Udruženje za sistemsku terapiju i sistemska rješenja Srbije i Crne Gore „ Porodični raspored“

KOLEKTIVNO NESVJESNO U CRNOJ GORI I „ PORODIČNI RASPORED“

Seminarski rad

Student: Mentor: Žana Bajović Vlado Ilić Podgorica, oktobar 2013.godine

1

Svojim precima

s dubokim poštovanjem

2

Sadržaj

• Uvod

• Kolektivno nesvjesno

• Porodični raspored

• Upletenost

• Pleme i plemenska pripadnost

• Krvna osveta

• Heroji

• Rituali

• Porodični odnosi

• Odnos prema sinu

• Uloga žene u porodici

• Ravnopravnost polova

• Izražavanje emocija

• Porođaj

• Abortusi

• Vanbračna djeca

• Dvoženstvo

• Preljuba • Razvodi

• Udovice

• Zaključak

• Literatura

3

Kolektivno nesvjesno u Crnoj Gori i „ Porodični raspored“

Uvod

Ovoj temi prišla sam sa velikim poštovanjem i namjerom da ostanem nepristrasni komentator podataka dobijenih iz nekih istorijskih izvora o načinu života Crnogoraca u prošlosti, s potpunom svješnošću da sam i sama dio te kolektivne svijesti. Svaka etapa društvenog i duhovnog napredovanja crnogorske nacije kroz vjekove imala je svoju ulogu u oblikovanju svijesti i usvajanju moralnih načela od kojih većina i danas važe. Cilj mi je bio da izdvojim one segmente života koji se mogu komentarisati sa aspekta „Porodičnog poretka“, a vezani su za odnose unutar porodice i šire unutar plemena/ nacije. Ovo zbog toga što je „Porodični poredak“ metod kome se mora dati okvir, tj.postaviti sprecifična tema. Rad je namijenjen onima koji su upoznati sa osnovama „Porodičnog poretka“, bilo da su edukanti ili su učestvovali na radionicama.

Kolektivno nesvjesno

Kolektivno nesvjesno je pojam koji je uveo Jung. Po njegovom mišljenju, ono je dato čovjeku prije svakog ličnog iskustva i sadrži opšte, za cijelo čovječanstvo tipične, naslijeđene forme opažanja i razumijevanja. To su otisci opšteljudskog iskustva sticanog hiljadama godina u tipičnim, uvijek ponavljanim situacijama, pa se stoga pojavljuju u svijesti pojedinca kada se ponovi jedna takva prasituacija u njegovom ličnom životu. Jung dalje tvrdi da je kolektivna svijest «najniži» oblik svijesti, jer pojedinci uključeni u negativnu zajedničku akciju ne prihvataju odgovornost za svoja djela. Nepisano plemensko pravilo je da vođe treba da preuzmu odgovornost za postupke ali ne i sljedbenici. Jung dalje objašnjava da pored ličnih kompleksa, koji stvaraju lične predrasude, postoje i kolektivni kompleksi koji stvaraju mitove, religije i filosofije i utiču na čitave nacije i istorijske epohe dajući im posebno obilježje.

Isidora Sekulić u prilog tome kaže:

„Kolektivnost je visok ideal, ali on nije stvar čovjeka nego kosmička. Kolektivno žive, rade i umiru zvijezde, energije vaseljenske, talasi u atmosferi.“

Frojd je prvi uočio da se kod čovjeka javljaju elementi koji nijesu individualni i koji ne potiču iz njegovog ličnog iskustva. Nazvao ih je„arhaičnim ostacima“, a objasnio ih je kao iskonska, uređena i naslijeđena obličja ljudskog uma.

4

Jung ih naziva „arhetipovima“, koje definiše kao vrstu nagona, uočavajući razliku između ova dva pojma. Nagon je, po njegovom mišljenju, psihološki poriv koji opažaju čula, a arhetip, kao dio nagona, se pojavljuje u fantazijama i snovima i otkriva svoje prisustvo samo preko simboličnih slika.

„Naša glava je samo jedan kraj, a iza naše svijesti je dugačak istorijski rep neodlučnosti, slabosti, kompleksa, predrasuda, nasleđa, a mi ih nikad ne razumijemo“, tvrdi Erih Fromm i nastavlja:

„Zanimljivo bi bilo detaljno analizirati društveni karakter tipičan za neko društvo da bi se razumjelo kako su ekonomski, geografski i istorijski razlozi uticali na formiranje različitih tipova društvenog karaktera. Pleme koje je imalo malo plodne zemlje i kojem nedostaju izvori za snabdijevanje ribom i životinjama vjerovatno će razviti ratoboran i agresivan karakter jer je pljačkanje i krađa drugih plemena jedini način opstanka.“

Da li je porodica, kao osnovna ćelija društva, uticala na društveni razvoj ili je ona proizvod društvenog razvoja pitanje je važno kao i ono da li je starije jaje ili kokoška. Neosporno je jedno, da snaga naroda ima veze sa porodičnim odnosima. U svojoj knjizi „Umrežena inteligencija“ Grazyna Fosar i Franz Bludorf objašnjavaju da je nekad davno, baš poput životinja, čovječanstvo bilo povezano u grupnu svijest i djelovalo kao grupa.

Veze kolektivnog pamćenja su nevidljive i mistične. Krišnamurti na tu temu kaže da je pojedinac čovjek koji je čitavo čovječanstvo ili sasvim slično Nikola Tesla da nigdje nema toliko ljudi kao u jednom čovjeku.

Porodični raspored

„Porodični raspored“ je metod sistemske porodične terapije koji se odnosi na

djela naših predaka. Interesantno je proučiti njihove običaje, podsjetiti se na koji

način su živjeli, kakve su običaje sprovodili i prenosili ih svojim potomcima, šta su

nam «dobro», a šta „loše“ ostavili u amanet, kako je taj kolektivni duh uticao na

porodicu.

Ovaj metod zasniva se na prirodnim principima koji vladaju unutar porodice i širih

sistema i koji, ako se dovoljno ne poštuju, dovode do poremećaja ravnoteže u

sistemu. Genetska vjerovanja i osjećanja grupne svijesti nosimo u

morfogenetskom polju, koje se, kako kažu najnovija istraživanja, nalazi oko

molekula DNK u pinealnoj žlijezdi. Ta nas vjerovanja nekada blokiraju, a nekada

5

nas podstiču. Zahvaljujući pomenutim poljima za svaku vrstu postoji specifično

kolektivno pamćenje. Dokaz za ovu tvrdnju je činjenica da ponavljamo obrasce

naših roditelja ili predaka. Neke obrasce želimo da izbjegnemo, ponekad idući u

drugu krajnost, zaklinjući se: „Ja se neću ponašati kao moja majka/ otac“. No, najčešće se ipak ponašamo kao naši roditelji. Zato na kraju nekih postavki

ritualno izgovaramo riječi:

„Ja sam isti kao ti“, obraćajući se predstavniku oca, odnosno majke.

Ako se ipak desi da svoje obećanje ispunimo tada nam život pošalje partnera koji

će sprovesti obrazac neodobravanog ponašanja umjesto nas.

Principi „Porodičnog rasporeda“ nijesu jasno uočljivi i ne možemo ih direktno

posmatrati. Nijesu kognitivno dostupni jer deluju duboko u duši, kao zakoni

porodičnog nesvjesnog, no uprkos tome moguće je osloboditi se negativnog

uticaja naših predaka na kreiranje naših života ili osnažiti njihove podržavajuće

uticaje. Ipak, nije dovoljno na radionici samo postaviti svoju temu i očekivati da će

samom postavkom ona biti riješena, mada se i to ponekad desi. Neophodno je

otpustiti blokade u vidu limitirajućih uvjerenja, primiti u srce svoje roditelje,

onakve kakvi su i voljeti u njima ono što nas najviše iritira. Zatim i sve druge,

nepravedno isključene iz sistema, koji su stekli pravo na pripadnost.

Svrha ovog metoda porodične terapije je da se integriše sve ono što je

dezintegrisano i da se isključeni ponovo uključe u sistem, priznajući im pravo na

pripadnost. „Porodični raspored“ smatra da svako ko jednom stekne pravo na

pripadnost porodičnom sistemu to pravo zauvjek zadržava i niko nema prava da

mu ga oduzme. Pravo na pripadnost se stiče: seksualnim činom, začećem,

rađanjem, ubistvom, nasleđem, brakom i na druge načine.

U porodični sistem su uključeni: rođena, umrla i abortirana djeca, roditelji i

njihova braća i sestre, babe i đedovi s obje strane, i njihovi preci po pravoj liniji,

naročito, oni koji su patili i imali tešku sudbinu, rođaci koji su svojim djelima

doprinijeli dobrobiti porodice, oni koji nijesu u srodstvu ali su svojim činjenjem

pomogli porodici tako da je ona napredovala, bivši partneri, žrtve nasilja ili ubistva

koje je počinio pripadnik porodice.

Sadržaj kolektivno nesvjesnog preuzeli smo od predaka i proslijeđujemo ga dalje našim potomcima. Bert Helinger, osnivač ovog metoda, tvrdi da mi ne

6

posjedujemo naš život, već da život posjeduje nas. Nekada smo, mi ili neko naš bližnji, zbog nepravde nanijete našem pretku, ne znajući to, žrtvovani jer sistem teži da ispravi nepravdu. Trpimo posledice upletenosti ili prinudnog sistemskog ponavljanja, nesvjesno odlučujemo otići za nekim ili umjesto nekog.

Upletenost

Šta je upletenost i zašto nastaje?

Upletenost znači da neki član porodice nesvjesno preuzima i živi sudbinu nekog pretka. Kada je nekom pretku napravljena nepravda narušava se zakon, pomenut u gornjem tekstu, da onaj ko jednom postane dio sistema to pravo ostvaruje zauvjek. U okviru porodičnog sistema javlja se savjest koja pokušava da izbalansira sistem kroz potrebu da neko iz naredne generacije pretrpi istu nepravdu. To je sistemsko prinudno ponavljanje.

Za upletenog sistem bira najjačeg kako bi mogao nositi tuđi teret. Međutim, ovo ponavljanje ne može da izbalansira sistem. Ono je više signal porodici da potraži uzrok ovom ponavljanju. Grupna savjest je „nepravedna“ prema potomcima koji nijesu krivi, ali nastaje zbog potrebe za pravednošću prema pretku koji, takođe, nije kriv. Neki potomak čak može biti žrtvovan ali žrtva je uzaludna jer se sistem ne može sam uravnotežiti, osim u slučaju koji će biti objašnjen u podnaslovu o krvnoj osveti.

