12 BROJ 3/ 1085 • 1. feBRuaR 2017. Preporod

IntervjuIslamski autoriteti od prije sedam stoljeća ne mogu rješavati naše današnje potrebeU prvoj polovini januara tekuće godine Gazi Husrev-begova medresa i Gazi Husrev-begova biblioteka obilježile su znamenite jubileje: 480 godina kontinuiranog djelovanja na polju obrazovanja i prosvjećivanja, duhovnog i kulturnog uzdizanja i progresa. Također, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu ove godine nizom programskih sadržaja obilježit će 40 godina od osnivanja. Tim povodom Preporod će kroz razgovore sa jednim brojem profesora Fakulteta, kao svjedocima i akterima početka rada i njegovog akademskog razvoja i trajanja, evocirati uspomene na period početka rada, te pružiti mogućnost da se progovori o visokom obrazovanju Islamske zajednice, izazovima i kvalitetu naučnog doprinosa. U ovom broju razgovaramo s akademikom Enesom Karićem.

rAzgovArAo: ekrem TucAković

Uvaženi akademiče Kariću, Fakultet islamskih nauka ove godine obilježava 40 godina od početka rada. Pripadate prvoj generaciji njegovih studena-ta, a, s druge strane, i svoj radni vijek ste proveli na Fakultetu. Šta je potrebno da znaju i imaju na umu mlađe generacije kada je riječ o društveno-poli-tičkom i vjerskom kontekstu u kojem je došlo do osnivanja fakulteta?

Karić: Prije svega, hvala vama i redakciji “Prepo-roda“ na prilici koju mi dajete da se sjećam tih go-dina kad je Islamski teološki fakultet (ITf), kako se zvao do akademske 1992. godine, polahko započi-njao sa svojim radom. a sve te godine pred otva-ranje ITf-a meni su bile lijepe u usporedbi sa vre-menima rata i stradanja 1992.-1995., i vremenima poratnih potraga za mirom. Vjerovatno ne grije-šim puno ako kažem da su jugoslavenske “društve-

no-političke“ prilike od 1974. godine naovamo bi-le umnogome gipkije. Tadašnja Jugoslavija bila je u nekoj fazi potrage za demokratizacijom, iako vr-lo kontroliranom, naravno. Od 1970. godine po-činju izlaziti ozbiljne publikacije o islamu. formi-ra se i krug oko lista “Preporod“. Husein ef. Đozo je (već od svoga rehabilitiranja od strane tadašnje vla-sti, oko 1960. godine) bio u punom naponu pisanja svojih reformističkih tekstova, itd. K tome, Islam-ska zajednica je oko 1970. godine bila kako-tako ob-novila svoj rad, našla je modus vivendi sa tadašnjim sistemom. Onovremena generacija uleme, muderi-sa i najodgovornijih ljudi u Islamskoj zajednici osni-vanje fakulteta smatrala je glavnim ciljem, ako ne i potvrdom svoga rada. Tadašnji reisu-l-ulema Sulej-man ef. Kemura i Husein ef. Đozo kao vjersko-pro-svjetni referent Vrhovnog islamskog starješinstva, osnivanje fakulteta stavili su u sam vrh “naših pri-oriteta“.

Godine “pobunjenog islama“

Kada ste se prvi put susreli s konkretnom idejom osnivanja fakulteta i šta je u tom periodu njegovo pokretanje značilo za muslimane, Islamsku zajed-nicu, Vas lično i Vašu generaciju?

