bilo da ga pošaljem na studije... ali čemu, do

đavola, služe studije? Nema sumnje, u dječaka je bistra glava i

dobro pamćenje, i mogao bih ga poslati u Coimbru... Jest, imam

ušteđevine, a star sam, godine mi zajahale na grbaču, nemam djece

ni rođaka... ali kog će vraga on u Coimbri? Da izuči za advokata?

Ne bi bilo loše... ali ne, odvratni su mi ti advokati što čovjeku

zagorčavaju život svojim spisima, pozivima i parbenim

zavrzlamama... A da bude pop? Jest, lijepo je to, i nešto sasvim

ozbiljno... dobra zarada... a može se dotjerati i do župnika, a to nije

mačji kašalj... Jest, bit će pop... zapopit će se, i još ću ga čuti i

vidjeti kako služi misu i drži propovijed u katedrali... Onda ću svima

ovim ništarijama u susjedstvu, svima tim bukvanima koji ga ne

mogu ni smislili, jest, svima ću im pokazati da sam imao i da imam

pravo što ga volim. Još je malen, ali ću ga pokušati poučavati, ovdje

u kući, a kad se dohvati dvanaeste ili četrnaeste, valjat će mu u

školu.«

Pošto je dugo vremena prežvakavao tu misao, jednog dana

pozva maloga preda se te će mu ovako:

— Hodi ovamo, sinko. Domala ćeš biti čovjek (dječaku tada

bijaše devet godina); valja ti štogod učiti da bi jednog dana nešto

postao. Od idućeg ponedjeljka (a bijaše srijeda) počet ću te učiti

abecedu. Za vragolije ostaju ti još ova tri-četiri dana.

Dječak je saslušao besjedu zadivljen, ali i nezadovoljan, te na

kraju upitao:

— Znači, ne smijem više na dvorište ni na ulicu?

— Nedjeljom, kad se vratimo s mise...

19

— Ja ne volim misu.

Kumu se nije svidio taj odgovor: nije to bio dobar znak za

budućeg svećenika; ali čovjek nije zato gubio nade.

Dječak je dobro u glavu utuvio kumove riječi: »Za vragolije

ostaju ti još ova tri-četiri dana.« Uzeo ih je kao ovlast, široku ovlast,

da u te posljednje dane slobode čini šta mu sune u glavu. I zaista je

cio taj dan samo divljao, jurio i pustošio, i kum ga je dva-tri puta

zatekao kako je opkoračio i zajahao zid, što njihovo dvorište odvaja

od susjedne kuće: uzverao se nestaško i samo što nije izgubio

ravnotežu.

Uvečer je, sjedeći na vratima brijačnice, dječak odjednom

opazio kako sa dna ulice ide povorka sa svjetiljkama i zubljama i

čuo molitveno mrmljanje; radost mu je prostrujila cijelim tijelom i u

času je već bio na nogama. Ona povorka bijaše Križni put.

Još donedavna u nekim su gradskim ulicama bili podignuti crni

križevi uza zidove, u određenoj udaljenosti jedan od drugoga.

Srijedom, ali i u druge dane pod sedmicom, iz crkve Krista

Kralja i drugih crkava polazila je neka vrsta procesije sastavljene od

redovnikâ s križevima, od laikâ iz različitih bratovština, sa

svjetiljkama, i mnoštva naroda: redovnici su molili, a svijet pratio

molitvu. Povorka se zaustavljala pred svakim križem, te bi svi

kleknuli i dugo se molili.

Ta ceremonija, što je zadovoljavala pobožnost onih koji ližu

crkvene oltare, davala je hrane i prilike svakovrsnim huncutarijama i

nećudoređu onovremenih mladih ljudi, koji su danas starci i koji

toliko viču protiv raspojasanosti današnje mladeži. Išli su oni jedan

po jedan za procesijom i prekidali pobožno pojanje šaljivim a često i

nepristojnim upadicama; bijahu naoružani voštanim kuglama na

dugu konopcu, pa kad bi u blizini ugledali kakva nesretnika kome su

godine poskuble perje, to jest kakva ćelavca, postavili bi se na

zgodnu udaljenost i onda, sakriveni za drugima, bacali svoje

projektile na prepobožnu ćelavu glavu i brzo povlačili konopac k

sebi, tako te nitko ne mogaše reći odakle je došao pogodak. Takvi i

drugi prizori izazivali su na ulici smijeh, buku i nered.

To se u ona vremena pobožnosti, zvalo ići na Put križa.

Dječak je, kako rekosmo, uzdrhtao od radosti kad je vidio gdje

se približuje procesija. Krišom je izmaknuo preko praga te se pribio

uza zid između dvojih vrata brijačnice da bolje vidi.

Približavala se povorka, uživao mališan. Kad je procesija izbila

20

pred vrata, glavom mu je sunula misao od koje je sav ustreptao.

Sjetio se kumovih riječi: »Za vragolije ostaju ti još ova tri-četiri

dana.« Za svaki slučaj skrenuo je pogledom u brijačnicu; kad je

vidio da je kum zaposlen, u jednom se skoku otisnuo sa svog mjesta

i našao nasred ulice, umiješao se u gomilu te svojim smijehom i

povicima uvećao opću buku. Osjećao je neizmjernu radost;

zaboravio je sve pod kapom nebeskom, i samo je poskakivao, trčao,

vikao, pjevao, čak i molio — riječju, činio sve što su mu dopuštale

njegove snage i njegova vijoglava mladost. Združio se s dvojicom

dječaka svoje dobi koji su također išli u povorci te nije ni zamijetio

koliki je put prevalio sve dok se, zajedno s procesijom koja se

vratila onamo odakle je i pošla, nije našao u crkvi Krista Kralja.

21

4.

Vračanje

Dok zabrinuti brijač na sve strane traži kumče o kome mu nitko

ne zna ništa reći, mi ćemo se vratiti Leonardu da vidimo što je on

učinio i u kakve se kučine sada zapleo.

Nakraj grada, ondje gdje su baruštine u predjelu zvanu

Mangue, nalazila se blizu močvare bijedna kuća pokrivena slamom;

prljavo joj pročelje i trošan ulaz jasno pokazivahu da unutri ne vlada

primjerna čistoća. Sastojala se od male sobe i prisoblja, a sav joj

namještaj bijahu dvije-tri stolice, nekoliko rogožina u kutu i velik

drveni sanduk koji je služio u različite svrhe: kao stol, postelja,

ormar i spremište. Ta je kuća bila gotovo uvijek zaključana, i to ju je

okruživalo izvjesnom tajnom. U toj strašnoj nastambi živio je čovjek

koji bijaše na zlu glasu, star caboclo3, ružan i odvratan, odjeven u

dronjke. A ipak, na čudo čitatelju, tome je čovjeku bilo zanimanje

da kazuje sreću!

U ono su vrijeme mnogo do toga držali i silno vjerovali u takvo

što, i oni koji su se bavili tim zanatom bijahu okruženi kao nekim

oblakom praznovjerna poštovanja. Dakako, bijaše u toj meštriji

zlatni rudnik za dovitljivce koji su znali iskorištavati lakovjernost i

glupost.

Ne treba misliti da je samo neuki svijet vjerovao u njihovo

čaranje, vračanje i gatanje. Vele da su mnogi i mnogi pripadnici

ondašnjega visokoga društva išli u njih kupovati sreću.

I našem je Leonardu palo na um to kazivanje sreće pa je krenuo

da mu ondje pogledaju sudbinu, a tjerale su ga na to i neke

neugodnosti što mu ih je na vrat naprtila nova ljubav koja mu je

zavrtjela glavom.

Ovaj put bijaše posrijedi Ciganka koju je Leonardo susreo malo

vremena pošto je pobjegla Maria. Iz još topla pepela jedne ljubavi,

što ju je zlom uzvratila ona neharnica, rodila se druga ljubav gdje i

opet ne bijaše jednaka ulaganja. Ali šta ćemo kad je čovjek bio

romantičan, kako se danas kaže, ili glupan, kako se onda govorilo;

3 Caboclo je mješanac, potomak Indijanke i bijelca, Brazilac iz unutrašnjosti, a

kasnije jednostavno čovjek iz naroda. — Prev.

22

naprosto nije mogao biti bez kakve ljubavi.

Kako mu je služba bila unosna te se nikad nije zavrnuo prazna

džepa, nije mu bilo teško domoći se željenog objekta, ali ono za čim

je težila njegova duša — vjernost, povlasticu da sam uživa plod

svojih snova — ne, to nije mogao postići: Ciganka bijaše na isto

brdo tkana kao i saloia. Svuda ima narednika, uredskih kolega i

brodskih kapetana... I Ciganka mu je pokazala pravu boju te mu je

upravo izduhnula iz kuće. Ali kako ovaj put razlog bijegu nije bila

tuga za rodnim krajem, Leonardo je odlučio da svim sredstvima

vrati ono što smatraše svojim. Ubrzo je otkrio bjegunicu, te su

zaredale suze, molbe i prijetnje, ali sve uzalud. Kad je vidio da

uobičajena, ljudska sredstva ne pomažu i da se sve izjalovilo,

odlučio je posegnuti za nadnaravnim.

I zato se tijelom i dušom predao caboclu u kući kraj močvare,

predao se onome koji je uživao najveći ugled između čeljadi od te

meštrije. Već se prije podvrgnuo mnogim i mnogim kušnjama, koje

su se sve odreda počinjale doprinosom, i još ništa nije postigao.

Podnio je kađenje i nadimljavanje zagušljivim travama, nagutao se

najodvratnijih napitaka, naučio napamet stotine tajanstvenih

molitava što ih je morao više puta ponavljati tijekom dana, na

mnogim mjestima u gluho doba noći ostavljao određene svote novca

i razne predmete da tako umilostivi više sile — da prizove u pomoć

svoja božanstva, kako je govorio caboclo; ali sve utaman, Ciganka

je odolijevala svim čarbinama i vradžbinama.

Naposljetku se odlučio prepustiti posljednjoj kušnji, određenoj

za ponoćni sat, u kući koju već poznajemo.

Baš kad se noć presvraćivala, Leonardo se našao pred

tajanstvenom kućom gdje ga je čekao odvratni vrač. Ali nije vrač

pristao da mu noćni posjetitelj prijeđe preko praga u svojoj

svagdanjoj odjeći, nego ga je natjerao da se najprije pokaže u

kostimu našeg praoca Adama u raju, a onda ga je zaogrnuo prljavim

plaštem priređenim u tu svrhu; tek pošto je obavljena ta ceremonija,

mogao je gost ući u kuću.

Ono što se nalazilo unutri i čime prostorija bijaše u tu svrhu

opremljena doimalo se strašno a u isti čas bilo i smiješno; ne kanimo

o tome duljiti ni nabrajati, ali ćemo spomenuti da se između

različitih predmeta što su im svrhu i značenje znali samo oni koji su

upućeni u misterij starog cabocla, nalazila i malena vatra što je

poput kakve lomače gorjela nasred prostorije.

23

Ceremonija u kući počela se time što je Leonardo morao

kleknuti u svakome kutu i nizati molitve koje je već znao, a i druge

što su mu kazivane u toj prilici i šaptane s mnogim basmama i

čarobnim formulama, a na kraju valjalo mu se moliti pokraj vatre. U

taj čas pojavile su se iz prisoblja tri nove prilike što su došle

sudjelovati u obredu: ta su trojica, praćena vrhovnim svećenikom,

počela strašan ples oko Leonarda.

Odjednom se razlegnu lagano kucanje na vanjskim vratima a

nekakav miran glas protisnu:

— Otvaraj!

— Vidigal! — povikaše svi najednom i protrnuše od pustoga

straha.

24

5.

Major Vidigal

Mirni glas što je izrekao ono »Otvaraj!« utjerao je

tajanstvenom skupu, kako rekosmo, strah u kosti; sledila im se krv u

žilama, a bilo je i razloga, Onaj im je glas najavio da će biti jada i

nevolje, a nikako nade da se izvuku.

U ono doba još nije bila organizirana gradska policija, ili, bolje

reći, bila je zasnovana u skladu s idejama i tendencijama onog

vremena. Major Vidigal bijaše apsolutni kralj, vrhovni sudac u

svemu što je bilo u vezi s tom granom uprave. Bio je on sudac koji

sudi i odmjerava kaznu, a istodobno i policijski komesar koji hvata

prijestupnike; u slučajevima što su išli u njegovo područje i u

njegovu nadležnost nije bilo svjedočenja ni dokazivanja,

raspravljanja ni postupka; on je sve ujedinjavao u sebi; njegova je

pravda bila nepogrešiva, nije bilo priziva na osude koje je izricao,

činio je šta je htio i nikome nije polagao račun. Riječju, vršio je

neku vrstu policijske inkvizicije. A ipak, da upišemo u dobro i

njemu i idejama onoga vremena, valja priznati da nije jako

zloupotrebljavao svoju vlast, a u nekim se slučajevima njome služio

tako dobro da se bolje i nije moglo.

Bijaše taj Vidigal čovjek visok, ne baš debeo ni krupan, na prvi

pogled ponešto nehajan; uvijek je držao oborene oči, kretnje mu bile

spore, glas miran i blag. Unatoč toj vanjskoj blagosti, teško da bi se

našao čovjek prikladniji za vršenje one službe.

U pratnji grenadira, a ponekad i drugih vojnika što bi ih uzimao

iz jedinica smještenih u gradu i sve odreda oboružao štapovima,

major Vidigal odlazio je u noćnu rondu, to jest u noćnu ophodnju

gradom, i ujedno vršio sve dnevne poslove koji zapadaju u dio

policiji. Nije bilo zakutka ni prolaza, ulice ni trga, gdje se nije vidio

koji od majorovih pothvata kad je trebalo uhvatiti kakva zločinca ili

skitnicu. Njegova je spretnost bila upravo poslovična, i zato je već i

samo njegovo ime tjeralo strah u kosti svima onima kojima savjest

nije bila sasvim čista ili su se natezali i gložili s pravdom.

Usred halabuke i opijenosti što bi je izazvao kakav fado

izvođen kako valja i kako Bog zapovijeda, to jest na uštrb

25

pristojnosti i mira u susjedstvu, bilo je dovoljno da se odnekle zaori

povik »Eto Vidigala!« — i sve od odjednom utihnulo i prizor se

promijenio čarolijom. Dok bi dlanom o dlan, nastao bi mir i

zavladao red, i bučno se slavlje pretvorilo u tihu i ozbiljnu

svečanost.

Kad bi kakav veselnik ili mokri brat iz onog vremena (a takvu

čeljad nije bio glas da se baš premara od posla) nalio dušu ili pak s

plaštem preko ramena i s gitarom na leđima krenuo noću u kakvu

tamnu rupu u potrazi za razonodom pa čuo kako ga blag glas

jednostavno pita »Kamo ćaš?« ili mu veli »Hodi ovamo!« — nije

mu preostajalo drugo nego da podbrusi pete i strugne odande što ga

noge nose, ukoliko su ga mogle nositi, jer mu nije ginulo nekoliko

dana zatvora ili, u najmanju ruku, predvođenje na stražarnicu kod

katedrale, gdje bi ga čekala conseqnencia necessaria, to jest

rashlađivanje batinama.

I zato je razumljivo što su naši vrači i njihova nesretna žrtva

zapali u očaj i stravu i što je među njima izazvao metež taj blagi

glas. Pokušali su umaknuti iza kuće, preko dvorišta, ali sve bijaše

opkoljeno, svuda naokolo stajahu grenadiri a u rukama im se vidjelo

oružje o kojem je bilo riječi. Vrata su dakle otvorena bez otpora, i

major Vidigal — a bio je to zaista on — sa svojim grenadirima

uhvati ono društvance na samom djelu čaranja i vračanja: još je

gorjela vatra a oko vatre ležali predmeti namijenjeni prinošenju

žrtve.

— Gle, gle — reče Vidigal — ovdje zazivaju sreću...

— Gospodine majore, za ime božje...

— Baš sam želio vidjeti kako se to radi. Nastavite... Samo

naprijed, bez okolišanja.

Skanjivali se nesretnici ali kad su razabrali da im je opiranje

uzalud, vratiše se na svoje ceremonije, na veliko veselje vojnicima,

koji su pucali od smjeha, jer su zacijelo znali kakav će biti ishod.

Leonardo se zavrnuo u tijesnu, bijaše mu da u zemlju propadne

od pusta srama, pogotovu gdje su ga poznavali. Nastojeći da se što

bolje pokrije prljavim plaštem, opet je kleknuo na istome mjestu, a

ples poče iznova. Major je prekrižio ruke na prsima i ravnodušno

promatrao. Kad su prinesitelji žrtve, sudeći da su dovoljno plesali,

pokušali prestati, major će im blago:

— Nastavite.

Nakon nekog vremena htjedaše i opet prestati.

26

— Nastavite — opet će im major.

Još su plesali pol sata poprilici, a onda, već jako umorni,

naumiše završiti.

— Ne još. Samo nastavite.

Nije bilo druge, valjalo je nastaviti, te su plesali sve dok im se

od umora počeo mrak hvatati pred očima; a naš Leonardo, na

koljenima kraj vatre, mučio se i preznojavao. Napasljetku majoru

bijaše dosta zabave; naredio je da prestanu, a vojnicima, ne

pokazujući bijesa, ni ljutine, mirnim i blagim glasom zapovijedi.

— Udrite, grenadiri.

Na tu zapovijed sve se batine podigoše i pljuskom zapljuštaše

pa leđima onoga časnog društva koje, i ne hoteći, udari opet u ples.

— Dosta je — reče major kad je izminulo četvrt sata.

Zatim okrenu da svakom pojedinom sudioniku obreda drži

slovo, kazujući kako mu je žao šta je morao onako postupiti, a na

kraju svake prodičice upitao bi grešnika:

— A što vam je zanimanje? Čime se bavite?

Nijedan nije odgovarao. Major se smješkao, a onda bi uz

sardonski smijeh nadovezao:

— Lijepo!

Dođe red na Leonarda.

— Gle! Vi, službenik pravde, koji bi morao davati primjer...

— Gospodine majore — odgovori jadnik posve satrven — ona

me vražja žena natjerala na sve ovo... ne znam više šta da radim i

kakva lijeka da se prihvatim...

— Već ćemo vas izliječiti. Hajdemo na karaulu.

Na tu posljednju odluku Leonardo zapade u crni očaj. Drage bi

volje oprostio one batine, samo da ostanu tajna; ali ići na karaulu, a

odande možda u zatvor... ne, ne može on to ni zamisliti. Molio je

majora da ga poštedi, ali kad je vidio da major ostaje neumoljiv, svu

je svoja muku i sramotu okrenuo u kletve na račun proklete Ciganke

koja ga je gurnula u to zlo i nesreću.

Stražarnica se nalazila na trgu za katedralom; bijaše to mjesto

na koje su dovodili one što bi ih uhvatili noću, da bi im sutradan

krojili pravdu. A zna se da je radoznali svijet izjutra navraćao onuda

i ondje lako doznavao sve što se dogodilo noću.

Ondje je Leonardo proveo ostatak noći i dobran dio jutra,

izložen radoznalim pogledima. Na njegovu nesreću naišao je onuda i

jedan od njegovih kolega pa, kad ga vidje, uđe da s njim govori, a to

27

znači da je poslije nekoliko časaka sva dična bratovština sudskih

izvršitelja znala šta se zbilo s Leonardom, i već se spremala da ga

dočeka svečanom bukom, kadli događaj krenu drugim smjerom i

Leonardo stiže u zatvor.

Izvana su Leonardovi drugovi pokazivali sućut, ali u sebi

bijahu zapravo zadovoljni; ocijenili su da im slučaj ide u prilog:

Leonarda su tražile mnoge stranke, a dok je u hladovini, stranke će

se obraćati njima.

28

6.

Prva noć izvan kuće

Jako se ucvilio kum kad je opazio da je nestalo njegova

kumčeta: uzbunio je cijelo susjedstvo, tražio, pitao, ali mu nitko nije

znao ništa reći; bijaše kao da je dječak propao u zemlju.

Najposlije se kum sjeti Križnog puta i pomisili da se mališan

možda umiješao u procesiju. Prošao je zato svim ulicama kuda je

prošla pobožna povorka i svakoga na koga bi se namjerio pitaše,

ojađen za dragocjeni poklad svojih nada. Ali nije naišao ni na kakav

trag, ni glas sve dok nije došao do crkve Krista Kralja; tu mu rekoše

da su vidjeli trojicu dječaka: kad se pobožni ophod vratio s Križnog

puta, vladali su se tako nedolično da ih je crkvenjak istjerao iz

crkve.

Bio je to jedini glas šta ga je poočim mogao čuti o posinku.

Još je brijač podugo tumarao ulicama i vratio se kući istom kad

je noć dobrano presvojila. Kad je stigao pred svoja vrata, otvori se

okno na susjednoj kući i ženski glas upita:

— Onda, susjede, ništa?

— Ništa, susjedo — odgovori brijač, iznemogao i obeshrabren.

— Vidite li...! Zar vam nisam govorila da je taj dječak

ništarija...?

— Nemojte tako, susjedo...

— Rekla sam i ponavljam da je ništarija.. I Dao Bog da je

drukčije i kamo sreće da se varam, ali mi se čini da će on zlo

završiti...

— A čemu se vi, gospo, miješate u moje! — dočeka brijač. —

Gledajte vi svoje poslove i ne prtljajte se u tuđe!

I uđe u kuću gunđajući:

»Još će me ta žena navesti na zlo svojim poganim jezikom!

Uvijek ona ima nešto da kaže, prokleta vještica!«

Svu noć nije jadnik oka sklopio, samo je u mislima prebirao o

tome kako da nađe dječaka; pošto je koješta pretitrao u glavi i

skovao tisuću planova, reče u sebi:

»U najgorem slučaju, otići ću majoru Vidigalu.« I donijevši tu

odluku, počeka da svane, da bi ujutro nastavio potragu.

29

Dok on tako, mi ćemo krenuti da zadovoljimo radoznalost

čitatelja, koji je zacijelo nestrpljiv da najposlije sazna kamo se

dječak djenuo i gdje se skrasio.

S doseljenicima iz Portugala doselila se u Brazil i najgora

nevolja — Cigani. Svijet bez savjesti, sve same skitnice i neradnici,

stekli su u Brazilu opravdan glas najprepredenijih lupeža: tko je

imao barem nešto soli u glavi, nije ulazio u poslove s njima jer

mogaše biti siguran da će ga te varalice izigrati. Sve ono poetično

oko njihovih običaja i vjerovanja, o čemu se toliko govori, ostalo je

onkraj mora; sa sobom su donijeli samo zle običaje i najgore

navade, samo krađu, prijevaru i svakakvo lupeštvo. Ako ne

vjerujete, o tome će vam najbolje posvjedočiti naš Leonardo. Živjeli

su u posvemašnom neradu i ljenčarenju, svaku noć slavili i

gozbovali. Stanovali su, uglavnom, ponešto dalje od prometnih ulica

i živjeli u potpunoj slobodi. Žene su se odijevale ponešto raskošno

za svoje prilike, ukrašavale se vrpcama i čipkama, voljele kričave

boje i svaka je nosila barem jedan zlatni lanac oko vrata. Što se tiče

muškaraca, nisu se ničim isticali, ali su na licu imali osobite crte, i

po njima ste ih mogli prepoznati.

Dvojica dječaka s kojima se združio mali bjegunac bijahu iz

jedne od ciganskih obitelji što su stanovale na čistini zvanoj Largo

do Rocio, mjestu koje su zbog toga nazivali i Ciganskom poljanom.

Dječaci, kako već rekosmo, bijahu nekako podjednake dobi s

brijačevim posinkom, ali su, onako vikli na skitnički život,

poznavali grad uzduž i poprijeko i samo jurili s jednoga kraja na

drugi, ne zadajući roditeljima ni najmanje brige Nikad nisu

propuštali sudjelovati na Križnom putu ili u drugom kojem prizoru

te vrste.

Kad su se one noći našli s našim nesuđenim svećenikom,

odmah su vezali prijateljstvo s njime te ga odveli u kuću svojih

roditelja gdje se, već po običciu, slavilo slavlje, i taj su običaj Cigani

sačuvali sve do naših dana. Svaki su dan imali kakvu svečanost i

uvijek su za nju nalazili razloga. Jednom je posrijedi krštenje, drugi

put svadbuju, danas proslavljaju rođendan ili obljetnicu smrti ovog

rođaka, sutradan onog, jednom slave kakva sveca, drugi put crkveni

god, i tako u beskraj. Spomenute noći imali su slavlje u čast sveca

kome su iskazivali osobitu pobožnost i kome ne znamo imena.

Dok su išli putom, dječak je osjetio malu grižnju savjesti i htio

se vratiti, ali su mu pratioci naslikali tako privlačnu sliku onoga što

30

će vidjeti pođe li s njima te je, najposlije, odlučio da ih slijedi kamo

žele.

Naposljetku stigoše ciganskoj kući gdje se već počelo slavlje.

Na lijevoj strani prostorije vidio se molitveni kutak što ga je

blijedo osvjetljavalo nekoliko malih voštanica na stolu pokrivenu

bijelim stolnjakom; šaren indijanski pamučni pokrivač s naborima

služio je kao pozadina tome žrtveniku podignutu na brzu ruku. Duž

zidova bijahu poredana sjedala svake vrste, klupa, stolice, a na

njima sjedili su uzvanici, kojih nije bilo malo. Među njima se

nalazili Cigani, ali i domaći svijet; bijahu odjeveni u svakakvo ruho,

od podnošljiva pa naniže; radost im ispunila grudi, na licima im se

jasno vidjelo kako se spremaju da provedu ugodnu noć.

Trojica dječaka uđoše a da ih nitko nije ni opazio te se

smjestiše blizu žrtvenika.

Malo zatim poče se fado.

Svi znaju šta je fado, taj ples što je toliko zavodljiv i tako pun

promjene i raznih inačica te se čini da je proistekao iz najčišćega

umjetničkog nadahnuća. Za pratnju mu, bolje negoli ikakvo drugo

glazbalo, služi obična gitara.

Fado ima mnoge oblike, sve jedan originalniji od drugoga.

Često samo jedna osoba, muškarac ili žena, pleše neko vrijeme na

sredini prostorije te izvodi najteže korake i pokazuje najgracioznije

pokrete, prateći se pucketanjem prstiju, a zatim se polako približuje

osobi koja joj se sviđa. Kad se nađe tik pred njom, izvodi piruete u

izazovnim pokretima i naposljetku plješće, a time kazuje da je ta

osoba izabrana da dođe na njezino mjesto i da je zamijeni.

Tako se nastavlja dok se svi ne izredaju u plesu.

U drugoj inačici muškarac i žena plešu zajedno; sigurno

slijedeći ritam glazbe, prate jedno drugo te idu usporedo čas

laganim, čas ubrzanim koracima, a zatim se odvoje da se i opet

sastanu. Muškarac kadikad slijedi ženu brzim koracima, dok ona,

lakim pokretom tijela i ruku čeznutljivo izmiče; drugi put žena

slijedi muškarca koji izmiče, dok se najposlije i opet ne sastanu.

Ima i oblik u kojem sudjeluju mnogi plesači a glazba se prekida

tako što se ovdje-ondje umeće ritmičko pljeskanje i sapateado4,

ponekad bučan i otegnut, ponekad blag i kratak, ali uvijek takav da

ga izvode svi, i uvijek u istom ritmu.

4 Sapateado, iberski stepping. — Prev.

31

Osim tih ima i drugih oblika, ali nećemo o njima govoriti.

Glazba je različita za svaku inačicu, ali se uvijek izvodi na gitari.

Često svirač prati sviranje pjesmom kojoj su riječi pune poezije.

Kad se fado jednom počne, teško se završi; prestaje istom u

zoru, ukoliko ne potraje i dva, tri dana i noći zaredom.

Brijačev posinak, koji je u pustom užitku sve zaboravio, pratio

je svečanost dokle je mogao; kad su mu od umora otežale vjeđe i

san mu se počeo spuštati na oči, povukao se s drugovima u kut, i tu

su sva trojica slatko usnula te su blago spavali njihani zvucima

gitare i ritmom sapateada.

Kad je objutrilo, probudi se i zapade u strah; zovnuo je jednoga

od dvojice drugova i zamolio ga da ga odvede kući.

Kum je baš izišao u potragu, kad naiđe na njega.

— Gdje si se skitao, vražja dušo...!

— Išao sam vidjeti jedan oltar... Zar nisi rekao da ću u

svećenike...?

Kum ga je podugo gledao a onda, ne mogavši odoljeti onoj

bezazlenosti što je pokazivaše mališanovo lice, okrenu u smijeh;

sasvim umiren uvede ga u kuću.

32

7.

Kuma

Valja nam sada štogod reći o osobi kojoj će pripasti važna

uloga tijekom ove pripovijesti. Tu osobu čitatelj jedva i poznaje, jer

smo je samo uzgred spomenuli u prvoj glavi: to je primalja koja je,

kako rekosmo, bila kuma našem junaku.

Bijaše ona oniska žena, suviše pretila, dobroćudna, bezazlena,

ponešto priglupa, a i lukava. Živjela je od svog zanata kojega se

prihvatila od radoznalosti, a kazivala je i molitve protiv uroka i zla

pogleda. Svi su je znali kao silno pobožnu ženu i najveću

bogomoljku u gradu. Uvijek je obijala crkvene pragove i bila živi

kalendar i knjiga s popisom svih blagdana i crkvenih svetkovina što

su se ondje slavile. Napamet je znala dane kad se u kojoj crkvi služi

koja misa, znala točan sat kad se počinje, pa čak i ime misnikovo.

Dolazila je na litanije i blagoslove, pribivala moljenju krunice, išla

na devetnice i druge pobožnosti, i nije bez nje mogla proći nijedna

propovijed, nije ona propuštala nijednu procesiju, nije izostajala s

Križnoga puta. Znala je svoje vrijeme raspodijeliti tako savršeno i

sate tako ugoditi da joj se nikad nije dogodilo da u crkvu stigne

pošto je misa već počela. Jutro je počinjala misom u Lapi; tek što bi

svećenik završio službu božju i podijelio blagoslov, ona bi odjurila u

katedralu, na misu u osam, a odande u crkvu Svetog Ante, kamo bi

još dospjela na misu od devet.

Obično joj ruho bijaše kakvo je bilo i drugih žena njezina

staleža i sredine, a sastojalo se od ljubičaste suknje, koja se navlačila

na bilo kakvu podsuknju, i bijela šala u koji se umatala od vrata do

pasa; o boku joj niza suknju padala krunica, za uho bio zadjenut

stručak rutvice, a preko svega se prevjesila klasična mantilla,

ukrašena kakvim privjeskom od zlata ili od kosti. Na blagdane je

imala začešljanu i uzdjenutu kosu, pričvršćenu visokim češljem što

bijaše ukrašen krizolitima.

Nošenje mantille bijaše oponašanje španjolskog običaja. Ali

dok je španjolska mantilla, kako vele, nešto poetično što žene

zaodijeva stanovitom tajanstvenošću i još više ističe njihovu ljepotu,

mantilla naših žena nešto je najprozaičnije što se može zamisliti,

33

osobito ako je nose male i debele žene kao što je bila kuma. I

najsjajnija vjerska svečanost (a te su u ono doba bile najposjećenije)

odmah se pretvorila u samu turobnost čim bi se crkva napunila tim

crnim spodobama što su prilazile jedna drugoj, klanjale se šapćući i

svaki čas prigibale koljena da kleknu i opet se podizale.

Ali je mantilla bila i najzgodnija odjeća s obzirom na običaje

onog vremena. Kako gotovo svima glavna briga bijaše ono što rade

drugi, bilo je jako važno i nadasve potrebno da možeš vidjeti, a da

sam ne budeš viđen. Ženama je mantilla bila potrebna kao i kućama

prozorčići: služila je za uhođenje tuđeg života.

Silnom je poslenošću i događajima bio ispunjen život što ga je

vodila kuma kao babica, bogomoljka i žena koja je liječila od uroka

i zla pogleda, pa stoga nije imala vremena da ide u posjete i da se

sastaje s prijateljima i znancima. I tako je mnogo vremena proteklo

što nije imala nikakve vijesti o Leonardu, o Mariji i o kumčetu, kadli

jednog dana uhvati u katedrali ulomke razgovora što su ga među

sobom rasprele dvije bogomoljke pod mentrom:

— Rekla sam ja, ona je piljarka od vražjeg nakota, i najposlije

će đavo odnijeti svoju robu...

— Kako li se samo držala kao svetica...! A kakvu joj je

popudbinu dao Leonardo?

— Šakama joj namjestio kosti, misleći da će tako iz nje istjerati

šarene bube, ali je time samo ubrzao rjezin odlazak s kapetanom... A

jest se prevarila i pogriješila, i slab joj je račun, jer je Leonardo

ljudina kao da su ga od brda odvalili, i lijepa mu je parica kapala, a s

njome je postupao kao s gospođom...

— A onaj zloduh, njezin sin... šta je od njega?

— Kum se brine o njemu. Naprosto ne shvaćam kako je

zavolio tu ništariju... I utuvio jadnik u glavu da lupeža zaredi, veli da

mali ima biti svećenik, i eto! Ali kakav svećenik, velim ja, kad su

svi đavli u njemu!

U taj čas misnik je bio baš na Podizanju, te dvije prepobožne

drúge prekinuše razgovor da se udare u prsa.

Jedna od dviju prija bijaše brijačeva susjeda — ona koja je

predviđala da će dječak zlo završiti a kojoj je opet dječak spremao

poparu; druga bijaše jedna od onih što su pribivale obredu krštenja.

Kad je čula razgovor u crkvi, kuma s onih stopa ode potražiti

kuma. Ali ne treba misliti da ju je na to natjeralo išta drugo do

radoznalost: htjela se ona obavijestiti na samom izvoru i saznati sve,

34

pa i najmanju sitnicu. Imat će tako građe za razgovor u crkvi, imat

će čime zabavljati rodilje koje se povjere njezinoj brizi.

Ušla je brijaču i, tek što ga vidje, odmah otčepi:

— Lijepu li nam je kašu zamiješala kuma! I kakvu je glupost

napravila! Onakvo što učiniti Leonardu, čovjeku koji nije nikakva

šuga ni golać što se rodio pod kupusom, nego je netko i nešto, i

povrhu došao je iz kraljevine...

— Šta ćete, odvela ju je tuga za rodnim krajem — uzvrati kum

sa zlobnim smiješkom.

— Đavli su nju odveli! Da, lijepe li mi ptičice! Hja, šta ćemo...

A vama, meštre, palo breme na pleća...

— Nije mi nikakvo breme, volim mališana, jako je pametan...

I poče se potanko preslušavanje o svemu što se dogodilo u

Leonardovoj kući, kum i kuma raspreli razgovor baš po laznu.

Poslije je brijač, i ne čekajući pitanja, uzeo nabrajati mnoga i razna

svojstva i vrline svoga kumčeta a nije zaboravio ni to da kaže kakvi

su mu planovi što se tiče dječakove budućnosti. Kuma se nije složila

s njima, a brijač se na to silno razočarao; smatrala je da dječak nije

za svećenika te izrazila mišljenje kako bi bilo bolje i uputnije da ga

pošalje na kakav zanat. Ali je kum ostao pri svome, nije popuštao.

Imao je on svojih razloga kad se nadao da će se ostvariti njegove

namjere.

Kad je vidjela da ga ne može urazumiti, kuma se najposlije

povukla.

O tome što je doznala pripovijedala je kuma svakome koga je

znala i putem susrela, i svojoj je priči, ne skanjujući se, dodavala

ovu ili onu pojedinost kako bi slika bila življa.

Kum je pak prionuo da ostvari što je naumio te je počeo

maloga učiti čitati. Ali je odmah u početku naišao na prepreku:

dječak je zastao na slovu F — i nije makao dalje.

Od onog dana kuma se češće navraćala brijaču a razlog tome

doznat ćemo kasnije.

Nego, vrijeme je već da se vratimo Leonardu da vidimo kako je

on prošao.

35

8.

Predvorje naftalinaca

I danas na unutarnjem dvorištu kraljevske palače ima odvojena

prostorija što su je vragolani i narod nazvali Predvorje naftalinaca.

Naziv dolazi od svrhe u koju je taj prostor služio u ono doba:

svakoga božjeg dana šetala su onuda tri-četiri viša oficira, stara,

nesposobna za rat i neupotrebljiva u miru, pa iako su zapravo trebali

zajedno sa svojim odorama ići u naftalin, ipak su se nalazili ondje,

zbog ne znam kakva dodatka na plaću ili pak radi časti da budu u

službi kod kralja. Rijetko su kad imali prilike biti pozvani po

kraljevu nalogu, te su sve vrijeme provodili u blaženoj dokolici, sad

tihi i šutljivi, sad opet razgovarajući o ovom ili onom iz svog

vremena ili pak zanovijetajući i kudeći pojave jedne epohe koju više

nisu mogli smatrati za svoju, jer su se svi dohvatili šezdesete.

Kadikad bi im se dogodilo da ih drijem presvoji, te bi zahrkali svi u

isto vrijeme, a ti bi glasovi, izlazeći im na modrikaste nosove,

stvarali nadasve zanimljiv kvartet što su ga dolazili vidjeti, čuti i

prosuditi, natiskujući se na vratima, oficiri i vojnici od straže, sluge i

ostali koji su onuda prolazili.

Ti čestiti ljudi često bijahu žrtve podrugivanja kojemu je svijet

onog doba, nemajući druge zabave, posvećivao dobar dio svog

vremena.

Koji put, kad bi ih tako zatekao na spavanju, tkogod bi povikao

s vrata:

— Gospodine potpukovniče, kralj vas zove!

A onaj koji bi se prvi prenuo iz sna, nabio bi brže-bolje dvorogi

šešir na glavu, pripasao opasač i pojurio kralju, ponekad s

nakrivljenim šeširom ili pak s mačem o desnom boku.

— Na zapovijed, Veličanstvo! — rekao bi susprežući zijevanje.

Videći da je šala posrijedi, kralj bi prasnuo u smijeh te

namagarčenoga poslao natrag.

Kad bi se jadnik vratio, svi bi okupljeni najozbiljnije upitali šta

je to kralj htio.

Tako bi s njima zbili ovu ili onu šalu na tu priliku, a oni bi

nakon nekog vremena i opet nasjeli.

36

Upoznat ćemo čitatelja s jednim od tih aktivnih oficira koji

također ima ulogu u našoj pripovijesti.

Bio je star kao i njegovi drugovi, ali nije predvorje dobilo zbog

njega onaj naziv: njegovo lice, na kojem su godine ostavile svoj

trag, još je zadržalo prilično pravilne crte što su pokazivale da je u

mladosti bio lijep čovjek; na glavi mu, koju je vrijeme dobrano

poskubilo, još prkosilo nekoliko kovrčavih i srebrom posutih

uvojaka što su mu ukrašavali sljepoočnice i potiljak te njegovoj ćeli

davali nešto uznosito i plemenito. Bijaše nekoć hrabar vojnik i

svojim je junačkim djelima stekao potpukovničke epolete; rođen je

u Portugalu, a pratio je kralja na prijelazu u Brazil.

Ali mu ništa nisu pomagala ta njegova svojstva i odlike, nisu ga

spašavala od podvala šala, kojima bijaše izložen baš kao i njegovi

drugovi.

Zbilo se tako te ga je jednog dana potražila žena pokrivena

mantillom i zapodjela s njime razgovor nasamu, a šaljivci se

ushodali pred vratima, pljuckali po tlu te puštali svoje bockalice:

— Što omilje nikad ne omrznu... — kazivao jedan.

— Nije loša, ima on ukusa — govorio drugi.

A žena pod mantillom naša je znanica, jer ne bijaše to nitko

drugi nego kuma babica. Svrha njezina posjeta bila je takve naravi

da nas zaista može zanimati: posrijedi je izbavljanje jadnog

Leonarda. Hajde čitatelju, da im čujemo razgovor.

— Gospodine potpukovniče — reče kuma — došla sam da u

vašeg blagorođa tražim pomoć. Moga kuma Leonarda strpali su u

zatvor.

— Leonarda? A zašto?

— Zbog gluposti.

I primaknuvši usta starčevu uhu, kuma potiho ispriča šta je i

kako je i odakle je nevolja smjerila Leonarda.

Starac prasnu u smijeh:

— Eh, jest se zapleo kao pile u kučine! I pravo mu budi!

— A ja bih sad molila da mi vaše blagorođe učini uslugu i kaže

koju riječ majoru Vidigalu, koji ga je uhitio... Jadni kum, kakva mu

je sramota pala na glavu! A ruku na srce: on nikad da se popravi.

I rasprela kuma priču, kazivala sve u povjerenju, kao što je

prije a kazivala svim znancima, razvezla natenane iznositi čitavu

priču o nesretnoj Leonardovoj ljubavi s Marijom, sve vragolije

mališana koga je ona ostavila a uzeo ga na brigu kum brijač; prešla

37

je zatim nabrajati i nizati sve što se dogodilo s Cigankom, pa se i

opet vratila na priču o zatvoru, koju je ponovila više od dvadeset

puta ne propustivši ni najmanju pojedinost. Na kraju je ponovila

svoju molbu, pa kad je od starca dobila obećanje da će joj se

udovoljiti, najposlije je krenula odande praćena mnogim

napomenama i zlobnim podsmjesima čeljadi koja se sabrala u

prolazu. Na vratima na koja je izišla stajao naslonjen kadet koji joj

dobaci:

— Bilo sretno, gospođo, i nemojte nas zaboraviti pozvati na

krstitke!

— Prasac! — protisnu ona u odgovor i prođe.

Odakle je i kako je stari potpukovnik poznavao babicu i

Leonarda, i zašto ga se ticala sudbina sudskog izvršitelja, čitatelj će

doznati kasnije.

Dovoljno je za sada znati da je to poznanastvo dobrano staro i

da se Leonardo, tek što je dospio u zatvor, sjetio zaštite koju mu

starac može pružiti i da bi se tako mogao izvući iz škripca u koji je

zapao; odmah je po jednome kolegi poslao glas kumi da ode

potpukovniku u misiji koje se ona rado prihvatila i koju je kako

vidjesmo, dobro izvršila.

Tek što je kuma izišla, stari je potpukovnik nabio na glavu

dvorogi šešir, pripasao sablju i krenuo za poslom pošto je najprije

drugovima ukratko ispričao što je snašlo čovjeka koji je pošao kupiti

sreću. Jedan između oficira, koji je toliko vjerovao u vradžbine i

čarbine da je već prelazio u zanos, saslušao je priču ogorčen na one

koji su tako udesili Leonarda pa je i on obećao da će se za nj zauzeti.

Čitatelj, eto, vidi da Leonardov položaj nije beznadan, a šta je i

kako je bilo, ubrzo ćemo saznati.

38

9.

Kako se brijač »probio«

Čitatelj se zacijelo sjeća što je rekao kum brijač kad je gradio

kule u zraku što se tiče budućnosti svoga kumčeta pa pomislio da

mu možda dade u ruke svoj zanat i na to nadovezao: Ja sam se

probio. Obećali smo da ćemo to objasniti, pa hajde da iskupimo

riječ.

Da je tko našeg brijača upitao da kaže štogod o svome zavičaju,

o rođenju i o roditeljima, on ne bi umio odgovoriti jer ništa nije znao

o tome. Njegova sjećanja iz djetinjstva bijahu jako oskudna, malo su

se čega dohvaćala. Kad je stekao svijest o sebi, nalazio se u kući

brijača koji se o njemu skrbio ali mu nikad nije rekao je li mu otac

ili rođak, a niti mu je govorio zašto ga drži u svojoj kući. Uostalom,

mališana to nije ni zanimalo niti se trudio da što istražuje i time

razbija glavu.

Taj ga je čovjek učio svome zanatu i usput ga — da neviđenog

li čuda — poučavao u čitanju i pisanju. Dok je učio zanat, dječak je

u kući svoga... majstora nazovimo ga tako kad nemamo drugog

imena — provodio život napol kao naučnik, napol kao sin, a nešto

opet kao sluga, ukratko: živio je kao što već živi nahoče, kako je

čitatelj zacijelo već odgonetnuo. Majstor mu je davao stan i hranu, i

tako se namirivao za ono što je prije učinio za mališana.

Kad se dječak zamomčio i prilično naučio brijati i puštati krv,

valjalo mu se izdržavati o svom trošku i plaćati stan iz svog džepa,

to jest napojnicom, jer je zaradu i dalje uzimao majstor. Momak je

bio sporazuman s time. Ali kad se od njega tražilo da i dalje služi u

kući, u njegovu se duhu rodila pobuna: bio je trgovački pomoćnik,

da ne kažemo sudionik u poduzeću, i nije se htio ponižavati.

Smrknuo se, otvrdnuo, bunio se i jogunio i jednoga lijepog dana, bez

grižnje savjesti i bez kajanja, uzeo put pod noge jer je bio uvjeren da

su svi računi izravnani. »Sad smo izmireni«, rekao je u sebi,

»majstor me uzdržavao, a ja sam služio.«

Nije mu dakle bilo teško donijeti odluku.

Tek što ga je minula prva ljutina, malko je razmislio i gotovo

se pokajao, jer naprosto nije znao šta će i kako će. Našao se na ulici

39

ne znajući kamo bi krenuo, a jedini mu imutak bijaše brijačka plitica

pad mišicom i u džepu dvije britve i dva nožića. Doduše, tko je imao

to oruđe uza se, bio je naoružan za taj zanat ali ipak nije dostajalo:

jadni se momak zavrnuo u tijesnu.

Prvu je noć proveo u kući jednoga svog druga, a sutradan je

uranio i, oboružan svojim alatom, krenuo u potragu za poslom za taj

dan i za slijedeće, ako ga bude.

Našao ga je i za taj i za slijedeće, jer je jedno vuklo drugo.

Kad je izbio na trg pred Palačom, vidje gdje na kamenu na

obali sjedi mornar i rukom mu domahuje da priđe i da ga obrije.

Momak prionu na posao: eto mu se posrećilo, barem je za taj dan

miran i siguran da neće umrijeti od gladi.

Svi su brijači brbljavi, pogotovu kad imaju malo posla; zato

nije čudo što je i mladi majstar raspreo razgovor s mušterijom. A

bijaše to njegov spas i sreća.

Brod na kojem je mornar služio plovio je put afričke obale i

bavio se trgovinom crncima; sačinjavao je dio konvoja koji je

opskrbljivao tržište na Valongu5 i baš se spremao da digne sidro.

— Čujte, majstore — upita mornar usred razgovora — zacijelo

znate i krv puštati?

— Znam, znam, kako ne bih znao!

— Eh, dobro bi bilo da pođete s nama... da liječite na brodu, jer

ljudi umiru da je strahota, baš prava morija!

— Ne razumijem se ja u liječništvo...

— A zar niste rekli da znate puštati krv?

— To znam...

— Onda znate dovoljno, više vam i ne treba.

Sutradan je naš čovo isplovio na pučinu. Sreća mu je pružila

priliku, a on je treba iskoristiti. Izvršio je salto mortale te od

brijačkog pomoćnika postao liječnik na brodu koji prevozi crno

roblje; ostaje još da iz novog zvanja i položaja izvuče što je moguće

više. Neka ga samo puste, on će se već pobrinuti.

Sretni je slučaj htio te su odmah prvih dana plovidbe oboljela

dva mornara. Pozvali su liječnika, a on učinio šta je znao, to jest

pustio im krv, i umalo vremena bolesnici ozdraviše da bijaše divota.

Time je stekao silan glas te su ga počeli poštovati.

Nakon sretna putovanja stigoše odredištu. Pošto je ukrcao

5 Valongo, trg u Riju gdje su prodavali robove. — Prev.

40

ljudski tovar, brod usmjeri plovidbu put Rio de Janeira. Zahvaljujući

nožiću našeg brijača, nije za ploividbe umro ni jedan jedini crnac, a

to je uvelike podiglo ugled našeg brijača i učvrstilo mu glas čovjeka

koji zna svoj posao.

Nekoliko dana prije nego što su doplovili u Rio razbolio se

kapetan broda. Ni on ni ostali nisu sumnjali da će ozdraviti čim mu

se pusti krv. Ali se odjednom sve zaplelo: nije ništa pomoglo ni

treće pa ni četvrto puštanje krvi. Potkraj četvrtog dana svi, pa i sam

bolesni kapetan, bijahu uvjereni da su mu odbrojani sati. Nitko za to

nije krivio našeg čovu.

— Ne pomaže njemu nikakvo puštanje krvi — govorahu

odreda; — njemu je odzvonilo, i gotovo!

Došao je i trenutak u koji je kapetan imao izreći posljednju

volju. Kako je liječnik stekao prijateljstvo i povjerenje sviju, to je on

bio odabran za izvršitelja.

Kapetan ga je pozvao na stranu te mu tajom predao kožni pojas

i kutiju — jedno i drugo nabijeno zlatnim i srebrnim dublonima — i

zamolio ga da to, čim se iskrca, neizostavno uruči njegovoj kćeri;

kazao mu je gdje ona stanuje i još mu jednom stavio na dušu da

izvrši tu njegovu posljednju volju, a on će ozgo, s drugog svijeta,

gledati i pratiti njegovo djelo.

Poslije nekoliko sati umrije kapetan.

Od tog dana nije više izvukao glavu nijedan bolesnik, jer

liječnik nije više mario da pušta krv; bio je silno rastresen i samo je

mislio na čas kada će se dohvatiti kopna.

Kad se iskrcao, izjavio je da mu je dosta i da se više ne kani

ukrcati.

A kapetanova posljednja volja — trice i kučine... Čemu da time

tare glavu, i tko da od njega traži račun? Nitko nije ništa vidio, nitko

ništa ne zna. Samo bi mornari mogli štogod posumnjati i poduzeti,

ali — oni će ubrzo i opet isploviti prema afričkim obalama.

Brijač je odlučio da se proglasi kapetanovim nasljednikom pa

je tako i učinio.

Eto objašnjenja za ono brijačevo probio sam se, a tako se mogu

objasniti i mnoga druga probijanja na ovom svijetu.

41

10.

Objašnjenja

Stari je potpukovnik, ma koliko bio čestit, ipak imao grijeha na

duši — onih što se zovu puteni i za koje ga nećemo kriviti: nije ih

učinio u doba ove pripovijesti, jer mu to godine nisu dopuštale, nego

još u mladosti. Posljedak jednoga od tih grijeha bijaše sin koga je

ostavio u Lisabonu a koji je došao kao plod njegove posljednje

ljubavi, u koju se upustio u svojoj trideset i šestoj.

Kao da je sudbina htjela kazniti toga inače čestitog čovjeka, sin

se nije ni u čemu uvrgao na oca, tako te ga ni savjeti, ni brige, ni

sami primjeri nisu mogli uputiti pravom stazom. Sa dvadeset godina

otišao je sinak u vojsku i bio je neposlušan kadet, kockar, najgori u

svojoj regimenti. Mnogo je sramote palo na glavu jadnom ocu koji

je, brižan, nastojao svim sredstvima prikriti mane svoga potomka i

popraviti pričinjenu štetu, čas plaćajući njegove kartaške dugove,

čas zataškavajući sablazni koje je učinio, čas opet zlatom previjajući

rane na glavama što ih je sinak razbio. Ali se naposljetku dogodilo

nešto čemu zbog prilika i zbog prirode samog slučaja nije bilo lijeka

ni pomoći.

Nekoliko dana prije nego što se ukrcao da s kraljevom

pratnjom otplovi u Brazil, nesretni je otac, baš kad se spremao na

put, ugledao gdje mu na vrata ulazi postarija oniska žena, debela i

crvena, odjevena kako se odijevaju i nose žene iz malog svijeta, to

jest u modroj pamučnoj suknji i bluzi od pergala, s bijelim rupcem

na glavi i s teškim cipelama na nogama. Bila je silno uzbuđena, da

ne kažemo razjarena: sitne joj se očice krijesile u dupljama što od

starosti bijahu duboke kao putunje; sjali joj užareni obrazi, tanke joj

se usne stisnule kao da žele zadržati bujicu kletava, a izbočena joj i

ušiljena brada zbog toga još više iskočila.

Tek što se našla pred kapetanom (taj je čin imao naš oficir u

ono doba), odmah je krenula prema njemu, bijesno i odlučno.

Kapetan je instinktivno ustuknuo za jedan korak.

— Čujte, gospodine kapetane! — najposlije će ona, stavivši

ruke na naslon stolice i bijesno podigavši glavu.

— Dosta je toga! Ne ide to tako, ne! Vi me jednostavno tjerate

42

da iz kože iskočim! Jeste li razumjeli?

— Ama šta je, ženska glavo... Ja vas i ne poznajem...

— Neću ništa da znam! Ne može dalje tako! Velim vam da ne

može!

