Rasno – Široki Brijeg, 2010.

KAMEN I VODAKraški izvori u Rašanjskom polju

Ivan Dugandžić

1

NakladnikHrvatsko društvo čuvara baštineRasno – Široki Brijeg

Za nakladnikaAnte Skoko

LektoricaDraženka Penavić

NaslovnicaVoda u Pećini

Grafi čko oblikovanje i tisakFRAM ZIRAL, Mostar

Tisak brošure Kamen i voda - Kraški izvori u Rašanjskom polju realiziran je u okviru projekta Jačanje lokal-ne demokracije – LOD koji fi nancira Europska unija, općina Široki Brijeg i UNDP BiH.

Mišljenja izražena u brošuri su mišljenja autora i kao takva ne održavaju službene stavove Razvojnog programa Ujedinjenih naroda u BiH (UNDP). Sadržaj teksta je isključiva odgovornost udruge Hrvatsko društvo čuvara baštine.

Povijesne, prirodne i graditeljske znamenitosti kraških izvora u RasnuSpomenička baština u Hercegovini je posljednjih de-setljeća stradala, posebice od suvremenih strojeva i svijesti kojoj su bager i beton božanstvo. Svakodnevno uništavanje ili nestajanje našega nacionalnog bogatstva prevelika je cijena za ljudski nemar. Nažalost, mnoga kulturna blaga više ne postoje. Ugrožena su divljom gradnjom, zapuštena, ruševna, zarasla u vegetaciju.

S ciljem uređenja izvora koji su dio naslijeđene bašti-ne, zaštite okoliša i spomeničke baštine projekt Kraški izvori u Rašanjskom polju pokrenut je u Rasnu. U sklopu projekta obnovljena su tri zapuštena izvora, koja su od pamtivijeka bila izvor pitke vode za pučanstvo i stoku. Prirodno-graditeljska baština zaštićena je i obnovljena na izvorima Studenac, Krgača i Bistirna te akumulaciji vode u Pećini. Izvori su uređeni u kamenu, a oko njih je zaštićena graditeljska baština (suhozidi).

Uz ovaj veliki projekt Hrvatsko društvo čuvara ba-štine tijekom svog desetogodišnjeg djelovanja provelo je i brojne akcije kako bi zaštitili te obnovili rašanjsko spomeničko blago. Izdvojit ćemo neke od važnijih ak-tivnosti: obnova stare pučke škole u Rasnu (2001.); ob-nova staroga groblja u Biloševici, iz razdoblja turske vladavine (2002.); stara čatrnja, nakapnice za vodu po-kraj groblja Kremenje (2003.); obnova rimskog zdenca Studenac (2007./2008.); te spomen-obilježja žrtvama rata (2009).

Ovom brošurom donosimo povijesne, prirodne i graditeljske značajke kraških izvora u Rasnu.

Opisujemo obnovu i uređenje izvora koji su dio na-slijeđene baštine i svjedoče o životu stanovništva ovog mjesta tijekom stoljeća.

3

Voda je nezaobilazna za opstanak i ra-zvoj života. Čovjeka je usmjerila da izabere područje na kojem će obitava-ti. Od mlađega kamenoga doba njegov je nerazdvojni prijatelj. Hranila ga je i pomagala u različitim oblicima proi-zvodnje. Obilje vode plodilo je bogatom ljetinom, a kada je nije bilo, nastajala je glad i različite pošasti. Nestašica vode oduvijek je bila i ostala velika poteškoća. Ipak, ljudi su naučili kako sačuvati vodu i na onim mjestima na kojima priroda nije bila darežljiva rijekama ili izvorima. Zalihe kišnice, skupljane u kratko kišno doba, trebalo je koristiti do sljedećih obilnijih kiša.

Prvi pisani spomen nakapnica nalazi se na stupu moabskoga kralja Meše, koji potječe iz godine 865. prije Krista. Taj tekst od trideset četiri retka jedan je od najljepših primjera uporabe hebrejsko-feničkih slova koja su se tada koristila.

