LJETO U GRADUroman od deset koraka

ZORAN LAZIĆ

SADRŽAJ

Koga ćete upoznati u ovoj knjizi(abecednim redom) 2 ...............................................................................................................

jedan 5 .....................................................................................................................................

PRIČA POD MOSTOM 8 ...........................................................................................................

dva 22 .......................................................................................................................................

OSVETNICI 24 .........................................................................................................................

tri 43 ........................................................................................................................................

DIZEL BALADA 44 ...................................................................................................................

četiri 77 ....................................................................................................................................

PRVA PRIČEST 81 ...................................................................................................................

pet 108 .....................................................................................................................................

MAK I ČUDESNO UHO 111 .....................................................................................................

šest 120 ....................................................................................................................................

SREST ĆEMO SE OPET 122 ....................................................................................................

sedam 147 ................................................................................................................................

VALKIRA 152 ...........................................................................................................................

osam 162 ..................................................................................................................................

ZADNJA RUNDATrojica u mraku 165 .................................................................................................................

devet 179 .................................................................................................................................

EVERLAND 181 .......................................................................................................................

deset 190 ..................................................................................................................................

Napomena 191 .........................................................................................................................

O autoru 192 ............................................................................................................................

Impresum 193 ..........................................................................................................................

Kako je lijepo malim pastirima, kad sjede na livadi oko vatre i peku nažeravici kukuruze, ili pod pepelom krumpire; to je uopće vrlo teško opisati, alije i bolje da se o tome ne piše. Svim ljudima ne može biti tako lijepo kaomalim pastirima, pa bi mnogima bilo žao, kad bi čitali, kako je drugima ljepše.

Ivana Brlić-Mažuranić, Čudnovate zgode šegrta Hlapića

1

Koga ćete upoznati u ovoj knjizi

(abecednim redom)

AIDA, Stankova velika ljubav

ALEN, Stankov mlađi brat, dobar dečko

ARGO, superjunak i profesor kemije

ČOKI, izdašan gostioničar, sin stare Hinke

DJEVOJČICA i STARICA, stanovnice kolibe na zaleđenom jezeru

DJANGO DIESEL (Ramon Novarro), meksički heroj, zvijezda nijemog filma

DON ARMANDO, smrtni neprijatelj Djanga Diesela

DOKTOR LIVADIĆ, Livadin brat, seli u Australiju

DOKTOR LUŽAJIĆ, švercer i pedofil

FRANO, Matin kompanjon iz sjemeništa

GAZDA VEHID, otac Salka, jače polovice etno-dvojca Salko i Šukrija

GRGA NUTRIJA, vodeći prigradski privrednik

HINKA, krčmareva kći, krčmareva žena i krčmareva majka

INSPEKTOR SALE, Grgin rođak, najbolji policajac u gradu

IVAN JAGIĆ, Ivonin otac, otišao u bitku za domovinu

IVONA, hrabra šetačica, princeza i djevojka s kamerom

JEDNONOGI, čuvar tržnice i velikih tajni

JOZA JUNIOR, glavni huligan u gradu

JOZO / CRNI KRIŽAR, automehaničar, brižni otac s kojim nema šale

2

JUAN, dijete kakvo bi svaka majka poželjela

KNJIŽEVNICA, žena koja piše bajke

LIVADA, Olgičin jednojajčani suprug

MARIN, Perin bratić, odličan nogometaš i prilična faca

MARINA, Mirtina starija sestra, uspjela u metropoli

MARKO ORAŠIĆ – MAK, stari roker s interplanetarnom misijom

MIRO RAIĆ, naš najveći maratonac i bivši narkoman

MIRTA, ljubav Zvonkova života

MISTER X, nepoznanica

MIŠKO, Mladenov gazda i menadžer

MLADEN, pijetao koji proriče budućnost

NIJEMI DJEČAK, sin Salka i žene mu Selvete

NIKOLA i ŠERIF, momci od riječi, stalna postava gostionice

ODVJETNIK, netragom nestao

OLGICA, Stankova mala ljubav

OTAC MATO, svećenik na Isusovim mukama

PAJO, stariji dečko iz Doma, prva bitanga u školi

PERO, Juanov jedini prijatelj, poznavatelj svih pravih riječi

PLAVI SOKOL, superjunak i profesor biologije

PROFESOR ŽUTIĆ, Sokolov ujak i otkrivač osobite sorte agave

ROBERTO, mladi i zgodni vojnik mirovnih snaga

RUŽA, Juanova majka, sjajna kuharica i pripovjedačica

3

SELVETA, žena Salka, člana sastava Salko i Šukrija (i mnogih drugih)

SESTRA DANICA, jedna sasvim kul redovnica

SIĆO alias MRVA, Pajin mlađi brat i partner u zločinu

STANKO, dečko kojeg su svi ostavljali

STANKOV STARI, mudar čovjek

STARAC S BRAZGOTINOM, domaćin jezivog kazališta lutaka

STIPA, ratnik i pučki filozof

STRIJELA, Tanjin otac, superjunak i profesor fizike

TANJA, Ivonina bivša najbolja prijateljica, otišla na more

TOMO, čovjek ni na nebu ni na zemlji

TUNJA, majstor bećaraca seksualne problematike

TVRTKO, pumpaš dobra srca

UJO i KOLUMBO, anđeli pakla

VESNA i RADA, babe otrovna jezika

ZARE IVIĆ, kapetan Sivih, opasan tip s rijetkim brkovima

ZEC, vozač i nečista savjest Oca Mate

ZVONKO, ljubav Mirtina života

Z, ratni zarobljenik, američki košarkaš… i mnogi drugi

4

jedan

…dva, tri, četiri…, Ivona je brojala korake. Oko nje, grad je sanjao betonske snove,prepuštao se vrelom srpnju i tišini prašnjavih pločnika. Ptice na nebu su, posvenezainteresirane za dnevna zbivanja, izvodile akrobacije. Zrakom se širio miris pite odjabuka, a kazete zaboravljene u automobilima topile su se na suncu. U susjednom dvorištu,netko je nabijao loptu o zid. Ljeto je u gradu bilo bezobrazno očita stvar.

U ovo doba godine Ivona bi obično već bila na moru; ležala bi u sjenci borova i osluškivalaklimu. Prošle je godine bilo najbolje: išla je po prvi put bez staraca – samo Tanja i ona, sdvije karte u smjeru juga i teškim ruksacima na leđima. Dane su ulupale u vodi i pokraj nje,a čim bi se spustio prvi stidljivi mrak, krenule bi u istraživanje. Lokalni su im se tipoviuvaljivali tako besramno da nisu mogle vjerovati. Tamo, u tom kampu, nitko nije mogao znatitko su, ni odakle dolaze, ni kakav je njihov status u školi: jednostavno, za njih su bile dvijepoželjne cure, i nisu pokušavale skriti kako im to odgovara. Na kraju, lokalni su junaci dobilitrofej koji nikada neće moći pokazati prijateljima, a njih dvije jedno sasvim urednorazuzdano ljeto.

No ovo se ljeto ipak činilo razuzdanijim od svih. Čelik bi sijevnuo bez najave, kao da se radio kakvoj klimatskoj pošalici. Ivona se do sada s time, hvala na pitanju, nosila priličnouspješno. Zamislila bi, na primjer, nekakvu graničnu liniju, i kad bi stigla do nje, počela biodbrojavati do sljedeće. Ništa mudro niti glavu čuva, ali njoj se činilo da će tako brže stići docilja. Bio je to veleslalom u kojem bi išla na sve ili ništa, poput junaka arkadne jurnjave spreprekama. Samo, takvima se obično nađe bonus život u rukavu, ali ako se ovdjeposklizneš… Eh, da je o tome razmišljala, nikada ne bi ni izvirila na ulicu.

A sada, dok je skakutala uz obalu rijeke kao da priziva kišu, imala je što vidjeti. Grad je bioprazan, i po prvi put bio je grad, i ništa više. Nije mogla vjerovati kako ga sve do sada nijeprimjećivala: u dobro osunčanoj tišini, mogla je prvi put vidjeti sve njegove krovove, vrata,prozore i dimnjake. Stara vijećnica, recimo, ima tri reda prozora, u svakome po pet, a iznadsrednjega u najgornjem redu, u reljef je utopljen nasmiješeni lik anđela. Zar je taj debeljkozaista stajao tamo svo vrijeme? Koliko je samo puta, kad bi se osjećala loše, prošla porednjega i vratila si smiješak na lice? Koliko joj je puta spasio dan, a da mu se nikada nijezahvalila?

5

Grad su, jednom davno, izgradili ljudi, no onoga časa kad je posljednja cigla stavljena nasvoje mjesto, zgrade su počele živjeti svoj život. Njihovi stanovnici su dolazili i odlazili, ikoliko god se trudili ostaviti nešto za sobom, uspjeli su ih samo odjenuti u sezonsku modu.Ispod tih boja – a boje su bile priča za sebe: vijećnica u zagasitožutoj, matični ured uvodenozelenoj, crkva u sretnožutoj – zgrade su disale i imale svoje mišljenje o svemu što sedogađa u gradu. Samo, kao nekakva viša inteligencija, nisu ga izgovarale. Što uopće radizgrada kad je napadaju? Da li se brani ili samo stoji i čeka da prođe?

Hoće li uopće proći? Tko to zna. U ovom trenutku, izgledalo je kao da će trajati vječno. Atakvo čudno stanje kada ništa nije kako izgleda, jedino se s ljubavlju može usporediti. Da,moglo bi se reći, Ivona je bila zaljubljena u sve ovo što joj se događa. Znala je da to nijenešto što bi čovjek ikad priznao naglas – jer, rat je, ljudi tu pogibaju i što sve ne – no opet,znala je i da su tako moćna iskustva rijetka i da ih na neki način valja cijeniti. Uostalom, dosada se već posve prebacila na život u izvanrednim uvjetima, i to tako uspješno da je u njimaveć počela prepoznavati nekakvu logiku i red. Činilo joj se da bi se, kad bi pucnjava jednomzauvijek utihnula, osjećala poput plutajuće kockarnice nasukane na pusti otok. I zato, dok sudrugi svakog jutra ustajali u nadi da je sve bio samo ružan san, Ivona se za svoje zdravljebrinula na svoj način. Odlučila je vjerovati da “jednom, kad sve ovo prođe…” nikada neće niosvanuti.

A nije baš da je bilo teško povjerovati u to. Teže je bilo prisjetiti se života otprije. Školskoigralište više nije poprište prvog, drugog i trećeg poljupca; rijeka nije staza s koje sevikendom otiskuje tisuću i jedna ribarska brodica; trgovina nije mjesto gdje se kupujugumeni bomboni i ve-ce sanitar. Sve su to sada samo dijelovi velike makete grada i dovoljanje jedan pravi pogodak da ih pretvori u hrpu građevinskog materijala.