— Ama šta...? Kako .? Kazujte šta je posrijedi!

— Nemam šta da kazujem... naprosto mi je da iz kože iskočim!

Eto, to je!

— Pa iskočite, do đavola...! Ali barem objasnite zašto.

— Nemam šta objašnjavati, rekoh vam! Čovjeku krv navire u

glavu te puca od muke, a vi tu prevrćete očima...!

— Ama o čemu je riječ, za ime božje? Govorite! Objasnite!

— Nemam ja šta govoriti ni objašnjavati! Znate vi otkud vjetar

puše! Zar zato što sam jadna starica bez ikoga na svijetu tko bi me

pomogao i obranio, a ona jadna djevojka, nerazborita, brbljava i

radoznala... zar zato da mi se stavlja klip pod noge, a njoj... neću da

kažem šta i kamo...

— Ma kakav klip...? Zašto...? Tko je ona...?

— Hajde, šta se pravite Englez! Zar, gospodine kapetane, niste

pristali na vjenčanje...?

— Kakvo vjenčanje? Čije?

— Ajme, pa to je da čeljade poludi... Zar gospodin kapetan ne

zna da ima sina?

— Znam, kako ne bih znao! — odgovori kapetan koji je počeo

razmrsivati tajnu.

— I zar ne znate da je to hrđa bez premca...? Na to je pitanje

kapetan mogao dati potvrdan odgovor, ali nije imao hrabrosti. I zato

je samo priupitao:

— I onda...?

— Onda! Onda! A zar ne znate da ja imam kćer, Mariazinhu,

koju sam dovela iz Lumiara?

— Ne znam, ne poznajem je.

— A vi onda znajte da je to valjana djevojka... a onaj vražji

kadet, vaš sin, sve oko nje mile-lale, i mnogo to vremena traje... te

ljubav tamo, ljubav amo, sve nekakva nježnost i obećanja, a

naposljetku... eto ti ga na! I šta gospodin veli na to?

Kapetanove misli bijahu odlutale.

— Čak joj je obećao da će se njome oženiti i kazao da

gospodin kapetan pristaje... Znam ja dobro da je i ona kriva... ali joj

opraštam, jer sam i sama nekoć bila djevojka... i znam, kad đavo

43

počne kopkati u tijelu, onda zbogom pameti! Ali je to uvijek nevolja

za djevojku... ta mogla se usrećiti.

Kapetan je sve shvatio. Još nekoliko objašnjenja što ih je

starica iznijela nasrijedu samo ga još više smuši. Ovo sad bijaše

nepopravljiva budalaština do koje je dovela mladićeva obijest. Žena

je imala sasvim pravo. Ali — oženiti sina kćerkom jedne piljarice...

ne, ne može to biti. Osim toga, nema ništa ostaviti sinu, a s

kadetskom plaćom ne može momak izdržavati ženu i kuću, ako bi

baš i htio na vrat naprtiti taj teret, a u to se moglo sumnjati.

Otpravio je staricu obećavši joj da će segnuti u taj slučaj i

učiniti šta treba.

— Samo vam jedno velim, gospodine kapetane — reče starica

izlazeći — ako se to ne uredi, iz kože ću iskočiti...

Našao se čovjek u nevolji, zapao u tjesnac. Ali se dobrijan, da

razmrsi taj mučni čvor, radije priklonio da izravno pregovara s

onom koja je pogođena te joj ponudio određenu svotu kao miraz, da

bi šutjela i odrekla se svojih zahtjeva. Djevojka je u početku

odbijala, ali joj je majka savjetovala da prihvati, zacijelo od straha

da ne iskoči iz kože. Tako se slučaj uredio, ali samo unekolike, jer

savjest gospodina kapetana, koji bijaše častan čovjek, nije bila

nimalo zadovoljena. No nije bilo vremena za drugo; došao je čas

kad mu je valjalo pratiti kralja, te je otputovao ostavljajući sina,

koga je preporučio svima svojim prijateljima.

Prolazile godine, a oficir jednog dana, baš kad se najmanje

nadao, saznade da se u Riju, s Leonardom, nalazi ona Mariazinha

koja je onda već bila Maria, a nju čitatelji dobro poznaju. Naumio je

čovjek za nju učiniti šta može eda bi umirio svoju savjest poštena

oca, ali je odlučio da sve izvrši potajno. Otišao je babici koju je već

poznavao te joj stavio na brigu da ga obavijesti čim razabere da je

Maria u kakvoj nevolji.

Ali nikad dobrijan nije imao prilike da joj izravno posvjedoči o

svojoj naklonosti. Samo je učinio malu uslugu Leonardu kad se ovaj

našao u nezgodnu položaju zbog nekakvih nepravilnosti što su ih

oborili njemu na leđa i kad mu je kuma savjetovala da potraži starog

oficira sve ako ga i ne poznaje, jer je to dobar čovjek koji svakome

rado pomaže.

Eto zašto se Leonardo u svojoj drugoj nevolji, posredstvom

kume, obratio za pomoć starome potpukovniku, a ovaj pak obećao

da će se zauzeti za njega, a to je i učinio.

44

Kako rekosmo, tek što je kuma izišla, on je krenuo da potraži

puta i načina kako bi Leonarda izvukao iz zatvora.

Najprije je otišao u zatvor da ondje od samog Leonarda čuje šta

je i kako je bilo, i tako je mogao vidjeti da su kumine obavijesti

točne da već ne mogu biti točnije i da ona nije izostavila ni najmanju

pojedinost. Leonardo je, crveneći se i sav smeten od stida ponovio, i

iznio sve što je oficir već znao.

Kad je stari zaštitnik polazio, Leonardo mu reče:

— Gospodine potpukovniče, jednom ste me izvukli kad sam

ovamo dospio ni zbog čega... izvucite me, molim vas, i sada, jer mi

je čast na udaru...

Leonardo je očito zaboravio Marijinu teoriju o časti.

— Nije čast — odgovori starac — nego vaš razum, jer će svi

reći, a i ja s njima, da ste ludi.

— Imate pravo, pobjegao sam od piljarice da se spanđam s

Cigankom...!

Stari je izišao smješkajući se. Odande se uputio jednome svom

prijatelju, silno utjecajnu gospodinu, da u njega ishodi da Leonarda

puste na slobodu.

Stanovao je taj prijatelj u jednoj od najtješnijih ulica u gradu, u

kući što se nešto izbočila ispred drugih kuća, a imala je vrata s

okancima, na koja su ukućani mogli vidjeti posjetitelja, a on njih

nije vidio.

Zbog prašine što se nataložila na rebrenicama i zbog zidova što

ih je vrijeme nagrizlo doimala se kuća kao sumorna i zapuštena, ali

ni unutri ne bijaše ništa bolja. Blagovaonica je bila malena a strop

joj nizak; posoblje od palisandrovine, starinsko, sve sami golemi i

teški komadi; stolice i divan, sa savijenim nogama i visokim

naslonom, imahu sjedala presvučena kožom, po modi onog vremena

kad se od pojastučenog sjedala prelazilo na slamni. Da se dobije

prava slika toga namještaja, trebalo je otići na sastanak kakva starog

bratstva gdje ga se imalo prilike vidjeti.

Zidovi bijahu ukrašeni sa dvanaestak slika, bolje reći: sa

dvanaestak staklenih kutija što su pokazivale krajolike i cvijeće od

raznobojnih školjaka — nešto što doduše nije bilo izrazito ružno, ali

nije ni izdaleka imalo onu vrijednost što mu se svojedobno

pripisivala. Na desnu ruku, na stolu, nalazio se domaći oltar u istom

stilu kao i pokućstvo.

Naposljetku, u jednom se kutu vidjela blagoslovljena palma, od

45

onih što se dijele na Cvjetnicu. Dodajmo svemu tome debeo sloj

prašine pa ćemo imati pravu sliku mjesta na kojem je dočekan stari

potpukovnik — prostora koji manje-više bijaše sličan svim bogatim

kućama onog vremena, pa smo zato i zastali da ga opišemo.

Domala se pojavio i gospodar kuće: bijaše to čovjek vremešan,

nimalo privlačna lica, obuven u cipele bez čarapa, u košulji, s

iskockanim vunenim šalom preko ramena, s duhanskom kutijom i s

crvenim rupcem u ruci.

U malo riječi stari mu potpukovnik iznese slučaj te ga zamoli

da se kod kralja zauzme za Leonarda.

U početku se domaćin ponešto opirao i pokazivao sumnju

kazujući:

— Kako ću, dobar čovječe, ići kralju radi jednoga sudskog

izvršitelja? Kralj će mi se smijati.

Naposljetku je ipak popustio na navaljivanje svoga starog

prijatelja te obećao da će učiniti što se od njega traži.

Stari je potpukovnik izišao zadovoljan te otišao da odnese

vijest Leonardu koji je sve poskakivao od radosti.

Poslije nekoliko dana stigao je nalog o puštanju, i Leonardo se

našao na slobodi. Pomislio je u taj čas da je prošao najgoru kušnju,

ali su toga dana kad je izišao iz zatvora počele za nj najteže muke:

podrugivanje i bockanje i podsmijeh njegovih drugova pratili ga

mnoge dane i jade mu zadavali.

46

11.

Napredak i nazadak

Pošto smo dali objašnjenja u prethodnoj glavi, možemo se

vratiti našem junaku jer, evo, zamalo što ga nismo zaboravili. Zato

nam se valja požuriti da čitatelju donesemo dobru vijest: dječak se

uspio odlijepiti od slova F na kojem bijaše zapeo te se već nalazio

na slovu P gdje se i opet zapetljao. Brijač je nadasve zadovoljan tim

napretkom i već vidi kako se bistri obzorje njegovih nada;

slavodobitno objavljuje da nikad nije vidio dječaka tako bistre glave

i tako dobra pamćenja kao što je njegovo kumče, i za njega je bilo

pravo pobjedničko slavlje svaki put kada dječak u tri-četiri dana

svlada novu lekciju.

Ali usred tih uspjeha eto ti nečega što će ga silno ojaditi: kad je

posrijedi molitva ili uopće štogod što se tiče vjere i pobožnosti,

dječak pokazuje neprikrivenu mržnju i zazire od svega što je s time

povezano; naprosto sve radi naprečac i naopako. Nije kadar ni da se

prekriži kako valja i kako Bog zapovijeda, slijeva nadesno, nego

uvijek naopako, zdesna nalijevo, i uza svu strpljivost i dobru volju

kum ga nije mogao naučiti ni da čestito izmoli barem polovinu

očenaša: uvijek dječak zapetlja jezikom i gdjegod pogriješi. Umjesto

da kaže: dođi kraljevstvo tvoje, on uvijek kazuje: »dođi kruh naš

svagdanji«, i sve tako. Ići k misi ili na propovijed njemu je najveća

muka, tako te i kum ponekad zapadne u očaj i složi se s kumom u

tome da dječak nije za svećenika. No takvi su časovi samo prolazni

oblaci, jer uvijek izbije štogod što potkrijepi nadu, i dobričina još

jače prianja za djelo.

Čemu se nadao brijač nisu se nadali ostali: nitko iz njegove

okoline nije u dječaku vidio ništa drugo doli budućeg lupeža i

ništariju prvog reda. Susjeda, ona koju je brijač nazivao pticom

zlokobnicom, bijaše prva među onima koji nisu vjerovali ni u kakvo

dobro što se tiče Leonardova sina. Ta je susjeda bila prava

prostakuša, naduta i lajava, te se i sama hvalila kako nema dlake na

jeziku; bila je udovica i svakom je već dotužila hvaleći vrline svoga

pokojnog muža. Čangrizava i sazdana od samih protivurječnosti,

nije propuštala prilike da susjeda brijača utjeruje u laž i da mu

47

kazuje kako će se sasvim izjaloviti njegove nade u pogledu kumčeta;

govorila je da dječak nije ni za što, ništarija ostaje ništarija, i ne bi

ona nipošto da ikoga, pa ni njezina najgoreg neprijatelja, snađe usud

i kraj kakav će snaći tu dangubu i protuhu, i naposljetku neće biti

druge nego ništariju kasnije poslati na kakav brod ili u vojarnu.

Brijač je očajavao zbog njezine zlogukosti i njezinih savjeta;

dugo se suzdržavao, ali mu jednog dana najposlije dozlogrdje: nije

mogao više, bijes je iz njega provalio. Bilo je to u nekoj prilici kad

je stajao na vratima svoje brijačnice a susjeda mu s prozora

podrugljivo zazujala:

— Onda, susjede, kako vaš velečasni?

Nekakav starac koji je stanovao u kući sučelice i koji je također

bio na prozoru prasnu u smijeh.

Brijač se namrštio, pocrvenio od ljutine, ali nije uzvratio:

gradio se kao da nije ništa čuo.

Videći gdje je brijač bijesan, susjeda i sama udari u smijeh i

priklopi:

— Svećenik prijatelja fada... divota, eh... A kada će opet među

Cigane...?.

Starac preko puta razvalio usta od smijeha a susjeda nastavila:

— Je li već naučio očenaš? Ima li nade?

Brijač bijaše ogorčen, baš se ražestio, ali nije uzvratio dok nije

smislio pokrupnu uvredu; naposljetku odvrnu:

— Jest, naučio je, gospo njuškalice koja biste da svakom loncu

budete poklopac! Zna očenaš, i svake večeri izmoli jedan za dušu

vašega pokojnog muža koji se sada koprca u paklu...!

— Šta...! Šta to trabunjate, gospodine britviću?— dočeka

susjeda koja je odjednom zapela u vatru. — Šta vi tu drugoga

potežete u razgovor? Znajte da onaj o kome govorite nije bio

nikakva šuga ni puštač krvi, niti je živio od otpadaka kose...

Nemojte me za jezik potezati, jer biste mogli čuti što vam patri i

vidjeti svoju sramotu gdje vam se po ulici povlači...! Koprca se u

paklu; a...? To vam na jezik pada! Onakav svetac... u paklu, je li?

Koprca se, a...? Znajte, gospodine strugaču, da je ona ništarija od

vašeg kumčeta goli golcati nevaljalac i skitnica koji će obrukati

svoga poočima i sramotu mu na glavu natovariti, a drugo i ne

zaslužujete...! A nije ni čudo, ta zna se od koga je potekao... Neće

kruška daleko od stabla... I još vam jednom velim: ne prtljajte se sa

mnom, jer bi moglo biti vraga...

48

— A vi — uzvrati brijač dok je susjeda zastala da predahne —

zašto se vi prtljate u ono što vas se ne tiče?

— Radim šta me volja, a vaših mi savjeta ne treba...

— A šta vam je, naposljetku, skrivilo jadno i nedužno dijete?

— Mnogo toga! Neprestano mi baca kamenje na krov, krevelji

mi se čim me ugleda i vlada se preda mnom kao da sam piljarica ili

brijačeva žena... Velim vam i ponavljam: nevaljalac je on,

nevaljalac i ništarija, i zlo će završiti...

— U redu, gospođo — odgovori kum koji bijaše uljudan

čovjek i koji je ispao iz kolotečine samo od ljubavi prema kumčetu.

— Dosta je svađe, susjedi nas čuju.

— Bit će svi sretni da se oslobode toga đavla...

U taj se čas dječak pojavio na vratima, propeo se na vrške

nožnih prstiju, istegao vrat, zaklimao glavom oponašajući susjedu te

njezinim glasom ponovio:

— Da se oslobode toga đavla...

Brijaču je to bilo tako smiješno da se osjetio osvećenim i

prasnuo u smijeh.

— Ah — propiskuta susjeda obraćajući se dječaku — zahvali

gospodinu što ti je tako dobar, ti vraže u dječjoj spodobi! Nije tvoja

krivnja: krivnja je na onome koji dopušta tvoje bezočnosti!

— Krivnja je na onome koji dopušta tvoje bezočnosti —

ponovi dječak oponašajući njezin glas.

Kum brijač uhvatio se za trbuh od pustoga smijeha.

Susjeda se, ogorčena, povuče s prozora i zalupi kapkom, ali se

još dugo čulo kako za rebrenicama glasno, tako da je čuje cijelo

susjedstvo, sasipa kletve na glavu brijaču i njegovu kumčetu.

»Dječak me nije razočarao, vratio je alapači milo za drago«, u

sebi će brijač. »Valja mi samo odmastiti onome starkelji sučelice što

se smijao s njome: bit će i za to zgode.«

Zaboravili smo kazati da brijač, premda je doznao da je

Leonardo u zatvoru, nije zbog toga nimalo razbijao glavu, i samo je,

nišaneći na kumovu nevolju, rekao:

— Dobro je, možda će ga to odučiti od pomame i zle navade da

trči za prvom suknjom koju ugleda.

Nije ga otišao posjetiti u zatvoru niti mu je odveo dijete da ga

blagoslovi, a to mu je kuma i te kako zamjerila i spočitnula.

Pošto je oslobodio Leonarda i pošto se u kume, kako čitatelji

znaju, potanko obavijestio o Marijinoj sudbini, stari je pukovnik

49

odlučio da dječaka uzme pod svoju skrb i zaštitu: pomažući

njegovoj sreći — kazivaše u sebi — okajat će grijeh svoga sina koji

je obeščastio Mariju. I zato je po kumi poslao brijaču poruku i

ponudu sa svojim uslugama u korist Leonardova sina, i čak mu

predložio da maloga pošalje njemu. Ali brijač ni da čuje, u njegovo

neka se nitko ne miješa, ne treba njemu ničije pomoći. Svojim je

navaljivanjem i molbama kuma uspjela samo toliko da od njega

dobije obećanje kako će se, bude li potrebe, u drugoj zgodi koristiti

potpukovnikovom zaštitom.

— Neću — govorio je brijač — i ne želim da me liše

zadovoljstva da od dječaka stvorim čovjeka: počeo sam svoje djelo

pa ga želim i dovršiti.

— Nije vam dobra ta odluka, kume — zamjerala kuma —

vidite, potpukovnik je ugledna osoba, odmah je, dok bi dlanom o

dlan, oslobodio Leonarda.

— Ništa, ni govora o tom! Neću da priuštim užitak ovoj žgadiji

u susjedstvu. Šta sam naumio hoću i izvesti. Ako potpukovnik baš

želi štogod učiniti za maloga, u redu, ne branim. Ali ni govora o

tome da ga od mene odvede! Ne, nikad! Tako sam uvrtio u glavu i

ne odustajem.

50

12.

U školi

Preskočit ćemo nekoliko godina u životu našeg junaka da ne

bismo čitatelja zamarali ponavljajući priču o tisuću vragolija što ih

je izveo i što su poznate. Bijahu to pothvati od svake ruke koji su

zagorčavali život lajavoj susjedi, bili na zazor kumi, ali nisu

niukoliko poljuljali ljubav kuma prema kumčetu: naprotiv, ta je

ljubav rasla što je vrijeme odmicalo. Isto su tako rasle i kumove

nade što se tiče dječakove budućnosti koja u brijačevim očima bijaše

lijepa da već i ne mogaše biti ljepša, pogotovu gdje je dječak u to

vrijeme zaista pokazao nekakav napredak: čitao je sričući, a

zahvaljujući nečuvenoj brijačevoj strpljivosti naučio je ministrirati,

to jest posluživati svećenika za mise. Kad je prvi put izvršio taj

svečani čin pristojno i kako treba, kum je skakao od radosti. Bio je

to dan ponosa i slavlja: prvi dječakov korak na putu što mu ga je

kum zacrtao.

»I još vele da nije za svećenika!« u sebi će brijač. »Pa to je

rođeni svećenik, dobro sam ja pogodio! Bit će on slavan župnik,

duhovnik i po!! Valja mi ga dati u školu, a onda... plovi lađo!«

Kako smislio tako i učinio: s onih stopa otišao je učitelju da mu

povjeri dječaka.

Stanovao je školnik u ulici zvanoj Rupčaga6, u kući malenoj i

mračnoj. Brijač se našao u prostoriji kojoj je namještaj sastavljalo

četiri-pet dugačkih klupa od borovine, umazanih i rasklimanih od

mnoge upotrebe, malen stol što je pripadao učitelju i jedan veći na

kojem su pisali učenici, pun rupa za tintarnice; o zidovima i o stropu

visjele krletke svih oblika i veličina u kojima su skakale i cvrkutale

različite ptice: bila je to učiteljeva strast.

Učo bijaše sav u sitnim razmjerima, nizak, suhonjav, lica

uzana, ispijena, sasvim ćelav. Nosio je naočale, umišljao da je

latinist, kažnjavao djecu za najmanju sitnicu, a to je u mnogome

uvećavalo njegov ugled.

Brijač je ušao s dječakom koji se uplašio kad je vidio

unutrašnjost škole, jer je nije takvom zamišljao. Bila je subota,

6 Rua da Vala, današnja Rua Uruguaiana. — Prev.

51

klupe pune djece gotovo odreda odjevane u tamnoplave bluze i

tamne hlače od jedrenine a svakome preko ramena visi velik školski

torbak od kože ili od ljepenke. Brijač i njegovo kumče uđoše baš u

času kad su djeca pjevala jedanputjedan. Bijaše to vrsta litanije od

brojaka što se u ono vrijeme često upotrebljavala u školama; pjevala

se svake subote u jednoličnu pjevu, do zla boga dosadnu, ali se djeci

jako sviđala.

Dječji glasovi, pomiješani s ptičjom pjesmom i cvrkutom,

stvarali su graju što je čovjeku uši parala. Učitelj, navikao na tu

buku, mirno je slušao s dugačkom šibom u ruci. Usred te vike i

krike ne bi njegovu uhu promakla ni najmanja greška što bi se

omaknula kojem djetetu: čim bi koji učenik pogriješio, on bi

zaustavio zbor i prekinuo poj, prozvao nesretnika, pjevajući ispravio

njegovu grešku i onda mu odmjerio pol tuceta vrućih. Zatim bi i

opet preuzeo dužnost kapelnika i pokazivao svojim glazbenicima

kako treba držati takt.

Usred graje brijač izloži svrhu svog dolaska te učitelju

predstavi dječaka.

— Ima veoma dobro pamćenje. Već ponešto i sriče, neće vam

zadavati mnogo muke — reče ponosno.

— Dobro je, a ne bude li u redu, imam ja sredstvo: Sancta

Ferula! — reče učitelj i podiže šibu.

Brijač se nasmiješi; da pokaže kako razumije latinski, odgovori

prevodeći: — istina je: i od zvijeri stvara sveca.7

Učitelj se nasmiješi njegovu prijevodu.

— Ali se nadam da neće trebati — nadoveza brijač.

Dječak je razabrao kamo sve to smjera, i nije mu baš bilo po

ćudi.

— Onda, dovest ću ga u ponedjeljak. I nemojte ga štedjeti —

na kraju će brijač kao u pozdrav.

Očima je potražio dječaka i ugledao ga na uličnim vratima,

spremna da iziđe: očito se dječak ondje nije dobro osjećao.

— Zar ćeš, sinko, otići bez učiteljeva blagoslova? Dječak se

vrati protiv volje, primi učiteljev blagoslov te iziđe s kumom.

U ponedjeljak je došao u školu naoružan torbakom, tablicom

od škriljavca i tintarnicom od rožine; kum ga je dopratio sve do

7 Brijač pokazuje neukost dovodeći u vezu riječi ferula (šiba) i fera (zvijer). —

Prev.

52

vrata. Još je toga istog dana pokazao svoju ćud i vladao se tako te

učitelj nije mogao a da mu ne ispraši tur i ne istjera iz njega sve

šarene buhe i svu bučnost s kojom je došao: posljedak bijaše takav

da je novi učenik od tog časa objavio školi rat. Kumu koji je u

podne došao po njega odmah je izjavio da popodne ne kani u školu,

a ni sutra.

— Ali ti valja učiti i stjecati znanje...

— Znanje, jest, ali ne i batine!

— Zar si ih već izvukao?

— Jesam, i to za sitnicu... samo sam izvrnuo tintarnicu na hlače

dječaka što je sjedio do mene... učitelj me ukorio, a mene uhvatio

smijeh...

— Ah, tako! Ti se smiješ dok te učitelj kori...? Brijač se

naljutio više nego što bi se i mislilo. Šta sve neće reći ona vještica u

susjedstvu kad dozna da je dječak još prvog dana škole izvukao

batina...? Ali nema učitelju prigovora, imao je sasvim pravo.

Dosta je muke stajalo brijača dok je popodne odveo dječaka u

školu. Uspio je u tome istom pošto mu je obećao da će zamoliti

učitelja da ga više ne tuče. Ali takvo što nije trebalo ni misliti, bijaše

to samo meka da ga namami u školu. A dječak i opet bio zao i

nemiran, vladao se kao da su svi đavli u njemu. Učitelj ga pozva

preda se te mu za kaznu naredi da kleči u kutu. Kad se učitelj nakon

nekog vremena slučajno okrenuo, zateče novog učenika baš u času

kad se spremao da na nj baci kuglicu od papira. I opet ga dozva

preda se te mu odbroji cijelo tuce vrućih.

— Već prvog dana počinješ! Nema šta, daleko ćeš dotjerati...!

A dječak kroza zube mrsio sve kletve što ih je znao, i nije ih

sricao, nego su mu tekle kao podmazane.

Kad je kum i opet došao po njega, našao ga je čvrsto odlučna

da se više ne da ni na kakav ljepak i da se više nikad, ma šta ga

zadesilo ne vrati u školu.

Nema šta, kum se baš našao na muci.

»Kakva li jada i nevolje već prvog dana!« reče u sebi. »Ona je

vještica u susjedstvu donijela nesreću... Ali strpljenja! Vidjet ćemo

tko će pobijediti.«

53

13.

Promjena života

Nakon mnogih napora, muka i, nadasve, nakon mnogo

strpljenja kum je uspio da dječak polazi školu dvije godine i da

nauči slabo čitati i još gore pisati. Za sve to vrijeme nije prošao ni

jedan jedini dan a da dječak nije izvukao manji ili veći obrok batina.

Iako je njegov učitelj bio poznat kao jako strog i nepravedan, valja

priznati da je rijetko kad bio takav prema njemu: dječak je bio

izričito sklon bezočnostima, a to je, u vezi s činjenicom da mu je

kum uvijek sve gledao kroz prste, urodilo time da se mališ

prometnuo u najdrzovitije dijete koje se može zamisliti. Nalazio je

najveće zadovoljstvo u neposluhu te se upravo rugao svemu što mu

se naređivalo; kad bi od njega tražili da bude ozbiljan, gušio se od

smijeha i hihotao kao lud; jesu li ga molili da bude miran, odmah bi

u nj ušao nekakav potajni crv što bi ga tjerao da se neprestano

vrpolji i komeša i da sve uzbunjuje oko sebe.

Nikad mu nijedna torba, tintarnica ili tablica nije trajala duže

od dva tjedna. U školi je slovio kao najveće spadalo i najgori lupež;

prodavao je drugovima sve čega bi se domogao a što je imalo i

najmanju vrijednost, bilo njegovo ili ne bilo: olovka, pero, sveta

sličica, sve što bi mu dopalo šaka bijaše predmet njegova trgovanja,

a novac do kojega bi tako dolazio upotrebljavao je da ne može gore.

Već nakon pet dana škole izjavio je kumu da dobro zna ulice

kojima mu valja prolaziti te mu više ne treba nikakve pratnje. A kad

ga je kum prvi put pustio sama, krenuo je na svoju stranu, u skitnju a

ne u školu, i toliko je otad uživao u toj navadi da je uskoro među

drugovima stekao glas najvećeg majstora i prvaka u toj raboti, a to

mu je ujedno osiguralo i prvenstvo u batinama.

Jedno od mjesta gdje je najradije provodio prijepodnevne i

popodnevne sate u koje bi se morao nalaziti u školi bijaše katedrala.

Čitatelj je svakako načistu s time da dječak nije išao onamo ni od

kakve vjerske sklonosti: u katedralu je, naime, za mise, ali i u druge

sate tijekom dana, dolazilo mnogo svijeta, a osobito su se ondje

stjecale žene s mantillom (one su mu bile napose odvratne, jer su ga

podsjećale na kumu). Leonardov je sinak baš to i želio: kad bi se

54

tako uvukao u gomilu vjernika, mogao je biti siguran da ga oni koji

ga traže neće lako naći ni otkriti.

Kako je često navraćao onamo, upoznao se i vezao prisno

prijateljstvo s jednim dječakom, crkvenjakovim pomoćnikom, a taj

je, uzgred rečeno, bio mustra kao i on. Dok bi mali crkvenjak bio

zabavljen poslom u crkvi, brijačev bi posinak izmjenjivao s njime

značajne poglede, ali čim bi se misa završila i vjernici se razišli, njih

bi se dvojca sastala te bi uzeli pripovijedati o svojim najnovijim

vragolijama, snujući ujedno osnovu za tisuću novih. Od uslužnosti,

ili pak u dokaz tvrdog prijateljstva, mali bi crkvenjak davao našem

lunjalu tuljac kojim, bogme, nisu užizali ni tulili svijeće, nego se

njime služili za svoja lupeštva, od kojih se najmanje sastojalo u

tome što bi išli od oltara do oltara te dohvaćali i praznili vrčiće s

vinom, a to im je ulijevalo još veću hrabrost i volju za bezočnosti.

Trajalo je to prilično vremena. Ali su kumčetovi izostanci iz

škole toliko učestali te je kum i opet bio prisiljen da ga svaki dan

prati u školu, a to je dvojici prijana pobrkalo sve osnove što su ih

smislili. Naš je budući svećenik već često pomišljao kako bi bilo

zgodno kad bi se i on mogao odjeti kao i njegov drug, u mantiju i

misnicu, biti sakristan i ministrant, uvijek raspolagati svim tuljcima i

štapovima iz sakristije, imati samo za sebe i za druga svu crkvu,

moći na blagdane mahati kadionicom, te oblacima dima od tamjana

gušiti staricu koja mu se nađe najbliže... Oh, kakva li sna o sreći!

Ali otkad ga kum i opet vodi u školu ostao je i bez onih užitaka

što ih je okušao za svojih izostanaka. Ono što je izgubio još mu je

više podbadalo želje, tako te je i kumu počeo govoriti o tome. Kazao

mu je kako mu sada ne bi ništa bilo tako po volji kao ići u crkvu:

draža mu je od svega na svijetu, čini mu se kao da je rođen i stvoren

samo za nju...

Silno je godilo kumu kad je to čuo, jer se ta nenadana

dječakova sklonost prema crkvi poklapala s njegovim osnovama.

»Eto, govorio sam ja«, kazivaše brijač u sebi. »Nema sumnje,

sve je kako treba. Ovaj mi je dječak baš na veliku radost.«

Naposljetku se jednog dana dječak sasvim odluči te kumu

predloži da ga pusti da bude crkvenjak.

— Baš bi dobro bilo da se priučim svemu i da mi lakše bude

kasnije, kad postanem svećenik — uvjeravao dječak kuma.

U početku je ta namisao zabliještila kuma; ali kad je malo

promislio, nađe da bi to značilo poniženje za dječaka, izvrglo bi

55

pogibli njegovo buduće dostojanstvo. Ali je Leonardov sinak toliko

dokazivao i toliko salijetao te je kum najposlije popustio. Tako je

dječak jednim udarcem ubio dvije muhe, to jest postigao dvije

velike koristi: udovoljio je svojim željama i oslobodio se škole,

izmaknuo svakodnevnim batinama.

»Dobro je«, govoraše brijač u sebi, »Zna već čitati i ponešto

pisati, pa neka mu zasad bude po volji; može neko vrijeme provesti

u katedrali, to će mu pomoći da zavoli svećenički poziv i zvanje. A

kasnije, kad bude zreliji, vratit ćemo se na prvotno i prionuti za

djelo.«

Pošto je tako smislio, ode onome sakristanu katedrale koji je

plesao menuet kad su ono slavili krstitke, a taj ne bijaše nitko drugi

doli otac malog sakristana s kojim je naš dječak vezao prijateljstvo;

lijepo ga zamoli da njegovo kumče uzme k sebi za pomoćnika, jer

dječak, reče, neće da čuje ni za koju crkvu nego za katedralu.

Sreća je htjela te dječak bijaše primljen. U ono prakse što ju je

stekao kad je bježao iz škole naučio je gotovo sav ceremonijal što je

potreban sakristanu: ministrirati je ionako već znao, a u drugom se

brzo uvježbao.

U malo dana uputio se u sve, i jednoga lijepoga jutra iziđe iz

kuće u mantiji i misnici te krenu preuzeti dužnost.

Kad ga vidje, zloguka susjeda najprije protisnu krik od silnog

iznenađenja jer bijaše pomislila da je posrijedi kakva brijačeva

budalaština; ali kad je bolje zagledala, razabra što je te prasnu u

smijeh:

— Gle, gle! — povika poklonivši se — Bog vas čuvao

gospodine župniče!

Dječak je pogleda prijekim okom i promrsi kroza zube:

— Župnik će blagosloviti župljanku...8

A te su riječi obećavale osvetu.

— Kakva li svetogrđa! — nastavi susjeda. — Kakve li hule!

Stigao je dječak u katedralu, sav se sjao od zadovoljstva;

njegova mu se mantija činila kraljevskim plaštem. Srećom su odmah

taj dan bila dva krštenja i jedno vjenčanje, pa je tako imao prilike

sasvim ući u vršenje svojih dužnosti, a prišao je činu krajnje

ozbiljan. A sutradan je već okrenuo boju, počeo je svoja lupeštva.

Najprije bijaše na redu pjevana misa. Dječak je podno oltara

8 U izvorniku igra riječima cura (župnik) i curar (izliječiti) — Prev.

56

morao držati zublju a njegov drug kadionicu.

Na nesreću, brijačeva susjeda, kojoj je dječak obećao svoj

blagoslov, sjela je blizu oltara, nedaleko od njih dvojice, ništa ne

sluteći. Čim ju je opazio, novi sakristan došapnu nekoliko riječi

svome drugu i pogledom mu pokaza na ženu. Malo zatim njih se

dvojica postaviše tako da ona bude podjednako udaljena od jednoga

i od drugog. A onda počeše hvalevrijedno djelo: dok joj je jedan

punom kadionicom mahao ispred nosa tako da su je oblaci dima

gotovo gušili, drugi joj je, tobože rastresen, po mantilli kapao sa

zublje kapi i cijele mosure vrela i otopljena voska. Sve su to lupeži

izvodili upirući oči u oltar a ušima hvatali prosvjede i kletve kojima

ih je obasipala ogorčena žena.

— Podjeljujemo ti blagoslov — mirno joj uzvraćao dječak.

Kad je vidjela da joj prosvjedi ne pomažu, bogomoljka htjede

promijeniti mjesto i otići, ali stiska bijaše tolika da se nije mogla ni

maknuti, tako te joj valjade dokraja podnositi muku. Ali kad se misa

završila, otišla se potužiti ceremonijaru pa istresla toliku žuč da su

dvojica ministranata bila baš svojski izbrušena. Ali se oni nisu

ucviljeli, bijaše im glavno da su proveli svoje.

57

14.

Nova osveta i posljedak

Ukor što ga je ceremonijar podijelio dvojici nevaljalih

ministranata zbog onoga što su učinili jadnoj ženi, kako rekosmo,

nije u njih urodio nikakvom željom da se poprave, a niti su

ceremonijaru oprostili zbog poniženja koje su podnijeli pred svojom

žrtvom i zbog osvete u kojoj je toliko uživala. I zato su odlučili da i

njemu odmaste prvom zgodom koja im se nàdâ.

Kako smislili, tako učinili.

Ceremonijar bijaše svećenik srednjih godina, ne baš ružan,

rodom s otoka Terceire, ali se izdavao za čistog Lisabonca, u svoje

vrijeme studirao je u Coimbri. Naoko je bio katolik strog do

krajnosti — rekli biste, to je sam sveti Franjo, a zapravo rafiniran

sardanapalskl tip, kadar i dostojan da sam nadahne Bocagea9 za

čitavu jednu poemu. U propovijedima je uvijek isticao i hvalio

čestitost i tjelesnu čistoću, a zapravo je bio puten kao kakav

muhamedanski sektaš. Općinstvo možda nije znalo kakav je u

suštini, ali su znala dvojica dječaka kojima ništa nije izmicalo. A

njih je ceremonijar, oslanjajući se na njihovu bezazlenu dob i

vjerujući da neće zamijetiti neke činjenice, kadikad slao da mu

obave ovaj ili onaj sitni poslić, na priliku da odnesu poruku

izvjesnoj osobi, koja — ovo čitatelju kazujemo u povjerenju — ne

bijaše nitko drugi doli Ciganka, posljednja ljubav Leonardova: s

njome je velečasni od nekog vremena održavao najprisnije odnose, a

sve pokazujući naoko najveću čestitost.

Bližio se jedan od najvećih crkvenih blagdana, velika

svetkovina na koju je ceremonijar uvijek propovijedao. I za tu

propovijed čovjek se poodavna spremao, prevrnuo svu svoju

knjižnicu i odvrnuo sve pipe uma, a taj u njega baš ne bijaše jaka

strana. Toliko je držao do te svoje propovijedi i toliko na njoj visio

da jedne godine umalo nije presvisnuo kad je zbog bolesti nije

mogao održati. Bio je tvrdo uvjeren da ga svi slušaju s najvećim

užitkom i da su ljudi ganuti i potreseni kad mu čuju glas.

9 Manuel Maria Barbosa du Bocage (1765.-1805.), slavni portugalski pjesnik

satirik. — Prev.

58

Naposljetku, tom propovijedi što ju je držao svake godine kanio je

postići sve svoje ciljeve i na nju je računao kao na sredstvo za svaki

svoj dalji uspon: jednom riječju, ta propovijed bijaše njegov

talisman.

Uzgred ćemo napomenuti da put što ga je odabrao nije bio baš

najbolji, jer ako je time htio što pokazali, pokazivao je samo to da

kao svećenik nije bio sposoban ni za što drugo na ovom svijetu doli

da bude meštar ceremonija ili svečanosti, a u tome ga, ruku na srce,

nije mogao nitko preteći. I baš su ga na njegovu najosjetljivijem

mjestu dječaci i namjeravali raniti, a slučaj im je pogodovao iznad

svakog očekivanja: njihova je pobjeda bila uvjerljiva i posvemašna.

Kako rekosmo, primakla se velika svetkovina; već tri-četiri

dana nije ceremonijar izlazio iz kuće — prionuo je na posao da u

glavu utjera najvažniji dio. Naš novopečeni sakristan dobio je nalog

da mu javi sat propovijedi. Došao je dječak Cigankinoj kući, gdje je

svećenik obično boravio; pokucao je na ulična vrata i, unatoč svim

savjetima što ih je dobivao, viknuo glasno:

— Je li tu časni meštar ceremonijar?

— Tiše, dječače! — reče mu Ciganka kroz rebrenice na

prozoru. — Šta želiš od velečasnog?

— Moram s njime govoriti radi sutrašnje propovijedi.

— Uđi, uđi — reče svećenik koji ga je čuo.

— Došao sam — dječak će ušavši — da velečasnom javim da

sutra u deset bude u crkvi.

— Kako u deset? Zar cio sat kasnije nego obično...?

— Jest, u deset — potvrdi dječak smijući se u sebi, i u tome

ode.

Odmah je otišao da drugu javi kako mu je osnova sasvim

uspjela, jer i nije htio drugo nego da svećenik zakasni na propovijed,

i zato je, dobivši nalog da mu javi sat, preinačio poruku i naznačio

mu sat deseti umjesto devetoga.

Sve pripreme bijahu izvršene, sve raspoređeno za crkveno

slavlje. Orkestar, što su ga sastavljali brijači, već je stajao na vratima

katedrale, bila stiska i gungula, a kad žamor i vreva dođe do

vrhunca, u devet sati, poče svečanost.

Svetkovine u ono doba bijahu slavlja puna šarolikosti i

svojstvenih crta te su u mnogom pogledu bile bogatije negoli

današnje, ali su imale i smiješnih strana; jedna od ovih bijaše i

glazba, na crkvenim vratima, orkestar sastavljen od brijača, nešto

59

tako bitno i gotovo toliko važno koliko i sama propovijed. Nije bilo

slavlja ni svečanosti bez njihove glazbe koja se lako sazivala i

dolazila kamo je trebalo: pol tuceta brijačkih naučnika ili

pomoćnika, obično crnaca, oboružanih različitim glazbalima, jedan

raštimanim kornetom, drugi trubom vraški promuklom, sastavljalo

je orkestar nadasve neskladan ali zato bučan, koji bijaše na radost i

veselje onima što nisu stali ili nisu htjeli u crkvu.

Slavlje je teklo svojim redovitim tijekom, ali kad je došao čas

za propovijed, nastade nemir i komešanje, jer propovjednika nije

bilo. Uzalud su produljivali ceremoniju, umetali ovo i ono, ništa,

čovjek se nije pojavljivao. Poslaše brzo jednog dječaka po

velečasnoga, ali je on dvaput odlazio i dvaput se vraćao neobavljena

posla: velečasnog nije mogao naći. Nastala zabuna i komešanje, te

više nije bilo izlaza ni zatezanja: valjalo je održati propovijed pa kud

puklo da puklo.

Svečanosti je pribivao i jedan talijanski kapucin; kad je vidio

kakva je nevolja nastala, u svojoj dobroti predloži da on onako bez

priprave održi propovijed.

— Ali časni otac ne zna naš jezik — dočekaše neki.

— Capisco, ali je potreba — objasni on.

Nakon nekoliko trenutaka zbunjenosti i skanjivanja prihvatiše

naposljetku kapucinovu ponudu te ga odvedoše na propovjedaonicu.

Dječaci su se značajno zgledali i unaprijed uživali pri pomisli na

smijeh što će ga izazvati propovijed. Iako su neke pobožne starice

bile spremne na izvanrednu skrušenost pri pogledu na golemu bradu

propovjednikovu, druge su, manje pobožne, negodovale kad su

vidjele da nema njihova redovitog propovjednika te su otvoreno

izražavale svoju srdžbu.

— Do vraga! — protiskivahu pokazujući kako im nije po volji

onaj bradonja.

— Ma tko će nam to danas držati propovijed? — pitala jedna.

— Bog mi prosti! — priklapala druga.

Ali je unatoč svemu pažnja bila duboka i opća, i sve ih je nosila

silna radoznalost.

Propovjednik je počeo besjedu: govorio je četvrt sata i nitko

nije razumio ni riječi od onoga što je kazivao. Neke su starice već

počele prosvjedovati kako propovijed na latinskom nema nikakva

smisla, kadli se odjednom otvoriše vrata na propovjedaonici i

sakupljeni vjernici vidješe kako se pojavljuje ceremonijarovo lice,

60

okupano znojem i crveno od bijesa. Podiže se opći mrmor.

Pridošli pokroči naprijed i uhvati za ruku talijanskog

propovjednika koji, iznenađen, zastade časak. Ceremonijar iskoristi

stanku te promuklim gromkim glasom poče svoj:

— Per signum crucis.

Taj poznati glas trže pastvu iz mrtvila; župljani se prekrižiše i

spremiše da ga slušaju.

Ali nisu svi tako; neki su mislili da valja pustiti kapucina da

započeto i dovrši te su okrenuli negodovati i gunđati. Kapucin nije

htio odustati od svog prava nego je nastavio besjedu. Prizor se

pretvorio u pravu komediju te je većina župljana udarila u smijeh. A

dvojica dječaka koji su sve i zakuhali naprosto se topili od sreće.

— O miei cari fratelli! (O draga braćo!) — uzvikivao na jednoj

strani kapucin umilnim i slatkim glasom.— La voce della

Providenza... (Glas božje promisli...)

— Kao trube jerihonske... — grmio s druge strane ceremonijar.

— Piaghe al cor... (Rane u srcu...) — produžavao kapucin.

— Najavljujući pad sotonin — tresao ceremonijar.

Tako je potrajalo neko vrijeme te su nastavljali svaki svoje, a

narod se smijao i buka rasla, dok kapucinu nije najposlije dotužilo

pa je odstupio mrmijajući bijesno:

— Che bestia, per Dio!

Kad je dovršio propovijed, ceremonijar siđe s propovjedaonice

već ponešto umiren, jer je uspio u tome da mu puk čuje besjedu, ali

još dovoljno ljut da iščupa uši dvojici dječaka u kojima je gledao

krivce i uzročnike cijele nevolje. Ušao je u sakristiju punu vjernika.

Kad je opazio dvojicu dječaka, jurnu prema njima te ih zgrabi za

ovratnik.

— Onda, ha... — protisnu kroza stisnute zube — u koliko je

sati propovijed?

— Rekao sam u devet, gospodine; upitajte gospođu, ona je

čula...

— Kakvu gospođu, ha, kakvu gospođu? — dočeka svećenik,

ogorčen što sve to čuje onoliki svijet.

— Pa onu Ciganku kod koje ste bili; ona je čula da sam rekao u

devet sati...

— Ah! — popratiše prisutni.

— Nije istina! — viknu ceremonijar.

I ostavi dječake da ne bude novih objašnjenja a prisutne pokuša

61

uvjeriti da rečeno nije istina.

Sleglo se uzbudenje, završila se svetkovina, razišli se vjernici.

Ceremonijar sjedio u kutu i prevrtao u mislima ono što se zbilo.

»I zar nije tako?« kazivao ceremonijar u sebi. »Zar mi umalo

nije propala ovogodišnja propovijed zbog onoga vraga? Otkad je taj

prokleti dječak ušao u ovu crkvu sve ide naopako! I da mi po vrhu

kaže da sam bio kod Ciganke! I još pred onolikim svijetom! A, ne!

Letjet će on, odavde...«

I zaista je sve poduzeo da se otrese one dvojice. Bez muke je

uspio da otpravi barem novog ministranta, jer taj okolini ne bijaše

baš omilio.

Tako se našem vragolanu dogodilo najgore što ga je moglo

pogoditi: istjerali su ga odande gdje se osjećao kao u raju a na jade

mu zajahala još i nevolja što ga je tištila već i pri samoj pomisili na

radost s kojom će ona kuga iz susjedstva dočekati vijest da su ga

otpravili, a da se i ne spominje kuma koja se uvijek opirala

brijačevoj osnovi da kumče šalje u katedralu... Jest, sve je to dječaka

naprosto dovodilo u očaj.

I nije se prevario u onome što je predviđao: tek što je došao

kući i tek što se po susjedstvu pročulo o događaju, kadli susjeda

poče ubadati brijača:

— Eto, zar vam nisam rekla? Zla je u njega ćud, zla i opaka!

— Za ime božje, gospođo, ne zabadajte u tuđe...

— Eto mu kazne... Zar je mislio da će uništiti moju novu

mantillu, i nikom ništa...

Brijač se povukao da se ukloni novoj svađi.

A kuma, tek što je doznala novost, pohitjela kumu da mu kaže:

— Velim vam, nije za to. Bolje s njime na zanat, u tvornicu

oružja, ondje ima više stege i posluha. Čujte, mogla bih to urediti s

potpukovnikom.

Ali kum još nije odlučio da prihvati taj savjet.

62

15.

Gužva

Unatoč svemu što je premučio zbog ljubavi, Leonardo nikako

da dođe k pameti. Dok mu je u živom sjećanju bio zatvor, grenadiri i

Vidigal, izbio je iz glave Ciganku, to jest mislio je na nju kunući se

da će je zaboraviti. Ali kad su pomalo prestala zabadanja i šale

njegovih kolega, opet ga je ponijelo ono staro i počela se u njemu

voditi velika borba između potrebe za nježnošću i osjećaja

dostojanstva, i baš kad je ovo potonje imalo odnijeti pobjedu, jedno

je nesretno otkriće sve okrenulo stubokom. Ne znamo kojim putom i

načinom, ali je Leonardo jednoga dana otkrio da sretni suparnik koji

ga je izbio iz sedla nije nitko drugi doli časni ceremonijar katedrale!

Bijaše jadnom čovjeku kao da su ga šilom podboli, sva mu je

krv sunula u glavu.

»I nitko drugi nego svećenik...!« govoraše Leonardo u sebi.

»Nema šta, valja mi onu nesretnicu spasiti od pakla u koji je

zakoračila još za života...«

I opet je počeo oblijetati oko Ciganke, salijetao ju je

obećanjima, urazumljivao, a ona ni da čuje: na jedno joj uho ulazilo,

na drugo izlazilo. Kad ju jednog dana zatekao na prozoru, odmah

priđe te joj, sve onako ex abrupto, poče držati slovo:

— Već si za života jednom nogom u paklu! Kakve li hule! S

jednim svećenikom...?

Ali ga Ciganka prekide u riječi:

— Mogla sam birati među mnogim sudskim izvršiteljima, ali

mi se nijedan nije svidio...

— Ali ti činiš smrtni grijeh... osuđuješ se na vječnu propast

duše...

— Ne znam, čovječe, što bi ti rekla... ne valja ti besjeda, nisi za

propovjednika... A što se mene tiče, kako mi je, dobro mi je, nitko

ne treba da za to tare glavu. Nisu mi po ćudi sudski izvršitelji,

rođena sam za bolje...

— Nisam ti po ćudi, a...? E, pa vidjet ćemo mi to! Jest, vidjet

ćemo!

— Ma šta ćemo vidjeti šugavče! Ha ha, ha! — priklopi

63

Ciganka.

I okrenu pjevušiti nekakvu pjesmicu.

Leonardo je shvatio da neće ništa postići govoreći joj o paklu i

o kazni za onog života, pa je odlučio da je zahvati kaznom još u

ovom životu. Udaljio se mrmljajući:

— Napravit ću ja gužvu i bruku i provesti svoje, pa kud puklo

da puklo!

Poslije malo vremena imala Ciganka rođendan. Kao i svake

godine, ta im je zgoda dobro došla da po običaju prirede slavlje,

koje nećemo opisivati jer je bilo slično onome što smo ga opisali u

jednoj od prethodnih glava: gitara, pjesme, fado, buka — i gotova

svečanost! Leonardo je saznao za priredbu te se zakleo da će to biti

dan osvete.

Biti bukač i razbijač u ono je doba važilo u Riju kao dobar

zanat. Bilo je ljudi koji su živjeli od toga: za novac su dijelili batine

i odlazili na naručeno mjesto praviti buku i izazivati nered, i nisu

razbijali glavu za posljedice, glavno im bijaše da ih dobro plate.

Među časnim građanima koji su se bavili tim zanatom bio je u

doba ove pripovijesti čovjek zvan Chico-Juca koga su se svi bojali,

jer bijaše strah i trepet svima. Pravim imenom zvao se Francisco —

odmila Chico, i tako su ga zvali ispočetka. Ali otkad je uspio da s

razbijačkog prijestolja zbaci jednog druga po imenu Juca, koji bijaše

nenadmašna slava u toj struci, pridodali su to ime njegovu da time

istaknu pobjedu i da iskažu čast pobjedniku, i tako su ga odonda

zvali Chico-Juca.

Taj je čovjek zagorčavao život majoru Vidigalu i baš mu na

muku pristajao, i već mu je mnogu zamku major razapeo, ali se

lupež nije dao uloviti. Grenadiri su ga prepoznavali na daljinu od

nekoliko milja, ali ga nikad nisu uspjeli uhvatiti.

Pošto je cio dan stajao na straži i uhodio, Leonardo je vidio

ceremonijara kad je krišom uskočio Ciganki u kuću; bijaše to oko

Gospina pozdrava, kad se još nije počelo slavlje.

»Ah, ni ovu noć ne želi izgubiti?« u sebi će Leonardo. »Eh,

bogme će ga skupo stajati...»

I s onih stopa ode potražiti Chico-Jucu koji bijaše njegov davni

znanac. Našao ga je u krčmi sučelice crkvi Krista Kralja. Chico-Juca

bijaše visok i snažan mulat, crvenih očiju, duge brade i kratke kose;

uvijek je nosio bijel kratak kaput, hlače sa širokim nogavicama, crne

papuče i bijel šešir, jako naheren. Obično je bio prijazan, volio je

64

smijeh i zabavu, bio pun šala i dosjetki; ali kad bi nastala gužva —

kako je on nazivao strku i metež — bio je poput kakve zvijeri. Kao

što je drugima mana da se opijaju, da se kockaju ili da su

razvratnici, tako je on imao manu i strast da pravi gužvu; čak i kad

nije bio plaćen, izazivao je metež i tučnjavu: tek što bi mu nešto

puknulo u glavu, već bi zametnuo kavgu i zakuhao tuču, i ne bi

prestao dok ne bi čestito zagrijao šake što su ga svrbjele. Taj mu je

glas donosio i korist, jer nije bilo krčmara koji mu nije davao na

vjeru i koji ga nije susretao s dužnom pažnjom.

Baš je pred krčmom sjedio na vreći kad se pojavio Leonardo.

