Naslov izvornika: The Concubines Secret

Copvright Kate Furnivall, 2009.

1

1

R u s i j a , 1 9 3 0 .

Lidija Ivanova nije mogla spavati. Sitni takori su je izluivali. Otkad je stigla u sovjetsku Rusiju, noi su joj bile teke; tijekom dugih mranih sati inilo joj se kao da joj se otri uti zubi zabadaju u lubanju. Katkad ih je mogla namirisati. Jo gore, katkad ih je mogla i uti. G r i c , g r i c , g r i c .

Ljutila se na sebe to ih uope slua. Sedamnaestogodinjakinja bi trebala biti pametnija. Uspravila se u svom uskom krevetu i provukla prste kroz zapletenu grivu u pokuaju da otjera zvukove, da izvue takore za rep. Trebala je bistru glavu. Ali noi nikada nisu bile tihe u ovom hotelu, jednom od Staljinovih novih betonskih saa, zdanju u kojem se nije uspijevala snai. Neprestano se gubila i to ju je plailo. To si nije mogla dopustiti. Sklupala se, prislonila bradu na prsa i zatvorila oi, pokuavajui pronai ono toplo, svijetlo mjesto koje je skrivala duboko u sebi, ali noas nije mogla. Iz susjedne sobe dopiralo je hrkanje, a malo dalje niz hodnik svaao se neki par.

Lidija je postala nestrpljiva, htjela je da to prije svane. Htjela je ustati iz kreveta i hodati gore-dolje po ono malo slobodnog mjesta u sobi, nestrpljiva da uini taj sljedei korak. No uila se kontrolirati, suzbijati nagon da svaki dan napada kao da joj je posljednji. Da neim ispuni mrtvo vrijeme, otvorila je pojas s novcem zavezan oko struka koji nije skidala ak ni nou. Bio je topao i mekan na dodir. Najprije je izvadila svoju rusku putovnicu; pri slabom utom svjetlu plinske svjetiljke, koje je dopiralo izvana inila se pravom, ali to je bila tek dobra krivotvorina koja ju je stajala vie nego to je sebi mogla priutiti. Pa ipak bi joj srce gotovo iskoilo iz grudi svaki put kada ju je morala dati na pregled.

Zatim je izvadila svoju britansku putovnicu i prstom prela preko reljefa lava. Kako ironino; ova putovnica, koju je dobila od svog ouha, Engleza, bila je prava, ali zbog nje joj je prijetila vea opasnost nego od krivotvorene ruske. Drala ju je dobro skrivenom meu novanicama u pojasu jer su svi stranci koji su bili dovoljno nepromiljeni da kroe na crno tlo sovjetske Rusije u najboljem sluaju bili pod stalnim nadzorom, a u najgorem ispitivani i zatvarani.

Nakraju je izvadila sveanj novanica s namjerom da ih jo jednom prebroji, ali odoljela je napasti. Samo ih je izvagala u ruci. Sveanj je postajao sve laki. Na samu pomisao da e ostati bez novca, iz dna grla oteo joj se potmuo zvuk, gotovo rezanje. Brzo je sve gurnula natrag u pojas i zatvorila patentni zatvara, kao da tako moe zatvoriti i svoj strah.

Ruka joj je instinktivno poletjela prema konoj vrpci oko vrata i talismanu koji je visio na njoj. Zmaj od kvarca, moni kineski simbol, ruiast na njezinoj koi. vrsto ga je stegnula u ruci.

Chang An Lo", proaptala je. Usne su joj se izvile u osmijeh kad joj se pred oima pojavilo ono toplo, svijetlo mjesto. Sklopila je oi

i noge su joj same poletjele preko snijega i lea, a zlatni prsti jutarnjeg sunca milovali su joj kou. Odjednom je pod bosim stopalima osjetila meki, Ijepkavi pijesak, a pokraj svjetlucave povrine vode ugledala je lik...

Netko je zalupio vratima i slika joj pobjegne iz glave. rt! Vani, nebo je i dalje bilo jednako tamno i neprozirno kao i njezine tajne, ali sad joj je ve bilo dosta ekanja pa je ustala iz kreveta. Obukla je dugi smei kaput koji joj je sluio umjesto kune haljine i bosa otapkala niz hodnik do zajednike kupaonice. Zijevajui, otvorila je vrata i iznenadila se shvativi da su svjetla ve upaljena. Netko je stajao ispred jednog od umivaonika.

Prostorija je smrdjela. udna mjeavina lavande, sredstva za dezinfekciju i neega puno neugodnijeg ispod toga. No Lidija se nije alila jer vidjela je i gora mjesta. Mnogo gora. Ovo je bilo bolje od veine zajednikih kupaonica kroz koje je nedavno prola. Bijele ploice prekrivale su zidove sve do stropa, na podu iarane crnim tokicama, a uza zid su stajala tri umivaonika. Istina, jedan je bio okrhnut, a drugi se

2

nije dao zaepiti, ali sve je bilo besprijekorno isto, ukljuujui i zrcalo iznad umivaonika. U kutu se nalazio visoki, napola otvoreni ormari u kojem su stajale vlana krpa, kanta i boca dezinfekcijskog sredstva. istaica je oito uranila.

Odmiui neposlunu kosu s lica, Lidija je krenula prema jednoj od triju kabina i usput bacila pogled na figuru ispred umivaonika. Istog se asa smrznula. Bila je to ena u tridesetim godinama, prosjene visine, vitka, odjevena u vunenu kunu haljinu boje burgundca, a na nogama je imala elegantne, zlatno-smee papue. Debeli zlatni vjenani prsten inio se preteak za njezine njene, tanke ruke. No Lidija nije primijetila nita od toga. Sve to je vidjela bila je tamna, svilenkasta kosa podignuta u nemarnu pundu na potiljku. Tanak vrat, dug i njean.

Na jedan zasljepljujui trenutak, Lidija je pomislila da je to njezina majka. Da se Valentina vratila iz mrtvih i dola se pridruiti potrazi za svojim nestalim muem, Jensom Friisom.

Bol kao iljak za led zabijen ispod rebara vratila ju je u stvarnost i ona se naglo okrenula, te pourivi u prvu kabinu, zakljuala vrata i sjela. To nije bila Valentina, naravno da nije. Razum joj je govorio da to ne moe biti ona. Samo netko njezinih godina, sa slinom kosom. I vratom. Taj isti bijeli, ranjivi vrat.

Lidija je odmahnula glavom i nekoliko puta trepnula. Valentina je bila mrtva. Umrla je prole godine u Kini. Zato joj se um tako poigravao s njom? Njezina je majka poginula kao rtva rune granate namijenjene nekom drugom; samo lijepa, kolateralna rtva. Lidija je drala njezino slomljeno, beivotno tijelo u rukama. Pa otkud sad ovo? Ova iznenadna zbunjenost? Stavila je ruku na usta da zaustavi vrisak koji joj je odjekivao u grlu.

Nije znala koliko je dugo ostala u tijesnoj, zaguljivoj kabini, ali inilo se kao vjenost. Napokon je otkljuala vrata, otila do jednog od slobodnih umivaonika, oprala ruke i umila lice hladnom vodom. Obrazi su joj gorjeli. Na njezino zaprepatenje, ena pokraj nje i dalje je prala ruke. Lidija je izbjegavala pogledati u zrcalo iznad umivaonika jer nije htjela vidjeti ni vlastito lice, a kamoli enino. No, pogled su joj privukli enini hipnotiki pokreti.

vrstim, ritmikim kretnjama, drvenom etkom ribala je ruke od lakata do vrhova prstiju pa ispoetka. Odmjereno i bez urbe, ali bez milosti. Polako je okretala ruke pazei da nasapunanom etkom prijee preko mekanog donjeg dijela kao i preko gornjeg. Najprije jedna ruka pa druga, pa natrag na prvu. Snani, strogi pokreti. Lidija nije mogla skrenuti pogled. ena je upotrebljavala sapun od lavande iji se miris osjeao u zraku, a voda u umivaoniku bila je puna mjehuria od sapunice. To sigurno nije bio ruski sapun. Jeftini, masni sovjetski sapun nije se pjenio. Ovaj je vjerojatno bio francuski, iz jedne od onih trgovina namijenjenih eliti Komunistike partije. Na sapunici sjajile su se grimizne kapljice. Koa joj je bila izranjavana.

Ne diui pogled, ena je upita, Jesi li dobro?" Glas joj je bio smiren, staloen, to iznenadi Lidiju. Da", rekla je. Jesam." Dugo si bila unutra." Da?" Plakala si?" Ne." ena uroni podlakticu u umivaonik, putajui da se sapunasta voda uskovitla oko nje i ispusti jedno

dugo, razvueno: Aah!" Lidija nije bila sigurna je li to znak boli ili uitka. ena joj dobaci brz pogled i Lidija joj prvi put

ugleda oi. Bile su tamnosmede i duboko usaene, nimalo nalik na Valentinine. Koa joj je bila bijela kao da joj se ivot odvijao samo u zatvorenom prostoru.

Ne zuri", otro je rekla ena. Lidija trepne, naslanjajui se na umivaonik. Svi mi svata radimo", ree i vre stegne kaput na

prsima. Prostorija je bila hladna. Kako bismo se bolje osjeali, mislim." Kao zakljuavanje u zahodskoj kabini?" Ne. Ne to." Onda", zamiljene oi vratile su se na Lidiju, to djevojka poput tebe radi kako bi se bolje osjeala?"

3

Kradem." Nije to namjeravala rei. Bila je zaprepatena to su joj te rijei prele preko usana. Bila je to posljedica tog sablasnog sata u ranu zoru.

ena podigne tamnu, zakrivljenu obrvu. Zato?" Lidija slegne ramenima. Sad vie nije mogla povui rijei. Uobiajena pria. Majka i ja bile smo

siromane pa nam je trebao novac." ,,A sada?" Lidija opet slegne ramenima; zbog te joj je geste brat uvijek govorio da se doima nepromiljenom. Je

li imao pravo? Zamiljeno se zagledala u lijepe smee papue. Prelo ti je u naviku?" Tako neto, valjda." Podigla je pogled i uhvatila enine izraajne oi kako je gledaju pa posramljeno

klize s Lidijinih glatkih, blijedih ruku na njezine izranjavane. U zrcalu je vidjela da je neto u tim tamnim oima zatitralo, da se negdje unutra pojavila pukotina. Lidija joj se nasmijei. U ovom nestvarnom satu jutra nisu vrijedila uobiajena pravila ponaanja. ena joj uzvrati smijeak, izvadi ruku iz vode i pokae prema konatoj torbici na prozorskoj dasci.

Slobodno kradi od mene ako e ti to pomoi", ponudi joj. Ne dovodi me u napast", nasmijei se Lidija. ena se nasmije i posegne za potpuno novim bijelim runikom koji joj je bio prebaen preko ramena,

ali povukla ga je prejako i on pade na pod. Lidija je vidjela kako joj se blijedo lice zguvalo od panike. ,,U redu je", brzo je pokuala utjeiti enu dok se saginjala da ga podigne. Pod je ist. Upravo je

opran." Znam. Ja sam ga oprala. Oprala sam cijelu kupaonicu." Lidijin ton bio je smirujui, isti onaj kojim se obraala svome zecu kad je bio uplaen. Ne brini se,

sve je u redu. Moe se obrisati drugom stranom, onom koja nije dotaknula pod." Ne!" Ondje na zidu visi hotelski runik." Ne. Ne mogu ni dotaknuti tu... Stvar." Posljednju rije izgovorila je kao da je prljava. Ima li drugi?" ena ispusti dugo zadravani uzdah. Kimne i pokae prema torbici. Lidija brzo ode do prozora i

izvadi mali papirnati omot u kojem se nalazio jo jedan savreno ist bijeli runik. Ne dotiui ga, omot je donijela eni, ali zadrala se na poprilinoj udaljenosti. Znala je da joj se ne smije previe pribliiti. Zbog njih obiju.

Hvala. Spasibo." Paljivo pritiui, ena je obrisala mokre ruke, a Lidija je na njezinoj koi primijetila grimizne napukline.

Trebala bi ih namazati kremom", rekla je otvoreno. Imam rukavice." ena je otila do kone torbice i, sluei se samo palcem i kaiprstom, oprezno izvadila par dugakih,

bijelih pamunih rukavica. Navukla ih je i odahnula s olakanjem. Bolje?" pitala je Lidija. Mnogo." Drago mi je. Onda u vam poeljeti laku no." Krenula je prema vratima. Do svidanija. Dovienja i... Hvala." Lidija je ve otvorila vrata kad je ena tiho upitala: Kako se

zove?" Lidija. A ti?" Antonina." Odspavaj malo, drugarice." ena je polako odmahnula glavom. Net, nemam vremena za spavanje. Vidi..." Jedan neugodan

trenutak nastupila je tiina, a onda je promrmljala: Ja sam ena zapovjednika logora pa..." Ponovno su joj rijei presuile. Nesigurno se namrtila i zagledala u svoje iste bijele rukavice.

Lidija je apatom prekinula tiinu. Logora? Misli na radni logor Trovick?" Da." Lidija je zadrhtala. Nije si mogla pomoi. Brzo je izala iz kupaonice. Dok su se vrata zatvarala iza nje,

ponovno je zaula zvuk vode.

