PRIREDIO: protojerej stavrofor hadži DRAGAN KRUŠIĆ JUNAŠTVO I STRADALNIŠTVO BLAGOJA KRUŠIĆA IZ BANJANA Iako je odlukom niškog Okružnog suda 2007. godine rehabilitovan, Blagoju Krušiću, nosiocu

petnaest odlikovanja za hrabrost, ni do danas se ne zna grob

Blagoje (Mićkov) Krušić Stradao od „bratske” ruke Moj predak Blagoje Mićkov Krušić kao srpski vojnik i junak prošao je kroz četiri rata sva srpska ratišta i stratišta. Ratovao je svuda gdje su bile srpske zemlje, počev od Cera, preko Drine, Ko-smaja, Kolubare, Carevog sela, Prizrena, Piškopeje, Struge, Elbasana, Tirane, Valone, pa sve do Krfa. Za junaštvo i ratne zasluge odlikovan je sa petnaest odlikovanja, a marta 1917. godine kod Crne Reke Aleksandar Karađorđević je sa svojih grudi skinuo Karađorđevu zvijezdu sa mačevi-ma i okačio je o Blagojeva prsa. Sva ta odlikovanja opljačkana su mu kada su ga pripadnici „no-ve narodne vlasti” avgusta 1944, uz lažnu optužbu, bez suda i ikakave mogućnosti da se odbrani,

likvidirali u rejonu Gornje Toponice, nedaleko od Niša. Trebalo je da prođe skoro šest i po decenija da se ta strašna nepravda ispravi što je 2007. učinio Okružni sud u Nišu, koji je utvrdio da je pokojni Blagoje stradao bez ikakva grijeha, na pravdi Boga, i da je bio samo žrtva progona i nasilja proizašlog iz političkih i ideoloških razloga. Ovo 2014. ljeto Gospodnje, u kome se navršava sto godina od početka Prvog svjetskog rata i se-damdeset godina od Blagojeve mučeničke končine, kojom je ušao u Vidovdansku knjigu srpskog naroda, dalo mi je povoda da na stranicama cijenjenog „Dana” podsjetim na njegov krsto-vaskr-sni put. O Blagojevoj hrabrosti i junaštvu slušao sam priče još u djetinjstvu. Znalo se ponešto o njegovom ratovanju, a o njegovoj smrti i grobu skoro ništa. Moj otac Obrad je sa divljenjem pričao o njemu, ali kako je mlad umro u 50. godini života, a ja ostao dječak od 13 godina, priče o Blagoju su utih-nule. Život nam je nametnuo druge teme. Nas šestoro djece i majka Stanojka brinuli smo se o go-loj egzistenciji. Dvanaest godina kasnije, milošću Božjom, postajem sveštenik. Uporedo sa pastirskim radom ba-vim se i istraživanjem Blagojevog ratnog puta i njegove mučeničke končine. Imao sam nadu da ću molitvama Svetog Vasilija Ostroškog doći do potpune istine o njemu. Želja mi se ispunila uz pomoć gospodina Dobrosava Turovića iz Leskovca, novinara, publiciste i istoričara, koji mi je poslao dragocjene podatke o mom pretku iz knjige Milana Šantića „Vitezi slobode” – odjeljak: „Junak Blagoje”, kao i iz knjige Tomislava Vlahovića „Vitezovi Karađorđeve zvijezde sa mače-vima”, zatim njegov vojnički karton parafiran njegovom rukom i niz fotografija. Čestiti Dobrosav Turović me je uputio na Vojno-istorijski institut i na Vojni arhiv u Beogradu, gdje sam takođe pronašao dosta značajnih podataka o njegovom ratovanju i zaslugama, kao i pojedine ukaze o od-likovanjima koja su mu dodjeljivana. Kasnije sam kontaktirao i gospodina Željka Zirojevića, penzionisanog oficira VJ, koji mi je umnogome pomogao, pa smo zajedno sakupljene podatke objavili u knjizi „Istina o vitezu”, koja je ugledala svjetlost dana 2005. godine. U samoj knjizi po prvi put su rasvijetljeni neki značajniji momenti Blagojevog života do kojih se došlo istraživanjem arhiva, a takođe i kontaktom sa poje-dinim ljudima koji su svakako bili dobro upućeni i imali šta da kažu o njemu kao ličnosti i njego-vom nimalo lakom ratnom putu. Inače, autor pomenute knjige Željko Zirojević bavio se događajima vezanim za stradanja Srba od vremena Balkanskih ratova pa sve do Drugog svjetskog rata. Najveći broj njegovih knjiga posve-ćen je stradnju Srba od bratske ruke tokom 1944/45. godine. U ovoj knjizi je opisan Blagojev ži-votni put, ratne borbe, kao i veze sa komitskim pokretom vojvode Voja Tankosića, kao i niz do-kumenata o njegovoj mučeničkoj smrti. On je istraživanjem uspio da dođe do nekih ljudi za koje se smatra da su vjerovatno u svemu tome i učestvovali. Tako smo skoro poslije šezdeset i više godina došli do dijela istine o Blagojevom životu i stradanju, mada samo Bog zna kroz kakve je sve muke i golgotu prošao na kraju svog života. Dovoljno je pomenuti da su dva njegova sina, Petra i Dragutina, Njemci odveli u zloglasne logore, a on, kao poluslijepi starac, zadojen starom željom za čuvanje otadžbine, pristupa pokretu đenerala Dragoljuba Mihailovića. Dosadašnji pisci u svom istraživačkom radu nijesu mogli doći do ovog podatka i svi su bili jednodušni u mišljenju da je Blagoje Drugi svjetski rat sve do svoga stradanja mirno provodio u Nišu kao penzioner, sta-

ri ratnik i Solunac. Međutim, pokazalo se da njegov ratnički duh nije mogao mirovati. O Blagojevom angažovanju u četničkom pokretu govori profesor istorije Aleksandar Dinčić iz Niša u svom neobjavljenom rukopisu „Niš i okolina u četničkom Ravnogorskom pokretu za vrije-me Drugog svjetskog rata od 1941–1945. godine”, ili, bolje rečeno, u Monografiji četništva ni-škog kraja, u odjeljku ‘’Spisak poginulih boraca i saradnika koji su učestvovali u vojno-četničkim odredima jugoslovenske vojske i četničkom Ravnogorskom pokretu 1941–1945”, gdje je žrtva Blagoje Krušić upisan pod slovom „K”.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=433203&datum=2014-05-07

Učesnik bitke na Kajmakčalanu

Ostaci Blagojeve rodne kuće u Prigradini (Banjani)

Profesor Aleksandar Dinčić u već pomenutoj monografiji za Blagoja Krušića piše da je poslije kapitulacije jugoslovenske vojske aprila 1941. otišao u šumu i pristupio četnicima Koste Pećanca. „Međutim, starost, a prije svega kasniji događaji, presudno će uticati da se vrlo brzo vrati u Niš. Krajem 1943. godine pošao je da se priključi jugoslovenskoj vojsci u niškom kraju, bježeći od sa-vezničkog bombardovanja i komunista, koji su ga proganjali i prijetili mu. Našao je poručnika Mirka Ćirkovića i rekao mu: „Gospodine poručniče, Blagoje Krušić, nosilac Karađorđeve zvije-zde, stari ratnik, stavlja se na raspolaganje Vama, pošto sam čuo da Vi komandujete na ovom području”. Zbog svojih godina nije odmah uvršten u vojne formacije. Radio je jedno vrijeme kao povjerljivi četnički kurir na terenu. Njegov ugled i popularnost dodatno su smetali komunistima, koji su gledali da ga uklone, ali im je nekoliko puta bježao iz postavljenih zasjeda. Početkom av-gusta 1944. godine dočuli su da je odsjeo u Gornjoj Toponici, opkolili su kuću, razoružali ga, a potom i uhapsili. Saslušavan je inkvizitorskim metodama tako što su mu noge stavljali u vruć lo-nac, što su mu čupali bradu i gazili odlikovanja. Na kraju su ga izveli iz kuće i strijeljali prema

