KALE – SKRIPTA

POVIJEST SVIJETA

ISTRAŽIVAČKA PUTOVANJA I POČECI KOLONIZACIJE

- Portugalci i Španjolci krajem 15.st. počeli su otkrivati područja s druge strane Atlantika- putovanja su dovela do susreta s vrlo različitim narodima, rasama, vjerama i oblicima života.

Dovela su i do toga da su Europljani kao trgovci, kolonizatori i osvajači prodrli u mnoge krajeve drugih kontinenata. Takoje počeo SVJETSKOPOVIJESNI PROCES

- zahvaljujući svojoj materijalno-tehničkoj i znanstvenoj nadmoći, bijelim je narodima uspjelo europeizirati Zemlju. Iz te činjenice proistječu najelementarniji konflikti u sadašnjosti, no isto tako europeizacija je otvorila narodima drugih kontinenata pristup tekovinama civilizacije, tehnike i znanosti Europljana – napredak u suzbijanju bolesti, mogućnost napretka duhovnog i političkog razvoja uopće...

- od 16. do 19.st. Europljani su zauzeli jako napučena prekomorska područja, ali i vrlo rijetko naseljene ili gotovo posve nenaseljene oblasti (Srednja i Južna Amerika)

- posljednje prostranstvo koje je na taj način postalo „europskim“ i bijelcima naseljenim kontinentom bila je AUSTRALIJA

- tim otkrićima svijet se počeo stapati u jednu cjelinu. S Kolumbom i Vasocm da Gama dotadašnja se povijest zasebnih skupina naroda proširila u svjetsku povijest. U cjelini, pothvat otkrića spada među one povijesne događaje što su svijet uveli u novo doba, u tzv. NOVI VIJEK

- u svega nekoliko desetljeća Portugalci i Španjolci otvorili su morske putove u Ameriku, na Daleki istok i napokon oko svijeta. Među pretpostavkama koje su omogućile taj svjetskopovijesni pothvat posve osobitu ulogu igrali su: položaj na Atlantiku – Portugalci, Katalonci, Baski i Kastilci bili su izvanredno vješti

pomorci i s vremenom su natkrilili Engleze, Francuze... iznutra čvrsto državno ustrojstvo dopuštalo je političkim vodstvima kraljevina da se laćaju

velikih pomorskih pothvata privredni motivi – sama pomisao na bajoslavna blaga Indije uslijed stoljetnog ratovanja s Maurima održao se čvrst križarski duh. Ideje križarskih

ratova jačale su impulse nacionalne ekspanzije stvarajući osebujnu mješavinu religije, politike i privrede što je karakterizirala portugalsko i španjolsko osvajanje svijeta

PORTUGAL

- isprva pogranična grofovija Leona-Kastilije, kasnije podignuta do kraljevine- krajem 14.st. izborila je potpunu političku nezavisnost od Kastilije- Portugalci su se početkom 15.st. učvrstili u Sjevernoj Africi (osvojili su Ceutu nasuprot

Gibraltaru i tako dobili u posjed važno trgovište za poslove s Istokom)- princ Henrik Moreplovac – poticao pomorstvo i istraživačka putovanja, pravio je plan kako bi

dao oploviti Afriku- poslije smrti princa Henrika portugalski su pothvati zastali sve dok na prijestolje nije stupio

kralj Ivan II. – rani apsolutist, pritisnuo je moć plemstva, učvrstio je kraljevsku upravu i

1

sudstvo i tako Portugal pretvorio u strogo monarhijsku državu; kraljevstvo je planski opremalo ekspedicije za istraživanje afričke obale, od kojih je prva urodila otkrićem ušća Konga, druga otkrićem rta Cross u JZ Africi i napokon treća otkrićem Južnog rta koji je kasnije dobio novo ime Rt Dobre Nade.

- kralj Manuel Sretni naložio je 1497. Vascu da Gama da pokuša s tri broda oploviti Afriku i stići do Istočne Indije. Vasco se u svibnju 1498. iskrcao u Calicutu.

- portugalci su duž obala Afrike, na Crvenom moru i u Perzijskom zaljevu podigli luke i uporišta

- Affonso d'Albuquerque je za Portugal osvojio područje od obale Malabara, Malakku i Molučne otoke (otoke začina), a kasnije se carstvo proširilo na istok, na Cejlon i dijelove današnje Indonezije. Sada su portugalski brodovi plovili iz Indije sve do Kine i Japana.

- dvije godine nakon što se Vasco bio iskrcao u Calicutu, Portugalac Cabral, brodeći put Indije, skrenuo je suviše prema zapadu i tako otkrio BRAZIL

- Lisabon se, kao središte robnog prometa s Istokom, razvio u prvu svjetsku luku- u Europi se od dalekoistočnih i indijskih roba tražila svila, porculan i prije svega začini

(portugalski kralj dobio je nadimak „kralj papra“)- bogatstvo izraslo iz trgovine s Istokom negativno je utjecalo na privrednu strukturu Portugala

– velik dio stanovništva posvetio se trgovini s Indijom, a domaća je poljoprivreda ostala bez radne snage – poljoprivreda je lagano propadala

- jedino zanimanje koje se još isplatilo u samom Portugalu bilo je ribarenje

KASTILIJA

- pokušajem da se stigne u Indiju putujući na zapad manje se bavio kraljevski par Ferdinand i Izabela, nego Kristofor Kolumbo

- Kolumbo je kao namještenik jedne genoveške trgovačke i bankarske kuće došao 1470. došao u Lisabon.

- isprva je tražio od portugalskog kraljevskog dvora brodove kojim bi oplovio Indiju zapadnim putem, no nakon što ga je dvor odbio, ponudio se kastilijskom dvoru. Oni su mu 1492. udovoljili

- kraljevski se par poslije dužeg oklijevanja ipak upustio u taj pothvat, valjda radi ovih pobuda: državnoj blagajni nedostajalo je mnogo novaca Kastilija je željela, ako je moguće, doprijeti do Indije prije Portugalaca misionarska misao o širenju kršćanstva među neznabošcima

- Kolumbo se 3.8.1492. otisnuo s 3 broda prema zapadu- 10 tjedana kasnije zauzeo je za kraljevski par jedan od Bahamskih otoka, a zatim je mala

eskadra otkrila Kubu i Haiti- Uputa Kolumbu: načela prema kojima će španjolski kraljevi od sada postupati u Novom

svijetu i ciljevi koji se pritom postavljaju. Jedna od glavnih svrha trebalo je biti misionarstvo među naznabošcima koje kraljevi

dakako nisu zamišljali onako brutalnim kao što su ga Španjolci u prvim desetljećima doista provodili

u kolonijama se treba uspostaviti sređeno pravosuđe, uprava i policija, na čellu s kraljevskim guvernerom

2

- (razlika između Portugala i Španjolske – Portugalci su zauzimali uglavnom trgovačka uporišta, luke, pristupačne oblasti ili otoke, koji su davali vrijedne prirodne proizvode dok su Španjolci odlazili u Novi svijet kao osvajači, domogli se ondje golemih prostranstava i naseljavali ih i uređivali administrativno, urbanistički itd. prema svojim europskim tradicijama)

- potom je Kolumbo stigao na kopno Južne i Srednje Amerike, otkrio otoke Jamajku i Trinidad- od 1499. do 1502. njihovih 5 ekspedicija istražilo je čitavu obalu kopna od Hondurasa do

sjevernog Brazila i dijelom je već kartografski snimio.- jedan od istraživača, Firentinac Amerigo Vespucci, opisao je novootkrivenu zemlju i svoj spis

objavio- malo-pomalo, „mali otkrivači“ shvatili su da uopće nije riječ o Indiji ni o kojem drugom

dijelu Staroga svijeta, nego o novom kontinentu- precjenjujući ulogu Ameriga Vespuccija, njemački kozmogref Martin Waldseemuller tom je

novom kontinentu dao na svojoj karti svijeta ime Amerika (1507.)- na sjeveru su Španjolci doprli do poluotoka Floride, 1511. zauzeli su Kubu i pripremali se da

odande zauzmu Meksiko- polako su se počeli ocrtavati novi obrisi svijeta i novog svjetskog imperija- posljednje otkriće i neoboriv dokaz da Zemlja ima oblik kugle pružio je nešto kasnije smioni

pothvat Ferdinanda Magellana: prva plovidba oko svijeta. (1511.)- Magellan je otkrio morski tjesnac između Južne Amerike i Ognjene zemlje, prvi je prepolovio

Tihi ocean i putujući na zapad stigao u Istočnu Indiju. Poslije njegove pogibije na filipinskom otoku, njegov je kormilar doveo brod Viktoriju preko Indijskog oceana i oko Rta Dobre Nade ponovno u Europu.

- doprinos plovidbe bio je golem kako u pogledu prikupljanja iskustava, tako i u pogledu materijalnog dobitka: tovar s Istoka donio je takav utržak da su se mogli pokriti svi troškovi toga pothvata, a ostalo je i nešto čiste dobiti.

- s Magellanovom ekspedicijom bilo je završeno najvažnije razdoblje otkrića: od tada više nije bilo nikakve sumnje da Kolumbo nije otkrio Indiju kako je on to vjerovao sve do svoje smrti, nego novi kontinent, niti je bilo ikakve sumnje da se između tog kontinenta i Istočne Azije nalazi veliko svjetsko more – Tihi ocean i da Zemlja ima oblik kugle, pa se može oploviti.

- s istraživanjima i osvajanjima na zapadnoj hemisferi Španjolska je postala matičnom zemljom silnog imperija

- Španjolska se vinula do vodeće vojne i političke sile u Europi- španjolska osvajanja: Kuba, glavni grad Asteka, Meksiko, Panama, Lima...- posjedovno stanje održalo se sve do kraja kolonijalnog razdoblja- različiti ciljevi Španjolske: želja dinastije da proširi svoju vlast, briga za urođenike i njihovo

preobraćenje (bula pape Aleksandra VI. iz 1493.), donošenje normi koje su postale sastavnim dijelom kolonijalnog zakonodavstva

- kolonisti su potjecali iz najrazličitijih slojeva stanovništva (vojnici iz europskih ratova, osiromašeni plemići, pustolovi i trgovci, manje obrtnici i seljaci)

- već u rano doba španjolskog osvajanja pojavio se mesticitet – miješanje Španjolaca i Indijanaca – nastao je malobrojni sloj mulata, a neizbježno je bilo i miješanje između Indijanaca i Crnaca

- u ustavnopravnom pogledu Španjolska Amerika bila je od početka dio španjolske monarhije, a ne kolonija – stoga su tu vrijedili isti zakoni kao i u Španjolskoj, pa su Indijanci bili slobodno podanici krune jednako kao i Španjolci

- ubrzo se pokazalo da je potrebna centralna vlast

3

- za poslove uprave i pravosuđa u Americi bilo je 1524. osnovano „Kraljevsko vijeće za Indiju“- brojne gradske općine, osnovane prema španjolskom uzoru, vodila su gradska vijeća, po dva

gradonačelnika i mnogobrojni savjetnici- udio građanstva u upravi bio je razmjerno malen- suradnja, ali i suparništvo između državne vlasti i Crkve- blizak odnos između Crkve i države u prekomorskim zemljama utemeljio se već 1493. po

nalogu pape- država je dobila pravo da ubire desetinu za podizanje i opremanje crkava, , ona je smjela

imenovati župnike s lista koje su podnosili biskupi, davala je redovnicima dopuštenja z aodlazak u prekomorske zemlje, dijelila je biskupije, izricala je disciplinske kazne...

- u drugu ruku država je Crkvi prepuštala zemljišne posjede u kolonijama- među uspjehe svjetovnog svećenstva i redovnika valja ubrojiti rano i „učinkovito“

pokrštavanje – iz njega je ubrzo proizašla vjerska mješavina – urođenici su stare kultne obrede pretvorili u nove sakramente, a umjesto da se s brojnim molbama obraćaju mnogim božanstvima, molili su se jednako mnogobrojnim svecima.

- Crkva se bavila i zadaćama koje bismo danas nazvali socijalnim radom (bolnice) i odgojem (škole)

- gradovi su se podizali prema unaprijed zadanom planu, s trgom u središtu i ulicama što su se sjekle pod pravim kutom

- privreda je u osnovi mogla funkcionirati samo uz uvjet da se počne iskorištavati indijanska radna snaga – porobljavanje – indijanci su se porobljavali sve do konačne zakonske zabrane 1542.

- Španjolci su se proslavili i time što su zarana uveli zaštitno radno zaknodavstvo, zabranili su, npr. dječji rad i noćni rad žena

- američka se poljoprivreda obogatila prije svega u oblasti stočarstva, budući da su se iz Starog svijeta uvezla goveda, ovce, svinje, koze, magarci i konji

- veleposjedi šećerne trske, duhan i kakao, pamuk, kava...- staleška podjela:

najniži stupanj: crnci gradski i poljoprivredni nadničari srednji stalež: trgovci, obrtnici i pripadnici slobodnih zanimanja tanak gornji sloj: veleposjednici veletrgovci, vrhovi činovništva i klera

HUMANIZAM 434.

DOBA VJERSKOG RASKOLA I VJERSKIH BORBA

- srednji vijek potresali su oštri sukobi careva, kraljeva i knezova s papom- u europskom je kršćanstvu zavladalo i uvjerenje da je potrebna reforme Crkve – pape su i

vjerske stvari obavljali dobrim dijelom radi novčane zarade- Martin Luther izazvao je reformatorski pokret koji je ubrzo zahvatio čitavu Njemačku i zatim

velike dijelove Europe- pokret je rezultirao cjepkanjem dotad jedne zapadne Crkve u različite zasebne crkve i

vjeroispovijesti (konfesije)

4

- reformacija i vjerski raskol vremenski se poklapaju s otkrićem prekomorskog svijeta, s razvitkom novog pogleda na svijet (humanizam, renesansa) i s izgradnjom čvršće moderne državne uprave – početak novog doba – počinje europski novi vijek

- na izmaku srednjeg vijeka u zap. Europi su kraljevi (FRA i ENG, PORT I KASTILIJA) zadobili premoć nad suparničkim snagama unutar svojih država, u prvom redu nad visokim plemstvom. Ti kraljevi i njihovi nasljednici učvrstili su autoritet krunske vlasti, izgradili su, prema tadašnjem shvaćanju modernu državnu upravu i tako sebi pribavili veće poreske prihode

- ojačavši svoj unutrašnji položaj, oni su mogli razvijati veću aktivnost prema vani, Kastilija i Aragon ujedinile su su se u Kraljevinu Španjolsku 1479.

