Karl May ; PIRAMIDA BOGA SUNCA Naslov originala: DIE PVRAMIDE DES SONNENGOTTES -Piramida boga I 1. STARI RODENSTEIN Ako na geografskoj karti povuete pravac od Mainza do Kreuznacha, ta e crta dodirnuti ime jednog malog sela, sjedita nadumarije smjetene u prostranoj zgradi nalik na dvorac, a graenoj pred vie stoljea. Nekad nastanjena brojnim stanarima, taje zgrada godine 1848. bila gotovo opustjela, toliko se smanjio broj njenih stanara. Stari nadumar Rodenstein, koji je stanovao u tom sumornom dvorcu, bio je sve osamljeniji te je zamolio jednu svoju dalju roakinju da se sa svojom keri preseli k njemu. Ta njegova roakinja, izvjesna gospoa Sternau, imala je i sina doktora. Odavna udovica, ona se rado odazva elji svog roaka, kojega su, po inu to gaje imao nekad u vojsci, nazivali obino "gospodin kapetan". Najednom malom salau, u gospodarskoj zgradi koja je pripadala dvorcu, stanovala je mala porodica kormilara Ungera. Tu su porodicu sainjavala tri lana: esto odsutni otac, gospoa Unger i njihov osmogodinji sin, mali Kurt, iva vatra i ope priznati miljenik svih stanara dvorca. Jednog ranogjutra sjedio je gospodin kapetan u svom uredu, gdje je raunao i unosio brojke u tabele. Od svih poslova taj je posao najmanje volio, pa mu je zato elo bilo zastrto tekim oblacima, a iz oiju mu sijevale munje, kao da trae koga e oinuti. Uto netko pokuca na vrata. -Naprrrrijed! - zapovjedi Rodenstein. Vrata se otvorie.U sobu stupi lugar Ludwig Straubenberger.Desna ruka, nadumarev oslonac, prvi njemu na udaru, znao je on i osjeao na sebi svijetle i tamne strane svog pretpostavljenog. Jer je nekada sluio u eti gospodina kapetana i otada bio navikao na vojniku disciplinu, ostade stajati na vratima sastavljenih peta propustivi pozdraviti. - Staje? - zareza nadumar. - Dobro jutro, gospodine kapetane. - Jutro. Prokletstvo! - Zar opet lopovska posla? - Kakva ti lopovska posla padaju na pamet, glupane! Tabele me mue! - Da, to je zaista pravo prokletstvo, mnogo gore i od samih lopova! Ba mi je drago to nisam nadumar pa nemam posla s tim tabelama! - to ti sve ne pada na pamet! Ti i nadumar! - zareza bijesno Rodenstein. -1 bez toga pravi stalno gluposti! to si doao? - Dolje eka jedan gospodin koji eli govoriti s vama, gospodine kapetane! Kae da e samo vama, gospodine kapetane, rei svoje ime. - Glupost! Hajde, poalji ga k meni! - Razumijem, gospodine kapetane! Ludwig se udalji, a as zatim stupi u sobu visok, suhonjav ovjek, s velikim naoarima na kukastu nosu. Ponaajui se kao da se nalazi u svojoj kui, upita prijateljski: - Vi ste nadumar Rodenstein, zar ne? Rodensteinu se najzad prui zgoda da munje koje su mu sijevale iz oiju upravi u tog ovjeka. On ustade, otvori vrata i mahnu rukom prema strancu: - Iziite! -Zato? - Zato? Zato to ja to elim. - Ali j a ne vidim razloga... - Napolje! - prekide ga kapetan glasom od kojega stranac protrnu. - Pa, ako je to vaa elja... Rekavi to, stranac izie iz sobe i zaustavi se pred vratima. - Tako treba - ree nadumar. - A sad, molim vas, uite ponovo i pozdravite, kao to prilii pristojnom ovjeku, pa bio domain s kojim hoe govoriti i najobiniji nadniar. Tim rijeima potisnu ovjeka jo dalje u hodnik i zatvori vrata. Proe jedna minuta, a onda se zau kucanje. - Naprijed! - viknu Rodenstein. Stranac otvori vrata i ue u sobu. Crta prezira oko njegovih usta pokaza jasno da on ponienje kojemu je bio izvrgnut smatra prolaznim. - Gospodine nadumaru - ree on - imam opravdanih razloga da pred vama poloim oruje. elim vam, dakle, dobro jutro. -Dobrojutro! to elite? - Smijem li vas zamoliti za jedan slubeni razgovor. Ja sam policijski komesar u slubi hesenskpg velikog vojvode. - Ja nemam mnogo vremena. Stedimo, dakle, rijei. Sjednite! to elite? - Ovdje stanuje izvjesna gospoa Sternau, zar ne? -Da. - Sa svojom keri? -Da. - U kojem svojstvu? - Grom i pakao! U svojstvu ljudi koji su se kod mene nastanili, ukratko reeno. - Moram vas upozoriti da sam ovlaten zamoliti vas da mi uljudno odgovarate. -Pa j a vam tako i odgovaram, gospodine policij ski komesaru u slubi hesenskog velikog vojvode. - Ima li tu, osim te keri, jo djece? -Djece nema, ali ima jedan sin. On je lijenik. -Gdje?

- ujte, ja nemam ni vremena ni volje da se izlaem nekom presluavanju ija mi je svrha nepoznata. to se desilo I: ,doktoru Sternau? - Za njim je izdana potjernica. - Po-tjer-ni-ca! - uzviknu kapetan. - to hoete time rei? - Ja govorim istinu. Goni ga panjolska policija zbog pokuaja umorstva, krae i otmice. Rodenstein se zagleda udnim pogledom u komesara i odgovori: -1 to je sve zbog ega ga gone? Samo zbog takvih trica? - Gospodine nadumaru, to su, dakle, za vas trice? - to da vam kaem? Sve mi se ini da me niste razumjeli, zato u vam rei svoje miljenje: doktor Sternau je vrijedan momak, boljega je teko uope i zamisliti. Prije bih mogao zamisliti vas kao ubojicu, otmiara ili tata, negoli njega. Vaa je tvrdnja bez svakog smisla, a besmislice me uope ne zanimaju. Uostalom, jeste li vi uistinu policijski komesar u slubi hesenskog velikog vojvode? Moete li mi pokazati slubenu iskaznicu? Ja vas ne poznajem. - Gospodine, kako se usuujete to traiti od mene? - planu ovjek. - Jer svakoj varalici moe pasti na pamet da se izda za policijskog komesara. Smjesta da ste otili i da se niste vie vratili bez slubene iskaznice. - Jeste li vi svjesni znaenja svojih rijei? - Da, potpuno sam svjestan. Zato u vas izbaciti iz svoje kue, ukoliko sami ne odete! - Dobro, ja u se vratiti, i to ne sam, a uz to u vas i tuiti zbog vaeg otpora vlasti. S kojim pravom se ponaate kao da ste glavom dravni knez! Rodenstein se uto mai zvonca i odjednom se pojavi Ludwig. - Ludwig! - Zapovjedajte, gospodine kapetane! - Ovoga ovjeka treba izvesti napolje, i to to je bre mogue, a ukoliko bi se protivio, izbacite ga! -Razumijem, gospodine kapetane! - ree lugar osmjehnuvi 8 -Piramida boga sunae pri tom, jer mu se zapovijed starjeine bila dopala. Uhvatio je neznanca za rame, gurnuo ga svom snagom u hodnik i na stubite te se ovaj u tren oka skotrljao niz stepenice. Udno stubita bilo se okupilo nekoliko dokonih lugarovih momaka. Kad vidjee da ima posla i za njih, prionue i oni, i komesar bi zaas izbaen iz dvorca. Naavi se napolju, stisnu ake i, sav bijesan, zakle se da e se nadumaru osvetiti. U blizini dvorca naao se u taj as dj eai u lij epo skroj enoj zelenoj lugarskoj odjei. BiojetoKurtUnger, osmogodinji sin kormilara Ungera. - Ludwig - ree djeai - zato je taj ovjek izbaen iz dvorca? Sto je uinio? - On je uvrijedio gospodina kapetana - odgovori lugar. Malian se razgoropadi i uzviknu: - Onda ga treba oinuti munjom. Idem ja po svoju ostraguu pa u mu potpraiti pete. Tko vrijea gospodina kapetana, toga u ja ustrijeliti! Lugar se zadovoljno smjekao, uivajui u odvanosti svog malog miljenika. - Stani! - ree, vidjevi da se Kurt ve uputio po puku. - U ljude se ne smije tako olako pucati. Ali ja znam jednu zvjerku koju smije ustrijeliti. - Koj a j e to zvj erka? -Lisica! - Lisica? - uzviknu malian i oi mu bljesnue. - A gdje da je naem? - Tu blizu, u hrau. Juer sam naiao na nju pa u danas s jazavarima za njom u potragu. Smijem li i ja poi s tobom? -Naravno, ukoliko ti mama dopusti. - Odmah u j e pitati! Malian otra brzo do salaa. Tamo nae majku koja je upravo hranila ivad. Skoi meu kokoi, rastjeravi ih na sve strane, i uzviknu veselo:- Mama, mama, jaje moram ustrijeliti! - Koga e ti to ustrijeliti, mangupe moj? - upita ga majka smijeei se. - Lisicu. Ona nam krade kokoi. -A gdje e je nai? - U hrau. Ludwig je juer otkrio njen brlog pa e joj ui u trag. Smijem li i ja sudjelovati u tom lovu? - Ako Ludvvig ide s tobom, smije. Malian saslua majku, a onda, napuivi usne, ree: - Oh, Ludwig mi zapravo ne treba. Lisicu u ja ve sam ustrijeliti. Potom ue u kuu i vrati se zaas s pukom o ramenu. Bila je to dvocijevka - ostragua, koju je nadumar naruio upravo za maliana kao poklon za njegov roendan. Kurt je za svoje godine, kao osmogodinji djeai, bio i tjelesno i umno neobino razvijen, pa je kapetan uvelike uivao u samoj pomisli da e njegov roendanski poklon biti iznad svakog oekivanja odlino iskoriten, jer se djeak ve mogao takmiiti s najboljim strijelcima. - Ja idem, mama - ree djeak. Majka ga poljubi, a on krenu pun sebe, kao kakav knez koji je sa svojom sjajnom pratnjom poao na konju u lov na divlje patke. Stie u pravi as, zatekavi ve spremna Ludwiga koji je s nekoliko gonia samo jo njega ekao. Lovci su vodili na uzici nekoliko jazavara. Put ih je vodio kroz gustu umu. Pitanjima djeaka nije bilo kraja, pa su momci imali muke da zadovolje njegovu radoznalost. Blago, vedro zimsko jutro osvanulo je pod okriljem sunca. Tople sunane zrake na poljima su ve otopile snijeg, ali to je dublje ovjek zalazio u umu, to mu je dublje noga gazila po snijenom pokrivau. Da ne bi zaostao za drugima, Kurt je morao vrsto koraati. Stigoe najzad do hraa i primijetie trag to gaje lisica ostavila za sobom

na snijegu. Psi su trzali uzicu za koju su bili vezani, ali su morali ekati da lovci obiu brlog, kako bi se uvjerili da lisica nije 10 -Piramida boga i napustila svoje stanite. Po svoj prilici radilo se o lisici bez porodice, o samotnoj lisici koja je zimovala u naputenom brlogu. Budui da su sporedni rovovi bili zatrpani, lovci satjerae pse u glavni ulaz, jedini koji je ostao slobodan, i psi nestadoe pod zemljom. Potom se postrojie pred brlogom, a Kurtu odredie poasno mjesto pored izlaza., gdje je ponosno ekao zvjerku. - Pazi da ne ustrijeli kojeg psa- opomenu ga lugar Ludwig. - To bi bio jadan hitac, pazi! On je naime imao obiaj da suvie esto upotrebljava rije "pazi", i to najee gdje joj nije bilo mjesta. Kurt se namrti i odgovori: - Preputam tebi da gaa pse! Da se ne bi umorio, djeak lee na zemlju, a puku poloi na jednu raljastu granu koju prostrije pred sobom. Malo zatim zau se pod zemljom lave pasa, stalno na istom mjestu; psi su, dakle, napali lisicu. Bijesno zavijanje bilo je znak da se lisica hrabro brani. Bila je to postarija zvjerka, koja je psima zadavala dosta muke. Odjednom se pod zemljom zaori silna vriska koja se razlijee du rovova. Psi su sad primorali lisicu da napusti brlog. - Oprez, mali moj, sad e lisica naii! - opomenu Ludwig maliana i uperi puku na glavni ulaz brloga. Kurt je jo uvijek leao na zemlji. Tono je uo iz kojeg smjera dopire vriska i bolno zavijanje jazavara kojega je lisica ujela. Malo zatim izletje iz rupe jedno tamno tijelo i Ludwig viknu: - Lisica! Zajedno s povikom prasnu njegova puka i zvjerka se prevrnu, smrtno ranjena. Ali u isti as skoio je i Kurt, uperivi cijev svoje puke u drugom smjeru. Njegov hitac grunu u isti tren kad i lugarov, tako da se uini kao da je samo jedan hitac prasnuo. - Sad j e imam! - uzviknu Ludwig i skoi prema ustrij elj enoj zvjerci. Ali ve na drugom koraku zastade zapanjen i izbaci 11i psovku: - Grom i pakao, to se to dogodilo? - Waldina! - odgovori jedan od momaka. - Bog mi je svjedok, pazi, ja sam ustrijelio Waldinu. Nije to pasji hitac, ve upravo isti svinjski hitac. Takvo neto nije mi se jo nikad dogodilo, pazi! Ali kako je mogao pas izii ispred lisice? - Jer gaje lisica ujela! - objasni Kurt. - Jezik za zube, utokljune! - naljuti se na djeaka ovjek koji je ve sam na sebe bio ljut. - Zutokljunac? - viknu Kurt. - Gle, gle! to lei tamo iza bukve? Ljudi pogledae u oznaenom smjeru. - Lisica! Bog mi je svjedok, lisica! - viknu Ludwig. Bila je to zaista lisica, koju su druga dva jazavara vukla za krzno. - Dakako, ja sam Zutokljunac, zar ne? - uzviknu djeak. - Ti? Misli li da si je ti ustrijelio? Kojeta! Ustrijelili su je Franjo ili Ignac, pazi! Mjesto odgovora, djeak zabaci ponosno glavu i izvue fiek pa ga ubaci u praznu puanu cijev. - Ne, ja je nisam ustrijelio - ree Franjo. - Ja nisam pucao. - Ni j a - izj avi Ignac. - Grom i pakao, ondaju je uistinu taj vraji djeak ustrijelio! - uzviknu Ludwig. - Ali, mome, kako si doao na pomisao da niani tamo prijeko! - Jer sam primijetio da se lisica tamo provlai, a i rekao sam ti da u tebi prepustiti pse. Lugara je sad bilo stid to se osramotio pred djeakom, jer je ne samo promaio lisicu, ve i ustrijelio pouzdanog lovakog psa. -Ali lisica zapravo nije mogla izii iz brloga-pokua lugar opravdati sebe. - Rupa je bila zatrpana. - Ali ne sasvim - ree Franjo. - Pogledaj. To suho granje 12 -Piramida boga stmcanije je moglo sprijeiti da se provue. - Ba prokleti sluaj, pazi - proapta Ludwig, poeavi se zlovoljno iza uha. - Kako u sada izvijestiti gospodina kapetana da sam upravo ja ustrijelio Waldinu? - Razmisli sam o tome. A sad hajd"mo pogledati izbliza lisicu. Ljudi prioe blie lisici i otjerae pse. Lisica je bila lukava zvjerka; sigurno je ve vie puta bila napadnuta u svom brlogu pa je tono znala da je glavna rupa za na nju najopasnija. Zato se dosjetila da njukom odmakne granje koje je zatrpalo rupu na sporednom otvoru i tako izbije iz brloga. Ali tu joj djeakov metak prosvira glavu, to se nije, dakako, imalo zahvaliti samo tome to je sigurno nanianio. - Da, tvoj ju je metak pogodio, mladiu - izjavi Ludwig. -Vraji si ti momak! Pazi, osmogodinji mladi gaa lisicu, a stari djeak ubija psa! Zasluio sam da mi se svatko naruga. Neka mi Bog bude na pomoi ako to gospodin kapetan sazna. Ali tebi, Kurte, treba odati poast. Doi amo da ti zataknem kitu za eir. Naime, kitom nazivaju lovci lisnatu granicu koju zatiu za eir kao znak da su ustrijelili kakvu zvijer u lovu na plemenitu divlja. Ludwig otkinu jednu bukovu granicu na kojoj je, unato zimi, ostao jo koji list i posegnu za Kurtovim eirom da ga okiti. Ali Kurt uzmaknu prkosno.

