KNJIGA LAUREATA NAGRADE SAHAROV

QA

-01-14-333-HR-C

KNJI

GA L

AUR

EATA

SAH

AROV

LJEV

E N

AGR

ADE

KNJIGA LAUREATA NAGRADE SAHAROV

Godinu 2013. obilježila su brojna događanja povezana s nagradom Saharov.

Bila je to izuzetna godina. Čak četiri dobitnika doputovala su u Strasbourg

kako bi primila svoju nagradu: najprije, u travnju, Dame u bijelom, zatim u

srpnju, Guillermo Fariñas i naposljetku, u listopadu, Aung San Suu Kyi. Oni

su proglašeni dobitnicima već prije nekoliko godina, a najviše vremena,

čak 20 godina, prošlo je od proglašenja dobitnice iz Mjanmara. Na uručenje

nisu čekali toliko dugo jer su sami tako odlučili: njihove nacionalne vlasti

onemogućile su im da dođu primiti nagradu. Razlog tomu bio je strah od

njihove nepokolebljive hrabrosti, slobode misli koju utjelovljuju i njihove

sposobnosti da raspiruju plamen nade u srcima svih koji vjeruju u demokraciju.

Godina 2013. bila je i godina kada je nagrada dodijeljena najmlađem dobitniku

u povijesti. Dana 20. studenog šesnaestogodišnja Malala Yousafzai održala

je dirljiv govor u kojem je pozvala na poštovanje prava djece, a posebno na

omogućavanje pristupa obrazovanju djevojčicama. Kao i ostali dobitnici

nagrade, i ona je platila skupu cijenu svog suprotstavljanja protivnicima

širenja znanja. Ta ju je borba umalo stajala života i primorala je da ode u egzil.

Nagrada joj je uručena prilikom obilježavanja 25. obljetnice nagrade Saharov,

koju su uveličali prijašnji dobitnici. Tim je činom na simboličan način mlada

dobitnica udahnula novu snagu mreži Saharov i njezinim članovima.

Godina 2013. bila je i godina koja nam je pružila nadu. Ali ne smijemo zatvarati

oči. U 2014. nastavljeni su sukobi čije su žrtve u prvom redu stradavale zbog

svojih ideja, uvjerenja, spola ili pripadnosti manjini. Neki od dobitnika ni danas

ne mogu doći po svoju nagradu. Jedna je od njih i Razan Zaitouneh, dobitnica

nagrade 2011., koja je oteta u Siriji i o kojoj nemamo nikakvih vijesti. Nasrin

Sotoudeh i Jafar Panahi koje iranske vlasti i dalje drže u kućnom pritvoru.

Kineski pak režim ne prestaje s nastojanjima da ušutka Hu Jiaa. I u 2014. godini

veo tišine nadvio se nad svim borcima za slobodu misli.

Za ovogodišnjeg dobitnika Europski parlament jednoglasno je izabrao dr.

Denisa Mukwegea, odavši mu tako priznanje ne samo kao predanom liječniku,

već ponajprije kao čovjeku koji se zalaže za mir, ne samo kao liječniku koji se

brine za fizičko zdravlje drugih nego i kao čovjeku koji se bori za dostojanstvo

žena. U regiji u kojoj se silovanje koristi kao oružje i oblik terora i u svijetu

u kojemu je sve više napada na slobodu žena, njegov angažman i njegova

hrabrost služe kao primjer.

PREDGOVOR

Martin Schulz

Predsjednik Europskog parlamenta

Više informacija o Europskoj uniji dostupno je na internetu (http://europa.eu).

Luxembourg: Ured za publikacije Europske unije, 2014.

ISBN 978-92-823-5587-9

doi:10.2861/58905

© Europska unija, 2014.

Umnožavanje je dopušteno uz uvjet navođenja izvora.

Printed in Belgium

TISKANO NA PAPIRU IZBIJELJENOM BEZ ELEMENTARNOG KLORA (ECF)

NAGRADA SAHAROV za slobodu

mišljenja, prvi put dodijeljena 1988. Nelsonu

Mandeli i Anatoliju Marčenku, najviše je priznanje

koje Europska unija daje za napore uložene u

borbu za ljudska prava. Dodjeljuje se pojedincima,

skupinama i organizacijama koji su dali izniman

doprinos slobodi mišljenja. EU preko nagrade i

Mreže dobitnika podupire laureate, jačajući ih i

osnažujući u borbi za njihove ciljeve.

Nagrada je dosad dodijeljena disidentima,

političkim vođama, novinarima, odvjetnicima,

aktivistima civilnog društva, piscima, majkama,

suprugama, vođama manjina, protuterorističkoj

skupini, mirovnim aktivistima, aktivistu protiv

mučenja, karikaturistu, dugotrajnom zatvoreniku

savjesti, redatelju, djetetu koje se bori za pravo

na obrazovanje, čak i UN-u kao tijelu. Posebice

nagrađuje slobodu izražavanja, zaštitu prava

manjina, poštovanje međunarodnog zakona,

razvoj demokracije i provedbu vladavine prava.

Europski parlament dodjeljuje nagradu Saharov,

uz pripadajuću donaciju u iznosu od 50 000 eura,

na formalnoj plenarnoj sjednici u Strasbourgu

krajem svake godine. Kandidate mogu predlagati

klubovi zastupnika u Parlamentu, kao i

pojedinačni zastupnici uz potporu najmanje 40

zastupnika za svakog kandidata. Kandidati se

predstavljaju na zajedničkoj sjednici Odbora za

vanjske poslove i razvoj i Pododbora za ljudska

prava te članovi odbora u punom sastavu

glasuju za uži izbor od triju kandidata. Konačnog

dobitnika ili dobitnike nagrade Saharov bira

Konferencija predsjednika, tijelo Europskog

parlamenta koje vodi predsjednik i koje čine vođe

svih različitih klubova zastupnika zastupljenih

u Parlamentu, što izbor laureata čini uistinu

europskim izborom.

ANDREJ

SAHAROV

NADAHNUĆE

ZA NAGRADU

Andrej Saharov prognan je 1980. u najbliži grad, Gorki, nakon što je javno

prosvjedovao protiv sovjetske vojne intervencije u Afganistanu 1979. godine.

U progonstvu je živio pod strogim nadzorom sovjetske policije i dvaput je

štrajkao glađu tražeći dozvolu za operaciju srca u SAD-u za svoju suprugu. Eleni

Bonner, koja je 1984. također osuđena na egzil u Gorki, napokon je dopušteno

da ode na liječenje u SAD u listopadu 1985. godine. Europski parlament

podržao je Saharove, a čak je i raspravljao o tome da za Andreja Saharova

sačuva prazno mjesto u dvorani za sjednice. No ipak je prihvaćena alternativna

ideja o osnivanju nagrade koja će nositi njegovo ime. Saharov je izabran jer je

on „europski građanin koji utjelovljuje slobodu mišljenja i izražavanja i koji

se zbog svojih uvjerenja i savjesti odlučio odreći svih materijalnih povlastica

i počasti koje su mu bile na raspolaganju”, kako je zastupnicima na sjednici

Europskog parlamenta rekao Jean-Francois Deniau, izvjestitelj o toj inicijativi.

Nagrada je osnovana rezolucijom koju je Europski parlament odobrio u

prosincu 1985. godine. Godinu dana poslije, Mihail Gorbačov, koji je pokrenuo

perestrojku i glasnost u Sovjetskom Savezu, dopustio je Andreju Saharovu i

Eleni Bonner da se vrate u Moskvu. Saharov je ondje i umro u prosincu 1989.

godine.

Godine 2013. obilježeno je četvrt stoljeća otkako se nagradom koja nosi

njegovo ime podupiru ljudska prava, nadilazeći granice čak i ugnjetavačkih

režima, te nagrađuju aktivisti za ljudska prava i disidenti diljem svijeta.

Zaštitnici ljudskih prava koji su priznani tom nagradom skupo plaćaju svoju

predanost obrani ljudskog dostojanstva: mnogi su se suočili s progonom,

smrću, gubitkom slobode, premlaćivanjem ili egzilom. U velikom broju

slučajeva dobitnici nisu bili slobodni i nisu mogli osobno preuzeti nagradu.

Među njima je i Nasrin Sotoudeh, dobitnica nagrade iz 2012., koja je iz zatvora

Evin u Iranu, u kojem je tada bila zatočena, pokojnom Andreju Saharovu pisala

pisma, filozofski preispitujući značenje disidentstva i uspoređujući svoje

ciljeve s njegovima.

„Vaša je svakodnevna obnova životnosti i otpora bila zadivljujuća. Sve što ste

postigli velika je pobjeda za sve borce za slobodu diljem svijeta. Neka oni koji

će doći u budućnosti ostvare Vaše neostvarene snove.”

1 Pisma Andreja Saharova citirana u ovoj brošuri pohranjena su u Povijesnom arhivu Europskog parlamenta.

ANDREJ SAHAROV (1921.–1989.), priznati sovjetski fizičar, aktivist

za ljudska prava, disident i zagovornik reformi, prihvatio je ideju da se nagrada

za slobodu mišljenja nazove po njemu „kao važan čin priznavanja mog rada

u zaštiti ljudskih prava”, kako je napisao u pismu Europskom parlamentu1.

Ocijenio je dodjeljivanje takvih nagrada „korisnim” jer se na taj način „skreće

pozornost na problem ljudskih prava i potiču ljudi da nastave pridonositi tom

pitanju”. Europski parlament u rezoluciji usvojenoj u prosincu 1985. iznio je

namjeru ustanovljenja ove nagrade.

Pionir nuklearne fizike i tvorac sovjetske hidrogenske bombe, Andrej Saharov

imao je 32 godine kada je postao punopravni član Sovjetske akademije

znanosti te su mu dodijeljene povlastice Nomenklature, elitnih članova

Sovjetskog Saveza.

No krajem 1950-ih počeo se sve više brinuti za utjecaj nuklearnog testiranja

na atmosferu i za političke i moralne posljedice svojeg rada, koji bi mogao

prouzročiti masovnu smrt.

Prekretnica u njegovu političkom razvoju dogodila se 1967., kada je pozvao

sovjetske vlasti da prihvate prijedlog SAD-a o bilateralnom napuštanju

programa razvoja protubalističke obrane, koji je u eseju Razmišljanja o

napretku, mirnom suživotu i intelektualnoj slobodi iz 1968. opisao kao veliku

prijetnju globalnoga nuklearnog rata. Sovjetske su vlasti odbile njegov

zahtjev i, nakon što je objavio esej, zabranile mu rad na strogo povjerljivim

vojnim projektima te mu oduzele povlastice. Godine 1970. postao je jedan od

suosnivača Odbora za ljudska prava u SSSR-u, a zaštita ljudskih prava i žrtava

političkih suđenja postala je njegova glavna briga. Godine 1972. oženio se

Elenom Bonner, također aktivistkinjom za ljudska prava. Unatoč sve većem

pritisku vlade, Saharov ne samo što je zahtijevao oslobođenje disidenata u

svojoj zemlji već je postao jedan od najodvažnijih kritičara sovjetskog režima,

utjelovljujući križara u borbi protiv uskraćivanja temeljnih prava. Riječima

Odbora za Nobelovu nagradu, koji mu je 1975. dodijelio Nagradu za mir, bio je

„glasnogovornik savjesti čovječanstva”. Nije mu bilo dopušteno da ode primiti

nagradu, ali ni represija ni progon nisu mogli slomiti njegov otpor.

2014. Denis Mukwege

2013. Malala Jusafzaj

2012. Nasrin Sotoudeh i Jafar Panahi

2011. Arapsko proljeće (Mohamed Bouazizi, Asmaa Mahfouz, Ahmed El Senussi, Razan

Zaitouneh i Ali Ferzat)

2010. Guillermo Fariñas

2009. Memorial (Oleg Orlov, Sergej Kovaljev i Ljudmila Aleksejeva u ime Memoriala i ostalih

zaštitnika ljudskih prava u Rusiji)

2008. Hu Jia

2007. Salih Mahmoud Mohamed Osman

2006. Aleksander Milinkevič

2005. Dame u bijelom, Hauwa Ibrahim, Reporteri bez granica

2004. Udruženje bjeloruskih novinara

2003. Glavni tajnik UN-a Kofi Annan i svi zaposlenici Ujedinjenih naroda

2002. Oswaldo José Payá Sardiñas

2001. Izat Ghazavi, Nurit Peled-Elhanan, Dom Zacarias Kamwenho

2000. ¡Basta Ya!

1999. Xanana Gusmão

1998. Ibrahim Rugova

1997. Salima Ghezali

1996. Wei Jingsheng

1995. Lejla Zana

1994. Taslima Nasreen

1993. Oslobođenje

1992. Majke sa Svibanjskog trga (Las Madres de Plaza de Mayo)

1991. Adem Demaçi

1990. Aung San Suu Kyi

1989. Aleksander Dubček

1988. Nelson Rolihlahla Mandela, Anatolij Marčenko (posthumno)

DOBITNICI

NAGRADE

MREŽA DOBITNIKA NAGRADE SAHAROV okuplja

laureate i zastupnike u Europskom parlamentu. Utemeljena je 2008., kada

je nagrada Saharov proslavila 20. obljetnicu. Utemeljenjem je prepoznata

„posebna uloga dobitnika nagrade Saharov kao ambasadora slobode

mišljenja”, a njezini su se članovi „složili da će povećati zajedničke napore u

podupiranju branitelja ljudskih prava diljem svijeta zajedničkim djelovanjem

dobitnika nagrade Saharov u suradnji s Europskim parlamentom i pod

njegovim pokroviteljstvom”.

Na 25. obljetnicu nagrade 2013. godine, članovi Mreže okupili su se na

konferenciji kako bi razgovarali o razvoju svojih ciljeva. Dvadeset laureata

i predstavnika iz Afrike, Azije, Europe, Latinske Amerike i s Bliskog istoka

susrelo se s predsjednikom Europskog parlamenta i zastupnicima,

drugim predstavnicima europskih institucija, službi i agencija, nevladinim

organizacijama, novinarima i studentima tijekom intenzivna tri dana, za

vrijeme kojih je na Međunarodni dan djeteta Malali Jusafzaj, prvom djetetu

laureatu, dodijeljena nagrada Saharov za 2013. godinu.

Konferencija je završila izjavom u kojoj su se članovi Mreže obvezali da će

zajednički i pojedinačno promicati i štititi ljudska prava diljem svijeta preko

brojnih aktivnosti, među ostalim podupirući međunarodne kampanje kojima

se promiču temeljna prava, u suradnji s civilnim društvom i međunarodnim

organizacijama, uključujući kampanju protiv nasilja među djecom i za

promicanje obrazovanja djece. U izjavi se ističe potreba za solidarnošću i

koordinacijom među braniteljima ljudskih prava i pozivaju se svi članovi

Mreže da upozoravaju na kršenje ljudskih prava na globalnoj razini. Od EU-a

se traži da pokaže znatnu diplomatsku predanost braniteljima ljudskih prava

preko svojih zastupništva diljem svijeta, osobito predanost zaštiti ugroženih

laureata nagrade Saharov i branitelja ljudskih prava.

Mreža dobitnika sada se namjerava nastaviti baviti svojim obvezama u sklopu

djelovanja na terenu radi podizanja svijesti o pitanjima ljudskih prava i njihovu

kršenju. Njezini članovi također drže predavanja po zemljama članicama EU-a

i sudjeluju u međunarodnim kampanjama za promicanje ljudskih prava i

događanjima usmjerenima na podizanje svijesti, podupirući aktiviste civilnog

društva i branitelje ljudskih prava.

2014.

DENIS

MUKWEGE

DENIS MUKWEGE kongoanski je liječnik čiji je život posvećen

rekonstrukciji tijela i života desetaka tisuća kongoanskih žena i djevojaka,

žrtava grupnih silovanja i brutalnog seksualnog nasilja u ratu koji još uvijek

traje u Demokratskoj Republici Kongo.

