Kolumna „Perperzona“ objavljivana je u

dnevnom listu Pobjeda ponedjeljkom, od

2012-2014, sa ciljem otvaranja pitanja na

koji način korišćenje jedinstvene evropske

valute utiče na crnogorsku ekonomiju i u kom

obliku će se to reflektovati na proces

monetarne integracije prilikom pristupanja

Crne Gore Evropskoj uniji, ali i analiziranja

uticaja globalnih političko-ekonomskih

kretanja na privredu, javne finansije i politiku

zaduživanja.

Sadržaj Kriza, drugo poluvrijeme Statisti za Eurogedon Očuvati euro ili demokratiju Prizivajući duh Kejnsa i Hajeka Zlato – roba koje nema Gdje je dolar u predsjedničkoj kampanji? Prikrivanje nemoći institucija Koliko košta demokratija? Cijena i vrijednost političke kampanje Island – tabu tema u EU Made in China Turizam i mit Kada je društvo sleglo ramenima Praznični pesimizam Korak ispred Na greškama Zapada se uči Čekajući novi talas Reciklirane procedure Sport – mamac za investitore Libar naših dugova Šteti li nam jačanje eura Aluminijum od olova teži Da li štednja gubi smisao? U eri znanja Iz dobrih i loših navika Valuta dužnika Bitka za bitcoin do posljednjeg daha I zlato gubi vrijednost Ostaje li ECB bez novih ideja? Koliko nas koštaju neznanje i nerad? Ima li izlaska iz začaranog kruga krize? Kapkejkonomija Abenomija – iluzija ili spas? Pogled na istok Dolazi li vrijeme samozapošljavanja? Ekonomski patriotizam Znanjem do izuzetka Elitizam kao uzrok krize Naftni signali Detroit – slika svijeta u malom Obamastodont Igramo li se turizma? Nova energija za Stari kontinent Vrijeme očekivanja Ko su paraziti? Administrativni diskapaciteti Vrijeme robota A gdje je prof. dr privrednik? Neka kupuju Istok i Zapad

5 7 9

11 13 15 17 19 21 23 25 27 29 31 33 35 37 39 41 43 45 47 49 51 53 55 57 59 61 63 65 67 69 71 73 75 77 79 81 83 85 87 89 91 93 95 97 99

101

Pat – i to je Amerika Rizik – vrijednost koja nije na cijeni Zašto EU odbija da štampa novac? Pojednostaviti komplikovano Twitter: Kupiti ili ne kupiti akcije? Na kraju jedne i pragu nove ere Hladno, ali Standard & Poor’s Živi li se od demokratije? Zastrašivanje nepostojećim Trgovanje Ukrajinom Nove godine, stara planeta Alternativno investiranje Vijek Afrike Povratak energetskim potencijalima uglja Bogatiji popušta Skupa nafta – duga kriza Kad izvoza ima samo na papiru Ko je sve žrtva ukrajinske krize Kome odgovara nagli rast eura? Porez na grijeh Nema votke za Obamu Sporazum, kriza i novi partneri Kome smeta njemački kvalitet I kad može tehnički ne može politički Ni povjerenja, ni bankarske tajne Otvorenim tržištem protiv konflikta Stare metode u krivo vrijeme Neobećavajući i skupi izbori Euroskepticizam gdje mu se malo ko nada Kad ruski gas ode ka Japanu Brazilski rast u ofsajdu Svjetsko, bez Kine i Indije Vrijedi li čekati Alibabino blago? (1. dio) Vrijedi li čekati Alibabino blago? (2. dio) Kad tržišta utihnu Da voda nađe put do Kine Berzanski pješčani bluz Piketimanija Bankrotski tango Tumači sankcija Vrijeme je za doštampavanje Da li je „štedi“ novo „uspori“? Neke su „ekonomije“, a neke samo „države“ Druga strana naftnog haosa Sve, sve, ali odgovornost Kraljevstva koja nikada ne gube Cijena katalonske nezavisnosti Apple u irskom poreskom raju Kao kakao Nagrada teoriji koja nema praksu Rulet ruske rublje

103 105 107 109 111 113 115 117 119 121 123 125 127 129 131 133 135 137 139 141 143 145 147 149 151 153 155 157 159 161 163 165 167 169 171 173 175 177 179 181 183 185 187 189 191 193 195 197 199 201 203

https://perperzona.me/2014/02/24/kome-odgovara-nagli-rast-eura/https://perperzona.me/2014/05/26/neobecavajuci-i-skupi-izbori/https://perperzona.me/2014/06/23/vrijedi-li-cekati-alibabino-blago/https://perperzona.me/2014/06/23/vrijedi-li-cekati-alibabino-blago/

5

Kriza, drugo poluvrijeme

10. septembar 2012.

Nagli porast nestabilnosti u globalnim ekonomskih kretanjima jednako je pogodio čitavu Evropu, ali su

nakon završetka jednog i pojave novog kriznog talasa njihovi efekti na pojedinačne zemlje bili različiti.

Kada bi se kao osnovni parametar za određivanje nivoa uticaja krize uzela isključivo veličina ekonomskih

sistema, onda bi po pravilu njome najviše bile pogođene najveće zemlje, dok bi pad kupovne moći na

globalnom nivou dodatno ugrozio one sa velikim učešćem izvoza u BDP-u.

No, kako ovakva kretanja određuje i niz drugih činilaca, logika reda veličina izostaje. Na ukupna kretanja

utiču i faktori koji se u početku zanemaruju, a naknadno se nameću kao imperativ. Iako se najčešće

ukazuje na neophodnost fiskalne discipline, na prvom mjestu riječ je o disciplini u njenom izvornom

značenju.

Povezanost ekonomije i sporta ogleda se u velikom broju jednakih principa. I u jednoj i u drugoj oblasti

bitan je plan igre, takmičarski duh, težnja ka većem i boljem, koji pri nedostatku discipline gube na

značaju. Kako je kriza prvo pogodila bankarski sektor, uslijedili su pokušaji uspostavljanja mjera koje su

u stvari izmicale kontroli. Rješenje problema se, međutim, nalazilo u sprovođenju temeljnih reformi, ali

za njih više nije bilo pogodnog trenutka. Dug se nagomilavao, a dovođen je u pitanje čak i opstanak eura.

Sa zemalja eurozone efekti krize odrazili su se na sve zemlje koje su sa njima ekonomski i finansijski

povezane, na neke kroz smanjenje robne razmjene i sve manje prihvatljive uslove saradnje, a na Crnu

Goru kroz direktni uticaj na monetarni sistem i pad investicija.

Postojeće stanje samo je potvrda da 2009. godina nije donijela završetak krize, već samo manje lošu fazu

cikličnih ekonomskih tokova. Tačnije, ta godina bila je poput poluvremena sa neizvjesnim razvojem

događaja u narednom dijelu. Za jedan dio zemalja Evropske unije, oporavak od krize koji je uslijedio bio

je vrijeme da se sumiraju njeni negativni efekti, detaljno poradi na ispravljanju grešaka i obezbijedi da se

one ne ponavljaju u sličnim okolnostima u budućnosti. Za druge je izlazak iz krize bio praćen padom

100 PERPERA

PERPERZONA ● Ana Nives Radović ● 100 PERPERA

tenzija u finansijskom sektoru i smanjenjem upozorenja na neophodnost štednje, uprkos činjenici da je

dinamika oporavka bila znatno sporija od rasta entuzijazma.

Disciplina ili postoji u svijesti jednog društva ili se uvodi u formi načela i propisa; kod jednih je konstanta,

a kod drugih sredstvo za ispravljanje grešaka. Nije bila rijetkost da, na primjer, njemačka ekipa postigne

pobjedonosne poene u posljednjim minutima igre, niti da crnogorski takmičarski duh splasne nakon

trijumfa u prvom poluvremenu. Aktuelni uzleti za jedne timove samo su podstrek za ulaganje daljih

napora, dok kod drugih stvaraju privid da situaciju drže pod kontrolom.

Odgovor na pitanje na koji način najkompleksiji sistemi najuspješnije odolijevaju krizi nalazi se u

planskom i opreznom postupanju. Propust onih koji sada osjećaju posljedice drugog talasa krize bilo je

znemarivanje činjenice da je stabilizacija finansijskog sistema privremena, kao i da preduzimanje mjera

u početnoj fazi oporavka može imati samo kratkoročne efekte. Neke zemlje su, poput naše, međutim,

odlučne u namjeri o povratku stabilnim tokovima veoma ishitreno, sa već oskrnavljenim budžetima, samo

produbljivale problem.

Uslijedila su nova zaduživanja za otplate starih dugova, a zatim i pogrešna procjena vremena potrebnog

da kretanja kapitala budu vraćena na staze kojima su se odvijala prije same krize, nakon koje nije ni bilo

realno očekivati nagli priliv investicija, iako je jedino on mogao ubrzati ekonomski oporavak

najugroženijih zemalja. Kada su uočene greške, radilo se na restrukturiranju duga i nametale su se nove,

stroge mjere štednje, iako je u stvari neophodan bio novi stimulans. Povećavali su se ili uvodili novi

porezi, smanjivale beneficije u javnom sektoru, sprovođene su akcije koje su samo produbljivale

probleme.

Borba protiv krize će u ovoj fazi trajati još najmanje godinu i po, a činioci u formuli za ublažavanje njenih

posljedica su vrijeme, kojeg je sve manje i sposobnosti da se brzo i odlučno reaguje. U crnogorskom

sportu ova formula od nedavno daje rezultate u posljednjim sekundama. Čeka se da je primijeni i Vlada.

7

Statisti za Eurogedon

24. septembar 2012.

Deceniju upotrebe jedinstvene valute eura obilježila su turbulentna kretanja na svjetskoj ekonomskoj

sceni, a talasi krize su, jedan za drugim, istakli sve manjkavosti finansijskih reformi sprovedenih

početkom novog milenijuma. Njihovi su efekti najviše pogodili one privredne grane čije, za razliku od

naftne industrije, cijene proizvoda tonu. Kao razlog navodi se sve veći broj inovacija u osnovnoj

djelatnosti i povećana konkurentnost, a nastave li i cijene proizvodnih resursa da se kreću već ustaljenom

silaznom putanjom, najbliži kolapsu, kada je o industrijskim zemljama riječ, biće oni ekonomski sistemi

čija se privreda oslanja na industriju metala i rudarstvo.

Imajući u vidu da je današnja Evropska unija u stvari višedecenijskim procesom transformisana tvorevina

nekadašnje Evropske zajednice za ugalj i čelik, uticaj na njenu održivost je u ovom slučaju neupitan.

Devedesete godine prošlog vijeka bile su vrijeme harmonizac ije procesa ovog heterogenog sistema i

kreiranja institucionalnog okvira koji se blago distancirao od proizvodnje i trgovine ugljem i čelikom.

Takođe, umjesto dotadašnjim strogo privrednim aktivnostima, EU se sve više okretala političkim

principima.

Preusmjeravanje fokusa sa centralne djelatnosti na širi spektar oblasti, koje su transformacijom iz

Zajednice u Uniju postale predmet regulacije evropskih institucija, uslovilo je da ova međunarodna

tvorevina sve više postaje čisto politički subjekt. Kako politizacija, čak i na najvišem nivou, određeni

subjekt postepeno lišava mogućnosti za slobodna djelovanja, tako se i ovaj međunarodni, a nikada do

kraja ujedinjeni subjekt pretvorio u pukog kreatora propisa, regulativa i smjernica koji na sopstvenom

primjeru ne pokazuje da se njihovom primjenom dolazi do najboljih rezultata. Nasuprot tome, EU upada

u zamke sopstvenih tvorevina.