Tako je to vjerojatno i izgledalo onima prijeko. Naciljaju, recimo, zgradu suda, ali baš u tomtrenutku porječkaju se oko doručka i pomaknu haubicu milimetar ulijevo. I umjesto da trgnestarog portira iz pijanog sna, granata uleti u spavaću sobu teti Ljubici s kućnog broja 16 iodnese joj cijeli zid, a s njim i svaku nadu da će sve ovo preživjeti bez pomoći bogatog brataiz Kanade s kojim ne razgovara već deset godina. Ako je već, sirotu, ne baci u sigurnu smrt.A sve to samo zato što je Zoki na ve-be-eru svoju slaninu htio pojesti s domaćim ajvarom, ane punomasnom majonezom koju mu je donio Peđa; da, baš onom od koje mu se obrazi,stoput mu je to rekao, ospu kao nebo zvijezdama.

Ali uzalud vam mudrovanje, i kako, i zašto. Kad se začuje ono potmulo ispaljenje u daljini,jedino što možete učiniti je baciti se na zemlju, začepiti uši i moliti se da u blizini ne čujete

6

fijuk. I kad se sve smiri, krenuti dalje. Ljeto je, uostalom, ljeto, ma kako ga proveli – u ljubaviili u ratu.

7

PRIČA POD MOSTOM

“Jesi li ikada ikoga ubio?”

Sve je u redu dok ne postavite to pitanje. Možete se šaliti, možete biti zločesti, pričati očemu god hoćete, ali čim postavite to pitanje, Stanko se povlači u sebe. Izlazi na balkon, pušijednu za drugom, stoji tamo i šuti.

Kako i kada je počelo, nitko točno ne može reći. Ali ako već postavljate pitanja, čini se da jepočelo davno, negdje pod mostom. Bilo mu je tek pet godina kad ga je stari počeo voditi napecanje. Ustali bi tako njih dvojica prije zore, uzeli štapove i udice, kanticu s mamcima isvaki po šamlicu. Starom su najdraže bile muhe i kederi, no Stanko je uvijek bioraspoloženiji za poslastice tipa kuglica kruha ili, još bolje, mrmaka koje bi dan prije naloviliu vrtu. I naravno, tu su bile gliste kojima se nije mogao načuditi: kako je to moguće,prerežeš ih na pola, a one opet žive, svaka polovica za sebe? Kad bi razmišljao o najčudnijimstvarima koje je vidio na ovom svijetu, nije se mogao odlučiti između glista i onoga kad babakolje kokoši, pa im odreže glavu, a one onako bezglavo stanu trčati u krug po dvorištu.Stanku je uvijek padalo na pamet da bi na tu foru možda i on mogao funkcionirati; nije vidiorazloga zašto njemu ne bi izrasla nova ruka, kad glisti već može cijelo tijelo.

I tako bi njih dvojica sjedili pod mostom i čekali, čekali, čekali. Stanko je bio pametno dijete ibrzo je počeo shvaćati o čemu se tu radi. Znao je da njegov stari nije lud čovjek i da ga ne bivodio na pecanje da ne misli da se tu može nešto naučiti. Uvijek je govorio kako je držati očii uši širom otvorene važnije od svega što će ga naučiti u školi. Stanko bi ga pitao zašto ondamora ići u školu, a stari bi mu rekao: da naučiš kako ćeš mnoge stvari u životu morati raditi,sviđale se one tebi ili ne. I, normalno, da naučiš čitati i pisati, jer bez toga se ne može.

I tako bi njih dvojica sjedili i čekali. Zurili bi u plovak i ne bi pričali. Bili bi samo otac i sin, atamo dolje u mulju, bila bi jedna riba koja je jednom bila ikra, pa je postala mala riba, pa jerasla, i sada kad je velika, završit će na njihovoj udici. Koliko god se sve to moglo činitidosadnim jednom klincu, kada je sve što želiš vozati se cijeli dan na biciklu i onda se usedam i petnaest parkirati pred televizorom, Stanko je računao da je njegov stari pametančovjek i da sigurno ima svoje razloge što ne ide pecati na ribnjak kao njegovi prijatelji. Akoćeš doći pa se naloviti ribe za pola sata, zašto ne bi jednostavno otišao u ribarnicu kupiti štogod želiš? Istina, nije mu baš bilo najjasnije kako to da starom ovo nikako ne dosadi – jer ako

8

su njemu uspjeli dosaditi mastersi, sve može jednom dosaditi.

Ali to onda ni uz najbolju volju nije mogao dokučiti. Tek nekoliko godina kasnije, kad je većmalo poodrastao, Stanko je shvatio u čemu je bio smisao svih tih odlazaka na pecanje:najprije u preživljavanju, situaciji u kojoj ti život visi o onome što ćeš uloviti i pojesti, a ondai, što je još važnije, u čekanju. Što se tu čeka i ima li se uopće što dočekati – nije bitno; važnoje da se čeka. Stari je uvijek bio pun mudrih izreka o životu i uvijek bi ih uobličio u pametnerečenice poput one s učenjem, ali ovo je bila mudrost do koje je morao doći sam. Čekaš ičekaš i samo čekaš, a onda kažeš, pa jebemu zeca ja cijeli život samo nešto čekam. E, upravoto, rekao bi otac da ga je mogao čuti, život ti i jest o tome. Moraš grijati stolicu dok te nepozovu: ako ne dođeš na red danas, možda sutra budeš sretnije ruke. Ili ako ti baš guzicautrne, možeš probati preko reda, samo tada moraš znati da ćeš malo kome biti simpatičan.Krvav je to posao, sine: jednom kad zagrize udicu, ne pušta.

BAKRENO DOBA

Sve je u nepovrat otišlo još puno prije rata. Tu se priča nastavlja, i opet se događa podmostom, samo ovaj put Stanko je već srednjoškolac i već je frajer. Zapravo, frajer kao što jebio sve dok se nije vratio s bojišta. Bilo je ljeto, škola je završila, i nije bilo pametnijeg poslanego uskočiti u kupaće, pa na kupanje. Dok su se svi išli kupati na bazene, on je s MiromStonogom visio na Adi, otoku na koji se stupovima oslanja most. Ada je u to doba izgledalajako dobro, s pravim pijeskom i svime. Rijeka je, doduše, još bila plovna pa je znao tu i tamonaići brod koji bi za sobom ostavio trag nafte i podigao mulj, no njima to nije smetalo; tamosu se osjećali najbolje. Danas je rijeka čista kao suza – ne računamo li koju neaktiviranuminu – ali nikada više neće izgledati tako nevino i lijepo kao što je bila u danima kad jeklincima za provod bila dovoljna samo Ada.

Povijesno provjerena priča kaže da su prije više od stotinu godina, kada su na Adi iskapalitemelje za stupove budućeg mosta, radnici pronašli goleme količine bakrenog novca.Stoljećima ranije, tamo su ga posadili Rimljani putujući prema jugu, kao da su očekivali daće jednog dana iz tog čudnog sjemena izrasti stabla, a na njima most – ne od zlata, ne odsrebra, nego od bakra. Bezvrijedna sadašnjost koja će se jednog dana kada postane prošlostuzdizati u bescijenje. Možda su se zato Stanko i Miro, dok bi ležali na Adi, znali uhvatiti kakonesvjesno rukom kopaju po pijesku, kao da će, prije ili kasnije, zagrebati po blagu. Ali tadanisu mogli znati da je baš to nevino, lijeno izležavanje na suncu možda i najveće blago kojeg

9

će se dočepati u životu.

A dok nisu bili zauzeti traganjem za lagodnom budućnošću, njih dvojica bi slagali predstavuda uhvate komade. Recimo, kada bi snimili neke dobre u okolici, Miro bi se pravio da ga jepovukao vir, pa bi onda Stanko majstor skočio u vodu i junački zaplivao prema njemu. Iliobratno. Ako bi bile u paru, majčinski bi hormoni odmah podivljali i jedna bi se gotovo uvijekposvetila davljeniku. Nekad bi čak sva pažnja otišla njemu i onda bi jadni spasitelj stajao sastrane i gledao, sve u stilu: dobro, a šta ja ovdje predstavljam?

Fora bi često upalila, ali bit će da je stvar i u tome što su cure prije bile drugačije. Uostalom,kad bi to danas probali učiniti, teško da bi ih ijedna pogledala. Ako i bi, istog bi se časaokrenula i nastavila raditi što je već radila – najčešće apsolutno ništa – kao da se par metaraod nje nije događala nikakva borba za život. Kakve su danas, još malo pa će na uvid tražitidomovnicu, ako ne i potvrdu od psihijatra.

Ali onda, jednoga dana kada su skužili da se na Adi stalno skupljaju iste face, i da više nemanikoga kome barem jednom nisu pokušali prodati foru, Stanku i Miri postalo je malodosadno. Da idu na more nisu imali novca, a kad bi pitali starce da im daju, ovi bi rekli:zaradi si, tako sam i ja kad sam bio tvojih godina. Kako je jedino vrijeme kada su mogli neštoraditi bilo preko ljetnih praznika, cijelo bi im ljeto prošlo u znoju u trgovini ili na skladištu. Itaman kad bi uspjeli skupiti dovoljno, već bi bio kraj osmog mjeseca i jedina ekipa koju binašli na moru bile bi stare Švabice s obješenim sisama. Ovako su se barem cijelo ljeto kupalii osjećali se dobro, kao pravi gospodari plaže.

“Znaš kako izgleda raj?” rekao je Stanko jednom, u trenutku nadahnuća. “Zamisli Adu, samotoliku veliku da u nju mogu stati svi koji idu u raj. E, i tamo ti je uvijek ljeto, svi se kupaju pocijeli dan, noći nikad nema, s tim da ti stalno donose koktele ili što god hoćeš na plažu. Akad ti to dosadi, možeš ići u svoj apartman i tamo, osim što, fala bogu, imaš sve najboljestvari na svijetu, imaš video i hrpu videokazeta.”

“Stani malo”, rekao je Miro, “otkud ti video u raju? Zar ne bi tamo trebali biti, kao, anđeli,livade, ono, priroda, drveće, cvijeće i to?”

“To je možda tvoj raj, ali za mene je video totalno rajska stvar.”

“I šta, sjediš i gledaš filmove u raju?”

“Je, ali ne bilo kakve, nego imaš na kazetama cijeli svoj život, otkad si se rodio pa sve do

10

smrti, i to onako kako su te drugi vidjeli. Kužiš, legneš lijepo na kauč, uzmeš daljinski ipustiš si, ne znam, dvanesti šesti osamdesetšeste i vidiš kako te je vidjela neka ženska kojaje prošla kraj tebe na ulici taj dan. I kad to vidiš iz njenih očiju, odmah znaš šta je pomislila otebi, nema varanja.”

“Hm, pa ne znam baš jel želim to znati. Nije mi baš taj tvoj raj.”

“Ne mora ti ni biti. To je moj raj, ti imaš svoj. I ja sad u svom mogu gledat na videu kako tividiš moj.”

“Šta, i to možeš?!”

“Možeš što god zamisliš. Zato se i zove raj.”

I Miro se na trenutak zamislio: Ada, samo nekoliko tisuća puta veća. U prvi mah ideja mu sečak i svidjela, ali već u sljedećem pomislio je: ako i na Adi zna biti dosadno, kako tekdosadno mora biti u raju? Tko onda želi živjeti vječno?