Karić: Godine 1973., krenuo sam u prvi razred Gazi Husrev-begove medrese, tada se govorilo da Islamska zajednica namjerava otvoriti “svoj“ fakul-tet. u publikacijama Islamske zajednice tih godi-na osnivanje fakulteta spominjano je sve češće. Za muslimane, one obične, skromne i šutljive džema-tlije, koji su bili daleko od bilo kojih oblika tadaš-nje političke moći, “naš fakultet“ je pretvoren u vi-jest, dragu i važnu, koja ih je nekako magično obje-dinjavala u nejasnoj nadi “da ćemo i mi muslima-ni imati nešto vel’ko u Saraj’vu“. Sjećam se: Pred za-vršetak izgradnje same zgrade fakulteta 1977. godi-ne, pa i kasnije, organizirane su ekskurzije “sa tere-na“ u Sarajevo, muslimani u francuzicama i musli-manke u katovima i šamijama dolazili su u velikom broju da vide to što je “napravila naša Islamska za-jednica“. Bilo je to vrijeme, rekao bih, našega snaž-noga entuzijazma, pa i moga, ako je uopće pristojno sebe isticati. Tadašnji maturanti Gazi Husrev-bego-ve medrese, iz 1977. godine, oni sa najboljim uspje-hom, upisali su se na “naš fakultet“, to su učinili i mnogi maturanti iz 1978., i kasnije. Okupljali smo se oko naših profesora Huseina Đoze, Hamdije Ćemer-lića, ahmeda Smajlovića, Jusufa Ramića, Ibrahima Trebinjca, ešrefa Kovačevića, Hamida Hadžibegi-ća, Midhata Riđanovića..., tu su bili i asistenti Hilmo Neimarlija, kasnije i fikret Karčić... Za godinu-dvi-je, ili tako nekako došli su i drugi profesori i preda-vači: Omer Nakičević, Nijaz Šukrić, azra Saračević, Mesud Hafizović, Ibrahim Džananović, Mustafa Sje-nar, Sena al-adly... Profesor Džemal Ćehajić preda-vao nam je tesavvuf i sufizam, a kao sekretar fakul-teta uskoro je počeo raditi prof. Džemal Salihspahić.

Za nas, tadašnje studente, nastava je bila vrlo važ-na, ali jednako tako i čitanje opsežne literature. Sve te sada već davne godine, 1979., 1980., 1981., itd., u svijetu su bile godine “pobunjenog islama“ i “pobu-njenog katoličanstva“, sav Iran tresao se od islam-ske revolucije, sva Poljska tresla se od, u osnovi ka-toličkog, pokreta “Solidarnost“... Tada je moja ge-neracija studenata rado čitala “prevratne pisce“, “buntovne knjige“... Prof. Hilmo Neimarlija nam je

tih godina posuđivao na čitanje knjige od aleksan-dra Solženjicina, Milana Kundere, Karla Štajnera, Česlava Miloša. Oduševljeno smo čitali i djela Iqba-la, Korbena, Kamija, itd.

Dakako, u to vrijeme počeli smo čitati i djela ab-dulaha Šarčevića, Muhameda filipovića, Nerkeza Smailagića, Kasima Prohića, atifa Purivatre... Prati-li smo i čitali i tada najnovija djela iz srpske, hrvat-ske i bosanskohercegovačke književnosti... Ne pam-tim da sam ikada poslije imao takvo oduševljenje za rad, čitanje, cjelonoćno “skapavanje“ uz knjige... ali, eto, sve prođe, pa i ta lijepa raspoloženja.

Danas kad razmišljate o 40 godina FIN-a, da li ste zadovoljni njegovom razvojnom dinamikom? Šta biste izdvojili kao doprinos Vaše generacije profe-sora, a u čemu je ona podbacila?

Karić: Prvih deset godina (do 1988. godine) fakul-tet je bilježio snažan uspon, u tadašnjoj javnosti to nije bilo vidljivo. Nažalost, Đozo i Trebinjac umrli su 1982. godine, bio je to strašan gubitak. ali na fakul-tet su tada došli prof. Omer Nakičević (stalno) i Salih Čolaković (honorarno)... Nažalost, profesor ahmed Smajlović umire 1988. godine, tada je na fakulte-tu angažiran dr. Mustafa Cerić. Također, domalo ka-snije, i dr. Ismet Kasumović. Vrijeme ide dalje, 1990. umire već ranije penzionirani akademik Hamdija Ćemerlić... Dolazi rat, strašna agresija, stradanje... ali, fakultet je vrijedno radio u svim godinama op-koljenog Sarajeva, iako se nastava odvijala u strahu, patnji, ruševnim prostorijama... Granate su bile na-čele zgradu fakulteta sa svih strana. Da nije bilo ra-ta vjerujem da bi fakultet ranije stekao zrelost koju danas već ima.