— Zdravo, majstore Pataca! — povika razbijač kad ga vidje. —

A ja mišljah da još u buhari kupuješ sreću zbog Ciganke.

— Zbog toga vraga i dolazim tebi.

— Ako je mlavljenje posrijedi, ja sam spreman, ali sreću ne

prodajem, ne razumijem se u to...

— Kakva sreća i kučine! — tiho će Leonardo. — Riječ je o

drugom: trebale bi mi čvrste šake...

— Ih, gusto je, znači...? Ama bježi, ne znaš ti napraviti gužvu,

uvijek si bio kukavelj...

— Priznajem... nije mi to jaka strana... ali ti, koji si majstor u

tome...

— A za koga vraga i gdje želiš da napravim gužvu...?

— Nećeš se pokajati — reče Leonardo, značajno tuckajući

prstima po džepiću na prsniku.

Chico-Juca ne bijaše od onih kojima treba dvaput kazati;

razumio je on taj poj te je više naherio šešir, spreman saslušati priču.

Leonardo mu objasni što želi. Chico-Juca imao bi se još iste

noći, bilo kako bilo, pojaviti na Cigankinoj slavi i ondje, kad noć

dobrano odmakne, zamijesiti gužvu, ali dobranu. Nije naručitelj

zaboravio majstora upozoriti kako će posigurno i Vidigal biti u

blizini, pa zato valja strugnuti čim se zametne kavga. Leonardo mu

nije htio iznositi razlogâ svemu tome, a čovjek, diskretan kakav

bijaše, nije ni pokazivao radoznalosti: od njega se traži to i to, a na

njemu nije da pita za razloge. On je spreman, i gotovo. Malko su se

pogađali o cijeni i najposlije razgovor stjerali na jedno, postigli

potpun sporazum.

Pošto se pozdravio s majstorom, Leonardo ode majoru

Vidigalu te ga obavijesti kako se te noći upriličuje slavlje kod

Ciganke i kako je više nego sigurno da će biti meteža: zato ne bi bilo

65

na odmet da gospodin major bude u blizini.

— U redu — dočeka Vidigal. — Vidim, želite joj vratiti milo

za drago; i pravo je tako. Bit ću ondje, a otišao bih i bez vaše

obavijesti jer znam da slave rođendan.

Leonardo ode zadovoljan: osnova što ju je smislio eto teče da

ne može bolje. Odabrao je zgodno mjestance odakle će sve uhoditi

kako mu ništa ne bi izmaklo od prizora.

Najposlije poče i zabava. Već su otpjevali pet-šest pjesama i

otplesali ovaj ili onaj fandango, kad se pojavi Chico-Juca. Jedan

njegov znanac (imaše ih on svuda) uveo ga je onamo, a on uze

promatrati šta se zbiva. Do velike prostorije u kojoj se slavilo

nalazila se soba sa zatvorenim vratima: tu i tamo Ciganka bi ušla

onamo, zadržala se neko vrijeme pa se opet vratila; odvela bi onamo

sad ovu, sad onu prijateljicu pa opet nazad, i sve tako. Neki su to

opazili, ali nisu pridavali važnosti.

Nastavljalo se slavlje da ne može bolje, a negdje o ponoći, kad

zabava bijaše u jeku, iznenada se prekide. Jedan od momaka što su

svirali u gitare odjednom zastade i, prekinuvši pripjev pjesme što ju

je pjevao, povika bijesno:

— To je već previše! Sve, sve, gospodine Chico-Juce, ali to ne!

Nikakvih šala s tom djevojkom, ona je moja!

Zaista je Chico-Juca već više od pol sata upućivao grube šale

djevojci o kojoj je znao da pripada onome momku. Toliko ju je

salijetao da je momak, vidjevši što se zbiva, najposlije izrekao ono

što smo čuli.

— Ti bi htio kavge, a? — uzvrati Chico-Juca uputivši se prema

njemu.

Momak, koji nije bio plašljivac, ustade i dočeka:

— Rekoh, nikakvih šala s njome...!

Tek što je to izrekao, Chico-Juca istrže mu gitaru iz ruku te ga

njome mlatnu po glavi. Momak uzvrati, i poče metež.

Chico-Juca bijaše u početku pritiješnjen, ali, spretan i

neustrašiv, odbroja svakome napadaču šakom i nogom. Najposlije se

u tuču umiješaše i neke žene te su udarale i izvlačile kao i muškarci,

ali su druge toliko vikale te je Chico-Juca jednostavno kliznuo na

vrata i nestao.

Bijaše i vrijeme, jer se malo zatim, na vratima što ih je ostavio

otvorena, pojavila mirna prilika majora Vidigala, okružena

skupinom grenadira. Chico-Juca uspio je umaknuti iako su ga

66

vidjeli: major je te noći imao malo vojnika, pa nije htio u potjeru za

njim da mu ne bi ponestali za ono glavno, za ono što očekivaše u

kući.

— Kakva je to vika i kavga? — major će mirno, ulazeći.

Svi se okrenuše ispričavati kako znaju, ali im svakome, već

prema glasu koji su uživali, bijaše skrojena pravda: je li posrijedi

bila već znana mušterija, odvojili bi je i predali na čuvanje jednom

grenadiru, a druge bi potjerali kući.

Za to vrijeme Ciganka je nemirno i zabrinuto skretala pogled

na vrata pobočne prostorije. Nije to izmaklo Vidigalu koji, nakraju,

naredi jednom grenadiru:

— Pregledaj onu sobu!

Ciganka kriknu. Grenadir posluša i uđe onamo. Čulo se iznutra

nekakvo gunđanje a major zapovijedi:

— Dovedi ga, tko je da je!

Pojavi se grenadir držeći za mišku časnog ceremonijara u

kratkim i širokim gaćama, u crnim čarapama, u cipelama na kopče i

s kapicom na glavi.

Usred teškog položaja u koji su zapali, svi prasnuše u smijeh;

samo svećenik i Ciganka plakahu od srama.

Ciganka kleknu pred Vidigala, ali on ostade neumoljiv: i

velečasnog i druge koje je zadržao odvede u stražarnicu za

katedralom, pošto je, sasvim pravo, nesretnom svećeniku dopustio

da se pristojno odjene.

67

16.

Uspjela osnova

Da umirimo čitatelje koji su zacijelo u brizi zbog ceremonijara,

odmah ćemo reći da njega nisu odveli u zatvor. Vidigal se

zadovoljio time da ga drži u strahu: ostavio ga je, baš kao Leonarda

u svoje vrijeme, nekoliko sati u stražarnici, izložena radoznalim

pogledima, ali ga poslije nije otpratio u zatvor nego ga je pustio da

ide kući, pa je ceremonijar i otišao, posramljen, utučen i proklinjući

čas u koji mu je palo na um da iznutra, iz sobe, pribiva proslavi

rođendana svoje dragane.

Što se tiče Leonarda, on je, zna se, sav blistao od zadovoljstva:

samo je još malenkost trebala pa da mu osveta bude potpuna. Vidio

je svoga suparnika kako ga grenadiri, baš kao i njega prije, odvode u

stražarnicu te izlažu očima radoznalih. Istina, prošao je ceremonijar

bez batina i nisu ga vrgli u zatvor, ali ne može tu biti jednakosti: on,

Leonardo, samo je običan sudski izvršitelj, a ceremonijar svećenik, i

to ugledan i poštovan; uzme li se u obzir taj njegov ugled, ranilo bi

ga i štogod manje a nekmoli ono što ga je pogodilo.

I da se okruni sreća Leonardova, ceremonijar je ozbiljno

promislio o svemu i stvorio odluku: znajući da će ga drugovi gledati

prijekim okom zbog bruke koju je izazvao svojim vladanjem —

premda je, s druge strane, bio siguran da nijedan od njih nije u tom

pogledu tako čist da bi se mogao prvi nabaciti na nj kamenom — i

čuvši prigušen mrmor što se podizao i prijetio mu gubitkom službe i

položaja što ga je zauzimao u katedrali, ceremonijar je odlučio da

ostavi Ciganku, pa je tako i učinio. Leonardo je to jedva dočekao, i

odmah su porasla krila njegovoj nadi da će osvojiti stari položaj i

mjesto čim ga njegov neprijatelj jednom ostavi. Ciganka, odvrgnuta

i prezrena, zacijelo ne želi i ne kani do konca svijeta ostati

nezauzeta, a kako je njegova molba podnesena već poodavno te bi

imao prava preuzeti staro mjesto, bilo je vjerojatno da će mu se i

udovoljiti, pogotovu gdje ona nije ni u snu sanjala da bi sve ono što

se dogodilo moglo biti njegovo maslo.

I tako je sentimentalni Leonardo počeo šetkati pred vratima

svoje nekadašnje dragane; kad bi je vidio na prozoru, zastao bi na

68

uglu da joj uputi pogled očiju što mole i zaklinju, a kad bi prošao

pokraj nje, protisnuo bi uzdah što srce ranjava ili bi zapao u gorko

jadanje.

Svi ti prizori što ih je upriličavao Leonardo svojom visokom i

snažnom pojavom, crvena lica, odjeven u dug crni kaput, s hlačama

potkoljenkama i s dvorogim šeširom, bijahu tako smiješni da su

nekoliko dana zabavljali cijelo susjedstvo. Među onima što bi se

tako nalaktili na prozor i zabavljali bilo je i nerazboritih što bi u

razgovoru s prozora na prozor dobacili koju izravnu samoj Ciganki.

Ona se osjetila pogođenom, izazvanom, i to bijaše Leonardova

sreća. Jednog dana kad je i opet naišao dala mu je pogledom znak da

uđe.

Leonarda je obuzelo neobjašnjivo čuvstvo; lice mu je

promijenilo sve boje, od crvene, koja mu bijaše uobičajena, pa do

grimizne i ljubičaste, a onda je postupno blijedjelo dok nije postalo

bijelo kao mramor. Ono nekoliko koraka od mjesta na kojem se

nalazio pa do Cigankinih vrata prešao je baš kao mjesečar, nije ćutio

tla pod nogama, a kad je došao k sebi, vidje gdje se suznih očiju

nalazi u naručju stare dragane koja ga tisuću puta moli da joj oprosti

i obećava mu vjernost, a usred svega toga ne zaboravlja da priklopi

kako ga ponovno prima u kuću zato da bi začepila usta jezičarima iz

susjedstva koje se miješaju u njezin život.

Jadni čovjek nije ni za što mario, jer naprosto nije znao što da

počne od puste sreće. Osjećao se poput putnika koji se vratio na

staro ognjište ili poput generala koji je upravo od neprijatelja

oslobodio zaposjednutu utvrdu. Naposljetku su se učvrstile veze

koje bijahu popustile.

Leonardo je obavijestio prijatelje da je najposlije pobijedio i

savladao otpor svoje dragane, i ta ga je brbljivost stajala mnogih šala

i poruga kojima su ga svi obasuli, a bilo je i ozbiljnih zamjerki. Ali

baš je njega bila briga! Sreća ga je toliko zasljepljivala da nije vidio

ništa pred nosom.

Tek što se obavijestila o događaju, kuma pohitje Leonardu te

ga u podugoj propovijedi htjede uvjeriti i pokazati mu kako je zlo

postupio i učinio nesmotrenost.

— Vidite, kume — reče mu ona — još se niste popravili.

— Šta da radim, draga kumo, kad ne mogu odoliti...

— Ali, čovječe, zlo ste prošli i s portugalskim piljaricama i s

Cigankom. Zašto sebi ne potražite pristojnu domaću djevojku?

69

Kuma je naime imala sestričnu koja je živjela kod nje i bila joj

priličan teret. Odavna je ona smišljala oko toga svoju osnovu, i o

njoj će čitatelj čuti kasnije, kad se bude ostvarila, ukoliko je već nije

razabrao iz kuminih riječi.

— Neću, ne volim ovdašnji svijet...

— Nemate pravo. Ima ovdje mnogo valjanih djevojaka. Ono

jest, najprije žele vjenčanje pred oltarom, a ne pod vrbom...

— To i jest ono što mi se ne sviđa.

Poslije još nekoliiko pokušaja kuma se povuče, ponešto ljuta ali

ne i obeshrabrena: računala je zapravo na Cigankinu pomoć da bi

ostvarila svoju osnovu, a malo dalje vidjet ćemo da je imala i pravo.

Što se tiče našega bivšeg sakristana i ministranta, on je i

nadalje ostao bez određenoga puta, a to je baš jadilo brijača: bio je

kum na muci, ali nije gubio hrabrosti. Coimbra bijaše njegova fiksna

ideja, i ništa mu je nije moglo izbiti iz glave. Čak je i stari

potpukovnik, na kuminu molbu, došao da s njime osobno govori, ali

je otišao neobavljena posla. Ogorčila ga je brijačeva upornost, tako

te se odonda više i nije zanimao za dječaka.

70

17.

Dona Maria

Procesija je uvijek u ovome gradu značila veliku svečanost, dan

pun buke, pokreta i uzbuđenosti, pa ako je i danas ono što čitatelji

znaju, još je više bila i značila u doba kad su živjele osobe iz ove

pripovijesti. Ulice su bile pune radoznala svijeta, osobito žena s

mantillom, ukrašavale se kuće, s prozora visjeli divni pokrivači od

svile ili od damasta u svim bojama, na svakom se uglu podizali mali

paviljoni i sjenice za glazbu. Riječju, radilo se sve ono što se i danas

radi, samo kudikamo veličajnije, na višoj skali, jer se sve to činilo i

poduzimalo iz vjere i uvjerenja, kako vele starice iz onoga lijepog

vremena, a mi bismo rekli da se tako radilo jednostavno zato što je

takva bila moda. Ukrasiti prozor ili vrata na dan procesije ili kako

drugačije pridonijeti sjaju vjerske svečanosti bijaše nešto što je išlo

u okvir pristojnosti i dobrog tona baš kao što je trebalo obući haljinu

s napuhnutim rukavima ili zadjenuti u kosu češalj visok dva pedlja.

Ono je vrijeme obilovalo procesijama, a sve bijahu jedna ljepša

i bogatija od druge. Korizmene se isticahu osobitom pompom,

pogotovu kad bi se kralj udostojao doći i uveličati ih svojom

prisutnošću, obavezujući tako cio dvor da ga slijedi. Ali ona koja je

sve druge nadbijala sjajem bijaše procesija zlatarskoga ceha. U dan

kad je išla ta ophodnja nitko nije ostajao kod kuće: svi su je morali

vidjeti, bilo na ulici bilo s prozorâ svojih prijatelja i znanaca koji su

imali sreću da stanuju ondje kuda ona prolazi.

Bilo je i tako pobožnih vjernika koji se nisu zadovoljavali da je

vide jedanput: išli su oni iz kuće jednog znanca u kuću drugoga, iz

ove ulice u onu, tako te bi je vidjeli od početka do kraja po dva,

četiri pa i šest puta, i još ni tada ne bijahu zadovoljni. Po našem,

glavni je uzrok tome, između ostalog, ležao u činjenici što je ta

procesija imala posebnu privlačnost, nešto što nije imala nijedna

druga. Čitatelju će se možda ta njezina privlačna strana učiniti

neobičnom i smiješnom; i nama se tako čini, ali nam je dužnost da je

iznesemo.

Sastojala se od velike skupine djevojaka iz Bahije što su išle

pred procesijom i privlačile poglede vjernika više ili, u najmanju

71

ruku, isto onoliko koliko i sveci, relikvije i sveti simboli. Tu

djevojačku skupinu sačinjavahu crnkinje odjevene po modi

pokrajine Bahije, i one su između jednoga i drugog Deo gratias

izvodile plesove po svome ukusu i hiru. Da pravo kažemo, bilo je

zanimljivo, te bismo im i oprostili samo da nije bilo ubačeno u

vjersku procesiju, i još na samom početku.

Svi mi znamo kako se odijevaju crnkinje iz Bahije: to je

najljepša nošnja što smo je ikad vidjeli, ali ne bismo baš preporučili

da je igdje prihvate; zemlja u kojoj bi se sve žene odijevale tako,

pogotovu ako je posrijedi koja od blaženih gdje su žene bijele i

lijepe, pretvorila bi se u zemlju grijeha i propasti. Pokušajmo opisati

tu njihovu nošnju.

Bahijanke nisu nosile haljinu nego suknju, stegnutu u pojasu,

dugu jedva toliko da im pokriva koljeno a svu ukrašenu divnim

čipkama; od pojasa gore imale su finu laganu bluzu, s ovratnikom i

zarukavljem od čipaka; oko vrata nosile su zlatan lanac ili koraljnu

ogrlicu, a one siromašnije ogrlicu od mrđela10; na glavi su imale

turban zvan trunfa, savijen od velike peče bijela i dobro izglačana

platna; na nogama su nosile lake papučice tako otvorena kroja da su

im jedva pokrivale prste a petu ostavljale sasvim slobodnu; osim

svega toga ljupko su se ogrtale crnim šalom, ostavljajući otkrivene

mišice i ruke na kojima bijahu kolutovi od metala umjesto zlatnih

narukvica.

Nekoliko dana poslije događaja opisanih u prethodnim glavama

osvanu dan zlatarske procesije. Naši onovremeni običaji što se tiče

gostoljublja i srdačnosti nisu bili baš hvalevrijedni; ali je veliko

slavlje i tu unijelo promjenu, tako te su se, kako rekosmo, vrata onih

što imaju kuće u ulicama kojima prolazi procesija otvarala svim

prijateljima i znancima. I tako se, zahvaljujući tome običaju,

dogodilo da su se u kući neke done Marije našli na okupu brijač u

pratnji kumčeta (lijepo odjevena u kaput od crna satena i s kapom od

vidrovine), pak kuma babica i zloguka susjeda.

Dona Maria bijaše tusta stara gospođa; očito je bila veoma

lijepa u svoje vrijeme, ali je od sve prošle ljepote sačuvala samo

ružičastu boju lica i bjelinu zubi. Toga dana imala je na sebi bijelu

haljinu s napuhanim rukavima, jako stegnutu u pojasu; počešljala se

na indijansku, to jest tako da joj je kosa s jedne i s druge strane

10 staklene perle

72

padala na sljepoočnice, a navrh glave bila sadjenuta u punđu. Dona

Maria imaše dobro srce, bijaše dobrotvorka, pobožna, prijateljica

siromašnih, ali je, na žalost, sve te vrline zasjenjivala jednom od

najgorih mana onog vremena: voljela se parničiti.

Kako je bila bogata, imala je sredstava da izdašno njeguje tu

ludost koja bijaše prava hrana njezina života: tek što bi ujutro

istreptala san iz očiju, već joj u glavi bijahu njezine parnice, a

uvečer je u mislima na njih lijegala na počinak. Rijetko je kada

razgovarala o čemu drugom, i samo je čekala zgodu da se vrati na

svoj omiljeli predmet. Od duge navade i prakse silno se izvještila i

postala pravi stručnjak u parničenju, i ne bijaše advokata koji bi je

nadmudrio. U malom je prstu imala svu pravnu terminologiju i

poznavala svu proceduru tako i toliko da se u tome nitko nije mogao

mjeriti s njom. U svojoj je maniri već prelazila u napuhanost i bila je

na muku i na očaj svima koji bi je slušali, jer je uvijek jednu kozu

derala, govorila o posljednjem dokaznom postupku i o argumentima

njezina odvjetnika u nekakvoj parnici oko zemlje, o obrazloženju

sadržanu u žalbi što ju je uložila protiv jednoga od izvršitelja

oporuke njezina oca, o iskazu svjedoka u njezinoj parnici oko

prodaje kuća, o tužbi što ju je podigla protiv jednoga svog stanara

kaji se oglušuje o pozive i opomene da vrati dug od dvadeset

dublona a sada još niječe i sam zajam — i o tisuću drugih zavrzlama

na tu priliku.

Tek što je brijač, stari njezin prijatelj koga nije poodavno

vidjela, stupio u kuću, dona Maria pohitje ga obavijestiti kako stara

parnica s izvršiteljem oporuke njezina oca jaš nije okončana, i baš je

nakanila da po običaju rasprede priču i zađe u potanko izlaganje,

kadli joj se brijač uteče u riječ, predstavi joj svoje kumče i odmah

joj uze kazivati o njemu.

Počeo je on, štono riječ, od apostola, potegao o dječakovu

porijeklu, ne izostavivši ni ono kako su Leonardo i Piljarica počeli

ljubav očepljivanjem i štipanjem kad su plovili iz Lisabona u Rio de

Janeiro, a to je doni Mariji bilo silno šaljivo tako da se smijala do

suza. Prešao je zatim na svečanost krštenja i opisao svaku

pojedinost. Dotle je drama tekla sretno i nasmiješeno, ali je onda

okrenula u tragediju: pripovijedao je brijač o Piljaričinim nevjerama,

o Leonardovoj ljubomori i o posljednjoj svađi što je urodila time da

se mališan skrasio kod kuma.

Dona Maria pažljivo je slušala kazivanje, sva se pretvorila u

73

uho, i samo je ponekad prekinula kuma kako bi osudila nevjernicu i

pokazala sućut prema Leonardu ili pak smijehom popratila koje

mališanovo obješenjaštvo.

Tako je tekao razgovor, kadli zlogukoj susjedi, koja je dotle

bila rastresena i samo šutjela, odjednom pade na um da se umiješa, a

zna se, nije se umiješala da bude na dječakovoj strani. Sad je ona

iznizala nekoliko njegovih vragolija, a kad bi o kojoj završila,

priklopila bi obraćajući se brijaču:

— Uza svu svoju ljubav prema toj loli, susjed ovo ne može

poreći:

Kum, koji je dječakov život oslikao najljepšim bojama, hvalio

njegovu uljudnost i njegov značaj i uljepšavao njegove vragolije

zaodijevajući ih plaštem nedužnosti i prikazujući ih kao dječje šale i

nestašnosti, počeo se sada kostriješiti na ta opovrgavanja i

proturječja što mu ih je pod nos podnosila susjeda, koja je, protivno

njemu, sve crtala crnim bojama.

Najposlije se umiješala i kuma babica, ali joj držanje bijaše

takvo da se nije sasvim izjašnjavala ni za ovu ni za onu stranu, nego

se neprestano sominjala11 i stajala u staglacu: čas je sa svojim

mišljenjem pristajala uz kuma, čas uza susjedu.

Dona Maria, koja je naprosto ginula za razgovorom, a

pogotovu za novostima, slušala je s velikim zanimanjem, i nitko se

ne sjeća da je ikad prošlo toliko vremena a da nije spominjala svojih

parnica.

Sjedeći u svom kutu dječak je sve to slušao mirno i

promatrački. Brijač, ogorčen, jedva se suzdržavao: uzvratio bi on

susjedi i odmastio joj za njezine uvrede, ali nije htio iz poštovanja

prema doni Mariji. A jezičava susjeda ulučila zgodu pa uzela točiti

sav svoj jed na dječaka. Naposljetku završi grdnje obrativši se

domačici znanom već frazom:

— Zar nije, gospođo, kako velim? Zla je u njega ćud, zla i

naopaka...

Brijač kome se ćela zacrvenjela od ljutine nije se više mogao

suzdržati:

— Zla ćud, velite! A šta vam je učinio?

Dječak je sa svog mjesta ošinuo susjedu bijesnim pogledom

11 sominjati — jednakomjeriti, pravomjeriti — lat. equilibrare iz Joachimi

Stulli, Lexicon latino-italico-illyricum ..., Volume 3, Issues 1-2 — M.

74

koji je otprilike kazivao: »Čekaj samo, već ću ja tebi posoliti juhu!«

Videći gdje se brijač uzrujao, dona Maria zaključi da joj valja

posredovati te se obrati susjedi:

— Suviše se ljutite na dječaka. Istina, one kaplje voska po

mantilli jesu razlog za ljutnju, ali i majstor pravo kaže da nema toga

djeteta koje ne bi izvelo kakvu vragoliju. Sve će to s godinama

proći.

A onda će, okrenuvši se dječaku:

— Hodi ovamo, vragolane — reče mu sasvim blago. — Hodi

da se obraniš od onoga što ti se zamjera.

Dječak priđe pokazujući na licu izraz što bijaše mješavina

dosade i lupeštva te stade između kume i susjede.

Dona Maria uputi mu nekoliko pitanja a on odgovori hitro ali i

otresito. Susjeda se nije osjećala sigurnom u njegovoj blizini te

htjede ustati, ali dječak koji je to na vrijeme opazio, jer je pratio

njezine pokrete, nije htio propustiti priliku da je zakvači i vrati joj

milo za drago pa joj svom silom nogom stade na rub crne suknje.

Videći mu pokret a ne znajući šta je, susjeda pomisli da joj deran i

opet štogod sprema te naglo ustade, a u isti joj se čas suknja razdera,

pokaza se poderina na tri - četiri pedlja.

— Ah! — protisnu dječak hineći čuđenje i strah.

— Šta radiš, za ime božje! — uzviknu kuma.

Susjeda promotri svoju poderanu suknju, a onda će prisutnima

kao da ih poziva za svjedoke:

— Evo! Zar nije kako velim? Zla je u njega ćud, zla i opaka!

Brijač razvalio usta od smijeha videći gdje se dječak tako brzo

osvetio susjedi za ono što je na njega sasula.

— Ma nemojte, nije tako — najposlije će dona Maria, ali ne

baš uvjereno. — Pa nije to učinio namjerno nego od nepažnje...

Dječak se vrati u svoj kut i ondje sjede, a razgovor poteče dalje.

Došli su i do dječakove budućnosti, dodirnuli poziv i zvanje što

ga je kum namijenio kumčetu, pa odmah, kao obično, dođe do

razilaženja u mišljenju između kuma i kume. Babica je neprestano

tesala svoje, kazivala kako ga treba dati na zanat, i brijač ni da čuje

o tom: on bijaše samo za Coimbru.

Kad su zatražili od done Marije da kaže što misli, ona

odgovori:

— Da je moj, ja bih ga smjestila kod kojeg bilježnika, da od

njega postane valjan pisar.

75

— To nikako! — oprije se brijač. — Svaka čast vama,

gospođo, ali su mi odvratne one proklete parnice...

— A ne, nemate pravo — preuze dona Maria. Istina, zadaju mi

posla, ali sam se na njih navikla. Na priliku, ona parnica oko

zemljišta što se činilo da joj nikad nema kraja... Eto, nasljednici

moga kuma Juana Bernarda, koji na sudu zakonski još nisu

osposobljeni, natjerali su me da pozovem...

Krenula je ona svojim područjem i tko zna kada bi prestala, ali

se, srećom, morade prekinuli, jer se približavala procesija, te svi

pojuriše na prozore.

A imali su šta i vidjeti, pogotovu iz kuće done Marije: kuća joj

se, naime — zaboravili smo to reći — nalazila baš u Zlatarskoj ulici.

Svjetlost zubalja što se odražavala na ukrasima kojima su zlatari

kitili svoja vrata i na izlozima punim zlata i srebra, davaše prizor

bogat i raskošan, ali i pun loša ukusa. Od svega u procesiji

vjernicima se najviše sviđao skup Bahijanki, što ga čitatelji već

znaju, a zatim Abrahamova žrtva, prikazana u naravi.

Taj su prizor sastavili tako da je sprijeda išao momčić noseći na

ramenu snop drva: bijaše on, dakako, Izak; odmah za njim stupaše

Abrabam, dugonja odjeven u neobično ruho, s velikim drvenim

mačem što je momčiću visio nad glavom; nešto više straga nalazio

se anđeo i podizao mač vrpcom dugom tri-četiri lakta.

Pošto se završila procesija, raziđoše se posjetioci. Kad se kum

oprostio s domaćicom te već krenuo s kumčetom, ona kao da se

nečega prisjeti pa mu priđe i reče značajno:

— Navratite se i opet ovamo, trebamo se dogovoriti zbog

maloga...

Vidimo, eto, da se dječaku nije zlo pisalo kako bi možda

tkogod pomislio. Ako je imao neprijatelja, imao je i zaštitnika. A

čitatelji će već vidjeti kakva je uloga pripala doni Mariji u ovoj

pripovijesti.

76

18.

Prva ljubav

Čitatelji su zacijelo već umorni od ovih priča o dječjim

vragolijama; dovoljno im je znano djetinjstvo našeg junaka i kakve

su se nade namatale što se tiče njegove budućnosti. Preskočit ćemo

zato nekoliko godina da vidimo šta je bilo od tih nada, jer sad

počinju zgode, ako i ne važnije, a ono svakako ozbiljnije.

Kao što uvijek biva s onima kojima namijene kakvu bolju

sudbinu, tako je bilo i s našim dječakom koga je kum naumio poslati

u Coimbru da od njega načini svećenika, kuma ga pak htjela dati u

zanat, a dona Maria smjestiti u kakva bilježnika i pretvoriti ga u

pisara i nadriodvjetnika — ukratko, svaki mu znanac i prijatelj htio

odrediti usud i životnu stazu koju smatraše za najpogodniju i

najusklađeniju s naklonostima što ih je u njemu otkrivao. Iako je

imao toliko toga i mogao lijepo birati, dječak je odabrao najgore od

svega: nije otišao ni u Coimbru, ni na zanat, ni u pisare, nego je

postao danguba, prometnuo se u pravog besposlenjaka.

Očajavao je kum jer se naprosto nije mogao pomiriti s mišlju

da se rasprši njegov lijepi san, ali je odlučio ne protiviti se kumčetu

te mu je sve puštao na volju.

Kuma babica međuto je uspjela ostvariti svoju osnovu što se

tiče sestrične: ona je toliko upela u svome da je Leonardo, pošto je

još jednom Ciganku zatekao na nevjeri, najposlije odlučio... predati

se. Od tog vremena počeo je živjeti mirno: vjetar godina što su mu

se nanizale na grbači počeo mu gasiti ljubavni plam.

Dona Maria dobrano je ostarjela, ali to ne znači da ju je prošla

manija parničenja: posljednja parnica što ju je imala bila je možda

pravična i najrazumnija od sviju. Uzrokom joj bijaše skrbništvo nad

jednom njezinom bratučedom što je ostala siroče za ocem, bratom

done Marije. Taj je brat imao kuma koji nije uživao najbolji glas;

saznavši da je djevojka kao kći jedinica postala vlasnicom nekoliko

tisuća cruzada iako otac nije ostavio oporuke, kum se pojavio kao

njezin skrbnik.

Kad je saznala za kumov zahtjev, dona Maria odmah je

odlučila da ga potuče pa se i sama pojavila s tim zahtjevom i

77

najposlije uspjela: imenovana je za skrbnika te je bratučedu dovela u

svoju kuću, a dobro joj je djevojka došla, jer tetka bijaše u godinama

pa joj je trebala, ako i ne baš potpora, a ono barem družbenica.

Što se tiče ostalih, živovali su kao i prije.

Odsad ćemo svog junaka zvati njegovim krsnim imenom: ne

sjećamo se jesmo li već rekli da je imao očevo ime; ako nismo, onda

ćemo sada. A da bi se znalo kada govorimo o ocu, a kada o sinu,

zvat ćemo sina Leonardom, a oca nadimkom Pataca, jer su ga u ono

vrijeme već svi zvali tako.

Leonardo, pokraj tolikih brijačevih nada, bijaše došao u dob u

kojoj momčići počinju zamjećivati kako im srce bije jače i brže u

nekim prilikama — na primjer, u prisustvu osobe o kojoj, ne znajući

zašto, sanjaju s noći na noć i kojoj ime ponavljaju toliko da ih

naprosto usne bride.

Kako ga je dona Maria i zamolila, brijač joj je odlazio u

pohode, i za tih su posjeta stara gospođa i gost raspredali duge i

osobite razgovore. Leonardo je uvijek pratio kuma te je pustošio po

kući izvodeći vragolije, a kad se ponešto uozbiljio i kad ga je već

prošla volja za obijestima, sjedio je u kakvu kutu gdje bi drijemao

od dosade.

Naposljetku je iz dna srca zamrzio te posjete u koje je odlazio

samo zato što ga je kum nagonio.

Kad su jednog dana i opet otišli onamo, dona Maria, tek što ih

vidje, odmah se obrati brijaču te će mu silno zadovoljna:

— Najposlije sam uspjela i pobijedila... jučer su mi predali

malu... Onaj lupež kum moga pokojnog brata, ostao je kratkih

rukava.

— Čestitam, čestitam! — dočeka brijač.

Leonardo bijaše odavna navikao na govore o toj bratučadi pa

nije mario za novost; sjeo je u svoj kut i, po običaju, počeo zijevati.

Pošto su izmijenili još nekoliko riječi, dona Maria zovnu

bratučedu. Leonardo je odmjeri od glave do pete i jedva suzdrža

smijeh. Bratučeda done Marije bijaše prilično odrasla: izgubila je

ljupkost djevojčice, a još nije imala ljepotu djevojke; bila je visoka,

mršava, blijeda, išla je oborene glave i samo bi čovjeka pogledala

kradom, ispod vjeđa uvijek spuštenih. Imala je duge i uzane ruke;

kratka kosa sezala joj samo do vrata, a kako je bila loše počešljana i

kako je djevojka uvijek naslanjala podbradak na prsa, to joj je

dobran dio kose padao na čelo i na oči i tako stvarao kao nekakav

78

vizir. Toga dana imala je usku i dugu haljinu od ljubičasta cica s

crvenim ovratnikom.

Na sve ono što ju je brijač pitao ona je samo protisnula poneku

nerazumljivu rečenicu, glasom promuklim i prigušenim, i tek što su

je ostavili na miru, nestala je ne pogledavši nikoga. Kad je vidje

kako odlazi, Leonardo se i opet nasmija u sebi.

Kad se završio posjet i kad su izišli na ulicu, Leonardo pusti

maha smijehu. Kum ga upita čemu se smije, a on odgovori kako se

mora smijati čim pomisli na djevojku.

— Zacijelo onda misliš mnogo na nju jer se često smiješ.

Leonardo nađe da je ta napomena zasvim točna.

U nekoliko narednih dana spomenuo je više puta bratučedu

done Marije a kad je kum najavio da će i opet u posjet, Leonardo je,

ne znajući zašto, osjetio zadovoljstvo i, protivno prijašnjem običaju,

bio prvi spreman za polazak.

Izišli su iz kuće i uzeli put pod noge.

79

19.

Duhovska nedjelja

Bijaše taj dan Duhovska nedjelja. Kao što je znano, Duhovi su

jedna od najdražih svetkovina među stanovnicima Rio de Janeira.

Čak i danas, kad nestaju toliki običaji, jedni dobri, drugi loši, taj je

blagdan sveudilj događaj ali mu je važnost kudikamo manja negoli u

doba ove pripovijesti.

Pučko slavlje nije tada čekalo baš određenu nedjelju niti se

ravnalo po kalendaru, nego bi veselje buknulo kudikamo prije,

kakvih devet dana, da bi bilo vremena za devetnicu.12 A prva najava

slavlja bijaše vesela povorka zvana Folias.

Pisac ovih Uspomena još je u djetinjstvu imao prilike vidjeti tu

povorku, ali već u posljednjem stupnju opadanja, onda kad su se

samo još djeca zanimala za nju i u njoj nalazila užitak; ostali, ako su

se osvrtali na nju, osvrtali su se samo zato da žale za sjajem

nekadašnjih povorki. Doduše, te nekadašnje nisu baš bile bez

zamjerke i zasluživale su mnogi prijekor; ali je takav onda bio

običaj, i neka se nitko ne usudi da kojoj starici koja onda bijaše

mlada djevojka kaže kako je to slavlje bilo vulgarno: nasmijat će mu

se ona u lice i održati mu čitavu filipiku protiv naših današnjih

svetkovina.

A sada da kažemo kakve su bile onovremene Folias. Tijekom

devet dana što su prethodili Duhovskoj nedjelji, ako ne i više,

ulicama je prolazila povorka djece između devet i jedanaest godina,

hirovito odjevena na pastirsku: cipele im ružičaste, čarape bijele,

hlače također ružičaste, oko struka pojas, košulja bijela, s dugim

ovratnikom što se spušta na prsa, slamni šešir sa širokim obodom ili

podstavljen svilom, sve to ukrašeno vijencima cvijeća i mnoštvom

crvenih traka. Svako je dijete nosilo po jedno »pastirsko« glazbalo

na kojem je sviralo: tko bubanj s praporcima, tko mandolinu, tko

tamburin. Koracali su sastavljajući kvadrat, kojemu je u sredini

stupao »Kralj Duh Sveti«, a pratila ih glazba brijačâ; pred njima su i

12 Biblijska priča kazuje da su se apostoli u Jerusalemu devet dana pripravljali

na dolazak Duha svetoga, pa zato katolička crkva propisuja da se i vjernici devet dana

(postom i molitvom) pripravljaju za Duhovni blagdan. — Prev.

80

sa strane išli kao u roju članovi vjerskih bratstava noseći crvene

zastave i druge ambleme i sakupljali milodare, dok su djeca pjevala i

udarala u svoja glazbala.

Onaj »kralj« najčešće bijaše mališan manji od ostalih, sav u

zelenu baršunu, s cipelama na kopče i sa svilenim čarapama, na

glavi mu dvorogi šešir a na grudima mu velik plameni znak Duha

svetoga; koracao je polako, dostojanstveno.

Nemojte mi reći da nije bio neobičan prizor vidjeti jednog

kralja u svili i kadifi kako prolazi ulicama okružen skupinom pastira

i praćen zvucima gitare i tamburina. A tek majstori brijači!

Dovoljno je bilo da se izdaleka čuje njihova unjkava glazba pa da

sve što može hodati odmah pojuri na prozor da vidi povorku. I dok

bi ophodnja prolazila, članovi vjerskih bratovština iskorištavahu

zgodnu priliku i sabirahu milodare od vrata do vrata.

Promicao veseli skup, svirala glazba brijačkog ceha, a kad bi

zastala, pastiri bi udarali u svoja glazbala i zapjevali; njihove pjesme

bijahu manje-više u stilu ove:

Da vidite Svetog Duha

galjuh13 što je, baš milina:

prijatelj je mesa, kruha,

ne prezire dobra vina.

Takva, eto, bijaše vesela duhovska povorka zvana Folia, i na

nju su naišli brijač i njegovo kumče na svome putu.

Na tu zgodu iz povorke nadovezivale se druge, i o njima ćemo

kasnije štogod reći, a sada nam se valja vratiti našoj dvojici što idu u

posjet.

Stigli su kući done Marije i ondje sve našli na prozoru, jer je

upravo prolazila povorka. Dona Maria dočekala ih ljubazno kako joj

već bijaše u običaju. Tek što je ušao, Leonardo trže oči u bratučedu

done Marije i više ih nije ni skidao sa nje, ali, ne znajući zašto, ovaj

se put nije imao volje smijati, iako je djevojka bila ružna kao i prije,

isto onako neobična i nimalo bolje odjevena. Dona Marija htjela ju

je uljepšati, ali ju je zapravo smiješno odjenula u nekakvu prekratku

bijelu haljinu s ovratnikom od crvene svile i počešljala je na

indijansku. Ali valja priznati: kako je makla kosu što joj je inače

13 galjuh — proždrljiv, izjelica — M.

81

padala po čelu, djevojka kao da se nekako razvedrila, lice joj bilo

sasvim drukčije, pa ako se i nije promijenila u ostalome, barem nije

bilo one izrazite prijašnje ružnoće.

Kako rekosmo, Leonardo ju je promatrao i nije se imao volje

smijati. Gledao ju je i nikako da udovolji radoznalosti, kako je on to

nazivao. A djevojka ostajala nepromjenljiva u svome miru i

sabranosti, oborene glave i spuštena pogleda. Pa ipak, tko bi je

promotrio pažljivije, mogao bi je zateći gdje kadikad podiže vjeđe

da krišom pogleda Leonarda.

Dona Maria i brijač razgovarali po običaju, a kad su se

opraštali, reći će domaćica gostu:

— Čujte, mi danas kanimo na Poljanu,14 da vidimo vatromet.

Kako bi bilo da pođemo zajedno? Šta velite?

— Veoma dobro — odgovori kum. — Baš sam mislio s

dječakom onamo, pa kad ste tako ljubazni, lijepo ćemo zajedno.

Povest ćete i bratučedu, dakako?

— Svakako, jadna mala, nikad nije vidjela vatromet... Dok joj

je otac bio živ nije nikad izlazila iz kuće...

Leonarda prosrsi srh radosti: imat će, eto, više prilike da

udovolji svojoj radoznalosti. Djevojka se nije ni maknula, bijaše kao

da se nje sve to ništa ne tiče.

— Dobro je, dogovorili smo se — zaključi kum. — Eto nas

uvečer po vas.

I to rekavši iziđe sa svojim kumčetom.

14 Campo de Santa Ana, danas Praça da Repúplica (Trg Republike) — Prev.

82

20.

Vatromet

U određeni sat eto kuma i kumčeta po donu Mariju i njezine,

kako se bijahu dogovorili: bilo je nešto poslije Gospina pozdrava.

Na ulicama živost, pojedinci, obitelji i skupovi kretali se svaki za

svojim ciljem — jedni išli na Poljanu, a drugi u Lapu, gdje su, kao

što svatko zna, također proslavljali Duhove. Leonardo je koracao

kao da ne zapaža ništa od svega što se zbiva oko njega; spoticao se

na svakom koraku i sudarao s prolaznicima. Jedna mu se jedina

misao vrzla mozgom, i da ste ga upitali šta to prevrće u glavi, možda

ne bi znao odgovoriti. Stigli su prije nego što je brijač i mislio, jer

Leonardo kao da imaše krila na nogama — tako je brzo išao i tjerao

kuma da pruži korak.

Dona Maria bijaše već spremna kad su došli po nju; čekala ih je

sa nekoliko drugih osoba s kojima se dogovorila da idu zajedno.

Najposlije krenuše. Sastavljali su priličan rancho ili skup praćen

izvjesnim brojem crnkinja ropkinja i sluškinja done Marije; one su

nosile košare s hranom i rogožinama. Dona Maria uhvati se brijaču

ispod ruke, a tako i ostale gospođe ostaloj gospodi. U šali dona

Maria pozva Leonarda da ponudi ruku njezinoj bratučedi, a on sa

zadovoljstvom posluša: požurio se na poziv, ali kako bijaše zbunjen,

nije znao na koju mu stranu valja stati pa se ušeprtljao oko svoje

dame i najposlije se odluči da joj pruži lijevu a sam stade do zida.

Ponudio joj je ruku, ali Luisinha (tako se djevojka zvala) kao da to

nije vidjela ili pak nije marila, te se Leonardu valjade zadovoljiti da

samo ide pokraj nje.

Tako su stigli na Poljanu kojom je već vrvio svijet.

U ono vrijeme nije ondje bilo daščara s lutkamâ, srećkama,

čudovištima i kazalištima kao danas: jedva da bijaše koja gdje se

moglo štogod pojesti. Dona Maria i njezina pratnja pođe naprijed,

uputi se prema »Kraljevini«. Luisinha se nije mogla dovoljno

nadiviti i nagledati one vreve i prizora što ga je vidjela prvi put.

Istinu je govorila njezina tetka kad je tvrdila da djevojka za očeva

života nije izlazila iz kuće. U čudu bi zastala pred kakvim prizorom,

i Leonardo bi je češće morao povući za ruku da bi krenula dalje.

83

Došli su do »Kraljevine« koja se onda nalazila gotovo sučelice

crkvi Svete Ane, na mjestu što ga danas jednim svojim krajem

zaprema pješačka vojarna. Svatko zna što je »Kraljevina«, pa je zato

nećemo opisivati. Ondje je na svome prijestolju sjedio »kralj«, onaj

isti što smo ga vidjeli kako prolazi ulicama okružen svojim

lakrdijašima. Kad ga je opazila, Luisinha se propela na vrške prstiju,

istegla vrat i dugo ga i zanosno promatrala. Kad je Leonardo to

vidio, osjetio je nešto neobično prema tome dječaku što je privlačio

djevojčinu pažnju i časkom mu glavom prođe luda želja da mu se

vratiti šest-sedam godina unatrag, kako bi i sam mogao biti taj

»kralj«.

Na stubama podno »Kraljevine« dražbovali različite predmete

a svijet se natiskivao da sluša izvikivačeve šale. Naši su se znanci

ondje zadržali neko vrijeme, a onda na sredini Poljane potražili

zgodno mjestance gdje će zastati da večeraju i odakle će promatrati

vatromet. Najposlije ga i nađoše, ali ne baš lako, jer su ih pretekle

mnoge druge obitelji i skupine i zauzele najbolje položaje. Velik dio

Poljane bijahu zaposjeli različiti ranchos: članovi koji ih sastavljahu

sjedili su na rogožinama te večerali, razgovarali i pjevali uza zvuke

gitare ili viole. Bila je milina prolaziti između te vesele čeljadi i čuti

ovdje pričicu što je kazuje kakav duhovit momak, a ondje opet

pjesmu, poetsku i strastvenu, što je jedna od naših rijetkih

originalnosti — ukratko, gledati onu živahnost i šarolikost, a to, da

kažemo po istini, bijaše najzabavniji dio večeri.

I naši su znanci razastrli rogožine uokrug te sjeli večerati.

Unatoč uzbuđenju što ga je obuzimalo od nekog vremena a

pogotovu te večeri, Leonardo je imao takav tek da je za večere

zaboravio svoju damu i samo je mislio na jelo. Kad je večera bila

baš u jeku i kad su se najbolje naklopili na sadržinu donosenih

košara, odjednom čuše šištanje rakete što se vinula uvis: bio je to

početak vatrometa. Luisinha zadrhta, podiže glavu i prvi put pusti

glas:

— Gledajte, gledajte...!

Uzviknula je to u zanosu kad je ugledala kako se u visini

prosipaju plamene zvijezde rasprsle rakete i osvjetljuju cijelu

Poljanu.

Neki se naokolo smijali, a Leonardo se naljuti jer je smatrao da

im smijeh nije na mjestu. Srećom, Luisinha se toliko zanijela te nije

ništa vidjela doli rakete, i dok su god praskale, samo je oči upirala u

84

nebo. Poslije plamenih zvijezda došle su na red kugle i sunca, i

djevojka je pljeskala od zadovoljstva i sreće te istezala vrat kao da

se želi protegnuti iznad sviju kako joj ništa ne bi oku izmaklo. I ne

znajući kada i kako, stisla se uz Leonarda i rukama se hvatala

njegovih ramena eda bi mogla što duže izdržati na vršcima prstiju i s

njime dijeliti radost, i tako je naposljetku makla ukočenost i ogradu

između sebe i njega, nije više bilo onoga prijašnjeg tuđenja.

Kad je najposlije došao zadnji komad u vatrometu i kruna

svemu, sjajna luna, djevojka se toliko zadivila da se još čvršće

uhvatila Leonardu za ramena i samo što ga nije zagrlila. Momčić sav

uzdrhta te u sebi uze moliti nebesa da luna potraje svu vječnost. Kad

je malko okrenuo lice, vidio je na svom ramenu onu djevojačku

glavu obasjanu blijedom svjetlosti, pa se i sam zanio: učinila mu se

najljepšom koja postoji i silno se začudio kako joj se ikad mogao

smijati i smatrati je ružnom.

Kad se završio vatromet, sve je opet povrvjelo, smotale se

rogožine, krenuli ljudi kućama. I dona Maria zaputila se natrag sa

svojima, ali sada Leonardu nije trebalo reći da Luisinhi pruži ruku

niti se ona ustezala kao na polasku, pa su išli držeći se nedužno za

ruku. Ne znamo je li ovo nedužno prava riječ i za Leonarda, ali je

činjenica da su njih dvoje cijelim putem razgovarali kao dva

prijatelja što se znaju od malih nogu, a toliko su se u razgovoru

zanijeli da su prošli kućna vrata done Marije ne zastavši te već

bijahu prilično odmakli, kad im dona Maria viknu da se vrate.

Rastanak bijaše svima veseo, samo njima dvoma tužan, ali je, kao i

uvijek na rastanku, kum obećao da će i opet doći u posjet, a to je

unekolike utješilo Leonarda koji je sve ono uzeo jako ozbiljno.

85

21.

Zlovolja

Čitatelj više ne sumnja da je i Leonardu došao čas da plati

tribut kojemu ne izmiče nitko na ovome svijetu, premda je nekima

lak i malen, a drugima težak i golem: momak se zaljubio. Nije

potrebno reći u koga.

Kako je to bratučeda done Marije, djevojka koja ga je u

početku svojom neobičnošću i ružnoćom nagonila na smijeh, sada

odjednom postala izvor njegovih ljubavnih misli i osjećaja, ostaje

tajna momkova srca u koju nam nije dano prodrijeti: činjenica je da

se on u nju zaljubio, i to nam je dovoljno. A ako se po očevoj

sudbini može naslutiti sinova, Leonardova ljubav zacijelo nije

obećavala veliku sreću. I doista, odmah poslije one večeri s

vatrometom, kad je sve pošlo kao brod što plovi razapetih jedara,

kolo sreće iznenada se okrenulo. Pošto joj se ispušila radost zbog

vatrometa i splasnulo oduševljenje, Luisinhi se vratila njezina

prijašnja bezvoljnost: kad je brijač s Leonardom prvi put poslije

onog slavlja došao u posjet doni Mariji, djevojka ih nije ni

pogledala; oborila je glavu i pogled uprla u pod.

Za Leonarda koji je poslije one sretne večeri počeo graditi

neobične kule o kojima sanjamo za sretnih dana prve ljubavi bilo je

to strašno razočaranje. Kad je vidio kako se djevojka drži, bijaše mu

gotovo da zaplače a suspregao se samo od straha da neće moći

poslije opravdati tu svoju raznježenost. Pošto je svladao taj prvi

poriv, umirio se na neko vrijeme, a zatim je zapao u pravi bijes.

Umalo što nije prišao djevojci da je uhvati za podbradak i kaže joj

da je ružna i glupa guska. Ali se i opet suzdržao i samo promrmljao:

»Baš me briga!« Htio je time pokazati prezir, a samo je pokazao

koliko je zapravo ljut.

Poslije tog posjeta bilo je i drugih, a svi su nekako ispadali na

tu priliku, ništa da se promijeni.

Ali jednog dana sve krenu drugim smjerom: dogodilo se to kad

su brijač i njegovo kumče u kući done Marije naišli na čovjeka koga

dotad nisu vidjeli. Bio je to znanac gostoljubive domaćice koji se

nedavno vratio iz Bahije. Neka čitatelj zamisli čovuljka rođena u

86

svibnju15, tridesetpetgodišnjaka po prilici, mršava, nosata, živih očiju

i prodirna pogleda, u crnim hlačama i čarapama, u cipelama na

kopče, s plaštem na ramenima i s dvorogim šeširom na glavi — i

imat će pred sobom sliku gospodina José Manuela. Takva bijaše

njegova vanjština, a što se tiče duše, bijaše dovoljno pogledati ga u

lice pa zaključiti, ukoliko tjelesni znaci ne varaju, da je taj čovo

poizbor lupež. I zaista je bio, lice nije varalo. Ako je imao kakvu

vrlinu, onda se ona sastojala u tome što mu se obličje poklapalo sa

sadržajem. Od njegovih svojstava napose se izdvajalo jedno koje je,

po nesreći, općenito obilježavalo a možda i danas obilježava

stanovnike Rio de Janeira: bijaše to ogovaranje. José Manuel bio je

živa ali sablažnjiva kronika ne samo svih svojih prijatelja i znanaca

nego još i njihovih prijatelja, znanaca i bližih i daljih rođaka.

I najneznatnija izlika i prilika dobro mu je dolazila da uzme

riječ i počne govor od dva sata raspredajući o životu ovog ili onog

sugrađanina.

Kad bi se, primjerice, razgovor bilo kako i bilo u čemu dotakao

kakve osobe, recimo done Franciske Brites, on bi odmah upeo i

zaveslao:

— Oh, dona Francisca Brites! Dobro sam je poznavao. Bila je

udata za Joana Britesa, nezakonitog sina kapetana Sanchesa. O njoj

su kao udatoj ženi pripovijedali mnogo šta, a kriv je Pedro d'Aquiar,

čovjek koji nije uživao baš najbolji glas, pogotovu otkad se upustio

u ono zamješateljstvo s lažnom oporukom što su je pripisivali

Lourençu da Cunhi, koji je, ruku na srce, bio kadar učiniti onakvo

što jer nije baš imao najčišće ruke. On je od kuće odmamio kćer

done Ursule, prijateljicu Francisca Borgesa, koga je ona ostavila da

bi pošla s Pedrom Atunesom, koji joj je nemilo uzvratio. A bogme

nije od njega mogla drugo ni očekivati, jer onaj koji je onako

postupio sa svoje tri kćeri neće ni s drugim bolje: taj je kadar učiniti

svako zlo. Batinom je najurio jadne djevojke iz kuće pošto ih je

bezdušno izmlatio. Ali je jedna imala sreće te je dobro prošla:

namjerila se na kapetana nekog broda, i taj se čovjek pobrinuo za

nju; a one dvije, jadnice...

