jos zive velebitske sume

A. RUKAVINA: Jo ive velebitske ume Senj, zb. 17, str. 281-290 (1990)

ANTE RUKAVINA

JO IVE VELEBITSKE UME

Ante Rukavina UDK :630.4 Velebit Veterinarska stanica Pregledni lanak YU, 48000 Gospi Ur.: 1990-08-23

U ovom radu autor iznosi problematiku iskoritavanja velebitskih uma i devastaciju krajolika u prolosti i danas. Dokazuje da su velebitski podgorski obronci bili ogoljeni sjeom i paljenjem, kako bi se dobilo to vie orae zemlje i panjaka, ve u vrijeme Ilira i po doseljenju Hrvata od VII. stoljea. Zatim kako se uma sjekla i za izvoz, brodogradnju i potrebe seoskog gospodarstva. Velika sjea ume bila je u vrijeme Vojne krajine. Osobito istie sjeu uma nakon drugoga svjetskoga rata i njihovu izloenost propadanju zbog zagaenosti atmosfere industrijskim razvojem.

Promatra li prolaznik golema velebitska prostranstva u svoj njihovoj cjelovitosti, i ona obrasla umom a pogotovo ona to svojom potpunom ogoljelou izazivaju alosne uzdahe, ponekad mu iskrsne pitanje: kako je do toga dolo i kako su ti predjeli izgledali prije 500, tisuu ili vie godina. Kakav je onda bio krajolik te i danas udesno lijepe, raznolike i zanimljive planine, kakve su slike tih pejzaa gledane s tih istih mjesta nosili u oima nai davni preci ili neki drugi ljudi koji su nastanjivali tu planinu?

ini se da iste slike velebitskih predjela traju ve nekoliko stoljea iako im se odhrvavamo na sve mogue naine pronalazei brojne krivce. Ogoljelost pejzaa velebitskih podgorskih obronaka, kako navodi Rogi (1), opisuju ve mletaki inovnici druge polovice 16. stoljea, a smatra se da je nastala poveanim iskoritavanjem stoarskih itelja u 14. stoljeu. Tko zna koliko je puta i prije tog razdoblja nastajalo unitenje velebitskoga biljnog pokrova. A da se on teko obnavlja, poznato je svima onima koji prate njegov razvoj u posljednjih nekoliko stoljea.

Stoga je pretjerana esto ponavljana tvrdnja da su velebitske podgorske obronke ogolili Mleani odvozei hrastovinu za izgradnju Venecije. Ne moe se posve porei ta tvrdnja, ali je

281


Mleanima bila blia pristupanija istarska obala i slini krajevi, a rahlo tlo pri zidanju svojih poznatih zgrada uvrivan su duboko zabijenim trupcima iz Sibira.

Da su ti obronci bili ogoljeli i u ilirskom razdoblju svjedoe brojni tumulusi i nekropole. Vjerojatno se u bujnoj umi ili barem ikari ne bi pravili grobni humci i od petnaestak metara promjera, a brojni se pokojnici zakopavali izmeu tankih kamenih ploa, i to u podugakom nizu. Brojni sporovi za velebitske panjake takoer govore o njihovu vegetacijskom pokrovu, a moda nije pretjerano ustvrditi da su se i u okolici kasnije nazvanog Pisanog kamena koristili prostrani panjaci. U tom bezvodnom kraju koritenje vode jedinog vrela izazivalo je este sporove izmeu Parentina i Ortoplina.Postignuti sporazum pod pritiskom rimskih vlasti uklesan je u golemu stijenu pa i danas govori o tom dobu i sporu nastalom prije skoro 2000 godina. Da je u tim predjelima bila kao danas gusta uma, onda oni nebi bili pogodni za paarenje i vjerojatno ne bi bilo sporova.

