liberalizam vs. multikulturalizam - dželaludin hodžić

8/20/2019 Liberalizam vs. multikulturalizam - Dželaludin Hodžić

1/128

DZELALUDIN HODZIC

LIBERALIZAM VS.

MULTIKULTURALIZAMPREGLED RASPRAVE O GRUPNIM PRAVIMA


2/128

Dželaludin Hodžić

LIBERALIZAM VS. MULTIKULTURALIZAM

PREGLED RASPRAVE O GRUPNIM PRAVIMA

Izdavač:

C , S, 2014.

Copyright © Centar za napredne studije, Sarajevo

Za izdavača: Ahmet Alibašić

Redaktura: Munir Mujić

Lektura: Semra Džaferović

Urednik: Munir Mujić

DTP: Suhejb Djemaili

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska biblioteka

Bosne i Hercegovine, Sarajevo


3/128

DZELALUDIN HODZIC

LIBERALIZAM VS.MULTIKULTURALIZAMPREGLED RASPRAVE O GRUPNIM PRAVIMA

Sarajevo, 2014.


4/128

Mišljenja iznesena u tekstu odražavaju

stavove autora i nisu nužno stavovi izdavača.


5/128

5

SADRŽAJ

UVOD ....................................................................................................7

1. LIBERALIZAM .............................................................................111.1 Filozofija liberalizma – temelji i osnovni pojmovi ............................... 11

1.1.1 Uvod .................................................................................................... 11

1.1.2 olerancija........................................................................................... 13

1.1.3 Sloboda ................................................................................................ 151.1.4 Individualizam/autonomija .............................................................. 18

1.1.5 Jednakost ............................................................................................. 21

1.1.6 Privatno vlasništvo .............................................................................23

1.1.7 Zaključno razmatranje o temeljima i osnovnim pojmovima filozofije

liberalizma ................................................................................................... 25

1.2 Liberalizam i država..........................................................................281.2.1 Uvod .................................................................................................... 28

1.2.2 Liberalna država kao pravna država ................................................. 31

1.2.3 Liberalizam i demokracija .................................................................. 32

1.2.4 Zaključno o liberalnoj državi i demokraciji....................................... 36

1.3 Univerzalna ljudska prava – pozitivnopravni okvir ..................... 371.3.1 Uvod ................................................................................................... 37

1.3.2 Ljudska prava u međunarodnim dokumentima ............................... 39

1.3.3 Građanska i politička prava ............................................................... 41

1.3.4 Ekonomska, socijalna i kulturna prava ............................................. 42

1.3.5 Kolektivna prava ................................................................................. 42

1.3.6 Mehanizmi zaštite ljudskih prava ...................................................... 43

1.3.7 ijela ustanovljena Poveljom UN-a ................................................. 44

1.3.8 Zaključno o univerzalnim ljudskim pravima .................................... 45

2. MULIKULURALIZAM ...........................................................472.1 Pojmovni instrumentarij multikulturalizma ................................. 47

2.1.1 Uvod .................................................................................................... 47

2.1.2 Identitet ............................................................................................... 47


6/128


6

2.1.3 Kultura ................................................................................................ 49

2.2 Povijesni kontekst: nastanak, razvoj i tipovi multikulturalizma . 532.2.1 Uvod .................................................................................................... 53

2.2.2 ipovi multikulturalizma i pojmovna određenja .............................. 54

2.3 Pozitivnopravni aspekt razvoja kolektivnih prava ........................ 60

2.4 Zaključno razmatranje o pozitivnopravnom aspektu kolektivnihprava ..........................................................................................................62

3. ARGUMENACIJSKE LINIJE LIBERALIZMAI MULIKULURALIZMA O UEMELJENOSIKOLEKIVNIH PRAVA ..................................................................63

3.1 Uvod ...................................................................................................63

3.2 Multikulturalističke pozicije – ideja pravde ..................................643.2.1 Zaključni stavovi o multikulturalističkim pozicijama ...................................82

3.3 Liberalna pozicija – odbrana individualizma ................................ 843.3.1 Pet izazova za liberalizam .................................................................. 89

3.3.2 Zaključni stavovi liberalne pozicije .................................................... 97

3.4 Liberalni multikulturalizam ...........................................................983.4.1 Liberalni multikulturalizam Willa Kymlicke .................................... 98

3.4.2 Liberalni multikulturalizam kao polje i rezultat dijaloga ............... 105

ZAKLJUČNA RAZMARANJA ................................................... 109I ................................................................................................................109

II .............................................................................................................111

III .............................................................................................................112

BIBLIOGRAFIJA ............................................................................. 113Primarni izvori ......................................................................................113

Sekundarni izvori ..................................................................................117

Internetski izvori ...................................................................................124


7/128

7

UVOD

Rasprava o liberalizmu i multikulturalizmu koja se u svojim

aktuelnim obrisima odvija u posljednjih pedesetak godina prešla je

granice loklanih nazora (Kanada, SAD) i prerasla u raspravu global-

nih okvira i ambicija. Njen značaj ogleda se u temeljnim pitanjima

koja (re)tematizira i promišlja u uslovima novih realnosti koje ome-

đuju društvene odnose. U okusu pažnje obje strane u raspravi jeste

čovjek kao takav s jedne strane i pitanja pravde, slobode, jednakosti,

identiteta, kulture, pripadanja, političke zajednice s druge strane,

kao pitanja i dimenzije čije razumijevanje i tretman određuju čovje-

kov položaj i ulogu u svijetu te mu omogućavaju samorazumijevanjei dostojanstven život. Priroda rasprave, odnosno, predmet njene pa-

žnje čine je živom i ne omogućavaju ni izbliza da se nazre njen kraj.

Gore spomenuta pitanja, od kojih posebno pitanja identite-

ta, kulture, pripadanja i političkog predstavljanja jedno od svojih

izvorišta nalaze u kraju blokovske podjele svijeta, raspadu Sovjet-

skog saveza i nastajanju novih država, što raspravu dovodi i u našedvorište, odnosno, na područje država nastalih raspadom SFRJ. a

dimenzija samo je dodatno osvijetlila raspravu na svjetskoj pozor-

nici, učinivši je dijelom i regionalnog konteksta i rasprava. Iz dru-

gog ugla razmotreno, naša lokalna/regionalna perspektiva oboga-

ćuje, u teorijskom i empirijskom smislu, tokove svjetske rasprave.

Knjiga je podijeljena u tri osnovna poglavlja slijedećeg sadr-

žaja:


8/128


8

U prvom dijelu rad ima za cilj da predstavi liberalizam kao

ukupnost ideja i načela o pojmovima i odnosima čovjeka, države,

slobode, ljudskih prava. akav pregled podrazumijeva neizostavno

i povijesni kontekst razvoja liberalne misli od njenih početaka i

klasičnih autora sve do pregleda savremenih tokova i najzanačjni-

jih pogleda na temeljna pitanja koja se u knjizi razmatraju.

U drugom poglavlju predstavljena je lepeza pojmova, ideja,

načela i politika koje pojednostavljeno nalazimo pod zajedničkim

nazivnikom multikulturalizma. Tu raznolikost želi se približiti, zaovu priliku, u onom dijelu u kojem različiti koncepti nalaze dodir-

ne tačke uz naznaku da itekako postoje koncepti koji se, uglavnom,

etiketiraju kao multikulturalistički, a koji se međusobno značajno

razlikuju.

Poglavlje „Argumentacijske linije liberalizma i multikultura-

lizma...“ kao centralno treba da ponudi osnovne tokove i ključneteze u raspravi zastupnika ideje o mogućem utemeljenju kolektiv-

nih prava (multikulturalisti) i oponenata takvog koncepta, prema

kojima kolektivna prava nije moguće utemeljiti kao ljudska prava

(liberali). U prvom dijelu trećeg poglavlja predstavljeni su zastu-

pnici, odnosno, argumentacija multikulturalnog koncepta, prema

kojem je utemeljenje kolektivnih prava poželjno, dapače, nužno za

ostvarenje jednakih mogućnosti u smislu polaznih osnova i pra-

va na slobodan izbor u cilju ostvarenja dobrog života. Drugi dio

obuhvata pregled stavova liberalnih mislilaca, protivnika multikul-

turalističkog koncepta, koji nisu protiv manjina ali manjinsku po-

litiku posmatraju kao dovoljno obuhvatan koncept klasičnih, uni-

verzalnih ljudskih prava za ostvarenje jednakih pozicija i prava, pa

i manjinskih kategorija. U trećem dijelu poglavlja predstavljen je


9/128

9

Liberalizam vs. multikulturalizam – pregled rasprave o grupnim pravima

koncept Willa Kymlicke, autora koncepta liberalnog multikutlura-

lizma, kao pokušaj sinteze klasičnog koncepta univerzalnih ljud-

skih prava i multikulturalizma kroz model temelja i nadgradnje u

cilju postizanja pravednijih i efikasnijih rješenja za rastuće dileme

u svijetu koji je apsolutno multikutluralan.


10/128


11/128

11

1. LIBERALIZAM

1.1 Filozofija liberalizma – temeljii osnovni pojmovi

1.1.1 Uvod

U prvom dijelu poglavlja o filozofiji liberalizma cilj je približiti

liberalizam i njegovo značenje kroz razmatranje pojmova koji se

nalaze u njegovim temeljima, te koje liberalizam svojim razvojem

dalje razrađuje i obogaćuje. U tom smislu, za razumijevanje libe-ralnog koncepta, neophodno je promišljanje pojmova tolerancije,

slobode, jednakosti, individualizma, privatnog vlasništva, kao i

njihovog međusobnog utjecaja i mjesta koje imaju u povijesti li-

beralne misli.

Liberalizam je u svom izvornom obliku nastao u Engleskoj

tokom 17. stoljeća da bi se kasnije razvio u Francuskoj i drugimzemljama kontinentalne Evrope. U svim razvojnim azama libe-

ralizam u sebi nosi snažan i dubok pečat povijesnih okolnosti i

potreba na koje je u eri velikih društvenih promjena, dugih dva

stoljeća, nailazio u različitim evropskim zemljama i nudio mogu-

će odgovore. Racionalizam, prosvjetiteljstvo i teorija o prirodnim

pravima, kao novi idejni temelji o društvenom položaju čovjeka,

nadaju se kao ključni filozoski izvori liberalizma, a povijesno tlo


12/128


12

na kojima se pojavio vezano je za pojavu reormacije. U tom smislu

treba razumjeti Laskijevo opažanje da “bez intelektualnog vrenja u

16. vijeku, nije moguće razumjeti pojavu liberalizma u Engleskoj

17. vijeka”1.

