Komunikacija

Nedavno smo u Centru BEA održali radionicu čija je tema bila komunikacija i zauzimanje za sebe.

Radionica je bila vremenski ograničena te je mnogo toga jednostavno moralo ostati neizrečeno.

Unatoč tome, ja sam iz iskustva vođenja te, kao i svake druge radionice, naučila puno toga. Ono što

smatram najvažnijim jest to što sam se još jednom podsjetila koliko uspješno sama mogu

komunicirati, voditi radionicu i prenijeti svoja iskustva i znanja drugima.

www.theloveyourselfchallengetumblr.com

Naime, svaki put kada krećem u neki novi izazov, bilo da se radi o držanju nastave u školi,

prezentacije na fakultetu, vođenja raznih oblika radionica ili susretima s novim, nepoznatim ljudima,

uvijek, barem na trenutak, osjetim u sebi jednu pomalo izgubljenu i uplašenu djevojčicu koja samo

želi pobjeći u svoj svijet knjiga, sa što manje riječi. Nasmiješim joj se i podsjetim se koliko sam daleko

došla. Dok sam bila ta djevojčica, puno puta sam od ljudi iz svoje okoline čula o sebi da sam

sramežljiva i „nekomunikativna“. Čula sam to zapravo toliko puta da sam počela u to vjerovati. Počela

sam sama sebe opisivati u tim terminima i očekivati da će mi biti neugodno u raznim socijalnim

situacijama. Pa mi onda i je bilo.

www.pinterest.com

Međutim, više nije. Godinama i godinama već nije. Sada se u većini socijalnih situacija osjećam

ugodno i uživam u komunikaciji s ljudima. Zapravo se uopće ne smatram niti malo sramežljivom. U

koncept „nekomunikativnosti“ ne vjerujem, osim možda u sklopu specifičnih psihičkih poremećaja,

no tada se ona zove drugačije.

Kako sam saznala da zapravo znam komunicirati, da to vrlo lako mogu i da uživam u tome? Put nije

bio ni približno onoliko težak i mučan kako se to može činiti nekome tko tek počinje. Kroz pisanje

današnje kolumne želim zahvatiti neke aspekte razvoja i učenja komunikacijskih vještina, ali i

povezanost i važnost komunikacije u kontekstu poremećaja hranjenja.

Oboljeli od poremećaja hranjenja često imaju poteškoća u izražavanju svojih potreba, želja i osjećaja,

čak i ljudima koji su im bliski. Način razmišljanja karakterističan za poremećaje hranjenja u svojoj

osnovi je prilično negativan, i ima tendenciju iskrivljavati sadržaje koje oboljeli primaju

komunikacijom od svojih sugovornika pa često u neutralnim ili pozitivnim riječima čuju nešto loše i

usmjereno kako bi ih povrijedilo. Bilo kakva kritika od okoline može ih sravniti sa zemljom i dati

njihovom poremećaju argumente za kasnije psihičko mučenje.

www.theloveyourselfchallengetumblr.com

Također, oboljeli često imaju golemu težnju čuvati druge ljude od sebe i svojih problema, te ih „ne

opterećivati“. Zbog toga će izbjegavati priznati da imaju problem, neće htjeti potražiti pomoć

smatrajući da im ne treba ili je ne zaslužuju. U komunikaciji se mogu povući od drugih ljudi, što zbog

fizičke iscrpljenosti, a što zbog psihičke. Naime, oboljeli od poremećaja hranjenja, kao i mnogi ljudi,

ali možda malo više, imaju jako snažnu tendenciju projeciranja idealne slike prema vani. Ta slika,

odnosno maska, nije ono što oboljeli u stvarnosti osjećaju i misle, ali u želji da održe sliku savršenih

osoba, aspekte sebe koje smatraju neprihvatljivima, skrivaju od drugih, a često i od sebe. Sve

navedeno ponekad dovodi do toga da oboljeli postaju usamljeni, da osjećaju da ih okolina ne

razumije i do povlačenja u svijet poremećaja koji ih dodatno iscrpljuje. Imam potrebu ovdje još

jednom istaknuti važnost psihološkog i tjelesnog oporavka od poremećaja, i rada na sebi.