No, bez brige, sudbina će im uskoro prekratiti dosadu. Jedne večeri, na korzu, Miro je,ponesen alkoholom, počeo urlati kako im je lijepo i kako je život lijep, i tako se u zanosurazbacao rukama da je počeo prolijevati pivo. I sve je to još moglo proći, u stilu pusti ga,napio se dečko, da nije polio sina Joze automehaničara, lika koji je bio vodeći kavgadžija ugradu. Jedan od onih tipova koji stanu nasred podija u disku u stavu “mirno” i čekaju da ihnetko gurne. Jozo Mlađi je skočio da će tući Miru, ali Miro, koji je uvijek imao prije unogama nego u glavi, odmah se dao u trk. No, s onoliko piva u trbuhu nije stigao daleko.Junior ga je dohvatio, udijelio mu šaku u oko, pa u zube. Stanko je samo stajao sa strane,kao staklena deva. Ako se umiješa, znao je, napravit će više štete nego koristi.

Sudbina je, bit će, sredila i da je baš tada tamo prolazio Pajo, stariji dečko iz Doma, i rekaoovom razbijaču da ostavi Miru na miru. Ali ovaj ga nije slušao nego je još i Miru, onakokrvavog, srušio na zemlju. Pajo je na to skočio i ubio boga u Jozi.

Stanko i Miro su o Paji čuli svakakve priče – kako je jednom porazbijao sva stakla nazbornici i kako je opljačkao cijelu robnu kuću – ali nisu mogli vjerovati da bi uskočio zanekoga koga ne zna, i pritom se još zamjerio najvećem huliganu u gradu. Uz to, njima nijebilo više od sedamnaest, Pajo je imao dobrih dvadesetšest-sedam i nije im bilo jasno što muje sve to skupa trebalo. Ali da su bili zahvalni – a naročito Miro kojem je Junior izbio dvazuba – bili su.

11

Malo po malo, Miro se zbližio s Pajom i Pajo je počeo dolaziti na Adu. U početku, Stanka tonije smetalo – bilo mu je drago da se tamo napokon može vidjeti neka nova faca. Ali kad jeshvatio da su Miri puna usta Paje – te Pajo ovo te Pajo ono – postalo mu je jasno da gubinajboljeg prijatelja. I ne samo to: brinulo ga je što je Pajo opasan lik s dosjeom u muriji, aMiro povodljiv. Jednostavno, bio je takav: kao što netko ima veliki nos, a netko ne voli jestišpinat, tako je Miro bio povodljiv.

Jednog dana, Pajo je sa sobom donio nešto trave, pa zatim gljiva, pa horsa, pa ovog paonog… Stanko je pokušao sve što može, ali nije išlo.

Jednom je čak Miru na prevaru odveo do doktora pod izgovorom da idu posjetiti njegovogbrata kojem su na zaraznom istjerivali žuticu. No ovaj je tamo složio takvu scenu da su nakraju morali zvati policiju. Izvrijeđao je pacijente u čekaonici, razbio invalidska kolica i kojubocu infuzije, i na kraju, uključio požarni alarm. Sve je to napravio taj klinac koji je bio tolikomiran i tih da se nije mogao zvati drugačije nego Miro. Naravno, nakon svega je, kaoglavnog krivca, stjerao Stanka u materinu i prestao razgovarati s njime. Što će mi prijateljkoji stoji i gleda kako me razbijaju, rekao mu je, i Stanko se morao prikloniti učenju svogastarog: bori se, sine, do kraja, rukama, nogama i zubima, ali kada osigurači pregore, kad setočkovi više ne okreću – budi muško, priznaj poraz i vrati se kući gdje te svi vole.

DUHOVI NA VODI

Stankov je otac uvijek bio pun mudrosti koje je nesebično ustupao svojem sinu, no uvijekpostoje priče koje nećete čuti od roditelja. Za ovu je Stanko saznao jedne večeri u knjižnici,dok je kroz stakleni zid gledao kako se mrak spušta na rijeku. Naišao je na knjigu o povijestigrada i, listajući tako stranice sa starim razglednicama, zadivljeno promatrao kako praznepoljane izrastaju u ulice. U toj knjizi, most je imao zasluženo odvojeno poglavlje. Bile su tuslike željezničkih mostova, mostova u gradnji, porušenih i poplavljenih mostova, a ispodsvakoga od njih stajala je Ada. Ispod svakoga osim jednog.

U prošlom ratu postojao je još jedan, uzak drveni most – nalazio se uzvodno, pokrajfranjevačkog samostana – koji su izgradili nacisti. Bilo je ljeto, kasni srpanj, kada suprekorječne seljake, povezane žicom dva po dva, domaći saveznici gonili preko mosta sve dologora na našoj strani. No, neki od njih nikada nisu prešli rijeku. Znali su kamo ih vode, izbioje metež, i vojska je otvorila rafalnu paljbu. Zarobljenici su pokušali izvući živu glavu skačućiu rijeku u parovima, poput ljubavnika koji su odlučili da ih ni smrt neće razdvojiti. Ali ljubav

12

ih nije mogla spasiti: tog vrućeg ljetnog dana, oko tri poslijepodne, na mostu i pod mostompobijeno je četrdesetosmoro ljudi.

Po oslobođenju grada, most je srušen, no ni tada nije prestao privlačiti smrt. Na ostatkenjegove konstrukcije svako malo bi se nasukala unakažena, doplutala tijela. Fratri usamostanu i danas se zaklinju da noću čuju stravične urlike i pljuskanje vode. To duhovipogubljenih seljaka, kažu, hodaju nad vodom tamo gdje je nekada bio most. Osuđeni navječito lutanje između dva svijeta, dvije obale, zapomažu ne bi li se dokopali kopna i pronašlisvoj mir. Uzalud: spasa im nema i njihova će patnja trajati vječno, osim ako ne zaposjednutijelo kakvog nesretnog ribara.

Legenda kaže da je jednog zimskog predvečerja, prije dvadesetak godina, pred vratasamostana doteturao mladić sijede kose, posve izbezumljen. Fratri su ga primili, vidjeli dagori od vrućice i pokušali ga utopliti, ali ovaj je samo gledao u prazno i buncao. Jedino što suiz tog neljudskog glasa razaznali bilo je: hodao sam po vodi i došao do kraja. Dok je stiglahitna, već je bilo kasno. Poslije, u bolnici, nalazi s autopsijskog stola jasno su uputili na smrtdavljenjem, a na tijelu je pronađeno i nekoliko prostrijelnih rana, premda ni kapi krvi. Odtog dana, na tom dijelu rijeke, nema ni pecaroša.

Stanko nije mogao povjerovati priči koju je pročitao. Još je manje mogao vjerovati da munitko, ali nikada, nije rekao baš ništa o tome. Zar je moguće da se takvo što zaboravlja?Zaključio je da ljudi ne vole stvari koje ne znaju objasniti, i da vole zaboravljati kako će i onijednom postati prošlost. Poput žrtava s njemačkog mosta, uronit će u nepoznato i nestati, dabi se tek tu i tamo, kad im netko spomene ime, nasukali u mulju sjećanja. Od tog ih jehladnog mjesta branio strah, jači od savjesti, jači od povijesti.

Poslije je Stanko čuo za sranje na mostu. Cijeli grad je čuo za sranje na mostu, sranje namostu je zaustavilo promet i nitko ga nije mogao izbjeći. Dogodilo se nekoliko mjeseci nakononog ljeta na Adi: jesen je već naveliko vladala, ali Miro, Pajo i društvo nastavili su seokupljati pod mostom, da razrade strategiju izlaska u grad ili tek da bi se puknuli nečim.Tamo ih je jednog predvečerja pronašao i Joza Junior. Doveo je pola kvarta, sve odredapričuvne razbijače naoružane bokserima, toljagama, skakavcima i tvrdom namjerom daporaz svojeg vođe osvete u spektakularnom stilu.

I kakav je to samo spektakl bio! Pajo i Pačići uspjeli su onesposobiti prvu, udarničku petorkukako su najbolje umjeli: dohvatili su se čak i prljavih šprica iz grmlja i zabijali ih u napadačegdje god bi stigli – u oko, uho, grlo, nos. Ali kada su shvatili da je vrag odnio šalu, počeli su

13

uzmicati. Grabili su stepenicama gore, na most, dočekujući šakama i nogama jednog pojednog jurišnika Juniorove armije. No ovih je ipak bilo previše, sirene su već počele zavijati umraku, i nije im bilo druge nego baciti se u hladnu vodu. Kad je marica stigla, kad su plavciisukali pendreke, i Juniori su krenuli koracima neprijatelja. Bez plana, bez cilja – samo jedanskok i u ničijoj ste zemlji, mokri do kože i nedodirljivi.

A drugovi milicajci su ostali stajati i nemoćno gledati kako im budućnost gradskogpodzemlja nestaje u vodi. Kao vezani nevidljivom žicom mladi su nasilnici skakali jedan zadrugim s mosta. Momci su se, eto, igrali rata, ni ne sluteći da će se rat vrlo brzo poigrati snjima.

RIJEČNA PRINCEZA

Stanka su nekako uvijek svi ostavljali. Najprije mu je jednog jutra otišao stari: samo jepokupio stvari i nestao bez pozdrava. Jedni kažu da je otišao van jer mu je bilo dosta života isvega, drugi opet da se sakrio negdje u nekoj vukojebini s ljubavnicom. Ostali su sami kodkuće, Stanko, stara i mali brat, i nije im bilo lako. Stara je radila u zubarskoj ambulanti, i sposla bi im donosila razne materijale za proteze, zelene i žute boje, s kojima su se on i Alenigrali kao s plastelinom, praveći od njih figurice. Kao podlogu, koristili su plastificiranu listubolesti koju je stara jednom, također, donijela s posla. Odmah do nje, na radnom stolu,stajao je i kalendar. Iz tvornice ga je svakog Božića donosio stari: vlakovi, prljavi strojevi,turbine, zamršeni pogoni… Stanku je samo pogled na te fotografije bio dovoljan da gaobuzme nekakva neobjašnjiva nelagoda. U svakom ovom stroju žive stotine malih ljudi,objašnjavao je stari, a u njima još manji ljudi, jer i ljudsko je tijelo stroj. Ali Stanka to nijeimpresioniralo. Jedva je čekao posljednji tjedan godine i sliku plamenocrvene lokomotive.Sanjao je, ne jednom, kako uskače u tu lokomotivu, baš u zadnji čas, a ona ga vozi daleko,daleko.

Onda je tvornica jednoga dana, umjesto vlakova i mostova, počela proizvoditi tenkove.Stanko nije znao je li odlazak staroga imao veze s time, no često bi ga čuo kako se jadastaroj. Recimo, oko tenka u čijoj bi se proizvodnji koristio jeftiniji, ali manje kvalitetan dio:stari bi morao staviti potpis na papir koji jamči da će sve biti u redu, premda je znao damožda baš svojim imenom i prezimenom šalje nekog anonimnog vojnika u smrt. Usuprotnom slučaju, iznevjerio bi domovinu, partiju i budućnost svoje obitelji – a to bi tek biogrijeh nad grijehovima. Kada je naposlijetku okrenuo leđa svemu, Stanko se dugo trudio

14

pronaći način kako da mu oprosti.