Naši preci su svoja iskustva najčešće prenosili usmeno s koljena na koljeno. Često su govorili:

„Ne uradi ništa loše da ti ne ispaštaju potomci“.

Ovakvim gledištem su pokazivali da su shvatali da se posljedice svojih ponašanja ne mogu izbjeći. Postojalo je vjerovanje da su mogli procijeniti na koje koljeno će se odraziti učinjena nepravda ili zlodjelo. Polivali su konja vodom i brojali koliko će se puta stresti. Broj je ukazivao koje koljeno će ispaštati grijehe.

U „Porodičnom rasporedu“ se radi sa precima. Kako ovaj metod određuje koje koljeno je povezano sa problemom?

U radu se posmatra koliko je koraka napravio predstavnik kljijenta i kojom je nogom prvo krenuo, što će nam otkriti koji je predak prouzrokovao blokadu i da li je problem s očeve ili majčine strane./ Desna starana je muška, a lijeva ženska/. Postavkom na „Porodičnom rasporedu“ kolo upletenosti se može prekinuti iznošenjem na svjetlost dana onog što se pokušavalo sakriti.

7

Pleme i plemenska pripadnost

Od svog plemena nasljeđujemo religiozne, etičke, rasne i svake druge stavove. Pleme oblikuje naš proces mišljenja i brojna opažanja. Plemenska moć je energija sadržana u prvoj čakri, koja nas prizemljuje. Arhetipski, riječ pleme označava grupni identitet, zajedničku silu i skupne obrasce vjerovanja. Preko plemena ostvarujemo našu vezu s tradicijom, koja nam daje identitet i osjećaj pripadnosti. Prva čakra je temelj emocionalnog i mentalnog zdravlja, koje nastaje u porodici.

Započinjući život kao dio plemena, povezujemo se s plemenskom sviješću i kolektivnom snagom volje upijajući njene: dobrobiti, slabosti, vjerovanja, praznovjerja i strahove. Osnovni strah svakog pojedinca je strah vezan za preživljavanje, strah od napuštanja skupine, od nepripadanja. Pripadnost plemenu pobuđuje osjećaj časti, odanosti, sigurnosti i povezanosti s fizičkim svijetom. Osjećaj časti nas povezuje s našim precima i uči nas značenju držanja riječi i čestitog djelovanja.

U Crnoj Gori to se zove čojstvo i po riječima Marka Miljanova, definiše se kao odbrana drugih od sebe. Bez časti je za pojedinca nemoguće držati se uspravno, s ponosom i dostojanstvom, jer mu nedostaje okvir odnosa za njegovo ponašanje.

Pripadnost plemenu je prvobitna čovjekova potreba, budući da smo u potpunosti zavisni od svog plemena za osnovne potrebe preživljavanja: hranu, zaklon i odjeću. Kao plemenska bića, stvoreni smo da živimo i stvaramo zajedno. Sistemsko ponašanje,koje usvajamo u porodici, kasnije nesvjesno, prenosimo u sve ostale sisteme koje stvaramo sa svojim prijateljima i saradnicima na poslu.

Odanost plemenu je instinkt, nepisano pravilo, na koje se oslanjaju članovi plemena. Očekivanje odanosti od grupe ima veliki uticaj na odluke koje pojedinac donosi.

U plemenu se učimo pravednosti. Plemenska pravda proglašava opravdanim: tražiti osvetu za nanesena zlodjela bez povoda, činiti sve što je nužno da čovjek zaštiti sebe i svoju porodicu, pomagati drugim članovima porodice u akcijama zaštite ili osvete. Neopravdano je, s druge strane, izlagati opasnosti bilo kojeg člana porodice, ne sprovoditi plemenske naredbe ili pomagati onima koje pleme smatra opasnim. Ako neki član te odredbe krši, nad njim se nadvija ozbiljna prijetnja izopštenja iz plemena.

8

Krvna osveta

Plemenska pripadnost je dugo bila, a i danas je, način prepoznavanja ljudi u Crnoj Gori. Krvna osveta je na ovim prostorima bila izražena i označena kao najveći problem, koji se pokušavao rješavati zakonima, molbama, pa čak i kletvama. Poznato je da je Sv.Petar Cetinjski, u nemoći da zaustavi krvoproliće, u svojim „Poslanicama“, kumio i molio sva crnogorska i brdska plemena da prestanu sa krvnom osvetom. Kad to nije pomagalo, kleo je svoje sunarodnike ne bi li ih strahom od Božje kazne odvratio od takvog načina rješavanja sukoba.

„Krvna osveta se definiše kao zavada između dvije porodice, klana i plemena koga karakteriše nasilje temeljeno na odmazdi, koju rodbina ubijene, oštećene ili na drugi način obeščašćene osobe sprovodi nad počiniteljem ili njegovom rodbinom.“

Ovaj običaj je karakterističan za područja koja zbog zabačenosti i nepristupačnosti nijesu imala čvrstu državnu vlast, pa se kao zamjena za državu javljaju plemenske institucije, a za njene zakone usvajaju drevni običaji. Povod je obično sukob između dva muškarca oko međe, djevojke, uvrede člana porodice, preljube ili bilo čega drugog, koje se s obzirom na postavljene moralne vrijednosti u ovim krajevima, tiču časti. Osveta se obično sprovodila odmah, a iznimno između povoda i samog djela krvne osvete ponekad je prolazilo i po nekoliko desetina godina. Kao vremenski ekstrem na Balkanu uzima se ubistvo nakon 50 godina koji je počinio baš stanovnik Crne Gore.

Porodica koja „duguje krv“, iako prelazi na poseban način života, teško se trajno može sačuvati od revanša, jer ako se porodica kome se krv duguje ne osveti smatrala se kukavičkom. Ovakav način izravnanja nalazi svoje korijene u Starom Zavjetu koji sugeriše „oko za oko, zub za zub“.

Nepisano pravilo za krvnu osvetu bilo je glava za glavu.

„Ali je bivalo i dvije za jednu, a u drugome plemenu kadkad i dvije i tri za jednu, kako zapane. Ali pri mirenju prebiva se glava za glavu, pa tako i za žensku i za dijete.”

O izvršenju krvne osvete nad ženama i djecom, izvjestilac Valtazara Bogišića iz Crne Gore kaže:

„Ženske se ne biju nigda, osim nekoi da je ubije nehote gađajući čoeka. Pravilo je da se neprijateljska đeca ne smiju bit, ali se događalo da su rđjavi ljudi i kakvo ludo dijete zaklali. Ali to narod veoma kudi. Kad djeca od 12-13 godina pripašu ćese i male puške, već ni ona nijesu slobodna.“

9

Izvjestilac dalje kaže da žena koja počini ubistvo ni u kom slučaju nije mogla biti žrtva krvne osvete „nego će njoj ubiti brata, muža ili ko joj najmiliji i najbliži“. Takođe, on kaže da: „Kad znadu da joj je mrzak muž, nikako joj ga ubiti neće“.

Odgovarajući na pitanje nad kim se vrši krvna osveta Izvjestilac kaže:

„Počinje se osveta sa kućom odakle je onai ili on te ga je uvrijedio. Ali poslije, ako se osveta ne umiri, tad (ih) svete rođaci i bratstvenici koji trpe napadanje. Ako je uvrijeđeni iz drugog plemena, biva da se i cijelo pleme zametne.”

U „Porodičnom rasporedu“ ovakvo ponašanje se tumači savješću koja je povezana sa potrebom za pripadanjem. Ona dovodi do dvostrukog morala i konflikta među sistemima. I jedni i drugi, u okvirima svog sistema, veruju da su u pravu i osećaju se nedužnim. Savjest vezivanja isključuje ljubav prema onima koji su van sistema. Savjest je instinkt pripadanja, tj. ljubav prema članovima svog sistema. Ona nam govori da li postupamo ispravno u okviru grupe kojoj pripadamo.

Pleme odlučuje šta je dobro, a šta loše, čime je pojedinac lišen sopstvenog prosuđivanja. Ako smo suprotstavljeni kulturi sistema osjećamo krivicu jer se konfrontiramo sa sistemom, ali i strah da možemo biti isključeni iz plemena. Ako se uklapamo u kulturu i običaje sistema osjećamo se nevino i zaštićeno. Samo ukoliko se prevaziđe savjest moguće je poštovati i voljeti one koji su van grupe. Krivica i nevinost su kategorije koje se različito doživljavaju u različitim kontekstima iz razloga što su zavisne od savjesti, koja je višeslojna i nema jedinstvenu definiciju. Imati čistu savjest znači da pripadnost grupi ničim nije ugrožena.

„Porodični raspored“ poznaje potrebu za poravnanjem, kao neophodan činilac u održavanju ravnoteže u ljudskim odnosima. Nastaje iz potrebe da se onom ko je naudio naudi. Ono što je specifično za poredak je mišljenje da se činom oprosta još više narušavna odnos. Bert Helinger, u svojoj knjizi „Priznati ono što jeste“ objašnjava da se opraštajući onom ko nam je nanio zlo ne daje prilika da se iskupi za ono što je uradio. Opraštanjem osobi koja nas je uvrijedila ili povrijedila, sebe stavljamo u nadmoćan položaj.

Napoleon to potvrđuje riječima:

„Opraštajući mi se uzdižemo iznad onih koji nas vrijeđaju.“

„Porodični raspored“ smatra da je radi postizanja poravnanja potrebno uzvratiti nešto manjim zlom od onog što nam je učinjeno. Može se, takođe, tražiti od osobe, koja nas je povrijedila, da za nas uradi nešto što joj neće biti lako, kako bi se iskupila. Time joj vraćamo dostojanstvo, istovremeno dajući šansu odnosu da se uravnoteži.

10

U slučaju krvne osvete mjerne jedinice su iste/ glava za glavu/. Neophodno je naglasiti da dinamika poravnanja u „Porodičnom poretku“ važi u grupnim odnosima, ali samo u grupama čija veličina ne prevazilazi dvadesetak osoba. Na nivou plemena/naroda/ ovaj princip je neprihvatljiv, jer vodi u destrukciju i ratove.