4

2

Ta veer bila je kao i sve druge. Isti zbunjujui hotel, isti ljudi koji su kukali zbog hladnoe dok su se zapravo htjeli poaliti na nedostatak pouzdanog eljeznikog sustava. Svi su ekali isti vlak koji nije dolazio. Lidiju su boljela stopala od cjelodnevnog stajanja na smrznutom peronu, ali potisnula je to iz misli. Bilo je vrijeme da se usredotoi.

U srcu hotela nalazio se smrdljivi bife. Smrdio je kao obor za deve jer je danas stigla poiljka balege kojom su palili vatru. Bio je to velik, kaotian prostor, ispunjen s previe oiju crvenih od votke i previe pohlepe. Lidija je polako udahnula i pozorno razgledala prostoriju. Osjeala je gramzivost koja je pulsirala u zraku, gmizala od ovjeka do ovjeka kao ivo bie, ulazila im kroz usta i nosnice u prazne eluce i pocrnjela plua. Morala je to dobro tempirati. Bez pogreke. Ili e Liev Popkov zavriti sa slomljenom rukom.

Novac je mijenjao ruke. Mukarci su dovikivali, a u prostoriji se uzdizale spirale dima od kojih je zrak postao gust i siv poput zejeg krzna. U kutu, zaboravljeni pas bacakao se na kratkom lancu koji mu je guio lave. Ispijeni prsni ko nadimao mu se od uzbuenja.

Sve oi bile su usredotoene na borbu koja se odvijala za sredinjim stolom. Stolice su bile baene u stranu. Tijela su se gurala u borbi za bolje mjesto, dovoljno blizu da vide rijeke znoja i vene koje su se poput zmija napinjale pod koom. Dva mukarca sjedila su jedan nasuprot drugomu. Obojica su bila krupna i izgledala kao da najboljom zabavom smatraju odgrizanje glave sitnim sisavcima. Velika bradata lica grila su im se od napora, a jednome se njegov masni, crni povez preko oka pomaknuo i otkrio upalu, iskrivljenu onu upljinu boje prezrele ljive. Njihove masivne podlaktice bile su ukrtene u boju.

Obaranje ruke bila je Lavova ideja. Lidija ju je mrzila, ali joj se na neki udan, podmukao nain, u isto vrijeme i sviala. Mrnja. Ljubav. Slegnula je ramenima. Dijelila ih je tanka nit.

Ti si siao sa svog ludog kozakog uma!" bila je njezina reakcija na taj prijedlog. Liev je ba bio ispio pola vra ubojite, najjeftinije votke.

Net. Nisam." to ako izgubi? Nama je potreban svaki rubalj." Ha!" Popkov je odmahnuo svojom upavom medvjedom glavom. Gle, mala Lidija." Podignuo je

rukav prljave koulje, svojom apom zgrabio njezinu ruku i stavio je na svoj masivni biceps. Nije bio normalan dio ljudske anatomije. Vie joj je sliio cjepanici koja se sui ispred vatre. Prisjetila se da je ta ruka jednom smrskala ljudsko lice.

Popkov", proaptala je, ti si vrag." Znam." Bijeli zubi bljesnuli su iznad crne brade i oboje su se nasmijali. Sad je brzo bacila pogled gore prema galeriji koja je zavijala oko dvije strane prostorije i vodila do

hodnika s kutijama za cipele kako su u tom hotelu nazivali sobe. Ondje je, naslonjen na ogradu, stajao visoki lik i budno promatrao olo ispod sebe. Ruke su mu poivale na ogradi, a palce je spojio kao da ne moe podnijeti da dotakne prljavu povrinu.

Aleksej Serov. Njezin polubrat. Njih dvoje su dijelili oca, ako se to uope moglo nazvati dijeljenjem. U svakom sluaju, Lidija ne bi

upotrijebila tu rije. Smea mu je kosa bila zaeljana unatrag, naglaavajui oholo elo naslijeeno od aristokratske

majke, ruske grofice Serove. No vatrene zelene oi potjecale su od vikinkog oca kojeg se Lidija samo mutno sjeala. Njihov otac zvao se Jens Friis, to je bilo dansko prezime koje nijedno od njih nije nosilo. Jens je do 1917. godine radio kao inenjer za posljednjeg ruskog cara, Nikolaja II., a sad je, vie od dvanaest godina poslije, bio razlog zbog kojeg su ona i Aleksej proveli mjesece putujui sa samovoljnim Popkovim od planina Kine do ove zaboravljene rupage, negdje Bogu iza nogu u Rusiji.

5

Povik joj je vratio pozornost tamo gdje je i trebala biti, a eludac joj je poskoio u iznenadnom napadaju panike. Popkov je gubio. Nije se samo pretvarao da gubi. Zaista je gubio.

Zamalo da joj nije pozlilo. Kovanice su pljutale u prljavi zeleni rubac na anku u kojem su se drale oklade, a one su sad sve bile protiv Popkova. To im je i bio plan, ali sad je predugo ekala da mu javi da prijee u napad. Grube crne dlake na Lavovoj podlaktici koju je njegov protivnik gurao prema dolje bile su samo za irinu dlana udaljene od povrine stola, a nabrekli miii poeli su se trzati i tresti.

Ne, Popkov, ne. Prokletstvo, kako je mogla ekati tako dugo? Znala je da e on prije dopustiti da mu slome ruke nego

priznati poraz. Proklet bio, Popkov", povikala je iz svega glasa, to si ti, neka babuka? Potrudi se malo, dovraga!" Vidjela je kako su mu zubi bljesnuli, a ramena se podigla. aka mu se mrvicu podignula iako nikad

nije skrenuo svoje jedno oko s lica svog protivnika. Gotov je!" netko je povikao. Da, veeras u se dobro napiti." Razuzdani smijeh. Dovri posao. Ima ga..." Znoj je curio na prljavi stol, a pas u kutu lajao u ritmu njihovih ubrzanih bila, dok ga netko nije

uutkao udarcem. Lidija se probila kroz gomilu tijela i stala iza Popkova, oajniki trljajui vlastitu podlakticu kao da je tako mogla udahnuti nov ivot u njegov mii koji se kidao.

Nije mu mogla dopustiti da izgubi. Jednostavno nije. Dovraga s novcem.

Gore na galeriji, Aleksej Serov zapalio je crnu cigaru, a iskoritenu ibicu bacio dolje u masu. Ta djevojka bila je nemogua. Zar nije shvaala to radi? Suzio je oi u pokuaju da ih zatiti od zavjese dima koji mu se uvlaio u kosu i kou poput

mrtvakog zadaha. Dolje u baru nalazilo se moda trideset mukaraca i nekolicina ena u sumorno tamnoj odjei, tekim sivim suknjama i smeim alovima. To je bila jedna od stvari koje su mu se najvie gadile u ovoj novoj staljinistikoj Rusiji: ta sumornost. Svi gradovi izgledali su isto. Deprimirajui sivi beton, siva odjea i siva lica, tupi pogledi koji su klizili preko ljudi i bjeali u sive sjene i vjeno stisnute usne. Nedostajale su mu bogate boje Kine, njezini zaobljeni krovovi i zvonki pjev ptica.

S Lidijom je ilo tee nego to je oekivao. Kad ju je posjeo da joj objasni koje su opasnosti ovdje vrebale, ona se samo nasmijala onim svojim bezbrinim smijehom, zamahnula plamenom kosom i uvjerila ga da moda ima samo sedamnaest godina, ali da je ve proivjela mnoge opasnosti te da zna kako se s njima nositi.

Ali, ova opasnost je drukija", strpljivo joj je objanjavao. Ona je posvuda. U zraku koji die, u hlebu koji jede i u jastuku na kojem spava. Ovo je Rusija Josifa Staljina. 1930. godina. Nitko nije siguran."

Davaj, davaj, davaj! Hajde, hajde, hajde!" Tako su skandirali kockari u baru, a Alekseju je to zvualo kao blejanje ovaca. Domai su svoje

mizerne kopejke stavili na svog ovjeka i sad su se naguravali oko boraca isprepletenih poput para na vrhuncu seksualne strasti, otvorenih usta i sa srebrnim nitima pljuvake izmeu usana. Izmeu Popkovljeve ruke i stola nisi mogao provui ni prokleti no. Aleksej je osjetio kako mu je srce poskoilo, a Lidija se tono u tom trenutku nagnula nad kozaka i apnula mu neto u uho. Ona je bila mala, vitka figura u moru irokih, crnomanjastih lica i debelih, podstavljenih tijela, a kosa joj je sjala poput vatre na priguenom svjetlu.

To je trajalo samo trenutak. Ne vie. Onda se masivna ruka polako poela podizati, tjerati drugu ruku natrag, centimetar po centimetar, sve dok gomila nije poela urlati od muke. Domai je ovjek rairio svoje iroke, plosnate nozdrve i zaurlao bojni poklik, ali ni to mu nije pomoglo. Popkovljeva ruka bila je nezaustavljiva.

to mu je, dovraga, rekla? Posljednji urlik Popkova i bitka je bila gotova. Mesnata aka njegova protivnika zakucana je o stol

koji je od siline udarca zacvilio kao da je ranjen. Aleksej se odmaknuo od ograde, okrenuo se na peti i

6

krenuo prema svojoj sobi, ali ne prije nego to je primijetio da je Lidija pogledala prema njemu. Njezine velike utosmede oi gorjele su plamenom pobjede.

Aleksej se leerno naslonio na zatvorena vrata Lidijine sobe i razgledao skueni prostor. Soba je izgledala kao elija. Uzak krevet, drvena stolica i metalna kuka na unutarnjoj strani vrata. To je sve. Morao joj je odati priznanje to se nikad nije alila na uvjete, koliko god bili loi.

Vani je bio mrak, vjetar je zveckao otkvaenim crjepovima na krovu, a gola arulja na stropu povremeno je treperila. U Rusiji, nauio je Aleksej, nita se nije smjelo uzimati zdravo za gotovo. Trebalo je cijeniti sve, jer nikad niste znali kad e nestati. Danas ste moda imali struju, ali ve je sutra mogla nestati. Jedan dan, cijevi su se tresle i podrhtavale kao tramvaji na Nevskom prospektu dok su provodile toplinu po zgradi, a ve sljedei dan bile su tihe i hladne. Isto tako je bilo i s vlakovima. Kad e doi sljedei? Sutra? Sljedei tjedan? Sljedei mjesec? Da prijee bilo koju udaljenost u ovoj golemoj i nemilosrdnoj zemlji, ovjek je morao imati strpljenje kao Lenjin u onom svom prokletom mauzoleju.

Ne gunaj." Aleksejev pogled preao je na Lidiju. Ne gunam. ak i ne govorim." Ali ja te ujem. Guna u sebi." Zato bih gunao, Lidija? Reci mi." Zabacila je kosu unatrag, podignula glavu i otro ga pogledala. Uvijek ga je tako hvatala na prepad pa

mu se inilo da mu ita skrivene misli. Sjedila je na krevetu prekrienih nogu, s tankim poplunom zamotanim oko ramena i etvrtastim komadom zelene tkanine meu koljenima. Njezini uurbani prsti brojili su zaradu i svrstavali je na hrpice.

Zato to se zbog nekog razloga ljuti na mene zbog obaranja ruke." Lidija je zamiljeno prouavala novac. To nikome ne teti, Aleksej. Nismo ih okrali."

Odbio je zagristi mamac. Njezine nekadanje pljakake aktivnosti, kad je grabila novanike i satove kao lisica pilie, nisu bile neto o emu je elio raspravljati.

Ne", rekao je, ali ti si im ondje dolje neto uzela i oni ti nee zahvaliti na tome." Lidija je slegnula tankim ramenima i ponovno se posvetila svojim minijaturnim tornjevima od

kovanica. Uzela sam im novac jer su izgubili." Ne mislim na novac." Nego na to?" Njihov ponos. Uzela si im ponos, a onda si im to nabila na nos tako to si im ispraznila depove." Oi su joj ostale prikovane za novac. Poteno smo pobijedili." Poteno pobijedili", ponovio je. Poteno pobijedili." Ljutito je odmahnuo glavom, ali glas mu je i

dalje bio tih, a rijei odmjerene. Nije rije o tome, Lidija." Ona je prstima zavrtjela kovanicu i dobacila mu jo jedan brzi pogled. O emu je onda rije?" Nee te zaboraviti." Osmijeh joj je na trenutak zatreperio na punim usnama. Pa?" Pa, kad netko doe postavljati pitanja, ovdanji ljudi sa zadovoljstvom e se prisjetiti svakog detalja o

tebi. Ne samo boje tvoje kose, koliko si votke nalila u Popkova, tvoje dobi, imena ili imena tvojih suputnika. Ne, Lidija. Oni e se do u detalje prisjetiti brojeva na tvojoj putovnici i putnoj dozvoli, pa ak i eljeznike karte skrivene u tvom pojasu za novac."

Oi su joj se rairile, a crvenilo joj se prikralo u obraze. Zato bi itko to zapamtio? I tko bi uope doao pitati?" utosmee oi postale su nervozne. Tko, Aleksej?"

On se ramenima odgurnuo o vrata, jednim polukorakom stigao do kreveta i sjeo pokraj nje. Madrac je bio tvrd kao metak, a tri hrpice kovanica prevrnule su joj se u krilo.