groblju.” Ovaj autor pominje i da je Blagoja Krušića niški Okružni sud rehabilitovao 13. jula 2007. godine, kao žrtvu političkog progona, ubijenu bez suda i presude. Ovo je bila jedna od prvih rehabilitacija u Srbiji od završetka Drugog svjetskog rata. Ne možemo zanemariti značaj koji je u tome imao i gospodin Zirojević; njegovs bogata istorijska građa pokazala je i dokazala o kakvom se čovjeku radi. Ali, ni do danas mu se ne zna grob, kao što se ne zna ni hiljadama Srba koji su postradali od komunista – od Makedonije, koju je Blagoje kao komita i četnik dobrovoljac dva puta oslobađao, do Kočevja i Julijskih Alpi. O mom junačkom pretku mnogi su pisali u dnevnim listovima, novinama, časopisima i revijama (između ostalih, pisali su i „Dan” i „Revija D”) i na tome sam autorima brojnih novinskih stubaca zahvalan. Prije tri godine priredio sam i zbornik u kome su sabrani ti i ostali tekstovi, koje ću u daljem dijelu feljtona koristiti, tako što ću neke djelimično citirati, a neke u potpunosti. Ono što me je navelo da i na ovaj način pišem o svom pretku jeste njegova mučenička končina, jer je pod strašnom torturom mučen, bezmalo kao i prvi mučenici Crkve. Želio sam, koliko mi to mogućnosti dozvoljavaju, da rasvijetlim šta se to desilo sa njim, ni jednog trenutka ne zaboravlja-jući da ima na stotine tako ubijenih rodoljuba, bez suda i presude, a Gospod Bog sveznajući pam-ti njihova imena u svom vječitom pomeniku. Zanimljiv i iscrpan tekst o Blagoju Krušiću napisao je dr Budimir Aleksić. U tekstu koji je obja-vila „Svetigora” 1995, Aleksić je, između ostalog, zapisao: „Rođen je 1880. u Staroj Hercegovi-ni, u Banjanima, u selu Prigradina, gdje se i danas nalaze omeđine njegove rodne kuće – pa su tu lokaciju u zaseoku Kljetina kasnije po njegovom ocu Mićku prozvali Mićkovina. Kada je Blagoje bio devetogodišnji dječak (1889), njegov otac Mićko Ćetkov je sa svojom porodicom odselio u Dabinovac, zaseok Cerovo, Kuršumlija, gdje su se tokom prošlog vijeka neprekidno naseljavali Srbi iz Stare Hercegovine (današnje tzv. crnogorske Hercegovine). Iz svog zavičaja koji je bio kolijevka guslara i srpske narodne poezije, gdje se vjekovima njegovao kult junaštva, mladi Bla-goje je odnio sve neophodne duševne i moralne pretpostavke na kojima će se formirati kao istin-ski junak i veliki čovjek. A o kakvom je junaki riječ govore sljedeće činjenice. Do 1912. g., tj. do početka balkanskih ratova, šest godina je kao četnik-dobrovoljac ratovao po neoslobođenim srpskim krajevima – Kosovu i Makedoniji, odnosno po staroj i južnoj Srbiji. Tako je četovao sa četnicima čuvenog vojvode Voje Tankosića, stičući ratno iskustvo koje će mu ka-snije koristiti kao komandantu u mnogim borbama u tri teška otadžbinska rata od 1912. do 1918. godine. Između dva rata (Balkanskog i Prvog svjetskog) bio je na službi u Prištini kao titularni kaplar. Tu je dočekao Prvi svjetski rat, u kome je učestvovao u skoro svim bitkama. Iz njegovih iskaza objavljenih u knjizi Milana Šantića „Vitezovi slobode” (Beograd, 1938, str. 163-172) vidi-mo da je najprije učestvovao u borbama na Kosmaju i oko Beograda, „sve dok Švabe nijesu pro-ćerane preko Save i Dunava i dok nije nastalo zatišje od marta 1915”. Odatle je njegov bataljon prebačen na bugarsku granicu, gdje je dočekao sveopšti napad na Srbiju 1. oktobra 1915, kada su morali da odstupaju. Golgotski put ih je vodio preko Kačanika, Prizrena, Piškopeje, Struge, Elbasana, Tirane, Valone i, najzad, do Krfa. Nakon reorganizacije vojske na Krfu, 3. aprila 1916. stigli su u Solun. Tu su ostali sve do 20. avgusta, kada su otišli pravo na položaje. Uslijedila je zatim čuvena bitka na Kajmakčalanu, u kojoj je Blagoje učestvovao i pokazao izuzetno junaštvo. Za pokazanu hrabrost, ali i za umijeće ratovanja i vještinu komandovanja jurišnim jedinicama, Blagoje je više puta odli-kovan i pohvaljivan, o čemu najbolje svjedoči naredba načelnika štaba, generala – a kasnije voj-vode – Petra Bojovića. Blagoje je bio nosilac mnogobrojnih odlikovanja, tako da je, pored Karađorđeve zvijezde, nosio i Georgijevski krst, francusku vojnu medalju poznatu pod imenom Legija časti, dvije Obilića me-

dalje za hrabrost i sve četiri spomenice iz oslobodilačkih ratova od 1912. do 1918. godine. Tako je Blagoje M. Krušić dijelio sudbinu sa svojim narodom u najtežem periodu njegove dotadašnje istorije. Bio je njegov sluga i branič – vojnik bezinteresno i bez ostatka odan zavjetima i interesi-ma vjere, nacije i krune, zajedno sa desetinama hiljada onih koji su „Padali od zrna, od gladi i že-đi/raspinjani na krst, na Golgote visu,/ali tvrdu vjeru u pobjedu krajnju/nikad ni za časak izgubili nisu”, zaključuje dr Budimir Aleksić. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=433312&datum=2014-05-08 Potomak vojvoda i harambaša Sjećanje na Blagoja i dalja priča o njemu ne bi bila potpuna ukoliko se kratko ne bih osvrnuo i na porijeklo našeg bratstva Krušić. Po živo ukorijenjenom narodnom predanju, koje se prenosilo sa koljena na koljeno, bili su muž i žena Mato i Kruna ili Kruša koji su imali četiri sina. Među njima je došlo do nesloge pa su se raz-dvojili i podijelili sinove. Dvojica su pošla s Matom, a dvojica sa svojom majkom Krunom ili Krušom. Od Mata su postali Matovići, a od Krune (Kruše) Krušići.

Blagoje iz mlađih dana To predanje je isticao stric moga oca Radovan, umni i razboriti čovjek našeg bratstva i poznati plemenik plemena Banjskog. Treba uzeti u obzir da je djed Radovan doživo puni vijek i umro u

stotoj godini života, i puno čega čuo i zapamtio. Zatim pažljivo slušao i pamtio priču svoga oca Vidaka, kao i djeda Aćima. Ovdje je važno istaći i pripovijedanje Perka Mitrova Krušića, vrlo pismenog čovjeka svoga vre-mena i poznavaoca narodnog epa i istaknutog ratoborca, nosioca srebrne medalje za hrabrost koji se upokojio 1945. godine i tada imao osamdeset pet godina. Ono što je čuo i upamtio od svoga oca Mitra (Simova), takođe poznatog pamtiše i vrlo hrabrog borca sa Grahovca, dostojno je hvale i velikog poštovanja i identično je sa Radovanovim pričanjem. Predanje kojim se služe pojedini Matovići, a naročito pisci rodoslova Tomovića – Matovića, Đor-đo i Jovan Matović, da su Krušići od odive Matovića ne zavređuje dostojnu pažnju i nema ukori-jenjenost ni u narodnom predanju, a kamoli u istorijskoj nauci koja jasno kaže da su bratstva-pre-zimena nastala od jednog od naših rodonačelnika, vojvode Banjskog Peja Slavujevića, to jest nje-govog sina Jova. Iz novijeg vremena ću istaći finu i ljudsku priču takođe čestitog čovjeka i domaćina Damjana (Pejovog) Matovića koji je znao da kaže da niko do danas ne može valjano da dokaže da li su Krušići od Matovića ili Matovići od Krušića. Važno je da smo jedno i da smo isti rod. Zajednički su nam preci Slavujevići u svom vremenu prvaci Banjskog plemena, kneževi, vojvode i haramba-še, zajednička zadužbina naših predaka Hram Sv. Save na Počivalima, zajednička krsna slava i prisluga, zajedničko groblje na kome ćemo svi počinuti. Ova priča je zaista za mene i za svakog normalnog čovjeka intelektualca dostojna ljudskog poštovanja, a samim tim i najprihvatljivija. A šta o Slavujevićima, precima Matovića i Krušića, kaže istorijska nauka i njeni izvori? U tekstu „Freske otkrivaju tajnu”, autora Branka Koprivice, objavljenog u „Nikšićkim novinama” 9. maja 2002. godine, na strani 35, između ostalog se kaže: „Od Grba Slavujevića porijeklo vode Matovići i Krušići. Od Matovića su bili plemenski kneževi i starješine, sa kojih je prešlo na Petra Ćora (sredinom 18. vijeka-B.K.), na pretke današnje glasite i junačke kuće Baćovića. Kuća je Matovića imala tri carska fermana kao priznanje, i da Turskoj danke ne plaća i arača. Fermani su izgorjeli prilikom kućnjega požara. Za Grbu Slavujevića u predanju stoji da je u boju na Kosovu bio ranjen i presječena mu donja vilica hrptenica (hrptenjača) te je ostao škrbav i grbav, otuda je i dobio naziv grbo, a imao je i jednog brata koji se docnije poturčio. Uz ovo ću sporedno istaći i jednu istorijsku crticu za Peja Slavujevića, Grbova potomka, o čemu u narodu postoji živo predanje. Pejo Slavujević jedanput je otišao na Cetinje preko Bokeškog pri-morja kod ondašnjeg crnogorskog gospodara mitropolita Danila Petrovića, i u svome povratku namisli pohoditi svoju tazbinu na Čevu. Idući preko Ćeklića, Ćeklići ga dočekaju pod brdom Pje-šivcem i ubiju ga i posijeku, misleći da je Turčin, budući da Pejo po ercegovačkome običaju na sebe imaše turske haljine: fes, crvene gaće od čohe sa tozlucima, džemadan sa fermenom i crvenu čohajli kabanicu, koja je nošnja po ercegovačkijem plemenima do skora bila u običaju. Sa Pejom je bila i njegova žena Senija, koja je rodom bila od Vukotića. Ona kad Pejo pogine, uteče put Če-va, kukajući. Njezin rod kad čuje za Pejovu pogibiju, digne Ozriniće da ga osvete; udare na Pješi-vac i sve sagore; i od tada se to mjesto prozvalo Kućište, budući da ostaše sagorjele kućištine (zi-dine), pa se tako i danas to selo zove. Pejova se žena Senija, docnije udala za kneza Rogana. Od Peja je u Banjanima ostao sin Jovo, a od njega su današnji Matovići i Krušići. Pejo Slavujević bio je po ocu Sladojev, njegovoj ženi Seniji kršteno ime bilo je Rizna, a bila je kćerka Vukote Vukašinova, rodonačelnika Vukotića. Nakon Pejove pogibije Senija se „obećala” Begler begu Ljuboviću iz Nevesinja, a ubrzo potom udala sa Stanišu Turčinova (to jest cuckog kneza Rogana) sa kojim je imala sinove: Mrguda, Baća i Jova. Jovo je poginuo u Banjanima 1737. godine, a njegovi direktni potomci su mitropolit Ilarion Roganović i pjesnik Radoje Roga-nović Crnogorac iz Progonovića.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=433483&datum=2014-05-09 Odseljenje u Kuršumliju