— Zašto jadnice? — priupitao bi tkogod između nazočnih. —

Pa zar se nisu udale?

15 Kad je kod nas ljeto, u Brazilu je »zima«, a narod vjeruje da djeca rođena u

podzim bivaju kržljavci. — Prev.

87

— Jest, udale su se — uzeo bi on da čovjeka pobija njegovim

razlozima pošto bi malko predahnuo. — Istina je, udale su se, našle

muža, ali kakva? Jedna se namjerila na pijanca i propalicu, druga na

kartaša koji je spiskao sav imutak, a prokartao bi i svoga rođenog

oca... Dobro sam ih poznavao obojicu.

I nastavio bi tako unedogled, uzeo bi nabrajati o dvojici

muževa iznoseći svu njihovu genealogiju, i bio bi kadar o tome

razvlačiti čitava dva sata.

Od prvog susreta s tim José Manuelom kod done Marije

narogušio se i kum i njegovo kumče: ni jednom ni drugom nije taj

čovo bio u volji, i njihova je omraza na nj rasla iz dana u dan.

Osobito je uljeza prijekim okom gledao Leonardo, a imao je i

razloga; instinkt mu je govorio da mu je taj čovjek suparnik i

neprijatelj. Toliko je José Manuel bio udvoran prema doni Mariji i

toliko pažljiv prema Luisinhi te je, štono riječ, i slijepac mogao

vidjeti da se nešto za tim krije. A najposlije se tajna i objasnila.

Dona Maria, kako je već rečeno, bijaše bogata i stara, a nije imala

drugog nasljednika do bratučede: umre li dona Maria, Luisinhi

ostaje sve, a kako je djevojka još sasvim mlada i bezazlena, bila bi

lupežu kakav je José Manuel žena kakva se samo može poželjeti; i

zato je on udvarao staroj da bi obrlatio mladu i njome se oženio.

Kad je Leonardo, kome je pronicavi kum sve objasnio, na

koncu razabrao što je i kako je, sav je uskiptio bijesom i kojekakve

su mu misli sunule glavom, a najmiroljubivija među njima bijaše ta

da se, kad drugi put ode u posjet doni Mariji, naoruža jednom

između najoštrijih kumovih ustura16 i da u prvoj prilici koja mu se

nadâ jednim zamahom prekolje uljeza. Ali mu se valjalo primiriti i

popustiti razboritim savjetima svoga kuma koji je bio upućen u

njegove osjećaje i koji ih je odobravao.

16 britva

88

22.

Savez

Ako se Leonardo jedio zbog neprilika što su nastale otkad se

pojavio José Manuel i počeo plesti svoju mrežu, jedio se bogme i

kum: videći gdje mu se kumče zamomčilo a izjalovila se

veličanstvena osnova da ga pošalje u Coimbru na nauke, nazrijevao

je u bratučedi done Marije izvrstan izlaz za momka. Doduše, mogla

bi dona Maria, kad bi došlo dotle da se odluči, i odbiti da svoju

bratučedu uda za momka koji se ne laća nikakva zanata i nema

nikakve budućnosti. Zato je brijač često nastojao kumče skloniti da

na obrazu kakve bezazlene mušterije pokuša ući u brijački zanat; ali

je momak uporno odbijao. I kuma je, kad bi se koji put navratila

brijaču, svejednako tesala svoje i govorila kako momka valja poslati

na zanat. Kad je to jednom spomenula pred njim, imala je šta i čuti.

Momak se naprosto navikao na nerad i ljenčarenje i nije htio nipošto

mijenjati način života. A kad je inače bio takav, kako bi postao

drukčiji sada, nakon posljednjih događaja, kad mu je ljubav i

ljubomora preplavila svu dušu. Bio je uvjeren da za nj nema boljeg

posla nego da uči živjeti, i to od svoga suparnika koji mu je osporio

položaj.

A nevolja je bila što je José Manuel neprestano u svome išao

unapredak i sve više osvajao teren. Spretan i lukav, kakav bijaše,

znao je se umiliti doni Mariji i obmanuti je svakom pažnjom. Kum

je mozgao i dovijao se jadu, i jednog mu se dana u glavi zavrže

misao: valja u sve uputiti kmnu i pobuditi joj zanimanje za ono što

se događa; ona je umješna i sposobna i kadra je, ako samo htjedne,

uhvatiti se u koštac sa José Manuelom i izbaciti ga iz borbe; uživa

glas i svi joj priznaju da ima osobita dara za takve poslove.

Kako smislio, tako i učinio: odmah posla po kumu, a kad je

došla, on joj sve izloži.

— Vrlo dobro — dočeka ona kad je čula priču — vidim ja

odakle vjetar puše. Poznajem ja toga čovu u dušu, pokazat ću mu s

kime ima posla. Idem s ovih stopa doni Mariji.

Nije José Manuel ni u snu pomišljao kakva mu oluja prijeti.

Davno je zaključio da Leonardo i njegov kum ne mogu s njime;

89

znao je doduše da i oni imaju svojih planova o Luisinhi, ali nije

nikad ni pomislio da mu se valja boriti s njima dvojicom. Ali je

ubrzo imao prilike vidjeti kako se prevario.

Kako je i obećala, kuma je otišla doni Mariji; zatekla je kod nje

José Manuela i nastojala je da prema njemu bude što ljubaznija a

ispod toga plašta ljubaznosti gledala je da u svakoj prilici uputi doni

Mariji kakvu otrovnu protiv njega.

Kad god bi José Manuel ispričao kakvu priču sa svim

uobičajenim pojedinostima o životu ovog ili onog znanca, kuma bi

ispustila svoju strijelu, a sve kao nehotice:

— Uh, uh, kakva li jezika!

Takvim i sličnim uzvicima, a sve kao da joj nije takva namjera,

isticala je kakav je karakter njezina protivnika.

Kao da nije bio zadovoljan samo time što ljude uzima na jezik i

ogovara, José Manuel još je i masno i drsko lagao. Dona Maria koja

je voljela novosti i bila lakovjerna gutala je sve njegove besmislice.

Jednu od svojih priča koju je najčešće ponavljao sâm je nazvao

Brodolom s krčazima. Zgoda se zbila na njegovu posljednjem

putovanju u Bahiju i on ju je ovako kazivao:

»Bili smo već blizu obale, još malo pa bismo uplovili u luku.

Pokraj našeg broda plovio je pogolem teretnjak s jednim jarbolom,

natovaren samim loncima. Odjednom se obori oluja — rekao bi, sav

će svijet propasti. Vjetar je bio tako žestok da se s mora, unatoč

tami, vidjelo kako zrakom lete krovovi što ih je vihor pokidao s

kuća u gradu. Kad se najposlije sve sleglo te se činilo da se vrijeme

rasčinjava, naiđe tako jak val i u takvu smjeru da su brodovi udarili

jedan u drugi s najvećom snagom. Već ionako oštećeni u oluji, nisu

mogli više odolijevati, te se i jedan i drugi naprosto prepoloviše. Naš

je brod izbacio sav teret i sve putnike a teretnjak sav svoj tovar

krčaga: bijaše ih toliko da su prekrili more! Mornari i ostali putnici

požurili se i upeli da se uhvate za daske, sanduke i drugo, da bi se

spasili; ali sam ja jedini iznio živu glavu, i to zahvaljujući sretnoj

misli koja mi se javila: s podrtine broda na kojoj sam ostao skočio

sam na najbliži krčag što je plovio. Od moje težine krčag uroni u

more a kad se napunio vodom, sasvim mi izmače ispod nogu i

potonu. Ali sam ja prije toga, videći što će biti, odmah s tog krčaga

skočio na drugi. I taj je otišao kao i prethodni, ali sam se ja dočepao

novoga, a kako ih je vjetar tjerao prema obali, ja sam tako, s krčaga

na krčag, dosegao obalu bez i najmanje štete.«

90

José Manuel kazivao je tisuće priča nalik na tu.

I to bijaše jedno od obrazloženja za kojim je posegla kuma da

bi razmetljivca neprimjetno obezvrijedila u očima done Marije.

Vidjet ćemo kakav je bio ishod i kakvu su korist kum i

Leonardo izbili iz saveza što su ga s dičnom kumom sklopili protiv

suparnika u natjecanju oko Luisinhe.

91

23.

Izjava

Dok je kuma sukala svoju pređu i snovala napad na José

Manuela, Leonardo je izgarao od ljubomore i kiptio bijesom, i ništa

mu nije moglo ublažiti očaj, nisu ga mogla utješiti ni kumova ni

kumina obećanja da će svakako odnijeti pobjedu: jadni je momak

neprestano pred očima imao odvratnu sliku suparnika koji mu je

mrsio sve osnove i rušio sve nade. A kad bi se umirio, gradio bi

divne kule u zraku, građevine koje su mu se na mahove činile

najčvršćim zdanjima na svijetu. I tek što bi se malko zanio i u san

uljuljao, odjednom bi pred njim iz kakva kuta iskrsnuo strašni José

Manuel napuhanih obraza: samo bi puhnuo u njegovo djelo i ono bi

se srušilo u tren oka.

A najčudnije bijaše što Luisinha, izvor svih tih muka, nije ni o

čemu imala pojma te je na sve ostajala ravnodušna. Pošto je podugo

razmišljao, Leonardo je našao da je baš to jedna od glavnih nevolja

njegova položaja: ako kum i kuma i uspiju poraziti José Manuela te

ga izbaciti iz borbe — tko će moći kazati da je pobjeda potpuna?

Zar neće biti potrebno da se povede još jedna borba — borba protiv

Luisinhine ravnodušnosti? I zato je zaključio da valja otvoriti vatru i

s te strane; a kako je tu paljbu smatrao najvažnijom, nije ni jednome

savezniku htio povjeriti taj udar nego je odlučio da ga izvede sam.

Kako zacijelo zna većina čitatelja, bez sumnje stručnjaka u takvim

pothvatima, taj je napad valjalo početi propisnom izjavom.

Ali je u ljubavi, baš kao u svemu, najteže učiniti prvi korak.

Kad bi se god jadnome momku ta misao zavrgla u glavi, na oči bi

mu se navukao mračan oblak a tijelo mu oblio znoj. Mnoge je tjedne

proveo razmišljajući i sastavljajući ono što treba kazati Luisinhi kad

dođe odlučni čas. Lako je nalazio tisuće sjajnih ideja, ali tek što bi

se zadržao na kojoj, već bi mu se učinila nezgodnom. Više mu se

puta nàdala lijepa prilika da izvede što je smislio jer bijaše nasamu s

djevojkom; ali bi mu se svaki put noge kao uzele ili odsjekle, ili bi

zadrhtale pod njim, tako te nije mogao ustati sa svog mjesta ni

proustiti i najmanju riječ. Naposljetku, nakon mnoge borbe sa

sobom i sa svojom plašljivošću, jednog dana odluči maknuti strah i

92

kazati joj prvo što mu na jezik dođe.

Luisinha se nalazila kraj prozora i kroz rebrenice gledala na

ulicu. Leonardo joj priđe dršćući, plašljiva koraka, i stade joj tik za

leđa, nepomičan kao kakav kip. Ona je promatrala što se vani zbiva i

nije ga ni opazila. A on je podugo tako stajao i razmišljao bi li kazao

svoje stojeći ili bi kleknuo. Zatim segnu da joj dodirne rame ali

preumi i brzo povuče ruku. Učinilo mu se da nije to pravi put i način

da se počne; radije će je povući za haljinu i već je podigao ruku ali

se i opet pokaja, sav zbunjen i znojem obliven. Dotle bijaše dopro,

kadli ga neočekivan događaj izbavi iz neprilike u kojoj se zavrnuo.

Čuo je korake na hodniku; pomislivši da to tkogod dolazi i

pobojavši se da bi ga mogli zateći u tom položaju, brže-bolje

ustuknu za dva koraka i protisnu prigušeno:

— Ah!

Okrenuvši se, Luisinha ga odjednom vidje pred sobom te i

sama uzmače. Leđima se naslonila na rebrenice i protisnula uzdah,

ali joj taj »Ah!« nije prešao preko usana nego je zapeo negdje u grlu

a lice joj se iskrivilo u grimasu.

Bat koraka prestade a da se nitko nije pojavio. Njih dvoje

ostadoše neko vrijeme onako kako su se i zatekli, dok Leonardo,

upevši se što je mogao bolje, naposljetku ne prekide tišinu i

drhtavim glasom upita:

— Gospođice... znate li nešto?

I pokaza na licu usiljen i tup osmijeh.

Luisinha nije odgovorila a on proslijedi jadnim glasom:

— Onda... gospođice... znate li... ili ne znate? I opet se

osmjehnu glupo i usiljeno, a Luisinha ni bijele ni crne.

— Znate vi, gospođice... znate, samo nećete reći...

Nikakva odgovora.

— Ako se nećete ljutiti... ja ću vam reći...

Ponovno tišina.

— Dobro je... reći ću... ali se ne smijete ljutiti...

Luisinha pokaza kako je već nestrpljiva.

— Eto... ako još ne znate... onda znajte da vas volim.

Luisinhi lice buknu crvenilom. Okrenula je leđa Leonardu i

nestala u hodniku. Bilo je i vrijeme jer je netko dolazio.

Leonardo ostade zbunjen tim njezinim odgovorom, zbunjen ali

ne i sasvim nezadovoljan: njegove su zaljubljeničke oči razabrale da

djevojci nije sasvim neugodno ono što se zbilo.

93

Kad je nestala, on odahnu i sjede, umoran kao da je vodio bitku

s kakvim divom, a olakšan kao da mu je težak kamen pao sa srca!

94

DRUGI DIO

95

1.

Kuma na djelu

Čitatelji se zacijelo sjećaju da se naš stari znanac Leonardo-

Pataca, koga smo neko vrijeme zaboravili, združio s kuminom

sestričnom i da je s njome živio u lijepu miru i slozi. A taj lijepi mir

i sloga u svoje vrijeme urodi i plodom: Chiquinha (tako se zvala

kumina sestrična) nalazila se u blagoslovljenom stanju, i to stanje

bijaše dobrano poodmaklo. Čitatelji eto vide da se neće lako zatrti

leonardovska rasa. Leonardo-Pataca nije nikako izgubio smisao za

nježnost, nego je ostao onakav kakva smo ga i poznavali, a u novim

prilikama, kad je vidio gdje plod njegove posljednje ljubavi kuca na

vrata života, osjetio je kako mu dušu obuzima žestok plam, i jadni je

čovjek sav gorio iznutra i izvana i sav se topio od brižnosti i pažnje

prema svojoj družici.

Najposlije dođe i dan kad se trebalo pokazati ono što su

očekivali: ujutro se javiše prvi znaci. Leonardo-Pataca sve u kući

preokrenuo naglavce, izlazio i opet ulazio, uzmuhao se i htio izvršiti

tisuću poslova u jedan mah, a zapravo nije ništa uradio nego se

samo motao baš kao muha bez glave. Poslao je po kumu, a ona se

odmah odazva, te njih dvoje počeše pripreme.

Možda su neki između čitatelja čuli o tome kakvo je silno

mnoštvo priprava u ono doba bilo spojeno s takvim događajem i

koliko je pustih poslova i poslića valjalo obaviti. Prvo što je

Leonardo-Pataca poduzeo bijaše to da je otišao i naručio da se

odbroji devet udaraca u veliko zvono na katedrali. Tako se zapravo

običavalo samo onda kad se rodilja nalazila u pogibli, ali je on sve

predvidio i htio sve obaviti na vrijeme. Zatim je poslao po susjedu,

jer u kući, zbog neoprostiva nemara, nije imao blagoslovljene

grančice. Kuma je donijela škapular Naše Gospe od Karmela

kojemu se pridavala čudotvorna moć, pa ga je Chiquinhi stavila oko

vrata, a susjedinu je blagoslovljenu grančicu metnula kraj uzglavlja.

U sobi su na brzu ruku uredili molitveni kutak od stolnjaka, čaše s

rutvicom i jedne porculanske slike Naše Gospe od Bezgrešnog

začeća, ukrašene zlatnim lančićima. Da se od propisanih pravila ne

bi ništa izostavilo, Chiquinha je povezala glavu bijelim rupcem,

96

skvrčila se između dviju plahti i počela se moliti svecu kojemu je

iskazivala osobitu pobožnost. Kuma babica sjela je na klupicu u

podnožju postelje i uzela prebirati krunicu s krupnim zrnima, ali je

istodobno držala na oku Chiquinhu i svaki čas prekidala molitvu da

bi izdala kakav nalog Leonardu-Pataki ili odgovorila na ono što bi je

pitali iz druge sobe.

Kad je Leonardo-Pataca, uredivši i pripremivši sve, razabrao da

se više nema šta uraditi i da još samo valja čekati »prirodni tijek«,

kako je to nazivala kuma, on se lijepo raskomotio, to jest skinuo

hlače potkoljenke i prsluk, tako te je ostao u gaćama i papučama,

dok je oko glave, po nekakvu starom običaju, omotao crven rubac:

takav se, navukavši na lice izraz teška bola, sav uzvrpoljio i uzšetao

gore-dolje po sobi — rekli biste, to su trudovi spopali njega a ne

Chiquinhu. Ovdje-ondje zastao bi kraj zatvorenih vrata za kojima se

nalazila porodilja s babicom, upravio onamo pogled pun

radoznalosti i straha, zavrtio glavom i promrmljao:

— Ne, nisam ja za ovo... nije to za me... Tresem se kao da je

mene spopalo...

I zaista je na svaki jecaj što bi dopro iz zatvorene sobe čovjek

zadrhtao i promijenio boju na licu, dok je unutri babica tješila

porodilju riječima što su otprilike kazivale:

— Nemoj se vladati kao dijete, kćerce... nije to ništa ... Sve će

učas proći... dok izmoliš očenaš, minut će muka. Gdje ja prionem,

sve ide kao podmazano. Ono jest, ovo ti je prvi put, i zato te strah,

ali nema razloga da tako kloneš duhom. Valja i prirodi pomoći.

»Pomozi sam sebi, pa ću ti i ja pomoći!« To su Kristove riječi.

Ali je porodilja svejednako premirala od straha — kuma

govorila ili ne govorila, na isto izlazilo. Vrijeme međuto promicalo,

a jadna žena sveudilj trpjela. Već joj je babica promijenila i položaj

škapulara na grudima, već je bliže prikučila postelji blagoslovljenu

palmovu granu, a ono ništa, pa ništa. Uznestrpio se Leonardo-

Pataca, prilazio kadikad vratima i nemoćna glasa pitao:

— Onda...?

— Kume — odgovarala babica — već sam vam kazala da za

ženu u ovom stanju nije dobro kad čuje muški glas. Mirujte i

čekajte.

Takalo se vrijeme, kuma izišla iz sobe, upalila novu

blagoslovljenu svijeću pred slikom Naše Gospe i poslije kraće

molitve vratila se na svoje mjesto. Iz džepa na suknji izvukla je

97

dugu modru vrpcu i njome opasala Chiquinhu: bijaše to mjera Naše

Gospe od Poroda. A zatim će slavodobitno:

— Vidjet ćemo sada, jer mi ovo već nije po volji... Ali je i tvoja

krivnja, kćerce, rekla sam ti da treba prirodi pomoći.

Prošlo je još neko vrijeme. Odjednom kuma viknu prema

vratima:

— Kume, ovamo jednu bocu...

Pataca odmah posluša. Malo zatim ču se iz sobe zvuk što ga

proizvode ljudska usta pušući u nešto iz sve snage. To je Chiquinha

po kuminoj zapovijedi puhala u donesenu bocu — puhala da već

nije mogla više.

— Puši, kćerce, upri, i Naša Gospa neće te napustiti. Samo

hrabro! Ne biva ovo svaki dan, već najviše jednom u godini. Otkad

je naša pramajka Eva okusila onaj prokleti plod, ovako nam se

događa. »U mukama ćeš djecu rađati«, tako je rekao Naš Gospodin

Isus Krist.

Vidimo, eto, koliko je kuma bila jaka u znanju Svetog pisma.

A tamo, s onu stranu vrata, pod Leonardom-Patacom drhtale

noge toliko da više nije mogao šetati gore-dolje, nego je sjeo u kut i

prstima začepio uši.

— Puši, kćerce — nastavljala kuma unutri — puši, pomogla ti

Blažena Djevica, sveti Ivan Krstitelj, apostoli Petar i Pavao, anđeli i

serafini s dvora nebeskih, svi sveti u rajskom prebivalištu, Otac, i

Sin, i Duh Sveti!

Najposlije zavlada na trenutak tišina, koju prekide dječji plač.

— Eto, prošla je nevolja! — uzviknu kuma. — Zar ti nisam

rekla da nije ništa i da će sve minuti dok okom trepneš! Hej, kume,

ovamo! Na vama je sada red, pogledajte svoju djevojčicu...

— Djevojčica...! — uzviknu Pataca sav izvan sebe. — U dobar

čas, jer s onim muškićem nisam imao sreće.

Svom kućom raširio se ugodan miris despika. Kuma je došla u

sobu i ugasila svijeće što su gorjele pred Gospinom slikom; zatim se

vratila da skine vrpcu kojom bijaše opasala Chiquinhu, a makla joj

je i škapular s vrata.

Novorođenče, načičkano ukrasima i umotano u brdo pelena i

98

povoja, na jastuku optočenu amuletima17, polumjesecima,

Salamunovim slovima i drugim ustucima protiv uroka i zla pogleda,

prelazilo iz Chiquinhinih ruku u naručje Leonardu-Pataki, koji se

rastapao od pusta zadovoljstva. Bijaše to lijepa djevojčica, blaga i

ljupka, u svemu drukčija od svoga polubrata, mladog Leonarda.

Leonardo-Pataca smjesta je dohvatio kalendar i uzeo listati po

njemu da vidi kakvo će ime nadjenuti svojoj djevojčici. Ali kako mu

se nije sviđalo ime svetice kojoj bijaše posvećen taj dan, odmah se

počeo s Chiquinhom pogađati o tome i rječkati.

Kuma uluči zgodu da dovrši svoje djelo, a onda namjesti

mantillu te krenu da se i drugima nađe na pomoći.

17 U izvorniku: figas — amuleti u obliku šake kojoj palac izviruje između

kažiprsta i srednjaka pokazujući »šipak ili »figu«, po pučkom vjerovanju obrambeno

sredstvo protiv uroka, bolesti i sl. — Prev.

99

2.

Spletka

Kako je kuma bila jedna od najtraženijih babica u gradu,

svednevice je pribivala mnogim prizorima kao što je ovaj, koji

opisasmo. Uživala je glas žene silno spretne u svome poslu, pa su i u

najtežim slučajevima uvijek odabirali nju: sa svojim čudotvornim

škapularom, blagoslovljenom palmovom granom, Gospinom

mjerom i bocom bijaše ona jamstvo za uspješan porod, pogotovu

kad u pomoć zazove legije svetaca, anđela i serafina. Sa svime će

vam ona izići nakraj, samo neka joj nitko ništa ne određuje i ne

propisuje, jer ga ona ionako neće poslušati, ma bio to i sam vrhovni

liječnik. Dovoljno je njoj bilo pogledati kakvu ženu u

blagoslovljenom stanju, i već bi bez po muke znala kazati razmjere i

spol ploda pod srcem trudnice, i, s točnošću što je graničila s pravim

čudom, unaprijed je određivala ne samo dan nego i sat u koji će se

dijete roditi. Ponekad je, po izvjesnim znacima što ih samo ona

poznavaše, umjela pogoditi i reći kakav će značaj i kakve će

sklonosti imati dijete koje je na putu da ugleda svjetlo dana.

Vidi se eto kako je kumin život bio ispunjen ozbiljnim brigama

i silnim radom i naporom. Ali je kuma bila neobično poslena i

žilava, obdarena nevjerojatnom djelatnošću i neiscrpnom snagom,

pa iako joj je najveći dio dana prolazio u obavljanju dužnosti što

zapadaju u njezin zanat, a ostatak išao na pohađanje crkve, na mise i

ostale pobožnosti, ipak je nalazila vremena i za drugo. Kako je

rečeno, ona je na se preuzela da sretnoj obali dovede brod

Leonardove ljubavi prema Luisinhi i zaklela se da će istisnuti José

Manuela.

Počela je dakle onaj mali dio slobodnog vremena ulagati u taj

teški pothvat te je razvijala potmulu i neprestanu spletku protiv

suparnika svoga kumčeta. Kako je uživala prisno prijateljstvo i

povjerenje done Marije, nije propuštala ni jedne prilike da svojoj

prijateljici kroz uši provuče te ovo te ono čime bi joj omrazila José

Manuela; nije joj bilo ni teško, jer je on svagda koga uzimao na

jezik, a dona Maria, sa svojim parničarskim i zanovjetačkim duhom,

uživala u ogovaranju, dok je s druge strane, uvijek bila spremna da

100

se zakvači i za najmanju sitnicu.

Da vidimo jednu od spletaka što ih je kuma splela oko

protivnika.

Svi u ovome gradu znaju gdje se nalazi Kameno svetište18, ali

svi možda ne znaju čemu je nekoć služilo. Zacijelo je ondje stajala

slika kakva sveca pa su joj vjernici iskazivali pobožnost? Jest, tako

je. Ali zašto se i danas ne nastavlja to iskazivanje pobožnosti? Zašto

su se ograničili samo na to da u zidu sačuvaju kamenu udubinu, a

bez ikakve slike ili kipa i bez ikakva svjetlašca noću? Zašto svatko

samo prođe onuda a ne snimi šešir, ne prigne glavu i ne savije

koljeno?

Zatro se taj dobri običaj kao što su se zatrli mnogi valjani

običaji iz onih lijepih vremena: ljudi naprosto prestali da ih smatraju

dobrima te ih najposlije dokinuli. To je prvi razlog. A drugi razlog s

kojega je Kameno svetište prestalo biti ono što je bilo — sasvim je

policijske naravi.

Čitatelj koji dobro zna koliko su naši očevi bili gorljivi vjernici,

ljudi nadasve pobožni i bogobojažljivi, možda će se začuditi kad

pročita da je bilo policijskih razloga da se zatre jedno svetište. A

ipak je istina, i da je još na životu naš prijatelj major Vidigal, o

kojemu je bilo riječi na nekim mjestima u ovoj pripovijesti, mogao

bi posvjedočiti koliko je nevaljalaca uhvatio na djelu dok su

pobožno i skrušeno klečali podno toga svetišta.

Kad je prolazila procesija Križnog puta i kad bi užegli

svjetiljku na svetištu, otac obitelji što je živjela u susjedstvu uzeo bi

svoj plašt s kukuljicom, zovnuo sve ukućane i družinu, sinove, kćeri,

robove i sluškinje, te bi se s njima umiješao među svijet u ophodnji i

kleknuo na molitvu podno svetišta. Ali ako bi pobožni čovjek u

neopreznosti, zaboravio na stariju kćer što je klečala malo dalje za

njim, pa ako, utonuo u molitvu, ne bi osvrnuo glavu i pripazio,

moglo mu se dogoditi da se kući vrati s desetkovanom obitelji:

djevojka bi ulučila zgodu i krišom umakla s kakvim prepobožnim

kršćaninom što je, umotan u svoj plašt, još prije svega nekoliko

časaka klečao u blizini i usrdno se molio.

Takav događaj bijaše samo ostvarenje osnove o kojoj se dvoje

18 Oratorio de Pedra bijaše nekoć na uglu ulica Alfandega i Regente Feijó,

Zvali su ga »Kameno« jer bijaše od kamena, uzidano u zid, dok su druga, od drveta,

samo visjela na kućnim zidovima uličnih uglova. — Prev.

101

mladih dogovorilo dan prije, o Zdravomariji, kroz rešetke na

prozoru.

Ponekad, kad bi se vjerni skup zanio u skrušenosti i molitvi i

kad bi litanija iz svih grla ispunila ono mjesto pokajanja, začuo bi se

oštar i bolan krik koji bi prekinuo pobožno pojanje. Svi bi tada

jurnuli onamo odakle je dopro krik te bi našli kakva čovjeka

opružena na tlu i ranjena bodežom.

Nismo ni spomenuli nedužne šale i huncutarije što su ih

upriličavali derani i mangupi. Eto zašto smo, bez obzira na druge

uzroke, rekli da je bilo razloga policijske naravi da se dokinu

pobožnosti koje su se vršile pred Kamenim svetištem.

U doba kad su se događali prizori o kojima smo upravo

govorili Kameno svetište bijaše još na vrhuncu svoje slave. Dan-dva

poslije rođenja drugog djeteta Leonarda-Patake gradom se pronijela

vijest o velikoj sablazni što se zbila na tome klasičnom mjestu

sablaznî: jedna djevojka što je živjela s majkom, staricom bogatom i

pobožnom, izišla s njome na molitvu Pod Kameno svetište pa za

Križnog puta umakla i sa sobom odnijela crnu vunenu čarapu punu

zlatnika.

Mnogo se raspravljalo o tome slučaju, ne stoga što bi to u ono

vrijeme bilo neobično, nego zato što je u svemu ležala tajna: nitko

nije znao s kim je djevojka pobjegla.

Dona Maria, baš kao i svi, bijaše silno radoznala da razmrsi taj

čvor te je željno očekivala da čuje o raspletu, kadli joj u posjet dođe

kuma babica.

Dona Maria sjedila na klupici i preda se stavila velik jastuk za

čipkanje kojemu na rubovima bijaše zabodeno šest-sedam dužina

čipkaćih igala: baš se spremila da prione za posao. Do nje na

rogožini, okružena skupinom crnkinja, ropkinja done Marije, sjedila

Luisinha i čipkala.

Kad je kuma ušla, dona Maria odmah ostavi jastuk, mače s

nosa i podiže na čelo srebrom uokvirene naočale kojima se služila

pri radu, te, ni pet ni šest — smjesta prijeđe na slučaj oko kojega je

namatala misli. Kuma joj dade znak da otpremi Luisinhu i crnkinje

eda bi njih dvije mogle razgovarati po miloj volji. Kad su ostale

same, domaćica poče:

— I šta velite, draga prijo, na nesreću što je smjerila jadnu

staricu? Othranite i odgojite djevojku, okružite je svom pažnjom i

ljubavi, a eto čime će vam uzvratiti...! U moje vrijeme nije se tako

102

što događalo...

— Šta ćete, draga gospođo — dočeka kuma. — I sve to na

očigled onolikom svijetu. A još časak prije toga klečala je kraj

majke, odmah pokraj mene...

— Pokraj vas? Znači, bili ste ondje?

— Jest, bila sam... kamo sreće da nisam...

— I nitko — nastavi dona Maria — ne zna s kim je prokletnica

umakla...

Kuma se podrugljivo osmjehnu.

— Svakoga sam pitala — nadoveza dona Maria — I nitko mi

nije znao reći.

— Jer su svi bili slijepi kraj očiju...

— Kako?

— Ali ja nisam bila slijepa... a kamo sreće da jesam...

— Znači, vidjeli ste i znate tko je bio... — preuze dona Maria i

od radosti se promeškolji na svojoj klupici.

Pomisao da bi mogla doznati tajnu koju nitko ne zna svu je

ispuni zadovoljstvom.

— Ama tko je bio, kazujte. Htjela bih znati tko je odveo

djevojku i odnio novac...

— Reći ću vam — odgovori kuma pošto je najprije malko

oklijevala. — Reći ću vam, ali mi morate obećati da ćete sačuvati

tajnu, jer je slučaj jako ozbiljan.

— Pa znate me... kad meni što povjerite isto vam je kao da ste

spustili na dno zdenca.

Premda su bile same, kuma se naže doni Mariji te joj šapnu na

uho:

— Nitko drugi doli naš prijatelj... ona ništarija José Manuel...

— Ma šta mi kažete, prijo!

— Jest, vidjela sam ga — pritvrdi kuma i prinese dva prsta na

oči — vidjela sam ga ovim svojim očima što će ih zemlja izjesti...

Velim vam, bili su mi sasvim u blizini...

Dona Maria bijaše zanijemjela od čuda.

103

3.

Poraz

Posljednje kumine riječi bijahu za donu Mariju baš kao grom iz

vedra neba. Uzvrpoljila se stara na klupici, pogođena najvećim

razočaranjem.

— Eh, gospođo — uzviknu kad ju je minula prva uzbuđenost

— takvo što ne bi ni vragu paklenom na um palo! Eto zato se ja

držim starog pravila da ne vjerujem nikome tko nosi hlače... Bože

sačuvaj... Eto primjera koji neću tako lako zaboraviti.

Videći kakvo je raspoloženje u njezine subesjednice i da

započeto teče da ne može ljepše, kuma naumi iskoristiti prigodu

kako bi što bolje obavila svoje te nadoveza:

— Pa i što bi se drugo moglo očekivati od onakve ništarije...?

Od čovjeka koji i ne otvara usta za drugo doli da istrese kakvu laž i

kakav đavolski jezik ima! Bolje je čeljadetu da u vodu skoči nego da

se uzda u takva lupeža.

— Pravo kažete, prijo. Nikad nisam vidjela onakva lajavca ni

onakva lažljivca...

I zaista, nikad dotad nije dona Maria zapazila u José Manuela

svojstva što ih je sada tako jasno vidjela.

— Da sam ja mati one djevojke, podigla bih tužbu protiv

lupeža, pa bi on vidio svoje... A zato on ne dolazi ovamo, nije ga

bilo poodavno... mijesio je on i pripremao svoje...

Tek što je dona Maria izgovorila te riječi oču se kucanje na

vratima i glas José Manuela koji pita može li ući.

— Eto ga...! Kako rekoh, tajnu valju čuvati... ne želim da se

zna od koga ste je čuli... — požuri se kuma.

— Ne brinite — odgovori dona Maria — znam ja čuvati što mi

se povjeri.

Uđe José Manuel. Dona Maria koja nije običavala kriti svojih

osjećaja dočeka ga hladno; kuma, naprotiv, pozdravi ga veoma

usrdno:

— O, kakva li zadovoljstva nakon toliko vremena! Blažene oči

koje vas vide!

— Bio sam zauzet, imao sam poslova...

104

— Poslova... — dočeka dona Maria te izmijeni s kumom

značajan pogled.

José Manuel nađe se ponešto u čudu, ali nije osjetio da se išta

na nj nišani. Po običaju, nije htio propustiti priliku da istrese kakvu

laž.

— Jest, poslova — nastavi on. — Valjalo mi je obaviti ozbiljan

i krupan posao u koji sam upao, i dobro sam se namučio dok sam ga

odvalio. Žao mi je, ali vam o tome ne mogu pripovijedati jer je

posrijedi tajna.

Kuma pokrenu glavom kao da želi kazati: Gle, i opet će

potegnuti kakvu laž! Ali dona Maria koja još bijaše pod dojmom

maloprijašnjeg razgovora s kumom mišljaše da to José Manuel

smjera na onu otmicu te obori glavu i protisnu:

— Hm... razumijem...

Kuma zadrhta pobojavši se da bi dona Maria mogla s pričom

izići nasrijedu i da bi se o otmici moglo raspravljati još pred njom: u

tom slučaju zatekli bi je u laži, i sva bi joj spletka propala. Zato je

okrenula da José Manuela poteže za jezik, da kaže u kakav je to

ozbiljan i krupan posao bio umiješam; računala je da će on iznijeti

kakvu svoju laž te razgovor skrenuti s onoga o čemu nije željela da

se raspravlja dok je ona prisutna.

Ostavimo je malko u tome varakanju: neka ona mami José

Manuela da istresa laži, a mi ćemo se vratiti na drugo.

Od onog dana kad joj je mladi Leonardo izjavio ljubav,

Luisinha je počela opažati kako se u njoj zbiva neobična promjena:

mijenjala se ona naočigled, kako izvana tako i iznutra. Obrisi joj se

počeli zaobljivati: njezine ruke, dotad tanke i uvijek opuštene,

postajale punašnije i spretnije, skladnijih pokreta; ispunjali joj se

mršavi i blijedi obrazi i dobivali onu posebnu boju što se pokazuje

na ženskom licu samo u određeno doba života, glava, uvijek

oborena, sada se ljupko uzdizala; oči, dotad bez sjaja, počele se sjati

i krijesiti; djevojka je razgovarala, kretala se, pokazivala živahnost.

Mijenjale se isto tako i njezine misli; njezin unutarnji svijet,

dotad taman, uzan, štur i nenastanjen, dobivao je vidike, razmicalo

mu se obzorje, bivao svjetliji, i u njemu se nastanjivale tisuće i

tisuće slika, čas vedrih, čas sjetnih, ali uvijek lijepih.

Dotad ravnodušna prema svemu što se događa oko nje, sad kao

da je počela sudjelovati u životu i u svemu oko sebe; sate je i sate

provodila gledajući nebo — bijaše kao da je istom sada opazila da je

105

modro i krasno i da ga danju obasjava sunce a noću se osipa

zvjezdama.

Sve te promjene u djevojci i na djevojci, dakako, samo su

poticale Leonardovu ljubav. Momak je i prvi otkrio te promjene, ali

se jedra njegovih nada nisu nimalo nadimala, iako je ljubav u njemu

rasla.

Poslije one izjave nije uznapredovao ni za nokat, jedino što ga

je možda sokolio bijaše neka crven što bi Luisinhi izbila na

obrazima kad bi se — a bivalo je to sasvim izrijetka — njegov

pogled susreo a njezinim. Ta mršava žetva samo mu je danomice

podjarivala u duši mržnju na José Manuela, u kome je gledao krivca

za to svoje sporo napredovanje.

Sada, pošto smo dali ova objašnjenja, možemo se vratiti našoj

kumi i nastaviti prizor što smo ga prekinuli onako naprečac.

Kako je kuma upela da im José Manuel pripovijeda o nadasve

tajnom poslu u koji bijaše umiješan, čovjek se naposljetku privolje:

— U redu — najposlije će on — pričat ću ako mi obećate da će

sve ostati među nama.

— Samo se po sebi razumije, nije potrebno ni da spominjete.

Onim protivljenjem i skanjivanjem da pripovjedi svoje

tobožnje tajne José Manuel zapravo je samo zatezao kako bi imao

vremena da smisli laž koju će im istočiti. A kuma je s time računala.

— Znate li — poče on. — da su me neki dan pozvali u dvor?

— Ah, pričajte! — uzviknu kuma.

— Eto posljetka! — dočeka dona Maria. — Nije dakle trebalo

čekati da se plati na drugom svijetu, nego još na ovome!

— Šta to! Kakav posljedak! — u čudu će José Manuel.

— Ništa, ništa, samo nastavite.

José Manuel uze nadovezivati na one prve riječi što su mu

izišle na usta te sklepa prilično otužnu priču punu neukusnih laži,

kojih sad nećemo prenositi da ne dotužujemo čitatelju. Ali nije

sasvim udovoljio željama kume koja je htjela da razgovor skrene s

opasnog područja, to jest što dalje od otmice one djevojke.

Kad je dovršio priču, José Manuel obrati se doni Mariji da mu

objasni one nejasne ili dvosmislene riječi što ih je maloprije

izgovorila nišaneći na njega. Videći kamo je sve krenulo, kuma nađe

da joj je vrijeme poći, te se odmah i oprosti, a na odlasku je doni

Mariji uputila pogled kojim kao da je moli i kazuje: Nemojte me

odati.

106

U početku je dona Maria htjela očuvati tajnu, ali najposlije nije

više mogla izdržati te je na José Manuela osula paljbu kazujući kako

sav grad bruji i negoduje zbog strašne sablazni što ju je on počinuo

otevši čestitu djevojku, iz čestite obitelji.

Čovjek zinuo od čuda, nije vjerovao rođenim ušima, te se kleo i

preklinjao da je nedužan i da nema ništa s tim događajem. Ali sve

uzalud, ništa mu nije pomoglo;

Dona Maria ostajala uporna u svome, pokazala se ona kao žena

koju nitko ne može obmanuti.

— Da sam ja u kakvu rodu s onom djevojkom — govorila dona

Maria — slabo biste se proveli.

Naposljetku je svoje slovo i bujicu prijekora završila rekavši

svome gostu da je i previše opasan čovjek a da bi ga mogli primiti u

čestitu obitelj.

José Manuel iziđe sasvim postiđen i zbunjen, i samo se pitao

čije li je to maslo i tko mu je zamijesio tu kašu.

Dona Maria bijaše silno zadovoljna: kako je u značaju imala

dobranu mjeru čestitosti, smatrala je da je pravo uradila što je

prekinula s onakvim nečasnim čovjekom. A José Manuel, kako je

kuma i predvidjela, bijaše izgubio sav ugled.

107

4.

Meštar molitava

Sve što se dogodilo u kući done Marije i na glavu mu se

oborilo, silno je zbunilo José Manuela. Razabrao je da ondje ima

neprijatelja, bio tko mu drago, jer sve ono, kazivaše on u sebi, nije

ništa drugo doli spletka i mreža u koju su ga sapleli. Samo je to

posrijedi, to i ništa drugo, a na njemu je sada da otkrije neprijatelja.

Ali ga nije mogao pogoditi, ma koliko se dovijao i domišljao.

Po vrsti spletke jasno je vidio da su joj povod njegove namjere

što se tiče Luizinhe i da su ih pročitali; počela je u njemu kopkati

sumnja da zacijelo ima suparnika. Među onima što su se navraćali u

kuću done Marije nije vidio nikoga za koga bi mogao reći: Eh, taj

je! Često mu je glavom prošla misao; Da nije možda mladi

Leonardo? Ali je naposljetku zaključio da je taj nesposoban za

onakvo što.

Eto, takve su spletke kad ih splete majstor spletkar: čovjek

rukama dodiruje neprijatelja a ne vidi ga, i ništa ne sluti! Odakle god

došao udarac, valja priznati da je smjerio da već i ne može bolje: u

očima done Marije, koja je i u svojim naklonostima i u mržnji išla u

krajnost, neće se tako lako oprati crni José Manuel.

Ali on nije bio od onih koji će se samo tako okaniti borbe: nije

on izgubio hrabrost, nego je odlučio da prione za djelo.

Jedinstvenim stjecajem prilika, kao što je Leonardo našao u kumi

zagovornika i saveznika, našao je i José Manuel odvjetnika koji će

braniti njegovu stvar.

Hajde da kažemo čitatelju tko je bio odvjetnik José Manuela.

U vrijeme ovih događaja bijaše neobičnih ustanova u Rio de

Janeiru; jedne su bile na glasu zbog svoje svrhe, a druge uživale

ugled zbog svojih sredstava. U svome djetinjstvu imali smo još

prilike vidjeti ostatke jedne od njih; bila je to ustanova meštra

molitava.

Učitelj u molitvama ili, kako su ga službeno zvali, meštar

molitava uživao je u ono vrijeme jednako poštavanje kao i školski

učitelj. Osim uvažavanja kojim inače bijahu okruženi učitelji, još im

je osobita okolnost išla u prilog i pridonosila njihovu ugledu: bijahu

108

oni mahom starci i slijepci. Kako ih nije bilo mnogo, imali su pune

ruke posla i prilično su zarađivali. Išli su od kuće do kuće te djecu,

crnčad i služinčad poučavali u molitvi.

Meštar molitava nije imao posebne odjeće: nosio je ruha kakvo

su nosili i drugi, te se od ostalih razlikovao po tome što mu je iz

jednog džepa uvijek virila strašna palica kojom bijaše oboružan —

jedino njegovo pomagalo u poučavanju.

Kad bi takav meštar ušao u prostoriju koju su mu dali da u njoj

poučava, sabrao bi oko sebe, u polukrug, sve svoje učenike, izvukao

iz džepa strašnu palicu, prislonio je uza stolicu na kojoj je sjedio — i

pouka bi počela.

Meštar bi naglas, sasvim razgovijetno i polako, uzeo izgovarati

Pelo sinal19 a svi bi ga učenici pratili u koru. Što se tiče križanja,

mogli su učitelja varati kako hoće, i gotovo su ga uvijek varali; ali

kad je posrijedi bilo da se ponavljaju riječi — e, tu nisu smjeli

varati, jer mu uho bijaše tako izvježbano da je, ma koliko učenika

imao, odmah među onim mnoštvom glasova znao koji se to usudio

propustiti ovu ili onu riječ. Smjesta bi obustavio pouku te krivca

obdario dobranim brojem udaraca palicom, koji nisu niukolike

opovrgavali onu narodnu koja veli: udara baš kao slijep.

Kad bi se završio taj obred, nastavljala se pouka, a nakon svake

pogreške valjalo je početi molitvu iz početka.

Kad bi najposlije završili Pelo sinal — a zbog čestih prekida

trajalo bi to dobrano pol sata — učitelj bi sam, uvijek glasno,

razgovijetno i polako, izgovarao drugu kakvu molitvu koju je imao

na rasporedu; ponavljali bi je za njim svi učenici, glasom koji ne

bijaše ni govorenje ni poj, a na svaku bi pogrešku, zna se, uskočila

palica da odbroji svoje. Za jednom molitvom dolazila druga, pa sve

tako redom, dok se pouka ne bi završila pjevanom litanijom.

Na odlasku bi starac od gospodara kuće dobio napojnicu.

Kako je u kući držala priličan broj služinčadi, to je i dona

Maria, kao, uostalom, i svi koji bijahu u sličnim imovnim prilikama,

imala svog meštra molitava. Bio je to slijepac čuven s velike

strogosti prema učenicima i zato jedan od najtraženijih, jer se to

svojstvo u ono vrijeme cijenilo iznad svega: Imao je on i drugih

vrijednosti, a napose je slovio kao izvrstan provodadžija.

19 Pelo sinal de Santa Cruz (»Znakom Svetog Križa...« itd) — riječi kojima se

počinjala kratka molitva što su je izgovarali vjernici kad bi se prekrižili. — Prev.

109

Toliko o odvjetniku José Manuela valja naime znati da je

ocrnjeni lažac u tome čovjeku našao sebi advokata i saveznika.

Već je i prije José Manuel pomišljao na njega, a sada gdje je

zapao u molitvu, nije gubio vremena nego se odmah obratio njemu.

Izložio mu je što je i kako je, obavijestio ga o svojim namjerama i

zamolio ga za pomoć. Nije propustio istaknuti kako ima i suparnika

s kojim se valja boriti, i to opasna jer je nepoznat. Starac je sve

saslušao, a onda zatražio nekoliko podrobnijih obavijesti.

Naposljetku, pošto je neko vrijeme premišljao, reče:

— Znam već s kime mi se valja dohvatiti...

— S kime to? — pužuri se José Manuel.

— Ništa, samo ti mirno idi i ne brigaj za ostalo.

— Ama, čovječe, potreban je silan oprez. Tko god bio taj moj

suparnik; svakako je vraški lukav...

— Ah, koješta... u te se poslove ja razumijem bolje u snu

negoli drugi na javi i, premda sam slijep, vidim bolje negoli drugi

zdravim očima.

— Razbih glavu dovijajući se tko je, i neću imati mira ni

počinka dok ne otkrijem tko se to prtlja u moje poslove... Lukavo je

smislio, spletku onaj tko je meni na vrat naprtio otmicu one

djevojke...

— Nisam ni ja manje lukav, vidjet ćemo tko će koga

nadmudriti.

To im bijaše razgovor. Pozdraviše se, a slijepac onda prionu na

djelo.

Valja nam obavijestiti čitatelja da može smatrati, ako i ne

propalim, a ono svakako temeljito uzdrmanim ono poda što svoj

lagum podmetne onako vješta ruka kakva bijaše u toga meštra

molitava; i zaista bi spletka protiv njegova štićenika odmah pala u

vodu da se na drugoj strani nije nalazila kuma, a ona, zna se, ne

bijaše mačji kašalj.

Starac je počeo odmah postupati po propisu: već prvo

poslijepodne kad je išao poučavati u kući done Marije svrnuo je

razgovor na onu otmicu te kazao kako je upućen u cio slučaj i kako

zna tko je počinitelj toga nedjela. I dona Maria reče da zna tko je

otmičar i da ga veoma dobro poznaje. Starac se samo nasmiješi i,

kao da sumnja, protisnu značajno:

— Ma nije moguće...

Dona Maria namršti čelo, skide naočale te uzviknu:

110

— Mislite da ne znam i da nisam upućena...? Ta manite,

prijatelju... znam tko je, dobro ga poznajem. Lupež vam je to u

svetačkom ruhu, i neće mi taj u kuću stupiti, osim ako jednog dana

ne postanem tamničarka.

— Jest, jest, gospođo — preuze slijepac — ali vi ipak ne znate

toga čovjeka; u sve sam ono dobro upućen, i mogu vam reći da ga

zaista ne znate.

— Ma kako ga ne bih znala kad su mi vijesti iz najpouzdanijeg

izvora! Uostalom, ništa lakše doli provjeriti tko ima pravo a tko

krivo. Eto, recite tko je.

— E, to nikako — povika slijepac i brzo ustade. — Ne izdajem

ja ničije tajne.

Dona Maria ginula od radoznalosti, ali koliko god upela, nije

mogla ni riječi izvuči iz starca, koji, da bolje odigra svoju ulogu,

odmah ode, pokazujući kako ne želi nastaviti razgovor.

Ako i nije postigao ništa drugo, starac je barem uspio da u dušu

done Marije posije sumnju, a to José Manuelu bijaše glavno: zasad

nije ni očekivao više.

111

5.

Preokret

Dok se sve to zbivalo, važan je i tužan događaj unio krupnu

promjenu u Leonardov život i prevrnuo ga iz temelja: kum se teško

razbolio.

U početku se boljetica činila beznačajnom, i kuma, koju su

prvu pozvali, mišljaše da će sve nestati za dva-tri dana pošto se

bolesnik nekoliko puta okupa u vodi s ružmarinovim uljem. Ali taj

naputak nije donio uspjeha, bolest je ostala. Tada su se obratili

ljekarniku kuminu znancu koji je svojoj mušteriji — sa zakonskim

dopuštenjem ili bez njega, ne znamo — dodao još i liječničku.

Bio je to starac rodom iz Porta a nastanjen u Riju već mnoge i

mnoge godine, tako te je svojim zvanjem zgrnuo priličan novac. Tek

što je došao i vidio bolesnika, izjavio je da će ga izliječiti u malo

dana: dovoljno je da bolesnik proguta nekoliko pilula koje će mu on

poslati iz svoje ljekarne. Uvjeravaše da je to izvanredan lijek, možda

nešto skup, ali kad je posrijedi čovječji život, onda ništa nije skupo.

Kumu doduše nije uspio uvjeriti, jer kad je ona čula to o pilulama,

samo je skupila obrve.

»Pilule, hm«, u sebi će ona. »Kamo one dođu, boljke po zlu

pođu, ne vjerujem ja u njih. Nisam još vidjela da je itko izmakao

kad za njima posegne.«

I navriješe joj suze na oči.

Ode ljekarnik s Leonardom, koji se ubrzo vrati s pilulama.

Kuma ih pažljivo promotri, zavrtje glavom te će u sebi:

»Mišljah da će mu propisati kakvu kupelj; po mome, ružmarin

bi mu pomogao.«

Imala je donekle pravo, jer kad izminuše tri dana, a pošto je

primio svete sakramenate, kum predade dušu Kralju vjekova komu

sve živi.

Još istog dana pozvaše donu Mariju, a ona se pojavi s

Luisinhom i cijelim odredom crnčadi. Došlo je i nekoliko susjeda.

Svi su se lijepo smjestili na verandi, posjedali na dugi jastuk i

zašli u ugodan razgovor, raspleli žalobnici o svemu i svačemu, a

neki se bogme i slatko smijali, kadli se odjednom otvoriše vrata i

112

unutra stupi kuma, s rupčićem na očima, jecajući i plačući:

— Dobro sam ja govorila da ne treba vjerovati pilulama...

nisam još vidjela da su kome pomogle... Jadni kum... čovjek tako

dobrostiva srca da nije nikad ni muhi naudio...

Te kumine riječi bijahu znak svima nazočnim da im valja

okrenuti u žalost, te svi udariše u plač i lelek.

Kumova smrt bijaše težak udarac Leonardu; u svome jadu

skupio se na jastuku, s glavom gotovo na koljenima, primakavši se

sasvim prirodno, ne namjerno, nego jer ga je bol smućivala, posve

Luisinhi. Međuto su ostali nastavili plakati u koru kojim je dirigirala

kuma, ali se nisu zadovoljavali samo plačem, nego su ovdje-ondje

protiskivali povike u čast i slavu pokojnika.

— Uvijek je bio dobar susjed... nikad među nama nije bilo ni

najmanje zadjevice — reći će jedna iz tužnog zbora.

Bila je to zloguka susjeda, ona koja je kazivala da će Leonardo

završiti na vješalima i s kojom se kum zbog toga znao porječkati.

