jedno ljeto u internatu2

Anton Disclafani JEDNO LJETO U INTERNATU

Anton Disclafani

JEDNO LJETO U INTERNATU

Prevela s engleskogaZrinka Pavli

Naslov izvornika Anton Disclafani

The Yonahlosee Riding Camp for GirlsCopyright 2013 by Anton DiSclafani

Copyright za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2014.Sva prava pridrana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku

bez prethodnog doputenja nakladnika.

1Bilo mi je petnaest godina kada su me roditelji poslali u djevojaki jahaki kamp Yonahlossee. Nalazio se u mjestu Blowing Rock u Sjevernoj Karolini, sakriven meu obroncima planinskog masiva Blue Ridge. Mogli ste se bez problema provesti pokraj ulaza i uope ga ne primijetiti. Valjalo se dobro zagledati. Moj ga je otac etiri puta promaio prije nego to sam mu napokon pokazala da smo stigli.

Otac me s Floride dovezao zato to mi roditelji nisu dovoljno vjerovali kako bi me pustili da putujem sama vlakom.

Zadnjega smo se dana putovanja uspeli u vie planinske predjele i ondje se vonja osjetno usporila. Cesta je bila tek napola dovrena, uska i obrasla raslinjem te je otro vijugala.

Otac nije sa mnom mnogo razgovarao tijekom vonje. Oduvijek je smatrao da se ovjek mora koncentrirati na vonju i cestu. Svoj pr-vi automobil Chrysler Roadster kupio je prije samo pet godina, 1925., pa se jo nije bio naviknuo na vonju. Prve smo noi stali u Atlanti i nakon to smo uzeli sobe u hotelu, rekao mi je da se lijepo odjenem. Odabrala sam svilenu haljinu boje lavande sa sputenim strukom i izvezenim ukrasima te preko ramena prebacila majinu stolu od nerca, koju sam uzela sa sobom, iako mi je ona to izriito zabranila. Stolu sam kao dijete nosila u svim posebnim prigodama na boine veere i uskrnje rukove pa sam je smatrala svojom,

1.

Anton Disclafani

2

ali taj put, prvi put to sam je nosila sama, odjednom mi je postala teret i doimala mi se preotmjenom. I haljina mi se inila preozbilj-nom za mene, premda je zapravo problem bio u mojem tijelu. Grudi su mi jo bile osjetljive, tek izrasle, jo sam se drala poput nezrele djevojice. Moj otac, pak, nije izgledao mnogo drugaije nego inae. Odjenuo je sivo odijelo na pruge koje je taj put nadopunio svijetloze-lenim rupiem u depu kaputa. Rupi nije bio arke svijetlozelene boje kakva se danas via u fluorescentnim inaicama. Tada nije bilo takvih boja. Bio je boje prave, zrele limete.

Na ulazu u restoran primila sam ga pod ruku kao to je to obino inila moja majka, a on me iznenaeno pogledao. Nasmijeila sam se, svim silama suzbijajui suze. I dalje sam se nadala da me nee ostaviti u Sjevernoj Karolini i da ima nekakve druge planove. Oi su mi bile oteene od dvotjednog plakanja, ali znala sam da mi otac teko podnosi bilo ije suze.

Moju obitelj tada jo nije bila pogodila velika ekonomska kriza koja je u to doba harala zemljom. Otac mi je bio lijenik, a ljudi su uvijek bili spremni izdvojiti novac za lijeenje. Imali smo i neto obi-teljskog nasljedstva, u koje su moji roditelji naposljetku morali zagra-biti jer su s vremenom oevi pacijenti postali toliko siromani da mu u zamjenu za lijeenje vie nisu mogli plaati ni povrem uzgojenim u vrtu. No to sam sve shvatila tek kada sam se vratila iz Yonahlosseeja. Dok sam odlazila onamo, depresija mi je znaila neto sasvim drugo.

Dotad sam rijetko izbivala iz obiteljskog doma. ivjeli smo u malom gradu u sredinjoj Floridi koji je nosio naziv po mrtvome indijanskom poglavici i u kojemu je ljeti posebice zbog toga to tada jo nismo imali klimatizacije bilo nepodnoljivo vrue, a zimi svjee i ugodno. Rijetko smo viali susjede, ali na imanju sam imala sve to mi je bilo potrebno. ivjeli smo na vlastitih tisuu hektara pa bih znala ujutro izjahati na svojem poniju Sasi s rukom u torbici i vratiti se kui o zalasku sunca, na veeru, a da u meuvremenu ne bih naila ni na ivu duu.

Sjetila sam se i svojeg brata blizanca, Sama. On mi je znaio vie od svega ostalog.

Otac i ja u hotelskom smo restoranu naruili biftek i peenu ciklu. Visoki stakleni prozori bili su glavni ukras restorana, a kada

3JEDNO LJETO U INTERNATU

sam kroz njih pokuala razabrati ulicu, ugledala sam samo vlastiti odraz sav u boji lavande i pomalo ukoen. Bili smo jedini u re-storanu i otac mi je dvaput pohvalio haljinu.

Lijepo izgleda, Thea.Puno mi je ime Tehodora, ime koje se u naoj obitelji prenosi

s koljena na koljeno. Sam ga je, kau, skratio na Thea kada su nam bile dvije godine. Dok sam vakala bljutavu i zrnatu ciklu, nastojala sam ne razmiljati to radi u tom trenutku.

Otac mi je jo jedanput ponovio da u u kampu jahati svakoga dana osim nedjelje i ja sam mu zahvalila. Sasi je ostao na Floridi, ali ionako sam ga ve bila prerasla i udarala bih ga u koljena pri uzjahivanju. Ipak, pomisao na mojeg predivnog ponija u tom mi je trenutku bila izuzetno bolna. Moja je majka uvijek govorila da je Sasijeva dlaka nevjerojatno lijepa, ravnomjerno prekrivena crnim i bijelim mrljama. Sjetila sam se i njegovih oiju jednoga plavog, a drugog smeeg, to je esta pojava u konja. Oko okrueno bijelom dlakom esto je plavo, a ono okrueno crnom smee.

Moj i oev zadnji zajedniki obrok u godinu dana uglavnom je protekao u tiini. Nikada prije nisam sjela za stol samo s njim. S majkom jesam, nekoliko puta i sa Samom, naravno. No nisam znala to bih rekla ocu, a zbog svih nevolja kod kue, i bojala sam se bilo to kazati.

Zaas e opet doi kui, rekao mi je nad kavom i desertom. im se raisti cijela ova neugodna situacija, dodao je, a ja sam bila iznenaena njegovim ponaanjem. Brzo sam otpila gutljaj kave i sprila usnice. Kod kue su mi doputali samo otpiti malo iz ma-mine alice. Moj je otac rijetko govorio o neugodnostima, bile one osobne ili ope prirode. Vjerojatno sam zbog toga tako malo znala o ekonomskoj krizi i depresiji.

Nasmijeio mi se svojim ljubaznim, jedva primjetnim smijekom i odmah mi je postalo toplije oko srca. Moja se majka smijala ita-vim licem i pokazivala je sve zube, ali oev je smijeak valjalo znati prepoznati. U tom mi je trenutku taj smijeak znaio da me otac i dalje voli, unato svemu to sam uinila. Htjela sam da mi kae kako e sve biti u redu, ali otac mi nikada nije lagao. Vie nita nee biti u redu, nita vie nee biti kao nekad.