Rođen je 1955. godine u Bukavuu, studirao je medicinu i osnovao ginekološku

ordinaciju u bolnici u Lemeri u istočnom DR Kongu, koja je uništena kad je

1996. izbio rat. Mukwege je pobjegao u Bukavu i osnovao poljsku bolnicu, s

novim odjelom za porodništvo i operacijskom salom, ali sve je uništeno 1998.

u Drugom kongoanskom ratu.

To Mukwegea nije pokolebalo i ponovno je izgradio bolnicu u Panziju, u

kojoj je puno radio i obučavao osoblje za liječenje žrtava boraca koji su „žene

proglasili svojim zajedničkim neprijateljem”. Od ponovnog otvaranja bolnice

1999. godine liječio je više od 40  000 žena, a prva žrtva silovanja koju je

primio imala je prostrijelne rane na genitalijama i bedrima. Tijekom sljedećih

nekoliko tjedana u bolnicu su došli deseci mučenih i silovanih žena.

„Počeo sam se pitati što se događa”, rekao je Mukwege BBC-ju. „To nisu

bili samo nasilni ratni činovi, već dio strategije... više je ljudi silovano u isto

vrijeme, javno, cijelo selo može biti silovano tijekom noći. Na taj način ne

pate samo žrtve već cijela zajednica, koja je prisiljena gledati to. Rezultat je te

strategije da su ljudi prisiljeni pobjeći iz svojih sela, napustiti svoja polja, svoje

resurse, sve.”

Mukwege je međunarodno priznat stručnjak za liječenje tjelesnih ozljeda i

psihosocijalnih teškoća uzrokovanih seksualnim nasiljem. Bolnica u Panziju

pruža psihološku i tjelesnu skrb te se ženama pomaže da razviju nove vještine

kako bi preživjele, a djevojčicama da se vrate u školu. Također im se nudi

pravna pomoć kako bi svoje napadače dovele pred sud.

Mukwege se neumorno zalaže za prava žena i za prestanak nasilja radi

prirodnih resursa Konga. I sam je 2011. postao žrtva kada su mu naoružani

muškarci provalili u kuću i držali njegove kćeri na nišanu. Njegov je tjelohranitelj

ubijen, ali Mukwege je pobjegao i s obitelji otišao u Švedsku i Belgiju. Godine

2013. vratio se u DR Kongo kada je skupina žena koje preživljavaju s manje od

jednog dolara na dan skupila novac i kupila mu kartu za povratak kući.

Danas živi u bolnici u Panziju kojom i upravlja.

2013.

MALALA

JUSAFZAJ

MALALA JUSAFZAJ sedamnaestogodišnja je djevojčica iz

Pakistana kojoj su talibani 2012. pucali u lice kako bi nju i druge djevojčice

spriječili da se obrazuju. Preživjela je unatoč teškim ozljedama i 2013. postala

najmlađom dobitnicom nagrade Saharov.

Nagradu je posvetila „neopjevanim junacima Pakistana” u dojmljivoj obrani

prava svakog djeteta na obrazovanje.

„Mnoga djeca nemaju hrane, nemaju vode i gladna su obrazovanja.

Alarmantna je činjenica da je 57 milijuna djece uskraćeno obrazovanje... to

nam mora probuditi savjest”, Malala je rekla predstavnicima 28 nacija u

prepunom Parlamentu i, iznimno, u nazočnosti gotovo svih živućih laureata

nagrade Saharov koji su se okupili na konferenciji prigodom 25. obljetnice

nagrade. „Jedno dijete, jedan učitelj, jedna olovka i jedna knjiga mogu

promijeniti svijet.”

Malalina borba za obrazovanje počela je kad joj je bilo 11 godina i kad je na

internetu pisala anonimni dnevnik o životu školarke pod talibanskom vlašću

u pakistanskoj dolini Swat. Talibani su 2009. naredili da se zatvore sve škole za

djevojčice, dok se pakistanska vojska borila protiv njih za preuzimanje vlasti.

Malala i njezina obitelj morali su napustiti opkoljeni rodni grad, a njezina je

škola razorena.

Po povratku, nakon što se sigurnosno stanje popravilo, Malala i njezin otac

Ziaudin, koji je vodio školu za djevojčice, nastavili su zagovarati obrazovanje

djevojčica usprkos prijetnjama. Malala je sredstvima iz donacije kupila školski

autobus, isti autobus u kojem je upucana i u kojem su još dvije djevojčice

ranjene u napadu za koji su talibani preuzeli odgovornost.

Malala je preživjela i danas je predani borac za obrazovanje djevojčica,

suosnivačica Zaklade Malala i članica Kriznog odbora za obrazovanje mladih

koji je osnovao posebni izaslanik UN-a za globalno obrazovanje, Gordon

Brown. Prema njegovoj procjeni, nastavi li se trend istom brzinom, zadnja

će djevojčica krenuti u školu 2086., a ne 2015. kako je obećano tisućljetnim

razvojnim ciljevima.

„Prema islamu, djevojčicama je dopušteno školovati se. Dužnost je i

odgovornost svake osobe, dječaka ili djevojčice, da stekne obrazovanje i

znanje”, kaže Malala.

UN je odabrao 12. srpnja, njezin rođendan, za Malalin dan. Godine 2014.

provela ga je u Nigeriji, gdje se susrela sa školarkama koje su pobjegle nakon

što ih je otela skupina Boko Haram u Chiboku i s obiteljima 219 djevojčica koje

su još uvijek taoci te je pozvala predsjednika Jonathana na dodatno djelovanje.

Također je izrazila solidarnost s djecom iz područja sukoba u Siriji i Gazi.

NASRIN SOTOUDEH iranska je odvjetnica za ljudska prava i jedna

od malobrojnih koji su branili disidente uhićene tijekom masovnih prosvjeda

2009. i druge istaknute političke slučajeve i slučajeve kršenja ljudskih prava

prije no što je i sama uhićena 2010. godine.

Kad joj je 2012. dodijeljena nagrada, služila je šestogodišnju kaznu zatvora

i sedam je tjedana štrajkala glađu u samici u zloglasnom iranskom zatvoru

Evinu, prosvjedujući zbog pritiska sudstva na njezinu obitelj.

Iako veoma slaba i krhka, pronašla je snage da napiše znamenitu poruku

Parlamentu koju je na dodjeli nagrada u njezino ime pročitala njezina

prijateljica i kolegica, nobelovka Shirin Ebadi.

„Priča o ljudskim pravima i mehanizmima kojima se jamči njihovo ostvarivanje

prešla je dalek put, no njezina realizacija i dalje uvelike ovisi o namjerama

vlada, najvećih kršitelja ljudskih prava.” Sotoudeh je prepoznala kršenje

ljudskih prava kao temeljni uzrok vala revolucija na Bliskom istoku. Braniteljima

ljudskih prava i političkim zatvorenicima poručila je da „baš kao i vi, i ja znam

da je pred demokracijom dug i težak put”.

Neočekivano je oslobođena 2013., a taj je potez predsjednik Martin Schulz

pozdravio kao „važan pozitivan znak iranskih vlasti”, posebno novoizabranog

predsjednika Rouhanija.

U prosincu 2013. susrela se s prvim izaslanstvom Europskog parlamenta

u posjetu Iranu nakon šest godina. Sotoudeh se usredotočila na političke

zatvorenike te je suđenja održana na revolucionarnim, a ne kaznenim

sudovima ocijenila netransparentnima. Zamolila je izaslanstvo da ispita

iranske vlasti o tom pitanju. Izaslanstvu je rečeno da su revolucionarni sudovi

osnovani kako bi se pred njima sudilo za zločine protiv države te stoga nikakve

promjene nisu moguće. Sastanak je izazvao bijes iranskih konzervativaca koji

su Sotoudeh i Jafara Panahija optužili da su pobunjenici.

I dalje zagovara ljudska prava, prava žena i temeljne slobode. Bori se protiv

zabrane bavljenja odvjetništvom 2014., što je karijera za čije se ostvarenje

borila nekoliko godina, počevši s branjenjem maloljetnika osuđenih na smrtnu

kaznu, a to je cilj koji još uvijek zastupa.

U srpnju 2014., kada je izbio rat u Gazi, Sotoudeh je preko društvenih medija

pokrenula kampanju pod nazivom Prestanite ubijati svoje bližnje. Budući da

joj je još uvijek zabranjeno napustiti Iran, ne može posjetiti Parlament kako

bi primila nagradu Saharov ili nazočila događanjima u organizaciji Mreže

dobitnika, ali Ebadi ju je predstavljala na konferenciji 2013. godine.

Sotoudeh namjerava ostati u Iranu i boriti se za reforme iznutra.

2012.

NASRIN

SOTOUDEH

2012.

JAFAR

PANAHI

JAFAR PANAHI nagrađivani je redatelj kojemu je na dvadeset godina

zabranjeno snimati filmove.

Glasni pristaša iranskoga oporbenoga Zelenog pokreta i kritičar bivšeg

predsjednika Ahmadinedžada, osuđen je na šest godina zatvora zbog

„promidžbe protiv Islamske Republike”, ali još se uvijek čeka izvršenje presude:

nije u zatvoru, ali bi ga u svakom trenutku mogli pritvoriti.

Uhićen je 2010. dok je potajno snimao film o neuspješnom ustanku Zelenog

pokreta u Iranu 2009. godine. Iako je oslobođen za tri mjeseca, nakon

međunarodnih prosvjeda i štrajka glađu, osuđen je poslije toga na zatvorsku

kaznu, zabranjeni su mu snimanje filmova, putovanja i razgovor s medijima.

Izaslanstvu Europskog parlamenta koje je 2013. posjetilo Iran rekao je da su

njegovo svjedočanstvo i svjedočanstvo njegova odvjetnika ignorirani tijekom

suđenja i da je presuda donesena unaprijed. Upozorio je izaslanstvo da se

pitanja ljudskih prava zanemaruju dok se svijet usredotočuje na nuklearni

sporazum s Iranom i iznio mišljenje da će se represija u Iranu pojačati nakon

podizanja sankcija. Fleksibilnost novoga iranskog vodstva primjenjivala se

samo na vanjska pitanja, ali ne i na domaća, rekao je, dok se pritisak na tisak,

na zatvorenike i na kulturni život nastavlja.

U intervjuu za medije u srpnju 2014., kojim je prekršio zabranu, rekao je da se

osjeća kao da je pušten iz malog zatvora da bi ga bacili u još veći nakon što mu

je zabranjeno raditi.

Ipak, dvaput je prekršio zabranu snimanja filmova. Godine 2011. u vlastitom

domu u Teheranu snimio je Ovo nije film, u kojem sjedi za kuhinjskim stolom,

razgovara s odvjetnikom i čeka odlazak u zatvor. Godine 2014. vratio se s

filmom Zatvorene zavjese o scenaristu koji živi sam sa svojim psom u kući kraj

mora, s navučenim zavjesama.

Panahi se ne smatra političkom ličnosti, već osobom koja je spremna razotkriti

nepravdu. Izjasnio se protiv cenzure u Iranu i kritizirao predsjednika Rouhanija

jer u tom pogledu nije ispunio predizborna obećanja te je počeo kampanju

Korak po korak u cilju ukidanja smrtne kazne u Iranu.

Ne može posjetiti Parlament, no njegova kći Solmaz te filmski redatelji Costa

Gavras i Serge Toubiana predstavljali su ga na dodjeli nagrade, a predsjednik

Međunarodne federacije za ljudska prava, Karim Lahidji, na konferenciji Mreže

dobitnika nagrade Saharov 2013. godine.

2011.

MOHAMED

BOUAZIZI

Još je uvijek bio živ, u teškim bolovima i od glave do pete omotan zavojima,

kada se autoritarni režim predsjednika Zinea al-Abidinea Bena Alija, koji je bio

na vlasti od 1987., počeo slamati.

Deset dana nakon Bouazizijeve smrti, Ben Ali prisiljen je podnijeti ostavku

i napustiti zemlju dok su prosvjednici marširali Tunisom, mnogi od njih s

Bouazizijevom slikom u ruci.

Njegova obitelj tješila se time da nije umro uzalud, jer je svojim činom izazvao

takozvanu narodnu revoluciju i uzdrmao despotsku vlast u Tunisu i drugdje u

arapskom svijetu. Među mladim je Arapima proširio svijest o tome da mogu

izraziti svoje frustracije i boriti se za svoje dostojanstvo kada su suočeni s

nepravdom, korupcijom i autokratskom vladavinom.

Arapsko proljeće i optimizam koji ga je na početku pratio stagniraju te su

učinjeni neki koraci unatrag, ali ondje odakle je sve poteklo, u Bouazizijevu

Tunisu, 2014. odobren je demokratski ustav i do kraja godine trebaju se održati

parlamentarni i predsjednički izbori.

MOHAMED BOUAZIZI (1984.–2011.) bio je katalizator Jasminove

revolucije u Tunisu i nadahnuće prodemokratskih pokreta koji su 2011.

preplavili Bliski istok i Sjevernu Afriku, poznatih pod nazivom Arapsko proljeće.

Bouazizi, radišan čovjek siromašna podrijetla, od svoje je desete godine

prehranjivao obitelj prodajući voće na tržnici. S 19 je godina prekinuo

školovanje kako bi pomogao financirati obrazovanje svoje mlađe braće.

Umro je 4. siječnja 2011., u dobi od 26 godina, nakon što se zapalio u znak

prosvjeda protiv sustava koji mu je onemogućivao da zaradi dovoljno za

dostojanstven život. Bouazizi je često bio žrtva tuniških policijskih službenika

koji su mu pisali kazne, zapljenjivali robu i vage, a posljednjom su ga prilikom

čak srušili na tlo. Njegova obitelj vjeruje da ga je poniženje, a ne siromaštvo,

navelo na samospaljivanje nakon što je zatražio pravdu, ali odbijen je. Bouazizi

se zalio gorivom i zapalio pred zgradom lokalne vlasti u malom gradu Sidi

Bouzidu. Bio je omiljen i poznat po tome što je besplatno dijelio proizvode

siromašnijim obiteljima i njegovo je teško stanje dirnulo mnoge, tako da je

njegov čin potaknuo prosvjede koji su se brzo proširili te su Tunižani svih

zanimanja izašli na ulice prosvjedujući protiv korumpirane vlasti, visoke stope

nezaposlenosti i ograničenja svojih sloboda.

ALI FERZAT najpoznatiji je sirijski politički satirist i karikaturist te jedna

od najpopularnijih kulturnih ličnosti arapskog svijeta. Rođen 1941. u Hami,

objavio je više od 15 000 karikatura u sirijskim i međunarodnim novinama i

osvojio nagrade za satirične prikaze diktatora poput Saddama Husseina i

Muammara Gaddafija dok su vladali Irakom, odnosno Libijom. Svojim je radom

pomaknuo granice slobode izražavanja u Siriji, a meta njegovih karikatura bile

su snage sigurnosti od kojih mnogi strahuju, dok je, nakon što je 2011. Arapsko

proljeće došlo do Sirije, postao izravniji u napadima na čelnike vlasti, posebno

na predsjednika Bašara al-Asada. Sirijci koji su prosvjedovali protiv režima

mahali su njegovim crtežima po ulicama. Nakon što je objavio crtež al-Asada

kako pokušava autostopirati s libijskim diktatorom Muammarom Gaddafijem,

koji je prikazan kako velikom brzinom u bijegu vozi auto, na trgu Umayyad u

Damasku napali su ga i teško pretukli maskirani muškarci koji su mu namjerno

slomili ruke dok su vikali da mora poštovati predsjednika al-Asada i slušati

svoje gospodare. Nakon što se onesvijestio tijekom premlaćivanja, vukli su ga

po cesti autom u koji su ga strpali, a zatim ga izbacili van i ostavili da leži na

cesti poput mrtvaca.

Obje su ruke Alija Ferzata zacijeljele, a on je nadišao barijeru straha i postao,

preko svojih riječi i crteža, jednim od najglasnijih kritičara režima.