A s Mirom mu se, godinama kasnije, ponavljala poznata priča. Samo ovaj put, držao ga jeosjećaj da je zaista ostao sâm na svijetu. Tako je to, kad se vremenom vežeš za nekoga tolikoda zaboraviš sve druge, i kada taj netko ispari iz priče, pojma nemaš kuda bi dalje i želiš liuopće. Tko je tu koga ostavio – on Miru ili Miro njega – nije mu bilo jasno, no tješio se da jeupravo to potvrda pravog prijateljstva. Svaka veza koja nešto vrijedi uvijek je zapetljana.Svatko ima svoju teoriju, no nikome nije jasno kako stvar zapravo funkcionira. Baš poputstrojeva sa stolnog kalendara.

Tako je bilo i s Aidom. Kad su se upoznali u dućanu njezina oca, prvo što je pomislio bilo je:ime joj se samo u jednom slovu razlikuje od Ade.

Nakon mature, bez novca i želje da nastavi školovanje daleko od doma, Stanko je pronašaoposao u trgovini slatkiša, u gradu blizancu s druge strane rijeke. Nikakva ozbiljna zarada, noznao je da to mora učiniti – ako već ne zbog sebe, onda zbog stare. Aidu je tamo susretao tekponekad, kad bi mu pomogla počistiti radnju, i ti su susreti nalikovali onima skromnogradnika i vlastelinove kćeri, sve dok količina usputnih osmijeha među njima nije poraslatoliko da više nije bilo sumnje: nešto poželjno bilo je u zraku.

Jednoga dana, više nije mogao izdržati. Sunce je bilo visoko dok su iz debele hladnjačeiznosili kutije sa sladoledom. Spustio ih je na zemlju i stao pred nju.

“Gledaj, Aida”, rekao joj je smrtno ozbiljnim tonom, “sad ću te hipnotizirati i bit ćeš u mojojmoći.”

“Dobro”, odgovorila je. “A kako to misliš napraviti?”

“Samo spusti te kutije i stani tu gdje jesi. Dobro, a sad me pogledaj u oči. Ne boj se, nećeboljeti, samo ne smiješ skretati pogled.”

Zagledao se u njene zjenice kao da su prozor kroz koji joj može zaviriti duboko u glavu iotamo uskočiti u srce. Osjećaj je bio toliko silan da se Stanku učinilo da nestaje u dubinamatog pogleda i da se više nikada neće moći iskopati natrag. Činilo mu se da pred njim bježesati, i ako je između Aide i njega još uvijek postojala kakva udaljenost, sada se topila,zajedno sa sladoledom koji se iz kartonskih kutija polako slijevao na tlo. I nije se samosladoled topio: cijeli svijet oko njih počeo se topiti i gubiti oblike.

Aidin stari teško da je dijelio njihovo oduševljenje: uništeni sladoled odbio je Stanku od

15

plaće. Ali njega nije bilo briga. Više ga nije bilo briga ni što svakoga jutra mora ustati u šest.Znao je da se na kraju vožnje biciklom preko mosta nalazi nešto što postoji samo za njega.Aida, princeza i robinja koju će mladi vojnik snagom svoje ljubavi osloboditi sužanjstva.Stanko je uvijek imao mašte, ali sada je, prvi put u životu, imao i misiju. I ništa ga nije moglozaustaviti.

Osim stvarnosti, naravno. S prvim mirisom rata, njezina je obitelj preselila posao i standuboko u unutrašnjost zemlje s onu stranu rijeke. No, stradanja koji bi ih ovdje dočekala,pokazalo se, bila su posve ništavna pored onih koja su ih tamo stigla. Njezin novi grad bio jeokupiran. Kad bi uspjela, slala mu je pisma. U zadnjem koje je primio rekla je da odlazidaleko od svega, ide živjeti kod tetke u Švedsku i ne misli se vraćati ni okrenuti glavu naodlasku. Kako su kilometri među njima rasli, Stanku se sve više činilo da ni ona ni trgovinanjezinog oca nisu postojali nigdje osim u njegovoj mašti. Sladoled se otopio do kraja,pretvorio se u slatku vodu, i od svega je ostalo samo bljuzgavo sjećanje.

Poslije je Stanko obilazio jednu stariju gospođu koja je stanovala gore, pokraj pruge – ipremda je cijela priča stanovala podalje od srca, ne može se reći da nije imala svojih čari.Kada bi vlakovi protutnjali i zatresli kuću, njih dvoje bi se posve raspametili. To je trajalodobrih šest mjeseci, sve dok joj jedne večeri zaručnik nije došao u vizitu ranije nego što jetrebao. Njih dvoje su onako goli stali pred njega – premrli su od straha. Ali ovaj nije rekao niriječi; samo se okrenuo i otišao. Kad je došao kući, skinuo je staru dvocijevku s tavana ipucao si u trbuh. No, jadnik se nije uspio ni ubiti kako spada: šivali su ga u bolnici i na krajuje ostao bez lijevog jajeta. Ali bez brige, iduće godine se vjenčao za istu tu zaručnicu, odselilisu skupa negdje van i nije prošlo puno vremena, a iz tog jednog, usamljenog jajeta na svijetje iskljucalo dvoje blizanaca.

No, ostavimo sretan kraj nekoj drugoj priči, jer ova ne završava tako. Koju godinu kasnije,dobila je dostojan epilog. Rat je već ozbiljno tresao gradom kada je jednog vikenda Stankana ulici zatekla kiša granata, i on je uletio u najbliži podrum. A kad tamo sjedi, ni manje niviše, nego gospodin zaručnik. Stanko se posve izgubio, nije znao što da kaže – no, da stvarbude još nevjerojatnija, ovaj ga uopće nije prepoznao. I onda je tip počeo pričati – o ratu, oživotu, o svemu – da bi se na kraju još i pojadao kako mu fali žena i kako je još užasno voli,ali da on tu ne može ništa, ona je njega ostavila. Stanko nije mogao vjerovati svojim ušima.Slušao je priču i uredno suosjećao. Ovaj mu je na kraju čak ostavio broj telefona i rekao dabi mogli, kad sav ovaj pakao završi, otići negdje skupa popiti koju. Stanko mu se zahvalio ibrže-bolje izjurio van, premda je opća još uvijek trajala. Granate nisu bile ništa prema

16

onome na što je naletio u podrumu. Vlastita prošlost ga je gledala u oči i nije ga moglaprepoznati, kao da je i ona digla ruke od njega.

SMEĐA EMINENCIJA

“Govna… A znaš kuda odlaze sva ta govna? U rijeku, u našu prekrasnu rijeku. Mislim, lakoza kupače – pa šta, evo, i mi se ovdje kupamo u govnima. Nego najbolji su mi oni slikari štose tu skupljaju svake godine, ona njihova karavana, kao traže inspiraciju na rijeci pa sjednukraj vode, suza im se u oku skuplja od miline… A unutra sve sama govna.”

Stipa je volio pričati o govnima, tko zna zašto, ali govoreći tako naširoko o njima davao im jeneki nestvaran, gotovo poetski značaj.

“A evo, čuo sam nedavno u selu za jednog tipa koji proriče budućnost iz govana. Kaže, ako jesmeđe i gusto, bit će dobro. Smeđe je za pare, što tamnije to će ih više bit, gusto ti je zaljubav, i tako dalje.”

“A šta ako imaš proljev?” pitao je Stanko.

“E, onda moraš jesti više vlakana. Pojedeš zastavu, recimo, i ko novi si. Ako ti ostane jošmalo, možeš obrisat guzicu. Znaš da sutra ionako neće ništa vrijedit, ni zastava ni tvojaguzica. Al barem ćeš sačuvat zdravlje.”

Stipa je bio, reklo bi se, pučki filozof, i koliko god je Stanka u tome podsjećao na staroga,nije mu mogao zamjeriti. Svi u gradu su se umetnuli u filozofe, a kako i ne bi bi: situacija jebila kao stvorena za demonstraciju tog dara. Sjediš po cijele dane na položaju, dvogledomsnimaš skele s izbjeglicama kako pristaju na obalu, i nemaš pametnijeg posla negomudrovati. Ili to ili hvatati metke. Prvi koji je ulovio Stanko je poslao kući kao suvenir bratu;rupu je ostavio sebi, na desnoj ruci pod ramenom. U ambulanti su mu rekli da je dobroprošao, rana nije duboka, samo treba malo vremena da zaraste, ali on je bio sumnjičav:često bi ga nešto probolo, kao da se metak kojeg više nema zabija dublje i dublje.

Što se sve Stanku dogodilo na bojištu, teško je reći. Bilo je čudnih priča – o ruskom ruletu sdrčnim narednikom, o presretanju konvoja humanitarne pomoći, o sestrama, prvakinjama uronjenju na dah koje su mu pušile podvodno za kutiju Marlbora – ali je li ijedna od njih bilaistinita? Dok meci pljušte, sve je moguće.

17

Da je barem to predvečerje tog srpnja oprao pljusak, možda se ništa ne bi ni dogodilo. Aline: bilo je vruće kao da je podne dok je Stanko, s kalašnjikovom preko ramena, ulazio ugrad. Stipa ga je, neplanirano, dovezao terencem. Tek što ga je iskrcao pred neboderom iprodužio u vojarnu preko puta, iz zgrade je izletjela žena profesora Argovića s drugog kata.Pala je Stanku pred noge i zavapila kao da je ugledala Isusa: “Stanko, sine, hvala Bogu da situ, lud je, sve će nas pobit!”

I prije nego što se Stanko uspio snaći, metak koji mu je prozujao pored uha sve je razjasnio.Gore na terasi ulogorio se snajperist i razbacivao streljivom.

Stanko se zatrčao u zgradu, pa ravno u lift. Tek kad je uletio u kabinu palo mu je na pamet:lift koji je ionako češće zaglavljen nego što vozi, stvarno nema razloga raditi u izvanrednomstanju. Izjurio je iz njega i počeo gutati stepenice, kat po kat. Dok je trčao, znao je da imaposla s luđakom: u ovo doba rata, nitko normalan ne bi tako riskirao glavu.

U trenu je bio gore. Nogom je odgurnuo vrata i, pripivši se uza zid, jedan pa drugi, prošaraoje pogledom po terasi. Gada nigdje nije bilo.

No, čim je napravio nekoliko koraka, tip se odao: izvirio je iza dimnjaka i počeo trčati premarubu terase. Stanko je krenuo za njim sve si misleći, ovaj je lud kao letva, bacit će se sazgrade. Potrčao je, i kad je zaobišao dimnjak, imao je što vidjeti: sumrak, prazna terasa,nigdje čovjeka.

Pogledao je dolje. Nije ga bilo ni deset katova niže, u komadima i lokvi krvi.

Stajao je na terasi, gledao lijevo-desno, pa gore u zvijezde što su mu se već počele skupljatinad glavom i više mu ništa nije bilo jasno.