Očuvanje eura vremenom postaje sve više nalik na nekadašnji veliki holivudski hit Armagedon. Opasnost

po sistem je uočena i, sa manjom ili većom preciznošću, locirana. Ipak, dok iz dana u dan novi događaji

izmiču kontroli, rješenja za izbjegavanje opasnosti nema na vidiku. Eurogedon, naziv koji ostatak svijeta

već uveliko koristi da opiše stanje u EU, u najvećoj mjeri je objašnjenje da dodatne opasnosti dolaze

spolja – zemlje članice EU neprekidno se suočavaju sa snižavanjem kreditnog rejtinga što rade upravo

PERPERZONA ● Ana Nives Radović ● 100 PERPERA

američke bonitetne agencije. Situaciju dodatno pogoršava neusaglašenost centara vlasti unutar Unije, koja

se u ovom trenutku može pravdati vjerovanjem da bi različite preduzete mjere ostavile nejednake

posljedice na zemlje članice pojedinačno.

Kao dokaz služi i činjenica da su, neposredno nakon usvajanja eura, stope rasta zemalja eurozone počele

sve više da se razlikuju, a vremenom i da postaju sve veća uporišta rizika. Premija takvog rizika postepeno

je opadala sve do potpunog nestajanja, ostavljajući trajne posljedice na bankarski sektor, investicione

fondove i osiguravajuće kompanije.

Jedini izlaz ogledao se u zaduživanju, po sve višim stopama u trenucima kada nagomilavanje duga sve

više šteti cjelokupnoj ekonomiji. Da situacija bude komplikovanija, zaduživanje se odvija pod sve

nepovoljnijim uslovima zbog pada kreditnog rejtinga. Zbog toga, čak i uz potpunu harmonizaciju odnosa

u eurozoni, unutrašnji faktori u EU nijesu dovoljni.

Domino-efekat u ovoj sferi je očekivan, s obzirom na to da ne postoje izolovani finansijski sistemi.

Inostrane banke, osiguravajuća društva i fondovi već su, sami po sebi, nosioci rizika na domaćem tržištu

u onoj mjeri u kojoj su njihove matične zemlje pogođene nestabilnošću u navedenim oblastima. Međutim,

na crnogorski finansijski sistem dodatno utiče specifičnost Centralne banke i njena limitiranost u vođenju

monetarne politike, koja je ključni instrument djelovanja u kriznim situacijama.

Kada se imaju u vidu postojeće okolnosti, o valutnoj problematici raspravljaće se tek onda kada Crna

Gora bude u onoj fazi integracija koja bude zahtijevala reviziju načina uvođenja eura i ispunjavanje svih

kriterijuma, čija kompleksnost već godinama od učlanjenja u eurozonu distancira određeni broj zemalja

EU iz posljednjih dvaju talasa proširenja. Crna Gora će, u međuvremenu, nastojati da zadovolji sve

nametnute kriterijume i izbori se za precijenjenu ulogu statiste, propuštajući glavnu ulogu u nekom

mirnijem žanru.

9

Očuvati euro ili demokratiju

1. oktobar 2012.

Evropska centralna banka se, za rješavanje problema u eurozoni, odlučila za primjenu nove, naizgled

magične formule. Predsjednik ECB Mario Dragi obećao je mogućnost neograničene kupovine državnih

obveznica na sopstvenu odgovornost, ne birajući sredstva za spašavanje eura. Ipak, i uz najbolje namjere

čelnika ECB, ovim je ozbiljno narušena srž i posljednji oslonac Unije – načelo demokratije.

Iz perspektive građanina čija zemlja teži da prilagodi standarde i principe budućem članstvu u jednoj

zajednici, koje je do nedavno izgledalo sasvim prestižno, uočava se određena nedosljednost. Njen najveći

nedostatak je što dolazi sa onih adresa sa kojih se malim zemljama u integracionom procesu diktiraju

načela, kritikuju postupci i ocjenjuju dostignuća. Ono što postaje uočljivije jeste da nakon posljednjih

odluka ECB građani EU sve više shvataju da je izbor ekonomske politike prestao da se pravi unutar

glasačke kabine.

Ovo su nedavno u najvećoj mjeri osjetili njemački i španski birači. Njemačka je postala svjesna da ECB,

kao neizabrano tijelo koje se poziva na nezavisnost od nacionalnih vlada, u stvari donosi odluke koje

ostavljaju dubok trag na poreske obveznike, na koje naknadna donošenja odluka više ne mogu da utiču.

U aktuelnoj situaciji ranije pripremljeni programi spašavanja najugroženijih članica treba da budu

odobreni u njemačkom parlamentu, a zatim da ih pregledaju sudovi, zbog čega je vrhovni sud te zemlje i

ukazivao na pitanje ustavnosti ovih vidova pomoći. Međutim, iz razloga što postoji kao nadnacionalna

institucija, odluke ECB ne podliježu ograničenjima nacionalnih sudova, već u ovom slučaju može

djelovati jedino Evropski sud pravde.

Činjenica je da odluke o kupovini državnih obveznica zemalja članica u najvećoj krizi nijesu imune na

ovu vrstu kontrole, ali je nedostatak u nemogućnosti parlamenta da direktno utiče na ove procese. Stoga

je i pitanje da li sa ovih, sada najviših evropskih instanci može dolaziti bilo kakva kritika na račun podjele

vlasti i kontrolne uloge unutar pojedinačnih zemalja, kada na najvišem nivou takozvani checks-and-

balances, sistem kočnica i ravnoteže, ne funkcioniše u skladu sa demokratskim principima.

PERPERZONA ● Ana Nives Radović ● 100 PERPERA

Unutar ECB glasovi predsjednika centralnih banaka država članica imaju jednaku težinu, što je i uslovilo

da glas predstavnika Bundesbanke, jedinog koji je bio protiv bailout programa, ne bude dovoljan da se

oni ne realizuju.

Ipak, Njemci nijesu jedini koje zabrinjava implikacija ovih procesa na demokratiju unutar cijelog sistema.

Od zemalja kojima je namijenjen ovaj program, među kojima sada prednjače Italija i Španija, neupitno

se očekuje pristanak. Ovo podrazumijeva da će Rim i Madrid od trenutka prihvatanja programa pomoći

biti pod strogim nadzorom i Brisela i Frankfurta, čime se umanjuje stepen nacionalnog suvereniteta ovih

zemalja. Zbog toga bi ogorčenost javnosti u kombinaciji sa dubokom recesijom u Italiji i Španiji mogla

predstavljati formulu koja bi ove birače dovela do političkog ekstremizma, kao što je bio slučaj na

posljednjim parlamentarnim izborima u Grčkoj.

Postaje sve jasnije da je odricanje dijela nacionalnog suvereniteta ili bilo kakvog oblika kreiranja

političkih ograničenja poželjno samo onda kada ono ima pozitivne efekte po ekonomiju. Međutim, kada

se prenošenje odgovornosti na viši stepen odvija isključivo zarad političkih principa dolazi do polarizacije

zbog koje jačaju ekstremne ljevičarske i desničarske strukture, a pitanja nacionalnog suvereniteta

stavljaju u drugi plan mjere štednje i načine prevazilaženja krize.

Moguća depresija, kao i politička radikalizacija nalaze se i u najavama Dragija za narednu godinu. Prema

njegovim riječima, stotine milijardi eura uključene u programe evropskih fondova za djelovanje u kriznim

situacijama nijesu bile dovoljne za izbjegavanje opasnosti od kolapsa banaka, što će imati posljedice i na

demokratiju. No, krivci za ova dešavanja će ponovo biti imigranti ili čak samovolja onih koji najviše

doprinose.

Stepen ispunjenosti kriterijuma za članstvo Crne Gore u EU određivaće oni koji na jednoj strani

nedemokratskim odlukama insistiraju na demokratiji, dok na drugoj iniciraju beskonačno zaduživanje

zemalja u cilju sprovođenja ekonomskih reformi. Brisel i Frankfurt su u sve većoj dilemi – očuvati euro

ili demokratiju, a na nama je da je ne zanemarimo.

11

Prizivajući duh Kejnsa i Hajeka

22. oktobar 2012.

Prošle sedmice navršile su se tri godine otkako je Grčka objavila podatke o budžetskom deficitu, tri puta

većem od dozvoljenog za zemlje članice eurozone. Danu otkrivanja istine prethodio je dvogodišnji period

finansijskog sunovrata, zbog čega događaji iz oktobra 2009. godine nijesu bili uzrok, već posljedica loših

trendova.

Stanje u toj zemlji znatno je pogoršano na svim poljima. Ekonomska kretanja obilježila su recesija,

dodatni rast deficita i nova zaduživanja. Političku situaciju pogoršale su neprestane demonstracije i izbori

na kojima je samo smijenjena vlast koju je javnost kaznila na izborima. Iako je došlo do promjene vlade

nije bilo značajnijih strategija. Došlo je do povećane nestabilnosti, jačanja podrške ekstremnim

nacionalističkim strujama i rasta antievropskog raspoloženja.

Opšte društveno stanje prestalo je da oslikava normalan život građana – preopterećenost kreditima i

gubitak posla mnoge stanovnike Grčke naveli su na samoubistva, čiji je rast registrovan tokom posljednje

dvije godine, zatim na zloupotrebu i ilegalan promet narkotika, kao i na bavljenje prostitucijom, koja se,

iako legalizovana u toj zemlji, u sve većoj mjeri odvijala u sivoj zoni. Ove aktivnosti, kao i promet drugih

usluga i roba na crnom tržištu dodatno su umanjili fiskalne prihode zemlje, što je u sve većoj mjeri

uslovilo potrebu da se pogubni trendovi zaustave.

Situacija u Grčkoj postala je dovoljno alarmantna da se za potrebe njenog rješavanja angažuje mnogo šira

svjetska javnost. Do neprimjenjivosti ili neefikasnosti predloženih modela dolazilo je, međutim, zbog

toga što njihovi zastupnici nijesu imali adekvatne mehanizme za procjenu stanja i posljedica

primijenjenih metoda usljed velikog broja netačnih ili nepreciznih prikaza stanja u javnim finansijama.

Ni jedno predloženo rješenje ne samo da nije dalo rezultate, već nije ni imalo priliku da bude primijenjeno

usljed činjenice da bi se već pri predstavljanju javili oprečni stavovi podijeljene javnosti, koji bi uvijek

ukazivali na negativne posljedice prikazanih modela prevazilaženja krize.

Na najveće negodovanje u EU naišao je takozvani Grexit scenario – izlazak Grčke iz eurozone i povratak

na drahmu. Njegovi su kritičari procijenili da bi se na taj način samo pokrenula slična dešavanja i u

Portugalu, Španiji i Italiji, što bi vodilo ka daljoj nestabilnosti cijele EU. Uprkos dinamici ekonomije kao

PERPERZONA ● Ana Nives Radović ● 100 PERPERA

praktične nauke, savremena rješenja kao da nikada ne izgledaju dovoljno primjenjiva u poređenju sa

teorijama i idejama jednog malog broja njihovih utemeljivača iz prošlog vijeka.

Oni koji imaju običaj da se pozivaju na Kejnsa smatraju da je upravo težnja ka povećanoj finansijskoj

disciplini u najvećoj mjeri i uticala da se situacija pod pritiskom razvija u još gorem smjeru. Prema

njihovim uvjerenjima, smanjenje javne potrošnje je samo jedan od apsurdnih zahtjeva Evropske komisije,

Evropske centralne banke i Međunarodnog monetarnog fonda, kojim se u stvari recesija pospješuje.

Međutim, zagovornici ove ideje najčešće ne posmatraju situaciju iznijansiranu i kao presjek više važećih

činilaca, već ukazujući na postojanje izbora između pravljenja rezova i ekonomskog rasta.

