KULTURNE PRILIKE BONjAKA U OSMANSKOM PERIOD

1.Uvod Masovna islamizacija stanovnitva u Bosni i Hercegovini u historiografiji jo nije dovoljno objanjena.Uz to,bonjake porodice nisu sauvale predanja o prelasku na islam,niti rodoslavlja koja bi sezala u predosmanski period.No izvjesno je da su na islam prelazili bosanski krstjani, ali takoer i pravoslavci i katolici te da je proces islamizacije,koji je otpoeo prije konanog osvojenja Bosne,trajao tokom dva stoljea.U ovom razdoblju religijska pripadnost islama postala je temelj oblikovanju nacionalnog identiteta Bonjaka.U procesu prihvatanja islama moralo je biti znaajno visoko obrazovanje domaih ljudi u okrilju orijentalne kulture te njihovo kasnije djelovanje u domovini.Pojedini predstavnici islamiziranog stanovnistva Bosne i Hercegovine rano istupaju kao nosioci visoke orijentalno-islamske kulture:proslavljeni u Carstvu oni grade u svojoj zemlji vjerske i druge graevine u orijentalnom stilu,dok bosanski pjesnici pjevaju za njih hronograme na orijentalnim jezicima izraavajui svoje divljenje.Sultan Mehmed II El-Fatih sa svojom vojskom poveo je pored znalaca razliitih struka i znanosti i najodaranije predstavnike svih tarikata da ire duh sufijskog misticizma.Bosanski ejovi Kaimija,Ilhamija,Mehmed Mejli Kurani,Mehmed Fevzi Sarajlija, Vahdet Dobrounjanin, Abdurahman Sirri, bili su misionari vjere, nosioci znanosti i duha.Prihvatanje orijentalno-islamske kulture znailo je stvaranje potpuno novog duhovnog okvira koji je bitno odredio bonjaki nacionalni identitet, ali je pritom slavenska etnika i jezika pripadnost bila oduvijek temelj naconalnom samoodreenju.

2.Nastavak srednjovjekovne jezike tredicije Porto je rado povjeravala upravu Bosne i Heregovine potomcima bosanskog plemstva.Kao upravitelji pojavljuju se:Sinan-paa Borovini,Mustafa beg Jurievi,Mustaj-beg Milivojevi,Mehmed-beg Obrenovi,Hasan-beg Mihailovi Ismail Vlahovi i dr.Upravitelji su imali svoje pisare i izdavali su dokumente na bosanskom jeziku.I na Porti je postojala bosanska kancelarija, i to srazmjerno rano, o emu svjedoi injenica da su Dubrovani sve spise koje su slali na Portu caru i vezirima do poetka 16.st. pisali slavenskim jezikom.Grafija kojom su pisma bosanskih upravitelja pisana sasvim je ista diplomatska minuskuila kakva je bila u upotrebi u Bosni i Hercegovini jo od vremena kralja Tvrtka I Kotromania.Grafiju pisama bosanskohercegovakih krajinika odlikuje i izvjesna nestabilnost pa i individualizam u pisanju pojedinih slova.Tako npr.(t)()(p)(b) bivaju iskoenja za 90 (stepeni) slovo () zauzuma sredinji,gornji i donji prostor,slovo(n) se desnim krakom izduuje u gornji prostor.Kasnije je jasno uoljiv ujecaj arapskog pisma na ovu grafiju,pa tako i u pismu Mustaj-bega Likog(1648)slova za foneme c i imaju obavezno dvotake,to je posljedica utjecaja za turski jezik adaptiranog arapskog slova dim (7:) kojem bi se dodavala jos jedna taka da oznai turki glas .Stanovnitvo koje je u Bosni prihvatalo islam ostajalo je uglavnom demografski stabilno, na svojim srednjovjekovnim batinama,te je postalo prenosiocem jezikog naslijea.U osmanskom periodu moe se pratiti kontinuitet srednjovjekovnog naslijea,jer upotreba narodnog jezika kod Bonjaka nije nikada prekidana.Bitna odlika krajinikih pisama jeste da u njima, kao to je to esto sluaj sa epistolama, postoje tragovi hibridnoga stila, a to bi istraivaa moglo odvui od ispravnog zakljuka o dijalekatskom odrazu ivog govora u ovim tekstovima Hibridni stil ogleda se u prilagoavanju izraza jeziku primaoca.Spomenici od 17.st.pa do kraja osmanskog perioda kaligrafski su ispisani arapskim slovima na turskom jeziku.Ovi tekstovi imaju knjievnu vrijednost,mnogi od njih i po formi jer su u stihovima.ovoj vrsti izraza svojstveni su izvjesni kliei, a upravo najea formula koja se pojavljuje u natpisima batinjena je iz srednjovjekovne tredicije:*Danas sam ja ono to e ti biti sutra*(Mujezinovi)