Ipak, nakapnice su izumljene tisuć-ljećima prije toga spomena. Tajna naka-pnica je pronađena i u Mikeni, u utvrdi, i to ispod kraljevske palače. I stari su Ri-mljani bili sposobni graditelji nakapnica,

Blago hercegovačkoga kamenjara

KAMEN I VODA

4

tim više jer su već znali za cement, sličan ovomu kojim se i danas koristimo. U Hercegovini vodu za piće i druge potrebe stanovništvo je najprije koristilo iz pri-rodnih izvora, koje je postupno ograđivalo i na njima gradilo zajedničke zdence za jedno ili više naselja, u kojima se skupljalo više vode. Za kućne potrebe, ljudi su kopali nakapnice za vodu (čatrnje). Njihova je veličina zavisila o vrsti zemlje gdje se kopala i o mogućnosti iskopa. Sve se radilo ručno pa je trebalo puno radne snage i muke. U početku se punila kišnicom, koja se sakupljala s kosih padina, a poslije iz žljebova s kuća. Tijekom stoljeća nakapnice su omogućavale čovjekov opstanak na kršu. Odgajani smo na vodama nakapnica koje su sagradili naši preci. S nakapnicama je prestajao stari ili počinjao novi život na selu. Blizu njih ispre-

Zdenac Studenac

5

dale su se i rađale priče, bacalo kamena s ramena, igralo kolo, igralo klisa i palje. Kod njih se čekalo na dolazak najdražih iz dalekog i nemilog svijeta, ali i opraštalo i odlazilo u tuđi svijet.

Zdenci, nakapnice (čatrnje) i lokve bitan su izvor podataka za povijest naroda i područja, ali i za povijest jezika i nazivlje tog kraja. Nažalost, naplavi mnogih javnih zdenaca, nakapnica (čatrnja) i lokava zapušteni su ili obrasli korovom, a spremnici oštećeni ili djelomično zatrpani. Naše nakapnice i lokve trebamo os-posobiti ne samo iz kulturno-povijesnih razloga, izletničkih privlačenosti nego iz potrebe, jer sačuvati pitku vodu dragocjenije je od zlata.

ZdenciZdenac (tur. bunar) je vrutak žive, bistre i hladne vode u bezvodnim predjelima. Trebalo je znati na kojem mjestu se može zdenac iskopati. Tu je pomoglo višesto-ljetno iskustvo, utemeljeno na promatranju, razmišljanju i slušanju tuđih savjeta.

Ta mudrost je omogućavala život i preživljavanje na škrtom i kraškom području. Zdenci (bunari) su kopana mjesta u zemlji koji se grade na vodonosnom zemlji-štu, odnosno ispod kojih se nalaze glavni tokovi podzemnih voda, čvorišta tokova voda te vodeni izvori i sl.

Kopani zdenac je obložen ili zidan kamenim blokovima kako bi onemogućio odron zemlje i zatrpavanje zdenca. Po tehnici zidanja, otkrivamo kojemu razdo-blju zdenac pripada. Najljepši su oni iz antičkog razdoblja. Lica zidova su rađena od pravilno i uredno isklesanih blokova kamena, a u praznu srž zida nabacano je kamenje pomiješano s klačinom malterom. Prema načinu gradnje, najstariji zdenci pripisuju se grčkim i rimskim graditeljima, a najviše ih je iz antičkog i kasnoantičkog doba.

Dolaskom u naše krajeve Osmanlije su se nastanjivale i zadržavale u mjestima gdje je voda. Prema pučkim predajama, domaći žitelji su volovskim kožama za-tvarali izvore vode kako bi ih zavarali. Vjerojatno, zdenci iz antičkog vremena su “sakriveni” u prvim godinama dolaska Turaka na područja Hercegovine. U suš-nim godinama kada u čatrnjama ponestane vode za piće, narod je bio prisiljen donositi vodu iz najbližih zdenaca u polju ili obližnjih rijeka. Vodu su prenosili u burilima na magarcima.

Na svakog magarca natovarila bi se po tri burila (po jedno sa strane i jedno između ta dva), s ukupnom sadržanom od oko 80 litara.

Mnogi danas očuvani izvori ograđeni u zdence (bunare), napajali su Ilire, Rimljane, Hrvate i sve slučajne prolaznike i namjernike. Iz njih je naliveno tisuće burila, bronzina, bačava, ćupova i bukara.

6

Krsni zdenac. U ranokršćanskim se obredima razlikuje riječ krstionica, dakle posuda za krštenje, u koju se krštenik uranjao za vrijeme primanja svetoga kr-štenja, od mjesta zgrade baptisteriuma, u kojem su bile smještene jedna ili više krstionica.

U ranokršćansko doba obred krštenja obavljao se uranjanjem u vodu, a taj je kršćanski sakrament primio krštenik, odnosno čovjek, koji se temeljito pripravio za nj. To je i razlog da su krstionice redovito imale kružni ili osmerokutni oblik. Baptisteriji su, zajedno s krstionicom, u ranom srednjem vijeku bili blizu ili kraj stolne crkve.