Budući da nije mogao nazočiti svečanosti dodjele nagrade Saharov 2011.

jer je bio na liječenju ozljeda u Kuvajtu, primio je nagradu na javnoj raspravi

Mreže dobitnika nagrade Saharov održanoj 2012. u Europskom parlamentu,

na kojoj je s predsjednikom Europskog parlamenta i ostalim laureatima

Arapskog proljeća raspravljao o revoluciji u Siriji i budućnosti demokracije

nakon arapskog buđenja. Kao laureat nagrade Saharov nastupio je na prvome

Svjetskom forumu za demokraciju Vijeća Europe 2012., a iste ga je godine

časopis Time proglasio jednim od 100 najutjecajnijih ljudi u svijetu. Primio je

nekoliko nagrada za ljudska prava i na čelu je Arapske udruge karikaturista.

Ferzat je 2014. bio glavni govornik Mreže dobitnika nagrade Saharov na

filmskom festivalu ljudskih prava Jedan svijet u Pragu, gdje se susreo s

predstavnicima vlada, medija i nevladinih organizacija i sveo raspravu o

sirijskom sukobu na srž tragedije: u osnovi sukoba u kojem su izgubljene

stotine i tisuće života i zbog kojeg su milijuni ljudi raseljeni leži zaboravljena

ljudska nada u dostojanstvo i slobodu.

2011.

ALI

FERZAT

2011.

ASMAA

MAHFOUZ

ASMAA MAHFOUZ egipatska je aktivistkinja za ljudska prava

i jedna od suosnivačica pokreta mladih pod nazivom „6. travnja”. Kada je

2011. Arapsko proljeće zahvatilo Egipat, poticala je aktiviste na slamanje

režima predsjednika Hosnija Mubaraka i na društvenim medijima pozivala

Egipćane da mirnim prosvjedom na trgu Tahriru 25. siječnja 2011. zahtijevaju

svoju slobodu, dostojanstvo i ljudska prava. Njezin se videozapis brzo raširio

internetom i pogledalo ga je približno 80 milijuna ljudi te je njime nadahnut

val sličnih videozapisa, nakon čega su stotine tisuća ljudi okupirale trg Tahrir,

tražeći od Hosnija Mubaraka da okonča svoju tridesetogodišnju vladavinu

Egiptom, što je on i učinio 11. veljače 2012. godine.

Prilikom primanja nagrade Saharov, Asmaa Mahfouz opisala je nagradu kao

„odavanje počasti junacima revolucije. Ovo je nagrada za sve mlade Egipćane,

za ljude koji su žrtvovali svoje živote”, a dodala je i da ih „nećemo iznevjeriti,

nastavit ćemo putem kojim su krenuli i pobrinut ćemo se da se njihov san

ostvari”.

Bila je glavni govornik na raspravi Mreže dobitnika nagrade Saharov koja

je održana u Europskom parlamentu u Bruxellesu i na prvome Svjetskom

forumu za demokraciju Vijeća Europe u listopadu 2012., gdje je raspravljala o

poslijerevolucijskom razvoju stanja u Egiptu.

Godine 2014., kada je Egipat izabrao bivšega vojnog vođu Abdela Fattaha

al-Sisija za predsjednika zemlje, nakon svrgavanja s vlasti islamističkog

predsjednika Mohameda Mursija 2013. i razdoblja privremene vlade uz vojnu

potporu, Asmaa Mahfouz izjavila je da je izložena sve jačem nasilju, prijetnjama

i nadzoru. Vlasti su proširile oštre mjere za suzbijanje prvotno samo aktivnosti

Muslimanskog bratstva kako bi napale kritičare i ugledne ikone revolucije od

25. siječnja, posebno aktiviste pokreta 6. travnja. Mahfouz je izjavila da se

ona i njezini kolege aktivisti u medijima napadaju kao strani agenti i prijetnja

nacionalnoj sigurnosti, zbog čega je ljudi na ulici verbalno zlostavljaju.

U travnju 2014. egipatski je sud zabranio pokret 6. travnja. Trojica vođa

ljevičarskog pokreta, Ahmed Maher, Mohamed Adel i Ahmed Douma, služe

kaznu od tri godine zatvora pod optužbom da su, među ostalim, nezakonito

prosvjedovali ne poštujući novi egipatski ograničavajući zakon o prosvjedima,

dok je četvrti vođa, Alaa Abdel Fattah, osuđen na 15 godina zatvora, na što

su reagirali predsjednik Europskog parlamenta, Martin Schulz, i sama Asmaa

Mahfouz, koja je na Twitteru napisala: „Petnaest godina za prosvjedovanje?

Što je s onima koji su ubijali? Nikada neće biti države dok se ovo ne prekine.”

2011.

AHMED

EL ZUBER

EL SENUSSI

AHMED EL SENUSSI, rođen 1934., bio je zatvorenik savjesti s

najdužom kaznom u Libiji. U krvnom je srodstvu s Idrisom, jedinim libijskim

kraljem, kojega je 1969. svrgnuo pukovnik Muammar Gaddafi.

El Senussi je optužen za urotu i pokušaj državnog udara na Gaddafija 1970. i

proveo je 31 godinu u zatvoru, od kojih devet u samici toliko malenoj da se u

njoj nije mogao uspraviti. Oslobođen je u kolovozu 2001. s desetcima drugih

političkih zatvorenika.

Kad je narodnim ustankom uz potporu NATO-a libijski diktator svrgnut

2011., vlast je preuzelo Nacionalno tranzicijsko vijeće, a El Senussi je postao

član vijeća zadužen za političke zatvorenike. Međutim, usprkos izborima,

bezakonje i nestabilnost ostali su prevladavajuća tema politike u Libiji, uz

frakcije koje se oružjem bore za prevlast.

Bengazi, El Senussijev stožer koji je bio marginaliziran pod Gaddafijem, čvrsto

podupire federalizam, koji je u Libiji postojao tijekom većeg dijela vladavine

kralja Idrisa. Godine 2012., 3 000 izaslanika iz regije susrelo se u Bengaziju kako

bi osnovali Tranzicijsko vijeće Cyrenaice (TVC). El Senussi je imenovan njegovim

vođom. TVC se izjasnilo za visoki stupanj autonomije regije, ali je također

reklo da prihvaća Nacionalno tranzicijsko vijeće kao simbol jedinstva zemlje

i njezina legitimnog predstavnika na međunarodnoj sceni. Izjava TVC-a nema

izvršnu snagu, niti TVC ima potporu paravojnih postrojbi poput druge glavne

federalističke skupine sa sjedištem u Bengaziju, Političkog predsjedništva

Cyrenaice na čelu s Ibrahimom Jadhranom, koja želi uspostaviti paralelnu

vladu i od koje se El Senussi distancirao.

El Senussi i priznani plemenski vođe kojima je na čelu zagovaraju federalizam

preko novog ustava.

Na raspravi Mreže dobitnika nagrade Saharov održanoj 2012. u Parlamentu,

El Senussi je s predsjednikom Martinom Schulzom, Asmom Mahfouz i Alijem

Ferzatom raspravljao o posljedicama revolucije i oružanog sukoba u Libiji te

o budućnosti demokracije u arapskim zemljama nakon Arapskog proljeća.

Na prvome Svjetskom forumu za demokraciju u Vijeću Europe, El Senussi

je rekao da Libija nema djelotvornu vladu i odgovorio na optužbe za izdaju

koje su mu upućene nakon što je predložio federalni sustav, rekavši da su one

očiti pokušaj pogrešnog tumačenja njegova prijedloga i ocrnjivanja ugleda

onih koji žele popraviti stanje. El Senussi je sudjelovao na konferenciji Mreže

dobitnika nagrade Saharov 2013. godine.

RAZAN ZAITOUNEH sirijska je novinarka i odvjetnica za ljudska

prava koja je 9. prosinca 2013. oteta u području koje su držali pobunjenici u

predgrađu Damaska. Još uvijek nije pronađena. Vjeruje se da je dobro, ali još

se uvijek ne zna gdje se nalazi i tko su njezini otmičari. Zaitouneh je usprkos

prijetnjama hrabro progovorila o tome kako i režim u Damasku i pobunjenici

krše ljudska prava. Oteta je sa svojim suprugom i aktivistom Waelom

Hamadom te dvoje kolega, pjesnikom i odvjetnikom Nazemom Hamadijem

i bivšom političkom zatvorenicom Samirom Khalil iz ureda dvaju društava

koja je osnovala, Centra za dokumentaciju kršenja prava i Ureda za potporu

lokalnih investicija i malih projekata u Doumi.

Zaitouneh je jedna od najistaknutijih i najvjerodostojnijih građanskih aktivista

sirijske revolucije. Sirijski komentatori njezinu otmicu vide kao presudni

događaj u razdoru među civilnim snagama i ekstremistima u Siriji, događaj

koji je zadao kobni udarac sirijskoj revoluciji.

Njezina je obitelj zatražila međunarodnu pomoć u potrazi za Zaitouneh i

njezinim kolegama.

„Mi, obitelj Razan Zeitouneh, aktivistkinje za ljudska prava, odvjetnice,

spisateljice i, povrh svega, ljudskog bića, dajemo ovu izjavu više od tri mjeseca

nakon promišljene otmice za koju nijedna strana nije preuzela odgovornost

niti o njoj dala izjavu ili se raspitivala, u očitom pokušaju da kupe vrijeme i

potisnu slobodan glas naše kćeri skupa s njezinim kolegama kako bi ih

natjerali da prestanu pisati i oduzeli im pravo na slobodu izražavanja”, obitelj

je u travnju 2014. napisala u izjavi koju je objavio Centar za dokumentaciju

kršenja prava.

Aktivisti i političari iz cijelog svijeta, uključujući predsjednika Martina Schulza,

pozvali su na njihovo oslobađanje. „U ime Europskog parlamenta tražim

njihovo hitno oslobađanje... Režim i pobunjeničke skupine ugrozili su joj život

zbog onoga što ona jest, hrabra mlada žena koja odbija kompromis i nastavlja

se mirno boriti za demokraciju i slobodnu Siriju.”

Ukupno je 45 nevladinih organizacija, uključujući laureate nagrade Saharov

Reportere bez granica, izdalo zajednički zahtjev za njezino oslobađanje i

oslobađanje aktivista otetih skupa s njom.

U vrijeme kad joj je dodijeljena nagrada 2011. skrivala se nakon što je pobjegla

zbog racije agenata državne sigurnosti na njezinu kuću. Svoj je dio novčanog

dijela nagrade posvetila spašavanju života kolege aktivista koji je pogođen u

tenkovskoj vatri.

2011.

RAZAN

ZAITOUNEH

OTETA U PROSINCU 2013.

Kubanski doktor psihologije, nezavisni novinar, politički disident i aktualni

glasnogovornik oporbe Unión Patriótica de Cuba, GUILLERMO FARIÑAS tijekom godina je 23 puta štrajkao glađu u cilju postizanja

mirne političke promjene, slobode govora i slobode izražavanja na Kubi.

Kao novinar osnovao je nezavisnu novinsku agenciju Cubanacán Press radi

informiranja ostatka svijeta o sudbini političkih zatvorenika na Kubi, no vlasti

su ga s vremenom natjerale da je zatvori.

U veljači 2010., nakon kontroverzne smrti zatvorenika Orlanda Zapate, počeo

je štrajk glađu i žeđu koji je trajao 130 dana, tražeći oslobođenje političkih

zatvorenika koji su se razboljeli tijekom dugogodišnjeg zatvora. Prekinuo

je štrajk tek u srpnju 2010., iz što je kubanska vlada objavila da je u tijeku

postupak oslobađanja 52 politička zatvorenika.

Guillermo Fariñas nije mogao nazočiti svečanosti dodjele nagrade Saharov

u Europskom parlamentu 2010. jer mu nije bilo dopušteno napustiti Kubu. U

srpnju 2012. uhićen je na pogrebu Oswalda Payáe, još jednog laureata nagrade

Saharov i kubanskog disidenta, te je nakratko zadržan u pritvoru.

Nakon što je kubanska vlada ublažila ograničenja putovanja Kubancima i

nakon povratka Dama u bijelome na Kubu iz posjeta Parlamentu, i Guillermo

Fariñas obratio se u srpnju 2013. Europskom parlamentu na zakašnjeloj

svečanosti dodjele nagrade Saharov u njegovu čast.

„Danas sam ovdje ne zato što se stanje bitno promijenilo, nego zbog stvarnosti

suvremenog svijeta, a ponajprije zbog rastućega građanskog prkosa Kubanaca

kojim su prisilili režim da, kao što je to rekao legendarni princ Don Fabrizio iz Il

Gattoparda, ‚promijeni nešto kako se ništa ne bi promijenilo’”, rekao je Fariñas

u govoru pri preuzimanju nagrade.

Fariñas je aktivno sudjelovao u konferenciji Mreže dobitnika nagrade Saharov

2013. i u raspravi Svjetskog foruma za demokraciju o učinkovitom novinarstvu

na djelu, u kojoj je istaknuo da će novinari „nastaviti s radom kako bi ljudi na

Kubi znali što se događa”. Tijekom 2014. više je puta uhićivan i kratko zadržan u

pritvoru, prijetili su mu smrću i zatvaranjem u psihijatrijsku bolnicu, pretučen

je i hospitaliziran.

2010.

GUILLERMO

FARIÑAS

2009.

MEMORIAL

Rođena 1927., Aleksejeva je predsjednica skupine i jedna od malobrojnih

disidenata sovjetskog doba koji su još uvijek aktivni u suvremenoj Rusiji te je

poznata po zalaganju za poštena suđenja disidentima.

Oleg Orlov od 1994. jedan je od vođa i član odbora Memoriala. On je 2014.

prikupio dokaze o otmicama u istočnoj Ukrajini, nakon što su proruski

orijentirani separatisti zaratili s ukrajinskim snagama, ocijenivši da je praksa

ondje usporediva s otmicama koje je Memorial desetljećima dokumentirao

tijekom dvaju ratova u Čečeniji, gdje je i on sam bio otet.

Sergej Kovaljev, trenutačni predsjednik ruskog Memoriala, poznat je po

tome što je 1995. uspio pregovorima osloboditi približno 2 000 ljudi koje su

čečenski pobunjenici držali zatočene u bolnici u Budenovsku, što je jedini put

da teroristički napad u Rusiji nije završio masovnim pokoljem talaca. Optužuje

Rusiju da je zadiranjem u unutarnje poslove Ukrajine izazvala građanski rat i

drago mu je što su „civilizirane zemlje napustile svoj uobičajeni nezainteresiran

stav” koji je, kako tvrdi, Putin naučio iskorištavati.

Tijekom godina članovi i bliski suradnici Memoriala podvrgavani su

prijetnjama, otmicama i atentatima. Ruske su vlasti 2014. registrirale Memorial

kao „stranog agenta” nakon što su uvedene izmjene zakona iz 2012. kojima

se vlastima dopušta da nevladine organizacije koje dobivaju sredstva iz

inozemstva registriraju kao „strane agente” bez njihova pristanka.

Stotine nevladinih organizacija pogođene su tim zakonom i nijedna se nije

dobrovoljno prijavila kao „strani agent”, što u Rusiji, kako je Pododboru

Parlamenta za ljudska prava rekao Kiril Korotejev, viši odvjetnik Memoriala,

znači „špijun”. Orlov je propustio konferenciju Mreže dobitnika nagrade

Saharov 2013. kako bi se na sudu borio protiv tog zakona, ali Memorial je

izgubio spor i žalbu na presudu.

Memorial i druge nevladine organizacije nastavljaju ovu bitku pred Europskim

sudom za ljudska prava. Moskovska helsinška skupina također se odbila

registrirati kao „strani agent”, a Aleksejeva je izjavila da će nastaviti s radom za

ljudska prava bez inozemnih sredstava.

Orlov je tijekom javnih rasprava Mreže dobitnika nagrade Saharov na

filmskom festivalu Jedan svijet 2014. govorio o mučenjima u Rusiji, a Korotejev

je predstavljao Memorial na Europskom skupu mladih.

Nagrada Saharov za 2009. dodijeljena je OLEGU ORLOVU, SERGEJU KOVALJEVU

i LJUDMILI ALEKSEJEVOJ, koji su je primili u ime Memoriala i svih ostalih zaštitnika ljudskih

prava u Rusiji.

