Intervju – miljenko jergović … razgovarao nebojša lujanović

Opservatorij Varšava (1988), Uči li noćas netko u ovom gradu japanski (1990), Himmel Comando (1992), Sarajevski Marlboro (1994), Karivani (1995), Preko zaleđenog mosta (1996), Naci bonton (1998), Mama Leone (1999), Historijska čitanka (2000), Kažeš anđeo (2000), Hauzmajstor Šulc (2001), Buick Rivera (2002), Dvori od oraha (2003), Rabija i sedam meleka (2004), Inšallah Madona, inšallah (2004), Historijska čitanka II. (2004) ... teško da mi je uspjelo nešto ne propustiti. Miljenko Jergović (rođen u Sarajevu, 1966. g.), jedan od najprevođenijih, najnagrađivanijih, najčitanijih i najproduktivnijih domaćih autora, uz dvije Stelle od pitanja o književnosti, preko komunista do glazbe, u intervjuu u kojem ga možete upoznati kao književnika i kao osobu. Uz pozdrav „Ma pitaj brate šta 'oćeš“ propao je svaki koncept i razgovor je potekao ležerno sam od sebe:

Nedavno je izašla Historijska čitanka, drugi dio. Dok prvi sentimentalno čuva uspomene na predratno razdoblje, drugi se dijelom odnosi na devedesete. Ima li u devedesetima uopće išta vrijedno sjećanja?

Historijska čitanka bilježi nostalgične činjenice, a nostalgija je uvijek malo prepravljena i falsificirana jer ima uvijek taj element optimizma sjećanja. Uvijek se u prisjećanju svojih djetinjstava sjećamo onog ljepšeg i pozitivnijeg. Tako su i sjećanja iz Historijjske čitanke 1 i 2 obojena tim nostalgičnim elementom. Općenito su njih dvije napisane zbog toga što je u devedesetima došlo do nekog životnog i svakog drugog diskontinuiteta. Naime, stvarnost prije devedesetih uopće nije imala nikakve veze s onom stvarnosti koja je uslijedila. Prije devedesetih je velika tragedija bila kada pogine trideset rudara u nekom bosanskom rudniku ili deset ljudi zbog autobusa u provaliji kod Dubrovnika, a u devedesetima tragedija je postala puno, kako bi se reklo, temeljitija i statistički puno strašnija. Mrtvi su se počeli brojati u hiljadama i samim time što je došlo do takve inflacije smrti postaje važno sačuvati za sebe ili za nekoga tko će to čitati uspomene na prethodno vrijeme koje bi bile zaboravljene jednostavno zato što su došla neka puno intenzivnija vremena. A hoćemo li se opet iz samih devedesetih čega sjećati, ja mislim da da. Pri tome je potreban neki nužan odmak za stvaranje nostalgične slike. Koliko god neka vremena bila gadna, ona uvijek u ljudskoj glavi proizvedu taj nostalgični element, uvijek se to u ljudskim sjećanjima nekako popravi i oboji nečim pozitivnijim. To će se neizbježno dogoditi čak i sa devedesetim, kada jednom budemo gledali kako su izgledali auti, glazba ili odjeća tog vremena. Kada budemo gledali dokumentarce iz tog razdoblja, srce će nam zatitrati nekom nježnošću i učinit će nam se da su i te godine bile dobre.

Mislim da ljudi o tim godinama još uvijek imaju sliku koju je Balašević dobro opisao stihom „Ma, jebite se devedesete“.

Iz perspektive devedesetih naravno „Jebite se devedesete“, ali nakon nekog vremena to više ne izgleda baš tako.

U romanu Inšallah Madona, Inšallah priče su napisane prema nekim sevdalinkama, među kojima nema najpoznatijih kao što su Emina, Žute dunje… Možeš li otkriti na koji način su one birane za knjigu?

Po sistemu potpuno individualnom i subjektivnom. Zašto nema Emine ili neke druge poznatije sevdalinke, zato što sam ih previše puta čuo u raznim izvedbama, čak i u onima jako lošim, da me naprosto više ne diraju. Emina je lijepa pjesma, ali ja je više ne mogu slušat. Ti se ne sjećaš prijeratnih jadranskih plaža kada bi došao hipi s gitarom, okupe se četrnaestogodišnjaci oko njega koji pokušavaju doći do svojih prvih seksualnih iskustava, a hipi svira hitove i među njima mora biti Emina. Nakon što se pjesma na takav način istroši, počne ti zvučati kao kucanje sata.