Gledano sa njihovog stanovišta, razlog zbog kojeg investitori zaobilaze Grčku nije konkretno

prezaduženost, već deficit. Za razliku od njih, oni koji bi primijenili shvatanja Hajeka na grčki problem

ukazivali bi na to da je ključni problem aktuelnog stanja u Grčkoj visok nivo ukupne prezaduženosti,

potkrepljujući taj stav činjenicama da je 2009. godini prethodila serija nekontrolisanog i neodrživog

kreditiranja. Iako naizgled suprotstavljenih stavova, pripadnici obje struje saglasni su da su i u Grčkoj

uzroci same krize uslovljeni krahom tržišta nekretnina na globalnom nivou 2008. godine.

Kada bi se na vremenskoj ravni predstavili stavovi ove dvije ekonomske škole, njihovo paralelno kretanje

bilo bi prekinuto prije tačno tri godine, datuma koji je bio okidač daljeg razvoja događaja. Prema tome,

velika imena svjetske ekonomije danas se na brojnim skupovima posvećenim problemima savremene

Evrope koriste za puko debatovanje o vjerovatnim uzrocima, mogućim mehanizmima i potencijalnim

rješenjima.

Ekonomskom prosperitetu doprinijeće i najsitniji trgovac koji odolijeva teškim izazovima krize, a koji

uredno izmiruje svoje poreske obaveze u mnogo većoj mjeri od bilo koga ko je u stanju da predstavi još

jedan model preuzet iz udžbenika, otvori raspravu i izazove još jednu podjelu mišljenja. U krizi je najlakše

biti „ekspert“.

13

Zlato – roba koje nema

29. oktobar 2012.

Narušenost redovnih finansijskih tokova nerijetko šalje signal građanima da potraže alternativne načine

za zaradu i očekuju priliv sredstava shodno sopstvenoj politici ulaganja. Zbog toga je investiranje u

akcijski kapital postalo veoma izraženo, a česta preporuka je da oko deset odsto portfelja čini zlato.

Iako su ga jedno vrijeme ljubitelji tržišnih rizika smatrali neatraktivnim sredstvom za ulaganja, zlato je

danas, kako zbog dugoročne cjenovne održivosti, tako i zbog veće zaštićenosti u odnosu na tržište akcija

i obveznica potvrdilo značaj prisustva u investicijskim planovima.

Očekivanja da će se cijena zlata na svjetskom tržištu znatno povećati u narednom periodu podstakla su

brojne ulagače na intenzivniji promet. Zbog toga se njime prestalo trgovati samo kao fizički isporučivom

robom izraženom u kovanicama i polugama, putem fondova zajedničkog ulaganja koji, shodno iznosu

investiranih sredstava određuju vlasnički udio i odvajaju ga od drugih ulagača, nezavisno od same

jedinice mjere.

Investicioni fondovi koji posreduju u ovakvom obliku ulaganja dužni su da vlasniku u svakom trenutku

isporuče onoliku količinu zlata koja je navedena u sertifikatu koji je ta institucija izdala. Međutim, ono

čemu danas svjedočimo jeste da ukupan dnevni promet zlata ovim putem premašuje čak 5.000 tona, što

predstavlja otprilike četvrtinu ukupne godišnje proizvodnje ovog plemenitog metala. Tokom posljednjih

godinu promet zlata bio je jednak količini ovog metala proizvedenog u periodu dužem od osamdeset

godina.

Krah bankarskog sektora tokom finansijske krize s kraja 2008. godine zapravo je najveći signal

upozorenja investitorima. Naime, banke su tada davale relativno povoljne kamate na štednju, dok su

istovremeno kreditirale drugi dio korisnika po jednako prihvatljivim uslovima. U momentu kada su

korisnici kredita smanjili dinamiku otplate, banke su u većoj mjeri morale da se oslone na sredstva svojih

štediša. Problem je predstavljala činjenica da bi moglo doći do trenutka kada bi štediše, čak i otpisujući

iznos zagarantovane kamate, zatražile od banaka uloženi novac. Slična situacija postojala bi i kada bi

vlasnici sertifikata o posjedovanju zlata u investicionim fondovima, umjesto novca, zatražili

zagarantovanu količinu fizički isporučivog zlata.

PERPERZONA ● Ana Nives Radović ● 100 PERPERA

Analizom sadašnjih tržišnih pokazatelja uočeno je da takav scenario sprečava postojanje intervencije

uslijed koje se cijena zlata drži na određenom nivou i mijenja se nezavisno od ponude i tražnje. Međutim,

kako se svakom intervencijom remete prirodni tokovi, bilo bi nerealno očekivati da njeni efekti budu

dugotrajni. Ipak, procjene da bi moglo doći do kraha ovog tržišta manje su realne od prognoza da bi cijena

zlata mogla dodatno rasti. Stoga, investitore u zlato ne treba da brine ishod ovog procesa, jer će ono

nastaviti da odražava eskalaciju deficita i beskonačnu igru pomjeranja valutnih kurseva radi stimulacije

izvoza određenih zemalja, a sve to kroz dodatno štampanje novca.

No, bez obzira na uticaj na kurs, vlasti ni jedne zemlje ovaj mehanizam ne mogu koristiti kao jedini

oslonac u borbi protiv posljedica krize, što će se automatski odražavati i na volju birača. Da bi se njima

ipak izašlo u susret, vlade će biti primorane da ponovo troše novac koji nemaju. Ovo je sadao najuočljivije

kod kandidata za američkog predsjednika na predstojećim izborima, nakon čijih predstavljanja je jasno

da ni jedan od njih ne raspolaže drugim metodama za smanjenje deficita. Osim toga, stanje u Federalnim

rezervama nakon dolaska Bena Bernankea na čelo i dug udvostručen na čak šesnaest milijardi dolara

zapravo su bili okidač novih trendova – enormnog povećanja deficita, ali i rasta cijene zlata.

Tokom prethodnog talasa krize došlo je do kraha velikih imena u svjetskom finansijskom sistemu, a

očekivanja su da još mnoge slična sudbina čeka naredne tri godine, zbog čega se krenulo u potragu za

novim rješenjima. Konkretno, u Švajcarskoj već postoji inicijativa za stvaranje „zlatnog franka“ kao

zvaničnog sredstva plaćanja, paralelno sa postojećom valutom. Sa druge strane, brojne zemlje razmatraju

ponovno uvođenje zlatnog standarda, odnosno prilagođavanje aktuelnim prilikama.

Signal koji se šalje je jasan – od predstojećeg talasa krize zaštitiće se samo oni koji zlato budu fizički

posjedovali. Zlatne rezerve Crne Gore od 1,2 tone i vrijednost procijenjena na oko 50 miliona eura te

njihova založenost prilikom dobijanja kredita kod Swiss Banke razlog su da se, uslijed aktuelnih trendova,

crnogorske finansijske institucije ozbiljno posvete ovom pitanju na nov način.

15

Gdje je dolar u predsjedničkoj kampanji?

5. novembar 2012.

Dobitak u nekoj od igara na sreću bez sumnje bi, barem privremeno, ublažio posljedice finansijske krize

koja već pune četiri godine narušava standard građana. Osloniti se samo na sreću najjednostavniji

je metod u trci za novcem, dok sa smanjenjem lične odgovornosti nestaje i vjerovatnoća da će se ostvariti

dobitak. Za one koji ipak žele uzeti stvar u svoje ruke i uticati da rezultat njihovog testiranja sreće donekle

zavisi i od njihovog znanja postoje brojni načini da se kombinovanjem taktike i rizika dođe do novca.

Pored brojnih mogućnosti za zaradu na berzi, posebno mjesto sa sve većim brojem učesnika ima tržište

valuta – Forex.

Dok su turbulentna dešavanja u eurozoni uticala na drastičan porast zastupljenosti eura u ukupnom

prometu, predmet sada najvećeg interesovanja je američki dolar. Na vrijednost svake valute utiču ne samo

ekonomski indikatori u zemlji ili zajednici koja je koristi, već i sama politička kretanja koja, čak i kada

brojke pokazuju jedno mogu imati sasvim suprotan efekat na kurs. Očekivanja promjene kursa američkog

dolara vezana su za predsjedničke izbore čiji će se rezultat znati ove sedmice. Trgovanje dolarom na

Forexu prethodnih dana bilo je prilično otežano, jer se predsjednička kampanja smjestila tačno u vrijeme

najave kvantitativnog popuštanja – QE3.

Predvidjeti kurs dolara u ovako složenoj situaciji čak i za potrebe dnevnog Forex trgovanja izgleda veoma

komplikovano, a očekivanja da bi ga najave o pozitivnim kretanjima američke ekonomije mogle ojačati

nepouzdana su usljed neizvjesnosti vezanih za izborni rezultat. Sve se to događa upravo u trenutku kada

su Forex trgovci konačno pronašli metod koji im omogućava da ostvaruju dobit i zaštite se od rizika koji

nastaje usljed fluktuacija eura. Čelnici londonske finansijske institucije JP Morgan tvrde da će

saopštavanjem rezultata QE3 težišne špekulacije sa eura preći na dolar, najavljujući mogućnost da

ulaganja ne daju željene rezultate. Umjesto da oslabi, dolar je zapravo podržan brojnim investicijma koje

za cilj imaju prekid dosadašnjih loših trendova, zbog čega je njegova pozicioniranost prema drugim

valutama sve manje predvidiva. Međutim, kako nepredvidivost nosi rizik, koji se javlja kao posljedica

neizvjesnosti zarade, Forex trgovci, umjesto da se u ovoj fazi distanciraju od dolara, za njega pokazuju

sve veće interesovanje.

PERPERZONA ● Ana Nives Radović ● 100 PERPERA

Dodatni rizik kod ove valute izazvan je i činjenicom da ona gubi na vrijednosti čak i kada američka

ekonomija pokazuje rast usljed specifičnosti monetarne politike. Budući da dolar služi kao sredstvo čija

fluktuacija kursa drastično utiče na povećanje izvoza i nova ulaganja, u trenutku kada apetit za rizikom

dostigne novi maksimum ulaganja prestaju i obratno.

Cijela situacija postaje još složenija kad joj se doda neizvjesnost izbornog rezultata. Očekivanja trgovaca

valutama su da će se, nezavisno od toga koji kandidat pobijedi, kurs dolara stabilizovati, pri čemu postoji

vjerovanje da bi pobjeda Baraka Obame pomogla da se izbjegne nova nepredvidivost. Sa druge strane,

istorijski podaci pokazuju da pobjeda republikanskog kandidata uvijek učvršćuje dolar, a i sam Mit

Romni potvrdio je zalaganje za strožije principe po pitanju monetarne politike. Ono što javnost ne

zanemaruje u svakom slučaju je Obamina dobra saradnja sa predsjedavajućim Federalnim rezervama

Benom Bernankeom, koji od dolaska na tu funkciju pravi velike zaokrete i put iznova određuje finansijske

tokove u zemlji. Postoji čak i vjerovanje da je sam Fed indirektno bio najkonstruktivniji učesnik kampanje

aktuelnog predsjednika. Ipak, Bernankeovi potezi su toliko nepredvidivi, a izborni rezultat u određenoj

mjeri i dalje neizvjestan da Forex trgovci ne dobijaju ni najmanji signal, što je situacija kakva na ovom

tržištu valutama više od deceniju nije postojala.