Darovala mu je iznenaen osmijeh, ali pogled joj je bio oprezan. to je?" Nagnuo se blie, tako blizu da je mogao uti jedva ujno kljocanje zubi iza glatke linije njezina

obraza. Prije svega, govori tiho. Zidovi su tanki kao papir. I to nije samo radi tednje na materijalima, namjerno su takvi." Glas mu je bio jedva ujno rominjanje u njezinu uhu. Da bi svatko mogu prislukivati svakoga. Da susjed moe prijaviti promrmljam prigovor o cijeni kruha ili nesposobnosti zaposlenika eljeznice."

Ponovno mu je uputila onaj svoj prodorni pogled i zakolutala oima tako dramatino da se on gotovo nasmijao naglas, ali uspio se suzdrati i umjesto toga se namrtio.

7

Prokletstvo, Lidija, sluaj me." Ona ga je uhvatila za ruku, uzela jednu hrpicu iz svoga krila i izbrojila mu dvadeset kovanica na dlan.

Ne elim tvoj novac", pobunio se. Ali ona mu je samo njeno, jedan po jedan, sklopila prste oko novca. Zadri ga", proaptala je. Jednog e ti dana moda trebati." Zatim se okrenula prema njemu i poljubila ga u obraz. Usne su joj bile mekane poput pera i tople na

njegovoj koi. Grlo mu se stisnulo. To je bila prva takva intimna gesta meu njima. Poznavali su se ve gotovo dvanaest mjeseci, iako veinu vremena nisu bili svjesni da su brat i sestra, a on ju je vidio i posve golu onog stranog dana u umi izvan Junchowa. Ali, poljubac. Ne, nita takvo.

S nelagodom je ustao i protegnuo noge. Soba mu se odjednom uinila klaustrofobina i pretiha, bez obzira na vibracije ene koja je hrkala u susjednoj sobi.

Lidija, samo te pokuavam zatititi." Znam." Zato onda sve mora uiniti tako...?" Tekim?" Da. Tako prokleto tekim. Kao da ti je tako drae." Slegnula je ramenima, a on se zagledao u nju, u grivu vatrene kose koju je odbijala odrezati, u

profinjeno srcoliko lice s koom blijedom poput voska i vrstu bradu. Imala je sedamnaest godina, to je sve. Morao ju je natjerati da shvati, ali znao je da je ve odavno nauila biti tvrdoglava, dovoljno jaka i teka da se moe nositi sa ivotnim nedaama. On je to znao. Neto u njemu htjelo je posegnuti za njom, premostiti tu udaljenost meu njima i dotaknuti je, potapati je po ramenu ili nestanoj kosi, utjeiti je. No bio je siguran da joj se to ne bi svidjelo, da bi to shvatila kao saaljenje.

Zato je samo njeno rekao: Moramo raditi zajedno, Lidija." Ali ona ga nije pogledala, nije odgovorila. Samo joj se s usana oteo jedva ujan apat koji mu se uinio nesretnim i usamljenim zvukom. Aleksej

je vidio da su joj se oi zamaglile, a usne se poele neujno micati. Vie nije bila ovdje. Katkad je to inila. Kad bi stvari postale preteke, ona bi nestala, ostavila ga i otplutala u neki svoj svijet, na neko mjesto u svojoj glavi koje joj je donosilo... to? Sreu? Utjehu? Bijeg iz prljave sobe i od prljavog ivota?

Aleksej se ukoio. Mogao je pogoditi kamo je otila. I s kim. Naglo je otvorio vrata da ode. Vidimo se sutra na stanici", odsjeno je rekao. Muk. Izaao je i otrim kljocajem zatvorio vrata.

Aleksej je iskoraio na sumoran hodnik i stao kao ukopan. Ispred Lidijinih vrata straario je Liev Popkov, onaj njezin ludi kozak. I sam visok, Aleksej nije naviknuo da nekoga mora gledati odozdo, ali Popkov je bio golem, a imao je i iroka prsa i narav vodenog bivola. Popkov se nije pomaknuo. Stajao je kao prikovan za izlizane podne daske, namjerno na Aleksejevu putu, s golemim rukama prekrienim na prsima tako da se inilo kao da se sa svakim udahom jo vie poveava. vakao je neto gadno od ega su mu zubi poprimili boju stare koe.

Makni mi se s puta", tiho je rekao Aleksej. Ostavi je na miru." Aleksej ga je pogledao, dugo i hladno. Koga da ostavim na miru?" Jo je mlada." Opasna je jer je nepromiljena. Mora nauiti." Ne od tebe." Ti si joj dopustio da onako riskira veeras u baru." Net. Ti si opasnost. Ti, ne ona. Ti, s tim svojim otmjenim govorom i ukoenim aristokratskim

dranjem. Kaem ti, svakim danom koji svane u ovoj zemlji, opasnost si ti, ne..." Popkov, ti si prokleta budala." Ja sam ovdje da je titim." Ti?" Aleksej je razvukao tu rije i nasmijeio se kozaku, sporo i uvredljivo. Da." Popkovljeve crne kovre bile su neukrotive kao i njegova narav, a sad su mu poskakivale

preko neravnog oiljka to mu je presijecao elo i zavravao ispod onog poveza. Da." Ponovio je Popkov, ovaj put ispljunuvi rije zajedno sa smrdljivim dahom. Uplai je", zareao je, ,,i ja u ti iupati jaja."

8

Aleksej stisne oi. Tiho je rekao. Ako me dotakne, smrskat u ti grkljan prije nego to stigne otvoriti ta svoja glupa usta da povie 'upomo'. A sad, da ujem to ti je rekla."

to?" Reci mi, vole jedan, to ti je rekla kad si obarao ruku. Koje ti je to rijei proaptala na uho zbog kojih

si pronaao snage da pobijedi nakon to si ve bio poraen?" Nikad nee znati." Aleksej spusti glas tako da je sad aptao. Obeala te pojebati, je li?" Krupni mukarac zarie. Naglo su se otvorila jedna vrata. Tresak je odzvanjao sivim hodnikom, prenuvi obojicu mukaraca i

preusmjerivi njihovu pozornost na enu koja se pojavila na vratima do Lidijinih. S rukama vrsto posaenim na bokovima i iroko razmaknutih nogu, ena kao da nije bila svjesna injenice da joj je pidama na arene pruge bila raskopana sve do struka, omoguavajui djelomian, ali nadasve intiman pogled na obline njezinih bujnih grudi.

Zaepite, magarci!" povikala je. Pokuavam spavati, a vas dvojica se tu natjeete tko e ispasti vol." Aleksej je pogledom obuhvatio njezina sputena stopala s noktima nalik na losov rog, mekani,

oputeni trbuh i zamrenu kosu koja je nekad moda bila bogato smea, ali sad je imala boju i teksturu prologodinjeg sijena. Prisilio se zadrati pogled daleko od njezinih grudi.

Ukoeno je naklonio glavu. Ispriavam se." Popiam se na tvoje isprike, drue", obrecnula se. Samo me pustite da spavam." Aleksej je bacio pogled na Popkova i zamalo da nije prasnuo u smijeh. Bradata volina stajala je ondje

razjapljenih usta dok mu je jedno zdravo oko bez ikakva srama buljilo u blijede polumjesece koji su se nudili pogledu. Iz grla su mu bjeali tihi roktaji.

ena to nije namjeravala trpjeti. Tamne su joj se obrve uzdigle i ona je zakoraila naprijed, ubovi kozaka u trbuh svojim debelim prstom, ne jedanput nego triput. Popkov se odmah trgnuo, zateturao natrag prema zidu kao da ga je netko udario kundakom, a Aleksej je iskoristio priliku da bez ijedne rijei odee niz hodnik. Trebao mu je mir. Tiina. Morao je razmisliti. Dragi, milostivi Boe, ouvaj me od ludila ovih seljaka.

9

3

Dii, l jubavi, dii. Glas je bio Chang An Loov, a u Lidijinoj glavi odjeknuo je snano i isto kao zvona u junchowskom

hramu. Ne hvataj zrak kao pas koji lovi mrvice sa stola. Mora nauiti disati s istom

koncentracijom s kojom si nauila i hodati . Lidija se nasmijala, sama u svojoj sobi, bacila kovanice na krevet i ustala da pokua ispraviti

kraljenicu tako da joj rebra prestanu pritiskati plua. Udahnula je polako, kao da iz mora izvlai dugaki najlon s udicom, tako duboko i glatko da se najeila od navale kisika.

Kao da me i sama pomisao na tebe, Chang An Lo, vraa u ivot." Nije imala pojma da e biti ovako. Ovako teko. Biti odvojena od njega, ne znajui gdje je i je li uope

iv. Bez ikakvih vijesti o njemu. Ve pet mjeseci i jedanaest dana. Ovoga. Ove agonije. Znala je da e biti teko, ali nije mislila da e biti ovako... Nepodnoljivo. Da e zaboraviti misliti, disati, da e zaboraviti ivjeti. Kako je i dalje mogla biti Lidija Ivanova kad je sve najbolje u njoj ostalo s njim u Kini?

Chang joj je spasio ivot. To se dogodilo u arenom starom gradu Junchowu, na irokim ravnicama sjeverne Kine. Jednom se u jednoj uliici nala zarobljena izmeu starca koji joj se poput pijavice zakaio za ruku i gospode oslikana lica, para koji ju je htio oteti, no Chang joj je doletio u pomo poput kakvog crnokosog zmaja. Nakon toga, bila je njegova. Samo tako. Zaljubili su se unato ljutnji i suzama ljudi koji su ih eljeli razdvojiti. Ali, on je sad bio daleko od nje i u takvoj opasnosti da nije mogla ni misliti o tome.

O, ljubavi, uvaj se. Dobro se uvaj. Za mene." Chang je bio komunistiki revolucionar u pobunjenikoj Crvenoj armiji Mao Tse-tunga i ona se

uvijek iznova pitala, leei budna u mranim satima prije jutra, je li trebala ostati s njim. Umjesto da se skie po Rusiji, tragajui za ocem kojeg nije vidjela otkad je imala pet godina. Ali, njih dvoje su se dogovorili. Nije smjela ostati. Za njega bi bila opasna kao i Chang Kai-shekovi meci. Da je ostala s njim u Kini, uvijek bi bila njegova slaba toka, ometala bi ga, a njegovi bi je neprijatelji mogli iskoristiti protiv njega.

Ne, ljubavi, iako mi se ini kao da bespomono promatram kako mi krv istjee iz i la, morala sam te pustiti .

Prsti joj dotaknue talisman boje rue, njegov dar, i ona se sjetila posljednjeg puta kada ga je vidjela kako stoji, visok i jak, na vratima stare upe. Vjetar mu je razbaruio crnu kosu, preko ramena, umjesto kaputa, prebacio je prljavu zelenu deku, a oko njega se irio osjeaj divljine. Njegove su je oi eljele.

Moram te ostaviti ovdje, svjetlo moje due, rekao je. Ostaviti te na sigurnom. Sigurnom? Poela je koraati po sobi. Koja je bila svrha sigurnosti ako je to znailo da nije s jedinom

osobom od koje joj krv pjeva? Je li to bio razlog zbog kojeg se neprestano uputala u te rizike koje je Aleksej mrzio? Jadni Aleksej, znala je da ga izluuje. Njezin polubrat bio je odgojen kao dio privilegirane elite, najprije u mirisnim salonima Rusije, a zatim i u Kini. Bio je naviknut na red i disciplinu, a ne na ovu nesigurnost, ovaj kaos. Nije pomagalo ni to to su se on i kozak mrzili, a ona je bila zaglavljena izmeu njih. Liev Popkov bio je taj koji je njezinoj majci Valentini donio vijest iz Rusije u Junchow, vijest da joj je mu za kojeg je mislila da je poginuo 1917. dok je bjeao od boljevika, zapravo bio iv i u zatvorenikom logoru.

Nikad nije otkrila kako je to doznao, ali Lidija mu je vjerovala. Popkov joj je pomogao u Kini kad je traila Chang An Loa po opasnim dokovima Junchowa. titio ju je s iznenaujuom estinom, bacivi novac koji mu je ponudila za usluge tjelohranitelja. Tek kad je doznala da je - kao i njegov otac prije njega u danima starog cara - Popkov bio odani sluga njezina djeda u Sankt Peterburgu, tek je tada

10

shvatila. Osjetila je navalu naklonosti prema golemom kozaku. Njegova ju je odanost dirnula. Istinski dirnula. Vjerovala mu je, a to je bilo tako rijetko da je bilo neprocjenjivo. Povjerenje.

Mogu li vjerovati Alekseju? Lidija zadrhti i ode do uskog prozora s kojeg je dugo zurila u neizmjerno zimsko nebo, promatrajui

kako zvijezde svjetlucaju u tami, a svjetla trepere u kuama dok se gradi Seljansk pripremao na spavanje. Jo jedanput je osjetila kako joj se krajolik Rusije uvlai u srce, smiruje je i stapa se s jednim starijim prizorom duboko u njoj. Voljela je ovu zemlju, njezine velianstvene, izmuene due. Sama injenica to su joj nakon toliko vremena provedenog u Kini stopala doticala rusko tlo, zadovoljavala je neku intenzivnu potrebu koje do tada nije bila ni svjesna.