Memorial je osnovan 1988. radi nadziranja i javnog objavljivanja slučajeva kršenja ljudskih prava u

zemljama bivšeg SSSR-a. Jedan od njegovih osnivača bio je i Andrej Saharov, koji je zajedno s Ljudmilom

Aleksejevom osnovao i moskovsku helsinšku skupinu.

2008.

HU

JIA

Kineski disident HU JIA više je puta zatvaran i oslobađan otkako

mu je Europski parlament dodijelio nagradu Saharov na 20.

obljetnici nagrade zbog njegovih zahtjeva za službenu istragu

masakra na trgu Tiananmenu te naknadu obiteljima žrtava, zbog

njegova ekološkog aktivizma i djelovanja u borbi protiv AIDS-a.

Hu Jia tijekom 2014. ponovno je više puta podvrgavan kućnom pritvoru.

Zapravo, u kućnom je pritvoru svake godine u razdoblju oko obljetnice

pokolja na trgu Tiananmenu 4. lipnja, otkako je 2004. odnio cvijeće na taj trg.

Od 2. srpnja 2004. njegova je kuća u Pekingu pod nadzorom svaki dan, 24 sata

na dan. Ponekad mu nije dopušteno izaći da kupi hranu ili lijekove.

Godine 2007. hrabro je tijekom konferencijskog poziva svjedočio pred

Pododborom za ljudska prava Parlamenta, skrećući pozornost na milijun

ljudi koje kinesko Ministarstvo nacionalne sigurnosti progoni zbog borbe za

ljudska prava, od kojih su mnogi pritvoreni u zatvorima, radnim logorima ili

psihijatrijskim bolnicama.

Kao izravna posljedica tog svjedočenja, Hu Jia uhićen je 27. prosinca 2007. pod

optužbom da je „poticao subverziju državne vlasti”, a 3. travnja 2008. osuđen

je na tri i pol godine zatvora, dok su mu politička prava oduzeta na jednu

godinu.

Kada mu je dodijeljena nagrada Saharov, državna ga je sigurnosna politika

pritiskala da je se odrekne.

Hu Jia hrabro je prihvatio nagradu, nazvavši je „važnom nagradom za Kinu”.

U pismu predsjedniku Europskog parlamenta u srpnju 2012. Hu Jia izjavio

je da nagradu smatra „uistinu velikom čašću” koja ga je „ohrabrila i uvelike

poboljšala način na koji su se odnosili prema meni u zatvoru”.

Oslobođen je u lipnju 2011., nakon čega je pokušao osnovati nevladinu

organizaciju za ljudska prava, ali njezini su članovi uhićeni. Sada vodi mrežu

građana koji se okupljaju na političkim skupštinama. Također je i jedan od

koordinatora „bosonogih odvjetnika”, neformalne skupine pravnih savjetnika

koji brane aktiviste za ljudska prava u Kini.

Mreža dobitnika nagrade Saharov u svojoj je izjavi 2013. u povodu 25.

obljetnice nagrade pozvala „kineske vlasti da obustave česte restrikcije kojima

je podvrgnut laureat nagrade Saharov Hu Jia”. Hu Jia nije mogao nazočiti jer

su mu kineske vlasti ograničile slobodu te ga je stoga predstavljala njegova

supruga i kandidatkinja za nagradu Saharov Zeng Jinyan, koja je istaknula u

kako se teškoj situaciji nalaze politički zatvorenici i njihove obitelji. Tijekom

2014., prijetnje i maltretiranje koje Hu Jia proživljava poprimili su takve

razmjere da se boji za vlastiti život.

Više od dva desetljeća SALIH MAHMOUD OSMAN u Sudanu

je bez naknade pravno zastupao osobe koje su nasumce pritvarane, mučene

i podvrgnute ozbiljnim kršenjima ljudskih prava, zbog čega mu je Europski

parlament 2007. jednoglasno dodijelio nagradu Saharov.

„Rođen sam u Darfuru, u Jebel Marri. Radio sam kao odvjetnik u Darfuru u

Sudanu mnogo godina. Zbog svojeg sam rada bio žrtva privođenja i mučenja.

Policija u Darfuru mučila je i raselila članove moje obitelji. Mnogo sam godina

u svojem radu pred sudovima zastupao tisuće ljudi kojima je bila potrebna

moja pomoć. Vidio sam tisuće ljudi koji su bili mučeni, vidio sam stotine žena i

mladih djevojaka koje su bile žrtvama seksualnog zlostavljanja”, Europskom je

parlamentu rekao Salih Osman pri preuzimanju nagrade.

Osman evidentira počinjene zločine i aktivno je uključen u zaštitu 3,2 milijuna

Sudanaca iseljenih iz svojih domova zbog aktualnih borbi u Sudanu.

I dalje skreće pozornost na sukob koji traje već više od desetljeća otkad je izbio

u Jebel Marri 2003. i koji je UN opisao kao jedno od najgorih humanitarnih

stanja u svijetu. Usprkos snažnom međunarodnom pritisku i pokušajima

arbitraže, sveobuhvatni mirovni sporazum sa svim zaraćenim stranama još

uvijek nije potpisan, a pobunjeničke se skupine sada ujedinjuju s programom

koji ima sve više nacionalnih obilježja.

Osman ističe da razlozi zbog kojih je buknuo rat, uključujući oduzimanje

zemlje i političku marginalizaciju, ne samo da još uvijek nisu riješeni već su

dodatno zakomplicirani novim neispunjenim zahtjevima da se nacionalni

zakoni usklade s međunarodnim standardima i da se zajamči neovisnost

pravosuđa.

Osman, koji je od 2005. do 2010. bio zastupnik oporbe u sudanskom

parlamentu, snažan je pobornik Međunarodnoga kaznenog suda (MKS) jer

se „Afrikanci zbog nedostatka odgovarajućeg pravosudnog sustava u Africi

nemaju kome obratiti za pravdu i pravnu zaštitu”, kako je rekao predstavnicima

institucija EU-a, MKS-u i više od 200 organizacija civilnog društva koji su

nazočili forumu EU-a i nevladinih organizacija 2013., na kojemu se obratio kao

laureat nagrade Saharov.

Na konferenciji Mreže dobitnika nagrade Saharov 2013. zalagao se za to da se

u završnoj izjavi osude nekažnjavanje zločina i mučenje.

2007.

SALIH MAHMOUD

MOHAMED OSMAN

2006.

ALEKSANDER

MILINKEVIČ

ALEKSANDER MILINKEVIČ vođa je demokratskog oporbenog

Pokreta za slobodu u Bjelarusu, koji je imao „hrabrosti suprotstaviti se

posljednjoj diktaturi u Europi”, kako je to sročio tadašnji predsjednik

parlamenta Borrell Fontelles kad mu je uručio nagradu Saharov.

Milinkevič, inače znanstvenik, izabran je za zajedničkoga predsjedničkog

kandidata Ujedinjene demokratske oporbe u listopadu 2005., koji je pozivao

na istinski demokratsku budućnost predstavivši se kao prava alternativa

autoritarnosti predsjednika Lukašenka, čiju je pobjedu oporba u Bjelarusu

i inozemstvu žestoko kritizirala zbog manipuliranja glasovima. Nakon

osporavanja izbora, Milinkevič je uhićen pod različitim izlikama, ali nije

podignuta optužnica protiv njega.

Aleksander Milinkevič nije se kandidirao na predsjedničkim izborima 2010.

jer je smatrao da u nacionalne izborne odredbe nije unesena nijedna izmjena

kojom bi se zajamčili pošteni, slobodni i otvoreni izbori. Lukašenko je i dalje

na vlasti, a stanje ljudskih prava u Bjelarusu postalo je još gore nakon izbora

2010. i donošenja zakona kojim se kriminalizira ponašanje za koje se ocijeni da

kritizira državu te se nastavljaju ušutkavanja i zatvaranja novinara, aktivista i

drugih kritičara aktualnog režima. Aktivisti civilnog društva strahuju da bi se

mogao usvojiti zakon o „stranim agentima” sličan onome u Rusiji, premda se

čini da se Lukašenko pokušava distancirati od Kremlja nakon ruskog pripajanja

Krima 2014. godine.

Milinkevič je pozdravio uporabu bjeloruskog jezika u Lukašenkovu govoru u

srpnju 2014., što je neuobičajeno s obzirom na to da on obično govori ruskim,

ali izjavio je za BBC da je to „zasad samo trend, a ne strategija”.

Kao laureat nagrade Saharov, Milinkevič redovito savjetuje tijela Parlamenta

koja se bave Bjelarusom te je sudjelovao na događanjima Mreže dobitnika

nagrade, uključujući konferenciju Mreže 2013. godine.

Tijekom rasprave Mreže u Litvi s Bertom Soler, nacionalnim vlastima i

zastupnicima u Europskome i litavskom parlamentu, Milinkevič je osudio

neprekidno zastrašivanje i ponižavanje kojima vlasti podvrgavaju branitelje

ljudskih prava u Bjelarusu. Izrazio je potporu jačoj europskoj integraciji

Bjelarusa te kritičkom i konstruktivnom dijalogu s bjelaruskim vlastima. Dijalog

je bio ključni element i Milinkevičevih nastupa tijekom javnih rasprava Mreže

dobitnika nagrade Saharov na filmskom festivalu Jedan svijet u Europskom

parlamentu. Zastupao je stajalište da se EU treba jače angažirati u vezi s

Bjelarusom kako bi se omogućilo više slobode. Bjelarus treba gospodarsku

pomoć, a to bi se moglo iskoristiti kao sredstvo kojim će se Bjelarus prisiliti na

dijalog s EU-om, uključujući i dijalog o ljudskim pravima, smatra Milinkevič.

2005.

DAME

U BIJELOM

Godine 2013. Dame su napokon mogle osobno primiti nagradu Saharov koja

im je dodijeljena 2005. godine. Predsjednici Berti Soler te predstavnicama

pokreta Belkis Cantillo Ramirez i Lauri Mariji Labradi Pollán, kćeri voljene

suosnivačice Dama Laure Pollán koja je umrla 2011., bilo je dopušteno

napustiti Kubu nakon smanjenja putnih ograničenja za građane te da se

obrate Parlamentu, koji im je odao priznanje za njihovu hrabrost i predanost

cilju zaštite ljudskih prava.

Berta Soler usporedila je nagradu Saharov sa „štitom” koji će zaštititi Dame

kad se vrate na Kubu.

Nedugo nakon dodjele nagrade Saharov, Dame su s ostalim disidentima,

uključujući laureata iz 2010. Guillerma Fariñasa, osnovale Međunarodnu

platformu za ljudska prava na Kubi.

Berta Soler predstavljala je Dame na konferenciji Mreže dobitnika nagrade

Saharov 2013., na kojoj je, zajedno s Guillermom Fariñasom i kćeri Oswalda

Payáe, pozvala Mrežu da zatraži „oslobađanje političkih zatvorenika i

zatvorenika savjesti na Kubi i drugdje u svijetu”. Sudjelovala je i u raspravi

Mreže u Litvi skupa s Aleksandrom Milinkevičem, gdje je više puta pozvala EU

da u sve svoje sporazume s Kubom uključi ljudska prava kao uvjet.

DAME U BIJELOM, ili DAMAS DE BLANCO, spontano

su se okupile na Kubi 2003. kao reakcija na zatvaranje 75 njihovih supruga i

članova rodbine za vrijeme Crnog proljeća na Kubi, oštrog suzbijanja aktivizma

za demokraciju koje je proveo kubanski režim. Prosvjedovale su na ulicama i

napisale brojna pisma kubanskim vlastima, tražeći oslobađanje zatvorenika,

ali ni na jedno od njih nisu dobile odgovor.

Dame nisu odustale, i njihovi su ustrajni prosvjedi urodili plodom: posljednja

dva zatvorenika Crnog proljeća oslobođena su u ožujku 2011. godine. Većina

ih je prihvatila egzil u Španjolskoj, no nekoliko ih je ostalo na Kubi, gdje su u

teškim uvjetima, uz veliku osobnu cijenu i ruku pod ruku s nepokolebljivim

Damas de Blanco nastavili svoju borbu.

Dame i dalje svake nedjelje nakon mise hodaju ulicama Havane i nose

cvijeće, boreći se za socijalnu pravdu u komunističkoj Kubi. S vremenom

im se priključilo sve više i više žena, usprkos teškoćama u komuniciranju i

premlaćivanjima, pritvorima i psihološkom ugnjetavanju Dama. U srpnju

2014. privremeno je zatvoreno otprilike 100 članica Dama u neobično velikoj

akciji uhićenja koja je ostale disidente navela na zaključak da je njihov sve veći

broj postao prijetnja kubanskom režimu.

© A

FP Im

ageF

oru

m

2005.

HAUWA

IBRAHIM

HAUWA IBRAHIM, šerijatska odvjetnica, rođena je 1967. u

muslimanskoj obitelji u malome siromašnom selu u državi Gombe u sjevernoj

Nigeriji.

U dobi od 10 godina prisiljena je na dogovoreni brak, ali kako je bila

tvrdoglavo dijete nadahnuto majčinim uvjerenjem da je obrazovanje jedini

izlaz iz siromaštva, Ibrahim je pobjegla od kuće u internat za djevojčice kako

bi se nastavila školovati. Poslije je postala prvom ženom odvjetnicom u svojoj

državi.

Kad je 1999. u 12 sjevernih nigerijskih država uveden šerijatski zakon, Hauwa

Ibrahim počela je izgrađivati odvjetničku praksu koja se može opisati samo kao

izvanredna, zastupajući, među ostalim, žene osuđene na smrt kamenovanjem

zbog preljuba i djecu osuđenu na amputaciju udova zbog krađe. Branila je,

ponekad bez naknade, više od 150 optuženika, spasivši život Amini Lawal,

Safiyi Hussaini, Hafsatu Abubakar i mnogim drugima. Na početku, jer je žena,

nije smjela govoriti na šerijatskom sudu niti se izravno obraćati sucu, već je

morala slati poruke muškim kolegama. Sada je zovu na sud samo kada je

riječ o teškim slučajevima ili onima koji zahtijevaju iskusnog profesionalca, s

obzirom na to da je postala poznata i da su se promijenila stajališta prema

primjeni šerijatskog zakona, koji na početku nitko nije propitivao, dok danas

državni guverneri odbijaju potpisati sada nepopularne smrtne kazne.

Zbog njezina ju je iskustva predsjednik Jonathan 2014. imenovao na dužnost

u predsjedničkom odboru sa zadaćom da prikupi činjenice kojima će pomoći

locirati 219 djevojčica koje je otela teroristička skupina Boko Haram iz Chiboka

u sjevernoj Nigeriji.

Ibrahim je pozvala na međunarodnu potporu, među ostalim Europskog

parlamenta i Kongresa SAD-a, u „neriješenoj tragediji” otetih djevojčica te na

snažnije djelovanje protiv nasilja nad ženama, ekstremnog siromaštva, visoke

stope nezaposlenosti i nedostatka prilika, situacije u kojoj „vjera i vjerski

ekstremizam postaju opasan opijum za beznadne”.

Ibrahim čvrsto vjeruje da obrazovanje sve djece počinje u domu, s majkom,

te da će se stoga obrazovanjem djevojčica unaprijediti društvo kao cjelina.

Novac koji je dobila u sklopu nagrade Saharov uložila je u zakladu, a kamate

koje dobiva rabi za obrazovanje siromašne djece u sjevernoj Nigeriji, izravno

plaćajući školarine i kupujući materijale kako bi djeci osigurala sredstva da

ostanu u školi.

Aktivno je sudjelovala na konferenciji Mreže dobitnika nagrade Saharov 2013.,

govorila je o pravima djeteta u raspravama Mreže na filmskom festivalu Jedan

svijet te je održala predavanje kao laureatkinja u Irskoj.

2005.

REPORTERI

BEZ GRANICA

Indeksom za 2014. obuhvaćeno je 180 zemalja i „ističu se negativni učinci

sukoba na slobodu informiranja i njegove sudionike”. Kao ekstremni primjer

toga spominje se Sirija, koja negativno utječe na medijske slobode čak i u

susjednim zemljama, a sukobi su odgovorni i za velik pad medijske slobode

zabilježen u Maliju i Srednjoafričkoj Republici. U Iranu, kažu Reporteri bez

granica, obećanja novog predsjednika Hassana Rouhanija o povećanju

slobode informiranja nisu provedena u djelo.