— Bio je dobra duša — govorila dona Maria — mogao je biti

uzor svakome onom tko bi da ima mirnu savjest i plemenitu dušu.

— Ja koja sam ga dobro znala — javila se kuma — mogu reći

koliko je bilo valjan i čestit, ma pravi svetac u spodobi grešnika.

— Dobar i pouzdan prijatelj...

— I nadasve bogobojažljiv...

Tako su nastavili neko vrijeme, a onda se jedni pozdraviše i

krenuše, a drugi ostadoše da još malo posjede. Najposlije utihnuli

jecaji, a dona Maria, sveđer otirući oči, već ovoj ili onoj gospođi do

sebe potanko objašnjavala genealošku povijest svakoga od svoje

crnčadi.

Naposljetku se svi razišli kućama osim done Marije, njezine

pratnje i kume koja je vodila kuću od dana kad se kum razbolio.

Primicala se noć. Upališe svijeće oko mrtvaca i pristupiše

poslovima koji bijahu u običaju u takvoj prilici.

Dona Maria i kuma ulučiše zgodu da porazgovore, sasvim

potiho, o onome što ih je zanimalo.

— Zacijelo, gospođo — poče dona Maria — naš znanac nije

umro a da nije ostavio oporuke. Nije valjda ostavio kumče bez ičega

na svijetu, a drugi da uživaju plod njegove muke.

— Nikad mi — odgovori kuma — nije govorio o tome, ali

kako su to poslovi o kojima se ne govori, možda je...

— Ne bilo naodmet malko potražiti... možda je oporuka u

113

kakvoj ladici; Nemoguće je da pokojnik nije ništa odredio u pogledu

ostavštine. I sama sam mu toliko puta savjetovala da sastavi

oporuku.

— Pravo velite, dona Maria, i ja mnim da je štogod napisao.

I njih dvije uzeše tražiti po ladicama velike komode što se

nalazila u pokojnikovoj sobi. Dok su one tako prekapale, Luisinha i

Leonardo zavezli u razgovor ili u sašaptavanje, kako se to obično

kaže. Ne mogu prenijeti čitatelju to o čemu su razgovarali, jer ni

sam ne znam; zacijelo je djevojka tješila momka u boli koja ga je

snašla smrću njegova voljenog kuma.

Najposlije dvije gospođe nađoše oporuku, na svoje najveće

zadovoljstvo.

Vratile su se na verandu i našle dvoje mladih u umilnu

razgovoru. Kad ih vidje, kuma se nasmiješi, a dona Maria,

pomislivši i sama da djevojka tješi momka u njegovoj tuzi, reče

raznježena:

— U nje je jako dobro srce!

— Ni njegovo nije gore — dočeka kuma.

A onda namjerice nadoveza:

— Baš bi bili lijepi par!

— Oh, gaspođo — prostodušno će dona Maria — ostavite

malu, još je rano za nju...

— I ne velim: sada — preuze kuma — nego u svoje vrijeme.

Dona Maria pokaza smiješak koji nije bio nemio kumi. Svrnuše

razgovor na drugo.

Minula noć, a ujutro krenu od kuće pogrebna povorka sa svim

uobičajenim formalnostima. Poslije toga valjalo je riješiti važno

pitanje: kod koga će stanovati Leonardo? Oporuka, koju su otvorili

toga istog dana, riješila je to pitanje. Kum je odredio Leonarda za

nasljednika cjelokupne imovine. Kuma je o tome obavijestila

Leonarda-Patacu, i stari dođe po sina. Momku nije bila baš po volji

ta pažnja — sva je prilika da se sjetio kako ga je onaj strašni udarac

nogom natjerao da pobjegne od kuće. Osim toga, rijetko je kad i

vidio oca odonda i sasvim se odvikao od njega. Ali nije bilo druge,

valjalo je poslušati i poći s ocem kući. Ondje je momak našao svoju

malu polusestru i njezinu majku, a svoju maćehu.

Kao čovjek koji se u to razumije, Leonardo-Pataca počeo je

raditi na tome da se izvrše odredbe oporuke, i ubrzo je sve uredio.

Valja spomenuti: ako su se glasovi što su za brijačeva života

114

kružili o veličini njegove imovine općenito smatrali kao pretjerani,

poslije njegove smrti pokazalo se da su zapravo bili ispod stvarnosti,

jer je kum ostavio nekoliko tisuća cruzada sve u zlatnicima i

srebrnjacima, koji su, pošto je izuzeto nekoliko beznačajnih legata,

pali u ruke Leonardu-Pataki kao nasljedstvo njegova sina.

Prvih dana sve je u kući sudskog izvršitelja išlo da već i ne

može ljepše i bolje, iako, da kažemo po istini, još od prvog časa

mladi Leonardo nije osjećao nikakve simpatije prema objektu nove i

posljednje očeve ljubavi.

Kuma je zaključila da ona mora nadomjestiti brijača u ljubavi

prema kumčetu, te je odlučila stanovati s njime u kući Leonarda-

Patake, kraj svoje bratučede i njezine kćerkice. Leonardo-Pataca,

koji bijaše popustljiv čovjek, nije vidio razloga da se to ne ostvari,

pa se tako našla na okupu sva obitelj.

Kako rekosmo, sve u početku bijaše sámo smilje i kovilje.

Mladi Leonardo i kuma i nadalje su išli u posjete doni Mariji;

momak i djevojka, recimo odmah, nisu više krili svojih osjećaja,

iako se, na drugoj strani, José Manuel nije odrekao svojih nada,

nego je i dalje snovao svoje i radio uz pomoć slijepog meštra

molitava.

Malo je vremena potrajao mir u kući Leonarda-Patake.

Chiquinha (nismo valjda zaboravili da se tako zvala kumina

sestrična) poče pokazivati nesnošljivost prema svom pastorku, a

kako on, rekosmo, nije prema njoj nikad ni osjećao simpatije, u kući

nastadoše svađe i zadjevice kojima ne bijaše kraja. Njih se dvoje

svaki dan kvačilo za kakvu sitnicu, i tako je u kući zavladao razdor i

nesloga i sve išlo naopako. Leonardo-Pataca i kuma kušali su ih

izmiriti, ali uzalud: protivnici bijahu nepomirljivi, i često bi

posrednik izvukao kraći kraj, jer bi se protiv njega okrenuo onaj

komu nije držao stranu. Kad bi, na priliku kuma dala za pravo

Leonardu, odmah bi se njezina sestrična uzela jadati kako je tetka

ostavlja i priklanja se kumčetu; a kad bi dala za pravo Chiquinhi,

onda bi Leonardo povikao kako je teško sinu bez majke, jer su svi

protiv njega. Isto se tako događalo i Leonardu-Pataki kad bi se

umiješao da ih umiri.

Sve je u kući krenulo naopako, i samo se mogao čekati dan u

koji će nastati lom.

115

6.

Još veći jadi

Jednog dana Leonardo se vratio kući strašno izmučen i bijesan.

Bio je u posjetu kod done Marije, proveo s njome mnogo vremena a

Luisinha se nije pojavila — ukratko, mlatio je praznu slamu

nekoliko sati te mu se valjalo vratiti a da ne vidi djevojku.

Tko je bio zaljubljen pa morao debele sate podnositi blebetanje

kakve starice i odobravati joj u svemu da bi joj ugodio i ostao u volji

— tko je mučio takve muke u jedinoj nadi da s nekim izmijeni brz

pogled, prikriven smiješak ili što na tu priliku, a nije mogao

udovoljiti ni najskromnijoj želji, taj će priznati da je Leonardo imao

potpuno pravo ljutiti se, i oprostit će mu njegove postupke.

Ali ima na ovom svijetu jako sitnih zajedljivih i nastranih

dušica kojima je užitak potpirivati tuđi bijes, dotuživati čovjeku kad

je ljut, bockati ga i na jade mu uzjahavati kad je nezadovoljan ili

tužan, i što je čovjek raštimaniji, one će ga to više kljucati i

podjarivati. Takva bijaše i Chiquinha, gazadarica Leonarda-Patake.

Otkad su svi stanovali zajedno, nije propuštala ni jedne jedine

prilike, da zadirkuje i kinji jadnog momka koga je zamrzila i

naprosto nije ga prestajala gristi i na njemu brusiti jezik. A

Leonardo, koleričan i nenavikao da mu tko prigovara, samo je

bjesnio; ta i kad bijaše dobro raspoložen, kuća je odzvanjala od

svađe, pa možemo zamisliti kako se tresla kad je bio ljut. I još s

pravom!

Kad ga je Chiquinha vidjela gdje ulazi mrzovoljan i nikom ne

kazuje ni Dobra večer ni Pomoz Bog, zlobno se podsmjehnula i

promrsila kroza zube, ali tako da se moglo čuti:

— Sretnije je jutro od večeri, nadajmo se da će sutra biti

vedrije.

Razabrav kamo smjera ta strijela, Leonardo u ljutnji učini tako

nagao i nesretan pokret kad je sjedao te je bacio na pod jastuk za

čipkanje što se nalazio kraj njega; zamrsili se konci, zakoturala se

klupka, a čitava pregršt čipkaćih igala razletjela se na sve strane. Za

veću nesreću, jastuk bijaše nedovršeno djelo Chiquinhino, a ova je

puno držala do svoga ručnog rada. Odmah je skočila sa svog mjesta

116

kao da su je šilom podboli, uskipjela silnim bijesom, podbočila se

obadvjema i zagrmjela, prateći riječi mahanjem glave:

— Može te stid biti...! Doći s ulice sa svojom prokletom

zlovoljom, baš kao bijesan pas, pa mi namjerno, jest, baš namjerno,

upropastiti trud i muku, samo da mi se napakosti! Ponaša se

gospodin kao da je gospodar cijele kuće, i ni za što ne mari i ne

gleda nego gazi sve odreda...! I još bih razumjela da mu je čeljade

barem šta skrivilo...!

Leonardo je sve saslušao ne prekidajući je i nastojeći da

suspregne bijes, ali kako je ona, čini se, zastala samo da predahne pa

da onda iznova uduši, on uzvrati, glasom što je podrhtavao od

skupljena bijesa:

— Ne miješaj se u moje, jer se ni ja ne miješam u tvoje; ako

sam zlovoljan...

Ali nije dospio dovršiti, jer ona odmah uskoči da ga presiječe i

pobije njegovim razlozima:

— Ah, to i jest ono! Zlovoljan si valjda zbog odore što ti je

kane navući...! Ili možda zbog broda na koji te hoće ukrcati...! Ili,

još ponajprije, zbog majora Vidigala...!

— Već sam ti rekao...

— Šta rekao! Nisam ja tebi rekla još ni polovinu... nesretno

zaljubljeni glupane...

Te su riječi djelovale poput iskre u bačvi baruta. Leonardo

priđe Chiquinhi sav zapjenjen od bijesa; stisnuo je šake i poprijetio:

— Laneš li još samo jednu, mogao bih se zaboraviti, i biti će

čuda! Uostalom, odakle ti pravo da se na me dereš? Ako si žena

moga ćaće, gazdarica ili šta već jesi, meni nisi ništa...

— A ti... vidi se šta si, ne možeš sakriti da si od piljarskog

roda! — uzvrati Chiquinha ustobočivši se i ne uzmičući ni koraka.

Leonardo-Pataca, koji se nalazio negdje u kući, brže-bolje

pojuri onamo kad je čuo viku te zateče dvoje protivnika u

neprijateljskom stavu; kad je vidio gdje sin diže ruku na obožavani

predmet njegove posljednje ljubavi, nije se ni časka sustezao da ga

nemilo ospe:

— Lupežu i skitnico...! Misliš valjda da si još u kumovoj kući

iz koje si ispao...! Ovdje valja poštovati ukućane, jesi li razumio! A

ne budeš li ih poštovao... jednom sam ti već dao nogom u tur, davno,

pa ću i drugi put... a bit će ovaj put zauvijek...

— Ne bih nikad pomislila da je takav — upade Chiquinha

117

obraćajući se Leonardu-Pataki i dolijevajući ulje na vatru. — Nisam

nikad mislila da ću ovdje biti izložena takvim uvredama...

— Nemoj se osvrtati, kćerce, lupež je to i skitnica koga ću ja

već naučiti redu... I za manje sam ja njega znao izdevetati, a nekmoli

za to...

— Za nju...! — otrže sin. — I vrijedi, vidjet ćeš: uzvratit će ti

ko Ciganka...

— Sigurno mu nikad neću uzvratiti onako kako mu je uzvratila

tvoja mati! — bijesno će Chiquinha na tu uvredu.

Leonardo-Pataca više nije vladao sobom. Kakav li ga je val

zapljusnuo nakon tih nekoliko riječi! Kakvo more gorkih uspomena!

— Čekaj, lupežu, pokazat ću ja tebi...! — povika zajapurivši se.

I uskoči u pokrajnju sobu te učas izletje odande oboružan

službenim mačem i pojuri na sina. Valja napomenuti da mač nije bio

isukan, nego je stajao u koricama.

— Nemoj zbog mene gubiti glave! — zapomaga Chiquinha

uhvativši se za pamučnu noćnu košulju što ju je sudski izvršitelj

imao na sebi u taj dramatski čas.

Ali suvišan bijaše njezin strah, jer je momak — videći gdje je

sve krenulo naopako i osjećajući nagonski strah od oca nakon onoga

slavnog udarca nogom koji mu se nije istro iz pameti — zaključio da

je bolje maknuti se odande pa se i maknuo: izletio je na ulicu i

žestoko zalupio kućnim vratima.

— Ah, razbojniče — zareža Pataca — kosti bih ti prebio...

Tek što je Leonardo pobjegao, eto kume; ona je, naime, bila

odsutna dok se sve to zbivalo. Nije pravo ni skinula mantillu, kadli

ugleda glumce što su još ostali na sceni posljednjeg prizora te ih

upita kakva se to drama odigrala.

— Opet jedna od uobičajenih besramnosti tvoga predragog

kumčeta — odgovori Chiquinha koja se još nije umirila.

— Ali bi ga ovaj put skupo stajala — pritače Pataca.

— Zar ste, kume, htjeli s mačem na momka? — ozlojeđeno će

kuma.

— Nego! Lupež prokleti!

— A zašto? Je li koga ubio? Je li kuću zapalio? Teško li je

djetetu bez majke...! Ništa se ne bi dogodilo da sam ja bila ovdje,

mogu glavu dati!

— Jasno! — dočeka Chiquinha. — Ti bi odmah na njegovu

stranu, kao i obično! A zašto je bez majke? Prohtjelo se njoj poći s

118

drugim, briga nju za dijete!

— Sve su to priče! Nitko nije bez grijeha...

— Čujte, gospođo! — upade Pataca. — Ne može tako, jer onda

nikad mira u ovoj kući: istom prođe jedna svađa, i eto već druge...

Šta će reći susjedi? Ta ovo je kuća jednog službenika Pravde...

— Dobro, dobro, a gdje je momak? — pretrže kuma.

— Kamo ste ga sakrili?

— Otišao je, i ne vjerujem da će ikad više ovamo.

— Lijepo, nema šta! Ali ne može to tako! Otjerati momka od

kuće... A, ne! Nije on nikakva šuga ni prosjak; ima ono što mu je

kum ostavio.

— Odande mu i dolazi svako zlo, a sad mu još i to udarilo u

glavu.

— Jadni dječak! — reče kuma jadajući se. — Pod nesretnom se

zvijezdom rodio.

I ponovno namjesti mantillu te suznih očiju iziđe tražiti

Leonarda.

Kad je izišla, dočekaše je tri-četiri susjede što su izvirile na

prozore.

— Šta su momku učinili?

— Šta je to bilo, gospođo kumo?

— Prošao je ovuda, a bogme je trčao da ga ni hrt ne bi stigao.

— Ostavite me, ostavite — odgovori kuma — neće se ovo

dobro svršiti.

119

7.

Lijek jadu

Jadni je momak, kako rekosmo, izletio na vrata i zabrzao niz

ulicu, a sve se ponekad osvrtao, u strahu da se možda nije za njim

natisnuo otac s mačem kojim želi dočeti djelo što ga je počeo

udarcem nogom. Grabio je momak krupnim koracima, sve dok se

nije dohvatio predgrađa zvana Cajueiros.20 Umoran i zadihan, sjeo je

na hrpu kamenja, i da ga je tko vidio tako tužna i zabrinuta, rekao bi

da on to rasuđuje o položaju u kojem se našao i dovija se kojim mu

putem valja krenuti.

Ali bi se krupno prevario tko bi tako sudio; momak se duhom

nalazio na ugodnijem mjestu: u glavi mu bijaše Luisinha. Ono jest,

dok je namatao misli o njoj, u pameti mu uskrsavaše i slika

strašnoga José Manuela, i tu je objašnjenje izvjesnim pokretima

nestrpljivosti što se mogahu vidjeti na njemu.

Prilično je vremena tako sjedio i razgađao, kadli ga odjednom

trže smijeh što je dopirao iza obližnje živice. Protrnuo je od glave do

pete: učinilo mu se, eto, pročitali su misli što su mu prolazile

mozgom te mu se sada smiju.

Okrenuo se, ali nije ništa vidio. Hvatajući uhom one provale

smijeha, poče tražiti te ubrzo ugleda, za povišom živicom,

društvance momaka i djevojaka što su se, sjedeći na rogožini oko

ostataka gozbe, radoznalo nadnosili nad dvojicom kartaša koji su,

umašćenim i zgužvanim kartama, dovršavali zamršenu partiju

briškula. Smijeh što mu je dopro do ušiju dolazio je odatle što je

jedan od njih bio »tropa«.

Kad je vidio one ostatke gozbovanja, skromna doduše, prisjeti

se da je otišao od kuće baš kad se imao postaviti stol, i odjednom

oćutje kako mu nešto zavrće u želucu. Ne hoteći drugima smetati u

njihovoj zabavi, naumi se vratiti, kadli jedan od kartaša podiže

glavu, i Leonardo u njemu poznade starog druga — bivšeg

ministranta iz katedrale. Unatoč tome htjede se povući, ali već

kasno: kako se pokrenuo, kartaš ga opazi i poznade.

20 To nekadašnje predgrađe danas je četvrt Gamboa, u kojoj t sad ima ulica

Cajueiros. — Prev.

120

— Hej, Leonardo! Kakav te val bacio u ovaj kraj? Mišljah da ti

je đavo već oglodao kosti, jer se nisi pokazao od onoga prokletog

dana kad nas je prištinuo meštar ceremonija.

Leonardo priđe društvancu, pozdravi se sa starim drugom i s

ostalima, a oni ga pozvaše da čalabrcne od onoga što je ostalo. Htio

se on »cifrati«, ali nije bio podoban za to. Jedna ga djevojka posluži

jelom i dok se završila briškula, on se baš lijepo nabokao.

— Hajde, isprazni tu bocu što je ostala — reče mu prijatelj —

pa mi kaži ima li to vino isti okus kao ono što smo ga zajedno

ispijali iz vrčića u katedrali, na očaj mome ocu i na bijes meštra

ceremonija.

Kad je Leonardo namirio burag, i kartaši su dovršili igru.

Pozvao je tada druga u stranu te ga upitao:

— Kakvo je to društvo? Tko su ti oni?

— Hja, moji ljudi.

— Tvoji ljudi?

— Jest. Zar ne vidiš onu garavušu?

— Vidim... pa šta?

— Šta... šta... Eto!

— Znači, oženio si se?

— To nisam... pa i čemu?

— Ah...! Imaš djevojku...

— A ti?

— Ne dâ mi se ni govoriti... umro mi je kum.

— Čuo sam.

— Prešao sam ocu... kadli se odjednom, baš danas, posvadih s

onom njegovom, a on ti odmah za mač pa na me, ali sam strugnuo.

Došao sam pa čuo smijeh...

— Ostalo znam... I tako, sada nemaš kamo?

— Išao sam da vidim...

— Da vidiš... šta?

— Da vidim bih li gdjegod...

— Gdjegod ... a šta?

— Ne znam ni sam...

I prasnuše u smijeh. Kad nam je samo osamnaest ili dvadeset

godina na plećima, a to je teret još sasvim lak, onda preziremo

prošlo, rugamo se sadašnjem i bezbrižno se prepuštamo slijepoj vjeri

u sutrašnji dan, a to je najbolji dar što ga daje mladost.

— Znaš li šta! — nastavi Leonardov prijatelj. — Hajde s nama,

121

nećeš se pokajati.

— S vama... a kamo?

— Kamo... Ti imaš valjda bolji izbor? Ti kao da se nešto

prenemažeš?

Noć se bližila.

— Da dignemo sidro, drugovi? — upita jedan između bratije.

— Jest, hajdemo.

— Ne, još ne, Vidinha će nam nešto otpjevati.

— Jest, jest, najprije pjesmu, onu »Da uzdasi moji mogu...«

— Ne, ne tu, nego onu »Kad su moje ruže cvale«!

— Odlučite, da čujemo! — javi se ženski glas, sitan i

čeznutljiv.

Vidinha bijaše mulatkinja od osamnaestak-dvadesetak godina,

lijepa uzrasta, širokih ramena, uzdignutih grudi, tanka struka,

nježnih nogu; imala je jako crne i živahne oči, debele i vlažne usne,

zube bijele bjelcate, a glas ugodan i mek, ponešto otegnut.

Svaku bi svoju rečenicu popratila razvučenim i zvonkim

smijehom i malko zabacila glava, pokretom što bismo ga mogli

nazvati ljupkim da nije bio ponešto usiljen.

Najposlije se sporazumješe da pjeva onu o uzdasima.

Vidinha dohvati gitaru i, prateći se na njoj, zapjeva pjesmu

danas prilično otužnu, ali u ono vrijeme jako omiljelu:

Da uzdasi

moji mogu

do ušiju

tvojih doć

vidjela bi

kako ljubav

ubistvenu

ima moć.

Strah ni sumnja

jad moj nije,

ne znam boli

ostavljenog —

srce voli,

želju krije:

čežnja bije

zaljubljenog.

122

Leonardo, koji je, možda nasljedno, imao skolonost za takvo

što, slušao je pjesmu otvorenih usta i toliko se zadivio da više nije

skidao pogleda s djevojke koja ju je pjevala. Svi su pjesmu popratili

pljeskom. Zatim društvance ustade, pokupi posuđe i ostalo u košare

te uze put pod noge — s pridruženim Leonardom, dakako.

123

8.

Nova ljubav

Pošto su podosta išli, i kad je već sve polila ona krasna

mjesečina kakva se može vidjeti samo u Rio de Janeiru, stigoše pred

jednu kuću u ulici zvanoj Rupčaga. U ono su vrijeme noći s

mjesečinom bile nešto što su jako cijenili: nitko tada nije ostajao u

kući. Oni koji ne bi izišli u grad, u šetnju, sjeli bi na rogožine pred

vrata i provodili debele sate u odmaranju, u večerama i razgovorima,

a mnogi su i svu noć ostajali tako na otvorenu i spavali.

Kako su naši znanci već dobrano prošetali, priklonili su se

radije rogožinama pred vratima i tako u noć nastavili zabavu u kojoj

su protratili dan. Ono što je Leonardo vidio u Cajueirosu, i o čemu

je i sam sudjelovao, bijaše samo završetak slavlja i gozbovanja

početa još u rano jutro — bio je to kraj jednog od onih hodočašća

posvećenih veselju što onda bijahu tako opća i tako omiljela.

A sada da čitatelju predstavimo novo društvo u kojem se našao

naš Leonardo. Da nam je ovdje znanac José Manuel, sigurno bi pred

nama obrstio cijelo genealoško stablo koje je Leonardov prijatelj

nazvao svojim ljudima; ostaje nam da se zadovoljimo sadašnjošću

ne istražujući prošlost.

Obitelj se sastojala od dviju sestara, obadviju udovica — barem

su kazivale da su obudovjele — debelih i jako sličnih; i jedna i

druga bijahu poodavno, premašile četrdesetu. Jedna je imala tri sina,

tri čvrsta momka, sva tri zaposlena u tvornici oružja; najmlađem

bijaše dvadeset godina. Druga je imala tri kćeri, tri zgodne djevojke

približno iste dobi kao i njihovi tetkići; svaka bijaše lijepa na svoj

način. Jednu od njih čitatelj već zna: Vidinhu, onu što je pjevala.

Bila je neudata, slobodna kao i jedna njezina sestra; i treća je bila

slobodna, ali ne onako kao njih dvije. Leonardov prijatelj mogao bi

nam kazati šta to znači, a ujedno bi nam time objasnio i svoj položaj

u obitelji. Ostali koji su se nalazili ondje bijahu ponajviše susjedi što

su već po tradiciji pribivali veselicama one obitelji.

Kad su stigli, Leonardov prijatelj zovnu dvije žene u stranu i

uze s njima razgovarati — očito o Leonardu, jer su ga sve troje

gledali za razgovora. Nije čovjeku trebao oštar sluh ni da naćuli uši

124

pa da razabere kako dvije udovice protiskuju uzvike:

— Jadni momak...

— Kakva li bezdušna oca...!

Tkogod stariji ili, da budemo jasniji, tkogod pametniji i

odgojeniji možda bi pocrvenio od stida što je zapao u takav položaj

u kakvu se nalazio Leonardo; ali on nije ni mislio na to. Nije mislio

ni na ono što ga je dotad zaokupljalo, to jest na Luisinhu i José

Manuela. Sad je vidio samo Vidinhine oči, crne kao ugljen, i njezine

zube, bijele bjelcate, a čuo je samo odjek njezina glasa u pjesmi što

ju je pjevala. Sav se zagnao u misli, zapao u zanos.

Pa i što bi drugo! Bit će već vremena da misli i na ostalo.

Tek što su posjedali na dugačku rogožinu prostrtu pred kućnim

vratima, Leonardo predloži da Vidinha pjeva novu pjesmu.

— Ma nemojte... — odgovori Vidinha poprativši onaj nemojte

uobičajenim smijehom. — Tako sam umorna... naprosto ne mogu

više.

— Hajde, hajde... — navališe drugi.

Osim navade da se uvijek smije, Vidinha je imala i drugu:

svaku je rečenicu počinjala onim svojim Ma nemojte, i to nekako

osobito naglašenim.

— Ma nemojte — uzvrati ona — već sam pjevala sve što

znam. Ah, Bože, ne mogu više. Naprosto ne mogu.

— Još nisi pjevala moju najdražu — reče netko između

prisutnih.

— Ni moju — javi se drugi.

— Ni ja još nisam tražio — oglasi se treći — da pjevaš moju

najmiliju.

— Ma nemojte, za ime božje! Pođemo li tako, onda nikad

kraja!

— Hajde, seko, hajde, nemoj se toliko prenemagati!

— Zar, kćerce — reći će jedna od dviju udovica— želiš da ti

svijet izmoli litaniju da bi otpjevala jednu pjesmu?

Videći gdje toliki odvjetnici zastupaju njegovu stvar, Leonardo

je ušutio, nije mu trebalo da govori. Pošto je pustila da je još malo

mole, Vidinha se najposlije odlučila; uzela je gitaru i po želji jedne

od starih zapjevala:

Kruti lanci mene drže

otkad vidjeh oči tvoje

125

na slobodu sad bih htio,

al je kasno: sudba to je.

Te su riječi sasvim zbunile Leonarda. Još nisu zamnjele

posljednje note pjesme, i već se, pretritravši u glavi čitav vrtlog

misli, čudio kako je mogao imati i najmanje sklonosti prema

Luisiuhi, djevojci suhoparnoj i neobičnoj, kad na svijetu ima ženâ

kao što je Vidinha. A njome se zanio, obuzela mu je svu dušu.

Čitatelj se ne treba tome čuditi, a i neće se čuditi bude li se

sjetio da je Leonardo od oca naslijedio ono obilje ljubavnog fluida

koji mu bijaše glavna značajka.

S tim nasljedstvom kao da je stekao i drugo, a to je da mu u

ljubavi uvijek izbije kakva nevolja i kakva mu se zapreka ispriječi

na putu. José Manuel bijaše prva u takvu slučaju; da sada vidimo

kakva je bila druga i tko se za njom krio.

Ako se sjetimo da su u onoj obitelji, kako je rečeno, bila tri

tetkića, s jedne, i tri tetične, s druge strane, te ako sada dodamo da

su svi stanovali pod jednim krovom, malko se možemo zamisliti, ali

nam ništa neće biti neobično. Tri tetkića i tri tetične u istoj kući, a

sve mlad svijet... i ništa prirodnije: jedan tetkić svakoj tetični, pa je

sve u redu. Ali valja imati na umu da je Leonardov prijatelj zauzeo

jednu tetičnu, pa su tako ostala tri tetkića na dvije tetične, a to će

reći: jedan tetkić previše; sve je dakle postalo zamršenije. Da ne

duljimo, odmah ćemo s istinom nasrijedu: dva su se tetkića otimala

o naklonost jedne te iste tetične; bila je to Vidinha, najljepša među

sestrama. A valja napomenuti da je jedan od te dvojice bio u

njezinoj milosti, a drugi prezren. Našem prijatelju Leonardu ostajalo

je dakle da se ovaj put bori s dvije nevolje i da savlada dvije zapreke

umjesto jedne.

Ali on zasad nije ništa o tome slutio, nego se mirno predavao

svojim čuvstvima te mu nije bilo ni nakraj pameti ono čega bi se

prisjetio svatko drugi na njegovu mjestu, a to je da između tetkića i

tetični postoji kao nekakva uzajamno priznata prednost u pogledu

ljubavi, a takvi prerogativi silno su na uštrb interesima pretendenta

koji se pojavi sa strane i mogu mu sasvim pobrkati račune.

Društvo je pred kućom lijepo provelo dobar dio noći i jako je

kasno otišlo na počinak.

Leonardov prijatelj, koga ćemo dalje zvati njegovim imenom

Tomas, dodajući pridjevak: od Katedrale— jedno i drugo naslijedio

126

je od oca — izjavio je da će njegov prijatelj ostatak noći provesti s

njima, jer je noć odmakla i sitni su sati. Htio mu je tako prištedjeti

poniženje i pokazao mu je time da mu je doista prijatelj.

Sada kad smo Leonarda smjestili na sigurno, prijeći ćemo na

nešto što je jako važno, a što smo propustili.

127

9.

José Manuel pobjeđuje

Kuma je obišla grad uzduž i poprijeko i nigdje nije našla

Leonarda. Dok je ona padala od umora i pusta traganja za njim, on

se mirno i bezbrižno promatrao u Vidinhinim očima i uživao u

njezinoj pjesmi, ne mareći ni za šta drugo na svijetu.

Pošto se sva iscrpla od umora, jadna je kuma otišla doni Mariji.

Bijaše se tada već unoćalo.

Kad je ulazila, iz kuće je izlazio meštar molitava koji je upravo

završio pouku. Od nekog je vremena kuma osjećala nepovjerenje

prema njemu; dovodeći u vezu ono što su o njemu govorili s onim

što je sama opazila, gotovo se uvjerila da je on izaslanik José

Manuela na dvoru done Marije. Nije joj se stoga sviđao taj susret,

pogotovu gdje je vidjela da slijepac odlazi u to doba, a znala je da

pouka inače ne traje do tako kasnog sata.

I da ga podbode, reče mu:

— O, pouka se večeras otegla, pobožni prijatelju... Čini se da

djevojke više uživaju u čavrljanju negoli u molitvi.

— Nije, gospođo — odgovori starac unjkavim glasom. —

Djevojke su valjane; ono jest, spotaknu se ovdje - ondje, ali ipak

kreću. Pa znate da sobom nosim sveto sredstvo.

I prstima prijeđe po vršku palice kojom bijaše oboružan i od

koje se nije odvajao.

— Ah, to ste se onda, pobožni prijatelju, malko razgovarali...

Očito volite tu nedužnu zabavu...

— Ne velim da nije tako. Ali je istina i to da govorim samo ono

što znam, to jest što čujem. Drugi trate vrijeme da gledaju i slušaju;

a ja, kako imam samo sluh, provodim u razgovoru vrijeme koje

drugi provode u gledanju. Govorim, pripovijedam, i to podosta, a i

što bih drugo kad mi za to ostaje vremena. Uostalom, dobro znate da

to ne umara. Roditelji mi bijahu iz Algarva, i ne bih zanijekao svoje

porijeklo ni za što na svijetu.

— Bit će onda da ste večeras podosta mrtvih iskopali i još više

živih pokopali. A ja, jadnica, ne mogu tako, jer me život, priječi. Šta

ćete, poslovi, brige... Nego kad već prolazite gradom i svakome

128

zalazite, javite mi ako šta doznate o mome kumčetu Leonardu.

Otišao je danas od kuće zbog nekakve male svađe, i naprosto mi ne

ide u glavu kamo se mogao skrasiti.

— Hoću, hoću, budite bez brige. Ništa lakše nego njega naći.

Tu se završio razgovor što su ga zapodjeli na uličnim vratima.

A nije se završio baš po želji ni na zadovoljstvo vrle kume. Dona

Maria, koja je sve čula, izišla je gošći u susret te odmah osula ne

dajući joj vremena ni da skine mantillu.

— Tako, momčić više nije kod kuće? Velim vam, gospođo, to

je njemu u krvi, s time se rodio pa će s time i u grob. Dobro su mi

govorili kakav je on i kakva mu je ćud, i ma koliko se pretvarao i

pravio bezazlen, nikad mu nisam vjerovala.

— Za ime božje, gospođo, ne okrivljujte onoga tko je nedužan:

ovaj put je momak imao sasvim pravo...

— Ah, puste priče! Govorite mi to, jer ga volite kao da ste mu

mati. Ali ću vam nešto reći: ova današnja mladež sva je naopaka, i

svatko već podiže nos... A pokojni kum, Bog mu duši dao

blaženstvo, zapravo svemu je tome kriv, s onim svojim maštanjem,

on mu je u glavu ulio ono o Coimbri...

— Ali, gospođo, budimo pravedni! Ta otac je na nj pojurio s

mačem u ruci...

— Pa šta...! Ne bi ga otac sasjekao, ta dobro ga poznajem. Ono

je on samo u ljutnji, i brzo bi ga bijes prošao. Trebalo je da

gospodičić sluša, koga će ako neće oca...

— Ah, Blažena Djevice! A sve zbog tričarije... zbog jastuka za

čipkanje... Ne radi se tako... A kamo će sada jadni momak, kamo se

djenuo.

— Zacijelo se odskitao na kakvo cigansko slavlje; zar se ne

sjećate kako je radio dok je kum bio živ?

— Ah, djetinjarije... čemu da ih spominjemo? I tako bi se

razgovor, sve o jednome te istom, otegao u nedogled da dona Maria

nije odjednom skrenula na drugo i rekla kumi:

— Da, zaista, sjednite, jer nam se valja porazgovarati i urediti

račune...

— Račune...?

— Jest, račune, i to davne — proslijedi dona Maria, koja kao

da ne bijaše baš raspoložena. — Savjetujem vam, kad drugi put

pođete na ispovijed, da ne zaboravite skinuti s duše pokrupan grijeh

što ste ga učinili...

129

— Ah, zar još jedan... ta imam ih toliko... Ali kazujte, gospođo,

šta je.

— Objeda, gospođo, krupna objeda kojom ste smjerili osobu

sasvim nedužnu.

Kuma je dobro razabrala kamo sve to smjera i gdje će se

završiti; dobro je ona znala kakva je to objeda o kojoj govori dona

Maria, i sve joj bijaše jasno kao na dlanu; već je vidjela José

Manuela sasvim opravdana u očima done Marije i sasvim oprana što

se tiče one otmice kod Kamenog svetišta, a vidjela je i slijepog

meštra molitava kao posrednika u tome pranju. Bilo je očito koliko

se neugodno osjeća. Meškoljila se i vrtjela s jedne strane na drugu,

kao da je sjedalo pod njom načičkano samim bodljama, a spopao ju

je i kašalj kad je dona Maria izgovorila posljednje riječi.

— Sve što ste mi rekli o José Manuelu i onoj otmici — nastavi

dona Maria, već sva crvena u licu, a bio je to loš znak — sve je

zgoljna izmišljotina. Sve sam doznala iz pouzdana izvora...

Nov napad kašlja spopade kumu.

— Vidite — produži dona Maria — ja sam vam vjerovala i u

toj vjeri otišla dotle da sam prekinula s jadnim čovjekom, a on ni

kriv ni dužan. Drugi put neću tako, ovo mi je dobra opomena.

Kuma vidje da joj je zapuhao sasvim protivan vjetar; razabrala

je da je dona Maria veoma dobro obaviještena i da je besmislen

svaki pokušaj da i dalje objeđuje i drži se svoga: to bi samo sve

pogoršalo.

Smislila je drugu osnovu i nakanila da se prihvati druge taktike.

— Ne kazujete mi, gospođo, ništa novo — reče kuma snašavši

se. — Sve mi je dobro znano: čovjek je nedužan i upao je u ono baš

kao Pilat u vjerovanje.

— A zar se ne sjećate kako ste rekli da ste ga vidjeli svojim

rođenim očima?

— Ah, gospođo, zacijelo je sam đavo sve ono zamijesio, jer

nikad nisam vidjela ništa sličnije: otmičar bijaše sličan našem

znancu baš kao jaje jajetu. Ali sam neki dan sve doznala, i zaista mi

je žao...

— Zato sam i poslala po jadnog čovjeka — preuze dona Maria.

— Bio je uvrijeđen zbog onoga kako sam s njime postupila i jedva

se odazvao. Morala sam mu sve objasniti. A bogme, gospođo, nije

mi sasvim jasna vaša uloga u svemu tome. On mi je ponešto

objasnio... ali nisam htjela vjerovati.

130

— Znači, rekli ste mu da sam ja...

— Nisam mu ja rekla: on je već znao, i nije se moglo nijekati.

Onda mi je htio otvoriti oči i upozoriti me na izvjesne činjenice...

Kuma, koja u tim izvjesnim činjenicama nije naslućivala

nikakvo dobro, pokuša svrnuti razgovor na drugo gradeći se da ne

zamjećuje tih posljednjih riječi.

— Dobro — upita kuma — od koga ste doznali što je i kako je

zapravo bilo? Htjela bih vidjeti slaže li se s onim što ja znam.

— Eto, baš je maloprije odavde izišao onaj tko mi je razmrsio

čvor.

— Ah! — dočeka kuma.

I ugrize se za usne te učini pokret koji je značio: »Eto znala

sam ja!«

Dona Maria nastavila je pripovijedati kumi kako je o otmici

one djevojke razgovarala s meštrom molitava a on joj rekao da nema

ni mrve istine u svemu što je kazala o José Manuelu; podugo joj je

valjalo salijetati starca dok ga je privoljela da joj kaže što zna o

događaju i na čemu zasniva svoje opovrgavanje; pošto se dobrano

sustezao i opirao, naposljetku joj je, baš jučer, u kuću doveo oca one

djevojke; i taj je sve pripovjedio i rekao ime otmičara, a njega je već

znao i s njime se pomirio.

— Slaže se s onim što i ja znam — reče kuma kad je saslušala

priču. — Vidite, gospođo, čemu je sve čovjek izvrgnut u ovom

životu: može, eto, i nehotice obijediti bližnjega svoga.

Nije ni potrebno da čitatelju kažemo kako je sav taj rasplet bio

djelo meštra molitava. Meštar se malo pomalo uputio u ono što se

zbiva u kući done Marije s obzirom na njegova štićenika José

Manuela; uspio je doznati tko je zakuhao spletku; istražio je i to što

se događa u kući Leonarda-Patake, gdje se prilično glasno govorilo

o namjerama mladog Leonarda, i najposlije je starac povezao konce

i uspio rekonstruirati što se uistinu zbilo.

Bijaše kao da je dona Maria povjerovala u kumino pokajanje,

jer joj polako jenjavaše napržitost i neraspoloženje u kojem se

nalazila u početku.

Okrenule su razgovarati o tome kako je Leonardo otišao od

kuće, i sada se dona Maria nije više pokazivala onako kruta prema

momku. A kumi međuto nikako nisu izlazile iz glave one riječi done

Marije: »Htio mi je otvoriti oči i upozoriti me na izvjesne

činjenice...« Kad je vidjela da se dona Maria umirila, htjela je

131

razgovor vratiti na tu točku ne bi li došla do kakva objašnjenja.

Pogađala je ona šta znače te riječi i dobro znala da se odnose na

njezine, to jest na Leonardove namjere prema Luisinhi, ali je u njoj

kopkalo da dozna u kakvoj ih je boji José Manuel prikazao doni

Mariji.

Ta joj radoznalost nije donijela nimalo zadovoljstva, jer je

doznala da njezino kumče, što se toga tiče, stoji sasvim loše, a

suparnik, naprotiv, veoma dobro — pokročio je krupnim koracima

naprijed.

Dona Maria kaza kako se José Manuel tužio na kumu i tvrdio

da mu je ona zamijesila sve ono što ga je stiglo; rekao je da je sve to

njezina spletka, a svrha joj je da njega udalji iz kuće done Marije.

Naposljetku domaćica povjeri kako joj je José Manuel, već sasvim

opravdan u njezinim očima zahvaljujući posredovanju meštra

molitava, priznao nešto s obzirom na Luisinhu; a ona opet priznaje

da joj to nije sasvim nemilo, jer je, konačno, José Manuel razborit i

ozbiljan čovjek koji poznaje svijet, a ne vjetrogonja nesposoban da

usreći ženu.

Posljednje riječi sasvim su zbunile kumu. Šta da radi? I sama je

maloprije kazala kako je čovjek uvijek u pogibli da bude nepravedan

prema bližnjemu — pa ne smije više zapasti u opasnost i pokušati,

barem ne u ovoj prilici, poduzeti štogod protiv José Manuela,

pogotovu gdje joj je tako loše ispala prva spletka. Zato se

zadovoljila time da ponovi ono što joj je dona Maria i sama nedavno

napomenula, te reče:

— Bože dragi, ta valjda još ne mislite udati to dijete...!

— Imate pravo — odgovori dona Maria — još je zelena za to.

A i ne smije se takvo što riješiti naprečac.

Kuma odahnu; vidjela je da još ima vremena i da još nije sve

propalo.

132

10.

Posvojenik

Minulo nekoliko tjedana. Pošto su obavljene uobičajene

ceremonije, Leonardo bijaše proglašen članom posvojenikom u kući

Tomasa od Katedrale: tu je momak nastavio živjeti po svojim

navadama. Neka se nitko ne čudi lakoći s kojom se takvo što

obavljalo: u doba kad su se zbivali događaji što ih iznosimo u ovoj

pripovijesti, bilo je sasvim obično da gotovo svaka kuća ima

jednoga, dvojicu, a ponekad i više takvih posvojenika.21

U pojedinim su kućama ti posvojenici bili veoma korisni, jer je

obitelj imala dobîtî od njihovih usluga; jedan smo primjer dali kad

smo pripovijedali o mladosti pokojnoga Leonardova kuma. Ali se

događalo i sasvim suprotno, a takvih je slučajeva bilo ponajviše:

posvojenik, kakav lupež i ništarija, pretvorio bi se u pravog

nametnika što je živio na obiteljskom stablu i sisao mu sok ne

pomažući mu da urodi plodom, a često ga je i uništavao. I za divno

čudo: kad je posvojenik bio koristan, kinjili su ga pod svakakvim

izlikama i u svakoj zgodi koja bi im se pružila; neprestano su mu u

lice bacali milost koju mu ukazuju; sin prvenac, na priliku,

zabavljao se na njegov račun, a roditelji, kad bi se jadnik i u

najmanje potužio, ustajali protiv njega i držali stranu svome sinu.

Naprotiv, je li posrijedi bila ništarija, kakav običan uljez i pripuz,

podvrgavali su se njegovoj drskosti krotko i mučenički strpljivo,

puštali ga da se zacari u kući i da svima zavlada, da izdaje

zapovijedi lijevo i desno, da kažnjava robove, da grdi djecu —

jednom riječju, da se miješa u sve i sva.

Koja je od tih uloga pripala ili će uskoro pripasti našem

prijatelju Leonardu? Na to će odgovoriti sam čitatelj kad se upozna s

događajima koji dolaze.

Ponajprije, valja reći da su dvije stare sestre već od početka

osjetile živu simpatiju prema njemu, i to je bila jedina točka zbog

koje smo mogli smatrati da je ipak malko sretan; ako je na svakom

21 Jedan od tih posvojenika (brazilski: agregados) izvrsno je prikazan u romanu

Dom Casmurro brazilskoga klasika Machada de Assisa (hrvatski prijevod Ante

Cettinea, Izdanje »Zore«, Zagreb 1956.). — Prev.

133

koraku nailazio na nevolje, nailazio je i na simpatije i pomoć. A to

je već prevaljena polovina puta do ostvarenja kakve želje koja bi ga

ponijela, kakve namjere što bi se u njemu rodila ili osnove što bi je

zamislio. Ali je i ovaj put djelovao zakon izravnanja koji ga je

uvijek tištio, jer je njegova osnova, namjera i želja išla za nečim što

je već pobudilo jednaku osnovu, namjeru i želju kod dvojice drugih,

a to znači da mu se valjalo boriti s dvije poteškoće.

Vidinha je bila djevojka koliko lijepa toliko i lepršava i laka; i

najmanji lahor, ma kako mu dašak bio mek i blag, nju je podizao i

odnosio sa zemlje, a drugi je vraćao, i tako je ona lepršala na svaki

ćuh koji bi je dodirnuo. A to, da se poslužimo običnim jezikom,

lišenim retoričnih ukrasa, znači da je bila jako zaljubljiva, kako

danas vele, da ne kažemo da je »šarala«, kako se onda govorilo. U

svakom slučaju, prvi iskazi Leonardove pažnje nisu bili nemilo

dočekani. Uostalom, ni momak sada nije bio onako ukočen i sapet

kao prije; bijaše on kudikamo življi i nesputaniji, bilo zato što ga je

opametilo iskustvo s Luisinhom, bilo zato što je sada osjećao jaču

ljubav. Ovo potonje mišljenje zacijelo će ići uzdlaku

ultraromanticima koji na sva usta veličaju bajnu »prvu ljubav«: na

Leonardovu primjeru mogu vidjeti koliko je trajna.

Ako se jedan od Vidinhinih tetkića — onaj koji je tada bio u

milosti — imao razloga uzbuniti protiv Leonarda, drugi je —

prezreni — imao još i više, jer mu se, osim brata, pojavio još i

Leonardo kao suparnik, a zna se da je bijes dvaput veći u onoga koji

se brani od dvojice neprijatelja negoli u onoga koji ima samo

jednoga pred sobom.

I zato je, čim su se pojavili znaci da jest nešto između Vidinhe i

Leonarda, odmah objavljen rat dvojice protiv jednoga ili jednoga

protiv dvojice. U početku je rat bio potmuo, rat pogledima,

pokretima, smrknutim licem, zlovoljom i neljubaznim držanjem

jednih prema drugima; zatim, kako je već Leonardo napredovao, rat

je prešao na aluzije, dobacivanja i vrijeđanja. Jednoga dana

najposlije buknu ono što je dugo tinjalo, a povod bijaše kad je jedan

tetkić iznenadio sretnog Leonarda na samom djelu ubiranja prve

milosti, to jest poljupca što ga je izmijenio s Vidinhom na dvorištu.

— Eto, tetka! — bijesno je povikao momak obraćajući se

Vidinhinoj majki. — Eto kakva je korist kad se u kuću primi nezvan

gost...

— Pa što! Je li potpalio kuću? — podrugljivo će tetka, misleći

134

da je posrijedi kakva magareština njezina sestrića koji je u svemu

pretjerivao.

— Potpalio? — preuze momak. — Ako još nije, već će je

potpaliti! Podmeće on i triješče i glavnje. A kad jednom oganj

bukne, nećete imati dovoljno vode da ga ugasite!

Uto se pojavi i Vidinha, pa kad je uzela riječ, nije čitavo pol

sata dopustila da je itko prekine. I za to je vrijeme na dvojicu tetkića

(jer je i drugi dojurio) osula paljbu kakva se baš izrijetka čuje:

ispalila je ona sve strijele iz svoga tobolca. I Leonardu se valjalo

braniti, pa je i on upeo iz sve snage. I dvije udovice pomiješaše

svoje glasove s glasovima četvero mladih što su se posvađali, a

ovdje-ondje pratile ih ostale dvije kćeri vadeći ono što imahu u

torbi, i nisu nimalo škrtarile.

Bilo bi uzaludno da ovdje kušamo od riječi do riječi ponoviti

ono što su govorili sudionici u tome prizoru: bilo bi isto kao kad

bismo pošli brojiti kapi kiše što padnu za oluje. Samo onaj tko je

imao prilike pribivati takvoj bučnoj zgodi može prosuditi kakva je

bila i kakva je možda i sad jedna takva obiteljska rasprava i

unutarnji obračun. Svi govore u isti mah i svatko se upinje da

glasom nadvisi ostale; nitko ne sluša objašnjavanja i pravdanja što ih

iznosi drugi, ne mari ni za kakve protutužbe, neće slušati tuđih

prigovora, nego samo gleda što više svojih istovariti, a u svakome

subesjedniku, to jest u svakome učesniku takva obiteljskog pranja,

raste vatra iz časa u čas, i na kraju nema nikoga tko se ne bi osjetio

uvrijeđen; prijetnje lete s jedne strane na drugu, prepleću se napadi i

ukrštavaju uvrede baš kao kad munje ukrste, vadi se i poteže sve što

ima u rječniku, jedan izraz vuče drugi, dozivaju se u pamet stare

uvrede pa se istrese već davno i zaboravljeno, i unaprijed se vraća za

sve buduće, jer ne valja nikome ostati dužan. Naposljetku, sve se

istoči i sve izrekne, a ništa se ne postigne; traje svađa nekoliko sati, i

najposlije zavađeni, fatigatis sed non satiatis, ostavljaju bojno polje,

još ogorčeniji jedni na druge nego što bijahu u početku. A ako se

slučajno tko na povlačenju usudi ispustiti posljednju kletvu, bitka se

iznova počinje i zna dobrano potrajati. Najčešće sve ostaje samo na

riječima.

Ali ovaj put nije bilo tako. Jedan od tetkića, koji bijaše

svađalica i prgavac, priđe Leonardu, baci mu krupnu u lice, uhvati

ga za ovratnik i poče mlaviti. Leonardo, koji se na ovom svijetu

bojao samo oca, uzvrati svojski, i njih se dvojica baš dobrano

135

počerupaše. Dvije udovice i Vidinha upriješe da ih razdvoje, ali nisu

uspjele drugo doli da im deru odjeću i da im potiču bijes. Ostali

okrenuše udarati u zidove i zvati susjede. Svađala se ona dvojica

neko vrijeme a da nije ispalo nikakvo zlo ni po jednoga ni po

drugoga, i najposlije se razdvojiše.

Tek što se oslobodio protivnika, Leonardo htjede uzeti put pod

noge: još je od djetinjstva lebdjela nad jadnikom kao nekakva

sudbina Vječnog Žida. Ali stare sestre, koje su za sve svađe bile na

njegovoj strani, nisu dopustile: rekoše da su one gospodari kuće te

mogu odrediti kako žele. Leonardo je unatoč tome i unatoč

Vidinhinim molbama ostao uporan u svome, i baš kad je namjeravao

otvoriti vrata, odjednom eto kume...

— Hvala nebesima kad te nađoh, luda glavo!

Leonardo ustuknu korak-dva: u tome trenutku baš kao ni od

časa kad je izletio iz očeve kuće, nije mu bilo ni nakraj pameti da na

svijetu ima kumu, oca ili kakva rođaka.

Svi zastadoše te su napol u čudu a napol u radoznalosti

promatrali prizor što im je iskrsnuo pred očima, jer nitko u kući nije

poznavao gospođe koja se tako iznenada pojavila.

Dobra je žena toliko toga poduzela da je najposlije saznala za

gnijezdo u koje se sklonilo njezino kumče, pa je odmah usmjerila

korak onamo. Kad je ušla te izrekla one prve riječi, spremila se

Leonardu održati slovo, ali je, opazivši dvije udovice, preumila:

našla je da joj je bolje obratili se najprije njima dvjema. I priđe im,

te njih tri počeše savjetovanje.

136

11.

Potkazan

Tri su žene podugo razgovarale, ne zato što je bilo mnogo toga

o čemu je valjalo raspraviti tom prilikom, nego zato što je kuma, da

bi objasnila zašto joj je toliko stalo da se njezino kumče vrati u

očinsku kuću, smatrala kako joj se valja vratiti na sam početak te

ispripòvjediti sav njegov život, život njegova oca i majke i

naposljetku svoj vlastiti, a taj bijaše najopsežniji. S druge pak strane,

hoteći objasniti kako je Leonardu kod njih dobro i kako ne pristaju

da ode, dvije su udovioe smatrale da i njima treba posegnuti što

dublje u prošlost kao što je posegnula i kuma te ispričati svoj život i

povijest cijeloga svog roda, a kad su jednom prionule, nisu se

zadovoljile bilo čim, nego su pošle gotovo od postanka svijeta.