Blagojeva supruga Zorka (lijevo) i kćerka Slavka Život u Banjanima i selu Prigradini, u kome je 1880. godine Blagoje rođen, bio je težak i siroma-šan, kao uostalom u cijeloj Crnoj Gori toga doba. U svemu se oskudijevalo, a problem je dodatno otežavala suša, naročito 1881. godine Zato se i knjaz Nikola srpskom knezu Milanu Obrenoviću 1. avgusta te godine obratio sa molbom „da se nekoliko stotina upropašćenih crnogorskih porodi-ca naseli u Srbiju o njenom trošku”. Među tim porodicama našla se i porodica Blagojevog djeda Ćetka Simova Krušića. Ali prije nego što opišemo preseljenje Blagojeve porodice u selo Dabino-vac, zaseok Cerovo, kod Kuršumlije, red je da se ukratko osvrnemo i na Banjane i selo Prigradinu odakle su pošli na taj put. Banjani su srpsko, dinarsko pleme Stare Hercegovine i savremene Crne Gore u koju su ušli, ne-znatnim dijelom 1860, a konačno 1878. godine. Prvi put se pominju 1319. godine, u vrijeme kra-lja Milutina, čijoj su državi i pripadali. Tačan naziv za Banjane je još uvijek nepoznanica, pošto postoji različitih mišljenja o nazivu plemena od kojih je jedno da su ime dobili po banu, zvanju srednjovjekovnih oblasnih gospodara. Smatra se da je eponim plemena bio legendarni ban Rusen. Ovo se vjerovanje sačuvalo u Gornjim Banjanima, gdje se nalazi i zaselak koji je dobio ime po imenu bana – Rusenovići. Najbliže bi, međutim, odgovaralo istini da su Banjani dobili ime po na-zivu mjesta Banjska (nalazi se u blizini Kosovske Mitrovice) odakle su se poslije Kosovskog boja 1389. godine naselili u ove krajeve. Konstantin Jiriček navodi da je ime ovog plemena izvedeno od imenice banja. Sve su prilike da je Blagojevo selo Prigradina, kao dio područja Velimlja već u srednjem vijeku imalo nekog od feudalne gospode. Ako ovo za sad ne mogu potvrditi pisani izvori, mogu dvije crkve u selu: Svetoga Save na Počivalima i Saborna crkva Svetog Arhangela Mihajla (Aranđelo-va crkva), kao i one sandučaste masivne grobne ploče i nekoliko preostalih lijepo urađenih steća-ka. Nema govora da je crkve podizao prosti narod niti su pod stecima ljudi nižeg staleža, već je riječ o ljudima plemićkog porijekla. Ovome ide u prilog da je hram u Počivalima freskopisan u

17. vijeku, u vrijeme obnove Pećke patrijaršije. Po predanju u Prigradini već od prije Kosova žive preci istorodnih bratstava Krušića i Matovića. Odlazak iz Prigradine u okolinu Kuršumlije, sudbinu porodice Blagojevog djeda Ćetka Simova Krušića, Blagojevo odrastanje i snalaženje u novoj sredini, stupanje u žandarmerijsku službu i sve što se kasnije sa njim dešavalo, najbolje je opisao u svojoj knjizi „Istina o vitezu” (Beograd, 2005), Željko Vidakov Zirojević. Zato ćemo se o svemu tome upoznati, tako što ću citirati poduži zapis gospodina Zirojevića, smatrajući da je to najbolji način da se sa najviše vjerodostojnosti osvijetli Blagojev životni, ratnički, junački, mučenički i, na kraju, stradalni put: „Šetajući niz Prigradinu, Ćetko Simov Krušić (Blagojev djed – prim. D.K.) je zavijao cigar za ci-garom, duboko uzdisao i pogledom šarao po okolnim brdima, dolovima i šumarcima. Na duši mu je ležao ogroman teret, teži i veći od svakog kamena iz Banjana. Čuo je glase da se jedan broj fa-milija iz Banjana mora seliti neđe u Južnu Srbiju, tamo gdje se nalazi nekakva granica sa Arnauti-ma. Tako su se dogovorili srpski i crnogorski knjaz. Crnogorski knjaz je želio da iz bijede i ne-maštine izvuče ovaj dio „Stare Hercegovine’, zapravo novooslobođene krajeve Crne Gore koji su joj pripali odlukama Berlinskog kongresa 13. jula 1878. godine, a srpski knjaz da zaštiti svoje ju-žne dijelove od arnautskih upada i ujedno, kada za to dođe vrijeme, krene ako ne on, onda njego-vi našljednici u oslobađanje Kosova i Metohije. Znao je Ćetko šta Kosovo znači za Srbina, koliko mu je ono važno. Jer Srbin se sa tom riječju budio, snivao i noćivao. „Doduše, neće biti Krušići amo sami”, govorio je sam za sebe. „Još familija će krenut tamo: Ma-tovići, Mićovići, Erakovići, Koprivice, Baćovići, Lučići, Tomaševići i dr. Nećemo ostati sami. Pa ipak...!” Ćetku se kroz glavu vrati film unazad. Prisjetio se jednog događaja koji mu je ostao duboko ure-zan u pameti. Dok je nekolicina ljudi sjedila ispod Razvršlja i razgovarala pred njih se baš kao da je iz zemlje izniko pojavi Mato Glušac, poznati hercegovački i crnogorski zduhać (vidovnjak). Bio je bos, u suknenim čakširama, sa torbom prtenicom preko ramena i svojim nadaleko pozna-tim štapom u obliku krsta. Kada ga ljudi vidješe skočiše na noge i pokloniše mu se. Znali su oni dobro da je Mato mnogo toga vidio, da je znao da prorekne i vidi ono što niko nije ni u snu mo-gao da snuje. Mato im se blago nasmiješi, pozdravi se sa svakijem od njih ponaosob i reče: Neka ljudi, nemojte vi obraćati pažnju na mene. Brzo ću ja otić. No vi, moja braćo Starohercegovci, ne-što moram reći: - Neće proći mnogo vremena vi ćete krenut u neki za vas nepoznat ali naš kraj. Tamo će vi biti lijepo ali bogami i teško. Neki će nerazumljivi ljudi kidisati na vas, vaše kuće, če-ljad, a posebno na žene. Klaćete se sa njima dugo. Pa opet ćete ih suzbit. A iz vašega će se kraja rodit čovjek koji će biti i junak i četovođa, za njega će mnogi u svijetu čuti, darivaće ga najvećim medaljama, onijem što svijetle i nose se na prsi. Biće taj Banjanin gledan i poznat, neustrašiv. Pa opet ni on neće imati sreće da u svoj kraj počine. Neće mu dat nekakvi „novi” ljudi i vrijeme. Pa opet doć će novo vrijeme i on će se u pjesme uz gusle i nekakve knjige spominjat. To vidim kao što vas gledam”, zapisao je Zirojević. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=433652&datum=2014-05-10 Odlazak u komite Zirojević dalje u svoj knjizi „Istina o vitezu” kaže: Htjedoše ljudi da ga nešto zapitaju, ali Mato Glušac već nestade. Ljudi se zgledaše i bez riječi odoše kud koji. Svaki sa svojim mislima. Ćetko se ponovo zamisli: „Koji li će to junak biti. Iz Banjana je mnogo poznatih junaka kao što su Miljanići, Baćovići, Erakovići i dr. Sve puškonoše i bastašni ljudi. Nikada Mato nije bez razlo-ga ništa govorio. Biće kako je baš on rekao.”