Kao laureat nagrade Saharov, Reporteri bez granica okupljaju ostale laureate

i koordiniraju aktivnosti. Predstavnici organizacije aktivno su sudjelovali na

konferenciji Mreže dobitnika nagrade Saharov 2013. godine. Predstavnik

Reportera bez granica Europske unije, Olivier Basille, 2014. u raspravi Mreže

dobitnika nagrade Saharov na filmskom festivalu Jedan svijet govorio je o

sukobima i slobodi medija u Ukrajini te je sudjelovao na Europskom skupu

mladih, pozvavši mlade studente da se „ne boje odbaciti anonimnost kada se

bave pitanjima za koja je potrebna hrabrost”.

REPORTERI BEZ GRANICA međunarodna su nevladina

organizacija sa sjedištem u Francuskoj koja se bori za slobodu informiranja

diljem svijeta.

Za Reportere bez granica sloboda izražavanja i informiranja uvijek će

biti najvažnija sloboda u svijetu i temelj svake demokracije. Organizacija

objašnjava da „kad novinari ne bi mogli slobodno izvještavati činjenice,

prokazivati zlostavljanja i upozoravati javnost, kako bismo suzbijali problem

djece vojnika, branili prava žena ili čuvali okoliš?”

Reporteri bez granica redovito nadziru i prokazuju napade na slobodu

informiranja diljem svijeta, bore se protiv cenzure i zakona čiji je cilj ograničiti

slobodu informiranja, moralno i financijski pomažu progonjenim novinarima

i njihovim obiteljima te nude materijalnu pomoć ratnim dopisnicima kako

bi poboljšali njihovu sigurnost. Kako bi izbjegli cenzuru, katkad objavljuju

članke koji su zabranjeni u zemljama podrijetla, ugošćuju novine koje su

u svojim zemljama ugašene, a služe i kao forum za novinare koje su vlasti

njihove zemlje „ušutkale”. Kako bi osigurali da se slučajevi ubojstava i mučenja

novinara dovedu pred sud, Mreža Reportera od 2002. žrtvama pruža pravne

usluge i zastupa ih na sudu.

Dodjeljuju dvije godišnje nagrade, nagradu Reportera bez granica i nagradu

Netizen, kojima odaju priznanje blogerima, novinarima i medijima iz cijelog

svijeta.

Reporteri bez granica svake godine objavljuju svjetski indeks medijskih

sloboda.

2004.

UDRUŽENJE

BJELARUSKIH

NOVINARA

UDRUŽENJE BJELARUSKIH NOVINARA okuplja više

od 1 000 profesionalaca koji rade u iznimno teškim uvjetima kako bi zaštitili

prava novinara te su stoga često žrtve zastrašivanja, uznemiravanja, kaznenih

progona i ekspatrijacije.

Predanost Udruženja bjelaruskih novinara cilju slobode govora i promicanja

nezavisnog i profesionalnog novinarstva u Bjelarusu nadahnjuje. Udruženje

bjelaruskih novinara jača svijest javnosti o ustavnom pravu na slobodu

informiranja i o tome kako ljudi mogu ostvariti svoja prava. Brani prava

novinara, osobito u vrijeme krize, kao u nasilno poslijeizborno razdoblje

osporenih predsjedničkih izbora 2010. godine.

Udruženje bjelaruskih novinara teži liberalizaciji pravnih regulativa o medijima

te potiče visokokvalitetno i etičko novinarstvo. Otkako je osnovano, Udruženje

bjelaruskih novinara najveće je udruženje neovisnog tiska u Bjelarusu,

čiji je glavni cilj pružanje javnosti najobjektivnije, istinite, sveobuhvatne i

pravodobne informacije.

Unatoč velikim nastojanjima za poboljšanjem stanja u medijima u Bjelarusu,

ono je i dalje daleko od zadovoljavajućeg. Godine 2009. bjelaruski su

zakoni o medijima ostavili vlastima prostor za gašenje medija koje smatraju

prekritičnima. Strani mediji moraju dobiti dozvolu za rad u Bjelarusu, a lokalni

novinari mogu naići na prepreke rade li za njih bez akreditacije te, ako ih

uhvate, dobivaju upozorenja od KBG-a i ureda tužitelja. Kazneni zakon i

dalje sadržava članke kojima se kažnjava kleveta viših dužnosnika. Neovisni

mediji podvrgnuti su gospodarskoj diskriminaciji jer najvećim distribucijskim,

poštanskim i tipografskim poduzećima upravlja država te ona mogu odbiti

pružiti usluge medijima oštra jezika.

Udruženje bjelaruskih novinara i njegovi članovi hrabro nastavljaju s radom,

s predsjednicom Žanom Litvinom, kojoj je javno zahvalio Aleš Bialiatski,

kandidat za nagradu Saharov, utemeljitelj Centra za ljudska prava Viasna. On

je u lipnju 2014. pušten iz zatvora prije isteka kazne, što je pripisao nacionalnoj

i međunarodnoj potpori i stalnom zanimanju novinara za njegov slučaj.

Novinari, rekao je, nisu pisali toliko o njemu koliko o tome što se događa s

građanskim i političkim pravima cijelog naroda.

Žana Litvina predstavljala je Udruženje na konferenciji Mreže 2013., na kojoj je

obilježena 25. obljetnica nagrade Saharov.

Kada su 2014. izbili neredi u susjednoj Ukrajini i jedan je od članova Udruženja

zatočen, Udruženje bjelaruskih novinara osudilo je nasilje nad novinarima na

Krimu, izjavivši da oni koji se koriste nasiljem protiv novinara pokazuju svoju

pravu namjeru, a to je da „spriječe širenje informacija koje ne odgovaraju

određenim političkim krugovima”.

Dodijelivši 2003. nagradu Saharov UJEDINJENIM NARODIMA,

Europski parlament odao je priznanje UN-ovim nastojanjima obrane mira,

ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nagradom Saharov odano je priznanje posebno onim zaposlenicima

Ujedinjenih naroda koji su neumorno radili za svjetski mir, često u teškim

uvjetima. Nagrada je dodijeljena u posebno sjećanje na Sergija Vieiru de

Mella, visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava te jednoga od

najzaslužnijih predstavnika UN-a koji je, dok je obavljao dužnost posebnog

predstavnika Kofija Annana u Iraku, bio među poginulima u napadu na

sjedište UN-a u Bagdadu 2003. godine.

Kofi Annan bio je sedmi glavni tajnik Ujedinjenih naroda. Dužnost je obnašao

od 1997. do 2006. te je bio među prvima iz redova zaposlenika Ujedinjenih

naroda koji su postali poznati. Uvijek se borio za ljudskih prava, vladavinu

prava, tisućljetne razvojne ciljeve i Afriku te je tražio način kako UN približiti

svjetskoj javnosti učvršćujući veze s civilnim društvom, privatnim sektorom i

ostalim partnerima.

Godine 2005. Kofi Annan predstavio je Općoj skupštini UN-a izvješće U većoj

slobodi, u kojemu je naznačio svoju viziju sveobuhvatne i opsežne reforme

UN-a. To je, među ostalim, u ožujku 2006. rezultiralo osnivanjem novog Vijeća

za ljudska prava, koje je zamijenilo Komisiju o ljudskim pravima, u cilju jačanja

mašinerije svjetskih organizacija u promicanju i zaštiti temeljnih prava te

hvatanju u koštac s najvećim kršiteljima ljudskih prava.

Nakon isteka dvaju mandata na položaju glavnog tajnika UN-a 2007., Annan se

uključio u rad nekoliko organizacija usmjerenih na globalne i afričke probleme,

uključujući i svoju vlastitu Zakladu Kofija Annana. Od 2013. predsjedava Vijeću

starijih, skupini svjetskih vođa koje je 2007. okupio Nelson Mandela.

Godine 2012. obnašao je dužnost zajedničkoga posebnog izaslanika UN-a

i Arapske lige za Siriju s ciljem pronalaženja rješenja sukoba, ali je odstupio

nazvavši to „nemogućom misijom”. Smatra da međunarodna zajednica nema

želudac za teren, ali pozvao je na zajednički rad uže skupine zemalja kako bi se

pomoglo Iraku i Siriji da riješe aktualne sukobe u svojim zemljama.

2003.

GLAVNI TAJNIK UN-a

KOFI ANNAN I SVI

ZAPOSLENICI

UJEDINJENIH NARODA© U

N P

ho

to/S

erg

ey B

erm

enie

v

2002.

OSWALDO JOSÉ

PAYÁ SARDIÑAS

OSWALDO JOSÉ PAYÁ SARDIÑAS (1952.–2012.) najpoznatiji

je kao osnivač projekta Varela, kampanje koja podupire referendum o

zakonima kojima se jamče građanska prava, slobodni višestranački izbori,

oslobođenje svih političkih zatvorenika te gospodarske i društvene reforme

na Kubi.

Aktivni reformator od mladosti, u nekoliko je navrata bio proganjan i osuđivan

zbog kritike politike i nepravdi Fidela Castra, no to ga nije spriječilo da 1988.

utemelji Kršćanski oslobodilački pokret, trenutačno jedan od najvećih

oporbenih pokreta na Kubi. Oswaldo Payá 1990. pozvao je na nacionalni

dijalog i počeo prikupljati 10 000 potpisa kako bi građanski prijedlog postao

zakon.

Godine 1997. osmislio je ambiciozni projekt Varela, koji su podržale tisuće

Kubanaca, ali zaustavljen je u protuinicijativi za koju su kubanske vlasti tvrdile

da ju je odobrio plebiscit i kojom je obilježje socijalizma kubanske države

postalo trajnim.

Brojni pobornici projekta Varela završili su u zatvoru tijekom Crnog proljeća

2013., ali Payá nije odustajao. Godine 2008. Narodnoj skupštini predstavio je

nacrt zakona o amnestiji političkih zatvorenika, a 2010. osnovao je forum Foro

Todos Cubanos.

Nikad nije bio u zatvoru, ali njegova obitelj tvrdi da su mu više puta prijetili

smrću. Poginuo je u kontroverznoj automobilskoj nesreći na Kubi 22. srpnja

2012. godine. Predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz odao mu je

priznanje, istaknuvši svoje uvjerenje da će „ideje Oswalda Payáe preživjeti

jer su njegov rad i predanost nadahnuli naraštaj kubanskih aktivista koji su

slijedili njegov primjer promičući političku slobodu i ljudska prava”.

Kršćanski oslobodilački pokret i dalje poziva na razjašnjenje okolnosti njegove

smrti. Njegova obitelj ne prihvaća službenu verziju o automobilskoj nesreći.

Njegova kći Rosa Maria zatražila je nepristranu međunarodnu istragu o

očevoj smrti pred UN-ovim Vijećem za ljudska prava i ostalim međunarodnim

organizacijama te je optužila agente državne sigurnosti da progone obitelj i

prijete im. U lipnju 2013. Payáina se obitelj privremeno preselila u SAD.

Njegova je kći Rosa Maria Payá nazočila konferenciji u povodu 25. obljetnice

nagrade Saharov u Europskom parlamentu, u čijoj se završnoj izjavi poziva na

„istragu o smrti laureata nagrade Saharov za 2002., Oswalda Payáe”.

Obitelj se 2014. susrela s papom Franjom, za kojeg se nadaju da će poduprijeti

referendum o slobodnim izborima na Kubi.

2001.

IZZAT

GHAZZAWI

IZZAT GHAZZAWI (1952.–2003.) bio je palestinski pisac i profesor

čije je pisanje bilo usmjereno na probleme i patnje izazvane izraelskom

okupacijom palestinskih teritorija, kao i na njegove osobne patnje. Život

mu je obilježen ubojstvom šesnaestogodišnjeg sina Ramyja, kojega je 1993.

ubila izraelska vojska. Ramy je ubijen u školskom dvorištu dok je pomagao

ranjenom prijatelju. Unatoč toj tragediji, Izzat Ghazzawi nastavio je pokušavati

uspostaviti kulturni i politički dijalog s izraelskim narodom.

Rođen u velikoj obitelji izbjeglica, koja je 1948. pobjegla na Zapadnu obalu,

Izzat Ghazzawi napisao je prvu dramu kada mu je bilo 13 godina. Magistrirao

je iz američke i engleske književnosti te je radio kao profesor na Sveučilištu u

Birzeitu. Bio je predsjednik Saveza palestinskih pisaca, pisao je romane i kratke

priče, bio je književni kritičar te je organizirao prvu Međunarodnu konferenciju

pisaca u Palestini (1997.) i predsjedavao joj.

Bio je i član Izvršnog ureda Palestinskog vijeća za pitanja pravde i mira.

Izraelske su ga vlasti više puta zatvarale i kažnjavale zbog njegovih političkih

aktivnosti. U tim je razdobljima najteže podnosio razdvojenost od obitelji,

posebno od svoje šestero djece, koju je mogao viđati samo po dvoje na 30

minuta svaka dva tjedna.

Sastanak s izraelskim piscima u Jeruzalemu 1992., oko kojega je na početku

bio zabrinut, za njega je bila prekretnica. Tada je svoje izraelske kolege počeo

doživljavati kao partnere za izgradnju budućnosti u kojoj će Palestinci i Izraelci

biti ravnopravni u svim aspektima života.

Prilikom uručivanja nagrade Saharov 2001., tadašnji predsjednik Europskog

parlamenta Nicole Fontaine odao mu je priznanje za „neumorno promicanje

mira i dijaloga između izraelskog i palestinskog naroda: Vaša žestina nikad

nije popustila, unatoč zatvoru i cenzuri te, najgore od svega, nenadoknadivu

gubitku šesnaestogodišnjeg sina Ramyja.”

U Europskom je parlamentu Ghazzawi pozvao na zalječenje koje možemo

postignuti ako smo „sposobni međusobno razumjeti tuđe potrebe”1.

Ubrzo nakon sinove smrti, s izraelskim je piscem Abrahamom B. Yehoshuaom

i fotografom Olivierom Toscanijem objavio Neprijatelje, knjigu o odnosima

između Palestinaca i Izraelaca, koja je postala vrlo uspješna.

Izzat Ghazzawi umro je 4. travnja 2003.

1 25 godina nagrade Saharov: Europski parlament za slobodu mišljenja, Centar za arhiv i dokumentaciju, Europski parlament, Publikacije CARDOC, br. 11. – studeni 2013., str. 112.

2001.

NURIT

PELED-ELHANAN

NURIT PELEDELHANAN, rođena 1949. u Izraelu, sveučilišna

je profesorica i književnica. Godine 1997. njezina je trinaestogodišnja kći

Smadar ubijena u samoubilačkom napadu koji je izveo Palestinac u zapadnom

Jeruzalemu.

„Moja je djevojčica ubijena jer je bila Izraelka, a ubio ju je mladić koji je bio

ugnjetavan i ogorčen do točke samoubojstva i ubojstva samo zato što je bio

Palestinac. Oboje su žrtve izraelske okupacije Palestine. Sada su njihove krvi

pomiješane na kamenju Jeruzalema koje je oduvijek bilo ravnodušno prema

krvi.” Izraelskim vlastima, uključujući premijera, nije dopustila dolazak na

sprovod.

Kći slavnoga generala Mattija Peleda, poznatoga po pacifističkim i

progresivnim kampanjama, Nurit Peled postala je simbol onih koji se u Izraelu

bore protiv okupacije i za slobodu Palestine.

Također, vrlo je predana cilju mijenjanja mentaliteta izraelskog društva,

posebice mladog naraštaja. Svojim najnovijim djelom Palestina u izraelskim

školskim udžbenicima. Ideologija i promidžba u obrazovanju skreće pozornost

na obrazovanje u izraelskim školama koje, kako se čini, naginje rasizmu, a ne

toleranciji i raznolikosti. Oštro kritizira svjetske vođe, uključujući Georgea

Busha, Tonyja Blaira i Ariela Sharona, zbog „zaraze vlastitih građana slijepim

strahom od muslimana”.