Baptisterion ili baptisterium je grčko-latinska riječ koju prevodimo riječju kr-stionica ili pohrvaćujemo riječju baptisterij. Naime, to je kapelica ili prostor s piscinom (zdenac za vodu) u kojoj se krštavalo. Najzanimljiviji prostor, u svakoj kršćanskoj crkvi, osobito kada je riječ o starokršćanskoj bazilici. U Hercegovini je otkriven veći broj krsnih zdenaca, unatoč zubu vremena, vrlo dobro su očuvani.

Obično se nalaze u sredini baptisterija, u obliku križa s po tri stube sa svake strane. Sve je puno simbola. Želja je prvih kršćana bila da se u obliku križa grade crkve, krstionice, a osobite piscine. Znak je to da se kroz sakrament krštenja umi-re, kao što je Isus umro na križu. Tri stube imaju posebno simbolično značenje Presvetog Trojstva jer krštenik biva kršten U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Bunar

7

Nakapnice (čatrnje)Na području Hercego-vine ima na desetke ti-suća nakapnica za vodu (čatrnje mađ.: csatorna - žljeb), koje su pučani s mnogo truda, u živcu kamenu, iskopali i utvr-dili prije stotinu i više godina. Budući da je ri-ječ o području koje ka-rakteriziraju sušna raz-doblja tijekom godine, a da prirodnih izvora vode ima malo i udalje-na su od kuća, redovito opskrbljivanje vodom riješeno je čatrnjama.

Prvobitno su čatrnje (cisterne ili gustirne) dubljene u kamenu i to ne ispod samih zgrada nego je lokacija bila uvjetovana mogućnošću sabiranja vode ili nepropusnošću terena. Najstarije se čatrnje rijetko kada nalaze u blizini kuće, a gotovo nikada u njoj. Dotad se s pravom moglo reći da se čatrnja dubila, a voda je iz nje bila odlična ukusa i hladna. Čatr-nja je obvezni dio svakog stambeno-gospodarskog kompleksa i predstavlja osnovni način opskrbljivanja vodom u tim naseljima. Ozidane su kamenom, pravokutne ili kvadratne osnove. Čatrnja može biti smještena u dvorištu ili na terasi, a često iza kuće. Njihova je veličina zavisila o vrsti zemlje i mogućnosti iskopa. Sve se radilo ručno pa je trebalo puno ljudi i muke da bi se iskopala. U početku se punila kišni-com, koja se sakupljala s kosih padina, a poslije iz žljebova s kuća. Najstarije takve čatrnje i s najboljom vodom su one koje se nalaze u dvoru ili vrtu kuće, odnosno tamo gdje je najmanje izložena suncu. Često se njezina gornja površina pretvarala u lijepu terasu natkrivenu odrinom, koja je pružala i dodatnu zaštitu od sunca.

Zajedničke čatrnje. Pojavom suvremenijih građevnih materijala u hercego-vačkim selima gradile bi se javne nakapnice veće zapremine. Stoga je naplav ta-kve čatrnje (ukošena sabirna površina od međusobno dobro povezanih glatkih kamenih ploča, ograđena zidom) zapremao veliku površinu, često i znatan dio

Stara nakapnica za vodu (čatrnja)

8

brda. Čatrnje tako više nisu bile vezane za živi kamen, već je prednost dana praktičnosti. Do-maćinstvima je bilo na raspolaganju više vode. Bez čatrnje i kišnice život bi bio nezamisliv. No, da se danas u her-cegovačkom kršu isko-pa čatrnja, trebalo bi dosta novca. Zato ljudi popravljaju i održavaju stare čatrnje građene u čvrstom kamenu.

Neke od čatrnja u Hercegovini stare su više od stoljeća i izvor-no su pučko blago. Nekad su se obvezno zaključavale i dobro ču-vale. Jer, nestanak vode značio bi i nestanak života. Danas su stare čatrnje - znak i svjedo-čanstvo jednoga razdo-blja i života.

LokveVeliki je dio Hercego-vine kraško područje, na kojemu se voda ne zadržava dugo, jer je tlo propusno. Stoga je ne-stašica vode, prije svega za blago, u većem dijelu Hercegovine ponukala ljude da koriste prirodne ili dograde i održavaju polupri-rodne i umjetne lokve, nasipajući nepropusni sloj gline u prirodne krške udubine, da se kišnica ne bi izgubila. Gotovo svako mjesto u Hercegovini ima od davnina

Otvor na čatrnji

Lokva Krgača

9

svoje lokve koje su u prošlosti imale veću ulogu nego danas. Nekada su to bili jedini izvori za napajanje blaga, navodnjavanje poljoprivrednih površina. Zidane su obično s tri strane, djelomično obrađenim kamenom (s klačnim malterom), a strana je bez zida ulaz za stoku. Lokve su važne za životnu raznolikost svake sre-dine. Zaštitni su znak nekadašnjeg hercegovačkog krajolika. Staništa su mnogih vodozemaca, kukaca i močvarnoga bilja, pa ih treba čuvati, jer ako zarastu, sve će biljke i životinje, koje u njima žive, nestati.