Je li i Aleksej to osjeao? Tu potrebu? Nije bila sigurna. Njega nije bilo lako itati. Ali Lidija je uila pa, iako je on vjerovao da su mu misli dobro skrivene iza vela ravnodunosti - zahvaljujui onoj krutoj samodisciplini na kojoj mu je i zavidjela i prezirala je - ona je sad ve znala prepoznati lagano podizanje obrve. Ili zatezanje miia obraza. Ili gotovo neznatan trzaj usnica kad ga je neto zabavljalo.

O, da, Aleksej, nisi ti tako nedokuiv kao to misli. Ja sam lovac tvojih misli, njukam i pronalazim tajne koje eli skriti. Mi moda imamo istog oca, ali majke su nam potpuno razliite. A ni ja nisam tako slijepa kao to misli. Bilo ti je grozno kad sam te veeras poljubila u obraz, nije li? Nisi mogao pobjei iz sobe dovoljno brzo. Kao da sam te ugrizla. Zar me ne eli za sestru? Je li u tome stvar? Moda nisam ono to si prieljkivao? Moda sam previe nae aristokratske krvi zamijenila instinktima divlje uline make, kao to je tvrdila majka.

Iako su Lidija i Aleksej godinama ivjeli u istom gradu, kretali su se u razliitim krugovima i putovi im se nikad nisu kriali. Upoznali su se tek kad ju je novi zarunik njezine majke uveo u svijet sofisti-ciranog glamura i jarkih svjetala elitnog drutva Junchowa. Bilo je to u francuskom restoranu, prisjetila se. Uinio joj se arogantnim i hladnim.

No on joj je velikoduno pomogao kad je to bilo potrebno, a nakon majine smrti prije samo nekoliko mjeseci, Lidija je doznala istinu u pismu koje joj je ostavila Valentina. Doznala je da Aleksejeva majka moda jest bogata grofica Serova, ali da mu je otac bio Jens Friis, danski inenjer. Afera se odigrala u Sankt Peterburgu mnogo prije nego to se Jens oenio Valentinom, ali Aleksej je bio okiran kao i Lidija kad su otkrili da su u rodu. Znala je da je to potreslo njegov svijet koliko i njezin. Do tog su trenutka oboje bili jedinci svojih obitelji koji su se na razliite naine borili protiv samoe, ali sada... Prizvala je sliku njegovih ravnih lea, uredne smee kose i kontroliranog osmijeha... Sad je imala brata. Brata koji je bio jednako predan pronalaenju njihova oca.

Pri pomisli na oca zatvorenog u jednom od Staljinovih brutalnih logora grlo joj se neoekivano stegnulo. Poloila je elo na ledeni prozor i ok zbog hladnog stakla vratio joj je misli s mjesta na koje nije eljela ii. Usredotoila se na sutra. Na eljezniku stanicu. Jo jedan dug dan izmeu Alekseja i Popkova. Nije smjela napraviti ono u baru, draiti kozaka, aptati mu o Alekseju.

Vidi ga ondje gore, Popkove? Gleda te." Njezine rijei gorjele su na crnim dlaicama u njegovu uhu. eli da izgubi. Smije ti se, Popkove, ceri. Da, sad pobjeuje... Otiao je. Nije mogao podnijeti da te

vidi kako pobjeuje." Nije mu mogla dopustiti da izgubi. Samo bi se napio na mrtvo ime, odbio bi putovati barem tjedan

dana, odbio bi ak i govoriti. To se ve dogaalo. Iz usta bi mu izlazilo samo rezanje, a ulazila samo votka.

Naglo se okrenula prema krevetu gdje je preostali novac leao podijeljen u dvije jednake hrpe. Jednu je spremila u rukavicu koju je nagurala duboko u naprtnjau, kao lisica koja sprema hranu za zimu. Drugu je zamotala u zeleno platno koje e ujutro dati Popkovu. Jutro. Jo jedna zora koju mora preivjeti. Nikad nije bila usamljenija nego kad bi se probudila i shvatila da Chang An Lo ne lei pokraj nje u krevetu, no moda e sutra napokon uspjeti otii iz ovog umornoga gradia. Prstom je nestrpljivo zatapkala po crnom prozorskom staklu, kao da eli probuditi sile koje su postojale ondje vani, mrmljajui rijei koje je izgovarala svake noi posljednjih pet mjeseci.

Jens Friis, stiem po tebe." A onda je, kao i uvijek, zaula Chang An Loovo upozorenje: Uetat e u usta zmaja.

11

eljeznika stanica u Seljansku nije se nalazila u sreditu grada, ve je bila protjerana u zapadno predgrae kao zakanjela misao. alter za prodaju karata i ekaonica uta od nikotina bili su izgraeni od kvalitetna borova drva s kojeg se gulila smea boja. Zimski zrak bio je otar, a ledeni vjetar napadao je Lidijine obraze dok se uspinjala na krcati peron. Oi su joj skakale od lica do lica, provjeravajui ima li novih putnika. Ve su joj bile poznate one zbijene obitelji, zaahurene u svojim podstavljenim fufajkama, zagledane niz linije srebrnih tranica kao da snagom volje mogu prizvati vlak i njegov zadimljeni dah.

Odmah je primijetila strance. est mukaraca i jedna ena. Srce joj je poskoilo, ali nije si dopustila vie od jednog nezainteresiranog pogleda dok je prolazila kraj njih. No i to je bilo dovoljno da zapamti svaki detalj.

to su radili ovdje, na stanici u Seljansku? Tri mukarca doimala su se prilino nevino; jedan je bio usamljeni radnik u grubim hlaama domae

izrade i gumenim izmama, a ostala dvojica vladini aparatici u dobro skrojenim kaputima. Doimali su se uglaeni i zadovoljni, a razgovarali su normalnim glasom umjesto uobiajenim aptom. Lidiji je ve bilo zlo od rijei skrivenih iza ruku i oiju prikovanih za tlo kako ne bi odale misli svojih vlasnika. Sve zbog bojazni da ih netko ne vidi. I prijavi. Lidija se nasmijeila mukarcima i njihovom smijehu.

to je smijeno?" zanimalo je Alekseja. Stajao je na kraju perona, naslanjajui se na praznu bavu ulja i puio jednu od svojih smrdljivih

crnih cigara. Lidiji je bilo drago to je prestao nositi skupi zimski kaput u kojem je stigao u Rusiju i zamijenio ga drugim, od grube crne vune. Kaput mu je padao do glenjeva, a na ovratniku je imao malu poderotinu, kao da ga je netko prejako povukao u tunjavi. No ak se i u obinoj radnikoj odjei doimao elegantnim i nedodirljivim, ak opasnim. Iz oiju mu je izbijala nekakva kontrolirana hladnoa, koja je ljude upozoravala da se ne pribliavaju. E, pa ona mu je bila sestra. Prii e koliko god blizu eli.

Dobro jutro, brate. Dobroe utro", vedro je rekla. Nadajmo se da emo se danas maknuti iz ove rupage", dodala je i zamahnula platnenom torbom da je stavi na vrh bave za ulje.

Aleksejeva usta razvukla su se u usluan smijeak. Dobro jutro, sestra. Jesi li dobro spavala?" Kao maka nakon obilna obroka. A ti?" Jako dobro, spasibo, hvala na pitanju." Oboje su znali da lau, ali nije bilo vano. To im je bila jutarnja rutina. Lidija se ogledala oko sebe. Gdje je Popkov? Mislila sam da e ve biti ovdje." Aleksej je odmahnuo glavom. Nosio je staru apku-uanku, kapu sa titnicima za ui, ija je

mekoa samo naglaavala otrinu njegova lica. Lidija odjednom shvati da je smravio. Zagledala se u praznine koje su mu se pojavile ispod jagodica i osjetila kako joj nemir pritie grudi. Zar su ve bili tako kratki s novcem?

Aleksejev osmijeh vie je sliio grimasi. Popkov je otiao u potragu za hranom za putovanje." Kozak je bio njihov snabdjeva kad bi im se zalihe istanjile. Lidija mu je eljela pomoi - imala je brze

prste - ali Aleksej joj nije dopustio. Svaali su se oko toga, ali bio je neumoljiv. Ovo nije Kina, Lidija. Ako te ovdje uhvate da krade, ak i samo malo kruha ili nekoliko jaja, poslat

e te u logor gdje e umrijeti." Ako me uhvate." Ne. Previe je opasno." Popustila je uz slijeganje ramenima, ne elei priznati da ju je njegovo upozorenje uplailo. Znala je

to znai biti zatvoren. Ima li vijesti o vlaku?" pitala je. Uobiajeno." Moda danas. Zapovjednik stanice uvijek govori isto." Ali danas bi to moglo biti istina." Kimnula je i pustila da joj pogled leerno prijee preko rijetkog drvea s druge strane pruge iji su se

kosturi ocrtavali na ledu. Zatim se, kao da joj se nikamo ne uri, ponovno okrenula prema drugim putnicima. Leerno. Nije bilo lako, ali uspjela je zadrati neutralan izraz lica dok je traila ostale pridolice. Dva mukarca, jedna ena. Mukarci su nosili uniforme koje nije prepoznala i obojica su ostavljala dojam autoriteta zbog kojeg ih se bojala pogledati ih u oi, ali primijetila je da su oni gledali prema njoj. Nekoliko koraka od njih stajala je ena.

Ne zuri." Aleksejev glas bio je njean.

12

Ne zurim." Zuri." Uope ne zurim. Samo se divim njezinoj bundi." Divi se neemu drugom." Lidija je odvukla pogled sa enine duge tamne kose koja se meko uvijala oko ovratnika i padala joj

preko obraza kao njeno, sjajno krilo neke ptice, kad god bi pomakla glavu. Ba kao i Valentinina. U grlu je osjetila gorku u.

Slea, slinost je zapanjujua", promrmljao je Aleksej, a dah mu je bio kao bijeli val na hladnom zraku.

Slinost s kim?" Uputio joj je dug, znaajan pogled pa odustao od teme. Povukao je dim i ispod oka pogledao dvojicu

uniformiranih mukaraca. Oni znaju da vlak dolazi, inae ne bi bili ovdje." Misli?" Siguran sam. Danas e doi." Nadam se da e se Popkov pouriti. Ne elim ga ostaviti ovdje." Jo dok je to izgovarala, osjetila je da je to bila pogreka. Aleksej ju je pogledao, ali nije progovorio.

Lidija je znala da bi on itekako volio da Liev Popkov ostane u Seljansku. Aleksej ponovno pogleda nepoznatu enu. Pitam se tko je ona", tiho je rekao. Na ovom mjestu bode kao prst u oku."

Lidija si dopusti jo jedan pogled, ovaj put dui, na enin srebrnasti krzneni kaput koji kao da se sjajio na sumornom zimskom svjetlu. Primijetila je elegantnu krznenu kapu od istog krzna, blijedosive izme mekane poput maje ape i blijedoukasti al od kamira koji joj je provirivao oko vrata. ena je izgledala kao da je doetala s Nevskog prospekta i grekom se zatekla na selu.

Zove se Antonina", tiho je rekla. Aleksej je iznenaeno pogleda. Kako ti to, dovraga, zna?" Svata ja ujem." A gdje si, molim lijepo, to ula?" Ona mi je rekla." Kada?" Prekjuer. U hotelskoj kupaonici." Aleksej je bacio cigaru, ugasio je izmom i duboko udahnuo. Lidija je vidjela da razmilja, da

pokuava izraunati kolika je vjerojatnost da se njegova sestra izlajala u vezi s neim. Dodirnula mu je rukav.

Sve je u redu, brate. Nisam uinila nia loe. Bila sam oprezna, nisam joj nita rekla." to si jo doznala o toj eni?" Lidija je dopustila da joj oi odlutaju natrag na valove tamne kose i arogantno uzdignutu bradu. Ona je ena zapovjednika logora."

Aleksej ju je prouavao. Suprugu zapovjednika logora. Zbilja zanimljivo. Nije ni udo da se uniforme nisu odvajale od nje.

Osjetio je iznenadnu, nerazumnu navalu nade. Znao je da je potpuno neopravdana, ak i smijena, ali bio je nemoan suzbiti je. Prolo ljeto u Kini, bez razmiljanja je skoio na vlak s Lidijom i zajedno su krenuli na stotine kilometara dugo, mukotrpno putovanje na sjever preko granice do Vladivostoka, u potrazi za ocem kojeg nijedno od njih nije ni vidjelo ni ulo vie od dvanaest godina. Aleksej je za to imao nekoliko razloga, ali vjera u uspjeh sigurno nije bila jedan od njih.

U srcu je bio siguran da je potraga za Jensom Friisom osuena na neuspjeh, ali Lidiji o tome nikad nije rekao ni rije. Sovjetska drava bila je prevelika i prevrsto zatvorena, a uostalom, otac im je dosad ve sigurno bio mrtav. Samo su rijetki uspijevali preivjeti surove uvjete u onim uasnim logorima. Robovski rad u rudnicima ili na izgradnji eljeznica, kanala ili cesta, na neljudskim sibirskim temperaturama, bio je brutalan. I vie od toga. ivot je ondje bio previe krhak, slabana nit koja se olako kidala. Stopa smrtnosti bila je nezamisliva.