Nurit Peled-Elhanan suosnivačica je Russellova suda, međunarodnoga pučkog

suda utemeljenoga 2009. radi ispitivanja uloge i sudioništva trećih strana u

kršenju međunarodnog zakona koje je protiv palestinskog naroda počinio

Izrael.

Sudjelovala je na konferenciji Mreže dobitnika nagrade Saharov 2013., na kojoj

je više puta upozorila na patnju djece u okupiranim sukobljenim područjima.

Kad je u srpnju 2014. opet izbio rat u Gazi, Nurit Peled-Elhanan izjavila je u

medijima i na internetu: „Pišem vam iz usta pakla. Genocid u Gazi, pogromi

i masakri na Zapadnoj Obali i granate u Izraelu... Pozivam EU da iskoristi sva

diplomatska i gospodarska sredstva koja su mu na raspolaganju kako bi

pomogao spasiti moju zemlju od ponora smrti i očaja u kojem živimo... i vratiti

život i Židovima i Palestincima.”

Kada je predložen za nagradu, DOM ZACHARIAS KAMWENHO bio je predsjednik Međucrkvenog odbora za mir u

Angoli (COIEPA), ekumenskog tijela koje je obuhvaćalo katoličku Biskupsku

konferenciju Angole i Svetog Tome, čiji je također bio predsjednik, Evangelički

savez Angole i Vijeće kršćanskih crkava Angole. Europski je parlament u

Kamwenhovim hrabrim kritikama obiju strana u 27-godišnjem građanskom

ratu koji je pogodio Angolu nakon proglašenja neovisnosti od Portugala 1975.,

Narodnog pokreta za oslobođenje Angole (MPLA) i pobunjeničke skupine

Unita, prepoznao njegov čvrst, nepristran i ustrajan glas za mir, demokraciju i

ljudska prava u Angoli.

Krajem 1990-ih svijest o potrebi za borbom za mir i ljudska prava ponovno

je počela jačati među angolskim narodom, ohrabrenim nastojanjima

crkvenih vođa i tijelima različitih civilnih društava za promicanjem „uključive

nacionalne pomirbe”. Nadbiskup Zacarias Kamwenho bio je prethodnik toga

mirovnog pokreta.

Rođen je 1934. u Chimbundu, zaredio se 1961., a nadbiskup Lubanga postao je

1995. godine. Dom Zacarias Kamwenho izražavao je svoja čvrsta, nepristrana

i odlučna stajališta svim sukobljenim stranama kako bi političkim dijalogom

postigao trajan mir.

Primirje postignuto 2002. nakon ubojstva vođe skupine Unita, Jonasa

Savimbija, mirovni pregovori i opća klima potpore demokratizaciji mogu

se uvelike pripisati kampanji koju je vodio Kamwenho te ostali crkveni i

građanski vođe. Godine 2003. nadbiskup Kamwenho odstupio je s mjesta

predsjednika Biskupske konferencije Angole i Svetog Tome, ali se u dijecezi i

Ekumenskom odboru za mir u Angoli nastavio aktivno boriti za ostvarivanje

demokracije, poštovanje temeljnih sloboda i ljudskih prava, provedbu

vladavine prava i trajnu nacionalnu pomirbu. Godine 2007. izjavio je da se

„posebice u posljednje dvije godine među angolskim narodom razvila nova

svijest o potrebi borbe za mir i ljudska prava, koja se potiče i predstavljena

je nastojanjima crkvenih vođa i tijela civilnog društva, a čiji je konačni cilj

uključiva nacionalna pomirba”.

Sudjelovao je na konferenciji Mreže dobitnika nagrade Saharov 2013.

2001.

DOM ZACARIAS

KAMWENHO

2000.

¡BASTA

YA!

Članovi organizacije BASTA YA riskirali su živote boreći se protiv

terorizma. Jedino „oružje” koje su imali bila je mirna mobilizacija naroda u

cilju zaštite njihovih temeljnih sloboda. Mnogo su godina temeljne slobode i

ljudska prava u Baskiji bili ugroženi terorističkim prijetnjama ETA-e i povezanih

skupina. Tisuće su ljudi bile žrtvama zastrašivanja, iznuda, ucjena i napada, a

nisu pošteđene ni njihove obitelji i imovina. Nisu se mogli slobodno izražavati

niti ostvarivati svoja prava bez velikog rizika.

Organizacija Basta Ya osnovana je jer su u Baskiji temeljne ljudske slobode i

prava bili ugroženi, posebno za građane koji nisu bili nacionalistički nastrojeni,

zbog ETA-ina terorizma i aktivnosti skupina povezanih s njome. Neki su od

razloga osnivanju organizacije i porast etničkog i ksenofobnog nacionalizma

među umjerenijim nacionalističkim strankama te skupinama koje su s ETA-om

željele postignuti sporazum.

Toj je građanskoj inicijativi, čiji naziv u prijevodu glasi „Sad je dosta”,

Gospodarsko i socijalno vijeće Ujedinjenih naroda u srpnju 2004. dodijelilo

savjetodavni status, a činili su ju ljudi koji su radili za osnovna ljudska prava,

demokraciju i toleranciju u regiji Baskiji.

Organizacija je provela nekoliko aktivnosti, među kojima se ističu dva velika

prosvjeda u San Sebastianu, održana u veljači i listopadu 2000. Zahtijevali su

ukidanje ETA-e, podupirali žrtve terorizma te branili ustav i statut kao osnove

dostojanstvena suživota svih stanovnika Baskije.

Organizacija Basta Ya prestala je djelovati 2007. Njezini vođe, Carlos Martinez

Gorriarán, Juan Luis Fabo, Rosa Díez i Fernando Savater, osnovali su političku

stranku Unión Progreso y Democracia (UPyD) koja se bori za očuvanje

jedinstva Španjolske kao zemlje.

Fernando Savater bio je intelektualni vođa pokreta i predstavljao je

organizaciju Basta Ya na dodjeli nagrade Saharov u Europskom parlamentu

2000. Također ju je 2013. predstavljao na konferenciji Mreže dobitnika nagrade

Saharov na kojoj je obilježena 25. obljetnica nagrade.

XANANA GUSMÃO poznat je kao „Mandela Timora”. Priznat kao

vođa i simbol timorskog otpora, čiji je cilj bio okončati oružani sukob za

neovisnost od Indonezije, Gusmão je upravo bio pušten iz zatvora, u kojemu je

odslužio sedam godina 20-godišnje kazne zbog optužbi za separatizam, kad

mu je Europski parlament u prosincu 1999. dodijelio nagradu Saharov.

Kad su se Portugalci povukli iz Istočnog Timora, Indonezija je počela provoditi

politiku destabilizacije susjeda. Dana 7. prosinca 1975. Indonezija je napala

Timor. Gusmão je morao djelovati tajno te je 1978. postao vođom vojnog krila

Revolucionarne fronte za neovisnost Istočnog Timora (FRETILIN).

Procjenjuje se da je u nasilju tijekom invazije izgubljeno 200  000 života, ali

ustrajnost naroda u pružanju otpora nije slomljena. Xanana Gusmão pokušao

je osigurati mirno rješenje sukoba predloživši indonezijskoj vladi mirovni plan

i pregovore pod nadzorom UN-a. Godine 1986. uspio je okupiti razne političke

i društvene skupine kako bi osnovali Timorsko nacionalno vijeće otpora.

Međutim, 20. studenoga 1992. Xanana Gusmão uhićen je i osuđen na

doživotni zatvor, kaznu koja je poslije smanjena na 20 godina. No timorski

se otpor održao, a Indonezija se suočila s golemim međunarodnim pritiskom

da ga se oslobodi. Kad je oslobođen u rujnu 1999., nedugo nakon održavanja

referenduma 30. kolovoza na kojemu je 80 % stanovništva Istočnog Timora

glasalo za neovisnost, Gusmão je obećao da će „učiniti sve u svojoj moći kako

bi Istočnom Timoru i svojem narodu omogućio mir”.

U travnju 2002., u Istočnom su Timoru održani prvi predsjednički izbori, na

kojima je Gusmão izabran s gotovo 83  % glasova. Glavni tajnik UN-a, Kofi

Annan, 20. svibnja 2002. službeno je proglasio Demokratsku Republiku Istočni

Timor neovisnom državom, a Gusmão je dužnost predsjednika obnašao do

svibnja 2007. Godine 2008. preživio je pokušaj atentata. Trenutačno je na

funkciji premijera, premda je iznio namjeru da odstupi 2014..

Sudjelovao je na konferenciji Mreže dobitnika nagrade Saharov 2013.

Kad je 2014. izbila epidemija ebole, čijem je suzbijanju Istočni Timor pridonio

iznosom od milijun dolara, Gusmão je upozorio UN da je „ova situacija

neugodan podsjetnik na činjenicu da su svi razvojni šokovi još teži zbog

postojećih slabosti i nedovoljno snažnih institucija”.

1 Xanana Gusmão zakonski je promijenio ime iz Jose Alexandre Gusmão u Kay Rala Xanana Gusmão.  Kay Rala bio je njegov pseudonim tijekom borbe za slobodu i samoodređenje Istočnog Timora, a po imenu Xanana bio je poznat u mladosti.

1999.

XANANA

GUSMÃO1

Godine 1998., kada je eskalirao oružani sukob između srpskih jedinica

i Oslobodilačke vojske Kosova, Europski je parlament odao počast

IBRAHIMU RUGOVI (1944.–2006.), čovjeku predanom načelu

mirnog otpora nasilju.

Primajući nagradu, Rugova je rekao: „Ova nagrada meni i narodu Kosova

predstavlja priznanje za našu mirnu borbu i naše žrtve.”

Ibrahim Rugova, rođen 2. prosinca 1944. u Crncu (općina Istok) na Kosovu,

predavao je književnost na Sveučilištu u Prištini prije no što je 1989. izabran

za vođu Demokratskog saveza Kosova (DSK). Te je godine Beograd ukinuo

autonomni status pokrajine Kosovo te su Albanci postali predmetom

ugnjetavanja, a oporbeni su vođe uhićeni. Godine 1990. dva milijuna kosovskih

Albanaca usvojilo je vlastiti ustav. Na referendumu održanome 1991., 97  %

kosovskih Albanaca glasalo je za neovisno Kosovo, a 1998. potvrdili su Rugovu

kao predsjednika samoproglašene Republike Kosovo.

Rugova je ustrajao u svojem pristupu utemeljenome na nenasilnom otporu

srpskom režimu, neprestano ponavljajući kako je spreman na miran dijalog

s Beogradom. Njegov položaj u pregovorima kritizirao je Adem Demaçi, koji

je zagovarao više nacionalistički pristup. Istodobno je pokušavao pridobiti

naklonost svijeta prema ciljevima svojeg naroda. Nikad se nije pokolebao u

molbama međunarodnoj zajednici da pojača pritisak i ponudi Kosovu zaštitu.

Uvjeren da se njegov narod može samoodrediti jedino mirnim putem, Rugova

je 18. ožujka 1999., kao glavni pregovarač kosovskih Albanaca, potpisao

mirovni sporazum u Rambouilletu. Nakon što je Beograd odbio potpisati taj

sporazum, NATO je 24. ožujka napao Jugoslaviju te su se jugoslavenske snage

povukle s Kosova. Rugova je bio prisiljen skrivati se. U ožujku 2002. Ibrahim

Rugova izabran je za prvog predsjednika Kosova. Umro je od raka 21. siječnja

2006.

1998.

IBRAHIM

RUGOVA

SALIMA GHEZALI alžirska je novinarka, književnica i aktivistkinja

za prava žena. Tijekom 1980-ih uključila se u Alžirski ženski pokret, među

ostalim, kao članica osnivačica Žena Europe i Magreba i kao urednica ženskog

časopisa NYSSA, koji je sama utemeljila.

Ova učiteljica koja je postala novinarka, od 1994. uređivala je najčitaniji

tjednik u Alžiru, La Nation, koji se objavljuje na francuskom jeziku. S

obzirom na to da je bjesnio jedanaestogodišnji građanski rat između vlade

i islamističkih pobunjeničkih skupina, koji je počeo 1991., tjednik La Nation

zagovarao je politički dijalog među svim zaraćenim stranama, ljudska prava

i slobodu izražavanja za sve te je jedini među tiskanim medijima kritizirao i

vladu i islamske skupine. Stoga je taj tjednik mnogo puta napadan i ukidan,

a konačno je zabranjen 1996. nakon što se u časopisu Le Monde Diplomatique

pojavilo izvješće Ghezali o stanju ljudskih prava u Alžiru.

Tjednik La Nation nastavio je 2011. izlaziti na internetu. U pismu urednika,

Ghezali je objasnila što je motivira: „Ne možemo biti ravnodušni prema

dinamici mladih ljudi u arapskom svijetu koji se bore za svoje dostojanstvo

i slobodu. Ne možemo biti ravnodušni prema onome što se događa u našoj

zemlji. Želimo da alžirski narod bude sretan jer on to zaslužuje. Želimo snažne

institucije, bolje ljudske resurse u pravoj demokraciji i vladavinu prava.”

Završila je poželjevši „bolji Alžir u kojem će dobra vlast biti pravilo”.

Salima Ghezali dobila je niz nagrada za ljudska prava te se i dalje bavi

aktivizmom za prava žena, ljudska prava i demokraciju u Alžiru.

Godine 2013. aktivno je sudjelovala u događanjima koje je organizirala Mreža

dobitnika nagrade Saharov, uključujući predavanje u Marseilleu i konferenciju

u povodu 25. obljetnice.

1997.

SALIMA

GHEZALI

1996.

WEI

JINGSHENG

WEI JINGSHENG. Iako „otac kineskoga demokratskog pokreta” živi u

egzilu, aktivan je vođa oporbe komunističkoj diktaturi u Kini.

Autor je članaka Hrabrost odolijevanja: pisma iz zatvora i ostali zapisi, koje je u

početku pisao na toaletnom papiru u zatvoru, a koji su danas objavljeni na više

od dvanaest jezika.

Dvaput je osuđen na zatvorsku kaznu u ukupnom trajanju od 29 godina te

je odslužio više od 18 godina zbog svojih aktivnosti i pisanja u znak potpore

demokraciji, uključujući revolucionaran esej Peta modernizacija: demokracija

iz 1978. Esej je u početku bio potpisani zidni plakat na Zidu demokracije u

Pekingu na kojem su radnici, umjetnici i intelektualci ostvarivali slobodu

izražavanja. To je izazvalo senzaciju, ne samo zato što se plakatom otvoreno

vrijeđala „narodna demokratska diktatura” komunista nego i zato što se

Jingsheng usudio potpisati svojim pravim imenom i ostaviti kontaktne

podatke.

U subverzivnom časopisu Istraživanje, koji je osnovao i uređivao, napisao je

članak Demokracija ili nova diktatura? u kojemu je Denga Xiaopinga, tadašnjega

komunističkog vođu, okarakterizirao kao novog diktatora. Uhićen je tri dana

poslije i osuđen za „proturevoluciju” te je 1979. zatvoren na 15 godina. Bio je

smješten u dijelu zatvora u kojem se nalaze osuđenici na smrt, potom u samici,

a potom u prisilnim radnim logorima pod strogim nadzorom do 1993., kada je

oslobođen zbog odluke Kine da se natječe za domaćinstvo olimpijskih igara

2000. Za šest je mjeseci uhićen drugi put, ponovno mu je suđeno i opet je

osuđen za „proturevoluciju” te je kažnjen s još 14 godina zatvora.

U vrijeme kad mu je dodijeljena nagrada Saharov 1996. i dalje je bio u

zatvoru. Godine 1997., nakon golemoga međunarodnog pritiska, Wei je iz

ćelije odveden u zrakoplov za Sjedinjene Američke Države. On tvrdi da nije

oslobođen, nego da je njegov egzil dodatna kazna.

Wei iz Washingtona vodi Zakladu Wei Jinsheng, Kinesku demokratsku koaliciju

u inozemstvu i Azijski demokratski savez.

Godine 2013. sudjelovao je na konferenciji Mreže dobitnika nagrade Saharov

koja je pozvala kineske vlasti da oslobode sve zatvorene branitelje ljudskih

prava.