- Njemačka je u početku 15.st. doživjela značajan privredni uspon- dok su u Zap. Europi kraljvi podvrgnuli visoko plemstvo svojoj moći, u Njemačkoj je razvoj

potekao u suprotnom smjeru- carev položaj bio je doduše visok, ali njegova stvarna moć bila je sasvim mala- Njem. carstvo (Reich) nije bilo do kraja oblikovano i zato je bilo slabo sposobno za

djelovanje – prema vani je bio monarhija, no po ustavnopravnom sastavu bio je savez (konfederacija) tzv. državnih staleža, knezova-izbornika, knezova i gradova – ti su staleži težili najvećom mogućom samostalnosti, a time su politički slabili Carstvo

- Habsburgovci su nosili carsku krunu od cara Fridrika III. (1440-1493)- Habsburgovci su u to vrijeme uvelike povećali svoje zemlje i svoju moć političkim

ženidbama

- Italija, tada najkulturnija zemlja Europe, bila je politički rascjepkana- pet područja isticalo se iz mnoštva malih ili posve sitnih država – REPUBLIKA VENECIJA,

VOJVODSTVO MILANO, KRALJEVINA NAPULJ, PAPINSKA DRŽAVA I FIRENCA- Papinskom državom vladao je papa, koji je ujedno bio poglavar kršćanske crkve na Zapadu- od sredine 15.st. pape su se jako miješali u političke prilike Italije, sudjelovali u savezima i

ratovima, i bavili se svjetovnim poslovima- upravljali su doduše i Crkvom, ali više rutinski nego duhovno- neki su pape provodili život koji je pobuđivao vjersko i moralno zgražanje- kurija je bila korumpirana- štićenici su dobivali unosne crkvene položaje, biskupije, podjela oprosta služila je zgrtanju

novca- to stanje davalo je povod sve oštrijoj kritici papinstva, klera i crkvenog vodstva

- Martin Luther rodio se 1483, bio je doktor teologije- dotadašnja kršćanska teologija i praksa, koja je pozivala na kajanje i pokoru te za to

obećavala oprost nije ga zadovoljavala- uvidio je da se oprost povezuje s čovjekovom vlastitom djelatnošću (s dobrim djelima i

naporima ljudske volje), a kako je božje veličanstvo uzvišeno a čovjek nemoćan da se oslobodi grijeha, smatrao je tu „isposlovanu pravednost“ lažnom i nedjelotvornom

- došao je do oslobađajuće spoznaje o božjoj pravednosti – do tada je mislio da je Bog pravedan i stoga kažnjava grešnike, no sada je spoznao da se u evanđelju objavljuje pravednost koju Bog poklanja, kojom nas, iz samilosti, opravdava (tj. čini pravednima)

5

- u središtu se našla opraštajuća milost božja koju je otada Luther shvaćao kao božju pravednost

- prema Lutherovu mišljenju, milost koja opravdava čovjeka ne mijenja ništa na činjenici da čovjek ostaje grešnikom i stoga biva odbačen

- iz njegove teologije naposlijetku se rodio nauk o nedvojebenosti spasenja, prema kojem grešnik koji s vjerom prihvati božje praštanje smije i mora biti čvrsto uvjeren u svoje vječno spasenje

- tu spoznaju koju je stekao u dugogodišnjim razmišljanjima, Luther je potom nazvao „evanđeljem“ (grč. euangelion-dobra vijest) i prema toj se skraćenoj formuli doskora počelo izjednačavati reformaciju i evangelizam

- kada je 1500. uveden običaj prodavanja oprosta, Luther se tome usprotivio- zatražio je da se pitanje oprosta raspravi s teološkog stajališta i u tu svrhu sastavio je 95 teza

koje je objavio u jesen 1517.- teze su se bavile pitanjem može li oprost spasiti dušu i isticale, nasuprot oprostu, mnogo

važniju pokoru, pa su govorile o kompetenciji pape u stvarima oproštenja grijeha- teze su dovele u pitanje Crkvu kao ustanovu- munjevito su se proširile diljem Njemačke i neočekivano snažno odjeknule- Luther je preko noći postao popularan i očito stekao autoritet izuzetnih razmjera- rimska kurija otvorila je protiv njega 1518. crkveni proces koji je završio tako da se Lutheru

zamjeralo pogrešno učenje o oprostu, sakramentima i primatu pape- u svojoj odluci (buli) papa je Lutheru zaprijetio izopćenjem ako prijeporne teze ne opozove u

roku od 60 dana – Lutherov odgovor: javno paljenje bule s prijetnjom o izopćenju- Luther i njegove pristaše izopćeni su 1521.- Luther je bio uvjeren da je ponovno otkrio evanđelje u njegovoj prvobitnoj čistoći- postao je simbolom proturimskog osjećaja- podvrgnuo je oštroj kritici tradicionalne vjerske običaje i ustanove, te preporučio da se oni

najvećim dijelom odbace (osobito samostani, hodočašća i dr.)

- Karlo V. izabran je 1519. za njemačkog cara (bio je sin austrijskog i burgundijskog nadvojvode Filipa i odrastao u NIZ, a knezovi-izbornici izabrali su ga za njem. cara)

- 1520. je okrunjen- Karlo je, prije nego su ga izabrali, potpisao izbornu kapitulaciju, tj. obvezu da će sve važne

odluke donositi u suglasnosti s knezovima i knezovima-izbornicima- jedna od odredaba nalagala je da se svaki Nijemac prije osude sasluša pred državnim saborom

– to se odnosilo i na Luthera- Luther je pozvan 1521. u Worms gdje je od njega zatraženo da opozove svoje učenje. Luther

je uskratio opoziv sve dok se njegovo uvjerenje ne pobije jasnim dokazima ili Svetim pismom

- dvadesetih godina 16.st. reformacija je uhvatila korijen i izvan granica Njemačkog carstva

- pored reformacije koju je inspirirao Luther, razvio se paralelan pokret u njemačkoj Švicarskoj- širio se iz Zuricha, gdje se nalazio njegov osnivač, svećenik Ulrich Zwingli- Zwingli se više nego Luther kretao stazama antike i humanizma- poput Luthera, Zwingli je polazio od Biblije, ali je suprotno Lutheru smatrao da je sadržaj

Svetog pisma više spiritualne (duhovne) i simbolične nego realističke naravi- 1523. iznio je program svoje reformacije u 67 teza ili „zaključnih riječi“ – preporučio je da se

služba božja prilagodi Svetom pismu i da se mnoge tradicije dokinu

6

- narednih godina kidala se praksa stare crkve (misa, samostani, slike), istodobno se organizirao nov crkveni sistem – njegove značajke bile su skromnost ceremonijala službe božje i pričesti (bez pjesme i svirke orgulja) i pretvaranje ustanove crkvenog izopćenja u državnocrkveni sud ćudoređa i časti

- crkvena dobra preuzela je gradska uprava u korist socijalne skrbi- 1531. pokušao je mobilizirati evangeličke kantone u zajednički rat protiv pet mjesta u

unutrašnjosti- kad je taj pokušaj propao, Zwingli je nagovorio Zurich da blokira unutrašnju Švicarsku- pokazalo se to kao promašaj, ali je katoličkim kantonima neprestani pritisak dojadio, pa su

oni objavili rat Zurichu- na strani Zuricha u borbi su izgubila život 22 svećenika, među njima i reformator Zwingli- smrt Zwinglija i poraz u tzv. drugom kappelskom ratu označili su preokret u povijesti

švicarske reformacije- drugi zemaljski mir u Kappelu, koji su Zurich i Bern 1531. sklopili s pet mjesta, stvorio je

državnopravni temelj za koegzistenciju protestanata i katolika u konfederaciji i uspostavio vjerske odnose što su se gotovo bez promjene održali do danas

- odvajanje engleske crkve od Rima – moj seminarski rad

- dok je protestantizam u Njemačkoj, Skandinaviji i nekim dijelovima Istočne Europe polazio od Luthera, dotle se evangeličko kršćanstvo u Zap. Europi oslanjalo uglavnom na učenje Calvina

- Jean Calvin 1536. došao je u Ženevu i pretvorio je u „protestantski Rim“, u duhovno središte jednog od glavnih oblika protestantizma, naime reformizma ili kalvinizma, koji je on osnovao

- od 1542. Calvin je reformirao Crkvu u Ženevi- dotadašnju katoličku službu božju izmijenio je mnogo više nego Luther: ukinuo je oltar,

svijeće, slike, crkveni nakit, a u središte bogoslužja stavio je propovijed i uokvirio je pjevanjem psalama i molitvama

- najveću je vrijednost pridavao ćudorednoj strogosti- Calvin je učio da bezbožnost, krivo učenje i nemoral vrijeđaju čast božju, a glavna je zadaća

Crkve da tu čast slavi – stoga je smatrao da su crkvene i političke vlasti dužne takve uvrede strogo kažnjavati.

- u oblasti vjeronauka Calvin je stavio u središte učenje o predestinaciji (predodređenju) čovjeka za vječno blaženstvo odnosno prokletstvo

- ta je predestinacija, zajedno s Calvinovim poimanjem pričesti kao duhovne realnosti postala povijesno aktivnom oznakom razlike između kalvinizma i luteranstva

- kalvinizam se bio jako raširio i poprimio širok međunarodni karakter (Poljska, Litva-početni uspjesi kalvinizma, no na kraju je podlegao brzoj regeneraciji katoličanstva, Njemačka – samo zapadni krajevi, Francuska, Škotska, Nizozemska...)

- u Njemačkoj je od 1530. do 1555. trajala žilava borba između cara i staleža oko priznavanja protestantizma na državnoj razini

- car je kao svjetovni poglavar kršćana živo želio obnoviti jedinstvo kršćanskog svijeta, a to je nalagao i njegov politički interes

- bio je u načelu pripravan priznati luterane ako oni popuste u nekim točkama vjerovanja koje su odstupale od katoličkog učenja

- radi rasprave o tome car je 1530. sazvao državni sabor u Augsburgu

7

- protestanti iz redova njem. državnih staleža izložili su vjeronauk koji je odobrio sam Luther. Htjeli su dokazati kako je njihovo vjerovanje u skaldu s katoličkim učenjem ako se tumači na ispravan način

- vjeronauk je ispitala katolička teološka komisija – rezultat njezina rada bio je negativan, ali cara to nije obeshrabrilo, nego je on odredio da stručnjaci obiju strana povedu razgovore o spornim točkama, s ciljem da se postigne sporazum – pokušaj je propao

- katolička većina državnog sabora donijela je zaključak prema kojemu su protestanti trebali izručiti sva sekularizirana crkvena dobra i vratiti ih katoličkoj Crkvi

- odgovor protestanata: udružili su svoje oružane snage sklopivši SCHMALKALDENSKI SAVEZ

- ta situacija, nalik stanju građanskog rata između cara i protestantskih staleža trajala je 16 godina, ali se povremeno ublažavala provizornim (vremenski ograničenim) sporazumima o vjerskom miru koje je car morao prihvatiti zbog unutrašnjih političkih nedaća ili vanjskih pothvata

- koncil i vjerski razgovori trebali su caru Karlu poslužiti kao sredstvo kojim će vjerske raspre okončati mirnim putem, ali to se izjalovilo pa je u Njemačkoj 1545. i 1547. trajao vjerski rat

- car je porazio Schmalkaldenski savez i svoju pobjedu odmah pokušao iskoristiti u crkveno-političkom i ustavnopravnom pogledu, na zasjedanju tzv. oboružanog sabora u Augsburgu 1547. i 1548. – htio je, naime, protestante ponovo privesti katoličkoj Crkvi i institucionalno osigurati vrhovnu monarhijsku vlast cara nad državnim staležima. Njemu je to uspjelo tek djelomice i nije urodilo trajnim rezultatima

- društveni i vjerski sukobi štos u u posljednjem stadiju feudalizma – stadiju njegova propadanja, potresali Srednju Europu nisu mimoišli ni jedine dvije južnoslavenske zemlje u kojima se nakon najezde Turaka na Balkanski poluotok održao feudalni poredak: Hrvatsku i Sloveniju

- zbog neprestanih upada Turaka uvedeni su i izvanredni ratni porezi, koje su plemići jednostavno prebacivali na leđa svojih kmetova. Tako je usprkos općem napretku privrede i relativno brzom razvoju gradova koji su postali središta trgovine slovenski seljak dolazio u sve teži materijalni položaj

- slovenski su seljaci, pošto su uzalud tražili od cara zaštitu od pretjeranih zahtjeva zemljoposjednika, počeli stvarati seljačke saveze (Bauernbund – odatle riječ „punt“, „puntar“)

- digli su 4 velike bune, koje su, premda redom u krvi ugušene, ipak ubrzale nezaustavlji-vi proces propadanja feudalizma

- prva takva buna – 1478- druga buna 1515. – „slovenska seljačka buna“ – sudjelovalo 80 000 seljaka, najveća klasična

buna ne samo kod Slovenaca nego i kod svih Južnih Slavena; feudalci su bunu ugušili u krvi- treća buna 1573.- u Hrvatskoj: Hvarska buna 1510. pod Matijom Ivanićem, imala je drukčiji karakter jer

hvarski pučani nisu bili kmetovi već slobodni seljaci koji su zbog prezaduženosti počeli dolaziti u kolonatski odnos prema plemićima-zemljoposjednicima