Unato tome, Aleksej je doao. Zato?

13

Za vrijeme njihovog dugog putovanja u Rusiju, jutrima je leao budan u krevetu, u svratitima punim buha, puei cigaretu za cigaretom. Bio je prisiljen sluati hrkanje i putanje vjetrova drugih mukaraca u sovjetskim komunalnim spavaonicama dok je smiljao i odbacivao plan za planom. Zapravo, znao je da je planiranje besmisleno. Nisu mogli znati to ih oekuje na putu pa kakva je onda bila svrha planiranja?

Nikakva. Ba nikakva. Ali on je proao vojni trening i nije mogao sprijeiti mozak da smilja precizne planove nita vie nego to je mogao sprijeiti ovu iznenadnu navalu nade pri pogledu na zapovjednikovu enu. Pogledao je sestru na drugoj strani perona. Bila je potpuno nesvjesna injenice da privlai poglede, zavidne poglede. I to ne zbog svog dosadnog smeeg kaputa ili ravnih mladih lea. ak ni zbog plamene kose koju je po njegovom savjetu skrila ispod vunene kape, ali uvijek je bilo nekoliko neposlunih uvojaka koji se nisu dali ukrotiti.

Ne. Nita od toga nije privlailo poglede. Slijedili su je zbog njezine neukrotive energije za kojom su svi udjeli. Postojalo je neto neslomljivo, neto divlje u njezinu pogledu i nainu na koji je drala glavu. Na tome su joj zavidjeli. Koliko god je on odijevao u prevelike kapute i na glavu joj stavljao rune kape, to nije mogao skriti. Zapalio je jo jednu cigaru i vidio kako se Lidija osvrnula i nasmijeila mu se njeno, gotovo stidljivo.

Znao je zato je doao. Doao je zbog nje.

Sad smo blii." Iznenadile su je Aleksejeve rijei. Spremali su se popeti na vlak. Ba kad se inilo da e zaglaviti na

jo jedan beskrajan dan, oblak dima najavio je dolazak lokomotive. Masa putnika poela se naguravati oko njih na peronu, ali veliki kozak samo se nacerio i zadrao ih podalje od stepenica da napravi mjesta za Lidiju. Aleksej joj je ponudio ruku da se popne na vlak i progovorio, Sad smo blii."

Trebalo nam je dosta dugo." Kad mu je dotaknula ruku, Lidija je prema bratu osjetila navalu privrenosti.

Samo smo morali smanjivati udaljenost, korak po korak." Znam. I smanjujemo je, Aleksej. Bliski smo i takvi emo ostati." Zastao je, ali joj je uzvratio stisak. Lidiji je tek tada sinulo da ga je pogreno ula. Aleksej moda nije

govorio o njima - o njemu i njoj. Moda je rekao da su sada blie" logoru. Odjednom se uasnula zbog svoje pogreke.

Lidija." Aleksej je skoio na stepenicu iza nje i dotaknuo joj rame. Drago mi je to sam doao." Okrenula se i pogledala ga. I meni", rekla je. Zategnula je deku oko koljena i potonula dublje u sjedalo izmeu Alekseja i Popkova. Vagon je bio

pun, ali veina putnika je drijemala. Starac koji je sjedio pokraj vrata mrmljao je neto sebi u brk. Iz kojeg dijela Rusije dolazi, djevojko?" Pitanje joj je postavila putnica na sjedalu preko puta, ona ena koja je hrkala u sobi pokraj njezine u

hotelu. Bila je debeljukasta i sredovjena, s cvjetnim alom omotanim oko glave zbog kojeg su joj se obrazi napuhali kao da je hrak. Lidiji je bilo drago zbog tog pitanja. To je dalo smisla svim onim dugim satima napornog rada. Ve je mjesecima govorila iskljuivo ruski i ak se katkad zatekla kako razmilja na tom jeziku. Napokon je stekla dojam da rijei koje joj izlaze iz usta tamo i pripadaju. Od trenutka kad su napustili Kinu, Aleksej i Popkov tvrdoglavo su odbijali govoriti ijednim drugim jezikom osim ruskog.

Lidija je gunala, alila se i molila, ali Aleksej se nije dao. Njemu je bilo lako. On je ivio u Sankt Peterburgu do svoje dvanaeste godine, a imao je i prednost to je, ak i u Kini nakon Oktobarske revolucije, njegova majka, grofica Serova, inzistirala da u kui govore materinskim jezikom. Zato nije imao nikakvih problema. Rijei su tekle iz njega kao ruska nafta, a premda je engleski govorio elegantno kao britanski plemi, nijedna rije tog jezika nije mu prela preko usana.

Lidija ga je psovala. Na engleskom. Na ruskom. ak i na kineskom. Gade, uiva u ovome. Pomogni mi malo." Net" Proklet bio." On bi se osmjehnuo onim svojim izluujuim osmijehom i sluao je kako iznova grijei. Poetak je

bio teak; osjeala se izoliranom jer se nije mogla dobro izraziti, ali sad je shvatila, iako to nije htjela

14

priznati, da je imao pravo. Brzo je uila i sad je uivala sluiti se jezikom koji je njezina majka Ruskinja nije htjela nauiti.

Ruski?" govorila bi Valentina u njihovom kineskom potkrovlju, namrtivi svoje lijepo lice dok su joj tamne oi sijevale od prezira. Kakva korist od ruskog? Rusija je gotova. Pogledaj kako oni ubojice boljevici pljakaju i unitavaju moju jadnu zemlju. Kaem ti, malyka, zaboravi Rusiju. Engleski je jezik budunosti."

Onda bi zabacila svoje dugu, svilenkastu kosu kao da sve ruske rijei eli izbaciti iz glave. Ali sada, u hladnom, smrdljivom vlaku koji se preko prostranih ravnica sjeverne Rusije kotrljao

prema Felanki, Lidija je gurala to vie ruskih rijei u glavu i sluala kako je ena preko puta pita iz kojeg dijela Rusije dolazi.

,Ja sam iz Smolenska", lagala je i vidjela kako ena kima glavom, zadovoljna odgovorom. Iz Smolenska", ponovila je. Svialo joj se kako to zvui.

15

4

Kina, 1930.

Spilja je bila hladna. Dovoljno hladna da zamrzne dah bogova, no ne i dovoljno duboka da bi riskirali s paljenjem vatre. Chang An Lo uao je na ulazu, nepomian kao sivo kamenje razbacano svuda oko njega na golom licu planine. Nita se nije kretalo. Ba nita. Svijet je bio siv pod neumoljivo sivim zimskim nebom. Izvan pilje, vjetar je sa zaleenog kamenitog tla dizao tanki, prani sloj snijega i pretvarao ga u otre komadie lea koji su mu prianjali za trepavice i ranjavali mu usnice do krvi. Ali on nita nije primjeivao. Iza njega, sa zidova prekrivenih liajevima kapala je voda; tihi, podmukli zvuk koji mu se zabadao u mozak otrije nego hladnoa.

Neka vam um bude vrst . Rijei Mao Tse-tunga. Moni novi voda koji je izborio vodstvo nad kineskom Komunistikom

partijom. Chang je trepnuo kako bi trepavice oslobodio nakupljenog lea, i osjetio izdajniki ubod bijesa u

elucu. Borio se da umiri um, da se usredotoi na ono to dolazi. Neka ugavi sivi psi Chang Kai-shekove Nacionalistike vojske vide to im je spremio, neka otkriju to ih eka na eljeznikim tranicama dolje u dolini. Kao to krokodil eka u velikoj rijeci Jangce. Nevidljiv. Neujan. Sve dok te ne rastrga.

Chang se pomaknuo, samo neznatan pokret ruke u rukavici, ali i to je bilo dovoljno da dozove vitku figuru iz dna pilje. Kao i Chang, pridolica je nosila debelu kapu i podstavljenu jaknu zbog koje joj je bilo nemogue odrediti obris tijela, tako da mu je samo tihi glas u uhu davao do znanja da je njegov sudrug ena. Cunula je pokraj njega, pokretom gipkim poput vode.

Stiu li?" proaptala je. Nanosi snijega preko nizine sigurno su zadrali vlak. Ali da, stie. Moemo li biti sigurni?" Neka ti um bude vrst", Chang je ponovio rijei njihova vode. Njegove otre crne oi pretraivale su planinski krajolik. Kina je bila nemilosrdna zemlja, posebno

gruba prema onima koji su se morali boriti da preive na ovom pustom, golom terenu bez drvea, gdje su nemilosrdni vjetrovi iz Sibira grebli jalovu zemlju kao nokti koji skidaju prljavtinu s koe. Pa ipak mu je neto u vezi s ovim mjestom priinjavalo zadovoljstvo, neto tvrdo i zahtjevno; planine su bile simbol mira i ravnotee.

Bile su toliko razliite od njenih, vlanih povjetaraca na koje se naviknuo u posljednjih nekoliko mjeseci provedenih na jugu u provincijama Hunan i Jiangxi. Ondje je bilo sredite komunistike pobune. Ondje, u Mao Tse-tungovom skrovitu blizu Nanchanga, Chang je u zraku namirisao ljepljivu slatkou od koje mu se okretao eludac. Osjeala se na poljima rie. Na terasastim poljima na obroncima brda. U komunistikim kampovima za obuku. Miris korupcije. Miris ovjeka zaluenog moi.

Chang nikome nije govorio o tome, nijednom od svoje brae komunista nije priznao kako osjea da u samom sreditu stvari nisu kakve bi trebale biti. Svi su oni, ukljuujui njega, bili spremni boriti se protiv Chang Kai-shekovih nacionalista i umrijeti za svoja uvjerenja, ali... Chang je naglo udahnuo. Njegov prijatelj Li Ta-chao bio je predan komunistikoj borbi i umro je sa svojih ezdeset drugova u samom srcu Pekinga. Chang je s gaenjem pljunuo na goli kamen. Njegov prijatelj bio je izdan. Netko ga je zadavio. Nije postojalo nita odreeno na to je Chang mogao pokazati i rei: Ovdje lei korupcija . Samo uznemirujue utanje u dui. Hladan vjetar koji mu je prodirao sve do kosti i tjerao ga na oprez.

To sigurno nije mogao podijeliti s Kuan. Okrenuo se prema njoj i zagledao se u njezino izraajno mlado lice s ravnim obrvama i visokim, irokim jagodicama. Nijedan mukarac to lice ne bi nazvao lijepim, ali posjedovalo je snagu i odlunost koje je Chang cijenio. A kad se nasmijeila - to je bilo rijetko

16

inilo se kao da je iz nje nestao neki mrani demon i oslobodio njezino unutarnje svjetlo koje bi zasjalo kao jutarnje sunce.

Kuan," promrmljao je, pomisli li ikada na ivote koje oduzimamo u ovakvim akcijama? Na oaloene roditelje? Na ene i djecu ija e srca puknuti kad im pokucaju na vrata s vijestima?"

Njezino tijelo je zadrhtalo pokraj njegova ramena i ona se brzo okrenula da ga pogleda, obraza crvenih od hladnoe. Ali, on je osjeao da to nije bio drhtaj uasa. Vidio joj je to u oima, uo u plitkom ritmu njezina disanja. Bio je to drhtaj uzbuenja.

Ne, prijatelju, ne mislim", rekla je. Ti, Chang An Lo, isplanirao si ovu operaciju, ti si nas doveo do ove toke. Slijedili smo te pa se nadam da nee sad..." Glas joj se izgubio, nespreman izgovoriti rijei.

Ne, ne mijenjam plan." Dobro. Rekao si da vlak stie." Da. Uskoro. A Chang Kai-shekovi govnojedi zasluuju smrt. Oni bez milosti masakriraju nau

brau." Kuan je kimnula, estoki trzaj glavom, dok joj je dah vijugao na sivom zraku. ,,U ratu smo", rekao je Chang, oiju prikovanih za pitolj o pojasu. Ljudi umiru." Da, u ratu koji emo dobiti kako bi komunizam ljudima Kine donio pravdu i jednakost." Ondje na

toj pustoj, ledenoj planinskoj litici, Kuan se nasmijeila Changu i on osjeti kako taj osmijeh otapa samo vanjski rub praznine koja mu je, crna i hladna, zjapila u prsima.

Neka dugo ivi na veliki, mudri voda Mao", gotovo je uzviknula Kuan. Neka ivi na Voa", ponovio je Chang. Iz te etiri rijei izbijala je sumnja. Chang je u njima uo slabost, crvie sumnje koji su rovali duboko

u njihovu temelju, ali Kuanine oi svjetlucale su od uvjerenja, zadovoljne njegovim odgovorom. Njezine male ui nisu otkrile crve.

Chang je ustao i polako udahnuo, umirujui nepostojan ritam svog srca. Ispred njega, planine su naglo zavravale u maloj dolini iza koje se ponovno uzdizala gola, turobna, kamena litica. Nije se vidjelo nijedno selo, nikakvi tragovi kola pa ak ni tragovi divokoza; samo prazan krajolik bez drvea, posut kamenjem i prekriven ledom te dvije srebrne, metalne zmije koje su presijecale dolinu. Tranice.