A onda je za sobom čuo tresak vrata i bilo mu je još manje jasno: kako mu se pojavio zaleđima? Ali vremena za čuđenje nije bilo. Trebalo je trčati natrag, niz deset katovastepenica, a ruka opterećena oružjem već se počela buniti.

Katovi pod njim skupljali su se u spiralu, čuo je samo korake – svoje ili njegove, više nijeznao. Kad se spustio pred zgradu, jedva je uspio primijetiti siluetu koja je nestajala prekolivade, put rijeke.

Gonio ga je sve do podnožja mosta. Svakim korakom, činilo mu se da se fantomski metakpod desnim ramenom zabija sve dublje u meso. Ali predaja nije dolazila u obzir. Sudbina jeopet složila poznatu scenografiju i Stanku je bilo jasno da trka mora završiti tamo, u šikari,

18

zaklonjenoj od pogleda mračnom sjenom mosta.

No čim je bjegunac zamaknuo u granje, sve je opet utihnulo, kao da se sve to maločas i nijedogodilo nigdje nego u Stankovoj glavi. Bjegunac je ponavljao svoj trik s nestajanjem.

Posve iznemogao, što od boli u ruci, što od sluđenosti, Stanko je svom snagom stegao obarači istresao dugi rafal u smjeru rijeke. Začuo se pljusak: neka krupna riba sudarila se s vodom.

Kalašnjikovom je krčio granje pred sobom sve dok nije doteturao do obale. Tamo, napovršini vode, plutala je tamna mrlja. I tada ga je ugledao: iskolačene oči i odraz vlastitoglica.

Ispalio je još jedan rafal u vodu, kao da od sebe tjera zloduha, i srušio se na koljenahvatajući dah.

Primamljeni krvlju, komarci su mu zujali oko glave. Ništa osim komaraca više se nije čulo.Mrak je prekrio rijeku.

A tada je Stanko učinio nešto toliko prirodno da je posve nevjerojatno. Spustio je hlače,okrenuo se leđima prema vodi i počeo srati. Srao je dugo i obilno, kao da se čisti od svegašto je u posljednjih dvadeset godina uspio strpati u sebe. Kad je napokon ispraznio crijeva,sjeo je u travu i pogledom ispratio tuste lađice koje su putovale niz rijeku, u sumrak, pa daljeu neizvjesnost.

A negdje u pozadini, opet je mogao čuti klince iz susjedstva kako mu zajedljivo viču: Stankoposranko, Stanko posranko… I dok je namakao zasranu guzicu u rijeku, nije se mogaoodlučiti bi li u tom času radije umro od srama ili od smijeha.

NA KRAJU KRAJEVA…

One večeri kada su digli most u zrak, eksploziju nije preživjelo gotovo nijedno staklo ugradu. Stanovi su ostali bez prozora, trgovine su ostale bez izloga, i sve je iznenada postalotako prozračno i svačije, kao da je sama Sloboda golih grudi ujahala u grad. S vrhanebodera, Stanko je mogao vidjeti željeznu konstrukciju koja se poput tužnog ranjenikaoslanjala na Adu, i znao je da stvari više ne mogu biti iste sve da na tom mjestu izniknedeset mostova od zlata. Vidio je most koji više nije bio most, vidio je Adu koja je konačnopostala pravi otok i nije bilo čarolije koja bi mu tu sliku mogla izbrisati iz glave.

19

Sreli su se u birtiji kod Čokija kad je zima već dobro poodmakla. Nikada nije prestao mislitina njega. Sve vrijeme dok je radio kod Aidinog starog, dok bi prelazio most, bojao sepogledati dolje u strahu da ne ugleda svog bivšeg najboljeg prijatelja. Iako je Miro u te trigodine svega nekoliko mjeseci proveo izvan grada, u komuni, nekako baš nijednom nisuuspjeli naletjeti jedan na drugoga. Sudbina, rekao mu je tada Stanko, sve nas je zajebala.

“Znaš”, rekao je Miro povlačeći gusti dim, “razmišljao sam baš neki dan o onoj priči s rajemi nisam se mogao sjetiti nikakvog. Ali mislim da znam kako će izgledati moj pakao. Zamisli,evo, svijet u kojemu je sve sterilno: svijet bez bolesti, bez droga, bez alkohola. Ne možešnigdje pobjeći od sebe, razumiješ. Nigdje. I jedina droga koju možeš uzeti su bolestinabavljene iz laboratorija na crno, pa ako baš želiš vantjelesno iskustvo, pukneš se jednomdobrom gripom, kužiš. Ili sidom, a to je kao najjača droga, zlatni šut. I u svemu tome još siisfuraš u glavi da je baš to ono što trebaš, nosi te taj osjećaj da si izvan tijela i super ti je jerza drugo ni ne znaš. Kužiš koje sranje, Stanko, a?”

Onda je razvezao priču o tome kako mu je komuna spasila život, kako ga je svaka glavicakupusa koju bi zasadio podsjećala na ljudsku glavu i kako mu se činilo da ga zelene glavetužno gledaju i mole da pazi na njih, da ne uvenu. A kad je zasadio vrt do kraja i shvatio daće ih morati iznevjeriti, pokupio se trčećim korakom kući. Od tog putovanja noge su mu serazmrdale i više nije bilo dana da nije trčao. I stvarno, izgledao je zdravije, ali nekakobeživotno zdravo, ako se takav ikako može biti, poput nabildanih plastičnih figuricamastersa.

Te večeri, jer nisu znali što bi drugo mogli, njih su se dvojica pošteno, momački napili. Predjutro su se pozdravili kao da će se sutra ponovno vidjeti, kao da jedan slučaj izaziva drugi ikao da taj njihov susret skriva neki odgođeni smisao. A jedino što je tu sigurno jest da ćeStanko za koji dan na amputaciju, a Miro kud god ga noge ponesu. Sve ostalo podložno jepromjeni.

Rijeka je ovih dana veća nego ikada; korito joj tijesno kao lanjska pionirska košulja. Priča seda će uskoro ponovno podignuti most, ali svi znaju da to više nije to. Istina, zaplovi tu i tamoi poneki čamac, kao da se ništa nije ni dogodilo, ali nekako je sve to posve neuvjerljivo;izgleda namješteno, kao na starim razglednicama što ih je Stanko davno pronašao u onojknjizi. Čak i riba malo koga zanima, iako nikad nije bila veća. A slabo i grize: najela seljudetine, kažu, pa je prošla glad. Čudno, kako se u tako malo vremena toliko puno stvariuspjelo okrenuti naglavce, kao da se cijelom gradu krv izlila u mozak.

20

E vidiš, sine, rekao bi na to Stankov stari, život je loš, ali izbor je tvoj. I obično nemašpametnijeg posla nego živjeti ga.

Stankov stari, mudar čovjek: Bog zna gdje je taj danas. A Stanko bi stvarno volio da je tu.Ako ni zbog čega, barem da ga pita: što ti vrijedi sva ta mudrost, majstore, kad kraja ionakonigdje nema?

21

dva

Ako ti kažem da ovo radim zbog tebe, pitao je otac tog jutra, hoće li onda biti u redu?

Ne, neće, odgovorila je Ivona. Da te je imalo briga za mene, ne bi htio da ostanem siroče.

Neka, shvatit ćeš jednog dana, i to brzo.

Da, shvatit ću. Ako ti tako kažeš.

Vidimo se, rekao je otac i krenuo prema vratima.

Zastao je i vratio se nekoliko koraka unatrag. Jednom rukom je obgrlio vrat svoje kćeri,poljubio je u čelo i izašao.

No, i dalje nije shvaćala. Ovo nije bio njen rat niti je mogla zamisliti rat koji bi bio njen.Srećom, bila je žensko i nitko je na to nije ni tjerao. Imala je slobodu da sa sobom budenačistu, pa se, umjesto brizi za vlastitu glavu, odlučila posvetiti iskušavanju sudbine. Ako jeikada postojalo pravo mjesto i vrijeme za to, bilo je to ovdje i sada.

Strahu se prepuštala rijetko, toliko rijetko da ju je to sada, dok je hodala gradom, većpomalo i zabrinjavalo. Svatko je na svoj način pronalazio izlaz iz rata: netko, poput Alena,zatvaranjem na tulum u vlastitoj glavi, netko dječjim odbijanjem stvarnosti od sebe, drugidrogama i alkoholom, a uvijek si naprosto mogao sjesti na prvi autobus za bilo kamo ipobjeći glavom bez obzira (kao Tanja, na more s mamom; da su barem ostale dobre, moglaje i ona s njima). No Ivona nije pribjegavala takvim trikovima: bila je posve smirena. Znači lito da će, preživi li sve ovo, jednoga dalekog dana ušetati u restoran i, ne bude li poslugadovoljno brza, iz torbice izvući otkočeni pištolj i… Sve je moguće.

A možda je to zato što je svoje traume proživljavala već neko vrijeme. Za Ivonu, rat je trajaoveć godinama; počeo je onoga dana kad je shvatila da biti bolji ne znači ništa. U osnovnojškoli uspjela je steći status omraženog štrebera a da nije imala ni sve petice – nije čak ninaočale nosila. Bilo je dovoljno to što bi na velikom odmoru uvijek sjedila po strani i pisalanešto svoje u zelenu tekicu. Većina klinaca, naravno, nije imala ni približnu predodžbu štonetko u tim godinama ima piskarati i tajiti od svih njih (i to u bilježnicu s tvrdim koricama –možeš misliti, nešto jako važno) i najlakše im je bilo izopćiti je kao razrednog čudaka.Kasnije je ignoriranje prešlo u zajedljivost, zajedljivost je prešla u provociranje, i kad se već i

22

sama počela miriti s ulogom koja joj je dodijeljena, došla je srednja škola. Srednja jeprolazila daleko sretnije, ali mogla je vidjeti one koji se nisu snalazili. Vidjela je što im sedogađa, no nikada ne bi naglas stala na njihovu stranu, valjda iz straha da ponovno nezaglavi tamo. No opet, ako je njoj uspjelo, mislila je, uspjet će i drugima. Znala je da u svakojškoli, u svakome gradu, postoje ljudi poput nje, i znala je da će preživjeti. Jednog dana, bilaje sigurna, žrtve školskog nasilja vladat će svijetom. Zato je, poput slijepca koji je uprednosti kada se ugasi svjetlo, u ratu mogla biti prva među jednakima: ivone su već davnonaučile kako je to hodati pognute glave.

Daj podigni tu glavu!, povikao je čovjek na parnom valjku.

Glas joj se učinio poznatim, no dok je učinila kako je naredio, već joj je bio za leđima.Svejedno, pomislila je, nemoguće je da poznajem ikoga tko se u slobodno vrijeme vozikaparnim valjkom, a da za taj njegov hobi nisam znala. No opet, mudra glavo, ako se moglodogoditi da naletiš na parni valjak, ništa nije nemoguće, zar ne?