Otkriće i osvajanje velikih nepoznatih prostranstava svijeta u

15. i 16. stoljeću, kojima se najavljuju nove i neslućene mogućno-

sti razvoja i globalno otvaranje svjetskog privrednog i kulturnog

horizonta, potakli su neviđeni polet naučne misli i racionalistič-

kih metoda u svim oblastima duha i proizvodnje. Prodor racio-nalizma koincidira se općim procesima sekularizacije u kojima su

vrijednosti vječnog duha zamijenjene idejama zemaljskih sila, što

je omogućilo ukupni napredak i odbacivanje atalističkih i konzer-

vativnih uvjerenja oličenih u učenju o prvobitnom grijehu2. Proces

sekularizacije omogućit će uklanjanje vjerskih i običajnih krajno-

sti, oslobađajući politički prostor za racionalno utemeljene interesekao novu pogonsku snagu potrage za vlastitom srećom. Racional-

no utemeljeni (razmjenjivi) interesi kao jedno od ključnih ishodi-

šta imaju opću dinamizaciju političkog života.

Nezaobilazna je činjenica da je pojava liberalizma na povije-

snoj sceni označila preokret i ormiranje društva u kome je čovjek

ne samo slobodno birao vjersku zajednicu već i postavio granice

državnoj vlasti; društvo u kome, da se još jednom pozovemo na

Laskija, „čovjek pripada samo sebi“3.

Pojam liberalizma opće je mjesto u povijesti političke filozofije.

Kod teorije liberalizma radi se svakako o teoriji bogatog pojmovnog

1 Harold Laski (1985): Sloboda u modernoj dr žavi, Radnička štampa, Beo-grad, str. 87.

2 Isto, str. 102.3 Isto, str. 114.


13/128

13


instrumentarija. Promišljanje liberalizma, odnosno, kategorija u

kojima se razvija, neophodno je za razumijevanje razvoja institu-

cija države i društva koje, prema liberalnom učenju, svoj ontološki

temelj nalaze u čovjeku kao takvom. Utoliko od liberalizma tre-

ba poći kod svakog razmatranja političkih teorija kao od temeljne

političke ideologije, metaideologije modernog, industrijaliziranog

Zapada4. Već prvi i površni uvidi u osnovne pojmove i kategorije

jasno ukazuju na teškoće s kojima se neminovno suočava svaki po-

kušaj bližeg i preciznijeg određenja sadržaja pojma i koncepta libe-ralizma. Čini se utemeljenom i primjedba kako teškoća određenja

pojma nije osobenost koja se može pripisati samo liberalizmu već

je čest slučaj u društvenim naukama5. Poteškoće o kojima je riječ

mogu dijelom biti prevaziđene predstavljanjem liberalne teorije

kroz njene izvore i temeljne pojmovne kategorije, što se nameće

kao neizbježna zadaća i preduslov za govor o ljudskim pravima iizazovima propitivanja kojima su ljudska prava i liberalni koncept

uopće, podrvgnuti u savremenom kulturno-pluralnom svijetu. U

tom smislu od posebnog su značaja pojmovi tolerancije, slobode,

individualizma, autonomije, jednakosti i privatnog vlasništva.

1.1.2 Tolerancija

Liberalizam, kao obuhvatan sistem misli i stavova o temeljima

društva, jedan od svojih izvora ima u zahtjevima za tolerancijom. i

zahtjevi su se, u prvom redu, odnosili na vladara od kojeg se tražilo

da na području kojim vlada tolerira, odnosno, osigura postojanje i

4 Andrew Haywood (2004 ): Politika, Clio, Beograd, str. 86.5 Jakov Jukić (1995): Kršćanstvo i liberalizam, Društvena istraživanja, god. 4,

6:885-910


14/128


14

život različitih vjerskih praksi i vjerskih organizacija, prvenstveno,

crkava. olerancija ili trpeljivost svoje očitovanje ima u garantiranju

slobode onoga čije se mišljenje i djelovanje trpi i kao takva ona pred-

stavlja univerazlnu vrijednost u svim životnim serama. S obzirom

da tolerantan može biti samo onaj ko ima moć, tolerancija imanen-

tno svoje mjesto i punu realizaciju nalazi u polju političkog6. ako

zahtjevi za vjerskim pluralizmom i njihovim toleriranjem predstav-

ljaju jedno od izvorišta liberalne tradicije. Otuda vjerovatno „tole-

rancija i jeste prva asocijacija na spomen liberalizma“7.olerancija kao ideal i vrijednost može biti shvaćena dvojako.

S jedne strane tolerancija se može razumjeti kao osnov za prihvata-

nje drugog i drugačijeg u njegovoj različitosti i pravu da odlučuje o

vlastitim izborima. Suprotno razumijevanje toleranciju vidi upravo

kao osnov za utemeljen kritički pristup svačijem izboru i konceptu

dobrog života8

. Liberali toleranciju utemeljuju na pravima na slobo-du i jednakost kao prirodnim i neotuđivim pravima koja posjeduje

svaki čovjek/pojedinac samom činjenicom da je ljudsko biće; to su

prava, koja prethode državi i od nje ne ovise9. olerancija je osnov

prema kojem John Gray razlikuje dva liberalizma. Prvi je predstav-

ljen u perekcionističkom pogledu Lockea, Kanta, Rawlsa i Hayeka

6 Puhovski Ž., Prpić I., Uzelac M. (ur.) (1990): Leksikon temeljnih pojmova politike – abeceda demokracije, Školska knjiga, Zagreb, str. 27-26.

7 Pogonyi Szabolcs: Liberalism and the Limits o Multiculturalism, ischnerDebates Online, dostupno na www.erazm.uw.edu.pl

8 Više o tome u: Will Kymlicka (2004 ): Liberalizam, zajednica i kultura,Deltakont, Zagreb, str. 18. Za dalje uvide u složenost i problematiziranjepojma tolerancije vidjeti: Zlomislić, Marko (1998): Liberalism, Communi-tarianism and the Economy o olerance, Društvena istraživanja, god. 7.,6:907-922

9 Prpić I., Puhovski Ž., Uzelac M. (ur.), isto, str. 26. i 27.


15/128

15


koji toleranciju vide kao model za postizanje idealnih uvjeta života.

Kao takva, tolerancija je najpodesnija za izgradnju moralnih normi i

političkih institucija koje će biti u saglasnosti s autonomijom i slobo-

dom individue. Drugi pogled na toleranciju nude D. Hume, I. Berlin

i M. Oakeshott za koje je tolerancija osnov i okvir miroljubivog su-

života različitih životnih svjetonazora ali tek kao pragmatični osnov

za uređenje društvenih odnosa10.

1.1.3 Sloboda

Već je etimološki jasna veza liberalizma i slobode. Sloboda,

vječna tema i ideal čovječanstva, jedna je od ključnih reerentnih

tačaka liberalnog učenja. Štaviše, sloboda je srce političke filozofije

liberalizma11. Na pitanju slobode događaju se, međutim, i prvi nes-

porazumi u poimanju i definiranju liberalizma. Pozicija slobode u

liberalnom učenju nije, naime, uvijek najjasnija: je li ona (sloboda) vrijednost po sebi ili tek sredstvo za ostvarenje društvene stabilno-

sti. Na pitanju liberalnog stava o slobodi problematizira se još je-

dan od temeljnih zahtjeva liberalne filozofije, zahtjev za neutralno-

šću države. Ako je sloboda vrijednost po sebi, takvo razumijevanje

onemogućava neutralnu državu jer slobodu shvaća kao vrijednost

koja ne treba nikakvo više opravdanje, odnosno, legitimaciju12

. Sdruge strane, ako to nije slučaj i sloboda nije vrijednost po sebi

već sredstvo, ostaje pitanje načina i granica korištenja tog i takvog

10 Pogonyi Szabolci: Liberalism and the Limits o Multiculturalism, ischnerDebates Online, dostupno na www.erazm.uw.edu.pl (12. 3. 2012.)

11 Jeremy Waldron (1987): Teoretical Foundations o Liberalism, Te Philo-sophical Quarterly , Vol. 37, No. 147:127-150.

12 Laszek Kolakowski: Gdje su djeca liberalne filozofije, preveo Darko Polšek,dostupno na internetu kao: mudrac.ffzg.unizg.hr/~dpolsek/ (11.09.2012.)


16/128


16

sredstva.

Pojam slobode mjesto je mimoilaženja i kada je riječ o nastanku

i začecima liberalne filozofije. Dok ideja liberalizma, prema nekim

autorima, živi još od antičkog doba i ondašnjeg poimanja i afirmi-

ranja slobode, dotle klasični liberali, slobodu shvaćenu u liberalnom

ključu smatraju dijametralno suprotnom antičkom konceptu i ra-

zumijevanju slobode13. Nekada je ona podrazumijevala mogućnost

učešća u javnom životu, slobodu javnog angažmana i sudjelovanja u

kolektivnim odlukama. Moderno poimanje slobode, prije i poslijesvega, znači seru oslobođenu od javnog utjecaja, prvenstveno, ra-

zumije se, od institucija javne vlasti. ako je sloboda u antičko vri-

jeme shvaćena prije kao dužnost, odnosno, pravo i obaveza baviti

se općim pitanjima. Nasuprot takvom shvaćanju jeste sloboda koju

moderni (liberalni) čovjek razumijeva kao vlastito i neotuđivo pravo

bavljenja privatnim stvarima i vlastitim životnim izborima. Slobo-da, onako kako je koncipiraju liberali, jeste oslobođen i zagarantiran

prostor kretanja, ograničen tek slobodom drugoga i zaštićen drža-

vom u čemu se uloga države i iscrpljuje. Radi se, dakle, o poznatoj

podjeli slobode na pozitivnu slobodu ili slobodu za i negativnu slo-

bodu, odnosno, slobodu od , kojom je I. Berlin obilježio savremeno

promišljanje pojma i ideje slobode14. Valja svakako istaći i percepciju

koja slobodu u tom dvodimenzionalnom ključu prepoznaje i ranije.

Prema toj percepciji, pogrešno je Johna Lockea, odnosno njegovo

razumijevanje slobode, ograničavati na negativnu dimenziju slobode,

vanjsku slobodu ili slobodu od . Vanjska sloboda je ta koja čovjeku omo-

gućava djelovanje na realizaciji njegovih želja ali je pozitivna sloboda

13 John Gray (1999): Liberalizam, Politička kultura, Zagreb, str. 13.14 Isaiah Berlin (2000): Četiri eseja o slobodi, Feral ribune, Split


17/128

17


ta koja mu (pojedincu) omogućava da podvrgne preispitivanju samo

djelovanje. Drugim riječima, unutarnja sloboda omogućava mu uvid u

to da li ga djelovanje koje poduzima u nedostatku vanjskih ograničenja

vodi ostvarenju sreće15. U Dvije rasprave o vladi određuje Locke vanj-

sku slobodu koja ograničenja ima u zakonima (državi), a ne u samom

pojedincu. Zakonski okviri jedino su dozvoljeno ograničenje slobode.