Da je na podgorskoj strani u nekim razdobljima bilo vie uma nego danas, doputa i esto raseljavanje itelja s tih obronaka, npr. u doba turskih osvajanja. Ipak je smjelo nekritiki prihvatiti tvrdnju Jure Brkljaia-iljega, nekadanjeg domara planinarskog sklonita u Bakim Otarijama o prii njegova djeda da se nekada iz Bakih Otarija moglo spustiti do mora u Kar-lobagu po ograncima usputnog drvea. Ta bi se tvrdnja mogia odnositi na sredinu 19. stoljea ili na prijanje razdoblje, a ve na kraju 19. stoljea Frani (2) pie:

to smo se vie odmicali od Senja i Sv. Jurja, to nam se je Velebit prikazivao sve to veleb-niji u svojoj ogromnosti i goloti. Velebit je krevita i divlja planina, puna vrletnih uvala, zubato-ga stijenja i golemih litica. S morske strane su mu krne boine veinom bez raa od kie i snijega do gola isprane. Silne kamenite gromade uzdiu se na stotine metara visoko.

Stoji gora do sinjega mora, Kr do kra, kamen do kamena....

' *^8

%;;

* f e - &^' P P ^ ^ % . '


Ipak, na tom prostoru to ga omeuje more i najvii planinski vrhovi te cesta Senj-Vratnik i cesta Tulove grede-Obrovac postoji autohtoni umski pokrov sastavljen od graba, hrasta i bukve te neto crnogorice zastupljene crnim borom, jelom i smrekom. Veinom u dolcima i duli-bama odolijevaju loim klimatskim i pedolokim uvjetima, dugotrajnoj i jakoj insolaciji, malim i nepovoljno rasporeenim oborinama, jakim vjetrovima, a ponajvie nekad neracionalnom koritenju ili pravom haraenju.

S druge strane na likim se obroncima steru goleme ume listopadnog drvea, ponajvie bukve, zatim javora, graba, hrasta, a u pojedinim predjelima smreke i jele. To golemo bogatstvo, ta plua cijele planine oduvijek su bila predmet grubog iskoritavanja. I to je ovisilo o politikim prilikama i stupnju naseljenosti na prileeim obroncima i u podnoju planine.

Ve samo naseljavanje predstavljalo je ozbiljan udar na umski pokrov. S poveanjem broja itelja trebalo je stjecati nove ivotne prostore, a to je znailo neobuzdanu sjeu ili paljevinu u svrhu stvaranja oranica i panjaka. Tako su stvarani i takvi su do danas ostali mnogi planinski proplanci. A sam nain ivota u skromnim nastambama i obiteljima s puno djece zahtijevao je stalno odravanje vatre na ognjitu. Vatra se nije smjela gasiti. Rijetki su bili oni koji su nepanjom ugaenu vatru mogli obnoviti kresivom i komadiem dobro osuene gljive (gube). Zato se po nekoliko ugaraka kao zametak obnovljene vatre esto odlazilo i u kue udaljene nekoliko sati hoda. Kao i uvijek takve su sluajeve prepriavali stariji ljudi jo nakon prolog rata. Iz Jadov-nog se odlazilo u Bake Otanje po zametak nove vatre. Naime, Jadovno je bilo malo naselje i ljudi bi se ljeti zabavili svojim poslovima, a vatra bi se ugasila. Najzgodnije je bilo preko Metle otii u Bake Otarije. Jer tamo je bilo vie kua, pri neprekidnom protjecanju kirijakih kola trebalo je uvijek biti pripremljenog jela i vatra je morala gorjeti. Time je uobiajeni ivot u drugom naselju bio nastavljen.

Otvoreno je ognjite gutalo velike koliine drva. U planini je bilo izvaljenog i slomljenoga drvea, ali ga esto nije bilo dosta pa je sjekira namicala potrebni ostatak. to je to znailo u razdobljima guih naseljenja, vidi se i danas po goletima u okolici sela.

283


SI. 97. - Planinski predjeli Dundovi-padea, snimio dr. S. Boievi 1983.