- Ne treba mi kita - izjavi djeak. - Zar nisi rekao daje kita znak poasti? - Pazi, pa to ona i jest. -Ali takav znak poasti dolikuje samo asnome ovjeku. - Doavola, ja te ne razumijem. Ja se nadam da si ti astan ovjek, mali moj. Ili moda nisi? -Moe li se smatrati asnim ovjekom onaj koji doputa da ga nekanjeno vrijeaju, je li? - Ah, tebe je netko uvrijedio? - upita ga Ludwig udei se. - Pazi, a tko te to uvrijedio? 13-Piramida boga sunca- Ti. Ne trpim to. Ne dam da se sa mnom tako postupa. - Zar sam ja ikada s tobom loe postupio? - Ti, ti, upravo ti. Zar me nisi nazvao utokljuncem? A ti sad puca kao pravi pravcati utokljunac. Druga dvojica umalo to ne prasnue u smijeh pred tom provalom gnjeva, ali obuzdae svoje veselje kad vidjee da se Ludwig uozbiljio. Lugarove se oi ak ovlaie. Bio je ganut muevnim nastupom svog malog pitom a pa mu prie, prui mu ruku, skide eir s glave i ree glasom koji je podrhtavao od ganua: - Ti si vrijedan momak, Kurte. Pogledaj! Ja skidam pred tobom eir, moj mladiu. Hoe li mi oprostiti to sam te u svojoj gluposti nazvao utokljuncem? Zraka sunca obasja lice iskrena djeaka. On odmah odgovori: - Da, Ludwig. Doi da te poljubim. Ja te volim. A sad mi zatakni kitu. Kurt prui eir s istim izrazom lica s kakvim car na nekoj velikoj sveanosti stavlja sebi na glavu krunu. - A sad da kaem jo neto - ree djeak. - Lisica je moja pa u je sam ponijeti kui. - Oho ti si ipak premalen i preslab za to. - Ja! Sto ti pada na um! Ne dam daje itko drugi nosi! Jeste li me razumjeli? Da dokae da nije slab, Kurt epa lisicu za stranje noge i podie je uvis. - Pa dobro, pokuat emo - ree Ludwig. - Zasluio si i to odlikovanje; ako ti pak bude teko, ponijet emo ti je mi. - Ni govora! - odgovori djeak. - Hou se sam vratiti kui. - Kani se toga, moj mladiu. Suvie je dug put. Lisica je teka, nee je moi nositi do kue. -Aja u se putem odmarati. -Hm - gunao j e Ludwig, koj emu j e bilo potpunoj asno zato se djeak eli sam vratili kui. Tako je mogao nesmetano matati o svojoj lovakoj slavi koju je toga dana stekao. -Hm, nisi posve u krivu. Pa dobro, onda pokuajmo! Meni je pravo ako sam poe. Mi emo dotle svratiti do vranina gnijezda. Ja u ti vezati lisicu i objesit u ti je o rame. Mene e, naravno, grom i pakao, zapasti ast da odvuem do kue mrtvu Waldinu i sasluam nadgrobno slovo to e odrati gospodin kapetan. Bit e to, grom i pakao, govor nad govorima! Svezavi lisici sve etiri noge, prebaci je djeaku tako preko ramena da mu nije mogla biti suvie teka. A u sebi je smijeei se govorio: - Tako, mladiu, sad idi kui sa svojim lovorikama. To je prva tvojaustrijeljena lisica, ali i posljednja moj a promaena zvjerka. Pazi, bit e vremena za dalje podvige i za mene i za tebe. S mrtvom kujom na ramenu, Ludwig krenu dalje sa svojim drugovima. Djeak je stajao jo neko vrijeme ondje gledaj ui za njima, dok ih ne izgubi iz vida, a zatim se okrenu i uputi se na drugu stranu. Poznavao je na tom putu gotovo svako stablo pa se nij e plaio da e zalutali. Nj egovo j e raspoloen e bilo toliko uzdignuto nad obinu svakodnevnost, da nije gotovo ni osjeao breme lisice na svom ramenu, iako mu znoj ubrzo obli elo i potee niz obraze. Odmicao je polako, ali je na pola puta morao otpoinuti. Kurt je imao jo najvie deset minuta pjeaiti. Samo to nije iziao iz jednog bukvika i udario irokom cestom, kad zau neije korake i as zatim nae se pred ovjekom koji mu je, obuzet svojim mislima, dolazio u susret. ovjek je bio stranac, neobino visoka stasa, zaogrnut dugakim putnim ogrtaem. Kurt zastade, odmjeri stranca i zapita ga strogo: - Stani! to trai ovdje? To je pitanje on mnogo puta uo, krstarei umom s Ludvvigom, kad bi ovaj naiao na nekog stranca ili enu s bremenom drva. Toga dana, dodue, nije s njim bio Ludwig, 14 15ali taj je ovjek bio stranac, a Kurt je ustrijelio lisicu pa je, dakle, po njegovu miljenju, bio ravan Ludwigu. Stranac pogleda djeaka najprije s izrazom uenja, a onda mu se dobroudno nasmijei i odgovori: - Doavola, ba si me uplaio! Glas ti zvui kao da si glavom gospodin nadumar! Kurt namjesti puku, uspravi se i odgovori: - Zapravo nisi mnogo pogrijeio! -Oho! - Dav pitam te upravo kao da te sam gospodin nadumar pita. to trai ovdje? U stranevu smijeku bilo je sad vie uenja negoli dobrohotnosti. On odgovori: - Idem u Rheinswalden. Je li daleko dotamo? - Nije. Sasvim je blizu, odmah tamo iza onih hrastova. Ja ute provesti. - Dobro. Da ti ponesem lisicu? - Sauvaj Boe! I sam je mogu ponijeti! - izjavi Kurt stresavi odluno glavom. -Sigurno je teka. -Meni nije. - Da, vidim da si jak. Koliko ti je godina? Deset? - Deset? Ne, daleko sam jo od desete. Osam! - Osam? - uzviknu stranac u udu, pogledavi paljivo djeaka. - Pa to izgleda gotovo nemogue.

- Zar misli da sam ti slagao? - upita ga Kurt otro. -Ne. Ali, kao to vidim, ti ima puku! - Dakako! - odgovori djeak ponosno. I, pogledavi ga oholo, nadoda: - Hoe li je moda pogledati? Evo ti je. Samo pazi, puna je. Stranac uze puku i ree zaueno: - Gle, to je prava ostragua, upravo za tebe napravljena. - Dakako! Ti si sigurno mislio da imam igraku za malu djecu. E, ba si glup! S igrakom se ne moe ustrijeliti lisica. ------------------------Piramida boga sunca------------------------ Ta ne misli valjda rei da si ti ustrijelio tu lisicu. - Upravo to sam mislio rei. -Ti-zar ti?! - Dakako! Pa neu valjda vui sa sobom lisicu koju nisam sam ustrijelio. - Ti si onda pravi mali junak! Kurt kimnu prijazno glavom: straneve rijei mu se svidjee. ovjek je osvojio djeakovo srce; zato mu djeak ree pokroviteljski. - Ti e se sigurno zadrati neko vrijeme u Rheinsvaldenu, zar ne? Onda moe jedanput poi sa mnom u lov. Ja u ti pokazati kako se gaaju lisice. -Hvala ti, moj mali ovjee! - odgovori stranac. - Uinit e mi veliku uslugu. A ja u ti za uzvrat priati kako se gaaju medvjedi, bivoli, lavovi i slonovi. - Jesi li ti ikada ubio jednu takvu zvijer? Ja znani ovjeka koji ih je nekoliko ubio. - Tko j e taj ovj ek? - Doktor Sternau. -A ti ga poznaje? - Ja ga jo nisam vidio, ali sam vidio krzna od lavova i medvjeda koje je on ustrijelio, ta krzna sam vidio. Ona se nalaze u stanu gospoe Sternau. To je njegova majka i ona mije mnogo priala o njemu. I ja elim postati lovac kakav je on. - Zaista? Da, izgleda da si za to i stvoren. - Samo da odrastem do tvoje visine. Ja ve znam jahati i gaati. S Ludwigom u nauiti maevati i ojaat u tijelo gimnastikom; kad otopli, uit u i plivati. Ali ako eli vidjeti gospou Sternau, ja ti mogu odmah rei gdje e je nai. -A kojim putem mogu stii do nje? - upita stranac i okrenu se odmah u pravcu koji mu pokaza djeakova ispruena ruka. - Vidi li onaj dvorac tamo i sve one prozore koji gledaju 16 17u batu? To je zimska bata. - Vidi li u njoj one dvije gospoe? Jedna je gospoa Sternau, a druga gospoica Helene Sternau. One prave kitu cvijea. Njom e obradovati, kao to to svaki dan ine, gospodina kapetana. Stranevo se lice zaari od radosti, pogled mu se zaustavi na onim dvjema enskim prilikama i on upita: - Nema li taj plot neka vrataca? - Ima. Ali ti si stranac, morao bi zapravo ui na glavna vrata. - Ali ja idem gospoi Sternau. - Onda se mora najaviti. - Ona me ve poznaj e. - Hm, to je neto drugo! Svia mi se, zato u ti pokazati vrataca. - A i ti se meni svia. Kako se zove? -Kurt. - Ah, Kurt Unger. - Tono. Ti, dakle, zna kako se zovem. - Da, znam dobro. Tvoj je otac kormilar, zar ne? - Tono. I to zna? - Pisala mi je to gospoa Sternau. Nego, hajd"mo brzo. Gdje su vrataca? - Odmah desno. Samo deset koraka odavde. Stranac pouri u oznaenom pravcu, otvori vrataca i ue u batu. Brzim koracima uputi se prema staklom pokrivenoj maloj zgradi koju je djeak nazvao zimskom batom. Vanjska vrata nisu bila zakljuana. On ih otvori i ue. Okruene s nekoliko visokih lisnatih biljki, palmi i zimzelenim raslinstvom, usred okota s blistavim zrelim zimskim groem i limuna, sjedile su dvije gospoe, oito majka i ki: bile su zaposlene savijanjem kite cvijea. Kad zaue da se vrata otvaraju, podigoe oi i, primijetivi visoku, ponosnu stranevu priliku, ustadoe. Gospoa Sternau prie mu korak blie i upita ga: - Gospodine, vi traite 18 -Piramida boga i Kliknuvi radosno "Majko!", stranac prekide enu i u isti je as zagrli i poljubi u usta. Ona problijedje od radosne jeze, predade se gotovo onesvijetena njegovu zagrljaju, ali se odmah pribra i uzviknu: - Karl! Je li mogue? Moj sin! Oh, kakvog li iznenaenja! On je pritisnu desnom rukom na svoje srce, a lijevu prui prema sestri i pozva je: -Helene, sestro, doi! - Brate moj - kliknu veselo djevojka, a lice joj od radosti zasja. -Mi smo upravo o tebi govorile. Kolikaradost, kolika srea! Mi smo mislile da si daleko, negdje u panjolskoj! - Da, ja vam nisam pisao. Htio sam vas iznenaditi, kao kakvim boinim darom. - I uspio si potpuno u tome, moj dragi, moj predragi sine -ree majka. Kurt je meutim poao dalje sa svojom lisicom i uao u dvorite dvorca. Ondje zatee kmeta koji je nadumaru vodio