Ako je osnovna potreba za slobodom određena postizanjem sretnog

života onda se pozitivna sloboda neizostavno prepoznaje u Lockeo-

vom ukupnom razumijevanju i zalaganju za ostvarenje slobode.Ideja slobode do te mjere prožima liberalizam da se naziva i ide-

ologijom slobode, te i danas čini temelj liberalne filozofije u kojoj

predstavlja uslov i pretpostavku za ostvarenje ljudskih potreba, koji

su jedini zakon njihovih života16. Već taj uvid, u različite dimenzije i

različito shvaćanje slobode, odnosno, njene uloge upućuje i na teško-

će neminovne u nastojanjima da se razumije i definira pojam libera-lizma. Jedno od prvih pitanja s kojim se uopće suočava svaki pokušaj

bližeg određenje liberalizma jeste da li o liberalizmu treba govoriti

u jednini ili pak množini? Radi li se o liberalizmu ili liberalizmi-

ma? Postoji više teza o tome da je preciznije reći kako govorimo o

liberalizmima, dakle u množini, prije nego o liberalizmu17. Mnoštvo

deskriptivnih denicija liberalizma svjedoči o složenosti, značaju i

općoj prisutnosti pojma u razmatranju pitanja koja se tiču političkih

15 Vesna Stanković-Pejnović (2011): Sloboda, liberalizam i multikulturalizam,Filozofija i društvo, 2:191 – 214.

16 Marita Brčić (2006): Izvori liberalnog mišljenja u filozofiji Immanuela Kan-ta, Filozofska istraživanja, god. 26, 4:783-797; više u: Cipek, ihomir (2004):Liberalizam-ideologija slobode, u: ihomir Cipek – Josip Vrandečić (ur.),Hrestomatija liberalnih ideja u Hrvatskoj, Disput, Zagreb

17 Alan Ryan (2007): Liberalism, u: A Companion to Contemporary Political

Philosophy (ed. Robert E. Goodin, Philip Pettit and Tomas Pogge), Black-well Publishing, Malden-Oxord-Carlton, str. 360.


18/128


18

institucija, društva u cjelini i svakako mjesta i uloge čovjeka kao

takvog. Za razliku od Ryana, Gray ipak smatra kako se liberalizam

poptuno vjerodostojno može smatrati koherentnom, odnosno, je-

dinstvenom intelektualnom tradicijom18.

1.1.4 Individualizam/autonomija

Sloboda koju zahtijeva liberalizam upućuje nas dalje na in-

dividualizam kao na još jedan određujući pojam liberalnog uče-nja. Individualizam ovdje razmatramo zajedno s pripadajućommu autonomijom kao savremenim pojmovima koje je nemogućerazmatrati izvan postmodernog diskursa. ime se naravno ne želiupuštati u dalje preispitivanje složenosti odnosa moderne i pos-tmoderne. ek, valja istaći kako se i na primjeru individualizmai autonomije događa novo razumijevanje pojmova modernizma,

koji sada, u postmodernom diskursu, dobivaju nove slojeve znače-nja i često bivaju prenaglašeni, uprkos stavu da postmodernizamteži raskidu sa naslijeđem moderne19. U općem društveno-politič-kom kontekstu individualizam nije moguće razumjevati bez libe-ralizma. ako liberalizam kao „(...) filozofijsko-politička kategorijasvoju konkretizaciju nužno vidi u individui i njezinim slobodama,

dok moderni individualizam, kao svojevrsna ideologija, svoju teo-rijsku-povijesnu pretpostavku ima upravo u liberalizmu.“20.

Kada je riječ o autonomiji valja istaći kako se u filozoskom

18 Gray, John, nav. djelo, str. 13.19 Stjepan Radić (2011): Individualizam kao čovjekovo egzistencijalno up-

orište: filozofijsko-teorijsko razmatranje individualizma s pripadajućim muposljedicama, Bogoslovska smotra, 81 (2011), 3:537-558

20 Isto; Za donekle suprotan smjer odnosa individualizam – liberalizam koji

individualizam gleda kao izvorište, a ne ishod liberalizma vidi: Jukić, Jakov,Kršćanstvo i liberalizam, Društvena istraživanja.


19/128

19


promišljanju pravi razlika između moralne autonomije i osobne

autonomije. U kantijanskom smislu, autonomija je vrhovni princip

moralnosti, a moralnost je direktno suprostavljena principu pojedi-

načne potrage za srećom koja nije dio univerzalnog okvira21. Slo-

boda u Kantovoj koncepciji jeste sastavni ali tek dio moralne auto-

nomije. Prema takvom stanovištu niko ne bi trebao vlastito pravo na

sreću suprotstaviti moralnom zakonu. Sreća, dakle, nije isključivo

pitanje ostvarenja vlastitih preerencija koje individua iskazuje pa se

u potragu za srećom individua može uputiti tek nakon ispunjenjadužnosti. Čovjek se prema tome treba ravnati i u skladu sa subjek-

tivnim principima obavezujućim samo za njegovu volju ali i objek-

tivnim moralnim zakonom koji je kao takav obavezan za sva umna

bića22. Čovjek svoju slobodu i time individualnost zahvaljuje osobi-

ni umnosti. U razlikovanju unutarnje slobode (čovjekove dužnosti

prema sebi) i vanjske slobode (dužnosti prema drugima) moguće je prepoznati bliskosti liberalnoj teoriji u dijelu koji se postulira u

kategorijama negativne i pozitivne slobode. U tom smislu, ono što je

za Kanta unutarnja sloboda za liberale je negativna sloboda, odno-

sno, minimum slobode kao granica i garancija da čovjek ne izgubi

od sebi svojstvene prirode, odnosno od onoga po čemu jeste to što

jeste. Vanjska sloboda, koja svoja ograničenja ima isključivo u za-

21 Gerald Gaus F. (2005): Te Place o Autonomy Within Liberalism; Waldron,Jeremy: Moral Autonomy and Personal Autonomy, u: Autonomy and theChallenges to Liberalism (ed. Christman John and Rogers Joel), Cambridge,Cambridge University Press. Za dalje uvide korisna je i rasprava Davida John-stona (1994): Te Idea of a Liberal Teory , Princeton, Princeton UniversityPress kao i Marina Oshana (2003): How much should we value Autonomy,Social Philosophy & Policy Foundation, str. 99-126.

22 Marita Brčić (2006): Izvori liberalnog mišljenja u filozofiji Immanuela Kan-ta, Filozofska istraživanja, god. 26, 4:783-797.


20/128


20

konu, svoj izraz u liberalnoj filozofiji ima u pozitivnoj slobodi. e se

slobode, u skladu s Kantovim kategoričkim imperativom, ne isklju-

čuju jer imaju isti izvor23. akva koncepcija autonomije ne impli-

cira, međutim, autonomiju u izborima koje individua vrši između

mnogih, moralno prihvatljivih, opcija za vlastitu sreću. Na tragu te

kritike javlja se zahtjev državi da podrži one ciljeve koji su u skladu s

autonomijom, što dovodi do odumiranja koncepcija koje autonomiji

ne pridaju znatnu pažnju i rađanja perekcionističkog liberalizma24.

Osim perfekcionistički shvaćene autonomije, političku kon-cepciju autonomije u liberalnu političku teoriju uvodi John Rawls.

U izgradnji svog koncepta društevnog uređenja u kojem pravo

(ispravno) ima prednost pred dobrom Rawls, također, polazi od

kontraktualnih pozicija, odnosno, stanja u kojem su ljudi svjesni

svojih različitosti te, s obzirom da su razumni, pristupaju skicira-

nju načela koja će im omogućiti zajednički život. Kako bi uspjeli uprevazilaženju aksioloških i metafizičkih inkompatibilnosti, oni se

(razumni ljudi) vraćaju u izvorno stanje (original position) iz kojeg

onda pod velom neznanja (veil of ignorance), dakle iz stanja u kojem

niko ne zna za različitost drugih, poduzimaju izvođenje načela pra-

vednosti za stabilno uređenje društva25. U Rawlsovoj deontološkoj

koncepciji jasno je izražena neograničena vjera u um. Iako je riječ

o impresivnoj filozofskoj arhitektonici, ista nije posve nova jer se u

23 Isto; vidjeti i: Kušan, Emil (2012): Aspekti i implikacije Kantova pojma slo-bode, Filozofska istraživanja, god. 32, 1:79-91.

24 Nikola Beljina (2011): Moralna i politička autonomija u teoriji liberalnogmultikulturalizma, Godišnjak Fakulteta političkih nauka u Beogradu, 5:151-170.

25 Hrvoje Cvijanović (2003): Rawlsova liberalna utopija, Politička misao, VolXL, 1:62-71.


21/128

21


njoj može prepoznati tradicija mišljenja izražena u djelima od Ho-

bbesa, Lockea, Rousseaua do Kanta i J.S. Milla26. Jedna od osnovnih

zamjerki Rawlsovom konceptu deontološkog liberalizma ne tiče se,

međutim, izravno neinventivnosti već činjenice da je izgrađena na

temeljima izvornog stanja i vela neznanja koji prema Grayu pred-

stavljaju istrgnuće čovjeka iz njegova kulturno-povijesnog kontek-

sta i pretvara ga, iako kao nostelja prava, u puki broj27. Individua-

lizam svoje korijene ima u Francuskoj revoluciji i prosvjetiteljstvu

i označava antagonistički stav prema kolektivitetu i uopće naslije-đenim obrascima prema kojima su se uređivali i na kojima su bili

utemeljeni odnosi u društvu28. Ključni sadržaj individualizma od-

nosi se na neograničenu vjeru u razum i uvjerenje da su individue

neovisne jedne od drugih. Sve definicije, kojih je mnogo, indivi-

dualizam određuju osobnim: ciljevima, osobnim specifičnostima,

osobnom kontrolom nad vlastitim izborima i samoispunjenjem29

.