Blagojev brat, Stevan I krenu polako kući. Tamo su ga čekali Andrija, Mićko, Jovana, Cvijeta, Đeva, Šćepan i Todor. Sa njima osam glava. Doduše čekala se još jedna prinova kod Mićka: „Daće Bog da se rodi mu-ška glava. Jedna puška više. Jatagan. A biće kako je Gospodar reka, ići će se đe treba.” Ćetko nije ni slutio ko će biti taj vitez koga je odsklikao i vidio prorok Mato Glušac. U Kuršumlijski kraj, u selo Dabinovac (zaseok Cerovo) stigao je Mićko, sin Ćetkov, sa dva sina: Blagojem i Stevanom i tri kćeri. Iza njega je ostalo selo Prigradina, hram Svetog Save na Počiva-lima, kuća oca Ćetka a kasnije zidine njegove kuće po kojima narod i dan-danas taj dio naziva jednostavno – Mićkovina. Blagoje je po dolasku u novi kraj imao devet godina, a Stevan koju manje. Mićko je nastojao da djecu vaspita u duhu svog starog kraja, zapravo da ne zaborave jezik, običaje, čojstvo i junaštvo, pretke, svoje bratstvenike. U dugim zimskim noćima kada bi se seljani skupljali na sijela, zapje-vali bi koju pjesmu da bi se podsjetili na svoj zavičaj, a često su Cerovom znali odjekivati divni zvuci svijetlih gusala. Mali Blagoje je svaku riječ upijao i kada bi se ljudi razišli još dugo je on uz

ognjište u svojoj viziji dozivao usnule srpske vitezove. Čak je i sebe zamišljao kao jednog od rat-nika, onih koji će sa puškom u ruci krenuti u borbu protiv turskog zuluma. Ali, nije slutio, ni pret-postavljao, da će baš ono proročanstvo koje je izgovorio veliki Mato Glušac o nekom ko će juna-štvom proslaviti Banjane biti baš Blagoje Mićkov Krušić. Doduše, novi kraj koji su naselili ovi gorštaci takođe je, kao i Banjani prema Hercegovini, bio granica prema Kosmetu. Upadi Arnauta su bili česti, pa je rijetko bilo dana kada se nije puškara-lo. Arnauti su uspjeli da doznaju da su u ove krajeve naseljeni ljudi vični pušci, jataganu, da su veliki slobodari i ratnici, pa su izbjegavali sukobe sa njima, jer u prvim sukobima naišli su na jak otpor i imali velike gubitke. Blagoje je sa uživanjem u ruke uzimao kolt nagan donijet iz Crne Gore, milovao ga kao da je ne-što lijepo, ljepše od svake igračke. Ostala čeljad su ga samo posmatrala i čudila mu se. Pa ipak bi-lo im je drago što neko nastavlja tradiciju kuće i plemena. Sa godinama stasao je i Blagoje u naočitog mladića, glednog, odvažnog. U sebi je imao i ljutinu, nije trpio nepravdu. Gledao je da brani slabije od jačih, da starijim pripomogne. Zato su ljudi go-vorili: „Viđi oni Blagoje Mićkov, ma ljudska je peča!” To je Mićku bilo milo. Ponosio se sa tim. Zlo vrijeme, kao da nije htjelo da mimoiđe ni ovaj kraj. I turski, bugarski i arnautski zulumi. I baš kada su ti zločini postali nepodnošljivi u ove krajeve stigli su ljudi koji su preko prsi nosili rede-nike, kame, bombe. Zvali su ih komiti. Oni su bili bez mane i straha, nijesu znali za predaju, ju-nački su se borili i još hrabrije ginuli. Prvi susret sa njima Blagoje je imao baš tu, u selu Cerovu. Naišla je jedna grupa kojoj je na čelu bio mlad čovjek, sa brčićima, u uniformi srpskog oficira. Bio je to kasnije crnorukac, zavjerenik, major Vojislav Vojo Tankosić. Oko grupe komita koja je zastala kraj česme da predahne odmah se okupi grupa mještana. Neko im je nudio rakiju, neko komad hljeba, parče slanine, malo skorupa. Koliko je ko šta u tom mo-mentu imao. Tankosić je poveo razgovor sa starijim ljudima, govorio im o ugroženosti srpskog naroda, turskim zločinima, zvjerstvima Šiptara na Kosmetu. Znao je on da ih svojim vatrenim go-vorom pridobije za sebe, za svoje ideje. Njegove riječi je upijao kao sunđer vodu Blagoje Mić-kov. Vojvodine riječi su mu došle kao melem na ranu. U jednom trenutku prišao je Tankosiću i rekao mu: „Ja ću sa vama, ničeg se ne bojim, kako bude vama nek bude i meni!” Vojo, koji je bio veoma odmjeren, za trenutak je zastao. Svidio mu se ovaj naočit mladić. Zapitao ga je: „A šta ti znaš?” Na ove riječi Blagoje trže pištolj i sa jednim metkom pogodi kroz sredinu jabuku koja je stajala na ivici prozora. Tankosić se nasmija a njego-vi pratioci mu rekoše: „Primi ga, vojvodo, ovaj je za nas.” Vojvoda se nasmija i reče: „Kako da ne primim ovakvog čovejka. Nek ti je sa srećom”, zapisao je Željko Zirojević. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=433832&datum=2014-05-11 Brz na pištolju i bombi U svoj knjizi „Istina o vitezu”, Željko Zirojević je o Blagoju dalje zapisao: „Prije nego će grupa krenuti, jer je postojala mogućnost da se odnekud pojave potjerne čete, Blagoju priđe otac Mićko, zagrli ga, triput poljubi i reče mu: „Sine, sretni ti veliki put, ne moglo ti zrno dušmansko ništa, ruka ti se posvetila, jatagan te proslavio, nemoj zaboraviti da si iz malog ali čestitog bratstva Krušića iz Prigradine, iz Stare Hercegovine, plemena Banjana, da čuvaš čast i obraz naše kuće i naših bratstvenika. Da se zna da i mi nijesmo baš bilo ko već potomci viteza Peja Slavujevića. Sretni vam put đe god išli i što činili. Neka vas Bog i svi sveti čuvaju i za vama se zlatni trag slobode širio”.

Poslije ovoga četa krenu. Sa njima i novi član, kasnije proslavljeni vitez bez mane i straha, Blago-je Mićkov Krušić, naglašava Zirojević i nastavlja sa opisom Blagojevog daljeg ratničkog puta: „Vodeći stalne borbe sa turskim i arnautskim snagama, u selu Sekirači kod Podujeva grupu komi-ta u kojoj se nalazio i Blagoje Mićkov opkoliše jake snage neprijatelja. Maltene tri na jednoga. Blagoje je vješto gađao i obarao neprijateljske vojnike koji su arlaukali kao izladnjele zvijeri. Mi-slili su da je komitima odzvonilo. Padale su žrtve i sa jedne i sa druge strane. A komitima pomoći niotkud. U kratkom predahu borbe, Blagoje se dogovorio sa svojim saborcima da se izvrši proboj: „Pa, kom obojci, kom opanci”. Nezadrživo je grupa krenula u juriš. To je pokolebalo neprijatelje koji su za trenutak stali. To su vješto iskoristili komiti i uz manje gubitke se probili iz obruča. Ali Jovan Srbijanac, kako su zvali jednog od komita, ostao je na položaju teško ranjen. Kada je to čuo Kru-šić uzviknuo je: „Ranjenik se ne ostavlja, idemo nazad po njega!” I krenuo je nazad, žurno, okrva-vljena i garava lica. Kada se približio mjestu gdje je ležao ranjeni Jovan, već su oko njega bila tri zaostala turska vojnika. Ostali su već bili otišli. Blagoje se ustremio kao munja na njih. Svu trojicu je na onaj svijet poslao. Na leđa je metnuo Jovana i polako se vraćao ka mjestu gdje su bili preo-stali komiti. Kada je stigao među njih nekolicina mu reče: „E Blagoje, Blagoje, a mi te već prežali-li. Koja li te to sila Božja čuva od zla i turskih zrna?” Krušić se nasmija i reče: „Više sreća i Bog koji me ne napušta”. „Komiti su odmah, zapisao je Zirojević, „prihvatili Blagoja kao najrođenijeg. Svidjela im se njego-va hrabrost, odvažnost, srčanost. Bio je izuzetno brz na pištolju i bombi. Vješto se prikradao ne-prijatelju, uspješno dovodio „živi jezik”, likvidirao osmatrače. U jednom zapisu koji je u svom dnevniku (notes bloku) koji je ostavio đeneralštabni pukovnik Boža Tucaković, koji nije volio Tan-kosića, stoji: „Ima jedan u komitskoj četi onog Tankosića kome se mora priznati hrabrost, odva-žnost i junaštvo. Taj je neki Blagoje Krušić, seljak, nema vojnih škola ni znanja, ali je junak. To se ne može nikako prećutati. I vole ga komiti.” Zirojević navodi i ovu interesantnu pojedinost: „O Krušiću i njegovom junaštvu se već mnogo to-ga čulo. Već šest godina, od 1903. godine on oružjem bije bitku sa dušmanima. I za njih predsta-vlja strah i trepet. A da ga upozna želio je i đeneral Boža Janković, te Dragutin Dimitrijević Apis, đeneral Stepa. Jednog dana pred njih je Vojo doveo Blagoja. Kada ih je propisno, vojnički po-zdravio, oni su se sa njim srdačno rukovali a zatim sjeli. Nasuli su čašice rakije, nazdravili i đene-ral Stepa mu je rekao: „Čujem od Tankosića da si izvanredan borac, bez mane i straha, i da se ni-čega, pa čak ni smrti ne plašiš. Drago mi je da imamo takve junake. Žao mi je što se ne školuješ u naše vojne škole, ali se nadam da će biti prilike. Čim se ovi ratovi završe. Šta ti o tome misliš?” Krušić pogleda upitno u Tankosića i kada ovaj klimnu glavom Blagoje reče Đeneralu: „Gospodine đenerale, čini mi čast što stojim pred vama. Kada se zemlja bude oslobodila od dušmana onda će biti prilike za škole. Do tada samo borba”. Stepa se nasmija i upita Voju: „Jesu li ti svi ovakvi komiti kao Krušić?” – Đenerale, nastavi priču Tankosić, opisaću vam jedan događaj koji se zbio u okolini Kumanova. Išli smo ja i moji komiti u predvečerje kroz jedno selo kad nam na putu turski askeri. Postavili se tako da osim kroz njih ne može nigdje proći. Ako ih napadnemo otvoriće se borba i stići će im pomoć. Zastali smo da vidimo kako ćemo dalje. I dok smo vijećali iz naše se grupe izdvoji Blagoje pravo pred njih. Ispade onako dobro naoružan, sa redenicima preko prsi, sa pištoljem i bombom u ruci i kada ga turski vojnici vidješe, u paničnom strahu pobjegoše glavom bez obzira. Ostaviše i