U članku kojim se obilježava 25. obljetnica trga Tiananmena 2014. izrazio je

uvjerenje da će Kina s vremenom postati demokratska zemlja, rekavši da „je

nedvojbeno da će kineski narod, stojeći na ramenima heroja iz 1989., pronaći

svoj put prema demokraciji”.

1995.

LEJLA

ZANA

LEJLA ZANA postala je 1991. prva kurdska žena koja je osvojila mjesto

u turskom parlamentu. Zbog svojega je političkog aktivizma, za koji su turski

sudovi smatrali da je usmjeren protiv jedinstva zemlje, u zatvoru provela 10

godina.

S 15 se godina udala za nekadašnjega gradonačelnika Dijarbakira, Mehdija

Zana, koji je „zbog separatizma” bio u zatvoru tijekom vojne vladavine

1980-ih. Školovati se počela u 23. godini, a osnovnoškolsko i srednjoškolsko

obrazovanje završila je za tri godine. S vremenom je preuzela neželjenu ulogu

vođe jer je njezin osobni razvoj doživljen gotovo kao sinonim ostvarenja

temeljnih prava za kurdsko stanovništvo. Pošto je nadmoćnom većinom

izabrana u Parlament, na ceremoniji prisezanja izazvala je skandal izjavivši

na kurdskome: „Prisežem u ime bratstva između turskog i kurdskog naroda.”

Javno govoriti kurdskim jezikom tada je bilo kazneno djelo.

Godine 1994. oduzet joj je parlamentarni imunitet te je osuđena na 15 godina

zatvora zbog optužbe za „izdaju i članstvo u oružanoj Kurdistanskoj radničkoj

stranci (PKK)”, što je ona zanijekala.

Europski joj je parlament 1995. dodijelio nagradu Saharov zbog hrabre zaštite

ljudskih prava i predanosti mirnom, demokratskom rješavanju sukoba između

turske vlade i kurdskog stanovništva.

Godine 2004., nakon što je Europski sud za ljudska prava presudio da nije

imala pošten i nezavisan sudski postupak, Zana se napokon mogla osobno

obratiti Europskom parlamentu na svečanoj dodjeli nagrade koju je primila.

Godine 2012. osuđena je na još 10 godina zatvora zbog „širenja terorističke

propagande”. S obzirom na to da je 2011. ponovno izabrana za člana

parlamenta, ima parlamentarni imunitet do 2015.

Zana se 2012. susrela s premijerom Erdoğanom pošto je javno izjavila da se

nada kako će on riješiti kurdsko pitanje. Njezina je inicijativa postavila temelje

za postupak pregovora između PKK-a i turske vlade zahvaljujući kojemu je

vođa PKK-a Abdullah Öcalan u ožujku 2013. donio povijesnu odluku o prelasku

PKK-a s oružanog otpora na demokratsku političku borbu. I dalje je aktivna u

aktualnome mirovnom procesu.

Sudjelovala je na konferenciji Mreže dobitnika nagrade Saharov 2013. i

pozvala je Mrežu da u svojoj izjavi pozdravi „aktualne mirovne pregovore

između turske vlade i zatvorenog kurdskog vođe Abdullaha Öcalana kojima bi

se trebalo pronaći trajno rješenje desetljećima starog kurdskog sukoba”.

1994.

TASLIMA

NASREEN

Rođena 1962. u Bangladešu, TASLIMA NASREEN počela je pisati

kada je imala 13 godina, a poznata je po svojim snažnim književnim djelima o

ugnjetavanju žena te nepokolebljivoj kritici religije, unatoč prisilnom egzilu i

brojnim fetvama kojima se traži njezina smrt. Nagrađivana je književnica čija

su djela prevedena na trideset jezika.

Nasreen je i liječnica, sekularna humanistkinja i aktivistkinja za ljudska prava te

snažno osjeća svoje bengalsko podrijetlo. Međutim, zbog njezinih su stajališta

i ideja neke od njezinih knjiga zabranjene u Bangladešu te joj je zabranjen

ulazak u Bengal, kao i u Bangladeš i u Zapadni Bengal.

Kad je 1994. osvojila nagradu Saharov, već je zatražila utočište u Europi te je

živjela u egzilu u Francuskoj i Švedskoj. U govoru pri preuzimanju nagrade

kazala je da dolazi iz dijela svijeta u kojem su socijalne tenzije i teškoće s

kojima se ljudi nose nepodnošljive: kao pisac, nije mogla zatvoriti oči pred

svakodnevnom patnjom i gladovanjem.

Nekoliko godina poslije, u rujnu 1998., Taslima Nasreen vratila se u Bangladeš

majci na samrti. Čim se to saznalo, vjerski su fundamentalisti ponovno pozvali

na njezino pogubljenje. Sud je izdao nalog za njezino uhićenje te joj zaprijetio

oduzimanjem imovine. Europski je parlament odgovorio na molbu Taslime

Nasreen za pomoć te je pozvao vladu Bangladeša da zaštiti Taslimin život i

pobrine se za njezinu sigurnost. Suočena s neprekidnim prijetnjama, Nasreen

je u siječnju 1999. ponovno morala napustiti rodnu zemlju. Sada živi u New

Delhiju jer je 2011. nakon fetve koju su izdali svećenici iz Kalkute protjerana

i iz Bengala, koji smatra svojim drugim domom. Nacionalna komisija za

ljudska prava u Bangladešu poduprla je 2014. njezino pravo da se vrati kući.

Kao aktivistkinja protiv vjerskog ekstremizma u svim religijama, Nasreen je

tijekom posjeta Europskom parlamentu u lipnju 2013. pozvala na potporu

sekularnim pokretima u Bangladešu kako bi se suzbilo jačanje islamskog

fundamentalizma.

U studenome 2013. sudjelovala je na konferenciji Mreže dobitnika nagrade

Saharov.

OSLOBOĐENJE su bosanske dnevne novine. Znakovita imena, bile

su slamka spasa ljudima zatočenim u opkoljenom Sarajevu od 1992. do 1996.,

tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji, kada su uspješno tiskane svakog dana osim

jednoga.

U Oslobođenju su bili zaposleni Bosanci, bosanski Srbi i bosanski Hrvati. Nitko

od njih nije otišao iz novina kad je počeo rat iako im je za to pružena prilika.

Ostali su i borili se za očuvanje jedinstva i etničke raznolikosti svojega grada i

svoje zemlje, prokazujući velikosrpsku propagandu da Srbi, Hrvati i Muslimani

ne mogu živjeti zajedno u miru.

Do kraja rata, od 75 hrabrih novinara koji su svakodnevno riskirali živote,

petero ih je ubijeno, a 25 ranjeno. Svi su proživjeli osobne tragedije, uključujući

smrt svojih najbližih te su bili traumatizirani ubijanjima koja su svakodnevno

gledali.

Od ureda Oslobođenja, smještenih u jednome od najopasnijih bojnih područja

u Sarajevu, ostale su samo ruševine. Zaposlenici su se preselili u sklonište, gdje

su se služili improviziranim strujnim generatorima izrađenih od starih motora

Lade, a svaki su dan na putu do posla morali prijeći snajpersku aleju, prolazeći

tako blizu snajperista da su ih mogli čuti kao čavrljaju i pjevuše.

„Naši su napori bili usmjereni protiv smrti i protiv dijeljenja ili čak potpunog

brisanja Bosne i Hercegovine sa zemljovida”, rekao je Zlatko Disdarević, jedan

od tadašnjih urednika.

Svakodnevni posao zaposlenika Oslobođenja postao je simbolom njihova

otpora. Novinari su dostavljali novine kad su vozači smatrali da je preopasno,

a kada je zapaljena mreža od 700 kioska Oslobođenja diljem Bosne, stranice

novina izrezane su i faksirane, a zatim zalijepljene tako da bi ih građani u

drugim razrušenim gradovima poput Mostara mogli pročitati.

Časopis World Press Review proglasio je zaposlenike Oslobođenja

međunarodnim urednicima godine za 1993. zbog „hrabrosti, ustrajnosti i

predanosti novinarskim načelima”, a poslije su osvojili još nekoliko novinarskih

nagrada.

Godine 2006. novine su kupile dvije najveće gradske tvrtke, a na internetskim

stranicama sada piše da, iako je organizacija novina znatno promijenjena,

njihova „predanost slobodi i pravdi i dalje je snažna”.

Urednica Vildana Selimbegović predstavljala je Oslobođenje na konferenciji

Mreže dobitnika nagrade Saharov 2013. Bila je jedan od zaposlenika u ratnom

razdoblju i, iako ju je to iskustvo obilježilo, i dalje predano radi svoj posao.

1993.

OSLOBOĐENJE

Mnogo su godina MAJKE SA SVIBANJSKOG TRGA ostale

ujedinjene u svojoj borbi i tuzi jer nikad nisu pronašle svoju izgubljenu djecu.

Taj pokret, nastao iz potrage majki za svojom djecom nestalom tijekom

„prljavog rata” (1976.–1983.) u Argentini, pomogao je u rušenju vojnog režima

u toj zemlji te potaknuo suđenja nekim od osoba odgovornih za zločine protiv

čovječnosti koja su rezultirala zatvorom.

Biti Majka sa Svibanjskog trga značilo je suočiti se sa strahom, podnositi

prijetnje, nasilje i nepredvidljiva uhićenja u zemlji u kojoj se od žena očekivalo

da nepravdu trpe u tišini. Svojim su se tijelima koristile kao „hodajućim

oglasnim pločama” za slike i imena svoje nestale djece te molbe da ih se

vrati. U vrijeme kada je bilo zabranjeno čak i samo stajati u skupini, majke su

organizirale svoj prvi prosvjed na Svibanjskom trgu, polako hodajući u krug

u smjeru suprotnome od smjera kazaljke na satu. Prvi je prosvjed okupio

četrnaest žena, no poslije im se pridružilo još na stotine žena i njihov je pasivni

otpor opstao čak i kada su neke od njih „nestale”.

Godine 2014. Majke su obilježile svoju tridesetu obljetnicu i 1  900 marševa

otkako su 30. travnja 1977. počele javno osuđivati nestanak svoje djece

prosvjedujući svakog četvrtka. Pokret se 1986. podijelio na Osnivačku liniju

Majki sa svibanjskog trga i udrugu Majki sa svibanjskog trga, premda su

osnivačice Majki među članicama obiju skupina.

U srpnju 2014. utemeljiteljska je skupina istupila protiv nacrta zakona koji

su predložili parlamentarni zastupnici iz stranke predsjednice Kirchnerove,

prema kojemu je bijeli rubac kakav su nosile Majke trebao postati argentinski

nacionalni simbol, uz zastavu i himnu, rekavši da je njihov pokret pokret

aktivnog otpora, a njihov rubac znak ljubavi koju dijele sa svojom djecom.

Majke sa Svibanjskog trga iz Santa Fea također su istupile protiv tog prijedloga.

Udruga Majki zalaže se za to da Narodno sveučilište koje je ta skupina osnovala

postane Državni sveučilišni institut za ljudska prava Majki sa svibanjskog

trga, što su, usprkos političkom otporu, već odobrili Senat i dva odbora

Zastupničkog doma. Ta udruga također radi i na urbanim projektima.

Pod vodstvom Hebe Bonafini, Majke su izrazile solidarnost s palestinskim

narodom kad je 2014. izbio rat u Gazi, a posebno s palestinskim majkama jer

su upravo one „te koje najviše pate” pokušavajući zaštititi svoju djecu.

1992.

MAJKE SA SVIBANJSKOG

TRGA (LAS MADRES DE

PLAZA DE MAYO)

© 2

005

Jo

hn

Isaa

cso

n

1991.

ADEM

DEMAÇI

ADEM DEMAÇI pisac je rođen 1936. u Prištini na Kosovu, koji je

veći dio svojeg života, između 1958. i 1990., proveo u zatvoru zbog borbe

za temeljna prava Albanaca na Kosovu te zbog objavljivanja gorke istine o

srpskom ugnjetavanju dvaju milijuna Albanaca na Kosovu.

„U naše vrijeme možemo potvrditi da je sloboda govora prvi, ključni korak

prema demokraciji. Bez slobode govora nema dijaloga, bez dijaloga ne može

se utvrditi istina, a bez istine nije moguće napredovati.”

Nakon oslobođenja, Demaçi je preuzeo vodstvo Vijeća za obranu ljudskih

prava i sloboda. Godine 1996. počeo je političku karijeru, pridruživši se

Parlamentarnoj stranci Kosova i postavši njezinim predsjednikom. Pozvao je

na otvoreni prosvjed protiv srpskog režima, ustvrdivši da nenasilje ne znači

nužno i pasivnost te je počeo vidljivu, ali nenasilnu prosvjednu kampanju

protiv srpske vladavine. Sastojala se od pozivanja Kosovara da isključe svjetla

na pet minuta i da u točno isto vrijeme jednu minutu stoje mirno na ulici.

Od 1998. do 1999., tijekom rata na Kosovu, bio je politički predstavnik

Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) te je ostao na Kosovu iako su drugi vođe

napustili zemlju.

Nakon rata posvetio se ponajprije procesu etničkog pomirenja i povratku

izbjeglica. Postao je predsjednik Odbora za međusobno razumijevanje,

toleranciju i suživot, koji predstavlja sve etničke skupine na Kosovu „jer Kosovo

pripada svima” i „želimo slobodno, demokratsko i višeetničko društvo”.

Još je uvijek vodeći politički autoritet na Kosovu i u lipnju 2014. pozdravio je

povijesni sastanak vlada Kosova i Albanije kao korak prema jačanju tih dviju

zemalja i Albanaca općenito.

„Kosovo i Albanija trebale su puno prije poduzeti taj korak, ali bolje ikad nego

nikad”, Demaçi je rekao kosovskim dnevnim novinama, pohvalivši utemeljenje

zaklade za Albance koji još uvijek žive u Srbiji.

Zbog starosti i zdravstvenih razloga nije mogao sudjelovati na konferenciji

Mreže 2013. na kojoj je obilježena 25. obljetnica osnivanja nagrade Saharov.

1990.

AUNG SAN

SUU KYI

© P

lato

n/T

run

k A

rch

ive

AUNG SAN SUU KYI dodijeljena je 1990. nagrada Saharov za

vodstvo burmanske/mjanmarske prodemokratske borbe. Dvadeset tri godine

poslije, 22. listopada 2013., Aung San Suu Kyi napokon je mogla osobno primiti

nagradu Saharov za slobodu mišljenja.

Na svečanosti u Europskom parlamentu, obraćajući se predstavnicima

28 država članica, Aung San Suu Kyi gorljivo je zagovarala demokratske

vrijednosti, naglašavajući da demokratska tranzicija Burme nije ni blizu kraja.

Sadašnjim se ustavom, rekla je, vojsci daje povlaštena uloga, što se mora

promijeniti kako bi se burmanskim građanima zajamčilo pravo da „žive u

skladu sa svojom savješću” i da „kreiraju vlastitu sudbinu”.

Pozvala je međunarodnu zajednicu da nastavi podupirati razvoj demokracije

i ljudskih prava u Burmi i zahvalila je Europskom parlamentu na dugotrajnoj

potpori njezinim nastojanjima.

Kći Aunga Sana, nacionalnog heroja neovisne Burme, koji je ubijen kada je

imala dvije godine, i Khin Kyi, istaknute burmanske diplomatkinje, Suu Kyi

svjedočila je brutalnom suzbijanju prosvjeda protiv vojnog režima Ua Ne Wina

kad se 1988. vratila u Burmu kako bi njegovala majku na samrti. Masakri su je

naveli da počne svoju nenasilnu borbu za demokraciju i ljudska prava.

Godine 1990., njezina je Nacionalna liga za demokraciju nadmoćno pobijedila

na državnim izborima, ali vojna hunta ne samo da joj je odbila predati vlast,

već se i uhićenjima i krvavim protumjerama obrušila na pobornike Lige. Suu

Kyi veći je dio dvaju desetljeća nakon 1990. provela u zatvoru ili kućnom

pritvoru i u tom su razdoblju vlasti odbile njezinu suprugu izdati vizu kako bi

je posjetio u Mjanmaru, usprkos činjenici da mu je dijagnosticiran rak. Poticali

su ju da napusti zemlju, ali odbila je pretpostavljajući da joj neće dopustiti da

se vrati, tako da supruga nije vidjela sve do njegove smrti 1999.