Pomirenje porodica koje duguju krv jedna drugoj se teško postiže i događa se poslije obično 20-30 godina međusobnog ubijanja, kada se već skoro niko ne sjeća kako i kada je sukob počeo. Tada „savjet mudraca plemena započinje dugačke pregovore s obje strane kako bi porodica koja duguje krv dug isplatla u novcu. Poslije pogađanja dolazi do pomirenja, javno pred cijelim plemenom i porodica koja je dobila novac, tj. njen najstariji član se rukuje s najstarijim članom druge porodice i javno izjavljuje da je dug izmiren.“ Ponekad se krvna osveta prekidala kumovanjem. Timoleone Vedovi je pisao o „kumama“, ženama koje su kao predstavnice bratstva kojem je prijetila krvna osveta išle k' porodici ubijenog pokušavajući da zaustave krvnu osvetu.

„Dvanaest žena, najmlađih i najočitijih među rodbinom ubice, sa svojom malom djecom, odlazi u kuću ubijenog, ostave djecu i počnu da plaču i nariču za milost i sažaljenje, preklinju u ime Sv. Jovana Krstitelja da prestane srdžba i da se sažale na ta jadna nevinašca. Rođaci ubijenog najprije budu hladni i ne haju, zatim ih to sve dirne i počnu da uzimaju djecu u naručje i obećavaju, kao znak samilosti, da će krstiti dvanaestoro djece i da će provodadžisati za vjenčanje isto toliko djevojaka. U trenutku kada novi zaštitnici počnu da maze i ljube djecu, majke kao zalog utvđjenog pomirenja daju srebrni dukat, veo i hljeb.“

„Porodični raspored“ poznaje način na koji sistem može sam da se uravnoteži, a to je prilikom orođenja zakrvljenih kuća, kada se zavoli ubica ili neko od njegovih potomaka i sa njim ostvari veza. Ovo iz razloga što je ubica, činom ubistva, izgubio pravo na pripadnost svom sistemu i istovremeno stekao pravo na pripadnost porodici žrtve.

Nekada se zakrvljena bratstva mire tako što se orođavaju putem udadbe, ne vodeći računa o volji djevojke. Samim činom vjenčanja sistem se ne može uravnotežiti, već je neophodno da žena zavoli svog muža i njegove primi u srce kao novu porodicu.

11

Heroji

Najvažniji zadatak porodice u Crnoj Gori bio je produženje loze u cilju stvaranja vojnika koji bi branili svoju zemlju. Ljubav prema otadžbini je usađivana od malih nogu i najsvetija dužnost je bila boriti se i poginuti za slobodu. Najveći vaspitni uticaj majke bio je ulivanje rodoljublja.

Mit o heroju odnosi se na snažnog čovjeka ili bogočovjeka koji pobjeđuje zlo i oslobađa svoj narod od uništenja. Usmeno pripovijedanje i obožavanje takvih likova, kroz epske pjesme pjevane uz gusle, u Crnoj Gori je bilo široko prihvaćeno kao dio tradicije. To je moglo duhovno uzdići pojedinca, pa i čitavo pleme, da su se lako poistovjećivali sa herojima. Tako su se povremeno oslobađali lične nemoći i bar privremeno obdarivali nadljudskim osobinama. Ovakvi mitovi bili su korisni jer su pomagali ljudima da podnesu i najveće teškoće. Što su teškoće bile veće to je pleme postajalo jače. Poznate su bitke u kojima su Turci bili potučeni iako su bili znatno brojniji i bolje naoružani od Crnogoraca.

„Porodični raspored“ heroje objašnjava kao mamine sinove koji štite majku od suza, projektujući domovinu na majku. Spašavaju majku tako što ubijaju druge. Oni nemaju strah od smrti već od spoznaje da mogu izgubiti majku. Što više neprijatelja ubiju obezbjeđuju sebi veće pravo na pripadnost plemenu/ naciji. Za junaštvo dobijaju medalje i postaju slavljeni među svojim sunarodnicima, dok su od strane onih koje ubijaju proglašeni zločincima. No, njima je mirna savjest. Oni ne slute da je njihovo djelovanje rezultat potpuno nesvjesnih korijena. Ponosni su na svoje djelo, a njihove majke na njih. U najširem kontekstu uzrok potrebe za herojstvom je loš odnos sa majkom, tj. potreba da se skrene pažnju na sebe i od majke/ svoje zemlje/ dobije priznanje.

Na jednoj od radionica u Podgorici na pitanje šta je to heroj odgovor devetogodišnje djevojčice bio je:

„To je onaj što se pravi važan“. Dijete je naslutilo dominantno osjećanje heroja, a to je da bude važan svojoj majci/ zemlji.

Marko Miljanov piše o ženi, koja nije žalila sina poginulog u borbi:

„Mlogo bješe stara, ali nije vojsku ostavila. U jedan boj ubiše joj dva sina – Milija se rani, a Jovan namrtvo. Kad metnuše Jovana u grob, braća poplakaše za Jovanom, a majka ih oštro pogleda velikijem očima crnijema, koje se bijehu udubile od starosti u glavu, pa im reče: A što plačete? Zar ste mislili da mi svaki zdrav doma dođete! A duše mi, ako još koji ne pogine, bolje da ve nijesam ni

12

imala! To i hoću da se zovu sinovi i da ginu, jer, kad ne bi ginuli, biše se zvali kćeri a ne sinovi, ostâ bi ukor na njin trag!“

Ovaj ukor je savjest vezivanja, koja je već pominjana, tj.ispunjavanje zavjeta koje su poštovali preci. Sramota je bilo da muškarac umre prirodnom smrću, a najveća čast bila je poginuti u borbi. Ovome u prilog ide i vrlo česta kletva u Crnoj Gori, pominjana u Njegoševom „Gorskom vijencu“: „Glave muške ne kopa od puške“. Obaveza majke prema ženskom djetetu bila je da usmjeri djevojčicu na vrijednosti koje određuju njenu patrijarhalnu ulogu. Na osnovu raspoloživih izvora je teško steći zaključak o njihovom međusobnom emotivnom odnosu. Za pretpostaviti je da se ni majke nijesu jednako radovale kćerima znajući da ih čeka teška sudbina i moguće projektujući na njih krivicu, koja im je nametana od strane plemena zbog rađanja ženske djece.

S obzirom na veoma surove uslove života i otvoreno pokazivanje poštovanja samo prema muškom principu nije čudo što su žene u Crnoj Gori ispoljavale osobine vezane za favorizovani muški princip. Falilo im je ženstvenosti i nježnosti.

Rituali

Rituali su se u Crnoj Gori poštovali i sprovodili čak i kad su bili vrlo okrutni.

„Sud osuđuje Crnogorku za samosilno ubijstvo na smrt“, piše V. M. G. Medaković. „Smrtna je kazna samo pod gomilu. Okupi se mnogo ljudi, pa dovati svaki po kamen, te bacaju na nju dotlen dok je obore i zatrpaju kamenjem. Ljudi se ne sjećaju u kojem je vremenu izvršavana ta grozna kazna, jer u novije vrijeme nije se događala, ali je čuti i danas, kad koja žena učini sagrijehu, da reku: Pravo bi bilo pogan staviti pod gomilu“.

Od sredine XIX.v. kamenovanje se kao način izvršenja smrtne kazne zabranjuje. Ovim ritualom jasno se stavljalo do znanja da će se surovo kazniti svaka ona koja se usudi da se suprostavi opšteprihvaćenim plemenskim pravilima.

Kao dokazni postupak u slučaju ženske preljube praktikovano je „vađenje mazije“.

„Jedan komat gvožđa, mazie dok voda uzavri, a gvožđe sve dok dođe crveno kao u kovača i tad ga bace u vrelu vodu“, objašnjava izvjestilac Valtazara Bogišića ovaj običajni dokazni postupak. „Tad okrivljena stranka vadi obijema rukama iz vode vrele to gvožđe i ako joj ne izgore ruke narod naodi da je pravedno to čeljade“.

13

Vađenje mazije nije bilo dopušteno u drugoj polovini XIX v. po naređenju knjaza Danila.

„Porodični raspored“ praktikuje primjenu rituala. Pri razrješenju problema, kad na svjetlo dana izađe ono što je dugo bilo skrivano, klijent se često poklanja pretku ili precima koji ponekad spontano naprave krug. Taj krug simbolizuje podršku predaka.

Poklon je veoma kompleksan i važan čin. Na fižičkom nivou osjeti se olakšanje jer se otpušta teret, koji se simbolično nosi na ramenima. Spuštanjem glave na srce oslobađa se dio iza vrata koji se zove „božja usta“. U „Porodičnom rasporedu“ postoje tri kruga poštovanja. U prvom krugu klijent kaže: „Da, to je tako“, priznajući time da bezrezervno prihvata sve što se prikazalo u polju.

U drugom krugu klijent govori: „Molim te“, moleći pretke, svakog ponaosob iz kruga, da ga prime nazad u sistem jer im je, na neki način, oduzeo dostojanstvo.

Treći krug poštovanja je čin zahvalnosti precima izražen jednostavnim i moćnim riječima: „Hvala ti“.

Porodični odnosi

Rodovsko-plemensko društvo bilo je oblik društvenog uređenja u Crnoj Gori sve do XVIII v. U takvom društvu individualnost je sputavana kolektivizmom. Obimna građa iz arhiva crnogorske istorije od druge polovine XVIII v. do početka XX v. potvrđuje kult porodice u Crnoj Gori. Ona je okupljala pod zajedničkim krovom i po tri generacije predaka i potomaka, što nije čudno s obzirom na činjenicu da su Crnogorci vrlo mladi stupali u brak. Porodice su imale i do desetoro djece pa je broj članova bio impozantan, a glava kuće bio je najstariji član. Članovi porodice učili su jedni od drugih pa iako se nijesu uvijek dobro slagali osjećao se duh zajedništva.

Pravilan porodični raspored poštuje hijerarhijski odnos u smislu da onaj ko je prvi došao ima pravo prvenstva u odnosu na one koji su u porodicu došli kasnije. U crnogorskom porodičnom rasporedu poštovala se hijerarhija roditelja u odnosu na djecu. Otac i majka, kao i đed i baba, su bili uzori djeci.

Odnos djece kad odrastu je pun poštovanja prema roditeljima, mada nejednako, kako je zaključio jedan posmatrač.

