kulenovic - nastranosti

I I dio

NASTRANOSTI

1

Opće ra^matranje

Poznavaocima različitih misaonih orijentacija u povijesti svijeta i zbivanja u vodećim kulturama današnjice neće biti ni strano ni izlišno ponovno ukazivanje na činjenicu da su u dvadesetom stoljeću dva čovjeka iz devetnaestog stoljeća dobrim dijelom usmjeravala i diktirala sudbinu ljudi — Karl Marx i Sigmund Freud. Svaki od ove dvojice dobro je pronikao i dijagnosticirao bolest zapadnih bi- blijskih kultura. Marx nas je upozorio na to pojmom čo- vjekova otuđenja u društvu, dok nas je Freud upoznao s Ijudima koji su otuđeni sami od sebe.

Masud R. Khan, bez sumnje jedan od najvećih erudita među suvremenim psihoanalitičarima, ka'o ilustraciju za svoje teorije nastranosti navodi osobu s nastranim pol- nim osobinama, koja između svoje želje i suučesnika stavlja jedan bezličan objekt — to može biti stereotipna fantazija, neki predmet ili pomografska predstava. Sve troje otuđuje spolno nastranu osobu od nje same, kao i, na žalost, od objekta njezine želje. Zato je Khan svojem gla- vnom radu i dao naslov »Otuđenje u nastranostima«.U samom početku svog razvoja ljudska jedinka, tvrdi Khan, nije subjekt, nego objekt. Ljudsko mladunče postoji i doživljava sebe samo putem idealizirane majčine pažnje; tada je dijete objekt majčine pažnje i brige.

Donald Woods Winnicott je često ponavljao da su bio- loške datosti i naslijeđe u djeteta ovisni o aktualnoj maj-

93

činoj brizi i stanju u okolini. On je posebno naglašavao potrebu da se sposobnost materinstva očituje jednako u imaginaciji kao i u majčinom osjećanju prvoga stvara- lačkog dječjeg pokreta. Ovaj uspješan susret oblikuje osnovu dječjeg istinskog povjerenja u sebe koje se razvija i kristalizira u prvotna usmjerenja i osjećaje. Prema Winnicottovoj shemi i njegovoj hipotezi, možemo reći da spolno nastrana osoba svoj objekt vrednuje kao prijela- zni. Putem njezine spremnosti da se pokori, nastranoj je osobi moguće sebe izmisliti, manipulirati, koristiti i zlo- upotrebljavati, pustošiti i odbaciti, milovati i idealizirati, simbiotski se poistovjetiti ili odzeti životnost — sve odje- dnom. Međutim, ono što objekt ne može učiniti za spolno nastranog čovjeka jest izlječenje od njegova devijantnog razvoja u integraciji ega koji je posljedica propusta u majčinskoj brizi i izboru kredstava kojima ga snabdi- jeva za život.

»Sklon sam«, kaže Khan, »da bijeg od regresije prema ego-ovisnosti označim kao najopćenitiju obrambenu zna- čajku, tipičnu za spolno nastrane osobe.« (M. Masud R. Khan, 1979).

Nemoguće je razmatrati osobitosti spolno nastranih osoba bez popratnog uvida u društvene odraze ovog vrlo složenog psihoseksualnog i psihosocijalnog ishoda razvoja ljudske jedinke. Usprkos napretku u spoznajama o nastranostima i, u vezi s time, porastu razmijevanja i tole- rantnosti prema Ijudima s nastranim sklonostima, nastranost se još uvijek shvaća kao neprihvatiljiva odlika Ijudi, pri čemu se bolest stavlja na zadnje mjesto a mo- ralna i društvena osuđa na prvo. Još mi je u živom sjeća- nju slika ljudi poredanih za strijeljanje u Teheranu: zbog toga što su obilježeni i optuženi kao homoseksualci, osu- đeni su na smrt. Sama situacija djelovala je krajnje gro- teskno. Ljudi uglavnom sređnje i starije dobi, sirotinjski odjeveni izgledali su zbunjeni i potreseni. Sve je djelovalo nejasno, suludo, besmisleno. Dovedeni su na strijeljanje u jeku prevratničkih promjena, u zbrci svakojakih

94

problema i vitalnih potreba jednog naroda; sudionici u prevratu nalaze vremena i osjećaju potrebu da se najprije riješe njih. Čudno i izlišno, ali nije rijetkost da tota- litarni režimi prvo posežu za mjerama kako da se riješe homoskesualaca. Zašto je tome tako? Na to pokušava odgovoriti znanost, a u ovom ćemo izlaganju pokušati sa- gledati uzroke razvoja spolnih nastranosti i razloge tako snažnoga društvenog odbacivanja ovih pojedinaca i osu- đivanja takvih pojava. Uopće, nastranost je u području ljudskog spolnog očitovanja osobina koja se najteže pri- hvaća, najsnažnije osuđuje, ali isto tako i s ogromnim zanimanjem proučava; laici je prate i komentiraju s ne- usporedivom znatiželjom, a istovremeno odbacuju s gnu- šanjem. Tako je bilo manje-više u svim razdobljima. Laici često ne znaju objasniti zašto ih u susretu s takvim ljudima obuzima nelagoda koja se u nekih pretvara u bijes i izaziva neodoljivu potrebu da ih se zatre i istrijebi. Bio sam prisutan kad je otac saznao da je njegov sin imao homoseksualne odnose: počeo je povraćati i tražio da se sin odmah zatvori i fizički uništi, ili progna iz zemlje. Majka je bila užasnuta, ali nije ništa komentirala. Među- tim, u drugoj prilici čuo sam jadikovke jedne majke da bi »bolje bilo da je hladan kamen rodila negoli toga gad- nog izroda nosila«.

Švijet nastranih ljudi je valjda neminovna pojava u razvoju čovječanstva i gotovo očekivana pojava u živo- tu ljudi. Često je to, kao i karcinom, nepredvidiva pojava, ali naslućivana mogućnost. U najjednostavnijim slu- čajevima može se tek naslućivati ili nagađati njen pravi povod. Nastrani ljudi najčešće djeluju kao izgnanici iz normalnoga razvojnog toka. Poput samotnih zavjereni- ka oni nagrizaju društvene norme, psihičke navike i bio- loške standarde. Tu i tamo pojave se u nekoj aferi, dru- štvenom skandalu, ili žive život u osami, ulažući nadljud- ske napore da dođu do svojih bizamih spolnih zadovoljenja trošeći pritom golemu energiju, plaćajući to neiz- mjernim strahom ali nerijetko i velikim materijalnim do-

95

brima. Oni su sljedbenici pojedinačnih religija i strastve- nih rituala u kojima traže partnere, objekte ili predmete da bi doživjeli sladostrašće. Iako je to vezano za otpa- dnost, moralne osude, društvenu izolaciju, progone, za- tvor, odmazde, pa i smrt, izgleda da susret s užicima za- magljuje sve te opasnosti. Mnogi se pitaju, među njima i stručnjaci, što je to tako snažno u ovim ljudima, koje su to snažne sile koje njima vladaju da se ne mogu suz- držati od nečega što vodi u nepredvidive neprilike, pa čak i u smrt. Sjećam se jednog psihijatra koji je veoma ljutitim ali logičnim obrazloženjem, daleko oštrije od la- ika, zahtijevao da se i homoseksualci šalju u vojsku i da se s njima postupa na isti način kao i s prekršiteljima u slučaju silovanja ili u slučaju heteroseksualnih delika- ta. Međutim, usprkos svim pokušajima izjednačavanja s ostalima, u njih se uvijek nešto ispoljava što ukazuje na to da se radi o ljudima posebnoga duhovnog ustrojstva, pri čemu su spolna zastranjivanja dio jedne čovjekove di- menzije koja je u ljudskom društvu neprihvatljiva. Sa- motni šetači, susretljivi putnici, strastveni promatrači, mučitelji i mučenici ostaju i dalje dio ljudske populacije koja izaziva različita čuvstva, od bijesa do ravnodušno- sti, ali vjerujem da ih »standardni« ljudi nikada neće u cjelini prihvatiti bez nelagode. Ponašanja nastranih osoba su neizvjesna a ishodi njihova ponašanja nepredvi- divi: zbog toga one plaše i uznemiruju ostale ljude. Slu- šao sam kako djevojčice i dječaci izgovaraju riječi kao što su »homić«, »peder«, »lezbača«, »topli brat«, »topla sestra« i niz drugih, u raznim sredinama na različite na- čine s više ili manje gađenja ili odbacivanja, ponekad i s humorom, ali nikada s odobravanjem.

Nastrane spolne aktivnosti i poticaji psihopatskih osoba, kao što su na primjer porivi da se iznenada i nepre- dviđeno nekuda odluta, pobjegne ili krade beznačajne stvari i predmete kao i razne vrste tabletomanija katkad se, kako to kaže Otto Fenichel, označavaju kao prisilni simptomi zato što pacijent osjeća da ga nešto neodoljivo

96

tjera da stavi u akciju svoje patološke potrebe. Međutim, odmah upada u oči da je način na koji oni doživljavaju svoje poticaje tako značajno različit od prisilnog doživ- ljavanja, da se odmah može pretpostaviti da postoji posebna uočljiva strukturna razlika. Ovu očiglednu razliku ne određuje na odgovarajući način uopćena tvrdnja da nastranosti i morbidni poticaji predstavljaju zadovoljstvo i izvanrednu ugodu. Osoba koja ispoljava nastranost u vidu sadizma, mazohizma ili fetišizma doživljava svoju potrebu za iživljavanjem kao napetost koja doseže prag boli. Otuda ona poznata uznemirenost i suludost nastranih osoba u trenucima potrebe za očitovanjem. Prisi- lan čin je veoma bolan i odigrava se zato da bi se jedinka oslobodila boli. Ovdje valja primijetiti, na što i Feni- chel upozorava, da ovo pravilo ima i iznimki: osjećaj krivnje može utjecati na spolno nastranu radnju do takvog stupnja da se, u stvari, i osjeća kao bolna. Neke pri- silne igre mogu izazvati vrlo veliku ugodu. Značajna je razlika u načinu na koji se takav poticaj doživljava. Neu- urotik s prisilnim poticajem osjeća se prisiljenim da ne- što učini iako to nikako ne želi i bitno je da on upotrebljava svoju volju da to učini bez vlastite želje. Prisiljen je na taj čin snažnim poticajem, jednostavno je uguran u nešto što nikako ne želi. Nasuprot tome, spolno nastrana osoba je prisiljena da nešto želi usprkos protivljenju svoje volje. Osjećaji krivnje mogu se suprotstaviti poticaji- ma, bez obzira na to što u tom trenutku uzbuđena osoba osjeća poticaje kao ego-sintonične, tj. kao nešto što želi da čini u velikoj nadi da će postići osjećaj ugode ili sla- dostrašća. Ovi osjećaji, za razliku od prisilnih, imaju po svom značenju nagonsko obilježje. Normalni ih ljudi os- jećaju kao uobičajene, normalne nagonske poticaje. Ova pobliža obrazloženja su neophodna da bismo mogli uoči- ti razliku između spolne nastranosti u užem smislu i takozvanih poticajnih neuroza koje mnogi ne svrstavaju u neuroze nego u psihopatije. Navedene razlike u dina- mici nastajanja i očitovanja ovih psihopatoloških entite-

97

ta pružaju dovoljno razloga da ih se odvoji, ali još uvijek nismo sigumi treba li ih uključiti u psihopatije. Raš- članjujući psihodinamiku psihopatoloških entiteta, koje Fenichel naziva poticajnim neurozama, čini se da su one, premda se razlikuju od nastranosti, najbliže nastranostima, te izazivaju približno istu osudu dmštva i laici ih uopće ne shvaćaju kao bolesne poticaje. Zato ih svrsta- vamo zajedno, ali s napomenom da se radi o različitim načinima očitovanja i različitim psihodinamičkim proce- sima.

2

Nastranosti i njihove ^ajeđničke ^načajke

Nastranosti su u svom očitovanju isključivo spolne, a od osoba s takvim značajkama saznajemo da nakon navale patoloških poticaja nastrane prirode obično dolazi do rasterećenja u doživljaju orgazma. Pionirska istraživa- nja nastranosti započeo je Sigmund Freud svojom teorijom o dječjoj spolnosti. On je među prvima isticao da su spolni ciljevi nastranih osoba gotovo istovjetni onima u djece. Upozorio je, nadalje, da je u nastranih osoba spolnost zamijenjena jednom sastavnicom djetinje spolnosti. Problem je u otkrivanju uzroka i prirode ove zamjene, ističe Fenichel. Čak i prije pojave psihoanalize, neki promatrači su isticali da su nastrani činovi jednostavna i teška iskrivljenja činova koji se u manje izuzetnom i manje konačnom obliku također javljaju u spolnom po- našanju normalnih osoba, posebno u predigrama ljubav- nom odnosu. Osuda spolno nastranih osoba kao »manje vrijednog ustrojstva« jedan je od. izraza općih težnji prema potiskivanju dječje spolnosti (Otto Fenichel, 1971). Zapravo, spolne nastranosti su prisutne u svim populaci- jama svijeta, nalazimo ih u svim vremenima i među svim rasama i, što je možda najzanimljivije, neke od nastranosti su se u izvjesnim vremenima u cijelosti tolerirale ili, štoviše, i krajnje visoko cijenile.

Opet ćemo se pozvati na Freuda, koji tvrdi da se nastrane težnje, ili nastrani povremeni spolni činovi, ili u

99

najmanju ruku nastrane fantazije pojavljuju u životu svake osobe, bilo normalne ili neurotične: psihoanaliza ili psihoanalitička psihoterapija putem simptoma otkriva prikrivena i iskrivljena nastrana djela. Freud u tom smislu doslovno izjavljuje: »Ako je točno da stvame za- preke spolnom zadovoljstvu ili intimnostima u vezi s njim dovode na površinu nastrane težnje u ljudi koji u drugim prilikama ne bi pokazali ništa slično, tada moramo zaključiti da u takvih ljudi ima nešto što je spremno da prigrli nastranost, odnosno da u njima postoje nastrane težnje u prikrivenom obliku.« (S. Freud, S. E., sv. 22, 1973).

Zanimljiva je i Fenichelova primjedba: »Ciljevi nastrane spolnosti su istovjetni s onima dječje spolnosti. Pre- ma tome, mogućnosti da svaka ljudska jedinka u izvjesnim okolnostima postane spolno nastrana ukorijenjene su u činjenici da je i svaka ljudska jedinka jednom bila dijete.« (Otto Fenichel, 1971). Odavde možemo jednostavno izvući jasan zaključak: nastrane osobe posjeduju infantilnu spolnost umjesto spolnosti odraslih osoba. Iz čega proizlazi da ovakva pojava može biti posljedicom zaustavljenog razvoja ili regresije na niže stupnjeve psihoseksualnog razvoja. Međutim, većina se priklanja či- njenici da se nastranosti učestalo razvijaju kao reakcija na spolno razočaranje, pa stoga ističu primamost regresije. U vezi s time Freud već u svojim uvodnim predava- njima kaže: »Osobe koje na spolnu uskratu odgovaraju regresijom na razinu dječje spolnosti nastrane su osobe, a osobe koje reagiraju dmgim obranama ili upošljavaju druge obrane poslije regresije neurotične su osobe.« (S. Freud, S. E., sv. 22, 1973). Ovdje nećemo u pomoć po- zivati i dmga teorijska obrazloženja, već je i ovo tu- mačenje dovoljno da ustvrdimo kako stvari nisu sasvim jednostavne. Istina je, pomaže nam Otto Fenichel, da pa- tološka stanja ne predstavljaju ništa dmgo do »regresiju na dječju spolnost«, ali to nisu tipične nastranosti. Na- strane radnje ovakvih osoba su polimorfne. Glavni naglasak u njihovu spolnom životu pomaknut je na početnu

100

ugodu i nije jednostavno reći gdje stimulacija prestaje a zadovoljenje započinje. Važno je imati u vidu da su pacijenti ove vrste infantilni i u dmgim vidovima ponašanja a ne samo u spolnom. Ali, ako se vratimo na pobližu ozna- ku nastrane osobe u vezi sa spolnošću, možemo istaknuti da za tipičnu nastranu osobu postoji samo jedan način postizanja spolnog zadovoljstva i sva njena spolna ener- gija usredotočena je na poseban djelomičan nagon čija je prenaglašenost u vezi s poremećajem genitalne primar- nosti. Ipak, ako je nastrana spolna radnja završena i osoba ne dosegne genitalni orgazam, tada je veoma lako reći da je u ovih pacijenata poremećena genitalnost u spolnom životu. Odavde se jasno može zaključiti da je u ovih osoba mogućnost za genitalni orgazam osujećena nekim zaprekama koje one mogu svladati samo manje ili više nastranom radnjom. I, važno je imati na umu, na što nas Fenichel posebno upozorava, da nastrana spolnost nije tako jednostavno neorganizirana kao što je slučaj sa spol- nošću »polimorfne nastranosti« djece i infantilnih osoba već je organizirana pod vodstvom neke sastavnice nagona čije zadovoljenje može opet omogućiti genitalni orgazam.

Psihoanaliza pruža podatke i pokazuje da spolno nastrane osobe, kao i neurotici, koriste potiskivanja. Što- više, one čak imaju i posebna patogena potiskivanja. Ui, kako kaže Fenichel, imaju nesvjesni edipski kompleks i nesvjesnu kastracijsku anksioznost. Prenaglašavanje jedne sastavnice dječje spolnosti, međutim, ne isključuje sudjelovanje i vodstvo drugih sastavnica dječje spolnosti. Zapravo, spolno nastrani simptom, kao i neurotični simptom, omogućuje pražnjenje dijela katekse impulsa koji je izvomo bio otklonjen i tada olakšava otklanjanje ostatka. Sada možemo povući jasniju granicu između neuroza i nastranosti: razlika između neuroza i nastranosti leži u činjenici da je u slučaju neuroza simptom »deseksualiziran« ali je sastavnica dječje spolnosti dominantna u nastranostima a pražnjenje simptoma je u

101

slučaju neuroza veoma bolno dok u slučajevima nastranosti donosi sladostrašće u vidu genitalnog orgazma.

Za psihoanalitičko obrazloženje i cjelovitije razumijevanje ovih psihopatoloških entiteta glavne probleme, prema Fenichelu, treba postaviti na sljedeći način: 1. Što određuje poremećaje primata genitalnosti u spolnosti? 2. Zašto zadovoljenje posebnog djelomičnog nagona uki- da poremećenost primata genitalne spolnosti? Fenichel smatra da je činilac koji prvi remeti genitalnu primar- nost istovjetan sa činiocem koji ima jednako djelovanje u neurotika: tjeskoba i osjećaj krivnje koji je usmjeren protiv edipskog kompleksa. Ma kako bilo među neuro- tičnim tjeskobama koje motiviraju obranu, tjeskoba zbog gubitka Ijubavi manje je važna u spolnim nastranostima jednako kao što ne može biti od velike važnosti ni nečija tjeskoba zbog uzbuđenja, dok postignuće orgazma postaje moguće. Tada kastracijska anksioznost i osjećaji krivnje koji su iz nje izvedeni postaju odlučujući činioci. Već smo ranije primijetili da je u nastranostima spolnost odraslih zamijenjena dječjom spolnošću. Nešto mora biti odbojno u spolnosti odraslih i nešto privlačno i sasvim izuzetno u dječjoj spolnosti. Dok je posljednji spomenuti činilac promjenljiv, prvi je čvrst i postojan: kastracijski kompleks uvijek utječe na mogućnost da se uživa u punoj genitalnoj spolnosti. I stvame razlike u muškom i žen- skom kastracijskom kompleksu neposredno odgovaraju razlikama muške i ženske spolne nastranosti.

Ako je nemoguće postići genitalni užitak zbog kastracijskog straha, osoba će nastojati regredirati na onaj dio dječje spolnosti na koji je bila fiksirana. Ipak, ne radi se samo o tome da neka sastavnica koja još nije bila ometana biva zamijenjena genitalnom spolnošću. Ili, još točnije, odlučni dijelovi ove dječje spolnosti potisnuti su i očigledno je hipertrofija jedne sastavnice dječje spolnosti upotrebljenja za jačanje cilja ovog potiskivanja. Ako istaknemo činjenicu da fiksaciju određuje sudbina infantilne sastavnice koja je prekomjemo katektirana u spol-

102

nim nastranostima, znači prije svega da se zrno istine nalazi u staroj pretpostavci da su nastranosti određene ustrojstvom, tj. konstitucijom. No, Fenichel nas odmah upozorava da to nije tako jednostavno kako neki pisci, koji olako upotrebljavaju ovaj latinski neologizam, žele da nam prikažu. Moramo biti vrlo oprezni i nikako se ne smijemo brzo i lako odlučiti za konačno rješenje jer je put do njega veoma složen, što jasno uviđamo ako se krećemo u okvirima samo jedne teorije te upozoravamo i na mogućnosti nekog dmgog, ali još uvijek nedovoljno objašnjivog ishođa. Oba takva rješenja su u nekim vidovima prihvatljiva, ali kod oba nešto nedostaje za konač- nu odluku. Ne dobivamo na uvjerljivosti ako svakoj sastavnici dodamo impuls s posebnim hormonom, u koli- čini koja bi, kako se pretpostavija, trebala biti dostatna za izazivanje odgovarajuće spolne nastranosti. Usto, či- njenica da normalne osobe mogu pod izvjesnim uvjetima postati spolno nastrane potpuno i konačno sužava važnost pretpostavljemh konstitucijskih činilaca u porijeklu spolne nastranosti.

Valja podsjetiti da su spolne nastranosti u vezi s fik- sacijama iz dječjih doživljaja bile poznate i prije psiho- analitičkih istraživanja i spoznaja. Ali ipak, u radovima autora prije psihoanalitičke ere, dječja iskustva i doživ- Ijaji ne spominju se kao uzroci poremećaja spolne nastranosti, nego prije kao njihova prva očitovanja. Tvrdnja, da je prvo spolno uzbuđenje doživljeno usporedo s izvjesnim neočekivanim okolnostima i da nakon toga spolna reakcija jedinke ostaje ograničena takvim okolnostima, zapravo je izbjegavanje pitanja: što uzrokuje da se spolno uzbuđenje pojavljuje baš u takvim okolnostima? Takvi događaji iz djetinjstva potvrđuju, u psihoanalitič- kom procesu, da uzroci fiksacija nisu samo doživljaji koji su fiksirani nego i »prekrivena sjećanja« koja služe kao iskrivljenja stvamih događaja. Ovo dalje otkriva či- njenica da se događaji ove vrste vrlo lako svjesno pamte, i tada izgleda da smo spremni da jedino njima pripišemo

103

porijeklo nastranosti. Možda će ovaj zamršeni proces nastajanja spolne nastranosti nešto više pojasniti slučaj što ga u svojoj knjizi navodi Fenichel. Pacijent se prisjetio da je jednom, u toku adolescencije, kada je vidio djevojku s golim nogama, osjetio »zapovijed da zapamti«: »Moraš zapamtiti za cijeli život da djevojka, također, ima noge.« Kasnije se u dječaku razvio fetišizam stopala. U vrijeme tog događaja paeijent je, oslobođen kastracijskog straha, nesvjesno čeznuo za nekim doživljajem koji bi mu pomogao da vjeruje da djevojke posjeduju penis. Prema tome, spolna nastranost se nije javila zbog »slu- čajnosti« da je dječak bio spolno uzbuđen viđenjem dje- vojačkih nogu, nego je više postao uzbuđen zbog toga što je viđenje djevojačkih nogu suzbilo njegov kastracijski strah koji bi inače ometao njegovo spolno uzbuđenje.

Među doživljajima koji se fiksiraju na osnovi spolne nastranosti jedna je vrsta posebno uočljiva i istaknuta: doživljaj spolnog zadovoljstva koje istovremeno pruža osjećaj sigumosti s poricanjem nekog straha ili suprotstavljanjem nekom strahu. Ometena kastracijskim strahom u svojoj genitalnoj spolnosti, nastrana osoba regre- dira prema sastavnici dječje spolnosti koja joj je jednom u djetinjstvu pružila osjećaj sigumosti, ili bar ohrabre- nje protiv straha, i čija se ugoda doživjela posebno snažno zbog ovog poricanja i ohrabrenja. Ako to pokušamo pri- kazati jednostavnije, nastrana je osoba ona čije je spolno zadovoljstvo zakočeno idejom kastracije. Putem spolne nastranosti ona nastoji potvrditi da nema kastracije. O tome koliko osoba vjemje u tu tvrdnju ovisi da li će spolno zadovoljstvo i orgazam postati ponovo mogući.

Pretjerano povećanje ohrabmjućih dječjih djelomič- nih nagona služi istodobno kao čuvar zadržavanja potiskivanja edipskog kompleksa i dmgih obrambenih ostataka dječje spolnosti. Ovo se postiže »djelomičnim potiskiva- njem« dječje spolnosti budući da su dmgi dijelovi dječje spolnosti preuveličani.

104

U razmatranju mehanizama obrane, posebno mehanizma poricanja, psihologija prekrivenih sjećanja postaje jasna: osoba koja nastoji da potisne sjećanje traga za asocijativnom zamjenom koja je u vezi s prizorima što ih osoba potiskuje iz svog sjećanja. Ova pojava nalazi uspo- redbu u oblikovanju simptoma u nastranosti. S obzirom na to da, pod dmgim uvjetima, sve što se odnosi na potisnuto također postaje objektom potiskivanja, u spolnim nastranostima, kao u prekrivenim sjećanjima, potiskivanje očigledno olakšava nešto što je u asocijativnoj vezi s potisnutim koje je bilo svjesno naglašeno. Činjenica da izvjesni poticaji, obično zabranjeni, ostaju u svijesti, jam- stvo je potiskivanja edipskog kompleksa i kompleksa kastracije.

Neki ljudi misle, napominje Fenichel, da spolno nastrani pojedinci doživljavaju veću i snažniju ugodu u spolnim uživanjima i odnosima negoli normalni. On izričito na- glašava da to nije istina. Njihovo pražnjenje postaje mo- guće isključivo poslije stanja zabrane iskrivljavanjem — i zato je svakako još i nepotpuno. Oni su, kako kaže Freud, siromašni đavoli koji plaćaju visoku cijenu za svoje ograničeno zadovoljstvo. Suprotno mišljenje je vjerojatno ukorijenjeno u činjenici što spolno nastrani ljudi, premda doživljavaju manje zadovoljstva ođ normalnih, u izvjesnom smislu doživljavaju više zadovoljstva nego neurotične osobe u kojih se potisnute infantilne spolne žudnje ne zadovoljavaju. Neurotici koji posjeduju potisnute spolne nastrane žudnje mogu, prema Fenichelu, za- vidjeti spolno nastranim osobama koje otvoreno ispoljavaju nastrane žudnje. Ove i još niz drugih tvrdnji koje susrećemo u Freuda i drugih psihoanalitičara najbolje se mogu provjeriti u praksi. Neke se od njih veoma jasno potvrđuju u izraženim slučajevima, druge manje, pa u svakodnevnom rađu možemo ustanoviti i ljestvicu po kojoj su tvrđnje u praksi više ili manje prisutne i u raznim slučajevima potvrđene. Posebne spolne nastranosti po- sjeđuju u većoj ili manjoj mjeri odrednice iz iznesenih razmatranja.

105

3

Ra^voj i shvaćanje pojma spolnih

nastranosti u Freudovim radovima

Kao i ostali psihoanalitički koncepti koje je Freud iznio i formulirao, i nastranosti su zauzele svoje mjesto, ali su privukle više pažnje i, što je bitno, ostale su okosnica praktične provjere mnogih postavki i pretpostavki. Zbog svega toga, a i samog predmeta razmatranja, ovdje ćemo više prostora posvetiti razmatranju razvoja i pojma nastranosti u Freudovim radovima. U predstavljanju ovog pojma i njegova sadržaja pridržavat ćemo se strogih na- čela koja je uvela Hampstead klinika i skupina znanstvenika koji su se bavili proučavanjem i istraživanjem Freu- dovih psihoanalitičkih koncepata.

D efinicija nastranosti u Freudovim radovima je jednostavna: nastranost je oblik spolne aktivnosti odraslih ljudi koji odstupa od normalnog spolnog života odraslih uslijed toga što se zadovoljenje postiže isključivo bilo putem nepriličnih objekata ili proizlazi samo iz zadovoljenja nagonskih ciljeva za razliku od normalnih ciljeva spolnog sjedinjenja koje je u službi reproduktivne funkcije.

Freudova metapsihološka formulacija spolnih nastranosti pomaže da shvatimo da ego odobrava regresiju prema predgenitalnim načinima zadovoljavanja, što je pred- stavljeno u mnogim slučajevima kao obrana od tjeskobe što je rađa genitalna spolnost.