Nakratko, dopustio je sebi da se zapita koliko je kineskih ivota izgubljeno, koliko ih je odrona zatrpalo i prolilo krv na prugu koju su postavljali. Fanquij i , s trani vragovi, bili su ti koji su dinamitom probili prolaz kroz dolinu. Oni su doli i pregazili cijelu Kinu. Postavili su svoje metalne ceste ne obazirui se na glasove zemlje; njihove velike slonovske ui bile su gluhe za bijes duhova planine.

Zemljom su najprije marirale europske uniforme, rojei se poput muha na utom tlu i kradui njezina bogatstva, a sad je to bila Nacionalistika vojska onog napuhanog pauna, Chang Kai-sheka. On je Kinezima otimao sve, ak i travu s njiva i zelene izdanke s polja rie. Chang An Loovo srce plakalo je zbog ovog prekrasnog, golemog Srednjeg carstva i njegovih ljudi.

Kuan", rekao je, osjeajui led na usnicama. Pozovi Lua i Wanga. Reci im da postave eksploziv." Mlada ena s ramena je spustila kaki platnenu naprtnjau, otvorila je i vjeto prionula na posao. Kuan

je zavrila studij prava u Pekingu, ali sad je bila radio-strunjak sa zadaom da u ovoj misiji odrava stalni kontakt meu komunistikim kadrovima. Bila je tiha i uinkovita. To se svialo Changu i inilo je dobrim sudrugom. Chang joj je vjerovao. Jedina joj je slabost bila nedostatak izdrljivosti.

Dok je Kuan tiho govorila u slualicu, Chang je zatvorio oi i otvorio um. Okrenuo se prema sjeveru, ravno u ljuti sibirski vjetar i duboko ga udahnuo, doputajui da mu njegovi zubi grizu mekano tkivo plua.

Je li ona ondje? Njegova djevojka lisica. Negdje preko granice, u onoj nepoznatoj zemlji? Moe li je okusiti na ruskom vjetru? Namirisati je? uti istu zvonjavu njezina smijeha? Nije htio izgovoriti njezino ime, ak ni u mislima. Bojao se da bi je ak i apat mogao izdati i dozvati

osvetoljubive duhove u potjeru za vatrom njezine bakrene kose. Ukrala je neto bogovima, a oni ne oprataju.

Vrijeme je", rekao je tako naglo da je iznenadio Kuan. Sad?" pitala je. Sad." Brzo je krenula zatvarati naprtnjau, ali dok su joj promrzli prsti stegnuli platneno remenje, Chang je

ve jurio niz planinu.

17

Smrt. inilo se da ga prati. Ili je on pratio nju? Svud oko njega leala su raskomadana tijela, udovi i trupovi rastrgani na beivotne komadie mesa i

kostiju koji su privukli vrane prije nego to su se stigli ohladiti. Glava mladog crnokosog ovjeka umrljana krvlju te s jednom praznom onom upljinom nalazila se na kamenu deset metara od pruge i zurila ravno u Changa. Samo glava, bez tijela. Chang zadrhti osjetivi kako mu prst smrti dodiruje srce, okrene se i pone hodati niz unitene tranice. Pod nogama mu je krkalo staklo.

Dvije eksplozije raznijele su vagone na oba kraja vlaka i pretvorile ih u sirovu, zamrenu hrpu metala i drva; tijela su bila razbacana na ledenom tlu kao mamci za vukove. Dok je prolazio pokraj te klaonice, Chang je zatvorio srce za krikove podsjeajui se da su mu ti Ijudi neprijatelji, da su putovali na jug kako bi masakrirali komuniste, odluni da unite Maovu Crvenu armiju. Ali negdje duboko, gdje ga nije mogao dotaknuti, srce mu je plakalo zbog njih.

Ti." Pokazao je na mladog vojnika u sivoj uniformi i s crvenom vrpcom kineskih komunistikih snaga na rukavu koji je iz olupine izvlaio krvavo tijelo. Sudei prema bojama uniforme, ranjenik je bio satnik Nacionalistike vojske kome je eksplozija raznijela utrobu. Rukama je pridravao svoje krvave iznutrice, ali jedan dio crijeva ispao mu je iz ruke i sad se vukao za njim. Crijevo se odmotavalo dok ga je mladi komunist izvlaio iz vlaka, no nacionalistiki satnik nije vikao.

Ti", ponovio je Chang. Prestani. Zna naredbe." Mladi vojnik je kimnuo. Izgledao je kao da e povratiti. Samo oni koji mogu hodati, smiju putovati s nama. Ostali..." Dok je Chang stajao pokraj njega, mladi vojnik je sporim, oklijevajuim pokretom skinuo puku s

lea. Unato ledu u zraku, elo mu se orosilo znojem. Imao je iroke crte lica i velike ruke seljakog sina koji je prvi put u ivotu daleko od kue. A sad jo i ovo.

Chang se sjetio svog prvog ubojstva, zauvijek urezanog u njegovu duu. Vojnik je naslonio kundak na rame tono kao to su ga nauili, ali ruke su mu se nekontrolirano

tresle. ovjek na zemlji nije molio, samo je zatvorio oi, sluajui vjetar i ono za to je znao da su mu posljednji otkucaji srca. Odjednom je Chang izvukao pitolj, nagnuo se prema satniku, prislonio mu cijev na sljepoonicu i povukao okida. Tijelo se trznulo. Chang je na djeli sekunde pognuo glavu i preporuio ovjekovu duu njegovim precima.

Smrt. inilo se da ga prati.

Masivna parna lokomotiva iskoila je iz oteenih tranica i strovalila se niz nasip, ali uspjela je ostati uspravno. Iza nje je pod udnim kutom stajao teretni vagon, ali jedini teret koji je nosio bio je pakiran u dvadeset dugakih drvenih sanduka od kojih su se etiri otvorila u sudaru. Kad ih je vidio, Changu je poskoilo srce. Skoio je u vagon, odravajui ravnoteu na nagnutom podu i posjedniki stavio ruku na jedan od otvorenih sanduka.

Luo", povikao je. Luo Wen-cai, mladi zapovjednik male jurine postrojbe, nespretno se popeo za njim. Rana od metka

u bedru koja je sporo zacjeljivala ometala je njegove inae brze pokrete, ali nita nije moglo zaustaviti osmijeh koji mu se pojavio na iroku licu.

Chang, prijatelju, kakvo si nam to blago pronaao?" Puke Tokarev", promrmljao je Chang. Ovo je bilo bolje nego to je oekivao. Ovaj ulov zadovoljit e Chou En-laija u sreditu Partije, dolje

na jugu, u angaju, i osigurati puke onima kojima su bile najpotrebnije - gorljivim mladiima u kampovima za obuku koji su se doli boriti za komunistiku stvar. Chou En-lai e se epiriti i pokazivati svoje tigrovske kande kao da ih je sam osvojio. Ovaj e mu uspjeh donijeti jo veu potporu mao-zija, dlakavaca.

Mao-zij i . Rijei su zapele u Changovu grlu. Bili su to europski komunisti, blagajnici kineske Komunistike partije. Vodili su ih Nijemac po imenu Gerhart Eisler i Poljak poznat kao Rilski, ali obojica su bili samo glasnogovornici Moskve. Odande su dolazila sredstva i ondje je leala stvarna mo.

A ipak, ovaj vlak bio je pun ruskih vojnika i oruja namijenjenog Chang Kai-shekovoj iscrpljenoj Nacionalistikoj vojsci, zakletim neprijateljima kineskih komunista. Kako god okrenuo, Changu to

18

jednostavno nije imalo smisla; kao pas koji se pokuava pariti s guskom, stvari jednostavno nisu sjedale na svoje mjesto. Namrtio se, osjeajui iznenadnu uznemirenost, ali nita nije moglo pokvariti oduevljenje njegova prijatelja.

Puke", likovao je Luo. Izvadio je jednu iz sanduka i rukom njeno preao po cijeloj duini, kao da miluje bedro ene. Prekrasne, dobro nauljene kurvice. Stotine njih."

Ove zime", rekao je Chang uz osmijeh za svog prijatelja, kampovi za obuku u provinciji Hunan bit e natrpani pukama kao eludac tu-haoa riom."

Chu En-lai bit e i vie nego zadovoljan. A ni nama nee koditi to emo mu donijeti takvu etvu." Chang je kimnuo, ali u glavi mu je vladao kaos. Chu En-lai je genij", odano je dodao Luo. Kako nadahnuto organizira nau Crvenu armiju."

Podignuo je puku i pogledao kroz ciljnik. Ti si ga upoznao, zar ne, Chang?" Da, xie xie, imao sam tu ast. U angaju, kad sam bio prikljuen obavjetajnom uredu." Reci mi, kakav je veliki ovjek?" Chang je znao da Luo eli uti velike rijei, ali nije ih mogao nai na jeziku, ne za Chu En-laija, vodu

sredinjice Partije u angaju. Nosi arm kao svilenu rukavicu", promrmljao je. Klizne ti po koi pa te uhvati u vrst stisak. Usko,

zgodno lice s naoalama koje koristi da prekrije svoje... Zamiljene oi." Ropske oi. Ropske, ali nemilosrdne. To je ovjek koji bi napravio sve - ba sve, koliko god to bilo

brutalno prema drugima ili poniavajue za njega - za svoje gospodare. A njegovi gospodari bili su u Moskvi. No Chang nije rekao nita od toga.

Umjesto toga je dodao: On je kao ti, Luo. Ima velika usta kao nilski konj i voli puno govoriti. Njegovi govori traju satima." Rukom je lupio po sanduku. A sad hajde da ovo natovarimo na ivotinje prije nego to..."

Nadglasala ga je iznenadna eksplozija, neka tutnjava negdje vani koja je zatresla daske vagona. Zvuk je doao iz blizine i obojica su odmah reagirala, iskoivi iz vagona s pitoljem u rukama. Ali im su doskoili na sklisko, zaleeno tlo, zastali su jer je pred njima, bespomono okrenut naopako meu kamenjem kao preokrenuta kornjaa, leao veliki metalni sef. Oko raznesenih vrata uzbueno se skupila grupica Luovih vojnika.

Wang!" zalajao je Luo na svog zamjenika. to to, u ime majmunove plave guzice, radi?" Wang je bio zdepasti mladi debelih obrva i kratkog, bikovskog vrata uvijek nagnutog prema

naprijed, zbog ega je izgledao kao da e svaki tren krenuti u napad. Odvojio se od grupe i domarirao do svog zapovjednika s nekakvim papirima u ispruenoj ruci.

Sef je izletio iz onog vagona." Pokazao je na hrpu izobliena metala. Prvi vagon pretrpio je veinu glavne eksplozije koja je vlak izbacila iz tranica. Leao je prevrnut na

dnu doline, a iz njega su na kamenito tlo uspjela izletjeti nekolicina uniformiranih asnika s tamnozelenim sefom, prije nego to se vagon potpuno uruio i zdrobio sve koji su ostali unutra.

S potovanjem, ali i trijumfalnim bljeskom u oima, Wang je ispruio ruku. Bio sam toliko slobodan da ga otvorim."

Chang An Lo je zgrabio listove papira iz vojnikove ruke. Oi su mu preletjele prvu stranicu i odjednom se svijet oko njega usporio. Vojnici su se i dalje kretali, postrojavali izmuene zatvorenike, ali kao da su imali utege u izmama, svaki im je korak bio usporena, teka, zamuena kretnja na rubu Changovog vidnog polja. Ruka mu je stegnula papire.

Imao si pravo", zareao je Luo Wen-cai. Prevozil i su dokumente." Chang je kimnuo. Zakoraio je prema naprijed, gipko poput planinskog leoparda, i zgrabio Wanga za

jaknu. Oi Luova zamjenika rairile su se, a glava mu je potonula dublje izmeu ramena. Jesi li ih proitao?" zahtijevao je Chang. Ne, zapovjednie." Kune se svojim precima?" Jakna je bila na rubu deranja. Kunem se." Jedan otkucaj srca. Ne vie. I no bi skliznuo meu tetive Wangova grla. Vidio je to u Changovim

crnim oima. Ne znam itati", proaptao je vojnik, a glas mu je jedva zagrebao zrak. Nikad nisam nauio." Jo dva otkucaja srca. Onda je Chang kimnuo i odgurnuo ovjeka.

19

Znai", tiho je rekao Luo, tvoje informacije bile su tone. Vlak je nacionalistima donosio vie od vojnih pojaanja." Kaiprstom punim oiljaka pokazao je prema sefu. Pogledaj."

Chang je krenuo preko kamenitog tla, a oi mu vie nisu vidjele raskomadana tijela koja su mu presijecala put. Na dnu sefa leale su tri vree, dovoljno vrste da ostanu neoteene u eksploziji koja je raznijela vrata. Ispruio je ruku i podignuo jednu. Bila je dovoljno teka da mu napne miie podlaktice, a na njoj je tamnosmeom tintom bio otisnut niz rijei na ruskoj irilici.

Chang je zatresao vreu i uo zveket metala. Nije morao pogledati da bi znao to je unutra. Rusko zlato.