Podaci o američkom bruto domaćem proizvodu za prvih devet mjeseci 2012. godine, objavljeni pretprošle

sedmice, bili su iznad očekivanih, zbog čega je dolar neočekivano povećao vrijednost. Međutim, iz

američke finansijske korporacije Citigroup uvjeravaju da bi reakcija tržišta, kada je dolar u pitanju, u

ovom slučaju u mnogo većoj mjeri mogla zavisiti od njihove sopstvene spremnosti za poigravanje sa

rizikom nego od samih podataka o američkom BDP-u. To većini trgovaca valutama djeluje kao umirujuća

fraza kojom se teži eliminisati vjerovanje o mogućnosti većih šokova. Bez obzira na rezultat, ovi izbori

ostaće upamćeni po rekordnom interesovanju svjetske javnosti za njihov ishod, ne zbog kandidata

konkretno, već zbog kursa dolara. U kampanji je, ipak, najmanje riječi bilo o njemu.

17

Prikrivanje nemoći institucija

12. novembar 2012.

Iako je upotreba psihoaktivnih supstanci u najvećem broju zemalja zakonom zabranjena, debata o

legalizaciji marihuane aktuelna je dugi niz godina. Od programa političkih partija, do intervjua dobitnika

Nobelove nagrade za ekonomiju, osvrt na efekte legalizacije na tržišna kretanja neizostavan je tokom

posljednje dvije i po decenije.

Prilikom podržavanja ovog čina jedan od argumenata koji se najčešće koristi je prihod od poreza na

trgovinu marihuanom nakon njenog uvođenja u legalne tržišne tokove. Gledano isključivo sa

ekonomskog aspekta, gotovo ni jedna zemlja na svijetu nema razloga da ogromne sume novca ne

premjesti sa sivog tržišta u promet koji podliježe porezima, naročito zbog činjenice da bi u ovom slučaju

mogla odrediti posebnu poresku stopu.

Ono što je najčešći kontraargument jeste da ekonomski i finansijski efekti čine samo jedan dio ukupnih

pitanja koja u ovom slučaju treba razmatrati. Međutim, pozivanje na moral, zabrinutost zbog navodne

dostupnosti djeci i uporno ponavljanje posljedica koje korišćenje marihuane ostavlja na zdravlje ni u

najmanjoj mjeri nijesu pokazatelj odgovornosti, već, naprotiv, nemoći jednog društva da kontroliše ovu

oblast. Razlog zbog kojeg se ovom pitanju protive i vladajuće i opozicione strukture nije strogo vezan za

njihovu političku orijentaciju, već predstavlja refleksiju ukupnog nasljeđa gledanja na ovaj problem. U

nastojanju da u javnosti sačuvaju svoju ozbiljnost i, makar po nekom pitanju, političku dosljednost,

predstavnici političkih partija o ovoj temi govore tek kada ih neki od potencijalnih birača upita za stav o

legalizaciji marihuane, uglavnom svojim oštrim protivljenjem.

Ovakva praksa ne karakteriše samo Crnu Goru već i veliki broj zemalja Evropske unije u kojoj, naročito

u vremenu krize, dolazi do potrebe za uvođenjem novih mjera za suzbijanje sive ekonomije. Opozicione

partije, shvatajući da javnost daje podršku vladajućim strukturama zbog njihovog odnosa prema ovom

pitanju, ne žele da potencijalnu podršku iz jednako konzervativnih struktura ugroze čak ni naznakama da

bi u budućnosti došlo do otvaranja pitanja legalizacije. Vladajuće strukture su, međutim, u najvećoj mjeri

svjesne nedostatka sopstvenog kapaciteta da jedno toliko kompleksno pitanje drže pod kontrolom. U

najkraćem, za legalizaciju marihuane i ubiranje budžetskih prihoda od njenog oporezivanja potrebne su

jake institucije, potpuna iskorijenjenost organizovanog kriminala, odsustvo korupcije u javnim službama,

a iznad svega efikasnost policijskih i pravosudnih organa. Zbog toga se ovo pitanje u zemljama EU i

PERPERZONA ● Ana Nives Radović ● 100 PERPERA

njenim budućim članicama ne temelji na činjenici da li je određeno društvo tradicionalno ili liberalno,

već da li unutar svog državnog aparata posjeduje mehanizme kontrole.

Štetnost konzumiranja marihuane neosporna je činjenica, ali nju dominantno ističu političari. Sa druge

strane, u naučnim studijama objavljenim tokom posljednjih nekoliko mjeseci ljekari i farmaceuti saglasni

su u ocjeni da su alkohol i duvanski proizvodi neuporedivo štetniji po zdravlje. Međutim, povlačenje

njihove zastupljenosti sa tržišta izazvalo bi efekte kakvi su već viđeni tokom trinaestogodišnje prohibicije

alkohola započete 1920. godine u SAD.

Argumentacija protivnika legalizacije najčešće je svedena na ukazivanje na najekstremnije slučajeve,

zasnovana na tradicionalnim uvjerenjima i uz neprestano pozivanje na moral, uz potpuno odsustvo

brojčanih podataka ili njihovu neadekvatnu primjenu. U njihovom protivljenju nikada se ne navodi

podatak koliko bi se procentualno na ovaj način povećala upotreba, koliki su budžetski izdaci za

prevenciju zloupotrebe u poređenju sa gubicima koji nastaju zbog prometa na crnom tržištu, te kakve

posljedice na pravni sistem ostavlja donošenje ovakve odluke.

Dinamika procesa koja prati društvo nezavisna je od dnevno-političkih dešavanja i ukazuje da odgovori

na brojna, jednom razmotrena pitanja nijesu dati za sva vremena, dok su aktuelni politički oponenti širom

svijeta i dalje vođeni tradicionalnim nasljeđima svojih prethodnika. Iako ih podržavaju većine, aktuelne

vladajuće elite snose najveću odgovornost za globalnu ekonomsku krizu, koja je posljedica korupcije,

zataškavanja brojnih činjenica i nedostatka ljudskih resursa za regulisanje najosjetljivijih pitanja.

Međutim, ona i dalje ostaju tabu tema u političkim raspravama, jer su pokazatelj odgovornosti i zrelosti

društva, nivoa svijesti građana i njihovog povjerenja u institucije. No, povjerenja nema tamo gdje crno

tržište reflektuje njihovu nemoć.

19

Koliko košta demokratija?

19. novembar 2012.

Mogućnost da svaki građanin u demokratskom društvu ima pravo da bira ili da bude biran za neku od

najviših državnih funkcija ukazuje na nedostatak ravnoteže između onoga što sa jedne strane označavaju

prava, a sa druge obaveze. Ovo je u najvećoj mjeri uočljivo na poređenju dinamike kojom dolazi do

smjene određenih političkih i ekonomskih pravaca, kako na svjetskoj, tako i na domaćoj sceni.

Naime, demokratija koja kao oblik vladavine postoji dva i po milenijuma uvijek zahtijeva da se svi drugi

procesi prilagođavaju njoj, dok nju samu karakteriše potpuno odsustvo fleksibilnosti. U svijetu danas važi

shvatanje da je manjak demokratije najpogubnije što se jednom društvu može dogoditi, iako puna

primjena njenih načela nije garant ni stabilnosti, ni prosperiteta. Poseban akcenat na nedemokratičnost

društva stavlja se upravo kod onih sistema koji su, tek u kasnijoj fazi svoje istorije usvojili ovaj način

organizovanja vlasti. Međutim, snaga jedne zemlje mjeri se njenim ekonomskim bogatstvom, a ne brojem

godina kojima kroz istoriju baštini demokratiju, koje su postale vodeće sredstvo svima koji su period

socijalizma u doba SFRJ ocijenili pogubnim po demokratsku svijest njenih naroda.

Kritičarima nedostatka demokratskog staža bivših jugoslovenskih republika i njegovog proglašavanja

jednim od ključnih uzroka događaja devedesetih godina prošlog vijeka kao kontraargument pojavila se

Grčka – zemlja koja je kolijevka demokratije danas ugrožava finansijsku stabilnost cijele Evropske unije,

čije se stanje odražava na cijeli svijet. Promovisanje demokratije prestalo je da bude na prvom mjestu i

naslijedilo ga je zagovaranje štednje. Ovakva smjena na tronu osnovnih principa poslala je signal za

preispitivanju uticaja načela „vladavine naroda” na ekonomski rast u svim društvima koja su je prihvatila.

Primjera radi, demokratija se u odnosu na ekonomski rast jedne zemlje posmatra kao fer plej u odnosu

na rezultat igre. Nesporno je da je primjena demokratskih načela neophodna za pravilno funkcionisanje

tržišta, ali se postavlja pitanje da li određene ekonomske principe, poput same isplativosti, treba

primijeniti na demokratske procese. Posmatrajući praksu biranja zvaničnika na funkcije sa kojih se u

demokratskim zemljama odlučuje o pitanjima iz oblasti ekonomije, finansija i budžeta uočava se da je u

najvećem broju zemalja ovo pitanje i dalje dominantno političko, jer o predlogu imenovanja jednog ili

više ministara koji pokrivaju ove oblasti odlučuje mandatar novoizabrane vlade. Poseban problem

predstavlja odsustvo konkretnih ekonomskih platformi političkih konkurenata u izbornoj trci i jasno

profilisanje potencijalnih ministara finansija i ekonomije. Ukratko, građani na izborima možda i odlučuju

PERPERZONA ● Ana Nives Radović ● 100 PERPERA

o mnogo čemu, ali je pitanje ko će odlučivati o njihovom novcu, ili, što je sve prisutnije, ko će se u

njihovo ime zaduživati kod međunarodnih kreditora do samog objavljivanja sastava vlad je za njih tajna.

Zagovornici izmjena određenih demokratskih načela u formiranju izvršne vlasti najčešće polaze od

pretpostavke da su ljudska prava i slobode, kao i ekonomski prosperitet najvažniji ciljevi svakog društva,

ali i od činjenice da sudska vlast u mnogo većoj mjeri reguliše prvu oblast, dok je druga, izuzev dijela

koji je predmet bavljenja centralnih banaka pojedinačnih zemalja, većinom prepuštena vladinim

organima i parlamentarnim tijelima. No, ukoliko je između njih potrebno držati balans i omogućiti da se

nadležni za ekonomske odluke biraju strogo određenim procedurama, uočena je potreba da se brojne

izmjeste iz onoga što je u domenu odluka vladajućih političkih struktura.

Praksa u EU pokazuje da se brojna pitanja usljed nedostatka konkretnih rješenja, ali i same nadležnosti

pojedinačnih država najčešće povjeravaju ECOFIN-u, tijelu koje čine ministri finansija zemalja članica,

iako u velikom broju postoji inicijativa za izmjenama u uređenju ove oblasti na državnom nivou.

Zagovornici ideje da odlučivanje o zaduživanju i javnoj potrošnji bude nezavisno od aktuelnih političkih

pitanja nailaze na oštra protivljenja svojih oponenata koji u argumentima navode da bi takvo uređenje

zntno naštetilo demokratski utemeljenoj podjeli vlasti, te da bi sama transformacija zahtijevala dodatno

žrtvovanje resursa. Nema sumnje u to da bi sprovođenje ovako temeljne reforme u jednom trenutku

mnogo koštalo zemlju, ali ni u to da bi je na duži rok oslobodilo od troškova koje joj stvara demokratija.

21

Cijena i vrijednost političke kampanje

26. novembar 2012.

Kada se iz budžeta izdvajaju sredstva za finansiranje bilo kog pitanja oko kojeg unutar Skupštine ne

postoji saglasnost, uvijek se dogodi da kod jedne političke grupacije naiđe na neodobravanje i bude

ocijenjeno kao iracionalno, suvišno i pogubno po standard građana. Trenutak u kojem nakon raspisivanja

izbora država odredi u kojem iznosu će finansirati političke partije novcem poreskih obveznika, jedan je

od rijetkih kada ni vladajuće ni opozicione strukture ne zagovaraju štednju i odricanja.