14

„Očeva je vlast veoma ograničenija nego u rimskom pravu pa i to traje dok se sin izjednači sa ocem u snazi i umu, a tada prestaje, ali traje neka stima prema ocu, koja je i tada nešto viša nego k' materi. Ista, pak stima i pitanje sa strane sinova idu i materi kao k' ocu ako udovica ostane te, mjesto da se uda, ostane kod djece i pothrani ih”.

I danas je u Crnoj Gori izraženo poštovanje prema roditeljima, naročito u starosti, iskazano kroz brigu o njima. U „Porodičnom rasporedu” poštovanje je najvažniji princip, iskazan u najširem kontekstu kao poštovanje svega što je bilo baš onako kako je bilo kroz geslo:

„Onome što jeste, mora biti dopušteno da bude“. U svijetu stari ljudi žive u staračkim domovima pa iako postoje i u Cnoj Gori „djeca“ se rijetko odlučuju da svoje roditelje smještaju u takve ustanove. jer taj čin kolektivna svijest smatra neprikladnim. Vezivanje za primarnu porodicu na ovim prostorima je još uvjek prisutno. Formirajući sekundarnu porodicu niti vezivanja nešto slabe ali nikada se ne prekidaju potpuno. U Crnoj Gori važi izreka da djeca postaju siročad kad ostanu bez roditelja, makar imala i preko 60 godina.

Vjernost djece svojim roditeljima „Porodični raspored“ objašnjava kao ljubav i spremnost da se nosi sudbina porodice. U poretku su djeca odana roditeljima i često zbog odanosti nesvjesno se ponašaju tako da sebi nanose štetu. Djeca ne smiju preuzimati teret svojih roditelja jer im time uzimaju dostojanstvo.

Odnosu sa djecom se nije mnogo posvećivala pažnja. Majke su bile zauzete mnogobrojnim poslovima, a otac je najveći dio vremena provodio van kuće. Djeca su od najranijeg djetinjstva pomagala u poslovima, djevojčice majkama, dječaci očevima.

Iskustva poretka govore da loš odnos oca i ćerke može, između ostalih, da izazove dinamiku da ćerka kad odraste u vezi traži zamjenu za oca. Obično to bude simbiotička veza gdje njen partner u njoj nalazi majku. Ovakva veza nema budućnost ukoliko se energetski čvor ne raspetlja postavkom partnerskih odnosa.

Loš odnos oca sa sinom može kod sina kasnije da se manifestuje nedostatkom posla, dok odnos djece sa majkom određuje njihovu finansijsku situaciju kad odrastu.

15

Odnos prema sinu

Integrišući sve vrijednosti patrijarhalne kulture, žene su prihvatile i patrijarhalni odnos prema sinu-nasljedniku loze kao idealnoj figuri dostojnoj obožavanja.

Ovu ljubav majke prema sinu neki autori objašnjavaju majčinim interesom da bude prihvaćena u patrijarhalnoj porodici, što je za ženu bilo moguće prevashodno preko rađanja nasljednika.

„Muško ma i najmlađe ima više prava u kući nego najstarije žensko. Ali Crnogorku kanda ne tišti ovaj teški udes sudbine, niti će se kad god potužiti na nj. Naprotiv, u toj ograničenosti svojega ženskoga prava, ona nalazi još toliko duševne naslade, da se oseća sasvim sretna i blažena u krilu svoje mnogobrojne, zdrave i čile porodice, za koju je kadra podnositi nečuvene muke i napore u svome paćeničkom životu. I što više koja ima djece, naročito muške, koju zovu’đetići’, tim većma raste njezina snaga u naporima. One se poput Rimljanke Kornelije hvale svojim đetićima i najnesretnija je ona, koja se time pohvaliti ne može. Taku već ni podašta ne računaju, isto koliko poslednju ženu.“

Sudeći po gore navedenom, reklo bi se da se Crnogorka instiktivno ponašala potpuno u skladu sa osnovnim načelom porodičnog rasporeda:-To je tako- prihvatajući sve što je snalazilo kao prirodno.

Favorizovanje muške djece u odnosu na žensku stvara zbrku u poretku i nije u skladu sa hijerarhijskim pravilom o prvenstvu po rođenju. Međutim, uprkos ovom neravnopravnom tretiranju djece, u Crnoj Gori vlada neobična privrženost sestara braći, naročito bratu ako je jedinac. Nezavisno od toga da li je sestra mlađa ili starija od njega ona mu ukazuje prvenstvo, diči se s njim i obožava ga kao i majka. Nerijetko se sestre nijesu udavale nego su podizale bratovu djecu i ostajale u zajedničkom domaćinstvu s njegovom sekundarnom porodicom, ne živeći svoj život.

Danas je prava rijetkost u Crnoj Gori da sestre uzmu bratu dio imetka poslije smrti roditelja, koje im po običajnom pravu ne pripada, iako na to odavno ostvaruju pravo po državnom zakonu. Na one rijetke koje iskoriste zakonske mogućnosti ne gleda se sa odobravanjem, što ukazuje na još uvjek jak uticaj kolektivne svijesti. Gledište poretka je takvo da ako sestra daje bratu dobrovoljno svoj dio nasljedstva ne izazivaju se poremećaji unutar sistema, u protivnom su disbalansi neizbježni.

16

Iako je pleme nametalo obrazac ponašanja da sinovi više uvažavaju oca, što se formalno i poštovalo, u duši su oni više vezani za majku i to se može istaći kao njihova osobenost.

Dijete instiktivno zna šta treba da uradi da bi se dopalo ocu, a šta majci, jer za oboje važe različita mjerila. To je savjest vezivanja, koja se kasnije prenosi na druge, šire sisteme. Ljubav majke prema sinu bio je u Crnoj Gori najvažniji emotivni sadržaj njenog života. Sin daje smisao njenom životu i preko njega ona se najlakše integriše u patrijarhalni sistem svog okruženja. I danas se vrlo često u Crnoj Gori ženska djeca oslovljavaju sa sine.

Vezanost sinova za majke,a djevojčica za očeve u periodu do puberteta je uobičajan odnos poznat u razvojnoj psihologiji. Nakon tog razdoblja poželjno je da se sinovi približavaju ocu, a djevojčice majci. Ukoliko to nije slučaj može doći do narušavanja pravilnog porodičnog poretka.

Jedna od dinamika koja može nastati zbog vezivanja djevojčica za očeve i dječaka za majku i nakon perioda puberteta može biti da će oni kad odrastu tražiti idealne partnere. Kako idealni partneri ne postoje oni će stalno biti u ljubavnom raskoraku, kidajući veze jer u stvari već imaju idealne partnere / majku ili oca.

Uloga žene u porodici

Istorijski podaci govore o izuzetno teškom položaju žena. Prateći crnogorsku pordicu kroz vjekove istraživači primjećuju jednu zajedničku nit, a to je da je muškarac glavni, vođa, hranilac i branilac porodice, a da je žena iza njega, od njega zavisna zbog čega ga je smatrala svojim gospodarom.

Frile i Vlahović opisuju ženu iz Crne Gore kao skromnu, umjerenu, marljivu, kao biće sposobno „za odanost u svakom trenutku i utoliko više vrijedno hvale što je više ponizno“.

„Dok je djevojka, ona ima sve osjetljivosti najfinijeg i najbojažljivijeg stida, kad je supruga, ona ima kult bračne vjernosti. U sjenci ove slike, zauzimaju, na nesreću, mjesto mnogobrojne mane teškog karaktera, ćudljivog, razdražujućeg, naleti ljubomore, mukle zavisti (bockanje), ljubav prema ogovaranju, pretjerana radoznalost, strasti i promjene uzbudljive prirode, nervoze, koja, suviše uzdržavana da se ne pojavi, dovodi do stanja koje je blisko histeriji, kod jednog velikog broja žena iz ove divlje zemlje.“

Postojala su nepisana pravila koja su garantovala ženinu nevidljivost i anonimnost u kućnom prostoru. Poštovanjem tih pravila žene su potvrđivale svoju saglasnost

17

sa patrijarhalnom podjelom polnih uloga i sfera uticaja na javnu-mušku i pivatnu-žensku.

Putopisci kroz Crnu Goru pišu:

„Poštovanje između dva spola uzajamno je, samo što se uobće drži kao da žensko ima više muškoga poštovat nego li obratno, baš naprotiv tomu što se vidi u evropskim gradovima, jer će vazda ženska, pa da je i starija, ustati pred i mlađim muškim.“

U okviru „Porodičnog rasporeda“ se smatra da je glavni teret i važnost na ženi te da u uskom porodičnom krugu vlada matrijarhat, pa upravo zato muškarac osjeća nagon da se dokaže u javnom životu. Zato on treba da bude prvi, a ne zato što je muškarac. Kad bi ga stavili na prvo mjesto samo zbog pola to bi bilo patrijarhalno stanovište, koje poredak odbacuje. Ovdje se pokazuje na djelu potreba za poravnanjem između muškarca i žene. Muškarac bi, po optimalnom porodičnom rasporedu, trebalo da zastupa porodicu van porodičnog kruga, tj. u plemenu i da obezbjedi sigurnost i zaštitu porodice.

Žena je u prošlosti u braku imala toliko prava koliko je slabiji ili snažniji rod bio u stanju da joj obezbijedi. Muž se teže odlučivao da ženu zlostavlja ako je ona iz snažnijeg bratstva. Potencijalna mogućnost osvete od strane ženinog roda je upozorenje mužu da ne prekorači svoja ovlašćenja prema ženi. Ovo bi mogao biti jedan od razloga zašto su žene voljele više mušku djecu da bi sjutra mogli da zaštite sestre od nasilnih muževa.

P.A.Rovinški piše da u Crnoj Gori nije bio čest slučaj da muž tuče ženu, osim u prisilnim brakovima, ali da se iskazivanje ljubavi prema ženi smatra nenormalnim:

„Tada majka uči sina da on bar malo istuče svoju ženu, inače neće nikoga slušati. Ako je ovakav muž uporan, onda počinju da ga ismijavaju, pa će i kod najbližih komšija razglasiti kako on u svemu sluša ženu i dovode ga dotle da on istuče ženu. Stvar se ne završava na ovome. Sada će i sâma žena izbjegavati prilike u kojima će muž pred drugima pokazati svoju ljubav prema njoj.“

Na djelu je dokazivanje da pojedinac pripada plemenu i da se ne smije ponašati suprotno plemenskim nepisanim normama jer postoje realne šanse da izgubi pripadnost. Ismijavanje i izbjegavanje ovakvog člana je upozorenje pred isključenje pa se pojedinac pred takvom opomenom odlučuje da ispoštuje pravilo, ne mareći što za posledicu ima narušen odnos sa partnerkom.