gospodarstvo. - Ah, uhvatili ste je? - upita on djeaka ugledavi mrtvu lisicu. - Da, moja je! - glasio je ponosan, samosvjestan odgovor. - Tvoja? Da, to vidim. A tko ju je ustrijelio? - Stara baba! - odgovori Kurt i uputi se poput uvrijeenog lorda prema dvorcu, svjestan da se na kmeta valjano izderao i pogledom ga oinuo, a zatim se, uavi u zgradu, uspe stepenicama i pokuca na nadumarova vrata. - Naprijed! - zareza netko bijesno u sobi. Rodenstein se jo uvijek nalazio u raspoloenju u kakvom gaje ostavio policijski komesaru slubi hesenskog velikog vojvode. Kurt ue, pozdravi vojniki i ree: - Momak je spreman izvriti vau zapovijed, gospodine kapetane! Lice se nadumaru odmah razvedri. On ustade, prie djeaku i uzviknu: -Ah, tu je stari momak! Stari, iskusan momak! Sigurno je 19lisica zadala posla slugama! - Da, njima je zadala posla, potvrdi Kurt smijeei se - ali meni nije! - Tebi nije! Doavola, mome, ja ipak mislim da je bilo teko nositi je. - Oh, gospodine kapetane, lako je bilo nositi je, a lako je bilo i ustrijeliti je. - Ti si je, dakle, ponio na sebi ak tamo iz ume, moj mali! Neka avo nosi takve lijenine. Objesiti mladiu takav teret na rame i onda pobjei! - ljutio se Rodenstein. - Dat u im ja ve papra, ogluit e i obnevidjet e od njega! Tada Kurt prie korak blie i ree: - Ne, gospodine kapetane, ti im nee dati papra! - Ne? Ah! Tko e me u tome sprijeiti? -Ja! - Ti! E, ba si mi ti neka momina! A kako e ti to uiniti? - Eto, kako. uj me: ja sam ih prisilio da mi predaju lisicu, htio sam je osobno donijeti. - Prisilio si ih? Da, ba tako i treba da ovjeka prisili na neto kepec poput tebe! - Oho, gospodine kapetane, ja nisam kepec. A i Ludvvig je rekao da sam u pravu to traim da lisicu sam ponesem kui. - U pravu? Samo bi ovjek koji je lisicu ustrijelio mogao traiti da mu se to dopusti. - Pa ja sam taj koji ju je ustrijelio. - Ti - ? - zapita nadumar i ustuknu korak natrag. -Da, posred glave sam je prostrijelio. - Doavola! Zar da vjerujem toj deliji. Pokai, da vidim! On uze lisicu djeaku iz ruke i stade ogledati ranu zadanu metkom. - Tono, ti si je ustrijelio! - uzviknu nadumar. - Rupa je malena, od tvog je metka. I ba posred glave! Mome, pravi si objeenjak! Doi ovamo da te povuem za ui i opalim 20 -Piramida boga simcagromki poljubac. Obuzet radou, Rodenstein zagrli djeaka i svega ga izljubi. Kurt se sav preda tom snanom milovanju, kao da je to njegovo sveto pravo, ali ipak iskoristi prvi slobodan trenutak da zapita: - Zadovoljan si, dakle, sa mnom, gospodine kapetane? -Da, momino moja, sasvim! - E, onda mi daj onaj lijepi mali pitolj to si mi ga obeao. Pukom umijem ve pucati; moram nauiti pucati i pitoljem. - Da, ljudino, dat u ti ga, i to odmah - ree kapetan i u isti as otvori jednu ladicu na svom pisaem stolu. - Evo ti, uzmi! Dobar je to i fin pitolj, srebrom optoen. Evo ti i fieklija. Ludwig e ti pokazati kako se pitoljem rukuje. - Evo i tebi od mene zvuan poljubac, gospodine kapetane. Hvala ti! - Mladiu - uzviknuo ganuto nadumar - ti si vraje dijete. Jo ti neto moram dati! Zaeli neto! Kurt se nije dugo premiljao, ve odmah ree: - Dobro, ja sam ve smislio. A hoe li ti to i uiniti? - Da, ako je to za tebe dobro, a drugome nije na tetu. -Daj mi asnu rije! - Grom i pakao, mora da se radi o vrlo ozbiljnoj stvari! Ti me iznuuje. Nee me valjda natjerati da poinim kakvu glupost ili ak kakvo zlodjelo. - Ne, mora samo nekome neto oprostiti. - Ah, tako. Znai, opet progovara tvoje dobro srce. A kome bih ja trebao neto oprostiti? - To u ti rei tek kad dobijem od tebe asnu rije. - E, Kurte, ba si se zainatio! Hoe li biti tete od toga, ako ja nekome neto oprostim? - zapita Rodenstein. - Nee. -Dobro. Akojetako, daj em ti asnu rije. Ali sada da ujem tu tvoju elju. 21 - uj me, gospodine kapetane, nemoj se rugati Ludwigu zato stoje tako svinjski promaio pucajui u lisicu! Nadumar namrti elo. - Svinjski je promaio? To ne vjerujem. On je odlian strijelac. - A ipak je istina. Ludvig je sam priznao da je svinjski promaio. - Hm! A koga j e pogodio? -Psa. - Psa! - uzviknu nadumar. Sve u ti vjerovati, samo to ne! - Da, psa - ponovi djeak. - Kuju Waldinu. - Waldinu? Ah, da, sigurno umjesto lisice. Zar zbilja, zar je to mogue! Mome, nemoj podvaljivati! - Ja ne podvaljujem, gospodine kapetane. Ti mu se, dakle, nee rugati?

Nadumar se ushoda ljutilo po sobi. Odjednom stade grditi izbacujui najsonije lovake psovke i uzreice, ali se malo pomalo umiri i produi: - Mladiu, ti si me zaskoio, ti si me prevario. Trebao bih ga izgrditi da sav pretrne od straha, ali ti si me nadmudrio, prosto si izvrio na mene prepad i sad ja moram odrati zadanu rije. Dobro, ja ga neu izgrditi, ali ti sad uzmi svoju lisicu i da si se odmah izgubio! Neu da te vie vidim, nikad vie. Tebi, djeae, imam zahvaliti to mi je na prevaru izmamljen pitolj. Doe mi da plaem kad pomislim kako si me nadmudrio. Odlazi! Napolje! Iskalivi tako svoj bijes, pokaza podignutom rukom djeaku vrata. Kurt turi mirno pitolj u dep, uprti na rame lisicu, uze puku i, uprijevi hrabro pogled u nadumara, ree: - Ti misli, valjda, da si me uplaio, gospodine kapetane? Oh, ja te znam, ja te znam. - to, ti me zna? - zagrmi Rodenstein. - Dobro, sad zna sigurno i to da sam zauvijek svrio s tobom. - To zvui kao da bih se trebao bojati tvojih rijei. Ali ja sebi zbog toga ne razbijam glavu, jer ja znam neto. -Piramida boga stmca- Tako? A to ti zna? -Da me voli. - Objeenjae, ima pravo. Tornjaj se, inae e mi laskama jo neto izmamiti, za to ja neu moi odgovarati! Nadumar izgura djeaka napolje i primijeti pri tom pred vratima Helenu Sternau koja se ba spremala pokucati. - Vi ste to, gospoice Helene? - ree. - Uite. S kakvim mi vijestima dolazite? -Najprije da vam predam uobiajenu kitu cvijea, a onda da vas neto zamolim, gospodine kapetane. Hoete li dopustiti mojoj majci da vam predstavi moga brata. - Vaeg brata, gospodina doktora Sternau? - upita on iznenaeno. - On nije, dakle, vie u panjolskoj? -Ne. Upravo je stigao. - Doavola. Da, to se slae - ree on zamiljeno, oteui glasom. - Kako? - upita Helene. - Vi ve znate. - Ne znam ja nita, ba nita - odvrati brzo nadumar, da bi ispravio svoju greku. - Nego, ja vas molim, dovedite ga amo. elim ga upoznati. - Mama se sigurno ve uputila ovamo, ja sam je pretekla, da ih najavim. Ali, evo ih, ve kucaju. Smijem li otvoriti, gospodine kapetane? Helene otvori vrata i Sternau ue sa svojom majkom. Kad ga ugleda, nadumar se oito zaudi. - Kako? - upita nadumar. - Ovaj gospodin je doktor Sternau, va sin, gospoo Sternau? -Da, gospodine kapetane - odgovori umjesto majke doktor. - Stigao sam pred deset minuta pa sam pourio da vam se zahvalim na brojnim dokazima dobrote i prijateljstva koje ste pruili mojoj majci i mojoj sestri. Rodenstein se paljivo zagleda u doktora. Svladavi poneto svoje iznenaenje, odgovori branei se: - Kojeta! Ja dugujem zahvalnost gospoi Sternau. Ona se trudi da od mene, starog pustinjaka, napravi drutvena 22 23-----------------------KSI ovjeka, a za to mi vi ne dugujete ni najmanju zahvalnost. Uostalom, mi smo roaci pa meu nama ne moe uope biti govora o bilo kakvoj zahvalnosti. Izvolite sjesti i oprostite mi to vas promatram s izrazom iznenaenja. Drukiji ste nego to sam vas zamiljao. - Smijem li vas upitati, kakvim ste me zamiljali? - upita ga Sternau koji je sjeo izmeu majke i sestre. - Zamiljao sam vas kao ovjeka vitka, niska stasa, s produhovljenim crtama lica i s naoarima sa zlatnim okvirom na nosu, a sad ... Nadumar zastade, jer nije znao kako nastaviti. Sternau mu upade u rije s osmijehom na usnama: - A sad dolazi pred vas takav Golijat bez naoara i bez produhovljenih... - Stanite, stanite, nisam tako mislio! - branio se Rodenstein. - Radi se samo o stasu. Nisam mogao zamisliti da bi takav div mogao biti sin moje gospoe Sternau. Ali sad se radujem stoje i jedan div lan njene porodice. Vi sigurno niste ovjek koji bi zbog bilo kakvih trica mogao pasti u nesvijest, zato u vam sasvim iskreno rei da ste mi ve ranije najavljeni. -Ah! - Da, upravo jutros. I to po slavnoj policiji. - Po policiji? - upita gospoa Sternau zabrinuto. - to trai policija od nas? - Doao je ak jedan policijski komesar u slubi velikog vojvode pa me pitao stanuje li kod mene neki doktor Sternau. Sternau kininu glavom. - Slutio sam to. - Zaista? - upita Rodenstein. - Ima li, dakle, policija razloga da se o vama raspituje? Obuzet osjeajem nadmoi, doktor se smijeio. - Smijem li vas upitati je li gospodin komesar naveo koji razlog za svoj postupak. - Da, ak nekoliko. Rekao je da je za vama izdana potjernica zbog pokuaja umorstva, krae i tako dalje. --------------------------Piramida boga sunca-------------------------- Boe, umrijet u od straha! - uzviknu sestra. - Pa to je nemogue! - ree majka. - Moe li ti to objasniti, sine! - Ja nisam jo dospio da s tobom i s Helenom o tome govorim. Dunost mi je da o svemu tome izvijestim gospodina kapetana, a sad je doao as da sve vas o svemu izvijestim. Moete li nam posvetiti etvrt sata, gospodine kapetane? - I deset sati, gospodine doktore! Govorite slobodno i spokojno! -Zaista, imam vam ispriati cijeli roman. Sternau stade opirno opisivati svoje doivljaje, iznositi misli, objanjavati svoje smjele zakljuke; svojim je prianjem toliko sve zainteresirao da je i sam kapetan propustio prekinuti ga svojim omiljenim grubim