Kritike Madone su pozitivne i negativne, ovisno o tome čitamo li Jagnine u Jutarnjem listu ili Beckove u Nacionalu, ali ono u čemu se oboje slažu je taj tradicionalni izraz, dosta zatvoren, pa i bez rječnika na kraju. Gledajući tvoj put od tradicionalnog pripovijedanja do, sada, tradicionalnog bosanskog izraza, moglo bi se zaključiti da svoje čitateljstvo sužavaš na, da se tako izrazim, „bosnofile“.

Ne bih rekao, to bi onda značilo da ljudi koji i dandanas s užitkom čitaju Krležu su agramofili ili austrofili. Ja s Agramom nemam nikakve veze, nisam ga nikada ni upoznao, još manje s Austro-Ugarskom, ali taj Krležin retro jezik s puno germanizama strašno volim. Ne bih se nipošto uspoređivao s Krležom, ali bih rekao da to, komunicira li netko s Inšallah Madonom ili ne komunicira, nema nikakve veze s njegovim odnosom prema Bosni. To bi značilo da samo Latinoamerikanci mogu čitati Marqueza, koji je isto tako lokalan u izrazu. A knjiga nema rječnik iz dva razloga. Prvi je taj što je meni dosta neprihvatljivo vlastiti jezik dodatno objašnjavati i proglasiti te turcizme stranim riječima. Ja stvarno ne mislim da su to jako strane riječi. A druga stvar – sve riječi nalaze se u Klaićevom Rječniku stranih riječi, koji svaka kulturna kuća u Hrvatskoj ima; čemu da ih onda ja dodatno objašnjavam. Uostalom, one se mogu u tekstu shvatiti i iz konteksta. Čemu sad neko pretenciozno i prepotentno stavljanje rječnika koje bi moglo značiti da se ja pravim pametnijim od čitatelja pa mu prevodim.

Jezik Dvora od oraha je zanimljiv, mješavina bosanskog i dalmatinskog izraza. U istoj rečenici se mogu naći lancun i sevdah. Misliš li da te dvije kulture najbolje odgovaraju jedna drugoj? Izjavio si da živiš na relaciji Split – Zagreb – Sarajevo; koliko je to utjecalo na spomenutu kombinaciju?

S jedne strane je to rezultat činjenice da je moje djetinjstvo bilo na relaciji Sarajevo – Drvenik kod Makarske. Moji izvorni zavičaji su rodno Sarajevo i to malo mjestašce na obali. Međutim, ima tu i nešto drugo. Kulture i identiteti se nikada ne prostiru logikom državnih granica. Po mom dubokom uvjerenju, veća je poetička i, na neki način, kulturna srodnost između Dalmatinaca bilo koje vjere ili nacije i Bosanaca bilo koje vjere ili nacije nego, recimo, Hrvata iz Dalmacije i iz Zagorja. Sličniji je kôd jednog Dalmatinca i Bosanca nego Dalmatinca i Zagorca. Koliko god nekoga nerviralo što ja to govorim, to je naprosto tako. To su neke čudnovate kulturne činjenice od kojih ja nastojim ne bježati u svojim knjigama. Nemam namjeru pisati priče unutar ovih ili onih granica. Ako vidim da

su bosanske sevdalinke po osjećaju svijeta bliske dalmatinskim klapskim pjesmama, zašto bih se pravio da to nije tako. To nema smisla niti vrijedi trošiti vrijeme na neke privremene kolektivističke predrasude. Ja sam u životu, kao većina ljudi, preživio više političkih sustava i država. Isto kao što nisam kao klinac dopuštao da me činjenica Jugoslavije u bilo kojem smislu opterećuje i ograničava, ista stvar je danas s činjenicom Bosne ili Hrvatske.

Trenutno si po mnogima jedan od najprevođenijih naših pisaca. Koji je recept za uspjeh na vanjskom tržištu jer, kako kaže Mile, “Teško je naći prave rime kraj ovakve male domovine”?

Ha, ha! S Miletom se oko toga kao i oko većine drugih stvari slažem. Nema tu nikakvog recepta, niti neka strategija u vezi toga može postojati. Različite okolnosti dovedu do toga da te netko vani percipira, da izađeš izvan granica svoga jezika. Naši jezici (recimo hrvatski, bosanski, srpski) u nekom europskom okviru su poprilično beznačajni i maleni. Za naše postojanje se, dok ne zaratimo i proizvedemo poveću tragediju, ne bi ni znalo, mi smo anonimni europski narodi. Tako da se svaki izlazak iz te anonimnosti može objasnit isključivo kao sretan slučaj. Tako i ja činjenicu da sam prevođen objašnjavam kao sretan slučaj. Jer, moglo je biti i drugačije. Mogao sam biti jednako dobar pisac a da uopće ne budem prevođen.