Crnogorke, duboko svjesne ambijenta u kome žive, nijesu zamjerale partneru na ovakvom ponašanju, naprotiv, svojom krotkošću su mu olakšavale. Majčin savjet ide tome u prilog jer one šire sagledavaju iz sopstvenog iskustva kakve bi bile

18

posledice isključenja iz plemena. Taj zazor žena od muževa imao je funkciju blokiranja ženskih pretenzija i čuvanja ljubavi u situacijama koje su za ženu mogle biti, gledano sa današnjeg aspekta, ponižavajuće.

Na osnovu raspoloživih dokumenata može se zaključiti da se materinska uloga žene nije razlikovala od ostalih njenih uloga u patrijarhalnoj porodici. Ta uloga se svodila na zadovoljavanje potreba djece i ona nije uključivala mogućnost majčinskog autoriteta, za koji one nijesu imale dovoljno obrazovanja i samopouzdanja. Uprkos tome one su sve poslove izvršavale sa lakoćom i nikada se nijesu žalile.

Putopisci kroz Crnu Goru zapažaju da crnogorske majke nijesu milovale i ljubile djecu, niti su izmjenjivale mnogo riječi sa partnerom, dok su svekra i svekrvu oslovljavali jednom od njihovih porodičnih uloga/majka, baba ili otac, đed/.

Bert Helinger bi rekao da su imale veliku specifičnu težinu duše, a to je ono koliko možemo da podnesemo životnih nedaća. „Porodični raspored“, naročito, poštuje ulogu roditelja jer ona čini ljude najangažovanijim pri podizanju djece. Bol, bolest, teška sudbina i krivica doprinose povećanju specifične duševne težine. Zar Crnogorke nijesu imale sve to?

Ravnopravnost polova

Govoreći uopšte o partnerskim odnosima postavlja se pitanje da li je jednakost muškarca i žene prirodna ili ne.

Još je Platon u svom mitu govorio o jednakosti muškarca i žene. Za Frojda je, kao patrijahalno vaspitanog čovjeka, muškarac superiorniji u odnosu na ženu. Pristrasnost muškarcima iznjedrila je njegovu teoriju da su žene osakaćeni muškarci, te stoga inferiorne.

Neki autori, među njima i Jung, smatraju da u svakom od nas postoji muški i ženski princip. Kolektivno nesvjesno prikažuje se muškarcu u ženskom obličju, koju Jung naziva anima, a ženi u muškom obliku koju zove animus.

Nerijetko se ovi principi poistovjećuju sa tjelesnim tipovima pa su žene simbol ženske, a muškarci muške energije. Ženama su svojstvene intuitivnost, osjećajnost i otvorenost, dok su dokazivanje, akcija i intelekt potisnute. Za razliku od njih muškarci su razvili agresivnost, direktnost, snagu, a potisnuli emotivnost i osjećajnost.

19

Ovakve pogrešne interpretacije principa uslovile su standarde kakav muškarac, a kakva žena treba da bude i oba pola su ga donedavno poštovala. Posljednja dva vijeka u svijetu dominira muška energija, a proizvod toga su česti ratovi, od kojih su dva bila svjetskih razmjera. Rat je tipičan primjer muške energije, kojoj nedostaje mudrost i usmjerenje ženskog aspekta. Ta muška energija je potpuno odvojena od ženske pa se po svaku cijenu drži individualnosti i odvojenosti. Ženski princip je u takvoj situaciji nemoćan jer teži zajedništvu i jedinstvu. Muškarci i žene dugo su igrali ove uloge tako što su muškarci držali kontrolu u svojim rukama, potiskujući emocije kao nešto nedostojno, dok su žene, nemoćne da izraze svoju snagu, često postajale emocionalno neuravnotežene.

Posljednjih godina prošlog, a naročito početkom ovog vijeka, dolazi do promjena na ovim prostorima tako što se žene sve više bave akcijom, a muškarci počinju da ispoljavaju svoj ženski princip otvarajući se i izražavajući osjećanja.

Lazarev u svojoj „Dijagnostici karme“ kaže:

„Iako je žena fizički nježnija i krhkija, te socijalno zavisna od muškarca ona ima jaču energetiku na suptilnim nivoima. Do XVIII v. crkva je zabranjivala školovanje žena i u Rusiji/ u CG se znatno duže žene nijesu školovale/ da ne bi preuzimanjem muških funkcija izgubile svoje rezerve. Muškarac je informacioni princip, a žena energetski. On je jači strateški, a ona taktički, žena stvara, a muškarac upravlja. Ženska emocionalnost bori se sa muškom racionalnošcu. Muški princip je organizacija, red, upravljanje, volja, a ženski haos, kao viša manifestacija reda. Sve civilizacije su nastale iz haosa, postojale kao uređeni sistemi i nestajale u haosu. Zbog toga ne smije ni jedan princip biti dominantan nego oba uravnotežena.“

Za Crnu Goru bi se moglo reći da je gotovo do početka XXI v. bila zemlja sa dominacijom muškog principa. Bilo bi idealno kada bi se postigla ravnoteža umjesto što se, po nekim pokazateljima, kreće u drugu krajnost.

Do pred kraj XX v. u Crnoj Gori je je bio mali broj očeva koji su dovodili svoju djecu u vrtiće i škole, rijetki pojedinci su dolazili na roditeljske sastanke, a većinu poslova vezanih za djecu obavljale su majke. Početkom ovog vijeka sve više je očeva koji se bave djecom, dok majke rade, što može dovesti do poremećaja u hijerarhijskom sistemu porodice, kao i do problema u partnerskim odnosima. Žene nesvjesno preuzimaju mušku ulogu, nehotično, uzimajući dostojanstvo muškarcu

Tome u prilog ide i sve više pokreta za ženska prava, od kojih neka idu u krajnost, smatrajući da ženi nije potreban muškarac kao partner, već samo kao donator sjemena za dijete, koje majka želi sama da podiže. Veliki broj obaveza koje je žena

20

sama sebi nametnula čine da ona postepeno gubi svoju suštinu, svoju ženstvenost, pa čak i majčinstvo. U svom tom vrtlogu ona je zaboravila kako se predaje i prima zato što sve češće daje i upravlja. Kako je opšte prihvaćeno mišljenje da samo narcisoidne osobe vole sebe, žena se iscrpljuje u pokušajima da udovolji svima prije nego sebi. Svoje potrebe svodi na površna i kratkoročna zadovoljenja nemajući vremena da se istinski posveti sebi. U suštini ona postaje nesrećna i preopterećena ali zadržava glazuru koja drugima pokazuje srećno lice zadovoljnog menadžera, dobre supruge i brižne majke. Žene, nažalost, polako gube sebe.

S druge strane, muškarci takođe nesvjesno, pristaju na ulogu sekundarnog člana porodice koji osjeća da je potisnut ali se na neki način miri sa situacijom jer porodica finansijski funkcioniše. Ovo češto može mušku populaciju da odvede u depresiju, koju Todor Baković naziva depresivni optimizam Crnogoraca. Postoji opasnost da se u ovakvom poretku muškarac osjeća suvišan, te da se oda alkoholu ili započinje avanturu koja će ga potvrditi kao muškarca.

Raduje da na radionicama poretka u Crnoj Gori ima sve više muške populacije, što ukazuje na postepeno otvaranje ženskim principima, ali ispoljavanje emocija je još uvjek rijetkost.

Izražavanje emocija

Ispoljavanje emocija nije smatrano pristojnim ponašanjem, a nije ni danas primjereno u Crnoj Gori. Ovo se, naročito, odnosi na mušku populaciju jer se pokazivanje emocija proglašavalo slabošću.

Na jednoj radionici edukativne grupe u Podgorici razgovarali smo upravo o ovoj temi kada je naš gost iz Beograda konstatovao da u radovima niko od muškaraca nije ispoljavao emocije. Terapeut je skrenuo pažnju da je bio jedan čovjek, koji je plakao u radu. Na tu opasku grupa je uglas reagovala:

„On je iz Dubrovnika“, što pokazuje da smo još u sistemu vjerovanja naših predaka da muškarci s ovog podneblja ne treba da ispoljavaju emocije.

Kada „ispraća svoga čovjeka u rat Crnogorka“, kako piše Rovinski, „nikad ne plače, već i njega hrabri“, a kada ga izgubi, „bez obzira na to koliko ga voli, umije ona da suzdrži suze i prikrije patnju, mada poneka poludi od bola.“

Izuzetak je bio na sahranama kada je bilo poželjno da žene tuže i nariču, grebu lice, odrezuju kosu, a i muškarci su ispoljavali tugu lelečući pokojnika.

21

Vuk Karadžić piše da je žalost za umrlim trajala godinu dana, da za to vrijeme ljudi nisu ni pjevali ni igrali, čak iako bi bila kakva svadba, da se muškarci nijesu brijali, a da su žene imale u početku običaj da, „odsijeku kosu ili idu gologlave“, a docnije su na glavu stavljale crnu ili plavu maramu.

1834. god. donešen je zakon kojim se:

„Od mene Danila I, Knjaza Crnogorskoga i Brckoga, svijema kapetanima i popovima pozdrav. A potom znadite da je u mojoj zemlji po danas zabranjeno svakome Crnogorcu i Brdjaninu i njihovim ženama i djevojkama grebati obraz i šišati kose žene, i strići konjima repove, jer to nije hristijansko djelo, nego čifutsko i bezbožničko. Koji bi čojek ili žena ovo prestupio, platiće dvanaest cekina globe, a kapetan i pop isto toliko, koji bi ga od suda zatajio. Ako oće da žali svojega, može plakati koliko oće i prevrnuti muški i faculet crni na glavi ženske nositi.“

Nošenje crne marame, kao korotnog simbola, zadržalo se u Crnoj Gori do generacije naših baka. Većina žena u Crnoj Gori nosila je crne marame doživotno.

Iskustvo iz porodičnih rasporeda govori da postoji velika vjerovatnoća da osoba koja uvjek nosi maramu simbolično nekog mrtvog „nosi“, što je samo jedna od mogućih dinamika, jer je ovo fenomenološki metod koji ne poznaje generalizaciju.