puške i konje i hranu. Eto takav ti je ovaj moj Krušić”. Stepa potapša Blagoja po ramenu i reče: „Blago majci Srbiji kad ima takvih junaka”, stoji u Zirojevićevom zapisu. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=433985&datum=2014-05-12 Vitez „Gvozdenog puka”

Obilića medalja za hrabrost Željko Zirojević u knjizi „Istina o vitezu” zapaža i to da je „o junaštvu Blagoja Mićkova Krušića, žandarmerijskog narednika 1. čete 2. bataljona 2. pješadijskog puka „knjaza Mihaila” još nedo-voljno rečeno. „Prvi pravi pokušaj”, kaže on, „učinio je Milan Šantić u svoj knjizi „Vitezi slobo-de”, izdatoj u Beogradu. Kao novinar i publicista Šantić je 1938. godine razgovarao sa Blagojem. Tako je nastao i zapis, koga je Zirojević doslovno citirao u svojoj knjizi. A u njoj je, kaže Ziroje-vić, „morao da istakne i sledeće”: „Čuveni Gvozdeni puk `knjaz Mihailo`, čije je sjedište bilo u Nišu a mobilizacijsko mjesto u Pro-kuplju, sačinjavali su i popunjavali isključivo Topličani i Jablaničani, naseljeni tokom 1889. i ra-nijih godina sa teritorije Crne Gore (Stare Hercegovine). Na sve pozive starog kralja Petra Prvog svi su se odazivali i prosto se utrkivali ko će prije stići na zborno mjesto. Niko nije htio da zaosta-ne. A posebno da ne bude primljen u stroj takve jedinice koja je pronijela slavu srpskog oružja i proslavila se na Bakarnom gumnu, Krivolaku, na planini Babuni, kod Crne reke, na Kitki, Orlo-vom kamenu, Kalimancima, Glenskim visovima, Bregalnici, Drini. Posebnu čast ovaj puk je imao kada je preko snijegom i ledom okamenjenih albanskih vrleti i gudura pratio starog kralja Petra I Karađorđevića – velikog Čika Peru. I da bude odlikovan Takovskim krstom, Karađorđe-vom zvijezdom sa mačevima VI i III stepena, Zlatnom medaljom za hrabrost `Miloš Obilić`, Bi-jelim orlom, francuskom Legijom časti, ruskim Krstom Svetog Đorđa i mnogim drugim odliko-vanjima – našim i stranim. Iz njegovog sastava iznjedrene su i dvije heroine – Milunka Savić i Škotlanđanka Flora Sanders – počasni kapetan Srpske vojske. A među tim vitezovima i on, Bla-goje Mićkov Krušić, čije je ime decenijama bilo sklanjano. Da se zna da je on – vitez Gvozdenog puka – sin Mićkov i Cvetin, otac Dragutinov i Petrov, Smiljanin i Slavkin, ranjen 29. septembra 1912. godine u bici na Merdaru prilikom oslobođenja Kosova i Metohije, 28. juna 1913. godine u borbi na Pljačkovici, 26. novembra 1914. godine prilikom odbrane Beograda, 6. septembra 1916.

godine na Crnoj reci i 29. oktobra 1916. godine u borbi sa Bugarima na koti 1212. Da je odlikovan sledećim odlikovanjima: Zlatnom Karađorđevom zvijezdom sa mačevima; Zlat-nom Obilića medaljom za hrabrost; Srebrnom Obilića medaljom za hrabrost; Albanskom spome-nicom; Spomenicom za rat 1912. godine; Spomenicom za rat 1913. godine; Spomenicom za rat 1914. godine; Zlatnom medaljom za revnosnu službu Kralju; ruskim Krstom svetog Đorđa; fran-cuskom Legijom časti; francuskom Vojnom medaljom”. Gospodin Zirojević u svom tekstu je iznio i napomenu u kojoj kaže: „U dokumentaciji koja se ču-va u Arhivu Srbije i Crne Gore stoji upisano da je imao još jednu Karađorđevu zvijezdu, kao i Zlatni krst takođe dobijen od Rusa. Sve ukupno petnaest odlikovanja. Doduše, spominju se i upi-sane su u njegov karton nosioca Zlatne Karađorđeve zvijezde s mačevima br. 18311 od 18.3.1917. još dvije medalje za hrabrost. Takav čovjek, junak i vitez o čijim će se djelima i pod-vizima sada mnogo više čuti i saznati zavređuje i pažnju i mjesto u junačkoj epici našeg naroda”, zaključio je Željko Vidakov Zirojević u svojoj knjizi „Istina o vitezu” (Beograd, 2005). Kao što je zapisao gospodin Zirojević, najbolje osvjetljavanje Blagojeve ličnosti, njegovog juna-štva, ali i poštenja i humanosti, što je uspio da sačuva cijelog života, poštenja koje je ispoljavao i prema samim neprijateljima, uradio je Milan Šantić u svojoj knjizi „Vitezovi slobode” (Beograd, 1938). U njoj je dato i Blagojevo svjedočenje, koje je lično razgovarajući sa njim 1938. zabilježio Šantić, kao tadašnji novinar i publicista. Iz tih razloga i zbog toga što se radi o Blagojevim riječi-ma koje se ne mogu osporavati, pošto je istina Blagoju, kao i junaštvo, bila svetinja, njegovo sje-ćanje prenijećemo ovdje integralno, kao što je u svojoj knjizi uradio gospodin Zirojević. Evo tog Blagojevog svjedočenja: „Kada je zaključen mir poslije Balkanskog rata, vojnici su pušteni kućama. Ja nisam imao kud. Od 1906. godine uvijek sam nosio pušku, pa za drugi posao i nisam ni bio. Četovao sam dolje po Staroj Srbiji sa pokojnim vojvodom Tankosićem. To je dugačka priča, ne bi se to moglo napisati za stotinu dana. 15. septembra 1913. stupio sam u žandarmeriju, jer, rekoh, ja nisam bio za drugi posao. Ušao sam u takozvani Kosovski odred i kao titularni kapetan služio u Prištini. Tu me je zatekla i nova mobilizacija, kada je buknuo veliki rat. Mi, žandarmi, u mjesecu oktobru, to jest svi oni koji su bili podoficiri i kaplari prije rata, pozvani smo za starješine u boračke jedinice. Ta-ko sam ja dopro u prvu četu drugog bataljona Drugog pješadijskog puka. Komandir čete bio je Marjan Šešić, rezervni kapetan, komandant bataljona Dragutin Stamenković, a komandant puka pokojni Milić, koji pogibe na Gruništu. Učestvovao sam u borbama na Kosmaju i oko Beograda sve dok Švabe nisu protjerane preko Sa-ve i Drine i dok nije nastalo ono zatišje do marta 1915. Naš drugi bataljon tada je prebačen na bugarsku granicu kod Careva Sela. Položaj se zvao Balji-ce. Tu smo ostali do 1. oktobra kada je ono Srbija napadnuta sa svih strana i kad smo morali da odstupamo. To su bili crni dani”. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=434119&datum=2014-05-13 Uvijek prvi od svih Dalji borbeni put sebe i svojih saboraca, Blagoje je ovako objasnio: Od Skoplja udarismo na Kačanik, pa preko Prizrena, Piškopeje, Struge, Elbasana, pa onda Tirane, Valona i najzad Krf. Znate kako je sve to bilo. Na Krfu je vojska reorganizovana, pa smo 3. apri-la prebačeni u Solun. Tu smo vježbali novim francuskim oružjem sve do 20. avgusta i onda pravo na položaje. Na Kožuh, od Kožuha na Ostrvo. Otpoče i borba na Kajmakčalanu, i neprijatelj laga-no odstupa do Crne Reke.