- hrvatsko-slovenska seljačka buna 1573. nije nastala sponatano, nego je dugo i brižljivo pripremana. Iako su neposredan povod za njeno izbijanje bila zlodjela feudalca Franje Tahija koji je vršio strahovito nasilja nad svojim kmetovima, ova je buna bila gotovo neizbježna posljedica iste klasne zaoštrenosti koja je dovela i do drugih pobuna

8

- Donja Stubica u Hrvatskom zagorju osnovana je neka vrsta seljačke vlade s Matijom Gupcem na čelu

- o samom Gupcu malo se zna iz povijesnih izvora- buna je počela 1573. i uz svoj konačan cilj – ukidanje feudalnih društvenih odnosa i

preuzimanje političke vlasti u obliku jednog „carskog namjesništva u Zagrebu“, imala je detaljno razrađen plan

- taj temeljito razrađeni ratni plan imao je i jednu slabu točku: računao je sa savezništvom žumberačkih uskoka iskusnih i dobro naoružanih vojnika, ali se oni nisu prodružili pobunjenicima već su, nakon kraćeg oklijevanja, pristali uz feudalce i u bitki kod Krškog u veljački 1573. nanijeli presudan poraz pobunjenicima

- Gubec je zarobljen i odveden u Zagreb gdje je pod lažnom optužbom da se proglasio seljačkim kraljem na prijedlog biskupa Jurja Draškovića okrunjen željeznom krunom, i to usijanom i najposlije raščetvoren kao razbojnik

- reformacijski pokret u slovenskim zemljama naišao je na plodno tlo ne samo među plemstvom koje je u njemu vidjelo sredstvo za suprotstavljanje carevim centralističkim težnjama i borbu za plemićku autonomiju, nego i među seljacima-kmetovima i plebejcima, koji su u reformatorskom učenju vidjeli mogućnost ostvarenja slobode i pravde i na ovome svijetu

- prvo žarište protestantske ideologije u Sloveniji bilo je u Trstu oko biskupa Bonoma, čiji je učenik bio i Primož Trubar, centralna ličnost slovenskog protestantizma, najgorljiviji i najaktivniji slovenski reformator („Abecedar“ i „Katekizam“)

- u hrvatskim zemljama društveni uvjeti za širenje reformacije bili su mnogo nepovoljniji- kako je Hrvatska ostala bez većeg dijela svoga etničkog teritorija, u rimskoj je crkvi vidjela

onu snagu koja bi joj mogla pomoći da kakvim križarskim ratom opet zadobije izgubljene zemlje

- zbog usporenog privrednog razvoja, seljaci su iseljavali u tuđe zemlje pa se reformacija u Hrvatskoj od sredine 16.st. širila samo u njezinim rubnim dijelovima – Istri, Primorju s otocima, Međimurju i to pod utjecajem iz susjednih zemalja.

- među najgorljivijim pristašama hrvatske reformacije našli su se glagoljaši jer je između protestantizma i glagoljaštva postojala podudarnost u jednom od osnovnih ciljeva, a to je prihvaćanje narodnog jezika u bogoslužju i afirmiranje nacionalnih kulturnohistorijskih vrijednosti

- prvi protestantski spis na hrv. jeziku „Razgovor između papistu i jednim luteran“ pod pseudonimom Anton Senjanin napisao je modruški biskup Petar Pavao Vergerije

- najznačajnija ličnost potekla iz istarskog protestantskog kruga bio je Matija Vlačić Ilirik koji je odigrao vidnu ulogu u europskom reformatorskom pokretu kao vođa najradikalnijeg luteranstva (flacijanizam)

OSNOVNE ZNAČAJKE EUROPSKE POVIJESTI OD SREDINE 16. DO SREDINE 17.ST

- s vjerskim mirom reformacija se u Njemačkoj privremeno okončala- i glavni su akteri napustili pozornicu – Luther je umro već 1546., a Karlo V. abdicirao na

prijelazu 1555/56.- Njemačka je postala odsada „razmjerno mirnim otokom usred Europe“- Zapadnu Europu zahvatile su žestoke vjerske borbe, one su se ispreplele s unutrašnjim

političkim sukobima i s ratovima protiv vanjskih neprijatelja, pa su stoga bile osobito krvave

9

- u državnom životu, upravljanje se sve više koncentriralo u rukama kraljeva i knezova- oni su sve jače potiskivali staleže i nastojali sebi podčiniti plemstvo i gradove. To im je često

i uspijevalo, iako ne svagda- u čitavoj se Europi osjećala tendencija porasta moći monarha. Kraljevi i knezovi

racionalizirali su i centralizirali sve grane uprave (financije, privredu, promet), okružili su se i dvorskim državnim aparatom, naručivali umjetnine što su veličale njihovu osobu i potpuno se odvojili od svih ostalih društvenih razreda

- to unutrašnjopolitičko zbivanje ujedno je otvorilo i širi društveni proces jer su slojevi s vrha feudalne društvene piramide udaljeni od svojega starog zanimanja sudjelovanja u vlasti i potisnuti na periferiju visoke politike

- vjersko opredjeljenje bezobzirno se mješalo s političkim ciljevima, pa je to postalo upravo značajkom epohe

- Španjolska: Filip II. naslijedio je oca Karla V. kao kralj u Španjolskoj; Filip II. čvršće je međusobno povezao Kastiliju i Aragon; po nasljednom pravu ujedinio je 1580. Portugal i Španjolsku i pošto je okončao osvajanje Novoga svijeta dao je kolonijama u Americi odgovvarajuće zakonodavstvo na kojemu je imao počivati daljnji miran razvoj tih zemalja

- Francuska: poslije Henrika II. redom su slijedili njegovi sinovi, bili su to mahom slabi vladari bez potomstva pa je kuća Valois s njima izumrla

- kraljevi su naizmjence donosili zakone o progonu, pa o toleranciji protestanata; vjerski i politički sukobi gurnuli su Francusku u građanski rat koji je trajao gotovo 40 godina (1562-1598), a svagda se ponovno razbuktavao uslijed tzv. hugenotskih ratova kojih je bilo ukupno osam

- Engleska: Elizabeta I. vješto je držala Englesku po strani od sukoba na kontinentu; tek se oklijevajući latila pomorskog rata sa Španjolskom u kojem je spektakularna pobjeda nad Armadom 1588. pokazala svijetu svu nadmoć engleske flote; Elizabeta I. bila je u dobrim odnosima s parlamentom i vješto je provodila svoju volju; vladala je u skladu s interesima srednjih slojeva; kraljica je bila štedljiva i dobro je gospodarila – porast prosperiteta u zemlji; anglikanskoj crkvi dala je status koji se uz neke promjene održao stoljećima; prema njemu crkvom je upravljao kralj, postojali su biskupi, liturgija je bila katolička, ali na engleskom... Monarh nije više bio vrhovni poglavar crkve, kao što je to nekoć dao izglasati Henrik VIII. nego vrhovni upravitelj crkve; Elizabeta je u praksi upravljala crkvom veoma liberalno..

- Njemačka: od vjerskog mira do tridesetogodišnjeg rata Njemačka se prema okolnim državama ponašala gotovo posve defenzivno

- poslije Karla V. na kormilo je došao naraštaj zemaljskih vlada – njemu su pripadali Ferdinand I. i Maksimilijan II. koji je nadasve želio učvrstiti mir, teško stečen 1555.; vladari te generacije istodobno su se gorljivo borili da izgrade svoju teritorijalnu vlast, da svoje zemaljske Crkve reformiraju u luteranskom odnosno atoličkom smislu i da svojim podanicima nametnu vjeru za koju su se sami opredjelili.

PREOKRET U KATOLIČKOJ CRKVI

- od sredine 16.st. trajao je značajan ponovni uspon političke i duhovne moći papinstva- dok su protestanti ružili papu kao apokaliptičku neman, katolici su ga proglašavali jamcem

jedinstva Crkve i njezina pravovjernog učenja- i sami su pape, počevši od Pavla III. bili za reformu Crkve

10

- to je Pavao III. jasno naznačio kad je preobrazio kardinalski kolegij popunivši ga ozbiljnim i vjerski korektnim osobama željnim reforme, kad je odobrio isusovački red i kad je otvorio Tridentski koncil

- baskijski plemić Igancije Loyola udružio se 1534. s malim krugom prijatelja u udrugu koja je sebi u početku postavila vjersko-viteški cilj da služi bogu i pomaže ljudima kako bi se spasili

- službu bogu i ljudima članovi te družbe imali su obavljati uz strogu poslušnost papi- Ignacije je smatrao da onaj tko služi papi služi Kristu, pa tako izvršava volju božju- 1540. postigao je da papa odobri tu njegovu družbu – „kompaniju“ ili družbu Isusovu čiji će

se pripadnici nazivati isusovcima ili jezuitima – kao crkveni red.- taj je red probudio najživotnije snage u staroj Crkvi- ubrzo su svi zapazili čvrstu disciplinu i religioznost isusovačkih redovnika, njihovu

pripravnost da se i pod cijenu mučeništva stave na raspolaganju Crkvi- TRIDENTSKI KONCIL (1545-1563) imao je fundamentalno značenje- svojim vjerskim odlukama on je obuhvatio dogmatska pitanja koja su bili postavili

reformatori (istočni grijeh, odriješenje) i definirao katoličko gledište u spornim točkama- koncil je izrijekom priznao papu za vrhovnog poglavara Crkve, rehabilitirao je dakle

papinstvo- istodobno je 1563. izdao dekrete o reformi – njihova je provedba donijela ono što u užem

smislu razumijemo kao katoličku reformu- s Tridentskim koncilom katolička je crkva započela vlastitu reformaciju- pri tomu je u koječemu postupila poput kalvinizma i luterenstva- ali, najveća, zacjelo odlučujuća razlika bila je u tomu što su se povijesni oblici Crkve –

hijerarhija, crkveno pravo – zadržali i strože se čuvala dogmatska i sakramentalna tradicija (euharistija, posveta svećenika, sakrament ženidbe, pored Biblije i tradicija kao izvor vjere)

- u položaju pape kao suverena i zajedničkog poglavara svih katolika vidno je došla do izražaja osobita karakteristika Crkve – njezina monolitnost i nezavisnost prema svjetovnim vladarima.

- jedan od najvažnijih rezultata Tridentskog koncila bio je upravo u tome što je Crkvu obranio od protestantizma

- pape su se, djelujući zajedno s političkim silama, trudili da ponovo pridobiju izgubljena područja utjecaja (Engleska, Škotska, Irska, Poljska, Švedska, Ugarska) i sklopili

TRIDESETOGODIŠNJI RAT 1618-1648

- gotovo sve države vodile su u to vrijeme konfesionalnu unutrašnju i vanjsku politiku, što je politički zaoštravalo suprotnosti između katolika i protestanata

- većina je državnih upravljača smatrala ispravnim političko načelo da se pruža pomoć svojim suvjernicima, širi vlastita vjera preko granica svoje zemlje i da se za ostvarenje tog načela daju novac i trupe

- primjena tog načela izazvala je tridesetogodišnji rat- sve je započelo s ustankom u Češkoj, uperenim protiv katoličke habsburške vlasti u zemlji- staleži su svrgnuli Ferdinanda II. u svojstvu kralja Češke i za novog zemaljskog vladara

izabrali kalvinista Fridrika V., falačkog kneza-izbornika- u Njemačkom carstvu postojao je i evangelički i katolički savez staleža: UNIJA i LIGA

11

- EVANGELIČKA UNIJA – nije poduprla kneza-izbornika, dok je KATOLIČKA LIGA pritekla u pomoć caru i 1620. u bitki na Bijeloj gori kod Praga svojom vojskom potukla češkog „zimskog kralja“.

- Liga pod vodstvom Bavarske i carska vojska pod zapovjedništvom Wallensteinovim vladali su punih 10 godina Njemačkom sve do Baltičkog mora

- zatim se bavarski knez-izbornik razišao s carem- na skupu knezova-izbornika Maksimilijan Bavarski zatražio je da se Wallenstein smijeni, ne

bili tako oslabio cara koji je stekao preveliku moć- knez je postigao svoj cilj: Wallenstein je bio otpušten- u tom se času iskrcao u Pomeraniji švedski kralj Gustav II. Adolf, tobože da oslobodi

Njemačku habsburške tiranije i spasi protestantizam, a zapravo da proširi vlast Švedske nad Baltičkim morem osvajanjem njegove južne obale

- Njemačka i Švedska su se sukobile (FRA – Richelieu je pomogla Švedskoj), no carska vojska ima je 1634. nanijela težak poraz da su bili spremni napustiti zemlju

- na drugoj strani, njemački je car 1635. u Pragu zaključio mir s njemačkim državnim staležima- taj njemački unutrašnji mir koji je caru donio razmjerno čvrst položaj, Richelieu je smatao

tako opasnim po Francusku da je pokušao na svaki način odvratiti Švedsku od toga da zaključi separatni mir s carem

- umjesto prikrivenog rata, Richelieu se sada upustio u otvorenu borbu s Njemačkom- kralj Luj XIII. službeno je objavio rat caru i Španjolskoj. Richelieu je želio izbaviti Francusku

iz tobožnjeg španjolsko-austrijskog okruženja i svojoj zemlji pribaviti prevlast u Europi- od 1635. zbivanja u Njemačkoj tekla su u znaku Švedske i Francuske- obje su nastojale izgraditi za sebe položaj velesile na račun njemačke države i cara- pri tomu su u pravilu nalazile saveznike među njemačkim državnim staležima- mir koji je sklopljen u listopadu 1648. između cara i Francuske, odnosno cara i Švedske (oba

ta mira ušla su u povijest pod zajedničkim imenom Westfalski mir), bio je u isti mah mir među narodima, mir među državama i mir među vjerama

- njime je proklamirana obvezatna valjanost augsburškog vjerskog mira i tako su egzaktno regulirana otvorena pitanja u stvarima vjere da više gotovo i nije bilo sukoba na razini države i unutar pokrajina

- otada se država više nije miješala u vjerska pitanja- državni knezovi stekli su – tek malo ograničenu – državnu suverenost; institucija cara dobila

je više reprezentativan karakter, premda je car kao poglavar čitave njemačke države uživao neka malobrojna prava

- a Njemačka je bila opustošena i osiromašena, iznutra pocijepkana a prema vani nemoćna; broj stanovnika smanjio se gotovo za trećinu

- taj mir, koji su jamčile obje pobjedničke sile, donio je Nizozemskoj nezavisnost od Španjolske

- rat između Španjolske i Francuske trajao je i dalje, a završio je Pirenejskim mirom 1659.- Westfalski mir u mnogom pogledu označio je granicu među epohama, podvukao je crtu ispod

vjerskih ratova- s tim mirom prestalo je doba što je nosilo crkveni predznak

TURCI I EUROPA

- kad su Turci 1453. osvojili Carigrad, bio je to posljednji čin u katastrofi Bizantskog carstva

12

- Europa se odjednom suočila s akutnom prijetnjom koja će stoljećima bitno utjecati na europsku povijest

- od skromnih početaka pod Osmanom (1281-1326), osnivačem Osmanlijskog carstva, do zauzimanja Carigrada, Turci su u besprimjerenom pobjedničkom pohodu osvojili gotovo čitavu Malu Aziju i velike dijelove Balkana

- impresivna ekspanzija nastavila se pod Mehmedom II(1451-1485),osvajačem Carigrada- Selim I. (1512-1520) turskom je osvajačkom naletu dao nove ciljeve, u kratko je vrijeme

pregazio Siriju, Egipat i Palestinu, zadobio muslimanska sveta mjesta Meku i Medinu, pa je faktički postao duhovnim poglavarom čitavog islama

- Sulejman II. Veličanstveni (1520-1566), carstvo je utrtim putem vodio dalje brzinom što je zaustavljala dah podčinio Bagdad, Gruziju i Armeniju, zauzeo Jemen i Aden...