Generacija profesora kojoj ja pripadam, bilo bli-skim vršnjačkim godinama ili duhovnim i obrazov-nim raspoloženjem: Hilmo Neimarlija, fikret Kar-čić, Rešid Hafizović, adnan Silajdžić, Dževad Hod-žić, Ismet Bušatlić, Džemal Latić, hfz. fadil fazlić, Orhan Bajraktarević, Mehmed Kico, enes Ljevako-vić... dala je ogromne fakultetske učinke koji se vri-jednošću i opsegom mogu mjeriti sa učinkom jed-nog univerziteta! Održali smo respektabilan konti-nuitet u nastavi, k tome, napisali smo ili preveli čita-vu biblioteku. Rekao bih i ono najvažnije: Mi smo ti koji smo doprinijeli osavremenjivanju naše tradici-je islamskog obrazovanja, kao i jezika kojim se ona promovira, u vremenima koja su bila teška, u okol-nostima koje nisu bile drage “ni Bogu ni čovjeku“! Pitate me: u čemu je “moja generacija“ podbacila? Možda se naša djelomična odgovornost može tražiti u tome što nismo uspjeli ubijediti Islamsku zajedni-cu, i one koji u njoj donose odluke, da je, u ovim lo-mnim i trusnim vremenima, bilo potrebno donije-ti dekrete, stroge ako treba, da se naše visoko islam-sko obrazovanje opečaćuje ponajprije na fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.

ali, rado ostavljam te naše propuste drugima, ne-ka ih isprave i riješe sadašnji agilni nastavnici i pro-fesori, poletni mladi ljudi, hfz. Dževad Šošić, Ned-žad Grabus, ahmet alibašić, almir fatić, Samir Be-glerović, Zuhdija Hasanović, hfz. aid Smajić, Musta-fa Hasani, asim Zubčević, amrudin Hajrić, Dina Na-darević, Kenan Musić, Zehra alispahić, Nedim Be-gović, Senad Ćeman, amira Trnka, amina arnauto-vić, Orhan Jašić, hfz. abdulaziz Drkić, azra Kuleno-vić, Muhamed fazlović, Samedin Kadić, fadil Ma-ljoki, ahmed Čolić... Neka se ne ljute oni koje sam, možda, sada zaboravio spomenuti.

Enes KarićAkademik

13 BROJ 3/ 1085 • 1. feBRuaR 2017. Preporod

FIN je ostvario prave podvige

Gdje biste, na potencijalnoj rang listi, smjesti-li FIN s aspekta kvaliteta studija i znanja u poređe-nju s drugim islamskim fakultetima na istoku ili zapadu u čiji ste rad i organizaciju imali uvida?

Karić: Ja želim na stvari gledati realno. u poređe-nje koje spominjete nužno treba uključiti i parame-tre sredstava, uvjeta, mogućnosti i, općenito, savre-menih okolnosti i kretanja u kojima djeluju obra-zovne institucije. Imamo li u vidu spomenuto, fa-kultet islamskih nauka ostvario je prave podvige, s obzirom na mogućnosti koje je imao na raspolaga-nju. Naši alumnisti, njih oko 1100, najbolje potvr-đuju kvalitet fakulteta, oni danas rade i djeluju di-ljem svijeta. To su sadašnji ili bivši univerzitetski profesori, glavni imami, imami u velikim centrima, ali i imami u bosanskim selima, muftije, vjeroučite-lji, novinari, književnici, respektabilni teolozi, mi-nistri, članovi parlamenata, diplomate... Ne znam da se ikada desilo da je bilo koji univerzitet u evro-pi i na Zapadu odbio ijednog našeg alumnistu i nje-govu diplomu, i onemogućio mu daljnje školova-nje na masteru ili doktorskom studiju. To ponajbo-lje govori o visokoj vrijednosti fakulteta islamskih nauka.

Kakve su danas prednosti ili nedostaci studira-nja na Al-Azharu ili nekim drugim inostranim uni-verzitetima i na FIN-u? Da li studirati islamske na-uke u BiH ili vani?