Još uvjek su saučešća i sahrane izuzetno važan čin u Crnoj Gori, odnosno, jedno od rijetkih mjesta na kom su naši đedovi i babe, pa i roditelji zajedno izlazili, pri čemu se zadržao običaj da muškarac ide prvi, a žena za njim, a ne sa njim.

Tuga, kao sekundarno osjećanje, ne može trajati cio život. Često se dešava da ona bude samo paravan iza kog se kriju primarne emocije bijes ili ljutnja, koje su burne i neprimjerene situaciji nakon smrti. Na nesvjesnom nivou ljutimo se na osobe koje su nas ostavile, iako svjesno znamo da one nijesu krive niti su otišle sopstvenom voljom.

Dominantna emocija u crnogorskoj porodici bila je, a moguće da je još uvjek, stid- kao ogromna barijera u partnerskim odnosima. Mužev stid ispoljavao se čak i pri pominjanju ženinog imena pa je on o ženi govorio upotrebljavajući zamjenicu ona. S druge strane, bio je izražen stid žene što je u drugom stanju, jer nedvosmisleno pokazuje okolini da je imala odnos sa mužem. Muž se otuđivao i od svoje djece, kao rezultata te veze. U širem kontekštu stid blokira protok energije komunikacije u porodičnom sistemu. Međutim, komunikacija sa ostalim članovima plemena je bila nesputana i vrlo intenzivna.

Pišući o običajima vezanim za svadbu, Vuk Karadžic piše:

22

„Po starim predanjima i poslovicama mladenci u Crnoj Gori i u Hercegovini nijesu spavali zajedno preko cijele prve godine, već mlada spava sa svekrvom, a mladoženja kod stoke.“

Ovo odlaganje intimnosti muža i žene i Vuk Karadžić objašnjava stidom. Na emotivnoj ljestvici stid je najniži nivo svijesti iza koje postoji samo smrt. Od stida se pomičemo naviše ka depresiji, pa preko nervoze do agresije i dalje prko drugih emocija do ljubavi, koja je na vrhu. Nijesmo uvijek na istom nivou svijesti, oscilujemo i ponekad se desi da padnemo niže da bi odskočili na viši nivo svijesti.

Seks je u Crnoj Gori bio i ostao do danas tabu tema. Tradicija zasnovana na strogoj podjeli po svim osnovama smetala je sjedinjavanju u jedno, blokirala je težnju ka jedinstvu i spajanju. S druge strane, koliko god Crnogorci nijesu bili pretjerano religiozni, povjerovali su u priču o seksu kao nečem grešnom i to se prenosilo generacijski.

„Porodični raspored“ objašnjava strah od seksualnosti tako što postojanje smrti, kao neminovne kategorije, uzrokuje neophodnost seksualnosti, kao nečeg čiji je rezultat produženje života kroz djecu. To je energija odgovorna za potomstvo koje će nadživjeti svoje roditelje. Seksualnost podsjeća na smrt, kao i trudnoća i rađanje koje su njene posljedice.

Odbacivanje seksualnosti je odbacivanje najjače energije-energije života. Udovice koje su gušile svoju seksualnost bile su posebno uvažavane od strane plemena. No, ugušena seksualnost, kao teret duše, ogleda se obično u tijelu kroz razna oboljenja prostate i urogenitalnog trakta, kod muškaraca i oboljenja genitalnih organa i dojki kod žena. Gušenje ljubavi dovodi do kalcifikacije srca /u narodu poznatog kao „kameno srce“/, dok neispoljena ljutnja i bijes stvara kamen u žuči. Stalni problemi u partnerskim odnosima u tijelu se obično odražavaju na rad bubrega, kao parnih organa.

Poredak preporučuje rješenje - reprogramiranje na nivou svijesti i prepuštanje energiji života bez straha, što je sigurno lakše reći nego učiniti.

Porođaj

„Žene u Crnoj Gori ne mijenjaju ni u čemu svoj način života za vrijeme trudnoće do samoga porođaja“, piše Vuk Karadžic. Od trudne žene se očekivalo da ignoriše svoju trudnoću. Jedan od razloga za ovakav odnos prema trudnoći mogao je biti interes porodice da žena što duže privređuje.

U prilog tom tvrđenju Andrija Jovićević piše:

23

„Trudna žena mora raditi, jer je gone okolnosti; ona pere, donosi vodu, drva i drugo, pa i kopa, praši i nagrće sve do na jedan mjesec pred rođenjem i da se događalo da usljed napornog rada žena izbije dijete prije vremena“.

Postojao je izraziti strah od trudnoće i od porođaja, što predstavlja jednu formu patrijarhalnog tabuiziranja porođaja, a neki izvori ukazuju i na izjednačavanje trudnoće i porođaja sa grijehom. U prvim godinama braka običaji su nalagali da supružnici moraju biti otuđeni, izbjegavajući jedno drugo, ne izražavajući ni najmanju naklonost, ni nježnost jedno prema drugome. Sve bi to otkrilo njihovu uzajamnu ljubav, a to je na ovim prostorima u kolektivnoj svijesti zabilježeno kao osjećanje svojstveno ženi pa, shodno tome, sramotno za muškarca.

Ovo je vrlo bitna činjenica koja može biti objašnjenje zašto se i danas na prostorima Crne Gore ne gleda sa odobravanjem na muškarca koji pokažuje ljubav prema ženi. Zbog takvog ponašanja on biva izložen podsmjehu okoline.

Žena se porađala u kući, što je s aspekta porodičnog rasporeda preporučljivo jer olakšava razdvajanje majke i djeteta u poznatom okruženju. Još od sredine prošlog vijeka uobičajno je da se porođaj obavlja u bolnicama, u objektima gdje dolaze bolesnici, čime se taj, potpuno prirodan čin, predstavlja kao nešto nezdravo.

Evidentna je razlika u običajima koji vladaju u Crnoj Gori kad se rodi muško, odnosno, žensko dijete. Ukoliko se u kući prida muško dijete/ i to je jedino dijete, djevojčice su se zvale đevojke ili žensko/ svi se okupe pucajući iz vatrenog oružja, pije se i veseli, a kada se ono rodi poslije više ženske djece, onda se radost i veselje prenosi na čitavo bratstvo. Svi dolaze na čestitku i govore:

„ Živ vam bio, srećan i dugovječan. Bolji bio od oca ko' konj od magarca!"

Neki autori objašnjavaju da su se pucanjem plašili zli dusi koji su eventualno mogli napasti novorođenče i porodilju.

Iako bi žensko dijete bilo starije od muškog nije mu se priznavalo prvenstvo po rođenju, što je sudeći po iskustvu porodičnog rasporeda, moglo izazvati porodične poremećaje, ako ne u istoj, a ono u sljedećim generacijama, zbog narušavanja prirodne hijerarhije. Kada se rodi djevojčica nije bilo slavlja niti pucanja iz vatrenog oružja/ valjda joj zli dusi nijesu ništa mogli/, a žena se osjećala krivom pred mužem, porodicom i plemenom. Ako neka familija nije imala muške djece, a domaćin je bio jedinac, govorilo se da se iskopao.

Težak porođaj, po iskustvima poretka, ukazuje da majka podsvjesno ne želi da pusti dijete od sebe, što može biti razlog da dijete kad odraste pokazuje želju da

24

ostane kod majke, tj, da kasno osnuje sekundarnu porodicu ili da je uopšte ne osnuje.

Često se dešavalo da na porođaju umre žena ili novorođenče. Ovo su situacije koje kasnije mogu prouzrokovati različite dinamike kod sljedćih pokoljenja.

Umrlo dijete je dio porodičnog sistema i mora mu se priznati pravo na pripadnost. Ako se to ne učini ono će tražiti nekog iz porodice, ko će biti upleten i preko koga će ispoljavati svoju energiju. Posledice su manje nego što je to slučaj kod abortusa jer ovdje nije nasilno prekinut život.

Kod djece koja su rano ostala bez majke obično se pojavljuje bijes jer imaju osjećaj da ih je majka napustila. To se kasnije prenosi na potomke i ispoljava preko različitih dinamika, jer se ne prihvata majka u sebi.

Abortusi

Interesantno je da podataka o broju pobačaja sve do sredine XX v. nije bilo iz razloga što se ovaj čin obavljao tajno. Prema podacima Ministarstva zdravlja u Crnoj Gori godišnje se obavi u prosjeku između 1.300 i 1.400 abortusa. Međutim, iz Instituta za javno zdravlje kažu da prave evidencije nema, jer pojedine privatne ginekološke ambulante ne prijavljuju tačan broj obavljenih intervencija. Podatak koji govori da i danas postoji izvjestan procenat žena koje se na abortus odlučuju iz razloga što nose dijete ženskog pola govori o duboko utkanoj želji za sinom, koju crnogorske žene još uvjek imaju.

Bert Helinger je veoma oštar u komentaru abortusa. Vlada mišljenje da je nakon abortusa sve završeno i sve se zaboravlja kao da se ništa nije desilo. Nauka je dokazala da je energija neuništiva, ona samo prelazi iz jednog oblika u drugi. Energija abortiranog djeteta nastoji da se iskaže kroz kasnije rođenu djecu. Ponekad i ranije rođena djeca preuzimaju nesvjesno energiju abortiranog brata ili sestre

Dinamika može da se ispoljava kroz pretjeranu gojaznost upletenog djeteta ili bolne mjesečne cikluse, gdje djevojčica osjeća strah od majke zbog abortirane braće i sestara, iako ne zna za tu činjenicu. Bolne menstruacije, koje su ustvari male trudnoće, upućuju na to da djevojčica ne priznaje svoju žensku energiju. Ovu tvrdnju dokazuje činjenica da žena nakon porođaja, tj. kad se potvrdi kao žena, kroz ulogu majke, nema više bolne menstruacije, jer bol više nema svrhu.

25

Ponekad se energija abortiranog djeteta izražava kroz nedostatak novca ili nedostatak posla kod majke ili oca ili kroz nemogućnost da se završe započeti poslovi jer je nasilno prekinuta životna energija abortiranog djeteta. U mnogim radovima, na različite teme koje klijent postavi, kao uzrok se pojavljuju abortirana djeca.

Veoma je važno da se majka poveže sa svojom abortiranom djecom, da ih primi u srce, kako bi na svjetlo dana izašlo ono što je skrivano. U tom smislu može se u kući postaviti neka slika ili predmet koja će biti posvećena nasilno isključenoj djeci, upaliti svijeću u crkvi ili izgovarati molitvu za njih.