- sa zauzimanjem Rodosa i s prodorima do ušća Tibera i do Nice, postalo je jasno da je Sredozemno more u kratko vrijeme dospjelo pod gotovo potpunu kontrolu Osmanlija

- Sulejman je istodobno prodirao i na zapad, zauzeo je Beograd, potukao Mađare kod Mohača i 1529. opsjeo Beč, iako bez uspjeha

- Osmanlijsko carstvo bilo je na vrhuncu moći i bilo je značajan faktor europske politike koji je utjecao čak i na život „običnog čovjeka“ (porez za obranu od Turaka)

- razlozi tom brzom usponu nalazili su se po jednoj strani u neslozi među kršćanima zapadnog svijeta i u njihovom dubokom neprijateljstvu prema pravoslavnoj crkvi, što je turska diplomacija vješto iskorištavala

- učenje islama, koje je davalo pečat svemu, prema kojemu je postojao svijet vjernika i svijet nevjernika – koji se nazivao „svijetom rata“ – razvilo je, zajedno s idejom „rata za vjeru“ ili „svetog rata“ (džihad), koja je borcima obećavala raj, neku vrstu križarskog mentaliteta koji je u praksi bio opasniji po vjerske sektaše unutar islama

- kršćane su Turci kao „ljude od Knjige“, po Svetom pismu srodne islamu, ipak tolerirali i kada se nisu htjeli obratiti na islam

- i oni su se nerijetko uspinjali čak i do najviših položaja, ali su povlasticu što i dalje mogu živjeti u svojoj kršćanskoj vjeri morali plaćati visokim porezom (harač)

- privlačnost društvenog uređenja Turskog carstva: za dobrobit stanovništva , osobito siromašnog, na uzoran način se brinuo i široko rasprostranjeni sistem vjerskih zaklada (vakufi)

- apsolutna vlast sultana bila je jamcem stroge, neposredne vladavine- postojao je doduše „Divan“, neka vrsta ministarskog vijeća kojemu su, na čelu s velikim

vezirom, pripadali veziri, diplomati i drugi visoki činovnici- ali, politiku „Visoke porte“ određivao jejedino „padišah“, tj. sultan- kopnena vojska i mornarica bile su zastrašujući instrumenti osmanlijske moći- za vladanja sultana Mehmena I. i Murata II. uvedena je „dervišma“, povremeno skupljanje

„danka u krvi“ od podjarmljenih kršćanskih naroda. U pravilu su se svake pete godine skupljali za janjičarski korpus dječaci od 10-15 godina, sinovi podaničkog kršćanskog pučanstva

- oni su živjeli u dječačkim internatima, odgajani su strogo u duhu islama i s navršenih 25 godina stupali u janjičarsku vojsku. Nisu se ženili, odlikovali su se apsolutnom vjernošću sultanu, a često su uspješno napredovali i u civilnoj upravi

- kulturni život Osmanlija bio je bogat i živ, iako ne i osobito produktivan- ubrzo poslije smrti Sulejmana II (1566) pokazale su se tendencije koje će u dužem roku

dovesti do propadanja unutrašnjeg poretka i ujedno uroditi najtežim posljedicama po europsku penetraciju Osmanlijskog carstva

13

- sultani su sve više napuštali praktično političko vodstvo odajući se raskošnom životu- proces raspadanja nije se mogao trajno zaustaviti- svoju vjernost sultanu, koja je u međuvremenu postala dvojbenom, janjičari su mahom skupo

naplaćivali pri svakoj promjeni vlasti- pobune janjičara postale su pravilom- krajem 16.st. i tijekom čitavog 17.st. glavna je opasnost Turcima prijetila od Austrije- obrambeni sistem što su ga Habsburgovci tridesetih godina 16.st. organizirali na tlu Hrvatske

(koja je tako postala „predziđe kršćanstva“) počeli su nazivati Vojna krajina.- glavna središta Vojne krajine bili su utvrđeni gradovi Karlovac i Varaždin- tako organiziranom obranom zaustavljeno je, velikom pobjedom kod Siska 1593., u kojoj su

hrv-njem snage potpuno razbile tursku vojsku pod zapovjedništvom Hasan-paše Predojevića, daljnje prodiranje Turaka dublje na hrv. teritorij u uopće prema Zapadu

- mirom na Živti 1606. sultan Ahmed I. formalno je odustao od daljnjeg nadiranja u Europu i priznao teritorijalni status quo.

- ipak je 1683. silna turska vojska pod velikim vezirom Kara Mustafom još jednom prodrla do Beča i mjesecima opsjedala grad, sve dok mobilizirane snage Njem i Polj nisu oslobodile Beč

- poslije novih poraza, ali i manjih uspjeha, mir u Srijemskim Karlovcima donio je Turcima prve značajne teritorijalne gubitke

- 1718. Požarevečki mir – morali su ustupiti Austriji sjevernu Srbiju s Beogradom, Banat, dijelove Bosne i dio Vlaške

USPON RUSIJE DO VELESILE

- Rusija se od najezde Mongola 1237-1238. nalazila pod vlasti Tatara- sredinom 13.st. ponovno ne počela jačati- 1462. u Moskvi je na vlast došao Ivan III.- za svog dugotrajnog vladanja umio je povećati područje Moskovske države više lukavim i

proračunatim čekanjem nego vojnim akcijama- do kraja njegova vladanja Moskovska se država višesturko povećala- s napadima na Litvu, Livonsku i Švedsku Ivan III. stvorio je žarišta sukoba što su u čitavom

sjevernoistočnom europskom prostoru trajali stoljećima- napadi na Švedsku nisu uspjeli pa je pristup Baltičkom moru zasad ostao zatvoren, ali se tim

ciljem i dalje uporno težilo- usporedo s teritorijalnom ekspanzijom, Ivan je Moskovsku kneževinu oblikovao kao strogo

centraliziranu državu- prijašnje ruske pokrajinske knezove i plemiće (boljare), koji su na svojim nasljednim dobrima

doduše zadržali stanovitu samostalnost, moskovski je vladar stavio potpuno u svoju službu, i kompliricranim ih je redom prvenstva međusobno zavadio

- Ivan je pored toga dodijelio nižim plemićima, koji su se uzimali u vojnu službu, zemljišta pa je tako stvorio odano plemstvo po službi koje je zavisilo jedino od cara

- seljaci su isprva bili slobodni, nalazili su se na dnu društvene piramide, i sa sve većom vezanošću uz zemljišnog vlasnika malo-pomalo su padali u sve strožu zavisnost

- Ivanov nasljednik Vasilije III. nastavio je s ekspanzijom prema zapadu- u unutrašnjosti,Vasilije je i dalje potiskivao utjecaj boljara i vladao gotovo neograničeno- poslije smrti Vasilija III. dužnost namjesnika preuzela je majka malodobnog Ivana- kada je ona umrla, istaknuti boljari poveli su ogorčenu borbu za vlast

14

- ali, visoko plemstvo nije iskoristilo priliku daizbori za sebe povelju o pravu na suodlučivanje u vlasti, jer se bilo među sobom zavadilo

- Ivan IV. počeo je samostalno vladati 1547., uzevši službeni naslov „car i samodržac“- njegovu je vladavinu karakterizirala ekspanzivna imperijalistička vanjska politika i često

pretjerano autokratska unutrašnja politika- Ivan je bio prvi car koji je posegnuo preko granica prijašnjih područja Kijevske države,

postojbine Rusa- osvojio je muslimanske kanate Kazan i Astrahan pa je ujedno podčinio i okolne tatarske

države- istodobno se stvorila pretpostavka za dalji prodor na istok i penetraciju Sibira- Ivanovi prodori na zapad nisu urodili uspjehom- desetljetni sukob, koji je ubrzo doveo na poprište nadmoćne vojske Poljske i Švedske, svršio

je s potpunim porazom Rusa- poslije mira u Jam Zapoljskom 1582. Ivan je morao vratiti sva zauzeta područja- jedan od razloga zbog kojih je „livonski rat“ ostao bez uspjeha bila je Ivanova strahovlada- u prvom desetljeću svoje vladavine car je, pod utjecajem svojih savjetnika, još provodio

mnoge reformatorske mjere, iako očito uperene protiv boljarstvaa- protiv podmuklosti boljara valja postupati krajnje strogo. Ivan je po svoj prilici sve više

udovoljavao tim zahtjevima strogosti. To kazuje njegov nadimak „Grozni“ (zapravo: onaj koji prijeti, zastrašuje)

- poslije smrti Ivana IV. (1584) carevina se kratko vrijeme u miru oporavljala, da bi je ubrzo snašle velike poteškoće

- umjesto pobožnog, ali slaboumnog Fjodora vladao je od 1587. namjesnik Boris Godunov, a 1598. njega je Zemaljskaskupština (Zemskij sobor) izabrala za novog cara

- poslije smrit Godunova 1605., boljari su izabrali za cara jednog do svojih Vasilija Šujskog- njemu je odmah osporio vlast drugi lažni Dmitrij- kada je Šujski pozvao u pomoć Švedsku, poljske su snage zauzele Moskvu i srušile cara, a

kao pretendant na prijestolje pojavio se jedan poljski kraljević- to „doba pometnje“ okončalo se tek kas su Rusi otjerali Poljake i prijestolje povjerili Mihajlu

(1613-1645), prvom caru iz dinastije Romanova.- sredinom 17.st. Zemski sobor je izgubio svoju ulogu-brzo su iščeznula i ostala prava visoke

aristokracije. Boljarska duma praktički više nije imala nikakva utjecaja- najgore su prošli seljaci – potpuno su izgubili slobodu kretanja, sve više su zapadali u

tegobno kmetstvo koje je bilo daleko gore od kmetske ovisnosti seljaka u Zapadnoj i Srednjoj Europi.. Svi seljački ustanci okrutno su ugušeni

- poslije slabića Fjodora, vladala je kao regentkinja u ime oba malodobna cara, Ivana i njegova polubrata Petra, najstarija Aleksejeva kćerka Sofija

- Petar (Petar Veliki) je nominalno preuzeo vlast 1689., aktivno tek 1694.- Petrov seinteres bio najprije usmjerio prema jugu- Rusija se priključila protuturskoj „Svetoj ligi“ njemačkog cara, Poljske i Venecije- taj odlučujući politički potez koji se do tada izbjegavao kako Rusija ne bi vodila rat na dvije

fronte, isprva je donio samo neuspjehe- budući da je Zapad pokazao slab interes za njegove antiturske planove, Petar se vratio

protušvedskoj politici svojih prethodnika i stupio u nordijski rat (1700-1721)- carski kancelar proglasio je Petra I. „ocem domovine“ i njemu nadjenuo ime „Veliki“, a car je

na molbu naroda uzeo carski naslov (imperator čitave Rusije)- u eri svojih mnogobrojnih ratova Petar Veliki je stvorio „drukčiju Rusiju“

15

- novotarije poput odijevanja na europski način, rezanja brada i uvođenja julijanskog kalendara (od 1.1.1700.) vrijeđale su široke slojeve stanovništva, a strog sistem novačenja u vezi s povećanjem i reorganizacijom vojske prema pruskom uzoru ubrzo je doveo do masovnog dezertiranja

- podizanje Petrograda (1703.) jednako kao i bezobzirno forsiranu gradnju istočnomorske flote, pratili su golemi ljudski gubici

- povećane potrebe apsolutističke države mogla je zadovoljiti jedino strogo vođena centralna uprava; njezin je vrhovni organ bio „Vladajući senat“

- pod utjecajem ranoprosvjetiteljskih ideja, država je podvrgavala svojim svrhama i Crkvu, pa je i nju svela na nešto kao dio državne uprave

- najteži teret i dalje su snosili seljaci- potpuno zavisni od svoje vlastele, oni su bili izjednačeni s robovima- mogli su ih po volji kažnjavati ili prodavati – bili su de facto lišeni svih prava- Petar Veliki dao je 1718. vlastitog sina, prestolonasljednika Alekseja, osuditi na smrt- kad je Petar umro 1725. prijestolje je, do dolaska na vlast Katarine II. 1762., šest puta

prelazilo iz ruke u ruku (Katarina I, Ana, Jelizaveta...)- Rusija je u 18.st. postigla znatan napredak, jednako kao i na kulturnom polju (1755-Moskva

je dobila prvo sveučilište...)- -poslije Petrove smrti vanjska politika je bila i dalje ekspanzivna

EUROPSKA KOLONIZACIJA OD KRAJA 16. DO KRAJA 18.ST.