Ukoliko je tona tvrdnja koju iznosi u jednom spisu iz godine 1588. mletaki opunomoenik Matteo Zane, da je Morlakia, tj. velebitska primorska padina, prije trurske provale bila naseljena s 12.000 obitelji, a one su sigurno bile brojano jake, onda je lako dokuiti koliku je koliinu ogrjeva moralo potroiti priblino toliko vatara. Iako Rogi (1) smatra da je ovaj podatak daleko od stvarnosti, ipak je i manji broj obitelji dobrano pridonosio unitavanju vegetacij-skog pokrova osobito uma.

Drugi nain prekomjernoga koritenja velebitskih uma bilo je izvoenje drvne mase u blie ili dalje predjele. Pritom su najei kupci bili itelji s naih otoka, ali se ogrjevno i graevno drvo izvozilo ak u Mletke. Doprema je do obale bila mukotrpna. Donekle se moglo dosei do dobrih stabala u velebitskim dolinama, gudurama, vrtaama ili na planinskim pristrancima, ali je dovlaenje trupaca bilo uistinu teko. Kako nije bilo pogodnih cesta ni utrtih staza, vlaka, to je bio posao za koji je trebalo puno snage i vjetine te pomoi teglee stoke.

Za one naoko sitne potrebe, za trgovanje pojedinaca s pojedincima s druge strane velebitskoga kanala moglo se svakog dana nasjei breme ili dva drva, i na tovarnoj ivotinji, obino magarcu ili mazgi, spustiti ih do same obale. Kako nije bilo pila, to se odsjeeno drvo sjeklo sjekirom na manje komade pri emu su nastajale vee koliine tresaka, no tko je o tome brinuo! Vano je bilo unoviti ono breme koje su neki i na svojim leima snosili k moru. Naravno, kada se uspostavilo gospodarenje s velebitskim umama u doba Vojne krajine, sav se taj promet odvijao skriveno od nadlenih slubi koje ni za ivu glavu nisu smjele vidjeti svjee odsjeeno drvo. Naravno, iste te slube posve su preuzele plasman drva preko velebitskih luka, ime su bili pogoeni itelji velebitskog podgorja.

Meutim, ista ta vojnokrajika vlast poinje, osobito u doba Marije Terezi je (1740-1780), izgradnju prekovelebitskih cesta u svrhu to obilnijeg iskoritavanja velebitskih uma. Ali i vlaka, utrtih staza kojima su se povlaili trupci ak s druge strane Velebita, iz onih predjela gdje su postojale crnogorine ume s kvalitetnijim stablima. Tragovi tih vlaka jo se i danas opaaju u okolici Mirova. Osobito su bili traeni jarboli. A za njih su trebala biti odsjeena stabla odreene debljine bez ikakvih kvrica ili oteenja. Bavljenje tim poslom nazivalo se iskrivljenim nazi-

284


SI. 98. - Planinski predjeli sjev. Velebita, staro ljetno stanite Podgoraca Lube-novac, snimio dr. S. Boi-evi 1983.

vom jamboraenje (3). Iziskivalo je puno iskustva i paljivog postupanja s odsjeenim drvetom, jer ga nije bilo jednostavno, niz kamene velebitske bokove, dovlakati sauvana do mora desetak ili vie kilometara.

Naravno da se jedan dio trupaca upotrebljavao za izgradnju brodova, i tuih i domaih. Pritom se ne smije zanemariti injenica da se drvo zamjenjivalo s Mleanima za ito, a tada se nije tedjela ni snaga ni vrijeme da do te zamjene i doe.

I na likoj je strani koritenje drveta velebitskih uma imalo viestruku namjenu. U prvom redu to je bio ogrjev, a onda graevinski materijal. U tu svrhu, uz postojee prekovelebitske ceste probijale su se i brojne ue i manje kvalitetne umske ceste. Ali i jedne i druge imale su na brojnim zavojima proirenja i od 7 metara da bi se niz njih mogli sputati i svoziti balvani duine i po 20 metara.