Anton Disclafani

4

Nikada vie u ivotu nijedno mjesto neu tako voljeti kao svoj roditeljski dom, dom u kojemu sam roena i u kojemu sam ivjela do svih nevolja koje su se dogodile. Mnogi bi rekli da nisam istinski voljela to mjesto, ve ljude koji su na njemu ivjeli i bili bi u pravu. Sve sam ih voljela, ali svoje se obitelji nikako drugaije i ne sjeam nego kao osoba koje su etale kroz nae vrtove, koje su itale na trjemovima i koje su se odmarale u svojim sobama. Voljela sam tu kuu, dobro sam je poznavala i ona je poznavala mene. Jedna smo u drugoj pronalazile utjehu. Znam da zvui apsurdno, ali to je mjesto za mene bilo arobno.

Stoga priznajem da sam bila jednako tuna zbog naputanja ku-e i zbog odlaska od obitelji. Nikada prije nisam izvan kue provela vie od nekoliko noi i znala sam, osjeala sam duboko u sebi, da pri povratku kua vie nee biti ono to je nekada bila.

I ja u se promijeniti. Na eljeznikoj postaji u Orlandu pred moje e roditelje nakon mnogo vremena provedenog izvan doma istupiti jedna sasvim druga osoba.

Iz svojega sam predivnog doma otila u djevojaki jahaki kamp Yonahlossee, enklavu za bogate djevojke koju su vodile prijanje, jo uvijek neudate polaznice kampa.

U djevojakom jahakom kampu Yonahlossee zapravo sam i odrasla.

U to vrijeme, meutim, nisam jo nita znala o svojoj novoj koli, osim da je rije o mjestu na koje me roditelji alju zato da me vie ne bi morali gledati. Stigli smo u suton, sjetno doba koje mi je oduvijek bilo mrsko. Dovezli smo se naizgled beskrajnim ljunanim prilazom natkrivenim golemim hrastovima i u tom mi je trenutku palo na pamet da se jo tjednima neu ponovno provesti onuda.

Otac je vrsto primio volan i zakiljio, pomno dovravajui svoj vozaki zadatak, kao to je to inio sa svime u ivotu. Zaustavili smo se na trgu, koji su u koli, kako u poslije saznati, doista i nazivali Tr-gom. Otac je iskljuio automobil na prostoru izmeu drvenih koliba, a ja se osvrnula, ne bih li negdje u blizini spazila jo koju djevojku,


no nigdje nije bilo nikoga. Otvorila sam vrata. Thea, zazvao me otac, ali nisam obraala pozornost na njega. Istupila sam na glineno tlo, potpuno drugaije od ljetnom egom sprenog floridskog tla. Zrak je mirisao na vlagu, ali ne onu morsku, s oceana. Na Floridi ste uvijek bili blizu mora, ak i kada ste, kao mi, ivjeli na mjestima od kojih je valjalo satima voziti do obale. Ovdje si sa svih strana bio zaklonjen planinama.

Zagledala sam se u zgradu pred sobom dok je otac neto petljao po automobilu, kao i uvijek provjeravajui je li sve dobro iskljueno prije no to bi iz njega izaao. Nikada prije nisam vidjela takvu zgra-du, napola ugraenu u planinu. Stupovi na kojima je stajala podsjea-li su me na konjske noge bili su visoki i pomalo nestabilni, a kao takve nije ih trebalo optereivati veom teinom. Uvijek sam imala osjeaj da e se zgrada sruiti, da e se stupovi pod njom slomiti. Nakon dosta vremena, ravnatelj e mi rei da je to ustvari najsigurniji nain gradnje u planinama. Nisam mu povjerovala.

Bila je nedjelja, pa su polaznici i osoblje kampa ve bili veerali, no ja to tada jo nisam znala i preplavio me straan osjeaj strepnje i enje. Ovo nije moj dom. Moja je obitelj negdje drugdje.

Gotovo niotkuda pojavio se jedan mukarac, pruajui ruku na pozdrav iako su ga od mojega oca dijelila jo tri-etiri metra. Na trenutak me podsjetio na mojega brata.

Ja sam Henry Holmes, predstavio se. Ravnatelj.Prvo to mi je palo na pamet bilo je da Henry Holmes ima

neobinu titulu. Nisam znala da ljetni kampovi imaju ravnatelje. No tada je priao mojem ocu i stisnuo mu ruku, a zatim me primio za vrhove prstiju i lagano se naklonio. I ja sam kimnula glavom.

Ovo je Thea, rekao je moj otac. Theodora, ali zovite je Thea.

Jo sam jedanput kimnula glavom i zacrvenila se. Nisam bila navikla na neznance, a gospodin Holmes bio je zgodan ovjek tamne, sjajne i poluduge smee kose. Rukavi na koulji bili su mu uredno podignuti, a izbliza sam shvatila kako ne nalikuje na Sama. Sam je imao veselo, otvoreno lice s okruglim oima boje ljenjaka, ba poput moje majke. Uvijek je izgledao smireno i blago. Lice gospodina Holmesa bilo je pomalo napeto, a usnice zabrinuto

Anton Disclafani

6

stisnute. Bio je i mukarac, s blago izraslom bradom. Moj je brat bio djeak.

U tom bi mi se trenutku, meutim, Samovo lice ukazalo u svim ljudima. Sa sobom sam ponijela jedan od njegovih rupia s monogramom jer sam u nekoj knjizi proitala da se rupii daju osobama koje voli, kao uspomena. Sam mi, naravno, nita nije dao, rupi sam uzela sama. Stajao mi je prilijepljen uz kou pod haljinom i nitko na svijetu nije znao da ga nosim uza se. Poloila sam ruku na trbuh i pogledala gospodina Holmesa u oi, tono onako kako me majka nauila da se trebam ponaati pred neznancima. U tom se trenutku nisam mogla sjetiti jesam li ikada upoznala ikoga tko mi nije bio u rodu, premda vjerojatno jesam.

Drago nam je to si odluila biti dio ovoga drutva, rekao je, obraajui mi se tihim, blagim glasom, kao da je tonom nastojao izraziti suosjeanje. Odvratila sam mu da je i meni drago to sam tu. Vjerojatno je pretpostavio zato sam se kampu pridruila tako kasno. Stigla sam usred ljeta i pitala sam se kojim je to izgovorom opravdao moj otac.

Gospodin Holmes nas je strmim stubitem poveo u Dvorac. Iako sam tek poslije saznala da svi tu graevinu nazivaju upravo ta-ko, ve mi je tada, toliko otmjena i impozantna, nalikovala tvravi. Stubite nije bilo natkriveno i vjerojatno je nedugo prije naeg do-laska kiilo jer su drveni gazovi bili skliski, pa sam po njima gacala vrlo oprezno. Ulaz na vrhu osvjetljavale su dvije plinske svjetiljke naranastim i crvenim plamenovima. Gospodin Holmes otvorio je modro obojena i utim crtama obrubljena teka vrata od hrastovine modra i uta bile su zatitne boje kampa te nas je proveo kroz prednju prostoriju koja je istodobno sluila kao blagovaonica i mjesto za molitvu.

Zastao je uz udubljenje s prozorom.Prilino drugaije od Floride, rekao je moj otac i nasmijeio

se. Vidjela sam da mu nije lako. U zadnjih su mu se godinu dana na sljepoonicama pojavile sjedine i u tom sam trenutku shvatila da mi otac stari.

Gospodin Holmes pokretom nas je ruke pozvao u svoj ured, pa sam ondje neko vrijeme sjedila na utome divanu, dok su moj otac i


on obavljali nune formalnosti. Osjetila sam da me gospodin Holmes gleda, ali svoj pogled nisam podizala prema njemu.