U kućnom je pritvoru bila i 2010., tijekom prvih izbora u Mjanmaru nakon dva

desetljeća, ali je šest dana poslije oslobođena. S obzirom na to da su u zemlji

pokrenute demokratske reforme, u travnju 2012. kandidirala se na naknadnim

parlamentarnim izborima, na kojima je njezina stranka osvojila 43 od ukupno

45 mjesta, čime je postala vođom parlamentarne oporbe.

Aung San Suu Kyi trenutačno se bori za reformu ustava kojom bi joj se

omogućilo da se kandidira za predsjednicu zemlje.

ALEXANDER DUBČEK (1921.–1992.) bio je vodeća osoba

reformatorskog pokreta „praško proljeće” koji se 1968. zbivao u Čehoslovačkoj.

Odrastao u obitelji posvećenoj izgradnji socijalizma u Sovjetskom Savezu,

Dubček se 1939. potajno priključio Komunističkoj partiji i tajnom pokretu

otpora protiv pronjemački orijentirane Slovačke.

Godine 1968., Dubček, predani komunist, postao je novi prvi tajnik

Komunističke partije Čehoslovačke i težio je liberalizirati komunistički režim.

Počeo je s nizom reformi, dao je novinarima veću slobodu izražavanja,

rehabilitirao žrtve Staljinove ere političkih čistki te počeo gospodarske

reforme i sveobuhvatnu demokratizaciju čehoslovačkoga političkog života.

Međutim, njegove su reforme u Moskvi izazvale zabrinutost, a njegovi

pokušaji da socijalizmu da ljudsko lice slomljeni su 21. kolovoza 1968. kada su

tenkovi Varšavskog pakta preuzeli kontrolu nad Pragom. Dubčeka je oteo KGB

i odveo u Kremlj, gdje je nakratko pritvoren.

Godine 1970. optužen je za izdaju, oduzeta mu je funkcija te je izbačen iz

Komunističke partije Čehoslovačke. Petnaest je godina živio kao običan

radnik, a političkom se životu vratio 1988. kao aktivist za civilna prava.

Kada mu je 22. studenoga 1989. dodijeljena nagrada Saharov, Dubček je još

uvijek bio građanin lišen ljudskih prava1, ali samo nekoliko dana poslije, 28.

studenoga, čehoslovačka je Komunistička partija svrgnuta s vlasti nakon

„baršunaste revolucije”.

„Potpuno sam uvjeren da je ‚dašak slobode’ u kojemu su Česi i Slovaci uživali

dok im je Dubček bio vođa bio uvod u mirne revolucije koje se sada odvijaju

u istočnoj Europi i u samoj Čehoslovačkoj”, napisao je Saharov u poruci

Parlamentu 10. prosinca 1989., samo četiri dana prije nego što je umro.

Nakon čehoslovačke revolucije 1989., Dubček je izabran za predsjednika

Savezne skupštine, a tu je dužnost obnašao od 1989. do 1992. U obraćanju

Parlamentu u siječnju 1990. kada je dobio nagradu Saharov, Dubček je izjavio

da „čak i u najtežim trenucima u svojoj povijesti, narodi u mojoj zemlji nikad

se nisu prestali osjećati dijelom velike borbe čovječanstva za slobodu”, i od

„praškog proljeća” do „baršunaste revolucije” „ideali slobode, suvereniteta i

društvene pravde ostali su živi”.

Alexander Dubček poginuo je u automobilskoj nesreći u studenome 1992.

1989.

ALEXANDER

DUBČEK

1 25 godina nagrade Saharov: Europski parlament za slobodu mišljenja, Centar za arhiv i dokumentaciju, Europski parlament, Publikacije CARDOC, br. 11. – studeni 2013., str. 55.

© C

TK P

ho

to/I

go

r Zeh

l

1988.

NELSON

ROLIHLAHLA

MANDELA„U životu nije važna puka činjenica da smo živjeli. Važna je razlika koju smo

činili u životima ostalih”, rekao je jednom Nelson Mandela.

NELSON MANDELA umro je 5. prosinca 2013. u svojem domu u

Johannesburgu u dobi od 95 godina. Njegova je smrt diljem svijeta popraćena

velikom žalošću, ali i slavljenjem života posvećenog slobodi i demokraciji.

Uz sovjetskog disidenta Anatolija Marčenka, bio je prvi dobitnik nagrade

Saharov Europskog parlamenta 1988. U to je vrijeme još uvijek bio u kućnom

pritvoru jer ga je južnoafrički aparthejdski režim osudio na 27 godina zatvora

zbog borbe protiv rasizma.

Mandela je bio aktivni član Afričkoga nacionalnog kongresa i suosnivač

prvoga južnoafričkog crnačkog odvjetničkog ureda, koji je postajao sve

militantniji kako je jačala represija aparthejda. Godine 1964. osuđen je na

doživotni zatvor, a napokon je oslobođen 1990., kada se aparthejdski režim

počeo slamati pod međunarodnim i domaćim pritiskom.

Nedugo nakon što je pušten na slobodu, Mandela se obratio Europskom

parlamentu i upozorio na potrebu za pravednim i trajnim rješenjem koje će

Južnu Afriku preobraziti u „ujedinjenu i demokratsku zemlju bez rasizma”. Sve

manje od toga bila bi „uvreda sjećanju na nebrojene domoljube u Južnoj Africi

i ostatku naše regije koji su žrtvovali vlastite živote kako bi nam omogućili

današnji trenutak u kojemu sa sigurnošću možemo reći da se nazire kraj

sustava aparthejda”.

Tijekom 1990-ih Mandela je predvodio tranziciju Južne Afrike iz aparthejda

u demokraciju bez rasne dominacije, od 1994. do 1999. i kao predsjednik,

zalažući se za „istinu i pomirenje” kao put prema miru.

Nakon njegove smrti 2013., mnogi su mu odali počast, uključujući i članove

Mreže dobitnika nagrade Saharov.

„Južna Afrika danas je izgubila oca, a svijet je izgubio junaka. Odajem počast

jednome od najvećih ljudi našega doba. Nelson Mandela umro je danas, ali

njegovo je naslijeđe vječno”, rekao je predsjednik Europskog parlamenta i

dopredsjednik Mreže dobitnika nagrade Saharov, Martin Schulz.

„Pokazao nam je da nitko ne bi trebao biti kažnjen zbog svoje boje kože, zbog

okolnosti u kojima je rođen. Pokazao nam je i da možemo promijeniti svijet,

možemo promijeniti svijet mijenjajući stavove, mijenjajući shvaćanja”, rekla je

Aung San Suu Kyi.

„Nelson Mandela živio je jedinstvenim životom punim žrtvovanja,

dostojanstva, životom političkoga genija koji je omogućio miran kraj jednog

od najvećih zala modernog doba”, rekao je Kofi Annan.

ANATOLIJ MARČENKO (1938.–1986.) bio je jedan od najpoznatijih

disidenata bivšega Sovjetskog Saveza. Umro je u čistopoljskom zatvoru

nakon tromjesečnog štrajka glađu za oslobađanje svih sovjetskih zatvorenika

savjesti.

„Marčenkov junački život i djelo golem su doprinos demokraciji, humanizmu i

pravdi”, napisao je Parlamentu sam Andrej Saharov, predlažući ga za dobitnika

nagrade.

Anatolij Marčenko imao je samo 48 godina kad je umro, ali u zatvoru i

unutarnjem egzilu proveo je više od 20 godina. Izrazi nezadovoljstva

međunarodne zajednice koji su uslijedili nakon njegove smrti bili su ključni

čimbenik koji je Mihaila Gorbačova, tadašnjega glavnog tajnika Komunističke

stranke, 1987. potaknuo da dopusti masovno oslobađanje političkih

zatvorenika.

Marčenko je široj javnosti postao poznat zbog autobiografske knjige Moje

svjedočanstvo, koju je napisao 1966., o vremenu koje je proveo u sovjetskim

radnim logorima i u zatvoru. To je prva knjiga u kojoj se govori o logorima

i zatvorima poststaljinskog razdoblja, nakon koje je svijet postao svjestan

činjenice da gulazi nisu nestali sa Staljinom.

Nakon njezina objavljivanja Marčenko je opet završio u zatvoru zbog

antisovjetske promidžbe, ali prije nego što je ponovno zatvoren 1968.,

otvoreno je postao disidentom javno osudivši zatvorske uvjete političkih

zatvorenika. U otvorenom pismu medijima u srpnju 1968. upozorio je na

to da Sovjetski Savez neće dopustiti da se „praško proljeće” nastavi, a to se

predviđanje obistinilo u kolovozu, kada su tenkovi Varšavskog pakta napali

Čehoslovačku, a Marčenko je još jedanput osuđen na zatvorsku kaznu i zatim

na egzil.

Međutim, što je represija bila veća, to je jača bila Marčenkova volja za

djelovanjem. Postao je jednim od osnivača utjecajne moskovske helsinške

skupine, s Andrejem Saharovim i trenutačnom voditeljicom Ljudmilom

Aleksejevom. Skupina je osnovana 1976. kako bi nadzirala drži li se Sovjetski

Savez klauzula o ljudskim pravima iz Helsinškoga završnog akta iz 1975., prvog

akta Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, čiji je cilj bio poboljšati

odnose između komunističkog bloka i Zapada.

Posljednji je put uhićen i zatvoren 1980. zbog objavljivanja knjige Živi kao svi.

Nije doživio kraj svoje 15-godišnje kazne.

Njegovu je nagradu 1988. primila njegova udovica, Larisa Bogoraz, i sama

aktivistkinja i kandidatkinja za nagradu Saharov.

1988

ANATOLIJ

MARČENKO

© In

styt

ut

Sach

aro

wa

w M

osk

wie

Parlament na plenarnoj sjednici svakog mjeseca raspravlja o hitnim

slučajevima kršenja ljudskih prava u državama koje nisu članice, a posebice o

pojedinačnim slučajevima. Rezolucije Europskog parlamenta često služe kao

temelj za djelovanje Europske komisije, Europske službe za vanjsko djelovanje

i Vijeća ministara Europske unije, a katkad trenutačno utječu na djelovanje

određenih vlada.

Zakonodavne ovlasti Parlamenta omogućuju mu da blokira zaključenje

sporazuma s državama koje nisu članice ako se u njima krše ljudska prava

i demokratska načela. Parlament ustrajava na strogom držanju klauzula

o ljudskim pravima koje su sustavno uključene u takve sporazume. U

travnju 2011. Parlament je pozvao EU da obustavi pregovore o sporazumu

o pridruživanju između EU-a i Sirije. U rujnu 2011. primjena sporazuma o

suradnji između EU-a i Sirije djelomično je obustavljena „dok sirijske vlasti ne

prekinu sustavno kršenje ljudskih prava”. Sukob u Siriji nastavio se 2014. te je

EU pojačao restriktivne mjere.

EU svake godine izdaje godišnje izvješće o ljudskim pravima i demokraciji

u svijetu, koje pregledava Parlament. Parlament je također ojačao svoju

ulogu u obrani ljudskih prava podupiranjem parlamentarne demokracije

i parlamentarnoga političkog dijaloga održavanjem razmjene mišljenja s

predstavnicima civilnog društva iz država koje nisu članice i slanjem ad hoc

izaslanstava radi procjene stanja ljudskih prava na terenu. Glavni su forumi za

politički dijalog između Europskog parlamenta i zastupnika iz država koje nisu

članice EU-a: zajednička parlamentarna skupština EU-a i AKP-a, parlamentarna

skupština Unije za Sredozemlje, europsko-latinskoamerička parlamentarna

skupština EuroLat i parlamentarna skupština Euronest s istočnoeuropskim

partnerima.

Europski parlament već se koristio svojim proračunskim ovlastima da bi znatno

povećao sredstva namijenjena za programe koji se bave demokracijom i

ljudskim pravima te se uspješno izborio za daljnje funkcioniranje Europskog

instrumenta za demokraciju i ljudska prava (EIDHR).

EIDHR je ključni financijski i politički instrument kojim EU pridonosi razvoju i

učvršćivanju demokracije i vladavine prava, poštovanju svih ljudskih prava i

temeljnih sloboda u cijelom svijetu te potpori i zaštiti branitelja ljudskih prava

diljem svijeta.

EUROPSKA UNIJA:

ULOGA EUROPSKOG

PARLAMENTA

U ZAŠTITI LJUDSKIH

PRAVA

Građani EU-a, ako je suditi po najnovijim anketama, vjeruju da su ljudska

prava vrijednost koju Europski parlament treba braniti prioritetno.

Europski parlament često poduzima posebne inicijative, poput inicijative

za sprečavanje mučenja, zaštitu branitelja ljudskih prava, sprečavanje

sukoba, promicanje prava žena i djece, zaštitu manjina, prava autohtonog

stanovništva i osoba s posebnim potrebama. Aktivno podupire kampanju

za moratorij UN-a na pogubljenja i za ukidanje smrtne kazne diljem svijeta, a

podupire i Međunarodni kazneni sud u borbi protiv nekažnjavanja genocida,

ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. U okvirima EU-a, Agencija za

temeljna prava teži osigurati zaštitu osnovnih ljudskih prava i dostojanstveno

ponašanje prema ljudima.

Poštovanje ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine

prava te poštovanje ljudskih prava načela su utvrđena Ugovorom o Europskoj

uniji, što ih čini pravno obvezujućima. Države članice za koje se ustanovi da

ozbiljno krše te vrijednosti mogu, uz dopuštenje Europskog parlamenta, biti

suočene s ukidanjem prava koja proizlaze iz ugovora o EU-u.

Ljudska prava navedena su u Povelji Europske unije o temeljnim pravima, koja

je na snagu stupila 2009. Lisabonskim ugovorom. Taj je Ugovor dao i pravni

temelj za EU u cjelini kojim je postala članica Europske konvencije o ljudskim

pravima. Svih 28 država članica EU-a ratificiralo je Konvenciju. Pristupanje

EU-a Konvenciji, koje je u tijeku, riješit će problem neusklađenost u zaštiti

ljudskih prava i povećati dosljednost između sustava zaštite ljudskih prava

Vijeća Europe i EU-a.

U zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici te politici razvojne suradnje, u

zakonodavstvu se EU-a kao cilj navodi „razvijanje i učvršćivanje demokracije

i vladavine prava te poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda”. Ti su

ciljevi eksplicitno uvršteni uvelike zaslugom Europskog parlamenta. U svojim

odnosima s trećim zemljama, Unija je dužna pridonositi demokraciji, vladavini

prava, univerzalnosti i nedjeljivosti ljudskih prava i temeljnih sloboda,

poštovanju ljudskog dostojanstva, načelima jednakosti i solidarnosti te

poštovanju načela Povelje Ujedinjenih naroda i međunarodnog zakona.

Pododbor za ljudska prava, koji djeluje u okviru Odbora za vanjske poslove,

tijelo je odgovorno za parlamentarni rad na pitanjima ljudskih prava. Njegova

izvješća i rezolucije donosi Odbor za vanjske poslove. Odbor za razvoj također

redovito održava rasprave o ljudskim pravima u zemljama u razvoju.

KONTAKTNE ADRESE

EUROPSKOG PARLAMENTA

PARLEMENT EUROPEEN | EUROPEES PARLEMENT

Rue Wiertz/Wiertzstraat, 60

1047 Bruxelles/Brussel

BELGIQUE/BELGIË

Tel. +32 22842111

Faks +32 22306933

PARLEMENT EUROPEEN

Plateau de Kirchberg

BP 1601

2929 Luxembourg

LUKSEMBURG

Tel. +352 43001

Faks +352 430024842

PARLEMENT EUROPEEN

1, avenue du Président Robert Schuman

BP 1024F

67070 Strasbourg Cedex

FRANCUSKA

Tel. +33 388174001

Faks +33 388174860

Više informacija potražite na internetskim stranicama:

http://www.europarl.europa.eu

http://www.europarl.europa.eu/sakharov