KoritaKorito je obično sastav-ni dio zdenca ili čatrnje (cisterne). U gornji dio čatrnje skupljala se kiš-nica ili snijeg. Donji dio korita, služio je za napajanje blaga. Korita iz Hercegovine nemaju oblik uobičajenih kru-na kao u Primorju, i nemaju rupu kroz koju se crpi voda. Rijetka su pojava da korita imaju ukrase ili natpise. Na-žalost, neka od korita nastala su od stećka, prvobitno bio stećak, koji je naknadnim kle-sanjem preuređen u korito.

KameniceU Hercegovini, na viso-ravni, nije bilo žive vode niti vrela. Kad se pastir ili putnik namjernik nađe daleko od kuće,

Korito (za pranje rublja) pokraj Studenca

Prirodna kamenica s vodom

10

onda potraži kosoviju kamenicu u kojoj se izvjesno vrijeme nakon kiše moglo pronaći vode.

Takvih kamenica moglo se naći na mnogim mjestima. Bilo je to manje udu-bljenje u kamenoj gromadi. U to udubljenje može stati deset do petnaest litara kišnice. To je mogućnost pticama da se mogu napiti vode. Kako je kamen zdrav materijal, a održava dugo svježinu, to je i pastirima bila glavna pomoć u gašenju žeđi.

ZaključakNajveći dio Hercegovine jesu vodopro-pusne stijene, pa su zagađivanja pod-zemnih voda velika. Nastavi li se voda zagađivati, kao sada, izgubit ćemo njezi-nu prirodnu blagodat. Čovjek je svojim ponašanjem onečistio vodu pored koje živi. No, kao i druga prirodna blaga, i ona je postala izvor zarade. Sve je više bogataša koji su zaposjeli, zasad još či-ste izvore vode. Vodom pune plastične boce i prodaju je kao da su je proizve-li. Nije bilo davno da smo se čudili da stanovnici velikih europskih naselja ne mogu, kao mi, otvoriti slavinu i napiti se svježe ukusne vode, nego svaki gutljaj moraju kupovati u trgovini. Sada, i mi nerado pijemo vodu iz slavine!?

Mračni dio priče trgovine vodom po-činje suvremenim proizvodnim zagađenjem okoliša, pa su nas stručnjaci počeli “štititi” od različitih bakterija, gljivica i drugih uzroka trovanja, stavljajući solik (klor) u nju.

Danas mnogi znanstvenici tvrde da je klor najveći suvremeni ubojica. Prije dva desetljeća, od kada se počelo klorirati vodu, počele su pošasti srčanih poteš-koća, raka i oronulosti. Najveće blago u svijetu je imati čistu vodu. Hercegovina je bogata kvalitetnom vodom. Toga još nismo svjesni. Kad postanemo, bojim se da će izvore naše vode zaposjesti malobrojni bogataši koji imaju mnogo novca, a žele ga steći još više. Znaju oni da će novac dobiti od žedne većine, koja će morati kupovati i plaćati svaki gutljaj vode.

Nošenje burila s vodom

11

KRAŠKI IZVORI U RAŠANJSKOM POLJU

Nije filozof Tales bio daleko od istine kad je vodu smatrao jednim od četiri pra-počela. Ona je uvjet života. Temeljni je sastojak našega tijela. Obzirom da je voda važna za život, mjesta gdje voda izvire, često su orjentiri tragova života u dalekoj prošlosti.

Na području širokobriješkog sela Rasno, nalazimo svjedočanstvo na lokaliteti-ma: Studenac, Bistirna, Krgača, Pećina. Vodu za piće i druge potrebe pučanstvo je najprije koristilo s prirodnih izvora koje je postupno ograđivalo i na njima izgra-đivalo zajedničke zdence za jedno ili više naselja u kojima se stvara veća količina vode. Tko je zidao zdence i pravio lokve ne znaju ni najstariji mještani. Za kućne potrebe ljudi su kopali čatrnje. Njihova je veličina ovisila o vrsti tla i mogućnosti iskopa.