3.Stvaralatvo na orijentalnim jezicima i alhamijado knjievnosti Pjesnici Bonjaci,nakon kolovanja u Istanbulu, stvarali su na prestinim idiomima, na orijentalnim jezicima.Divanska poezija, kao tok u knjievnoj tradiciji Bonjaka, trajala je oko etiri stoljea, a kulminaciju je doivjela u 17.stoljeu.Sufijska divanska poezija karakteristina je po simbolima pomou kojih pjesnici sufije odslikavaju vidljivu sliku nevidljivog svijeta.Meu najstarijim predstavnicima ove poezije u Bosni i Hercegovini je Muhamed Karamusi Nihadi.

Pjesnik Abdulvehab Ilhamija ejh i uzor svog vremena, poznat je i kao pjesnik na bosanskom jeziku, ali su njegove pjesme na turskom i arapskom daleko vee umjetnike vrijednosti. I ejh Hasan Kaimija pisao je na narodnom jeziku, kao i ejh Abdurahman Sirrija-ije su ilahije ostale popularne do danas.Najznaajniji alhamijado pjesnik, Mehmed Hevai Uskufija.

4. Usmeno stvaralatvo Najstariju vijest o narodnim pjesmama u Bosni i Hercegovini zabiljeio je putopisac Benedikt Kuripei na svom putovanju u Carigrad 1530.godine.Slaveni koji su postali muslimani nastavili su pjevati poslije dolaska Turaka, a kako tradicionalna epika obino pripada vladajuoj grupi, jasno je da bonjaka usmena tradicija postala veoma bogata.Bosanski feudalci su i poslije prelaska na islam odrali staru tradiciju.Tradicionalni motivi i tradicionalni nain pjevanja na dvorovima su dotjerivani u skladu sa ukusom visokog stalea.Jezik usmenog stvaralatva odigrat e svoju izuzetnu ulogu upravo na kraju osmanskog perioda, u vrijeme reformi i otvaranja tamparije, kada poinje izlaziti prvi bonjaki asopis Sarajevski cvjetnik, uporedno na turskom i bosanskom jeziku.Urednik ovog lista, Mehmed akir Kurtehaji, u oblikovanju jezikog izraza oslanjao se na bonjaku narodnu poeziju, mnogo vie nego to je nastavljao tradiciju jezikog izraza alhamijado knjievnosti.Zbog takve orijentacije jezik ovog lista blizak je Vukovom modelu knjievnog jezika.Ovakav nain pisanja prvobitni bonjaki model standardnojezikog izraza pribliava hrvatskom modelu, kakav je izloen u asopisu Bosanski prijatelj.Za razliku od toga, pravopis Miloa Mandia u srpskom Bosanskom vjestniku gotovo je dosljedno vukovski.Openito se moe rei da se jeziki izraz Bonjaka pribliio izrazu drugi dviju konfesija u Bosni i Hercegovini, to je podrazumijevalo odvajanje od ranije alhamijado i orijentalne literarne tradicije te treenje jezikih uzora u izrazu bonjakog usmenog stvaralatva.