Na likoj se strani sjea obavljala obino zimi, u dane kada je bilo manje snijega. Zaudo to se dogaalo obino u sijenju, a onda bi se reklo: ove je godine zima promaita. Ba u to doba u drvetu je bilo najmanje mezgre (soka), pa se lako cijepalo, a bilo je i lake. Zato nije ni udo da se taj mjesec i nazvao sijeanj.

Da bi graevno drvo dobilo na vrijednosti ve je godine 1866. izgraena u tirovai pilana. To je samo povealo skidanje dragocjenoga velebitskoga runa, i to upravo predjelima gdje su rasla divna cmogorina stabla. Izrasla u vis i do 30 metara, ravna i bez kvrica predstavljala su uzorne primjerke svoje vrste, a njihove zbijene kronje sve do unatrag desetljee ili dva nisu doputale da snijeg padne do tla. Uzalud je bilo proglaenje tirovae godine 1929. Nacionalnim parkom, uzalud sve ostale naredbe i uredbe, pa i nedavno proglaenje Velebita Parkom prirode po Ujedinjenim narodima, jer se kroz te predjele i izmeu prorijeenih stabala vide i oblinji obronci.

Sluilo je velebitsko drvo i za druge namjene. Bilo je to na primjer paljenje ugljena. Tako se zvao postupak pretvaranja sirova drveta u obini drveni ugljen. Tim su se ugljenom koristile prvotne elektrine centrale i poetni veleobrtni pogoni. Ali, zato se trebala upotrijebiti izvala, tj. izvaljeno drvee i ono koje je ve zub vremena nagrizao. No, tko bi na to sve pazio!

285


Ugljenari bi iskopali u zemlji rupe potrebne im veliine i sloili u njih drvo. S jedne bi strane potpalili i dopustili da izgara do odreenog trenutka kada je ve nagorjelo drvu izgubilo vei dio bioloke vode. Tada bi sve to potrpali daskama pa zemljom. Vatra bi se odmah ugasila, a drugi se dan ugljen vadio i - prodavao.

Slino je bilo i s izradom vapna. Opet je trebalo kopati rupe. U njih se zatim slagao kamen u obliku bunje, one bunje koja je Bunjevcima predstavljala dom i po kojoj su najvjerojatnije i prozvani. Zidovi su te bunje bili i do 1 metar debeli. U sredini je ostavljen otvor u koji su se slagala drva. Bunja je u visini zavravala posve malim otvorom kroz koji e kasnije izlaziti dim. Sve se to pokrivalo zemljom, a zatim se zapalila vatra. Nekoliko su dana tu izgarale goleme koliine drva i trebalo ih je stalno dodavati da ne jenja visoka temperatura u unutranjosti. Zatim bi se ekalo da se cijeli pogon ohladi, pa bi se sve razotkrilo. Kamen bi se pretvorio u vapno, svakome neophodan graevni materijal. Treba spomenuti da se paljenje krea izvodilo u onim predjelima gdje je za to bilo pogodna kamena, onoga pravoga vapnenca. A kako su se tim poslovima bavile pojedine obitelji u vie narataja, nije im nedostajalo iskustva. Tako se jednim poslom zadiralo u velebitski okoli, a da najee na njega nije bilo nikakvih primjedaba.

U dobrih tesarskih znalaca bilo je uobiajeno traenje stabala pogodnih za izradu imle. Bio je to nekada i jedini krov na kuama i stajama u Lici imunijih gospodara, dok su oni manje imuni koristili raovu slamu. Ti bi znalci doli na povieno mjesto nekog obronka po kojem je rasla crnogorica i ve po pravilnom obliku kronje odabrali pogodno drvo za sjeu. Takve su se smreke ili jele morale lako cipati (cijepati) u priblino jednako debele daice koje su se zatim doraivale prije ugraivanja u krov.

Analogno tome na podgorskoj je strani bilo uobiajeno traenje stabala od kojih bi se izraivala vesla. Trebalo je obino u visinskim predjelima pronai stablo odreene debljine i duine bez ijednog vora. A zatim ga donijeti do mora. Nakon uvoenja umskog reda upravo se takva stabla nisu smjela sjei. Ali ploviti se moralo ...