Ljeti bi sunce zažeglo i drvo i kamen. Voda se u prošlosti čuvala više nego kruh, iako ni kruha nikada nije bilo dostatno. Ljeti kad bi vode nestajalo, sve bi se sleglo u Rašanjsko polje, prema bunarima i zdencu.Voda se sporo cijedila i ljudi su po cijelu noć sjedili uz svoj bunarčić i čekali da naliju burilo vode.

StudenacIzmeđu Velikog i Malog polja u Rasnu, uz cestu nalazi se stari bunar – zdenac, izvor pod nazivom Studenac1, dubine tri i pol metra. Studenac je bogat vodom, osobito u kišno razdoblje od jeseni do proljeća, kad nadođu podzemne vode. Izvor tada formira potok, koji niz polje teče i slijeva se u Rašanjsku pećinu, te da-lje kroz utrobu zemlje do ponovnog izvora – Vrioštice u Vitini.2 Izvor i za vrijeme najvećih ljetnih suša, ne presušuje.

1 Toponim Studenac biva od pridjeva studen-suf.-ac (isti od im. stud-i suf. en.) Imenica stud, ž.-zima, hladnoća, prema tome studen, hladan, ziman. Izvedenica studenac-zdenac, izvor.

2 Geološki institut u Mostaru obavljao je 50-ih godina prošloga stoljeća istraživanja. Nažalost, tijekom Domovinskog rata, uništena je arhivska građa, tako da ne mogu navesti točan izvor podataka.

12

Rimski zdenac Studenac prije obnove

Studenac nakon obnove

13

Po tehnici zidanja, čini se, da Studenac pripada kasnoantičkom razdoblju (od 4. do 6. stoljeća) tj. gradnji opus quadratum.3 U ovom slučaju lica zidova su rađena od pravilno i uredno isklesanih blokova kamena, a u praznu srž zida nabacano je kamenje pomiješano sa klačinom malterom.

Prije oko 200 godina, s lokaliteta Stećci, udaljenosti od Studenca 150 m, pre-mještena su četiri stećka. Od tih stećaka uokviren je Studenac, a od jednog steć-ka - kovčega isklesano je korito.4 Iza Drugog svjetskog rata stećci su pomaknuti “ustranu”, a Studenac je okviren betonom.5 Prigodom pomjeranja stećaka, jedan je razbijen (upao u zdenac) tako da se danas u blizini Studenca nalaze tri stećka (u jednom je korito).

Za Studenac u Rasnu vezana je jedna pučka predaja. Priča se da je čuva pastir koze i opazio je di jarac zavuka glavu u neki trn. Kad je izvuka – brada u jarca mokra. I tako su našli taj bunar, živu vodu; to su još nekad Grci gradili. Sve je ka-men okresan”.6

Možda u pučkoj predaji ima i dio istine. Poznato je, dolaskom Osmanlija u ove krajeve, da bi se nastanjivali i zadržavali u mjestima gdje je voda. Tako su, da bi zavarali osvajača, domaći žitelji (seljaci) volovskim kožama zatvarali izvore vode.7 Vjerojatno, Studenac iz antičkog vremena biva “sakriven” u prvim godinama do-laska Turaka na ta područja Rasna, te je bio prepušten šikari i trnju.8

3 Đ. BaSLeR. Arhitektura kasnoantičkog doba u BiH. Sarajevo, 1972. str. 31.4 Vjerojatno je to bila 1809. jer je na stećku-koritu isklesana ta godina.5 Nažalost, beton na kamenom zdanju predstavlja danas ”kič”.6 V. PaLVeSTRa. Narodne pripovijetke i predanja u okolini Lištice. GZM, NS, XXIV/XXV, Saraje-

vo, 1970., str. 3557 Prema pučkoj predaji postoji mišljenje da je volovskim kožama zatvoren izvor vode u Rašanjskom

polju u dijelu Jasenice u blizini Kuvedine ljuti. Po kazivanju Ivana Kvesića – Boškova rođ. 1897.8 I. DUGaNDŽIĆ/J. SOPTa. Župa Rasno. Rasno, 1999. str. 47.

Radovi na obnovi Studenca

14

Kad bi se ljeti iz Studenca voda iscrpila, onda bi se tek moglo vidjeti malo vrelo. Ljeti bi se voda “čekala” i nalijevala u posude (burila). Tijekom čekanja poštovao se red. Tko bi prvi došao prvi je i nalijevao. Ostali su čekali. Čak su dolazili i iz susjednih sela. Nekoć se čekalo u redu za vodu i po cijelu noć. U novije vrijeme (zadnjih pedesetak godina) izgradnjom čatrnja, voda iz Studenca služi samo za napajanje blaga.