106

Povijest pojma spolne nastranosti u psihoanalitičkim istraživanjima počinje negdje oko 1895. Freud je u to vrijeme objelodanio svoja poimanja prirode spolnih nastranosti. Otada pa sve do 1905. može se naći mnoštvo uputa i radova o nastranostima, koji doduše sadrže začetke i klicu Freudova budućeg mišljenja o prirodi i porijeklu spolnih odstupanja od normale, ali nedostaje sustavna obrada i temeljit pristup. Stanje se mijenja 1905. godine izlaskom njegovih »Triju eseja o teoriji spolnosti«. U njima je ponudio dotađa najpodrobniju i najširu raščlam- bu spolnih nastranosti: njegove tadašnje formulacije postaju osnovna jezgra psihoanalitičke teorije spolnih nastranosti. I, što je još važnije, njegova analiza postaje dio sustavnog vrednovanja prirode spolnog nagona i njegovih sastavnica i, još šire, prave prirode ljudske spolnosti. Iz svega izrasta ono što i mnoge tvrdnje potkrep- Ijuju: sve izjave o spolnim nastranostima usmjerene su u jednom pravcu i vezane su za jedan cilj — da pokažu da njihovi korijeni leže u dječjoj spolnosti. Tako su Freu- dove formulacije spolnih nastranosti ovisne o formulacijama koje su u vezi sa spolnim nagonom.

Šire i dublje razumijevanje spolnih nastranosti omo- gućuju Freudove kasnije formulacije psihoseksualnih razvojnih faza, posebno faličke faze koja je u vezi s kastracijskom tjeskobom i edipskim kompleksom. Za do- datno dobivanje uvida o spolnim nastranostima podjednako su bile korisne i spoznaje o libidnom položaju nar- cizma, razvoju ega i šuperega, kao i nagonu smrti. Jasno, sve je ovo u uskoj vezi s Freudovim tumačenjem spolnih nastranosti. Ne treba ovdje zaboraviti da postoje i druge teorije, različite u neznatnim nijansama. Neslaganja se primjećuju i imutar šireg kruga psihoanalitičara, naročito Britanske psihoanalitičke škole. Ona se javljaju nešto kasnije, tj. poslije objelodanjivanja Freudovih radova. Radi što potpunijeg i iscrpnijeg znanja o spolnim nastranostima u okviru Freudovih učenja, potrebno je napo- menuti da su i prije 1905. godine u Freudovim radovima

107

postojale neke definicije spolnih nastranosti. One se su- sreću u napisima i prije 1901. Takva se na primjer uputa nalazi i u pismu Fliessu, što ne smijemo previdjeti ako želimo vidjeti i doživjeti Freudov postupan način đola- ženja do znanstvenih formulacija problema. Tako on piše: »Područja anusa, usta i grla više ne proizvode osloba- đanje spolnosti u normalnim i zrelim ljudskim bićima. U životinjskom svijetu, međutim, ova područja zadržavaju svoju snagu; ako se to dogodi ljudskim bićima, posljedica je nastranost.« (Sigmund Freud, 1954).

Zanimljivo je ovdje primijetiti da je Freud u svojim ranim radovima postavio pitanje izbora poremećaja izme- đu neuroze i nastranosti: kako dolazi do toga da se iz analognih stanja (seksualno zavođenje u djetinjstvu) pojavi nastranost ili jednostavno nemoralnost umjesto neuroze? Istraživači Hampstead klinike primjećuju da bi to mogao biti predmet istraživanja za cijeli jedan život. U jednom kasnijem pismu Fliessu, Freud piše o potrebnim preduvjetima za razvoj neuroze; ako ti preduvjeti nedostaju, otvorena je mogućnost za razvoj spolne nastranosti ili pobliže: »... stid i ćudoređe su snage potiskiva- n j a . . . Gdje nema stida (kao u muških osoba) ili nema ćudoređa (kao u nižim društvenim klasama) tu ni dječja spolna stimulacija neće voditi ka potiskivanju a ni, shodno tome, ka neurozi.« (citat po H. Nageri, 1969). Jasno je u ovoj formulaciji da »nastrani poticaji« pregenitalne spolnosti obilježavaju rani Ijudski život, a kasnije se normalno napuštaju uslijed odgoja i razvoja repre- sivnih snaga.

Vratimo se sada ponovo na ranije postavljenu Freudo- vu pretpostavku da se razvoj neuroze ili spolne nastranosti u zavedenog djeteta zasniva na pojmu dvospolnosti. Freud je o tome rekao: »Želeći objasniti zašto je ishod katkad nastranost a katkad neuroza, koristit ću se općom dvospolnošću ljudskih bića. U čisto muških bića postoji suvišak muškog ostvarivanja unutar dviju spolnih granica, dosljedno tome iz toga će se i ostvariti zadovoljstvo;

108

u sasvim ženskih osoba suvišak će biti neugodne sup- stance (poslije početnog viška zadovoljstva). . . Ovo objaš- njava sklonost istinskih žena obrambenoj neurozi.« (citat /

po H. Nageri, 1979.) Ova krajnje »organska« pretpostavka, prema Humbertu Nageri, razvijala se u vrijeme kada je Freud bio pod velikim utjecajem Fliessove teorije dvospolnosti; kasnije se ne spominje, premda su se psihološki koncepti o dvospolnosti zadržali kao osnovno načelo (1979,H. Nagera). Pitanje razlikovanja osjetljivosti ili sklonosti za neurozu ili nastranost muških odnosno ženskih osoba dugo je vremena zaokupljalo Freuda a posebno je time bio zaokupljen 1905. g. Još uvijek, što primjećuju i istraživači iz Hampstead klinike, nije jasno što je Freud mislio pod pojmom »spolnih granica«. Oni misle da je to konstrukt koji je Freud upotrebljavao da bi označio pretpostavljeno postojanje »spolnih supstanci« u djelovanju kojih je vidio objašnjenje porijekla takvih pore- mećaja kao što su anksiozna neuroza i neurastenija. Sva zbivanja u ovim psihopatološkim poremećajima shvaćala su se prema pretpostavci o »spolnoj supstanci« kao njeno kretanje, protjecanje, pražnjenje, sakupljanje, o če- mu je onda ovisilo i psihopatološko očitovanje.

Neke ranije Freudove izjave o odnosu histerije prema nastranostima zadržale su se i u kasnijim radovima. Bit- no gledište u vezi s ovim odnosom sadržano je u shvaća- nju da histerija predstavlja obranu od ispoljavanja jakih nastranih poticaja. Ovo shvaćanje susrećemo i u pismu Fliessu koje je obilježno brojem 52 (6. 12. 1896), gdje Freud kaže: » . . . histerija u stvari nije odbacivanje spolnosti, ona je više odbacivanje spolne nastranosti.« (S.Freud, 1954.) I dalje, 1897 g. on piše: »... ja sam zaokupljen idejom da u nastranostima, kojih je histerija negativ, možemo posjedovati ostatke primitivnog spolnog kul- t a ...« (S. Freud, 1973, S. E., sv. 7). Prvi dio ove rečenice sadržava njegovu temeljnu tvrdnju, dok je drugi dio reče- nice kao pretpostavka potpuno zanemaren i odbačen.

Rad »Fragment analize slučaja histerije«, koji je napi- san i objelodanjen 1905, predstavlja zanimljivo gradivo

109

za naše izlaganje. U njemu je Freud, prema općoj suglasnosti znalaca, premostio jaz između spolnih nastranosti i »normalne« spolnosti. Ovdje on piše o nastranostima kao o »razvojnim zamecima svega onoga što je sadržano u nediferenciranoj spolnoj dispoziciji djeteta. . . i što je, potisnuto ili okrenuto prema višim spolnim ciljevima, su- blimirano i određeno da snabdije energijom velik broj naših kulturnih dostignuća«.

U Freudovo, pa i u naše vrijeme, spolne su se nastranosti smatrale stranim i izopačenim oblicima spolnog ponašanja, a Freud je o njima počeo govoriti i pisati kao o »inhibicijama razvoja: kada netko postane očigledno nastran, bilo bi ispravno reći da mu je preostalo nešto što on pokazuje kao izvjestan stupanj inhibiranog razvoja«. (S. Freud, 1973, S. E., sv. 7). U ovom razdoblju Freud je pokušao razvrstati spolne nastranosti, što je bio na- govještaj njegove razrade ovih odstupanja u pojmovima cilja i objekta. On ištiče da su »spolne nastranosti instan- cije u kojima je spolna funkcija proširila njihove granice bilo u vezi s dijelom tijela ili izabranim spolnim objektom«. (S. Freud, 1973, S. E., sv. 7). Freud je stalno ponavljao svoje stavove o odnosu spolnih nastranosti i psiho- neuroza, govoreći: »Svi su neurotici osobe sa strogo ozna- čenim nastranim težnjama koje su u toku njihova razvoja postale potisnute i nesvjesne. Dosljedno tome, njihove nesvjesne fantazije pokazuju potpimo isti sadržaj kao i dokumentirano zabilježene radnje spolno nastranih . . . Neurotici su, prema tome, negativ spolno nastranih.« (S. Freud, 1973, S. E., sv. 3).

U djelu »Tri eseja o teoriji spolnosti« Freud je proširio prirodu spolnih nastranosti s obzirom na sastavnice spolnog nagona. Razvrstao je spolne nastranosti kao »spolne aktivnosti koje se ili proširuju, u anatomskom smislu, izvan područja tijela određenih za spolno sjedinjavanje, ili dolazi do oklijevanja zbog intermedijarnih odnosa prema spolnom objektu koji bi se normalno trebao nalaziti na putu prema konačnom spolnom cilju.« (S. Freud, 1973, S. E., sv. 7). Ovo se ponašanje vidi u »fiksaciji« bilo prema

110

predgenitalnim erogenim područjima ih prema jednoj ili više sastavnica nagona. Ipak, Freud ove fiksacije nije smatrao istinski patološkim sve dotle dok ne ispune osnovni kriterij za spolnu nastranost, a to je »isključivost«. Freud je naglašavao da je ponašanje kao što je ljubljenje, dodirivanje, gledanje i slično normalna pripravna predigra za spolni odnos; ali, ovo ponašanje može postati neovisno o konačnom cilju i završiti samim sobom, te osoba postiže potpuni spolni užitak bez sjedinjenja, što se onda može smatrati nastranošću.

U raspravama o pitanju prirođene spolne nastranosti Freud je isticao da dječja spolnost već upućuje na to da je sklonost spolnoj nastranosti »nešto prirođeno svakom, premda se kao sklonost može razlikovati u jačini i može se povećavati s utjecajem stvamog života«. (S. Freud, S. E., sv. 7). I, dalje u tekstu, kaže: »Izvanredno ši- roka rasprostranjenost spolne nastranosti prisiljava nas da pretpostavimo da sklonost spolnoj nastranosti nije ve- lika rijetkost ali mora oblikovati dio koji se razvija kao i normalna konstitucija.« Tome dodaje: »Pod utjecajem zavođenja djeca mogu postati polimorfno nastrana i od- vedena u sve moguće vrste spolnih neuobičajenosti. Ovo pokazuje da im je ta sklonost prirođena.« (S. Freud, S. E., sv. 7).

U raspravi o činiocima koji pridonose zadovoljstvu u predigri i postaju sami sebi ciljem Freud kaže: »Isku- stvo pokazuje da je preduvjet za ovaj štetan događaj u vezi s erogenom zonom ili odgovarajućim sastavnicama nagona koje su već u toku djetinjstva imale neuobičajeno velik udio u zadovoljstvu. Ako se tome pridmže dmgi činioci težeći da dovedu do fiksacije, u kasnijem se ži- votu može veoma lako pojaviti prisila koja inkorporaciji ovog posebnog prethodnika suprotstavlja zadovoljstvo u novom sadržaju. Tako se u stvari mehanizam mnogih spolnih nastranosti sastoji u oklijevanju zbog priprem- nih činova spolnih procesa.« (S. Freud, S. E., sv. 7).

Ovdje Freud opet naglašava izvjesne mentalne snage koje djeluju kao »otpor« (psihička inhibicija), na primjer

111

stid i gađenje, koji se obično ispoljavaju u toku razvoja i sprečavaju ispoljavanje »nastranih poticaja u normalnih starijih osoba«. Nedostatak ovakvih obuzdavajućih unu- trašnjih snaga u ranom djetinjstvu i u spolnim nastranostima omogućuje jasnije viđenje istinske prirode spolnog nagona. I, u vezi s pralctičnim iskustvom, on primjećuje: »Ako su ovakve spolne nastranosti dostupne analizi, to jest ako se mogu uzeti u dijelovima, tada moraju biti mješovite prirode. Ovo ukazuje na to da spolni nagon sam po sebi možda i nije jednostavan već je složen od sastavnica, koje se pojavljuju zasebno u spolnim nastranostima.« (S. Freud, S. E., sv. 7). Shvaćanje ovih očiglednih disocijacija dovelo je Freuda do sljedećeg: »Spolne nastranosti, ako ih ovako promatramo, u jednom su smislu inhibicije a u drugom disocijacije normalnog razvoja.« (S. Freud, S. E., sv. 7).

Kako smo više puta primijetili, Freud je zadržao shva- ćanje da su »neuroze negativ spolnih nastranosti«, do kojeg je došao još 1897. 0 psihoneurozama je govorio kao0 »negativnim spolnim nastranostima« u slučaju da neu- rotični simptom odražava obranu (potiskivanje) od strogih nastranih poticaja. U raspravi o pitanju konstitucio- nalne sklonosti neurozi Freud primjećuje: »... ono što se javlja kao stroga težnja (premda negativna) neurotika prema nastranosti može biti kolateralno određeno1 mora u svakom slučaju biti kolateralno i pojačano. Činjenica je da moramo staviti spolno potiskivanje kao unutamji činilac usporedo s takvim vanjskim činiocima kao što je ograničavanje slobode nepristupačno normal- nom spolnom objektu, opasnosti normalne spolnosti itd. itd., što dovodi do nastranosti u osoba koje bi inače ostale normalne.« (S. Freud, S. E., sv. 9).

Freud ovdje naglašava interakciju konstitucijskih i slu- čajnih činilaca u razvoju »težnji ka nastranosti« u psiho- neurozi. Valja imati na umu da on na ovoj točki spoznaje upotrebljava pojam »konstitucija« široko upućujući na snagu i slabost posebnih sastavnica nagona. Freud potkrepljuje svoje gledište »bitnih veza« između psihoneu-

112

roza i spolnih nastranosti ističući u praksi primijećenu učestalost pojave ovih poremećaja unutar pojedinih obitelji. Uočeno je da muški članovi razvijaju spolnu nastranost a ženski »istinsku težnju njihova spola prema potiskivanju«, razvijenu histeriju kao »negativ nastranosti«. Ovdje posebno treba istaknuti Freudovu izjavu da kon- stitucijska slabost genitalnog područja može potpoma- gati razvoj spolne nastranosti: »Ako je genitalno područ- je slabo, ova kombinacija se mora odigrati u pubertetu, ograničena je nedostatkom, a najjače dmge sastavnice spolnosti nastavit će svoju aktivnost kao spolna nastranost.« (S. Freud, S. E., sv 7). Porijeklo fetišizma shvaće- no je kao poseban slučaj ove pretpostavljene genitalne slabosti.

U onim nastranostima koje uključuju promatranje i potrebu da se bude promatran, u sađizmu i mazohizmu, Freud je posebno zabilježio da se spolni cilj javlja u dva oblika — aktivnom i pasivnom. Govoreći o sađizmu i mazohizmu, koji su označeni kao najčešće i najistaknutije nastranosti, Freud kaže: »Izvjesni poticaji prema nastranosti javljaju se redovito kao parovi suprotnosti. . . Mi treba da težimo da povežemo istovremenu prisutnošt Ovih suprotnosti sa suprotstavljanjem muškosti i ženskosti koji su združeni u dvospolnost.« On posebno naglašava djelovanje pasivnih i aktivnih oblika nastranosti u nesvjesnom. O nastranostima on kaže: »... u aktualnom simptomu jedna ili druga od suprotstavljajućih težnji igra prevladavajuću ulogu.«

Djelo »Kultuma spolna moralnost i modema nervna bolest«, koje Freud objelodanjuje u početku 1908, predstavlja odraz njegove povećane pažnje za objekte spolnog nagona u nastranostima. U to vrijeme, kako upozorava Humberto Nagera, Freud govori o dvije vrste spolnih zastranjivanja: ». .. spolno nastrani, u kojih je in fantilna ’fiksacija prema uvodnom spolnom ćilju spriječila usta< novljenje prvenstva reproduktivnih funkcija. U homoseksualaca ili spolno nastranih spolni cilj je, na način

113

koji nije sasvim razumljiv, skrenut od suprotnog spola.« (S. Freud, S. E., sv. 9).

U opisu jednog slučaja koji je objelodanio 1909, popu- larno nazvanog i poznatog kao »Mali Hans« ili »Analiza fobije u petogodišnjeg dječaka«, Freud označava homoseksualce kao osobe koje zbog erogene važnosti vlastitih organa ne mogu djelovati bez slične crte u njihovim spolnim objektima. U toku svoga razvoja od autoerotizma do objektne ljubavi, oni se zaustavljaju na stupnju između ovoga dvoga. Ovdje Nagera odmah upozorava da je Freud ovaj problem bolje i šire sagledao u svom radu »O narcizmu«, objavljenom 1914. Na ovom stupnju razvoja svojih teorijskih spoznaja Freud još nije oštro razdvojio po- remećaje spolnih nastranosti, a posebno ne one u slu- čaju homoseksualnosti. Freud odmah u uvodnim rečeni- cama rada »O narcizmu« upozorava: »Mi smo otkrili, posebno jasno u onih čiji je libidni razvoj poremećen, kao što je u spolno nastranih i u homoseksualaca, da oni u svom kasnijem izboru ljubavnog objekta nisu izabrali svoju majku kao model nego sebe same. . . vrsta izbora koji treba označiti kao 'narcistički'.« (S. Freud, S. E., sv. 14).

Već 1905. u dodatku radu »Tri eseja o teoriji spolnosti«, kada raspravlja o »kastracijskom kompleksu«, Freud ka- že o dječacima: »Zamjene penisu, što oni osjećaju da nedostaje ženama, igraju veliku ulogu u određivanju oblika što će ga zauzeti mnoge spolne nastranosti.« (S, Freud, S. E., sv. 7).

Kao što su 1905. predstavljali prekretnicu u gledanju na ljudsku spolnost, »Tri eseja o teoriji spolnosti« i danas su odrednica u mnogim pitanjima vrlo složene slike i dinamike pojavljivanja ljudske spolnosti. Freud je u njima jasno dao do znanja da u spolnim nastranostima ljudi nije u pitanju samo fiksacija nego i regresija. Do- slovnije rečeno, ljudi s ispoljenom spolnom nastranošču prošli su razne faze libiđnog razvoja, ali nisu u stanju da ih podržavaju. U primjedbama o ulozi »potiskivanja«

114

u psihoneurozama Freud kaže: »Potiskivanje se ne može primijeniti samo na ’negativne težnje' u nastranostima koje se javljaju u neurozama nego jednako i na 'pozitivne', ispravno nazvane spolnim nastranostima. Tako su ove potonje izvedene ne samo iz fiksacija flnfantilnih težnji, već iz regresije onih težnji koje su posljedica drugih pu- tova koji su tada bili zatvoreni.« (S. Freud, S. E, sv. 16). Ovo iznošenje uloge potiskivanja kao činioca koji dovodi do regresije važna je amplifikacija, dok je prethodno razvoj spolnih nastranosti viđen kao odraz odsutnosti snaga potiskivanja.

U radu koji je objelodanjen u prvim godinama prvog svjetskog rata, točnije 1916, pod naslovom »Uvod u psihoanalizu«, Freud je sabrao svoja gledišta o spolnim nastranostima i izložio ih proširena i dopunjena. Ovdje je ponovo istakao i potvrdio, kako kaže Nagera, dva važni- ja kriterija za ocjenjivanje spolnih aktivnosti kao spolnih nastranosti: ». . , ako je cilj reprodukcije zanemaren« i »isključivosti s kojima se ove devijacije očituju«. (S. Freud, S. E, sv. 16). Ove se devijacije ispoljavaju u utje- caju bilo na spolni cilj ili spolni objekt. U ovom slučaju homoseksualnost se svrstava u grupu spolnih nastranosti više negoli u nezavisan poremećaj. Istraživači Hampstead klinike uočavaju i drugo važno razlikovanje: onima koji traže svoje spolno zadovoljenje u stvamosti pridružuju se oni koji se zadovoljavaju zamišljanjem ovog zadovoljenja, koji uopće ne trebaju stvami objekt, nego ga zamjenjuju svojim fantazijama. I mi ćemo ovdje ponoviti, kao što i Freud stalno ponavlja, tvrdnju da su »ove ili one nastrane crte rijetko odsutne iz spolnog života normalnih ljudi«. Ono što ih izdvaja od očitovanja koja se vide u spolno nastranih ljudi jest činjenica da ne dovode do orgazma i izdvajanja u normalnih odraslih osoba. Dmga crta koja se odnosi na »isključivosti« jest usredotočenost na pre- vladavajuću pregenitalnu sastavnicu koja određuje jedan cilj spolnog zadovoljenja. Ova značajka razlikuje i odvaja spolnu nastranost od dječje spolnosti gdje »... sastavni-

115

ce nagona imaju jednaka prava, svaka od njih ide svojim putem da dosegne zadovoljstvo«. Normalna spolnost odraslih osoba također pokazuje prevlast i organizaciju kojom upravlja sastavnica poticaja, ali ona kojoj je cilj i težnja genitalno jedinstvo.

Za razliku od spolnih nastranosti, gdje je u središtu spolno izražavanje, Freud upozorava na slučajeve »infan- tilizma«: »... slučajevi spolne nastranosti koji imaju veću sličnost s onom dječje vrste, dok su u njima brojne sastavnice nagona mimoišle (ili, točnije, perzistiraju) njihove ciljeve nezavisno jedna od druge. U ovakvim sluča- jevima je bolje govoriti o infantilizmu u spolnom životu negoli o spolnim nastranostima.« (S. Freud, S. E., sv. 7).

Koncept »priljepljivosti libida« (postojanost kojom libido drži posebne pravce i objekte) smatra se određuju- ćim ali, samim za sebe, ipak nedovoljnim činiocem u razvoju spolne nastranosti. Ovakve nastranosti susreću se u neurotika, ali i u normalnih ljudi. Porijeklo ovakvih fiksacija ostalo je nepoznato, a Freud o tome kaže: »... čest je veoma rani dojam o nenormalnoj nagonskoj težnji ili izboru objekta uz koji subjektni libido ostaje vezan cijeli život.« (S. Freud. S. E., sv. 7). Freud naglašava među- sobno djelovanje slučajnih i konstitucijskih činilaca u oblikovanju takvih fiksacija. On zapaža da slučajni či- nioci često služe kao pokretači »unutrašnjih sklonosti« izvjesne sastavnice koja se ispoljava. U vezi sa spolnom konstitucijom on pretpostavlja utjecaj filogenetskog iia- slijeđa, iskustva predaka, ali ga ne pokušava vezati uz razvoj spolnih nastranosti.

Kad se regresije pojave na ovim točkama fiksacije, vidimo da im ego ili oprašta ili ih smatra neprihvatljivim. Ako ove regresije ne izazovu protivljenje ega, Freud kaže da ne dolazi do neuroze jer će libido doei do nekog stvar- nog ili nenormalnog zadovoljenja. Međutim, ako ego nije suglasan s takvim zadovoljstvom, nastaje sukob. Ovdje valja istaknuti njegovu tvrdnju: »Regresija libida bez potiskivanja nikada neće proizvesti neurozu, ali će odvesti

116

u spolnu nastranost.« (S. Freud, S. E, sv. 7). Po mišljenju H. Nagere i njegovih suradnika Freud njome ne niječe svoju izjavu iz 1915. o djelovanju potiskivanja u spolnim nastranostima. Potiskivanje je shvaćeno kao povod za regresiju do nastranih fiksacija, ali ona ne djeluje, kao u psihoneurotika, na taj način da odbija ispoljavanje predgenitalnih poriva kada se pojavi regresija.

U razvoju shvaćanja porijekla spolnih nastranosti zanimljiv je rad »Izudarano dijete«. To je već 1919. godina. Freud vidi edipski kompleks kao ključni činilac u razvoju spolnih nastranosti i napominje da se sklonost za ovu posebnu reakciju podržava: »Abnormalna seksualna konstitucija je pokazala svoju snagu jačanjem edipskog kompleksa u posebnom pravcu i prisiljavanjem istog da napusti neuobičajene reziduume.« (S. Freud, S. E., sv. 17). Freud naglašava da se dječje spolne nastranosti mogu na- staviti u odraslu dob ili ostati u pozadini normalnog spolnog života i u vezi s potonjim kaže: »Često u spolno nastranih nalazimo i pokušaje da se razvijaju u normalnoj spolnoj aktivnosti, obično u vrijeme puberteta, ali njihov napor nema dovoljno snage u tom pravcu i oni ga napu- štaju kada se suoče s preprekama koje neminovno izra- Staju, uslijed čega se povlače, vraćaju se na svoje infantilne fiksacije i tamo ostaju zauvijek.«

Freudovi izučavaod nalaze dalje da Freud 1920. u jednoj bilješci uz »Tri eseja o teoriji spolnosti« ponovo navodi potiskivanje kao činioca u ovoj regresiji: »... nastranosti su ostaci razvoja u pravcu edipskog kompleksa i poslije potiskivanja edipskog kompleksa one sastavnice spolnog nagona koje su u najvećoj mjeri na raspolaganju jedinke javljaju se ponovo.« (S. Freuđ, S. E., sv. 7).

U detaljnom istraživariju porijekla nastranošti u Freu- dovim djelima zajedno s njegovim brojnim izučavaocima dolazimo i do 1923. godine, kada su manje-više sve bitne Freudove teorije objelodanjene a Freud na ozbiljnom putu zaokruživanja svoje velike građevine, mada se još ne odriče boljih i vjemijih formulacija i cjelovitijih obraz-

117

loženja. Tako, razmatrajući različite reakcije ega u kon- fliktnim situacijama, u vezi sa nekim ishodima neuroze ili psihoze, Freud primjećuje da je od najveće važnosti ekonomsko razmatranje snaga u sukobu. Ova tvrdnja bila je dugo prisutna u ranijim radovima, posebno u raspravama u dopunskim serijama izdanja iz 1915. njegovih radova »Tri eseja o teoriji spolnosti« i »Uvod u psihoanalizu«. Slijedeći ove rasprave, Freud je uveo misao da ego u sukobu sa svojim »vladajućim agensima« mora dopustiti ispoljavanje spolnih nastranosti u cilju održa- vanja svog vlastitog opstanka. Freud taj proces naziva »rascjepom u egu«. Ovaj naziv postaje kasnije uobičajen u kliničkom žargonu i koncept oko kojeg se vrti velik dio psihoanalitičkih teorija. Evo njegova još uvijek po- četnog razmatranja spomenutog procesa: »Ego će moći da izbjegne raskid u bilo kojem pravcu deformiranjem samoga sebe, narušavanjem svoga vlastitog jedinstva i, štoviše, djelujući na cijepanje ili dijeljenje sebe. Na ovaj način, nedosljednosti, nastranosti i ludosti ljudi javljat će se u sličnom svjetlu kao i njihove spolne nastranosti i prihvaćajući ih oni se pošteđuju potiskivanja, (S. Freud, 1973, S. E., sv. 19).

U ovom procesu jedan od vladajućih mehanizama je mehanizam poricanja ili odbacivanja. Freud ga, prema Nageri, prvi put spominje u svojoj studiji o Leonardu da Vinciju u kojoj izvjesne fetiše smatra simboličkim ekvivalentima za »nedostatak penisa« u žena. Pojam poricanja mnogo je cjelovitije opisan u rađu »Fetišizam« (1927), gdje je shvaćen kao predstavnik obrane od nepri- hvatljivog vida stvamosti, u ovom slučaju žene bez penisa. Freud vidi razliku između mehanizma poricanja i potiskivanja kao obrana od ideja i posebno afekata. Fetiš se sam za sebe shvaća kao predstavnik »penisa koji nedostaje«, koji se istovremeno i prihvaća kao stvamost i po- riče.

Freud se ponovo vraća konceptu »cijepanja ega« i »po- ricanju« 1938. godine u »Nacrtu psihoanalize«: ». ..ego

118

se dovoljno često nalazi u položaju da se brani od nekih zahtjeva iz vanjskog svijeta koje osjeća potresnim i . . . to se doživljava poricanjem percepcija. . . Poricanje je uvijek dopunjeno priznanjem; dva suprotna i nezavisna stava uvijek se javljaju, a posljedica je cijepanje ega. (S. Freud, S. E., sv. 23, 1973).