Zakaljala sam, pa se otac okrenuo prema meni.Priekaj malo vani, Thea, rekao mi je, stoga sam izala i ne-

ko vrijeme lutala po hodniku pred uredom. S mjesta na kojemu sam stajala vidjela sam stolove ve postavljene za sljedei obrok tamo e sutradan ujutro zacijelo sjediti djevojke. Stotine djevojaka. arko sam poeljela otii na neko drugo mjesto.

Ponovno sam se okrenula prema uredu gospodina Holmesa te spazila zid prepun fotografija koji mi je nekako promakao pri prvom prolasku. Konji i na njima jahaice, mlade djevojke. Pribliila sam se i stala itati sitne natpise pod svakom fotografijom. Doticala sam mjedene obrube, pod prstima osjeajui svaku ugraviranu rije. Na ploicama su stajala imena konja, pa imena jahaica, a zatim prvo mjesto, proljetno natjecanje, pa godina. Bilo je i fotografija iz devetna-estog stoljea. Konji se nisu mnogo mijenjali, ali djevojke s najstarijih fotografija jahale su postrance, s objema nogama objeenima u stranu, gdje su bile posve beskorisne. Protok vremena jasno se vidio po kva-liteti fotografija, po imenima djevojaka, njihovoj odjei i frizurama. Posljednje fotografije frizura i odjee prikazivale su krae varijante. Kamp je pohaala sva sila djevojaka. Na najnovijoj je fotografiji bila visoka djevojka platinasto plave kose i plemikih crta lica, na go-lemome konju. Uz nju i konja, neki je ovjek dodjeljivao nagradu izgledao je kao patuljak. Leona Keller, pisalo je na ploici, Kings Dominion, prvo mjesto, proljetna utrka, 1930.

Primijetila sam i omanji mramorni stoli pokraj vrata ureda gos-podina Holmesa, na kojemu su stajale dvije uredne hrpice s broura-ma. Djevojaki jahaki kamp Yonahlossee, stajalo je na naslovnici prve, ljetni jahaki kamp za mlade dame od 1876. Ispod nakoenih slova stajala je slika nasmijeenih djevojaka u bijelim bluzama i suknjama. Svaka je stajala uz po jednog konja. Ui svih konja naulile su se unaprijed oito im je pozornost privuklo neto iza fotoaparata.

Isprva sam mislila da su broure u drugoj hrpici tek starije verzije. Na njihovim je naslovnicama stajala fotografija s vjerojatno svim polaznicama, gomilom djevojaka ozbiljnih izraza lica, posluno postrojenih u red radi slikanja. Djevojaka jahaka kola Yonahlossee,

Anton Disclafani

8

stajalo je iznad fotografije istim nakoenim slovima. Obrazovna usta-nova za mlade dame od 1902. godine.

Za vratima ureda gospodina Holmesa zaula sam glas, pa sam se brzo odmakla prema prozoru. Poloila sam dlan na staklo, palcem prekrivajui polovicu planinskoga lanca. Prizor je bio predivan. Ni-kada prije nisam vidjela nita slino. Za razliku od vrue floridske ravnice, s prozora uz koji sam stajala pucao je beskrajan pogled na sivkaste planinske vrhunce ispresijecane drveem. Probijali su oblake koji su se sputali toliko nisko da sigurno nisu bili obini oblaci. Obla-ci na kakve sam dotad bila navikla plutali su visoko, visoko na nebu.

Iako uznemirena okolnostima u kojima sam se nala, nikako nisam mogla zanemariti toliku ljepotu.

Smjestili su me u dom Augusta. Sve su kolibe, naime, nosile nazive po imenima lanova obitelji osnivaa kole. Jedna se zvala dom Mary, druga Spivey, trea Minerva i tako dalje. Gospodin Holmes poveo je oca i mene preko trga, a ja sam namjerno zaostala zato da ne bih morala razgovarati s njima. Koraci gospodina Holmesa bili su vrlo dugaki. Bio je vitak i visinom je osjetno nadmaivao mojega oca, koji je oduvijek bio sitan. Sam, koji je u zadnjih nekoliko mjeseci izrastao poput korova, ve je tada bio vii od njega. Moda je u tom trenutku upravo veerao, a moda je veera ve bila gotova. Moda je jo bio u dnevnoj odjei: kratkim hlaama i lanenoj koulji u kojima je lake podnosio egu. Ljeti smo uvijek hodali u odjei bez rukava, no u Atlanti je ama ba svaki mukarac na kojega sam naila, usprkos vruini, nosio odijelo. I gospodin Holmes je u tom trenutku nosio odijelo iz ureda je s mojim ocem izaao u sakou.

Moj se pak otac svim silama trudio odrati korak s gospodinom Holmesom, hodajui bre nego inae i svako malo vadei ruke iz depova ne bi li povratio ravnoteu.

Pitala sam se bih li mu prepoznala potiljak u gomili. Samov bih prepoznala bilo gdje, nikada mi ne bi promakla njegova otra, gusta kosa koju je majka pokuavala izravnati svaki put kada bi joj se pribliio, ve mu iz iste navike prelazei dlanom preko glave.


Gospodin Holmes otvorio je vrata doma Augusta i prije ula-ska se okrenuo prema meni, dobacujui mi smijeak. Djevojkama je objavio da imaju gou. Kad smo trenutak nakon toga otac i ja uli kroz vrata, pet je djevojaka nepomino stajalo uz krevete na kat s rukama na leima. Ve se bilo gotovo potpuno smrailo i jedina je svjetlost dopirala sa zidnog svijenjaka. Bilo mi je udno to gospo-din Holmes, odrastao mukarac, samo tako i bez kucanja upada u djevojaku kolibu, ali djevojke su oito znale da e doi. Pitala sam se to su jo znale.

Ovo je Theodora Atwell. Dolazi nam s Floride.Djevojke su kimnule glavama u tandemu i zbog toga me obu-

zela panika. ine li sve u tandemu? Odakle sam mogla znati?A ovo su, poeo mi je predstavljati djevojke s lijeva na desno,

Elisabeth Gilliam, Gates Weeks, Mary Abbot McClellan, Victoria Harpen i Eva Louise Crayton.

Drago mi je, rekla sam, a sve su se djevojke lagano naklonile. Prva se iz ukoenog poloaja pomaknula Elisabeth, djevojka koju mi je ravnatelj prvu predstavio i bilo mi je neizmjerno drago zbog toga. Shvatila sam da je rije o djevojkama ba poput mene. Zataknula je pramen sivosmee kose za uho i vragolasto se nasmijeila. Izgledala mi je simpatino. Sviale su mi se njezine plave oi iroko postav-ljene, ba kao u konja. Ona e postati moja Sissy.

U kolibi kojom se irio jak miris drveta zapitala sam se kako je koja od tih djevojaka dospjela onamo. I tko ih je doveo u ovu kolu.

Svakoj je dodijeljena po jedna polovica kreveta na kat, majuan ormar, stalak s lavorom, pisai stol i komoda s ogledalom. Gazdari-ce su stanovale jedna s drugom u potpuno odvojenoj kolibi, pa su djevojke stanovale same. Uhvatila sam oevu ruku i ponadala se da me druge djevojke zbog toga nee smatrati djetinjastom. Iznenadio me njegov stisak. Zbog njega sam shvatila da me doista namjerava ostaviti ondje. Izvukla sam dlan iz njegova i istupila.

Drago mi je to sam s vama.Otac me poljubio u obraz i privio me u nespretan zagrljaj. Vie

se nisam uspijevala ni rastuiti samo mi je bilo neugodno pred svim tim djevojkama. Gospodin Holmes je iz pristojnosti odvratio pogled. Potom su otili i ostala sam sama u sobi punoj djevojaka.