15

Rimski zdenac Studenac bio pred urušavanjem te je pokrenuta akcija njegove zaštite i obnove.9 Godine 2007. obnovljena je kruna zdenca, dio kanala i suhozida, a radovi su nastavljeni 2008. obnovom suhozida s južne strane zdenca (ukupno je obnovljeno 50 m suhozida). Godine 2010. izvršena je zaštita i obnova 32 metra suhozida istočno od zdenca.

PredajaNa sredini sela i Rasna nalazi se Studenac s pitkom živom vodom, a sagrađen je kao spomenik putnicima i karavanima. Sagrađen je uz glavni put u davno rimsko doba, koji su izgradile rimske legije za vrijeme Tiberija.

Studenac sam i po imenu ima lijepu, čistu i hladnu vodu da zubi trnu. Bio je zatran velikim blokovima, tko zna zbog čega, obrastao živicom, a voda je uvijek tekla, pa je 1723. godine otkriven i otvoren. Lijepo je građen u četverokutu sa izra-đenim četvrtastim kamenom. Kažu, da je neki Dalmatinac (Šperac) goneći jarce na Pazar, pa kad su bili kod studenca pojio jarce primijetio je da tu ima nešto većeg i predložio da se to otkopa, očisti i vidi. Nije se prevario, jer je otkopom i ot-klanjanjem velikih kamenih blokova pronađen taj zaista divni bunar – studenac. Odmah su seljani napravili od velikih blokova tri pojilišta za stoku, a četiri velika bloka su ostala kao ograda Studenca.

Radoznali i inteligentni putopisac Alberto Fortis, talijanski putnik iz Padove 1774. godine putovanjem po Dalmaciji i Hercegovini koji se uporno zanimao za stećke, geološke i geografske fenomene, sjeo je umoran od putovanja kod Studenca da otpočine i pita za daljnji put prema Mostaru i Čapljini, rekao je ovaj izvor vode Diei fontana (Božiji izvor).

Bio je straža ili predstraža kada je ispod Divlje kruške motrio budna oka uvjek oprezna, tko se to pored studenca šulja. Je li carska vojska, trgovačka karavana ili hajdučka četa ili družina raspusnika koji su u narodu sijali nevjericu kao kuga. Bilo je takvih i oni su bili gori od hajdučkih četa i družina.

Nestade cara i careva, paše i pašaluka, begova i begovata. Nestade, jer tako mora biti. A, dođe novi život i novi ljudi.10

KrgačaU podnožju brežuljka Čerin u Rasnu, uz staru cestu koja vodi od Skokinih kuća prema školi, nalazi se velika lokva s periodičnim, povremenim, izvorom –

9 Projekt obnove Studenca izradio je prof. dr. Ivo Čolak s Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Mo-staru. Kamenu je krunu podigao Goran Musa, kameni kanal Gojko Sopta, a suhozid Marinko Kvesić i Ivan Dugandžić. Projekt obnove i zaštite vodio je Ivan Dugandžić.

10 Predaju je zabilježio 1961. godine Ivan Kvesić Jakovljev rođ. 1926.

16

Lokva Krgača nakon obnove

Antička lokva Krgača prije obnove

17

Krgača.11 Dugačka je više od 20 metara, a u srednjem dijelu širine osam metara i dubine jedan i pol metar. Ukupna je dužina kamenog zida u obliku potkovice 58 metara. Zidana je s tri strane, djelomično obrađenim kamenom (s klačnim mal-terom). S istočne strane je bez zida – ulaz za stoku. Tko je zidao lokvu12 ne znaju ni najstariji ljudi. Neki od njih znaju reći da su to radili Grci ili Rimljani. Krgača je sigurno građena prije dolaska Osmanlija na ta područja. U stara vremena kao i danas voda iz Krgače služila je za napajanje stoke. Izvor presušuje samo za vri-jeme većih ljetnih suša. U stara vremena voda iz Krgače služila je za napajanje stoke, zalijevanje vrtova, a nehotice isto tako i kao stanište ili izvor pitke vode za mnoge divlje biljke i životinje. Danas kad je većina prirodnih vodenih stani-šta onečišćena, lokve mogu biti (i vrlo često jesu) i posljednje utočište vodenih životinja koje su ranije bile mnogo šire rasprostranjene.13

Zapuštena i porušena bila je Krgača sve do 2009. godine kada je započeta nje-zina temeljita obnova.14 Kompleks antičke lokve, Zavjetnog spomenika i prapovi-jesnih grobnih gomila jedan je cjeloviti projekt kroz koji je obnovljeno 58 metara

11 Korijen riječi leži u izrazu krga, čije je značenje kvrga, čvor, ali i borova kora, čokot, trs loze. (Usp. P. SKOK. Etimologijski rječnik. sv. I-IV. Zagreb, 1972. str. 74. I, 452.) U Lici postoji toponim Krga, dok je u našem slučaju izvedenica sa sufiksom –ača (kao suhača, perača i dr.) Radilo bi se o vodenoj površini često nabranoj, nepravilnoj ili od vjetra uzburkanoj. Riječ kvrga može još značiti i vrstu tikve. (Usp. P. SKOK. n.dj., 611/612) U našem slučaju, toponim Krgača, vjerojatno, odnosi se na vodenu površinu u obliku lokve.