Kako su te priče s jedne i s druge strane bile pune različitih

zgoda i uzgredica, događaja čas dirljivih čas veselih, bivalo je da su

se u razgovor triju žena miješale i suze i smijeh. A ništa na svijetu

ne stvara toliko i ne učvršćuje prijateljstvo i prisnost koliko baš suze

i smijeh: oni koji su se zajedno smijali, a pogotovu koji su zajedno

plakali, lako vezuju prijateljstvo. Tako je bilo i sad: kad su završile

razgovor, tri su se žene među sobom neizmjerno poštovale.

Da ta silna lakoća u stvaranju prijateljstva i u postizanju

povjerljivosti nije bila praćena još većom lakoćom u spletkarenju i u

razbijanju prijateljstva, bila bi to jedna od velikih vrlina onog

vremena. Ali su se simpatije stvorene u sat razgovora pretvarale u

mržnju u jednom trenu neslaganja.

Dok su žene razgovarale, zavađene su se strane umirile. Minula

je oluja, pa ako sve i nije odmah dokrajčeno, barem je zaboravljeno

na neko vrijeme. Leonardo je već bio spreman da udovolji molbama

Vidinhe i njezinih dviju sestara koje nikako nisu htjele da momak

ode. A što se tiče dvojice istisnutih suparnika, oni kao da se bijahu

pomirili sa sudbinom.

Kad su tri žene završile dogovor i savjetovanje, kuma nađe da

je pogodan čas da Leonardu održi propovijed, te mu se i obrati

kazujući:

— Ah, nesretno dijete, neka ti anđeli nebeski budu na pomoći i

137

pamet ti rasvijetle... jer tebi kao da je kamenje u glavi a ne mozak!

Pod svom kapom nebeskom nema valjda nepopravljivijeg

stvorenja... Skitnica si ti i ništarija, neprestano u tebi nešto ruje i

kopka te se ne možeš skrasiti na jednome mjestu... Ne laćaš se ni

alata ni zanata, nego drugima padaš na teret...

— Ako to na nas mislite, gospođo — umiješa se jedna od starih

— onda znajte da nam nije ni na kakav teret, i samo ga ostavite,

lijepo mu je ovdje.

— Ni govora, gospođo! Zar ovakav nered i buku izazvati u

tuđoj kući! Ne, takvo se što ne radi!

— Pa to su obične djetinjarije, već će oni to urediti među

sobom, samo ih pustite — opet će žena.

Djetinja bezazlenost staricâ onog vremena!

Kuma bijaše namjerila nastaviti, ali kako su je svaki čas

prekidali, najposlije i sama uze da je priča završena. Otišla je, a

Leonardo ostade gdje i bijaše.

Vidinha je bila silno zadovoljna tim raspletom, a tetkići oborili

nosove, jer takvo što nisu očekivali. Čim su vidjeli da sve ostaje po

starom, u njima i opet buknu srdžba. Protisnuli su nekoliko

neizravnih, te bijaše kao da će sve početi iznova. Ali se suzdržaše.

Jedan drugoga povuče u stranu i tu se uzeše sašaptavati: sad su oni

vijećali, ali tajno. Ništa prirodnije od toga: neprijatelj bijaše

zajednički, pa su se udružili da ga zajednički napadnu; a kad ga

poraze, onda će njih dvojica raščistiti među sobom.

Pošto su se tako posavjetovali, sve se sasvim smirilo. Svatko se

povukao na svoje mjesto, i mnogi dani protekoše u lijepu miru. Za

to vrijeme ojačale su veze između Leonarda i Vidinhe. Uostalom,

uvijek tako biva: želite li da se čega čvrsto prihvatimo, onda nas

samo kinite i mučite zbog toga. I njih je dvoje trpjelo jedno za

drugo, i to je bio razlog da se čvršće povežu.

Kuma je redovito dolazila da vidi kumče i da posjeti nove

prijateljice.

Bijaše kao da je sve poteklo svojim prirodnim tokom i koritom.

Ali su dvojica tetkića istiha snovala svoje, a nitko nije znao što

spremaju.

Leonardo je provodio život dokonjaka, ostajao po cio dan u

kući, i nije nimalo mario za ono što se zbiva u svijetu. Njegov svijet

bijahu pogled i osmijesi što ih je izmjenjivao s Vidinhom.

Jednog dana upriličiše izlet sličan onome koji je urodio

138

poznanstvom Leonarda s onom obitelji. Trebalo je da u rano jutro

krenu iz grada i dan provedu u prirodi. Sve su pripravili: košare s

jelom, rogožine i drugo. Vidinha je dala da joj podese žice na gitari.

Obavijestili su uzvanike i krenuli u određeni sat.

Tko nije bio obuzet veseljem kao što su bili izletnici, mogao je

opaziti kako dvojica tetkića svaki čas zaostaju za društvom te se

sašaptavaju kao da snuju kakvu zavjeru. Ali nitko nije na to svraćao

pozornost.

Kad je lijepo objutrilo došli su na određeno mjesto. Tek što su

se počeli spremati za doručak, odjednom vidješe gdje pred njima

niče, a da nisu znali ni odakle ni kako — visoka i suhonjava, stroga i

sarkastična spodoba našega slavnog majora Vidigala. Sve ih prosrsi

srh koji bijaše daleko od toga da bismo ga mogli nazvati

zadovoljstvom — sve, osim dvojicu tetkića koji jedan drugome

uputiše pogled što je značio sporazum i pobjedničko slavlje.

Vidinha nagonski trže oči u Leonarda.

Major Vidigal pusti da prođe prvo iznenađenje, a onda će,

uobičajenim mirnim glasom i smiješeći se:

— Ništa se ne bojte, jer nisam ni strašilo ni razvrzigra. Ne

želim kvariti ničijeg veselja, nego bih samo da čujem tko je ovdje

prijatelj Leonardo.

Vidinhi pade očaj na lice, i samo što nije proplakala. Leonardo

ustade ni sam ne znajući kako te protisnu drhtavim glasom:

— Ja sam...

— Eto vidite — podrugljivo će Vidigal — nisam znao. U redu,

prijatelji, ne trebate se bojati, jer i ne vrijedi: jedan član manje neće

se u tolikom skupu ni osjetiti. Ovaj će prijan s nama. Mogne li, brzo

će se vratiti... ali se bojim da neće stići na završetak zabave.

— Ma nemojte, za ime božje? Kakvo je zlo učinio? Šta je

uradio?

— Nije ništa uradio niti išta radi, a to i jest ono. Vodite ga!

Nato jedan između grenadira što su došli s majorom priđe

Leonardu.

Vidigal mirno pođe za njima, no mijenjajući korak, te uljudno

pozdravi:

— U zdravlju, prijatelji.

Vidinha briznu u plač i protisnu:

— Netko ga je potkazao!

— Jest, sigurno ga je netko potkazao! — ponoviše ostali, svi

139

osim dvojice tetkića.

Društvo ustade, početak bijaše ujedno i svršetak.

140

12.

Potpuna pobjeda Jóse Manuela

Jedne subote popodne u kući done Marije zavladala neobična

poslenost, užurbala se posluga, crnčad neprestano izlazila i ulazila,

prašili posoblje, redali stolice, jurili, govorili, vikali — bila silna

strka.

Gospodarica kuće imala na sebi, sasvim izvan reda, haljinu od

muslina, vezenu srebrom, usku u pasu, jako širokih rukava. Usput

rečeno, srebrni je vez bio već bez sjaja, a muslin dobrano izblijedio.

Kosu je uzdjenula u neobično visoku frizuru, o ušima nosila

obješena dva krupna krizolita, a na prstima imala nataknuto desetak-

dvanaestak prstenova razne veličine i oblika.

I Luisinha je nosila finu haljinu koja je — a to je moglo utvrditi

i manje stručno oko — bila zakonita kći tetkine haljine; na glavi je

imala šešir od bijelih pera, a o pasu joj visjelo zlatno čislo s krupnim

zrnima.

Baš su njih dvije u tome ruhu i tako urešene izišle iz rušnice,

kadli ulicom odjeknu drndanje kočije koja se ubrzo zaustavi pred

kućom. Luisinha zadrhta, a dona Maria prinese rupčić na oči da

otare suze.

— Eno kočije! — povika crnče postavljeno da stražari na

prozoru.

Kočija bijaše golema i strašna naprava od kože; kao kakvo

nezgrapno zdanje teško se njihala na četiri jako velika kotača. A

bogme nije bila ni nova — brojila je ona mnoga i mnoga ljeta: da ih

je nabrala još desetak, s pravom bi pristajala u nesretne ostatke

potresa o kojem govori pjesnik.

Tek što se dostojanstveno vozilo zaustavilo pred kućom,

razliježe se kloparanje drugoga, koje stade priključivši se prvome.

Što smo rekli o haljinama done Marije i njezine bratučede može se

primijeniti i na dvije kočije: druga bijaše kao da je prava kći prve.

Iz druge iziđe José Manuel te uđe u kuću; dona Maria dočekala

ga je već na vratima.

Nije ni potrebno spomenuti da su svi susjedi bili na prozorima i

pratili prizor očima što od puste radoznalosti umalo nisu ispale iz

141

svojih duplja.

José Manuel bijaše odjeven u dug salonski kaput i hlače

potkoljenke od crne svile, na nogama imaše crne visoke čarape i

crne plitke cipele sa srebrnim kopčama, o boku mač, a na glavi

dvorogi šešir.

Pratila su ga dvojica prijatelja odjevena kao i on.

José Manuel držao se napol skrušeno, napol pobjednički, i sav

se rastapao od puste pažnje što je iskazivaše doni Mariji.

Je li, poslije svega toga, potrebno da čitatelju kažemo da se

bratučeda done Marije toga poslijepodneva udavala za José

Manuela?

Došao je i čas u koji je valjalo krenuti iz kuće. U pratnji done

Marije, koja će joj biti kuma na vjenčanju, Luisinha se ukrca u jedan

od ostataka Noina kovčega što smo ga nazvali kočijom; José

Manuel, s onim koji će mu biti kum, ukrca se u drugi, i dva vozila

brzo zaprašiše cestom prema crkvi. A dobro je bilo što su brzo

krenuli, jer bi ih inače mogli raznijeti radoznali pogledi iz

susjedstva.

Tek što se malko udaljilo kloparanje kočija, susjede zapodješe

živahan razgovor, od kojega ovdje za primjer prenosimo samo

ulomak.

— Gospođo — javi se susjeda što je stanovala pokraj done

Marije, obraćajući se susjedi preko puta — možda je taj ženik i

kakva dobra partija, ali mu lice, bogme, ne odaje baš najbolje.

— A nevjesta...? — dočeka druga. — Šta bi čovjek mogao

očekivati od te uspijuše i koštunjavke što se samo prenemaže...?

— A sin Leonarda-Patake ostao kratkih rukava... E, jesu ga

žedna preveli preko vode...

— Nije ni moglo drukčije; pobijedio je taj prepredenjak koji je

sve udesio onim svojim mile-lale.

Ako stara sve ostavi bratučedi, nije mu ni loš posao...

— Jasno da nije! Znate valjda da je njezin pokojni muž u svoje

vrijeme bio u Indiji?

I tako se nastavljao razgovor sve dok se kočije nisu vratile.

A sada da čitatelju damo nekoliko objašnjenja o tome

pobjedničkom slavlju José Manuela.

Zahvaljujući činjenici što je meštar molitava čestito obavio

prepobožni posao kojega se poduhvatio da opere svoga štićenika,

José Manuel bio je kod done Marije sasvim uspostavljen u časti; i

142

opet je zalazio u kuću i radio na početom djelu. A pritekao mu je u

pomoć i neočekivan događaj. Izvršitelj oporuke za pokojnim bratom

done Marije a ocem Luisinhinim (nismo valjda zaboravili da se dona

Maria u svoje vrijeme parničila s tim izvršiteljem) sad je odjednom

podnio novi zahtjev uhvativši se za jednu točku te oporuke, pa je

dona Maria morala i opet s njime zapodjenuti pravnu bitku, i to baš

kad je iznenada umro njezin pravni zastupnik. José Manuel ponudio

joj je svoje usluge i tako je bio spretan da je veoma brzo tu parnicu

okončao u korist done Marije.

Sjećamo se manije što ju je dona Maria pokazivala kad

posrijedi bijahu parnice: i u najbeznačajniji pravni slučaj unosila je

svu svoju dušu, tako te se činilo da joj o tome ovisi sav život.

Možemo zamisliti koliko je bila zadovoljna kad je dobila tu

najnoviju parnicu i koliku je zahvalnost osjećala prema onome koji

joj je izvojštio tu pobjedu.

José Manuel nije bio čovjek koji bi pustio da mu izmakne

dobra prilika: onoga istog dana kad je došao da doni Mariji pročita

konačnu presudu koja je spor riješila u njezinu korist, zaprosio je u

nje ruku njezine bratučede, a ona mu je obeća bez velika sustezanja.

Luisinha se u toj prilici nalazila u jednome od onih razdoblja

malodušnosti koja se često opaža kod mlade čeljadi, a pogotovu kod

mladih djevojaka što još kroče cvjetnom stazom između trinaeste i

dvadeset pete godine kad osjećaju osamljenost i utučenost.

Kako ju je Leonardo ostavio, Luisinha je — istina, ravnodušno

— prihvatila tetkin prijedlog.

143

13.

Bijeg

Ostavimo mladence da mirno uživaju medeni mjeseo; pustimo

donu Mariju neka se rastapa od ljubaznosti prema Luisinhi, neka

dijeli savjete bratučedi, koja ih prima ravnodušno, i neka obasipa

pažnjom José Manuela, čija se glava, od pustih brojki i kombinacija,

odjednom pretvorila u računaljku; ostavimo ih sve troje pa

pogledajmo što je bilo od Leonarda koga smo zadnji put vidjeli u

času kad ga je major Vidigal istrgnuo iz naručja ljubavi i zabave.

Vidigal je svoju žrtvu potjerao da ide pred njim, pokraj jednog

grenadira. Dok su tako išli oni pred njim, a on koji korak za njima,

grenadir pokuša povesti razgovor s momkom, ali ovaj nije

odgovarao: bijaše kao da se zagnao u teške misli.

Da je tko pažljivo promatrao Leonarda, uočio bi kako on

kadikad usporava korak i ovdje-ondje gotovo neprimjetno šiba

očima lijevo i desno. Vidigal, komu od toga vrpoljenje nije ništa

izmaklo, u svakoj je takvoj prilici nalazio načina da od sebe dade

znaka: nakašljavao se, stupao čvršće, ili pak po tlu povlačio sablju;

bijaše kao da svakim tim znakom odgovara Leonardu na njegove

najskrovitije misli:

»Pazi, nisam daleko!«

A Leonardo koji je divno razumijevao taj jezik samo je stiskao

usne, od bijesa i nestrpljenja. Ali nije zbog toga odustajao od

namjere da strugne. Naslućivao je da ga vode u stražarnicu te je u

sebi molio nebesa da za mnoge milje produže put koji mu valja

prevaliti. Kad bi iz daljine vidio ugao kakve ulice, govorio bi u sebi:

»Sad je zgoda! Zamaknut ću za ugao i podbrusiti pete!«

Ali kad bi stigli blizu mjesta što ga je Leonardo odabrao, major

bi našao da mu valja štogod kazati grenadiru te bi prišao, a dotle

ugao već bijaše za njima.

Kad bi s lijeve ili s desne strane vidio kakvu otvorenu vežu ili

prolaz, kazivao bi u sebi: »Kliznut ću onamo i kidnuti!« No u

trenutku kad se trebao konačne odlučiti, učinilo bi mu se da ga

Vidigalova šaka grabi za jaku, i splasnula bi mu hrabrost.

A nije se on bojao grenadira; u svim osnovama o bijegu što su

144

mu prolazile glavom ni jedan jedini put nije pomislio na grenadire,

nego uvijek na strašnog Vidigala, koga nije mogao maknuti iz svojih

proračuna: major u njima bijaše »nepromjenljiva količina«.

I dok je jadni momak tako razgađao i borio se sa sobom, znojio

se i preznojavao više negoli svog dana kad je prvi put izjavio ljubav

Luisinhi. U svem njegovu životu bio je samo jedan trenutak koji se

mogao usporediti s ovim sadašnjim: onaj u djetinjstvu kad je letio

prostorom na krilima što mu ih je podario strašni očev udarac

nogom.

Odjednom mu slučaj dođe u pomoć. Ne znamo kakav bijaše

razlog, ali se na ulici uzdigla silna buka: povici, graja, strka.

Leonardo kao da je osjetio nekakvu vrtoglavicu: zazujalo mu u

ušima, zamračilo mu se pred očima ... i odjednom momak odgurnu

grenadira što bijaše do njega te zagrabi odande da se sve prašilo.

Vidigal skoči i pruži ruku da ga zgrabi, ali uzalud — samo ga

je uspio dotaknuti vršcima prstiju. Momak je dobro izračunao te

iskoristio priliku kad se Vidigal zbunio bukom na ulici.

Major i grenadiri odmah potekoše za bjeguncem. Leonardo

strugnu u prvu vežu što bijaše otvorena, a progonitelji se natisnuše

za njim pa gore uza stube. Tek što su zakrenuli potremkom na

stubištu pa jurnuli dalje uza stube, razmaknuše se zavjese na nosiljki

koja se ondje nalazila i kraj koje su projurili, i Leonardo iziđe te se u

jednom skoku dohvati ulice. Bio se sklonuo u tu nosiljku, a Vidigal i

grenadiri u žurbi nisu to opazili, i tako se spasio.

Nemoguće je opisati što je Leonardo osjećao kad je iza zavjese

vidio kako su kraj njega projurili progonitelji i potekli uza stube. U

njemu se brzo poput sijevka izmijenila hladnoća s vrućinom,

drhtavica s ukočenošću, strah s hrabrošću. Opet se sjetio očeva

udarca nogom: bijaše to stalni pojam i konstantni član uspoređivanja

u svim njegovim nevoljama.

Dok je Vidigal s grenadirima pretraživao kuću, Leonardo je

grabio cestom i ubrzo se našao pokraj Vidinhe koja ga je dočekala

zagrljajem i povikom:

— Ma nemojte! Eto ga!

Radost ozari lica svima, osim dvojici suparničke braće koji

objesiše nos, strašno razočarani. Dvije žene odložiše mantille što ih

bijahu navukle u namjeri da iziđu i da poduzmu što je potrebno i što

je u njihovoj moći. To što se Leonardo vratio bijaše kao da je

puhnuo blagi vjetar što razgoni oblake strašne oluje, a zaista su bile

145

najavile strašnu i dugotrajnu oluju one riječi: »Netko ga je

potkazao!«

Vidinha, koja je još prije s tetkićima izmijenila nekoliko

neizravnih u pogledu onog uhićenja, sad je prosudila da joj više nije

potrebno okolišati, pa ih je izravno napala i okrivila za ono što se

dogodilo Leonardu.

Oni su nijekali i zametnuli s njome žestoku svađu. U početku

su obadvije žene držale s Vidinhom, ali kako je ona ispustila tri-

četiri pokrupne te ih njima zakitila, tetka se osjeti uvrijeđenom pa

prijeđe na stranu sinovima; druga sestra, Vidinhina mati, uze

prosvjedovati zbog sestrine pristranosti i tako sa sobom povuče

ostale ukućane. Kad se kuća podijelila u dva tabora, oba sastavljena

od žestokih boraca, moglo se svašta očekivati, i tko zna što bi se

dogodilo da se Leonardo nije u pravi čas umiješao te ih umirio.

Obuzet radošću što se opet našao na slobodi, nije imao

vremena ni volje da okrivljuje svoje neprijatelje; znao je on

pouzdano odakle vjetar puše i tko mu je ono zamijesio, jer je to

razabrao po razgovoru što ga je htio s njime zapodjenuti onaj

grenadir.

Major Vidigal bijaše bijesan kao ris; nikad mu iz šaka nije

mogao umaknuti nijedan lupež koga bi jednom uhvatio. A taj mu je,

gle, najposlije zasolio: povrijedio mu je taštinu valjana i

nenadmašna šefa policije i ponizio ga pred grenadirima, Tko bi

inače uspio nadmudriti majora, postajao je njegov štićenik, i mogao

je na njega računati. Da Leonardo nije pobjegao, nego da je kakvim

drugim putem i načinom postigao slobodu, Vidigal bi mu nakon

svega mogao postati prijatelj; ali kako ga je nasamario i ponizio,

mogao je biti siguran da će u Vidigalu imati vječna i nepomirljiva

neprijatelja koji će mu već odmastiti.

Nije teško pogoditi da će Leonardova sreća biti kratka vijeka i

da će na zlo okrenuti. A u ono vrijeme bijaše veliko zlo ako je

čovjek imao Vidigala za neprijatelja, pogotovu ako taj čovjek, kao

što bijaše slučaj s Leonardom, nije baš vodio uredan život.

Da vidimo sada što se zbilo u kući u koju je upao Vidigal s

grenadirima u potjeri za Leonardom.

146

14.

Razočarani Vidigal

Videći gdje je nasamaren, major Vidigal umalo što nije pukao

od muke i bijesa; kao što se moglo i predvidjeti, zakleo se da će se

osvetiti Leonardu.

»I evo«, govoraše major u sebi, »kakav ja život vodim i u šta

tratim vrijeme! Razbijam glavu tražeći puta i načina kako da očistim

grad od nevaljalaca i vucibatina, te po cijenu mnogih dana muke i

jurnjave i mnogih neprospavanih noći uspijevam utjerati strah u

kosti onima koji se nikoga ne boje i nikoga ne poštuju, lupežima i

protuhama; a sad, gle — da mi čorbu zasoli i nadmudri me takav

žutokljunac i vjetrogonja i da me posrami pred ovim vojnicima i

pred ovolikim svijetom! Neće odsad biti derana koji mi se, kad

sazna kako sam se obrukao, neće rugati i smijati se na sva usta, a da

i ne spominjem kako će i drugi dolaziti na misao da me

namagarče...!«

I pravo je imao major: zaista su mu se smijali, a grenadiri prvi

među svima. Iako su robovi discipline svojski i sasvim iskreno upeli

da mu pomognu, jer su i sami bili sudionici slave koja ga je

zapadala, ipak nisu mogli a da ne vide i smiješnu stranu onoga što se

dogodilo; dobro su znali majorovu taštinu i na licu mu vidjeli koliko

je razočaran što mu je umaknuo uhićenik i račune mu pomrsio.

Tek što je major izišao iz kuće iz koje mu je iskliznuo

Leonardo, kadli sabrano mnoštvo, koje je promatralo cio prizor i

vidjelo što se zbilo, udari u bučan smijeh.

— Onda je, gospodine majore — javi se glas iz gomile — ovaj

put ispalo:

Uzvila je ptice krila,

meni perce ostavila...

— Soli na rep! — pritače drugi.

— Gospodine majore — oglasi se treći — dobro pretražite

džepove!

— I pod kapom! — priklopi četvrti.

147

— Za vratima! — savjetovao peti.

A svaki savjet pratili valovi bučna smijeha.

— Onamo se mangup sakrio! — povika netko iznenada. —

Eno ga u nosiljci!

Vidigal gotovo nagonski pojuri onamo i razmaknu zavjese.

Sada smijeh provali na sva usta, bijaše silan, homerski, i

majoru tada sinu kako mu je i kamo izmaknuo Leonardo, te on samo

protisnu otegnuto:

— Ah!

Naposljetku, sasvim zbunjen, krenu odande, smišljajući kako

će povratiti poljuljani ugled i čast.

»Da su me ona dvojica«, u sebi će major, »upozorila da je

lupež od te sorte, ne bih doživio ovoliku sramotu.«

Po tim riječima može čitatelj razabrati da je Vidinha imala

pravo kad je u dvojici tetkića gledala potkazivače. I zaista, sve što se

dogodilo bijaše njihovo maslo, oni su sve smislili i zakuhali onog

dana kad je izbila velika svađa, a s razloga koji je čitatelju već

poznat. Tetkići suparnici potkazali su Leonarda. Otišli su Vidigalu i

oslikali mu Leonarda, a nije im trebalo ništa izmišljati ni lagati: to

je, rekoše, čovjek bez rada i posla, bez alata i zanata, muktaš koji

živi na tuđi račun, šepiri se i zakrčuje kuću dvjema staricama što ih

iskustvo još nije opametilo, a što je najgore, otima tetkićima ljubav

njihove tetične.

Vidigalu igrale oči dok je slušao njihovu priču, a kad su braća

završila kazivanje, lijepo im je zahvalio na izvješću: eto mu prilike

da u vijenac svojih policijskih djela umetne još jedan uspjeh. Ali ga

je prvi zahvat u taj slučaj skupo stajao.

Evo kako je otprilike major sada umovao:

Ništa mu ne bi bilo na toliki užitak kao kad bi nakon nekoliko

dana, kad se nitko ne nada, opkolio grenadirima kuću dviju starih

žena pa banuo unutra i uhvatio Leonarda a da mu ne može

umaknuti. Ali je njegov povrijeđeni ponos zazirao od takva načina.

Već se često, istina je, poslužio takvim manevrom, no bilo je to

onda kad je valjalo uhvatiti kakva iskusna lupeža koji je prošao sito i

rešeto, majstora u tome zanatu. Nije htio za tim posegnuti sada, gdje

je posrijedi hvatanje obična početnika. Ne, neće tako. Neće opkoliti

kuću, a neće uzeti u pomoć ni grenadire niti ikoga drugog. Sam će

uhvatiti Leonarda, zaklinje se, svojom će ga rukom zgrabiti — tako i

nikako drukčije!

148

Poslije poraza uputio se prema stražarnici i baš kad je htio ući,

odjednom osjeti kako mu je netko obujmio koljena te vidje do svojih

nogu ženu u mantilli, svu uplakanu: plače žena i jeca i rupcem

zastire lice.

— Šta je to, gospođo? Pustite me! Uh, baš je ovo zlosretan dan.

Ne bijaše odgovora — samo plač i jecaji.

— Hoćete li me, gospođo, pustiti ili nećete? Ne volim narikače,

jeste li čuli!

Ništa, samo jecaji.

— Ovo je već previše! Ako vam je tko umro, plačite u postelji,

ondje je toplije.

Žena nikako da se ustegne: sva se zacenula od plača.

— Sto mu gromova! — razgnjevi se major. — Ima li tome

kraja? Ova će me žena najposlije srušiti...

Pred stražarnicom već se skupilo mnogo svijeta.

Kad je prošlo još nekoliko trenutaka a da uplakana nije

progovorila, i kad je major već htio da se silom oslobodi dosadne

narikače, ona podiže glavu i, maknuvši rubac s lica, zavapi kroza

suze:

— Ajme, gospodine majore, pustite moje kumče! Pustite

jadnog momka! Pustite ga, za ime božje! Ono jest, lud je, ali...

Pusti jecaji zagušiše joj riječ, u dobar čas.

Bila je to kuma. Kad je čula da su joj uhitili kumče, pohitjela je

da se zauzme za njega te je udarila u ono naricanje — ne znajući da

je njezin štićenik utekao. Prizor je urodio onim što se moglo i

očekivati. Svaki put kad bi kuma protisnula ono svoje »pustite ga«,

grenadiri bi prasnuli u smijeh, a kako su i drugima potiho objasnili

što je posrijedi, i drugi su se smijali s njima.

Major je sve to uzeo kao porugu kojom se na nj nabacuje duh

skitništva i lupeštva: da bi se oslobodio kume, koja mu nije puštala

koljena, trebalo je da na svoja rođena usta i pred tolikim svijetom

izjavi da je Leonardo pobjegao! Protisnuo je napokon tu istinu i

umaknuo ispred pustih onih očiju i pogleda, od kojih mu svaki

bijaše kao gola poruga i uvreda.

Kad je kuma čula izjavu, maknula se brže-bolje, a bogme,

premda zaplakana, nije mogla a da ne vidi smiješnu stranu svega

toga.

149

15.

Prolivena juha

Ostavivši majora u njegovoj sramoti, kuma je s onih stopa

krenula kući u kojoj je stanovao Leonardo; otišla je onamo da mu

čestita i da mu pripovijeda o očaju što je obuzeo Vidigala zbog toga

bijega. Leonardo je to i predviđao i nije se nimalo začudio, a

Vidinha i dvije stare čas proklinjale majora, a čas se smijale na

njegov račun.

Pošto se do mile volje napripovijedala o majoru, kuma je, već

po običaju, ulučila zgodu da Leonardu održi slovo. Izuzmemo li

nekoliko pretjerivanja, možemo reći da je u njezinoj propovijedi bilo

podosta istine, tako te joj je i sama Vidinha odobravala poneka

mjesta. Tema prodike bijaše ova: Leonardo se treba zaposliti i

okaniti takva života kakvim sada živi; možda je taj život i ugodan,

ali je isto tako izvrgnut i pogiblima kao što je ta kojoj je upravo

izmakao.

Držala kuma kumčetu slovo, a svaka kazna kojom mu je

prijetila bijahu Vidigalove pandže.

— Najposlije ćeš dopasti njegovih pandža — završavala ona

svaku opomenu — a onda je đavo odnio šalu: priklopit će ti Vidigal

dvostruku mjeru, a ni vojarna ti ne gine.

To o dvostrukoj mjeri, a još više ovo o vojarni, prosvrdlalo je

do Leonardova mozga: dospjeti u vojnike bijaše u ono doba, a

možda je još i danas, najgore od svega što je čovjeka moglo snaći. I

zato je momak iskreno obećao da će se popraviti, a potražit će i

posao kako bi se uklonio policijskim hirovima strašnoga majora. Ali

naći posao ne bijaše lako onome tko se do neke dobi nije za nj nikad

brinuo, a pogotovu nije bilo lako naći štogod da mu bude od zgode

do zgode.

Međutim je kuma prionula za djelo i već je nakon nekoliko

dana došla silno zadovoljna, da Leonardu javi kako mu je pribavila

izvrstan posao koji će mu osigurati budućnost, a ujedno ga i

zauvijek zaštititi od Vidigalova bijesa: bijaše to mjesto kuharskog

pomoćnika u kraljevskoj kuhinji. Izostavi li se imenica kuhinja a

zadrži samo pridjev kraljevska, svatko je mogao, pa i sam Leonardo,

150

biti sretan i presretan zbog te kumine promućurnosti. Namještenik

kraljevske kuće? Eh, nije to mačji kašalj, takvo se što ne odbija. I još

namještenik u kraljevskoj kuhinji gdje su bogate smočnice,

neiscrpne kao kakav rudnik...! Zlatan rudnik!

Kumin je prijedlog odmah prihvaćen, bez pogovora.

Kako je kuma mogla otkriti takvu masnu prebendu, i kako ju je

mogla pribaviti svome kumčetu, to je nešto što nas se ne mora ticati.

Nakon nekoliko dana uveli su Leonarda u posao, a momak sjao

od pusta zadovoljstva.

Major, koji ga nije puštao s oka, doznao je za tu novost te se od

bijesa ugrizao za usnu kad je vidio kako se protuha dobro smjestio i

sklonio: samo ako se okani života, kakvim je dotad živio, mogao je

Leonardo izbiti majoru adute iz ruke i osloboditi se njegovih

pandža.

»Hoće li se popraviti?« pitao se major, mrgodan. »Ako se

popravi, propade moja osveta... Ali... (i na tu nadu major oživje),

nije on od onih koji se popravljaju.«

Imao je major pravo: Leonardo kao da ne bijaše od onih koji se

popravljaju. Prvih dana službe sve je išlo dobro i lijepo; samo je

kakav zlonamjernik mogao u Vidinhinoj kući vidjeti ponešto

neuobičajeno obilje u smočnici; ali nije to bilo nešto o čemu bi itko

vodio računa.

Bijaše pak kao da je Leonardo zaista od oca naslijedio kobnu

baštinu: njegove su nevolje uvijek dolazile od ludosti njegova srca.

U dvorištu kraljevske kuhinje stanovao je jedan dvorski sluga s

mladom ženom koja mu je vodila kućanstvo. Mlada žena bijaše

lijepa, a sluga grdosija i smiješan bukvan da već ne mogaše biti

smiješniji, tako te bi se svakom sažalilo kad bi vidio u kakvim je

rukama ta žena.

Leonardu, koji bijaše nježna i samilosna srca, ražalilo se na

mladu ženu baš kao što se ražalilo i svima drugima, a taj je njegov

osjećaj bio tako iskren da je u nje urodio iskrenom zahvalnošću. A

sluga bijaše onaj koji je platio cijenu za sažaljenje jednoga i

zahvalnost drugoga.

Vidinha se, sa svoje strane, počela čuditi revnosti novog

namještenika i njegovoj privrženosti poslu, ali je ujedno zamjećivala

i izvjesnu hladnoću što ju je pokazivao prema njoj.

Jednog dana sluga izišao za poslom; bijaše jedanaest izjutra, i

nitko nije očekivao da će se rano vratiti. Leonardo se, jednim od

151

onih bezbrojnih hodnika i prolaza što ih ima u kraljevskoj kuhinji,

uputio kući mlade žene. Ali neka nitko ne misli da je momak imao

ikakvu zlu nakanu! Naprotiv, krenuo je onamo u krajnje

hvalevrijednoj namjeri da jadnoj ženi odnese zdjelu juhe kojom se

kralj upravo poslužio... Darak i pažnja od kuhinjskog namještenika.

Nema u tome ništa čemu bi se moglo zamjeriti. Naprotiv, moglo bi

se zamjeriti onome tko tu pažnju ne bi uzvratio drugom pažnjom i

uljudnošću. Mlada žena bijaše uljudna: pozvala je Leonarda da se

pridruži i da joj pomogne u zakuski. A Leonardo bi bio običan

neotesanac kad bi odbio takav poziv. Prihvatio ga je, razumije se.

Odjednom se otvoriše vrata: mlada žena što je u ruci držala

zdjelu zadrhta, i juha se proli.

Sluga koji se neočekivano vratio bijaše uzrok te nezgode.

Leonardo brže-belje poteče najkraćim putem — zacijelo u potrazi za

drugom zdjelom i juhom kad mu se već prva izvrnula. Sluga pak

poteče za njim, zacijelo da ga zamoli da ovaj put donese za troje.

Nakon nekoliko časaka odjeknu iz kuhinje lomljava i zveket

razbijenih tanjura, prasak izvrtanog namještaja, povici, metež. Zatim

vidješe Leonarda kako u trku prelazi dvorištem i kako se sluga vraća

na svoje mjesto, s potrganim gajtanima i s poderanim skutom na

livreji.

Sutradan Leonarda otpustiše iz kraljevske kuhinje.

152

16.

Ljubomora

Sutradan je Vidigal znao sve šta se dogodilo Leonardu, te je

odlučio da pripazi jer mu se pružila divna prilika.

Leonardo je u kraljevsku kuhinju, štono riječ, ušao lijevom

nogom: ali oluja kroz koju je ondje prošao bješe smilje i kovilje

prema oluji što mu se oborila na glavu kad su kod kuće doznali

pravi razlog s kojega je otpušten.

Velika je nesreća kad nam žena koju volimo ne uzvraća ljubav;

ali nije manje zlo ako padnemo u ruke ženi koja nas zaista voli. Ovu

nam potonju istinu može potvrditi Leonardov primjer. Vidinha je

bila jako ljubomorna. Žene imaju neizmjerno mnogo načina da

pokažu taj osjećaj. Jedne ga izražavaju tako da se povuku u kakav

kut i tu liju more suza: ovo je sasvim lagodno za onoga tko ih mora

podnijeti. Druge se utječu odmazdi, i u tom slučaju odmah vrate

milo za drago: ta je metoda ženama jako ugodna. Treće neće

poduzeti nikakve represalije niti će proliti ijednu suzu, ali će kakvih

osam ili četrnaest dana, od zore do mraka, čovjeku tucati luk na

glavi, gunđati i nizati lamentacije spominjući u njima oca, majku

rođake i prijatelje, kuma i kumu, miraz, sinove i kćeri, i ne znam šta,

a sve to ni časa ne prestajući, tako te će tom poplavom od riječi

zauvijek razmočiti glavu jadniku koji je sluša i omekšati mu mozak

sve ako je tvrd kao kamen. Neke opet misle da treba pokazati kako

ništa ne mare i hiniti prezir: takve su silno zabavne, i baš je milina

gledati ih. Naposljetku, ima ih koje će zapasti u neobuzdan bijes,

uskipjeti strahovitom srdžbom; one će kleti i psovati, razbijati

posuđe, derati odjeću, tući robove i djecu, vrijeđati susjede: to je

najgora od svih manifestacija ljubomore, najočajnija, najmanje

svrsishodna i sasvim jalova.

Od ove potonje vrste bijaše Vidinhina ljubomora.

Kad se, kako rekosmo, otkrio pravi uzrok s kojega je Leonardo

dobio žutu, oborila se strašna oluja kakva valjda neće biti ni ona što

najavljuje smak svijeta. Vidinha je vikala, plakala, proklinjala,

psovala, prijetila, derala, razbijala, uništavala, a onda na čas zastala,

kao da se sabire, nešto pretitrala u mislima, i zatim otržito, kao da je

153

donijela nekakvu krupnu odluku, rekla majci:

— Daj mi svoju mantillu...!

— Kakva je to ludost, kćerce, za ime božje! — uzviknu stara.

— Kamo si naumila?

— Daj mi mantillu, rekoh ti, a kamo ću da ću, moje je, i ne tiče

te se!

Svi se okupiše oko Vidinhe, silno iznenađeni tom odlukom.

Izgarali su od puste radoznalosti.

Leonardo sjedio u svome kutu, uvukao dušu u se, pa ni bijele ni

crne.

— Hajde, majko, daj mi. mantillu, i nemoj mi zanovijetati...!

— Ama kamo ćeš, kćerce? Kamo si se zametnula svojom

ludom glavom? Opčinjena si, za ime božje!

— Idem u kraljevsku kuhinju...

— Ah, Isuse...!

— Jest, idem... fućkam ja što je ta kraljevska kuća ... Idem, i

gotovo! Potražit ću ja onoga služnika da ga nešto upitam... A bogme

neće danas od te kuhinje ostati ni kamen na kamenu, ili ja ne bila

ona koja jesam!

— Ma šta je to, kćerce... kakav ti je to ludi vjetar zapuhao u

glavu...!

Dvojica tetkića smijala se u sebi i uživala u prizoru što im se

odvijao pred očima.

Nema na svijetu ništa prozaičnije nego što je žena kad se

razbjesni. Sve što na Vidinhi bijaše ljupko, čežnjivo i zamamno, sve

je nestalo: bila je ružna, gotovo odvratna.

Nitko je nije mogao zadržati ili urazumiti, nitko je nije mogao

spriječiti u onome što je naumila. Uzela je mantillu i spremila se da

iziđe: molbe, suze, salijetanja — ništa nije pomagalo, bijaše ona kao

usov.

Kad Leonardo koji je dotad šutio i mirovao razabra kakvo je

zlo nastalo i kad vidje da je sam đavo u nju ušao, najposlije i on

odluči da zamoli Vidinhu neka ne ide i ne izlazi. Ali — kamo sreće

da je šutio!

— Ma nemojte! Još mi samo to treba! Šta? Da ne iziđem, jer bi

gospodin tako...?

I s tim riječima iziđe.

Već se noćalo. Uznemirili se ukućani, ali nitko nije znao što da

se radi. Leonardo odluči pratiti Vidinhu i vidjeti bi li je mogao

154

putem zadržati.

Vidinha grabila brzo, umalo da je u početku Leonardo nije

izgubio iz očiju. Sustiže je naposljetku i uze moliti neka se vrati;

svečano joj obeća da će se popraviti i da je ubuduće neće žalostiti.

Ali Vidinha nije slušala, samo je išla dalje. Leonardo poče prijetiti:

Vidinha pruži korak. On opet okrenu da moli: ona pospješi hod ne

osvrćući se.

Već bijahu na trgu pred Palačom. Vidinha, gotovo trčeći, ostavi

Leonarda koji hvat za sobom, uđe dobrano pred njim u dvorište

kraljevske kuhinje i nestade. Leonardo časak zastade da odluči bi li

ušao ili ne bi. U trenutku kad je htio na vrata, naglo se okrenu u

namjeri da u skoku umakne, ali ga snažna, koščata šaka zgrabi za

jaku: bila je to ruka majora Vidigala na koga je nabasao na ulazu i

od koga je htio pobjeći. Videći da mu je uzaludan svaki pokušaj, jer

se u blizini nalazila straža, Leonardo se pomiri sa sudbinom. Major

ga pogleda pokazavši zloban smiješak te će mu mirno, odmjerenim

glasom:

— A sada hajdemo!

Leonardo je dobro razumio značenje tih riječi te krotko pokroči

kraj majora onamo kamo mu bijaše pokazano.

155

17.

Samo slama

Neka Leonardo kroči pokraj Vidigala, a mi pogledajmo šta se

dogodilo u kraljevskoj kuhinji.

Pošto se raspitala i obavijestila, Vidinha je baš kao strijela

uletjela u kuću dvorskoga sluge. Mlada žena, ona s juhom, zatečena

nepripravna, jako se uplašila kad je ugledala Vidinhu, koja je

naslućivala da se pred njom nalazi uzročnica njezinih nevolja.

Pridošla baci mantillu na prvu stolicu te odlučno krenu prema

suparnici.

— Došla sam — reče — da vam kažem u lice da ste bezdušna i

nepristojna žena...

Domaćica nije znala što bi to imalo značiti i samo je gledala u

pridošlu, ne nalazeći odgovora.

A Vidinha nastavi:

— Jest, bezdušna i nepristojna, to vam velim, i nitko me ne

može u laž tjerati.

— Ma koji je bijes sada — javi se nekakav gromki glas.

Bio je to sluga; nalazio se tada kod kuće, pa kad je čuo

Vidinhine grdnje, dođe da vidi što je.

Koliko god bio drzovit slugin glas i koliko god bila prijeteća

njegova golema pojava, Vidinha nije ustuknula ni za korak niti joj je

izbila ijedna bora na čelu; naprotiv, ona kao da je htjela tome jakoti

pokazati kako joj njegova prisutnost samo dobro dolazi za ono što je

namjerila. Odmah se ona okrenula prema njemu te ga, ni pet ni šest,

oslovila ovako:

— A vi...? I vi ste mi nekakav muškarac! Ne znam samo na što

vam ta brada...

Nešto iznenađenje, a nešto Vidinhino lice, izobličeno od bijesa

— i čovjek kao da u prvi čas bijaše razoružan; glas mu je sada

zvučio blaže:

— A vi, gospođice? Jeste li došli da nam dijelite svoje

ljubaznosti? Šta vas uopće vodi ovamo?

— Vi još mene pitate šta me vodi ovamo! — podrugljivo će

Vidinha dobacivši značajan pogled trećoj osobi u prizoru. — A šta

156

bi me vodilo, molim vas? Ma nemojte mi tu izigravati koješta i

praviti se nevješti... Došla sam, evo, da vidim bih li mogla s vama

podijeliti juhu...!

Problijedjela mlada žena, livrirani izbečio oči te kimnuo

glavom kao da kazuje: Razumijem... Htio je u prvi mah pokazati

kako je ljut zbog toga što mu u sjećanje dozivaju tu činjenicu koju je

smjernost njegove družice, a možda i sama njegova narav, bacila u

zaborav. Izbacivši one riječi, Vidinha kao da se malko umirila,

razvedrilo joj se lice, dotad izobličeno, nestalo one smrknutosti.

Osim toga, kad je izgovorila ono svoje ma nemojte, javio joj se i

lagan smiješak na usnama i otkrio njezine krasne zube.

Livrirani sluga kao da u taj čas bijaše i sam od leonardovskog

roda: odmah se razblažio i samo se smiješio.

— Onda...? — zbunjeno će on.

— Kakvo onda? — dočeka Vidinha. — Zar gospodin nema

ništa da kaže nego onda? Ma nemojte mi... Zar u vas nema ni mrve

srama? Vas ste mi dvoje baš kao što se ono kaže: našla vreća

zakrpu, Bog vas stvorio, a đavo spojio! Ona lijepo uzima juhu, a on

tu nekakvo onda...!

I to rekavši, uze mantillu, nakana da ide.

Sve je promašilo, sve bijaše kratkotrajan plam, gorjela je samo

slama. Očekivala je da će naići na žestok odgovor nakon svojih

grdnja, pa je u tu svrhu pripremila tisuću osnova za napad i obranu,

smislila udarce, povike, prijetnje policijom i ne znam šta sve ne — a

kad tamo, ništa od svega, sve se ispušilo. Ništa se nije dogodilo, a i

sama se, ne znajući kako ni zašto, osjećala olakšana srca, gotovo

zadovoljna.

Još im je uputila po neku, objasnila im tko je i kako se zove, ali

nije rekla šta želi. Najposlije, ne postigavši baš ništa, iziđe mrseći

kroza zube:

»Misle valjda da će sve ostati samo na tome? Malo sam im

kazala, ali, bogme, pokrupno... «

Eto, takvo je žensko srce: kao da je od slame, učas se upali, te

posuklja pusti dim, a nakon nekoliko trenutaka ostane samo nešto

pepela što ga raznese i najmanji ćuh vjetra.

Umjesto da sa svojom družicom zametne kavgu, kako je ona i

očekivala, sva blijeda i dršćući od glave do pete, dvorski je sluga,

tek što je Vidinhi pogledao u leđa, i sam odmah izišao za nekakvim

poslom. Smišljao je on osnovu kojom će, kad je izvede i ostvari,

157

kako se ono veli, ubiti dvije muhe jednim udarcem. Vidinha ga je

očarala, Leonardo ga je uvrijedio; osvojiti ma i mrvu Vidinhine

ljubavi značilo bi u isti mah i osvetiti se Leonardu. I ma koliko se

pothvat činio nemoguć; on nije uzmaknuo pred njim: bio je uporan i

strpljiv.

Kad je došao ne vrata kraljevske kuhinje, upita stražara kojim

je pravcem krenula Vidinha; i on krenu onuda i uskoro je sustiže:

pratio ju je iz neke udaljenosti sve dok nije zamakla u kuću.

158

18.

Odmazda

Kad je stigla kući, Vidinha zateče ukućane u najvećem strahu i

neizvjesnosti zbog ludosti koju bi mogla učiniti. Kad je vidjela gdje

ulazi, i majka i tetka obisnuše joj se oko vrata, izgrliše je, izljubiše,

prekriše je suzama. A ona se još nalazila pod utjecajem jakih

uzbuđenja što ih je doživjela, pa nije mogla uzvratiti na te iskaze

ljubavi i prijateljstva. Spustila se na klupicu i neko vrijeme samo

sjedila i šutjela: nije mogla protisnuti ni riječi u odgovor na tisuću

pitanja što joj ih postavljahu. Njezina je šutnja samo pojačavala

ionako veliku tjeskobu ukućana. Najposlije povika:

— Mislite valjda da će sve proći samo tako! Ali se ljuto

varaju... Ma nemojte... Vidjet će se tko s kim ima posla!

— Znači, kćerce, učinila si kakvu ludost...?

— Ludost...? Ma nemojte mi... Učinila sam što bi i svaka žena

koja ima krvi u žilama.... A sad neka gospodičić dođe ovamo, jer

imamo urediti neke račune...

— Da, zbilja... još se nije vratio... A bogme bilo je vremena da

se već vrati, otišao je odmah za tobom...

— Istina je — dočeka Vidinha ponešto uplašena.— Nije ušao

sa mnom u onu prokletu kuhinju, a kad sam izišla, nisam ga više

vidjela...

— Da mu se nije šta dogodilo...? Major se zakleo...

— Major! — ponoviše svi, a strah im se čitao na licu.

I opet se sva kuća smela i zapala u neizvjesnost, jer su, bez

obzira na jade koje im je na glavu oborio, svi voljeli Leonarda — svi

osim dvojice tetkića suparnika. Nitko nije ni pomislio da njih

pošalje u potragu za Leonardom. Da bi se moglo poduzeti što je

potrebno, valjalo je pričekati da se iz grada vrati nekadašnji

pomoćnik crkvenjaka u katedrali.

Možda se čitatelj, za događaja što su so zbili u Vidinhinoj

obitelji, začudio što ne spominjemo toga junaka. Namjerno smo ga

izostavili da time pokažemo kako on nije sudjelovao ni u kojoj od

tih zgoda.

Kako je sam bio daleki i prvi uzrok svih tih događaja, jer je on

159

uveo Leonarda u obitelj, osjećao se sretnim što ga nisu zasuli

prigovorima i prijekorima od kojih bi se teško mogao obraniti; kao

čovjek koji zna što i kako treba, u svim tim borbama i zadjevicama

držao se sasvim neutralno i nije se ni u šta pleo.

Eto, zato smo o njemu šutjeli.

Po nesreći, te noći kad su ga željno očekivali krenuo je kući

kasnije negoli obično, a kad je stigao, već je davno prošao svaki sat

u koji se moglo šta poduzeti. Svi su ukućani proveli noć u najvećoj

tjeskobi, a najposlije su i sasvim izgubili nadu da će se Leonardo

vratiti. Nešto mu se dogodilo, o tome nema sumnje, a u strašnim

slikama koje su im svima prolazile glavom, obličje i spodoba majora

Vidigala bijaše uvijek prva. Nitko, uostalom, i nije sumnjao da je

major imao prvu i glavnu ulogu u onome što je snašlo Leonarda.

Kad je jutro svanulo, najprije ga potražiše u stražarnici. Ali, na

opće čudo, nije ga bilo ondje, a niti se šta znalo o njemu. Tražili su

na mnogim drugim mjestima, ali nigdje ništa, od njega ni traga ni

glasa. Vidinha se sjeti da bi ga valjalo potražiti kod kume; odoše

onamo te joj sve pripòvijediše. Jadna žena koja ni o čemu nije imala

pojma uhvati se za glavu:

— Taj se momak rodio u zao čas, ili su ga urekli... ta kako bi

inače...

I uze put pod noge da traži kumče.

Sve im nade bijahu u kumi; svi su bili uvjereni: tek što ona

korakne ulicom, znat će se odmah što je od Leonarda. Ali su se svi

prevarili, jer ni sama kuma nije mogla otkriti gdje je momak: tako

ga je dobro major sakrio.

Prošlo je mnogo dana a ništa se nije doznalo o Leonardu. Već

su pomišljali da je možda njemu samom u interesu da se krije i da je

to razlog što mu nisu ušli u trag. Ta je sumnja najposlije i

prevladala, i cijela je obitelj počela negodovati zbog takva postupka.

Negodovanje prelazilo u srdžbu i naposljetku urodilo mržnjom, čak i

kod dviju starih žena.

Zaista, ako je u stvarnosti onako kako misle da jest, onda nema

gore nezahvalnosti nego što je pokazuje Leonardo prema obitelji

koja ga je taka lijepo primila. U grdnjama što su ih svaki čas lili na

nj, Vidinha je bila najžešća, a imala je i zašto; osim razloga što su ih

svi drugi imali za svoje pritužbe na Leonarda, ona je imala i jedan

povrh toga: bijaše to zbog povrijeđene ljubavi. U nekim srcima i

ljubav vam je takva: sva nježnost, odanost i vjernost nestaje nakon

160

izvjesnih kušnja i prevraća se u neizlječivu mržnju.

Nešto je osobito zapazila Vidinha otkad se ono vratila iz

kraljevske kuhinje: nije odonda prošao ni jedan jedini dan a da nije

barem dvaput vidjela dvorskoga slugu. Pokazala ga je izdaljeg

svojima, i već su ga svi znali. U početku ju je smetalo što ga

neprestano viđa, pogotovu gdje on nije nikad prošao a da pred njom

ne bi s osmijehom skinuo šešir. Činilo joj se to drskošću, ali je

poslije počela sumnjati da bi to njegovo šetkanje i pozdravljanje

moglo imati i kakvo značenje.

Dogodilo se da je Vidinhina mati izjavila da joj se taj livrirani

svat ne čini baš loš, i to su mišljenje preuzeli svi ukućani. Jednog se

dana jedna od dviju starih žena nalazila s Vidinhom na prozoru baš

kad je prolazio livrirani, pa promrsila kroza zube, kao nehotice:

— Kad bi stajalo do mene, znala bih šta mi je činiti...

Iako nije ništa priupitala, Vidinha je dobro čula te riječi i neko

je vrijeme o njima razmišljala.

Sutradan je ista starica zovnu na prozor u isto vrijeme kao i dan

prije. Livrirani je prošao kao i uvijek i pozdravio, a stara će na to,

kao da dopunjuje ono jučerašnje:

— Da je po mome, ja bih onome Leonardu milo za drago... i

njemu i njoj u jedan mah.