Poslije napomene da se ova pojava u odraslih ne ogra- ničava samo na psihoze već je prisutna i u »dmgim stanjima koja su sličnija neurozama«, on nastavlja raspra- vu o »fetišisti koji ne prihvaća činjenicu da žene nemaju penis, činjenicu koja je za njega krajnje nepoželjna jer mu je to potvrda da je sebe kastrirao«. Podsjetimo se da je Freud ranije opisao homoseksualce koji su žestoko reagirali na »spoznaju« da žene nemaju penis; njegova analiza ove reakcije bila je u to vrijeme u pojmovima »kastracijskog kompleksa« i ova je spoznaja prijetnja narcizmu.

Dmga Freudova hipoteza o razvoju nastranosti, ovaj put u odnosu na perverzije sadizma i mazohizma, jest pretpostavka o đifuziji Erosa i nagona smrti.

U radu koji je Freud objelodanio 1923. pod naslovom »Ja i Ono« on kaže: »Sadistička sastavnica spolnog nagona bila bi klasičan primjer korisne nagonske fuzije; i sadizam koji je sebe napravio neovisnim kao nastranost bio bi tipična difuzija, premda ne ona dovedena do krajnosti.« (S. Freud, 1973, sv. 23). Nagera i suradnici primje- ćuju da Freudovu misao iz 1905. g. »da su spolne nastranosti možda ishod disocijacije spolnog nagona, razdva- janja sastavnica nagona«, ne bi trebalo suviše dovoditi u vezu s ovom formulacijom difuzije koja uključuje oboje i — spolne i agresivne porive. (H. Nagera, 1969).

Freud zaslužuje da detaljno predstavimo njegove stavove o spolnim nastranostima: njihovo porijeklo, razvoj i pojavljivanje. On je prvi ozbiljno istraživao razne pojave u spolnom životu ljudi i svoje istraživanje nije te- meljio samo na očitovanju i patološkom ispoljavanju tih pojava u raznim dobnim skupinama ljudi, samostalno ili

119

u okviru drugih psihopatoloških poremećaja. Zato je Na- gera sa svojim suradnicima u djelu »Osnovni psihoana- litički koncepti i teorija libida« nastojao da nas postupno i podrobno uvede u porijeklo i razvoj spolnih nastranosti kako ih je Freud otkrivao, sagledavao i tumačio. Kori- steći se njihovim istraživanjima, završavamo ovaj prikaz nadajući se da smo naveli sve reference koje nas upućuju na hipotezu o nagonskoj difuziji koja vodi nastranostima u spolnom životu. Valja istaknuti težnju da se sadizam i mazohizam razmatraju neovisno od drugih spolnih nastranosti. Na primjer, u izdanju »Tri eseja o teoriji spolnosti« 1905. Freud označava sadizam i mazohizam kao »najčešće i najznačajnije spolne nastranosti«. U izdanju istog djela iz 1915. godine on kaže: »Sadizam i mazohizam zauzimaju posebno mjesto među spolnim nastranostima dok je suprotnost između aktivnosti i pasivnosti koja leži iza njih među općim položajima između nastranosti...« Opet u »Tri eseja o teoriji spolnosti« koje iz- daje 1924. kaže: ». .. istraživanja su me dovela da neobi- čan položaj temeljen na porijeklu nagona pripišem paru suprotnosti sastavljenih od sadizma i mazohizma i smje- stim ih izvan ostalih 'nastranosti'.« (S. Freud, S. E., sv. 7, 1973).

Freud ponovo piše o homoseksualcima 1908. i nagla- šava kako oni pokazuju posebnu sklonost za kultumu sublimaciju: »... naglašeniji oblici spolnih nastranosti i homoseksualnost, posebno ako su izuzetni, čine te osobe dmštveno nekorisnim i nesretnim, što znači da su kul- tumi zahtjevi izvor patnje za izvjestan dio čovječanstva.« (S. Freud, S. E., sv. 9, 1973). Freud vidi da osobe sa »sla- bim« spolnim nagonom imaju veću moć potiskivanja svojih poriva ali primjećuje da ih ovo potiskivanje ostavlja »iznutra inhibiranim a izvana paraliziranim«. U »Uvodu u psihoanalizu« opet nailazimo na Freudova razmatranja o homoseksualcima, gdje on ističe njihova visoko intelek- tualna i etička dostignuća, ali dodaje i jednu mračnu primjedbu: »... među njima ima bar toliko manje vri-

120

jednih i beskorisnih jedinki koliko i među onima ostalih seksualnih vrsta.« (S. Freud, S. E., sv. 16, 1973).

Želimo li predstaviti Freudov teorijski i praktični rad o spolnim nastranostima, ne smijemo izostaviti njegova razmatranja o lijeČenju i ishodima kliničkih postupaka sa spolno nastranim osobama.

Već 1905. u njega susrećemo razmišljanje o mogućem liječenju nastranosti. Poslije opisa nekoliko spolno nastranih osoba, među kojima su jedni koji prihvaćaju svoju nastranost dok se drugi bune protiv nje i osjećaju nastranost kao patološku prisilu, Freud primjećuje: »Či- njenica da se osoba na taj način bori protiv prisile prema inverziji mogla bi odrediti i mogućnost da je pod utjecajem sugestije (dodano 1910. godine) ili psihoanalize« (S Freud, S. E., sv. 14,1973), te dodaje da je teško pro- cijeniti nasljedne činioce među nastranima »jer oni znaju kako izbjeći istraživanje«.

Godine 1923, u jednom od svojih posljednjih osvrta na liječenje i mogućnost izlječenja spolnih nastranosti, spolne nastranosti uvrštava u poremećaje koji su dostup- ni psihoanalitičkom liječenju.

U vezi s liječenjem spolnih nastranosti mogli bismo ko- načno sažeto izreći sljedeće Freudovo stajalište, poznato još od 1915. godine: »Spolne nastranosti su pogodne za liječenje sve dok, kao i neuroze, pokazuju crte fiksaciie, potiskivanja i regresije.« (S. Freud, S. E., sv. 7, 1973).

10

Transvestisticke neurotske osobine

Transvestizam označava u kliničkom govoru ukršteno oblačenje, to jest da se muškarac oblači i dotjeruje kao žena i, obratno, da žena u cjelini oponaša odijevanje mu- škarca. Današnja moda, oblačenje i dotjerivanje mlađih ljudi zahtijeva da se što vjemije i detaljnije objasni psihopatološki pojam transvestizma: njegovo porijeklo, uzroci i izvori, jer u suprotnom psihološko zdravlje mnogih ljudi bit će dovedeno u pitanje radi »unakrsnog« odijevanja i kićenja. Psihopatološkoj, neurotskoj pojavi transvestizma pristupamo u svjetlu psihodinamičkih ob- jašnjenja — ovu đevijaciju nalazimo ispoljenu u ljudi koji svoje spolno zadovoljenje postižu identifikacijom sa suprotnim spolom koji simboliziraju odjeća i razni načini dotjerivanja i kićenja.

Kao fetišizam, i transvestizam se u najširem obliku pripisuje muškarcima i ograničava na poremećaje mu- škog spola. Međutim, to nije znanstveno potvrđeno i već na temelju iskustava svakog ozbiljnog psihoterapeuta može se ova tvrdnja pobiti: transvestizam je prisutankod oba spola, samo načini očitovanja nisu podjednako nametljivi kod oba spola što je u uskoj vezi sa sociolo- gijom oblačenja.

Transvestizam je najočitiji i najupadljiviji kod psiho- tične dekompenzacije neurotika. Inače se često nezamje- tno provlači ili diskretno naznačuje kao neurotska oso-

154

bina onih koji svoje spolno sladostrašće doživljavaju preobu'čeni.

Govoreći o transvestizmu, moramo odmah isključiti pojavu transvestizma u dva slučaja, to su ujedno i dvije glavne iznimke. U prvom slučaju radi se o homoseksualcima koji oblače odjeću suprotnog spola da bi privukli partnere koji su još neodlučni u svom određenju. Pritom je važno naglasiti da oni to čine samo u prilikama zavo- đenja svojih odabranika. U Idrugom slučaju radi se o normalnim ženskim osobama koje oblače mušku odjeću ne da bi iskazale cnuškost nego, naprotiv, da bi istaknu- le ženskost. Nije ni potrebno napominjati koliko spolne znatiželje kod muškaraca izazivaju žene u trapericama ili momarskim čizmama. U posljednje smo vrijeme če- sto svjeđoci muškog oblačenja žena koje je žene učinilo privlačnijima nego ikad do sada. Postoji s vremena na vrijeme tendencija u modi da se i muškarac na neki na- čin dotjeruje i kiti kao i žena, što se ne može označiti bolesnim u mlađih Ijudi.

Mnogi su znanstvenici u j.ednom suglasni: ako se žena oblači u potpunosti kao muškarac i u tome je istrajna i ne vraća se ženskom načinu oblačenja, sigumo se radi o osobi koja naginje homoseksualnosti. Dmgačije je. shvaćanje prema muškarcima koji oblače žensku odjeću. U tom pravcu postoje i neslaganja: jedni smatraju da to predstavlja samo heterogenost među muškim tran- svetitima, dok drugi misle da to predstavlja naprosto nedostatak podataka o takvim ljudima. Najnoviji radovi raznih autora o problemima transvestizma i uopće o spolnom ponašanju donose sasvim suprotna shvaćanja i, što je vrijedno istaknuti, svi oni s jednakim uvjere- njem ističu ispravnost svojih stavova.

Clifford Allen, uz pomoć Stekelovih tumačenja, odlu- čno tvrdi da se u slučajevima transvestizma uvijek radi o homoseksualcima. Nešto kasnije, zahvaljujući većem broju istraživanja, Allen je izmijenio svoje stavove ubla- žavajući ih mišljenjem da se radi o narcizmu koji je za-

155

sjenjen transvestizmom. W. N. Brown se slaže da su transvestiti gotovo uvijek homoseksualci, premda uz tđ i nar- cistični, ali nipošto nisu fetišisti. Usto, on smatra da oni skoro uvijek sklapaju brak i osnivaju obitelj.

Među pacijentima s transvestističkim neurotskim osobinama susreli smo, doduše u manjini, i fetišiste koji su uspijevali dosegnuti potpimu spolnu moć jedino ako bi obukli neki ženski odjevni predmet. Neki transvestiti imaju kratke, neobuzdane porive u epizodama u toku kojih imaju neodoljivu potrebu da oblače odjeću suprotnog spola. Oni su inače, u drugim prilikama, sasvim normalni, uravnoteženi Ijudi s dobro kontroliranim pona- šanjem.

Među transvestitima susretali smo nemali broj, u odnosu na ukupnost, osoba u tolikoj mjeri narčističkih da nisu pokazivale nikakvo zanimanje za suprotan spol ili, ako su to činile, onda je to bilo sasvim na konvencional- nim razinama a o traženju spolnog partnera nije bilo ni govora. U ovoj skupini pacijenata nalazili smo takve pacijente koji su ličili na frigidne, aseksualne žene i ponekad podsjećali na karikature mladolikih usidjelica koje nisu imale ništa drugo osim ni na čemu temeljene ko- čopernosti. Zapravo, oni su se u nekim slučajevima i ldentificirali sa sličnim ženama.

Nerijetko smo se zajedno s mnoštvom drugih psihijatara upitali otkuda potječe ovakvo ponašanje i koji su mu izvori. Katkad se čini da je porijeklo transvestizma vrlo jasno, očigledno, dok je već u sljedećem slučaju sve nejasno, mutno i nerazjašnjivo. Razjašnjenjima smo naj- bliži ako se obratimo najranijem stupnju psihoseksualnog razvoja: obično fazi preverbalnog života djeteta, o kojem možemo dobiti podatke uglavnom od majki koje nerado iznose istinu zbog toga što su same dijelom vi- novnici dječje spolne izopačenosti.

Pacijent koji je povremeno ispoljavao transvestističke osobine došao je na liječenje zbog povlačenja od okoline, razđražljivosti i tjelesne oslabljenosti. Potječe iz četvero-

156

Člane obitelji. Roditelji su u brak stupili vrlo mladi, on je starije od dvoje djece. Roditelji su mijeiljali mjesto zaposlenja, pacijent je ostajao da živi s djedom i bakom. Majka je bila vrlo ljubomoma i nikuda nije puštala su- praga samog. Za dječaka je slabo brinula. Pažnju je u cjelini usmjerila na djevojčicu, koja je došla na svijet dvije godine poslije dječakova rođenja. Sjeća se da su svi uživali u »lutki«, djevojčici, natjecali se u njenom dotje- rivanju počev od raznoraznih gaćica do haljinica a kosi se uvijek poklanjala posebna pažnja, u njoj su bile razno- bojne mašne. Đječak je sam oblačio sestrine i majčine odjevne predmete, no nije privukao pažnju osim smijeha. Najviše što je postizao bilo je da je spavao u sobi, a ponekad i u krevetu, s roditeljima. Majka je otvoreno iska- zivala ljubav prema suprugu, nije sakrivala nago tijelo ni donje rublje. Dječak je zadržavao u tajnosti odjevne predmete majfce i vadio ih kada bi ona odlazila. Miris majči- nog rublja ulijevao mu je sigumost i zadovoljstvo. U počet- ku je oblačio spavaćicu, zatim donje rublje: gaćice, kom- bine, grudnjak. Kasnije je oblačio haljine, čarape i napo- sljetku se počeo i dotjerivati i mazati kao žene. Završio je uspješno srednju i višu školu. Pokušavao se približiti drugom spolu kao i »drugi«, ali mu ništa nije polazilo za rukom, sve mu je djelovalo kao vlastita prisila. Najviše je zadovoljstva nalazio u predstavama koje je sam za sebe priređivao: to su za nj bili trenuci pravog sladostrašća i nenadoknadivog zadovoljstva, to su bile predstave u kojima je istinski živio. Prije i poslije se svađao, omalova- žavao ili izbjegavao susrete s ljudima. Predstave je »pri- ređivao« kada je bio sam kod kuće ali bi i tada zaključavao sobu, spuštao zavjesu. U sobi je imao jako osvjetljenje i veliko ogledalo. Skidao bi se najprije gol, a zatim polagano oblačio donje žensko rublje (majčino), zatim čarape, dizao bi se i u hodu lagano ogledao, i tako je oblačio haljinu i cipele s visokom petom, dotjerivao svoju dugu kosu. Tada bi se opet polagano svlačio do grudnjaka, gaćica i dugih ženskih čarapa i tada bi započinjao onanirati. Ona- niju je ponavljao više puta đo iscrpljenja. Ponekad je ovaj svoj dugotrajan obred ponavljao i više puta u tjednu. Sve je zavisilo o tome koliko se osjećao povrijeđen, ponižen ili usamljen u toku tjedna. Otac i majka su vodili svoj život i optuživali se radi nevjerstva, da bi se mirili u krevetu ne skrivajući svoja zadovoljstva i potrebe. Sestra se vrlo mlada udala. Pacijent je ostajao kao i ranije sam i pre- davao se užicima u ženskom rublju. Jedina veza s maj-

157

kom, kako je pacijent iznio-, bila je preko njenog prljavog donjeg n ib lja koje je koristio u svojim predstavama. Otac se rugao sinu zbog »ženskosti i mekoče«, a pacijent ga je zauzvrat izbjegavao. U kući je pacijent najčešće oblačio žensku kućnu haljinu.

U mnogobrojnim radovima, koji sada pripadaju pro- šlosti, nalazimo tvrdnje da transvestiti nisu bili podvr- gnuti ranom zavođenju nego da se radi o interseksual- nim osobama. Novija istraživanja, u kojima se s jednakom pažnjom izučavaju i djeca i roditelji ili štoviše cijeli porodični krug iz kojeg su uporedo uzimani u psihoterapiju i »označeni« i »neoznačeni« članovi, najupečat- ljivije pokazuju da se radilo o roditeljskom ranom zavo- đenju i na osnovi toga izvode zaključke da su izvori transvestizma u roditeljskoj ili šire rečeno obiteljskoj patologiji.

U pokušaju da se iz više razvojnih sudbina transvestita izvuku neka približno zajednička obilježja razvoja, možemo spomenuti slučajeve gdje je majka poklanjala izuzetnu ljubav i pažnju sinu kada ga je oblačila u žen- sku odjeću ili dotjerivala kao djevojčicu. Ui, slučajeve kada su muško dijete oblačili kao djevojčicu sve do po- laska u školu i kada je kao takvo polučivalo sve pohvale i divljenje okoline. Ili, neke slučajeve kada majke očito svu pažnju daju djevojčicama a ništa dječaku; iz terapija majki transvestita saznaje se da su neke mrzile mu- škarce. Nisu rijetki slučajevi kada je oboje roditelja že- ljelo žensko dijete a dobili su muško i otuda sva njihova nastojanja da imaju djevojčici sličnog dječaka.

2enski transvestizam ili oblačenje i dotjerivanje u dje- čačkom ili muškom obličju i odjeći koja nije prilagođe- na ženskoj pojavi nije u tolikoj mjeri prisutan ni tako jasan kao muški transvestizam, ali ovdje je potrebno opet spomenuti i sociološke sastavnice u kojima se žene mogu lakše i manje upečatljivo izraziti, bar u današnje vrijeme, a da ne dođu pod zazor okoline.

158

Što se tiče uzroka i porijekla ženskih transvestističkih neurotskih osobina, kao i inače kad je u pitanju ženska psihopatija, nije lako naći i dati odgovore. Zavist zbog penisa ili kasnije naslijeđena zavist prema dječaciima može da igra odlučujuću ulogu. Međutim, ni to nije dovoljno kao obrazloženje. Zavist u odnosu na dječake je tako sveprisutna i česta da ona ni u približnosti nije u razmjeru pojavljivanja ženskog transvestizma, koji je, prema dosadašnjim istraživanjima, rijedak. U traganju za uzrocima opet se obraćamo roditeljima i odmah postaje jasno da roditeljske značajke i postupci igraju vrlo važnu ulogu. Majčinka nerazriješena psihopatska situacija može biti odlučna za oblikovanje ženskog transvestizma. Majka u svojoj kćeri ostvaruje svoje predsvje- sne želje videći je da se oblači i ponaša kao dječak. Isto se može dogoditi zbog očeve mržnje ili odbijanja žena ili opet njegove želje da ima sina koji bi predstavljao otje- lovljenje njegove identifikacije.

Očitovanje transvestističkih neurotskih osobina i u muškaraca i u žena u mnogo čemu je još uvijek zagonetka. Neki su pokušali da nađu objašnjenje u latentnim homoseksualnim sklonostima i za muškarce i za že- ne. Norman Cameron vrlo odlučno upozorava: sve dok ne budemo u mogućnosti da isto pripišemo i neurozama i psihozama, nećemo moei objasniti uzrok ove spolne izopačenosti.

Homoseksualne neurotske osobine

15

Možda je ovaj naslov nov i u literaturi neuobičajen, ali upotrijebio sam ga da bih opise sveo na uže područje s obzirom na izvor i načine očitovanja homoseksualnih osobina. U najširem obliku homoseksualnost možemo definirati kao seksualni odnos između osoba istog spola. Irving Bieber u svojoj iscrpnoj studiji o homoseksualnosti ističe da je homoseksualnost prilagodba koju obilježava seksualno ponašanje pripadnika istog spola. Kako sam kaže, definicija se čini otvorenom i jasnom, ali netko može upitati: »Što uključuje takvo seksuahio ponašanje?« Ako jedan čovjek stavi ruke oko drugog kao izraz topline i naklonosti, ako se dvije žene pozdravljaju ljubeći jedna drugu, jesu li to izrazi seksualnosti? Bie- ber naglašava da najveći broj psihijatara neće ovakvo ponašanje označiti kao seksualno sve dok se erotsko zanimanje i uzbuđenje ne pokažu kao motivacijski poticaji. Ovo možemo odmah dopuniti mišljenjem da je veoma teško ustanoviti motive, napose kada sudionicima u ta- kvom ponašanju nedostaje svijest o erotskim osjećaji- ma.

Odmah možemo postaviti daljnje pitanje: »Da li u homoseksualno ponašanje uvrstiti i masturbaciju dječaka adolescentne i preadolescentne dobi u skupini?« Odgovor je među stručnjacima psihijatrima nepođijeljen: pona- šanje u ovakvim prilikama je otvoreno seksualno i u nj

208

su uključeni samo muškarci, ali ovo je iskustvo onani- stičko, ono se događa između skupine muškaraca a ne između dvojice. Zanimljivo je primijetiti da, što se tiče kliničkog iskustva, u razvoju pravih homoseksualaca veoma rijetko nailazimo na iskustvo iz zajedničkih onanija u skupinama. Naprotiv, iz kliničkog iskustva je uočlji- vo da je onanija dječaka u skupinama više svojstvena dječacima snažnih poriva i kasnije snažnih vatrenih sudionika u heteroseksualnim odnosima.

No, bez obzira na razlike u pristupima dijagnostičkim kriterijima homoseksualnosti, jednoglasnost se ipak po- stiže u ocjeni da su homoseksualci svi oni koji su uklju- čeni u seksualne erotske odnose s osobama isključivo istog spola.

Ovdje ne smijemo mimoići još jednu nerijetko prisut- nu skupinu ljudi, a to su oženjeni muškarci koji se povremeno uključuju u homoseksualno ponašanje. Isto tako nije zanemariva ni skupina onih koji se odaju homoseksualnim ponašanjima kada su odvojeni od suprotnog spola, ili skupina koja se odaje homoseksualnoj prosti- tuciji isključivo radi materijalnih dobitaka. Jesu Ii ovi ljudi istinski homoseksualci? pita se Irving Bieber. Ako nisu, što su onda oni?

Suočeni s ovakvim i sličnim pitanjima, znanstveniei su pokušali dati različite odgovore. Zanimljiv je odgovor nama svima dobro poznatog Kinseyja i njegovih suradnika. On je pokušao riješiti ovaj teorijski i metođološki problem procjenjujući ga radije prema obimu homoseksualne aktivnosti negoli prema isključivoj oznaci da je netko homoseksualac. Ovakvo mišljenje je veoma blizu psihoanalitičkom i posebno metapsihološkom shvaćanju, na koje se u raspravama izričito oslanjamo. Skupina znanstvenika s Kinseyjem sastavila je skalu od sedam pitanja, koja bi trebala odrediti heteroseksualnu i homoseksualnu ravnotežu. Oni koji odgovore s »nula« nemaju ni homoseksualnog iskustva ni homoseksualnih osobina.

209

Oni koji odgovore sa tri imaju u jednakom stupnju osobine hetero- i homoseksualnosti. Oni koji odgovore sa šest isključivo su homoseksualci.U veži s dijagnostičkom ocjenom ove pojave I. Marmor’, inače autor cijenjene studije »Seksuaina inverzija«, ka- že: »Kliničkim slučajem hoinoseksualnosti smatramo nekoga tko je motiviran da u odrasloj dobi đefinitivno daje prednost erotskoj naklonosti prema osobama istog spola i tko se obično (ali to nije i neophodno) uključuje u otvorene seksualne odnose s njima. . . Ova definicija isključuje obrasce homosekSualnog ponašanja koje nije motivirEino posebnim i prvenstvenim željama poput slu- čajne homoseksualnosti adolescenata ili situacijske homoseksualnosti mornara, zatvorenika i slično. Većina članova ovakvih skupina koji se okrenu ili vrate heteroseksualnosti čim se za to ukaže prilika nisu psihodina- mički određeni homoseksualci...« Prema ovom konstruktu, napominje Bieber, svjesno davanje prednosti homoseksualnim željama isključiv je zahtjev u klasifikaci- ji seksualnosti. Ali, on ne uzima u obzir odlučujući čini- lac da odrasla osoba koja učestalo ponavlja homoseksu-, alne odnose može erotski odgovarati u heteroseksualnom odnosu premda je svijest o tome potisnuta. Ponavljanje iskustava ustanovljuje homoseksualni obrazac ponaša- nja bez obžira na to da li se on percipira kao prvenstven i primaran. Odrasla osoba koja je uključeria u učestalo poriavljanje homoseksualnog ponašanja mora se zato oz- načiti kao homoseksualria osoba. Oni koji su uključerii i u heteroseksualna ponašanja označeni su kao biseksual- ci. Orii mogu biti dominantno homoseksualci ili opet dominantno heteroseksualci. Posljednji, opet, imaju težnju pod izvjesnim uvjetima da še rascijepe u homoseksualnom smjeru: to Znači da oni imaju mogućnost za homoseksualno uzbuđenje i ponašanje. Ova spremnost ža iz- mjenu razlikuje Ijude. Jedni su uključeni povremeno, ne- redovno ili, štoviše, rijetko u homoseksualne susrete, što nije slučaj s isključivim homoseksualcima.

210

fzbor partnera istog spola ne može se nazvati, kako to neki pokušavaju, jednostavno infantilnim parcijalnim nagonom. No ipak, u djece je spol partnera daleko manje važan nego u odraslih i u razdoblju latencije i u adolescenciji, u postojećim društvenim uvjetima, izvjestan stupanj manje ili više otvorene homoseksualnosti skoro redovno dolazi do izraza.

U početku, svatko je u stanju da neprimjetno razvije seksualna osjećanja koja ne razlikujemo i traganje za objektom nije ograničeno na spol objekta kako se to obi- čno pretpostavlja. Činjenica je da se u normalnih osoba izbor objekta kasnije obično ograničava na suprotan spol, i to otvara poseban problem. Ovaj problem, kako ističu psihoanalitičari, predstavlja manje teškoća za dječaka naprosto zbog toga što je majka njegov prvi ljubavni objekt, a to je osoba suprotnog spola. Razvoj djevojčice u pravcu normalnog izbora objekta je složeniji, opet iz jednostavnog razloga što je prvi objekt djevojčice ho- moseksualan.

Nitko ne može osporiti tvrdnju da izvjesna količina seksualnih osjećaja prema vlastitom spolu ostaje u svakom čovjeku kao izvoma sloboda izbora. Ova sloboda, prema Ottu Fenichelu, može se pripisati biološkoj »biseksualnosti« čovjeka. No, kako znamo, ovaj pojam nema sasvim određeno značenje. Činjenica da je ženski hormon nađen kod muškaraca a muški kod žena u izvjesnom je smislu u vezi ali nije identična sa činjenicom da svaki zametak posjeduje i Wolfov i Milerov duktus ili da oba spola imaju iste brojne rudimentame organe, tj. organe koje ima i suprotan spol kao i neke značajke suprotnog spola. Ove činjenice, dalje iznosi Fenichel, mo- žda su u vezi, ali svakako nisu identične, sa činjenicama da na osnovi citoloških teorija svaka pojedinačna stanica sadrži materijal ženske i lokomotorne muške sastavnice i tada Seksualnost ima relativan značaj. Tako ista stanica može biti feminina ako se odnosi prema više masku- linoj stanici i maskulina u odnosu prema više femininoj.

211

Isto tako koncept biseksualnosti nije jasan ni u psiho- loškim pojmovima. U vezi s time Fenichel smatra da treba razlikovati tri vida koji se veoma često zamjenjuju jedan s drugim; treba ih razlikovati ovisno o tome.

— izabire li osoba objekt istog ili suprotnog spola,— je li spolni cilj osobe aktivno upoznavanje dijela

vlastitog tijela u tijelu svojeg objekta ili ima želju da ne- što upozna u svojem objektu,

— ima li osoba uopće aktivan ili više pasivan stav prema životu.

Ova tri vida »maskulinosti« odnosno »femininosti« katkad koincidiraju u istoj jedinki, dok su u drugim slučajevima nezavisni jedan o drugom, tako da su vrlo aktivni muški homoseksualci i veoma pasivni ženski.

Ovdje je potrebno upozoriti da u stvari ono što se naziva maskulino ili feminino zavisi više o kultumim i so- cijalnim činiocima nego o biološkim. Bitno je naglasiti da se poticaji s aktivnim ciljem, isto tako kao i oni s pasivnim, javljaju u oba spola.

Na osnovi svega ovoga problem homoseksualnosti mo- žemo svesti na jedno pitanje: budući da homoseksualac kao i svako drugo živo biće, kako to ističe Fenichel, izvomo ima mogućnost da izabere objekte bilo kojeg spola, što ograničava ovu mogućnost na objekte vlastitog spola? Trebalo bi prije svega razmotriti ulogu koju igraju fizički konstitutivni činioci. Pod pritiskom izvjesnih sukoba neke jeđinke više upošljavaju jednu vrstu mehanizama nego dmgu. Između odrednica ovakve spremnosti hormonalni činioci su odlučujući. Priroda ovih čini- laca može biti općenitija ako se objasne psihogeni uzroci koji su zakočili heteroseksualni objektni izbor. Da bismo ovo više pojasnili, upozoravamo na izvjesne situacije gdje nema žena: muškarci u zatvorima, članovi po- sade na brodovima, vojnici izolirani u kasamama, ostaju potpimo normalni iako u takvim prilikama ponekad održavaju homoseksualne odnose.