Zadnja velika nagrada je ona Jutarnjeg za najbolje djelo objavljeno 2003. g. Nakon što si prvo bio nagrađivan u inozemstvu, dok te tada ovdje nisu prepoznavali, znače li ti što sada te domaće nagrade?

Nema to veze, nisu domaće nagrade manje vrijedne niti su po svojoj koncepciji nešto bitno različite. Općenito se ne bih previše emocionalno opterećivao s tim zato što su književne nagrade arbitrarnog karaktera. Nije to kao skok u dalj kada znaš da frajer skoči 8,95 i postaje svjetski rekorder i da nitko dalje nije skočio. Kod književnih nagrada je sve stvar ukusa i osobne procjene žirija. Samim time je riječ o nečemu što nikako ne može biti objektivna stvar niti je književnost neko natjecanje gdje bi se određene stvari uopće mogle mjeriti. Ne mislim da je niti jedna moja knjiga bolja zato što je dobila neku nagradu ili da je lošija zato što neku nagradu nije dobila. Tako da te nagrade čovjeka vesele, ali ih ne treba previše precjenjivati.

Došli smo do jednog osjetljivog pitanja koje ti redovito postavljaju u intervjuima. O jugonostalgiji. Otkuda je krenula ta etiketa? Od Historijske čitanke, od polemike s Aralicom koji te je nazivao jugonostalgičarom?

To je krenulo puno prije sukoba s Aralicom, krenulo je iz mojih javno iznošenih ideoloških ili kulturnih stavova koji su naprosto izazvali jednu određenu grupaciju ljudi da me prozovu tim besmislenim, a kod nas izgleda i uvredljivim, etiketama. Bilo bi suvišno da ja sada objašnjavam da nisam jugonostalgičar. Morao bih biti potpuna budala da budem nostalgičan za bilo kojom državom. Jebe se meni za Jugoslaviju, niti sam je stvarao niti rušio, niti sam nešto naročito za nju kao državu bio vezan. Ono što mene nekako emotivno dira to su ljudi koji su nestali, kao i gradovi, i godine koje su pojeli

skakavci. Ima još jedan dodatni problem. Tu etiketu su izmislili ljudi nečistih savjesti, ljudi koji su od Jugoslavije ili Partije dobili stanove koje su onda devedesetih za nikakve pare otkupili. Ja nikada nisam dobio nikakav stan. Većina ljudi koji danas lijepe te etikete jugonostalgičarstva su isto tako bili članovi Saveza komunista Jugoslavije. Iako sam raspad Partije i Jugoslavije dočekao s navršene 24 godine, što znači da sam od šesnaeste imao prilike da postanem član Partije, nikada nisam htio. Dakle, naglasak je na HTIO. Prema tome, s Jugoslavijom materijalnih, tehničkih i ideoloških veza nisam imao. Ali su ih imali svi ti ljudi koji su danas neke velike Hrvatine. Meni bi veliki Hrvatina i pravi Hrvat bio tek onaj koji bi danas vratio svoj stan koji je dobio od Partije. Znači, na stanovima čitava njihova priča o jugonostalgiji propada.

Očito je da polemike kvalitetnih autora (ti, Radaković) s likovima s ruba književnosti (Rudan, Aralica) uvijek završavaju pogubno za prve, a oni i dalje polemiziraju. Dobija se dojam da si čovjek koji se „voli kačiti“.

Meni sukob s Aralicom nije niti štetio niti koristio, niti se to može nazvati polemikom. Taj sukob nisam proizveo ni želio. Naprosto sam htio pokazati da meni likovi kao što je Aralica ne mogu začepiti gubicu i da ih se ne bojim. Jer, u hrvatskom društvu je strah od nečije moći, strah od konfrontacije, proizveo zapravo veliko zlo. Ljudi su prestali reagirati na stvari koje su društveno nedopustive. To je nešto što se često naziva „hrvatskom šutnjom“. Nemam potrebu šutjeti, govorim ono što mislim, radim ono što želim, a da pri tome drugim ljudima ne nanosim zlo i štetu. Ja se uopće ne volim kačiti. Privatno sam prilično miroljubiv, kukavica (nisam netko tko bi se potukao nakon nogometne utakmice) i volio bih da me ljudi vole. Ne volim biti, ono, zajeban. Međutim, mislim da građanski nije ispravno živjeti uz prešućivanje, da ti netko u haustoru mlati susjeda a ti produžiš dalje. Ja kao kukavica krećem braniti tog susjeda kojeg mlate. Naprosto ne bih mogao zaspati tu večer. Inače, jedan sam od onih budala, na svu sreću rijetkih budala, koja je pročitala sve što su Aralica, Dobrica Ćosić i Mile Budak napisali. Za razliku od današnjih Budakovih velikih hvalitelja koji ga uopće nikada nisu čitali. Nikome ne preporučujem da ide mojim stazama jer sam nakon toliko budalaština već prilično umoran od loše literature, ali naprosto da bih mogao govoriti o Aralici ili nekom drugom morao sam sve pročitati. Mogao je taj Budak biti tri puta veći zločinac nego što je bio (a bio je zločinac, što god netko o tome mislio), a da bude pri tome i dobar pisac. Srećom po hrvatsku kulturu, Mile Budak nije dobar pisac. Jer da jest, imali bi s njime puno više problema, kao što Skandinavci imaju sa Hamsonom, Amerikanci s Poundom – ima tih primjera još.