upadicama. Ali Rodenstein se ipak ne uspije do kraja svladati, njegov bijes prevri najzad svaku mjeru: on skoi, ushoda se po sobi i poe vikati: - Gospode, kakve su se to hulje i nitkovi okupili u drutvu! Da su mi sad ovdje, oh, da su mi sad ovdje! Sve bih ja njih skratio za glavu i za noge objesio. Najzad ste ipak preli granicu! -Da. UParizu sam seodmahpredstavionaem veleposlaniku, sve mu ispriao i stavio se pod njegovu zatitu. On mi je detaljno objasnio to trebam raditi u domovini da bih se obranio od uhoda i zatitio grofiinu batinu. - A grofica? Gdje se ona nalazi? Da li je jo bolesna? Govorite, doktore! V - im sam preao njemaku granicu, poduzeo sam mjere koje mi je poslanik savjetovao. Poslao sam u panjolsku izvjetaj o poinjenim zloinima. Zatim sam otputovao s grofom i groficom i s njihovim vjernim pratiocima u Mainz, gdje sam ih ostavio u hotelu i potraio odmah majku i sestru. - Oni su, dakle, u Mainzu? - upita, sav oduevljen, kapetan. 24 25- Doavola, a zato u Mainzu? Zar ja nemam mjesta, ia i pia za takve ljude, j e li? Ako se odmah ne odvezete u Mainz i ne dovedete ih k meni u Rheinswalden, otii u ja smjesta onamo, ugrabit u vam pred nosom groficu s milijunima i oenit u se s njom, vjerujte mi! Imate li prtljage? -Da. - Mnogo? Moe li stati na jedna kola? - Moe, sasvim sigurno. Tada Rodenstein otvori irom prozor i viknu u dvorite: - Heinrich, spremi za put dvije koije i jedna seljaka kola! Za etvrt sata kremo za Mainz! - Ali, gospodine kapetane - ree Sternau - ja moram iskreno... - Kojeta! - prekide ga nadumar. - U ovoj sam kui ja gospodar! Malo rijei: jeste li odluili gdje ete smjestiti gospodu? -Ne. - Moda ne smatrate moju nadumariju prikladnim mjestom? - Niti govora.. Ja mislim samo da bismo vam mogli smetati. -Pustite vi to vae smetanje. Neka oni douuRheinswalden, i to jo danas, i gotova stvar! Vi, grof, grofica i gospoda Sternau, vas etvero - u jednu koiju. Ja, gospoica Sternau, Alimpo i Elvira, nas etvero - u drugu koiju. Ima mjesta za sve nas pa emo zajedno na put. Ni rijei vie o tome! Gostinske sobe su spremljene. Ako ima jo to da se obavi, to se moe obaviti dokHeinrich upregne konje. A sad, draga moja gospoo Sternau, pobrinite se odmah da gospodin doktor bude posluen jelom. Hajdete slobodno, ja vas sada vie ne trebam. Ja imam jo na sebi svoj radni haljetak pa se moram preobui. Vi vidite, roae, da ja ozbiljno mislim i ne okoliam. Ako ste i vi stvar ozbiljno shvatili, kao to se nadam, mi emo se divno sloiti. Nakon kratkog vremena dvije koije prooe kroz kapiju, 26 -------------------------Piramida boga sunca------------------------a za njima seljaka kola. Put ih je vodio u Mainz, gdje se ustavie pred hotelom "Engleski dvor". Putnici izioe iz kola i popee se u sobe koje je Sternau zauzeo za grofa i groficu. Naj prij e sretoe estitog upravitelj a i njegovu gospou. - Ah, to je monsieur Alimpo sa svojom dobrom Elvirom, zar ne? - upita kapetan ugledavi brani par. Zauvi oba imena, upravitelj zakljui da je kapetan njih spomenuo. Stoga se duboko pokloni i odgovori: -Mira! Soy Juan Alimpo y esa es mi b uena Elvira. Da, ja sam Juan Alimpo, a ovo je moja dobra Elvira! - Ah, sapperment, ba je nezgodno to ne razumijem panjolski - ree kapetan. - Kako mi to nije palo na pamet! - Vi govorite moda ipak pomalo francuski? - upita ga Sternau. - Samo osnove. - Onda ete se ipak sporazumjeti. Gospoda govore prilino francuski. Nego, molim vas, uimo! Sternau otvori susjednu sobu. Pogled koji im se tu prui duboko ih uzbudi. Pred divanom, pred koji jeneka brina ruka postavila mekan jastuk, kleala je Roseta. Djevojka je sklopila ruke i, miui neujno blijede usne, molila. Njeno upalo lice isticalo se nadzemaljskom ljepotom. - alosnog li prizora! - proapta kapetan. - Oh, trebalo bi te hulje na raanj natai i ive ispei. Ali oni e se osjeati kod mene kao u raju! - Oh, Boe - ree gospoa Sternau, a u oima joj pri tom zasjae dvije sjajne suze. - Jadne li djevojke! Molimo Boga da joj pomogne u nevolji koja ju je snala! Helene ne ree nita. Ona pohita do divana, kleknu pored Rosete, zagrli je srdano i brinu u pla. Poto prie i majka, obje ene podigoe bolesnicu i legoe je na divan. Ali djevojka kliznu opet na jastuk i produi molitvu. Grof 27Manuel sjedio je na stolcu pored nje. Iako nije bila vie tako mrava kao ranije, a i lice joj je bilo punije, jer je u Parizu bila podvrgnuta izvjesnoj njezi, ipak se pogled njenih nijemih, praznih oiju ovjeka duboko doimao. - A vi niste jo okuali djelovanje vaeg protuotrova? -zapita Rodenstein. -Ne - odgovori Sternau. -Na putu i u Parizu nedostajala je lijeenju pogodna okolina i potrebna njega. - A vi se nadate da e joj takva okolina i dobra njega pomoi? - Ja se nadam, iako se otrov ve rairio po njenom tijelu. Prihvatit u se odmah lijeenja. Nego, gospodine kapetane, da krenemo odmah. Prtljaga, tojuje Sternau sobom ponio, bi odmah natovarena na kola. Kapetan podmiri raune, pope se u kola i odveze. Vozili su se upravo jednom od glavnih ulica kad nadumar dade znak svom koijau da vozi pored koije u kojoj se nalazio Sternau. Tako je mogao razgovarati s njim.

- Roae - ree kapetan - pogledajte nalijevo. Vidite li tamo prijeko onoga ovjeka u sivom ogrtau? - S kiobranom pod rukom? Tko je taj ovjek? - Policijski komesar u slubi hesenskog velikog vojvode. On e nas primijetiti i ja bih se kladio da emo ga uskoro opet vidjeti u nadumariji, jer e on doi do zakljuka da ste vi taj oekivani doktor Sternau. I zaista, kad prooe mimo njega, komesar se zaustavi, namjesti naoare, okrenu se, nasmijei pakosno i pohita prema sudskoj zgradi. Rodenstein i njegovi gosti provezoe se bez traga uznemirenosti pored komesara i stigoe ubrzo u Rheinsvalden, gdje su ih ve u savrenom redu ekale sobe, jer je lijenikova majka zamolila gospou Unger da ih spremi. Vee bi iskoriteno da se prijatelji srede i da okupljeni za veerom pretresu panjolsku pustolovinu opirnije nego to 28 -------------------------Piramida boga sunca------------------------su to uinili kad se prvi put naoe na okupu. Drutvo je ipak bilo nepotpuno jer su Alimpo i Elvira ostali u bolesni inom predsoblju, a s njima se nalazio mali Kurt koji ih je ubrzo zavolio. On je kod uitelja u Rheinswaldenu neko vrijeme uio francuski pa je sad uivao to se za nudu moe sporazumijevati s Alimpom i njegovom enom. Drutvo je leglo kasno i zato sutradan ne ustade suvie rano. U dvoritu dvorca prvi se pojavi kapetan. Odmah mu prie Ludwig, zauzet hranjenjem pasa. - Jedan, dva, etiri, est, sedam, osam pasa - brojio je nadumar. -Nedostaje jedan pas! - Gospodine kapetane, da -ja -ja! Ludwig se bio toliko uplaio da mu rije zape u grlu. -No, stoje? - upita Rodenstein strogo. - Ja -jedan -jedan nedostaje! - To sam ve vidio! A koji to? -Kuja Wal dina. Ona je, hm, ona je mrtva. - Mrtva? Doavola. Od ega je uginula? Ta bila je zdrava! -Ona se, ona se... - No, stoje? Da se nije moda prederala? - Da, tako jegospodine kapetane. - Doavola. to joj je to moglo nakoditi? - Jedan, jedan metak, gospodine kapetane - odgovori Ludwig. - Budalo! Pas ne dere valjda metke, zar ne? - Onda je poginula od trave u koju je zagrizla. Gospodine kapetane, magare sam ja! Jer metak je bio moj. Teko mi je rei, ali ipak moram rei: ja sam jue ubio Waldinu. - Tisuu bombi survalo se na tebe! Zato? Da nije moda odjednom pobjesnila? i - Nije - zakuka Ludwig. - Ali ja sam pobjesnio, mene je 1; obuzeo bijes. Zato sam i pucao u kuju, umjesto da pucam ; u lisicu. - Da, stari lovac je ustrijelio psa, a malian lisicu. - Vi to, dakle, ve znate, gospodine kapetane. Da, bio je to 29svinjski hitac. Bogami, nita drugo ne zasluujem nego da me otjerate iz slube. - To bih i uinio, lukavce, da nisam dao asnu rije Kurtu da te neu zbog toga ni izgrditi. - Kurtu? Doavola, to je zaista valjan djeak, pazi samo! To mu ja nikad neu zaboraviti. - Vjerujem. On je mogao zatraiti od mene kakvu drugu uslugu, ali on je mislio samo na to kako e ti utedjeti amar koji si zasluio. Gdje je Waldina? - Zakopao sam je u vrtu, sa svim poastima, gospodine kapetane. Pazi, ona je to i zasluila. Rodenstein prekide razgovor jer u taj as uoe u dvorite kola kojima se dovezao policijski komesar s tri andara, koji su imali uza se puke, oito spremni da uhapse ovjeka za kojim je bila izdana potjernica. On se stoga okrenu i uputi se, ne obazirui se na njih, u svoju sobu. Malo zatim stupi u sobu Ludwig i najavi nadumaru komesara. - Neka ue - proguna nadumar. - A gdje su andari? - Oni su zauzeli izlaze, gospodine kapetane. -Lijepo, zaista! Ti ekaj napolju, pred vratima! Lugar izie i propusti komesara. -elim vam naj poniznij e dobrojutro, gospodine nadumaru! - pozdravi komesar utivo, ali uz to i podrugljivo. - Dobro jutro - odgovori Rodenstein uljudno. - Vidite to znai dobra pouka? Vi ste savreno nauili pozdravljati. Nastavite samo tako, mladi moj ovjee! - Moda u danas ja dati vama jednu pouku! Dopustite mi da vas najprije upitam hoete li me i danas otjerati iz dvorca? - Ako mi ne pokaete slubenu iskaznicu, sasvim sigurno. - Ja sam se pobrinuo za punomo koja e vas, nadam se, zadovoljiti. Evo, izvolite itati! Komesar izvadi iz depa jedan papir i preda ga u omotu kapetanu. - Ah, ja nisam va sluga, mladi ovjee. Otvorite, molim 30 -----------------------Piramida boga sunca----------------------vas, omot. Komesar otvori omot. Nadumar sad proita spis. - U redu - ree Rodenstein. - Spis je od dravnog tuitelja. Vlast me moli da vam dam potrebna obavjetenja i ukazem

potrebnu pomo. to elite znati? - Nalazi li se tu doktor Sternau? - Da. Juer je stigao. Ta vi ste ga vidjeli! - Da li je doveo koga sobom? - Da, nekog Alimpa, neku Elviru, nekog Don Manuela i neku Rosu, Rosauru ili Rosetu; ne sjeam se tono njenog imena. -Nije li gospoa neka grofica? - Grofica? Doavola, Elvira da bude grofica? Ne lii ba na groficu. - Vi to morate znati. - Da, morao bih zapravo znati. Da nije moda Alimpo grofica koju vi traite? Vi ste govorili o nekoj razbojnikoj bandi. Moda je u stvari Alimpo preruena grofica koja se eli udati za mene, a potom me estito opljakati. Grom i pakao, to bi bilo strano! - Gospodine nadumaru, ja se nadam da se ne namjeravate aliti sa mnom - ree komesar strogo. - To vam ne bih mogao dopustiti. - Neka vas ne mui ta briga, mladi ovjee. Otkad znam tko ste vi, ozbiljno me uznemiruje misao na tu prokletu razbojniku bandu. - Jesu li imali mnogo prtljage? - Ta nisam ja njihova sobarica, da se brinem za njihove ropotarije. Uostalom, ovdje pie da vam moram ukazati potrebnu pomo. Ali ne pie da me moete presluavati. Znam ja ve kako u se od toga obraniti. Ludwig! Na taj poziv ue lugar, bacivi neobino neprijazan pogled na komesara. -Poalji mi, molim te, gospodina doktora Sternaua. Reci mu daje ovdje jedan slubenik andarmerije koji eli govoriti 31s njim. Pouri! Vrata se otvori se. U sobu ue Sternau i pozdravi kapetana srdanim stiskom ruke, a komesara samo hladnim naklonom. - Vi ste me zvali? - upita doktor. - Da, ovaj mladi ovjek eli govoriti s vama. - A tko j e taj ovj ek? Rodenstein je upravo htio odgovoriti, ali ga pretee policij ski slubenik rekavi: - Ja sam policijski komesar u slubi hesenskog velikog vojvode. - U redu, to hoete od mene? - Vi ste gospodin doktor Sternau, zar ne? -Da. - Vi ste doli iz panjolske, stanovali ste kod grofa Rodrigandea, okovali ste izvjesnog Gasparina Cortejoa i pobjegli iz zatvora u Barceloni, zar ne? -Da. - To je priznanje sasvim dovoljno. Vi ste uhapeni, gospodine Sternau! - Ja se pokoravam! - to? - upita nadumar u udu. - Vi se pokoravate, roae? - Da - osmjehnu se lijenik. - Ja u najprije pretresti vau prtljagu - ree komesar. - Ja ne vjerujem da e gospodin kao vlasnik ove kue i moj domain to dopustiti. - Odnio me avo ako ja to dopustim! - uzviknu kapetan. - Ne mogu dopustiti da mi se itko protivi izvravati moju slubu! - opomenu komesar kapetana. - Aj a ne mogu dopustiti s vae strane bilo kakvo prekoraenj e danih vam ovlatenja - upade Sternau. - Ja imam utisak da postupate sa mnom s naroitim predrasudama, zato vas upozoravam da u vas zbog toga pozvati na odgovornost! 32 --------------------------Piramida boga sunca-------------------------Te rijei i ton kojim su bile izgovorene uinie izvjestan utisak na komesara. On se nakloni utivo i ree: - Ja izvravam samo svoju dunost. - Ispitajmo mi savjesno tu dunost! - odvrati Sternau. - Vi ste jue ovdje saopili gospodinu kapetanu daje za mnom iz panjolske izdana potjernica. Hoete li biti toliko ljubazni i pokazati mi tu potjernicu? - Ja, ja je nemam kod sebe. - Jeste li tu potjernicu proitali? - Ja, ja se o tome ovdje ne moram izjanjavati. - U redu. Ja vidim kako stvar stoji. Vi niste gospodinu kapetanu rekli istinu. Nikakva potjernica nije za mnom izdana. URodrigandi je poznato da sam ja rodom iz Mainza pa je izraena elja da se o meni dadu obavjetenja. Kako ste iz toga zakljuili da moram biti uhapen i da se kua u kojoj boravim mora pretresti, ja to nikako ne mogu shvatiti. Sto se mene tie, j a sam spreman staviti vam se na raspolaganj e, ali pod uvjetom da preuzmete odgovornost za svaki va postupak prema meni. Od pretresa kue moram se ipak ograditi. U ovu su se kuu sklonila dva duevna bolesnika koje moram uvati od svakog uznemirenja i uzbuenja. Ja sam lijenik i mogu obrazloiti svoju tvrdnju. Istragu ne moete voditi vi, za nju je nadlean samo dravni tuitelj, ukoliko je smatra potrebnom. Otpratit u vas do njega, sve drugo otklanjam od sebe. - A ja vas upozoravam - ree kapetan - da bez mog doputenja ne moe nitko ui u bilo koju od mojih soba, pa bio to i komesar ili andar. Komesar, vidjevi da su mu se usprotivila dva ovjeka s kojima se nije mogao aliti, zakljui da mora popustiti pa upita:

- Vi ste, dakle, spremni otpratiti me do gospodina dravnog tuitelja, zar ne? Molim vas, dakle, da me slijedite do mojih kola. - To neu nikako uiniti - odvrati Sternau. - Ja nisam Kamiieva 43 Gradska knjinica Rijeka nikakav razbojnik pa ne mogu pristati da me vi pratite. Gospodin kapetan e mi sigurno staviti na raspolaganje jedna svoja kola. Vi me moete slijediti svojim kolima, da me ne biste izgubili iz vida. - Da, roae, odmah u narediti da se konji upregnu - izjavi nadumar. - I ja u poi s vama. Dravni tuitelj, koji je potpisao punomo, moj je dobar znanac. elim vidjeti hoe li nas pojesti. I tako bi. Upregnue konje i dvoja se kola otkotrljae put Mainza. Stali su pred sudskom zgradom. Komesar se najavi kod dravnog tuitelja, izvijestivi ga da je stigao sa Sternauom. Kapetan ue nepozvan s ovom dvojicom. Pred tom trojicom slubenik ustade. - Doao sam sa Sternauom - ree komesar slubeno. - U redu - ree dravni tuitelj. - O, gospodine kapetane, emu imam zahvaliti to i vas ovdje vidim? - Doao sam da vam predstavim svog roaka, gospodina doktora Sternaua, malo drukije nego to je sad predstavljen. Dravni tuitelj nije mogao sasvim prikriti smijeak zbunjenosti. On se nakloni doktoru i ree uljudno: - Priznajem iskreno, vie bih volio da sam vas upoznao negdje drugdje, ali se nadam da se radi o nesporazumu koji e se ubrzo razjasniti. - Ja sam u to uvj eren, gospodine dravni tuitelju - odgovori Sternau - pa vas samo molim da provjerite ove isprave. Rekavi to, izvadi svoju lisnicu i poloi pred slubenika itav niz isprava. Slubenik zamoli gospodu da sjednu i potom poe provjeravati isprave. Lice mu se iz trena u tren sve vie mrgodilo. Pokatkad bi bacio ispitivaki pogled na Sternaua pa najposlije uzviknu: -To je stvarno neuveno. Gospodine doktore, vi raspolaete preporukama kojima se mora pokoriti i va najljui neprijatelj. Pruam vam svoju ruku u znak prijateljstva i molim vas dozvolite mi da vam u toj udnovatoj stvari 34 -Piramida boga raacaukaem svoju pomo. Sternau prihvati pruenu ruku i odgovori: - Primam ponueno prijateljstvo i nadam se da mi neete uskratiti va savjet kad god se za to ukae potreba. Komesar se zabezeknu. Dravni mu tuitelj zatim ree strogo: - Gospodine, vi ste se jo jednom strahovito prevarili. Komesar iji podaci imaju izvor u carstvu suvie bujne fantazije ne moe uivati moje povjerenje. Kao da ga je netko polio vodom, komesar se okrenu i, pozdravivi, ode zbunjen. Istoga jutra Kurt doe u dvorac. U dvoritu je zatekao lugara. - Dobro jutro, Ludwig. Da li je gospodin u svojoj sobi? - Ne - odgovori lugar kratko i ljutilo. -A gdje je? - Uhapen! - A tko ga j e uhapsio? - Jedan policijski komesar uhapsio je njega i gospodina doktora Sternaua. - A to su skrivili? - Otkuda ja to znam? Ima ljudi koji su godinama neduni bili zatvoreni. - A gdje se sad nalaze? - Kod dravnog tuitelja u Mainzu, u sudskoj zgradi, kako sam uo. - Ja u ih ve izvui iz nevolje! - Pazi, to je glupost! Dravni tuitelj e te svojski ismijati! - opomenu ga lugar. - Proi e ga volja! Uzet u sobom puku! - Nee te pustiti k njemu! A ni mama te nee pustiti! - Tako! Ali ja ne mogu dopusttim da dre u zatvoru gospodina kapetana i gospodina doktora! Ti misli, dakle, da ih nitko ne moe izvui iz te nevolje? - Nitko. Pazi, treba saekati mirno da se stvar rijei. Obeaj 35mi da nee uiniti nikakve gluposti. - Evo ti moja ruka! Neu sigurno uiniti nikakve gluposti! - Lijepo, mladiu moj. Pazi, sad sam miran. Kurt ode. Na putu do salaa govorio je sam sebi: - Mogao sam dati asnu rije jer zaista ne mislim uiniti nikakvu glupost. Naredit u da mi osedlaju konjia pa u odjahati u Mainz. Poznajem dobro sudsku zgradu s reetkama. Najprije se uputi u svoj stan te se uvjeri da mu majka nee praviti potekoa. Ona je imala posla u kuhinji. Odloi svoj zeleni eiri i krenu u staju, gdje se nalazio kotski konji kojega mu je poklonio kapetan. Bio je to konji jedva neto vei od oveeg jarca, a trao je za njim poput psa. U staji zatee sluavku: - uj me, Paulina - ree joj - osedlaj mi Hansa! Malo u izjahati! Sluavka osedla konjia i izvede ga pred kapiju. Kurt uzjaha, uze uzde u ruke i otkasa. Bila je milina vidjeti malog konjanika, pa su ljudi koji su ga na cesti sretali nerijetko zastajali i gledali u udu za njim. U gradu je bilo vie prometa, pa i vie ljudi koji

su mu se divili, i Kurt je bio ponosan to je u oima tolikog svijeta postao predmetom udivljenja. Zaustavivi se pred sudskom zgradom, sjaha, zavee uzde svog konjia za zvekir na vratima i ue. U vei naie na ovjeka u uniformi. Bio je to jedan od vratara. - Gdje je dravni tuitelj? - upita ga Kurt ozbiljno. - to e ti on, dijete moje? - Moram mu neto rei. - E, onda se popni ovuda gore pa se u prijavnom uredu raspitaj! Kurt se pope uza stube i otvori jedna vrata. U prijavnom je uredu sjedila grupa ljudi; ekali su na smjenu. Jedan ga narednik, iza reetaka, odmah primijeti. - Koga trai? - upita djeaka. - Idem dravnom tuitelju. Moram mu neto rei. 36 -------------------------Piramida boga Btmoa------------------------Narednik pomisli da se radi o kakvoj obiteljskoj stvari pa poe najaviti djeaka. Ovaj se osjeti nevoljko u mranoj sobi, ali ga ohrabri misao da voli gospodina kapetana i gospodina doktora Sternaua pa e ih izvui iz nevolje. Uto se narednik vrati i ree: - Ui na ova vrata, dijete moje. Kurt ue u sobu dravnog tuitelja. Slubenik se upravo vratio iz susjedne sobe, a njegov pomonik je sjedio za pisaim stolom i pisao. - Po to si doao, sinko? - upita ljubazno dravni tuitelj malog Kurta. Kad ga dravni tuitelj po navici otro i pronicavo pogleda, djeak naas izgubi hrabrost, ali se ponovo ohrabri kad se sjeti svog odvanog nauma i odgovori: - Jeste li vi dravni tuitelj? -Da, jesam. - Onda vi niste nimalo dobar ovjek! Te rijei ohrabri se uvelike djeaka. Slubenik se u udu zapita: - Zato? - Jer drite ljude u zatvoru! - to se to tebe tie? - Mene se to i te kako tie, jer ste vi zatvorili dva ovjeka koje ja mnogo volim. Gospodina kapetana i dobrog iku Sternaua. - A, tako! - produi slubenik. - A tko si ti zapravo? - Ja sam Kurt Unger iz Rheinswaldena. Ja ne mogu dopustiti da moji prijatelji ame u zatvoru! -A, tako! Ti bi se, dakle, ak i svaao sa mnom? - Da. Ali prije vas utivo molim da pustite iz zatvora oba gospodina. Vi niste jo nita njima naao uinili, zar ne? - A ako ih ja ipak ne pustim iz zatvora? - O, na to u vas ja onda primorati. Ako ih smjesta ne oslobodite, ja u vas ustrijeliti! - Ako me ustrijeli, zatvorit e i tebe! 37- Svejedno. Vi ete dobiti to zasluujete, a mene e zadrati u vaem zatvoru. -A nee mi nita naao uiniti ako ih oslobodim? - Jasno da neu! ak u vam izraziti svoju zahvalnost. - To je lijepo od tebe, mome, a kad si ve tako hrabar, usliat u ti elju i oslobodit u ih. - Ali odmah! A mogu li se u vas uzdati? - Naravno. - Znao sam ja da e te se vi uplaiti. Sad neka mi Ludwig, taj magarac, kae da sam poinio glupost to sam poao u grad i zaprijetio dravnom tuitelju. - E, umalo to nije bio u pravu. Gospodin kapetan i ika Sternau bili su vrlo zadovoljni svojim zatvorom. Sjajno su se u njemu proveli. Hoe li da ti pokaem gdje su bili i to su tamo radili? - Da, molim vas! - Doi onda sa mnom! Dravni tuitelj povede Kurta u svoju radnu sobu. Kapetan i lijenik se nemalo zaudie kad ugledae Kurta, a i on se zabezeknuo kad ih vidje kako bezbrino pue cigare. - Doavola, Kurt! to radi ovdje? - upita ga Rodenstein. - Doao sam vas osloboditi - odvrati Kurt kratko. - Ja sam primorao gospodina dravnog tuitelja da vas odmah pusti iz zatvora. - Mome, meni se upravo ini da si iza naih lea poinio strahovitu glupost. - Zar je glupost ubiti dravnog tuitelja ako on nee posluati? - Gospode, ti si sasvim poludio. Ta mi nismo uope bili u zatvoru. Morat u ja tebi pritegnuti uzde! - Nemojte se na njega ljutiti, gospodine kapetane! - obrati se nadumaru dravni tuitelj. - To to se ovdje dogodilo navodi nas na razmiljanje, ali - dodade smijeei se - u pitanju je ovdje jedna na velika djela usmjerena ljudska dua, pa je stvar odgoja to e od nje biti, velik zloinac ili 38 -------------------------Piramida boga sunca------------------------snana linost u najboljem smislu te rijei. Ako ne shvate olako tu svoju odgovornost, on e vas jednom uvelike

obradovati. Nadumar kimnu glavom u znak da se slae s dravnim tuiteljem. - Vi mi govorite iz due. Ja sam ee o tome razmiljao pa sam doao do istog zakljuka. Ja nemam djece pa u svim svojim silama nastojati da to plemenito stablo poraste snagom kojom gaje priroda obdarila. Na je razgovor ovom malom upadicom na znaajan nain zavren. Moramo vas sada pozdraviti, jer ja itam na doktorovu licu da mu se uri; mora to hitnije zapoeti lijeenje. - Hoete li jo danas dati bolesnici lijek? - upita dravni tuitelj lijenika. -Da. Ne smijem dalje oklijevati. -Ah, tako bih elio biti prisutan. -Vi neete imati strpljenja saekati djelovanje lijeka. - Ali ja u danas vidjeti bolesnike pa u kasnije po njihovu stanju moi stvoriti zakljuak o djelovanju vaeg lijeenja. - Ako imate vremena da nas otpratite, bit e mi drago. - Da, gospodine dravni tuitelju, otpratite nas - zamoli ga i kapetan. - Vi znate da ste mi uvijek dobrodoao gost. - Dobro, evo me s vama! - ree dravni tuitelj. - Jednom bi vam mogao biti od koristi izvjetaj u kojemu bi vae teze bile i slubeno potvrene. Dravni tuitelj dade svom zamjeniku potrebna uputstva kojih se trebao pridravati za vrijeme njegove odsutnosti, a potom krenue svi zajedno na put. Odrasli se popee u kola, a Kurt uzjaha svog konjia i vrati se kui zamiljen. Djeak je bio u nedoumici da li je u itavoj toj stvari postupio mudro ili glupo. Nakon zrelog razmiljanja doe najposlije do zakljuka da je ipak postupio glupo, pa ga obuze stid. Kad se vratio kui i sjahao svog konjia, izie na kapiju njegova majka. - Kurt, doi ovamo! - naredi mu ona strogo. 39- Gdje si bio? - Kod dravnog tuitelja u zatvoru. Zaprijetio sam mu da u ga ustrijeliti ako ne pusti iz zatvora gospodina kapetana i iku Sternaua. Uasnuta, Kurtova majka pljesnu rukama i uzviknu: - Isuse i Marijo, to e se iz toga izlei! Ti e nas jo unesreiti, strani djeae! A to ti je odgovorio dravni tuitelj? Pravo je udo to te nije odmah zatvorio! - O, nije se ni najmanje naljutio. Malo se nasmijao, a onda je rekao da e oba zatvorenika osloboditi. Zatim me odveo u jednu sobu gdje su oni sjedili i zajedno s njim puili cigare. -Nisu, dakle, uope bili uhieni? - Nisu. Ah, mama, ja se strahovito stidim. Ponio sam se uasno glupo! Rijei su mu dolazile iz dubine srca i niz obraze su mu tekli potoci suza, tako da ga je majka najposlije morala umirivati. - Ta umiri se! - ree mu odluno. - Poi u do gospode i molit u ih da ti oproste. Evo ih, idu ovamo. - Mama, idem s tobom - ree dj eak odluno. - Ja ih moram moliti da mi oproste, ne ti. Propustio sam to uiniti. - Da, doi! Ali nee to vie nikada uiniti! -Nikada, mama, vjeruj mi! - Onda u te odmah uvelike obradovati! Dobila sam jedno pismo. Pogodi od koga! - Od tate! - Da. A pogodi to nam pie! - Sigurno pie da e doi za Boi! Jesam li pogodio, draga mama? - Da, mladiu moj, doi e nam za Boi - uzviknu gospoa Unger, a dobro joj lice poprimi pri tom izraz blaenstva i sree. - Ijuju, doi e nam otac, ijuju! Kliui tako, djeak stade skakati po dvoritu pa se umiri 40 -Piramida boga suncatek kad ga majka pozva da ide s njom odmah u dvorac da se ispria. Kad Kurt i njegova majka stigoe u dvorac, morali su priekati jer su gospoda bila kod bolesnika pa ih nitko nije smio smetati. Bolesnici su bili smjeteni u dvije najvee i najljepe sobe, koje su se nalazile jedna do druge. Osim bolesnika i njihova lijenika u tim sobama bili su kapetan, dravni tuitelj, gospoa i gospoica Sternau i Alimpo sa svojom enom. Dravni tuitelj, koji je meu svojim spisima postao dosta neosjetljiv, sada se, pred bolesnim grofom i njegovom bolesnom keri, uzbudio. Sjedio je za stolom i sastavljao izvjetaj. Proitavi ga i potpisavi ga, preda ga lijeniku, a ovaj uze jednu boicu i promotri dobro njen sadraj. - Da li je to protuotrov? - upita dravni tuitelj. - Da. Ja sam ga paljivo napravio po uputstvima dvojice kemiara i pri tom uzeo u obzir sve mogunosti. - Gospodine doktore, elim vam od sveg srca da uspijete u vaem nastojanju. -1 ja! - ree nadumar. - Samo nemojte gledati u mene. Star sam momak, a iz oiju mi teku suze kao kakvom balavom aetu. Ako grofica ne ozdravi, odjurit u u panjolsku i dii u zrak itavu tu avolsku Rodrigandu! - A sad hajd"mo na posao! - ree Sternau. Zacijelo se bio nadljudski savladao, jer mu ruke, kad je porculansku licu napunio vodom, nisu nimalo drhtale. Zatim doda vodi nekoliko kapi iz boice. Voda se nimalo ne izmijeni: ostade bezbojna i bez mirisa. -Najprije contesu! Drite je! -zamoli. Njegova majka i sestra klekoe, svaka s jedne strane bolesnice, i uspravie joj glavu. Sternau primaknu licu Rosetinim ustima, ali je odmah povue i slobodnom rukom zastre sebi lice. Kratak jecaj potrese njegovo snano tijelo. - Gospode - zajeca - ne znam hou li izdrati! Snage mi daj, snage mi daj! Taj je vapaj bio arka molitva kakvu jo nebo nije ulo, 41pa se Gospod, kako je izgledalo, smilovao, jer taj snaan ovjek skupi sve svoje snage i prie ponovo bolesnici. im se lica dotaknu usana bolesnice, ova otvori nesvjesno usta i srknu tekuinu do posljednje kapi. Sternau uzmaknu, dubok uzdah podie mu grudi i on odloi licu na stol te sklopi ruke.