Za finansiranje svojih predizbornih kampanja, pored sredstava koja ostvare putem donacija članova i

interesnih grupa koje podržavaju njihovu politiku, političke partije dobijaju na stotine hiljada eura iz

samog budžeta. Konkretno, posljednji parlamentarni izbori u Crnoj Gori koštali su oko tri miliona eura,

od čega skoro milion i po eura za političku kampanju, koliko se potrošilo i na samo organizovanje izbora.

Milion i po eura, koji je raspodijeljen političkim partijama koje su učestvovale u izbornoj trci, svakako

nije bio dovoljan za štampanje svih onih silnih šarenih letaka kojih je ove jeseni na trotoarima bilo više

nego suvog lišća, za bilborde sa vidnim odsustvom originalnosti i video spotove koji prelaze granicu

dobrog ukusa.

Globalni trendovi već su pokazali da se biračko tijelo u velikoj mjeri izjednačilo sa tržištem, zbog čega

se sa svakim novim izborima sve veća pažnja posvećuje političkom marketingu. Posmatrajući na primjeru

Sjedinjenih Američkih Država, kao zemlji kod koje su ovakve zakonitosti najuočljivije, predizborni

troškovi sa svakim narednim izborima rastu čak za trećinu. Ovo ukazuje da je politički marketing shvaćen

na način da se ulaganjem u promociju programa, umjesto u sami program očekuje ostvarivanje dodatnih

rezultata.

Marketing i promocija su u razumnoj mjeri svakako neizostavni u vremenu kada je informacija o

postojanju i kvalitetu nečega ključna, ali prevelika skoncentrisanost na njih otkriva postojanje slabih

tačaka unutar onoga što se javnosti predstavlja. Oni, u krajnjoj mjeri predstavljaju jedan od legalnih oblika

takozvanog „kupovanja glasova“ za koje se politički oponenti međusobno optužuju, iako ono postoji kao

rezultat ulaganja u način plasiranja političkog programa. Na ovaj način se određivanjem relacije između

PERPERZONA ● Ana Nives Radović ● 100 PERPERA

nivoa ulaganja u promociju i broja samih glasova može napraviti ono što se u svijetu naziva cost-per-vote

analizom koja otkriva samu cijenu koštanja svakog ovim putem ostvarenog glasa.

Podaci iz SAD pokazuju da je u milijardama dolara skupoj kampanji za predsjedničke izbore na svaki

glas dat Baraku Obami u prosjeku utrošeno 1,83 dolara (1,41 eura), dok je Mita Romnija svaki

pojedinačni glas koštao čak 6,35 dolara (4,89 eura). Javni podaci za Crnu Goru za sada su dostupni jedino

kada su u pitanju troškovi marketinškog prostora u medijima, ali ne i ostalih korišćenih strategija u borbi

za glasove, no i na samo ovoj stavci uočljivo je da ni u vremenu krize niko od učesnika u izbornoj trci

nije štedio. Srazmjerno novcu datom za oglašavanje na televizijskim stanicama i u štampanim medijima,

cijena glasa koalicije Evropska Crna Gora iznosila je 2,40 eura, glasa za Demokratski front 1,32 eura,

Pozitivne Crne Gore 5,47 eura, dok je cost-per-vote Socijalističke narodne partije 0,85 eura. Osim

sagledavanja ekonomske računice, politički procesi, kao i uvijek, zahtijevaju i logički osvrt na ovakve

pojave i otvaraju pitanje zašto se partije u tolikoj mjeri trude da finansijskim ulaganjem dođu do glasova

ako već kritikuju da je ono sredstvo kojim se služe njihovi najveći protivnici.

U jednoj dobro poznatoj televizijskog reklami kaže se da se neke stvari ne mogu kupiti novcem, što je

vjerovatno jedina u potpunosti istinita prostoproširena rečenica ikada upotrijebljena u komercijalne svrhe.

Otud potiče i ogromno nezadovoljstvo crnogorskih građana političkom ponudom i činjenicom da njen

kvalitet zavisi od finansijskih sredstava. Prave vrijednosti nemaju cijenu, usljed čega izostaje i potreba

da se marketinškim sredstvima traži put do građana, jer će, čim ih prepoznaju, građani sami doći njima,

bez reklamnih TV spotova i bez i jednog plaćenog računa za struju ili karte za gradski prevoz. Do tada,

u stanju u kojem svi na jednak način žele da se razlikuju i na različit način kamufliraju sličnosti sa svojim

protivnicima, ravnotežu u odnosu snaga držaće novac, a umjesto istine vladaće marketing.

23

Island – tabu tema u EU

3. decembar 2012.

Nikada od raspada SFRJ kao ovog 29. novembra, koji se nekada slavio kao Dan Republike, nije bilo

ovoliko nostalgije za nekim davnim vremenima. Ona su, prema ocjenama mnogih koji ih pamte, bila

daleko od idealnih, ali i takva da bi im se, danas opterećeni ratama kredita i neizvjesnim zaradama, ipak

vratili. Posmatrajući pri tome i demonstrante na ulicama gradova Slovenije, prve ex-Yu republike koja je

postala članica Evropske unije, povjerenje u tu, nekada naizgled moćnu nadnacionalnu zajednicu u

svijesti građana Zapadnog Balkana sve više slabi.

Centralna tema sjednica čelnika EU jeste kako okončati haotičnu situaciju u Grčkoj i omogućiti novi

paket pomoći od oko četrdeset milijardi eura. U razmaku od nekoliko dana bez konkretnih rezultata je

okončan samit lidera eurozone, svjetski mediji su postali preplavljeni ocjenama analitičara da Njemačka

svjesno produblje krizu u Španiji, jer joj donosi korist, a bonitetne agencije smanjile su kreditni rejting

Francuske. Ni nakon tri godine od početka krize u eurozoni nacionalni dug brojnih č lanica ne prestaje da

raste, oko 26 miliona građana je bez posla, pri čemu je nezaposlenost mladih u dobi od 25 godina veća

od 50 odsto. Nestabilnost se iz ekonomske sfere prenosi i na društveno-politički život – raste popularnost

rasističkih i drugih ultradesničarskih pokreta u Grčkoj, povećava se podrška stanovnika Katalonija i

Baskije otcjepljenju od Španije, a građani Italije rasprodaju svoje nekretnine po vrijednosti nižoj od

tržišne i iseljavaju se iz zemlje.

Evropljani, očajni zbog činjenice da im finansijsku sudbinu određuje Bundesbanka i ogorčeni zbog

postupaka njemačke kancelarke Angele Merkel, zahtijevaju povratak na nacionalne valute, iako im iz ove

zemlje stižu obrazloženja da bi takav scenario bio tragičan. Kao paradoks svemu, upravo jedna njemačka

izreka i kaže da je bolje imati kraj sa hororom nego horor bez kraja, u šta, izgleda, vjeruju svi osim

vladajućih struktura Njemačke.

Uticaj ovakvog stanja na Crnu Goru je višestruk ne samo zbog činjenice da je euro zvanično sredstvo

plaćanja, već i da ovakvi trendovi, naročito u mediteranskom okruženju, negativno utiču na investicionu

klimu u zemlji. No, iako je shvatanje da mali ekonomski sistemi u manjoj mjeri podliježu ekonomskim

uticajima oboreno činjenicom da Slovenija upravo prolazi kroz najveću krizu nakon sticanja nezavisnosti,

PERPERZONA ● Ana Nives Radović ● 100 PERPERA

primjer uspješnog oporavka jedne male zemlje može se pronaći nešto sjevernije od najugroženijeg dijela

Evrope. Riječ je o Islandu, ostrvskoj zemlji sa oko 320 .000 stanovnika, čiji oporavak od krize i nije

zadobio dovoljno medijskog prostora, ne zbog njene veličine, već zato što način na koji je do izlaska iz

krize došlo nije popularno rješenje kod evropskih lidera koji zagovaraju ekonomiju duga.

Naime, na Islandu je kriza započela gotovo istovremeno kao i Grčkoj, ali je trebalo tek nešto više od

godinu dana do potpunog oporavka i povratka na visoki životni standard. Na potpuno miran i legitiman

način strukture odgovorne za lošu finansijsku politiku su smijenjene, nakon čega je donešen novi ustav.

Nova vlada bila je svjesna da odgovornost za prezaduženost i probleme u ekonomiji svakako snose oni

koji su u to vrijeme donosili odluke, ali se revolucija u ovom slučaju odnosila na njihovo zauzimanje

stava prema međunarodnim kreditorima. Tada je odlučeno da se Velikoj Britaniji i Holandiji ne plati dug

od preko 5 milijardi eura za koji je ocijenjeno da je nametnut. Ovaj dug nastao je kao posljedica ulaganja

građana pomenute dvije države kojima je jedna privatna islandska banka nudila visoke kamate na štednju,

a potom, u naletu krize, propala. Britanska i holandska vlada su svojim građanima nadoknadile štetu, a

vladi Islanda poslali zahtjev za naknadu štete, protiv čega se 93 odsto građana izjasnilo na referendumu.

Vlada je kasnije pokrenula sudski postupak protiv bivših funkcionera odgovornih i za druge pogubne

finansijske odluke.

U domaćim medijima Island je pomenut jedino kao prva zemlja koja je priznala crnogorsku nezavisnost

i kao rival u fudbalskoj utakmici, a u evropskim, osim zbog pomenutog duga, jedino zbog prirodnih

ljepota i pretenzija na kanadski dolar. O brzom ekonomskom oporavku, negiranju nametnutih finansijskih

pravila, odbacivanju zahtjeva koji dolaze sa najviših evropskih adresa i nezaposlenosti manjoj od 5 odsto

se ćuti. Ekonomski uspjeh zemlje vikinške hrabrosti u EU je nepopularna priča i sav fokus stavlja se na

nevraćanje duga. No, islandska izreka kaže – priča je poluistinita kada se čuje samo jedna strana.

25

Made in China

10. decembar 2012.

Nikada u istoriji nije postojao bolji primjer merkantilističke zemlje poput Kine kakvu je poznajemo tokom

posljednje decenije. U ekonomiji merkantilizam predstavlja teoriju koja podrazumijeva da prosperitet

nacije zavisi od njene ponude kapitala, pri neprimjenjivom ukupnom nivou privrede u svijetu. Jedino od

čega kineske vlasti imaju razlog da strahuju jeste mogućnost da ovakav model u narednom periodu

postane neodrživ. Međutim, druge zemlje, umjesto da iščekuju slijed događaja zbog kojeg bi Kina

prestala da bude „fabrika svijeta“ mnogo više pažnje obraćaju na način na koji je ova zemlja postala lider

u proizvodnji.

Valutni ratovi koji se dešavaju posljednjih godina, u kojima je glavni fokus na odnosu američkog dolara

i eura u stvari su samo jedan segment svjetskih monetarnih dešavanja. Činjenica da se ogromni novčani

tokovi nalaze izvan onoga što je pod kontrolom Federalnih rezervi i Evropske centralne banke ne samo

da je za veoma kratko vrijeme postala predmet interesovanja javnosti, već i znak beznađa zapadnog

svijeta koji, čim prestaje da dominira, gubi smisao. Samo par decenija ranije i Ben Bernanke i Mario

Dragi bili bi sinonimi za vladare svijeta, ali je petnaestogodišnja istrajnost u pridržavanju novih

ekonomskih smjernica učinila da se odnos snaga drastično izmijeni. Od pojave svjetske ekonomske krize

kineski juan zabilježio je značajan rast u odnosu na zapadne valute, a finansijsko bogatstvo ove zemlje

čini i vlasništvo nad 1.000 milijardi američkih obveznica. One su ujedno i razlog zbog kojeg odnos Kine

i Sjedinjenih Američkih Država nikada neće bitu ugrožen u toj mjeri da se prekidom trgovine američka

privreda uskrati za jedno ogromno tržište, jer je dio portfolija njenog duga zapravo dijelom i u vlasništvu

Centralne banke Kine.