- dodir s prekomorskim svijetom koji se zapoleo istraživačkim putovanjima Španjolaca i Portugalaca u 15.st. urodio je neposrednim posljedicama širom Europe

- predmetom sporova među europskim državama otada su bile i kolonije- zavladavši prekomorskim svijetom ekonomski, a dijelom i politički, Europljani su stekli

osjećaj nadmoći koji se često pretvarao u osjećaj oholosti- najvažnijom posljedicom kolonizacije valja se smatrati svjetsku trgovinu što je obuhvatila

čitavu zemaljsku kuglu- krajem 16.st. europske su sile prenijele svoje političke sukobe i u kolonije, pa su među sobom

i ratovale (iako je u Europi vladao mir!)- jedna drugoj su oduzimale prekomorske posjede, potiskivale se uzajamno s pogodnih

trgovačkih pozicija i međusobno počinjale svakojake druge ekonomske štete- Europljani su dugo smatrali da s onu stranu mora više nisu dužni njegovati političke i pravne

običaje- istraživačka putovanja potvrdila su slutnje astronoma i geografa da je Zemlja kugla- istodobno je na teorijskom planu geocentrički sistem svijeta (Ptolomejeva slika svijeta) prema

kojemu je Zemlja središte svijeta, a oko nje kruže sfere planeta i nebo sa zvijezdama stajačicama, ustupio mjesto Kopernikovu heliocentričkom sistemu svijeta: Zemlja je jedan od planeta, planeti se kreću oko Sunca, a ono se kreće svemirom

- Bog se više nije nalazio u središtu poimanja svijeta onako neposredno kao u srednjem vijeku- njegovo postojanje nipošto se nije nijekalo, ali u središtu se tada našao interes za čovjeka i

iskustvu dokučivi svijet, koji je sa svojim novootvorenim kontinentima, narodima, životinjama, biljkama i bogatstvima Europljanina smućivao i fascinirao

- kršćanska crkva ozbiljno je shvatila svoju ulogu i pod parolom „Idite u svijet i učite sve narode“, prihvatila se svjetskog misionarstva

16

- od 16.st. Europljani su susretali narode svih kulturnih razina, od primitiva iz kamenog doba do pripadnika visokih kultura

- izvaneuropski su narodi doživjeli silnu najezdu na svoju egzistenciju- Europljani su što promijenili, što nasilno uništili uobičajeno privredno ustrojstvo i način rada

obojenih domorodaca, njihov plemenski i obiteljski poredak, njihove vjerske predodžbe i kultove

- ali po drugoj su strani oni uredili nove pravne odnose i stabilizirali ih u područjima gdje su se domoroci uzajamno uništavali (npr. krivičnim gonjenjem kanibalizma)

- poboljšali su, zatim, životnu osnovicu, jer su uveli bolje poljoprivredno oruđe i tehniku, a također i europske domaće životinje

- kao osvajači teritorija prvi su krenuli u prekomorski svijet Španjolci (sistematski su eksploatirali prirodna bogatstva zemlje, kao radnu snagu upošljavali su domoroce, a u tropskim zonama J i S Amerike također crnačke robove iz Afrike)

- za razliku od Španjolaca, Portugalci, Nizozemci i Englezi nisu toliko marili za teritorijalna osvajanja, nego su željeli „trgujući steći bogatstvo“ i s domorodačkim su vlastodršcima sklapali ugovore

- oblici kolonija: privredne kolonije: na velikim površinama (plantažama) sustavno su se uzgajali nasadi

kulturnih biljaka koje su davale velike prinose (šećerna trska, kava, kakao, čaj...) ili nasadi traženih plodova i začina

naseljeničke kolonije: taj tip stvarali su od 17.st. engleski iseljenici sa svojim naseobinama na istočnoj obali Sjeverne Amerike; engleski kolonisti zaposjedali su zemlju da bi je sami obrađivali. Na sličan način naseljavali su Nizozemci Južnu Afriku, Englezi Australiju, Rusi Sibir...

- zauzimajući postepeno sve te zemlje, Europljani su se ondje našli u većini jer se domorodačko stanovništvo povuklo ili je bilo velikim dijelom uništeno

- kolonijalna carstva osnivali su jedino oni europski narodi koji su se bavili pomorstvom- u Afriku, Ameriku, JI Aziju i kasnije u Australiju moglo se stići samo brodom- jedina sila koja je kopnenim putem prisvojila teritorij velik poput kolonija u Americi bila je

Rusija- kolonije u prekomorskom svijetu osnovalo je 5 europskih naroda: Španjolci, Portugalci,

Nizozemci, Englezi i Francuzi- Azija je pobuđivala zanimanje ponajviše kao trgovački partner- kad bi nekim područjem zavladali i politički, Europljani bi najčešće zadržali za sebe vrhovnu

vlast, a samo upravljanje povjerili bi vodećim snagama domorodaca- jedino je Portugalcima i Španjolcima bilo veoma stalo do toga da se u njihovim kolonijalnim

područjima širi kršćanstvo

APSOLUTIZAM, MERKANTILIZAM I PROSVJETITELJSTVO

APSOLUTIZAM

- dvije temeljne tendencije države novog vijeka:

17

proširivale su se kompetencije države – ona je nadzirala ljudski život u sve većoj mjeri: zaštita mira i zakona, briga o materijalnim probicima pa i briga za spas duša podanika

sve veći intenzitet državne djelatnosti – vlasti su nastojale obaviti svoje povećane zadatke što efikasnije; stvarale su početke modernog aparata, ustanova i uprava

- sve opsežnija i intenzivnija državna djelatnost povratno je utjecala i na oblike države- u svijetu europskih država prevladavale su krajem srednjeg vijeka i početkom novoga

monarhije u kojima su kraljevsku vlast sputavali staleži- općenito sazdani od plemstva, svećenstva i dijelova građanstva, staleži su posjedovali

odlučujući udio vlasti- odnos snaga između zemaljskih gospodara i staleža poremetio se potkraj 16.st. u korist

vladara – oni su nastojali osloboditi se utjecaja staleža, a i vanjskopolitička je nužnost nalagala da se snage države okupe u jednoj ruci i tako se oblikovao APSOLUTIZAM, tj. neograničena vlast vladara

- ipak, apsolutizam nije nikada potpuno uklonio utjecaj staleža, pa je uvijek bio „nepotpun“, čak i pod snažnim vladarima

- državna stvarnost, tj. tendencija jačanja vladarske moći, odrazila se i u mišljenju teoretičara države

- apsolutizam se po jednoj strani izvodio iz religiozno shvaćenog pojma vladara, iz načela vladanja po milosti božjoj, a po drugoj strani iz starijih patrijarhalnih predodžaba

- vladare su smatrali božjim namjesnicima na zemlji i stoga se od njihovih podanika tražila bezuvjetna pokornost

- obratno, to je vladarima nalagalo osobitu dužnost da se brinu za podanike- po drugoj je strani sve značajnijim bivalo svjetovno shvaćanje vlasti – ono je bilo izrazom

procesa sekularizacije koji je od kraja srednjeg vijeka postepeno zahvaćao sve oblasti života- mislioci svjetovnog smjera više nisu promatrali državu s vjerskog i teološkog stajališta, nego

su nastojali racionalno protumačiti bit njezine ovozemaljske jezgre- Jean Bodin, „O republici“ – bit države utemeljena je na njenoj suverenost. Tu suverenost

shvaćao je kao sveobuhvatnu, nedjeljivu državnu vlast što ne zavisi ni od kojega unutrašnjeg ili vanjskog autoriteta; posjednicima suverenosti nije potrebna privola drugih posjednika vlasti. No, da se njihova vladavina ne bi izrodila u neobuzdanu samovolju, nju ograničuju načela božjeg zakona i prirodnog prava – zato je uvjetno nazvati Bodina teoretičarem apsolutizma (jer naglašava ograničenja suverena)

- Thomas Hobbes, „Leviathan“, bio je uvjeren da ljudsku prirodu određuju nagon samoodržanja i težnja za vlasti; njihov nesputani tijek vodi u borbu sviju protiv svih; da bi to ratno stanje okončali, jer je tako nalagao prirodni razum, sebični su ljudi sklopili među sobom ugovor o vlasti, na kojemu se temelji država; posredstvom tog ugovora oni su uspostavili svemoćnu državu ili „Leviathana“ (smrtnog boga); toj se državi na čelu nalazio suveren koji nije bio ni u kakvoj ugovornoj vezi s pojedincima, njegova je moć bila neograničena i podjednako se protezala na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast

- za razliku od svojih prethodnika, apsolutistički su vladari sve rijeđe prepuštali poslove vlasti svojim savjetnicima, nego su te poslove uzimali u vlastite ruke

- vladari su, želeći da njihova vlast bude što djelotvornija, uspostavljali centraliziranu i sistematiziranu upravu, odani aparat vlasti

- apsolutisti su sebe uvelike identificirali s državom- izjavljivali su kako žele služiti njoj i dobru podanika, ali odluka o tomu što je dobro uvelike je

zavisila od njihove subjektivne ocjene- postojala je opasnost da se iza odluka tobože korisnih po državu u zbilji kriju osobni interesi

18

- proširivši svoje kompetencije, apsolutistička je država znatno uznapredovala- organizacija nadleštava, stajaća vojska i dakako, rastrošan dvorski život zacijelo su silno

povećali financijske potrebe države- otuda je izrasla potreba da se izgradi još slabo oblikovan poreski sistem, a u širem smislu: da

se aktivira privredni život u državi- to je apsolutistička država željela postići posredstvom merkantilizma- apsolutistička država je pored političke, posjedovala i socijalnu komponentu- apsolutistički vladari, da bi potvrdili odnosno učvrstili svoj nedostižno visok položaj,

nastojali su obespraviti staleže, koji su bili po rangu bliski njima i stvorili nivelirani sastav podanika

- ta su se nastojanja usmjeravala osobito protiv plemstva koje je uvelike gubilo politička prava, ali je svoje pravne i ekonomske privilegije najčešće uspijevalo obraniti

- apsolutizam je prema građanstvu bio posve prijateljski raspoložen: budio je njegovu privrednu aktivnost

- francuski apsolutizam pokazao se najčvršćim i najtrajnijim- . pravni utemeljitelj apsolutizma bio je kardinal Richelieu- on je prestao sazivati državne staleže- Richelieuov nasljednik bio je kardinal Mazarin, a poslije njegove smrti vlast u svoje ruke

odlučio je uzeti Luj XIV.- poimanje svoje vlasti Luj XIV. je gradio na vjeri u nadmoć kraljevskog položaja- sebe je smatrao božjim zastupnikom na zemlji, a za simbol svoje moći odabrao je Sunce

(stoga: „Kralj-Sunce“)- njegova pretjerana potreba za reprezentacijom dovela je u nered državne financije- premda je tvrdio da služi interesima države i dobrobiti podanika, nerijetko je njegove

postupke motivirao vlastiti interes- stapanje odnosno identificiranje države s osobom vladara („Država, to sam ja“) često je

djelovalo suprotno objektivnim interesima države- dvorac Versailles vladarski je autoportret Luja XIV.- kralj je dao da se dvorac podigne u pustom močvarnom i pjeskovitom kraju- monumentalan, strogo pravilan plan dvorca, usmjeren prema kralju (njegovoj spavaonici) kao

svojemu središtu, odražavao je pretenziju Luja XIV. na apsolunu vlast- kralj je stvorio oko sebe dvorsku državu što je brojila više tisuća ljudi, pretežno plemića- to je služilo ne samo njegovoj potrebi za reprezentacijom, nego i namjeri da nadzire plemstvo- dvorske svečanosti na kojima se Luj iživljavao u ulozi božanstva i strogi ceremonijal, služili

su kultu svemoćnog vladara- ograničenja što su još postojala on je uklanjao svim silama (naredio je pariškom parlamentu

da sve kraljevske odredbe smjesta registirra bez remonstracija (prigovora))- želeći da jače istakne svoju apsolutnu vlast, Luj je sve više centralizirao upravu- jedinstvo vjere smatrao je državnom nužnošću – nije trpio odvajanja od državne katoličke

crkve- apsolutizam Luja XIV. očitovao se i u njegovoj agresivnoj vanjskoj politici- Luj XIV. podigao je apsolutizam u Francuskoj na razinu koja nije bila nikada premašena,

iako nije uzmogao dovesti apsolutizam do savršenstva- stalni ratovi i teški porezi nametnuti stanovništvu zbog Lujeva raskošnog života doveli su do

osiromašenja naroda; kad je umro, iza Kralja-Sunca ostale su posve neuravnotežene državne financije

19

POSTANAK SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA

- borba Aerike protiv V. Britanije dovela e do formiranja SAD-a – bilo je to odvajanje jedne kolonije od metropole – revolucionaran događaj jer je Amerika bila uzor Europi te je bila predigra europskih revolucija

- potkraj 16. i početkom 17. st. na sjevernoameričkom kontinentu bile su prve naseljeničke kolonije – njihovo društveno i političko ustrojstvo omogućavalo je samostalni razvitak od samog početka

- prva kolonija sposobna za život bila je Virginija, gdje je održano 1619. zasjedanje prvog parlamentarnog skupa na američkom tlu

- jug su sačinjavale posjedničke kolonije- sjeverni dio je obilježavalo vjersko – političko zajedništvo, srednji građanski sloj- 13 birtanskih kolonija nastalih u procesu naseljavanja razlikovalo se po vanjskim uvjetima

života, ali svima je bio zajednički visoki stupanja samouprave i pravo na sudjelovanje u donošenju odluka o unutrašnjim pitanjima, zajednička im je bila podređenost posrednoj vrhovnoj vlasti metropole (Londona), kao i politička i privredna zavisnost od Eng.