www.theloveyourselfchallengetumblr.com

Naravno, nije lako drugim ljudima pokazati sebe, odnosno otkriti sve ono što smo. Mislim da je jako

važno pažljivo birati koje ćemo ljude pustiti u svoj svijet, no isto tako sam uvjerena da svatko od nas

može pronaći nekoga s kim može dijeliti svoje težnje, strahove, želje, sumnje, ljubomore i druge

osjećaje. Kada na van projeciramo sliku za koju smatramo da je ono što bismo trebali biti, tada

negiramo sebe i mučimo osobu koja jesmo. Ja ne vjerujem u postojanje „savršene osobe“, i nikako ne

mislim da je to osoba koja nikad ne izražava svoje osjećaje, ili jako skriva svaki negativan osjećaj.

Mislim da svi ljudi imaju širok spektar emocija, one su prirodne, a čak i kad su nam teške, važno je

naći način da se nosimo s njima i prihvatimo ih, a ne da ih skrivamo, od drugih, ali i od sebe. Ponekad

ćemo biti diplomati i nećemo izraziti ljutnju prema profesoru ili šefu, ali važno je da sebi priznamo da

smo ljuti, i možda taj osjećaj podijelimo s nekim.

O komunikaciji su napisane nebrojene knjige i puno je proučavana. Ukoliko želite proučavati

teoretske osnove komunikacije, u svakoj knjižnici i knjižari možete naći mnogo naslova koji će vas

uputiti u tu tematiku. Ja ću se ovdje na teoriju usmjeriti vrlo kratko.

U glavama većine ljudi postoji jedna prilično velika zabluda, a to je da je komunikacija odnosno

komunikacijske vještine, nešto s čim se čovjek rađa. Čini se da neki ljudi po prirodi puno više pričaju,

više vole pričati i to im lakše ide, a neki drugi pričaju malo, ne snalaze se u socijalnim situacijama i ne

ostvaruju zadovoljavajuću komunikaciju. Istina jest da neke osobine ličnosti olakšavaju komunikaciju,

i čine ljude razgovorljivijima. Istovremeno, to što netko puno priča i ne srami se govoriti ne znači da

ta osoba ujedno i zna komunicirati. Kako se osjećate s nekim tko ne prestaje govoriti, ne daje vam da

dođete do riječi i zapravo ne sluša što vi govorite? Laici će možda takvu osobu karakterizirati

komunikativnom, ali ja se ipak s njima ne bih složila. Naime, mislim da takva osoba ipak nije

komunicirala. Ona je naprosto govorila. Komunicirati i puno govoriti nisu ni približno dvije iste stvari.

www.pinterest.com

Komunikacija se može definirati kao proces prenošenja neke poruke, od pošiljatelja, prema

primatelju. Njezina svrha je prenijeti informaciju, izazvati neki osjećaj ili navesti sugovornika na neko

ponašanje. Slijedeća slika to zorno prikazuje.

(ja sam napravila sliku)

Što je fiziološki i psihološki šum koji ometa prenošenje poruke od pošiljatelja do primatelja, a

ponekad dovodi i do toga da primatelj čuje nešto što pošiljatelj uopće nije rekao? Fiziološki šum je

sve ono u okolini što nas ometa u primanju poruke. Možda smo u velikoj žurbi, u gužvi, ima puno

buke oko nas, mnogo ljudi oko nas priča pa ne čujemo sugovornika, umorni smo, boli nas glava, svira

glasna glazba...To su sve fizičke karakteristike okoline koje sprječavaju da poruka dođe do nas. Fizički

šum može se eliminirati tako da odemo razgovarati u drugu prostoriju, odgodimo razgovor za

kasnije...Međutim, što s psihološkim šumom? Njega je teže stišati. Kod poremećaja hranjenja

psihološki šum može biti posebno izražen. Radi se o našim mislima i našem načinu razmišljanja koji

dovodi do toga da čujemo čak i stvari koje sugovornik nije rekao odnosno da iz njegovih riječi

donosimo zaključke koji se nisu nalazili u njegovoj izvornoj poruci. Psiholoških šumova ima mnogo.