Ekonomski rast u Kini rezultat je petnaestogodišnje primjene jednostavnog modela koji karakteriše

represivna državna štednja zahvaljujući kojoj su vlasti i uspjele obezbijediti sredstva za izgradnju

savremene infrastrukture. U međuvremenu uslijedila su i masovna preseljavanja stanovništva iz seoskih

u gradske sredine zahvaljujući čemu su otvoreni brojni proizvodni pogoni najvećih svjetskih kompanija

koji su ovu zemju pretvorili u fabriku u kojoj se proizvodi većina onoga što danas posjedujemo. Ovakva

dešavanja bila su neminovna – malo ko od svjetskih proizvođača je želio rizikovati konkurentnost

povećanjem proizvodnje u svojoj zemlji, pored izuzetno niske cijene radne snage, ali i infrastrukture u

PERPERZONA ● Ana Nives Radović ● 100 PERPERA

Kini urađene po najvišim standardima da omogući jednostavan transport sirovina i gotovih proizvoda.

Primjera radi, satnica za radnike na sklapanju tehničkih uređaja u Kini iznosi dva i po američka dolara,

dok je u SAD ona desetostruko veća. Kada bi se, recimo, kompanija Apple odlučila za proizvodnju u

Americi, godišnji izdatak za zarade bio bi uvećan za oko 30 milijardi dolara. Ovo bi uslovilo da kompanija

posluje sa ogromnim gubitkom čak i ako bi cijena svakog novog iPhone modela bila oko dvije hiljade

dolara, jer bi bio dostupan znatno manjem broju korisnika.

Uprkos navedenom, cijena rada u Kini je tokom posljednje dvije godine uvećana za četvrtinu, dok u SAD

ona ne samo da ne prati inflaciju, već bilježi trend pada, što i oslikava ukupna ekonomska kretanja u

dvijema zemljama. U međuvremenu, prethodno devalvirana kineska valuta uz pomoć koje je omogućen

izvoz ograničila je i odliv kapitala iz te zemlje, što je omogućilo dalji razvoj. Uprkos očekivanjima da bi

moglo doći do revoluije u proizvodnji i najava tajvanske kompanije Foxconn da bi mogla proizvesti

tehnološka rješenja koja bi za sklapanje uređaja kakvi su iPhone ili iPad umjesto ljudi koristia mašine-

robote, Kina bi i dalje bila atraktivna za kompanije zapadnih zemalja, čak i po cijenu da ponovo snizi

cijenu rada. Interes koji u ovom slučaju postoji je obostran, jer bi, ukoliko bi se odlučilo da se svjetskim

proizvođačima ne ide u susret, Kina po ko zna koji put izolovala sebe od ostatka svijeta.

Sa druge strane očekivanja svjetskih kompanija da bi im automatizacija proizvodnje mogla omogućiti

skoncentrisanost na reducirani broj radne snage iz sopstvene zemlje zapravo povlači sa sobom problem

povećanih troškova svih ostalih usluga koje u Kini dobijaju po znatno nižoj cijeni. U njih su, prije nego

što je postala najveća rastuća ekonomija na svijetu, kineske vlasti uložile milijarde dolara, znajući da ništa

kao infrastruktura ne omogućava dolazak investitora. Poređenja Kine i Crne Gore u većini slučajeva su

neizvodljva, pa čak i nezamisliva, no jedno je sigurno – zemlja se ne može predstavljati kao raj za

investitore ako već godinama čeka na auto-put.

27

Turizam i mit

17. decembar 2012.

Decembar je mjesec koji uvijek obilježe rasprave o budžetu za narednu godinu, a promjene u kadrovskoj

strukturi Vlade i odluke o rezovima u oblasti javne potrošnje čine ovu temu posebno interesantnom

javnosti. Štednja, ideja koja se najviše zagovara i izraz koji se najčešće izgovara u Evropskoj uniji,

naročito u njenom mediteranskom dijelu ovoga puta ne dolazi kao imperativ i kao jednan od sugerisanih

koraka u integracionom procesu, već kao rezultat suočavanja sa sopstvenom realnošću.

Realnost je i da je ovakav korak trebalo preduzeti još u jesen 2008. godine kada su nas domaći zvaničnici,

suprotno svakoj logici, uvjeravali da velike krize zaobilaze male sisteme. No, specifičnost crnogorske

logike je da u svakoj sferi bude isprobano nekoliko pogrešnih modela i da se tek na kraju odluči za onaj

koji najmanje šteti, a sve pod sloganom „nikad nije kasno“. Svaki loš trend može se ispraviti reformom,

svaka greška rebalansom, jer vrijeme ionako ne postoji – postoje samo satovi da posluže kao statusni

simboli, ali ne i da upozore da u nečemu zaostajemo.

Jedna od specifičnosti budžeta za 2013. godinu je da se za Ministarstvo turizma i održivog razvoja planira

milion eura manji iznos raspoloživih sredstava u odnosu na prethodni. Ovakva odluka naišla je na kritike

i zabrinutost, jer, navodno, prema ocjenama mnogih, država ne bi smjela tako da se odnosi prema strateški

najvažnijoj privrednoj grani. Ipak, ako se u nekoj sferi i počeo koristiti termin „brend“ to je, svakako,

turizam – autentičnost crnogorske ponude južnih i sjevernih krajeva u mnogim djelovima svijeta

prepoznatljivija je od bilo čega drugog što je ova zemlja ikada pokazala svijetu. Uprkos najavljenom

većem državnom intervencionizmu u narednoj godini prepoznato je da bi on samo odmogao inventivnosti

turističkih djelatnika. Pored nebrojenih prirodnih ljepota i svega što je ljudska ruka sagradila, turistički

potencijal naše zemlje čine i neke, naizgled, zaboravljene priče.

Autor čuvenog romana „Drakula“, irski književnik Brem Stoker u djelu „Gospa od pokrova“ (Lady of

the Shroud) opisuje misterioznu zemlju na Balkanu – The Balka, navodeći brojne toponime Crne Gore

poput Virpazara i Boke Kotorske, u čijoj engleskoj verziji stoje autentični termini „vladika“ i „gospodar“.

U ovoj knjizi Stoker pominje imena brojnih istorijskih ličnosti po kojima su nazvani likovi – od Teute do

vladike Plamenca. U romanu napisanom u prvoj deceniji prošlog vijeka glavna luka Zemlje Plavih

PERPERZONA ● Ana Nives Radović ● 100 PERPERA

Planina (Land of the Blue Mountains) je Ilsin – današnji Ulcinj. Ovaj grad je poštovaocima svjetske

literature poznat i kao boravište Miguela Servantesa po kojem je i dao ime legendarnom karakteru

Dulsineja iz djela „Don Kihot“.

Iako su i Stoker i Servantes pisci u samom književnom vrhu evropske literature, motivi iz njihovih djela

ne pominju se ni u jednom vidu crnogorske turističke ponude, kao da ne bi bilo vrijedno organizovati

Servantesove dane u Ulcinju ili podsjećanje na junaštvo o kojem govori Stoker negdje u srcu Stare Crne

Gore. Činjenica je da, osim u pričama, nijesmo u stanju da budemo ponosni na svoje istorijsko nasljeđe i

da svemu onome što je dio naše stvarnosti dozvoljavamo da postane mit, dok narodi oko nas svoje mitove

pretvaraju u stvarnost – nepresušni izvor prihoda u budućem vremenu.

Svega par stotina kilometara odatle milioni vjernika dolaze na hodočašće na mjesto na kojem se, prema

tvrdnjama mještana, u vrelini jednog ljetnjeg dana ukazala Blažena Djevica Marija. Međugorje već više

od tri decenije živi od svoje Gospe, a na lokalne prihode nijesu uticale ni brojne tvrdnje koje su dolazile

čak i iz Vatikana da se radi samo o fikciji. U zemljama Mediterana postoji nebrojeno mnogo priča za

turiste, čiju vjerodostojnost niko ne preispituje, a zahvaljujući kojima jedino i uspijevaju da prežive doba

restriktivnih budžeta.

Odnos države prema njenim građanima nije i ne može uvijek biti zaštitnički, niti bilo koju administraciju

mogu odlikovati ideje koje iz temelja mijenjaju stvarnost. Stoga i u najavljenoj štednji ima nečeg

ohrabrujućeg – mogla bi, bez sumnje, podstaći kreativnost, kako kod ugostitelja, tako i kod svih onih

kojima je prepušteno da uz smanjene raspoložive resurse postižu željene rezultate. Ni do jednog

revolucionarnog otkrića u čovječanstvu nije došla birokratija, niti se ono dogodilo usred blagostanja.

Ljudski um domišljatiji je kada funkcioniše pod pritiskom i kada mu se pažnja države ne poklanja

unaprijed. U nedostatku drugih vidova zabave možda će se više čitati knjige, a za Servantesa i Stokera –

nikad nije kasno.

29

Kada je društvo sleglo ramenima

24. decembar 2012.

Jedna od vijesti koja je obilježila proteklu sedmicu bila je najava čuvenog francuskog glumca Žerara

Depardjea da će se odreći državljanstva te zemlje zbog previsoke poreske stope na bogatstvo koja

je uvedena nakon dolaska socijaldemokrata na vlast. Poseban razlog da domaća javnost bude

zainteresovana za ovaj čin je i to što je kao mogućnost navedeno i da bi Depardje mogao zatražiti

crnogorsko državljanstvo, naročito zbog činjenice da je rečeno da u ovoj zemlji ima prijatelje i pokrenut

biznis.

Dok crnogorskoj radoznalosti o ovom pitanju nije bilo kraja, van naših granica u fokusu su bili drugi

detalji iz ove priče. Prema riječima slavnog glumca, država je uvođenjem poreza na bogatstvo odlučila

da uspjeh, kreativnost i talenat moraju biti kažnjeni. Komentarišući Depardjeovu odluku brojni novinari

i blogeri podsjetili su na fenomen Džona Galta, lika iz čuvenog djela „Atlas Shrugged“ autorke Ejn Rend.

Galt je lik koji je zahvaljujući svojim vještinama i upornošću postao izumitelj i začetnik nove filozofije,

a njegov primjer koristi se i u savremenoj psihologiji kada je riječ o produktivnim pojedincima kojima

birokratija nameće prepreke. Depardje, jedan od tipičnih simbola tradicionalnog francuskog bon vivant

načina življenja, poput Galta je svojim radom doprinio promociji francuske kulture, a glumačkom

karijerom filmskoj industriji i državnom budžetu donio ogroman novac.

Francuzima, kod kojih je od evropskih naroda vjerovatno najizraženiji osjećaj za nacionalnu pripadnost,

jezik i kulturu se već mnogo puta dogodilo da ih neko na koga bi mogli biti ponosni napušta iz ovog

razloga. Jedan od primjera je i glumica Leticia Kasta koja je, iako je 1999. godine proglašena za Marianne,

nacionalni simbol Francuske, napustila tu zemlju zbog neprihvatljive poreske politike.

Ovakvi događaji zabrinuli su evropsku javnost i naveli na preispitivanje odnosa koji bi vlade trebalo da

imaju prema pojedincima za koje su druge zemlje spremne odmotati crveni tepih i uvrstiti tekovine

njihove slave u svoj nacionalni ponos. Ako se, kako kaže Depardje, u ovakvim društvima svako isticanje

kažnjava, nesumnjivo je da će odluke poput ove navesti na preispitivanje sistema na način na koji u svom

djelu to čini Rend.