- Kako e lijek sad djelovati? - upita dravni tuitelj. - Uskoro e se vidjeti da li lijek uope djeluje - odgovori Sternau. - Za deset minuta mora bolesnica zaspati. Spavat e vrlo dugo, moda etrdeset i osam sati, i za to e se vrijeme zbiti najvaniji proces. San joj se ne smije nikako prekinuti. Ako se prije vremena probudi, znai daje doza bila slaba pa moram dodati jo jednu dozu. Ako bude uzbuena, uznemirena ili u groznici, znai daje doza bila prejaka, i bolesnica e umrijeti ako ne poduzmem odmah protumjere. Ne moe se uope predvidjeti do kakvih sve komplikacija moe doi pa zato moram stalno bdjeti nad njom. Zato vas moram zamoliti, gospodine kapetane, da danonono drite spremnim osedlana konja, da bih svakog asa mogao poslati u grad kurira, ako sluajno zatrebam kakav nepredvieni lijek. - Vi samo naredite, roae. Prisutni saekae deset tjeskobnih minuta. Bolesnica je jo uvijek kleala pred divanom kao da moli. Odjednom obori lagano glavu, usne joj se sad nisu vie micale neprekidno, nego s vremena na vrijeme, sa sve duim prekidima. Oi joj se najzad skl opie i, dok je prije kleala u uspravnom stavu, sad se nezadrivo srui. - Hvala Bogu! - odjeknu unaokolo. - Ve je napola spaena! - klikne Sternau. - Majko, legni je u krevet. Mi emo pokuati sreu s Don Manuelom. Dok su se gospoe bavile groficom, okupie se Sternau, dravni tuitelj i kapetan u drugoj sobi oko grofa, kojega Alimpo svue i polegne u krevet. - Hoe li kod grofa lijek imati isto djelovanje kao i kod 42 -Piramida boga suncanjegove keri? - upita dravni tuitelj. - Da, samo to e njegov san, ako se sve bude dobro razvijalo, due potrajati, a to je zbog njegovih godina. Uspjeh to gaje imao s groficom podie znatno Sternauovo pouzdanje i on dade grofu kapi bez veeg uzbuenja. Kad je i ovaj nakon deset minuta usnio dubokim, mirnim snom, izioe gospoda iz sobe. Sternaua obuze neopisiv osjeaj, kao da mu je nagovjetaj skore sree proeo duu. Od toga asa proe pola dana. Za to j e vrij eme u Rheinswaldu vladala grobna tiina. Ljudi su se neujno kretali, govorili meu sobom ispod glasa paje nadumar ak jednog momka, koji je glasno zazvao svog druga dolje u dvoritu, oamario i jedva su ga sklonili da ga ne otpusti iz slube. Svijet je bio stalno u oekivanju vijesti o zdravstvenom stanju bolesnika, koje su se svakog sata objavljivale. Kao na sudu, kad se oekuje presuda koja ima pasti svaki as, sve je obuzeo strah. 432. BOI U DOMOVINI Sutradan, u isto doba, nalazio se Sternau uz grofiin krevet. U sobi se osim njega nalazila jo samo njegova majka. Roseta je jo uvijek mirno spavala. Izgledala je kao lijep mramorni kip; otkada ju je san svladao, nije ni naas trepnula okom. Gotovo da se nije ulo ni kako die. - Majko! - odjeknu tihi glas u tiini sobe. - Sine moj? - upita majka isto tako tiho. -Doi! Gospoa Sternau ustade i prie sinu. Njen tjeskobni pogled nazre u njegovu oku traak nade. - Takni ovu ruku - zamoli je on. Ona uze ruku bolesnice, bijelu kao mramor, i kininu radosno sinu. - Osjea li joj puls, majko? Pogledaj, usne joj se ve pomalo rumene, a samrtno blijedilo ve nestaje s njenih obraza. Idi kapetanu i javi mu da e se grofica za jedan sat probuditi! - Uistinu, Karl? -Da. Ona pritisnu sinovljevu glavu na svoje grudi, pomilova je njeno, a potom ga upita tiho: - Hoe li to biti u dobar as? - To je u Bojim rukama. Majko, ja se molim usrdno, kako se jo nikad u svom ivotu nisam molio. - Neka Gospod Bog uslii tvoju molitvu. Ti si zasluio tu sreu, dijete moje! 44 -Piramida boga suncaGospoa Sternau kliznu neujno na vrata, ali se brzo vrati i sjede opet na svoje mjesto. Nije vie mogla raditi - sad je i ona molila od sveg srca, s materinskim osjeajem, da se Bog smiluje bolesnici i daje u posljednji as spasi. Nakon pola sata bolesnica poe tiho disati. Potom joj rumenilo osu lice, ruka joj se pokrenu, a vjee trgnue. as zatim okrenu glavu na drugu stranu. Sternau je imao osjeaj da e mu grudi pui, ali se savlada, drei stalno bolesnicu za ruku, te ostade prividno miran. Odjednom okrenu Roseta opet lice i njegovo otro oko primijeti da joj se vjee trzaju kao kad se ovjek budi. Ne potraj a dugo i vjee se bolesnici lagano, sasvim lagano podigoe, a zatim joj se oi otvori se i ona upre ukoen pogled preda se. - Predobri Boe, pomozi mi! Sad je odluan as! - zau se tiha molitva lijenika. Rosetino oko poprimi onaj sanjiv izraaj svojstven ovjeku koji se budi i ona se najzad zagleda oima obasjanim potpunom svijeu u predmete koji su je okruivali. - Pobijedio sam! - klicao je u dui lijenik. A Rosetin je pogled klizio od predmeta do predmeta i u njenim se oima ogledalo duboko uenje. Odjednom osjeti daje netko dri za ruku. Uplai se, njen pogled naglo potrai onoga koji se bio usudio dotai je i, ugledavi i prepoznavi Sternaua, die se i uzviknu: -Carlos!Tisito? - Da, ja sam to - odgovori on drhtavim glasom. - Gdje sam to ja? Kako sam dugo spavala? - Umiri se, ja sam uz tebe! - zamoli je on i pri tom zagrli. - Da, mirna sam, jer si ti uz mene - ree ona iskreno. - Ali ja sam sigurno dugo spavala.

- Vrlo dugo. Bila si bolesna. - Bolesna? - zapita ona sjetno. - Kako se to desilo? Ta ja sam juer otpratila svoju Amy u Pons, a onda - ah, onda si ti otiao. Poslije sam se osjeala vrlo slabo pa sam htjela 45-Piramida boga sunc prilei, ali sam, dok sam se molila, zaspala. A gdje si ti bio, Carlose moj? - Ja sam bio u Barceloni - izjavi Sternau. - A mene nisi obavijestio o tom putu! Uto se zau tih, priguen jecaj iza prozorske zavjese. - Tko to plae! Tko je tu? - upita Roseta. - Je li to moja dobra Elvira? - Ne, srce moje. To je jedna vrlo draga gospoa koja bi te eljela vidjeti. - Oh, neka strankinja! - uzviknu ona sva u strahu. - Tko je ta ena? -Moj a maj ka. Roseta ga u prvi mah pogleda kao da ga nije razumjela, a onda uzviknu radosno: - Tvoja majka? Oh, kako si me iznenadio! Pozovi je odmah ovamo! Odmah, odmah! - Ali, Roseta, ti mora govoriti s njom francuski, ona ne razumije panjolski. - Neka tvoja majka samo doe! Odmah! - Majko - obrati se Sternau majci - doi. Roseta te eli vidjeti! - Sine moj, ja nisam razumjela to ste govorili, ali sam razabrala da se njoj vratila svijest, pa ste sad sretni. Je li tako? - Da. Bog nam je usliao molitvu. Gospoa Sternau sad polagano prie. Roseta joj prui obje ruke s izrazom radosti u sjajnim oima te ree: -Vi ste majka moga Carlosa! Od srca vas pozdravljam! Oh, sad imam i majku! Smijem li se nazvati vaom poslunom keri? Gospoa Sternau poloi suznih oiju obje ruke na contesinu glavu i ree drhtavim glasom: - Dijete moje, ja zazivljem obilatu Boju pomo na vau glavu. Spremna sam posvetiti svoj ivot vaoj srei. Obje se ene zagrlie bez rijei, a zatim Roseta prui ruku 46 svom vjereniku: - Hvala ti, Carlose moj, to si mi dao majku. Oh, koliko je ve volim. Zar sam zaista bila bolesna? - Da, srce moje. Vrlo dugo. - Zar se nije jue desilo to to sam maloas ispriala? -Ne, desilo se to pred tri mjeseca! - Pred tri mjeseca? - apnu ona u udu. - Bila sam, dakle, sasvim izgubila svijest? A ti si me izlijeio? Ti? - Bog je dao pa sam naao pravi lijek. - A gdje su Alfonso, Cortejo, Alimpo i moja dobra Elvira? - Alimpo i Elvira su ovdje. Ostalo e kasnije saznati, duo moja. Ne smije zasada jo mnogo govoriti, mora tedjeti svoje snage! - Sluat u te. Samo mi kai gdje sam sad ja? - U kui jednog naeg zajednikog prijatelja. - Zar nisam u Rodrigandi? -Ne. Jo danas e sve saznati. - A moj otac? - upita ona zapinjui glasom. - Zar je istina da je ubijen? - Ne, on je iv. Ali sad uti, srce moje, da ti se stanje ne pogora! - Ah, Carlose moj, ja imam jednu molbu, ali ne mogu se odluiti da ti kaem o emu se radi. -Kai slobodno! - Obratit u se s tom molbom ne ljubljenom, nego lijeniku - ree Roseta i pri tom se zbuni i pocrveni. - Ako sam tako dugo bila bolesna, sigurno sam malo - sasvim malo - zar ne, za to vrijeme jela? On kliknu radosno: -Ne, to moe rei i ljubljenom, jer ga time upravo usreuje. Kad trai jesti, uvjeren sam da e uskoro ozdraviti. Rei u majci da donese to odredim. Ili da donese Elvira? - Da, Elviru bih vrlo rado vidjela. Ali neka s njom doe i majka. Sternau pribiljei nekoliko rijei na jednu cedulju koju 47njegova majka ponese u kuhinju. Majku putem sretne nadumar. Uhvati je vrsto za ruku i upita: - Hoe li uistinu ozdraviti? - Da, hvala velikom Bogu! - Divno! Hura! Ijuju! Viktorija! Aleluja! Smijem li k njoj? Smijem li je vidjeti? Ne? To je okrutno, upravo neovjeno! Ali neto moram uiniti! to da radim sad od radosti? Recite mi vi, draga moja gospoo Sternau? - E, gospodine kapetane, ja ne znam to da vam kaem. A nemam ni vremena, jer moram u kuhinju. Sin mi je tu napisao to treba jesti bolesnica. - Sto? Dajte amo tu cedulju. to? Laganu goveu juhu s peninom krupicom. Malo peenog voa. Je li taj vraji deko pri