Karić: Nisam za opciju “ili-ili“, skloniji sam opciji “i-i-i-i...“ Neka “privatno“ studira gdje ko hoće. ali, na sistemskoj ravni i kad je Islamska zajednica po-srijedi, kao i predan i organiziran rad u njoj, pa i za-poslenje u njoj, ja sam za to da naši studenti iz BiH i sa Balkana završe prvo fakultet islamskih nauka u Sarajevu, ili ovdašnji islamski fakultet približno-ga ranga, pa da potom, u okvirima planirane svrhe, naše a ne nečije tuđe, idu u Rijad, u Kom, u Tue-bingen, u Beč... da simbolički spomenem tek ne-ka mjesta.

Ja kritički gledam na današnje naučavanje (i “predavanje islama“) na velikim islamskim univer-zitetima, pa i na al-azharu, ako hoćete. Osjećam nelagodu kad se predaje “drevni islam“, “apologet-

Postoji hiperprodukcija kadrova koji su završili “islamsko ovo“ i “islamsko ono“. A gdje će ti ljudi raditi? I još važnije: Šta će oni raditi? I najvažnije: Kako će to raditi? Ne znam ja sve odgovore na ova pitanja. Naravno da ih ne znam. Ali dodajem i ovo: Strah me je ove hiperprodukcije “razularene slobode“ govora o religiji, i iz religije, diljem svijeta. A kao muslimana posebno me obuzima strah od mnogolikih, pa i neukih i mrzilačkih, diskursa o islamu, i iz islama, danas u svijetu, pa mjestimice i na Balkanu i u Evropi.

Sjećam se: Pred završetak izgradnje same zgrade Fakulteta 1977. godine, pa i kasnije, organizirane su ekskurzije “sa terena“ u Sarajevo, muslimani u francuzicama i muslimanke u katovima i šamijama dolazili su u velikom broju da vide to što je “napravila naša Islamska zajednica“. Bilo je to vrijeme, rekao bih, našega snažnoga entuzijazma, pa i moga, ako je uopće pristojno sebe isticati. Tadašnji maturanti Gazi Husrev-begove medrese, iz 1977. godine, oni sa najboljim uspjehom, upisali su se na “naš fakultet“.

Enes Karić: Ali, ja ne mislim da publicitet i popularnost

“samozvanih daija“ traje dugo. Ta “vjerska estrada“, ili efekat

“duhovnosti kao spektakla“, kao i modernog “internet šejhovstva“ itd., traje kratko i brzo se istroši.

Tu imate i fenomen da jedna “vjerska estrada“ potiskuje drugu, hitovi se smjenjuju,

jedva dobace za jedno ljeto.

14 BROJ 3/ 1085 • 1. feBRuaR 2017. Preporod

ski islam“, ili “arogantni islam“, kao i “islam zlatno-ga doba“ (kojeg danas nigdje nema, a ne znam da li je baš takav bio i prije sedam ili deset stoljeća), itd. Ja sam za pozicioniranje islamskih studija na na-čin izučavanja “islama u stvarnosti“. Dakako, treba nam tradicije, historije, i historijskih studija, treba nam i proučavanja prošlosti. ali nipošto na način da se prošlošću opijemo i iz tog “pijanstva“ projici-ramo falsificiranu sadašnjost ili budućnost. Nikada nisam smatrao da nam islamski autoriteti, npr. oni od prije sedam stoljeća, mogu riješiti naše današ-nje potrebe.

Zloupotreba religije postala je zastrašujuća

Šta je potrebno u budućnosti visokom obrazova-nju IZ, kakav koncept i smjer razvoja bi trebalo ima-ti?