PERPERZONA ● Ana Nives Radović ● 100 PERPERA

Sam naziv djela bi se mogao prevesti kao „Atlas je slegnuo ramenima“ ili „Ravnodušni Atlas“, no uprkos

činjenici da populacija od preko 20 miliona stanovnika bivše Jugoslavije razumije neki od četiri srodna

jezika, nijedna izdavačka kuća iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine ili Crne Gore nije smatrala

vrijednim prevođenje ovog velikog ostvarenja. Rend u svojoj knjizi u prvi plan stavlja pojedinca i njegov

odnos prema sistemu i društvu u cjelini, zbog čega bi se „Ravnodušni Atlas“ mogao svrstati u obaveznu

lektiru svakog budućeg političara, ekonomiste, pravnika, novinara ili NVO aktiviste. Razlog zbog kojeg

to do sada nije urađeno nalazi se upravo u činjenici da je ova čuvena rusko -američka književnica,

scenaristkinja i filozof bila veliki protivnik svih kolektivističkih pokreta, od fašizma, preko staljinizma i

komunizma do socijalne države, stavljajući naglasak na prava pojedinca, ma kakve posljedice ona imala

na društvo u cjelini. Rend je jednostavno bila zagovornica zdravog razuma, zbog čega se vjerovatno

nikada nije ni dogodilo da se svim onim silnim reformama uvrsti u nastavne programe.

Osvrt crnogorske javnosti na ovu odluku ne otvara pitanje koliko je uglednih pojedinaca zbog činjenice

da država sputava njihov uspjeh napustilo zemlju, jer je u fokusu priče iznos poreza, a ne odnos prema

nečijem ugledu, znanju i talentu. Greške velikih demokratija umjesto da su primjer na kojem male treba

da uče, u stvari služe kao podsticaj i dokaz da pitanje šta su stvarni ciljevi društva još uvijek ne

postavljamo, kada čak jedna Francuska nema konkretan odgovor.

Atlas, titan iz grčke mitologije, zbog neuspjele borbe sa bogovima sa Olimpa osuđen je da cijelog života

na svojim ramenima sav teret svijeta drži u ravnoteži. Kod Rend on je simbol odgovornog dijela vlade i

administracije kojima je povjereno da drže balans jednog društva i ukoliko nekom pitanju okrenu leđa ili

slegnu ramenima, ono biva ozbiljno uzdrmano, a samo vrijeme pokazuje koliko je one koji su mu mnogo

doprinijeli pogrešno tek tako pustiti da odu.

31

Praznični pesimizam

31. decembar 2012.

Kraj godine uvijek je vrijeme za sumiranje najvažnijih događaja i trendova koji su je obilježili, kao i za

najave, očekivanja i planove vezane za sve što slijedi u narednoj. Odluke i želje tih dana uvijek bi

imale svečani, obećavajući ton, no ovog decembra pretpraznični optimizam se ni ne nazire. Poučeni loše

projektovanim prošlogodišnjim budžetima, vlade evropskih zemalja, ali i Crne Gore koja sa njima dijeli

problem dužničke krize odlučile su se za promjenu pristupa. Atipično za političare, u novogodišnjim

čestitkama izostao je prekomjeran broj obećanja, zbog čega se stiče utisak da bi se sa riječi moglo preći

na djela. Međutim, činjenica je da izuzetno restriktivni budžeti i najavljene nove mjere štednje nijesu

najbolji povod za držanje govora, jer na vdjelo izlazi strah od suočavanja sa najavljenim finansijskim

poteškoćama.

Razloga za optimizam prilikom planiranja budžeta za 2013. godinu nije bilo ni kod jedne članice

Evropske unije, zbog čega je u najavama ekonomskih aktivnosti najuočljivija neizvjesnost po pitanju

rezultata brojnih prilagođavanja koja očekuju svaki pojedinačni sektor. Evropski zvaničnici su zbog

navedenog odlučni da se izbore sa rastućim problemom prezaduženosti koji se proširuje na sve veći broj

zemalja. Zbog ovoga se u 2013. i očekuje nastavak i intenziviranje širokog spektra aktivnosti usmjerenih

na suzbijanje dužničke krize, kako bi se omogućio projektovani ekonomski rast, smanjenje deficita i

držanje inflacije pod kontrolom.

Jedina oblast u kojoj je moguće očekivati ekspanziju tokom naredne godine jesu i informacione

tehnologije i proizvodnja elektronskih uređaja. Ovo potvrđuje i činjenica da su vodeće kompanije iz ove

industrije bile jedine na čije prihode se posljedice ekonomske krize nijesu odrazile u punoj mjeri. Pri

tome, sve izraženija rivalstva između tehnoloških giganata dodatno podstiču cjenovnu konkurentnost, od

koje najviše profitiraju korisnici. No i njihove aktivnosti na tlu Starog kontinenta zavisiće upravo od

signala koji im budu slale vlade članica EU, budući da već sada vodeći američki i azijski proizvođači

računaju na mogućnost da, prema izvještaju Međunarodnog monetarnog fonda ukupan nivo ekonomskih

aktivnosti bude umanjen za 0,4 odsto u odnosu na 2011. godinu kada je zabilježen rast od 1,4 odsto. Ovo

znači i da bi javnost, prateći redosljed plasiranja određenih proizvoda na svjetsko tržište mogla, prije

PERPERZONA ● Ana Nives Radović ● 100 PERPERA

saopštavanja zvaničnih rezultata evropskih finansijskih institucija imati uvid u ekonomsku situaciju na

širem planu.

Dešavanja u eurozoni imaju nesumnjivo velikog uticaja na crnogorsku ekonomiju, ali je činjenica da su

loši trendovi u našoj zemlji bili prisutni i prije pojave dužničke krize, te da ih ona nije izazvala, već samo

produbila. Zbog toga se i samo rješenje domaćih problema ne može tražiti u politikama koje sprovode

članice EU, jer, za razliku od njih gdje kriza traje četiri godine, u Crnoj Gori problem nestabilnih javnih

finansija traje već više od dvije decenije. Zbog toga i štednja, kao ključni imperativ, te fiskalna

prilagođavanja, naročito u oblasti uvođenja novih poreskih oblika nijesu adekvatna mjera – kriza u EU je

posljedica načina potrošnje i upravljanja novčanim tokovima koji se karakteriše kao rasipnički, dok u

Crnoj Gori takvog trenda nije bilo ili ga je bilo u mjeri izvan legalnih okvira. Bilo da se odvija prilikom

ekonomskog buma ili u vrijeme krize, poslovanje u sivoj zoni najveća je prepreka ekonomskom rastu.

Problem u crnogorskoj ekonomiji je što se on Vladinim mjerama umjesto sprječavanja samo produbljuje,

budući da svaka odluka o pooštrenom stepenu regulacije najavljuje mogućnost prenošenja aktivnosti u

sivu zonu.

Gubici koje Crna Gora ima od nenaplaćenog poreza gotovo dvostruko su veći od prihoda koje može

ostvariti dodatnim oporezivanjem svega onoga što je već postojeći predmet oporezivanja. Zanemariti ovu

činjenicu pri sastavljanju budžeta znači ne najaviti nikakav pomak u narednoj godini i prepustiti javne

finansije uticaju dešavanja u EU od kojeg azijske i američke privatne kompanije pokušavaju da naprave

otklon. Kriza i razlozi za nametnutu štednju postojaće sve dok nove godine budu donosile samo nove

stranice kalendara, ali ne i drugi način sagledavanja problema. No kako je u ljudskoj svijesti da većinu

planiranog ostavlja za neku datumsku prekretnicu, možemo se jedino nadati da će ova psihološka

komponenta biti presudna. U suprotnom, srećan nam novi rebalans!

33

Korak ispred

14. januar 2013.

Proteklu sedmicu obilježio je Sajam potrošačke elektronike – CES 2013, kojije održan u Las Vegasu, a

na kojem su predstavljena do sada neviđenaostvarenja informacione tehnologije. Uređaji poput pametni

h računaranajnovije generacije i televizora sa gigantskim savitljivim ekranima najfinijerezolucije još uv

ijek neće biti dovoljno traženi na tržištu, jer nitelekomunikacioni operateri, ali ni televizijske kuće još u

vijek neomogućavaju potpunu iskorišćenost performansi ovih uređaja. No,informatička industrija pokaz

ala je da je korak ispred ostatka čovječanstva,nudeći viziju savremenog svijeta mnogo prije nego što on

a postanestvarnost.

U međuvremenu, navršilo se i šest godina od prvog iPhone telefona. Kada ga je njegov tvorac i osnivač

kompanije Apple Stiv Džobs predstavio javnosti 9. januara 2007. godine, pokrenula se lavina medijskih

nagađanja kako ovaj uređaj očekuje fijasko i kako zbog očekivane nezainteresovanih korisnika neće imati

značajniju razvojnu perspektivu. Da kritika nije bilo samo u laičkim novinskim člancima, potvrđuje i

izjava koju je neposredno nakon prezentacije ovog pametnog telefona dao tadašnji izvršni direktor

kompanije Microsoft Stiv Balmer, ističući da ne postoji šansa da iPhone ostvari značajniji tržišni udio.

Međutim, sredinom prošle godine zabilježeno je da je godišnji prihod od prodaje ovog uređaja bio 74,3

milijarde američkih dolara, dok je ukupan prihod kompanije Microsoft iznosio 73 milijarde. Džobsova

vizija djelovala je iracionalno u svom nastanku, ali je njenu realnu utemeljenost pokazalo vrijeme.

Počeci kalendarskih i budžetskih godina, kao i novi potezi vladajućih struktura širom svijeta sa sobom

donesu brojne najave i projekcije, a krize koje nastupe u međuvremenu u prvi plan istaknu sve njihove

greške, nakon kojih se ad-hoc rješenjima stanje pokušava vratiti u normalu. Osnovni problem, kako

domaće tako i svjetske, a naročito evropske ekonomske politike je kratkoročno planiranje koje, po pravilu,

uvijek rezultira dugoročnim posljedicama. Tipičan primjer su privatizacije preduzeća za koje nije sporno

da li je trebalo da se dese, ali je problem što su se sredstvima koja su njihovom prodajom ostvarena

pokrivale budžetske rupe i što su otišla u tekuću potrošnju, umjesto da su investirana u nove državne

projekte. Uzročno-posljedična logika i govori da se bez minusa u državnoj kasi najvjerovatnije ne bi ni

pokrenuli planovi osavremenjavanja poslovanja brojnih kompanija koje su u stvari i same vapile za

izlaskom iz krutih birokratskih okvira. Ovo je ujedno bio i razlog zbog kojeg su ideju tržišne ekonomije,

PERPERZONA ● Ana Nives Radović ● 100 PERPERA

kao u stvari jedinog održivog modela, u crnogorskoj javnosti najčešće osuđivali oni koji u njenu suštinu

nikada nijesu ni pronikli.

Utemeljenje ovakvog slijeda događaja ogleda se i u činjenici da vizija i populizam ne idu zajedno, a da

su se, ne samo u Crnoj Gori već i u svim zemljama koje su u svojoj političko -ekonomskoj prošlosti

pretrpjele samo djelimična sistemska prilagođavanja ova dva načela pokušavala sprovoditi paralelno. Na

prelazu i nikada dovršenog socijalizma u nikada u pravom smislu ostvareni kapitalizam i građani i vlade

ovih zemalja iz jednog sistema su prenijeli, a kod drugog uočili samo najnegativnija obilježja, što i

predstavlja glavnu kočnicu ka bilo kakvom progresu. Same okolnosti tranzicije nijesu ni omogućavale

drugačiji scenario, ali je on u većini slučajeva jednostavno nametnut sa vrha – političkog, finansijskog i

svakog drugog koji je, željan podrške, manipulisao podrškom javnosti i nepotpuno sprovodio svoje

prvobitne principe.