Anton Disclafani

10

Obuzeo me strah, ali ne onakav strah na kakav sam bila navikla i koji bih osjeala svaki put kada bih na konju preskakala viu preponu. Taj je strah, naime, dolazio u paru s ushitom.

U tom sam trenutku, pak, zurila u nepoznata lica svih tih dje-vojaka, u lica koja su gledala mene i osjetila sam strah kakav nikada prije nisam upoznala. Nisam nikamo mogla otii, nikome se obratiti za utjehu, osim samu sebe tjeiti. Poela sam svijati ruke na prsima, ali sam se i nagonski zaustavila. Nisam htjela da primijete moj strah.

Theodora? oprezno je upitala ljepukasta djevojka punijega stasa za koju mi je reeno da se zove Eva.

Thea, promrmljala sam i proistila grlo. Thea. To mi je nadimak.

No da, tako ve moe, rekla je Eva i nasmijeila se. Theo-dora je prekomplicirano.

Zastala sam. Ruga li se to ona mojem imenu? No onda je po-tapala krevet za svojim leima. Ovaj je tvoj. Spava poda mnom.

Sissy se nasmijala. Zvuk smijeha me prvo zapanjio, a zatim opustio. Jesi li ikada spavala u krevetima na kat? upitala me. I ja spavam na donjem. Odvratno je, ali zbilja si kasno dola.

Prstom sam pokazala na svoj koveg koji je stajao uz dno mo-jega donjeg kreveta. Pokazivanje prstom nije pristojno i djevojke e zacijelo pomisliti da sam neodgojena, ali loe ponaanje bilo mi je drae od objanjavanja zato u kolu stiem tako kasno.

Koveg mi je ve ovdje, rekla sam.Donio ga je jedan od radnika, objasnila je Mary Abbott.

Glas joj je zvuao krhko.Ali ne onaj zgodan, dodala je Eva, a Sissy se nasmijala.Gates se okrenula od stola za kojim je neto pisala. Moda

pismo? Upitala sam se kome, a na njezinom licu sam vidjela da joj zbog Evine napomene nije drago.

Ma, daj, Gates, rekla je Eva. Nemoj sve shvaati tako oz-biljno. Samo avrljamo. Potom se lijeno, bezbrino okrenula prema meni.

Dva su radnika to obavljaju teke poslove, rekla je. Jedan je jako zgodan, a drugi vidjet e.

11


Osjetila sam navalu krvi u lice, pa sam brzo pristupila krevetu da druge djevojke ne bi primijetile. Vrlo sam se lako zarumenjela. Spetljala sam se oko kovega, a ubrzo sam shvatila i da se sve djevojke presvlae u spavaice. I ja sam se brzo presvukla. Nikada se prije ni pred jednom djevojkom nisam skinula do gola. Samo pred mamom, a ona vie nije bila djevojka. Dok sam se svlaila, paljivo sam skriva-la rupi. Druge bi djevojke vjerojatno pomislile da je to to uvam komadi tkanine koji je pripadao mojem bratu djetinjasto. Ili jo gore udno.

Sve smo imale iste spavaice. I mene je moja doekala na kre-vetu. iroke none oprave od mekanog pamuka oko vrata su bile izrezane u obliku slova V, dosezale su do polovice listova, a s lijeve strane prsa na njima je bilo izvezeno YRC. Tono na srcu. Spavaica koju sam ponijela sa sobom imala je visoki okovratnik, dosezala mi je do glenjeva i na svakome je zglavku imala ukrasne manete. Odmah bi me odala. Majka mi je rekla da u u kampu nositi odoru i to me tada bilo silno razgnjevilo. Zamisao da e se prema meni odnositi kao prema bilo kome drugome bila mi je nezamisliva. No sada mi je bilo drago. Nisam ni znala da je moja spavaica sasvim neprikladna.

Djevojke su potom nekamo otile u parovima: Eva i Sissy, Gates i Victoria, sve dok u prostoriji nismo ostale samo Mary Abbott i ja. Nije mi bilo druge nego slijediti njihov primjer. Nisam eljela pitati kamo idemo, ali ipak jesam.

Idemo na zahod, rekla je Mary Abbott, pa dodala: Sigurno se pita zato nemamo zahod u kolibi. Konspirativno je spustila glas i objasnila: Smatraju da je tako bolje za nas. Govorila je te-kim junjakim naglaskom. Naglasak sam primijetila i u gospodina Holmesa, ali ga nisam uspijevala tono prepoznati. Govorio je odr-jeito, sasvim drugaije od svih ostalih u domu Augusta. Ja sam pak govorila bez naglaska, barem u usporedbi s ostalim djevojkama. No barem imamo vodu u kolibi, dodala je Mary Abbott. Moemo se kupati.

Kimnula sam glavom jer nisam znala to bih joj rekla. Odrasla sam u kui u kojoj je oduvijek postojao zahod i voda.

Eva i Sissy prole su pokraj nas na povratku u kolibu, a susrele smo i nekoliko djevojaka iz drugih domova. U svojim smo bijelim

Anton Disclafani

12

spavaicama bile poput duhova i u tom sam trenutku shvatila da mr-zim to mjesto i da mrzim sve te djevojke. Bio je to prvi jasan, lako prepoznatljiv osjeaj koji me proeo otkad sam stigla. vre sam se umotala u al i osjetila ugriz mrnje prema vlastitoj majci.

Zahodi su bili besprijekorno isti i zbog toga sam osjetila olak-anje. Nisam ekala Mary Abbot, nego sam pourila natrag prema kolibi, odvraajui pogled od svih drugih djevojaka koje sam susrela putem. Ve sam leala u krevetu kada se Mary Abbott vratila. Jedan me dugi trenutak eznutljivo promatrala, a to je bilo besmisleno jer me poznavala samo sat vremena. Potom je u kolibu ula osoba premlada da bi bila ena, a prestara da bi bila djevojka te nas ovla okrznula pogledom. Theodora Atwell, rekla je kada me spazila. Drago mi je to si se ve smjestila, a zatim je ugasila svjetla.

Laku no, djevojke, doviknula je na odlasku.Laku no, Henny, jednoglasno su joj odgovorile.Potom su djevojke meusobno apatom jedna drugoj zaeljele

laku no i kada sam ve pomislila da su gotove, oglasila se Eva.Laku no, Thea, proaptala je i sve su se djevojke povele

za njom. Sluajui svoje ime izgovoreno apatom, nisam mogla ne osjetiti divljenje nad injenicom to sam tono znala koji glas pripada kojoj djevojci. Nevjerojatno, ali istinito djevojke su me ve bile prihvatile kao dio grupe.

Zadnja djevojka koju sam upoznala prije njih bila je Milly, susjeda koja se odselila prije mnogo godina. Uvijek je uza se nosila lutku i bila mi je dosadna, to je u naoj obitelji smrtni grijeh. Druge su obitelji mogle biti dosadne, ali Atwellovi su uvijek bili zanimljivi.

Meutim, Sam je volio Milly. Promatrala ga je dok se bavio svojim terarijima, zajedno su rezbarili granje i pozorno bi ga sluala dok bi joj objanjavao kako golema krastaa koju je uzgajao moe trcnuti otrov iz oiju. Jedino je Sam mogao podii tu krastau svo-jim rukama. Kada bih je ja uhvatila, napuhnula bi se na dvostruku veliinu. Bio je oprezan i ivotinje su mu zbog toga vjerovale. Ljudi takoer.

Nije mi se svidjelo to sam nakon jahanja pronalazila Milly u Samovu drutvu zbog toga sam joj ukrala lutku i zakopala je iza tale. Nikada nam vie nije dola u posjet.