20

5

Reci mi, Aleksej, ega se sjea?" Lidija se trudila da joj glas ne oda potrebu koju je osjeala, ali bilo je teko. Vlak je stajao. Bilo je

udno stajati ovdje sa svojim bratom, usred niega u gluho doba noi, ispod mranog ruskog neba bez zvijezda. No sve je bilo bolje od beskrajnih sati sjedenja. Putovanje vlakom ve je odavno prestalo biti zanimljivo, a poetno uzbuenje i osjeaj otkrivanja nove zemlje bilo je zatrpano satima ekanja i razoaranja. Ne, ne ba razoaranja. Lidija je odmahnula glavom i navukla kapu jo nie u beskorisnom pokuaju da otjera hladnou koja joj se nemilosrdno uvlaila pod kou. Zatoptala je nogama po ledenom ljunku i osjetila kad joj je krv na tren jurnula u none prste.

Ne, ne razoaranje. To nije bila prava rije. U mislima je pomno pretraila svoj novonaueni ruski vokabular i odluila se za dosadu. To je bilo to. Dosada. Nov osjeaj.

Ba me zanimalo kad e me to pitati", tiho je rekao Aleksej. Dugo ti je trebalo." Postojalo je neto u njegovu glasu to joj je reklo da je iza tih rijei skrivao vie osjeaja nego to je

dao naslutiti. Pitam te sad", rekla je. ega se sjea?" U tami mu nije mogla vidjeti lice, ali osjetila je napetost u nainu na koji je pomaknuo ramena, kao

da ga neto titi. Neto ega se elio rijeiti. Je li to bila ona? Je li ga ona uljala i smetala mu, nanosila mu bol?

Tama je progutala sve oko njih pa Lidija nije imala pojma nadvijaju li se nad njima planine ili se pruaju otvorene ravnice. Odnekud je ula uborenje rijeke. Jo nekoliko putnika silo je protegnuti noge dok je vlak uzimao vodu, ali njihovi su glasovi bili prigueni. Lidija je pognula glavu pred naletima vjetra i vidjela kako se Aleksejevi prsti u rukavicama steu i oputaju, steu i oputaju. Kad ga je pitala ega se sjea, nije pojasnila na to je tono mislila, ali to nije ni bilo potrebno. Oboje su znali. No sada, dok je zurila u njegove prste, prvi joj je put palo na pamet da on moda ne eli podijeliti svoje uspomene na Jensa Friisa. Ne s njom.

Jesu li ta sjeanja na oca bila previe intimna? Previe privatna? ekala je, svjesna povika eljezniara dok su vretenastu ruku hvataljke za vodu vraali prema

vodotornju koji je poivao na tankim, krhkim nogama kao u pauka. Visoko na njemu visjela je svjetiljka koja se njihala na vjetru, aljui sjene koje su im obigravale oko nogu kao duhovi. Lidija je pazila kuda staje da ih ne zgazi. Na kou su joj slijetale pahuljice ae, mekane poput siunih crnih leptira. Ili su to bili duhovi noi, oni na koje ju je upozorio Chang?

Ve mjesecima putujemo zajedno", rekla je, ali nijednom nismo razgovarali o svojim sjeanjima na Jensa Friisa. Zaista razgovarali. ak ni ona tri tjedna kad smo zaglavili u Omsku."

Ne," sloio se Aleksej, ak ni onda." Ja nisam..." Oklijevala je, nesigurna kako da to objasni. Nisam bila spremna." Stanka. inilo se kao da se bokovi lokomotive pomiu, kao da izdiu svoj vreli dah. Lidija je s obraza

obrisala au i iz tame zaula Aleksejev glas. U njemu je bilo njenosti na koju nije navikla. Nisi to mogla rei na ruskom?" Da", lagala je. Pitao sam se zato si utjela." Reci mi sad." Aleksej je duboko udahnuo, kao da se sprema zaroniti. to ga je to plailo ondje dolje? Kakve opasne

struje iz prolosti? Pustila je da joj rukavica okrzne njegov rukav i u tom se trenutku, na tom komadiu tla usred zemlje koja je bila i nije bila njihova, osjeala bliska bratu kao nikada do tada. Kad mu je dotaknula rukav, osjetila je kako se neto rastalilo i spojilo ih tako snano da se iznenadila kad joj se ruka bez napora odvojila od njegove.

21

Posjeivao nas je", tiho je poeo Aleksej. Jens Friis. U Sankt Peterburgu. Majka i ja ivjeli smo s njezinim muem, grofom Serovim - ovjekom za kojeg sam vjerovao da mi je otac - u velikoj vili s dugakim poljunanim prilazom. Ja sam Jensa ekao na prozoru salona na prvom katu - odande se pruao najbolji pogled."

Je li dolazio esto?" Svake subote poslijepodne. Nikad se nisam pitao zato dolazi tako esto. Ili zato se uvijek toliko

bavi mnome. Katkad mi je donosio darove." Kakve?" ,,Oh", leerno je mahnuo rukom kroz ledeni zrak, marke za moju kolekciju ili novu maketu."

Kakvu maketu?" Broda. Drvene kune koje su plovile na Daleki istok. A katkad bi mi prekrio oi, zavrtio me i dao mi

knjigu." Kakvu knjigu?" Poeziju. Volio je Pukina. Ili ruske narodne prie. Iako je bio Danac, elio je da upoznam rusku

batinu." Kimnula je. Zato sam, kad god mi je mama rekla da Jens Friis dolazi u posjet, jurio do sjedala uz prozor", u glasu

mu se pojavila neka toplina, i uao ondje, spreman skoiti i mahnuti mu." Srameljivi smijeh probio se izmeu rijei. Maleni djeak na jednom od trideset prozora."

Bi li te vidio?" Da, uvijek. Podignuo bi eir i ceremonijalno zamahnuo njime da me nasmije." U koiji?" Katkad, da. Ali ee na konju." Na konju. Niotkuda, u Lidijinoj glavi pojavi se sjeanje. Konj. Velianstveni rian gorda koraka, s crnom grivom

za koju se pridravala svojim debelim prstiima. Konj koji je mirisao na ulje i zob, konj koji se zvao... Junak", rekla je. Geroj." Aleksejevo lice iznenada se nalo blizu njezina i ona osjeti miris duhana. I ti se sjea Junaka?" Da", apnula je. Voljela sam njegove ui." Njegove ui?" Kako su se trzale i naulile kad je bio sretan. Ili mu se priljubile uz glavu kad je bio razdraljiv.

Oboavala sam njihovu izraajnost. Htjela sam imati takve ui." Nije toliko vidjela koliko je ula da se Aleksej nasmijeio u tami. Jens me znao voditi na jahanje.

Sjedio sam ispred njega u Junakovu sedlu kao majmuni, a poslije, kad sam dovoljno porastao da dobijem svog ponija, na jahanju smo provodili cijela poslijepodneva, samo nas dvojica."

Lidiji se oteo tihi uzdah. Jahali smo uz obalu Neve." Aleksej se obraao njoj, ali znala je da je negdje daleko. Kasali bismo

cijelim putem do ume." Mi. Uvijek to mi. Na tim smo se izletima stalno smijali. Posebno sam volio jahati ujesen kad je drvee bilo tako puno

arkih boja da se inilo da gori. Sve dok me jednog dana - mislim da sam imao nekih sedam godina - nije postavio ispred sebe kao ukoenog malog vojnika, drei mi ruke uz tijelo, i rekao da vie ne moe dolaziti svake subote."

Lidija je sluala tiinu koja se rastegnula izmeu rijei. Oboje su mogli pogoditi razlog za iznenadnu promjenu Jensovih navika, ali Aleksej je bio taj koji je to izgovorio.

Sigurno je zapoeo vezu s tvojom majkom, Valentinom. Zato je morao prestati viati moju majku." Je li to bio posljednji put to si ga vidio?" Ne. Izgubio sam ga na cijelu godinu, a nisam znao zato. uo sam ga kako se svaa s mojom majkom

iza zatvorenih vrata pa sam dugo vremena krivio nju. Ali onda bi se iznenada vratio." Lidija je zurila u Alekseja, iznenaena. Ne budi tako okirana", rekao je. To nije bilo esto. Dolazio je samo na roendane i na boinu

vonju saonicama. I povremeno jahanje kroz umu. To je sve." Kako si ga zvao?" Zvao sam ga djadja. Ujak. Ujak Jens." Lidija nije nita rekla. Nauio me skakati preko zapreka. Najprije su to bile grane na umskom tlu, njih sam bez problema

preskakivao na poniju, ali onda bi mi zadao vee zapreke, ograde i potoke." Aleksej je nagnuo glavu

22

unatrag i ona je vidjela kako mu val smijeha izvire iz grla. Urlao je od smijeha svaki put kad bih pao i katkad...", nasmijao se, duboko i grleno, katkad sam namjerno padao iz sedla samo da ujem taj zvuk."

Lidija ih je mogla zamisliti. Djeak sa zelenim oima koje sjaje od uzbuenja. Njegov crvenokosi otac jae naprijed na rianu, a sunce na zalasku kupa ih zlatnim sjajem. Lie im prostire sjajni, krhki tepih ispod kopita konja.

Mislila je da e joj srce puknuti od zavisti.

Vagon je bio hladan. Ipak, veina od deset putnika uspjela je zaspati u svojim sjedalima, nakrivljenih glava, dok se vlak vukao kroz no. Zamotana u deku, Lidija je sjedila kraj Alekseja, ije je tijelo ak i u snu bilo uspravno, a iscrpljeni um uvjeravao ju je u neke udne istine. U svakom okretu kotaa ula je otkucaje srca vlaka, a crni prozori kao da su oznaavali granicu iza koje je prestajao sam ivot. Zatvorila je oi. Ne zato to joj se spavalo, nego zato to nije mogla podnijeti pogled na to nitavilo. Bilo je odve emerno. Kuckalo je po prozorima. Uvlailo se kroz pukotine. Ovijalo joj se oko stopala.

San joj je izmicao. udljivost vlaka koji se zaustavljao i ponovno kretao bez ikakvog oitog razloga inila ju je razdraljivom. Noni sati sporo su prolazili. No im bi zatvorila oi, na unutarnjoj strani vjea vidjela bi Chang An Loa, njegove prodorne tamne oi to su je promatrale dok mu je ivala stopalo nakon to ga je napao pas. Ili se irile od iznenaenja kad mu je u bolesniki krevet u Junchowu donijela bijelog zeca da ga razveseli. Oi crne od bijesa... Ili blistave od ljubavi. Uvukle su joj se u misli, uvijek prisutne.

U to su sada gledale? Ili u koga? Naglo je otvorila oi. None more? Komary?" Bila je to ena iz hotela. to je htjela? Razgovor je bio posljednje to je Lidija sad eljela. enine oi,

nekad sigurno plave, ali sada bezbojne poput vode iz slavine, prouavale su Lidiju s lijenim zanimanjem. Nitko drugi nije bio budan. Mukarac sa enine lijeve strane bio je odjeven u kaput od blijede samurovine koji mu se otvorio dok je spavao i ena je iskoristila priliku da jedan dio potegne prema sebi i pokrije se.

Lidiji se to svidjelo. Ne", rekla je. Net. Nemam none more." Dosada?" Tako neto." ena je trepnula i neko vrijeme ostala nijema pa je Lidija pomislila kako je razgovor zavrio. Ali

prevarila se. Tko ti je prijatelj?" Zato pita?" ena je pustila da joj se usta rastvore i polizala usnice sporim, namjerno pohotnim pokretom jezika.

Uvijek sam u potrazi za mukarcima." Nije zainteresiran", odrjeito je odgovorila Lidija. Za tebe? Ili za mene?" To mi je brat." "Ha! Ne ovaj zgodni s dugim nogama, duroka, blesao. Der'mo! On je premlad za mene. Onaj

drugi." Popkov? Ovu enu je zanimao Popkov? Lidija se nagnula naprijed i prstom kucnula po eninom krznom prekrivenom koljenu. Dri se

podalje od njih." Ne trebaju ti dvojica", nasmijala se ena. To je pohlepno." Njezine blijede oi prouavale su Lidiju

tako da joj je postalo neugodno. ,,A ti, malyka", dodala je, nisi iz Smolenska nita vie nego to sam ja iz...", zastala je, pokazavi vrh debelog ruiastog jezika, Kine."

Lidija se ponovno naslonila dok joj je srce divlje kucalo. Kako je znala? Sjetila se to je Aleksej rekao o ljudima u ovoj sovjetskoj dravi koji znaju tvoje tajne ak i prije tebe.

Ravnoduno je slegnula ramenima kao da joj je razgovor dosadio, maknula vunenu deku s koljena, uredno je sloila i ustala da je stavi na policu iznad glave. Zatim je, ne pogledavi enu, otvorila vrata kupea i izala na mrani hodnik.

23

Diem, ljubavi. Jo diem.

24

6

U hodniku vlaka bilo je jo hladnije nego u kupeu. Lidija je pogledala u oba smjera i s olakanjem ustanovila da nikoga drugoga ne mui nesanica ni potreba da protegne noge, ali znala je da je netko nedavno bio tu jer je smrdjelo na duhan. Hodnik je bio sme. Kao da se uvukla u dugaku smeu cijev sa samo jednim slabim svjetlom visoko na zidu. Sviao joj se sumrak. Umirivao ju je. Pomagao joj da razbistri misli.

Vlak je podrhtavao u monotonom ritmu kotaa. Lidija je pritisnula lice uz hladno staklo, ali nije vidjela nita osim noi pod vlastitim, debelim, crnim pokrivaem. Ondje vani nije bilo nijednog svjetla, nijednoga grada, nijednog sela. Samo smrznuta, beskrajna divljina drvea i snijega.