212

Ovo se naziva uzgrednom, slučajnom homoseksualnoš- ću i upućuje na latentnu mogućnost u ćovjeku da u nepo- godnoj prilici odabere i ovu vrstu objektnoga homoseksualnog izbora. Zaključak je veoma jednostavan: ovi ljudi daju daleko veću prednost ženi kao spolnom partne- m, međutim ako one nedostaju oni se okreću objektu istog spola kao dmgoj vrsti izbora. Ovakvi slučajevi po- vremene homoseksualnosti prisutni su i kod žena u raznim oblicima, ali ih okolina prihvaća s manje negodo- vanja.

Ovdje je zanimljivo upozoriti na još jednu mogućnost koja potkrepljuje prije navedene tvrdnje: ako se homoseksualci nađu u isključivo heteroseksualnoj okolini, oni se mogu isto tako okrenuti osobama suprotnog spola, što nas navodi na tvrdnju da u homoseksualaca mora postojati neki dmgi snažan razlog koji će istisnuti mogućnost prvotnog izbora. U ovom slučaju psihoanalitičari upozoravaju na moguće traganje za dmgim razlogom koje će otkriti veoma impresivne činioce.

U slučaju homoseksualnih neurotskih poremećaja odbijanje osoba suprotnog spola, bilo žena ili muškaraca, odnosi se sasvim određeno samo na odbijanje u pođru- čju spolnih odnosa, na podmčje genitalnog snošaja. Za- nimljivo je primijetiti da postoje veoma snažna i dubo- ka prijateljstva između homoseksualaca različitih spolova: između Žena i muškaraca, kao i između homoseksualaca i ljudi s heteroseksualnim sklonostima. Ali, što je osobito zanimljivo, u nekih — a to je većina koja se su- sreće u ordinaciji — i pomisao na genitalne odnose sa suprotnim spolom rađa nesnosan osjećaj tjeskobe i odbijanja.

Otto Fenichel primjećuje da, koliko god bila važna razlika u genitalnim organima jedinke i koliko god njezin odnos prema jednakim ljudskim bićima bio od- ređen spolom dmgih, takva je jedinka pod snažnim utjecajem kastracijskog kompleksa. Iskustva koja su stje- cana u psihoanalitičkim i psihoanalitički orijentiranim

213

terapijama upućuju na istinitost ove Fenichelove i uopće psihoanalitičke tvrdnje: homoseksualci u psihoanaliti- čkim analizama gotovo redovito pokazuju da ih plaše ženski spolni organi. Za homoseksualce je kranje zaplašu- jući prizor osoba bez penisa u punoj golotinji, i oni izbjegavaju takav susret, tu mogućnost viđenja, odbacuju- ći svaki spolni oblik odnosa s takvim partnerom.

Čovjek s homoseksualnim neurotskim težnjama, isti- če Freud, tako je snažno određen postojanjem penisa da odbija da čini bilo što u slučaju spolnog odnosa ako u njegova partnera nema penisa. Freud u svojirn teorijama pretpostavlja da svatko u procesu psihoseksualnog razvoja prolazi u djetinjstvu kroz homoerotsku fazu, i ako izostane razrješenje edipskog sukoba ostaje i preferira- nje homoseksualnih erotskih težnji. Iz ove tvrdnje za- ključujemo da Freud smatra homoseksualnost zaosta- tkom u psihoseksualnom razvoju. Ako ne postoji zaosta- tak, Freud upućuje* na postojanje znakova ranije faze što se inače naziva latentnom homoseksualnošću. Ova latentna homoseksualnost transformirana je procesom sublimacije u snažnu emotivnu naklonjenost prema osobama vlastitog spola ili u pasivne težnje kod muškaraca i agresivne težnje kod žena.

Nešto drugačije shvaćanje zastupa već prije spomenuti Bieber. On odbija teoriju psihičke biseksualnosti i zastupa shvaćanje da je heteroseksualnost biološki normalno ljudsko stanje. Za njega je uzrok homoseksualnosti u patološkom stanju obitelji koje dijete doživi u svojoj najranijoj razvojnoj dobi. Iz bolesnih odnosa u obitelji izrasta homoseksualno neurotsko ponašanje. Za muškar- ce su iskustva koja rezultiraju homoseksualnošću primamo u sferi odnosa s roditeljima i njihovim ponaša- njem: s veoma prisno vezanom i krajnje intimnom majkom i pasivnim, neprijateljskim, udaljenim, odvojenim ili odsutnim ocem.

Uzroci homoseksualnosti ostaju za mnoge zagonetka i područje kontroverznosti. Mnogi od nzroka ostaju nepo-

214

znati u odnosu prema uzrocima heteroseksualnog pona- šanja, osim ako netko zastiipa Darwin6vu teoriju biolo- ški programirane predispozicije koju traži preživljava- nje vrsta.

U 19. stoljeću teorije naginju ili se potpuno opredje- ljuju za genetsko obrazloženje homoseksuailnih neurotskih poremećaja. Negdje pri zaokretu stoljeća Richard von Kraft-Ebirig pretpostavlja da se u možgu nalaze sre- dišta za mušku i žensku spolnost. Prevlast jednog od ovih središta uvjetuje i spolrio usmjerenje. Na ovakva shvaćanja velik je utjecaj imala embriologija, koja je otkrivala i upućivala da 'se na razlieitim stupnjevima razvoja pojavljuju isti organi kod muškog i ženskog fetusa i zavisno o pravcu razvoja prema muškom ili ženskom spolu razvijaju se i odgovarajući organi, dok drugi za- ostaju i kod odrašlih su osoba tek naznačeni. Na osnovi ove spoznaje vjerojatno je i Freud u svojim ranim radovima došao do koncepta osnovne biseksualriosti. Ovo je, prema Freudu, temeljno starije Ijudi bez obzira na njihov psihošeksualni razvoj. Ova teorija »temeljne biseksualnosti« isprepleće se s razvojriom teorijom koja obuhvaća utjecaje postnatalne socijalizacije; i to veoma zomo, interakciju odnosa i ponašanja s oba roditelja u prvih pet do šest godina života. Ovi utjecaji određuju premoć heterOseksualnosti odnosno homoseksualnosti. Rasprava o općim nazorima i pojavnostima homoseksu- alnOsti nikako rie okončava s ovim napomenama. Posto- je brojne teorije i različiti pristupi pojavi homosekšual- nosti, o čemu ćemo saznati u okviru tema o muškoj, žen- skoj ili latentnoj homoseksualnošti.

(1) MUŠKA MEUROTSKA HOMOSERSUALNOST

Muško homoseksualno ponašanje javlja se u gotovo svim društvima i civilizacijama. Prema dosadašnjim spoznajama, ne bismo pogriješili ako bismo rekli đa se javlja u beziznimno svim društvima. Premda se homoseksualnost javlja u oba spola, muška je homoseksualnost

215

privlačila neusporedivo više pažnje nego ženska, što i danas čini, jednako kod teologa kao i svjetovnih djela- tnika u rasponu od pravnika i povjesničara do liječnika, psihologa i sociologa. Premda je veoma teško govoriti u statističkim pojmovima o postojanju i prevladavanju homoseksualnosti u pojedinim društvima i razdobljima, ipak se može s manje-više sigumim pokazateijima ukazati na veću ili manju prisutnost homoseksualnih osoba u pojedinim društvima i razdobljima. Incidencija i pre- valencija homoseksualnosti u našim krajevima nije poznata, ali i o njoj se prema nekim posređnim pokazatelji- ma može govoriti i donositi zaključci.

Zahvaljujuči istraživanjima Kinseyja i suradnika, sa- znali smo mnogo o seksualnom ponašanju stanovništva u Sjedinjenim Američkim Državama. Tako saznajemo da je najmanje 37% muške populacije imalo homoseksualne odnose između puberteta i starije dobi. Odnosi su okončavali dijelom sa a dijelom bez orgastičke kulminaci- je. U preadolescentnoj dobi ovaj je postotak daleko veći pa doseže i do 48%, a daleko je veći akouključimo i po- našanje gdje nije bilo genitalne aktivnosti. U vojsci je ustanovljeno da se postotak homoseksualaca kreće iz- među 1 i 5. U drugom svjetskom ratu, prema njihovim procjenama, deset milijuna ljudi bilo je uključeno u homoseksualne aktivnosti. To se bili Ijudi uglavnom iz- među 18 i 45 godina života, no bilo je i starijih. Homo- seksualnost je različito proširena među ljudima različi- tih društvenih slojeva i zanimanja. Dobiva se dojam da je najveća zastupljenost homoseksualaca među zanima- njima kao što su glumci, plesači, brijači, ali homoseksualno ponašanje nije isključivo vezano ni uz jedno posebno zanimanje niti je ikoje zanimanje pošteđeno homoseksualnog ponašanja.

Charles Alfred Kinsey je osoba koja zaslužuje pažnju kao znanstvenik i kao istražitelj koji je zadužio i sociolo- giju i psihologiju podacima i tumačenjima iz područja seksualnog muškog i ženskog ponašanja. 1948. godine objelodanio je knjigu »Seksualno ponašanje muškara-

216

ca«, izvještaj temeljen na tumačenju brojnih podataka i statistički obrađenih uzoraka. Pet godina kasnije, 1953, on objavljuje drugu knjigu, »Seksualno ponašanje že- na«. Njegovi radovi su ga doveli u žarište zanimanja svjetske javnosti.

Kinseyjevi radovi zasnivaju se na statističkoj obradi podataka dobivenih iz neposrednog ispitivanja. On i njegovi suradnici vodili su pojedinačne razgovore i pri- kupljali su pismene podatke o seksualnim kalendarima, intimnim dnevnicima, privatnoj prepisci. Usto, oni su imali uvid u velike zbirke fotografija, slika, crteža i raznih drugih dokumenata. Iznos takvih podataka bio je obilan, a broj pojedinačnih razgovora u njegovu Institu- tu 1959. godine dosegao je 18.000, s osobama bijele rase koje su pripadale svim područjima SAD-a. Prvi Kin- seyjev izvještaj, »Seksualno ponašanje muškaraca« zasnivao se na biografskim podacima sređenih dosijea 5300 muških osoba bijele rase. Drugi izvještaj, »Seksualno po- našanje žena«, na biografskim podacima 5940 osoba, žena bijele rase. U ovoj knjizi se uzimaju podaci i tumačenja iz Kinseyjevih istraživanja kao potkrepa iznesenim teorijama. Osobama koje su bile u uzorku istraživanja posta- vljeno je 500 pitanja; ona su se odnosila na sve nijansei đetalje seksualnog ponašanja. Naročito su zanimljivi podaci o homoseksualnosti koji ruše dotadašnju predodžbu o seksualnim ponašanjima muškaraca i žena. Zanimljivo je i nevjerojatno dajeKinsey još uvijek povod spora iz- među teologije i seksologije, između katoličke crkve i znanstvenih krugova.

Istraživanja koja su provedena u Evropi i njihovi re- zultati bitno ne odstupaju od onih u SAD.

Irving Bieber u svojem opisu značajki neurotskih homoseksualnih osoba napominje da se one međusobno razlikuju kao i osobe s heteroseksualnim naklonostima. Međutim, zajednička je odlika homoseksualaca naklo- nost prema istom spolu i nemogućnost da oblikuju i za- drže orgastički efikasno i romantično heteroseksualno prijateljstvo odnosno genitalne odnose.

217

U skupini homoseksualaca postoje dvije grane koje se razlikuju u svojem ponašanju: prvu predstavljaju homoseksualci s isključivim i dominantnim naglaskom na svojoj homoseksualnosti, dok drugu granu sačinjavaju ljudi koji svoju homoseksualnost ispoljavaju u blažim oblicima i ne tako nametljivo. Prvu granu homoseksualaca sa- činjavaju ljudi koji su svjesni svojega homoseksualnog identiteta, prema njemu su oblikovali i način života i svoje društvene veze i odnose, oni imaju i pažljivo oda- bran krug heteroseksualnih poznanstava. Naravno, ovdje su uključeni i članovi njihovih obitelji. Zanjih su značaj- ne najviše einotivne i socijalne veze s homoseksualcima. Druga skupina živi pomiješana sa svijetom heteroseksualnih osoba ne inzistirajuci na svojoj izđvojenosti i poseb- nošti. Iz ovog kruga še regrutira i najveći broj onih koji bi željeli pokušati liječenje. Većinom su oženjeni, imaju djecu i nastoje se prilagoditi svijetu heteroseksualnih odnosa i ponašanja, a u svakodnevnom životu teško ih prepoznajemo kao homoseksualce.

Mnogi se iz prvog ogranka skupine homosekšualaca ne podudaraju s populamim stereotipom homoseksu- hlca: nježni, ženskasti mekušac. Međutimi,, oni se među- sobno, prema široko rasprostranjenom mišljenju, dobro raspoznaju i mogu dobro uočiti i razlikovati jedan drugoga. Oni se mogu uključiti u poseban sustav signaliza- cije po kojem se raspoznaju, traže i najčešće se ne mogu mimoići. U psihoterapijskoj praksi ova se tvrdnja obisti- njuje, jer se dobiva dojam da se veoma lako pronalaze i još lakše stupaju u erotske odnose. Iz nama razumljivih razloga i danas je vrlo malo homoseksualaca koji daju okoliini na znanje svoju opredijeljenost. Većina, napro- tiy, s velikom opreznošću drži u tajnosti svoje stanje.

Svijet hom oseksualaca

Nedavno sam u jednom našem tjedniku čitao o glavnim sastajalištima homoseksualaca u Jugoslaviji i o nekim

218

značajkama njihova javnog života. Prisjetio sam se aneg- dote u vezi s otpuštanjem Oscara Wildea iz ridinške tamnice, gdje je proveo tri godine zbog homoseksualnosti. Kada je hapuštao tamnicu prisutnima je rekao da će homoseksualci na kraju ipak pobijetiti. Prisjetili su se ove izjave i britanski novinari kada su odbačeni rigorozni ža- koni protiv homoseksualaca i kada im j e dopušteno nje- gOvanje njihova erotskog opredjeljenja. Iako to nije no- vina, današ mOžemo s punim pravom govoriti o svijetu hOmoseksualaca i o njima kao o skupini koja je sve pri- sutnija i utjecajnija u javnom životu nekih sredina. So- ciologija također upozOrava na posebne manjine i subkulture u društvu. One svojim manifestacijama daju šve više do znanja širokoj društvenoj zajednici đa žele svoj jasan udio u društvehim kretahjima, Jedna od ovakvih skupina u posljeđnje vrijeme u zapadnom svijetu postaje sve glasnija i agresivnija, a to su homoseksUalci. Međutim, u škorašnjem pokretu homoseksualaca i us- trojstvU njihova svijeta postoje veoma jasne ražlike i ovdje nema jednakošti osim u početnom opredjeljenju, kasnije se sve mijenja. Homoseksualci teže okupljariju u velikim gradovima, oni u njima nastoje oblikovati nešto što samo po sebi znači novu subkulturu unutar širokog društva. Postoje vidljiva i tajna područja živo- ta ove subkulture u društvu. Izgleda da je i kod nas ona ojačala i javno se očituje, što se dijelom ogleda i u njihovim javnim sastajalištima i drugim pothvatima. Mo- žemo biti sigumi da se neće zaustaviti samo na erotskim iživljavanjima. Iz socioloških zakonitosti znamo da skupina i pokret traže svoju afirmaciju i udio u životu u raznim pravcima i ne zaustavljaju se samo kod počet- nih ciljeva: erotske potrebe, u ovom slučaju, za čovje- kom isto spola.

Homoseksualno društvo se račva i veoma jasno odjelju- je prema mateiijalnom i društvenom ugledu. Mala skupina homoseksualaca određena svojim bogatstvom, ug- ledom i utjecajem pa i vlašću zazire od širokih »homo-

219

seksualnih masa« i njihovih sastajališta, ali dobro zna za njih, vodi brigu o njima i na izvjestan način to za elitu predstavlja izvor svježih kadrova. Ali isto tako svatko od njih, ako se nađe u otvorenom svijetu, želi da se pri- druži i grupama iz »prostijeg svijeta«, a i grupe također vrlo rado prihvaćaju i pomažu svakog novog člana. Ho- moseksualne elitne skupine najčešće se ponašaju u smislu pravih najselektivnijih socijalnih skupina i djeluju klikaški. Povezuju se u organizacije, a neki od njih otvoreno traže priznanje i izražavaju svoju odanost homoseksualnosti. Zanimljivo je da oni nastoje da u svim pravcima izmijene i poboljšaju sliku o homoseksualcima i stavljaju se u zaštitu ugroženih ili protjerivanih homoseksualaca. Oni jedino ništa ne čine da bi pomogli da se ovakve spolne naklonosti liječe i da se pomogne njihovim sljeđbenicima da se izvuku. Ali svim moguđnostima stavljaju se na raspolaganje svakom protjerivanom ili kažnjavanom homoseksualcu. Vatreno se bore da svaki od njih postigne osjećaj osobnog ponosa na identitet homoseksualca bez strahovanja od kazni i diskrimina- cije.

Ne znamo koliko je to uputno podržavati, a najmanje koliko je pametno pomagati i osnaživati đa homoseksualci međusobno stvaraju isključiva erotska prijateljstva i rodbinske veze i da se u svim pravcima udružuju — od »braka« do političkih stranki. Koliko će to njima po- moći da nađu ispunjenje svojih želja u stvaranju isključi- vo svojeg svijeta, u ostvarenju socijalnih, emotivnih, ro- mantičnih i spolnih potreba? Vrhunac ostvarenja homoseksualnih nađa je oživotvorenje želje da žive sa svojim partnerom isto tako slobođno i bez zaziranja okoline kao što to čine heteroseksualni parovi. Tu i tamo čujemo i pročitamo u glasilima da su stvoreni homoseksualni bra- kovi i svi to doživljavamo s nejasnim emocijama, a naj- blaži je komentar s blagim humorom i demokratskim prihvaćanjem da svatko radi što voli. Ne znamo je li to đovoljno, ali je učestalost slaba i zahtjevi još malobroj-

220

ni pa ih možemo popratiti hiunorom. Međutim, nasuprot ovih dvojbi postoji i psihoterapijsko iskustvo, koje upu- ćuje na to da su zahtjevi homoseksualaca jedno a životna stvarnost drugo. Naime, kao što to obično biva u ranoj mladosti, tako se događa i s homoseksualcima. Oni za- padaju u sneižnu i strasnu ljubav, spremni su na sve pa i ono krajnje — vječnu vezu i »brak«, ali ubrzo iza ove bu- re emocija dolazi slom, rastaju se i sve pada u zaborav. Sjećam se jednog mladog čovjeka, izvanrednog stručnja- ka, i njegove homoseksualne ljubavi i odluke da zajedno žive i da to obznane. Putovali su zajedno, poslije odluke, i na nešto što je trebalo predstavljati bračno putovanje. Sve je bilo puno strasti, zakletvi, odricanja i na kraju je došlo do prekida, do »rastave«. Pacijent, homoseksualac, nije došao da se liječi od svojih neurotskih homoseksualnih osobina nego zbog teškoga depresivnog stanja koje je uslijedilo poslije »rastave«. Prema izvještajima Biebe- ra a i drugih stručnjaka, ovakve romance imaju svoj ste- reotipan tok, tako da se nalazi iz našeg iskustva u cjelini slažu s opisima drugih istraživača. Strasni početak homoseksualne veze nastavlja se epizodama nemira i bumih raspri, zatim blijedi, nestaje u dosadi i nezadovoljstvima još prije kraja. Sa zrelijom dobi oni još veoma dugo nakon što su napušteni u sebi pothranjuju nadu da će naći sretnu i zadovoljavajuću homoseksualnu ljubav. Ako ko- jim slučajem homoseksualac nastavi da živi u »paru«, on nauči da očekuje manje negoli blaženstvo radosti, manje čak i od umjerenog zadovoljstva. Malobrojne ovakve veze koje se održe prožete su značajkama oštrih sukoba ili odsustvom spolne aktivnosti, tako da se spolna zadovoljstva traže izvan para. Ovakve spolne aktivnosti izvan »para« slučajne su i emocionalno površne i mogu se odr- žavati i s nepoznatim osobama. Ovi izleti u spolnu aktivnost izvan para obilježavaju sudionike koji međusobno ignoriraju svoje identitete.

Prema Bieberu, homoseksualac koji nema nikakvu vezu živi kao samotan lovac tražeći seksualno zadovoljstvo

221

bilo gdje; krcmična frustracija romantičnih žudnja tjera ga u nemime pomake u ponašanju, što je zajednička zna- eajka većine homoseksualaca. Oni izražavaju u frenetič- noj potrazi uzbuđenje i zadovoljstvo koje je sažeto, kako kaže Bieber, u frazi »the gay life«. Prema općem slaganju stručnjaka, homoseksualci provedu daleko više vremena i utroše mnogo više energije nego heteroseksualci traga- jući za spolnim užicima. Sjećam se mladića koji je satima, gladan, tražio homoseksualnog partnera, vratio se kući i zadovoljavao se analno pivskom bocom; došlo je do teških oštećenja analnog otvora i perianalne regije, zbog čega je doveden u kimršku ambulantu a odatle ga je rodbina prema uputi kirurga dovela do psihijatra. Ne- rijetko oni izbezumljeni poput učesnika u životinjskim »kucaljkama« Iutaju ulicama, sastajalištima Ijudi, kolo- dvorima i lukama da bi našli nekoga za spolno zadovoljenje. Poznato je u kakve sve nevolje mogu biti uvučeni ovakvi neurotični homoseksualci samo da bi našli traže- no zadovoljenje. Ucjene, uvlačenje u pljačke, tuče i ob- račune, dobivanje raznih zaraznih bolesti samo je mali broj neprilika ljudi homoseksualne orijentacije. Američ- ki istraživaČi pripisuju čak i porast veneričnih bolesti načinima homoseksualne aktivnosti.

Ništa manje nije zanimljiva ni pojava da homoseksualci susreću ljude s biseksualnim kvalitetama, kako to uv- jetno nazivamo, koji su dominantno heteroseksualci ali mogu povremeno ući u homoseksualne odnose. U ovpm slučaju njihova homoseksualnost može značiti prisilni izljev bijesa i nezadovoljstva. To se može dogoditi u razdobljima stresa, ili pod utjecajem alkohola, ili kada su muškarci daleko od kuće na odmoru ili službenom puto- vanju. Opet ćemo se poslužiti dobrim poznavaocem soci- ologije ponašanja homoseksualaca i zgoda u vezi s njima, Bieberom: u svijetu homoseksualaca ovakve ljude s biseksualnim kvalitetama nazivaju »kraljicama zahoda« zbog njihove tajnovitosti u homoseksualnim aktivnostima. Prilikom psihijatrijskog ispitivanja saznaje se da su

222

oni obično spolno neadekvatni u braku i da ne mogu održavati uspješne emocionalne odnose sa svojim žena- ma. U psihoterapijskoj praksi više smo susretali ljude ove vrste koji uopće nisu uspijevali sklopiti bračnu vezu. Sve je ostajalo kod planova i namjera i katkad je bilc potrebno vrlo malo da se uvuku u homoseksualne odnose. Samo snažna ovisnost o autoritetima i javnom mni- jenju ili nekom drugom opredjeljenju zadržavala ih je da se u potpunosti ne odaju homoseksualnim usmjere- njima.

Erotsko očitovanje m uške hom oseksualnosti

Jedna sastavnica u životu jedinki s naglašenim homoseksualnim osobinama je neusporedivo snažnija zaokuplje- nost spolnim životom nego što je to u heteroseksualnih osoba. Homoseksualne osobe započinju spolni život ranije, u njemu su mnogo aktivnije i češće ga provode u svim fazama razvoja — kako u preadolescentnoj i adolescentnoj dobi tako i u zrelim godinama.

Prema podacima koje navodi I. Bieber, a koji su dobiveni sustavnim proučavanjima muške homoseksualnosti, 35% ispitanika već je od svoje desete godine bilo svjesno da ih više zanimaju muške osobe nego ženski spdl. Svijest o svojoj spolnoj naklonosti prema muškarcima u 16. godini postoji već u 80% homoseksualnih osoba, a tek 10% postaju svjesni toga poslije 20. godine. Postoje i drugi podaci koji upućuju na vrstu i nastanak erotske veze s partnerom. Najčešća i najproširenija homoseksu- alna erotska očitovanja odvijaju se u obliku ljubljenja i igre jezikom, zatim milovanja i uzajamne masturbacije. Usta i anus kao spolni otvori obično postaju dio ob- rasca erotskog iživljavanja u homoseksualnom odnosu nakon stjecanja većeg i dužeg spolnog iskustva. Broj onih koji koriste ove otvore u skupini ispitivanih bio je relativno malen u najmlađoj dobi; u 16. godini ih je trećina, a postotak raste u starijoj dobi.

223

Za potpuniji opis erotske aktivnosti muških homoseksualaca navodimo da je felacija čest oblik iživljavanja. Jedinka na kojoj se vrši felacija označava se kao insertor, a partner koji obavlja felaciju naziva se inserti. In- sertor u ovom odnosu može da ostane relativno pasivan dok je inserti aktivan jer siše svojeg partnera. Međutim, insertor također može da bude aktivan i on, kako to kaže Bieber, simulira spolni odnos. U ovom slučaju partnero- va su usta izjednačena s vaginom. Analni oblik erotskog homoseksualnog iživljavanja pripisuje se pederastiji, so- domiji. U ovom slučaju insertor je aktivan, dok je inserti pasivan. Kao i u drugim vrstama spolnog i emotivnog iživljavanja, tako i mnogi homoseksualci imaju svoje navike i načine spolnih odnosa koje najčešće njeguju i pretpostavljaju drugima. Ali ovdje je ipak trajnija sljedeća značajka: homoseksualci u većini slučajeva u iživljava- nju mijenjaju tehnike općenja i načine učešća u spolnim odnosima. Oni uzimaju različite uloge u različito vrijeme s različitim osobama (I. Bieber).

Najpopulamiji izbor homoseksualnog partnera je maskulini tip muškarca kojeg ođlikuju veoma izražene crte muškosti. Najpoželjniji su oni koji predstavljaju simbol maskuliniteta. Najizrazitija je oznaka maskulinosti, prema shvaćanju homoseksualaca, velik penis, što se smatra i simbolom muškosti. Muškarce s velikim penisom veoma visoko vrednuju i cijene muške homoseksualne osobe. U ovom vrednovanju osobina muškosti nimalo ne zaostaje na ljestvici snažna i lijepa muška figura sa snažnim mišićavim tijelom. Prema većini stručnjaka u dosadašnjim istraživanjima, samo mali broj homoseksualnih muških osoba svjesno traži i želi da partner ima izražene ženske osobine i u skladu s tim i ponašanje.

Još manji broj homoseksualnih muških osoba traži za partnere transvestite. Oni su, kada obuku žensku odje- ću, već samim tim uvučeni u homoseksualnu mrežu i iz- loženi su mogućem saobraćanju s homoseksualcima.

224

Prethodno smo spominjali osobe s pedofilnim neurotskim crtama. Homoseksualci i među njima nalaze svoje partnere, odnosno obratno. Sve se to odvija unutar us- kog kruga ljudi i veoma je slabo razvijeno među osobama koje su isključivi homoseksualci. Prema dosadaš- njim saznanjima, pedofilija se javlja najčešće među osobama koje smatramo biseksualnima. U skupini bisek- sualnih osoba uglavnom nalazimo starije ljude koji su najčešće oženjeni i, Štoviše, imaju i djecu.

Usprkos njihovu otvorenom zanemarivanju i averziji prema heteroseksualnim odnosima, u kliničkoj praksi, a i u društvenom životu, može se jasno uočiti da homoseksualci mogu spolno i erotski odgovoriti na ženske izazove. U kliničkoj smo praksi susretali pacijente koji su isključivi homoseksualci ali koji su mogli imati odnose i sa ženama.