Tu smo se zatekli 26. septembra 1916. Bugari su bili ukopani na tri stotine metara daljine. Zaga-zili mi u Crnu Reku, u vodu do koljena. Ne možeš nikud maći. Sipaju oni mitraljezima i artiljeri-jom. Tri dana i tri noći nismo mogli da se pomjerimo. Ja sa svojom desetinom uhvatio obalu, a oni u jednoj njivi, malo naviše, povrh nas. Sam od sebe nameće mi se juriš sa vojnicima. Inače ćemo svi izginuti. I ja uzviknem „Juriš!” – pa kud puklo da puklo. Trčali smo dvije stotine metara kao bijesni. Oni otvorili brzu vatru. Ja izbio malo naprijed od svoje čete, ispao na bugarski rov, osuo bombama. Bacao sam ih kao zrele kruške. Nemaju kud, pritijesnilo ih. Bogami, okrenuše le-đa. Gonili smo ih do sela Slavice. Zarobili smo tu gotovo čitav njihov Deseti puk, oko osam stoti-na ljudi. Ne ja, nego cijela naša kolona, naš Sedamnaesti puk. To je bio opšti juriš, a ja sam samo komandovao sa svojom desetinom.

Blagojevo vjenčanje sa suprugom Zorkom Kad smo malo odmakli od Crne Reke, oni uhvatili kosu i utvrdili se pod kamenom. Ne možeš im

ništa. Treba im podići. I mi se onda povučemo. Priđemo im tako na pedeset metara. Bilo nas pet-naestak ljudi. Uhvatili se oko onog kamena i čekamo naš streljački stroj. Nismo bili dalje nego sto dvadeset metara od njih. Njihova kosa naviše. Utvrđuju se oni, a utvrđujemo se i mi. Naši se malo pribrali. Nekoliko puta pokušali smo juriš. Htjeli smo da ih otjeramo sa glavne kose. Ali ne ide nikako. To je bio jedan vrh, jedan šiljak i u njemu se uvriježilo oko devedeset Bugara i jedan oficir. To je bio glavom i bradom Tanev Boškov. Biju nas u perčin. Između nas i njega nema više od pedeset metara daljine. Sve brisani prostor. Pokušavali mi napad nekoliko puta, ali uvijek nas vraćali. I to sa teškim gubicima. Francuska ar-tiljerija bije, mislite nigdje nije ostala božija mušica. Biju pravo u kamen i mi mislimo da nijed-nog živog nema. Pojurimo, a oni zaspu bombama i mitraljezima. Pukovnik Milić i ostali oficiri vide da je nemoguće zauzeti na taj način njihove položaje. Treba neko da se riješi i krene u smrt sa svojom desetinom, pa to ti je. A ako uzmemo onaj vis, onda cio jedan front od dva-tri kilometra ima da pukne, da se skrha. Priđe komandir: – Ko će, junaci, da se žrtvuje. Ko će da zauzme onaj šiljak i da steče najviše odlikovanje? Onaj položaj može se zauzet samo na prepad, bombama. Podoficiri i vojnici, bogami, zgledaše se. Treba neko da je lud kao ja, a ja sam cijelog života bio lud. – Ja ću, javih se komandiru. – Slušaj, Krušiću, ja znam da si ti stari četnik, odgovori komandir. Malo smo se i kosili, jer ti si plahovit. Nego, pazi kako ćeš ih iznenaditi. – Gospodine kapetane, molim vas lijepo, ja znam da Bugari nisu spremili meni tamo vino i raki-ju. Ja ću ih ili pobiti, ili poginuti. Bolje da poginem što prije, jer manje ću grijeha odnijeti na onaj svijet. Samo molim da uzmem vojnike koje ja hoću, koji su ludi ovako k’o i ja. I uzmem ja dvanaest vojnika. Svaki je nosio po pet bombi. Mislim kako ću ih iznenaditi. Ćuti, to je moja stvar. Javio se tu neki Jovan, zvani Poljak, i neki Stojan. Bilo ih je još koji su htjeli sa mnom. Odvojilo se njih dvanaest, uzeli bombe, znaš, one okrugle što liče na lopte. I svaki ponio po jednu malu sa zagušljivim gasom. Lijepo. Rasporedio ja tih dvanaest ljudi. Bilo pred zoru. Na nebu zornjača, po zemlji magla. Poče magla postepeno da se diže. Razvili smo se i pošli. Znali smo gdje je odvojen jedan bugarski stra-žar. Ja i podnarednik Stevan Đorđević stanemo iza jednog račvastog kamena, na desetinu metara ispred njine objavnice... Još prije sam rekao vojnicima, da ne smije da se čuje ni zemlja koju ga-zimo, a kamoli da neki pripuca. Jer ako nas opaze Bugari, svi smo svršili. – Kad pukne moja puška, rekao sam im, čujete komandu, onda svi povičite: „Ura” i bacajte bom-be. Tako ćemo stvoriti zabunu. Možda ih je tu tri stotine – svi će da završe. Navalićemo na njih kao mećava”, davao je Blagoje uputstva svojim vojnicima pred konačni obračun sa Bugarima. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=434433&datum=2014-05-14 Spasio bugarskog vojnika Akciju koju je predvodio u napadu na Bugare, Blagoje je u nastavku svoje priče, dalje ovako opi-sao: „Došli mi tako do stražara na četiri-pet metara. Vidim, gleda me. Ali srce mu spava. Umoran bio nesrećnik. Moj podnarednik me uhvatio za ruku. Začudo, bio sam vrlo hladan. Nikad nisam osje-ćao strah. Tako stražar gleda, a ne vidi... I oni su se već za ovih pet-šest dana, otkako borba traje, iscrpili pa im ni do čega nije. Svi čekaju da pucam, ali ja idem bliže. Tri koraka između nas. A

onaj spava. Kao da smo jednim prstom okinuli grunuše dvije puške. Nesrećnik se sruši. – Naprijed! Ura! Zagrmješe naših dvanaest bombi, a vojnici viču naprijed ova, naprijed ona četa, naprijed taj i taj bataljon! Zavaravamo ih, kao da nas mnogo ima. Od bombi se prolomi kao grmljavina i ništa se više nije znalo. Kod njih nasta zabuna. – Hej, bombi frlajte! – urliče jedan odonuda. – Sad ćeš vidjeti, bratko, kako to izgleda! Sipaju oni iz mitraljeza i puškomitraljeza, ali sve preko nas... bacaju i bombe, one kao flaše, ali opet preko nas. Grme naše, grme njihove bombe. Tako tri-četiri minuta, a onda nasta grobna tiši-na. Čujemo kuknjavu u rovovima. Šapnuh ja svom podnaredniku polako: – Jovane, bježe... I, bogami, skočismo na rov. Pun ranjenika kao grobnica. Opazih desno od nas mitraljez. Podnarednik hoće u cik-cak, a ja pravo na mitraljez, jer tu mora da im je starješina. Ja ka mitraljezu, a pred mene u rovu iskrsnu Bugarin. Crna mu brada kao zobnica, glava kao u ma-zge, a oči krvave kao u psa ovčara...ja za mitraljez, a podnarednik ga gurnu cokulom. Ovaj ga zgrabi i počeše da se gušaju. Sve su se zubima klali. Padoše u rov, a rov tri metra dubok. Treba tu dobro da se skoči. Čas se pojavljuje jedan čas drugi. – Drži, Stevane! – viknuh ja i skočih u rov.

Blagojev sin Petar Bogami, Bugarin uzjahao Stevana, hoće da ga zadavi. A ja Bugarinu iza leđa. Podnarednik već malaksao. Kako ću da pucam? Hoće Bugarin da ga zakolje, a ja opalim tri metka iz francuske pu-ške. Okrenu se Bugarin, a ja onda dočekah nožem. On se uhvati za bajonet pa se prodra kao bik. Odbacio me kao perce od sebe. Ja ponova na njega metak, ali sve se bojim da ću ubiti podnared-nika. Pogodio sam ga dva puta. Ali spetljam se i padnem na desni lakat. Bugarin se izokrenuo i skočio kao srndać i već je na ivici rova. Hoće da pobjegne. Ja onom malaksalom rukom okinem pušku. Udari ga kuršum kroz leđa. Ranilo ga i u onu bradetinu, pa mu sve curi krv. – Lele, majko! – sasuo sam u njega još nekoliko metaka. Pucam ja, a sve vičem: – Ovo vam je za 1913, a ovo za 1915. godinu!