13


Sam je znao da sam to uinila. Bila sam okrutna, a on je mrzio okrutnost. Mislim da uope nije mogao shvatiti potrebu da naudi drugome ivome biu i zbog toga nikada nije nauio jahati. Sama pomisao da zabije pete u konjske slabine ili podigne bi na bespo-monu ivotinju bila mu je nezamisliva.

Stidio se onoga to sam uinila, a i ja sam se stidjela same sebe. Ipak, brzo smo zaboravili Milly, zakopavi je u prainu uspomena iz djetinjstva.

Jedna je djevojka neto nerazgovjetno promrmljala u snu.Pssst, siknula je Gates, a mumljanje je odmah prestalo.Otac i ja u Atlanti smo spavali u odvojenim sobama. Nikada

prije nismo putovali sami te nisam znala kako to protumaiti, no u svojoj sam golemoj sobi plakala, a zatim samu sebe oamarila zbog takve ludosti. Pokuala sam se uvjeriti da to nije nita potrebna je tek staloenost. Zaspala sam oslukujui zvuk automobila pod prozo-rom, pitajui se uje li i moj otac iste zvukove u sobi s druge strane hodnika. Je li uope budan ili spava kao zaklan?

Zbog automobila pod prozorom osjeala sam se manje usamlje-nom, iako je to bilo blesavo mukarci i ene u tim automobilima meni su bili nitko i nita.

Pitala sam se je li Sam u tom trenutku takoer budan i slua li zrikavce. to je jo danas uo, to je radio? Majka je sigurno jo budna, ita i slua radio, a pretpostavljam da otac jo vozi po zavo-jitim gorskim cestama.

Sjetila sam se i bratia Georgieja te umalo zaplakala, ali sam se suzdrala. Dovoljno sam jecala. Dovoljno za itav ivot. Moda i za dva ili tri ivota.

Sljedeeg me jutra probudilo zvono. Brzo sam se pridigla i glavom udarila u gornji krevet. Uz mene se odmah stvorilo Evino lice, koje je visjelo odozgo.

Izgleda poput imia, rekla sam, a ona me pospano pogle-dala. Imala je prekrasan ten i okrugle obraie.

Anton Disclafani

14

Protrljala sam tjeme i priekala da druge djevojke ustanu, no nekoliko minuta nijedna se nije ni pomakla. Samo su leale u kreve-tima, zijevale i protezale se. Nikada jo nisam provela toliko vremena s ovolikom hrpom djevojaka. Sam i ja tek smo dva tjedna pohaali kolu u Emathli, nakon ega je majka zakljuila da je to ispod nae razine. Razlika izmeu nas i djece u toj koli, sinova i keri seljaka, bila je i vie nego oita. Ovdje nisam bila sigurna na emu sam.

Sve su mi djevojke, tada jo u krevetima, izgledale oamueno. Eva je bila najvia, Mary Abbott najnia. Victoria je bila najmravija, ak i premrava, s kljunim kostima koje su joj se otro probijale is-pod brade i zbog kojih je izgledala izgladnjelo. Moja kosa nije bila ni tamna ni svijetla, nisam bila ni visoka ni niska. Kod kue se gotovo nikada nisam susretala s drugom djecom. Otac bi nam drao nastavu, a kada bismo se Sam i ja susreli s drugim djeacima i djevojicama u gradu, ta bi nas djeca u udu promatrala jer smo, kao blizanci, bili veoma nalik jedno drugome. Oboje smo od oca naslijedili jak nos i visoke, iroko postavljene jagodice zbog kojih je majka naa lica nazivala izraajnima. Tamnu kosu smo pak naslijedili od majke kosu jaku i kovravu, kestenjastu. Ljudi su nas primjeivali zbog meusobne slinosti, a ovdje, bez Sama, nisam se mnogo razlikovala od ostalih, osim moda po tome to mi je koa zbog floridskoga sunca bila neto tamnija.

U sobu je ula jo jedna osoba zakljuila sam po odori da je spremaica.

Dobro jutro, Docey, pozdravila ju je Eva, a Docey joj se nasmijeila i potom nalila vodu u lavore. Sve su djevojke na to usta-le i prile obinim, drvenim stalcima u kojima su stajali ivopisno obojeni lavori. Rub mojega lavora bio je okrhnut. Docey je bila nia od svih nas, sigurno ne mnogo via od 150 centimetara, ali ujedno i krupne grae, s mije smeom kosom svijenom u urednu punu bila je i pomalo razroka. U govoru joj se uo grub i odrjeit junjaki naglasak, mnogo tee razumljiv negoli i u jedne od djevojaka. Poslije sam saznala da potjee iz najsiromanijih predjela Apalakog gorja.

Oprale smo se i odjenule pa preko Trga otile do iste zgrade u koju smo sino uli otac i ja. Spavala sam sa Samovim rupiem pod jastukom i najradije bih ga bila opet sakrila pod odjeu, ali bojala

15


sam se da e ga primijetiti Eva ili Sissy, djevojke kojima sam se najvie eljela svidjeti.

Kada smo istupile van, zapanjila me gomila djevojaka. Sve su bile odjevene u bijele suknje i bluze s bubi-okovratnicima i svima su ponad srca stajala izvezena slova YRC. Otac mi je, u elji da izbje-gnem iznenaenja, bio rekao da e nas biti dvjestotinjak, ali nita me nije moglo pripremiti na prizor itave vojske. Jedino po emu su se razlikovale bila je kosa. Jedna je djevojka kovrave kose pogledala prema meni i zatim neto apnula prijateljici. Shvatila sam da zurim. Zakoraila sam u gomilu i pokuala uhvatiti korak s drugim djevoj-kama. Oiju uprtih prema dolje, shvatila sam da nijedna na nogama ne nosi arape. Od struka nadolje izgledale smo kao djeca.

Ubrzo me dostigla Sissy. Smea joj je kosa bila podiana u tada vrlo moderan bob pa sam nagonski dotakla vlastitu kosu, koja je prilino prelazila razinu ramena. I ja sam se svojedobno htjela oiati na bob, ali mi majka to nije dopustila.

Brzo hoda, rekla je.Da, lagano sam usporila.Na Floridi je dosta vrue, rekla je hrapavim glasom, sasvim

suprotnim njenim crtama njezina lica.Odakle si ti? upitala sam je.Monroeville.Ponaala se kao da sigurno znam gdje je to, pa sam se pretvarala

da tako uistinu i jest.to ti je otac po zanimanju? nastavila je s ispitivanjem.Lijenik je. I ima plantau narana. Ovo s naranama ni-

je ba bilo sasvim istinito. Narane su bile vlasnitvo obitelji moje majke, ali uinilo mi se da u spominjanjem zemljoposjednitva stei neto bolji ugled.

Oboavam narane, nestano se nasmijala, a meni je njezino oduevljenje bilo zabavno. Nisam narane smatrala nikakvom posla-sticom. Bile su mi obina, svakodnevna stvar.

A to je tvoj otac po zanimanju? upitala sam.Upravlja djedovim poslovima. I jae konje. Zato me i poslao

Anton Disclafani

16

ovamo da nauim jahati, ali bojim se da nisam najuspjenija u tome.

Ne?Previe prljavtine, odvratila je. Brzo je nastavila: Ali nisam

razmaena, ne boj se, pogledala me iskosa, samo vie volim raditi neke druge stvari.

Naglas sam se nasmijala i to me iznenadilo. Nisam se smijala ve tjednima.

Ule smo u blagovaonicu i druge su se djevojke uzvrzmale oko nas. Okupljale su se za stolovima prekrivenim oslikanim stolnjacima i avrljale. Vidjelo se da uivaju. Osjeale su se kao kod kue.