Zanimljiv je u tom smislu slučaj mladog obrazovanog čovjeka, porijeklom iz seoske sredine i patrijarhalne obitelji, koji je započeo s erotskim homoseksualnim životom veoma rano i nije imao nikakve želje za ženskim osobama. Naprotiv, mnoge ženske osobine ili načini ponašanja kod njega su izazivali odbijanje na svim razinama psihološkog doživljavanja. Jedino u čemu je uživao u spolnom životu bili su odnosi s muškarcima. Bio je uspješan u svom zva- nju, bio je dobro primljen u društvenom životu. Stekao je širok krug poznanika i prijatelja. Homoseksualne odnose nije održavao u mjestu gdje je živio niti je svojim ponašanjem dao naslutiti da se kod njega radi o bilo kojem obliku ođstupanja od standardnog spolnog života muškaraca. Roditelji su na njega vršili pritisak da se ože- ni, posebno se u tome isticala majka, koja je, kako pacijent ističe, željela da ima isto tako »lijepe, pametne i nao- čite unuke da se s njima ponosi kao što se ponosi sa sinom«. Pacijent je nastojao da zaobiđe razgovore o tom zahtjevu roditelja, nastojao je na razne načine da učini taj čin što manje važnim i što manje potrebnim u svojem životu i u životu roditelja. U međuvremenu se prepuštao »slatkom životu« u krugu veoma otmjenih i dobro biranih prijatelja. Sastajali su se u većim gradovima i mijenjali su mjesta užitaka. Veoma su često upriličavali skupni seks: obično su se sastajali u raskošnim privatnim stanovima;

225

skupinu je obično sačinjavalo sedam do devet ljudi, ponekad se većina uopće nije poznavala, nije poštovano na- čelo parova, nego su se u toku sastanka izmjenjivali i ko- ristili razne tehnike i razne oblike spoJnog odnosa. Isticao je kako je radi svojeg nemarnog ophođenja sa ženama, ali zato veoma elegantnog odijevanja i još više radi di- stanciranosti u svakodnevnim ophođenjima, kod ženskog spola izazivao više nego znatiželju za sebe. Poslije dužeg izbivanja i zabavljanja u homoSeksualnim orgijanjima kod kuće bi se osjećao nezadOvoljnim. Razmišljao je kako da sve to okonča i da se smiri u porodičnom, roditeljskom krugu, da tako udovolji želji majke, jednom riječi da pre- kine sa dotadašnjim načinom života. Djevojku mje bilo te- ško privući nialim pažnjama, i sve je bilo kao namješteno. Nakon kratkog poznanstva ubrzo se oženio. Supruga je bila mžeg obrazovanja, iz jednostavnije sredine, on joj je pređ- stavijao uzor u svemu, slijedila ga je bez oporbe i bila je zadovoljna i najmanjom njegovom pažnjom. Bio je za nju moderni intelektualni uzor. Imao je uredne spolne odnose sa suprugom, ali već na prvom zajedničkom odmoru susreće jednog od svojih homoseksualnih znanaca i uz pi- će započinju spolrn život u troje, s time da su njih dvojica mnogo više pažnje poklanjali jedan drugom negoli odnosu s pacijentovom suprugom. Sve je to trajalo veoma kratko, supruga kao da se u početku nije snašla, prihvatila je još nekoliko seansi u troje, da bi se na kraju odvojila od njega, u miru i bez svađa.

Pacijent nije došao psihijatru zbog svojih homoseksualnih neurotskih osobina. U tom pravcu nije tražio nikakvu pomoć niti se želio mijenjati. On je na svjesnom planu zatražio pbmoć od psihijatra zbog nekih jednostavnih konverzivnih neurotskih smetnji, nije ni pomišljao da bi prekinuo sa svojim dotadašnjim načinom života i spolnim homoseksualnim ponašanjem.

Opet ćemo se pozvati na I. Biebera, koji ističe da su u skupini homoseksualnih osoba koja je sustavno ispitiva- na dvije trećine pokušale da uspostave heteroseksualne odnose. Polovina je od njih u tome uspjela.

Zanimljivo je još spomenuti da je u procesu psihoana- litičkog liječenja polovina liječenih isključivih otvoreno homoseksualnih osoba donosila snove u kojima je opisi- vala jasno izražene heteroseksualne težnje. U kliničkom

226

materijalu može se često vidjeti da i homoseksualci traže žensko društvo i postaju depresivni kada su dulje vremensko razdoblje odvojeni od žena. U studijama is- tdaživača nailazimo na zapažanja prema kojima homoseksualni parovi obično traže prijatelje ili sklapaju po- znanstvo sa ženskim homoseksualnim parom. Isto tako istraživači zamjećuju da homoseksualci iz muškog kruga mogu biti veoma dopadljivi, s naglašenim zavodnič- kim crtama u smislu heteroseksualnih odnosa. To se zbiva u prilikama kada je osoba drugog spola u braku, starije dobi i uopće u situacijama kada nikako ne može doći u stanje đa odgovori na njihova udvaranja. Štoviše, poznati su primjeri da homoseksualci mogu biti izvanredno naklonjeni ženama i znaju ih osvajati biranom, suptilnom seduktivnošću. Ćini se da su u tome čak šar- mantniji i uspješniji od muškaraca s heteroseksualnim spolnim težnjama.

Izvori, porijeklo i uzroci m uške hom oseksualnosti

Iako smo u više prethodnih napisa spominjali moguće razloge za homoseksualno spolno ponašanje i uopće ljudske spolne nastranosti, Ćini se da je u ovom poglavlju, kada se govori o muškoj homoseksualnosti, potrebno sustavnije ukazati na dosadašnje shvaćanje etiologije muške homoseksualnosti i na sve novovijeke priloge za što bolje razumijevanje ove ljudske pojavnosti koja u u našem vremenu zauzima istaknuto mjesto jednako u društvenom životu, kao i u političkim promjenama, u za- htjevima za potpunim slobodnim očitovanjem homoseksualnosti na svim razinama društvenog života.

U raspravama o povijesti ovog problema stručnjaci obično označavaju Freuda kao prekretnicu u shvaćanju homoseksualnosti i kažu: ovako je bilo do Freuda, a ovako poslije.

U vremenima prije Freuda mogu se razaznati dvije koncepcije zasnovane na dvjema važnijim i među- sobno ovisnim pretpostavkama. Pretpostavke su slijede-

227

će: a) postoji opća biseksualnost; b) postoji kongenital- na ili nasljedna osnova za naglasak na ženskoj sastavnici muških homoseksualaca. Havelock Ellis u svojoj studiji o psihologiji spolnosti veoma jednostavno sažima povijest ovog problema. On starim Grcima pripisuje u- čenje o organskoj biseksualnosti čovjeka i ključ za inter- pretaciju ovog problema vidi u učenjima grčkih filozofa i njihovih medicinsko-filozofskih koncepcija. Njihova su učenja oživljavala u nekim studijama Evropljana u 19. stoljeću. Među njima su zapažene studije, kako to Ellis kaže, filozofa amatera koji su sami imali homoseksualne neurotske osobine (Htisl, Ulrich), kao i učenjima filozofa Schopenhauera, koji nije bio neurotičan poput prve dvojice.

Koncept latentne biseksualnosti, nezavisno o problemu homoseksualnosti, razvio je na strogo znanstvenoj osnovi C. Darwin. Ovo Darvvinovo učenje prihvatili šu i dalje razvijali evolucionisti.

Sljedeću etapu u istraživanju i tumeičenju ovog problema preuzimaju psihijatri i drugi znanstveni autoriteti.

Ovdje je nužno istaknuti jednu značajku prijefrojdov- skog razdoblja u vezi sa shvaćanjem nastanka homoseksualnosti. Naime, svi se tadašnji znanstvenici slažu u tome da u homoseksualnosti mora postojati naslijeđena predispozicija i da je ona osnova u etiologiji homoseksualnosti. Neki od njih dodaju i to da iskustvo može biti presudno ,ako naslijeđena predispozicija nije tako snaž- na da bi sama usmjerila razvoj jedinke. Stanje muške homoseksualnosti većina autora ne shvaća kao bolest, već kao abnormalnost sličnu nesposobnosti pojedinaca da raspoznaju boje. Nije li to, u slučaju homoseksualnosti, veoma daleka analogija pa čak i neprihvatljiva uspored- ba.

Ranije smo nešto podrobnije govorili o Kraft-Ebingo- vu shvaćanju homoseksualnosti. On je vidi kao znak pro- padanja središnjeg živčanog sustava, ali i on se u svojoj starijoj i zrelijoj dobi priključuje teoriji koja tumači ho-

228

moseksualnost biseksualnom osnovom čovjeka. Već spomenuti H. Ellis smatrao je mušku homosekšualnost bio- loškom varijantom u smislu mutacija.

Svi koji su se prije Freuda bavili psihičkim poremeća- jima i liječenjem smatrali su mušku homoseksualnost neizlječivim stanjem čovjeka. Slavni Kraft-Ebing poku- šao je da liječi muške homoseksulace pomoću hipnoze. Nastojao je da ovom metodom u muškim homoseksualnim osobama pokrene zapostavljene heteroseksualne te- žnje.

Pretpostavke o đevijantnom ali norm alnom razvoju

hom oseksualnosti

Njegovanje suprptnosti u vezi s problemom etiologije homoseksualnpsti još je uvijek živo, premda su aktivni pokušaji da se ova shvaćanja integriraju ili da se, u najmanju ruku, radi izvan varijacija suprotnih pristupa. Ne- ki autori smatraju da je muška homoseksuainost devijacija koja se javlja u širokom spektru spolnog ponašanja, te, kao i ostale, spada u okvir biološki normalnih rangi- ranja. Koncept da je homoseksualnost normalna predstavlja, po svemu suđeći, samo statističku mogućnost tu- mačenja, i to sa stajališta statističkog određivanja norme prosječnoga. Bieber za to navodi primjer sa stajališta statistike, gdje su genijalnost i niža normalna inteligen- cija samo dvije krajnosti a sve ono između je prosječnost. Sve je rađeno na pretpostavci da tek rođenom čovjeku nije urođena ni hetero- ni homoseksualnost: put njegova spolnog razvoja i smjer kojićeuzetizaviseoprilikam au kojima je usmjeravan i biosocijalno oblikovan Prema tome, homoseksualnost se shvaća kao patološka u društvi- ma gdje je proglašena kao tabu ili je zabranjena. Ovakvo tumačenje autori potkrepljuju ponašanjem nižih čovjeko- likih vrsta. Prema teorijama »devijantnog ali normalnog« spolnog ponašanja homoseksualaca bitan je statistički ishod i ništa više. Međutim, on nam nikako ne može pri- bližiti složenost homoseksualne pojavnosti.

229

Neki autori upomo upozoravaju da homoseksualnost nikako i nikada ne bi bila svedena na izuzetnu pojavu da nije tabuirana. Prema njima, homoseksuabiost bi bila prihvaćena kao uobičajena pojava. U ovoj gmpi zastup- nika »devijantnih ali normalnih teorija« nalazimo i imena čuvenih znanstvenika poput Kinseyja i suradnika, zatim Marvina K. Oplera, Ralpha B. Jacobyja, te Thodena Von Valsena, poznatog antrbpologa i istraživača primitiv- nih zajednica u kojima iiije naišao na slučajeve homoseksualnosti. Dmga zanimljiva tvrdnja i podaci pripadaju T. A. Lambou, profesom iz Nigerije. U primitivnim pleme- nima na podmčju Nigerije on nije pronašao slučajeve homoseksualnog ponašanja, kao ni propise' i tabue koji bi ga branili ili kažnjavali.

Prema psihijatrijskim istraživanjima proyedenim u Iz- raelu slučajevi homoseksualnog ponašanja su krajnje rijetka pojava među populacijom koja je odgajana i živ- jela u kibucima.

Ovoj grapi »devijantnih ali normalnih« teorija o etiologiji homoseksualnog ponašanja pribrajamo i nalaze koje je iznio E. Hooker. On je radio s projektivnim tehnikama testiranja: izabrao je Rorschach testove i testove te- matske apercepcije. Testovi su primijenjeni na skupinu hornoseksualaca i heteroseksualaca, a zatim su ih inter- pretirala trojica vrsnih stmčnjaka, poznavalaca i autori- teta u projektivnim testovima. Ishodi su bili vrlo zanimljivi. O tome E. Hooker piše: »Najneočekivaniji nalaz trojice interpretatora bio je da su mnogi homoseksualci veoma ’dobro prilagođeni’. Dvije trećine skupine bili su prosječno ili izvanredno dobro prilagođeni. Drugo, ne samo da većina homoseksualaca nije imala jaku femininu ideritifikaciju niti su bili ’nešto kao paranoični’, nego, prema suglasnosti sve trojice interpretatora, neki od njih nisu se mogli označiti nikakvom oznakom bolesti niti uvrstiti u bilo koji oblik i očitovanje patologije.«

Uglavnom, nalazi testova uopće nisu bili u suglasnosti s kliničkim zapažanjima. Naravno, kritika ovih nalaza je

230

dolazila iz kmgova psihijatara, što je donekle i razumljivo jer se njima u velikom broju obraćaju homoseksualci s izraženijom psihopatologijom.

I na kraju, što donekle proturiječi prethodnoj tvrdnji Hookera, Bieber je istraživao skupinu od pedeset homoseksualaca koje je privela vojna policija- Ovi vojnici nisu bili pacijenti niti su se smatrali takvima, ali iskusnom oku psihijatra nisu promakla lako zamjetljiva očitovanja psihopatoloških znakova koja se nalaze i kod homoseksualnih osoba koje su se liječile. Na kraju se Bieber pita, u vezi s Hookerovim nalazom i tvrdnjama trojice interpretatora, što oni smatraju »dobrom prilagođenošću« i odmah odgovara da to znaČi da homoseksualci nisu oči- tovali ni jednu vidljivu sastavnicu psihopatblogije. Me- đutim, to nikako ne isključuje mogućnost postojanja teŠke, zapretane psihopatologije. Bieber zato konstatira da će istraživanja biti potpunija ako se isti pacijenti podvrgnu i psihoanalizi jer takva bi istfaživanja mogla otkriti psihopatološke pojavnosti koje se odnose na homoseksualnu adaptaciju.

Genetske pretpostavke o porijeklu hom oseksualnosti

U svojoj osnovi sye se genetske teorije slažu da se u slučaju homoseksualnosti radi o konstitucionalno i ge- netski određenoj bolesti, poremećajn ili naprosto defektu. Ovi teoretičari ni u čemu ne poprištaju pred tvrdnjama žnanstvenika koji homoseksualriost smatraju devijantnim ponašanjem ali ne i aberantnim stanjem. Najjaču potpo- m ovoj skupini teorija predstavljaju Kallmannova istra- živanja na blizancima. Ispitivanja blizanaca, prema Kall- mannu, pružaju i statistički najveći moguć postotak sla- ganja u korist postavljene hipoteze p konstitucionalnoj i genetskoj uvjetovanosti muške homoseksualnosti.

‘231

Freuđove pretpostavke o porijeklu hom oseksualnosti

Freud je u svojim istraživanjima postavio najšire pretpostavke. Njegovi koncepti o porijeklu muške homoseksualnosti predstavljaju kombinaciju biogenetskih i psihosocijalnih pretpostavki. On je prihvatio biseksualnu teoriju svoga vremena, ali je isto tako dodao i svoj obol tumačenju biseksualnosti. Pisao je da će biseksualna teorija biti potvrđena ili da će, u najgorem slučaju, njena valjanost biti umanjena napretkom bioloških spoznaja i novim otkrićima. Međutim, već u njegovo vrijeme utvr- đeno je da je biseksualnost fikcija. Fizička, kromosomska i hormonalna istraživanja potvrdila su da je muški homoseksualac normalno muško. Mađarski psihoanalitičar San- dor Rado je temeljno kritički predstavio Freudovu teoriju biseksualnosti i nakon detaljne razrade i analize utvr- dio: »Ne postoji takva stvar kao što je biseksualnost bilo kod čovjeka ili đrugih viših kralješnjaka.«

Freud je mnogo samosvojniji i zanimljiviji kada porijeklo homoseksualnosti tumači u području psihoseksualnih i psihosocijalnih poremećaja. On dopušta da ži- votno iskustvo može igrati odlučujuću ulogu u isticanju i osnaživanju genetskih činilaca. Tako, životno iskustvo može odigrati ulogu u utvrđivanjti pregenitalne libidne fiksacije. Freud u svojim raspravama nikada nije ozna- čio kvantitativnu vrijednost uđjela genetskih i psihičkih određnica u homoseksualnosti, ali podrazumijeva da se one razlikuju u svakom slučaju. Freuđ ostavlja dovoljno prostora za tumačenje muškog homoseksualnog po- našanja i njegova porijekla koje, prema njemu, proistječe iz patološkog stanja koje je proizvod bolesnog doživljaja unutar obitelji. Sam je Freud opisao homoseksualne muš- ke osobe koje su u toku svog djetinjstva imale veoma bliske erotske dodire s majkom. U ovaj bliski odnos mi- ješa se i otac sa svojim osnaživanjem dječakove patologije, u koju ga uvodi majka izazivanjem i ohrabrivanjem, pretjeranom nježnošću i blizinom. Slučaj 32-godišnjeg muškarca dijelom može približiti Freudove pretpostavke

232

u njegovu početnom shvaćanju porijekla homoseksualnosti.

Muškarac tridesetih godina došao je do psihijatra u pratnji svoje majke i njene sestre. Bio je srednjeg rasta, nježne građe, pažljivo i skladno obučen. Psihijatru je do- šao zbog pretjeranog uzimanja tableta i na majčino inzi- stiranje. U ordinaciju je ušao u pratnji majke i tetke. Nije pokazivao nikakvih znakova nemira ili zabrinutosti, bio je u razgovoru odmjeren, govorio je biranim riječima i bilo je očito da želi ostaviti dojam i biti zamijećen više od ostalih. Pratnja je đjelovala veoma zabrinuto i s izvjesnim čuđenjem pratila njegovo ležemo izlaganje bez traga zabrinutosti iii susprezanja. Bili su to, doduše, jeđnostavni prikazi njegovih psihičkih stanja i još jednostavnija tu- mačenja. Svaki pokušaj eventualnog miješanja pratnje u njegov monolog veoma je vješto zaobilazio ili skretao pri- ču u željenom pravcu. Kod majke su bili zamjetljivi tra- govi ljepote i uglađenoga ponašanja, tako da je nakon nekoliko pokušaja da se umiješa odustala i umorno slu- šala rječita tumačenja sina. Njerio slušanje nije bilo lišeno nezadovoljstva, dok je sestra sažalno promatrala pacijenta. Predložio sam im da nas ostave sairie jer one vjerojatno znaju za sve njegove probleme. Izašle su, očito nezado- voljne i pri izlasku su se zdvojno gledale.

Pacijent se nije ništa promijenio ni kada je ostao sam s liječnikom, ali je u svojim pripovijedanjima nešto živnuo i priči đođao živopisne opise. Sve je završilo tako da je pacijent upućen u Zavod za liječenje ovisnosti, što je prihvatio s očitim negodovanjem ali bez komentara. Njegovo ophođenje i saobraćanje u ovom prvom susretu otkrivalo je mnogo »femininog« u pokretima, pa i u sadržajima i na- činu pripovijedanja. Drugi susret s pacijentom bio je daleko mimiji, jednostavniji i otvoreniji. Odmah je naglasio da je došao na majčin nagovor i odmah priznao đa se ne radi ni o kakvoj tabletomaniji ni narkomaniji. Došao je zbog neprilika koje ima sa svojim homoseksualnim partne- rima. Pritom je naglasio da ne želi nikakvo mijenjanje niti liječenje svoje erotske usmjerenosti, ali bi želio da u tom podračju života bude mirniji i spokojniji, da ga toliko ne vrijeđaju i »ne bacaju iz kolosijeka« nevjerstva njegovih partnera. Njihova nezahvalnost, zaboravljanje usluga i dobra koja im je učinio, sve ga to dovodi do iscrplje- nosti i ludila. U tim prilikama ne zna što da radi. Poku- šavao je i najgore, ali u tome ga je na vrijeme zaustavila

233

majka. S majkom o tome nikada nije razgovarao niti joj se povjeravao, ali misli da ona sve zna i da je ona zbog toga i pokrenula dolazak psihijatru.

Pacijent je došao iz drugoga, većeg grada u našoj zem- Iji, odsjeo je kod rođaka i već u krat;kom boravku uspio je uspostaviti homoseksualne odnose. tJ svojim komentarima susreta s nekadašnjim spolnim partnerom i sada obnovljenog odnosa govori poput rezignirane sredovječne dame koja je imala mnogo neuspjelih veza ali zato mnoštvo bumih susreta. »Znam da nije iskren, zamislite, on meni govori da nije imao odnos ni s kim drugim od našega posljednjeg susreta. Bože, pa kako može biti tako neiskren i tako jeftino lagati kao da sam u najmanju ruku lud, a ne zna da sam ja o njemu čuo koješta i čak imao susrete s njegovim prijateljima. Koga to ne bi razljutilo i razgnje- vilo, osobito kada nisam tražio od njega nikakve ispovijedi ni zaklinjanja. Imali smo odnos, ali to me manje-više osta- vilo Madnim prema njemu iako se on očito prehavljao da mu je to osvježilo sjećanje na naše divne susrete koje nikada ne zaboravlja. Zamislite, on mi se pređavao poput dječaka i Ijubio me zanosom prvog susreta a ja znam da je u tome najviše laži i prenavljanja samo da bi sebe zadovoljio i to za mene nije bilo ništa novo.«

Pacijent potječe iz braka rastavljenih roditelja. Otac je živ, ali je pacijent veoma brzo prešao preko spominjanja njegova imena. Majka je bila od onih žena koje se u toku rata nisu libile otvorenih druženja s vojnicima koji su đospjeli u njihov grad kao okupatori. Otac je za vrijeme rata izbivao iz grada, ništa »lijepo o njemu ne pamti« osim naglog ođlaska poslije »užasne svađe«. Njegovo je mjesto ubrzo zauzeo okupatorski oficir, kojeg je maika prihvatila svim žarom i svim raspoloživim mogućnostima. Pacijent ie nostajao dječačić kojeg je majka nježno privijala uza sebe, u jutamjim satima dugo s njim Iješkarila, ali kada se približavao oficir sva je pažnja bila usmjerena na njega. Diečak je morao ođmah u dvorište, a oficir se već s vrata svlačio uz srljenie i pomaganje pacijentove majke. Sađa, kao odrasli čovjek, pacijent se čudio kako su se »mogli tako zaboravl jati da nisu ni za koga marili«. predavali se spolnim užicima otvoreno i nisu se sustezali ni od čega. U kuću nije smio ulaziti dok ga majka ne bi pozvala. Pa- cijent je bio veoma poslušan i odan majci tako da ga je nazivala ženskim imenima hvaleći njegovo ponašanje. Nji- hova kuća bila je u vrtu, vraćao se rano jer bi se dječaci razišli kućama. Zanimalo ga je što njih dvoje, oficir i

234

majka, rade. Jednom mu je uspjelo da dođe do prozora jer je stan bio u prizemlju. Ono što je tada gledao nikada nije zaboravio: njegova osjećanja su se miješala sa za- višću, mržnjom, strahom, željom da se što prije nađe s majkom.

Prema njegovu kasnijem razmišljanju, majku nije nikada okrivljavao, ali je tada mrzio oficira koji je vani bio veoma dostojanstven i ozbiljan, no u odnosima s majkom bio je u svemu podložan. U toku spolnog akta majka je bila iznad oficira i uopće u spolnom iživljavanju ona je birala položaje i po svemu sudeći upravljala tempom i intenzitetom sudjelovanja u spolnom iživljavanju. Preki- dala bi spolnu igru, pri tome bi ispoljavala očito neza- dovoljstvo, iza čega bi nastavljali s novim prilagođavanji- ma što boljem položaju i što dužem koitusu.

Pacijent se sjeća kao najzornijeg prizora gdje majka leži bpuštena, raširenih nogu i ruku, dok je oficir ljubi pb- čevši od čela na niže završavajući na nožnim prstima. Katkad bi ponovili spolni čin i tek bi poslije dugog, laga- nog obreda ležali priljubljeni jedno uz drugo.

Pacijent je u to vrijeme želio da bude samo s majkom. Čak mu je i igra s djecom došađivala, pa i darovi koje mu je donosio ozbiljni oficir.

Pacijent nije imao mnogo znanja o tome što se zbiva oko njih. Pred kraj rata saznao je da je oficir ubijen izvan grada, majka se nije više ni s kim družila, još se više pri- klonila sinu, njena su milovanja u šutnji bila nekako duža, bio je tada sretan, katkad bi poželio da ga ljubi kao što je oficir nju Ijubio — svuda po tijelu, dugo i polagano.

Poslije rata nije se družio s dječacima, dijelili su mu pogrdne nazive zbog majke a i zbog njegova ponašanja. Bio je dobar đak, zapažen od profesora, s pedantnošću koja je izazivala ljutnju okoline. Bio je u svemu mamin sin. Kako su njegove financijske prilike bile loše, u najkra- ćem je vremenu završio studij, nakon čega je odmah primljen u vojsku zbog odsluženja obaveznog vojnog roka. To je bilo prvo odvajanje od majke i opet obnovljena snažna želja za majkom. Bio je vrlo discipliniran vojnik. Ubrzo je zamijećen, pozivan je u slobodno vrijeme u starješinsko društvo. Nakon kratkog boravka u manjem mjestu nakon obuke, zbližio se s tehničarem na centrali i poslije nekoliko pića došlo je do dodira, milovanja, ljubljenja i na kraju do analnog odnosa. Nije osjećao krivnju, bojao se da se to ne sazna, ali je to za njega bio izvor sreće i zadovoljstva i nikada nije požalio da je to učinio. Nikada

235

nije poželio da ima odnos sa ženskim osobama. Jedino zbog obzira prema majd, a donekle i radonalnih razumijevanja svoje sredine, nije se otvoreno ponašao kao homoseksualac. Ponekad je predlagao da zajedno s partnerom objavi svoju vezu, ali bi se razišli, i opet iz obzira prema svojim bližnjima ili radi međusobnih razlikovanja.

Na radnom mjestu je veoma točan, uspješan je struč- njak, distanciran od svojih suradnika, sve slobodno vrijeme koristi na putovanja s prijateljima. Sve svoje probleme je vidio u svojoj preosjetljivosti i krajnjoj iskrenosti i željama da mu se odgovori na isti način.

Pretpostavke o porijeklu hom oseksualnosti stvorene

na iskustvu

Veliko zanimanje Biebera za porijeklo i razvoj muške homoseksualnosti dovelo je do vrijednih saznanja koja su proizvod iskustva stečenog u sveobuhvatnoj studiji uporednog praćenja ponašanja homoseksualnih i heteroseksualnih osoba. Bieber i njegovi suradnici pretpostavili su i vezu između oprečnih utjecaja unutar obitelji i homoseksualnog ponašanja. Nalazi koje je ova skupina znanstvenika iznijela jasno upozoravaju na vrijednost pretpostavki da homoseksualnost predstavlja ishod i posljedicu zastrašujućeg i štetnog iskustva.

Njihove nalaze vrijedi šire razmotriti jer predstavljaju napor koji je rijedak u ovom području istraživanja. O čemu se radi? Oni su uspoređivali skupinu od 106 homoseksualnih muških osoba u psihoanalitičkom liječenju i skupinu od 100 heteroseksualnih osoba, također u lije- čenju. Vrlo je nametljiv bio nalaz o izvjesnim skupinama i temama roditeljskih stavova i ponašanja koji su bili prisutni u povijestima bolesti homoseksualaca kao veoma istaknuta i stalna značajka. U ovom istraživanju ta- kođer je pronađena statistički značajna razlika između homoseksualnih i heteroseksualnih pacijenata, posebno u primjerima gdje su se bilježili roditeljski utjecaji i in- terakcije.

236

Prema njihovim mnogobrojnim zapažanjima, ogledni tip homoseksualčeve majke je pretjerano blizak, pretjerano intiman, posesivan i dominantan. Gva je majka sve- zaštitnička osoba, koja je razarala i usporavala kod dje- čaka razvoj muških naklonosti i ppnašanja. Iz povijesti razvoja homoseksualaca saznajemo da su njihove majke najviše vremena provodile s njima i pri tome zanemariva- le ostalu djecu poklanjajući »budućem« homoseksualcu svu pažnju i u svakom pogledu ga pretpostavljale drugima. Isto su tako od svojeg djeteta tražile, štoviše i zahti- jevale, pretjeranu i nepriličnu pažnju i brižnost u odnosu na sebe. Nerijetko ova majka traži savezništvo svog sina u oporbi prema suprugu i, što je najčešća pojava,ona u svemu pretpostavlja sina suprugu. Ovakva jem ajkaobi- čno čistunka i spolno hladna žena, ona se upleće u heteroseksualni interes svog sina i, štoviše, teži da i zavodi sina često i na vrlo očigledan način. U našim kliničkim sluča- jevima uočili smo jednu čestu pojavu u ponašanju majki prema djetetu — njena pretjerana strahovanja od bolesti djeteta i od eventualnih ozljeda. Zbog toga mu stavlja brojne zabrane koje ga udaljuju od njegovih vršnjaka i njihovih muških igara. U Bieberovu uzorku nailazimo i na veoma mali broj majki homoseksualnih osoba koje su odvojene, hladne, odbijajuće i otvoreno neprijateljski raspoložene prema svojem djetetu, što je upravo zane- marivo prema broju posesivnih, kontrolirajućih i neprimjereno intimnih u odnosima sa sinom. U ovoj istraživa- noj skupini bilo je više homoseksualaca koji su kao dje- čaci pa Čak i daleko u adolescentnu dob dijelili krevet s majkom, pri čemu se majka nije ustezala da pred dje- tetom izlaže svoju golotinju.