Izvadim mu onda buđelar. Bješe baš lijep, od jelenske kože. Unutra četiri stotine leva. Otpašem mu sablju i revolver. Na sablji piše: „Mom hrabrom vojvodi – Ferdinand Car Balkana”. Mi smo ovdje izgubili dva vojnika, a mrtvih Bugara ostalo je preko četrdeset. Prolazim ja tako pored gomile mrtvih, a vodnik trećeg voda pita: – Jesi li živ, Krušiću? – Dobro je, Pero. A on se onda šali, pa mi kroz smijeh kaže: – Slušaj, ja živima ne mogu ništa. Ja ću ove mrtve da izbodem. Najedared iz te gomile skoči jedan mlad Bugarin, akademac. Lijep kao slika. Jadnik lega među mrtve, pa se pritajio. – Nemoj, bratko, nisam ja mrtav. – Sad ćeš biti mrtav, ništa se ne brini, kaže mu Pero. – Nemoj, Pero, ja ne dam! Obrecnem se ja na njega. – Kad to ču onaj mališan, pobježe meni iza leđa. – Moja majka prela, pa me hranila, plače mali. Nemojte, jedinac sam u majke. – Ne diraj u dijete, Pero, nemoj da se glavom šališ. – Slušaj, Krušiću, šta se ti praviš važan. Ja sam se zakleo da ću ubit svakog Bugarina, makar da mi je desetoro djece krstio. – E, baš nećeš. Nije zbog Bugarina, budalo, nego dijete je, kako imaš srca! Da ne kvarimo ratnu sreću. Vidiš li da nije ni pušku omrčio. Ali Pero ne mari, nego navalio s puškom. Mališan se onaj savija oko mene. Vrti se nesrećnik i hvata glavi mjesta. – Baš hoću da ga ubijem, majku mu njegovu! – E baš nećeš. Dok je u borbi, možeš, ali čim je zarobljen – može sa mnom i da večera”. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=434435&datum=2014-05-15 Susret sa kraljem Aleksandrom

U svojoj ispovijesti, Blagoje dalje kaže: „U taj čas pojavi se neki Milivoje Savković, kaplar. Ranjen, jedva se vuče. – Dede, ponesi onog vojnika, kažem ja Bugarinu. Siromah mali pritrča, saže leđa i ponese kaplara na krkači. Jedva ga nosi. Idu naši vojnici, pa se smiju. Jedan Užičanin se ražali, pa lijepo on podmetnuo leđa i ponese kaplara. Ovog malog ču-vao sam poslije i živ se vratio majci. Tako su Bugari bježali od Gruništa, Kamenite Kose i kote 12–12. Desno od nas ostao je sedmi puk kod Skočivara. Tu su nas smijenili Francuzi. Ranjen sam na položaju Čarke 29. oktobra 1917. Poslije tri dana borbe legli da spavamo. Ja sanjam neku prijateljicu iz sela, čija je kćerka udata za mog brata. Zvala se Jerina, bila je prava baksuz–baba. Probudi me narednik Laketić, baš te večeri je i poginuo. Rekoh mu ja: – Naredniče, večeras ću bit ranjen. Sanjao sam babetinu. Toga dana naši zarobili tri Bugarina, pa ih ispituju. Od njih čujemo da su stigli neki pukovi sa Cr-nog mora. Naši oficiri naređuju da se utvrđujemo. Bugari će da navale. Navučemo sanduke sa bombama, poređamo bombe po kamenu i tu se utvrdimo. Ja sam bio vodnik prvog voda. To ti je bilo 29. uveče, otprilike oko 10 sati. Navališe Bugari u pet streljačkih strojeva. Napili se ruma, pa srljaju kao budale. Mi brzu paljbu, pa bombe! Neki počeše da popuštaju. Tu je bio pu-

kovnik Dimitrije Milić i potpukovnik Vlada Filipović. Oni nas zadržaše. – Kud ćete, viču oni, zar se bojite Šopova! Zaboravili ste da je pred nama Crna Reka. – I vratiše sve. Tri puta su Bugari navaljivali te noći, i tri puta smo ih vraćali. Treći put malaksaše, izgiboše kao stoka. Sve pijano. Pred zoru samo lelek i kuknjava. Sviće a njihovi kačketi se samo crvene. Iza jednog kamena razbijena grupa njihovih vojnika; svađaju se... Vojnici hoće da odstu-paju, starješine im ne daju. Otisnu se njih nekoliko pa se predaju. – Ne pucajte, rekoh našima, evo oni se predaju. I od radosti se ispenjem na rov. Vidim bijele maramice. Njih jedno trideset idu k nama. Ispenjem se na kamen, pa vičem: – Frli puškata... Dela ovamo!.. U tome me uočiše oni iza kamena, pa – fljis! Udari me metak ispod lijevog oka i kroz nos. Evo ov-dje, vidi se. Pljusnu mi krv na usta. Kažem vojnicima: ne bojte se. Previjte me. Ja sam vas trista izvukao, možete sad i vi mene. Skoči Svetozar Mišić. Zatvori mi usta i izvuče me. Predao sam vod podnaredniku. Sunce na istoku. Francuska artiljerija poče da sipa. Po pedeset granata najedanput. A ja u Soro-vić, u zavojište. Tamo pričaju da je pao Bitolj. Nastalo zatišje. Mjesec februar, a ja u francuskoj bolnici. Opet sam se vratio u jedinicu. Sad smo bili ponovo na Crnoj Reci, na predstraži kod sela Bača. Jednoga dana pita pukovnik: – Dajte mi dva najhrabrija vojnika u četi. Ja sam te noći bio u izvidnici kod neke srušene škole. Došao pokojni kralj Aleksandar i vojvoda Mišić u rov. Kralj taman razgovara sa jednim narednikom. Ja nailazim. – Naredniče, progovori Prestolonaslednik, čuo sam da si hrabar vojnik. Jesi li junak? – Visočanstvo, mogu da kažem samo da nisam kukavica. To mi, vala, niko ne smije kazati. Prošao sam od Merdara do Skadra, i od Demir Kapije do Tirane. U svjetskom ratu od Beograda dovde. Ranjen sam na Merdaru, kod Krivolaka, u desno rame. Kod Beograda sam ranjen u desnu nogu, a sada na Crnoj Reci, pa eto, Visočanstvo, ja mislim da nisam kukavica. – Možemo li još da ratujemo, naredniče? – Možemo, Visočanstvo, do smrti. – Jesi li odlikovan, naredniče? – Jesam dvanaeste srebrnom medaljom, 1913. zlatnom, 1914. ruskim Krstom Svetoga Đorđa, a dobio sam sad neku pohvalnicu i ukaz, ali ordena još nema. – Dobićeš sada, reče Kralj i sa svojih grudi skide evo ovu zvijezdu i prikači je meni. – Želiš li što, naredniče? – Ništa, Visočanstvo, samo da se vratimo u slobodnu domovinu”, bio je odgovor Blagoja Krušića kralju Aleksandru Karađorđeviću. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=434615&datum=2014-05-16 Beznađe u okrilju smrti U trenutku kad se pojavio roman Branimira Šćepanovića Usta puna zemlje (1974) privukao je pa-žnju javnosti i književne kritike i po vrsti teme i po načinu oblikovanja. U njemu se tretira pro-blem (ugroženog) čovjekovog postojanja, problem koji se kontinuirano provlači od pamtivijeka do danas. Možda ta ugroženost udvaja i množi njegova osjećanja i težnje. A mi znamo da su te-

žnje pokretači vaskolikog duha. Težnje se oduvijek iznova doživljavaju, jer sa sobom nose trenu-tak svijesti koji je karakterističan za svako razdoblje ponaosob. Sa sviješću dolaze i osjećanja raz-ličitog karaktera. Bolna su mnogo življa i pamtivljivija, bar kad je o literaturi riječ. U trenutku kad ljudska tjeskoba postane nepodnošljiva, dolazi do njene eksplozije, kakav je slučaj sa ovim Šće-panovićevim remek-djelom. Čovjekova egzistencija prevashodno sadrži psihološku komponentu. Kroz nju se čovjek obistinju-je kao subjekt. A subjekt dobija tek tada svojstvo živosti i značenja ako se preobražava i otvara za nove spoznaje i činjenja. Samo pojačana strast može čovjeka izvući iz obamrlosti i dati mu no-vu krv života. Bjekstvo gonjenog u romanu ne simbolizuje produžetak života nego olakšanje smrti. Svjestan svoje neizlječive boljke, gonjeni se zapućuje u zavičaj ne bi li dolaskom u njega pojačao snagu uspomena. Ne očekuje da će ga u jednoj takvoj namjeri osujećivati goniči, ne što su u gonjenom prepoznali krivca, nego što su i oni srasli sa ulogom da nekoga gone. Gonjenje je paradigmična osa oko koje se okreće cjelokupna drama života, kao njen iskonski znak. Šćepanović je bio svjestan te činjenice, pa je, iako se gonjenje obavlja u otvorenom prostoru, ja-sno raspoznao da je raspolućenost aktera u drami diktirana njihovim unutarnjim porivima. A to unutarnje moralo je izići iz sebe i progovoriti, na jednoj strani vrtoglavicom straha (gonjeni), a na drugoj strani vrtoglavicom agresivnosti (goniči). Roman ima dvostruki tok priče, ostvarivši putem njega cjelinsku predmetnost. Dakako, u tom dočaravanju „pomjerenih situacija” pisac se koristio vizijama koje fluidiraju upečatljivošću fiksi-rane slike. Poduprte iznutra snažnim poetskim valerima. Šćepanović je majstor u spajanju teme i vizuelizovanih lirskih naglasaka. Ne ispušta iz vida dubinsko osvjedočenje drame. Dramu kakva je ova, može da stvori samo jako nadahnuće. Ono od duha stvara apoteozičan odnos prema posto-janju, makoliko ono bilo komadano utvarnim i apsurdnim scenama. Gonjeni ne traži ništa drugo do mirni prostor gdje bi umro. Goniči svojim hajkaranjem uskraćuju gonjenom takvu mogućnost, potvrđujući time vajkadašnje pravilo da svaka ptica svoga kobca ima! Mnogo se šta može poreći, ali strah nikako. On je vrhovni simbol moderne literature. Strah u ro-manu udvaja se i sa inatom, stvarajući tako specifičnu vrstu odbrane od ala u ljudskoj koži. Jer šta su goniči do nezasite ale. Oni ruke griju na tuđem strahu i nedoumici. Šćepanovićevo pričanje posjeduje primjetnu dozu sublimnog paroksizma. Pokazao se kao veoma plodotvoran i dejstven. U romanu junaci uzdižu i poriču život, istovremeno. I za jedan i za drugi aspekt doživljenog života potrebna je odgovarajuća energija zanosa. Strane su sporu, i gonjeni i goniči, koriste je na svoj način. Gonjeni da varaka smrt do poslednjeg trena, a goniči da prijet-njom ustoliče vučju nezasitost. Pisac se nije plašio mrklina takvih pobuda. Ronio je u njih, tražeći srž njihovih uzročnosti. Za nas je važno da je autor Usta puna zemlje svojom imaginativnom moći domašio, a u nekim segmen-tima i premašio značenje predmeta, postavši njime donekle i zarobljen. Tu zarobljenost on je briljantno iskazao u fascinantnom stapanju sa sudbinom junaka. Pisca zanimaju dva prostorna kruga. Onaj spoljni, sa draperijama raskošne prirode. I onaj unu-trašnji, koji je satkan od neočekivanih sanjarenja i mašte. Pisac ih je dao u sučeljenju, puneći ti-me krčag zagonetanja drame. Gonjeni trkom, zajapuren i bolešću ophrvan, htio bi, bar za kratko, da odloži smrtnu uru. Za njega ja važno da ne bude sustignut, jer bi time gonilačko zlo pobijedio. Sama smrt u okrilju planine Prekornice, za njega je blažena. Gonjeni i goniči po filozofiji življenja, ne razlikuju se mnogo – ne mogavši da sustignu bjegunca, goniči će ostati praznih šaka. Bjegu-