Takoer su se posve pravilno izrasla stabla traila za svakodnevne izrade obinih kunih potreptina, kunog pribora i pomagala. Neke su se obitelji posvetile izradi najjednostavnijega kunog namjetaja i bile po tome nadaleko poznate. Najpoznatiji su bili itelji iz Kutereva iz okolice Otoca.

Danas su se ve zaboravili neki naini iskoritavanja velebitskih uma, u ovom sluaju borova. Bilo je smolarenje, tj. dobivanje pakline. Naime, zarezivanjem uokrug i nanie u koru na borovima cijedila se iz nastale pukotine smola. Posebnim postupkom dobivala se crna smolasta masa pod nazivom paklina. To je bio dosta est lijek za nateenja i nagnjeenja kod ljudi i ivotinja, a i za druga vanjska oboljenja shodno postojeoj praksi i iskustvu. Po dobivanju pakline bili su poznati predjeli Velike i Male Paklenice pa se smatra da su one po tom dobile i svoje nazive.

Ve je posve zaboravljeno paljenje bukovine u svrhu dobivanja bukova pepela koji se upotrebljavao u talijanskom staklarskom obrtu. Usput u Mletke se izvozilo dosta drvena ugljena za potrebe njihove lonarske i porculanske industrije. Sve te trgovake poslove propisivao je Senjski statut iz godine 1388. kojim je i inae bila regulirana cjelokupna trgovina drvetom s Velebita.

U poslijeturskom razdoblju sreuju se prilike. Novonaseljeno iteljstvo osniva svoja naselja sluei se obadvjema velebitskim padinama pa i najviim planinskim panjakim povrinama. Razumljivo je da u tom razdoblju nastaju i brojni toponimi koji podsjeaju na raznovrsnu umu koju su Bunjevci tu zatekli: Bristovac, Rastovci, Javorovac, Grabarje, Klada, Donja i Gornja Bukva, Jablanac, Jelarje, Javorje, Rakita, Smrevac, Vlaka, Jasenovaa, Grabova strana, Meralovac, Lipovac, Bukovac, Borovac, Jelovac, tirovac, zatim Jabukovac, Kruica itd, a toponim Duikrava Gajina (4) podsjea na ilirsko razdoblje (duk = hrast).

Meutim vojnokrajika vlast ve godine 1765. objavljuje novi umski red kojim je drvna

286

A. RUKAVINA: Jo ive velebitske ume Senj, zb. 17, str. 281-290 (1990) trgovina postala dravni monopol. Pritom su izdane i opirne instrukcije graniarskom umarskom osoblju o mjerama za uvanje uma. Pri kraju 18. stoljea iz jednog izvjetaja krajikog umara Pirkera vidi se koliko tete nanose umama koze. Zato je ve godine 1777. proglaena prva zabrana dranja koza, koja je vrijedila sve do godine 1803. U ondanjim nesigurnim prilikama ta se zabrana nije dosljedno provodila pa su neka ogranienja obnavljena. Tako se od godine 1852. u sjevernom, a od godine 1873. u dalmatinskom dijelu koze nisu smjele putati u umu.

Ukidanjem Vojne krajine donosi se zakonska uredba o ulaganju novanih prihoda od prodanih uma za poumljavanje ogoljelih krkih predjela. U Senju se osniva inspektorat za po-umljavanje kra koji raspolae vlastitim rasadnikom i administrativnim osobljem te moe preuzeti cjelokupnu organizaciju poumljavanja. Gole su povrine poumljavane veinom crnim borom, poumljene povrine ograivane su kamenim suhozidom i na taj su se nain smanjivale panjake povrine. Iako su stoari na tim radovima mogli ostvariti poneto kratkotrajni je novane dobiti, ipak su se krajnje nepovjerljivo odnosili prema toj akciji koja im je u prvom redu smanjivala panjake, zatim spreavala kretanje stoke, a navukla na glavu lugare koji su vlastima prijavljivali ulazak stoke u branjevine, ali su u isti mah estim boravkom u tim predjelima vidjeli i ono drugo to se dogaa sa umom, a to tim iteljima nije bilo pravo.