1.1.5 Jednakost

Uz toleranciju, slobodu i individualizam, jednakost se javlja

kao još jedno od načela liberalnog koncepta uređenja društvenih

odnosa. Kako se u svom nastanku i razvoju liberalni koncept na-

26 Isto27 Isto. Za dalji uvid u kritiku Rawlsovog Političkog liberalizma vidi: Gray,

John (1995): Enlightenment΄s Wake, Routledge, London; Mouffe, Chantal(1993): Te Return of the Political , Verso, New York; Sandel, Michael (1998):Liberalism and the Limits of Justice, Cambridge University Press, Cam-bridge

28 Oyserman, Daphna, Coon M. Heather, Kemmelmeier Markus (2002): Re-thinking Individualism and Collectivism: Evaluation o Teoretical As-sumptins and Meta-Analyses, Psyhological Bulletin, Vol. 128, 1:3-72

29 Isto


22/128


22

slanjao na učenje o prirodnom pravu to je, razumljivo, kao njegov

neizostavni dio proizašao zahtjev za jednakošću ljudi. ako i Von

Mises, jedan od teoretičara liberalizma, potvrđujući jedno od te-

meljnih liberalnih opredjeljenja, tvrdi: „Sve razlike među ljudima

su isključivo vještačke, proizvod društvenih institucija“30. Razlike

koje se smatraju vještačkim ne odnose se, međutim, na razlike s ko-

jima se ljudi rađaju i koje spadaju u njihovu prirodu. Liberali tako,

svjesni prirodnih i nepremostivih razlika, pod kojima se primarno

misli na one biološke, jednakost postuliraju kao jednakost u pravu,odnosno, jednakost pred zakonom ali i jednakost i slobodu oprav-

davaju potrebom za ljudskom produktivnošću31. Ideal jednakosti

ipak ne uživa jedinstveno razumijevanje pa time ni jednak sta-

tus u društvenim znanostima. Upravo je ideal jednakosti, onakav

kako ga razumije i konstruira liberalizam, izvor i najčešći predmet

snažnih prigovora kritičara filozofije liberalizma. Razlika dolazi doizražaja u granicama jednakosti. Područje u kojem liberali odriču

mogućnost ostvarenja jednakosti jeste područje materijalnog bo-

gatstva, odnosno, mogućnost da svi imaju jednako. Svi smo, dakle,

jednaki u osnovnim pravima i pred zakonom ali svi ne prihoduje-

mo jednako niti možemo imati jednako. Nije moguća jednakost u

30 “All distinctions between men are only arteficial, the product o social, hu-man – that is to say, transitory - institutions”, Von Mises, Ludwig (1985): Li-beralism – In Te Classical radition, Institute or Human Studies, Virginia,Cobden Press, San Francisco and Te Foundation or Economic Education,Irvington-on-Hudson, New York, str. 28.

31 „In order or human labor to realize its highest attainable productivity, theworker must be ree, because only the ree worker, enjoying in the orm owages the ruits o his own industry, will exert himsel to the ull.” isto, str.28.


23/128

23


ishodu32. Utoliko pitanje jednakosti stoji u uzročno-posljedičnoj

vezi s još jednom velikom temom i važnim pitanjem liberalizma:

privatnim vlasništvom, koje se ne može istrgnuti iz ukupne liberal-

ne filozofije niti bez njega ista može biti razumljiva.

1.1.6 Privatno vlasništvo

Odnos liberalizma prema ekonomskoj, odnosno, privrednoj

dimenziji društvenih odnosa od početka se ogleda u nespornomstatusu koji privatno vlasništvo uživa u liberalnom učenju. Pita-

nje vlasništva i privrednih interakcija na kojima određeno druš-

tvo ima unkcionirati i razvijati se nalazi svoje mjesto u radovima

mislilaca koji su prepoznati kao začetnici i utemeljivači liberalnog

učenja. ako kod L. de Montesquieua trgovina zauzima mjesto

ključnog aktora mira i rušenja predrasuda jer onaj ko uspješno

trguje, logično, rijetko ratuje. Jednaku pažnju pitanjima vlasništvaposvećuju i drugi autori te će tek „uviranjem političke idelogije

u gospodarstvenu zbiljnost do kraja biti razotkriven ustroj cije-

log liberalističkog sustava, ali i njegove krajnje posljedice.“33. Još

izraženije taj odnos oslikava Von Mises prema kojem se ukupno

učenje liberalizma, kada bi to trebalo učiniti jednom rječju, može

opisati pojmom vlasništva, pri čemu, naravno, misli na privatno vlasništvo34. Ludwig von Mises inače odbranu vrijednosti libe-

32 Jelena Vidojević: Neoliberalni koncept socijalne politike, u: B. Ratko, Č. Če-domir (priredili) (2010): Savremena država: struktura i socijalne funkcije,Konrad Adenauer Stifung, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogra-du, Centar za demokratiju, Beograd, str. 323- 348.

33 Jakov Jukić (1995): Kršćanstvo i liberalizam, Društvena istraživanja, god. 4,6:885-910.

34 Von Mises, isto, str. 19.


24/128


24

ralnog koncepta i poduzima primarno kroz prizmu materijalnog

blagostanja. Ono (materijalno blagostanje) ključni je argument u

Von Misesovoj tezi o značaju liberalizma u povijesti čovječanstva i

razvojnom stepenu koji je dostignut. o je ujedno odgovor na pri-

mjedbe o nejednakoj raspodjeli dobara, odnosno, nejednakog do-

hotka pojedinaca. ačno je, kaže Von Mises, da dohodak nije jed-

nak za svakog pojedinca ali oni koji taj prigovor ističu, nastavlja,

previđaju ključnu stvar, odnosno, previđaju činjenicu da je ukupni

društveni dohodak upravo rezultat društvenog uređenja i oblikatržišta o kojem je riječ. Drugim riječima, to što na raspolaganju

imamo znatno uvećano materijalno bogatstvo u odnosu na ranija

povijesna razdoblja i iskustva čovječanstva nije nezavisan, priro-

dan, tehnološki enomen koji bi se svakako dogodio već direktna

posljedica slobodnog tržišta, u kojem su ljudi potaknuti da rade

i proizvode najviše što mogu i za najmanje troškove35

. Otprilike je na istom tragu teza o privatnom vlasništvu (koje je primarno

ekonomska kategorija) kao drugoj strani medalje koju zovemo

liberalizmom36. Sloboda svoju ekonomsku inrastrukturu razvija

u ugovorima i odnosima nosilaca pravâ, koji (odnosi) se naziva-

ju tržištem, odnosno, poretkom kojeg karakteriziraju spontanost

i pluralnost, nasuprot organizaciji kao centraliziranom uređivanju

ekonomskih odnosa37.

35 Isto, str. 31.36 Russell Hardin (2005): Liberalism, Constitutionalism and Democracy, Chi-

nese Public Affairs Quarterly , Vol. 1:255-268.37 Usp.: Özer Atila (ur.) (2003): Država, Rabic, Sarajevo


25/128

25


1.1.7 Zaključno razmatranje o temeljima i osnovnim

pojmovima filozofije liberalizmaIdeali sadržani u pojmovima koji su do sada razmatrani kao i

povijesni pogled na razvoj liberalizma još jednom naglašavaju ne-

zahvalnost zadatka sadržanog u pokušaju jasnog omeđenja sadržaja

pojma liberalizma. Razložnim se čini pitanje da li je uopće riječ o

ostvarivom zadatku? To tim prije ako se ima na umu da svi pokušaji

definiranja, neminovno, sadrže u sebi specifičnosti i uklone obilježe-ne aksiologijom svakog autora te prostora i vremena u kojem nastaje.

Valjda je to imao na umu Kolakowski kada je ustvrdio da „definicije

nisu nevine“, što svakako valja imati u vidu i kod liberalizma38.

Kaczynska-Nay i Charvet predlažu širi pogled o tome šta libe-

ralizam jeste i razumiju ga kao raznoliku porodicu doktrina koje

dijele jedinstvena načela i temelje39. Iz temeljnih pojmova liberaliz-

ma moguće je ustanoviti barem tri njegova korijena, odnosno, tridimenzije: filozoski, politički i privredni40. Filozoski temelj libe-

ralizma očitovan je u ideji slobode čovjeka, koji se smatra dobrim i

usavršivim. Iz takvog filozoskog utemeljenja uslijedit će individu-

alizam kao karakterističan izraz liberalnog svjetonazora i jedan od

ključnih dijelova liberalnog naslijeđa. Politički temelji liberalizma

odražavaju se u teorijama društvenog ugovora, narodnog suvere-niteta, podjele vlasti, pravne države, ljudskih i građanskih prava,

38 Leszek Kolakowski, isto; O poteškoćama u pokušajima definiranja liberaliz-ma vidjeti i: Starr, Paul (2007):Why Liberalism Works, Te American Pros-

pect , str. 34-40., dostupno na www.prospect.org39 Charvet, John, Kaczynska-Nay Elisa: Intoduction: what is liberalism? u: Te

Liberal Project and Human Rights: Te Teory and Practice of a New WorldOrder , Cambridge University Press

40 Anđelko Milardović (1996): Uvod u politologiju, Pan – Liber, Osijek, str. 123.


26/128


26

odnosno, temeljnim pojmovima moderne demokracije. Liberali-

zam u privrednom ili ekonomskom smislu izgrađen je na načelima

privatnog vlasništva, slobodne konkurencije i laissez-airea41.

Ovdje, međutim, valja istaknuti i druga gledišta, poput onoga

koje u liberalizmu prepoznaje „dva lica“, odnosno, dvije dimenzije li-

beralizma, ekonomsku i političku, koje mogu egzistirati i funkcionirati

nezavisno jedna od druge42. Ostaje, pak, nejasno, kako i gdje u takvom

poimanju liberalizma smjestiti načela tolerancije i slobode, kao nepri-

kosnovene filozofske dimenzije liberalnog svjetonazora. Tolerancija isloboda svakako jesu i politički pojmovi utoliko jer se u prostoru poli-

tičkog ozbiljuju, ali u istom ne iscrpljuju svoja značenja te je teško izbjeći

zapažanje po kojem takvo, dvodimenzionalno, određenje liberalizma

reducira potencijale koje u sebi nose načela tolerancije i slobode. Oprav -

danje takvog određenja, po kojem liberalizam ima dva lica, od kojih je

jedno političko, moguće je naći u rawlsijanskom konceptu i poimanjupolitičkog liberalizma u kojem bi se političko moglo odrediti kao „odjel

za vanjske poslove“ obuhvatnije moralne doktrine43. To bi značilo da

u Hardinovom određenju liberalizma političko lice u sebi sadrži i filo-

zofske dimenzije, odnosno, da se u tom pogledu političko razumije kao

filozofsko-političko. To, dalje, znači da nema suštinske razlike izme-

đu, s jedne strane, tvrdnje o tri dimenzije liberalizma i, s druge strane,

tvrdnje o „dva lica“ liberalizma.

41 Isto, str. 124.42 Russell Hardin (2005): Liberalism, Constitutionalism and Democracy, Chi-

nese Public Affairs Quarterly , Vol. 1:255-268.43 Zelič N., Baccarini E. (2011): Rawlsova teorija pravednosti i pitanje istine,

Filozofska istraživanja, god. 31, 1:65-83; vidi i: Estlund, David (2012): Teruth in Political Liberalism, u: Norris, A., Elkins, J. (ed.): ruth and De-mocratic Politics, University o Pennsylvania Press


27/128

27


U svom najširem značenju liberalizam podrazumijeva i polazi

od postulata slobode čovjeka nasuprot deterministički koncipira-

nim pogledima čovjekove sudbine, razvijajući postulat o slobodi

do uvjerenja o neograničenim mogućnostima razvoja i samoizra-

žavanja. U tom smislu liberalizam se ormirao i rastao u suprot-

stavljanju autoritetima koji nisu utemeljeni u čovjeku kao (indi-

vidui) i njegovom razumu.