Nije ni potrebno da kažemo kako se to staričino njoj odnosilo

na sluginu družicu, onu s juhom. A kad to znamo, znat ćemo i na što

je stara nišanila onim milo za drago.

Vidinha, koja bijaše bistra glavica, odmah je shvatila, utoliko

lakše što se možda i njezina misao podudarala sa staričinom. Još je

stara ispustila nekoliko neizravnih, i Vidinha najposlije prijeđe na

objašnjenja.

Prištedjet ćemo čitatelju stanovite pojedinosti i reći ćemo samo

toliko da se posljedak vidio nakon nekoliko dana: livrirani se

pojavio u Vidinhinoj kući, u prvom posjetu obitelji...

Posjeti se nastavili, i susjedstvo počelo šuškati, ali ono što se

proturalo bijaše više zlobno negoli istinito.

Takav, eto, bijaše položaj. I mir je opet vladao u obitelji. Ne

znamo tko je predložio da proslave uspostavu mira i novu sreću

izletom i zabavicom izvan grada. Ali su namisao proveli u djelo.

Čudnim slučajem izabrali su za izlet Cajuerios, ono isto mjesto na

kojem su se upoznali s Leonardom.

I livrirani bijaše pozvan — ta i kako bi bez njega: veselicu su i

161

priredili u njegovu čast. Ali je on, na nesreću imao jednu manu: i u

obične dane podosta je pio, a kad je imao posebnih razloga da se

raduje, udvostručavao je obrok, a od toga viška kočoperio se on baš

kao puran, junačio se — ukratko, postajao prgavac i razvrzigra.

I ovaj put, posred zabave, baš kad su jeli, on se zbog nečega

našao uvrijeđen pa zgrabio za kraj rogožine koja im je služila mjesto

stola i njome zavitlao drugima nad glavom, bacivši u zrak tanjure,

boce, čaše i svekoliko što se na njoj nalazilo. Dvojica tetkića

pokušaše ga umiriti, ali uzalud. Vidinha udarila u plač, zakukale

starice; jedni upeli da vrate mir, a urugi uvećavali nered — nadigla

se paklenska graja.

Kad su najmanje očekivali, iza živice iskrsnu major Vidigal, a

grenadiri mu s lijeve i desne sastaviše krug oko društvanca.

— Zgrabi onog čovjeka, grenadiru! — reče major jednome od

svojih vojnika i pokaza na livriranoga koji se ljuljao i posrtao držeći

u jednoj ruci košaru a u drugoj bocu kojom je prijetio okolini.

Grenadir kao da je časak oklijevao: sva je obitelj, uskliknuvši

od iznenađenja, uprla prstom u nj.

— Onda? — reče Vidigal videći to skanjivanje.

Grenadir priđe korak bliže livriranome.

— Polako, druže! — zagrmi dvorski sluga. — Sjeti se da još

nismo raščistili račune oko one juhe...

Livrirani je u grenadiru prepoznao našeg prijatelja Leonarda,

kao što ga je prepoznala i cijela obitelj čim se pojavio.

I zaista je bio on.

162

19.

Grenadir

Računi su između Leonarda i dvorskoga sluge bili sasvim

izravnani; njih su se dvojica osvetila jedan drugome. Posljednji

udarac u borbi pripao je Leonardu, i momak je blagoslivljao slučaj,

a i samog majora Vidigala, što mu je pružio priliku da suparniku s

usana trgne pehar sreće. Gotovo se radovao što su ga gurnuli u

vojsku. Dobro smo pogodili kad smo rekli da za nj nije bilo sreće

koja se nije okrenula u nesreću, a ni nesreće koja se nije preokrenula

u sreću.

Odora je, kako rekosmo, povela livreju, to jest Leonardo je

poveo dvorskoga služnika. Znamo već kakva sudbina čeka

Vidigalove uhićenike; i toga slugu u služnjaku ili livreji poveli su

put stražarnice na trgu za katedralom. Ali stanje u kojem se livrirani

nalazio nije dopuštalo da ga odvedu donde. Para što mu se uzdizala

iz želuca i udarala u glavu sve se više zgušnjavala tako te mu je

negdje na polovini puta mozak pritiskao teret od dvadeset arroba;

glava mu, ne mogavši se više držati, klonula na prsa i prepustila se

trupu, koji osjetivši da je teret pretežak, pozva noge u pomoć; ali

one, mlohave, drhtave i klecave, odmah svališe hvališu na cestu, te

se on ondje opružio koliko je dug i širok.

Vojnici su ga pokušali podići, ali nisu mogli: bijaše služnik

krupan i prekrupan. Valjalo je dakle odustati od uhićenja; majoru i

nije bilo teško da se pomiri s time i da tu nalivenu tjelesinu prepusti

njezinoj sudbini — ponajprije zato što bi svaka druga odluka stajala

silna truda i muke, a drugo, taj je služnik, premda se nalazio sasvim

na repu, ipak pripadao u dvorsku čeljad, a u ono je vrijeme ta

pripadnost nešto i značila i sa sobom je nosila znatne povlastice.

Leonardo je još kušao ovo i ono eda mu ne bi samo tako i bez

opipljivijeg rezultata izmaklo prvo uhićenje što ga je izvršio, jer bi

to bilo zlo znamenje za njegovu vojničku budućnost; ali, ako pravo

prosudi, osvetu je već izvršio, a to je glavno.

I tako je livriranoga ostavio na cesti.

Sad nam valja u nekoliko riječi udovoljiti čitateljevoj

radoznalosti s obzirom na Leonardovu preobrazbu.

163

Kad ga je major pograbio na vratima kraljevske kuhinje, sam

ga je odveo na sigurno mjesto, a odatle je momak mogao izići samo

da se zavojniči u Novoj regimenti. Svi bataljoni u gradu imali su

četu grenadira, a kako je bilo jedno mjesto slobodno u četi Nove

regimente, Leonardo bijaše odabran da ga popuni. Major je to

doznao pa ga je zatražio za sebe (jer su iz čete grenadira uzimali

vojnike za policijsku službu). Kao iskusan čovjek, predosjećao je da

će mu momak biti izvrstan pomoćnik.

I nije imao baš krivo. Leonardo, onako lukav po prirodi, a

prošavši bogatu školu skitništva i lupeštva, dobro je poznavao

umještva tog zanata. Ali je ipak bilo nešto što ga je priječilo da

valjano obavlja službu: naime, baš je oko njega i njegovih pothvata

major često morao tratiti vrijeme koje mu bijaše potrebno za druge.

Moć stečenih navika bila je u Leonarda takva i tolika da ih nije

mogla iskorijeniti ni suzbiti ni sama oštrina vojničke stege.

Da pripovijedimo prvu vragoliju koja mu je pala na um otkad

je navukao odoru i koja je to više odjeknula što se momak u početku

pokazao toliko ozbiljan i smotren te se činilo da će biti jedan od

najboljih.

Gradski obješenjaci i protuhe, što ih je major Vidigal

neprestano lovio, sjetili su se da nekako ovjekovječe njegova djela i

pothvate, pa izmislili i spjevali fado kojemu se svaka kitica

završavala pripjevom:

Počivao u miru.

U fadu glavni junak bijaše major, ali mrtav, opružen na odru

usred dvorane, a pokriven mrtvačkim pokrovom; drugi su oko njega

pjevali kitice pune kojekakvih aluzija a svaku završavali

spomenutim pripjevom.

Major koji je za to doznao samo je čekao pravu zgodu da se

osveti onima koji su izmudrijali to izrugivanje na njegov račun i

drugima koji su u tome uživali i tako pokazivali kakve osjećaje gaje

prema njemu.

Prilika mu se najposlije pružila jednog dana kad su mu dojavili

da u jednoj kući na brežuljku zvanu Conceição te večeri pripremaju

osobito svečan Počivao u miru. Odmah je smislio i odredio što treba

da bandu uhvati na samom djelu.

U pogodan čas poslao je dvojicu-trojicu grenadira da izvide šta

164

je, a najprije je s njima dogovorio znakove pomoću kojih će jedan

drugome javiti ima li šta ili nema, je li prilika da izvedu pothvat ili

nije. Grenadir koji će najbliže prići mjestu događaja, to jest

spomenutoj kući, dat će znak drugu koji je neposredno do njega, a

ovaj opet onome do sebe, i svi tako do mjesta na kojem se nalazi

major.

Bio je to pravi sistem isturenih stražara, kao da je posrijedi

kakva velika bitka. U slučaju da se dade pozitivan znak, krenut će se

u napad, a bude li znak negativan, valja im se mirno razići, jer jedan

od najvećih majorovih hirova bijaše da nikad ne pokaže kako je

prevaren: bilo je to za nj gotovo pitanje časti.

Leonarda je zapalo da bude najistureniji stražar, izvidnik koji

će najbliže prići do neprijateljskih redova — onaj koji će dati znak.

Krenuo je naprijed, a njegovi drugovi zauzeli svoje položaje i čekali.

Ali su dugo čekali i najposlije se umorili; jednostavno im dodijalo to

pusto čekanje. Kad su već naumili da povrijede zapovijedi i ostave

položaje da bi potražili Leonarda, čuše napokon tri otegnuta

zvižduka — znak da nema ništa. Raziđoše se ogorčeni, a zatim se

pridružiše majoru podno brežuljka, na mjestu gdje se zakreće prema

zatvoru.

Svi su se okupili na zbornom mjestu, samo Leonarda nije bilo.

Dugo su ga čekali. Majoru bijaše nešto sumnjivo te on odjednom

naredi da opet krenu na brežuljak. Pođoše, ali je sada major išao na

čelu i vodio. Kad se pokazala kuća koju su tražili, ugledaše svjetlo, a

kad su se nešto primakli, čuše, na svoje čudo, zvrjanje žica na gitari

i pjevanje. Fado bijaše u jeku.

Bez neke naročite smotrenosti, jer su svi bili načistu o tome šta

se ondje zbiva, major naredi da opkole kuću, pa kad je banuo unutra,

zateče družbu na djelu. Ceremonija bijaše na vrhuncu.

Onaj koji je predstavljao mrtvog junaka u slavnome fadu, ležao

je opružen na podu, umotan u mrtvački pokrov, pokrivene glave, a

bratija oko njega udarala u gitaru, pjevala i plesala.

Kad je major pokucao na vrata pa ušao sa svojom pratnjom, sve

se sledilo od straha. Onaj pod plahtom najprije žestoko zadrhta, a

onda se ukoči kao da je od kamena: bolje nego što je možda i želio

glumio je mrtvoga. Već po običaju, major naredi da pred njim

nastave obred i zabavu. Zatim je prešao na drugo i svakog učesnika

pitao šta radi i čime se bavi, te je dobran broj umjetnika odvojio da

im dade bolji posao i bolju sudbinu.

165

Dok se to zbivalo, a trajalo je prilično vremena, onaj pod

pokrovom ležao nepokretan, svejednako u istom polažaju, pokrivene

glave. Pošto su se svi izredali na ispitivanju, dođe red i na njega.

— Hej, prijatelju — reče mu major — zar doista želiš na

groblje?

Od mrtvaca ni pokreta ni odgovora.

— Hja, mrtav je pa ne govori. Ta i kako bi drukčije! Duboka

tišina.

Major dade znak jednom grenadiru da dobrijana bocne vrškom

bajonete; ali se mrtvi ni sada ne pokrenu. Na novi majorov znak

grenadir ga udari kundakom. Uskrsnu mrtvi, u jednom skoku nađe

se na nogama te pokuša, onako pokrivene glave, da umakne kroz

prozor. Ali ga grenadiri odmah uhvatiše, a major mu reče:

— Kad si već umro, čovječe, čemu ti se toliko žuri u pakao?

Radije da se porazgovorimo!

Povik iznenađenja, praćen bučnim smijehom grenadira, prekide

majora. Pokazalo se da onaj mrtvi nije nitko drugi doli naš prijatelj

Leonardo...

166

20.

Nove vragolije

Ne znamo je li Leonardu pomoglo što mu je ono bio prvi

prekršaj, jer je dotad nadasve savjesno izvršavao sve svoje dužnosti,

ili je pak sama smionost koju je pokazao u onom pohvatu uvećala

majorove simpatije prema njemu, ali je činjenica da mu se, osim

smijeha i bockanja kojim su ga susretali drugovi i onog straha što ga

je pretrpio pod mrtvačkim pokrovom, nije dogodilo ništa drugo, na

najveće čudo svima, a njemu samom ponajviše: major mu je time

dao dokaz neuobičajene naklonosti.

Nekoliko je dana Leonardo išao oborene glave utonuo u misli,

kao da ga savjest peče i pritišče teškim teretom. Drugovi ga, dakako,

nisu ostavljali na miru; bijaše im to divna zgoda za zabavu i

peckanje, pa kad bi naišao, primjedbe padale sa svih strana:

— Još nije sasvim uskrsnuo!

— Ama nije on više od ovog svijeta!

I kad bi tako svaki kazao svoju, svi bi završili u zboru:

— Počivao u miru!

Leonardo nije uzvraćao na te šale i poruge, i dobro je činio, jer

bi time bezdušnim drugovima samo davao prilike da mu se još više

izruguju. Najposlije su prošle i te nevolje, sve se zaboravilo, život i

opet krenuo redovnom kolotečinom.

Jednog dana major im najavi kako ima velik i važan posao.

Bio vam u gradu veseljak, velik nevaljalac, savršen tip

probisvijeta onog vremena; major ga je već nekoliko mjeseci držao

na oku a nije ga nikako mogao uhvatiti na djelu.

Zanimanje toga veselog svata bijaše mnogima zapetljana tajna,

to zagonetnija što danguba nikad nije bio bez novaca. Najvrednije

što je imao bio je plašt u kojem je uvijek išao umotan i gitara koju

nije nikad ostavljao. Uživao je glas silno zabavna čovjeka, te nije

bilo svečanosti ni slavlja na koje ga ne bi pozvali. Sve je svoje

vrijeme trošio na to da udovolji tim pozivima. Obično bi osvanuo u

društvu, na kakvu slavlju što se počelo još sinoć — na proslavi

kakva rođendana ili godišnjice, na primjer; odatle bi išao na krstitke

na ručak, a uvečer na svadbenu večeru.

167

Glas vješta zabavljača stekao je zahvaljujući izvjesnim

sposobnostima, poglavito jednoj u kojoj nije imao premca, Bio je

majstor u sviranju na gitari, izvrsno je pjevao, plesao fado da bijaše

divota, znao govoriti kako govore crnci, znao njihove pjesme, umio

se pretvarati kao da ima kakvu god hoćete tjelesnu manu, savršeno

oponašao seljački govor, znao na tisuće zagonetaka i napokon — a

to mu je bio najveći dar — mogao se na divno čudo kreveljiti i

praviti bezbrojne grimase kojih nitko ne bi uspio oponašati.

Bio je dakle začin i slast društvu u kojem bi se našao, i

dovoljno je bilo samo spomenuti uzvanicima da će biti prisutan i

Teotonio (tako se zvao) pa da kuća u kojoj se slavi bude puna i da

slavlje sasvim uspije.

Što se tiče njegova zanimanja i namicanja sredstava potrebnih

za život, to je, kako rekosmo, bila neprobojna tajna, i major Vidigal

nije imao mira dok je nije otkrio. A evo u čemu se sastojala: u neke

dane pod nedjeljom Teotonio je u potkrovnici u kojoj stanovaše

okupljao izvjestan broj osoba koje su ondje provodile noć u

kartanju. Teotonio je »držao banku« u igri za novac.

Major ga je htio uhvatiti na djelu, u samoj kartašnici. Odavna je

to pokušavao, ali uzalud, jer su kartaši neprestano mijenjali dane u

koje su se sastajali. Najposlije odluči da u prvoj prilici uhvati

Teotonija, a onda će se njime poslužiti da pohvata ostale.

Kako se čitatelji sjećaju, stari Leonardo, to jest Leonardo-

Pataca, živio je s kuminom sestričnom, s kojom je imao kćerkicu:

pribivali smo rođenju tog djeteta. Ali, premda je prošlo podosta

vremena, kćerkica još nije bila krštena. Na navaljivanje kume, koja

se jako žalostila zbog tog otezanja, Pataca je najposlije odredio dan

u koji će djevojčica biti primljena u kršćansku zajednicu. Već po

običaju onog vremena — a običaj se nije mogao mijenjati — uz

takav događaj išla je i svečanost i slavlje, a da sve bude potpuno,

pozvan je u društvo i Teotonio.

Major je sve znao, pa je odlučio da ode na to slavlje i da tu

pograbi svoga čovu. Eto, to je bio onaj veliki i važni posao što ga je

najavio grenadirima.

Bijaše majoru zvanje, a i zao udes, da uvijek kvari tuđe veselje.

A nas, koji pišemo ove retke, slijedi evo nesreća da zapadamo u

monotoniju ponavljajući uvijek iste prizore uz male inačice: ali na to

sili vjernost s kojom pratimo jedan dio običaja onog vremena.

U određeni sat major se uputio kući Leonarda-Patake. Kako

168

nije bilo ni najmanjeg razloga da posegne za silom, jer je sve teklo u

najboljem miru, major je ušao sam, uz prethodnu privolu Leonarda-

Patake, te je prisustvovao zabavi. Kad je došao, baš je Teotonio

izvodio svoje majstorije. Pošto je sve iznizao, prešao je na

posljednje umještvo — na grimase.

Valja napomenuti da se Teotonio nije kreveljio samo tako pa

šta ispadne, nego je znao oponašati izraz ovoga ili onoga poznatog

lica i time nasmijavati sve oko sebe — ljudi grohotali od smijeha.

Svi su sjedili naokolo, a Teotonio, stojeći u sredini, gledao na

jednu stranu i pokazivao lice nekog starca, zatim se naglo okrenuo

na drugu i prikazivao luđaka što se krevelji, i sve tako, dok

najposlije ne iskrivi lice u grimasu, na koju su svi prasnuli u bučan

smijeh i uprli prstom u majora. I zaista je uspješno oponašao

Vidigala s onim njegovim otegnutim i suhonjavim licem.

Major se ugrize za usnu; ako je ikad bio naklonjen Teotoniju, u

taj je čas njegova naklonjenost sigurno bila najmanja.

Orio se smijeh, a kako ga major nije mogao ravnodušno

podnositi i kako, s druge strane, nije imao opravdanih razloga da

prekine zabavu, zaključio je da mu je najbolje otići te na zgodnu

mjestu pričekati da se društvo raziđe: tada bi mogao pozvati

Teotonija da koju grimasu pokaže grenadirima u stražarnici.

Izišao je sasvim oneraspoložen.

Kad je došao svojim grenadirima, koji ne bijahu daleko

odande, obrati se Leonardu te mu objasni da te noći želi pod svaku

cijenu uhvatiti Teotonija; boji se da oni u kući nešto njuše i da bi

mogli ovako ili onako pomoći Teotoniju da umakne; zato mu je

potreban čovjek koji će izbliza paziti na lupeža a da ne pobudi

sumnje u drugih: taj je čovjek Leonardo.

— Ali mene nerado gledaju u očevoj kući — uzvrati Leonardo

na majorov prijedlog.

— Ovo je baš pogodan čas za pomirenje...

— Možda me i ne žele primiti...

— A tvoja kuma? I ona je ondje...

— Jest, ali ona zmija, njezina sestrična? Ona se strašno

nazubila na me...

— Zmija ili nezmija, valja ti onamo: tako traži disciplina... Ne

mogu dopustiti da mi se ona protuha nekažnjeno izruguje.

Grenadiri su poznavali Teotonija i njegova umještva i po tim su

majorovim riječima odmah razabrali što se zbilo, pa su sad oni

169

udarili u smijeh.

Nakon tog pozivanja na red i disciplinu, s kojom se nije nalazio

u osobito dobrim odnosima od one noći kad su ono izvodili Počivao

u miru, Leonardo je u sebi prevladao sve zapreke i grštenje što ga je

u početku osjećao prema toj misiji, te je krenuo očevoj kući.

Pokucao je na vrata, a kad su oni unutri opazili boju uniforme i

kapu, razlije se povik te nastade pokretanje koje kao da bijaše već

dogovoreno (imao je major pravo!) i odjednom se ugasiše sve

svijeće. Zavladao je takav metež i takvo komešanje te bi čovjek

rekao da su se svi među sobom potukli.

Ozlovoljio se Leonardo, iako mu je, s druge strane, bilo

smiješno kakav je strah i koliku zabunu izazvao svojim dolaskom.

Da bi umirio uplašene, odluči da im progovori izvana.

— Eh, lijepo li dočekuju sina u očinskoj kući! Još samo

čegrtaljke pa kao na Pepelnicu...22

Kad je kuma prepoznala glas svoga kumčeta, prasnu u smijeh i

uzviknu:

— E, jest nam se narugao! Pa to je naš Leonardo! Upalite

svijeće! Nema opasnosti, taj je grenadir naš.

— Ne može ta skitnica bez svojih huncutarija — promrsi

Pataca. — Gledajte koliko je sve prestrašio... Hej, prijatelju

Teotonio, siđite, nije ništa...

Svjetlost prve svijeće koju su užegli otkri kako silazi Teotonio

koji se pojavio na jednim vratima u potkrovlju.

Tek što je stupio među druge, pokaza na licu grimasu straha, ali

tako izražajno da je sve natjerao u smijeh. Iz različitih zakutaka

pokuljaše ostali, te se zabava nastavi u prisutnosti Leonarda.

Neki nisu mogli a da se ne čude i ne pribojavaju što je

Leonardo prisutan u toj prilici, i još u onoj uniformi, i što je došao

odmah pošto je otišao major; ali ih je sve umirila kuma kazujući da

je momak dobio izlaz, jer nije u službi taj dan, pa je iskoristio

priliku da dođe na krstitke svojoj sestrici.

— On je doduše luda glava — ponavljala kuma svima — ali je

jako dobar i ne zaboravlja svojih.

Leonardo je povlađivao kumi i već je sudjelovao u veselju,

22 U katolikâ ie Pepelnica ili čista srijeda (koja dolazi odmah poslije veselog i

bučnog pokladnog utorka) prvi dan korizme ili pokore pred Uskrs. (Ni zvona ne

zvone u crkvi, nego se koriste drvene klepetaljke.) — Prev.

170

zadovoljan gdje su ga, protivno onom što je očekivao, lijepo primili

u kući. Što je više uživao u fadu i pjesmama, sve je jače osjećao

kako ga savjest grize zbog Judine uloge koja ga je tu zapala. Kad bi

pogledao Teotonija, koji ga je srdačno pozdravio i neprestano

nasmijavao, stijesnilo bi mu se oko srca pri pomisli da ga je baš on,

Leonardo, imao izručiti majoru. Već se njemu, i ne jednom, zavrgla

u glavi pomisao da ga upozori pa neka čovjek pobjegne, ali bi se

onda sjetio discipline i onoga Počivao u miru te je oklijevao.

I dok su ga mučile te misli, poglédao je u Teotonija.

Nije bio glup Teotonio — baš nikako. Počeo je on nešto

sumnjati. Ne znamo kakav mu je instinkt omogućio da čita

Leonardove misli, jer ih je zaista čitao i bio na oprezu.

Odjednom Leonardo donese svoju odluku.

»K vragu i disciplina!« u sebi će Leonardo. »Nema tu više

skanjivanja, moram čovjeku pomoći da pobjegne, pa kud puklo da

puklo!«

I odande gdje je sjedio obrati se Teotoniju te će mu sasvim

glasno:

— Eh, da vam nešto kažem, gospodine Teotonio! Čim

zakoračite iz kuće, šćepat će vas major: vreba vas vani, i zato me

poslao ovamo...

Povici i komešanje među sakupljenima.

— Ali ne brinite, već ćemo urediti. Gdje je dobra volja, nema

mjesta strahu — nadoveza Leonardo.

— Nemoj se izvrgavati pogibli! — prišapnu kuma Leonardu.

— Mogao bi se, sinko, loše provesti, jer s majorom nema šale!

— Žao mi je, ali ja drukčije ne mogu.

I to rekavši, priđe Teotoniju te se njih dvojica počeše

savjetovati i dogovarati; najposlije smisliše osnovu kako će jedan

pobjeći, a drugi ostati čistih ruku.

Bijaše se noć već davno presvratila kad njih dvojica uputiše

mnoge uzvanike da iziđu svi zajedno. Leonardo pred svima pojuri

majoru te mu javi:

— Eto ptičice, gospodine majore!

— Opkolite ih! — zapovjedi major.

Grenadiri zauzeše svoja mjesta, a major stade kraj vrata što su

vodila iz jednog hodnika i tu uze vrebati.

Majoru se približavala spodoba što je bezbrižno zviždukala

pripjev nekakve pjesme. Kad je čovjek prišao na malu udaljenost,

171

major skoči prema njemu te ga zgrabi.

Oču se slabašan krik, a za njim riječi:

— Pustite me! Šta sam vam uradio?

Ne prepoznavši Teotonijev glas, major pogleda bolje i vidje da

je pograbio jadna grbavca kojemu je uzeta desna noga i lijeva ruka.

— Hajde k vragu! — promrsi major. Tornjaj se odavde, brže!

A onda nadoveza, kao za sebe:

»Ne znam kojeg vraga ovakvi traže vani u ovo doba!« Kljako,

sretan što mu se osim pretrpljenog straha nije ništa dogodilo, brzo

odgega odande sve zviždukajući svoju pjesmicu.

Nastade zatim tišina, i major ne vidje nikoga drugog doli same

uzvanike s proslave, među kojima ne bijaše Teotonija.

Ozlovoljio se major, sazvao grenadire i rekao Leonardu:

— Onaj nije izišao...

— Kako da nije! — uzvrati Leonardo. — Izišao je, vidio sam

kad je krenuo prema vratima gdje ste vi bili! Imao je bijel kaput i

slamni šešir!

— Bijel kaput i slamni šešir? — priupita major.

— Jest, gospodine, i crne hlače. Nisam ga zgrabio, jer sam

vidio da vam ne može umaknuti.

— Ah, lupež...! promrsi major. — Nikad me nitko nije tako

prevario...! Ono je dakle bio on, onaj grbonja i kljakavac.

— Taj vam svašta zna — pritače jedan između grenadira. —

Vidio sam ga jednom, i zakleo bih se...

Zaista je bio Teotonio onaj kljako što ga je major pograbio i

pustio.

Leonardo se potiho smijao majorovu porazu. Ali mu je

najposlije prisjeo smijeh, jer nije prošlo mnogo vremena i major

saznade da je sve ono izvedeno u dogovoru s Leonardom.

172

21.

Otkriće

Veli stara poslovica da je loš prijatelj gori od neprijatelja. Jedan

između Patakinih uzvanika, koji se držao za velika prijatelja

Teotonijeva, a vidjevši kako je Leonardo upeo Teotonija izbaviti iz

majorovih šaka, odmah predloži da s Leonardom podijeli to

prijateljstvo, a da nitko ne bude oštećen tom diobom. Samo nekoliko

trenutaka kasnije pokazao je kakve je naravi to njegovo prijateljstvo.

Dok su se završili prizori što ih opisasmo, već je i objutrilo.

Major i njegovi grenadiri baš su polazili; još su se nalazili blizu

mjesta gdje su pokušali uhvatiti Teotonija, kad onuda naiđe

spomenuti prijatelj koji je među posljednjima krenuo iz Patakine

kuće. Vidjevši da Teotonijo nije s ophodnjom, zaključi da je osnova

upalila i da su majoru i opet pobrkani računi. Toliko se obradovao

da je, zaboravivši na prisutnost majora Vidigala, potrčao Leonardu,

zagrlio ga i oduševljeno povikao:

— Bravo! Takvo se što ne izvodi dvaput u životu. Nema šta,

majstorija koze pase! Bit će ti zaista zahvalan čitava života, a i ja s

njime, jer sam mu prijatelj kao i tebi.

Na tu nerazboritost Leonardo se sav sledio. Major koji je išao

pokunjen i razmišljao o tome kako su mu podvalili odjednom se

okrenu: ona riječ s njime što ju je izgovorio strašni prijatelj otvorila

mu je oči. Iz obamrlosti u koju je zapao Leonarda trgaše odmjerene

majorove riječi:

— Idi u vojarnu, u zatvor.

Na tu presudu Leonardo izvuče sa dna duše sve ono što se zove

jad, gnjev i mržnja i sve to izli u pogled na tog nerazboritog svata

koji mu je bez potrebe oborio na glavu toliku nesreću. A bajni je

prijatelj i dalje vladao sobom i još mu nemilosrdno stiskao ruku, kao

da je i ne kani lako ispustiti.

Ostavit ćemo sad Leonarda, žrtvu svoje požrtvovnosti, neka ide

u zatvor, a mi ćemo se vratiti na drugo.

Odavno već nismo ništa rekli o doni Mariji i o njezinima. Kad

je prošao medeni mjesec, u kojem sve bijaše samo smilje i kovilje,

naš je José Manuel, kako se ono veli, pokazao boju ili, točnije, zube,

173

i to tako i toliko da se nakon nekoliko mjeseci sve zaratilo. Odselio

se s Luisinhom iz kuće done Marije; kako se s donom Marijom

neprestano natezao oko ženinstva i nasljedstva, tražio te ovo te ono i

najposlije joj sa svojim beskrajnim zahtjevima izišao već navrh

glave, ona je povela tako zamršenu parnicu te je postojala bojazan

da se neće završiti do konca svijeta, a sigurno je bilo da joj se kraj

neće sagledati za staričina života.

José Manuel postao je Luisinhi pravi zmaj, jedan od onih što ih

je znalo samo ono doba i šte bijahu grdna muka i pokora ženama.

Otkad su otišli od done Marije, nikad više Luisinha nije vidjela

ulicu osim kradom, kroz rebrenice na prozoru. Plakala je za

nekadašnjom slobodom, za šetnjama i razgovorima na vratima kad

bi sjala mjesečina, plakala za onima nedjeljama kad bi s tetkom kraj

sebe i s pratnjom crnčadi za sobom, išla na misu u katedralu, žalila

je za posjetama u tetkinoj kući, žalila za Leonardom koga se sad

sjećala — riječju, žalila za svim onim što je onda malo cijenila, a što

joj se sada činilo tako lijepo i ugodno.

Udavši se za José Manuela da bi ugodila tetki, pokazivala je

prema mužu savršenu ravnodušnost koja je možda bila najgori oblik

mržnje.

Otkad se udala, Luisinhin se život poklapao sa životom

najvećeg dijela udatih žena onog vremena: nikakvo stoga čudo što

Vidinhe ne bijehu rijetka pojava i što je bilo kuća koje nisu imale

kakvu neugodnost nalik na onu što je desetkovala jadnu obitelj koja

se molila pred Kamenim svetištem i što je kumi poslužila za spletku

kad je ono htjela istisnuti José Manuela.

U ono vrijeme što je prethodilo vjenčanju José Manuela i

Luisinhe, dona Maria bijaše ostala ljuta na kumu zbog one spletke, a

sada, jasno, gdje se s Luisinhinim mužem nalazila na ratnoj nozi,

nije više bilo razloga toj ljutnji, pa je prija s prijom obnovila

prijateljske veze koje bijahu ponešto olabavile.

Jednog dana njih se dvije susrele na misi pa odmah rasplele

razgovor. Leonardove nevolje, koje bijahu potka i osnova toga

razgovora, raznježile su donu Mariju koja nato uze kumi

pripovijedati o zlu što je snašlo jadnu Luisinhu.

— Ah, gospođo — govorila je kuma — uvijek bi se u meni

nešto uzbunilo kad god bih vidjela toga José Manuela, nikako mi

nije bio po ćudi. Lupež je to i nevaljalac. Otjerat će jadnu djevojku u

grob. Jadna Luisinha! Tako dobro odgojena, a tako nesretna!

174

— Nikad, draga prijo, nisam mislila da bi moglo takvo zlo

nastati... On vam je teški prefriganac, prošao je sito i rešeto! A kako

se samo pravio fin, uvijek mile-lale, rekao bi čovjek da je svetac!

Sad više ne sumnjam u priču o djevojci otetoj kod Kamenog

svetišta... podoban je on za takvo što... Ali ću se već osvetiti, i to

vam je sigurno kao što me ovdje vidite!. Zakon će mi i ovaj put

pribaviti zadovoljštinu, s božjom pomoći.

Taj razgovor i kasniji događaji pomirili su dvije prije.

Neka prijateljstva, jednom prekinuta ili uzdrmana, teško se

vraćaju na prijašnje; s drugima pak biva sasvim suprotno, kušnje ih

prekaljuju, potresi učvršćuju. Prijateljstvo između done Marije i

kume bijaše od ove potonje vrste. Poslije onog razgovora u crkvi

odnosi među dvjema prijama ne samo da su vraćeni na staro nego su

još postali prisniji i čvršći. Otad nije bilo tajne koju ne bi povjerile

jedna drugoj, te su sklopile savez i ugovor o uzajamnoj pomoći:

zajednički će tražiti lijeka nevoljama što snalaze dvoje njihovih

štićenika.

Leonardo se, kako rekosmo, nalazio u zatvoru; obavijestio je o

tome kumu, a ona sve uzbunila, ne samo zbog te činjenice nego i

zbog plemenite pobude koja ju je prouzrokovala. Prvo što su dvije

prije poduzele na osnovu svog ugovora bijaše to da su svojski

prionule da Leonarda izvuku iz zatvora i da ga oslobode još goreg

zla koje ga je čekalo.

175

22.

Zaštitnice

Najprije je kuma otišla izravno majoru da ga moli za Leonarda;

ali se major pokazao neumoljivim: slučaj je težak, reče, a nije prvi;

samo se jednom disciplina može nekažnjeno prekršiti; kazna je

neumitna, a bit će teška. Kuma, koja bijaše puna lijepih nada,

morala se razočarati, i još je povrhu od majora doznala ono što nije

znala niti izdaleka slutila: Leonardo će se još nasjediti u zatvoru, i

ne samo to — čeka ga i bičevanje...

Tek što je major to izjavio, jadna žena pade mu do nogu te

udari u plač i kuknjavu; ali sve uzalud. Izišla je očajna te nakrivljene

mantille i sva u neredu odjurila doni Mariji. Kad je ugleda onakvu,

dona Maria ustade sa svoje klupice i ostavi jastuk za čipkanje.

— Šta je, za ime božje? Kazujte...!

— Ah, gospođo, dušo moja, kakve li nesreće! — progovori

kuma. — Ah, u što je upao zbog svoje plemenitosti! Jao meni,

jadnici, koja trpim kao da mi je rođeni sin...

Nije mogla dalje, gušili je jecaji.

— Kazujte, gospođo — preuze dona Maria — kazujte, jer ste

me jako rastužili...

— Ah, dona Maria... čeka ga bičevanje... njega... Leonarda ...

— Ah, jadni momak, Bog mu bio na pomoć! I šta da čovjek

kaže na sve...? Udes je to, zla kob... Očito je da nije rođen pod

sretnom zvijezdom, draga kumo; zaista nije, mogu vam se zakleti

spasom duše svoje... A zar niste razgovarali s majorom? Šta vam je

rekao?

— Tvrd je kao kamen, gospođo, ništa ga nije moglo ganuti.

Zaklinjala sam ga i molila za pet rana Kristovih, zaklinjala ga

presvetom Bogorodicom... ali ništa, sve uzalud.

— Ne žalostite se, draga kumo, još nije sve izgubljeno. Ima

sredstvo koje, mislim, neće nikako promašiti. Hajdemo njoj, to je

pravi put. Dobre smo među sobom, pa će ona posredovati da se

momak izvuče.

— I sama sam to pomislila, ali u ovoj nevolji zaboravih,

naprosto ne znam više gdje mi je glava... Ako ona ne mogne ništa,

176

onda je sve propalo.

Čitatelji su s pravom već radoznali čuti o komu je to riječ. Evo

da kažemo.

Major je bio stari grešnik; u svoje doba bio je jedan od onih

koji, kakono se veli, nisu svoje vrijeme provodili u crkvi. Još mu je i

sada ostajalo nešto što ga je sjećalo prošlosti: to nešto bijaše Maria-

Regalada ili Vesela Maria, gospođa koja je stanovala na Obali. U

svoje vrijeme bila je zgodna djevojka, jako vesele naravi, uvijek

vedra i nasmijana — smijala se svemu, smijala se puno, naprosto

voljela smijeh i u njem uživala. Zato su joj imenu i prišili nadimak

Regalada ili Vesela. A u doba ovih događaja prišivanje nadimaka

bijaše opća pojava; čitatelj neka se stoga ne čudi što mnogi junaci u

ovoj pripovijesti nose uz ime još i nadimak.

Svi vele, a pjesnici se kunu i preklinju, da je samo prva ljubav

ona istinska i prava. Razmišljali smo o tome te možemo reći da

pjesnicima ne treba vjerovati. Naša istraživanja u tom pogledu

dovela su nas do zaključka da su sve ljubavi prave, a ako je baš

jedna, onda to nije prva nego posljednja: posljednja ljubav jedina je

koja se ne mijenja. Čitateljice koje se ne slažu sa mnom neka me

uvjere u protivno ako mogu.

Sve smo ovo rekli zato da pokažemo kako je Maria-Regalada

osjećala pravu ljubav prema majoru Vidigalu; a on joj uzvraćaše isto

tako.

Naša dona Marija bila je jedna od najprisnijih drúga Marije-

Regalade. Eto zato su dvije žene, naime dona Maria i kuma, tek što

su spomenule njezino ime, opet počele u sebi krijepiti nadu u

pogledu što se tiče Leonardove sudbine.

Već u ono vrijeme srodstvo, kumstvo i protekcija (mana koju

pripisujemo našem vremenu) bijaše moćan pokretač društva i važan

čimbenik u njemu.

— Hajde pripremi nosiljku — reče dona Maria jednoj između

svojih ropkinia.

— Jest, hajdemo — priteče kuma. — Pratit ću vas pješke, za

ispaštanje grijeha.

Spremila se dona Maria i ušla u nosiljku; kuma stavila

mantillu, i njih dvije krenuše na Obalu.

Maria-Regalada dočeka ih vedra i nasmijana.

— Oh, kakve li radosti, kakva li ugodna iznenađenja! Šta vas

vodi k meni? Zbilja velika novost!

177

— Jest novost — odgovori dona Maria — ali tužna novost.

Uz običajene fomalnosti, koje u ono doba ne bijahu bogzna

kolike, kuma bijaše predstavljena Mariji-Regaladi. Najprije je dona

Maria, a onda kuma, svaka za se, pripovijedala Leonardovu povijest

sa svim pojedinostima, i poslije bezbrojnih obilaženja, što su na

muku stavljale strpljivost slušateljice koja je već umirala od

radoznalosti, konačno dođoše na ono najvažnije — na razlog koji ih

vodi njoj: ne traže ništa manje doli oslobođenje i oprost za

Leonarda, a da bi postigle što žele, računaju s utjecajem Marije-

Regalade na majora.

— Eh — preuze domaćica pokazujući skromnost — nisam ja

više nizašto... U dobra vremena, ne velim... ali sada... major...

mnogo se toga promijenilo, dona Maria... Otkad je u policiji... nije

kao prije... i ne znam šta radi... Ali, naposljetku, dona Maria, ne

znam ja reći neću... takvo mi srce i uvijek je takvo bilo... u moje

vrijeme mnogi su to iskoristili... Učinit ću šta mogu govorit ću s

njime... možda će me htjeti čuti...

— Hoće, hoće — požuri se kuma. — Nije toliko star da bi

zaboravio sve nekadašnje.

— To ćemo tek vidjeti... Znate, gospođo kumo, kakvi su

muškarci...

— Ah, ne kazujte mi, gospođo, dobro mi je poznato — zabrza

kuma.

— A vidite — javi se dona Maria — valja brzo raditi, jer

svakog časa mogu kazniti jadnog momka, a onda mu više ne

pomože ni sveti Antun.

— Stići ćemo na vrijeme, s božjom pomoći. Za svaku

sigurnost, pođimo odmah majorovoj kući sve tri, pa ćemo svaka sa

svoje strane učiniti sve da se momak izbavi.

Maria-Regalada brzo se odjenu, uze svoju mantillu pa s kumom

pokraj nosiljke done Marije krenu majorovoj kući.

178

23.

Tri žene posreduju

Krenule njih tri pravo majorovoj kući. Major je tada stanovao u

Ulici Milosrđa, jednoj od najstarijih u gradu. Dočekao ih je u kućnoj

halji od pamučne tkanine i u nanulama, jer u prvi čas nije mislio da

je posjet takav. Ali čim prepoznade njih tri, poteče brže-bolje u

rušnicu da se kako-tako odjene. Vremena baš nije bilo, a neuljudno

je ostaviti gospođe same, pa major nije stigao da dopuni odoru:

pojavio se pred njima u vojničkoj bluzi, u građanskim hlačama i u

nanulama, sa svilenim rupcem preko ramena, već po običaju.

Kad ga vidje onako smiješno odjevena, kuma, iako rastužena,

jedva suzdrža smijeh koji joj se javio na usnama.

Pošto su izmijenili uobičajene pozdrave, kuma majorovu

zbunjenost odmah protumači kao dobar znamen za svoj posao. U

tom uvjerenju krijepila ju je i činjenica što je major u starosti

sačuvao lijepa sjećanja iz mladosti, i tek što bi se našao okružen

ženama, samo ukoliko nije bilo na javnom mjestu i u prilikama koje

bi mogle povrijediti disciplinu, odmah bi se pretvorio u drugog

čovjeka i postao mekan i raznježen, i u tome je sebi ravna mogao

naći jedino u starome Leonardu-Pataki. Ako su te žene povrhu znale

dirnuti mu i slaba mjesta, to jest ugoditi njegovoj taštini tako da joj

polaskaju i njegovoj putenosti tako da ga pomiliju, sve ako bi i

jedno i drugo bilo sasvim neiskreno, mogle su od njega izvući sve

što žele: čak bi im ponudio sam svoje usluge i još bi se osjećao jako

obaveznim.

Kuma je to unaprijed znala ili slutila, ali ozbiljnost i težina

posla za kojim je došla bijaše takva i tolika da joj nije ni to bilo

dovoljno da se umiri. Spremila se za napad, potpomognuta dvjema

drúgama, koje joj, premda manje zabrinute za Leonardovu sudbinu,

bijahu dobri saveznici.

Malko su bile u zabuni oko toga koja između njih treba uzeti

riječ u zajedničkom im poslu. Major je to opazio i časak je tetošio

svoj ponos i uživao gdje su se tri žene pred njim našle u zabuni i

nedoumici. Izveo je pokret da ih ohrabri te je i nehotice malko

strugnuo nanulama.

179

— Oh, nanule i uniforma, nije baš najbolje složeno... Ali šta

ćete, gospođe, takve su navike starca. U svoje vrijeme nisam tako...

— Dona Maria dobro zna — pohitje kuma pokazujući na

Mariju-Regaladu i hoteći što prije na bitno. — Ali nije važno, drugo

je posrijedi...

— Zaista, majore, prošla su lijepa vremena.

— Bog da prosti onome tko za njima čezne — uzvrati major

pokazujući smežuran osmijeh stare putenosti.

— Jest, jest — opet će Maria-Regalada — Ali ostavimo sve to

za kasnije...

— Ah, prijateljice — oglasi se dona Maria koja je dotad

šutjela, umorna možda od pusta klanjanja kad su ulazile — pustite

neka se svatko sjeća svojih lijepih vremena, to jako godi; i meni je

ugodno kad mislim na prošlo...

— To je baš kao sa mnom — potvrdi major — kad mi dirnu u

stare rane...

— Stare su me rane i pokrenule te sam došla s ovim

gospođama koje poznajete — preuze Maria-Regalada.

— Da nije njih, ne bih ni došla, jer je pokrupno posrijedi...

Kuma je našla da je to izvrstan uvod u ono glavno, i samo je

odobravala kimajući glavom.

— Da vidimo šta je to krupno — dočeka major koji je već po

samoj prisutnosti vrle kume manje-više znao o čemu je riječ.

Malko je zavrtio glavom kao pokazujući sumnju; kanio je

valjda pustiti da ga mole ili je možda uistinu htio da im unaprijed

rasprši nade.

Maria-Regalada nastavi:

— Vaš grenadir Leonardo jako je dobar momak...

Major uzvi obrvama: bijaše to znak da se u cijelosti ne slaže s

tim mišljenjem...

— Nemojte mi odmah protusloviti, gospodine majore; —

momak je zaista dobar, i nema razloga da bude kažnjen zbog

sitnice... Zaista nema smisla da bude bičevan momak koji nije

nikakva šuga ni vucibatina. I sami znate da mu je kum, na samrti,

ostavio lijepu baštinu; mogao bi njome raspolagati i osloboditi se

proklete uniforme koju sam uvijek mrzila (osim jedne koju znate),

samo da njegov otac nije... ali pustimo njegova oca, on s ovim nema

ništa...

— Znam, sve znam — potvrdi major.

180

— Ne, gospodine majore — upade kuma — još ne znate

najvažnije, jer ono što je momak onda učinio nije, da tako kažem,

ovisilo o njemu. Dobro vam je znano da sin u očevoj kući...

— Ali je taj sin bio vojnik... — poče major odbijati sa svom

disciplinskom ozbiljnošću.

— Jest, ali je bio i sin — sa svoje će strane dona Maria.

— Znam, znam, ali zakon?

— Ah, kakav zakon! Dovoljno je da vi kažete svoju...

Majstor se skromno nasmiješi. Živnula rasprava, ali major

nikako da popusti; naprotiv, kao da bijaše nepopustljiviji nego ikad

prije. Čak je ustao sa svog mjesta i počeo s uvjerenjem govoriti

protiv Leonardove povrede dužnosti te je dokazivao kako se tu treba

primijeniti oštra kazna. Bilo je šaljivo vidjeti ga kako stoji u onome

smiješnom ruhu što smo ga opisali i kako drži govor o disciplini

trima slušateljicama koje ne vjeruju ni u šta od te prodike i opiru se i

najjačim argumentima.

Uostalom, nisu one još iscrple što imaju, nisu protiv njega

potegle svoje posljednje oružje, za kojim su odlučile posegnuti.

Kad se major najviše razmahao, njih sve tri u isti mah, kao po

dogovoru, udariše u plač... Major stade, prekide govor, zagleda se

časak u njih: bijaše dirnut. Raznježio se, lice mu se trznu, i na kraju

mu se i samome omaknuše suze. Tek što su žene opazile taj svoj

uspjeh, oboriše se na neprijatelja — briznuše u još veći plač,

potekoše suze koje bi kamen ganule.

Major je poslije raznježenosti zapao u zabunu, postidio se suza

koje su mu potekle niz obraze; obrisao je oči i pokušao opet zauzeti

ozbiljno držanje.

— Ništa — reče oslobodivši se triju narikača i koracajući

dugim koracima po salonu; ta šta bi rekli o meni da me vide gdje

cmoljim kao kakvo dijete? Zar ja, major Vidigal, da plačem sa

ženama...! Gospođe, slučaj je zaista težak, i ne vidim pomoći.

Primjer, disciplina, vojnički zakoni... ništa, ne može...

I okrenuo im leđa; nastavio je šetati gore-dolje, a drvenjaci

odzvanjali kloparajući po podu.

Nato će Maria-Regalada potiho dvjema prijateljicama kojima

se na licu nije više sjao ni tračak nade:

— Još nije sve propalo...

I obrativši se majoru; nadoveza:

— Dobro je, gospodine majore; vidim da protekla voda ne

181

pokreće mlin...

— Kakva protekla voda, gospođo! Pa vidite da je slučaj težak...

— Vidim eto, i žalim što sam protratila vrijeme a nisam

nikome pomogla ni pokoristila. Zapravo sam i mislila da će biti tako

pa nisam ništa ni obećala... Dobro je, ali bih vam htjela reći nešto. I

to u četiri oka...

— Molim, molim.

Tko je imalo pronicljiv, mogao je vidjeti da je major već

odavno bio spreman popustiti i samo je radi reda pustio da ga mole.

Maria-Regalada odvede majora u jedan kut salona i ondje mu

prišapnu nekoliko riječi. Majoru se lice odmah ozari. Meškoljio se,

češao se po glavi, grizao usne.

— Ma zbilja? — reče subesjednici. — Nije potrebno ni

govoriti. Najposlije...

— U dobar čas! — glasno će Maria-Regalada. — I bilo je

vrijeme da se završe one mušice.

— Onda, u redu? — upitaše dvije druge zasjavši nadom.

— Pravo sam govorila da gospodin major ima dobro srce.

— Nisam nikad ni sumnjala.. ali ovaj put... kad je slučaj tako

težak, kako veli... zaista je velika milost...!

— Onda, dona Maria! Tko je plemenit, plemenit ostaje.

Major, videći onu pustu zahvalnost triju žena, ne htjede zaostati

za njima.

— Bit ćete još i zadovoljnija... neću vam kazati zašto, ali ćete

vidjeti.

— Baš je lijepo, vidjet ćemo šta je...

— Ja već znam...

— Bit će kako treba...

— Već slutim.

— A sada mi morate oprostiti, gospođe — prekide ih major; —

valja mi izići za dogovorenim poslom, i ne smijem izostati....Momak

je ovaj put slobodan.

A onda će, okrenuvši se Mariji-Regaladi:

— ...Ako je sve onako kako rekoste...

— Nikad nisam prekršila riječ — uzvrati ona.

Odoše njih tri, silno zadovoljne, a malo kasnije iziđe i major da

ispuni svoje obećanje.

182

24.

Smrt sudi

Dona Maria odmah krenu kući. Tek što je pred vratima izišla iz

nosiljke, razabra nekakvu graju i komešanje, pa pođe da izvidi što

je. Rob njezine bratučeđe čekaše je s pismom. Ne možemo reći da se

stužila kad je pročitala što joj pišu, ali se dobrano zbunila.

— Nemojte ni unositi nosiljku, pričekajte me, odmah krećem

dalje!

I zaista je opet sjela u nju i naredila da krenu kući njezine

bratučede.

A evo što je ondje bilo: José Manuela nepoznati ljudi donijeli

kući na rukama pošto su ga podigli s ulice gdje je pao; bijaše ga

udarila kap kad se vraćao od bilježnika u čijoj je pisarnici imao

tešku raspravu s odvjetnikom done Marije oko njihove parnice.

Jadna Luisinha zavrnula se u tijesnu pa nije znala drugo nego da

pošalje po tetku.

Dona Maria odmah posla po liječnika, a on, pošto je pregledao

bolesnika, izjavi da nema pomoći. Ipak je pokušao ovo i ono, ali bez

uspjeha.

— Obudovjela si, kćerce — reče dona Maria malko uzbuđena

liječnikovom izjavom.

Luisinha zaplaka, ali tako kako bi zaplakala i za svakim drugim

jer je imala meko srce.

Bilo ondje i nekoliko susjeda, i jedna će između njih potiho

drugoj:

— Nisu to udovičke suze...

I zaista nisu bile. Takvo što ljudi ponajviše uzimaju za zločin, a

ne mare za razloge, ne gledaju ono što je bilo prije. A zar je

Luisinha u srcu mogla José Manuela smatrati za svoga muža? Nikad

on nije bio njezin pravi muž: bio je samo formalno, a za formalnost

one su suze dostajale.

Ni liječnik ni dona Maria nisu se prevarili: te noći izdahnuo je

José Manuel.

Sutradan izvršiše pripreme za ukop. Kuma, obaviještena o

svemu, dođe da pruži svoje usluge i utjehe; navukla je na lice izraz

183

kakav priliči tome događaju.

Sabrali se prijatelji, i pogrebna povorka krenu; crnci iz kuće

nadigli paklensku graju. Cijelo susjedstvo iskupilo se na prozorima i

sve prorešetalo: razglabali su o lavljim šapama na lijesu, o rojtama i

gajtanima, raspravili o broju uzvanika, raspravili o njihovu položaju

i naslovu, jer su o svakome od tih pitanja postajala tri - četiri

različita mišljenja.

U ono doba još ne bijahu u modi ni nadgrobni govori ni

životopisi pokojnika, što su danas tako česti. Utoliko bolje po naše

čitatelje. Ostavit ćemo dakle José Manuela neka počiva u miru u

svome posljednjem prebivalištu.

Kako je kuma i predviđala, uvečer eto im nekoga u pohode.

Bijaše to Leonardo. Kad je ušao, dona Maria nije mogla suzdržati

uzvik iznenađenja.

Došao je u potpunoj odori grenadirskog narednika!

— Ma kako? Gle, gle našeg majora što nas je iznenadio!

— Jest gospođo — odgovori Leonardo. — Njemu sve

dugujem.