Uz to godine 1888. proglaena je nova zabrana dranja koza u umskim predjelima. To je bilo neposredno po ukidanju Vojne krajine. Tada je protiv koza agitirao i jezikoslovac Stjepan ulek (5), profesor gimnazije u Gospiu i Otocu, govorei da je koza slina dobroinitelju koji uzima dvaput vie nego to daje.

Godine 1954. proglaena je i trea zabrana dranja koza, no kako se u poslijeratnom razdoblju naglo smanjio broj stoara na Velebitu, ta je zabrana sama po sebi odumrla i sedamdesetih se godina rjeavanje toga pitanja preputa podrunim opinama.

Nijedna se od tih zabrana nije strogo provodila, pogotovo ne na junom Velebitu, gdje je esto u tim nepristupanim predjelima vladala opa nesigurnost. No s neoekivano velikom potranjom drvne mase u posljednjim desetljeima pojavila su se i nova tehnika sredstva koja ne da brste umu nego je kose i anju, a kako se to sve planira u visokim forumima, esto je glas zatitnika ume, prirode i Velebita samo nemoan uzdah koji vjetar raznese preko velebitskih goleti.

Danas se ini jako naivnim nekadanje skupljanje lia (unja) za prostirku u seoskim stajama, iako su umari nastojali i to urediti nareujui da se svake godine koriste drugi predjeli, jer da se koritenjem uvijek istih predjela odnosi supstrat potreban za stvaranje hranjive umske podloge. Takoer i skupljen je listnica, tj. kresanje grana veinom graba, jasena ili hraste za prehranu ovaca i koza u pomanjkanju sijena za dugih zima. Od grana napravljeni linjaci u obliku stogova uistinu su oskrvnjivali vei broj stabala, no daleko manje nego stoje unitio poslijeratni izum tzv. golih sjea pri kojima se posijee svako drvo na nekom obronku. Struno objanjenje da e se te povrine poumiti esto se ne ostvari pa na ogoljelom mjestu izraste bezvrijedna ikara ili bujice odnesu zemlju i obronak pretvore u pravu pusto.

Pri tom se potpuno zaboravlja na onaj nekadanji plakat koji se nekada nalazio i u svakoj akoj itanci s geslom: uvaj, gaji i tedi umu! I uz njega idilian tekst:

MOLITVA UME: ovjee! Ja sam toplota tvog ognjita u hladnim zimskim noima, prijateljski hlad po ljetnom suncu. - J a sam sljeme tvoje kue, daska na tvojoj trpezi, postelja na kojoj spava i drvo od koga gradi lae. - Ja sam dizalica tvoje motike, vrata tvog obora, drvo tvoje koljevke i mrtvakog sanduka. -Ja sam kruh dobrote i cvijee ljepote. Sluaj molitvu moju: NE UNITAVAJ ME!

Poslijeratno razdoblje nije uvaavalo razloge koji su govorili u prilog ouvanju ume. Potreba je za drvom bila golema, svake godine postajala sve veom, umske su ceste postajale pre-

287


Si. 99. - Planinski predjeli sjev. Velebita, Dundovi-pade, stari naputeni pastirski ljetni stanovi Pod-goraca, snimio dr. S. Bo-ievi 1983.

kratke, a prijevoz drvne mase kirijaenjem tj. konjskim i volovskim zapregama, prespor. Prola su vremena kada su kirijai preko cijelog Velebita u podgorske luke prevozili goleme trupce. Na isti su se nain podmirivale i potrebe za ogrjevom u likim selima. Ali je raseljavanje likih sela ubrzo znatno umanjilo takav nain drvarenja. U veini sluajeva ivotinjske su zaprege zamijenili golemi teretnjaci. I sve je to jo bilo podnoljivo sve do onoga dana kada su se pojavila najnovija tehnika dostignua u obliku strojnih pila i mehanikih utovarivaa koji su ubrzano odnosili runo s Velebita.