Laski liberalizam definira kao društvenu doktrinu čiji je

ključni stav izražen u zahtjevu za racionalnom saglasnošću, koja jeključni kriterij za vrednovanja ljudskih ponašanja, društvenih ide-

ja i institucija, pri čemu se saglasnost razumije kao ono imanento

slobode, kao razumski utemeljena dobrovoljnost, koja je suprotna

bilo kakvoj prisili i koja (racionalnost) kao takva ima za cilj racio-

nalano usaglašavanje i suodnošenje slobodnih volja44.

Prema J. Grayu, kako je već navedeno, liberalizam se možepredstaviti kao jedinstvena intelektualna tradicija. Jedinstvo libe-

ralne intelektualne tradicije ogleda se u elementima koji nalaze

svoje mjesto kod svih liberalnih mislilaca i u svim njegovim ra-

zvojnim azama. Elementi koji liberalizam čine jedinstvenom kon-

cepcijom jesu moralni monizam kao uvjerenje o moralnom prven-

stvu osobe pred zahtjevima koletiviteta, egalitarizam kao zahtjev

za potpunom jednakošću i jedinstvenim moralnim statusom svih

osoba, zatim univerzalizam kao načelo i koncept prevazilaženja

partikularnih kulturnih oblika i posebnih povijesnih poredaka,

odnosno, načelo jedinstva ljudskog roda te element meliorizma

u čijoj je suštini uvjerenje o usavršivosti društvenih institucija i

44 Harold Laski, nav. djelo, str. 109.


28/128


28

poredaka45. Upravo se na navedena četiri elementa gradi teza o

liberalizmu kao jedinstvenoj tradiciji i prepoznatljivom, izrazito

modernom, konceptu čovjeka i društva. U tom smislu, liberalizam

održava svoj identitet i trajnost, čije određujuće elemente i ideje, i

pored znatne raznolikosti, nije teško odrediti46.

1.2 Liberalizam i država

1.2.1 Uvod

Država u modernom značenju riječi nastaje u procesu seku-

larizacije, odnosno, odvajanja crkve od države, u građanskim re-

volucijama protiv apsolutizma, a za ograničavanje vlasti monarha.

U tom smislu država nije jedini ali se od vremena renesanse radi

svakako o dominirajućem obliku političkog organiziranja, politič-

ke moći i isključivom konstituentu mašinerije prinude47.

Promjene državnih oblika i uređenja odvijaju se paralelno s

nastankom i razvojem liberalizma. Riječ je o uzajamnim odnosima

u kojima, s jedne strane, moderna država svoje idejne izvore nalazi

u filozofiji liberalizma dok se, s druge strane, konkretizacija načela

i zahtjeva liberalizma događa u okviru nove, liberalne, države. U

tome leži paradoksalno svojstvo liberalizma koji, s jedne strane,predstavlja političku teoriju, ideologiju i utopiju, a s druge strane,

45 John Gray, nav. djelo, str. 13.46 Isto, str. 106.47 Franz Neumann, (2002).: Vladavina prava: politička teorija i pravni sistem u

modernom društvu, Filip Višnjić, Beograd, str. 23-28.; usp. Petkovska, Sanja(2011): Demokratija i politika razlike – kroz prizmu aktuelnog stanja, Filozofi- ja i društvo 3: 95-119; i: Özer, Atila (2003): Država, Rabic, Sarajevo; Haywood,Andrew, nav. djelo


29/128

29


ujedno i politički pokret u smislu da nastoji praktično aplicirati i

realizirati liberalna načela48.

U novim uslovima u kojima se razvijaju društveni odnosi i

sama država je morala biti postavljena na nove osnove koje kao su-

blimaciju prirodnih i ličnih prava čovjeka obuhvata teorija i praksa

konstitucionalizma, a koja je po sebi izraz dubokih povijesnih po-

treba srednje klase i privatnog poduzetništva u njegovom ekonom-

skom i političkom usponu.

Suprotno zatečenim konceptima legitimiranja države (uprav-ljanja zajednicom) na načelima tradicionalnog i religijskog, libera-

lizam nadahnuće za legitimiranje države nalazi u teoriji društvenog

ugovora. Država više nije svrha sama sebi već svoju unkciju ima u

zajedničkom dobru koje je definirano saglasnošću slobodnih, au-

tonomnih volja, odnosno, individua49. U toj smjeni legitimacijskih

načela božansko pravo smijenjeno je prirodnim pravom i političkiautoritet sada se određuje imanentnim, a ne transcendentnim. im

putem država postaje izraz individualne nezavisnosti i sposobno-

sti za sklapanje društvenog ugovora, u cilju stvaranja okvira koji

će omogućiti realizaciju slobode kao osnovnog cilja. Izmijenjeni

pogledi na porijeklo i ulogu države predstavljaju motornu snagu

koja liberalizam razlikuje i izdvaja ga u odnosu na druge koncepte

18. stoljeća50. Osnovna namjera u ovom poglavlju može se sažeti

u pokušaju da se u osnovnim crtama predstavi odnos liberalizma

u njegovoj normativnoj dimenziji s jedne strane i liberalizma kao

48 Davor Rodin, (2007): Liberalizam i republikanizam: dvije nedemokratske inepolitičke ideološke opcije, Politička misao, god. XLIV, 4:3-16.

49 Atila Özer, nav. djelo, str. 24.50 Aleksandar Molnar (2011): Svetlost slobode u veku prosvetiteljstva (2): Eng-

leska i Francuska, Filozofija i društvo, 2:129-155.


30/128


30

praktičnog političkog programa koji se aplicira u državi i uz po-

moć države, s druge strane.

Liberalna država je politička organizacija s kojom počinje mo-

difikacija klasičnih koncepcija neograničenog državnog suvereniteta,

njenim zamjenjivanjem idejama narodne ili, preciznije, građanske su-

verenosti, koji implicira ne neko najviše i apsolutno, hijerarhijski ute-

meljeno središte svima nadređene vlasti, već ideju horizontalne, ogra-

ničene i kontrolirane suverenosti u smislu sposobne i efikasne vlade

koja uvijek radi u granicama prava, odnosno ustava. U tom smislu je liberalna država onaj tip države koji teži minimalnom uplitanju u

privredu i društvo, država koja djeluje na načelu laisses faire, dakle na

očekivanjima maksimalne društvene i tržišne samoregulacije.

Liberali su tradicionalno sumnjičavi prema svakoj državi. Oni

ne vjeruju državi, vladi ili bilo kom kolektivnom subjektu koji želi

da vlada, stavljajući u drugi plan individuu, uvjereni da država može jednostavno da prekorači polje zagarantirane slobode, kojoj treba da

služi. Neki filozofi slobode poput Murraya Rothbarda smatraju da

ona čak i ne treba da postoji, da smo mi zapravo samo dobro „na-

viknuti“ na ovu instituciju, jer se već svojim rođenjem zatičemo u

državi i da je ona samo povijesna konstrukcija, proizvod povijesnih

događaja a ne nešto što je po sebi nužno ili prirodno i što je a priori

potrebno radi zaštite i očuvanja pojedinaca i njihove slobode51. Rot-

hbard slikovito ističe da je „kroz povijest, grupa ljudi koja je sebe

nazvala „vlada“ ili „država“ pokušala, uglavnom uspješno, da stekne

prisilni monopol nad komandnim visinama ekonomije i društva.“52

51 Murray Rothbard (2003): Ethics of Liberty , New York University Press, New

York, str. 183.52 Isto, str. 163.; ali i cijelo poglavlje „Te Nature o the State“, str. 163.-174.


31/128

31


Nije toliko važno da li u poricanju potrebe za državom (slijedeći

Rothbarda) idemo toliko daleko, ukoliko razumijemo značenje i du-

binu prirodne averzije koju liberalni teoretičari imaju spram države.

im prije ako imamo u vidu empirijsko odnošenje države, koje često

svjedoči antagonizam i neprijateljsko raspoloženje prema individu-

alnoj slobodi. Nema ničeg stranijeg konceptu individualne slobode

od grupe ljudi, koja se okupila, preuzela ili monopolizirala položaj s

kojeg može da kontroliše naše živote53.

1.2.2 Liberalna država kao pravna država

Ograničavanje unkcije ne može dati očekivane rezultate bez

zauzdavanja moći. Iz toga proizlazi da ograničavanje unkcija dr-

žave, u namjeri da je se svede na minimalnu, kako priželjkuje No-

zick 54 ili još zaoštrenije Rothbard, znači zauzdavanje njenih moći.

Liberalna država se, dakle, maniestira u dvostrukoj ulozi. S jednestrane, njena uloga je ograničena na zaštitu osobnih prava ali od nje

se, s druge strane očekuje, i da osigurava ukupni ambijent za prava i

sporazume koje pojedinci između sebe sklapaju. Dijalektički odnos

u kojem se s državom nalazi, liberalizam nastoji riješiti kroz kon-

cept pravne države, čija se temeljna načela sublimiraju u načelima

ustavnosti i zakonitosti (konstitucionalizam)55

. Zaštitnička ulogadržave, kao uslov bez kojeg liberalima nije prihvatljiva, traži njenu

53 Isto, str. 171.54 Usp.: Robert Nozick (2003): Anarhija, utopija, država, Naklada Jesenski i

urk, Zagreb55 „Sine qua non liberalne države u svim njenim varijantama jeste da su držav-

na moć i vlast ograničene sustavom ustavnih pravila i praksi u kojima se

poštuju individualna sloboda i jednakost osoba uz vladavinu zakona“, Gray,John, Liberalizam, str. 89.


32/128


32

neutralnost kao osnovno normativno načelo56. Pravna država kao

rezultat liberalnih nastojanja da državu ograniči i učini proračunlji-

vim korake u realizaciji njenih moći razvija se u kategorijama ustava

i zakona kao ključnih kriterija za njeno djelovanje. U tim se načeli-

ma ogleda zahtjev za vrijednosno neutralnom državom i zahtjev za

ograničenim ispoljenjem moći, koja nije arbitrarna i djeluje tek kada

treba zaštiti set univerzalnih prava čiji je isključivi nosilac individua.