Abortusom žena ne abortira samo dijete nego i sebe i svog muža. Često se u postavkama porodičnog poretka vidi da očevi prilaze abortiranom djetetu i ispoljavaju tugu. Abortusi nekada mogu dovesti i do razvoda braka jer sam čin abortusa predstavlja ritual razdvajanja. Ako postoji zajednički bol u vezi abortusa par može da ostane zajedno jer oboje preuzimaju krivicu ali veza nikada više nije ista. Vrlo je bitno koji je razlog za abortus na nivou duše i da li će ga duša prihvatiti jer ona se ravna po kosmičkim, a ne zemaljskim zakonima.

Vanbračna djeca

Rođenje vanbračnog dijeteta smatralo se najvećom sramotom. Položaj majki vanbračno rođene djece početkom XIX v. bio je bezizlazan. One su, kako piše Viala de Somijer, bile protjerivane i dovođene u takav položaj da je samoubistvo često bilo za njih jedino rješenje.

„Tjeraju je iz roditeljske kuće, niko se ne usuđuje da joj pruži utočište“, piše Viala de Somijer.

Ukoliko je bio moguć, brak je za ženu bio jedini izlaz iz takve situacije. Ako je otac djeteta bio neoženjen, njeno bratstvo ga je primoravalo na brak. Vuk Stefanović Karadžić piše da je vanbračna trudnoća bila „potpuno dovoljan uzrok za krvnu osvetu“. Zakoni otačastva 1833.god. propisuju smrtnu kaznu za oženjenog ili neoženjenog muškarca, „koji bi ženi i za živa muža načinio dijete“, kao i za ženu „koja je s njim dijete načinila“.

Ovakvo agresivno ponašanje plemena i izopštavanje jedinke koja se ponaša suprotno usvojenim normama nije neobično ni za ljude drugih kultura. Možemo reći da je ponašanje plemena instinktivno jer slične reakcije prepoznajemo i kod životinja. Npr. ukoliko se među majmunima tipa rezusa rodi jedan koji je druge

26

boje, ostali su pretjerano agresivni prema njemu, izbjegavaju ga, zlostavlaju i ne zaštićuju ga od neprijatelja.

Protjerivanje žene, jer je narušila moralni kodeks, gledano iz perspektive poretka je isključenje iz porodice i plemena. I ne samo nje već i njenog djeteta, znači dvije osobe koje su stekle pravo na pripadnost-žena putem seksualnog kontakta i djete začećem.

Ovo u kasnijim generacijama može izazvati niz skrivenih dinamika: da vanbračna ćerka takođe dobije vanbračno dijete iz savjesti vezivanja i podsvjesne lojalnosti prema majci ili ako se uda da ne poštuje muškarca nastojeći da kroz partnera kazni oca. Ona može da osjeća prezir prema muškarcima i želju da ispravi nepravdu koja je nanešena njenoj majci. Međutim, taj bijes i prezir nijesu proizvod njenog, već majčinog iskustva. Tu dolazi do pomjeranja i u subjektu/ s majke na ćerku/ i u objektu/sa oca na muža.

Kao posljedica isključenja, na gore pomenut način, može se desiti da muško dijete, na nesvjesnom nivou, osjeća stid svoje majke kao svoj, a da ne zna odakle potiče, da zbog nepoštovanja muške energije žena u drugom braku ili njeni potomci ženskog pola rađa samo mušku djecu i sl. Neminovno je da će se neka od dinamika ispoljiti i kod oca napuštenog djeteta u budućim partnerskim odnosima, te kod njegove kasnije rođene djece u formi upletenosti izražene kroz neadekvatno ponašanje ili bolest. Ovo su samo neke moguće dinamike kroz koje energije isključenih žele da se ostvare tj. da se integrišu kroz upletene potomke.

Krivični zakonik iz 1906.god. predviđa kazne za čedomorstvo i izazivanje pobačaja, ali ne i za rođenje vanbračnog djeteta. Po obavezama koje vanbračno dijete ima prema svojim roditeljima izvjestilac kaže:

„Kad (je) dijete u kuću primjeno, ono biva kao i zakonito, te kad ima prava kao zakonito treba da ima isto i dužnosti kao i drugo prema ocu, prema materi razumije se. Događalo se da kad je udovica dobila nezakonito dijete, a sama bila u kući s drugom djecom, ostavila je i to dijete kod sebe, te je ono imalo sva prava kao i druga.“

Ovakav pristup vanbračnoj djeci je u potpunosti u duhu poretka. Bio je potreban cio jedan ili dva vijeka za nacionalno sazrijevanje jer je sve do pred kraj XX v. zadržan kolektivno nesvjesni obrazac o moralnoj osudi majki vanbračne djece i distanciranju šire porodice od nje. Čini se da se danas ovakve situacije šire sagledavaju i na vanbračne zajednice se ne gleda tako rigidno.

27

Dvoženstvo

U Crnoj Gori žena koja je rađala mušku djecu, više nego drugdje, pribavljala je sebi mjesto većeg poštovanja u odnosu na one koje nijesu rađale muške potomke, naročito, u odnosu na nerotkinje, koje su najčešće bile odbačene i isključene. Žene koje nijesu mogle roditi su bile izložene pritisku muža, porodice i cijele zajednice, a razvodi „besplodnog“ braka uživali su podršku javnog mnjenja, države i crkve. Na osnovu istorijskih izvora u Crnoj Gori u prvoj polovini XIX v. kao rješenje za ovakvu situaciju, osim razvoda, ponekad se primjenjivalo dvoženstvo.

Kako je težnja za pripadnošću i nedužnošću glavna pokretačka snaga ljudskog ponašanja nekada je nerotkinja, da bi sebi zadržala stečeno pravo na pripadnost porodici i umanjila sopstvenu „krivicu“, dovodila mužu drugu ženu koja može roditi. Zbog takvog čovječnog postupka nju je pleme poštovalo, cijeneći njenu žrtvu i iskazanu ljubav prema partneru kroz dozvolu da on ima djecu sa drugom ženom. Za neplodnost se nikada nijesu okrivljavali muškaraci.

„Mnogi ljudi, oženivši se po drugi put, s' posljednjom drže u kuci prvu ženu, koju muž i njegova potonja žena majkom zovu i kao svekrvu kutnju počituju.“

Početkom XX v. dvoženstvo se tetira kao krivično djelo. Čl. 199 Krivičnog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru propisuje zatvorsku kaznu u trajanju od jednog do šest mjeseci za onoga „ko pored svoje žive nerazvedene žene milosnicu u kući drži“.

Gledano očima porodičnog poretka bivša žena treba da ima mjesto u srcu bivšeg partnera, kao i u srcu njegove druge žene jer je stekla pravo na pripadnost. Ukazivanje poštovanja bivšoj ženi otvara put skladnom razvoju partnerskih odnosa između muškarca i nove partnerke. Zato se često u takvim dinamikama ritualno izgovaraju riječi:

„Vidim te. U mom srcu ima mjesta za tebe“./ Misli se na bivšu partnerku-a/.

Preljuba

Preljuba se u Crnoj Gori u XIX v. i početkom XX v. tretira kao najveći ženski prestup i u običajnom pravu i u zakonu. Preljubnice su u prvoj polovini XIX v. protjerivane, a njihovim muževima i svim članovima njegove porodice bilo je dopušteno da im otkinu nos. Tako je Senat 1852. presudio da ženi koja je počinila preljubu „nije nigđe stana u našoj državi“, a da je svaki (član porodice njenoga muža) „slobodan (je) njoj nos okinuti za izgled drugima“.

28

Izvori potvđuju da se kidanje nosa praktikovalo tokom cijelog XIX v. pa i početkom XX v. Ovakvi postupci postojali su kod mnogih drugih naroda i nijesu specificni za Crnu Goru.

Egipćani koji su smatrali da ženu koja izaziva na pohotu treba lišiti najvećeg ukrasa njenog lica – nosa, a njen saučesnik kažnjavan je batinanjem. Indijska žena koja počini preljubu izlaže se na javnom trgu da je psi živu rastrgnu, a njen saučesnik u preljubi stavlja se na usijanu gvozdenu ploču. Po Solonovom zakonu, Atinjanin je bio ovlašćen da svoju nevjernu ženu proda kao robinju. Staro englesko pravo takođe osuđuje preljubnicu na kidanje nosa. Vizantijsko pravo sadrži čitav sistem tjelesnih kazni (Krmčija, prohiron) i jednako, za muža kao i za ženu, predviđa kao kaznu za preljubu kidanje nosa. Zakonodavstvo srednjovjekovne Srbije preuzelo je tjelesne kazne iz Vizantije i naširoko ih primjenjivalo, kao što je osljepljivanje žena.

U Danilovom zakoniku iz 1855.god. ženska preljuba se tretira kao poseban prestup. Čl. 72 gore pomenutog zakonika mužu daje pravo da ubije svoju ženu ukoliko je zatekne u preljubi, kao i njenog ljubavnika. Na osnovu raspoloživih dokumenata može se zaključiti da su muževi koristili pravo na ubistvo ženinog ljubavnika. Međutim, čl. 196 Krivičnog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru, koji je kasnije donešen, propisuje jednaku kaznu (dvogodišnji zatvor) za ženu i za muža koji počine preljubu, iz čega se vidi da se položaj žene mijenjao nabolje.

Po iskustvu „Porodičnog rasporeda“ potreba za preljubom može biti vezana za abortiranu ili rano umrlu sestru/ brata ili ako su u pitanju blizanačke trudnoće pa jedno dijete ostane živo, a drugo ne preživi. Tada osoba nije zadovoljna jednim partnerom nego traži drugog partnera jednog za sebe, drugog za sestru/ brata, a da nije svjesna zašto ima takvu potrebu.

Može da se ispolji dinamika da se muž postavlja prema ženi očinski i onda ona u njemu vidi oca, a potreban joj je ljubavnik. Slična je dinamika i kada muž traži sebi ljubavnicu jer mu se žena ponaša kao majka. No, na preljubu kad je učini muškarac i kad je učini žena pleme nije gledalo jednako iako ih je zakon izjednačio. Ni tada ,a ni danas.