12 Lokva - lokalitet obično okrugla oblika gdje se skuplja voda.13 I. DUGaNDŽIĆ/J. SOPTa. Župa Rasno. Rasno, 1999. str. 48.14 Projekt obnove lokve Krgača i Zavjetnog spomenika izradio je prof. dr. Ivo Čolak s Građevinskog

fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Kamenoklesar Ivan Martinović je obnavljao kameni zid, a projekt je vodio Ivan Dugandžić. Obnovu zavjetnog spomenika financirao je Josip Skoko, kapetan NK Hajduk iz Splita.

Radovi na obnovi lokve Krgača

18

kamenog zida unutar lokve i oko 80 metara suhozida izvan lokve. Radovi na ob-novi i zaštiti prirodno-graditeljskog kompleksa završeni su u ljeto 2010.

PredajaTaj veliki i prostrani bunar građen u polukrugu i s ulazne strane strmim stepe-nicama ima jako i stalno vrelo. Okružen je stijenama, okoslim biljem, zelenkasta voda hladna i pogodna za napoj stoke i natapanje vrtova. Oko Grkače obrađene isparcelisani vrtovi su za uzgoj ranog povrća.

Kada se Grkača napuni još za ranih jesenskih dana pa do kasnog proljeća višak vode stalno teče kroz izgrađeni kanal duž polja do ulaza u Pećinu.

Ovdje bi naročito u ranija vremena pralje prale i ispirale rublje. Razne legende govore o mnogim događajima i minulim vremenima vezane za ovaj kraj baš kod Grkače.15

BistirnaIznad Rašanjske pećine prema Brkića kućama nalazi se stari bunar – zdenac, zva-ni Bistirna.16 Nitko ne pamti kad je zdenac građen. Dubina mu je 5,5 m, a promjer 1,6 metara.17 Zidan je neobrađenim kamenom. Vjerojatno je građen u srednjem vijeku. U blizini njega je staro naselje.18 Izvor ne presušuje i za vrijeme većih ljet-nih suša. U stara vremena bio je to zajednički zdenac (bunar) svih Brkića. U puku

15 Predaju je zabilježio 1961. godine Ivan Kvesić Jakovljev rođ. 1926.16 Izvedenica je od klasične latinske riječi cisterna, grčki kistérne. Naziv čatrnja javlja su u Hercego-

vini i Dalmaciji u više oblika: čatrnja, šternja, gustirna, bistijerna.17 Na dnu vjerojatno ima mulja i kamenja, pa je dubina i veća. 18 Prema pučkoj predaji iznad Bistirne je lokalitet Crkvina.

19

je ostala predaja o “kamenoj kozi” koja se nalazila pokraj Bistirne. Nju je prema predaji na konju “otrao” neki Dalmatinac.19

Godine 2010. obnovljena je kruna bunara te 28 metara suhozida koji okružuje bunar Bistirnu.20

PećinaZahvaljujući izgrađenom zidu u donjem dijelu Rašanjskog polja (“pećine”) od jeseni do proljeća akumulira se veća količina vode. akumulirana voda iz polja

19 Unutra su bili dukati, koji su ispadali putem kad se odlomio dio kamena, nastavlja dalje pučka predaja.

20 Kamenoklesar Ivan Martinović je obnavljao kameni zid, a projekt su vodili Ivan Dugandžić i Rajko Brkić.

Bunar Bistirna nakon obnoveSrednjovjekovni bunar Bistirna prije obnove

Radovi na obnovi bunar Bistirna

20

puštala se kroz dva otvora na zidu, pri čemu bi se stvarala vodena snaga, dostatna za pokretanje mlinova. Od vrste mlinova bili su u uporabi žrnjevi, u kojima se žito trljalo i sjeklo između dva mlinska kamena od kojih se gornji okretao. Oba kamena su bila hrapave površine.