Za razliku, dakle, od raznih oblika personalizirane državne vlasti,

autokracija i decizionističkih, neograničenih oblika državne inter- vencije i odlučivanja, liberalna država je pravom ograničena država

(pravna država). Ona je u isto vrijeme i neutralna država koja nepri-

strasnim ponašanjem garantira slobodu i pravnu jednakost tržišnih

subjekata. Konstitucionalizam kao sinteza i najviši oblik garancije

privatnog statusa građana u liberalizmu, obuhvata zakonima i dru-

gim aktima već priznata prava, a ustav kao okvir ne može se mijenja-ti bez posebnih, unaprijed propisanih procedura, koje treba da služe

kao garancija priznatih prava.

1.2.3 Liberalizam i demokracija

Liberalna država povijesno prethodi razvoju liberalne de-

mokracije, obrazujući njene prve političke oslonce, i to tako štose učvrstila nasuprot, a djelimično i zahvaljujući apsolutističkoj

monarhiji, koja je koncentracijom ekonomskih i političkih snaga,

kao i upravljačke sposobnosti zapravo poslužila prodoru liberal-

ne države. Liberalna demokracija, kao kasnija tvorevina, nastaje

56 James Buchanan: Zaštitnička država i proizvodna država, u: Özer Atila, nav.djelo, str. 155.-160.


33/128

33


iz modifikacije čistih načela liberalizma s principima demokracije,

posebno naglašenim u tradiciji rancuskog liberalizma, što opet

služi u korist tezi da liberalizam u nekom čistom obliku povijesno

ni u jednom razdoblju nije bio do kraja realiziran.

U političkoj povijesti, liberalna država je i prvi oblik dosljed-

no institucionalizirane vlasti, čiji je odnos prema društvu i gra-

đanima unaprijed propisan, ograničen i kontroliran, što svakako

predstavlja izuzetan napredak u razvoju ljudskih prava, demokra-

cije i političke kulture uopće. Ograničenja i garancije objektivnogodnošenja liberalne države nisu samo u eksplicitnim, pisanim

normama i konvencijama. Liberalna država otišla je u tom smi-

slu dalje razvivši posebnu strukturu vlasti i institucija. o se prije

svega očituje u primjeni načela podjele vlasti, koje onemogućava

prekomjernu koncentraciju političkih ovlaštenja u jednom organu

ili grupi i koje omogućava uzajamnu ravnotežu i kontrolne pro-cese među pojedinim granama vlasti. Ograničenja državne vlasti

značajno su garantovana i institucijom opće političke reprezenta-

cije, koja liberalnu državu, kao središnja institucija u odvijanju po-

litičkog procesa, čini parlamentarnom, odnosno, predstavničkom

demokracijom.

Osnovni problem liberalizma, međutim, u njegovoj ambiciji

da realizira vlastite ideje prije je problem s demokracijom i poli-

tikom nego s ustavnim pravom. U ustavu i pravu liberali vide sa-

veznike u ostvarenju ambicije koja svoje ishodište ima u slabljenju

državne moći i garanciji individualne slobode i prava. Zato liberal-

ne ideje djeluju izravno na pravo i ustav, otkrivajući i naglašavajući

napetost u odnosima prema „demokraciji i politici kao praktičnim


34/128


34

medijima“57. Ono što otežava potpuno rasterećenje odnosa libera-

lizam - demokracija i što ova dva pojma čini nesumjerljivima jeste

institut većinskog odlučivanja u kojem liberali vide nužno ograni-

čavanje autonomne individue u njenoj izvornoj težnji da slobodno

odlučuje neopterećena izborima drugih, pa ni većine drugih. Na

tragu takvih primjedbi ormulirat će se i primjedba o liberalnoj de-

mokraciji kao pojmu contradictio in adjecto. Na pitanjima koja se

otvaraju u dijalektici liberalizam – demokracija nastaju i Rawlsovi

odgovori, najprije pravni, a onda politički58. Odgovor nastaje krozkoncepciju političke pravde u kojoj je utemeljena ustavna demo-

kracija, u kojoj se za podršku većine bori kroz preklapajući konsen-

zus koji se odnosi samo na područje političkog. Drugim riječima,

podršku je moguće osigurati i održavati upravo zahvaljujući tome

da se konsenzus tiče isključivo političkog polja i neutralan je pre-

ma doktrinama građana i drugim doktrinama koje služe kao po-drška preklapajućem kosenzusu59. Cilj je, dakle, ograditi se od svih

obuhvatnih moralnih doktrina, što za posljedicu ima mogućnost

ugovaranja načela pravednosti60.

Valja, međutim, imati u vidu činjenicu da u sistemu demo-

kracije postoji niz kompromisnih elemenata koji ga ostavljaju u

57 Rodin smatra kako u koncipiranju svojih odgovora Rawls ne uspijeva ostatikonzistentan, Rodin, Davor, isto; vidi i: Matulović, Miomir (1996): RaspravaHabermas-Rawls, Politička misao, God. XXXIII, 1:207-246; o odnosu liberaliz-ma i demokracije usp: Stančić, Višnja (2010): Liberalizam i demokratija: slič-nosti i razlike, Politička revija, god. (XXII) IX, 2:2-283-302.

58 Davor Rodin, nav. rad59 Luka Juroš (2005): Civilno društvo i ustavna demokracija u političkom lib-

eralizmu Johna Rawlsa, Diskrepancija, god. VI, 10:17-32.60 Marita Brčić (2010): Načelo razlike – ključ za pravednije demokratsko

društvo, Filozofska istraživanja, god. 30, 1-2:61-78.


35/128

35


suglasju s liberalnom tradicijom, kao što su ograničavanje nad-

moći većine pravima manjina, prihvatanje društvenog i politič-

kog pluralizma i kompeticije, pa i otvorenih pritisaka iz društva

prema državi, individualna prava i odgovornost.

lako je, prema klasičnom i rasprostranjenom uvjerenju, liberal-

na država tzv. slaba država61 čije se funkcije trebaju svesti na funkcije

noćnog čuvara, bez većih ingerencija u socijalnom domenu, uz prav-

na ograničenja i kontrolu, uočljive su značajne promjene u snazi i in-

terventnim aktivnostima ove države u pojedinim fazama liberalizma.Liberalna politička teorija sagrađena je na apsolutizmu indi-

vidue, njenih želja, aspiracija, njenog života, dok država kao organi-

zirana vlast, dolazi tek post festum, kao rezultat potrebe za zaštitom

u slučaju ugrožavanja polja individualne slobode. Budući da liberali

zagovaraju samo individualnu i negativnu slobodu, samo se mini-

malna država, minimalna vlada sa striktno negativnom ulogom,može moralno opravdati62. Država je tu samo radi zaštite prava

svojih građana a ne zbog bilo kakve pozitivne uloge. Iako liberal-

na koncepcija nudi sliku „minimalne“ države, koja se metaforički

sažima u ulozi noćnog čuvara, takva se koncepcija države ne može

izjednačiti s anarhizmom. „Liberali razumiju da bi bez pribjegava-

nja prisili opstanak društva bio ugrožen te da iza pravila ponašanja,

čije je poštivanje nužno ako se želi osigurati mirna ljudska sarad-

nja, mora stajati prijetnja silom, ukoliko cijelo društvo ne želi ovisiti

o milosti niti jednog pojedinačnog člana. Oni (pojedinci) moraju

imati mogućnost prisiliti svakoga ko ne poštiva vrijednosti života,

61 S viđenjem liberalne države čije se unkcije iscrpljuju u ulozi noćnog čuvara ne slažu se svi liberali, vidi: Gray, John, nav. djelo, str. 88.

62 Usp. Robert Nozick, nav. djelo


36/128


36

zdravlja, individualne slobode ili privatnog vlasništva, da prihvati

pravila društvenog života. To je uloga koju liberalna doktrina do-

djeljuje državi: zaštita vlasništva, slobode i mira.“63.

1.2.4 Zaključno o liberalnoj državi i demokraciji

Iako nas prisutnost današnjih oblika vlasti koje nazivamo libe-

ralnim demokracijama može navesti na pomisao kako su liberali-

zam i demokracija međusobno ovisni, njihov stvarni odnos vrlo jesložen i sve prije negoli linearan. Općenito se može reći da liberali-

zam označava specifično razumijevanje države, prema kojem država

ima i mora imati ograničene moći i funkcije, tj. poima je različito i

od apsolutne države i od onoga što se danas naziva socijalnom drža-

vom. S druge strane demokracijom označavamo jedan od mnogih

oblika vladavine, i to onaj u kojemu vlast nije u rukama pojedinca ili

maloga broja ljudi, nego svih, odnosno, preciznije rečeno, u rukama većine. Demokracija se na taj način razlikuje od autokratskih oblika

vladavine kao što su monarhija i oligarhija. Liberalna država nije,

međutim, nužno i demokratska - štaviše, u povijesti postoje primjeri

liberalnih država u društvima u kojima je sudjelovanje u vlasti bilo

minimalno i ograničeno samo na bogate klase.

63 „Te liberal understands quite clearly that without resort to compulsion, theexistence o society would be endangered and that behind the rules o con-duct whose observance is necessary to assure peaceul human cooperationmust stand the threat o orce i the whole edifice o society is not to be con-tinually at the mercy o any one o its members. One must be in a position tocompel the person who will not respect the lives, health, personal reedom,or private property o others to acquiesce in the rules o lie in society. Tisis the unction that the liberal doctrine assigns to the state: the protection oproperty, liberty, and peace.” Von Mises, isto, str. 38.


37/128

37


Jednako tako, ni demokratska vladavina nije nužni proizvod

liberalne države: dapače, klasična liberalna država danas je u krizi

zbog sve veće demokratizacije, do čega je došlo postupnim širenjem

pa sve do uspostavljanja općega prava glasa64. Zaključno, uspoređu-

jući modernu i klasičnu ideju slobode Bobbio navodi primjer Benja-

mina Constanta (1767-1830) koji je u svom glasovitom govoru na

kraljevskoj akademiji u Parizu godine 1818. suprotstavio liberalizam

i demokraciju i precizno analizirao odnose među njima. Bobbio

smatra da od tada započinje povijest složenih i kontroverznih odno-sa između dvaju temeljnih zahtjeva iz kojih su proizašli suvremeni

oblici države u ekonomski i društveno najrazvijenijim zemljama: s

jedne strane, da se moć ograniči, a s druge, da se ona raspodjeli65.

1.3 Univerzalna ljudska prava –

pozitivnopravni okvir

1.3.1 Uvod

Uvjerenje da ljudi imaju određeni skup prava koja stiču samim

rođenjem ukorijenjeno je u mnogim kulturama i drevnim tradi-

cijama. Mnogi vladari i zakonici svojim primjerom i utjecajemkoji su izvršili svjedoče kako ideja ljudskih prava nije isključivo

svojstvena niti zapadu niti periodu 20. stoljeća66.