- upravo taj nesklad između unutrašnje političke samouprave i vanjske ekonomske zavisti bio je glavni činilac koji je izazvao američku revoluciju

- u ratnom obračunu s Francuskom (1763.), Eng je uspjela otvoriti vrata svojim kolonijama za ekspanziju prema zapadu, tako da je oko 1890. granica doprla do obale Tihog oceana

- neposredna posljedica zajedničke pobjede nad Francuskom bilo je sukob između američkih kolonija i britanske metropole

- primjenom carinskih zakona i zakona o trgovini, nametanjem poreta i vojnim jačanjem britanske vlasti, Brit. je pokušala efikasnije uključiti kolonije u svoj imperij

- razračunavanje je započelo pokretom protiv zakona o taksama koji je bio nametnut 1765.g., - to se pretvorilo u načelan obračun između am. nacionalnog suvereniteta i eng. parlamentarnog suvereniteta

- otpor protiv poreza bio je izražen u vidu bojkota, odnosno napada na brodove natovarene čajem u bostonskoj luci i uništenja njihova tereta (Bostonska čajana – 1773.)

- 1. Kontinentalni kongres u Philadelphiji (1774) – obustava trgovanja s Eng, organiziranje vojske pod vodstvom Georgea Washingtona i prvi vojni uspjesi protiv biranske armije '75.

- 2. Kontinentalni kongres 1775. – etapa na putu Deklaracije nezavisnosti (4. srpnja 1776) – tvorac Thomas Jefferson – službeno odcjepljenje od Engleske (Deklaracija se pozivala na prirodne zakone i ljudska prava)

- 1778. Francuska, Španjolska, Nizuzemska i Rusija – podržale ovu novu tvorevinu - tako je uz pomoć svojih diplomatskihpredstavnika Benjamina Franklina i Johna Adamsa ostvarila svoj zahtjev za nezavisnošću potpisivanjem ugovora o miru u Versaillesu 1783.g. – Eng. je zadržala svoje kanadske kolonije

- započela je izgradnja unutarnjeg poretka nove državne tvorevine – po 1. put je jedan narod na temelju vlastitog prava pretvarao u ustavnu stvarnost političke principe evropskog prosvjetiteljstva

- načela: teorija o prirodnom pravu i društvenom ugovoru, ideje o narodnom suverenitetu, o jednakosti među ljudima, postavke o podjeli vlasti i o federalnom udruživanju država

- 10 država je 1776./77. donjelo nove ustave- donošenje deklaracija o pravima čovjeka u nove temeljne zakone – države se pozivaju ne na

povijesno nego na individualno pravo – ''Bill of rights'' – ljudi su od prirode jednako slobodi

20

i nezavisni i zbog toga imaju niz neotuđivih prava (pravo na život, slobodu, vlasništvo, na sreću, sigurnost....)

- 1787. na delegatskom Konstitucionalnom konventu u Philadelphiji usvajenjem ustava SAD-a ostvareno je ujedinjenje u saveznu državu – spor između federalista (centralistički nastrojeni) i republikanaca (federalistički orijenirani – kasnije postali demokrati) završio je kompromisom o federalnoj državi

- u okvirima tog Ustava koji je stupio na snagu 1789.g. odvijala se politička i privredna izgradnja Unije, pod upravom velikih predsjednika Washingtona, Adamsa i Jeffersona - težnja za vanjskopolitičkim izolacijonizmom

- povratni utjecaj am. revolucije nad predrevolucionarnu Europu: uvjerenje da se u Am. konstituirala moderna država koja odgovara idealima

građanskog društva i kao takva predstavlja Europu u budućnosti – demokratsku Europu oslobođenu ancien regimea

zemlja društvene mobilnosti, mogućnosti uspona, privrednog napretka, političke slobode i jednakoslti

FRANCUSKA REVOLUCIJA I NAPOLEONOVA VLADAVINA

- predrevolucionarno razdoblje u Europi bilo je obilježeno porsvetiteljskom kritkom apslolutističke države i u sukobima između državne vlasti i aristokracije – dolazi do nastanka građanskog društva

- apslolutistička država je preuzela javne funkcije ograna vlasti i tako izravno kontrolirala podanicima – iako je pod parolom prosvijećenog apsolutizma proklamirala sreću podanika

- nosioci i organi kritika koji su se pozivali na ame. uzor, bile su lože slobodnih zidara – građani su komunicirali na bazi društvene i duhovne ravnopravnosti (naučna društva, politički časopisi, znanstveni zbornici, Dider – ''Enciklopedija'')

- aristokratska opozicija je kritizirala apslolutizam zbog nepoštovanja tradicionalnih prava i sloboda – bila je protiv prosvijećenog apslolutizma koji se pozivao na razum, a ne na povijest

- 2 značajne političko – društvene snage europske povijesti 19.st – demorkatsko- liberalni pokret i konzervativizam – prosvjetiteljske kritike i kritike starih staleža koji se pozivaju na povijest

- presudno za francusku revoluciju je bilo to što vlada nije znala pridobiti građanski treći stalež i javno mišljenje

- sazivanjem Generalnih staleža (4. svibnja 1789) – izbor zastupnika 3. staleća – raspad saveza aritstokracije i građanstva

- 3. stalež je zahtjevao pojedinačno, umjesto traidcionalnog glasanja po staležima i proglasio se jedinim predstavnikom francuskog naroda – njegovi su se zastupnici u dvorani za loptanje obvezali da se neće razići prije no tš se donese Ustav

- odmjeravanjem snaga Narodne skupštine i ancien regimea što su ga predstavljali kralj i plemstvo završilo je podbjedom građanstva što se pretvorilo u revoluciju - mase su ustale protiv apsolutizma (juriš na Bastilleu 14. srpnja 1789.) i protiv feudalnog poretka na selu

- donošenjem Ustava 1791. Narodna skupština je udarila temelje nove, građansko-demokratske države, te je donsena odluka o ukidanju feudalnog sistema i desetine – srušen je apsolutizam i njegov sustav vladavine

- izgradnja nove države temeljila se na Deklaraciji o pravima čovjeka (26. kolovoza 1789)

21

- u Ustavu iz '91. Narodna skupština je ostvarila revolucionarni princip da narodu pripada ustavotvorna vlast (načela narodnog suvereniteta, jedakost pred zakonom i sloboda svih građana) – kralj je postao službenik naroda

- povijesno je značenje francuskog ustava u tome što je utjecao na liberalno-demokratske ustavotvorne pokrete europske buržoazije u 19. st.

- proces revolucije je započet u ljeto 1789. a tek ga je zaustavio Napoleonov državni udar u jesen 1799.g.

- proces revolucije je obilježen vanjskopolitičkim opterećenjima i unutrašnjim stranačkim borbama (žirodinci – jakobinci)

- pojedine etape: objava rata Austriji (travanj 1792); juriš Komune na Tuilerije (kolovoz 1792);

ukidanje monarhije i izbor republikanskog Narodnog konventa (rujan 1792); pogubljenje kralja u siječnju 1793.g. – 1. faza

ljeto 1793 – državnu vlast u svoje ruke preuzimaju jakobinci pod vodstvom Robespierra – razdoblje Dantonova terora (Komitet javnog spasa ima diktatorske ovlasti te se krvavo obračunava s rojalistima i umjerenim republikancima)

ljeto 1795. Francuska donosti novi Ustav – izvršna vlast Direktorija i dvodomna zakonodavna skupština – zacrtavaju se obrisi klasnog građanskog društva

- Napoleonu Bonaparteu, koji se isticao u prethodnim ratovima, te koji je služio revouciji i dogovao joj svoj uspijeh, kad se 1799. domogao valsti nad Francuskom, dobio je zadaću da okonča revuluciju, a da pritom ne poništi njezine tekovine – uveo je vojno-plebiscitarni cezarizam (autokracija bez povijesti temeljena na moći)

- završio je centralizaciju države uprave, jedinstvo pravnog sustava (temelj jednakost pred zakonom)

- ''cinq codes'' – osiguravalo slodobu i nepovredivost vlasništva, uvođenje civilnog statusa i sekularizacja građanskog života

- 1801. sklopio je konkordat s katoličkom crkvom – široka ovlaštenja dražve da vrši kontrolu nad Crkvom

- Napoleon je doveo do krajnosti dvije vanjskopolitičke tendencije: težnja za hegemonijom na kontinentu rivalstvo s Engleskom u svjetskoj politici

- rat s Engleskom (1803) – Nelsonova pomorska pobjeda kod Trafalgara (1805) i Napoleonov trijumf koj Austerlitza

- jezgru hegeminističkog sistema sačinjavalo je prekomjerno povećan Empire, koji se protezao na SI do obale Baltičkog mora, a na J i JI do Rima i preko Balkana

- njegova vlast bila je nadopunjena kontinentalnom blokadom – svrha ekonomska izolacija engleske pomorske moći i trgovine

- patriotizam i pobuđena nacionalna svijest (utjecaj revolucije) udružile su se s težnjjom vladara i vlada Europe a se održe na vlasti i započele su rat za oslobođenje pod ruskim i britanskim vodstvom (otpor na Pirenejskom poluotoku, nacionalni pokret u pruskoj državi...)

- pohodom na Rusiju 1812. Napoleona je napustila ratna sreća, te su se odcijepile Švedska, Pruska, Austrija, a nakon ''bitke naroda'' kod Leipziga 1813. i države Rajnskog saveza

- Napoleon je morao abdicirati, nakon vojnog poraza 1914.- njegov pokušaj isplaniran u izgnanstvu na Elbi da godinu dana kasnije ponovo preuzme vlast

pretrpio je neuspjeh kod Waterlooa pod vodstvom Wellingtona i Bluchera- prognan je na otok Sv. Helenu gdje je i umro

22

GRAĐANSKO DRUŠTVO I INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA

- krajem 18. st. došlo je do perobražaja društvenih i ekonomskih struktura – time je označen prijelaz iz staroeuropskog feudalnog društva u moderno industrijskko – tehničko kapitalističko društvo - vrhunac je industrijska revulucija u 19. st

- porast europskog stanovništva – koje se u 19. i 20. st nastavilo i prenio na svjetsko stanovništvno

- taj je razvoj doveo do prenapučenosti velikih areala Europe čime se povećala mobilnost seoskog pučanstva

- iz prenapučene Engleske slijevala se od 1815. g. bujica iseljenika u Ameriku- porast siromašnih slojeva seoskog stanovništva i gredskog plebsa bio je popratna pojava

demografske revolucije- usporedno s time mijenjale su se i agrarne strukture – došlo je do procesa oslobađanja seljaka

– odgovor na demografski pritisak- u Eng. su najprije stvoreni uvijeti za industrijsku revoluciju započetu u 18..st – etika rada

puritanske grupe pogodovala je akumuliraju privatnog kapitala radi investiranja u obrt i industriju

- dolazi do tehničkih pronalazaka (Wattov parni stroj) što je omogućilo opsežnu mehanizaciju rada, a time i prijelaz s ručnog rada ili manufakture u tvorničku proizvodnju

- u to vrijeme je dominantna teorija ekonomskog liberalizma ( ''Istraživanje prirode i uzroka bodatstva naroda'' Adam Smith)

- demografska ekspanzija stavljala je na raspolaganje novom tvorničkom sistemu potrebnu radnu snagu, te je pogodovala stvaranju insustrijske rezervne armije proletarijata

- poslije pronalaska parobroda (Fulton 1807) i parne lokomotive (Stephenson 1814) pomorski i kopneni promet doživio je tehničku revoluciju

- Eng. ima najpovoljnije uvijete za unutarnje (nepostojanje carina) i vanjsko tržište – ind. revolucija uzima mah

- u isto vrijeme ind. revolucija u kontinentalnom dijelu Europe je tek u počecima – politička rascjepkanost, pravna ograničenja slobodne i privredne djelatnosti, nedostatak kapitala suputavali su razvoj industrije

- na Am. kontinentu na Jugu i dalje dominira plantažna proizvodnja pamuka, dok na Sjeveru sve više raste industrijalizacija kojoj je pogodovala izgradnja prometne mreže

- politička i ind. revolucija dovele su do forimiranja građanskog kalsnog društva koje se izgrađivalo unutar staroevropskog aristokratskog društva

- između 1760 i 1830.g. europska duhovna kultura i opći stil života poprimaju građanska obilježja, gradska kultura imala je svoja središta u prijestolnicama i glavnim gradovima, nositelji su bili intelektualci

- građanska kultura imala je korjene prosvjetiteljstva, te je po svojim težnjama bila svjetska - politički ideal je bio slobodni i razuman građanin, po pravima i dužnostima izjednačen s

ostalim građanima – citoyen- državna kulturna politika za cilj je imala reformiranje pedagogije, obvezatno školovanje,

profesionalne i stručne građanske škole, reformu sveučilišta osnivanje tehničkih visokih škola - između stare aristokracije i neobrazovanog puka stupila je na pozornicu obrazovana elika kao

govornik i predstavnik građanstva

23

EUROPSKI NOVI POREDAK NAKON NAPOLEONOVOG PADA

- Napoleona je srušila koalicija starih europskih monarhija i narodnih pokreta koji su ustali protiv tuđinske vlasti

- europski novi poredak (1814/15) utvrđen objema pariškim mirovnim ugovorima i bečkim kongresom bio je u znaku restauracije – ponovo ustoličenje vladarskih kuća (Burboni su ponovo preuzeli vlast u Fra, Španj i J Italiji, Habsburgovci S i srednja Italija i Ilirske pokrajne)

- posljedica francuske vlasti bilo je veliko jačanje narodne svijesti do kojeg je dovelo uvođenje narodnog jezika

- na Bečkom kongresu europski državnici su se pozvali na načelo dinastičkog legitimiteta, ali nisu mogli niti nisu htjeli uspostaviti stanje kakvo je bilo 1789.g. – ustrajali su na stabilnom poretku

- kao najteži problem restauracija pokazala se Njem čije je carstvo srušeno 1806, te se nije više moglo ponovo uspostaviti

- uređenje Njemačkog saveza 1815.g. uz jamstvo europskih sila, vodilo je računa o državnom regionalizmu i o prusko-austrijskom dualizmu u Njem - labav savez država pod predsjedavanjem Austrije kao prezidijalne sile

- taj savez je činio bazu austrijske moći u Srednjoj Eur. nasuprot Rusiji i FRa, a ujedino je i nužan faktor europske ravnoteže za koji je jamčila Eng

- u 19.st. privredno i političko ujedinjenje Njem bilo je ostvareno pod vodstvom Pruske, dok je pokušaj građanstva da revolucijom 1848/49. konstiruira liberalnu nacionalnu državu pretripio neuspjeh

- reorganizacijom se ukazuje da nova ravnoteža sila mora osigurati mir na kontinentu- u izvaneuropskom i prekomorskom svijeu javlja se učvršćenje i proširenje britanske

hegemonije – prijašnje brit. kolonije su nastajale kao rezultat privatne inicijative, sada je sama država poticala kolonijalnu ekspanziju

- osnivanje brit. potkraljevstva Indije, britanska kažnjenička kolonija Novi Južni Wales u Australiji....