Razvodi

Crnogorke su veoma vezane za porodicu. One su radile najteže poslove, porađale se bez krika, podizale djecu bez muževa koji su ratovali, no u slučaju razvoda djeca su dodjeljivana ocu. Rano sklapanje braka Medaković smatra uzrokom brojnih razvoda. Da prilikom razvoda „vazda gotovo ostaju djeca pri ocu,

29

pa im ne bilo više od jedne godine, pa baš da bi žena i htjela uzeti dijete muž joj može ne dati”, konstatuje se u dodatku uz Anketu o pravnim običajima u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji iz 1873.god.

„Ženu poslje raspusta, koja niti je više pristala među djevojke, niti među žene, zovu puštenica“.

Danas je praksa da se djeca prilikom razvoda automatski dodjeljuju ženi jer se ona smatra kompetentnijom.

Razvod dovodi do prekida partnerstva ali se kao roditelji muž i žena nikada ne rastaju jer je došlo do seksualnog spajanja. Djeca, kome god da pripadaju, mogu osjećatii strah da izražavaju ljubav prema drugom roditelju jer posjeduju savjest vezivanja za roditelja kome su dodijeljena.

Krajem XIX v. nastojeći da učvste brak kao temelj porodice, država i crkva pokušavaju da otklone sve uzroke koji su dovodili do kidanja bračnih veza i da preuzmu kontrolu nad institucijom braka. Podaci svjedoče o izrazitoj nestabilnosti brakova u Crnoj Gori u prvoj polovini XIX v. Vuk Karadžic piše o „neograničenoj samovolji na ženidbu i razdvajanje“ koja je vladala u Crnoj Gori.

Crkva od 1880.god. do 1904.god. uvodi sljedeće razloge za rastavu braka: preljuba, nemoralno vladanje, bezrazložno napuštanje bračnog druga, prelaz preko granice, pokušaj ubistva, nesposobnost za vršenje bračnih dužnosti, zatvor i umobolstvo.

Čitajući komentare izvjestilaca iz Crne Gore moglo bi se zaključiti da je položaj žena bio ponižavajući. Gledano dublje i u širem kontekstu otkriva se ljubav i poštovanje u partnerskim odnosima, što potvrđuje izjava jednog Crnogorca stranom izvještaču.

Viala de Somijer prepričava razgovor o položaju žena koji je vodio sa primažom Đurovićem, koga je posjetio u njegovoj kući na Kornetu:

„Dok smo jednog dana vodili razgovor na tu temu, Đurović se požalio zbog mišljenja koje vlada, kod nas Francuza, da su Crnogorci ravnodušni prema svojim ženama i da ih drže u ropstvu“.

„U velikoj ste zabludi“, reče mi, „ i u pogledu osjećanja i u pogledu stvarnosti. Mi volimo svoje žene više nego vi vaše. Vi se ženite iz taštine ili interesa, a mi iz ljubavi i zahvalnosti. Vi se često odlučujete na brak iz interesa, a ponekad privučeni ljepotom koja utiče na čula. Međutim, ona je prolazna, pa igra sudbine, neka nesmotrenost ili najmanja prepirka u stanju su da je unište kao onaj kratkotrajni cvijet koji se u jednom danu razvije i uvene. Ma koliko da smo grubi, mi volimo iz ljubavi, katkada iz dužnosti, ali nikada iz interesa. Naša privrženost

30

jača vremenom kroz svakodnevnu pažnju koju nam poklanjaju naše životne saputnice. One nijesu robovi, kako su to neki tvrdili, ali vole svoju povučenost. Istina je da mi ne činimo ništa da bi ih izvukli iz te samoće. Uostalom ja sam obišao Evropu i uvjerio se da situacija nije najgora kod nas, jer mi još uvijek popuštamo pred osjećanjima koja na vas nemaju nikakvog uticaja. Vi ne slutite kakvu moć one imaju nad nama, pa biste mogli da steknete pogrešna uvjerenja“.

Ovakav izliv osjećanja pokazuju da ona, itekako, postoje ali da se ne izražavaju. Ovo potvrđuje tezu da su Crnogorci bili svjesni činjenice da je žena stub porodice u kući. Osjećaj zahvalnosti koji se izražavao od strane muževa vrlo suptilno, gotovo nevidljivo, je s aspekta „Porodičnog rasporeda“ nešto što doprinosi napretku porodice u cjelini.

„Žene u Crnoj Gori nikako ne stoje tako rđavo kao što se raznosilo“, piše Ljubomir Nenadović. „Čovek je vojnik i gost u kući, a žena je domaćin,zbog toga na njih i pada veća briga i veći posao. One znaju da kuća ne stoji na zemlji, nego na ženi.“

On piše da ih „njihovi muževi znaju (ih) potpuno poštovati i uvažavati: niko neće u svojoj kući štogod narediti, a da o tom i svojoj ženi ne javi i s njom se ne dogovori. Žena upravlja kućevnim poslovima. Crnogorke su ozbiljne, razborite, vrijedne, oštre i razgovorne. Nijedne prijekorne riječi niko im ne smije reći. Prije će Crnogorac prećutati i otrpjeti neku nepovoljnu riječ nego Crnogorka. Žene, koje rađaju junake, nijesu robovi ni u kući, ni na putu, ni na sudu.“

Udovice

Individualnost žene bila je izražena jedino kod udovica. One su pribavljale sebi posebno mjesto, ukoliko su ostajale vjerne preminulom suprugu. Udovice koje su preuzimale na sebe mušku ulogu i same podizale djecu nazivane su „čojek žene“, što je termin specifičan samo za ovo podneblje. Neke od njih su bile toliko poštovane od plemena da su stekle privilegiju da se leleču nakon smrti, što je bio običaj isključivo vezan za muškarce.

Ovo poštovanje je vjerovatno razlog prijemčivom stavu žena sa ovih prostora prema osobinama koje opisuju mušku energiju. Na radionici u Podgorici na pitanje koje su odlike žene u Crnoj Gori većina odgovora odnosila se na muške osobine: izdržljiva, beskompromisna, dinamična, čvrsta, vrijedna, radna, inteligentna, što su sve osobenosti muškog principa.

Obično je udovica vodila glavnu riječ u kući i nakon ženidbe sina isključujući snahu iz odluka o pitanjima vezanim za porodicu.

31

Ovakve konstelacije poredak objašnjava time što sin osjeća obavezu prema majci i zbog nedostatka oca podsvjesno se postavlja na njegovo mjesto. Takvo ponašanje ostavlja partnerku bez šansi da sa njim razvije neopterećen partnerski odnos. Muška djeca, ukoliko nijesu imala djeda ili strica, nijesu se imala s kim identifikovati. Oni su često u partnerki vidjeli majku. Očekujući od partnerke ljubav koja ne traži ništa zauzvrat je siguran put u raskid veze,odnosno razvod.

Tema partnerskih odnosa u različitim radovima ukazuje na različite uzroke, jer ovo nije metod koji se radi po receptu nego proizilazi iz intuicije terapeuta, njegovog viđenja polja i rezonance koju ostvaruje sa klijentom.

Zaključak

Može se zaključiti da je izražena potreba za pripadnošću plemenu u Crnoj Gori bila pogodno tlo za narušavanje prirodnog porodičnog poretka. Krvna osveta, kao način rešavanja konflikata, ponašanje u okviru porodice i šire, konrola osjećanja i njihovo sputavanje, stavovi u odnosu na one koji se suprostave većini i njihovo kažnjavanje i još mnogo toga nametnuto je od strane plemena.

S obzirom na moć kolektivnih uvjerenja, ispravnih ili ne, jedinki je teško da se suprostavi plemenu. Naučeni smo odabrati ono što je u skladu s plemenskim odobravanjem, prihvatati običaje i stavove uprkos tome što su mnogi u suprotnosti sa ličnim uvjerenjima. Prilagođavanje jedinke plemenu je izraz težnje postizanja jedinstva individualne snage volje sa kolektivnom snagom volje. Međutim, ukoliko plemenska pravda sprečava duhovni razvoj pojedinca, neophodno je osloboditi se njene vlasti nad individualnom moći izbora. To je jedan od najtežih izazova za čovjeka jer često zahtijeva potpuno odvajanje od porodice ili skupine ljudi s kojom smo povezani. Za to je potrebno mnogo vremena i duhovnog sazrijevanja.

Iako danas u Crnoj Gori još uvjek ima prilično ostataka tradicionalnih shvatanja mlađe generacije se ponašaju spontanije i oslobađaju se predrasuda koje ih sputavaju. Duh tradicije , naročito ono što je temelj jedne nacije, treba poštovati, njegovati i prenositi svojim potomcima, dok se onih shvatanja koji pokazuju nepoštovanje drugačijeg, krutost u stavovima i emocijama treba postepeno oslobađati.

Prije nekoliko godina upoznala sam se sa HO'OPONOPONO metodom u kom sam našla molitvu koju izgovaram svake večeri. Nešto me snažno privuklo tom tekstu, koji sam suštinski razumjela tek na „Porodičnom rasporedu“.

32

Ovaj rad završavam tom molitvom.

Božanski Stvoritelju, oče, majko, sine kao jedan. Ako sam ja, moja porodica,

moji rođaci i preci uvrijedili tebe, tvoju porodicu, tvoje rođake i pretke u mislima,

riječima, djelima i aktivnostima. od kada smo stvoreni do danas, molimo te za

oproštaj. Dopusti da ovo očisti, pročisti, oslobodi, odsiječe sva negativna

sjećanja, blokove, energije i vibracije i preobrazi ove neželjene energije u čistu

svjetlost. I to je učinjeno.

33

Literatura

Priznati ono što jeste-Bert Helinger

Kultura konflikta-Vlado Ilić

Čovjek i njegovi simboli- Karl Jung

Analitička psihologija- Karl Jung

Dijagnostika karme-Sergej Nikolajevič Lazarov

Anatomija ljudske destrukcije-Erih From

Živjeti u svjetlosti -Shakti Gawain

Bolest kao put-Torvald Detlefsen i Ridiger Dalke

Moć karme -Katarina Moss

Umrežena inteligencija- Grazyna Fosar i Franz Bludorf

Istorijska čitanka-Žene u Crnoj Gori od 1790.g.-1915.g.-Nataša Nelević

Čovjek i njegov identitet-Vladeta Jerotić

Nulte granice –Joe Vitale

Tesla portret među maskama-Vladimir Pištalo

Proces prisutnosti-Michael Brown

Depresivni optimizam Crnogoraca-Todor Baković