Sissy mi je pokazala moj stol za kojim su, izmeu ostalih, ve sjedile Mary Abbott, Victoria i Henny. Mary Abbot mi se oduevlje-no nasmijeila kada me spazila. I ja sam se nasmijeila njoj, a zatim odabrala stolac to dalje od njezina.

Zdravo, Theodora, obratila mi se Henny. Ve sam joj htjela rei za nadimak kada se ubacila Mary Abbott.

Svi je zovu Thea.Henny je potpuno zanemarila njezinu upadicu te mi pred-

stavila ostale za stolom: neke mlae, neke starije djevojke i jednu uiteljicu, gospoicu Metcalfe, enu veoma glatke koe i sitnih, bisernih zubi.

Pred nama su stajali pladnjevi prepuni slasnih peenih jaja, slanine, unke, muffina od malina, griza te svega i svaega, ali nisam imala teka. Veina ostalih nije obraala pozornost na mene i to mi je odgovaralo. Sjetila sam se Sama oduevio bi ga ovakav doruak jer je zadnjih mjeseci jeo kao lud. Tono sam znala to radi u tom trenutku: njeguje unesreene ivotinje, hrani insekte u terariju ili na-mjeta granu da bi se guter na njoj mogao bolje sunati. Nije uvijek imao unesreene ivotinje, ali zadnjih se nekoliko tjedana brinuo za gnijezdo mladunaca vjeverica ija je majka nestala.

Mogu li ti postaviti jedno pitanje? u pola mi se doruka obratila Molly. Imala je isturene sjekutie zbog kojih je izgledala po-put djeteta, a tanka joj je smea kosa dosezala nekoliko centimetara ispod struka bilo je to ve vrijeme za ianje.

17


Kae se smijem li, ispravila ju je Henny, debeljukasta dje-vojka s podbratkom i madeom nezgodno smjetenim na lijevu slje-poonicu. Nije bila runa, ali taj je made bio doista problematian. Nije mi se svidjela, ali mi je bilo drago to je s nama i da, kao netko gotovo odrastao, uz gospoicu Metcalfe odrava red i disciplinu.

Zato si ovamo stigla tako kasno? nastavila je Molly.Molim?Zato nisi dola na poetku, kao i ostali?Oekivala sam da e Henny intervenirati, ali nije. Samo je utei

sjedila i zurila u mene, ba kao i svi ostali za stolom. Alice Hunt Morgan iz Memphisa u Tennesseeju prstom je prela preko ruba svoje ae. Nije voljela da ju se zove Alice kada sam to pokuala, ispravila me i rekla da joj je ime Alice Hunt. I ona je, zajedno sa svima ostalima, ekala odgovor. Bile su znatieljne. Nikakvo udo meu njima sam se nala kao uljez.

Zakanjeli roendanski poklon, rekla sam. Bili smo na ljetovanju u Europi zato to je ljeti na Floridi tako vrue.

Zastala sam, a sve su djevojke ekale, radoznalo nagnutih glava. Molly se poigravala uperkom kose.

Idemo svake godine pa nisam to htjela propustiti, ali je moj otac htio da doem i ovamo, stoga je dogovorio kasniji dolazak, slegnula sam ramenima kao da elim rei kako je cijela pria u ruka-ma velikodune i odgovorne odrasle osobe.

A gdje ste bili u Europi? upitala me Molly, iako su druge djevojke ve izgubile zanimanje za mene i vratile se meusobnom avrljanju.

U Parizu, rekla sam. Oboavam Pariz ljeti.Molly je kimnula glavom i odvratila pogled, oito zadovoljna

odgovorom. Rukom sam opipala tjeme ne bih li na njemu pronala mjesto kojim sam jutros udarila u gornji krevet, ali vie me nita nije boljelo. Na drugome kraju prostorije uhvatila sam pogled Sissy. Nasmijeila mi se i ja sam se nasmijeila njoj.

Thea, obratila mi se Henny, koja je oito ipak ula napome-nu Mary Abbott, ali ova nije bila jedna od djevojaka na koje Henny obraa pozornost. Popij to, kimnula je prema ai mlijeka preda

Anton Disclafani

18

mnom. Zagledala sam se u au. Kod kue smo za doruak pili sok od narane ili grejpa, ovisno o godinjem dobu, ali nikada mlijeko majka ga nije voljela, pa bismo ga tek ponekad dodavali u aj ili bismo ga Sam i ja pili uz kolae. U Yonahlosseeju se, ubrzo sam saznala, uz ruak pio slatki ledeni aj. Stakleni vr pun jantarno u-kaste tekuine s komadiima leda doekao bi nas na stolu uz Hennyn tanjur i ona bi ga rastoila po aama. aj je bio gust, gotovo poput sirupa i, moram priznati, ba izvrstan. Godinama nakon odlaska iz kole eznula sam za tim ajem, za njegovim ledenim dodirom na jeziku, za gorinom jakoga aja ublaenom golemim koliinama eera. Nakon odlaska iz kole saznat u i da je enja za tim ajem svojevrsna tradicija meu bivim polaznicama Yonahlosseeja.

No sve e se to dogoditi tek mnogo kasnije. U tom sam trenut-ku zurila u au mlijeka i jedva susprezala suze.

Thea, jo jedanput mi se obratila Henny, ovaj put jo du-bljim glasom, ali nisam se usudila pogledati ju jer sam znala da u, uinim li to, zaplakati. No onda sam osjetila da je skrenula pogled s mene i sve su se djevojke za stolom okrenule na stolcima. Najprije sam pomislila da je to neki neobian nain ustajanja od stola nakon doruka, ali onda sam zaula muki glas.

Dobro jutro, djevojke, oglasio se gospodin Holmes.Dobro jutro, gospodine Holmes, jednoglasno su odgovorile

sve djevojke osim mene i inilo se da je gospodin Holmes vrlo zado-voljan takvim pozdravom, iako ga je vjerojatno sluao svakoga jutra.

Uslijedilo je nekoliko obavijesti pa je gospodin Holmes poveo jutarnju molitvu, a kada je zavrio, pristupila mi je jedna ena. Bila je niska, zdepasta i lijepoga lica, mnogo starija od kunih nadstojnica.

Ja sam gospoa Holmes, ravnateljica, predstavila se, a zatim rukom pokazala prema stubitu u kutu prostorije. Poi sa mnom.

Nastojala sam neuspjeno sakriti iznenaenje, stoga me nekoliko sekundi fiksirala prijekornim pogledom, ali bila sam sigurna da ni-sam prva koju je iznenadila injenica da je rije o supruzi gospodina Holmesa. Kada sam je spazila ranije toga jutra, mislila sam da je glavna domaica ili pripadnica kampskog osoblja jer mi je izgledala upravo tako pokroviteljski i nametljivo. No sada sam na njezinu licu primijetila nestrpljenje pa sam posluno krenula za njom, us-

19


poravajui korak da ju ne bih prestigla. Njezin mi je struk izgledao neprirodno uskim, kao da ga je neim utegnula shvatila sam da vjerojatno nosi korzet. ak ga ni moja majka nije nosila, no majka mi je bila toliko mrava da joj i ne bi bio potreban.

Ured gospoe Holmes nalazio se na treem katu i do trenutka kada smo se uspele, ravnateljica se poprilino uspuhala. Dok je otva-rala vrata, iz blizine sam zamijetila da joj je kosa, vrsto stegnuta u punu, poela sijedjeti, to se nije primijetilo iz daljine.

Ured joj je bio otmjeno namjeten, a maleni divan na koji sam po njezinoj uputi sjela presvuen modernom kariranom tkaninom.