U ovom kraju ljudi su od davnina koristilil vodu za gradnju vodenica. Pisa-ne tragove imamo iz 1585. u popisu sela Mostarske nahije. Za vrijeme okupacije Hercegove zemlje od strane Turaka, često bi popisivali svu imovinu radi prihoda i poreza. U tom popisu iz 1585. u Rasnu se spominje jedan mlin.21

Prema pučkoj predaji tri (3) mlina u “pećini” bila su u uporabi sve do unatrag 100 godina. Budući mlinica nije mogla zadovoljiti potrebe mještana, žito se u vre-ćama gonilo na konjima i magarcima u mlinicu i to obično na rijeku Lišticu ili prema vitinskom kraju.

Prema dostupnim podatcima mlinica u Pećini je prestala s radom prije više od sto godina. Imala je tri mlina, a suvlasnici su bili Brkići, Muse i Skoke. Najduže se zadržao Skokin mlin.22 Nažalost, danas ne postoje ni ostatci mlinice (naziru se samo ostatci temelja) jer se mlinsko kamenje ugradilo u zid Pećine tijekom njezi-ne gradnje u godinama iza Drugog svjetskog rata.23

Zub je vremena učinio svoje tako da se obrušio kameni zid (brana) zidan klač-nim malterom. Godine 2010. izvršena je obnova i zaštita kamenog zida širine 1,2 m, visine 2,6 m i duljine 33 m. Ugrađena su dva podizača (regulatora) za vodu te obnovljen odvodni kanal.

21 a. aLIČIĆ. Lištica pod turskom vlašću, GZM, Sarajevo, 1970., str. 134.22 Po kazivanju Slavka Brkića r. 1919. i Stipe Kvesića r. 1913.23 Zid je podignut 1948. godine, a radove je vodio Mate Brkić.

21

Izgled mlinice od klesanog kamena. Hercegovačke mlinice na vodama rije-ka, potoka i natapnih kanala, vrlo su jednostavno i praktično građene. Najčešće su od klesanog kamena, sa zidovima 50 do 80 cm, ponegdje i sa sedrom, veličine 8 x 5 metara. Prizemlje je građeno iznad najvećega vodostaja rijeke (potoka ili nata-pnog kanala), a pogoni su zidani u riječnom koritu, s otvorima u obliku svodova, čiji je broj ovisio o broju mlinova. Katkad su veće mlinice imale veliko bočno kolo sa strane. Pogonski dio mlinice činila su dva mlinska kamena, složena jedan iznad drugoga. Donji kamen je stator, a gornji rotor, koji je pričvršćen na osovinu kola, koji pokreće voda. Otvor s gornje strane u središtu gornjega kamena služio je za primanje žita. Kako bi kolo okretalo gornji kamen, nastajalo je trenje s donjim dis-kom. Žito, koje bi se našlo u trenju dvaju kamenova, drobilo bi se i mljelo. Dok bi iz središta došlo do vanjskih rubova kamenja, toliko bi se usitnilo, da je postojalo brašno. Dalje bi ga trebalo samo prosijati i odvojiti mekinje. Vjerojatno je i mlinica u dnu Rašanjskog polja u Pećini imala karakteristike standardnih hercegovačkih mlinica.

U sklopu većih mlinica postojale su i stupe za valjanje i pranje vunenih i sukne-nih predmeta (gunjeva, prekrivača i prostirača).

PredajaPodno Rašanjskog polja nalazi se velika čuvena pećina omeđena sa sjeverne, za-padne i istočne strane velikim liticama kamena, a južne prilazne strane zidana velikim širokim zidom s otvorima za ulaz vode koji je pogonio mlinove.

Mlinice su bile Musine, Skokine, Kvesića i Brkića. Posljednji su ostali Skoke s dva mlina. Zadnji su Skoke imali svoje ugrađene mlinice koje su mlile žito i koku-

Radovi na obnovi zida i kanala u Pećini

22

Pećina nakon obnoveIzgled Pećine prije obnove

ruz. Radile su za vrijeme velikih kišnih dana, jeseni, zimi i proljeće, jer jer bi sva voda tekla iz Grkače, Studenca i drugih izvora određenim kanalima u Pećinu.

Neukost i bogojaznost natjerali su ih da napuste te mlinove, jer su često jutrom našli šišmiše zapletene i smrvljene u mlinovima.

Gledali su to prijekim okom i mušterije koji bi dogonili žito u mlinicu. Već su zaran dočule i crkvene vlasti osuđivale i govorile da je to kazna i proklestvo „djelo vraga paklenog“ i preporučili da se mlinice napuste.24

24 Predaju je zabiježio 1962. godine Ivan Kvesić Jakovljev rođ. 1926.

23

Akumulacija vode u Rašanjskom polju