Kako su, dovraga, uspjeli ovdje postaviti prugu? Veliina Rusije oduzimala joj je dah kao i veliina Kine; nije mogla pojmiti njihovu nepreglednost. Zato se nauila usredotoiti na male stvari. U tome je bila dobra; uvijek je uoavala stvari koje su drugima promaknule, poput sunca koje se odbijalo o depni sat onog mukarca, ruba novanika koji je strio iz neije jakne, ili zlatne kutijice za ru na sekundu ostavljene na pultu trgovine. Lidija nije mogla zatomiti smijeak. Da, u tome je bila dobra.

S tame izvan vlaka preusmjerila je pogled na vlastiti odraz u staklu. Namrtila se. Kapa je uistinu bila uasna, smee vuneno ruglo sa irokim obodom zbog kojeg je izgledala kao pavijan. Bilo joj je drago to Chang An Lo nije ovdje da je vidi. Uzdahnula je i ula vlastite strahove kako joj hrskaju u dahu kao mrvice keksa. Imala je sedamnaest godina, a on devetnaest, gotovo dvadeset. Koliko mukarac moe ekati? Nije znala. Volio ju je strastveno, u to je bila sigurna, ali... Postidjela se svoje neupuenosti. Koliko je mukarac mogao biti bez ene? Mjesec dana? Godinu? Deset godina?

Znala je da e ona njega ekati cijeli ivot, bude li potrebno. Je li to i njezin otac radio? ekao u logoru, godinu za godinom, da njezina majka doe?

Lidija je odjednom skinula kapu i zamahnula glavom tako da joj je masa bakrenih kovra poskoila i uokvirila joj lice, slijevajui joj se preko ramena. To joj je dalo divlji izgled koji je zadovoljio neto u njoj. Lavica, tako ju je netko jednom nazvao. Povukla je noktima po staklu, ostavljajui tragove na sloju magle koju je ostavio njezin dah, otrei kande.

Malo prije svitanja, Lidija je promatrala kako svijet mijenja boju, od duboke tame koja je obavijala sjevernu Rusiju, crne poput ugljena izvaenog iz njezinih dubina, u blijedu, prozrano sivu. Drvee se poelo pomaljati poput zaleenih kostura. Svijet je ponovno postajao stvaran.

Krenula je niz mrani hodnik prema malom nuniku na kraju. Tri putnika ve su stajala u redu. Rusi su, primijetila je, bili dobri u ekanju u redu, za razliku od Kineza. Kad se naslonila na drvenu oplatu i osjetila kako joj okretaji kotaa vibriraju kroz kosti, misli su joj se vratile na enu u kupeu, onu koja ju je pitala odakle je. Zbog nje je osjeala nervozu.

Odjednom je zaula zvuk brzih, lakih koraka koji su se urili prema nuniku. Lidija se sad ve nalazila na drugom mjestu u redu. Nije joj se urilo da se poslui skuenim malim objektom, ali htjela je odgoditi povratak u kupe. Koraci su stali. Lidija je pogledala iza sebe i iznenadila se ugledavi red od etiriju ena i jednog djeteta - kad li su oni stigli? - oito seoske radnice s rupcima oko glave, alovima i rukama krupnim od napornog rada na poljima krumpira. Lica su im bila zatvorena, misli privatne. Dijete, djeai s kapom, grickao je palac i isputao tihe mije zvukove. Iza njega stajala je pridolica. Lidija je osjetila ubod iznenaenja iako se nije trebala uditi. Bila je to Antonina, ena zapovjednika logora, umotana u srebrni krzneni kaput.

Dobroe utro, drugovi", vedro je rekla pridolica. Dobro jutro", kimnula je Lidiji.

25

ene su zurile u nju kao da je nekakva nakiena svraka. Jedna je promrmljala: Dobroe utro", i spustila pogled. Ostale su utjele. Dijete joj je prljavom ruicom dotaknulo kaput na to se ona odmaknula od njega. Na rukama je imala bijele pamune rukavice koje je sad poela trljati od neugode.

Drugarice", rekla je, ali njezina vedrina poela je pucati po avovima, oajna sam." Nasmijeila im se, ali osmijeh joj nije dosegnuo oi. Bih li mogla...?"

Cijeli red se okrenuo prema njoj. Net." ekaj svoj red." Mom malom je sila, ali on se ne buni. Jesu vas tako odgojili?" Antonina je trepnula svojim duboko usaenim oima. Njezine usne doimale su se krhkima.

Odmahnula je glavom i ponovno si poela grepsti ruke, a na bijelom pamuku pojavila se tanka crta grimiza.

Drugarice Antonina", ljubazno je rekla Lidija i iskoraila iz reda, preputam vam svoje mjesto." Djetetova majka pogledala ju je s neodobrenjem. Drugarice", rekla je tihim, vrstim glasom, vie ne

moramo putati da nam bezvrijedni paraziti poput ove ene u burujskom krznu kradu naa prava. Ona oito nije radnik. Samo je pogledajte."

Svi su se zagledali u blijedo, njegovano lice, u naunice s rubinima koje su svjetlucale u tamnoj kosi i u raskoni krzneni kaput.

Ona je oito..." Lidija ju je prekinula. Molim vas, drugarice. Poalujsta. Vi ovim nita ne gubite. Ja joj preputam

svoje mjesto u redu tako da..." Djevojko", sa zanimanjem je pitala djetetova majka, kako se zove?" Lidiji su se osuila usta. Moje ime nije vano. To nema veze s..." ena je iz depa izvadila malu plavu

biljenicu uz koju je gumicom bila privrena olovka. Tvoje ime?" ponovila je. Zapovjednikova ena naglo se ubacila. Drugarice, dosta." Lagano je okrenula glavu, podignula ruku

u rukavici i kraj nje se odmah pojavio jedan od njezinih uniformiranih suputnika. Nije nita rekao. Nije ni morao. ene su se zagledale u pod. Lidija nije ekala. Provukla se kraj njega i krenula natrag u kupe, ali kad mu se pribliila, vidjela je da joj je drugi uniformirani uvar zaprijeio put.

Oprostite", pristojno je rekla. Nije se pomaknuo. Samo je poloio ruku na futrolu pitolja na svom boku. Bio je visok, s finim

slavenskim crtama lica i rumenim obrazima. U tamnim mu se oima vidjelo da ga sve to zabavlja. Reci mi, djevojko", rekao je, stojei preblizu dok je odmjeravao njezin kaput, cipele, ruan eir,

zato te zanima zapovjednikova ena?" Lidija je slegnula ramenima. Ne zanima me." Ja sam ovdje kako bih se uvjerio da e tako i ostati." To je tvoj problem, drue. Ne moj." Sada se vie nije zabavljao, ali nakon dugog pogleda napokon se pomaknuo i pustio je da proe.

Njegova je uniforma imala ustajali miris, kao da je previe puta prespavao u njoj. Lidija je osjeala njegov pogled na sebi dok je urila niz hodnik.

Do sredine jutra ve je padala jaka kia, siv, ledeni pljusak koji je udarao po prozorima kao sama. Dok su prelazili iroku ravnicu, vlak je bez upozorenja poeo usporavati s uznemiravajuim trzajima, dok su konice cviljele, a oblaci pare sukljali u nebo. Izvana, svijet se zamutio.

Pred njima se polako pojavila mala eljeznika postaja s krovom od drvenih dasaka i hravom eljeznom ogradom, a Lidiji je srce bre zakucalo kad je ugledala natpis. Trovick. Ovo je bila stanica za logor Trovick. Naoruani vojnici otrih oiju pazili su kako ovdje ne bi siao nitko tko nema slubenu propusnicu. Lidija je svejedno ustala sa sjedala.

Kamo ide?" Ne brini se, Aleksej. Samo u protegnuti..." Ovdje ne moe sii." Znam."

26

Pada kia. Njoj e se uriti." Lidija je pogledala brata, njegove inteligentne zelene oi. On je znao. Shvatila je da Aleksej zna to

namjerava uiniti.

Lidija je stajala na stepenicama vagona. Teka su vrata bila otvorena, ali znala je da ne smije ni pokuati sii na peron. Kia ju je udarala u lice dok se naginjala na okvir vrata, gledala van i poalila to nije pua. Puenje i naginjanje kroz vrata ili su ruku pod ruku; takva osoba nije predstavljala prijetnju. A Lidija se sad vie od svega eljela doimati bezopasnom.

Tri vojnika bila su zauzeta iskrcavanjem nekoliko mukaraca iz teretnog vagona na drugom kraju vlaka. Lidija ih je promatrala. Mukarci su bili zatvorenici. Vidjela je to u njihovim pogrbljenim ramenia i blijedim, napetim licima, u nainu na koji su se kretali, kao da su svaki as oekivali udarac. Neki od njih imali su kapute, nekolicina ih je bila u odijelima s ovratnicima podignutim protiv kie; jedan je na sebi imao samo koulju. Svi su bili gologlavi.

Natjerala se da ih pomno proui, odbijajui skrenuti pogled, iako joj se to inilo previe napadnim. Bilo je neega nagog u njihovim pogrbljenim figurama; njihov strah i ponienje bili su preveliki i previe oiti. Zamalo da joj nije pozlilo.

Tata, je li i tebi ovako? Ovako -poniavajue? Bilo joj je teko drati usta zatvorena, zatomiti rijei. Po njihovoj odjei i izbezumljenim licima

vidjela je da su zatoeni odnedavno. Bilo je to oito u njihovim nervoznim pogledima prema straarima, ak i u nainu na koji je jedan od njih nakratko pogledao Lidiju. Sramota u njegovim oima. Mukarac s malim zaveljajem ispod ruke na tren se uspio nasmijeiti djevojci, pokuavajui odrati iluziju da je sve to samo uasna greka. Da su ih izvukli iz toplih kreveta zbog... ega? Neoprezne rijei, pogrene misli?

Upotrebljavajui puke kao palice za stoku, tri vojnika natjerala su ih u dugaki red koji je posrtao prema ulazu u stanicu. Na kraju povorke, niski, debeljukasti mukarac poeo je jecati u glasnom izljevu boli. Lidiji je vie zvuao kao ranjena ivotinja nego kao ljudsko bie.

Vrati se unutra." Bio je to straar koji je patrolirao peronom. Krenuo je zatvarati vrata vagona. Drue soldat." Lidija mu se nasmijeila i skinula kapu, putajui da joj se kosa prospe po ramenima.

Vojnik je bio mlad. Uzvratio joj je osmijeh. Imam bolesna plua", rekla je, ,,a u kupeu je jako zadimljeno. Treba mi malo svjeeg zraka." Kao

dokaz glasno je udahnula i osjetila kako joj hladnoa grize grlo. Zakaljala je. Onda zatvori vrata i otvori prozor." Glas mu je bio prijateljski. U tom trenutku Lidija je ugledala elegantnu figuru kako silazi niz stepenice jednog drugog vagona.

Antonina. Sagnula je glavu zbog kie koja joj je na bundi svjetlucala poput dijamanata. Iza nje, dva uniformirana straara borila su se s njezinom prtljagom. Aleksej se prevario. Nije joj se urilo. Zagladila je svoje mekane sive rukavice i popravila eir, a onda se bezizraajnim oima zagledala u bijednu povorku zatvorenika. Neto je promrmljala jednom od straara koji je odmah odnekuda izvukao mali crni kiobran. Prihvatila ga je, ali ga je drala previsoko iznad glave, ne obazirui se na susnjeicu koja je ulazila ispod njega.

Lidija je duboko udahnula. Imala je samo nekoliko sekunda, minutu najvie, prije nego to vlak ponovno krene. Vojnik je drao ruku na vratima, spreman da ih zatvori.

Antonina!" povikala je. Par duboko usaenih oiju, suenih zbog kie, okrenuo se prema njoj i Antonina je lagano kimnula u

znak raspoznavanja. Vojnik je poeo zatvarati vrata. Odmakni se." Lidija se nije pomaknula. Antonina", ponovno je zazvala.

Skladnim, odmjerenim koracima sive izme prele su mokri peron i Antonina je stala ispod Lidije, koja ju je gledala sa svog poloaja visoko na stubama vagona. Vojnik je ustro salutirao i odmaknuo se. Oito je znao tko je ona. Antonina u bundi i s crvenim ruem doimala se mnogo manje pristupanom nego Antonina u kunoj haljini boje burgundca.

Lidija se pokuala prijateljski nasmijeiti, ali jedini odgovor bila je hladna grimasa. Prije nego to pita, mlada drugarice", odrjeito je rekla ena, odgovor je ne."

27

Odgovor na to?" Na tvoje pitanje." Nisam nita pitala." Ali si namjeravala." Lidija nije odgovorila. Nisi li?" Antonina je nagnula kiobran unatrag i zagledala se u Lidiju, a njezine su se lijepo

oblikovane obrve podrugljivo podigle. Da, oito jesi." Njezino ponaanje uznemirilo je Lidiju. Bilo je prezrivo, natjeralo ju je da se osjea nespretno i

djetinjasto. Vie nije bila sigurna u sebe. Danas je u ovoj eni bilo neto glatko i sklisko zbog ega se Lidija osjeala kao da pada, a nema se za to uhvatiti.

Samo sam se htjela