Jedini trag tvog političkog očitovanja je izjava u jednom intervjuu prije četiri godine da simpatiziraš HNS. Danas?

To je bilo na nekom chatu, uhvatili su me na prepad, pokajao sam se pet minuta kasnije, ne zbog HNS-a nego zato što je privatno pravo svakog čovjeka da ne govori za koga je glasovao. Danas, iskreno da kažem, stvarno pojma nemam.

Kada su napadali Vedranu Rudan da je njen opus hrpa vulgarnosti, ona je navela rečenicu iz tvog romana Dvori od oraha u kojoj stoji da jedan lik može nakon što

pojede grah otprditi cijelu Marseljezu. Gdje je u modernoj književnosti onda granica vulgarnosti i umjetnosti?

Protiv psovke u književnosti zaista nemam ništa, to je riječ kao i svaka druga. Inače ne psujem u svojim tekstovima – ne znam, jesam možda na dva-tri mjesta u svemu što sam napisao spomenuo neku psovku. Spomenutu rečenicu iz Dvora ne smatram vulgarnošću, to je opis situacije. Da je rimski papa pročitao odlomak o tom liku i prđenju, ne bi se osjetio naročito pogođenim. Meni je od spolnog općenja i psovanja puno strašnije ubijanje u literaturi. A o Rudan nemam mišljenje, ne znam što bih o njoj mogao reći. Čitao sam je, a kao da i nisam, to je literatura za koju ja nisam dovoljno inteligentan ni darovit da bih shvatio njezinu veličinu.

Pavličić piše krimiće, Tomić humoristične priče, itd. Gledajući kompletno tvoj opus, tu ima od priča, pjesama, preko kazališnih pokušaja, do romana. Tražiš li još uvijek književnu vrstu ili žanr u kojem se najkomotnije osjećaš ili jednostavno ne možeš pisati u istoj formi?

Pokušavam pisati o onome što me se tiče, što me zanima i što me na neki način dira. Pri tome tema određuje formu i žanr, a ne obrnuto.

Jednom si izjavio da bi volio pisati čak i tekstove za sevdalinke.

Moj prijatelj, veliki bosanski i hrvatski pisac, Josip Mlakić i ja potajno pišemo tekstove sevdalinki. Ne znam hoće li ikada biti otpjevane, ali svaki puta kada se nađemo razmjenjujemo iskustva o pisanju sevdalinki.

Kad smo već kod Mlakića, kojeg kritika obožava, i tvog rada, čini se da je zanimanje za bosanske pisce, a i njihova kvaliteta u porastu u Hrvatskoj.

Osim nas dvojice tu je još nekoliko dobrih pisaca iz Bosne. Ali i u Hrvatskoj postoje pisci koji fenomenalno pišu. Tu su još Dežulović, Ferić, Tomić, koji su meni jako dragi. Možda nisam u pravu, ali reći ću da popularnost bosanskih pisaca ima veze s odnosom prema jeziku. Većina se njih ležernije odnosi prema jeziku nego pisci koji su rođeni u Hrvatskoj. Vjerojatno zato što su i Bosanci općenito puno opušteniji i aljkaviji. Mlakiću nikada neće biti na umu kad piše je li se zeznuo i umjesto hrvatske stavio srpsku riječ. On će to tako napisati jer mu je tako došlo, jer to tako čuje, i onda će to imati taj efekat da izgleda lakše, tečnije.

Ti si i novinar i pisac, je li to povezano, je li dobro za pisca da je ujedno i novinar?