Za svaki slučaj, prešla je na stazu uz samu rijeku. Nije je bilo strah: znala je da – ako jeušetala nekome u nišan – tih nekoliko metara bliže ništa ne mijenja. K tomu, nije moglaodoljeti malčice proškiljiti preko vode. Kako izgledaju ti ljudi zbog kojih danas više ne ide uškolu? Pogled joj se vraćao jednako glasno. Uz malo zdrave mašte mogla ih je vidjeti, tamoprijeko, na obali. Nisu izgledali ništa drugačije nego svi dosadni mali ljudi na koje binailazila: par ruku, nogu, očiju, ušiju, bolesnih misli – to je sve. A opet, ovi su se potrudilidati cijelome gradu na znanje da su tamo. Samo da sada ne prokuže da je ona ovdje…

Ma k vragu sve, pomislila je odriješito; što bude, bit će. U glavi je do daske pojačala pjesmukoju je jutros čula na radiju i nastavila dalje.

Zvono na crkvi udarilo je tri puta. Za nju je to bio znak da se uskoro mora nacrtati doma. Ilibarem smisliti odgovore, dovoljno jake da se suprotstave i najcrnjem scenariju koji će mamaveć složiti u glavi. Možda bi joj mogla reći –

Stala je usred misli i već je bila na zemlji.

Umjesto poziva na ručak, zrakom se prolomio valoviti zvuk sirene.

Dobrodošli!

23

OSVETNICI

Ovo je plan: deset minuta prije pola devet Strijela postavlja paštetu na livadu preko putatvrđave. Zatim se skriva u grm i aktivira mehaničkog psa. Navodi ga daljinskim upravljačemdo označenog mjesta, i pet minuta prije pola devet, kada podigne nogu da se popiša, pas letiu zrak. Stražari probuđeni eksplozijom istrčavaju da vide što se događa, u tvrđavi nastajepomutnja i Strijela koristi situaciju, prebacuje se preko ograde. U cijeloj toj gužvi nitko gane pita za oznake, i kako svi ionako nekamo trče, nesmetano napreduje prema skladištu.Stražarima pred ulazom prodaje priču da ih trebaju vani, na mjestu eksplozije. Ako se opiru,ubija ih: stvar je previše ozbiljna da bi bilo mjesta za svjedoke. Naoružanje nam je potrebnokako bismo osvojili grad, a oružje se kupuje oružjem. Nitko te ne shvaća ozbiljno dok neosjeti cijev u ustima – to je tako i nikada nije bilo drugačije. Ali nemojte slučajno pomisliti dase ja ovdje ikome pravdam. Nasilje je moj zrak i bez njega me ne bi bilo.

Ovo je plan: deset minuta poslije osam, Argo, prerušen u fratra, silazi u podrum samostana,do ulaza u tajni tunel pred kojim stražari jedan policajac. Tunel je dug više od kilometra,pruža se ispod cijelog središta grada i povezuje samostan s tvrđavom. Stražar ništa nesumnja – tko bi razlikovao sve te zakukuljene sinove Božje – pa kad ga Argo ponudi čašicomstare prepečenice, ne odbija ga. Otrovni prašak uskoro čini svoje i tada u igru upadaju iostali koji su dotad čekali skriveni pred samostanom. Sada Plavi Sokol, Mister X i japrolazimo kroz tunel i u pola devet smo tamo.

Ovo je plan: u pola devet Strijela nam otvara vrata i ulazimo u skladište. Uzimamo sve štopronađemo – bombe, strojnice, mine, bojne otrove, metke – i izlazimo van. Dok jurimo natragkroz tunel, čujemo kako se opustjeli grad budi; ja više nisam sam i po prvi put znam na štoljudi misle kad kažu kako je sve na svojem mjestu. Na izlazu nas dočekuje Argo, iznosimosanduke, krcamo ih u kombi i nestajemo u noć.

Ovo je plan i plan se mora izvršiti. Sada je sve drugačije nego na početku, i bolje je da jetako, jer to je jedini razvoj situacije koji po meni ima ikakvog smisla. U početku sam bioposve prazan, nisam znao što radim tamo među njima, ali ne mogu reći da mi se to nijesviđalo. Da mi se nije sviđalo, to bi značilo da imam osjećaje. A ja osjećaje nemam:napravljen sam od tamnog čelika i nema stvari koja me može uništiti – recite što hoćete, alito sam ja. Moj jedini posao je da budem ja, i smatram da sam u njemu prilično uspješan.Ispričat ću vam priču o Osvetnicima, ispričat ću vam što znam, ono što sam vidio, i to će biti

24

to. Kad zaslinite od uzbuđenja i poželite osjetiti kako je to vladati njihovim moćima, udisatinjihov zrak, ne pitajte mene. Jači sam od vas i odgovor vam neću dati. Jer ga nemam i nijeme briga. Napravljen sam od tamnog čelika.

I prije nego što počnemo, zanima li koga, izlaz u slučaju opasnosti je s desne strane. Ali i vi ija dobro znamo da ne možete pobjeći.

ARGO

Prvo je bio Argo. Tog utorka nadomak prošlog ljeta, kad je posljednji učenik napustiopraktikum kemije, Argo je ostao sjediti za katedrom pogledavajući na sat. Znao je da će CrniKrižar doći, da će biti tu točno kad kazaljka stigne na pola puta između sedmice i osmice.Neće sjediti kod kuće gledajući dnevnik: nacrtat će se ovdje, jer ionako, ovo će biti jedinirelevantan događaj dana.

Kako se trenutak bližio, Argo je postajao sve nervozniji. Ne bi se moglo reći da ga je bilostrah, ali još bi se manje moglo reći da mu je bilo svejedno. Instinktivno je počeo gristivrhove rukava nove bijele košulje koju mu je gospođa nedavno nabavila kao modni dodatakplavom sakou od tvida. Sad, ne bi se moglo reći da je Argo u svojim godinama s uspjehompratio modu, no svakako je znao složiti dva i dva tako da nitko nema ništa protiv. No opet,dva i dva ne moraju uvijek dati četiri: recimo, prije koji mjesec kad su u novinama objavilifotografiju njegove gospođe i Reksija s potpisom “Sunčan dan je izmamio brojne šetače naulice, a među njima i staricu koja je u šetnju izvela psa”. “Starica” je bila ključna riječ iotada se s gospođom više ne da normalno razgovarati. Tko zna što bi mu rekla da može znatišto se upravo sprema, ali uostalom, razmišljao je, kao da se tu uopće išta bitnoga događa:samo ćemo još jednom složiti dva i dva, jel, i za tri minute stvari će sjesti na svoje mjesto.Kiselina u kabinetu već se zadovoljno krčka.

Ali ne! Crni Križar je već na vratima, a još nije ni pola osam. Pokušava prikriti kako mu sepjena cijedi iz usta, pa ispuhuje nos u maramicu.

“Dobra večer, uh, i ja se nađem prehladiti, a ljeto samo što nije.”

“Dobra večer”, kaže Argo i pretvara se da nije prozreo njegovu igru. Huh, veći je nego štomi se učinio, ali hajde, ja sam onaj koji ovdje ima moć, jel? “Izvolite, sjednite”, kaže mu.

“Pustite”, odmahuje Crni, “da ne gubimo vrijeme. Dobro, profesore”, započinje i odmah

25

uzima stanku kako bi povukao naslagu gustog sekreta iz sinusa u ždrijelo. “Šta ćemo mi sovim mojim malim? Šta ćemo ti i ja, a? U čemu je problem?”

“Gledajte”, Argo se trudi ne izgubiti živce na prvom koraku. “Ja sam pokušao sve, jel, dazaobiđemo taj popravni, jel. Davao sam mu dodatne kontrolne, svaki sat mu dajem priliku daispravi te jedinice, jel, ali njega to uopće ne zanima. Pa barem da pazi pod satom, jel, dasjedi mirno kad mu se već ne radi, ali –”

“Čuj ti mene, profesore. O čemu mi ovdje pričamo? Ti si mu dao dodatne kontrolne? Zašto?Da dobije dodatne jedinice? Pa ti njega trebaš valjda naučiti nešto, pa da lijepo nemanijednu a ne još i duplo više!”

“Da, to je jasno, jel, ali –”

“Profesore, ja popravljam aute cijeli život. Ako nešto ne valja, ja ga popravim. Znam štatreba okrenut, znam šta treba pritisnut, koji šaraf, koja burgla, razumiješ, i popravim ga. I tosve znam zato što radim s autima godinama i znam ih bolje neg sebe što znam. Razumiješ,ne stanem kraj njega pa velim: popravi se! A ti meni kažeš da se moj sin treba sam popravit?Pa ti si onda loš majstor! Tebe treba dovest u red, a ne mog sina!”

Trenutak se bliži, Argo, trenutak se bliži. Došao je po to, sâm to traži.

“Gledajte, gospodine, nije to samo moj problem, jel. Cijelo nastavničko vijeće ne zna štoćemo s njim. Pa, molim vas, neki dan je došao pred školu na bageru, razumijete, pa što jesljedeće? Hoće nam školu sravniti?” Tako treba, Argo, tako treba. “Mislim, ja…”

“Kao prvo!” Crni Križar diže glas skupa s kažiprstom. “Kao prvo, nije bager, nego je parnivaljak, jel jasno?”

“Dobro sad, parni –”

“Kao drugo, gdje to piše kako se smije, kako se ne smije dolazit pred školu, pa nije todžamija, sunce mu jebem njegovo. Ako oće na metli doć, to je njegova stvar. Ko da mene sadbriga što ti ne znaš složit košulju s odijelom, da ti sad dođem pa kažem vidi na šta ličiš.”

Dosta je, e sad je dosta. Jedna riječ, još samo jedna.

“Ja ti kažem, on ne ide na popravni. Ne ide, jer će imat dva. Najmanje! A i ti, šta si navaliona taj popravni, pa ljeto će, mjesto da ideš na more ti bi budala sjedio ovdje i znojio se s

26

tuđim jedinicama.”

To je ta!

“Ma, dobro”, Argo naoko smiruje situaciju, “vidjet ćemo što još možemo napraviti. Ljudismo, dogovorit ćemo se, jel. Dajte, nije u redu da se nas dvojica ovdje prepiremo, ipakimamo isti cilj, jel, da vaš sin jednom završi ovu školu, jel tako?”

“E sad već govoriš ko čovjek od nauke, svaka čast!” Crni Križar ustaje i steže mu ruku.

“A u to ime”, Argo nastavlja igru suvereno, “imam nešto za vas.” Tresu li mu se to ruke izstraha dok se vraća iz kabineta ili je samo nezgodno uhvatio bocu pa živci skaču bezkontrole? Argo, ne daj se, skoro pa si tu!

“E vidim ja da si ti razuman čovjek, moj profesore”, veli budući mrtvac, i ne čekajući da mudomaćin natoči čašicu, sâm se hvata boce.

“Mmmm… dobra, brate, dobra! Nekako čudno kisi, al je za bogove! Vidiš kako život možebiti lijep, samo kad oćeš!”

To je zadnje što će Crni Križar izgovoriti prije nego mu tijelom počnu nicati pjenušavi zelenimjehurići – i kada se pretvore u jedan veliki, eksplodirat će i nestati u zelenilu iz kojeg jejednom davno i nastao.