Nekada sugovornika zapravo ne slušamo, već čekamo priliku da bismo sami nešto rekli, nekada smo

ljuti, pa slušamo kako bismo našli nešto za što se možemo uhvatiti kako bismo pokrenuli sukob,

primjera je mnogo, i većinom su svi povezani s načinima na koje ne slušamo.

www.pinterest.com

Kada netko kaže „Danas si baš lijepa. Naprosto zračiš!“, osoba oboljela od poremećaja hranjenja, ili

netko tko ima veoma nisko samopoštovanje, može zaključiti „O bože! Znači da sam debela. Debeli

ljudi sjaje. Možda mi je i koža masna. Moram smršaviti.“ Netko tko ima stabilno samopoštovanje čut

će poruku onako kako ju je sugovornik namjeravao prenijeti i može reći nešto tipa „Hvala. Baš se

dobro osjećam.“ ili samo „Baš ti hvala.“ Ljudima koji pate od poremećaja hranjenja često je jako

teško prihvatiti komplimente te u njima znaju tražiti skrivena značenja koja bi im potvrdila njihov

negativan stav prema sebi. Ono što možemo učiniti kako bismo poboljšali svoje vještine slušanja, koje

su barem polovica komunikacijskih vještina, jest odlučiti slušati. Da, zvuči jednostavno, ali nije baš.

Kada odlučimo da ćemo se posvetiti slušanju sugovornika lakše je uistinu i slušati kada s nekim

pričamo. Ukoliko nam se čini da ćemo nešto krivo ili negativno shvatiti, možemo sugovornika pitati

kako je to mislio, ili parafrazirati ono što nam je rekao kako bismo provjerili jesmo li dobro shvatili.

Ovo se odnosi na sve oblike komunikacije, ne samo na primanje komplimenata.

www.notsalmon.com

Izražavanje vlastitih potreba, osjećaja, interesa i namjera, drugi je dio komunikacije. Otkrivanje

informacija o sebi, koje su istinite, i u skladu s našim pravim ja, ponekad je neugodno, pogotovo ako

smo navikli skrivati se i govoriti ono što mislimo da sugovornik želi čuti. Međutim, kao i sve vještine,

komunikacija je nešto što se vježba. Komunikacijske vještine nisu nešto s čim se rađamo. One su

nešto što se uči. Nažalost u školama ne postoji program koji bi nas to učio, iako mislim da bi bilo

super kada bi se takvo nešto uvelo. Od nas se očekuje da to jednostavno znamo. Da pokupimo to

znanje usput, u obitelji, od vršnjaka...ne znam. Mnogi ljudi ne uspijevaju na taj način usvojiti

komunikacijske vještine te se kasnije snalaze ili traže profesionalnu pomoć.

Komunikacijske vještine stječu se vježbom. Razgovorima. Pokušajima i pogreškama. Slušanjem.

Promatranjem. Sudjelovanjem. Ne postoji univerzalni recept niti jednadžba kojom možemo objasniti

komunikaciju. Sjećam se prve prezentacije koju sam držala na fakultetu. Kolegij se zvao

„komunikacijske vještine“, a tema mog izlaganja bila je sramežljivost. Jako sam se bojala. Glas mi je

prepukao. Bilo je za ocjenu. Prošlo je super, i to je bilo jedno jako pozitivno iskustvo. Takva iskustva

su se gomilala kroz godine. Nakon toga držala sam još nebrojeno mnogo prezentacija, i uistinu, svaki

slijedeći put bilo mi je lakše, ugodnije, i zabavnije. Na kraju sam shvatila da sam se prestala bojati. Da

nikada zapravo nisam bila sramežljiva, samo nisam znala kako i nisam imala iskustva.

www.notsalmon.com

Mislim da se isto odnosi i na komunikaciju s bliskim nam ljudima. Ako izražavamo kako se osjećamo,

govorimo iz svoje pozicije i pokušavamo izdržati nelagodu zbog samootkrivanja, možemo dobiti

prekrasne rezultate i pozitivne povratne informacije od ljudi u našoj okolini. Naravno, trebamo

odabrati ljude s kojima ćemo komunicirati na taj način i procijeniti jesu li oni ti od kojih ćemo dobiti

emocionalnu nagradu iz komuniciranja. Vjerujem da većina nas zna komunicirati na svakodnevnoj

razini, na razini komunikacije sa bankovnim službenicima, prodavačima ili službenicima u referadi.