Karić: usudio bih se reći da smo zagazili u vrije-me kad je potrebno ono što nazivamo “planiranjem kadrova“. u prvih dvadesetak godina na fakultetu islamskih nauka entuzijazam je nosio sve, bio je ne-ka prirodna zamjena za planiranje. Želje mladih i sta-rih, u ovom intervjuu spomenutih profesora na fa-kultetu islamskih nauka, da se da maksimum traja-le su dvadeset ili trideset godina... ali, siguran sam da je vrijeme zanosa splasnulo. Odgovorni u Islam-skoj zajednici naći će se uskoro, ako već nisu, pred zadaćom “podvlačenja crte“. Postoji hiperprodukci-ja kadrova koji su završili “islamsko ovo“ i “islamsko ono“. a gdje će ti ljudi raditi? I još važnije: Šta će oni raditi? I najvažnije: Kako će to raditi? Ne znam ja sve odgovore na ova pitanja. Naravno da ih ne znam. ali dodajem i ovo: Strah me je ove hiperprodukcije “ra-zularene slobode“ govora o religiji, i iz religije, diljem svijeta. a kao muslimana posebno me obuzima strah od mnogolikih, pa i neukih i mrzilačkih, diskursa o islamu, i iz islama, danas u svijetu, pa mjestimice i na Balkanu i u evropi. Na našu veliku žalost, o tome će-mo uskoro morati početi razmišljati. umjesto da nam vjera u Boga bude radost i duhovna relaksacija, da-nas su mnogolike pomame oko religije, ali i mahniti diskursi koji dolaze zloupotrebom same religije, po-stali jedna zastrašujuća stvar. Bojim se da se razmi-šljanje o svemu ovome neće odvijati ni u kakvoj do-konosti.

Može li FIN biti referentni islamski fakultet za EU i da li uopće treba imati takvih ambicija?

Karić: Svršenici fakulteta islamskih nauka već odavno rade u velikim središtima evropske unije. fIN je već odavno referentan u evropskoj uniji. Na-dam se da će u budućnosti naših svršenika tamo bi-ti i više. Da objasnim na čemu temeljim svoje nade. Prvo, fakultet je višegodišnji plod našeg bosanskog, balkanskog i evropskog iskustva. Mi smo više od stotinu godina na našim bosansko-hercegovačkim islamskim učilištima i institucijama, prethodnicama fIN-a, izgradili metodologiju predavanja i tumačenja islama u kohabitaciji ili mirnom i integrativnom živ-ljenju sa sekularnom državom i mnoštvom sekular-nih autoriteta i sektora u njoj. Drugo, mi smo u Bosni i Hercegovini od 1878. naovamo postigli, umnogome bezbolnim procesima, zavidne razine međusobnog uvažavanja i kad je posrijedi sekularno tumačenje kulture i civilizacije. Naše tumačenje islama je ko-smopolitsko, multilateralno. Npr. pišu se i objavljuju “teološke“ ili, pak, “mističke“ studije o nekom knji-ževnom djelu (npr. “Dervišu i smrti“ Meše Selimovi-ća) istovremeno kad se tom djelu objavljuju i posve sekularna tumačenja. Primjera ima još mnogo i na različitim područjima. I tu je sve manje varničenja. Treće, naši alimi i znalci vjere, uglavnom, nisu pod-bunjivali narod protiv države. Tražili su uvijek modus vivendi, a i sami doprinosili da se za taj modus viven-di iznađe što bolji modus operandi. Sve ove pobrojane tradicije u islamskom obrazovanju i nastavi njeguju se i danas na fakultetu islamskih nauka.

Kako Vi vidite ideju islamskog univerziteta u Sa-rajevu?

Karić: Ovo vaše pitanje je važno, naravno. ali, od jednake su važnosti i sljedeća pitanja: Da li svi po-

stojeći islamski (pedagoški ili teološki) fakulteti, ko-jima je osnivač Islamska zajednica, treba da nasta-ve raditi u ovakvom stanju studentske i nastavničke “kapacitiranosti“? Da li je tačna (nikad provjerena statistika) da sa naših islamskih fakulteta, kao i sa islamskih fakulteta sa Istoka i Zapada, imamo neko-liko stotina svršenika koji su bez zaposlenja, anga-žmana ili bilo koje “sistemske obuhvaćenosti“? Da li bi prenaglo osnivanje univerziteta islamskih na-uka imalo za posljedicu daljnje besciljno “umnoža-vanje“ nosilaca visokih diploma teološke, vjersko-pedagoške i imamske naobrazbe koji plutaju Balka-nom bez angažmana? I kojima bi, možda, palo na pamet da sami za sebe, iz pukog očaja, a u cilju tra-ženja nekog izlaza, osnuju “svoju islamsku zajedni-cu“ sa vrlo konkretnom potrebom: da riješe svoj eg-zistencijalni status! Takvo što, naravno, niko ne želi.