64 Đaković, Dan (2007): Norberto Bobbio o demokraciji između slobode i jed-nakosti, Nova prisutnost , god. 5, 2:161-176, usp. Simić, Željko (2010): Aporijeliberalne i demokratske političke filozofije, god. 17, 29:65-90.

65 Isto, str. 168.

66 Niz je povijesnih tekstova (vjerskog, odnosno, moralnog i pravnog karak-tera) u kojima svoje mjesto zauzimaju ljudska prava i dužnosti (ora – zbir-


38/128


38

Pa ipak, ljudska prava kakva danas poznajemo jasno se perci-

piraju kao naslijeđe liberalnog svjetonazora i koncepta i uz njegov

razvoj, raste i razvija se lista univerzalnih ljudskih prava i stepen

njihove garancije i zaštite. Koncipiranje liste univerzalnih ljudskih

prava i zahtjev za njihovu zaštitu ukorijenjeni su u temeljima li-

beralizma. Sloboda, individualizam i autonomija određujuća su

načela za razvoj ljudskih prava. Jednako raznolikoj razvojnoj liniji

liberalizma, koji se nije svugdje jednako razvijao i nije pred sobom

imao jednake izazove i borba za ljudska prava obilježena je razno-likim uvjetima i izazovima s kojima se suočavala67.

Lista dokumenata koji predstavljaju prekretnicu i postavljaju

temelje modernoj povijesti ljudskih prava počinje s glasovitim do-

kumentima kakvi su Magna Charta Liberatatum iz 1215., Petition

of Rights iz 1628., Habeas Corpus Act iz 1679. godine, kojim se ure-

đuje zaštita engleskih građana od arbitrarnog uhićenja i držanjau pritvoru, preko Povelje o pravima iz 1689., poznate kao Bill of

Rights, kojom se uvode slobodni izbori, a parlament postulira kao

centralna vlast do američke Deklaracije o neovisnosti iz 1776. go-

dine i rancuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789.

ka židovskih moralnih, pravnih i obrednih normi; Biblija i Dekalog, odnos-no Deset Božijih zapovijedi; Kur’an –Objav koja sadrži moralne i pravnepropise, Hamurabijev zakonik iz 17./ 18. st. pr.n.e., Velika Povelja slobodaiz 1215.; O religijskim i filozoskim osnovama za razvoj ljudskih prava usp.Anđelić, Neven (2008): Kratka povijest ljudskih prava, Asocijacija AlumniCentra za interdisciplinarne postdiplomske studije (ACIPS) i Helsinški ko-mitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, usp. i: Bakšić-Mufić,Jasna (2002): Sistem ljudskih prava, Izdavačka kuća Magistrat, Sarajevo, str.183.

67 Vjekoslav Bajsić: Ljudska prava u međunarodnim dokumentima, dostupnona: hrcak.srce.hr/file/83194

.


39/128

39


godine68. Status koji ljudska prava uživaju u svijesti savremene

politike i govor o njima nameće zaključak kako se radi o samo-

razumljivom, štaviše, nespornom i problemima neopterećenom

teorijskom i praktičnom konceptu. Zauzeti takav stav kao konačan

i vjerovati kako je prastari san čovječanstva ostvaren, bilo bi, ipak,

pogrešno. Govor o ljudskim pravima zalazi u problemsko područ-

je kada ga treba filozoski utemeljiti i opravdati preko kategorija

osobe i pripadajućih joj izvornih prava69.

1.3.2 Ljudska prava u međunarodnim dokumentima

Ljudska prava u modernom smislu svoj procvat doživljavaju

u enormnom porastu, prvenstveno, međunarodnih dokumenata

nakon Drugog svjetskog rata. U tim dokumentima ljudska prava

se javljuju kao centralni motiv za njihovo donošenje na deklarativ-

nom nivou ali i kao nastojanje za obuhvatnije reguliranje i njihovuefikasniju zaštitu. Nakon neuspjeha koji je doživjela Liga naroda,

Organizacija Ujedinjenih Nacija drugi je pokušaj međunarodnog

i međudržavnog povezivanja i organiziranja s namjerom izbjega-

vanja ratnih sukoba kao svojim primarnim ciljem. Izbjegavanje

68 Usp. Prpić I., Puhovski Ž., Uzelac M. (ur.), isto, str. 144. i 145.69 Usp. Werner Becker (2009): Ljudska prava: prilog analizi jednog pojma, Poli-

tička misao, god. 46, 3:205-216; Filozoska dimenzija govora o ljudskim pravima mogla bi, sasvim sigurno, zauzeti nemjerljivo veći prostor. Na takvo štoukazuje već i citirani rad Wernera B. No, ovdje nas zanima prvenstveno jedanopćenitiji i, razumljivo, skraćeni pregled razvoja ljudskih prava u deskriptiv-nom ili pozitivnopravnom smislu, što se nadaje kao logičan slijed u govoru oliberalnoj državi. o tim prije što će filozoske dimenzije i implikacije govorao ljudskim pravima svoje mjesto, neizbježno, naći u glavnom poglavlju ovogarada koji se odnosi na raspravu liberala i multikulturalista o (kolektivnim)ljudskim pravima.


40/128


40

ratova i sukoba uopće, zahtjeva određenu listu prava koja će, razu-

mljivo, biti jednaka za sve i svima priznata. U takvom ozračju, na

fizičkim i duhovnim ruševinama i pustoši koju je iza sebe ostavio

Drugi svjetski rat, pristupa se izradi i usvajanju Opće deklaracije o

ljudskim pravima70.

Opća deklaracija o ljudskim pravima je prvi sveobuhvatni do-

kument o ljudskim pravima koji je Genralna skupština UN usvoji-

la kao rezoluciju, odnosno instrument koji nije pravno obavezan.

Namjera njenih autora, kako je to rečeno u uvodnim odredbama, jeste da Univerzalna deklaracija postavi “zajednički standard koji

treba da postignu svi narodi i sve nacije, kako bi svaki pojedinac

i svaki organ društva imajući u vidu ovu deklaraciju težio da uče-

njem i odgajanjem doprinese poštovanju u njoj navedenih prava

i sloboda”. Ipak, iako Opća deklaracija nije međunarodnopravni

instrument koji bi bio upućen državama na ratifikaciju, nesumnjiv je uticaj koji je izvršila kako na međunarodne konvencije legisla-

tivnog karatkera koje će joj uslijediti tako i na unutrašnje pravne

sisteme država. ek će osnivanjem UN-a i usvajanjem Opće dekla-

racije ljudska prava izvršiti prodor u „domen međunarodnoprav-

nog uobličavanja ljudskih prava koja danas podrazumijevamo pod

Katalogom ljudskih prava“71.

Opća deklaracija o ljudskim pravima sadrži odredbe o građan-

skim i političkim pravima, kao i odredbe o ekonomskim i socijal-

nim pravima, polazeći od teze da ljudsko biće može svoja politička

i građanska prava koristiti u punoj mjeri tek onda ako ima pristojan

70 Opća (Univerzalna) deklaracija o ljudskim pravima usvojena je 10. 12. 1948.godine

71 Jasna Bakšić-Mufić, navedeno djelo, str. 149.


41/128

41


životni standard, određeni stepen socijalne zaštite, kao i mogućnost

da se školuje i kulturno razvija. U usvojenom Katalogu ljudskih pra-

va, pod kojim podrazumijevamo ukupnost dokumenata usvojenih

od strane UN-a, nedvosmisleno je moguće prepoznati filozofske, po-

litičke i pravne dimenzije govora o ljudskim pravima. Te dimenzije

ujedno upućuju na složenost koncepta i uvijek iznova podsjećaju na

neslaganje o samoj prirodi i obimu koji treba da sadrži lista ljudskih

prava72. Takva slojevitost uslovila je i formuliranje generacija ljudskih

prava. Konkretni govor o ljudskim pravima sadržanim u dokumen-tima UN-a podrazumijeva, naime, redovno razvrstavanje na ljudska

prava prve, druge i treće generacije. Samo razvrstavanje, dalje, rezul-

tira novim mimoilaženjima u opravdavanju takve kategorizacije73.

1.3.3 Građanska i politička prava

Pod ljudskim pravima prve generacije podrazumijevaju se gra-đanska i politička prava, koja predstavljaju naslijeđe borbe za po-

boljšanje položaja i životnih uvjeta individue kao takve te se na nju

i odnose, štiteći temeljne vrijednosti za koje je ta individua u načelu

najdirektnije zainteresirana. Prava prve generacije uključuju zaštitu

života, fizičkog, psihičkog i moralnog integriteta ličnosti, prostor slo-

bode osiguran od neovlaštenog i nezakonizog uplitanja trećih lica idržave, pravo slobodnog ispoljavanja ličnosti i prava koja se odnose

na oblik državnog uređenja i vladavinu prava. Prepoznatljiva linija

liberalne filozofije i razumijevanja ljudskih prava u predloženom

konceptu prve generacije izazvala je teškoće i našla svoje protivnike u

72 Isto, str. 149.73 Za dalje uvide o mogućim obrazloženjima kategorizacije ljudskih prava na

prava prve, druge i treće generacije vidi isto: str. 181. i 182.


42/128


42

zemljama komunističkog bloka prilikom usvajanja Opće deklaracije

na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija74.

1.3.4 Ekonomska, socijalna i kulturna prava

U drugu generaciju ljudskih prava spadaju ekonomska, socijal-

na i kulturna prava. Izraz prava druge generacije ponovo odraža-

va dileme u njihovom razumijevanju, utemeljenju i odnosu prema

pravima prve generacije ljudskih prava. Svoje filozosko utemeljenjenalaze u propitivanju dometa kapitalističkog obrasca proizvodnje i

društva uopće te ih se kao zahtjev za pozitivnim odnosom države

koncipira kao kvalitativnu dopunu prvoj generaciji ljudskih prava75.

1.3.5 Kolektivna prava

Prava treće generacije jedan je od naziva koji prate ovu gru-pu ljudskih prava čije se razmatranje nije moglo izbjeći, naročito

nakon pojave niza međunarodnih i regionalnih dokumenata koji

su sada u govor o ljudskim pravima uključili i narod, odnosno, na-

ciju. Arička povelja o pravima čovjeka i naroda76 koristi sintagmu

prava naroda čime se već i u naslovu dokumenta o kojem je ri-

ječ, položaj naroda izjednačava s položajem pojedinaca koji su do

tada, u individualističkom duhu liberalizma, dominirali u razvojuljudskih prava77. Izražavajući uvjerenje da nije moguća realizaci-

ja individualnih ljudskih prava u unutrašnjem pravnom i politič-

kom prostoru ako individue kao pripadnici naroda nisu zaštićene

74 Isto, str. 183.75 Isto, str. 220.-222.76 Usvojena 27. 6. 1981. godine.77 Usp. Jasna Bakšić-Mufić


43/128

43


ravnopravnošću i slobodom od dominacije drugih, Arička pove-

lja kao ključna ističe prava na ravnopravnost, samoopredjeljenje,

slobodno upravljanje narodnim bogatstvima, ekonomski, socijal-

ni, kulturni razvoj, pravo na mir te pravo na zaštitu okoline78.