Problemi se javljaju u komunikaciji s bliskim ljudima, kao što su obitelj i prijatelji. Kada nas netko

povrijedi, u redu je to mu reći i objasniti iz svoje pozicije kako se osjećamo. Ponekad možemo odlučiti

da se u nekoj situaciji nećemo boriti za sebe, jer nam nije toliko važna, ali mislim da je ipak važno u

većini situacija izraziti kako se osjećamo, jer na taj način čuvamo i štitimo sebe.

www.notsalmon.com

Ne možemo izbjeći komunikaciju s ljudima koji prema nama neće biti ugodni, koji će nas kritizirati,

koji će iz svoje ljubomore ili nedostatka samopoštovanja komunicirati tako da nas ponize ili povrijede.

Nažalost, to je stvarnost svijeta u kojem živimo. Ono što je važno jest da pokušamo ne čuti takve

stvari kada one stvarno nisu rečene. Važno je da u komplimentima ne vidimo ružne riječi. Isto tako,

važno je i da prepoznamo svoje potrebe i znamo tražiti njihovo zadovoljenje. Važno je da ne

prelazimo preko sebe. Jedan od načina komuniciranja, odnosno komunikacijskih vještina, jest i

asertivno komuniciranje putem „Ja-poruka“. Njih je najjednostavnije objasniti putem primjera.

Uzet ću primjer iz konteksta poremećaja hranjenja. Oboljeloj osobi njena sestra neprestano priča o

svojoj debljini i želji da smršavi. Takve riječi i tematika osobi koja se pokušava izliječiti od poremećaja

hranjenja mogu biti snažni okidač za negativne misli i ponašanja. Zbog toga je važno zaštititi se i

izraziti svoje potrebe osobama iz naše okoline. Naravno, ako nam ta osoba nije važna, možemo

odlučiti da s njom nećemo više provoditi vrijeme, te napustiti takav razgovor ili oblik komunikacije. U

slučaju članova obitelji odnose je jako teško prekinuti, ili izbjegavati članove s kojima nam je teško i

neugodno komunicirati. Zbog toga mislim da je važno naučiti komunicirati s njima tako da čuvamo

sebe, ostvarujemo svoje potrebe i ne dobivamo okidače za poremećaj.

Od ključne je važnosti zaštititi sebe i brinuti se za sebe u komunikaciji. Znam da to oboljelima od

poremećaja hranjenja može biti strašno teško, ali važno je ne prestajati se truditi na tom putu.

Evo kako bi pomoću „Ja- poruka“ oboljela osoba mogla sestri reći kako se osjeća, bez da je povrijedi,

ili prekine odnos:

Opis ponašanja

Kada govoriš da si debela i da moraš smršaviti

+

Izreći kako se osjećamo

jako mi je neugodno

+

Posljedice

jer takvi razgovori dovedu do toga da me počnu mučiti misli vezane za poremećaj hranjenja

+

Predložiti rješenje

Možemo li se dogovoriti da preda mnom i sa mnom ne govoriš o mršavljenju i debljini?

Ovaj razgovor mogao se odviti tako da je oboljela osoba samo strpljivo slušala, u sebi razmišljajući

kako i ona mora smršaviti, vježbati, ići na dijetu, kako je lijena...Kada se zauzela za sebe, rekla kako se

osjeća i što je smeta, možda neće od sestre dobiti razumijevanje, ali će pomoći samoj sebi jer će se

ponašati u skladu sa svojim osjećajima i potrebama odnosno brinula se za sebe. Koristeći se ovom

„formulom“ možemo u mnogo komunikacijskih situacija efikasno izraziti svoje potrebe i želje, bez da

se osoba s kojom komuniciramo osjeti uvrijeđeno ili napadnuto (ti uvijek, ti nikad....). Ovakav način

komunikacije ne dolazi nam automatski i trebamo ga vježbati, ali jednom kad ga uvježbamo, kao

vožnja bicikla, bit će nam znatno lakše boriti se za sebe i čuvati sebe, kao i od komunikacije s bliskim

osobama dobivati ono što nam zaista treba.

Eto, mogla bih napisati čitavu knjigu o komunikaciji, ali ovdje ću stati. Želim vam vježbanje

komunikacije i uživanje u tom procesu:)

www.pinterest.com