Veoma upadljivi stavovi budućih homoseksualaca prema njihovim majkama uključivali su i krajnju submi- ^ivnost i pretjeranu dodvorljivost, kako bi majku u što većoj mjeri zadovoljili i udobrovoljili. U nekim povijestima homoseksualnih osoba zamijećena je tjeskobnost o- vih ljudi u dječoj dobi i strah od mogućnosti da povri-

217

jede ili da u nečem ozlojede svoje majke. Obično su se ovi sinovi osjećali veoma voljenim, prihvaćenim i oboža- vanim od svojih majki a zauzvrat oni su poštovali i cije- nili svoje majke.

Opći je zaključak iz iskustva ove istraživane skupine da je malo homoseksualaca svjesno mrzilo ili se bojalo majke. Uvijek su se obraćali majkama za pomoć i zaštitu i u porodičnim prepirkama bili su uvijek na štrani majki.

Kakav su model oca dobili istraživači u prikazanom uzorku homoseksualaca? Otac je, ističu oni, obično bio odvojen čovjek bez izražene privrženosti i osjećajnosti, neprijateljski raspoložen prema svojem sinu, kojeg u njegovoj vrijednosti umanjuje i ponizuje. S njim obićno provodi vrlo malo vremena. Ova pojava je veoma česta u životnim povijestima homoseksualaca. Budući je homoseksualac veoma rijetko dijete koje otac prihvaća više od ostale djece, obično je to najmanje cijenjeno i najviše zapostavljeno dijete. Ovo je dijete, kako ističu znanstvenici, scapegout obitelji a posebno oca. U najvećem broju slučajeva homoseksualni dječak mrzi svog oca, plaši ga se i nedostaje mu bilo koji oblik poštovanja i uvažavanja oca.

Iz ovoga svega možemo zajedno sa stručnjacima ovog ispitivanja zaključiti da roditeljska konstelacija, čini se, najviše proizvodi homoseksualne ili heteroseksualne osobe s teškim homoseksualnim problemima: to je odvojeni i neprijateljski otac i pretjerano intimna i seduktivna majka koja vlada u obitelji i u svim pravcima nastoji da umanji vrijednost oca.

U kasnijim razgovorima s ispitivanim osobama većina ih je izjavila da se u cjelini slaže s izloženim profilom ličnosti roditelja homoseksualnih osoba.

U opće prihvaćenom profilu ličnosti roditeljskih figura nalazimo i veoma jasna odstupanja, što se moglo i oče- kivati jer su vjerojatno i odgovori djece u tim slučaje- vima bili drugačiji ili točnije rečeno drugačije obojeni.

238

Ovako obimni klinički nalazi i podaci dobiveni u istra- živanju dopuštaju da se o tome dbnese određenija formulacija. Bieber je to i učinio. On kaže: »Usprkos razlikama i varijacijama u neurotskim motivacijama, homoseksualno izazvani roditelji sasvim specifično se usmjerava- ju prema inhibiranju očitovanja potvrđivanja muškosti u ponašanju dječaka. U ovom procesu izraženi su nesvjesni, nezaustavljivi pokušaji da se isključe heteroseksualni porivi.« Iz ovog zaključka upućujemo na još jednu mo- gućnost: očigledno heteroseksualno zanimanje i jasno ispoljeno muško ponašanje izaziva u njihovim roditeljima tjeskobu i plašnju te supresivno ponašanje, što u stvari predstavlja uspješno kastriranje. U saobraćanju svojih želja jedinom i neobičnom bliskošću sa šinom, homoseksualno izazvana majka artikulira svoje patološko ponašanje s dječjom prirodnom potrebom za majčinom toplinom i blizinom. Između treće i četvrte godine života: želja za bliskim dodirom s majkom izrazito osnažuje razvoj sposobnosti za heteroseksualne odgovore koji uvode dijete u edipski kompleks. U isto vrijeme majka navodi sina da vjeruje u stvamu utemeljenost očekivanja zadovoljenja želja za isključivim pravom, privilegijem i po- sjedovanjem majke.

Snažna veza između majke i sina izaziva i potpomaže rivalstvo i ubilačka osjećanja dječaka prema ocu. Strah od odmazde u dječaku rađa iracionalan strah od oca. Ve- ćina homoseksualnih osoba imala je očeve koji su odgo- vorili na edipsku fazu očitovanjem mržnje ili izražava- njem mržnje putem otvorenog pomanjkanja zanimanja ili izbjegavanja druženja, što predstavlja prikrivenu Ijut- nju i prezir. Razvija se uzajamna takmičarska borba iz- među djeteta i odrasle osobe. Bolesno rješenje edipskog kompleksa određeno je učešćem roditelja, podjednako oca i majke, u prilikama kada je sin pretjerano vezan uz majku i u potpunosti joj privržen i snažno neprijateljski raspoložen prema ocu. Dinamika ovoga trokutnog odnosa osvjetljava problem postojanosti homoseksualnih afek-

239

tivnih veza prema majci koja u stvari izrabljuje, vlada i kastrira i sinove duge mržnje i straha od spolno de- struktivnog oca. To se događa, prema psihoanalitičarima, čak i kada se roditeljski očev lik svjesno doživljava kao slab i neodgovarajući. Od početka edipske faze i nakon nje spolni odgovori, stavovi i ponašanje igraju odluču- juću ulogu u međusobnim odnosima a na njih djeluju i brojni drugi procesi koji se odvijaju u ljudskim odnosima. U toku biosocijalnog razvoja spolnost upravlja muška bića prema ženskim ali, za razliku od ovoga, u razvoju homoseksualnosti strah od heteroseksualnosti sputava homoseksualca u njegovu odnosu s djevojkama.

Hvatanje u klopku homoseksualnog iživljavanja prisutno je i u pokušajima zavođenja od strane drugih homoseksualaca, posebno starijih ljudi. Ovo se sve do nedavno smatralo važnim etiološkim činiocem u razvoju homoseksualnosti, a na takvo mišljenje nailazimo i danas. Kli- nička istraživanja i nalazi ne pridonose ništa novog toj tvrdnji.

Ne postoje ni valjani dokazi da zavođenje od strane homoseksualaca predstavlja neku značajnu vrijednost. Doshay u svom izvještaju saopčava da je pratio skupinu od 108 dječaka koji su bili spolno zaveđeni između 7. i 16. godine života i poslije toga nisu postali homoseksualci.

Činioci m otivacije

Već smo ranije primijetili da još uvijek postoji više uspo- rednih teorijskih pristupa koji sasvim različito tumače porijeklo homoseksUalnosti. U ovom odjeljku podsjetit će- mo na nekoliko autora i njihova shvaćanja razvoja homoseksualnosti u vezi s uočenim činiocima motivacije. U veoma uskoj vezi nalaze se etiološke konceptualizacije sa psihodinamičkim formulacijama, kako piše Bieber, koje upućuju na načine upravljanja homoseksualnim raz- vojem i pcmašanjem. Da bi potkrijepio ovu tvrdnju, Bie-

240

*

ber kao i obično poziva u pomoć Freuda, vodećeg nosioca psihodinamičkih pretpostavki rcizvoja. Freud je vjerovao da homoseksualnu radnju simbolizira regresija na fiksa- cijske točke libidnog razvoja. Pretpostavlja se da homo- seksualna muška osoba traži za ljubavni objekt nekoga sličnog sebi, nekoga s penisom. Ovo potvrđuje shvaćanje da invertiti regrediraju na najniže stupnjeve libidnog razvoja a to je narcistička ili autoerotična faza. U pokušaju da obnove odnos majke i djeteta, homoseksualci izabiru narcistički objekt ljubavi. Ovdje se jasno ističe motivacijski činilac u razvoju homoseksualnosti. Fiksacije na oralnu i analnu razinu razvoja osnivaju se na strahu od gubitka dojke i fecesa. One osiguravaju libidne prekur- sore kastracijskom anksioznošću i predodređuju preko- mjeran strah od gubitka falusa. Shodno tome, i u vezi s ovom psihoanalitičkom shemom, kod homoseksualaca postoji pretjerano i preuveličano vrednovanje penisa i izbjegavanje ženskih osoba upravo zbog toga što ovima nedostaje penis. Na faličkoj fazi razvoja i njoj odgovara- jućim razinama, kastracijski strah izrasta iz očekivanja očeve osvete zbog toga što je dječak imao kastracijske želje u vezi s ocem. Ova situacija pridonosi da se dječak povlači iz muške pozicije i tome pretpostavlja kao po- godniju identifikaciju s majkom i žensko usmjerenje, a sve zbog straha od oca.

Irving Bieber u svojem redosljedu predstavljanja mo- tivacijskih činilaca u oblikovanju homoseksualnosti na drugo mjesto stavlja shvaćanje Melanie Klein. To nam se čini i logičnim s obzirom na vrijeđnost, a i potrebno upotpunjavanje Freudovih osnovnih učenja. Freud je svoje teorijske formulacije zasnivao i usmjeravao prema dječjoj psihologiji u kontekstu teorije libida. U njega je bilo malo riječi o roditeljskoj psihopatologiji koja se upleće u razvoj maturacijskih faza dječjeg razvoja.

Melanie Klein je posebnu pažnju poklanjala oralnoj fazi psihoseksualnog razvoja djeteta. Prema njenim teorijskim zaključcima, oralna faza razvoja uzrokuje oralne

241

frustracije čiji su ishod kanibalističke fantazije o majči- nim dojkama i njenoj ličnosti kao cjelini. Projekcija ka- nibalističkih fantazija rađa u djeteta strah da će biti pro- gutano. Vagina se nesvjesno izjednačuje s ustima. Homo- seksualne muške osobe rano počinju da izbjegavaju osobe koje posjeduju tako opasne organe i, umjesto njima, okreću se najčešće u cjelini muškarcima. Bieber nas dalje upozorava i na druge nosioce raznih shvaćanja o mo- tivima koji sudjeluju u oblikovanju homoseksualnih osobina. Ovi koncepti su brojni i najčešće imaju korijene u učenjima psihoanalize i njoj bliskih teorijskih koncepata.

Harry Stuck Sullivan u svojim raspravama ističe teš- koće hompseksualnih muških osoba u postizanju bliskog odnosa s osobama drugog spola. U toku predadolescencije ili rane adolescencije interpersonalni problemi homoseksualaca miješaju se i sukobljavaju s primjerenom skupinom njihovih muških vršnjaka i to najčešće zbog straha od heteroseksualnih težnji koje oni ne mogu tra- žiti ni učvrstiti u bliskoj vezi s djevojkama. Njihova pri- siljenost na osamljivanje i otuđivanje jrostaje glavni problem.

Karen Homay zastupa sasvim oprečno mišljenje: motivacijski mehanizmi homoseksualnih osoba i njihova po- našanja sasvim su neseksualne prirode. Ovi motivi se sa- stoje od potrebe za vladanjem i potčinjavanjem kao i od snažne i nerazumne potrebe da se bude hvaljen i pri- hvaćen od drugih. Izbjegavanje sudjelovanja u grupi zna- či izbjegavanje kompeticije u namjeri da se izbjegne po- vreda neurotičnog ponosa.

Clara Thompson smatra da je homoseksualnost samo monosimptomski izraz jednog veoma širokog problema poremećenoga interpersonalnog razvoja. Ona je suglasna s Freudom da su svi ljudi »potencijalno poliseksualni« i zato odlučan zahtjev da se netko prilagodi homoseksualnom ili heteroseksualnom obrascu ponašanja ovisi o bo- ljoj osnovi za optimalnu mogućnost ostvarenja bliskosti.

242

Sandor Rado posvetio je više svojih radova problemu homoseksualnosti, a u nekima se veoma oštro ogradio od Freudovih stavova i nastojao da stekne neka nova shvaćanja i primijeni ih na neka svojstva homoseksualnih osoba. On je u tom pravcu opisao više tipova homoseksualaca. I njegova se podjela uglavnom temelji na doživljaju i motivacijskim činiocima: 1. heteroseksualci koji u pojedinim prilikama postaju i homoseksualci — priklanjaju se homoseksualnom ponašanju u nedostatku ženske osobe; 2. slučajni homoseksualci koji su uvučeni u homoseksualno ponašanje povremeno kao što se do- gađa u preadolescenciji i adolescenciji — važno je da njihovo ponašanje ne odražava temeljno homoseksualno ustrojstvo; 3. homoseksualci koji odražavaju dezorgani- zirano shizofreno ustrojstvo — homoseksualnost je samo izraz kaotičnog stanja osobe; 4. višak varijacija kao izraz seksualne znatiželje i želja za različitim seksualnim do- življajima; 5. reparativna homoseksualnost, koja je prisutna u većini isključivih ili dominantnih muŠkih homoseksualaca. Prema Radou, homoseksualnost ove skupihe temelji se na »skrivenim ali onesposobfj avajućim stra- hovima od suprotnog spola koji predstavljaju ishod homoseksualne adaptacije, koja je putem simboličkih procesa u fantaziji heteroseksualna ili u kojoj su problemi supamištva s istospolnim partnerom riješeni — istospol- ni partner simbolizira oca«. Ovi zaključci Radoa temelje se na njegovoj izvomoj teoriji adaptacije.

Uvođenje koncepta pseudohomoseksualnosti čini se da je još jedan proizvod nesređenosti u znanjima o spolnom životu i ponašanjima. Pseudohomoseksualnost je stanje koje se očituje u nekih Ijudi u opsesivnoj zaokupljenosti mišlju da su homoseksualci. Zapretana psihodinamička varijabla pseudohomoseksualnosti shvaćena je kao pato- loška ovisnost i zakočeno samodokazivanje. Prema ovom teorijskom konstruktu, zakočeno samodokazivanje pacijent izjednačuje s kastracijom i to đalje nadograđuje femininošću i, na kraju, homoseksualnošću. Ištinska ho-

243

moseksualnost, smatra se, sadrži ovaj dinamički mehanizam, ali je usto obilježava sposobnost i mogućnost za erotsko uzbuđenje u odnosu s drugim muškim osobama. Za etiologiju muške homoseksualnosti važno je, upozorava Bieber, samo jedno: istinska homoseksualnost traži, i njoj se pripisuje, i krajnja spolna disciplina.

Bieberova pretpostavka o porijeklu m uške homosek.sualn.osti

Poznati i predani stručnjak u području istraživanja ljudskog homoseksualnog ponašanja, ako ne toliko zbog iz- vomosti svojih pretpostavki onda zbog svojeg vrijednog priloga izučavanju muške homoseksualnosti, zaslužuje da ga pređstavimo s njegovim shvaćanjem porijekla homo- seksiialnosti. Kako sam ističe, njegova je teorija više u skladu s pretpostavkama Radoa negoli dmgih autora, cki kojih se razlikuje u načinima kako je razrađena.

Bieber je sasvim jasan u svojoj početnoj tvrdnji: »Muška homoseksuainost je primamo poremećaj seksualnog razvoja muške jedinke prema kojoj je bio usmjeren roditeljski patološki stav i s tim u vezi i ponašanje.« Bieber pri tome objašnjava, opet uz pomoć Freuda, da objektni seksualni odnos, kako ističe klasična psiho- analitička teorija, počinje već rođenjem muškom čeda. Prva, početna faza, kako smo već naglašavali, počinje oralnom aktivnošću i naziva se »oralna«. Već ova faza uključuje interakciju majke i djeteta, Poput ostalih autora, i Bieber ne propušta da izrazi dvojbu o seksualnosti oralne faze i kaže: »Ne znamo ima li ova faza seksualno značenje u interakciji između majke i djeteta, premda je ovaj odnos od neprocjenjive vrijednosti i važnosti za razvoj djeteta i ljudske ličnosti, kao i uopće psihopatologije. Odvojeno od dječje masturbacije, koja se zapaža u prvoj godini života, odgovor na objektni seksualni odnos počinje tek s pojavom edipskog kompleksa.« Početni heteroseksualni odgovori na seksualnost javljaju

244

se s početkom zanimanja za osobe dmgog spola. Ova se zanimanje očituje obično najprije prema majci ili njenoj zamjeni kod muških osoba, te prema ocu ili očevoj zamjeni kod djevojčica.

Zanimljivo je da Bieber uvijek naglašava da se to do- gađa između druge i četvrte godine života, dok klasična psihoanaliza ističe razdoblje od treće do pete godine. Izvještaji Biebera i još nelrih autora veoma su uvjerljivi u tvrdnji da osjetila njuha i mirisa imaju odlučujuću ulogu u razllkovanju heteroseksualnih objekata. Od ro- đenja djeteta roditelji sudjeluju u njegovu složenom razvoju, roditeljske figure igraju u događajima bitnu ulogu. Roditeljski stavovi, ponašanje i uopće odnos odlučujući su za oblikovanje djetetova identiteta. Jasno je da roditeljske uloge nisu statične, kao ni njihovo ponašanje i stavovi. Promjene koje djeca doživljavaju u procesu od- rastanja i sazrijevanja izazivaju i promjene u ponašanju njihovih roditelja. Ove su promjene primjerene u normalnih roditelja a patološke u neurotičnih roditelja. Ta- ko edipska faza, koju izazivaju biološke promjene, artikulira s pretpostojećim ustrojstvom ličnosti jednako u roditelja kao i u djece. Konstruktivni, topao otac, kako ističe Bieber, koji nije u suparništvu sa sinom, ili odre- đenije rečeno, nije seksualno kompetitivan, izgleda da je bitan činilac u dječjem odgovarajućem upravljanju osje- ćaja supamištva i razvijanju mogućnosti da se sučeli s antagonističkim ponašanjem drugih muškaraca. Zastup- nici etoloških teorija iznijeli su veoma provokativan materijal iz područja svojih istraživanja, naravno u okviru etologističkih pretpostavki.

U homoseksualnom činu kao i u uspostavljenom homoseksualnom odnosu odražava se i odigrava mnoštvo raz- ličitih potreba. O tome svemu obavještavaju nas brojne pretpostavke o homoseksualnom ponašanju i njegovu porijeklu. Ove potrebe uključuju ljudski dodir, bliskost, spolni užitak, pokušaje rehabilitacije osjećaja oštećene muškosti i heteroseksualnosti i, na kraju, prema Bieberu,

245

pokušaje oslobađanja inhibicije takvih funkcija kao što je rad, koji uključuje takmičarstvo s drugim muškar- cima.

Bieber ističe još jednu važnu konstantu homoseksualnosti: homoseksualni čin nije analogan heteroseksualnom spolnom odnosu. To je, naglašava Bieber, dio heteroseksualne maskerade u kojoj su u igri brojne uloge i pona- šanje. U analnom homoseksualnom odnosu uloge su dobro određene. Insertor je muška a inserti ženska uloga. Anus oba partnera shvaćaju kao vaginu. Slično se može događati i u heteroseksualnom odnosu prilikom oralne aktivnosti. Ovdje se mogu uključiti i druga mjerila, kao na primjer da muškarac predstavlja snagu a žena pod- ložnost i receptivnost u seksualnom odnosu.

Sažimanje heteroseksualnih i simboličkih obrambenih i reparativnih mehanizama izraženih u homoseksualnom činu također je izraženo u interpersonalnim transakcija- ma stalnijeg odnosa. Homoseksualni partner može biti izabran u uvjerenju da je upravo on taj muškarac kojeg bi i otac izabrao za svog sina. Iza homoseksualne maske mogu biti prikrivene incestne težnje: homoseksualac mo- že tragati za partnerom koji ima fizičke crte i izgled njegove majke i sestre.

Zanimljivo je, i to se podudara s većinom shvaćanja raznih autora, da je daleko izraženija Ijubomora u homoseksualnim negoli u heteroseksualnim parovima. Zabilje- ženi su dramatični slučajevi prekidanja homoseksualnih odnosa, neki bilježe i smrtne slučajeve. U našoj praksi susretali smo u takvim prilikama teške depresije i krajnje dekompenzirana neurotska stanja.

U ranije predstavljenom slučaju susreli smo sve osobine značajne za krajnje homoseksualno ponašanje i osje- ćanje. Ljubomora je samo jedan vid nevjere koji se gaji prema partneru, ona potječe iz straha od izrabljivanja, žatim nepodesnog ophođenja, prevlasti, ponižavanja. Če- sto su prisutna razočaranja zbog neispunjenosti velikog broja nerealnih želja koje su duboko ukorijenjene u pa-

246

tološkoj ovisnosti. Sumnja i strah, tvrdi Bieber, u zn&tnoj mjeri određuju nemir, žestinu i kratko trajanje hotno- seksualnih odnosa.

(2) LATENTNA NEUROTSKA HOMOSEKSUALNOST

Postojanje entiteta latentne homoseksualnosti u klasifi- kaciji homoseksualnog očitovanja najviše dugujemo kla- sičnoj psihoanalitičkoj teoriji, koja naglašava da ljudski spolni nagon sadrži homoseksualnu sastavnicu. Iz toga se, na primjer, izvodi postojanje općeg homoerotizma. Ova teorija smatra da normalni odrasli ljudi potiskuju ili djelomično sublimiraju ovu sastavnicu u prisnom odnosu s drugom osobom. Međutim, mnogi psihoanalitičari ne pretpostavljaju postojanje opće latentne homoseksualnosti. Tako je poznato da se u psihoanalitičkim istraži- vanjima homoseksualnosti iznosi podatak da u istraži- vanom uzorku 41% sudionika nije ispoljavalo latentnu homoseksualnost. Ovakvo je istraživanje dobrim dijelom promašilo u pretpostavci da potvrdi psihoanalitičku teoriju o latentnoj homoseksualnosti.

Mnogi heteroseksualni ispitanici iznose jedan ili više od sljedećih znakova: strah da se ne postane homoseksualac, fantazije o homoseksualnoj aktivnosti, poticaje da se izvrši homoseksualni čin i prisilu da se gleda u muško genitalno područje, snove s homoseksualnim sa- držajem, reakcije straha i gađenje prema homoseksualcima, tjeskobu i osjećarija nelagodnosti kada se nalaze u blizini homoseksualaca, homoseksualne epizode iz djetinjstva i dječaštva i želju da se postane žena.

Homoseksualni znaci ili kako se još u anglosaksonskom jezičnom području nazivaju »homoseksualni tren- dovi« dijele etiološke crte s utvrđenim mehanizmima homoseksualaca. Opet jedna konstanta: u sjećanju homoseksualaca, kako tvrdi Bieber, strah od natjecanja, kon- seksualaca, kako tvrdi Bieber, strah od natjecanja, konku- rencije i napada središte je dinamike homoseksualnosti. Ovakvi strahovi mogu biti smješteni u prilike koje prijete

247

takmičarstvom s drugim muškarcima, takve kao što su zaljubljivanje, ženidba i postizanje uspjeha. Strah, vo- đen osjećajem krivnje, da će uspjeh jedinke umanjiti značenje drugih muškaraca, koji će se tada agresivno osvetiti, odvodi obično u submisivno odricanje od želje- nog heteroseksualnog objekta ili drugih ciljeva. Iz ovoga slijedi daijnje ponašanje: ruku pod ruku s odricanjem kako to Bieber opisuje, idu želje za nagradom i kompen- zacijom radi učinjene žrtve.

Kao primjer prethodno iznesenih iskustava i tvrdnji stručnjaka može poslužiti slučaj 27-godišnjeg mladića. On se obratio psihijatru zbog nemira, tjeskobe, osjeđaja za- postavljenosti i čestih osjećaja manje vrijeđnosti. Potječe iz seoske obitelji u kojoj je glavnu riječ vodio otac, koji je imao mehaničarsku radionicu, što je bio rijedak slučaj u tom kraju. Majka je rodila petoro djece. Pacijent je bli- zanac, drugo dijete je bila đjevojčica. On je u porodici najmlađe dijete jer se rodio poslije sestre. Porodica je živ- jela u znaku očeve naravi — njegovih naredbi, želja, namjera i ljutnji. Bio je veoma vješt u poslu i vrijedan u domaoinstvu. Nije se slagao s majkom, dobivao se dojam, napominje pacijent, da je prezire. Cesto je u smijehu govorio kako je nevrijedna i kako je s njom potpuno pro- mašio. Podsjećao bi je na njene propuste i razne nevažne promašaje, a ponekad bi je i fizički napadao. Majka je često plakala i pacijent ju je intenzivno žalio. Ona se ocu u svemu potčinjavala i samo je njega slijeđila. Očeva je majka potpimo preuzela brigu o blizancima, i mada im je pružala mnogo brige i nježnosti, blizanci su bili krajnje usmjereni jedno na drugo. Ta je ovisnost ostala sve do danas. Majka je bila ipak najveći objekt njihove Ijubavi. Dječak je ne jednom bio potresen »bugarenjem«, plačem majke i njezinom trkom preko dvorišta pred očevim bi- jesom. Baka ih je tada uvlačila u sobu i upozoravala da budu dobri, poslušni, da se nikome ne zamjere i da pred bogom ne zgriješe.

Dječak je ostajao najviše u društvu sestre, nije se igrao s vršnjacima, ali u mislima je bio stalno s majkom. Po- nekad bi ga otac pozvao u radionicu da mu neŠto đonese, ili bi ga kamo poslali. Kada bi nešto dodirnuo ili pokušao da učini, otac ga je upozoravao da to ne čini, da to ostavi, da to nije za njega. Još danas pamti glas oca, koji ga je s

248

nevoljkošću ali ne s ljutnjom, više sa sažaljenjem upozoravao i otpraćao iz radionice. Dječak s vremenom uopće nije ni pokušavao da sam nešto započne, bojao se da bilo što dime jer bi s očeve strane đošla već njemu poznata sažalna upozorenja o njegovoj nemoći, nespretnosti, a kasnije i nezrelosti za posao. Vraćao bi se sestri i tu je slo- bodnije izražavao svoje želje za igrom, gradnjom i razli- čitom drugom aktivnošću. Sestra je bila »mali vražićak«, veoma spretna i veoma »ženskasta«, udala se već u osam- naestoj godini. Pacijent ni danas nije »prebolio« ovaj rastanak. »Od nje se ne mogu odvojiti, ona je kao ugra- đena u mene, kao da upravlja mnome«, primijetio je pacijent u jednom razgovoru o sestri. Pacijent je imao uredne spolne odnose već u sređnjoj školi s djevojkom starijom od sebe. Živjela je u susjeđstvu, namjeravao ju je ože- niti, ali otac nije dopuštao jer mu nije odgovarala njezi- na obitelj. Pacijent se zbog toga uopće nije žalostio, više je s njom prijateljevao da bi mu nadomjestila sestru, a i njegova je sestra to željela.Majka je govorila da to nije osoba za njega i da se treba čuvati kojekakvih žena, one najčešće ne đonose ništa dobro. Nedavno je upoznao jednu djevojku s kojom ima uredne odhose, bio je veoma sretan kada ju je upoznao i kada je postao »kao i ostali odrasli mu- škarci«, ali iz ove veze izrasli su i svi njegovi problemi i nastaje neurotska đekompenzacija koja ga je dovela do psihijatra.

Pacijent je na vrijeme završio veoma unosan i konjun- kturan studij, dobro zarađuje i ima dobro mjesto. Mate- rijalno je sasvim sređen, živi s majkom u velikoj i bo- gato uređenoj kući. Majka i on su sami. Ostala su djeca sretno oženjena i udana. Pacijent je nezadovoljan odnosom majke prema sebi. Iako oca više nema, majka je i dalje povučena i uvijek brižna kao da će otac odnekuda banuti. Za sina ne pokazuje posebnu brigu. štoviše, on osjeća da je i sada zapostavljen. Tako je isto i u poduze- ću gdje radi: sve poslove obavi dobro ali se nigdje posebno ne želi isticati, kako u poslu tako ni u đruštvenom životu, ne želi da ga netko radi toga zamrzi ili protjera, ne želi »ni da se sa svakim miješa i spori, Ijudi su svaka- kvi«. Osjeća jaku potrebu da bude što češće sa sestrom, od nje prima mnogo savjeta i čini mu se da ga to koči u slo- bodnom ponašanju. Zahvalio se na mnogim prijedlozima za društvene funkcije, ranije je izbjegavao i članstva u pojedinim društvenim organizacijama. Javno ne voli is- tupati, boji se da ne bi rekao nešto što bi nekoga povrije-

249

dilo, ali najviše zbog toga da mu netko ne bi rekao da se pravi važan ili da se nameće.