sebi? Zar je to za takvu bolesnicu? Donesite joj komad srneeg buta, u pari peenih valjuaka, salate od kupusa, pruta, nekoliko krastavaca i jednu mariniranu haringu. To pogoduje teku i jaa mozak i ivce. Doktor se vraki razumije u medicinu, ali nema pojma o ljekovitosti dobrog krepkog jela. Ne proe mnogo vremena i lagana juha za Rosetu ve je bila gotova. Gospoa Elvira odnese je u njenu sobu. Uavi u sobu, ugleda groficu gdje sjedi uspravljena u krevetu, a do nje Sternaua koji je primakao stolicu do kreveta. - Dobro mi dola, Elvira! - ree Roseta. - Ve dugo nisam bila u stanju govoriti s tobom. Dobroj upraviteljici potekoe bistre suze niz lice. - Oh, draga i predraga moja conteso! - brinu ona u pla. - Zahvaljujem presvetoj Bogorodici to ste me prepoznali. Vaa teka bolest sve je nas uvelike raalostila. - Raduj se, sad se opet osjeam dobro. Roseta se prihvati laganog jela. Obrazi joj se malo-pomalo ponovo osue rumenilom i doktor Sternau se uvjeri da e joj moi priati o tunim zgodama koje su je dovele u Njemaku. Nakon jela zapade Roseta opet u lagan san, kojemu se 48 lijenik obradova jer je bio svjestan da e je san jo vie ojaati. Gospoa Sternau ostade s Elvirom u sobi bolesnice, a Sternau ode obii grofa. Nakon vie od jednog sata on se vrati. Roseta, koja je opet sjedila uspravljena u svom krevetu, brinu u pla. Elvira je sjedila pored nje. I ona je plakala. Doktorova majka sjedila je na svom mjestu pored prozora. im joj se sin vrati u sobu, ona mu potra u susret. Vjerojatno se dogodilo neto neprijatno. - U dobar si as doao, Karl - ree sinu. - Ja ne razumijem panjolski, ali nasluujem da je Elvira neto izbrbljala. Dugo su zajedno govorile, a ja sam uzalud pokuavala da ih uutkani. Sternau se okrenu Roseti i pogleda je zabrinuto. Ali Roseta ga zamoli uzbuenim glasom: - Ne ljudi se na nas, dragi moj Carlos! Dobra Elvira priala mi je neto i ja se nisam vie mogla savladati: kriva sam ja, jer sam htjela sve saznati. -Ali, Boe moj, to ti danas moe mnogo koditi! - uzviknu on. - Ne - odgovori ona. - Izvjesnost me ne mui toliko, briga koja me je do sada uznemiravala mnogo me je vie muila. Sada me je Elvira o svemu izvijestila, pa sam mnogo mirnija. A sada se obraam tebi, dragi moj Carlose, s jednom molbom i uvjerena sam da e mi je usliati, jer se danas osjeam ve dosta jaka. Kao ki duna sam obii svog bolesnog oca. Dopusti mi, molim te, da ga vidim. Sternau se najprije tome suprotstavi, ali zatim ipak popusti jer je vidio da se ona uistinu osjea ve dosta jakom pa e podnijeti susret s bolesnim ocem. On naredi da se pored grofova kreveta na udoban naslonja smjesti mekan leaj i prenese na svojim jakim rukama bolesnicu u oevu sobu. Ugledavi oca, Roseta brinu u pla, jer je ve dugo bila odvojena od njega. Kad je Sternau poloi na naslonja, uze ona oevu ruku i obasu je arkim poljupcima. Tek 49.li tada primijeti ona Alimpa, ije su oi s dirljivom radou promatrale svoju gospodaricu. Ona obrisa suze i prui ruku vjernom upravitelju, a ovaj je prihvati i poloi na nju svoje usne. - Oh, draga moja, milostiva moja conteso! Koliko sam zahvalan svemoguem Bogu to vas je spasio! -1 ja sam mu zahvalna, jer Njemu dugujem to sada mogu opet govoriti s vama. - To je upravo zasluga doktora Sternaua. Samo vas je on mogao izlijeiti. - Ja to znam. Ali znam i to si ti za mene uinio. Na svemu ti zahvaljujem, moj vjerni prijatelju! - Oh, to nije nita, upravo nita - stade je on uvjeravati. - Mi bismo za vas poli do nakraj svijeta. To kae i moja Elvira. - Ja u razmisliti kako da vam bar djelomice uzvratim tu vau portvovnost. Strpite se samo dok moj otac ozdravi! Trebalo j e doekati sutranj i dan da se vidi hoe li Sternauovo umijee imati uspjeha s grofom, kao to je imalo uspjeha s njegovom keri. Roseta je sjedila uz krevet svoga oca, oiju uprtih u njega. Spavao je ve gotovo tri dana. Svakog trenutka mogao se probuditi. Uto ue u sobu Sternau. On stisnu Roseti ruku. - Roseta! - Carlos! Hoe li moj otac ozdraviti? - Ja se nadam da hoe, i to uskoro! On pusti njenu ruku i prihvati bolesnikovu ruku, pridra je kratko vrijeme u svojoj, a onda je odjednom pusti i prie uzglavlju. Grof se pokrenu, otvori oi, kliznu lagano njima po sobi, poput ovjeka koji se budi iza sna. Pogled mu pade na Rosetu. Zagleda se u nju ispitivakim pogledom i ree tiho: - Boe moj! Gdje sam to ja? to sam to sanjao? Roseta, drago moje dijete, jesi li ti to! Gdje je senor Sternau, moj spasitelj? -------------------------Piramida boga sunca------------------------Roseta problijedi. Sjedilaje na svom mjestu i sva se ukoila. Odjednom skoi i uzviknu: - Oe, dragi moj oe! Poznaje li me? Poznaje li me uistinu? Osmijeh blaenstva obasja grofu lice: - Da, poznajem te. Ti si Roseta, moja ki. Ne daj da mi prie Cortejo ni Clarissa, a ni Alfonso. Neka me Sternau uva od njih. Ja sam vrlo umoran, sad moram spavati. Doi, dijete moje, poljubi me, a sutra ujutro vrati mi se zarana! Roseta stisnu vrsto zube, ali ne uspje potisnuti ono to se u njoj bunilo. Iz grudi joj se ote uzdah, a iz oiju joj provalie suze. Stalno je pritiskivala svoje usne na oeve, sve dok ne primijeti daje zaspao. Onda ustade. Pogled joj pade na Sternaua, ona zajeca i pade mu na

grudi. Proe etrnaest dana. Don Manuel je ve potpuno ozdravio. Radosna srca pristade da mu se ki uda za Karla Sternaua. Jedino to ga je jo alostilo bila je neizvjesna sudbina njegova sina. Jo nisu znali kakve korake da poduzmu da bi ga spasili. iva djelatnost, puna radosti, zapoeudvorcuRheinswalden. Vrile su se pripreme za svadbu koja je trebala biti na sam Badnjak. Roseta je izrazila elju da se vjenanje obavi u najveoj tiini, a ta se elja poklapala sa Sternauovim naelima. Ujutro, uoi Badnjaka, stie, od svojoj obitelji eljno iekivan, kormilar Unger, obradovavi ih uvelike svojim dolaskom. Poslije ruka sjedio je sa svojom enom i svojim siniem za stolom. ena mu je priala o dogaajima koji su se bili zbili za vrijeme njegove odsutnosti, ne tajei mu stvari koje su se za to vrijeme odigrale u dvorcu Rodriganda. Kormilar ju je sluao s najveom panjom. Nakon nekog vremena prekide je: - Taj je doktor Sternau morao, dakle, pobjei izRodrigande. Aznali zato? Ta nije valjda zbog nekog ovjeka koji je nestao iz Rodrigande? -Ne. Ali - ali -Boe, zar ti zna neto otome? Iz Rodrigande 50 51je zaista jednom jedan ovjek nestao. Jedan husarski porunik. O tome je priala neto gospoa Sternau. - Hm. A zna li se kud je otiao? -Ne. Nego, stani, sad se sjeam. Doktor Sternau misli da su ga odvukli na j edan brod. - Doavola, stvar postaje sve vjerojatnija. Kako se zvao brod? Da nije moda "Pendola"? Nastoj se sjetiti! - Znam tono da gospoa Sternau nije nikakvo ime spomenula. -1 nije nita vie rekla? Kormilarova ena razmisli malo, a potom ivo ree: - Da, sad se sjeam. Izgleda da je jedan advokat bio u tu stvar umijean. Nisam mu upamtila ime. Bilo je to neko strano i teko izgovorljivo ime. - Da se nije zvao moda Gasparino Cortejo? - Uistinu, tako se zvao! Nego, ovjee, kako si to saznao? - Priat u ti jednom o svemu tome. A sad moram svakako govoriti s doktorom Sternauom, moram mu neto vano priopiti. On stavi na glavu svoju mornarsku kapu koju je nosio i kad se nalazio u domovini i izie iz sobe. Prolazei salaem, sretne Sternaua koji je upravo namjeravao proetati umom. Kormilar skide pred njim kapu u znak pozdrava. Sternau mu uzvrati pozdrav i zaustavi se, jer je primijetio da kormilar eli s njim govoriti. - Oprostite! Jeste li vi gospodin doktor Sternau? - upita ga Unger. - Da - odgovori Sternau. - Smijem li vas malo zadrati. Neto bih vam priopio. - Da. Vi ste sigurno kormilar Unger, otac naeg malog Kurta, zar ne? - Pogodili ste, gospodine doktore. Ja sam upravo danas stigao. - Dolazite li k meni kao lijeniku? - Ne. Dolazim u vezi s vaim boravkom u panjolskoj i s 52 -Piramida boga srmoavaim doivljaj ima u toj zemlji. -Ah! - zaudi se Sternau. - Vi ste bili u panjolskoj? - Ne, ali ja sam za vrijeme svog posljednjeg putovanja morem saznao neke stvari koje bi vas mogle zanimati. - Ba sam radoznao to bi to moglo biti. Htio sam se malo proetati, ali tu smo na svjeem zraku. Sjednimo, dakle, na ovu klupu! Oni sjedoe jedan pored drugoga i kormilar poe priati: - Pristali smo u luci Nantes u Francuskoj. Pored nas je pristao panjolski brod "La Pendola" pod zapovjednitvom kapetana Landole. Izdavao se za trgovaki brod, ali j a otkrih varku: bio je to gusarski brod. U luci, u jednoj mornarskoj krmi, prislukivao sam sluajno razgovor dvojice mornara s tog broda. Jedan je od njih priao kako su po nalogu nekog Gasparina Corteja uhvatili jednog ovjeka pa ga dre na brodu. Kormilar je dalje priao. Sternauova je radoznalost sve vie rasla. Najzad skoi i viknu sav uzbuen: - Gospodine, vi i ne slutite koliku vanost ima za mene to to ste mi priopili. Rekli ste da se kapetan tog broda zvao Henrico Landola? - Da. Njegov se brod zvao "La Pendola", to na naem jeziku znai "Pero". Bio se sigurno pod tim imenom prikrio. Kladim se daje "La Pendola" zapravo gusarski brod "Lion" koji gusari du afrike i istonoamerike obale. - Onda taj Henrico Landola nije u stvari nitko drugi nego kapetan Grandeprise. - Moda. Ali ja nisam svoju priu jo zavrio. Jedan od dvojice mornara htio je znati to e kapetan uraditi s sunjem, a drugi mu onda odgovori da e ga vjerojatno uputiti istim putem kojim je ve uputio jednog ovjeka to gaje nekoliko mjeseci ranije poveo sobom iz Meksika. Sternau gaje sluao u udu. - Iz Meksika? I niste nita vie uli o tom ovjeku? - Nita, samo to to je rekao taj mornar. Govorio je da je 53zapravo teta tog ovjeka, koji mora daje neki grof ili neto slino. - A nije spomenuo njegovo ime? - Da! Za mornara je on bio "stari Fernando". Oni su zatim oplovili Rt dobre nade i jedrili uz obalu Istone Afrike sve do Seile, gdje su ga iskrcali i prodali u Harar. Ja sam vam tu priu ispriao jer su oba sluaj a jedan drugome zaudo slini. Oba puta bio je naime u stvar umijean jedan Cortejo. Lijenik odjednom shvati. Brzinom munje bijesnu mu u mozgu uspomena na ono to mu je kratko vrijeme pred svoju smrt ispriao Jacques Tardot, koji je zajedno s njim amio u suanjstvu u Barceloni. On mu je spomenuo ime "Fernando", pa je Sternau odmah pomislio da se radi o bratu grofa Manuela, ovjeku za kojega je pretpostavljao daje umro u Meksiku. Sada, kad je doznao da su kapetan "Liona" i "Pendole" ista linost, nije vie ni najmanje