S njima su se pojavila i nova zanimanja: sjeka, vlaka, tovara i maklja, a svako je od njih pridonosilo sve veoj devastaciji ume, iako je pri planovima sjee, barem na rijeima i na papiru, uzimana u obzir svaka mogunost za njezinu zatitu.

Sjekai su odsijecali redom obiljeena stabla, a usput i koje neobiljeeno, vlakai su ubrzano traktorima, a na najteim terenima i konjima izvlaili trupce na ceste, tovarai tovarili cjepanice i trupce, a makljai gulili koru s onih stabala koja su bila odreena za preradu u papir. Sve je to unosilu pravu pusto u velebitske predjele, na pleima planinskim ostajali su oiljci koji se stoljeima nee sakriti.

No, kako je ve napisano (6), Posao mora tei bez zastoja, jer treba s velebitskog trupla skinuti godinje nekoliko stotina tisua prostornih metara oblovine, tehnikog drveta i ogrjeva,

288

A. RUKAVINA: Jo ive velebitske ume Senj, zb. 17, str. 281-290(1990)

i prebaciti ih na kopnenu ili podgorsku stranu. Meu tisuama trupaca nalaze se i oni iz najdubljih vrtaa, s najstrmijih padina i najviih predjela, koji najdue prkose snijegu i vjetru i lome sjeiva motornih pila i sjekira, ali ipak padaju; to su oni uveni i nadaleko poznati trupci koji na koncu prkose i zakonima fizike, jer ako pri utovaru na brodove-strance sluajno padnu u more, nestaju u dubini, kao da koriste posljednju priliku da ostanu uz ile starca Velebita s kojeg su ponikli. I svi ti trupci, sva ta brda izvezenog drveta jedva mogu uzdravati nekoliko likih tvornica utemeljenih na toj drvnoj masi. Odlaze i preko granice da se povrate skupi i preskupi, jer iza njih ostaju padine ogoljele sjeom, koje potom raznesu bujice, oderu i stvore na kartama nova bijela mjesta, rane u velebitskim krajolicima to ostavljaju tugu u srcima velebitskih posjetilaca.

Uzalud zato one brojne koritene i nekoritene lugarnice po Velebitu. U prvi mah napravljene zato da barem donekle spreavaju neobuzdanu sjeu postupno su se pretvarale u prave izvidnice odakle se ocjenjivalo koji e se predjel to prije posjei. A lugar i ostalo umarijsko osoblje naalost nagrauje se po to veem uinku. A sve to plaa planina. Posljednji dokaz za to potjee upravo iz godine 1990. kada je trebalo u zavianskim predjelima po Premuievoj stazi izgraditi cestu u samo srce Roanskih kukova. Odakle je trebalo iskoristiti nekoliko tisua smreka promjera pri zemlji oko tridesetak centimetara, to govori da su stare i do 500 godina. ini se ipak da su brojni protesti sprijeili umariju iz Senja u tom naumu.

Rijetki su danas preostali stoari na Velebitu, a jo rjei oni koji u svojim nastambama upotrebljavaju plin. I ne mogu se nauditi to ih netko u rana poratna vremena nije nauio da se slue ovim tehnikim dostignuem. Zamislite samo, kau, koliko bi se ume, a nama truda, bilo utedjelo na taj nain.

No ima jo nekoliko stalnih i velikih opasnosti za velebitske ume. Na neke se od njih moe donekle djelovati, ali ponekad nikakve pomoi nee biti ukoliko cijelo ovjeanstvo ne pronae putove da spasi samo sebe.

U prevratnim godinama, a takvih je, hvala Bogu, u nas dosta, u umama nastaje pravo pustoenje. U danima kada su svi ljudi zabrinuti za svoju sutranjicu iskoristi se svaki tren da se iz ume izvue to vie, ponekad pravo bogatstvo. Naalost takva navika nekima ostaje zauvijek u krvi i ne mogu se je odrei, jer vide da to isto rade i oni koji bi umu morali uvati i zato su plaeni, ali je valjda zbog toga iskoritavaju s jo veim intenzitetom. I prolaze teretnjaci, desetke ih, i stotine, kao da je velebitska uma vlasnitvo najveeg neprijatelja....