Sadašnja djevojka je opet starija od njega i nije baš »najatraktivnija«, ali je za nju nalazio mnogo pohvalnih riječi. Uopće je u ljudima iz svoje neposređne okoline nastojao da nađe odlike, izbjegavao je oštra razlikovanja.

Pacijent je bio visok, nježne građe, oprezan u pokretima, sjetnog izraza lica. Iako je imao dosta »jake brko- ve«, uredno dotjerane, nije djelovao previše »muški«. Na- kon dužeg promatranja njegovih pokreta i izgleda svi žna- ci muškosti doimali su se kao prilijepljeni na njega a ne kao pravi izraz njegova tijela;

Prve seanse protekle su u njegovu izražavanju nezadovoljstva sobom kao jedinkom, iako se nije žalio na okolnosti u kojima živi. U razgovoru s terapeutom osjetila se težnja da povlađuje, da popušta na eventualne in- tervencije ili interpretacije. I, kao da je bio zadovoljan svojim »dolaženjem u susret« terapeutovim objašnjenjima njegovih ponašanja i tegoba. U njegovim raspravama bila je odsutna bilo kakva težnja ka polemičkom dijalogu ili suprotstavljanju. To je bila slika pacijenta u prvim se- anssima, dok se napokon u jednoj seansi nije otvorio, s očitim nelagodnim očekivanjima terapeutova komentara.

Udajom sestre sve ga više zaokuplja misao o spolnom odnosu s muškarcima, i to s muškarcima iz njegove okoline kojima se nikada nije ni pokušao približiti. Nije o njima sanjao, kao ni o spolnim odnosima s njima, ali je zato na javi bio sav prevladan erotskim predodžbama i užicima u spolnim odnosima s muškarcem. Kada bi ovakva maštanja prestajala, nastajalo bi razdoblje u kojem je imao snažne osjećaje krivnje. Osjećaji krivnje su bili tako intenzivni da su ga onesposobljavali za druge poslove, pri tome se najčešće povlačio i dugo nije saobraćao s okolinom. Mislio je da će ove fantazije izblijedjeti kada se upoznao sa svojom sadašnjom djevojkom. Iako je bila veoma otvorena za sve njegove želje i pokazivala mnogo znatiželje i razumijevanja za njegove preokupacije, ni s njom se stvari nisu izmijenile. Fantazije su se javljale i u toku samog odnosa ili neposredno poslije odnosa. Osje- ćaji tjeskobe i krivnje zbog nepromijenjene situacije rasli su, tako da je odlučio da potraži pomoć psihijatra. Tek nakon nekoliko seansi stekao je hrabrost da saopći pravi sadržaj svojih smetnji.

250

Smatra se da je težnja da se uđe u patološki ovisni odnos sa snažnim muškarcem udružena s nadom da će dobiti zamjenu za napušteni užitak. Ovaj mehanizam je jasno prisutan kod homoseksualaca koji napuštaju že- Ijenu heteroseksualnost i poslije toga traže zamjenski užitak u homoseksualnim aktivnostima.

Najistaknutija crta koja razlikuje homoseksualce od heteroseksualaca s homoseksualnim težnjama je odsut- nost, u potonjih, erotskih odgovora prema muškarcima. Ovi se odgovori obično uspostavljaju u toku djetinjstva ili u adolescenciji homoseksualaca.

Heteroseksualci s homoseksualnim težnjama veoma rijetko ulaze u homoseksualne odnose. To se događa u posebnim situacijama, u nedostatku žena ili u stresnim prilikama.

Važno je primijetiti da heteroseksualci ne postaju homoseksualci kada su odvojeni od žena. Praktički je zanemariv broj heteroseksualaca koji u takvim prilikama stupaju u homoseksualne odnose. To obično čine oni koji su već ranije imali takvih iskustava.

Isrcpna analiza sadržaja i ponašanja u prethodno pred- stavljenog pacijenta upućuje na poseban entitet latentne homoseksualnosti. Liječenje ovakvih pacijenata zahtijeva pomoć u razrješenju iracionalnih strahova od muške kompeticije i isto tako oštra razgraničenja od doživljaja u životu koji su omogućili očitovanje strahova.

Liječenje hom oseksualnosti

Liječenje homoseksualnosti više nije tako nepoznato pod- ručje bez osvijetljenih vidika. Preporuke za liječenje muških homoseksualaca određuje teorijski stav psihijatra i njegovi usvojeni koncepti o liječenju i, naravno, li- ječnikov stav prema prognozi o ishodu liječenja. Ako se muška homoseksualnost shvaća kao stupanj devijantno- sti u okviru normalnoga biološkog ponašanja kao što je na primjer ljevorukost, tada terapija ne bi bila potrebna

251

osim ako neki drugi simptom ne izaziva pažnju psihijatra. Sasvim je drugačije ako se muška homoseksualnost shvaća kao patološka pojava. Tada se preporučuje lije- čenje. Ukoliko sam pacijent osigurava izvjesnu suradnju, mogu se očekivati promjene. Istraživanja u tom pravcu pružila su dovoljno dokaza da se može s više optimizma gledati na mogućnost liječenja i promjena homoseksualnih osoba. Prije početka liječenja ili davanja prognoze potrebno je riješiti dva pitanja: prvo, koje su indikacije za liječenje i drugo, koju vrstu terapijskog postupka treba primijeniti.

Na prvo mjesto u određivanju indikacija za liječenje treba staviti mladost. Homoseksualci ispod 30 godina i svi adolescenti mogu se podvrći liječenju. Ne isključuju se, međutim, ni stariji od 30 godina, naprotiv i među njima se mogu sresti ljudi koji su se liječenjem potpuno promijenili. Ovdje možemo postaviti nešto poput pravila: što je duže homoseksualac bio uključen i odan homoseksualnom spolnom životu, to je manja mogućnost cijepanja prema heteroseksualnom životu.

Bieber spominje da bi i osobe s biseksualnim crtama, ali pretežno dominantnim heteroseksualnim osobinama, trebalo ohrabrivati da se podvrgnu liječenju.

U poznatim studijama o homoseksualnosti jasno su iz- dvojeni činioci koji ukazuju na povoljne ishode liječenja:1. želja za izlječenjem, koja nastupa početkom liječenja;2. poštovanje i obožavanje oca; 3. početak liječenja prije 35. godine života; 4. povijest već pokušanog spolnog čina; 5. snovi koji manifestno donose heteroseksualne sadržaje i zanimanja za spolne aktivnosti.

Negativni prognostički pokazatelji su najočitiji u sluča- jevima kada majka pretpostavlja pacijenta njegovu ocu, odnosno svojem suprugu, i u slučajevima kada u povijesti dječaka susrećemo već u djetinjstvu feminizirane pokrete kao i cijelo ponašanje.

Ako isključimo one koji pokazuju ponašanje s upad- ljivim mekušastim i ženskastim značajkama i one koji

252

su se otvoreno posvetili homoseksualnom načinu života, tada u stvari i nema homoseksualaca za koje ne postoji mogućnost liječenja. Ovo treba uvijek imati na umu kada imamo pred sobom homoseksualca i odlučujemo o njegovu upućivanju ili uključivanju u proces liječenja.

Posebno je u ovom odjeljku o liječenju potrebno naglasiti da je liječenje homoseksualaca uspješno i kada se nisu u potpunosti otcijepili odnosno postali heteroseksualci. U procesu liječenja oni su razriješili mnoge svoje intrapsihičke sukobe i time učinili život mnogo podnoš- Ijivijim.

Svima koji se zanimaju za liječenje homoseksualaca manje-više je poznato da je najbolja terapija psihoanaliza i psihoanalitički usmjerena psihoterapija. U postupku re- konstrukcije ličnosti nastoji se obratiti osnovna pažnja ocrtavanju i izdvajanju nerazumnog straha od heteroseksualnosti. Pomaže se pacijentu da nauči kako se strah razvija i nakon izvjesnog vremena pomaže se pacijentu da taj strah razriješi.

Postoje i druge vrste pokušaja u liječenju homoseksualnosti, koje su se pokazale u cjelini kontraindicirane, ali ih se neki i dalje upomo drže. To su prije svega razne vrste hormonalne terapije. Seksualni hormoni, kao što je androgen koji se daje u ovim pokušajima liječenja, očito izazivaju pojačanje spolne želje, ali hormon ne usmjerava i pravac i cilj ispunjenja želja. Zato se ovakvim pokušajima mogu polučiti učinci suprotni od željenih.

Postoje i dmgi pokušaji koji su u skladu s dmgim psihijatrijskim pravcima, na primjer davanje psihofar- maka, sedativa i ataraktika. Psihofarmakoterapija je, čini se, na posljednjem mjestu kada se radi o liječenju strogo homoseksualnih poremećaja. Međutim, sasvim je nešto dmgo kada je homoseksualnost proizvod nekoga dmgog duševnog poremećaja ili neke dmge bolesti. Tada se mo- že intervenirati i psihofarmacima, ali u tom slučaju ne na homoseksualnost nego na ishodišnu bolest koja je dovela do homoseksualnosti.

253

U razdoblju ispitivanja terapije elektrošokovima u svim psihopatološkim stanjima, i homoseksualnost je došla na red. Prema svemu sudeći, to je posljednje sredstvo i metoda koju bi trebalo primjenjivati u liječenju homoseksualnosti, osim kao sredstvo zastrašivanja. za što nema nikakve znanstvene podloge. Prema tome, ovdje mo- žemo sa sigumošđu zaključiti da je elektrošok terapija strogo kontraindicirana metoda kada se radi o homoseksualnosti.

U posljednjim je desetljećima više pažnje izazvala ibi- hevioralna terapija, pa je zato i ovdje valja zabilježiti i komentirati. Poznato je da se bihevioralna terapija koristi načelima teorije učenja. Ova metoda svojim razra- đenim pristupom nastoji da ugasi homoseksualnost. Pa- cijent se negativno kondicionira prema njegovim uobi- čajenim homoerotskim podražajima. Metoda je jednostavna, ali opet zastrašujuća: pacijentu se pokažu slike s homoseksualnim sadržajima i istodobno daju injekcije apomorfina u namjeri da se dovedu u vezu asocijacije između homoseksualnih podražaja i bolnih doživljaja. To je takozvano averzivno kondicioniranje.

Za poznavaoce prirode i načina postanka homoseksualnosti metoda nije prihvatljiva premda je, kako u izvje- štajima stoji, dala i neke dobre rezultate. Čini se da ovaj način liječenja dodaje još jednu ozljedu već postojećoj, koja je i dovela do poremećaja. I ova je metoda, u po- četku se bar tako činilo, nudila neka obećanja i nade u povoljne ishode, ali je, nažalost, u najvećem dijelu ne- uspješna.

Ni takozvana ekshortativna, savjetodavna, moralistička terapija nije pomogla. Ona u svojim postupcima nastoji da oslobodi i podrži osjećanje krivnje, upozorava na moralne i religiozne zabrane. Prema dosadašnjim opsežnim iskustvima, ova metoda nije nimalo uspješna, naprotiv štetna je. Mnogi čistunci rado se prihvaćaju ove metode, premda je poznato da je ona štetna i ubrajamo je u skupinu takozvanih terapija koje kažnjavaju. Zanimljivo je

254

da na ovim oblicima psihoterapijskih zahvata najviše inzistiraju osobe s nerazriješenim vlastitim problemima i one koje su indoktrinirane nekim moralnim i religio- znim načelima.

Predobrana od hom oseksualnosti

Osnovni postulati u predobrani ljudi od homoseksualnog razvoja usmjereni su u dva pravca. Jedan je rad na što ranijem otkrivanju znakova homoseksualnosti, što je moguće na temelju iskustva i brojnih opsežnih istraži- vanja, a drugi rad na prosvjećivanju stanovništva o nor- malnom primjerenom psihoseksualnom razvoju i odnosu odraslih prema njemu.

Nije nepoznato da najviše predhomoseksualne djece ispoljava znatne probleme u ponašanju. Jedna od naj- uočenijih značajki kod predhomoseksualne djece je raz- vijanje nepriličnog, neobičnog str£iha pred fizičkom ozlje- dom, posljedica čega je izbjegavanje igre s normalnim dječacima, svojim vršnjacima, kako bi izbjegli ogreboti- ne i modrice koje u igri obično svatko zadobije. Dječaci obilježeni predhomoseksualnim znacima povlače se i ne druže se s vršnjacima. Jedna je od njihovih značajki že- lja da izbjegavaju takmičarske sportove i često su potpuno nezainteresirani za atletske discipline. U ovom predhomoseksualnom ponašanju obično manjina ima mekušaste, ženske kretnje i stavove. Ovakva se djeca lako prepoznaju među drugom djecom, a i sama ih djeca uočavaju i u raznim sredinama daju im različita imena koja uvijek imaju pogrdan prizvuk. Bieber smatra da su prethodno nabrojene osobine djeteta sasvim dovoljne da se dječak odvede do psihijatra. Ako je psihijatar u stanju da identificira problem i predhomoseksualni razvoj ošobe, potrebna je psihoterapija i za dječaka i za roditelje. Pritom je bitno razriješiti osnovni problem i zaustaviti konsolidaciju homoseksualnog prilagođavanja.

Adolescencija je bitno razdoblje, posebno za one jedinke koje imaju ozbiljne spolne probleme. Premda je i u

255

toku predadolescencije homoseksualni obrazac već oblikovan i organiziran, ipak se on u dječaka još ne očituje kao čvrst i koherentan sustav sve do pojave adolescencije. Na osnovi brojnih psihoterapijskih iskustava sasvim je sigumo utvrđeno, a što nam se čini i logičnim, da je prognoza za potpuno ozdravljenje i uspješno heteroseksualno usmjerenje daleko povoljnija ukoliko je predho- moseksualac otkriven i podvrgnut liječenju u predadole- scenciji, prije homoseksualne aktivnosti, negoli ako se liječenju pristupi kasnije. Kada se u toku razvoja dječa- ka primijete neuobičajene pojave: da u adolescentnoj dobi svjesno izbjegava djevojke, da ne teži za do- dirima s njima, ili se već primjećuju homoseksualne tež- nje, potrebno je obratiti se psihijatru i započeti s liječe- njem takvog adolescenta i njegovih roditelja. Sjećam se svojih školskih drugova iz najranijih razreda. Duševno najzdravija ali nemima i nestašna djeca, koja su pokazivala dobre i izvrsne rezultate u učenju, bila su pod nadzorom učitelja i profesora, dok djeca s izrazito predhomoseksualnim težnjama nisu pobuđivala njihovo osobito zanimanje jer su bila mirna, pristojna i dobro od- gojena a ne neotesani i neukrotivi gmbijani.

Iz svega toga danas možemo zaključiti da je bitno u predobrani od homoseksualnog razvoja izraditi određen program obrazovanja — kratak, ozbiljan, sustavan i jasan i provesti ga za roditelje, profesore, učitelje, odga- jatelje i sve one koji rade na obrazovanju i odgoju naj- mlađeg naraštaja.

Ovdje je neophodno naglasiti da i ljudi koji sudjeluju u odgoju i obrazovanju najmlađih i sami nerijetko imaju ozbiljnih emotivnih smetnji i nerazriješenih sukoba iz svoga psihoseksualnog razvoja. Zato smatramo da ne bi bili veliki izdaci ni gubici vremena kad bi se putem gmp- ne informacije ili prema načelima »radionice« (workshop)

mnogi od njih upoznali sa samim sobom i svojim problemom, što bi njihov rad i njihov vlastiti život učinilo uspješnijim i sretnijim.

256

Dobro obaviješteni odgajatelji, oslobođeni vlastitih sukoba, u stanju su otkriti predhomoseksualno ponašanje jer je ono očito u postupcima i reakcijama djece i tada u zajednici sa psihoterapeutom takve dječake voditi prema zdravim obrascima ponašanja i upućivati ih u načine ispravljanja i primjerenog spolnog ponašanja. Cini se da su za ovaj posao, u nizu Ijudi koji dolaze u dodir s djecom, najpozvaniji upravo učitelji jer oni s djecom provedu najviše vremena.

Pitanje mentalnog zdravlja ljudi, po svemu sudeći, pitanje je mentalno-higijenske predobrane u obitelji i u prvim ustanovama u koje dijete dolazi.

Kao polaznik srednje škole bio sam duboko potresen sudbinom Oscara Wildea zbog osude i upućivanja u naj- strožu tamnicu na tri godine robije zbog homoseksualnih aktivnosti. Problem je bio daleko složeniji nego što sam ga tada shvaćao. Nikako mi nije išla u glavu pomisao da Wilde, tako velik odličnik duha i istančani pjesnik može biti »obični pederast« i zavodnik mladića. Shvaćao sam to kao prava prijateljstva (što je odgovaralo mojoj dobi) i potrebu Wildea da u svojem mladom prijatelju vidi i voli svoju prošlu mladost, a nježnost upućivanu prijate- Iju samo kao dio njegove potrebe za istom. Film koji sam gledao nosio je naslov »Suđenje Oscaru Wildeu« i on me još više uvjerio u strahotu osude i odmazdu društva. Raz- mišljao sam da napišem esej »Oscar Wilde ili obrana homoseksualnosti«. Na to su me naveli i kasniji susreti s literaturom Lillian Hellman, Tenneseeja Williamsa i drugih; u eseju bi vjerojatno prevladavao osjećaj nezadovoljstva zbog nerazumijevanja, predrasuda i vulgamih shvaćanja ljudi o svemu onome što se ne odvija po sce- nariju standardne, gmbe i utabane stvamosti.

Kao liječnik duže vrijeme sam boravio u Bristolu i skoro svakog ponedjeljka putovao sam u London i tako sam imao priliku da se ponovo podsjetim na svOju raniju namjem da pišem esej. Naime, na putu između Bristola i Londona vlak je stajao u mjestu Riding. Tu je bila

257

smještena i poznata tamnica u kojoj je Wilde izdržavao kaznu, i to isto ime nosi njegova »Ridinška balada«.

U vrijeme mojeg boravka u Engleskoj donesen je novi, daleko blaži zakon o homoseksualnoj aktivnosti i homoseksualcima. Netko je tada u svom komentaru novog za- kona citirao i Oscara Wildea, koji je prilikom izlaska iz tamnice rekao nešto kao »mi (homoseksualci) ćemo na kraju pobijediti«. Novi zakon se činio kao njihova po- bjeda. Tada, kao i danas, nisam bio uvjeren da je Wilde bio ozbiljan kada je to govorio, shvatio sam da je i to bila jedna od njegovih paradoksalnih dosjetki samo da ne bi bio običan, kao što sam davno i njegovu homoseksualnost smatrao umjetničkom neobičnošću.

U miru i ozbiljnosti liječničkih ordinacija stvari izgle- daju sasvim drugačije. Misao o eseju nisam napustio, ali u njemu je predobrana od homoseksualnosti bitna sadr- žina. Jasno, iz njega bi izvirala i potreba za razumijevanjem ali ne i pledoaje za stvaranje homoseksualnih zajednica i uzdizanje homoseksualnosti na pijedestal po- sebnosti i posvećenosti. To je ipak devijacija i proizvod patoloških odnosa obiteljske sredine i treba sve učiniti da se u što većoj mjeri spriječi takav razvoj, a u razvi- jenim slučajevima, dakle u promašenoj predobrani, da se omogući i razumijevanje a ne kažnjavanje i progoni u krajnjem išhodu ipak nešretnih Ijudi.

(3) ŽENSKA NEUROTSKA HOMOSEKŠUALNOST

Malo je žena s homoseksualnim osobinama i ponašanjem koje se obraćaju liječniku. Međutim, isto je tako gotovo zanemariv broj ljudi koji žene s homoseksualnim naklonostima nazivaju homosekšualkama. Najprošireniji naziv za žensku homoseksualnost je lezbijstvo. Ovaj je naziv široko prihvaćen i duboko ukorijenjen kao da se prije pjesnikinje Sapfo nijedna žena nije odavala ovim aktivnostima, kao da se to nije činilo i prije ove pojave na otoku Lesbosu u staroj Grčkoj negdje oko 600 godina

258

prije Krista. Prema legendi, pjesnikinja Sapfo je ohra- brivala i uvodila u erotske odnose mlade otočanke, po- ticala ih da jedna prema drugoj izražavaju i iživljavaju homoseksualnu ljubav. Dakle, erotski odnosi djevojaka bili su uzajamni. Propaganda i prihvaćanje ovog načina spolnog iživljavanja postalo je razlogom da se čitava igra, čin i odnosi nazovu lezbijstvom. Tako je otok Lesbos ušao u povijest samo zbog homoseksualnoga ženskog sladostrašća.

Potrebno je detaljnije raspravljati o tome koliki je postotak homoseksualnih žena i što je sve uvršteno u pojam ženske homoseksualnosti, jer o ovom problemu postoje znatnija oprečna shvaćanja i šire nesuglasnosti negoli kada se radi o muškoj homoseksualnosti. Caprio, kojeg citira i Bieber, smatra da se ženska homoseksualnost javlja u istom broju kao i muška. Ćuveni autoriteti u ovom području kao što su još uvijek Havelock Ellis i Edmond Bergler dijele ovo mišljenje, iako je ono u izvjesnom raskoraku s Kinseyjem. Kinsey i njegovi suradnici u svojem izvještaju doslovno kažu da je broj ženskih homoseksualnih osoba u njihovom istraživanom uzorku daleko manji od muških.

Neki psihoanalitičari se također pitaju o brojnosti žen- skih homoseksualnih osoba i prema njihovim procjenama, ako se mogu uzeti u obzir, jer se radi samo o ženama koje su se javile na liječenje, odnos bi bio između jedne trećine i jedne četvrtine ženskih u odnosu na muške homoseksualne osobe.

Premda se kliničke procjene donekle slažu s Kinseyje- vim nalazima, one ne mogu nikako pomoći i apsolutnim brojkama, kao na primjer da je »13% žena do 40 godina imalo homoseksualno iskustvo koje je dovodilo do orgazma« (Kinsey). Ove razlike treba, prema komentarima Kinseyja, tražiti u problemu samog uzorka ispitanika. Tako oni vide i netočnost i problem u tome što istra- živači nisu jednako raščlanili grupu muških ispitanika kao što su učinili s usporednom grupom ženskih. Tako

259

navode da u istraživanom uzorku žena 24% žena između 31 i 40 godina nisu bile udavane, što navodi na mišljenje da je visoki postotak neudanih žena povezan s poveća- njem učestalosti homoseksualnosti kod žena. Mnoge ne- udane žene između 31 i 40 godina nisu se udale baš zbog spolne psihopatologije i emocionalnih poremećaja u vezi s time.

Značajke ženske hom oseksualnosti

Dobri poznavaoci ženske homoseksualne problematike tvrde da su odnosi ženskih homoseksualaca isti kao i u slučajevima muške homoseksualnosti. I ovdje Bieber tvrdi da homoseksualni spolni čin između žena izražava odigravanje maskerade heteroseksualnog čina: jedan partner preuzima mušku ulogu dok drugi preuzima žen- sku ulogu. Ove se uloge mogu mijenjati, ali neki sudionici u homoseksualnom ženskom erotskom životu uzimaju stalno žensku odnosno mušku ulogu. U homoseksualnom ženskom udomaćenom govoru te podgrupe, u anglosaksonskom jezičnom području, postoje različiti nazivi za pojedine uloge, no tu je i grupiranje razvijenije. Nazivaju se butch i jem m e. Mali broj pacijentica koje su nam se obratile za pomoć nije upućivao na neke nazive koji bi se mogli poopćiti, iako bi se engleski nazivi mogli približiti i nama u nazivima kao što je »kasapčina« ili »mesarčina« i »ženskica« ili »ženče«. Slučajevi su doživ- ljeni više kao osamljeni parovi. Zanimljivo je promatrati kako se i u ovim parovima ženskih homoseksualaca obnavlja ili oponaša ista slika kao i u heteroseksualnim parovima. To je zapravo sociološka patološka karikatura koju homoseksualni par prihvaća i ostvaruje. Butch,

muškarčina, je agresivna, dominantna, oštra i stroga. Fem m e, ženskica, je povučena, submisivna, nježna, »pro- finjena«, upravo stereotipno utjelovljenje tople, mekane ženskosti. U kontekstu ove, kako Bieber kaže, karikature braka, dominantno-submisivno ponašanje, sadomazohi-

260

stičke aktivnosti i patologija ovisnosti sasvim su jasno prisutni.

Isti psihopatološki obrasci ponašanja javljaju se i u drugom najčešćem obliku parova gdje se odigrava sasvim druga veza a to je odnos majke i kćeri. U ovakvom obliku druženja odlučujući je činilac dob sudionica. Starija sudionica u spolnom činu obično preuzima ulogu majke a mlađa ulogu kćeri. Majka u ovom odnosu može u svim pravcima obojiti igru značajkama materinstva. Tako u procesu spolnog akta i erotskog iživljavanja igra može biti dovedena do točke gdje je kći rukama obgrljena kao u kolijevci ili poput djeteta u toku milovanja u spolnoj igri.

Gotovo na isti način kao što muške homoseksualne osobe opsesivno tragaju za pravim muškarcima s velikim penisom, tako s ništa manje žara i žudnje ženske homoseksualne osobe tragaju za ženama s istaknutim vrednotama ženskosti koje su utjelovljene u velikim gru- dima, koje su i inače izraz materinstva. Ovdje je potrebno naglasiti da homoseksualci oba spola žele popra- viti svoje oštećeno spolno funkcioniranje pokušajima da dosegnu magično jeđinstvo s istaknutim simbolima muš- kosti odnosno ženskosti, dakle s penisom i dojkama. Po- trebno je istaknuti još jednu značajku ženske homoseksualnosti, koja je manje izražena u muškaraca, a sastoji se u težnji žena da što bolje uspostave i duže održe svoje homoseksualne parove. One koje žive same najčešće sU prisiljene da se odaju promiskuitetu i površnim spolnim ođnosima.

Ženski homoseksuahii partneri obično su ambivalentni jedni prema drugima, što se javlja i u muškim homoseksualnim parovima. Češće su i Ijubomore, supamištva i mržnje, i ova su osjećanja vrlo snažna. Teoretičari se pitaju treba li odbijanje i nesmotren postupak shvatiti kao anticipaciju i onda ljubomoru i mržnju okrenuti protiv partnera. Spolna nevjemost je opća i ođatle u stvar- nosti postoji osnova za strahovanje od odbijanja i na-

261

puštanja. Bieber upozorava da se mržnja može doživjeti kao fizička agresija. Zbog toga, u odnosu prema njihovom ukupnom broju, nisu rijetka ubojstva među lezbij- kama. U nekim prilikama lezbijke ohrabruju svoju part- nericu da ustraje u pokušaju samoubojstva.

Iako je posvetio život istraživanju homoseksualnih odnosa i ponašanja, Bieber kaže da ne može odgovoriti na pitanje koliko dugo lezbijsko partnerstvo može trajati i koji postotak ostaje u stalnom lezbijskom odnosu. Ovo pitanje ostaje i čeka svoj odgovor na temelju iscrpnog i ustrajnog praćenja i izučavanja homoseksualnih odnosa.

Istraživanja i znanja iz psihoterapijske prakse govore nam da se lezbijska praksa razlikuje od jedne do druge lezbijske jedinke, kao i da jedna jedinka može očitovati različite oblike erotskog ponašanja s različitim partne- ricama. Ležbijske erotske aktivnosti su brojne i odvijaju se u bezbroj varijanti u rasponu od veoma nježnih, blagih, uvodnih približavanja do raspojasanih, erotskih bakanalskih iživljavanja. Spremnost lezbijki da istražu- ju i izvlače iz spolnog erotskog homoseksualnog odnosa sve užitke upravo je impresivna. Iz malog uzorka lezbijki koje su se javile na liječenje dobio sam dojam da u lezbijskom spolnom ođnosu vlada potpuna predanost erotskom činu i lezbijskom iživljavanju, daleko snažnija negoli u muških homoseksualnih parova. Međutim, uzorak je previše malen za statističku obradu da bismo iz njega mogli izvući argumente za čvrste zaključke.

Uglavnom, erotske aktivnosti lezbijskog iživljavanja uključuju manuelne i oralne stimulacije erogenih podru- čja, genitala i dojki, one simuliraju heterogeni spolni odnos, pri tome se ponekad služe i umjetnim penisom ili za to koriste prste, ili pronalaze druga prikladna rješe- nja. Ljubljenje je jedna od najprihvaćenijih i najteme- ljitijih aktivnosti u erotskom odnosu lezbijki; tu su uk- ljučene suptilne, bezbrojne varijante poljubaca, udru- žene s grljenjem i maženjem.