Jao, koji nered, misli si Argo, a što sad? Ništa, sve po planu, lopata je u ormaru, leš je ovdje,školsko igralište je pred školom. Posao čeka i valja ga obaviti što prije.

* * *

ZABRANJENO PUŠENJE. U OVOJ KUĆI SE NE PSUJE. ABORTUS JE UBOJSTVO. Ulaznavrata Argove rezidencije na zapadnoj strani nebodera teško dišu etiketirana svim tim božjimzapovijedima. Klinci iz ulaza uvijek ih odlijepe, ali Argo se ne predaje i uporno ih nadomještanovima kao da su sezonske tapete; pravila su pravila. I najmanje odstupanje dovoljno je daprestanu biti pravila. Na stranu sad što se u njegovoj kući još kako psuje, i to najčešće kadagospođa zapali smotku duhana na koji se navukla nakon prvog pobačaja. Ljudi su takvi: slabisu i vole ostati slabima.

Dok za sobom vuče tešku crnu vreću, dužim, zaobilaznim putem, daleko izvan znatiželjnog

27

pogleda domara, Argo ne razmišlja o pravilima. Večeras on svečano, posljednji put proklinjesvoju zlu sudbinu: kako su mu mogli to učiniti, prokleti ravnatelj i ta njegova napirlitanaljubavnica pedagogica? Kako su ga mogli dodijeliti za razrednika jezičnoj gimnaziji? Makoga je briga za sve te puste riječi – riječi, izmišljotina budala koje do znanja nisu mogledrugačije nego da ga sami izmisle – kad je svakome normalnom jasno da je jedina istina onazapisana u elementima i spojevima. “Nezahvalnici jedni, vidio sam ja takve poput vas većtisuću puta”, govorio im je. “Svi ćete vi ionako završiti na kemiji, jel, ni ne znate. Barem polaod vas će poslije studirati kemiju!”

I, jao, kako im samo kemija upravlja životima, ni ne znaju! Sve što ih onakve prištave zanimau životu – kada im srce razvaljuje mozak divljim udaranjem, kad se jedni drugima zavlače nanovootkrivena vlažna mjesta, kad sebe pune otrovima od kojih im se povraća samo da bi imglava otupjela – sve je u životu čista kemija. Eto, čak i smrt! Promijeniš nastavni program nabrzinu, kažeš djeco danas radimo kiseline (ali zaista, danas radimo kiseline) i već si se riješiopola muke. Samo jako pažljivo: dođe li vam zeleno u dodir s očima ili kožom, mogli bisteoslijepiti, progoriti mlado meso, mogli biste čak i umrijeti! Ali kemija, naravno, nije nešto štoima veze sa stvarnim životom, i zato im ni na pamet ne pada da se svo to zlo zaista možedogoditi igdje osim na znakovima upozorenja. A sad su mu sirotani mali praznoglavipomogli, ni ne znaju!

Pomogli u čemu? Neki bi rekli u ubojstvu, ali za Arga je to samo posao, i to slučajno najvećiposao na svijetu. Obrazovanje, pročišćenje, centrirano širenje, osveta uma – zovite ga kakohoćete, ali snaga je sada u njegovim stanicama. Vatra, voda, zemlja, zrak… sud svjetskepovijesti urotio se da mu podari nezamislivu moć. Hm, možda stvarno ova kombinacijakošulje i odijela ne štima, jel… Kurva pušačka, znam, opet mi je to namjerno učinila.

Tako Argo razmišlja dok sa sobom vuče tijelo Crnog Križara. Noć je topla, obasjana punimmjesecom i neonskim svjetlima gimnazije: da je Argo birao scenografiju vlastite smrti, ne biišao dalje od ove svibanjske noći. Mjesec je najzahvalnija publika – samo gleda, sjaji oduzbuđenja i šuti. Negdje u toj tišini svijet se mijenja, a neznalice, kao i obično, ni ne znaju.Prokleta ironija, prokleti navodnici i kurzivi, to je sve za što znaju. Samo malo nakosi stvari imožeš raditi što te je volja, jel, bez srama i odgovornosti. Zar smo ih tome učili?

I onda, kada Crni Križar silazi s njegova ramena, kad ga predaje zemlji i lopatom mu zatiresvaki trag, premda se osjeća stotinjak kilograma lakše, Argo u petama osjeća silu teže kakoga vuče još jače Zemlji, kao da joj je Križarevo tijelo otvorilo apetit – i sada zna: ovo jestvarno. Ovo se zaista događa. Konačno, počelo je.

28

PLAVI SOKOL

“Pazite da ne ugazite majčinu dušicu! Dobra je za mnoge dobre stvari. Čisti dišne puteve,liječi otekline, slabokrvnost, glavobolju, nesanicu, želučanu bol, pa čak i alkoholizam. Unarodu se koristi protiv epilepsije, recimo, za jačanje živaca i mozga, a ponegdje i kaozačinski dodatak juhi. Ili za pripremu likera! Ili čak sapuna! Samo recite što vam treba i ovamala biljčica sve radi. Ma zamislite samo!”

Eto, mogao je slobodno reći da vam od te biljčice na leđima izrastu anđeoska krila, ali štovrijedi kad nitko ionako ne sluša. Mladi organizam samo gleda kako bi se rastrčao na svestrane. Iskreno, boli njih za tamo neke biljčice. A Sokol sjedi na panju i u toplo listopadnoposlijepodne bježi mu sljedeći monolog:

“Vidite, kad rukom stisnete biljku, i kad vam njen žuti sok poteče kroz prste, u jednompotezu oduzeli ste joj život. Ili još jednostavnije: otrgnite je od Zemlje i nje više nema, ona nepostoji. Za razliku od ljudi koji se kreću lijevo-desno, naprijed-natrag, biljka ne poznaje drugismjer nego gore. Sunce je ugrije svojim zracima i ona se odaziva tako da mu se približi. Aljudi se za to vrijeme pentraju po planinama, grade nebodere, htjeli bi letjeti… Uzalud. Nakraju ih opet pometu i zakopaju natrag pod zemlju. Pa što im onda vrijedi svo to muvanjekad biljke, koje se ni mrtve ne odvajaju od zemlje, jedine znaju formulu uspjeha? Mi ljudismo ljubomorni na biljke. Bez njih praktički ni disati ne bi mogli i onda ih uništavamo kao daim želimo pokazati tko je ovdje gazda. A istina je, djeco, da smo baš mi prave biljke, dosadnei zakopane, a ovo zelenilo oko nas, ono je živo, življe nego što ćemo vi i ja ikada biti.”

Ali malo ga tko sluša, osim nekoliko štrebera koji ionako ne razumiju ni riječi. Negdjepodalje, jedan glas kaže: “Eno ga, opet ga je puknuo trip naturalis”. Sokol na to dubokouzdiše, baca pogled visoko u nebo i tamo snima pticu širokih krila zavinutih prema unutra.Hm, plavi sokol sigurno nije, u našim ih krajevima nema. Samo trenutak kasnije, pticanestaje, a za njom i sunce. U daljini se čuje grmljavina, i Sokol nije siguran ima li ona veze spljuskom koji se sprema, ili to preko planine odjekuje tuđi rat. I dok se prve kapljice počinjuspuštati, on se razjapljenih usta okreće ka nebu i guta ih toliko halapljivo da ni ne primjećujekako ga je kiša već oprala.

E jebem ti život da ti jebem, proklinje u sebi dok mu rijetku kosu pljusak pretvara u rezance.Daj Bože da mi barem još jednom u životu opet ne bude svejedno!

29

I baš u taj čas nešto počinje kljucati Sokolova bedra. On spušta pogled i pored sebe vidistvorenje koje je do tada poznavao samo iz udžbenika i bajki. Velika, izumrla ptica dodo sMauricijusa, evo je, stoji tu na kiši i traži njegovu pažnju! Na trenutak mu se čini da joj je izkljuna pročitao osmijeh. To je znak, misli si Sokol, znak na koji sam upozoren.

“Profesore, pod drvo, dobit ćete upalu pluća!” viče netko iz pozadine.

“Ma nema veze, sad je zrak najzdraviji”, odgovara Sokol, tiho, da ne otjera pernatogprijatelja, i još tiše nastavlja: sutra sve počinje isponova; sutra napuštam svoju umornu kožui oblačim sjajno novo perje, boje neba, boje visina.

* * *

“I ja bih, kao, trebao stati u ovo? Pa koji je to mozak napravio?”

“Mađari. Nabavio sam u kazalištu, jel, od kabarea je ostalo.”

“Od kabarea, jel? Ti misliš da je ovo šala?”

“Ne, ne mislim. Ako je šala, jel, onda je i na moj i na njegov i na njegov račun. Ako već pitaššta mislim, mislim da si ti malo preširok, jel.”

“Mogla bi ti glava bit malo preširoka, jel, kad te ja puknem.”

“Hej, dosta je bilo, djeco, prestanite!”

Mister X, napokon, dovodi Arga i Strijelu u red. Uskoro će ponoć i naše se tajno okupljanje uzbornici približava svojem cilju.

“Hajde, da vidimo što imaš, Sokole!”

Spremno kao da je samo na to čekao – a nije da nije – Sokol otvara pretinac sa svojimgrađanskim imenom. Uz glasan zveket, iz njega na parket ispada hrpa gelera. Prizor ostavljacijelo društvo nijemim.

“Nikada”, Strijela ganut prekida tišinu, “nikada ih nisam vidio toliko na jednom mjestu.”Strijela, najveći cinik na svijetu, sada bez imalo srama slini nad hrpom izobličena željeza.

“Kako si ih sve pronašao?”

30

“Heh”, Sokol će važno, “to su ti godine i godine iskustva, promatranja ptica. Samo ih pratim,gledam i osluhnem gdje su sletjele, i onda dođem pokupiti što je ostalo. Često su još tolikovrući da sprže vreću u kojoj ih nosim. Evo, ovaj mi je najdraži”, kaže dok pokazuje gelernalik štakoru.

“Pogledaj ga samo. Rattus norvegicus.”

Uzbuđenje se za Strijelu čini prejakim, pa naginje pljosku do dna i seže za cigaretom.

“E nećeš”, Argo skače uvrijeđeno, “ostavi se otrova!”

“Tako je, Strijelo, ne oduzimaj nam zrak!” podržava ga Sokol.

“Ma znate što”, Strijelino dostojanstvo iznenada se budi, “samo se vi izvolite igrati, idem jakući.” I odmah zatim treskom nestaje kroz vrata zbornice.

Ja samo stojim u kutu, jer znam što se događa dalje: Mister X izlazi za njim i dovlači ganatrag. I sada mi je savršeno jasno u čemu je ovdje problem: X je možda glas razuma, ali bašnitko među njima nije se uspio nametnuti kao vođa, i to tako neće ići. Previše je tu vatre dabi bilo discipline.

“U redu, ovako ćemo. Treba nam plan”, kaže Mister X. “Geleri mogu poslužiti, kao i tajkalašnjikov koji imamo, ali valjda vam je jasno da to neće biti dovoljno. Potrebno nam jeoružje da bi zagospodarili gradom, je li tako? A da bi došli do njega, trebamo ga oteti.”