Bijaše taj i takav dolazak na čudo svima. Bili bi zadovoljni već

time da Leonardo iziđe iz zatvora — a gle! nije samo izišao na

slobodu, nego je još dobio i čin narednika, a to u vojsci nije mačji

kašalj.

Leonardo je već počeo očima tražiti nešto ili nekog koga je htio

vidjeti, a pogled je traženo i otkrio: bijaše to Luisinha.

Odavno se nisu vidjeli, pa nije čudo što su se malko zbunili kad

su razabrali koliko su se promijenili. Luisinha je našla da je

Leonardo sad ljepši s onim brcima i zaliscima, i da je elegantan

koliko već može biti jedan grenadir; lijepo mu pristaje odora

narednika. Leonardo pak nađe da je Luisinha zgodna mlada žena,

čak lijepa s onim svojim crnim očima i crnom kosom; sasvim je s

nje nestala ona prijašnja nespretnost i uglatost. Osim toga, njezine

oči, još crvene od suza, i njezino blijedo lice — blijedo ne možda od

nevolja toga dana nego od prijašnjih — prelijevahu se sjetnom

ljepotom koja u pravilu ne bi svratila na se pažnju kakva obična

grenadirskog narednika, ali je raznježila narednika Leonarda, koji,

uza sve, nije bio tek nekakav narednik. Za toga nijemog prizora kad

su im se susreli pogledi, Leonardo u brzu slijedu pretitra u mislima

zgode iz svoga prijašnjeg života i tako se sjeti smiješnoga i

bezazlenog prizora kad je ono Luisinhi izjavio ljubav. Učini mu se

184

da je onda slabo odabrao čas: sada će valjda biti bolje sreće.

Kuma, koja je pažljivo motrila sve što se zbiva, u duši je svoga

kumčeta kanda pročitala te misli, pa joj se ote gotovo neprimjetna

zamisao. Vratila se staroj osnovi koju nije stigla ostvariti premda u

nju bijaše uložila mnogo truda i vremena: po onom što je upravo

vidjela, zaključila je da sada ima izgleda za uspjeh.

Kad ju je minulo prvo uzbuđenje, Luisinha ustade i bojažljivo

pozdravi Leonarda, a on joj uzvrati nečim što bijaše između

građanskog naklona i vojničkog pozdrava.

Kuma odmah zapodjenu razgovor da bi nekako zabavila donu

Mariju a njih dvoje ostavila da budu sami.

— Recite mi, draga gospođo — ona će doni Mariji — šta je s

parnicom koju ste vodili protiv pokojnika?

— Ovaj put je smrt presudila. Nije za sobom ostavio

nasljednika. Istina je, nisam dobila parnicu, ali je nisam ni izgubila.

Vodila sam parnicu zato što nisam htjela da mi išta uzmu dok ja ne

dam, a sada mi je užitak što sve mogu predati svojoj bratučedi.

— I pravo ste imali, i dobro je ispalo. Ne kaže se zaludu da

Bog ne plaća svake subote.

Tako je prija s prijom nastavljala razgovor, a ono dvoje imalo

prilike izmijeniti misli. Najprije su podugo šutjeli, a kad su polako

otišli svi posjetitelji, počeše i oni razgovarati. Riječ po riječ, i

razgovor poteče te bijaše podjednako živahan kao i razgovor dviju

prija, samo što su one govorile glasno a njih dvoje šaputalo.

Ništa se ne obnavlja tako lako kao prisnost što je stvaraju dva

srca. Nije stoga čudo što su Luisinha i Leonardo postali tako prisni

jedno s drugim.

I da vidite još nešto neobično što se zna dogoditi: otkad se

zadjevojčila i udala, nikad Luisinha nije imala tako lijepih časova

kakve je provela u tom razgovoru te žalobne večeri kad su iz kuće u

lijesu odnijeli onoga koji je imao biti njezina sreća. S druge strane,

ni Leonardo u svim mijenama svoga neobičnog života nije osjetio da

mu vrijeme protječe tako brzo kao sada pokraj prve ljubavi, koja je

još pod teretom nesreće u taj tužni dan.

Sve im je dozivalo prošlost u sjećanje. A kuma, ondje u svome

kutu, uživala u svemu tome, srce joj se radovalo. Iako bijaše kao da

je svu svoju pažnju upravila doni Mariji, nije ništa izmicalo njezinu

oku koje bijaše upravljeno dvoma mladima.

Najposlije dođe i čas rastanka — ne za kumu koja se ponudila

185

da ostane kraj udovice, nego za Leonarda koga je čekao major, jer

bijaše dan službe. Uostalom, i dobio je izlaz samo zato da izvrši

dvostruku dužnost: da izrazi doni Mariji sućut i da joj zahvali na

pažnji i zauzimanju. Zahvaljujući njezinu posredovanju kod Marije-

Regalade, major ga je ne samo oslobodio kazne nego ga i

neočekivano promaknuo u čin koji eto nosi.

Kad je Leonardo odlazio, Luisinha mu i nehotice pruži ruku, a

on je snažno stisnu.

Bilo je to u ono vrijeme dovoljno da se svijetu dade prilika da

brusi jezik.

186

25.

Sretan svršetak

Kuma je s udovicom i njezinom tetkom provela gotovo sve

vrijeme velike žalosti, a sedmog je dana otišla s njima na misu

zadušnicu. U toj prilici pojavio se i Leonardo i poslije podušja

otpratio obitelj kući.

Ono kako je Luisinha, na dan kad su ukopali njezina muža,

pružila ruku Leonardu i, kako je Leonardo uzvratio snažnim

stiskom, nije izmaklo doni Mariji, kao šte joj nisu izmakle ni druge

činjenice.

Namatala je ona misli oko nečega i prebirala u glavi, i nije joj

bilo čudno ni neobično.

Često joj se o Zdravomariji, kad bi sjedila na svojoj klupici i

molila se u svome molitvenom kutu, javljala između jedne i druge

molitve pomisao da ponovno uda mladu udovicu kojoj je prijetila

opasnost da svaki čas ostane bez zaštite u ovome svijetu u kojem

vrve muževi kakav bijaše José Manuel, pogotovu kad je posrijedi

imućna udovica.

I tada joj je na pamet dolazio Leonardo koji je volio njezinu

bratučedu, još dok bijaše dijete i on i ona, i koji je uza sve

neobičnosti ipak dobar momak, a nije ni golać, zahvaljujući

blagonaklonosti kuma brijača.

Ne zna se, doduše, šta je i kako je smislio njegov otac s tom

baštinom, ali kako su posrijedi odredbe jedne oporuke, doni Mariji

nije se činilo ništa lakše nego povesti parnicu, a u njezin ishod ne

treba sumnjati.

Ali joj je u svemu tome nešto mrsilo račune. Leonardo bijaše

vojnik. A vojnik — eh, to je u ono vrijeme bilo nešto strašno.

Kad bi dona Maria u svojim razmišljanjima došla do te točke,

okanila bi se svake misli te bi nastavila molitvu.

I kuma je, sa svoje strane, namatala iste misli i podjednako

osjećala, i u svim joj se računima isprečavala uvijek jedna te ista

poteškoća.

A dok su dvije prije tako razgađale i snovale svoje, dvoje

mladih radilo je na svome.

187

Luisinha i Leonardo obnovili su staru ljubav, jer ne veli se

zaludu: što omilje, nikad ne omrznu. A tko želi da mu ljubav brže

pođe u napredak, neka se zaljubi u udovicu.

Leonardo je osjećao da mu valja obnoviti izjavu ljubavi, pa je i

namjerio da tako učini u prvoj prilici, ali je Luisinha bila za skraćeni

postupak: ona je uzela da vrijedi stara izjava. I tako se njih dvoje

sastajalo neopaženo i raspravljalo o svojim poslovima.

Na nesreću, i pred njima se isprečavala ista zapreka: narednik

se nije mogao ženiti. Možda je bilo načina da se svemu doskoči

sasvim jednostavno. Ali su se oni voljeli iskreno te su zazirali od

pomisli na nezakonitu vezu.

Ljubav je katkad najbolji savjetnik.

Onaj način što ga spomenusmo, ona karikatura obitelji, u ono

doba toliko u modi, zacijelo je jedan od uzroka koji su doveli do

tužnog stanja morala u našem društvu.

Bijaše to, dakle, jedina poteškoća što je odgađala njihovu

zajednicu. Međuto je Leonardo jednog dana našao izlaz pa je došao

da obavijesti Luisinhu: može se ženiti ako istupi iz vojske i prijeđe u

miliciju, u istom činu.

Ali je još poteškoća bila u tome kako da istupi i prijeđe:

Luisinha je preuzela na se da to izvede.

Jednog dana kad je dona Maria molila krunicu, baš za stanke

između očenaša i zdravomarije, Luisinha priđe tetki te joj u

povjerenju kaza što je i kako je; svoje je kazivanje počela uvodnom

izjavom koja je u jedan mah razmrsila čvor:

— Da bih te poslušala i da bih ti ugodila, udala sam se jednom,

i nisam bila sretna. Nadam se da ću ovaj drugi put, kada sama biram,

biti bolje sreće.

Ali je odmah razabrala kako je suvišna bila ta njezina

smotrenost, jer je dona Maria sad priznala da već odavno tu misao

premeće preko glave.

I njih dvije zajednički proučiše osnovu o tome.

Majorova dobrota ulijevala im je nade, te one odlučiše da mu

se opet obrate.

Otišli su Mariji-Regaladi, koja im je dan prije javila da se

preselila iz kuće na Obali i da im stoji na usluzi u novom stanu.

Kuma, obaviještena o svemu, u tome je poslu, dakako, krenula

s njima.

Kad su ušle u kuću Marije-Regalade, prva osoba koju vidješe

188

bijaše major Vidigal, i to u ruhu što ga je nosio izvan službe, to jest

u kućnoj halji i u nanulama.

— Ah, zlobno će kuma čim je ugledala Mariju-Regaladu —

ako se ne varam, ovdje je sve u najboljem redu...

— A zar se ne sjećate tajne kojom sam ishodila oprost vašem

kumčetu? — uzvrati joj Marija-Regalada. — Eto, to je bilo...

Maria-Regalada mnogo je vremena odolijevala žarkim željama

majora Vidigala koji je htio da njih dvoje urede zajednički dom. To

njezino opiranje pripisujemo samo mušici eda ni o kome ne bismo

sudili krivo; a činjenica je da majoru bijaše veoma stalo do toga da

ostvari svoju namisao; imao je za to svojih razloga.

Tajna koju je Marija-Regalada prišapnula majoru onog dana

kad je s donom Marijom i kumom došla moliti za Leonarda, bijaše

obećanje da će, ako major udovolji njezinu zahtjevu, i ona udovoljiti

njegovoj davnoj želji.

Time se i objašnjava ona majorova naklonost prema Leonardu;

tu je razlog što je major Leonardu ne samo sve oprostio, nego mu

još i pribavio onako brzo promaknuće. Tu je ujedno i odgovor

onome tko bi upitao odakle sad major u kući Marije Regalade.

Poslije svega poče se opći dogovor i savjetovanje. Ovaj put

major nije bio protiv dama, nego je našao da je zahtjev sasvim na

mjestu s obzirom na svrhu za kojom idu. Svojim je utjecajem sve

postigao: nakon tjedan dana uručio je Leonardu dva spisa — jedan o

otpustu iz vojske, a drugi o imenovanju za milicijskog narednika.

Leonardo je u isto vrijeme dobio i pismo kojim ga otac poziva

da preuzme ono što mu je kum brijač ostavio u nasljedstvo: baštinu

je stari sačuvao nedirnutu.

***

Pošto je izminulo vrijeme žalosti i crnine, Leonardo je, u odori

milicijskog narednika, krenuo s Luisinhom u katedralu. Sva je

rodbina prisustvovala vjenčanju.

Odonda je medalja, kako je promicalo vrijeme, pokazivala i

drugu stranu ili naličje. Stjecale se zgode i jedna drugu ispraćale,

promijenila svijetom dona Marija, za njom umro i Leonardo-Pataca,

bilo svakakvih mijena i tužnih događaja, ali ćemo poštedjeti čitatelje

i ovdje završiti pripovijest.

189

MANUEL ANTÕNIO DE ALMEIDA

»Bijaše te u doba kraljevstva« — tim riječima počinje Almeida

ovo svoje djelo i odmah ga smješta u vrijeme (s obzirom na prostor

roman mu je ionako neodvojiv od sredine u kojoj je nastao i koju

opisuje). To doba kraljevstva odnosi se na vrijeme između godine

1808. i 1821. Tada se Brazil, zapostavljena i kruto eksploatirana

portugalska kolonija, budi iz mrtvila i sretnim stjecajem prilika

pretvara u kraljevinu, a Rio, običan kolonijalni grad, postaje sjedište

toga kraljevstva. Jer kad je Napoleon Moniteur objavio da se s

portugalskog prijestolja svrgava kraljevska kuća Bragança zato što

se Portugal pridružio Engleskoj, i kad su francuske čete usiljenim

maršem preko Španjolske već prodirale na luzitansko tlo, regent

João i njegova mati, luda kraljica Maria I, odlučuju se za sjajni

egzil, te sa svim dvorom odlaze u Brazil. Kraljevska flota, u pratnji

nekoliko britanskih ratnih brodava, isplovila je s ušća Taga 28.

studenog 1807. Kad je Junot ušao u Lisabon i brže-bolje zaposjeo

utvrde, još je stigao da pomoću topova zarobi nekoliko trgovačkih

brodova što su zakasnili u eskadri.

Na trideset i šest brodova što je zaplovilo put Brazila nalazilo

se oko petnaest tisuća osoba, među njima znatan broj dvorana što su

živjeli na kraljevskim jaslama, kraljevska garda, državni

funkcionari, zatim plemići, bogataši i drugi, a krenulo je u Novi

svijet i pokretno bogatstvo iz kraljevskih palača, uz to preko

osamdeset milijuna cruzada u zlatu i u draguljima, ne računajući

milijune u gotovu koji su iznosili približno polovinu svega novca u

optjecaju. Jednu osobu što je došla u kraljevskoj pratnji opisuje

Almeida prikazujući nam stara oficira u »Predvorju naftalinaca«,

onoga što se zauzima za mladog Leonarda.

Taj kraljevski zbjeg, koji je Portugalcima ostavio utjehu da bi

ono pusto blago ionako palo u francuske ruke, stigao je u Rio 7.

ožujka 1808., nakon dužeg boravka u Bahiji. To je prvi put jedan

kralj iz Starog svijeta stupio na američko tlo. Ali bilo je u dobar čas

po Brazil jer regent, koji je poslije smrti kraljice Marije I postao

kralj (João VI), ostaje u Brazilu i nakon Napoleonova pada, i taj

njegov boravak u prekomorskoj koloniji prava je revolucija za tu

golemu zemlju — revolucija po rezultatima: regent otvara brazilske

190

luke trgovini zemalja koje su u miru s Portugalom, to jest Engleskoj

i njezinim saveznicima, ukida sva ograničenja koja se odnose na

industriju, podiže veliku tiskaru u Riju, osniva Narodnu biblioteku,

Narodnu banku, Umjetničku akademiju, Vojnu akademiju,

Medicinsko-kiruršku školu, Botanički vrt itd. (Utemeljio je i

Narodni muzej, a kako je ustanova uglavnom imala prirodopisne

zbirke, ponajviše punjene ptice, narod ju je prozvao »Krletka«)

Ništa od toga, dakako, nije palo s neba: sve je stajalo novaca, izdatci

su bili golemi. Kolika je bila rastrošnost, najbolje pokazuje

kraljevska kuhinja u kojoj se hranilo mnoštvo dvorskih čankoliza i

koja je sama trošila šest milijuna cruzada. U toj je kuhinji neko

vrijeme bio zaposlen i naš vragolan Leonardo.

João VI, taj event-making man, taj »čovjek koji stvara

događaje« — da se poslužimo riječju Sidneya Hooka — dekretom

od godine 1815. uzdiže dotadašnju koloniju i pretvara je u

kraljevinu i tako stječe naklonost brazilskih nacionalista.

Proklamirao je autonomiju Brazila te u jednu kraljevinu ujedinio tu

zemlju i Portugal, ali to ne znači da su maknuti i uzroci nesloge i

sukoba između Brazilaca i Portugalaca. Stara mržnja još se i

raspiruje, jer raste portugalska imigracija, doseljuje se

neproduktivan element, naviru drznici i polupismenjaci, vojnici i

funkcionari, paraziti i ljudi bez zanimanja ili pak nezaposleni, jer ih

iz domovine goni oskudica što je ondje zavladala otkad je Portugal

izgubio monopol u koloniji. Svi oni dolaze u Brazil trbuhom za

kruhom, ali to ne vele, nego kazuju kako ih dovodi ljubav prema

kralju. I Leonardo-Pataca jedan je od tih: i on je polupismjenjak, u

Lisabonu je bio staretinar, a u Riju postao sudski izvršitelj. Razlike,

neslogu i sukobe između Brazilaca i Portugalaca možemo vidjeti i u

Almeidinoj knjizi. Piscu nije izmakla iz očiju ondašnja luzofobija, i

on nam daje o njoj nekoliko primjera.

To što je Brazil postao kraljevinom ne znači da su uklonjene i

unutrašnje nevolje: Brazilu u to doba još mnogo šta nedostaje,

zemlju pritišće teret prošlosti, široki narodni slojevi žive u bijedi,

robove da i ne spominjemo. Zemlja poznaje profesije kojih drugdje

nema — na priliku, trgovce robljem — s druge strane javljaju se

ljudi bez ikakva zanata, probisvijeti i skitnice, svojevrsne na

prijelaza iz feudalizma u građansko društvo, baš kao što su i pícaros

sivo naličje sjajnoga lica imperijalne Španjolske. Dio toga svijeta i

neke mjere majstora šarena zanata slika nam Almeida u ovome

191

romanu.

Ako je João VI donio Brazilcima autonomiju, donio ju je u

obliku apsolutizma, i sasvim je ondje omrazio ustanovu monarhije,

koja već sama po sebi bijaše nešto odbojno američkom duhu.

Položaji su se davali beznačajnim ljudima, ulizicama i sluganima,

markizi i baroni nicali su kao pod čarobnom palicom. I Almeida

nišani na jednu pojavu koja je postala pravilo kad kaže: »Već u ono

vrijeme srodstvo, kumstvo i protekcija (mana koju pripisuju našem

vremenu) bijaše moćan pokretač i važan čimbeniku njemu«.

Upravom je vladalo mito, raslo korupcionaštvo na sve strane, a što

se tiče sudova, u njih su se kanda vratila ona vremena kad je fratar

Manuel do Salvador govorio da su dovoljne četiri kutije šećera pa da

se vaga pravde sasvim nakrivi. Dobro to uočuje Almeida, i napose

ističe kakvu je strahotu značilo u ono vrijeme imati posla sa sudom.

I nije tako bilo samo u doba kraljevstva nego i za piščeva života, a i

kasnije. Jer, kako zapaža kritičar Jamil Almansur Haddad, Brazil se

rodio juridički te je sanjao o Pravnoj akademiji prije negoli o

osnovnoj školi.

U ono doba Rio de Janeiro, zajedno s kraljevskim zbjegom,

nosi nešto ispod sto tisuća žitelja. To je dakle najveći grad na

kontinentu. Ulice su tijesne, vijugave i prljave — jedna od njih,

vidjesmo, i to ona u kojoj posluje strogi školnik što je dotužio

mladom Leonardu, zove se Rua da Valla, to jest Rupčaga. Život vri,

buka je strašna, vonj oštar, prži sunce, po ulicama smeće, u jarcima

trunu crkotine, a noću je rasvjeta prepuštena mjesečini, ako ne

brojimo ono nešto uljanica pred svetačkim slikama i kipovima, pod

kojima se obavljaju pobožnosti ali se vrše i otmice.

U tome Riju muškarci nalaze razonode u krčmi i u sumnjivim

zakutcima, sastaju se na kartanju — za jednim sumnjivim kartaškim

društvom traga strogi šef policije major Vidigal — dok žene žive

prilično povučeno, pogotovu dame europskog porijekla. Kad one

iziđu na ulicu, prate ih njihove crne robinje; ugledne gospođe nerado

i staju nogom na ulicu, nego ih u nosiljci nosi crna posluga. I bogata

nadriodvjetnica dona Maria drži u kući mnogo crnčadi, a kad ide u

posredničkom poslu Mariji-Regaladi, odlazi onamo u nosiljci. U

tome prijenosnom sredstvu bogatih i otmjenih nalazi zaklona i

domišljan Leonardo kad bježi pred argusovim okom Vidigalovim. U

život otmjenih dama promjenu unose svečana primanja i odlazak u

kazalište, dok se skromnije moraju zadovoljiti kakvim pučkim

192

slavljem, što ga Almeida umješno prikazuje, ili pak odlaskom u

crkvu, osobito nedjeljom na svečanu misu, gdje se svijet miješa,

gdje možeš porazgovoriti i štogod doznati. Vrla kuma babica

redovita je posjetiteljka svake nedjeljne službe božje, a stiže ona i na

mise u radne dane, na blagoslove i druge, manje pobožnosti... Ne

oskudijeva Rio u crkvama, ali ne treba misliti da su to nekakve

velebne građevine kao u kolonijalnim gradovima Španjolske

Amerike, gdje se, nadovezivanjem baroknih elemenata na razvijenu

domaću arhitekturu, razvio poseban kolonijalni stil. Brazilski su

Indijanci bili na nisku kulturnom stupnju, pa kleru, s jedne strane,

nije trebalo sjaja ni rasipnosti, a s druge, nije taj kler baš ni imao

onih sredstava što ih je imao španjolski.

Zbog događaja u Europi kralj se vraća u Portugal (1821.), gdje

su se razmahale stranačke borbe. Odlazi kralj, a u Riju ostavlja svog

sina Dom Pedra. U Brazilu je međuto jasna potreba za političkom

promjenom, u planu je stvaranje posebnog predstavničkog doma, ali

je pripremna skupština birača silom raspršena. Kad su iz Lisabona

pokušali izbrisati povijest posljednjih petnaestak godina i Brazil

vratiti u prijašnji položaj, sam Dom Pedro staje na čelo brazilske

stranke nezavisnosti te se još iste godine (1822.) svečano proglašava

ustavnim carem Brazila. João VI priznaje dostojanstvo svoga sina, a

Dom Pedro I, sa svoje strane, odriče se prava na Portugal. Vladavina

Dom Pedra I u Brazilu (1822. — 1831.) doba je »Prvog carstva«.

Kad je umro João VI, Dom Pedro se, poslije vanjskih i

unutrašnjih teškoća, odriče prijestolja u korist svoga maloljetnog

sina te se vraća na prazno prijestolje u Portugal (1831.). Do godine

1840. vlada Dom Pedro II pod namjesništvom, a onda ga, u njegovoj

petnaestoj, proglašuju punoljetnim. Njegova vladavina doba je

»Drugog carstva«; ono je Brazilu donijelo pol stoljeća relativne

ravnoteže i napretka, a u to se vrijeme konsolidira i brazilska

nacionalnost. Dom Pedro II brinuo se za prosvjetu, ukinuo je

trgovinu robljem, uveo željeznicu i telegraf, otvorio riječnu

plovidbu, proglasio slobodnima djecu robova.

Robovlasnički sistem bolno je poglavlje u povijesti Brazila.

Trgovina robljem zabranjena je doduše još 1831., ali je zakonska

odredba ostala pusto slovo na papiru. Odgojena u sjeni agrarne

ekonomije na bazi robovskog rada, klasa veleposjednika, seoska

aristokracija koju resi, tradicionalni ufanismo ili samodopadnost a

vodi je goli interes, ne može se pomiriti s mišlju o ukidanju ropstva:

193

nezavisnost, dakako; republiku, jest, i nju — ali ni govora o

aboliciji, jer je vlasništvo za njih najsvetije od svih prava. Novinari i

narodni zastupnici koji su tako zanosno govorili o slobodi, o

pravima čovjeka i građanina, o parlamentarizmu — sve to u jednoj

zemlji gdje je ekonomija gotovo isključivo počivala na robovskom

radu — nisu ni opažali protuslovlja u koje su zapadali. Ropstvo

bijaše samo jedan oblik prava vlasništva, stupa buržoazije u usponu,

i za Carstva će se, prvoga i drugog, poštovati ustavne garancije,

sloboda tiska i drugo, ali će ropstvo ostati sve do 1888. Ono malo

što se prije toga učinilo došlo je više kao posljedica engleskog

nametanja negoli brazilske volje. Kad je jedan dalekovidni čovjek

još u doba nacionalne emancipacije planirao ukinuti robovski rad i

trgovinu robljem — da emancipira sve Brazilce, bio je za svoju

»strašnu zamisao« kažnjen isključenjem iz javnog života i izgonom

na pet godina: bijaše to slavni José Bonifacio de Andrade e Silca,

učenjak i državnik, pisac i političar, patrijarh brazilske političke

nezavisnosti i najveći pionir revolucije u Brazilu, poznat kao

»najobrazovaniji Brazilac svoga vremena«.

Kao što je robovski rad bio unosan robovlasnicima, tako je i

trgovcima robljem bio unosan njihov posao; koliko je ta trgovina

cvala i pokraj svih zabrana i koliku je zaradu donosila onima koji su

se njome bavili, lijepo se vidi kad Almeida govori o kapetanu broda

koji prevozi crno roblje iz Afrike: kad se kapetan našao na samrti,

dozvao je brodskog liječnika, to jest našeg znanca brijača, pa mu je

tajom predao ono što je namijenio svojoj kćeri — kožni pâs i kutiju,

jedno i drugo nabijeno zlatnim i srebrnim dublonima...

***

Opisuje Almeida prilike za kraljevstva, ali zahvaća i svoju

epohu. Pred nama je djelo koje je samo prividno roman s

povijesnom rekonstitucijom, jer valjda i nema pisca koji bi mogao

umaknuti svome vremenu. A vrijeme Almeidino doba je Drugog

carstva; pisac je rođen u Riju 1830., a završio je život 1861., u

brodolomu blizu mjesta Magé u saveznoj državi Rio de Janeiru.

(Suvremenik je, dakle, našega Luke Botića, koji je bio podjednako

kratka vijeka.)

O piščevu životu nema mnogo podataka. Studirao je na

umjetničkoj akademiji, prešao na medicinu i završio studij, ali se

nije bavio liječništvom, nego se, baš kao i za studentskih dana,

194

uzdržavao novinarskim radom i prevođenjem. Jedno je bilo sigurno

u njegovu životu: uvijek je natezao budžet, mučio se da sastavi kraj

s krajem, čak i onda kad je ušao u administraciju, jer mjesta koja su

ga zapala nisu bila kakva sinekura. Bio je upravitelj Narodne

tipografije, osnivač i voditelj Zanatske škole, direktor Carske

akademije, Narodne opere i vršio druge dužnosti, ali ta mjesta,

premda se čine kao nekakvi položaji, nisu bila unosna, a nisu mu ni

odgovarala, jer da jesu, ne bi tražio mjesto u Pokrajinskoj skupštini.

Najposlije je pred vjerovnicima otišao iz Rija, skrasio se u gradu

Nova Friburgo i ondje pokušao živjeti od prevođenja. I iz pisama što

ih je odande pisao prijateljima u Rio razabiremo da su ga i dalje

pratile nevolje novčane naravi.

Mnoštvo zanimanja što ih je promijenio za svoga kratkog

vijeka valja dijelom pripisati njegovim različitim sklonostima,

njegovu radoznalom duhu i hrabrosti da se hvata u koštac s

poteškoćama, a dijelom su tomu uzrok i posebne prilike što su

vladale u njegovoj prostranoj i na novi život probuđenoj domovini,

kojoj je trebalo ljudi i rada i u kojoj su se zanati mijenjali, u poslove

se ulazilo bez priprave, zanimanja se improvizirala. Kad ga je snašla

smrt, oplakala ga je samo rodbina i malen broj prijatelja, jer je

publici bio nepoznat: kritike, kronike i feljtoni bijahu mu raspršeni

po novinama, pjesme mu nisu znali, prijevode nije potpisivao, operu

po njegovu libretu izveli su i izviždali poslije njegove smrti, a roman

mu je za života objavljen pod pseudonimom.

Kao što izvrsni pripovjedač Raul Pompeia u brazilskoj

književnosti ostaje samo s impresionističkim romanom O Ateneu,

tako i Manuel Antõnio de Almeida u njoj nalazi mjesto samo djelom

Memórias de um sargento de milícias, koje je objavljivano u

tjednim nastavcima u listu Correio Mercantil (»Trgovački glasnika),

u šaljivim svašticama na prvoj strani, od sredine 1852. pa do sredine

slijedeće godine, sve bez piščeva imena. U knjizi je djelo prvi put

izašlo u dva sveska 1854. i 1855, ali još anonimno, s potpisom: Um

Brasiliero (»Jedan Brazilac«). Prije nego što je Quintino Bocaiuva

objavio drugo izdanje (Rio 1863.) izišlo je jedno potajno u gradu

Pelotasu (1862.), a to dokazuje da je Almeida imao svoju publiku

premda ga književna kritika nije zapažala. Treće, zapravo četvrto

izdanje izlazi opet u Riju 1876.

Ta izdanja govore za sebe. Ali je to piščev uspjeh među

čitateljima ne među književnicima. Pisac nije pripadao školama ni

195

grupama, izmicao je okvirima onih što su onda mjerili književnost:

usred romantizma bijaše Almeida preteča realizma u brazilskom

romanu. Kasnije se ukus publike promijenio, i Almeida je pao u

zaborav. Ponovno su ga otkrili modernisti. Odonda mu raste slava i

množe se izdanja njegova romana — objavljuju se u Riju, u São

Paulu, u Lisabonu i drugdje, izlaze strani prijevodi — pa ako autor

nije bio cijenjen za života, sada mu odaju priznanje i posvećuju mu

studije, rasprave, biografije, u časopisima i u posebnim knjigama,

uvaženi esejisti, pripovjedači i pjesnici, kritičari i književni

povjesničari kao što su Mario de Andrade, Manuel Bandeira,

Afranio Coutinho, Eduardo Freiro, Eugenio Gomes, Agripino

Grieco, Olivio Montenegro, Astrogildo Pereira, Marquês Rebelo,

José Vieira i toliki drugi; osim Brazilaca cijene ga i studije o njemu

pišu Argentinci, Francuzi, Mađari, Portugalci, Talijani i drugi, a

jedna anketa što ju je prije desetak godina organizirala Revista

Academica u Riju uvrstila je Almeidino djelo među najbolje

brazilske romane.

***

Almeida, koji je i sam platio tribut romantizmu i u svojim

člancima hvalio romantike kao što su i Lamartine, Dumas, Araújo

Porto Alegre i drugi, zaista smiono plovi uza struju kad u

nastavcima objavljuje »Uspomene«, jer one dolaze kao uma obra

deslocada, to jest kao djelo kojemu nije mjesto u književnoj modi

onog vremena. U Brazilu je, naime, u to doba romantizam u jeku,

romantizam lirski, bujan, kakav samo može niknuti na onakvu

tropskom tlu. Kad je José Alencar, veliki romantik i, uz Machada de

Assisa, najveća književna slava Brazila, u onome istom Correio

Mercantil objavljivao svoj čuveni roman O Guarani, čitatelji su

izvan Rija nestrpljivo čekali poštu koja je donosila list s tim

nastavcima. Vikont Taunay, autor u svem svijetu čuvenog djela

Inocência, pripovijeda u svojim »Uspomenama iz političkog i

književnog života« kako su građani São Paula očekivali dalje vijesti

o svojim junacima, sastavljali skupove ili kružoke kojima je uvečer,

kraj petrolejke, jedan od njihovih naglas čitao a oni napeto slušali. U

takvim prilikama, u epohi u kojoj su pisci iskrivljavali stvarnost da

bi je uljepšali, Almeidino djelo, s onim nimalo romantičnim

lukòžderima što se čvrsto drže tla i života i služe se sočnom

narodskom frazom, bijaše sasvim deslocado, nešto sasvim suprotno

196

književnim konstrukcijama kojima se divilo društvo iz vremena

Carstva.

Neki kasniji kritičari, hvaleći piščev realizam, rado su iznosili

kako Flaubert još nije napisao Madame Bovary kad su objavljene

Almeidine Memorias, drugi su isticali spontanost Almeidina

stvaranja, treći naglašavali kako je njegovo djelo nastalo bez

uglédanja, a jedan se naš suvremenik pita kakve su bile piščeve

namjere kad je pisao svoj roman pa odgovara da je Almeida možda

pošao za ekstravagantnim, možda pokušao izvesti koji manevar

izlazeći na tranpolín del disparadero, o kojemu govori španjolski

kritičar José Bergamín — itd.

Ali, kako veli Afranio Coutinho, nije potrebno ići ni u kakve

daljine jer nije išao ni Almeida. Ako i stoji ono o Flaubertu, ne treba

opet zaboraviti da je Balzac umro dvije godine prije nego što su se

pojavile Almeidine »Uspomene» i da je svijet već upoznao njegovu

La Camédie Humaine, taj impozantni spomenik realizma. I sam

Almeida u jednoj kronici spominje Balzaca, i s pravom možemo

uzeti da je i poznavao neka njegova djela: ta poznavao je i kudikamo

neznatnije, o kojima je pisao i prevodio ih. Mogli bismo utvrditi i

sličnost u postupku između Almeidinih »Uspomena« i Balzacovih

»Les Chouans«, ali ne treba ovdje vući paralele između jednoga i

drugog djela — ne možda zato što je prvi Balzacov veliki roman još

u okviru romantizma i po utjecaju i po karakterima, nego

jednostavno zato što ima bližih i uvjerljivijih primjera za

uspoređivanje (bližih, dakako, kad imamo na umu da je Almeida

brazilski pisac). Ako bismo baš htjeli Almeidin realizam usporediti s

realizmom kakva Francuza, valja se sjetiti da je njegov realizam

komičan i da je u srodstvu s realizmom Rabelaisovim i

Scarronovim. (Spomenimo ono kako se Leonardo-Pataca upoznao s

Marijom Piljaricom i kako je na svijet došao budući milicijski

narednik.) S obzirom na junaka, na njegove dogodovštine i na

slikanje običaja, svakako je prva francuska usporedba Lesageov Gil

Blas.

Prije negoli ikakav francuski, u Almeidinu djelu vidan je

utjecaj brazilskoga komediografa Martinsa Pene, koji se javlja

tridesetih i četrdesetih godina i čije komedije, po šarolikosti tipova i

raznolikosti situacija, najviše pridsjećaju na sainetes i zarzuelas

Španjolca Ramona de la Cruza. Martins Pena aklimatizirao je u

Brazilu ono što Španjolci nazivaju género chico, doveo na

197

pozornicu karakteristične tipove iz malog svijeta, pučane u

blagdanskom ruhu, čitav jedan humoristički album iz brazilskog

života onih dana, prizore pune dinamike i daha mladosti. Kako je

Martins Pena bio jedini glas brazilske komedije onog vremena i

kako su mu djela često izvodili a gledatelji uživali u njima, s pravom

se može uzeti da ih je poznavao i Almeida — književnik, kulturni

kroničar i novinar koji je već po dužnosti zanata pratio što se zbiva u

kazalištu (ne treba zaboraviti da je Almeida jedno vrijeme bio

direktor Carske akademije Narodne opere), a kao obrazovan čovjek

ionako bio au couraut što se tiče kulturnih događaja, poglavito

književnih, i ne samo u Brazilu. »U teatru Maitinsa Pene — kako

ističe Afranio Coutinho — nalazi se isto realističko oblikovanje

kakvo se opaža u Almeidinu romanu, ista vjernost u karakteriziranju

tipova, koji su uzeti iz objektivne stvarnosti i preneseni u književno

djelo, tako te bi Memórias de um sargento de milícias mogle biti

komedija Martinsa Pene, pripovijedana u obliku romana.«

Almeidini sudski izvršitelji i zgode sa suda podsjećaju na

Balzaca, pa ipak bi i tu mogao prije biti utjecaj Martinsa Pene, koji

je i sam ismijavao sudske izvršitelje, suce i sud; napose je karikirao

mjesne suce iz pokrajine u komediji O juiz de paz da raça: Ali za

komiku nije Almeidi trebalo nikakva uglédanja: nosio je on to u

sebi, a osobito je imao dara da uočava i prenosi komiku situacija i

dijaloga.

Kad ne bi bilo mjesta usporedbi sa španjolskom pikareskom te

kad bismo Almeidino djelo gledali ne ulazeći u nj dublje, mogli

bismo reći da mu se autor nalazi negdje između Dumasa i Dickensa,

a možda bismo se sjetili i kod nas prevođena Francuza Paula Févala,

autora avanturističkih romana: I Almeida ga je prevodio i usput

malo zaimao u njega — na priliku, za svoje poglavlje »Predvorje

naftalinca«.

Mario de Andrade, u sjajnu eseju posvećenu Almeidinim

»Uspomenama«, prvi je, čini se, upozorio na srodnost Almeidina

djela sa španjolskim pikaresknim romanom (novela picaresca), ali

nije u to ulazio podrobnije, a pripovjedač i kritičar Osvaldo Orico,

koji je napisao opsežnu studiju o toj književnoj vrsti, možda i jedinu

u brazilskoj bibliografiji, uvrštava i Almeidin roman u taj rod.

Prihvatili su to mišljenje Afranio Coutinho,Eugenio Gomes,

Eduardo Friero i drugi.

Nije zaista teško u »Uspomenama« otkriti elemente preuzete iz

198

španjolske pikareske. Mnogo je dodirnih točaka s anonimnim

romanom Estebanillo González, a napose su analogije očite s

anonimnim Lazarillom: s njim »Uspomene« imaju čak i vanjskih

sličnosti. Opis škole i pedagoških metoda više se podudara s

Quevedovim »Životopisom lupeža« (La vida del buscón), dok je

»meštar molitava« slika i prilika slijepca iz Lazarilla. Almeidino

pripovijedanje sadržava valjda najveću količinu istine koja se može

postići u umjetničkom djelu, pa su »Uspomene« i po tome u rodu s

pikareskom, baš kao što je i Leonardo, budući milicijski narednik, u

rodu sa golaćem i probisvijetom Lazarom: obojica žive na rubu

društva i zakona, obojica se bore, ne za neki ideal nego za održanje

života; kao i njihov rođak Gil Blas, i oni mrze zlo ali ga uvijek čine i

uvijek su za štogod krivi; obojica se nagađaju s pravdom ili joj pak,

poput Quevedova Pabla i Cervantesova Cortadilla, izmiču

zahvaljujući brzini svojih nogu...

Realizam Almeidina pripovijedanja podudara se s realizmom

pikareske: i jedan je i drugi karikaturalan. Kao što Lazarillo ili

Buscón prikazuju kler i plemstvo kroz posebnu prizmu, tako ih

prikazuje i Almeida: i ne samo njih nego i puk i cijelo društvo. Kao

što je luzofobija, o kojoj smo nešto natuknuli, u Almeide pojava

koja je svojstvena svim Brazilcima onog vremena, tako je i njegov

antiklerikalizam, koji se poklapa s istom pojavom u pikareski,

ujedno i nešto općebrazilsko. Ta pojava ima i svoje korijenje:

svećenici su bili daleko od toga da utjelovljuju vrline; rekrutirali su

se baš odasvuda (kolike li satire kad i Leonarda određuju za

svećenika), a kako nisu uvijek bili uredno plaćani, bavili su se svim i

svačim, obilazili širom prostrane zemlje brazilske (u mantiji i kao

svrzimantije) i bili prava kuga onog vremena. Što se tiče

svećeničkog morala, lijepo ga je uslikao i karikirao Almeida u

onome prizoru kad pred majora Vidigala iz Cigankine odaje izvlače

časnog meštra ceremonija koji se nije stigao odjenuti nego se

pojavljuje u gaćama i čarapama i s kapicom na glavi...

I tehnika kratkih poglavlja, međusobno gotovo neoivsnih,

prikazivanje događaja u slikama što se sustižu, brzo mijenjanje

pozornice, dolazak novih junaka oko kojih se zatim nižu zbivanja,

živo i lako pripovijedanje — sve to i opet pokazuje na pikaresku. Ta

tehnika, što bismo je danas mogli nazvati kinematografskom,

svojstvena je pikaresknom romanu, i najposlije su je uočili cineasti:

u Španjolskoj su već snimili Lazarilla; u Brazilu bi mirne duše

199

mogli na film prenijeti »Uspomene milicijskog narednika«.

***

Po onom što je Almeida napisao prije svog romana nitko ne bi

mogao otkriti pisca koji će sa svojim djelom biti kao nekakav otok u

brazilskome književnom pejzažu onog vremena. U feljtonima,

kronikama i kritikama autor je brižan, fraza mu je gotovo retorična, i

po tome bismo ga mogli zamijeniti sa bilo kojim feljtonistom i

kroničarom onog vremena: nema tu ni traga od onoga lakog crtanja i

bezbrižnog pripovijedanja koje se pokazuje u »Uspomenama«, baš

kao što ni u pjesmama, kako zapaža Eugenio Gomes, ne pokazuje

ništa što bi ga odvajalo od čeznutijivih proizvoda što onda bijahu u

modi. »Uspomene« je Almeida pisao, štono riječ, »preko koljena«,

ne brinući se o njihovoj sudbini: bile su namijenjene novinama, za

šaljive svaštice — pisac nije imao nikakvih pretenzija. Najbolje se

to vidi po činjenici što ih u novinama nije ni potpisao, a kad su

objavljene u knjizi, stavio je na njih pseudonim. Ukratko, Almeida

ih nije smatrao za dostojne svog imena, jer nije u njih »unosio

literaturu«.

Ali je, kako napominje Afranio Coutinho, baš ta »odsutnost

literature« stvorila od njih pravu literaturu. Almeida nije imao

vremena za gradnju natenane, za krupno, visokoparno i

magnilokventno, nego je pisao na brzu ruku, da preda nastavak za

nastavkom, da ispuni prostor u novinama, i tako je stvarao al fresco.

I upravo je takvo stvaranje dalo onu svježinu, onu životnost i

šarolikost koja obilježava »Uspomene«.

Almeida je »Uspomene« pisao još dok je bio studenat: pisao ih

je posred nereda i graje u studentskom pansionu ili pak u vrevi i

buci u novinskom uredništvu dok su slagari i tiskari čekali materijal.

Pripovijeda Marguês Rebelo; u izvrsnoj biografiji posvećenoj

Almeidi, kako je autor »Uspomena« pisao svoje djelo:

»U neobičnom položaju — opružen na sofi, ne hoteći

promijeniti svoju horizontalu, stavio bi na trbuh svoj cilindar i na

njemu olovkom ispisivao svoje papiriće, ravnodušan na smijeh

drugova, ne pridajući važnost svome poslu, koji nije ni potpisivao,

kojemu su poglavlja često nosila krivu ili ponovljenu numeraciju i

kojemu su se posljednji redovi, bez ikakva odvajanja, miješali s

najgorim političkim baljezganjem kakvim je obilovala ona novinska

stranica«.

200

Takav način rada, uvjetovan posebnim prilikama, urodio je,

dakako, i nedostatcima u kompoziciji, ali su oni neznatni kad se

usporede s obiljem ljepota što ih pruža Almeidino djelo. Neke je od

tih nedostataka čitatelj zacijelo već i sam opazio.

Nevolja je već sa samim naslovom. »Uspomene« se ne kazuju

u prvom licu, ne potječu od milicijskog narednika niti se njime bave:

one su posvećene zgodama i nezgodama jednog vragolana koji nije

nečastan ali u koga malo tko ima povjerenja; i baš kada nevoljnik

postane milicijski narednik, roman se završava. Očito je da su to

uspomene čovjeka koji je Almeidi dao ideju i pružio mu mnoge

pojedinosti za pripovijest. Jer ako bismo išli za sadržajem i na umu

imali ironični podtekst, knjizi bi, kako zamjećuje Paulo Ronai, više

priličio naslov »Kako se postaje milicijski narednik«. Zatim, od

trojice tetkića lepršave Vidinhe ostaju na kraju pripovijesti dvojica:

o trećemu nema više spomena, on kao da je u zemlju propao.

Kameno svetište vidjelo je otmicu djevojke o kojoj se veli da je kći

bogate udovice, a kasnije se veli da je djevojčin otac oprostio

otmičaru. I tako dalje. Od nastavka do nastavka pisac je zaboravljao

pojedinosti.

Ali teže od tih nedostataka u kompoziciji jesu dvije-tri općenite

slabosti djela: ponekad ne baš razrađen zaplet, ponavljanje nekih

događaja i psihologiziranje koje više ostaje na površju a manje ide u

dubinu. Neke je nedostatke pisac i sam opazio te se zbog njih

ispričava — na primjer, zbog ponavljanja: »Bijaše majoru zvanje, a i

zao udes, da uvijek kvari tuđe veselje. A nas, koji pišemo ove retke,

bije evo nesreća da zapadamo u monotoniju ponavljajući uvijek iste

prizore uz male inačice: ali nas na to sili vjernost s kojom pratimo

jedan dio običaja onog vremena«.

Oni što su svojedobno piscu zamjerali greške u konstrukciji

djela i vidjeli svršetak koji nije u skladu s naslovom, jer se sve

okončalo ondje gdje bi se valjda imalo početi, zaboravili su ono što

se nalazi između naslova i završetka — čitav niz prizora, situacija i

događaja u kojima je pisac uhvatio i uslikao jedno vrijeme i jedan

prostor. Vidjeli su formalne nedostatke, a sasvim izgubili iz očiju

ono bitno: da je Almeida stvorio uvjerljivo umjetničko djelo,

napisao svojevrsnu, zanimljivu povijest Rio de Janeira iz vremena

kraljevstva i carstva. Formalna je kritika, nišaneći na rupe i

kompoziciju djela, prekoravala pisca s nehata, a nije marila za

prilike u kojima je ono nastalo i svrhu u koju bijaše namijenjeno — i

201

još više: zaboravila je kakvu je šaroliku ljudsku galeriju pisac tvorio

u svoj nebrizi i nehatu.

U brazilskoj književnosti Almeida je preteča romana o gradu,

on prikazuje život u Riju, on je escritor carioca, a glavna je

značajka njegova djela u nepatvorenoj stvarnosti koja se očituje na

svakoj strani: u slikama i likovima, u dijalozima i zapletu. (Onaj

nenadani happy end u pripovijesti koja je od samog početka

pikareskna, piščev je ustupak romantizmu) Almeidino je djelo

plastično i snažno, obiluje kolektivnim prizorima u kojima se vidi

piščeva moć zapažanja — u njima je zahvaćen život u brazilskoj

prijestolnici onog vremena, s narodnim običajima i vjerovanjima, sa

svečanostima i tradicijama, s pjesmom i plesom, sa šarolikim

tipovima i sa slikovitim i sočnim pučkim govorom. To je djelo

roman i kronika, evokacija prošlog i ujedno prikaz ondašnjeg,

reportaža i dokument.

Lokalna boja, ozračje ambijenta, čar je i tajna Almeidinih

opisa, pa ako bi usporedba njegovih »Uspomena« s Lesageovim

romanom Gil Blas i ispala u korist, francuskog pisca s obzirom na

glavnog junaka, sigurno je da bi bila sasvim obrnuto što se tiče

scenerije: ako Lesageov junak i jest produhovljeniji negoli danguba

Leonardo, činjenica je da pozornica Gila Blasa nosi od Španjolske

samo ime, dok je Almeidinu romanu scena Rio de Janeiro — Rio

istinski, živ i stvaran da već i ne može biti stvarniji, grad određen

vremenski i prostorno, Rio sa svim onim autentičnim folklorom, sa

svom onom terapeutikom puštanja krvi, sa svojom medicinom

škapulara, ljekovitih trava i čarobnih napitaka, sa svim onim

procesijama i vatrometima, molitvama i vračanjem, Rio koji se

danju dovija i muči, a večeri provodi uz fado i sapeteado.

Almeidine »Uspomene« danas su nešto definitivno u brazilskoj

književnosti. Ako i nisu remek-djelo u pravom smislu (za to im,

naime, nedostaje jedinstvo konstrukcije), svakako su djelo živo i

neostarjelo, roman koji, evo, ni nakon stotinu i deset godina nije

izgubio svježinu. U neusiljenu, živahnu, gotovo nehajnu

pripovijedanju, začinjenu humorom koji kadikad graniči s

grotosknim a nikad ne prelazi u vulgarno, one pred nas iznose svijet

malen ali napučen zanimljivim i nadasve realnim likovima koji su

puni ljudskoga i koji se ne kližu ni na kakvu toboganu

ekstravagantnosti nego svaki uvjerljivo i prirodno radi ono što ga u

životu zapada. Otac i sin i njihove drúge, kum koji se znao »probiti«

202

i kuma koja zna prionuti na djelo, strogi šef policije koji ne razlikuje

nered od skitnje i nemorala (povijesno osoba koja je postojala, kao

što su postojali i drugi, samo ih pisac prekrštava), majstor »gužve«

Chico-Juca, neumorna parničarka dona Maria, hvastavac i opadač

José Manuel, lupež Teotonio, puteni meštar ceremonija i spletkar

meštar molitava — svi oni gospari i probisvijeti, oficiri i vojnici,

svećenici i sudski izvršitelji, mulati i cigani, brijači i gospođe,

piljarice i babice, vrači i crkveni ministranti (mnogi među njima

toliko tipični da nemaju ni imena) — svi su oni živi, življi možda

negoli mnogi između nas, te dokazuju postojanje, kako veli Papini,

»one ljudske rase koja nije opisana ni u kojem antropološkom

priručniku, ali je življa od svih pet ostalih, tako živa da se njezini

predstavnici mogu nadati besmrtnosti«.

***

Brazilski jezik došao je u Almeidinoj pripovijesti do potpuna

izraza: Almeida ga je uhvatio i prenio bolje negoli ijedan brazilski

pisac onog vremna. Jer Brazil ima svoj jezik kao što ima i svoju

književnost. Portugalski jezik na ovoj i na onoj strani Atlantika nije

isti. Dovoljno je, kako ističe Afranio Goutinho, uzeti bilo koje djelo

što su ga napisali, recimo, José Line do Rêgo, Machado de Assis,

Aluizio Azevedo, Jorge Amado, Herman Lima, Raquel de Queirós,

da ne idemo dalje, i usporediti ga s kojim modarenim pripovjedačem

u Portugalu: na svakoj strani, u svakom odsjeku, u svakoj rečenici i

u svakom retku vidjet ćemo razliku. Zato Portugalci i osjećaju

potrebu da prevode moderne brazilske pisce da bi razumjeli njihov

tekst. I nije problem samo u rječniku: posrijedi je i sintaksa, stil,

rečenični obrat, frazeologija, posebne tendencije izražavanja, u

skladu sa senzibilnošću i psihologijom što se razvila za povijesnih

suprotnosti i sukoba u toku oblikovanja jedne nove civilizacije.

Almeida se služi autohtonim brazilskim jezičnim izrazom, on

je jedan od prvih koji piše onako kako se u Brazilu govori. On se

drži prirodnosti jezika, onakva kakav se govorio u doba kraljevstva i

carstva, i u tome je vitalnost njegova pripovijedanja. Da postigne

komičan efekt, pisac jukstapozira staro i novo u jeziku, te kad

čitamo Almeidu u originalu, najviše nas se doima, s obzirom na

jezik, taj sutok mrtvih i živih riječi, izraza pa i čitavih fraza. To u

potpunosti oponašati bio bi uzaludan prevoditeljski trud, a i teško bi

se održala mjera. I mnogi sočni narodni izričaji, pogotovu u

203

dijalozima što su uzeti na izvoru, neizbježno u prijevodu gube od

svoga botkog okusa.

Poneku riječ ili izraz nije prevoditelj mogao naći ni u posebnim

brazilskim rječnicima portugalskog jezika pa je valjalo iz Brazila

tražiti objašnjenja. Susretljivo su objasnili mutna mjesta u izvorniku,

upozorili na izvore i poslali potrebnu literaturu književnici i

jezikoslovci Afranio Coutinho, Ribeiro Couto, Herman de Castro

Lima, Paulo Ronai i članovi redakcije u kojoj se sastavlja izvrsna

Revista do livro, pa im prevoditelj najljepše zahvaljuje na

dragocjenoj pomoći. Isto tako valja zahvaliti i urednicima u Matici

Hrvatskoj, koji su prihvatili ovu knjigu, protivno nekim drugim

izdavačima koji, baš kao i jedan dio naše čitateljske publiko, radije

prihvaćaju i ono trećerazredno iz »velikih« književnosti, dok iz

»malih« neće ni ono najbolje.

Josip Tabak, Zagreb, 1962.

204

Copyright

© Dubravko Deletis

e-izdanje pripremili:

Mirna Goacher i Dubravko Deletis

website: www.josiptabakknjige.org

28/10/2014

205