Ponekad, u topla ljeta, kada boja zvijezda usije i kamen na proplancima, pojave se umski poari. I gori na Velebit, gori, ali ne ba esto. Nadljudskim naporima cijelih sela trnaina bi uspjela ograniiti nepogodu na najmanju moguu tetu i time spasiti planinu. Jer ako bi se vatra ugnjezdila u daleke i neprohodne dolove, nema te sile koja bi ustavila njezin vatreni hod. Samo kia ... a nakon toga zacrnjeni obronci godinama su upozoravali na veliko zlo koje je godine te i te snalo planinu. A to se pamtilo...

I na onim planinskim mjestima gdje ljudska noga rijetko zae primjeuju se promjene. Pojedina stabla pokazuju oite znakove bolesti. Usred najboljega vegetacijskog razdoblja na drveu uti lie. Stoari sa strahom u rijeima i oima kau prolazniku: Dico moja, uma propada, sui se skoro svako peto drvo, ponekad i vie od toga. to e biti sa umom i s nama?

To je danak koji uma plaa nezaustavljivom hodu industrijskog razvoja. Koliko e on nakoditi velebitskim umama, pokazat e budunost. A u sve budue godine sa zebnjom emo promatrati velebitske vrine. I oblake nad njima. I pomiljati: donose li oni planini nove koliine otrovnih sastojaka ? Ili joj slue kao zastori nad ljepotama koje, vjerujemo to i dalje, nee nikada nestati.

289

A. RUKAVINA: Jo ive velebitske ume Senj, zb. 17, str. 281-290 (1990) IZVORI: i. Rogi, V.: Velebitska primorska padina, Zagreb,1958. 2. Frani, D.: Sgjacima, Donja Tuzla, 1901. 3. Balen, S.: Velebit se nadvio nad more, Zagreb, 1985. 4. Kosovi, B.: Postanak naziva Lika i Liani, Liki kalendar, Zagreb, 1935. 5. Ani, M.: O pridizanju umske privrede u Lici, Liki kalendar, Zagreb, 1935. 6. Rukavina, A.: Velebitskim stazama, Zagreb, 1979.

DIE VELEBITISCHEN WLDER LEBEN NOCHIMMER Zusammenfassung

In diesem Artikel wird die Problematik der Ausnutzung der velebitischen Wlder ausfhr-lich dargestellt. Der Autor bearbeitet die Frage der Devastation dieser Wlder und ihres Land-schaftsbildes in der Vergangenheit und heute. Er beweist, dass die vorgebirgischen velebitischen Abhnge schon in der iilyrischen Periode entblsst waren, aber es gab dort zu dieser Zeit auch ppige Hutweiden. Das beweist eine Steininschrift iiber die Ausnutzung des Wassers von einer einzigen Quelle in dieser wasserlosen Gegend.

Viele gebirgischen Abhnge sind grob ausgenutzt worden, weil viele Einwohner neue Ge-genden besetzt hatten, und das resultierte mit wildem Baumschlagen oder mit Brandlegung zum Zweck des Schaffens der Hutweiden und Ackerfelder.

Eine Art Ausnutzung der velebitischen Wlder war auch die Ausfuhr der Holzmasse in naheren und entfern teren gegenden.

Zur Zeit der Militrgrenze wurden die Wlder (wegen des Ausbauens der transvelebiti-schen Strassen) sehr devastiert.

Das velebitische Holz diente zum Ausarbeiten der Ruder und verschiedener Hausge-brauchsgegenstnde.

Grosse Devastation enststand nach dem zweiten Weltkrieg, aber das Traurigste ist, dass die Wlder krank geworden sind: sie zahlen Steuer dem unaufhaltbaren Gang der industriellen Entwicklung.

290

jos zive velebitske sume

Documents