Theodora Atwell, zaustila je. Sjedi za Hennynim stolom?Nastavila je prije nego to sam uspjela odgovoriti: Dobro

poznajem Henny, vrlo je sposobna. Izgovorila je to kao da je rije o upozorenju, a zatim se zagledala u papire na stolu. Dolazi nam iz Emathle na Floridi. Volim vrtlarstvo i oduvijek mi se inilo da bi moj ivot na Floridi bio divan jer tamo uspijeva sve to posadi.

Moja je majka vrlo esto govorila tono istu stvar, ali nisam u tom trenutku htjela razmiljati o majci.

Svi me zovu Thea, rekla sam.Ma, znam, nasmijeila se. Palo mi je na pamet da vjerojatno

s muem esto razgovara o djevojkama iz kole i da joj je on ve rekao za moj nadimak.

Reci mi, Thea, nastavila je sputajui se u sjajnu drvenu sto-licu pred stolom izraenim od istoga drveta, uglaanim do visokoga sjaja, kako ti se zasad svia ovdje?

Jako mi se svia, odvratila sam jer sam znala da je to jedini ispravan odgovor.

Osnivai Yonahlosseeja bili su veoma napredni ljudi. Osnova-li su ovaj kamp 1876. godine, jedanaest godina nakon Graanskog rata. Zna li, Thea, zato je to bilo vano razdoblje u povijesti nae zemlje?

To sam, naravno, znala jer sam mnogo puta ula priu o svojem djedu, koji je dezertirao iz Graanskog rata.

Zato to su junjake drave u to doba bile nevjerojatno siro-mane, odvratila sam, i zato to je to bilo iznimno teko vrijeme

Anton Disclafani

20

za ovaj dio Amerike. Sve se preko noi promijenilo i nitko nije znao to e biti s amerikim jugom u budunosti.

Moj ju je odgovor zadivio. Tako je, kimnula je glavom. Zatim je zapoela priu o Louisi i Hanesu Bellu, branome paru koji nikada nije imao vlastite djece, ali si je postavio ivotni zadatak da stvori ljetni kamp za djevojke u tom svijetu, koji se kako sam joj ja maloas rekla promijenio preko noi. Mladii i djevojke na sjeveru Amerike ve su pohaali takve kampove, a postojali su i na jugu, za djeake. No Bellovi su vidjeli da postoji potreba za takvom ustanovom za djevojke i zato su je osnovali.

A onda je jednoga dana, kada se stvorila potreba za tim, ljetni kamp postao kola, internat. Do tog mi je trenutka zvuala kao da se zaplela u digresiju, odlutala od uobiajenoga govora koji je ve mnogo puta izrecitirala pred novim polaznicama, i ba me tada znaajno pogledala. Nisam znala zato.

Zato je danas Yonahlossee za neke djevojke ljetni kamp, a za neke kola, ali je u oba sluaja mjesto na kojemu mlade ene ue kako postati dame. Jer, Thea, damom se ne postaje samo tako, ne-kom arolijom, pucnula je prstima i odmahnula glavom. Upravo suprotno. Postati damom jest lekcija koju valja nauiti.

U dananjem svijetu prepunom neizvjesnosti, zakljuila je, damstvo je moda vanije nego ikada prije.

Shvatila sam jedino da pod izrazom svijet prepun neizvjesnosti misli na aktualnu financijsku krizu. to se Bellovih tie, bilo mi ih je ao to nikada nisu uspjeli dobiti dijete, posebice zbog toga to su posvetili ivot mladima. Vjerojatno neto nije timalo s Louisinim organima. No sve ostalo to mi je upravo izgovorila gospoa Holmes bilo mi je potpuno nejasno. O emu govori? Zato je damstvo danas vanije nego ikada prije?

A odakle naziv? upitala sam samo zato to me gospoa Holmes promatrala kao da to oekuje. Odakle naziv Yonahlossee?

Ah, uzdahnula je i blago odmahnula rukom, staro indi-jansko ime. Nema zapravo nikakve veze s kampom. Bilo je to ime konja gospoe Bell.

Oekivala sam da e mi nakon toga rei jo neto o konjikom sportu u koli, a blago sam se, samo za sebe, nasmijeila jer je i Sasi,

21


ime mojega konja, potjecalo iz jezika indijanskog plemena Muskogee. Nadjenula mu ga je moja majka jer se ja nisam mogla sjetiti niega drugog, a znailo je ovdje je, kao u reenici: Cvijet je ovdje. Majka mi je to tono tako objasnila. Njezin mi je glas jo odzvanjao u uima.

Nadam se da e ti se svidjeti kod nas, rekla je gospoa Holmes, naslanjajui se laktovima na stol i gledajui me ravno u oi, malenih ruku isprepletenih pred laktovima.

Sigurna sam da hoe, odgovorila sam i u tom sam trenutku tako i mislila. Svidjela mi se pria o Louisi Bell i Yonahlossee mi je postao drai im sam saznala da je dobio ime po konju. No teko su mi pale uspomene na majku i Sasija.

I tvoja me majka uvjeravala da e ti se svidjeti.Njezine su me rijei zbunile. Zar mi ita misli?Tvoja majka i ja smo prijateljice. Stare prijateljice.Nemogue. Moja majka nije imala starih prijateljica, mi smo

bili sve to joj je bilo potrebno. Bezbroj sam je puta ula kako govori da su tata i ona u floridskoj divljini pronali svoju malu, privatnu utopiju.

Ima istu kosu kao majka, dodala je gospoa Holmes i zbog toga sam shvatila da je doista poznavala moju majku.

Zajedno smo pohaale kolu za mlade dame u Raleighu, nastavila je. kola se zvala Miss Petit.

Oi su mi se zamutile i na trenutak sam pomislila da imam alergijsku reakciju, kao pacijenti koji su obilazili mojega oca. Ubola bi ih pela ili bi pojeli bobicu koju nisu smjeli.

Zagrizla sam usnicu jer vie nisam mogla disati, a onda sam briznula u pla.

Jao, Thea, nisam te htjela uzrujati. Majka ti nije rekla da se poznajemo?

Odmahnula sam glavom.Da, i znam sve o tebi. Tvoja me majka na neki nain zamolila

da se pobrinem za tebe. Neko drugo mjesto moda ti ne bi odgo-varalo.

Anton Disclafani

22

Razumijemo li se, Thea? ponovno je progovorila nakon nekoliko trenutaka.

Kimnula sam glavom.Pogledaj me, molim te.Uinila sam kako je zatraila. Imala je bademaste oi. inilo mi

se nemoguim da su ikada gledale moju majku.I jo neto. Ako primijeti bilo to neobino, bilo to tjele-

sno, molim te, odmah doi k meni i reci mi.Tjelesno? ponovila sam.Tjelesno. Pretpostavljam da zna na to mislim. Ako se takvo

to dogodi.Rekla sam joj da znam, iako nisam razumjela.

Razmiljala sam o njezinim rijeima na putu do konjunica, gdje sam trebala proi testove, i pitala samu sebe je li moda mislila na moj mjeseni ciklus. No ve sam imala menstruaciju i znala sam to mi je initi.

Bilo mi je drago to nijedna djevojka nije vidjela moje uplakane, crvene oi i to sam se tijekom etnje do tala mogla sabrati. Do razgovora s gospoom Holmes mislila sam, naime, da sam u Yona-hlossee stigla sluajno, zbog okolnosti.