Nisam protiv zamisli osnivanja univerziteta islamskih nauka u Sarajevu. O tome se kod nas vode rasprave, pa i u jednoj planiranoj i sistemskoj formi. Da budem jasan: tu ideju ću podržavati, kao dugo-ročnu mogućnost, sve dotle dok Islamska zajedni-ca bude neopozivo jamčila da će fakultet islamskih nauka biti jezgro univerziteta islamskih nauka koje se neće nikada ukinuti, već će se od fakulteta traži-ti da svim sastavnicama tog univerziteta daje glavne obrazovne, programske, pedagoške i kulturno-civi-lizacijske standarde i prosvjetni tonalitet.

ali, mislim da su ona maloprije spomenuta pita-nja ta koja nam sada stoje na dnevnom redu, ona oslovljavaju našu sadašnjost. a osnivanje univerzi-teta oslovljava našu budućnost. Kako će se to dvoje pomiriti – vidjećemo.

Kakav je znanstveni kvalitet uleme, odnosno ka-kvu ulemu sa stanovišta kvaliteta znanja, zahtjeva vremena i moralne čvrstine obrazuju naše akadem-ske ustanove?

Karić: Vi u ovom pitanju ističete tri važne stva-ri: a) kvalitet znanja, b) zahtjeve vremena i c) moral-nu čvrstinu. Kad smo kod “zahtjeva vremena“ mo-gli bismo kazati da je naša stvarnost danas, na ne-ki način, uvijek “nova“, toliko “nova“ da ne bismo mogli reći da za sve imamo “kvalitetna znanja“. Da-kako, imamo li u vidu našu bosanskohercegovačku sredinu, mogu reći da su naše obrazovne ustanove iškolovale priličan broj kvalitetnih i čestitih kadro-va: glavnih imama, muftija, profesora, imama, itd. Znatan broj njih dobro se nose sa zahtjevima vreme-na, kvalitetno i čestito rade. a pogledamo li global-no gibanje stvari, međumuslimanski sukobi su do te mjere grozni da ih više nikakvim znanjem, ma koli-ko bilo kvalitetno, ne možemo objasniti. Ili se, pak,

može reći da sve te užasne sukobe i grozote nikakvo znanje, ma koliko bilo kvalitetno, više ne može rije-šiti! Kao da je u tradicionalnom muslimanskom svi-jetu, zahvaćenom ratovima, posve nestalo uleme i njezinih projekata mira. Kad smo kod “moralne čvr-stine“, rekao bih da je nju dobro imati, posebno ako je oplemenjena pameću i znanjem prioriteta.

Sa “spasiteljskih pridika“ ići na “izravnu pomoć“ ljudima

Smatrate li da se ulema i akademsko osoblje islamskih fakulteta dominantno bavi aktuelnim i životnim izazovima muslimana i našeg društva?

Karić: O tome da li su naši profesori i profesori-ce “sinovi“, odnosno “kćeri“ svoga vremena, to jest, bave li se “islamom stvarnosti“, oslovljavaju li iza-zove današnjeg života - pitanja su koja se postavlja-ju sve otkad imamo savremenu samokritičku reflek-siju. Mislim da “ulema i akademsko osoblje“ – kako vi kažete – daju snažan ton radu Islamske zajednice, nisu izolirani ni od aktuelnih ni od životnih izazo-va. Posve je drugo pitanje da li se sve to vidi, i valja-no vrednuje, u javnom prostoru kad je, i gdje je, go-tovo svaka vrsta diskursa plasirana ne više kao mu-drost, niti znanje, već ogoljena informacija, pa i ba-hata galama. u toj “informativnoj mećavi“, kako je neko sve to imenovao, teško je efikasno prepozna-vati “izazove muslimana i našeg društva“, kako to stoji u vašem pitanju. Pogotovo je teško ponuditi odgovore. Možda su to bili razlozi pa su tradicional-ne crkve u evropi i na Zapadu pomjerile skalu svojih djelovanja sa “spasiteljskih pridika“ na “izravnu po-moć“ ljudima. To bi, u našim okolnostima, značilo sljedeće: umjesto dobrih vazova o pažnji prema sta-rijim i iznemoglim osobama, treba graditi dobre sta-račke domove gdje će ti ljudi živjeti u stvarnosti po-ruku tih vazova. ali, postavlja se i pitanje: Kamo pa-re da se izgrade i održavaju starački domovi? Neko će kazati, pa neka ih grade vakifi! a onda dođemo do pitanja kako vaziti potencijalnim vakifima, ka-ko im “smekštati“ srce pa da prionu graditi starač-ke domove...