nac osjeća neposredni pad u prazninu. Ne toliko zbog skore smrti koliko zbog potjere koja mu je za petama. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=434769&datum=2014-05-17 Čeka ga grob u Banjanima

Porodična grobnica Blagoja Krušića na Počivalima u Banjanima Blagoje se dva puta ženio. Prvi brak sa suprugom Milicom sklopio je 1912. godine. Sa njom je imao kćerku Smiljanu, koja se rodila 1914. godine. Ali, njegova supruga nije dugo živjela. Od-mah poslije Smiljaninog rođenja, razboljela se i umrla. Blagoje tako biva prinuđen da se oženi drugi put. Druga žena zvala mu se Zorka, bila je rodom od Vojinovića, i sa njom se vjenčao 1919. godine. Zorka mu je podarila troje djece: sinove Dragutina (1922) i Petra (1924) i kćerku Slavku, koja se rodila prije svoje braće, 1920. godine. Godinu dana poslije Slavkinog rođenja, umire mu brat Ste-van, za koga je bio izuzetno vezan i čiju je smrt teško podnio i prebrodio, ali koji je iza sebe osta-vio punu kuću, pet sinova – Milorada, Đorđa, Aleksandra, Vidosava i Radosava. Smrt Stevana Krušića, koji je bio kapetan srpske vojske na solunskom frontu, teško je pala i njihovom ocu Mić-

ku, koji se upokojio 1934. godine, dok je Blagojeva majka Cvijeta, koja je bila rodom od Marti-novića, znamenitog i glasovitog mjesta iz Bajica kod Cetinja, umrla mnogo prije svog supruga, 1891. godine, kada je Blagoju bilo jedanaest godina. Po završetku Prvog svjetskog rata i oslobođenja zemlje, Blagoje je jedno vrijeme službovao u Be-ogradu da bi bio bliže djeci svog pokojnog brata Stevana, o kojoj je, kao siročadima, morao da brine. Poslije izvjesnog vremena, Blagoje napušta Beograd i prelazi u Kruševac, gdje je radio kao žandarmerijski vodnik sve do penzionisanja 1931. godine, koje su ubrzale posljedice koje su na njegovo zdravlje ostavila ranjavanja i ratne nedaće i izgaranja. Nije se ni tu dugo zadržao, već se preselio u Niš, gdje je podigao kuću u Ulici Vase Čarapića, u kojoj je, pridruživši se tokom rata pokretu Draže Mihailovića, živio do 1944. godine, a iz koje je tada, u organizaciji komunista, na-silno odveden i na pravdi Boga pogubljen na mjestu koje je do danas, kao i mnoga druga takva mjesta, ostalo enigma. O tome kako je Blagoje stradao zapis je ostavio Željko Zirojević u svojoj ovdje već spomenutoj knjizi, a taj zapis 25. marta 2005. godine, pod naslovom ‘’Vitez iz Banja-na’’ objavio je i Dan. Zirojević to ovako prikazuje: –Stradalništvo starog ratnika Blagoja M. Krušića bilo je do prije izvjesnog vremena nepoznanica. Višegodišnje istraživanje odvelo me do izvjesnog Simića, poznatijeg pod nadimkom Kurjak, pri-padnika ondašnje OZNE, jednog od živih (preostalih) učesnika u likvidaciji starog Blagoja. Simić mi je otvorio dušu. Da li zbog nemirne savjesti ili nečeg drugog, pa opet iznio mi je pravu istinu: ‘’Po dojavi dobijenoj od strane jednog lica da je Blagoje Krušić, pripadnik pokreta Draže Mihai-lovića, organizovao susret sa četničkim glavešinama u okolini Niša, krenuo sam sa tri lica 17. av-gusta 1944. godine u selo G. Toponica. Sa nama je krenuo i čovjek koji ga je prijavio. U kući smo zatekli starog, poluslijepog ratnika. Onaj koji ga je prijavio kao da je sve dobro znao, izvadio je njegova odlikovanja, pištolj, četničku kamu još iz vremena njegovog komitovanja, zatim neka-kve papire i još neke stvari kojih se sad ne sjećam. On je zapravo bio najgrlatiji u napadima na starca. Čak ga je i tukao. Vrijeđao ga je, nazivao pogrdnim imenima. I bio uporan da se sa njim završi po kratkom postupku. Jer, on je bio pripadnik četničkog pokreta, špijun i još neki detalji kojih se ne sjećam. To je u to vrijeme bilo više nego dovoljno za smrt. Izveli smo ga iz kuće. Ko-liko se sjećam, onaj što ga je prijavio pokupio mu je neke stvari (odlikovanja i slično, neke pa-prie, dokumenta, sat). U blizini sela smo ga odveli i tu je bio njegov kraj. Ubijen je tu i, koliko se sjećam, onaj što ga je prijavio, pošto je bio u odboru, takođe je učestvovao u njegovoj likvidaciji. Poslije njegove likvidacije, ja sam podnio izvještaj pretpostavljenim starješinama da je likvidiran jedan pripadnik četničkog pokreta. Nažalost, danas sam uvidio da je ta prijava bila lažna, ničim nepotkrijepljena, izuzev prijavom lica, koje je uzelo učešća u likvidaciji starog Krušića...’’, zapi-sao je Zirojević, navodeći da su posljednje Blagojeve riječi bile: Jeste li mi presudili! Neka, dosta je Blagoje Krušić živio, naratovao se, naradio, i sad može mirno u smrt. Hvala bogu, ima ko da ostane iza mene... I ostali su iza Blagoja njegovi sinovi Dragutin i Petar i njihove porodice. Međutim, i sami su do-živjeli progon i šikaniranje. Poslije rat konfiskovana im je imovina i trajno su obilježeni kao dje-ca državnog neprijatelja, zbog čega su se i odselili u Los Anđeles, u Kaliforniji, gdje su završili fakultete i oformirili porodice, koje su se u međuvremenu razgranale. Dragutin, koji je umro 2006, nikada nije poželio da se vrati u domovinu. Obrnut slučaj bio je sa mlađim Petrom, koji se nekolike godine pred smrt vratio u Jugoslaviju i u njoj, u Vrnjačkoj Banji, umro na praznik Sv. Vasilije Ostroškog, 12. maja 1999. godine. Sahranjen je po vlastitoj želji pred hramom Sv.Save na Počivalima u selu Prigradini u Banjanima. Uz pomoć njegove porodice i porodice njegovog brata Dragutina, priređivač ovog feljtona podigao mu je i spomenik na kome piše ‘’Porodična grobnica Blagoja Krušića’’, uz nadu da će u njoj vrlo brzo trajni smiraj naći i Blagojeve kosti.

Matija Bećković je zapisao: ‘’Vitez Blagoje Krušić imao je više na glavi i na grudima nego oni koji su ga ubili na pravdi Boga i u glavi i u grudima’’. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=434936&datum=2014-05-18 KRAJ