1.3.6 Mehanizmi zaštite ljudskih prava

Konkretizacija Opće deklaracije ostvarena je kroz sedam

osnovnih međunaronopravnih instrumenata UN-a79

, od kojih svinemaju istu pravnu snagu i utjecaj. Za razliku od Opće deklaraci-

je o ljudskim pravima međunarodnopravni instrumenti UN-a su

legislativnog karatkera i predstavljaju nalog vlastima države člani-

ce, prije svega sudskim i upravnim da ih primenjuju.

78 Isto, str. 245.

79 a) Međunarodni pakt o građanskim i politčkim pravimaFakultativni protokol uz Međunarodni Pakt o građanskim i politčkim pravimaDrugi akultativni protokol uz Međunarodni pakt o građanskim pravima koji ima

za cilj ukidanje smrtne kazneb) Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima

c) Konvencija protiv mučenja i drugih svirepih, nehumanih, ili ponižavajućih ka-zni ili postupaka

- Opcioni protokol uz Konvenciju protiv mučenja i drugih svirepih,nehumanih, ili ponižavajućih kazni ili postupaka

d) Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacijee) Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena - Opcioni protokol uz Konvenciju o eliminisanju svih oblika diskrim

inacije žena) Konvencija o pravima djetetaFakultativni protokol o prodaji djece, dječijoj prostituciji i dječijoj pornografiji uz

Konvenciju o pravima djetetaFakultativni protokol o učešću djece u oružanim sukobima uz Konvenciju o

pravima djetetag) Međunarodna konvencija o zaštiti prava radnika migranata; prema: www.un-

.org


44/128


44

Sistem UN-a za zaštitu i unapređenje ljudskih prava čine, naj-

prije, tijela osnovana Poveljom UN-a i tzv. ugovorna tijela, odno-

sno tijela ustanovljena međunarodnim konvencijama za zaštitu

ljudskih prava kao i druga tijela i agencije UN-a.

1.3.7 Tijela ustanovljena Poveljom UN-a

U sklopu aktuelnih reormi UN-a, Generalna skupština je Re-

zolucijom od 15. marta 2006. godine ustanovila novo tijelo, Savjetza ljudska prava, kao svoje subsidijarno tijelo koje će zamijeniti

Komisiju za ljudska prava i preuzeti njene nadležnsti, prije svega,

u odnosu na Kancelariju visokog komesara za ljudska prava. Savjet

ima 47 članova i zamišljen je da bude glavni UN-ov orum za dija-

log i saradnju u oblasti ljudskih prava.

Komisija za ljudska prava ormirana je 1946. godine, zasniva

se na članu 68. Povelje UN-a i sačinjavaju je ovlašteni predstavnicipedeset i tri države koje bira Ekonomski i socijalni savjet po or-

muli koja osigurava geograsku zastupljenost. o je političko tije-

lo koje postupa po instrukcijama svojih vlada, a najčešće podnosi

prijedloge, preporuke i izvještaje u vezi sa zaključivanjem ili spro-

vođenjem međunarodnih instrumenata u oblasti zaštite ljudskih

prava. Komisija za ljudska prava, također, služi kao orum u kojempredstavnici država, nevladinih organizacija i borci za ljudska pra-

va razmatraju situaciju u oblasti njihove zaštite i unapređenja.

Potkomisija za zaštitu i unapređenje ljudskih prava je subsidi-

jarno tijelo Komisije za ljudska prava, osnovano 1947. godine pod

orginalnim nazivom Potkomisija za sprečavanje diskriminacije i

zaštitu manjina. Potkomisija je 1999. godine promijenila naziv u


45/128

45


sadašnji i trenutno ima dvadeset i šest nezavisnih eksperata koje

bira Komisija i koji djeluju u ličnom svojstvu.

Komisija za položaj žena zasniva na članu 68. Povelje UN-a i

sačinjavaju je ovlašteni predstavnici četrdeset i pet država koje bira

Ekonomski i socijalni savjet po ormuli koja osigurava geograsku

zastupljenost.

Pored značajnih napora na izgradnji međunarodnog sistema

ljudskih prava, zaštita istih još uvijek je najvećim dijelom ovisna o

mehanizmima nacionalnih država.

1.3.8 Zaključno o univerzalnim ljudskim pravima

Povijest ljudskih prava sasvim sigurno je duga i seže praktično

do početaka povijesti uređenja zajednice i međuljudskih odnosa.

Bez obzira na ukorijenjenost u davnim vremenima i različitim ute-

meljenjima (religijskim, tradicijskim) prvih učenja o ljudskim pravima, ona ljudska prava kakva danas poznajemo nesporno pred-

stavljaju naslijeđe liberalizma, bogato naslijeđe koje liberalizam

i danas čini jedinim prihvatljivim svjetonazorom za najveći broj

ljudi. Čak i za mnoge teoretičare društva i države koji ga nastoje

dograditi i prilagoditi, kako vjeruju, zahtjevima vremena i novim

izazovima, to je moguće isključivo na temeljima liberalizma, po-štujući njegova ključna dostignuća.


46/128


47/128

47

2. MULTIKULTURALIZAM

2.1 Pojmovni instrumentarij multikulturalizma

2.1.1 Uvod

Pojam multikulturalizma u svojoj složenosti odražava druš-

tvene odnose koje nastoji da opiše i uredi kroz različite konceptu-

alne varijante u odnosu na poziciju (klasičnog) liberalizma. Dok

se pojmovni aparat liberalizma izlaže kroz pojmove slobode, in-

dividue, jednakosti, dotle se multikulturalizam naglašeno bavi

pitanjima identiteta, kulture, zajednice, pravde. Može se ustvrdi-

ti i kako multikulturalizam osnovne teme liberalizma ne mijenja

ali im svakako prilazi iz novih perspektiva i proširuje ih. Stoga se

nameće značajnim razmotriti makar u naznakama pojmove iden-

titeta, kulture i zajednice, odnosno, pripadanosti u njihovoj zna-

čenjskoj i hermeneutičkoj raznolikosti. S tim ciljem želi se u ovom

poglavlju predstaviti filozofija multikulturalizma kroz pojmovekoji u njoj zauzimaju središnje mjesto.

2.1.2 Identitet

„Identitet se ne pregrađuje, on se ne dijeli na

polovice, ni na trećine, ni na ograđene plaže.“80

80 Amin Malouf (2008): U ime identiteta, Prometej, Zagreb, 2. izdanje


48/128


48

Pojam identiteta u sebi prelama ključna ontološka, logička,

epistemološka i etička pitanja i kao takav jedna je od centralnih

tema zapadne filozofije. Pojam identiteta, koji se nalazi u širokoj

upotrebi u teorijskim analizama i empirijskim istraživanjima, i

obuhvata dilemu sebstva, u kojoj se (dilemi) nastoji objasniti pro-

turječnosti koje nameće život u društvu koje se nalazi u stalnim

promjenama.81 U širokom značenjskom polju identitet podrazu-

mijeva „prostorno-vremenski kontinuitet, koji se sastoji od do-

sljednosti bitnih značajki u jedinici vremena i prostora (...) i odfizičke granice koja pokazuje da se radi o jednom entitetu una-

toč mogućim promjenama.“82. Drugim riječima, u deskriptivnom

smislu, identitet se može odrediti kao osjećaj vlastite (pojedinač-

ne) osobnosti i kao osjećaj pripadnosti nekoj od društvenih grupa.

81 Usp.: Charles Taylor (1989): Sources of the Self: Te Making of the Modern Identi-

ty , Harward University Press, Cambridge; Burkitt, Ian (1991): Social selves. Te-ories of the social formation of personality , Sage Publications, London; Giddens,Anthony (1991): Modernity and Self-identity: Self and Society in the late modern Age, Stanford University Press, Stanford, California

82 Raunić, Raul (2011): Politika identiteta i demokratska pravednost, Filozofskaistraživanja, god. 31, 4:719-734; za ovu priliku, kao utemeljenje potrebe za gov-orom o identitetu, može biti koristan jedan širi citat iz navedenog Raunićevograda, koji upućuje na bogatu lepezu teorijskih rasprava i uvida: “Na značajsamorazumijevanja u duhovnim i povijesnim znanostima ili znanostima oČovjeku ukazala su klasična djela hermeneutičke tradicije, kao što su radoviWilhelma Diltheya Uvod u duhovne znanosti, Nastanak i Izgradnja povijesnogsvijeta u duhovnim znanostima – vidi izbor iz Diltheyevih radova objavljenpod naslovom Zasnivanje duhovnih nauka, Prosvjeta, Beograd 1980. Tu je,zatim, utjecajno djelo Hansa- Georga Gadamera Istina i metoda: Osnovi filo-zofske hermeneutike, V. Masleša, Sarajevo 1978. (djelo za koje i sam autor ističeda je nastalo pod utjecajem Heideggerove hermeneutike »tubitka«). Važna jei knjiga Jürgena Habermasa Saznanje i interes, Nolit, Beograd 1975., te radoviCharlesa Taylora »Self-interpreting animals« u njegovoj knjizi Human Agencyand Language, Cambridge University Press, Cambridge 1985., str. 45.-76. i »In-

terpretation and the sciences of man« u njegovoj knjizi Philosophy and HumanLanguage, Cambridge University Press, Cambridge 1985., str. 15.-57.


49/128

49


„Ono što mislimo o sebi tvori naš samoidentitet (...) dok očekiva-

nja i mišljenja drugih tvore naš socijalni identitet.“83. U savreme-

nim razmatranjima identiteta moguće je definirati dvije koncepci-

je ovog pojma. Jedna podrazumijeva postojanu strukturu koja se

prepoznaje u osobnosti pojedinca ili grupnom pamćenju. U prvoj

koncepciji riječ je o statičnoj ili trajnijoj koncepciji identiteta i sa-

morazumijevanja. Druga koncepcija označava se kao proces koji

se realizira u nizu interakcija čiji je pojedinac dio, odnosno, u koje

je uključen84. Susret dviju koncepcija vodi konceptualizaciji kul-turnog identiteta koji je najprije shvaćen kao dimenzija koja utječe

na individualno ponašanje da bi kasnije svoj izraz našao u pojmu

društvenog idetniteta85.

2.1.3 Kultura

Pojam kulture nije samorazumljiv pojam i uključuje različite in-terpretacije. S jed

liberalizam vs. multikulturalizam - dželaludin hodžić

Documents