- kao dopunu svojoj osvajačkoj politici pokušala je svoje trgovačke interese osigurati sklapanjem ugovora (Deklaracija protiv trgovine robljem Eng i Fra 1815.g. u Beću)

- iz novog poretka Eng je izvukla najveću korist – bila je gospodar svjetskih mora, dobila nove kolonije i izvore prihoda za svoju trgovninu i industriju, te je Prusku i Austriju postavila kao čuvare svojih interesa i ravnoteže nasuprot Francuskoj i Rusiji

- fra. revolucija je unjela element ideologije ili ideološkog opravdanja državnog i društvenog poretka koji je utjecao na međudržavne odnose – trebao se ugraditi koncept međudržavne solidarnosti u sustav država – 1815 – Europski kongresi i Sveta alijansa

- Svetoj alijansi, savezu sklopljenom 1815. na poticaj cara Aleksandra I. pristupile su sve Europske države osi Eng. i Papinske države – to je bio vjersko – ideološki manifest temeljeno na načelu vladanja ''po božjoj milosti'' za načelo legitimiteta i patrijarhalni sustav vladavine, obveza uzajamnog pomaganja

- Deklaracijom u kongresu SAD-a 1823. predsjednik Monroe je uskratio europskim silama da se miješaju u poslove obaju američkih kontinenata – Monroeova doktrina

24

- četvorni savez 1915. – sklopile Eng. Austrija, Rusija i Pruska – osiguranje protiv eventualne francuske agresije

- na kongresu u Aachenu 1818. u taj sporazum je prmljena i sama Francuska – intervencija u slučaju nove francuske revolucije- proširena u savez 5 sila

- na kongresu u Opavi 1820. – blok triju istočnih sila - Austrija, Pruska i Rusija – u ime Europe poduzimaju političke i vojne mjere protiv pokušaja revolucije u bilo kojoj zemlji

- 1830 sistem solidarnosti se raspao u 2 bloka: liberalni zapadani blok – Engleska i Francuska – razbio se 1841 – suprotnosti u

vezi s istočnom krizom konzervativni istočni blok – Austrija, Pruska i Rusija

LIBERALNI I NACIONALNI POKRETI OD 1820 DO 1848

- idejni i politički program fra. revolucije pokušavo se ostvariti na dva načina: liberalno-demokratskim pokretom (pravna država o čijem uređenju odlučuju slobodni građani) i nacionalnim pokretom (građanska sloboda i nacionalni jedinstvo ili autonomija)

- 1830. francuskom srpanjskom revolucijom liberaln pokret se cijepa u dva dijela: u krupnoburžoasko- konstitucionalno krilo i u demokratsko- revolucionarno krilo

- sredstvo liberalnog građanstva za ostvarivanje svojih državni ideala bio je zahtjev za konstitucijom tj. ustavom (liberalni pokret i borba za ustavnu državu – sinonimi do 1848.)

- apsolutizam kralja Luja 18. je postao neodrživ te ga je prevladao oktroiranim ustavom (vlast je podjeljena između narodnog predstavništva i izvršne vlasti, tj. kralja) - tako je rođena ustavna monarhija

- sistem ustavne monarhije se pokazao neodrživim čim je ultrakonzervativni kralj Karlo X, protuustavnim odredbama sa zakonskom snagom reagirao na politiku liberala (zalagali se za parlamentarizaciju vladavine) – narod je 1830. odgovorio revoulcijom

- ta revoluciaj je pokazada da zajednička rastauraciona politika velikih sila nije uspjela zaustaviti revoucionarni proces započet 1789.g.

- revolucija je dala poticaj liberalnim pokretima, te je pridonjela razvoju ustavnih poredaka u Europi

- u Fra.oktroirani ustav je promjenjen u parlamentarni ustav po kojemu je kralju-građaninu Luju Filipu preostala uloga vrhovnog reprezentera države

- u Eng. se građanska modernizacija države odvija evolucijskim putem - nametnula su se 3 bitna problema:

prilagođenje parlamentarnog sistema novom građanskom društvu provođenje načela ekonomskog liberalizma (napad na carine na žito – 1846.

ukinute carine na žito - započela era slobodne trgovine) hvatanje ukoštac sa socijalnim pitanjima

- kruna nije mogla odlučno utjecati na te borbe – tako da su torijevci i vigovci davale svoj doprinos reformiranju države i društva

- nacionalni pokret prve polovice 19.st. suprotstavljao se feudalnom staleškom društvenom poretku i političkoj prevlasti pojedinih grupa

- grčka pobuna protiv turaka 1821.

25

- nacionalni kongres u siječnju 1822. objavio Proglas o nezavisnosti Grčke - doveo do dugogodišnjeg rata za oslobođenje – Rusi, Englezi i Francuzi pomažu Grke

- 1830. Konferencijom u Londonu priznat je suverenitet Grčke - pokret njemačkog jedinstva i risorgimento u Italiji sve do polovine 19. st. bili su preokupacija

obrazovanog građanstva- U Italiji duh otpora protiv apsolutizma i tuđinske vladavine očitovao se u pokretu ''karbonara''

– radikalno usmjerena grupa pod vodstvom Giuseppea Mazzinija težila je za ostvarenjem jedinstvene republike

- pripreme za ostvaranje te utopije vršila je organizacja ''Mlada Europa''- shvaćanje narodnosti javio se i kod zapadnoslavenskih i južnoslavenskih naroda i kod Mađara

u habsburškoj monarhiji i osmanlijskom carstvu - nacionalna integracija dovela je do stvaranja Konfederacije švicarskih kantona u demokratsku

saveznu dražvu – ostvareno u radu sa Sonderbundom 1847.g. - borba za oslobođenje kolonija od europskih sila

RADNIČKI POKRET

- industrijska revolucija je stvorila modernu industriju i kapitalističko drštvo što vodi do stvaranja radništva (borba za poboljšanje teških ekonomskih i radnih uvijeta)

- prvi oblici radničkog pokreta još nemaju karakter klasno svjesne borbe- ludizam – naziv dobio po Nedu Luddu – pokret britanskih radnika koji je bio snažan 1811 i

1816. kada su mase nezaposlenih prolerera razarale tvornička postrojenja – dovelo do zakona (1812) kojim se razbijanje strojeva kažnjavalo smrću

- nakon privih klasnih borbi u Eng, pobune lyonskih svilara u Fra i pobune šleskih tkača u NJem – započeo proces formiranja radničke klase od nesvjesne klase ''po sebi'' u svjesnu klasu ''za sebe''

- tridesetih godina 19.st – čartistički pokret – koji je od parlamenta zahtjevao opće i jednako pravo glasa i preustrojstvo Engleske u demokatsku državu – prva organizirana politička akcija radništva

- javljanje utopijskog socijalizma - Saint Simon i Charles Fourier u Fra i Robert Owen u Eng - kritički promatrali izrabljivački karakter postojećeg društva

- druga polovica 19.st – javlja se marksizam – između proletarijata i buržoazije postoje antagonistički odnosi i da je građansko društvo nesposobno razriješiti nastale proturiječnosti - radnički pokret je dobio idejnu orijentaciju u borbi za revolucionarnu izmjenu svijeta

- Karl Marx – ''Kapital'' – duboka analiza i kritka kapitalističkog društva – materijalne proizvodne snage društva su u proturiječju s postojećim odnosima proizvodnje

- Marx i Engels – ''Manifest komunističke partije'' – dokument koji je izrazio povijesnu misiju prolerarijata i osnovne ciljeve njegove borbe

EUROPSKE REVOLUCIJE 1848/49. G

- u Fra je revolucija 1848. bila ustanak sitne buržoazije, seljaštva i proletarijata protiv krupne buržoazije – liberalno- demokratska oporba je okupljena oko lista Reforma te se zalažu za opće pravo glasa i bolje uvjete života za sve

26

- kad je vlada zabranila izbornu reformu u Parizu, na poticaj rupublikanskih i radikalnih krugova, izbile su masovne demostracije – kralj je 24. veljače abdicirao

- proglašena je republika i formirana privremena vlada umjerenih republikanaca i radikala – za predsjednika je izabran Charles Louis Napoleon Bonaparte

- novi režim je obiljejžen rascjepom između umjerenih i lijevog krila što se naočito vidjelo oko borbe za izbor Narodne skupštine

- neuspjeli pokušaj ljevece da izgubljenu vlast ponovo zadobije drugom revolucijom u svibnju i lipnju 1848. g.

- cijelu Italiju prije izbijanja revolucije 1848. preplavio je val revolucionarnih pokreta za donošenje Ustava

- Sicilija se pobunila protiv apsolutističke vladavine napuljskog kraljaFerdinanda – ti su pokreti doveli do toda da su vlade svih neaustrijskih država Italije bile primorane na liberalno – konstitucionalne ustupke

- u V.Britanije nije bilo revolucije, osim nekoliko radničkih pobuna i u krvi ugušenog ustanka irskog nacionalnog pokreta

- u Njemačkoj u roku od nekoliko dana došlo je, pod utjecajem događaja u Fra i kao posljedica narodnih zborova, gotovo u svim ustavnim njemačkim državama do promjene sistema bez prolijevanja krvi – došlo je do društvenog poretka u kojem je zajamčena pravna jednakost, sloboda mišljenja i sudjelovanje u političkoj vlasti

- karakteristično za njemačku je da u nijednoj zemlji nije došlo do ukidanja morarhije- u Austrijskom carstvu liberalno-dem. opozicija reagirala je na febuarsku revuluciju gotovo

istovremeno u Pragu, Požunu i Beću i uspjela je srušiti omraženog državnog kancelara Metternicha

- njegov pad je označio kraj apsolultizma i bio je poticaj za jačanje i širenje nacionalnih i liberalnih ideja

- vladar je morao donijeti ustav, sazvati parlament i ukinuti feudalne odnose- ustanak u Beću je slomila Carska vojska- u Mađarskoj pod vodstvom Lajosa Kossutha na vlast dolaze liberali i ugarski sabor donosi

odluku za ukidanje feudalizma – uz pomoć ruske vojske 1849. ugušena je i mađarska revolucija

- u Hrvatskoj je imonovan za bana Josip Jelačić – narodna skupština zatražla je ujedinjenje svih htvatskih zemalja, postavila zahtjev za samostalnošću, jednakost ljudi pred zakonom, ukinuće feudalnh odnosa - Ban prekida svaku vezu s mađarskim ministarstvom

- premda su se revolucije od veljače i ožujka 1848. s pravom nazvale proljećem europskih naroda, uskoro se pokazalo da europska demokracija još nema zajedničke politike kojima bi odgovarala zajedničkim osjećajima i proživljavanjima

- politički cilje buržoazije kao one vladajuće klase građanskog društva u čijim se rukama nalaze sredstva za proizvodnju bilo je 1848. osiguranje vlasništva, slobodna privredna djelatnost i državna zaštita

- građansko društvo citoyena i slobodno poduzetničko durštvo buržuja mogli su u svojim akcijama ići ruku pod ruku dotle dok su se suprotsavljali autoritarnoj državi i osacima feudalizma

- plemstvo kao politički stalež nije nigdje igrao presudnu ulogu- seljaci su težili za socijalnim i ekonomskim pravima – čim su njihovi zahtjevi bili zadovoljeni

prestajali su se zanimati za političku revoluciju- organizirano radništvo odigralo je presudnu ulogu samo u Francuskoj u drugoj fazi revolucije

kad je socijalno pitanje bilo u središtu pažnje

27

- u Njemačkoj radnici su bili pomoćna sredstva radikalnih grupa građanske inteligencije- neuspjeh revolucija iz 1848/49. obilježava dubok prijelom i slom idealističke politike koju je

trebalo zamijeniti realističkom politikom – država je postala vrhovnom idejom, kojoj se trebalo pokoravati

EUROPSKO DRUŠTVO NA PRIJELAZU U RELAIZAM

- pozitivističko vjerovanje u nauku, evolucionizam sa svojim prenošenjem ideje o razvoju na istraživanje organskog svijeta, te historijski materijalizam su glavni momenti koji obuhvačaju drugu trećinu 19.st. – prijelaz europske kulture na realizam

- prijelaz s politike principa na politiku realiteta, ubrzanje ekonomsko – društvenih procesa kao posljedica povezivanja nauka i tehnike

- prodor svjetske privrede – karakterizira slobodna trgovina i ekonomski liberalizam- počinju se formirati političko – ekonomske interesne skupine- europeizacija egzotičkih kultura i drutšva – eksport kultlure građanskog društva i tehničkih

dostignuča u izvaneuropske zemlje – kasnije se pretvara u imperijalizam - u Srednjoj Europi nametnuo se historicizam – ponikao iz sukoba sa zapadnoeuropskim

prosvjetiteljstvom i modificirao je gledišta idealizma, povezan je s nastankom konzervativne misli i njemačke nacionalističke ideologije