Dijelite li mišljenje da samozvane daije, često ve-oma upitne naučne i moralne kompetencije, dobi-jaju veći publicitet i popularnost od visoke zvanič-ne uleme, za koju će neki kazati da se distancira od ljudi i džematlija?

Karić: Dobro je da se postavlja ovo pitanje. ali, ja ne mislim da publicitet i popularnost “samozva-nih daija“ traje dugo. Ta “vjerska estrada“, ili efekat “duhovnosti kao spektakla“, kao i modernog “inter-net šejhovstva“ itd., traje kratko i brzo se istroši. Tu imate i fenomen da jedna “vjerska estrada“ potisku-je drugu, hitovi se smjenjuju, jedva dobace za jed-no ljeto...

Trebamo uvijek znati da su predan rad Islamske zajednice i otvorena vrata njezinih džamija, teki-ja, redakcija, programa, škola i institucija, obdani-šta..., pogotovo otvorena srca njezinih ljudi, najve-će jamstvo da “vjerska estrada“ i “svakovrsna dera-nja ustranu“ neće i ne mogu proći, ni biti prihvaćeni od vjerničkog naroda.

Zašto ste se, relativno brzo, povukli s pozicije di-rektora Uprave za obrazovanje Rijaseta i koji su to prioriteti koje ova Uprava mora imati pred sobom?

Karić: Proveo sam u tom sektoru cijelu godinu (april 2015. – april 2016.). Ipak, na vrijeme sam vidio da ja ne mogu izići nakraj sa svakodnevnim admini-striranjem. Ono me nadvladalo. Potužio sam se re-isu-l-ulemi Husein ef. Kavazoviću, rekao sam mu da sam prestar za administrativnog činovnika. Reisu-l-ulema me odmah razumio. I tu stvar, kao i mnoge druge, pamtiću reisu Kavazoviću po dobru. Kao što i on mene već pamti po mnogim dobrima.

Kad smo kod prioriteta uprave za obrazovanje i nauku Rijaseta Islamske zajednice, mislim da je naj-važnije stalno bdjeti nad djelotvornom simbiozom i ravnotežom između “pobožnog obrazovanja“ i “obrazovane pobožnosti“ u školama i institucijama koje djeluju unutar IZ.

Neka “privatno“ studira gdje ko hoće. Ali, na sistemskoj ravni i kad je Islamska zajednica posrijedi, kao i predan i organiziran rad u njoj, pa i zaposlenje u njoj, ja sam za to da naši studenti iz BiH i sa Balkana završe prvo Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, ili ovdašnji islamski fakultet približnoga ranga, pa da potom, u okvirima planirane svrhe, naše a ne nečije tuđe, idu u Rijad, u Kom, u Tuebingen, u Beč... da simbolički spomenem tek neka mjesta.

Ja kritički gledam na današnje naučavanje (i “predavanje islama“) na velikim islamskim univerzitetima, pa i na Al-Azharu, ako hoćete. Osjećam nelagodu kad se predaje “drevni islam“, “apologetski islam“, ili “arogantni islam“, kao i “islam zlatnoga doba“ (kojeg danas nigdje nema, a ne znam da li je baš takav bio i prije sedam ili deset stoljeća), itd. Ja sam za pozicioniranje islamskih studija na način izučavanja “islama u stvarnosti“.

Intervju