sumnjao da grof Fernando nije mrtav, nego da ga je Landola oteo. Da j e i naj manj e u to sumnj ao, svaku bi nj egovu sumnj u daje i u toj drugoj otmici imao uea jedan Cortejo bila rasprila kormilarova napomena. Nije se vjerojatno radilo o advokatu Corteju, ali Sternau je znao da se upravitelj imanja meksikanskog grofa zvao takoer Cortejo i bio brat panjolskog advokata, s kojim je on imao nekad posla. On potisnu misli koje su ga salijetale pa ponovo zapita: -1 nita vie ne znate o tom ovjeku? -Ne. - Vi ne znate u kojem je pravcu "Pendola" otplovila iz Nantesa? - Ja sam uo da se sprema za Capetown, ali kad su u pitanju gusari, navodi o pravcu plovidbe nisu pouzdani. Vama je sigurno poznato da ta vrsta brodova stalno mijenja pravac svoje plovidbe. Gusar plovi samo u pravcu plijena koji oekuje. - Ne bi li bilo mogue odavle saznati gdje je "Pendola" pristala ili gdje je viena? 54 -Piramida boga auaoa- O da, ali takve su informacije povezane sa znatnim trokovima. Pokuajte se raspitati kod veleposlanika u Berlinu. Izvijestit e vas, ali e proi dosta vremena prije nego to primite izvjetaj. -Da pokuam zatraiti izvjetaj telegrafskim putem? - To e bre ii, ali e i stajati vie. Ali, pretpostavimo da doznate kojim morem plovi "Pendola", kakvu ete korist imati od toga? - Potrait u taj gusarski brod i oslobodit u sunja. - Je li vam toliko stalo do toga da ga oslobodite? - Silno mije stalo! Moda u vam jednom opirno ispriati taj sluaj. Nego recite mi: Imate li sada bilo kakvih obaveza? -Ne. - Biste li se primili zapovjednitva jednog broda? Jednog malog broda, jahte? - Da kad bih u stroj arnici imao pouzdana stroj ara. Diplomom kapetana duge plovidbe raspolaem. - Bi li se takva jahta mogla ogledati na otvorenom moru s "Pendolom"? - Dovraga, na to nije lako odgovoriti! Morala bi svakako biti vrste grae i naoruana s nekoliko dobrih topova, a uz to imati posadu sastavljenu od hrabrih momaka. -Vi smatrate, dakle, to moguim. - Pod izvjesnim uvjetima, svakako. - Koliko bi mogla kotati jedna takva jahta? - Sto dvadeset tisua maraka bez opreme. - Ne bi li se mogla kupiti polovna? - Teko. Takvi se brodovi grade za privatnu upotrebu, za provod milijunaa, a takvi bi bogatuni smatrali upravo sramotom prodati jahtu kojaje njihovo vlasnitvo. Uostalom, polovni brod ne bi sigurno ni odgovarao vaim potrebama. Vi biste morali dati graditi brod prema vaim uputama i s opremom kavu vi elite. - A gdje se najbolje grade takvi brodovi? 55-Firunida boga ranci - Ja bih vam preporuio uveno brodogradili ste u Greenocku na Clydi. -U kotskoj, dakle? - Da. Vi biste morali osobno tamo otputovati. -Ali ja nisam strunjak za ta pitanja. Biste li bili ljubazni da mi se pridruite, u sluaju da se odluim za va savjet? - Od srca rado, gospodine doktore! - E, dobro! Razmislit u jo o svemu tome. Moja sestra, koja mnogo voli vau gospou, pitala me mogu li vam pomoi predujmom, koji bi vam omoguio da se na moru osamostalite. Ako naruim jahtu, vi neete biti dodue njen vlasnik, ali svakako njen kapetan. Ako ostvarimo na cilj, ja u rado i dalje voditi brigu o vama. Sad idem malo u umu proetati. Ovome to ste mi rekli pridajem veliku vanost, pa se moram osamiti i o svemu potanko razmislii. Pruivi jedan drugome ruku, oni se rastadoe. Poslije podne uoe u dvorite dvorca Rheinswalden jedna kola. Njima se dovezao dravni tuitelj. On svrati najprije na sala obitelji Unger i preda tamo boini poklon za Kurta koji mu je bio, kako se inilo, uvelike omilio. Poto provede kod njih etvrt sata, ode kod Sternaua koji ga srdano primi. - Donosite li kakve vijesti? - upita lijenik. - Da, i radujem se to vam ih donosim upravo sada, pred sam Boi. Poto obojica zapalie cigaru, slubenik produi: - Ja sam se o mnogo emu raspitao u vezi obitelj i Rodrigande. Grofica se propisno prijavila. Obratit emo se panjolskom poslaniku. Od njenog dijela batine nee joj moi oduzeti ni pare. Osim toga, poslao sam u Barcelonu jednog od naih najspretnijih detektiva. - Vrlo ste ljubazni i paljivi! Trokove u snositi naravno ja. - O tome emo kasnije govoriti. Taj detektiv ima uz to nalog da budno nadzire dvorac Rodrigande. - To je dobro i moe biti od velike koristi. Don Manuel e, naime, ostati zasad u Njemakoj i tu saekati rezultat potrage za svojim sinom. - Kako? Zar va budui tast nee odmah nastupiti protiv podmetnutog batinika? - Ne. On to ne bi mogao ni kad bi htio. - Objasnite mi to, molim vas. - To je u vezi s pravom vlasnitva koje je na snazi u Rodrigandi. - Ja vas ne shvaam. to bi Don Manuela moglo sprijeiti?

- Vi ete me shvatiti kad vam budem rekao da dvorac i grofovija Rodrigande ne predstavljaju slobodno vlasnitvo, ve obiteljsko dobro, majorat, i prelaze u otpadajuem dijelu u vlasnitvo svakog narednog mukog potomka, im ovaj navri dvadeset i jednu godinu. To znai da oba vlasnika mogu samo zajedniki s ostalim lanovima obitelji raspolagati imovinom, a tako i nastupati kao tuitelji. A sad mi kaite tko je naredni muki potomak s pravom na batinu? - Bez sumnje, stvarni Don Alfonso, kojega su gusari nazvali Mariano, a on se u Rodrigandi morao izdavati za Alfreda de Lautrevillea. Ja predlaem da pravoga Don Alfonsa zovemo zasad jo Mariano, jer ne znamo koje drugo ime dati varalici. -Vi mislite tako! A gdje vam je dokaz da se tako zove? Osim toga, Mariano treba tekbiti pronaen, kako bi mogao istupiti sa svojim zahtjevima. Potekou predstavlja injenica to Alfonso pred zakonom vai kao zakoniti nasljednik ili, tonije reeno, kao sadanji suvlasnik obiteljskog dobra. Iz toga proizlazi pravna besmislica: Don Manuel, da bi mogao tuiti Don Alfonsa, morao imati pristanak samog Don Alfonsa, zakonitog suvlasnika. - To je vraki zapletena pripovijest! - Svakako. U zakoniku porodice Rodrigande postoji jedna 56 57 rupa. Nije se raunalo s mogunou da bi otac jednom mogao imati razloga istupiti s tubom protiv vlastitog sina. Don Manuel bi imao puno pravo da i dalje - pored Alfonsa - stanuje u Rodrigandi i da kao suvlasnik upravlja zajednikom obiteljskom batinom. Nego, biste li mogli da mu u sadanjim prilikama preporuite povratak u Rodrigandu gdje bi mu ivot bio u opasnosti? Shvaate li sada zato su grofu vezane ruke i zato mora priekati da Mariano bude pronaen? -Ne bi li se moda moglo na osnovu kaznenog prava postii neto u parnici protiv Alfonsa? - Teko. Kakvi bi se dokazi mogli iznijeti protiv Alfonsa? On ima u svemu prednost pred nama, a bez Mariana ne moe se nita uiniti. - Ako stvar tako posmatrate, moram vam dati za pravo. Nego, kakve namjere imate s Don Manuel om? Hoete li drati u tajnosti daje spaen i izlijeen? - To nee biti mogue, koliko god to bilo poeljno. Ja ne mogu ipak svog tasta zatvoriti, da bih zatajio da je jo iv. Samo se po sebi razumije da emo postaviti strae oko dvorca i Alfonsa i njegove sukrivce po tajnim pouzdanicima nadzirati. Mi moramo ak pustiti neko vrijeme zloince da mirno uivaju u svom plijenu. Moemo u najboljem sluaju ishoditi da Roseti isplate njen dio batine. - U vezi toga, moram vam rei da sam saznao neto novo. Moj pouzdanik javlja mi iz Rodrigande da tamo ne misle osporiti daje dama, koja se ovdje nalazi, stvarno grofica Roseta de Rodrigande. - Iz toga slijedi da ona ima pravo traiti nasljedstvo. - Svakako. Ja sam upravo i u tom pogledu izmijenio nekoliko pisama sa panjolskim poslanikom u Berlinu. On je voljan da sa svoje strane uini sve to bude u njegovoj moi. - Ja sam vam zaista mnogo zahvalan. - Upravo sam saznao od Ungera da ete poi uskoro s njim -------------------------Piramida boga sunca------------------------na put. Rekao mi je da kanite kupiti jednu jahtu. -Istina je. - Ono to mi je kormilar priao o svemu to vas je zadesilo u posljednje vrijeme dojmilo me se kao sasvim udna pria. Hoete li mi dopustiti, gospodine doktore, da vas za vrijeme vae odsutnosti i u toj stvari zastupam kao tuitelj? - Vrlo rado, ukoliko sama stvar nije izvan nadlenosti vae slube. Ja se u to, kao laik, ne razumijem. - Ne brinite. Vi ste zapadnjak i ujedno rtva spletaka. Ja raspolaem sredstvima kojima vi ne raspolaete. Poduzet u odmah potrebne korake da bih saznao kad je i gdje je "Pendola" posljednji put viena. Rekavi to, dravni tuitelj ustade. - A sad mi dopustite, gospodine doktore, da vam izrazim svoje najsrdanije elje povodom vaeg sutranjeg vjenanja. Smijem li pozdraviti grofa i groficu? Ja sam ih vidio kad su bili bolesni pa bih im htio estitati na ozdravljenju i ujedno tim povodom nadopuniti svoj izvjetaj. - Idem odmah po njih. Kad se malo zatim vrati s grofom i Rosetom, dravni tuitelj bio je prosto zapanjen promjenom koju na njima primijeti. Bio je ranije vidio Rosetu, kako u svojoj mramornoj ljepoti klei na tlu, zadubljena u molitvu. Sad je vidje ozarenu duhovnim ivotom. Iz nje je izbijala profinjena enstvenost. I grof je sada izgledao u svojoj dostojanstvenosti i ozbiljnosti sasvim drukiji nego ranije, kad je svojim djetinjim ponaanjem pobudio u njegovoj dui najdublje saaljenje. I on sam sebi ree da e se svim svojim utjecajem zaloiti kako bi im pomogao ostvariti njihova prava. U velikoj dvorani dvorca bile su meutim izvrene sve pripreme za sutranji dan. Udno dvorane bi podignut oltar, okruen gustom jelovom umom, a uz to je nadumar sam dovukao golem bor i smjestio ga usred dvorane. Sa svojim lugarom kapetan je marljivo prionuo za posao, kitei bor. Da bi se osigurao od smetnji, naredi da se vrata dvorane 58 59zakljuaju; htio je da svoje goste iznenadi i zato nije nitko, ma tko bio, smio ui. Dobri Rodenstein bio je toga dana upravo Ijudoderski raspoloen. To njegovo raspoloenje nije bilo nikako u skladu s poslom kojemu su se obojica sa zanosom posvetili. Stavili su svjeice pa su se upravo latili pozlaivanja oraha. Na stoluje lealo mnotvo oraha, a pored njih svei zlata u listiima i velik lonac ljepila. - Ludwig, ti magare nad magarcima, ti nespretnjakoviu! Mora pozlatiti orahe, a ne svoje medvjee ape! -Nisam ja kriv, gospodine kapetane, to mi se poneki listi zlata zalijepi kadto za prste. - Tako? Poneki listi? - naruga mu se nadumar. - ovjee, sa zlatom koje ti se lijepi za prste, mogao bi pozlatiti orahe itavog vojvodstva. - Ta nije mogue, gospodine kapetane!

- Umukni, da nisi pisnuo! - zagrmi nadumar kojega Ludwig nije mogao nikako uvjeriti. - Kako se usuuje protusloviti mi? - Ja se samo branim, gospodine kapetane, jer mi krivo inite; pazi samo, ta i vi imate obje ruke pune zlata! Ukoren, kapetan najprije pogleda zaueno lugara, a zatim svoje ruke za koje su se bile zalijepile itave krpe zlata, tako velike da se njima moglo pozlatiti deset oraha. Sad se tek pravo naljuti. - Jezik za zube! - izdera se na Ludwiga. - ije je zlato, je li? Jesi li ga ti kupio ili ja? Imam li, dakle, pravo umrljati se koliko me god volja ili ne! -Dajte mi ve jednom mira, gospodine kapetane, ako neete da odem i ostavim vae orahe da se sami pozlate. Nadumar zanijemi, a onda prasnu. - Sto mu strijela i gromova, koji je avo u tebe uao, da se usuuje tako govoriti sa mnom? Jesam li te ovamo zvao zbog sebe ili zbog nae drage milostive gospoice za koju nema dovoljno zlata na ovome svijetu? Ako odmah ne... 60 -Piramida boga suncaRije mu zastade u grlu, jer se zau kucanje na vratima i odmah zatim glas malog Kurta: - Gospodine kapetane, otvori mi, molim te! Te rijei usmjerie nadumarev gnjev u drugom smjeru. - Ostani napolju! - viknu nadumar. - Ne trebam te sada! - Ali ja bih ti htio neto pokazati! - Nemam vremena! - viknu Rodenstein. - Ah, izii samo askom, samo na trenutak. -Ni govora! - zaurla on. - Gubi se! - Dobro, ja idem, kad ve moram, ali onda u ga sam ustrijeliti! Nadumar se zaprepasti. - - Sam e ga ustrijeliti? A koga to? Koga e to ustrijeliti? -Tigra! - to - to - tooo? Mladiu, ti si poludio! - Gospodine kapetane, ja sad idem! - Stani, da se nisi makao! Evo me odmah! On baci kist, tek umoen u ljepilo, i napola pozlaen orah, to gaje upravo drao u rukama, lugaru u glavu i izie u isti as na vrata. Pred vratima j e staj ao Kurt u lovakom odij elu. O lijevo je rame prebacio puku, a na desno zametnuo dug, teak predmet, u kojemu, kad ga vidje izbliza, nadumar prepozna eljeznu motku, na kojoj se, kao na ploama u koje niane lovci, mogao micati od eljeznog lima nainjen tigar. Pred tom igrakom nadumaru se ote glasan usklik. - Ah, to je, dakle, tigar kojega e ubiti? - Da - nasmija se Kurt, a oi mu pri tom zasjae od radosti. - Odakle ti ta zvijer? - Dobio sam je za Boi od dravnog tuitelja. - Zar zbilja? - upita ga u udu nadumar. - Kako mu je moglo pasti na um da ti tako neto pokloni? - Ne znam. Vjerojatno da mi se odui to ga onda nisam ustrijelio. - Hm! Moda si u pravu. A to e sad s tim? 61- Okuat u to u umi. A ti, gospodine kapetane, mora sa mnom da mi pokae kako se to radi. - Hm. Ja nemam zapravo vremena. -Ondaidem sam. Nekakou ve izii na kraj s tim. Gospodin doktor Sternau priao mi je o lovu na velike zvijeri pa i ja elim postati dobar lovac kao on. - Za to e imati jo prilike. U umu moe poi i drugi put. - Ne, danas el