Ne samo da je izostanak dugoročnih strategija uočen u samom planiranju ovogodišnjih aktivnosti, već su

i očekivanja javnosti u najvećoj mjeri bila kratkoročna. Najčešće postavljano pitanje zainteresovanih za

rješavanje problema krize glasilo je kako preživjeti najavljenu u finansijskom smislu prepunu odricanja

2013. godinu, ali ne i da li za naredne postoje već započete aktivnosti. Razloga za nestrpljenje je bez

sumnje mnogo, ali u društvu u čijem je stanju svijesti „januar najduži mjesec“ i kojem je decembar iste

godine krajnji domet razmišljanja o budućnosti nema dobrodošlice ni jednoj viziji i novoj ideji za čiju je

realizaciju potrebno vrijeme.

35

Na greškama Zapada se uči

21. januar 2013.

Već duže vrijeme sa vrha evropskih, ali i domaćih institucija u javnost se plasiraju objašnjenja da su za

krizu odgovorni građani koji su trošili sredstva izvan realnih mogućnosti. Logički prigovor na ovakve

tvrdnje sadržao bi i pitanje ko je, kako i zašto građanima omogućio zaduživanje kod banaka pod uslovima

za koje se u samom startu znalo da su neodrživi.

Stanje u kakvom se sada nalazi finansijski sektor uslovljeno je činjenicom da su se sredinom prošle

decenije, tokom investicionog buma, za podizanje kredita kao hipoteka zalagale nekretnine čija je tržišna

vrijednost tada bila neuporedivo veća od sadašnje. Vrijednost placeva i nekretnina procjenjivani su na

iracionalne iznose, no i takve aktivnosti takođe nijesu obavljali građani bez stručnih lica i, prije svega,

saglasnosti nadležnih institucija. Sada kada se vodi borba za očuvanje poretka koji je već odavno u svom

sutonu, pokušava se što nevidljivije krenuti u potragu za novim ekonomskim konceptom.

Iako su manje razvijena društva izloženija negativnim posljedicama kriza, određena pravila po kojima

krize nastaju je jasnije definisati na najrazvijenijim i najsloženijim sistemima. Ona se doslovno ogledaju

u modelima tradicionalnih finansijskih prevara, koje, kada izađu na vidjelo, rezultiraju smanjenjem

investicionih aktivnosti i preseljavanjem kapitala u bezbjednije zone. Međutim, lideri razvijenih zemalja

i guverneri centralnih banaka su nakon završetka jednog talasa krize nastojali da uvjere javnost da je

najkritičniji period prošao, skrivajući činjenicu da najveći problemi u stvari tek dolaze. Optimističnim

prognozama se takođe pokušava zakamuflirati pitanje smanjenja javnog duga i nemogućnosti da se bez

novih, korjenitih promjena on otplaćuje na predviđen način.

Prema podacima Banke za međunarodna poravnanja, ukupan dug vlada, domaćinstava i preduzeća

zemalja članica OECD za tri decenije, odnosno od 1980. do 2010. godine uvećan je sa 160 odsto na 321

odsto bruto domaćeg proizvoda. Ukoliko se u ove brojke uvrste iznos inflcije, kao i ondašnja i sadašnja

vrijednost novca, vlade zemalja OECD povećale su svoj javni dug četiri, a domaćinstva čak šest puta. Srž

problema je u kontinuiranom zaduživanju za finansiranje potrošnje, umjesto u investiranju u novu

produktivnost, o čemu svjedoči i podatak da je na početku šezdesetih godina prošlog vijeka u Sjedinjenim

Američkim Državama ostvarivao dodatnih 59 centi BDP-a, dok je početkom ovog milenijuma jedan dolar

PERPERZONA ● Ana Nives Radović ● 100 PERPERA

donosio svega 18 centi, ne računajući inflaciju i vremenski koncept novca, koji bi, kada bi bili uzeti u

obzir pokazali da je raskorak još veći.

Noviproblem zadaju i zastarjeli načini predviđanja sredstava za penzione fondove i zdravstvenu zaštitu,

posebno zbog činjenice da je prosječna starost populacije gotovo udvostručena u odnosu na početak

prošlog i ovog vijeka. Paralelno ovom trendu, naročito u SAD i Evropskoj uniji javlja se i eksponencijalni

rast nezaposlenosti populacije u dobi od 20 do 30 godina, što uslovljava da mladi svojim radom ne mogu

doprinijeti finansiranju korisnika budžetskih primanja. Prema prognozama Ujedinjenih nacija, broj radno

sposobnog stanovništva biće u opadanju i do 2050. godine, a kao rezultat javiće se pad BDP-a i manja

mogućnost otplate duga. Ako se ovome doda i niska stopa rasta produktivnosti, koja očekivano rezultira

manjim ulaganjima u infrastrukturu i servisiranje građana, neminovno je da će kvalitet života, uprkos

svim tehnološkim inovacijama iz godine u godinu biti u padu do sredine ovog vijeka. Istraživanja

pokazuju da osim navedenog, dodatni problem predstavlja i rast javnog sektora, te da svako povećanje

državne administracije za 10 odsto umanjuje ekonomski rast za 0,5 do jednog procenta. Prvi primjer za

ovakav slijed događaja je sve birokratizovanija i sve zaduženija EU.

Sve navedeno jasan je signal da se kreiranje ekonomske politike, posebno malih sistema ne smije odvijati

kopirajući kompleksne zapadne modele koji, iako su sredinom prošlog vijeka služili kao poželjni modeli

rasta i razvoja, danas, razotkriveni u svojoj namjeri da vještački traju, predstavljaju najbolji primjer onoga

u šta se zemlje sa neokončanim procesom tranzicije ne smiju pretvoriti. Onaj trenutak kada počnemo da

tražimo modele razvoja izvan granica SAD i EU, a sredstva za podsticanje proizvodnje izvan njihovih

fondova biće prekretnica ka novim integracijama u sisteme koji omogućavaju ekonomski rast.

37

Čekajući novi talas

28. januar 2013.

Univerzalna primjenjivost matematičkih principa pogodno je sredstvo za razumijevanje velikog broja

fenomena i kada su društvene nauke u pitanju, ali i pokazatelj da većina pravila postoji samo u teoriji.

Beskonačna djeljivost brojeva uvjerila bi vas da tanku papirnu foliju velikog formata možete presaviti

bezbroj puta, no kada biste to pokušali vidjeli biste da deformisanje stranice nije moguće unedogled. Isto

važi i kada su rastuće brojke u pitanju, a praktičan primjer najuočljiviji je na težnji ka trajnom

ekonomskom rastu. Očekivanja da privreda neprestano raste nerealna su bez dodatnog impulsa, a

posmatrajući tok istorije uviđa se da oni nijesu česti.

Rast bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika na globalnom nivou od početka drugog milenijuma

do 1830. godine iznosio je u prosjeku svega 0.04 odsto godišnje, što znači da je tokom više od osam

vjekova svjetska privreda stagnirala. Razlog za ovakvo stanje je nedovoljan nivo tehnološkog napretka

zbog kojeg obim trgovine u kojoj su dominirali poljoprivredni i zanatski proizvodi nije mogao da se

poveća. Do kraja 18. vijeka značajniji razvoj nauke događao se jedino u italijanskim gradovima-državama

i carskoj Kini, nakon čega je trgovina dobila veći zamah. Od 19. vijeka centri razvoja nalazili su se u

gradovima Zapadne Evrope i Sjedinjenih Država, a stopa rasta uzdignuta je na 0,3 odsto na godišnjem

nivou. 19. vijek karakterisale su visoka stopa nataliteta, koja je donosila novu snagu svjetskoj populaciji,

ali i visoka stopa mortaliteta zbog loših uslova življenja, što je ovaj period čovječanstva činilo veoma

teškim. Ovaj trend prekinut je dolaskom industrijske revolucije, najvećim nosiocem promjena tog

vremena.

Ekonomska kriza započeta na jesen 2008. godine pokazala je da tehnološki razvoj savremenog svijeta

nije dovoljan da bi omogućio stanje kontinuiranog rasta, zbog čega se na globalnom nivou ponovo

uspostavlja period ekonomske stagnacije. Iako tehnološka dostignuća, koja danas koristimo djeluju kao

nevjerovatan iskorak u odnosu na sve ono što je postojalo prije samo četvrtinu vijeka, uočava se da u

drugim oblastima nauka nije napredovala ni približnom dinamikom. Svjetska privreda dobijala je impuls

za razvoj pojavom svakog novog talasa inovacija. Prvi je činilo pokretanje prve parne mašine, parobroda

i izgradnje željeznice. Drugi je došao zajedno sa korišćenjem električne energije i motora sa unutrašnjim

sagorijevanjem, a upotpunjavali su ga izumi poput električnih uređaja, automobila, aviona i telefonskih

PERPERZONA ● Ana Nives Radović ● 100 PERPERA

centrala. Treći impuls došao je sa razvojem informaciono-komunikacionih tehnologija i inovacija koje su

ga pratile, ali koje su sa svakim odlaskom korak dalje u ovoj sferi zapravo pokazivale da čovječanstvo

čeka na novi podstrek, koji će donijeti novi talas razvoja.

Iako paradoksalno, svaki dalji razvoj u oblasti informacionih tehnologija, bez obzira na nivo inovacija, u

stvari samo donosi profit jednoj industriji, ali ne uslovljava ukupan rast. Rezultati ni jedne revolucije

nijesu trenutni, jer do primjene njihovog koncepta treba da protekne nekoliko decenija, čak i kada je

očigledno da se trajanje cikličnih faza razvoja smanjuje. Džemjs Vat je parnu mašinu konstruisao 1769.

godine, ali je ova inovacija počela uticati na privredu tek tridesetih godina 19. vijeka. Fabrike su

osvjetljenje dobile tek početkom 20. vijeka, iako je električna sijalica konstruisana čitav vijek ranije.

Zbog toga i uvođenje internet konekcije, koje je ostvareno 1969. godine, a sa masovnom primjenom

počelo devedesetih godina i dalje ostvaruje progres samo u određenim segmentima, gdje prednjače

informisanje i komunikacija, ali se ljudi još nijesu u potpunosti prilagodili njegovom funkcionisanju.

U vremenu ograničenih resursa i sve brojnije populacije svjetska ekonomija ponovo stagnira. Ipak,

najveću prepreku razvoju čine birokratizovana društva koja razvoj nauke sagledavaju jednako kao i druge

društvene procese, pokušavaju da ih institucionalizuju kroz prevaziđene administrativne okvire i, iz

isključivo finansijskog interesa, djeluju u korist subjekata koji u svakoj sferi d rže monopole. Sve veća

dostupnost besplatnih sadržaja na internetu, međutim, ukazuje na to da će novac u dogledno vrijeme

izgubiti svrhu i da će i najmoćnija društva doživjeti kolaps ukoliko ne prihvate činjenicu da ne postoji

ništa vrednije od ideja i da je ljudski um najdragocjeniji resurs koji je besmisleno ograničavati

formalnostima.

39

Reciklirane procedure

4. februar 2013.

Kritike koje je stručna javnost davala prilikom sastavljanja budžeta ispostavile su se kao konstruktivne,

pokazavši utemeljenost već u početnoj fazi realizacije. Osim upozorenja vezanih za problem dodatnog

zaduživanja koje se, umjesto da se smanjuje, samo preoblikuje u nove dužničke odnose, najviše zamjerki

odnosilo se na nizak nivo naplate poreza.

Razlog za ovakvu konstataciju je činjenica da se značajan dio privrednih aktivnosti u Crnoj Gori odv