262

Porijeklo ženske hom oseksualnosti

U slučaju ženske, kao i muške homoseksualnosti, u osnovi postoje slična shvaćanja o uzrocima i porijeklu takvog očitovanja, ali postoje i neka razlikovanja, što je razumljivo s obzirom na biologiju i anatomiju ženskih osoba i s time u vezi i psihologiju, u načinu očitovanja i prihvaćanja ženskoga homoseksualnog ušmjerenja u ži- votu jedinke. Odmah možemo iznijeti dvije osnovne odrednice u shvaćanju ženske homoseksualnosti: jedna je da je ženska homoseksualnost devijantna ali biološki normalna pojava, a druga da je ženska homoseksualnost psihopatološka pojava. Većina psihijatara, psihologa i psihoanalitičara, na temelju vlastitih spoznaja, podržava drugu teorijsku odrednicu, da je lezbijstvo životom stvo- reno stanje i time se približuje tumačenjima muške homoseksualnosti,

Pretpostavke klasične psihoanalize

I opet valja poći od osnovne tvrdnje klasične psihoanalize: najraniji ljubavni objekt obaju spolova je majka, ali da bi sretno prošla kroz tu najraniju fazu psihoseksualnog razvoja i usmjerila se u heteroseksualnom ponaša- nju, djevočica, za razliku od dječaka, mora napustiti svoj prvi ljubavni objekt — majku — i umjesto toga mora se identificirati s majkom kao ženom. Dje- vojčice koje se ne odreknu majke kao ljubavnog objekta fiksiraju se na nju i mogu postati lezbijke. Ovakve žene u svojem odraslom životu mogu se ponašati različito: mogu tragati za mlađim ženama i djevojkama i s njima obnavljati i proživljavati majčinsku ulogu kao što smo ranije naveli, ili mogu uzeti ulogu kćeri i iz te pozicije tragati za materinskim figurama.

Ključno je pitanje koje postavljaju svi znanstvenici: zašto se nekim jedinkama to događa a drugima ne? Do- sadašnje ponuđene razloge razvoja ženske homoseksualnosti nije lako u cjelini prihvatiti jer nisu jasno uočlji-

263

vi i izdvojivi iz čitavog spleta odnosa. Ponuđeni su razni činioci, među njima su nametljivo prisutni: odsut- nost majke, njeno odbijanje čeda ili stalno suprotstav- ljanje čedu, njegovo neprimjereno prihvaćanje ili pretjerano popuštanje. U razmatranju ovih činilaca ne smije se izostaviti još jedan: u razvoju ženske homoseksualnosti može presuđnu ulogu odigrati majka s latentnim homoseksualnim težnjama.

U traženju razloga za razvoj ženske homoseksualnosti dolazimo, u psihoanalitičkom teorijskom okviru, i do tvrdnje da djevojčica također razvija kastracijski kompleks kao posljedicu otkrića da joj nedostaje penis. Ona se u tom razđoblju može usmjeriti na klitoris, što u njenom nesvjesnom može stvoriti analogiju s penisom. Is- hod ove zaokupljenosti može biti potpuno poricanje postojanja vagine. Da bi razriješila uspješno svoj kastracijski kompleks, djevojčica treba da se odrekne primar- nosti klitorisa i prihvati pasivnu receptivnost vagine. Što se događa ako djevojčica ne uspije razriješiti ovu, prema psihoanalitičarima sveprisutnu, krizu u ljudskom razvoju? Ishod je jedinstven: ona ne može stupati u heteroseksualne odnose, niti ih ostvarivati. Razlog je opet jednostavan: zato što muškarac posjeduje penis i on u njoj ponovo obnavlja i učvršćuje njezinu kastraciju. Što se događa poslije toga? Ona se identificira s muškarcem i živi u fantaziji da posjeđuje klitorijalni penis. Druge su žene u heteroseksualnim odnosima erotizirane i žele os- tvarenje i ispunjenje seksualnog sladostrašća. U razvoju ženske homoseksualnosti supamištvo i takmičenje s pretjerano favoriziranim bratom često može biti snažan razlog za objašnjenje klitorijalne fiksacije.

U razvoju ženske homoseksualnosti određujuću ulogu može odigrati i promjenljivost edipskog kompleksa. O čemu se radi? Prijelomni patogenetski činilac može biti pretjerano jaka veza s ocem, koja je osnažila djevojčicu da se povuče od zastrašujućeg incestnog poriva. Edipska faza isto tako može prouzročiti veoma bolne pozljeđuju-

264

će doživljaje kao što su očevo odbijanje ili zavođenje. U adolescentnoj dobi ove djevojke u svojim nesvjesnim doživljavanjima osjećaju da nisu uspjele dobiti oca kao spolnog partnera. Ove predhomoseksualne djevojke iden- tificiraju se sa svojim ocem, a ishod je traganje za istim spolom i prihvaćanje žena kao ljubavnih objekata.

Prvi susret s pacijenticom koja je njegovala homoseksualne erotske odnose i koja je zatražila liječenje do- godio se u početku moga psihijatrijskog rada i tada sam osjećao da su moje znanje i umijeće sasvim nedostatni da bih se optimističnije upustio u liječenje pojave koja je u predstavljenom obliku pacijentice izgledala kao je- dinstvena, složena i začuđujuća. Sve znanje koje smo dobili za ovakve slučajeve bilo je neupotrebljivo ili je bilo krajnje površno.

Pacijentica je došla na psihoterapiju sama, trebalo joj je mnogo vremena i snage da se odluči na takav čin. U nekoliko pokušaja, teškom mukom i u velikoj dvojbi, na kraju je ušla u ambulantu i trebalo je vremena i terape- utovog strpljivog čekanja da počne govoriti o razlozima svog dolaska do psihijatra. B ila je lijepa žena, skladno građena, dotjerana, izraženih ženskih oblika. U početnoj seansi okretala je glavu od terapeuta intenzivno crveneći u licu i samo bi s vremena na vrijem e pogledala prema li- ječniku.

Pacijentica je imala 25 godina, radila je kao službenik u pođuzeću gdje ju je zaposlila njena »prijateljica«, koja je zauzimala u svom poslu vodeće mjesto, uživala velik ugled i bila poznata kao zaštitnica mladih žena koje su »posmule« ili iz bilo kojeg razloga došle u neprilike.

Pacijentica je napustila supm ga i dvoje djece, došla je iz pređgrađa maloga provincijskog mjesta. Uđala se bez svoje volje za čovjeka »protiv kojeg nije imala ništa«, bio je dobar, susretljiv, ali ona u toj vezi nije mogla da ostane, svaki je odnos za nju predstavljao »užasno podsjeća- nje na smrt, na klanje i na povraćanje u stanju osjećaja da je ranjena«. Naglašava da je cijelo vrijem e bračnog života, koji je trajao više od tri godine, provela u tjeskobi i u nekom nejasnom očekivanju da će se dogoditi nešto strašno. M ir je nalazila najviše u susretima sa ženama, ra-

265

nije u druženju s djevojkama. Već rano je imala erotske dodire sa ženama, muškarci je nisu privlačili iako su je stalno opsjedali. Držali su da je »uobražena«, da se pravi važna. Dopustila je da sve o njoj pripovijedaju, ali nije ni najmanjim znakom davala povoda za pomisao da bi s nekim vodila ljubav. U 17. godini njeni odnosi sa ženama poprimili su stvame oblike i čvrstu vezu. To se dogodilo najprije s nekom susjedom, udovicom, koja ju je podu- čavala u vezenju. Dugo bi ostajale same i predavale se jedna drugoj, ali je pacijentica još uvijek bila sustegnuta, još je uvijek to smatrala nečim što je svu ne zaokuplja. Nisu pristupale jedna drugoj potpuno gola tijela. Sve je završavalo grljenjem, ljubljenjem, milovanjima, stiska- njem i veoma suptilnim dodirivanjem dojki i spolnih organa.

Roditelji pacijentice bili su zemljoradnici, otac je naj- više vremena boravio izvan kuće zbog poslova. Majka je ostajala s pacijenticom i još dvoje đjece. Otac bi često proklinjao sudbinu što mu je dala dvoje starije ženske djece, jer sin kao najmlađe dijete nije bio u mogućnosti da mu pomogne. Majka je uzimala u zagrljaj najstariju kći, pacijenticu, i grleći i ljubeći je proklinjala je svoju sudbinu što je žena i što joj je dala žensku djecu koja će patiti kao i ona i ništa dobra neće doživjeti. To je bio majčin način saobraćanja sa ženskom djecom. Sin je bio i očeva i majčina nada, netko tko ima sigurnu buđućnost i od koga očekuju razrješenje svih svojih oskudica i propusta. Međutim, kada se pacijentica »protegla« i kada se počela očitovati njena ženstvenost, kada su je u mjestu počeli zamjećivati, i roditelji su joj počeli poklanjati više pažnje. Odmah su joj počeli tražiti bogata i »odgovaraju- ćeg« ženika, tako da su je udali u njenoj 19. godini. Kada o tome pripovijeda, naglašava đa i ne shvaća kako se to

_ naglo dogodilo i kako, zapravo, nije imala nikakav pojam o tome što hoće, što je očekuje i što će se to događati. U tome su prošle više od tri godine, rodila je i djecu. Majka je bila stalno prisutna sa svojim savjetima da bude str- pljiva, da svi u početku braka ne podnose odnose i nove uloge, ali da se sve to kasnije smiri, na sve se nauči. Obitelj supruga i suprug bili su više nego dobri prema njoj. Sve je to donekle mirno prolazilo, gledano izvana, do poznanstva sa, opet jednom, »nježnom i pametnom ženom« kojoj otvara srce i koja je preko svojih veza odvodi u veliki grad gdje je »ni sama ne zna kako« stupila u vezu s jednom gospođom koja »joj je bolja nego majka«, obasipa

266

je svim pažnjama. I ono što je s »teškom odlukom« re- kla, ona s njom živi kao »muž i žena«.

Pacijentica navodi kao razlog svojeg dolaska psihijatru teški osjećaj krivnje radi muža, djece i svoje rodbine. Bo- ji se da ne bude otkrivena jer ono što njih dvije rade to ne nalikuje ni na što dosadašnje. Partnerica pacijentice je dosta starija od nje. Ona je već s vrata počinje skidati, ljubiti i milovati. To čini za pacijenticu s đotada nedožMje- nom spretnošću i nježnošću, pa već i pomisao na susrete s njom počinje u njoj buditi želju i žudnju. Nema tog dijela tijela koji njih dvije jedna drugoj ne ljube, niti ima otvora tijela kojeg nisu jezicima lizale i prstima nadraži- vale. Ističe da u njenom životu do tada nije postojalo ni- šta slično, niti je bilo prilika i odnosa u kojima je s toliko zadovoljstva i nadahnuća sudjelovala kao u odnosu sa svojom prijateljicom. Ona joj u svim situacijama po- maže, čak je i njenom suprugu i roditeljima objašnjavala potrebu da se obrazuje pa će se tada vratiti. Svojim utjecajem i autoritetom uspijevala je da ih uvjeri.

I u ovom slučaju nedostaju skladna upotpunjavanja između psihoseksualnih faza i doživljaja pacijentice koje smo mogli dobiti na svjesnoj razini. Pacijentica je do- šla samo tri puta na seanse i više se nije javljala. Zato nema dovoljno podataka da bi se na temelju kliničkih saznanja moglo upozoriti na nedostatak teorije koja smatra da je neophodna ova veza da bi se objasnile razlike između žena koje su postale lezbijke i onih koje to nisu.

Zato ostaje da se složimo s većinom autora da uzroke ženske homoseksualnosti treba tražiti u psihodinamici jednog od sljeđeća tri uzroka: prvo, u nemogućnosti da se napusti majka kao prvi ljubavni objekt; drugo, klito- rijalnoj fiksaciji kao reakciji na kastracijsku tjeskobu; i treće, edipskom strahu i razočaranju.

Pretpostavke Bvchovskog, Rađoa i Clare Thom pson

Tvrdnja Bychovskog je veoma jednostavna; u svemu vidi slab i defektan ego koji u susretu s defektnim rodi- teljskim hranjenjem i njegovanjem ima za posljedicu

267

stvaranje patološke ovisnosti o majci. Ovaj anaklitički odnos ispoljava se u ovom ili onom obliku ženske homoseksualnosti.

Sandor Rado smatra žensku homoseksualnost bijegom od supstituta zaplašujuće heteroseksualnosti, upozora- vajući na strahove žena koje u spolnom odnosu vide na- pad i penetriranje u svoje tijelo. Kod nekih žena mogu se susresti mazohističke želje da budu silovane i pene- trirane, one na taj način ponovo oživljuju fantaziju o spolnom činu kao nasilnom. Ove žene nisu u stanju da se priklone heteroseksualnom životu i zato ponovo zapa- daju u infantilnu ovisnost prema majci.

Clara Thompson veoma energično iznosi da ženska homoseksualnost, kao i uopće homoseksualnost, nije nikakav psihopatološki entitet nego simptom s raznim zna- čenjima za razne ličnosti.

Bieberove pretpostavke o ženskoj hom oseksualnosti

Prihvaćajući Biebera kao autoritet u području istraživa- nja homoseksualnosti, opet ćemo se na kraju pozabaviti njegovim teorijskim razumijevanjem porijekla ženske homoseksualnosti. On, bez sumnje, izvanređno dobro poznaje teoriju i ima veliko iskustvo u radu s ljudima iz ove Ijudske subkulture, a usto je i dobro obaviješten o radovima drugih autora. U svojim teorijskim formulacijama Bieber stavlja gl^vni naglasak na patologiju odnosa između roditelja i djeteta koji zahvaćaju dječju li- čnost, a posebno ako se ta patologija odražava u edip- skoj fazi psihoseksualnog razvoja. Bieber ne daje ona- ko jasno određen profil majke osobe sa ženskim homoseksualnim osobinama kao što je to učinio u slučaju muških homoseksualnih osoba. On smatra da za to nema dovoljno podataka kakve su pružila klinička i teorijska istraživanja u slučaju muškaraca. Međutim, bez obzira na ovo, utjecaj roditelja na razvoj ženske homoseksualnosti je tako jasan i značajan da o tome nema nikakve sumnje.

268

Otac u slučaju muške homoseksualnosti ima veoma značajno, gotovo bitno mjesto u razvoju devijacije iz jednostavnog razloga spolne kompetitivnosti sa sinom.

U slučaju ženske homoseksualnosti majka zauzima bitno mjesto u razvoju devijacije. Majka često teži da bude ambivalentna i to u onim najboljim slučajevima, ali je ona često raspoložena kompetitivno i neprijateljski prema kćeri. Ovakve majke, umjesto da jačaju u kćeri ma osjećaje ženskosti, još ih viŠe umanjuju i omalo- važavaju. Lezbijke često ne pamte ili ne mogu izvući iz doživljaja da su bile obučene u dopadljivu, žensku od- jeću u toku djetinjstva i da su dobivale pohvale na temelju fizičkog izgleda. Pamte, naprotiv, da su ih majke za- nemarivale i odbijale, da su im pronalazile nedosta- tke i držale ih pod kontrolom. Bieber u svojim pro- matranjima i istraživanjima upućuje dalje na majke koje nesvjesno potiču na homoseksualnost. One se upleću u istančan, prirodan odnos između oca i kćeri i u naj- više slučajeva obeshrabruju ovakvu vezu a u nekim slu- čajevima remete svaki kontakt. Ove majke se upleću i u heteroseksualni odnos svojih kćeri s njihovim vršnjaci- ma. Ovakve majke posjeduju i druge značajke. Jedna je od njih snažan osjećaj kompeticije s drugim ženama, su- protstavljanje sina kćeri i, štoviše, rivaliziranje s kćeri za muškarce. Posljednja značajka je važna i majka u stvari na taj način nastoji da defeminizira kći. Ovaj proces, sa svim nastojanjem i ciljevima, ima značenje kastracije.

U drugu skupinu majki spadaju one koje žele da u kćeri sebi odgoje i izgrade druga u smislu ortaka, što je također opasno jer se na taj način upleću u kćerine mo- guće i postojeće heteroseksualne veze. Kći s vremenom gubi poznanstva i ne stvara nove veze. Ovakve majke imaju vjerojatno same neke ženske homoseksualne probleme i one s kćerima na taj način prave nesvjesni homoseksualni par, pa iz ove veze kći, ako ne postane lez- bijka, u najmanju ruku ostaje neudana.

269

Očevi u predhomoseksualnim zajednicama obično su submisivni u odnosu prema svojim suprugama. Proiz- vod njihove submisivnosti je potpun promašaj u stvaranju emotivno primjerenih odnosa s kćerima. I, kao posljednje, oni nisu u stanju da zaštite svoje kćeri od pa- toloških, nesvjesnih nasrtaja majki, tako da izostaje ne- ophodan zaštitnički stav oca prema kćeri koji ona u ovakvim prilikama treba i u najviše slučajeva i očekuje.

Želimo li podrobnije obrazložiti očevu poziciju moramo naglasiti da se dijelom radi i očevoj odvojenosti zbog submisivnog izbjegavanja i odbacivanja od majke a dijelom to može biti i obrana zbog tjeskobnosti koju u njemu izazivaju spolni osjećaji prema kćeri. Prilike su veoma složene, razlozi različiti. Samo iscrpna analiza može dokučiti prave korijene. Odgojeni u različitim kulturama očevi se različito ponašaju prema kćerima. Vo- deći je stav među prije spomenutim očevima da su normalni spolni osjećaji prema kćerima neprirodni. Zene u svojoj znatiželji i pronicavosti mogu osjetiti ovu očin- sku plašnju i znaju je izrabljivati na veoma suptilan na- čin potičući i stimulirajući kod njih osjećaje krivnje. Ponekad to čine sasvim otvoreno ne libeći se ni najbru- talnijih primjedbi. U izvještajima o očevima ženskih homoseksualnih osoba doznajemo da mogu biti veoma za- vodnički nastrojeni ali to izražavaju na krajnje tajnovit način. Otkriva ih obično njihova krajnja submisivnost prema ženama i osjećaj krivnje zbog vlastitih spolnih osjećanja.

Očevi koji predstavljaju snažne figure u svojim obite- ljima i koji su otvoreno naklonjeni svojim kćerima na prirodan muški način ne stvaraju ozračje za razvoj lezbijstva (Bieber). Ovdje, kako vidimo, ne stavlja se teži- šte na klasičan ženski kastracijski kompleks, koji pretpostavlja da ga djevojke otkrivaju i svijest o nedostatku čini glavni patogenetski utjecaj.

Bieber i Drellick razlikuju dvije sastavnice koje treba naročito imati u vidu pri razmatranju ženske homo-

270

seksualnosti. To su falička i feminina sastavnica. Fali- čka sastavnica je u odnosu s reakcijom koja se javlja zbog nedostatka ili odsutnosti penisa. Ova faza predstavlja prijelaznu pojavu koja ima veoma malu ili nikakvu patološku važnost, osim ako je važnom ne učini utjecaj roditeljske psihopatologije. Majka koja uvijek smatra sina vrednijim od kćeri iskazujući mu mnogo više ljubavi nego kćeri izaziva kod kćeri osjećaj materinske depri- vacije (Bieber). Ishod ovakvog stanja u obitelji je raz- vijanje zavisti u odnosu na muškarce koja se simbolizira, prema učenjima psihoanalitičara, u zavisti zbog penisa.

U femininoj sastavnici kastracijskog kompleksa žene su zabrinute ili ih zaokuplja misao o povredi svoje žen- stvenosti ili ženskosti, što se odnosi na spolne organe i njihove funkcije. U manifestnoj slici lezbijstva zastuplje- ne su obje sastavnice kastracijskog kompleksa, integri- rane su u samu ličnost lezbijke i očituju se u njenom op- hođenju i ponašanju. Na kraju ovog razmatranja, koje je upotpimjeno Bieberovim praktičnim i teorijskim spoznajama, potrebno je još jednom upozoriti, a dijelom i ponoviti da nikako ne možemo očekivati da će jedria veoma emotivno naklonjena majka, koja ohrabruje zna- čajke ženstvenosti u svoje kćeri, pomoći u razvoju kćeri- na lezbijstva. Lezbijstvo se neće pojaviti ni u prilikama gdje je otac izrazito emotivno naklonjen svojoj kćeri, koju pomaže, ohrabruje, cijeni i uvažava njenu ženstve- nost.

U Fenichelovu razmatranju ženske homoseksualnosti ističu se dva uzročnika ove devijacije: prvo, odbijanje heteroseksualnosti koja potječe iz kastracijskog kpmplek- sa, i drugo, privlačenje koje ide od ranih fiksacija na majku. Ova dva činioca potpomažu se međusobno: fiksacija na majku može biti zaštitnička i ohfabrujuća funkcija koja balansira ižmeđu snaga kastracijskog kompleksa. (Otto Fenichel, 1971). Ovdje se pitamo, zajednos Fenichelom, da li opća formula — da ove fiksacije, oži-

271

vljene, teže za seksualnim zadovoljenjem i sigumošću — važi za nastajanje svih nastranosti. Ovi se procesi odvijaju istovremno. Ako poštujemo činioce koji se odupi- m heteroseksualnosti, tada su ženska i muška homoseksualnost analogne. Ovdje ćemo podsjetiti na Freudov slučaj ženske homoseksualnosti za koju je bitan činilac u razvoju bio izveden iz razočaranja ocem u vrijeme kada je djevojka bila u adolescenciji. Djevojka je odgo- vorila homoseksualnom usmjerenju na taj način da se identificirala s ocem i otada birala za svoje homoseksu- ahie partnere žene koje su nalikovale isključivo njenoj majci.

Slučaj 22-godišnje udane žene podsjetio me na ovaj Fre- udov rad. Pacijentica je došla u pratnji više osoba, među kojima su se predstavili suprug pacijentice i njena rođa- kinja. Bili su veoma otvoreni u vezi s problemom zbog kojeg dolaze. Njihova rođakinja i supruga napustila je ku- ću, supruga i sve udobnosti života koji joj je on pružao i otputovala u inozemstvo zbog svoje prijateljice, koja je inače veoma dobar radnik u svojoj struci. Pacijentica je poslala pismo da se neće vratiti i da će ostati da radi i živi s prijateljicom, koju voli i cijeni više od ikoga. Suprug je otputovao zajedno s njenom majkom i cijelom prat- njom po nju i poslije nagovaranja i preklinjanja uputili su se s njom natrag kući. Rodbina je uvjeravala terapeuta da se radi o bolesti, zavođenju, nezrelosti pacijentice i da je prvo treba liječiti od »slijepe zaljubljenosti i odanosti prema ženi koja je prepredena i svim mastima namaza- na«, a za kojom je pobjegla. Pacijentica je bila lijepa, ukusno odjevena, dotjerane vanjštine. Ponašala se donekle ležemo i sve je popraćala smiješkom i nerazumijevanjem zašto je u prvom redu dovode psihijatra, a zatim zašto su oko svega toga digli toliku uzbunu. Ipak, u osnovi njenog saobraćanja s okolinom, pa i psihijatrom, bila je nagla- šena tjeskobnost i plašnja.

Pacijentica otvoreno izjavljuje da je njena udaja bila proizvod majčinih uvjeravanja da se uda za čovjeka koji nije »takav vjetropir« kao njen otac i da se smiri u sret- nom porodičnom kragu. Popustila je, ali u sebi se ni sa čim nije složila. Nije htjela da ima djecu. Prkosila je su- pragu, izbjegavala je spolne odnose. U tom pravcu s njim, kao i uopće s muškarcima, uopće je nije ništa zanimalo.

272

Ona naglašava da je kod njih u obitelji sve bilo relativno dobro dok je bila živa očeva majka. Njenom smrću sve se izmijenilo, a najviše otac. Počeo je da izostaje iz kuće i kao djevojčica zamijetila je da se otac draži i prija- teljuje s dragim ženama. U njenoj šesnaestoj godini otac je počeo i prekomjemo piti. Majka je sve to podnosila. U više navrata pacijentica ga je vidjela kako gol mokri pred njom i majkom. Znao je poput djeteta s golim nogama brčkati se u mokraći. Majka mu je i dalje ostala odana, dok jednog dana nije otišao u inozemstvo s djevojkom mnogo mlađom od sebe. Povremeno je slušala o njemu i o njegovu novom braku, koji je bio, kako su pričali, daleko sređeniji od braka s majkom.

Pacijentica se već u toku očevog rastajanja s obitelji dra- žila s djevojkama, u što je unosila mnogo emocija. Nisu izostale ni pažnje koje su imale erotičnu podlogu, dok kO- načno nije u ženskom draštvu koje je bilo »osamljeno i razočarano« iz raznih razloga započela održavati i otvorene homoseksualne veze. U tim odnosima bilo je mnogo intelektualiziranja i racionaliziranja.

Pacijentica je, kako smo spomenuli, bila na proputova- nju, ostala je još jedan dan, iz razgovora je štošta upućiva- lo da se radi o identifikaciji s ocem. Njena sekimdama dobit je polučena izbjegavanjem kompeticije s majkom, isto tako kao i mogućnošću poduzimanja osvete prema optuženom i vrijeđanom ocu. Socijalno i analitički to je bilo skoro očigledno.

Premalo je znanja o pacijentici da bismo navedeno mogli prihvatiti kao konačne i jedine činioce koji su sudjelo- vali u izbijanju homoseksualnosti. Vjerojatno bi podaći iz ranijih faza razvoja upotpunili sliku, ali i ono što znamo dovoljno je da uočimo bitnu ulogu ponašanja i djevojke i oca.

Sigmund Freud, Karl Abraham i Sandor Ferenczi pru- žili su ilustrativne slučajeve da bi potkrijepili klasične teorije psihoanalize, koji su i osnova u tumačenju su- vremenih psihodinamičkih pretpostavki.

Liječenje len sk e hom oseksualnosti

Liječenje ženske homoseksualnosti slično je, a u nekim tehnikama potpuno jednako, kao i u slučajevima mu-

273

ške homoseksualnosti. Ovdje odmah moramo upozoriti da se, usprk'os sličnosti, u potpunosti razlikuje u načini- ma otkrivanja rane ženske homoseksualnosti. Kriteriji za uočavanje i otkrivanje rane ženske homoseksualnosti u dječaka. Sličnost s dječacima i dječačkim ponašanjem ni u kom slučaju ne treba, kako to obično biva, da nam služi kao pokažatelj u pravcu otkrivanja homoseksualnosti. Bieber naglašava da to može da služi više kao pokazatelj duhovnosti, stupnja energičnosti i katkad može značiti i želju da se oponašaju dječaci. To može biti izraz odgovora na roditeljsko davanje prednosti dje- čaku u obitelji kao onome koji još uvijek ima cijenjeni- ju ulogu od djevojčice, a to može da znači i uopće odgovor na zahtjeve kulture u kojoj su dječaci i njihovo ponašanje prihvatljiviji nego đjevojčice. Međutim, za djevojčice koje ispoljavaju snažnu želju za oblačenjem muških odjevnih predmeta i uopće muške odjeće, ili izbjegavaju uobičajeno oblačenje i uopće ženski stav, mo- žemo reči u najmanju ruku da očituju sklonosti ka žen- skoj homoseksualnosti. I u djevojčica je zamijećeno da su sklone osamljivanju i povlačenju, da ne slijede na- čine i oblike ponašanja svojih vršnjaka. U toku rane adolescencije, pa i kasnije, djevojke teže da se dodiru- ju u susretima s drugim djevojkama ili sa starijim cije- njenim ženama.

Djevojka u adolescenciji koja nije doživjela heteroseksualne dodire, koja nije imala heteroseksualne fantazije, koja izbjegava određene susrete s dječacima, ima seksualne smetnje bilo homoseksualne ili druge naravi. Ta- kve bi se djevojke trebale obratiti psihijatru na razgo- vor ali zajedno sa svojim roditeljima. Ako se u toku konzultacije otkrije da se radi o homoseksualnim sme- tnjama u djevojaka ili o bilo kojem obliku homoseksualnih težnji, pacijenticu treba liječiti isto tako kao i njene roditelje, ako je to ikako moguće. Cilj liječenja i uop- će psihoterapije jest razrađenim psihoanalitički orijen-

274

tiranim metodama podupirati heteroseksualno ponaša- nje i uspostavljanje i jačanje heteroseksualne adaptaci-je.

Kao i u svim oblicima nastranosti, tako i u slučaju homoseksualnosti treba biti veoma oprezan u kvalifici- ranju ljudi i bilo kojem obliku svrstavanja jer se radi o području još nedovoljno istraženom, nedovoljno znanstveno shvaćenom, pa kriva pretpostavka ili pogrešna ocjena u moru teško razaznatljivih pojava i podataka može teško poremetiti mir čovjeka i dovesti ga do neraz- rješivih teškoća. Zato upozoravamo na oprez, toleranci- ju i razumijevanje.

kulenovic - nastranosti

Documents