Oduvijek sam imao paralelan slalom novinarstva i književnosti jer su to bile dvije stvari koje su mene najviše zanimale. Nije loše za pisca da je novinar. Novinarstvo je svojevrstan trening. Sudeći po svom iskustvu, jako je korisno kontinuirano pisati. A ako se čovjek bavi samo književnošću, onda je taj kontinuitet zapravo nemoguć. Ne možeš danas završiti jednu knjigu i sutra započeti drugu. Novinarstvo je dobro zbog tih prelaza. Ostaješ u formi, a baviš se ustvari nekim drugim poslom. A i to je najlogičnija moguća

kombinacija. Kako se od književnosti ne može živjeti, puno mi je logičnije da budem pisac i novinar nego apotekar i novinar. Ja se divim ljudima poput, evo opet ga spominjem kao da mi je ljubavnica, Mlakića koji je od 8 do 4 svaki dan strojarski inžinjer u tvornici u Uskoplju, a nakon toga je pisac.

Vrlo si produktivan, gotovo svake godine nešto objaviš. Koliko dnevno kartica pišeš, imaš li neki limit?

Pojma nemam. Ne mislim da ja pišem toliko puno, koliko većina hrvatskih pisaca piše nažalost kampanjski malo. Nisam ja ništa produktivniji nego što su pisci bilo gdje na svijetu. Ja sam pisac, što znači da se bavim pisanjem, i to kontinuirano radim.

Sada kada je FAK odavno raspušten, možeš li komentirati koliko je bio zaslužan za tvoju promociju, koliko ti je pomogao?

Mene uopće nije promovirao. I prije FAK-a sam bio pisac sa svojom publikom, sa svojim stranim prijevodima i sa svojom nekakvom reputacijom u Hrvatskoj. A ljude koje jest, mislim da ih je zasluženo promovirao. Volio bih da mi netko kaže koji su to loši pisci koje je FAK promovirao, ili koji su to dobri koje nije promovirao. Više je bilo slučajeva da su ljudi stradavali na FAK-u i da su zbog njega dobijali lošije kritike. 

Viđali su te na koncertima romske glazbe, te na Balaševićevim koncertima. Branio si ga u novinama za vrijeme njegovog prvog poslijeratnog nastupa u Zagrebu kada su ga napadali isti oni ljudi koji su šutjeli kada je dolazio Miloševićev simpatizer Miroslav Ilić.

Prije rata uopće nisam slušao Balaševića, bio mi je prepatetičan. Onda sam bio na njegovom koncertu 1997. g. u sarajevskoj Skenderiji. Trebalo je imati hrabrosti i doći pred tu publiku. A trebalo je imati i nešto puno veće pa prirediti toj publici dva puta po 3,5 sata jednog potpuno nevjerojatnog iskustva. To treba vidjeti bez obzira što netko mislio o njegovoj muzici. Deset hiljada Bosanaca je plakalo na tom koncertu. To ipak nešto govori. Ne vjerujem da su ti ljudi naprosto budale. Tad sam počeo ozbiljno razmišljati o Balaševićevom fenomenu. Skontao sam jednu stvar. Bez obzira što mislili o njegovim pjesmama, te pjesme i cjelokupan njegov angažman u devedesetima nikoga nisu napravili lošijim nego što on zaista jest. On je ljude samo pravio boljima nego što jesu. To je velika stvar. Oni koji ga napadaju su ona vrsta koja misli da je Gibonni populist i napadaju ga da je kulturna štetočina, a Thompsona prihvaćaju kao nužno zlo. Ja to ne razumijem. U redu su Lepa Brena i Miroslav Ilić (koji je bio zastupnik Socijalističke partije Srbije, Miloševićeve stranke, u Srpskom parlamentu tijekom devedesetih), a Balašević nije?!

Za kraj još samo, kako bi Knjaz rekao, naramak brzopoteznih. Prvo književnost, Andrić ili Selimović?

To je teško. I jedan i drugi, definitivno, tu sam ko magarac između dva plasta sijena.

Jedno filmsko, Kuduz (Kenović) ili Sjećaš li se Dolly Bell (Kusturica)?

Sjećaš li se Dolly Bell. Kenović je moj dobar poznanik, a Kusturica je ljudsko đubre ali je genije (nigdje toliko kao u ovom filmu, premda se i u kasnijim filmovima vidi da je dobar igrač).

Jedno glazbeno, Ilijaz Delić (sevdalinke) ili Šaban Bajramović (romska glazba)?

Ne mogu se odlučiti, različite su to stvari. Šaban Bajramović je pjevački genije, Delić to nije, ali ga strašno volim. Inače, bio sam na svim koncertima u Zagrebu Bajramovića, i kada je nastupio sa Ljiljanom Petrović, i na Bobanu Markoviću.