Puteljak je vodio uz nunike, a zatim se toliko suzio da su njime mogle koraati samo dvije osobe jedna uz drugu, a uza nj raslo je drvee koje je zaklanjalo sunce pa sam zadrhtala od hladnoe. Kada sam odjednom izala na veliku istinu okruenu planinama, laknulo mi je.

Ostala sam bez daha. Bila sam samoj sebi obeala da se neu okirati svim novostima u Yonahlosseeju, ali nikada prije nisam vi-djela nita slino. Nisam ni znala da takvo to postoji. Preda mnom su stajale tri kamene staje bile su mnogo, mnogo vee od staje koju smo imali kod kue, dovoljno velike da se u njima smjesti itava vojska konja. U usporedbi s ovim, shvatila sam, moja staja kod kue uope nije staja. Iz otvora na odjeljcima provirivale su konjske glave i

23


spazila sam konja rase Appaloosa s pjegavom glavom o kakvima sam dotad samo itala, ali ih nikada prije nisam vidjela.

Uokolo su se vrzmali konjuari. Vodili su konje ili gurali take, a jedan me spazio dok sam zapanjeno zurila pa sam postieno skrenula pogled. Izgledao je kao muka verzija Docey sav mrav, ilav i okretan.

Spazila sam i pet jahakih terena od kojih je jedan imao pre-preke, a sve mi je izgledalo novo i savreno. Tereni su bili svjee iz-grabljani, ograde savreno obojene pa sam se morala zapitati odakle kampu Yonahlossee novac za sve to. Onih nekoliko gradia kroz koje smo se provezli na putu ovamo izgledalo mi je strano siromano: ruevne zgrade i prljavi stanovnici, ali znala sam da se nalazimo u apalakoj regiji, koja je bila siromana i prije financijske krize. Otac mi je spomenuo da je podruje zahvatila strana sua, to je bilo neobino za njega jer mi nikada prije nije priao o nevoljama i neugodnostima, no ve sam se tada bila poela navikavati na niz ivotnih iznenaenja.

ovjek ovo ba i ne oekuje, zar ne? oglasio se netko uz mene, pa sam se okrenula i nala pred visokim mukarcem koji mi je stajao slijeva. Uz njega je stajao ve sputan i osedlan konj.

Iznenadili ste me, rekla sam ruke poloene preko srca, kao to sam uvijek inila kad bi me netko iznenadio. Nadala sam se da me crvene oi ne odaju.

Mukarac se nasmijao. Govorio je njemakim naglaskom. Ve sam prije bila upoznala Nijemca, gospodina Bucha, koji je jedanput godinje posjeivao mojega oca zbog posla u vezi s plantaom na-rana.

Nijemac ste?Jesam. Ja sam gospodin Albrecht.Ja sam Thea Atwell, drago mi je, blago sam se naklonila

da bih nadoknadila svoje prijanje nepristojno ponaanje. Prepoznala sam gospodina Albrechta sa fotografija na zidu kole na njima je uvijek dodjeljivao nagrade. Bio je strahovito mrav i plosnate brade, to me iznenadilo jer sam mislila da svi Nijemci imaju etvrtastu eljust. Koa mu je, barem za mukarca, bila iznimno glatka i imao je ravne zube. Moda nije bio osobito pristao, ali nije bio ni neugodne vanjtine. inilo se da je otprilike dobi mojega oca.

Anton Disclafani

24

A ovo je Luther, rekao je, gladei Luthera po vratu. Konj je spustio glavu i pogledao me bio je runjikav, nezanimljivo smee boje, prevelike glave i malih uiju, ali su mu oi bile tople i drage.

Svi koji dou ovamo prvo jau njega. Tvoj otac kae da si ve iskusna jahaica.

Jesam.Ne bi onda trebala imati nikakvih problema s Lutherom.

Lupni ga pri skokovima i vrsto ga dri u kasu. Preskoit e sve to eli, ali ponekad zastane ako se jaha neka.

Gospodin Albrecht pomogao mi je da se uspnem na sedlo i podesio mi stremene. Srce mi je snano udaralo, djelomino od oka koji sam doivjela kod gospoe Holmes, a djelomino zbog uzbuenja to u jahati pred nepoznatim ovjekom. Luther je bio golem vii od esnaest ruku, moda ak sedamnaest. Nikada ni-sam jahala tolikog konja. No to nije vano, rekla sam sama sebi. Kontrola je kontrola. Gospodin Albrecht naznaio mi je rutu pa sam ga slijedila do najdaljeg terena. Dao mi je deset minuta za zagrijavanje pa sam jahala ukrug, iskuavajui Luthera. Kada bih povukla lijevu uzdu, on bi je povukao natrag pa bih je snano tr-znula. Gospodin Albrecht stajao je uz ogradu i promatrao. Izgledao je istodobno oputeno i utogljeno: stajao je s rukama u depovima i nagnute glave, u poput snijega bijeloj, besprijekornoj koulji i sa-vreno izglaanim hlaama.

Nastojala sam zanemariti injenicu da me promatra, ali kada mi je rekao da je vrijeme za procjenu, zaustavila sam Luthera pa ga iz hoda potjerala u lagani galop. Htjela sam mu izotriti reflekse. Uz gospodina Albrechta stvorio se jo jedan mukarac. Zakiljila sam i prepoznala gospodina Holmesa. Mahnuo mi je, a ja sam mu odvra-tila naklonom glave. ekali su me skokovi od gotovo jednog metra visine, ali u to se vrijeme niega nisam bojala. Nisam ni bila svjesna da se iega treba bojati.

Prola sam terenom u svojevrsnom bunilu. Nikada se nisam sjeala jahakih nastupa kada bih ih dovrila, uvijek bi mi netko morao rei jesam li sruila kakvu pregradu ili se okrenula u pogre-nom smjeru. Kada sam preskoila zadnju kombinaciju, potjerala sam Luthera u lagani galop u krug sve dok se oboje nismo malo opustili.

25


Potom smo polako otili do gospodina Albrechta. Gospodin Holmes ve je bio otiao.

Gospodin Albrecht je kimnuo glavom i potapao Luthera po vratu.

Ohladi ga malo. Dobro si jahala.U daljini sam razabirala gospodina Holmesa jer jo nije bio za-

maknuo za drveem zaklonjen puteljak. Pitala sam se kada e Sam izrasti do njegove visine. U tom je trenutku jo bio dijete. Ili barem napola dijete, a napola odrastao, ba kao i ja.

Popustila sam uzde i dopustila Lutheru da objesi glavu, a zatim smo polako proetali terenom. Spoznaja da moji roditelji nisu slu-ajno odabrali Yonahlossee prilino me uznemiravala, ali i potvrdila sumnje da roditelji sa mnom imaju planove koje nisam razumjela. Moja je majka za mene odabrala kolu koja je, barem kada je o jahanju rije, bila pravi mali raj, pa sam barem s time mogla biti zadovoljna, ali injenica da je bila prijateljica sa enom kao to je gospoa Holmes inila mi se gotovo nevjerojatnom. Ipak, morala sam vjerovati u to. Majka je posljednjih tjedana prema meni bila ve-oma okrutna. Iako sam znala da to zasluujem, teko sam podnosila takav odnos. Roditelji me nisu poslali potpunim strancima, ve su me stavili pod nadzor ene koja je barem dijelom znala moju stranu tajnu. No koji joj je dio ispriala moja majka? Sigurno nije rekla sve.

Gospodin Albrecht nestao je u konjunici, pa sam zaustavila Lu-thera i sjahala. Potom sam uinila neto doista djetinjasto. Zaronila sam lice u njegovo vrue, od soli slano rame i zajecala. Po prvi put u nekoliko tjedana u tome sam pronala utjehu.

jedno ljeto u internatu2

Documents