- osnivanje historijskih škola koje su isticale značajnost povijesnih struktura- novi naučni duh 19. st doveo je do razvoja znanosti, tehnike a preko njih i do velikog broja

pronalaska - glavni napredak industrijalizacije u Europi i S. Amerci - najznačajniji proces u kojima se

očitovao razvoj između 1830 i 1880.g. - prijelaz na masovnu industrijsku proizvodnju - između 1850 – 70 – nagli porast industije u Europi- ugljen je bio glavna pogonska sirovina u industriji – zbog povoljnog položaja Eng. ugljen je

zauzeo ključnu poziciju u svjetskoj privredi- ekspanzija proizvodnje željeza – najveći proizvođaći Njem i Eng- usavršavanje proizvodnje čelika je stvorilo uvjete za razvoj ratne industrije, koja je uvela

velike promjene u načinu ratovanja- 1830 i 1870. izgradnja europske željeznice – one su privlačile kapital i radništvo, povezivale

su ind. područja i omogućavale nesmetanu unutrađnju migraciju radnog stanovništva- Eng je imala premoć i u pomorskom prometu – otvorenje Sueskog kanala 1869. još je više

ojačalo biranski položaj u pomorskom prometu- u Sj. Americi u pedesetim goinama je naglo oživio promet i industrija i povećao se broj

useljenika - za sjever to je bilo vrijeme potpunog procvata – dovelo to tzv. ekonomskog rata- ekonomski rat nije učinio samo kraj rupstvu, i s njime povezanom obradom tla na Jugu, nego

je potaknuo ind. revoluciju i označio početak ere ''big businessa'' i koncentracije kapitala- 1869. otvorena prva transkontinentalna željeznička pruga koja je povezivala Atlantik i Tihi

ocean- slobodna trgovina je bila do '70-tih europski privredni sistem u kojem je VB bila jezgra a

London trgovački i financijski centar svijeta – između 1846 – 54 eng. carine su postupno ukinute

28

RADNIČKI POKRET OD SREDINE 19. ST DO IZBIJANJA I. SV. RATA

- s napredovanjem industrijalizacije Europe i SAD-a radnički se pokret proširio i na industrijski proletarijat

- krajem 50-tih godina dolalzi do privredne krize i radnički pokret je ojačao te se učvrstila svijest o radničkoj solidarnosti i međunarodnom povezivanju

- Engleski trade unioni (radnički savezi) kao sindikalna radnička organizacija su se 1868. udružili u svenarodnu organizaciju i dali poticaj za osnivanje Prve internacionale - međunarodnog radničkog udruženja koje je povezivalo ene, njem,tal, španj i druge radnike

- za vrijeme prusko – francuskog rata 1870-71.g. zaoštrile su se klasne suprotnosti tako da je u Parizu 1871. došlo do prve socijalističke revolucije, Pariške komune – radnička vlast provela je niz dem i soc mjera (ukidanje stajaće vojske, proklamacija ravnopranosti žena i muškaraca, odvajanje Crkve od države)

- iako je komuna bila nejedinstvena njezine su odlike imale izrazito proleterski karakter- Prva iternacionala ostvarila je uvjete za nacionalne radničke stranke - Ženevski kongres 1866. usvojio je štrajk kao oblik radničke borbe, a Londonskim kongresom

'71 preporučeno je osnivanje radničkih stranaka na nacionalnoj razini - prvo je osnovana radnička stranka u Njem, u Fra tek zaslugom Druge internacionale'99 je

osnovana jedinstvena Socijaldemokratska stranka - strukturne promjene svjetskog kapitalizma omogućile su polet nacionalih radničkih stranaka,

ali je s pojavom radničke birokracije brojnije članstvo predstavljalo stvarnu političku snagu

RAZVOJ GRAĐANSKIH POLITIČKIH STRANAKA

- razvoj pol. stranaka – posvuda su to bile stranke istaknutih ličnosti, bez čvrste organizacije, vodstvo je bilo u rukama neplaćenih i materijalno nezavisnih plemića ili bogatih građana, pred izbore služile su se pomoćnim org. ili državnom birokracijom

- Rusija je ostala do početka 20.st bez politikih stranaka, dok je u Z i srednjoj Europi i SAD-u u posljednjoj trećini 19.st započeo prijelaz k centralističkim vođenim strankama s valstitim aparatom funkcionera

MOĆNA NACIONALN DRŽAVA

- sedamdesete godine 19.st protekle su u znaku naiconalnog okupljanja i razdvajanja država, što je dovelo do jačanja državne moći i do donošenja Ustava u kojima se vodilo računa o postojanju nacija

- prvi primjer nacionalne države autoritarne iznutra a aktivne u vanjskoj politici je Francuska za vrijeme Napoleona III.

- bio je prmoran da narodni pristanaka za svoju vladavinu iznuđuje pseudodemokratskim postupcima, plebiscitima, kombiniranjem soc. mjera i ekspanzivne privredne politike, aktivna vanjska politika

- pokušao je popraviti poljuljan položaj Fra kao političke sile i prevladati njezinu izoliranost u Europi nakon 1815. – to mu je pošlo za rukom najprije u krimskom ratu

29

- Rusija si je htjela osigurati kontrolu nad morskim tjesnacima i nad podunavskim kneževinama u trenutku raspada Osmanlijskog carstva – Eng i Fra su stale na stranu Turske

- koalicija istočnih konzervativnih sila rusije, Austije i Prusije, koja je sputavala bilo kakav proast fra. moći bila je razvijena

- ujedinjenje Italije između 1859 i 1871- revolucija '48. poučila je Italiju da se oslobođenje zemlje neće moći ostvarti niti

demokratskom revolucijom ili oružjem tal država bez tuđinske pomoći - to se može ostvariti jedino da se iskoriste političke konstelacije europskih sila - glavni zastupnik te ideje je bio Camillo Cavour

- pridobio je Napoleona III pozivajući se na njegovu ulogu zaštitinika nacija – započeta francusko- pijemonstska akcija za oslobođenje Italije od austrijske vlasti – Napoleon je prije vremena prekinuo rat

- inicijativu za oslobođenje su preuzeli 1860. revolucionarni dobrovoljački odredi talijanskog narodnog junaka Garibaldija – on je naglim prodorom sa Sicilije prema sjeveru uspio srušiti vlast burbona u Napuljskoj kneževini

- ujedinjenjem Sicilije i Napulja s Kraljevinom Pijemonta i Sardinije stvorena je Kraljevina Italija 1861.g. – konstitucionalna monarhija s centralističkom upravom, organizirana po francuskom uzoru

- Venecija je pripala Italiji 1866, a Papinska država je pripojena u jesen 1870 – tada je Rim postao glavnim gradom talijanske nacionalne države

- Ujedinjenje Njemačke - svaki pokušaj ujedinjenja zadirao je u prava dražava, te je suočen s otporom njemačkih

knezova čija se ustavna vladavina oslanjala na regionalni patriotizam podanika - ostvarenje nacionalne države u duhu malonjemačkog-pruskog programa , bilo je dijamentalno

suprotno idejama građanskog nacionalnog pokreta – to je bio program Bismarka - odlučio je da radikalno riješi njemačko pitanje protiv Austrije i protiv Saveza - ljeto 1866.

izazvao je raskid s Bećom i većinom njem. pojedinačnih država iznjevši revolucionaran prijedlog da se nacionalni Savez reorganizira bez Austrije i s parlamentom (članovi bi bili birani općim izborom)

- aneksijama u S Njem i u srednjem dijelu zapadne Njem, Purska je dobila prostornu zaokruženost, te je postala apsolutno najjača pojedinačna država – u Sjevernonjemačkom savezu imala je hegemonistički položaj

- nacionalno sjedinjenje S s južnonjem. državama koje je bilo predviđeno Pariškim mirom počelo se pripremati

- Bismarck je dobio podršku naconalno orijenitranog dijela sjevernonjem. liberala i konzervativaca

- njem. nacionaln država je mogla biti ostvarena tek drugim oružanim sukobom tj. u njemačko-francuskom ratu 1870/71. čiji je neposredan povod bio neslaganje oko rješenja problema španjolskog prijestolja

- ugovorima s južnonjemačkim državama uspostavljeno je 2. Njemačko Carstvo

- 1867. – uspostavljena Austro- ugarska dvojna monarhija – car Franjo Josip I - do sredine 19.st u AU se oblikovala nacionalna svijest s određenim težnjama i kod

''napovijesnih naroda'' koji su nerjeđeno nacionalno pitanje postavljali kao egzisencijalno pitanje

30

- sve je to komplicirala činjenica što je u monarhiji bilo mnogo nacionalnih ''enklava''- težnje za preuređenjem monarhije su bile dvojake: nepovijesni narodi tražili su narodnu

autonomiju za sve etničke i kulturno samostalne zajednice, a drugi su se zalagali za ostvarenje povijesnog prava, tj. povijesno-političkog individualiteta

- u FRa se poslije pada Napoleona II u žestokim okršajima s različitim grupama desnice uspjela nametnuti demokratska revolucionarna tradicija u Trećoj republici (1875) – parlamentarna demokracija s izabranim predsjednikom kao šefom države postala je tipom zapadnjačke demorkacije

- strukruralna kriza u SAD- u dovela je do građanskog (secesionističkog) rata od 1861 do 1865. – širenje područja Unije prema zapadu u bio je pračen organiziranjem država i nadopunjavn ratnim osvajanjima nije mogao izgladiti staru, na ekonomskoj i društvenoj strukturi suprotnost izmešu sjevera i Juga, dem. yankeeja i aristokratskih plantažera

- kad je republikanska stranka, nastala u sjevernim državama, 1860.sa svojim kandidatom Abrahamom Linconom odnijela pobjedu na predsjedničkim izborim, istupilo je 11 robovlasničkih država iz Unije i osnovalo Konfederaciju Američkih Država

- u četverogodišnjem ratu porazom Juga bila je prebrođena opasnost od rascjepa Unije- ukidanje ropstva što ga je 1863. proglasio Lincon i finiancijski gubici doveli su Jug u tešku

ekonomsku krizu, ali je pod vodstvom sjevera postala golemom nacionalnom državom

IMPERIJALISTIČKA SVJETSKA POLITIKA

- nacionalizam je prešao granice pojedinih naroda i država, a države s velikim brojem stanovništva i uvjerenjem da se na sve skušenijem prostoru mogu održavat samo države s velikim brojem stanovništva i sa snažnom privredom, udružil su se u ekspanzivnu politiku

- došlo je do otimanja neraspodijeljena područja Azije, Afrike i pacifičkog prostoja – stvoreni su imperiji ili svjetska kolonijalna carstva

- svjetska sila je mogla biti samo ona država koja je neposredno ili posredno sudjelovala u donošenju velikih političkih odluka u svijetu i koja je pri tome mogla nameteti svoje vlastite interese

- borba za premoć između starih država još više se zaoštrila kad su se upleli i ekonomski interesi – tako je nastao moderni imperijalizam

- Engleska je stekla znatnu premoć nad kontinentalnim eurposkim silama, tako da je i na polju svjetske politike izborila prvo mjesto u stvaranju prekomorskog imperija

- kkolonije u Kanadi, Južnoj Africi, Australiji i Novom Zelandu i azijskom podkontinentu (Indija)

- podjela Afrike između europskih sila najznačajniji je događaj ranog imperijalističkog razdoblja do 1890.g.

- afrička obala sredozemnog mora i zapadni dio Afrike – Francuska- do 1890. cijeli kontinent je bio raspodjeljen osim Etiopije (Abesinije) i slobodne države

Liberije koja je osnovana 1847. za Crne povratnike i Amerike - Sueski kanal izgrađen francuskim kapitalom polovicom '70tih preuzela je Britanija kako bi

osigurala pomorski put u Indiju

31

- kolonijalna ekspanzija u tropskoj Afirici - započeo belgijski kralj Leopold II -postanak države Kongo 1885 na Berlinskoj konferenciji

- od '84 uključila se i Njem – Jugozapadna Afrika, Kamerun, Togo , Istočna Afrika - ruski imperializam u Aziji - težnja da se probije prema JZ i JI i tako dobije nesmetan pristup

svjetskim morima Sredozemlji i Tihom oceanu - protivnik Rusije bila je Engleska kao pomorska sila - na Dalekom Istoku Rusi su doprijeli do Japanskog mora zauzećem Amurske oblasti i obalnog

pojasa do sjeverne granice Koreje - u zahtjevima za Kinesko carstvo došli su u sukob s feudalnim japanskim carstvom - utjecajem trgovine s SAd Japan je pod vodstvom mikada (cara) započeo preobražaj u

modernu velesilu - Kina kao pasivna zemlja bila je iznuđena zakupnim i trgovačkim ugovorima i željezničkim

koncesijama imperijalističkih sila - sukob Rusije i Japana 1904/05. (jedan od uzroka ruske revolucije 1905.g.) – Portsmouthski

mir – posredovanje SAD – Rusija mora ustupiti Japanu J dio Sahalina, Port Arthur i protektorat nad Korejom i J Manđurijom – priznanje Japana kao nove sile

- SAD usmjerava svoju pažnju na Srednju Ameriku, otoke Z Indije i prema Tihom oceanu - 1867. kupile su Aljasku od Rusije , 1898. anektirala je Havajsko otočje - europske sile su se našle suočene s maldim i punim energijom neeuropskim državama i

nacijama - politička situacija u svijetu u kritičnim razmjerima se zaoštrava i predstoji rat za novu podjelu

svijeta, utrka u naoružanju predstavlja sve veću pretnju, sve su kraći razmaci između političkih kriza , širi se osjećaj nesigurnosti i straha

- sistem europskih saveza u smislu održavanja ravnoteže i hegemonija pretrpio je promjene - savezi su se nametali kao prisilne obveze zbog kojih su i sami lokalni sukobi mogli prerasti u

europske krize

32