“Ali kako? Kojim oružjem?” pita Argo.

“Našim moćima, pobogu, našim moćima.”

I dok X započinje izlaganje, Sokol se okreće prema meni, neprimjetno mi upućuje mig i sadaznam, više nije ovdje u zbornici. Sokol uvijek vidi više i dalje od drugih, i u ovom je trenuugledao budućnost Osvetnika – a ona, čini se, nije nimalo svijetla. I zato pogled skrećenatrag prema prošlosti.

Sjeća se dana kad je odlučio postati učitelj, ali ne sjeća se zašto. Da i drugima otvori oči? Dabude veći i jači od drugih? Svi su ti razlozi danas tako nebitni i smiješni, pa zato fasadanjegove ozbiljnosti brzo nestaje i prelijeva se u osmijeh. Moć daje Sokolu da me vididrugačije nego ostala trojica, i sada mi se smiješi kao ptici dodo prije godinu dana, jer dobrozna tko sam.

31

Moć je otkrio u veš-mašini, pred sam polazak na izlet. Tog je jutra vrtloženje šarenog rubljau bubnju poprimilo oblike čaša napunjenih raznobojnim tekućinama. Razina tekućine usvakoj od čaša polako je rasla, i kako bi izbjegle izlijevanje preko rubova, čaše su pretakalesvoj sadržaj jedna u drugu sve dok tekućine nije bilo toliko da su i same počele plivati u njoj.Miješanjem svih tih šarenih voda nastala je jarkocrvena rijeka koja je čaše nosila u smjerusuprotnom struji, sve do izvora gdje ih je dohvatila staračka ruka. Tada se kamera podiže ividimo da ruka pripada Sokolovu ujaku, čuvenom prirodoslovcu Žutiću, poznatom po tomešto je otkrio određenu sortu agave koja cvate svakih sedam godina. “Živjeli!” kaže prof. pok.Žutić nazdravljajući čašom crvene rijeke. “Živjeli vi meni dugo! Još ništa nije gotovo, ptićimoji, sve je još uvijek moguće!”

Sokol je trljao oči, kao da se želi probuditi iz neukusne šale na vlastiti račun, ali vrtlog je nanjega očito djelovao hipnotički kada je samo uspio utonuti dublje u pravi san. Sanjao jedjetinjstvo u ujakovoj kući pored rijeke, staru lijesku, džem od marelice, štalu oslikanuzelenom bojom i u njoj crnog konja s bijelom pjegom na čelu. Sanjao je beskonačne igreskrivača, skokove na glavu, valjanje po sijenu. Ali zašto bi netko sanjao prošlost koju ionakoima? Ne pitajte mene, ja ne znam kako je to otrgnuti se od sebe – no ako mi je suditi poSokolovu snu, ne propuštam ništa. Što se mene tiče, već i ova stvarnost izgleda dovoljno kaoda ju je napisalo neko besposleno derište.

A Sokol, on je nakon pola sata sna ustao s poda kupaonice, posve ispran i čist kao da je isam izašao iz perilice, i shvatio da već prilično kasni na školski izlet. Pred školom ga ječekao autobus pun nestrpljivih klinaca i kad je napokon stigao do njih, nije imao što rećinego: oprostite, prevario me san. Od tada, stvar se otrgnula iz njegovih ruku i sve ostalopripada povijesti.

Baš tako: sve je sjelo na svoje mjesto. No, istina, Sokolu i dalje nisu bile jasne mnoge stvari.Čemu, naprimjer, toliko inzistiranje da u grupu prime samo nastavnike prirodnih znanosti?Sokol nije znao, ali nije se ni bunio: ovako se osjećao važnijim, a misterij u koji se upustiosamo je rastao. Konačno, kao nekada, opet ne znam što me čeka na kraju, zadovoljno jemrmljao tog dana kad je odluka pala. Sva ta samoća, tolike prazne godine provedene umaminom stanu otkad je Sokolica odletjela bez pozdrava, a da zapravo nikada nisam biosam. Sav taj svijet koji postoji pored mene i želi postojati samo za moje oči. Moje oči kojevide ono čega nema. Sve je puno ljubavi.

32

STRIJELA

“Gledaj, Brajkoviću, znaš li ti koliko ova farsa košta? Prvo, država izdvaja iz proračuna zaškolstvo, za ploču, kredu i za mene koji ovdje sjedim. Onda tvoji siroti roditelji moraju platitiudžbenike, moraju te pristojno odjenuti i počešljati da ne sramotiš obitelj. A netko valjdamora i ovo svjetlo nad tvojom glavom platiti! A sve što se od tebe očekuje nije da pokažešneko neviđeno znanje i razumijevanje – ne, moj Brajkoviću, sve što se od tebe očekuje jesamo da uvrstiš vrijednosti u formule. U formule do kojih su nakon godina i godina trudadošli mozgovi tisuću puta veći od tvoga. Ali ne bi naš Brajković, ma kakvi, on samo stoji tu ibleji tupavo kao tele u šarena vrata, kao da se ništa to njega ne tiče. Pa dobro, kad će tebipostati jasno da ne učimo mi tebe ovdje fizici? Ne, ne, Brajkoviću moj, odgovornosti teučimo! Učimo te kako postati normalan odrasli čovjek. Jel ti sada jasno koliko je tvojeneznanje skupo? Nije, ha, vidim ja da nema nikoga kod kuće… E pa, evo tebi lijepo još jednapoticajna jedinica, pa možda idući put netko i svrati u goste.”

Strijela je pravi čovjek novog doba: iako naoko igraju na emocije, njegove metode suznanstvene i uvijek briljantno analitičke. Nije dovoljno reći da je nešto takvo kako jest, negoto treba podcrtati nizom okolnosti koje su nešto dovele do toga što jest. Vjerujte mi, daStrijelin mozak ne radi u tako preciznim, gotovo mehaničkim kodovima, on i ja nikada se nebi tako dobro slagali. Istina, ljudima je teško održavati tako savršenu ravnotežu stvari, pa sečesto predaju i žrtvuju svoj mir u korist niskih osjećaja. Tako Strijela svake večeri nakonnastave u bistrou preko puta gimnazije ubija svoj predivni mozak litrama alkohola. To suprimijetili i njegovi učenici, pa često znaju svratiti tamo i provocirati, jer dobro znaju, sutra,kada alkohol ispari, Strijela se više neće sjećati ničega. Jednom davno ga je tako najvećaškolska bitanga izazvala na okršaj u ispijanju loze, i oklada je pala: tko prvi odustane, moratće razbiti sve prozore na zbornici. Ne bi se taj tome ni dosjetio da nije uočio da Strijela većpomalo ostaje bez novca, i kad je napokon presušio i počeo ga žicati, nije se mogao odlučitibi li radije uživao gledajući ga kako preklinje za posudbu ili kako uništava instituciju koja gaplaća da uništava samoga sebe.

A bilo je dana kad bi Strijela tipku za autodestrukciju pritisnuo već izjutra, pa bi na nastavudošao iznimno raspoložen. Tada bi najčešće pričao o karakteristikama određenih modelavojnih aviona, a katkad bi se čak odvažio i demonstrirati razne načine leta. Jednom kad sepreviše nagnuo u stranu praveći polukružni luping, demonstrirao je i visinsku bolestpovrativši na netom ulašteni parket. Učenici su se naslađivali dok su mogli: znali su da ćeautoritet sutra ponovno biti tu, i pokuša li ga itko podsjetiti na nemio događaj, bit će

33

strašniji nego ikada. A s njime nema vrdanja: strah je to, djeco, čisti strah; prikuje vas zamjesto na kojem vas je spopao, i onda – zdravo đaci!

Ali otkrit ću vam jednu tajnu. Zaboravite sve što sam vam rekao o Strijeli: sve je to samoigra. Igra koja mu dopušta da radi ono što ga je volja – da razbije zbornicu i da povraća posvježe ulaštenom parketu – a da pritom nitko ne povlači pitanje odgovornosti; ta suluda igranjegova je moć. Jer Strijela je Osvetnik, a Osvetnik uvijek zna što čini. Vjerujte mi, ja ga jakodobro poznajem.

Teško je reći tko se tu odlučio za koga – Strijela za mene ili ja za njega – ali sigurno je danitko nije imao ništa protiv tog aranžmana. S Argom bi mi možda bilo uzbudljivije, saSokolom čudnije, s Mister X-om… nemam pojma. Ali Strijela, on diše jednako kao ja i ne znaza odustajanje. Da se itko usudio postaviti ga na čelo gimnazije, tamo bi se dalo nešto inaučiti. Ne nešto, nego prave, relevantne stvari koje ne biste uočili čak ni da vam ihpotcrtaju fluorescentnim natpisom UOČI!

“Prokleti rat i tko ga je izmislio!” Strijela bi često zavapio u odsudnim trenucima dok jesjedio u dvorištu tjerajući večernju sparinu rakijom. “Toliki vinogradi, tolika šljiva ćepropasti, a možda bi baš ova godina bila ona za povijest, tko zna… Mi nikada nećemodoznati.”

I svaki put kada to izgovori, kao da čujem zadovoljan podsmijeh u njegovu glasu. Kao da seismijava vlastitoj slici i prilici, jer čak i kad se stvari raspadaju, on ih drži pod kontrolom. Ikao da mu je već jasno da će ova godina na kraju ipak biti povijesna. Sjedimo tako on i ja išutimo zajedno, sve dok Strijela ne progovori. Učenici ga često viđaju kako hoda ulicom irazgovara sam sa sobom, i to uvijek pripisuju alkoholnim delirijima, ali kad bi samo znalikoliko se varaju, njihov bi strah narastao u nedogled. Jer Strijela ne priča sâm sa sobom: onsamo govorom tjera krive, zavodljive misli od sebe. Jer Strijela je Strijela i njegov um nikadane luta. Alkohol ga trijezni i čini oštrim poput skalpela koji u jednom potezu para utrobu išalje vas u vječnost. A kad stignete tamo, tamo ste i dalje ne idete nikuda; povratka nema.

* * *

“Znaš šta mi je rekao? Sve dok se odvija nastava, sve dok školujemo budućnost naše zemlje,tu se ne događa ništa posebno. Ma zamisli, molim te! Što bi sad trebalo, da mu izračunammoguće putanje granata, da mu dokažem neotpornost ljudskog tijela na čelik koji se

34

neslućenom brzinom zabija u meso? Šta on misli tko sam ja, neki glupi vijećnik kojem možeprodavati svoje priče?!”

“Daj, daj, Strijelo”, umiruje ga Plavi Sokol na hodniku. “Možda je ravnatelj samo procijenioda se zbog dva dana puškaranja ne isplati baciti cijelu školsku godinu. Vojarna je pala, pavaljda nam sad nitko ne može ništa.”

“Ma to je rasulo, kažem ti ja”, viče Strijela zamahujući dnevnikom iz kojeg ispadajuispričnice. Dok se saginje da ih pokupi, za leđima čuje smijeh nekolicine malih gadovakojima nezgoda nije promakla. I odmah, ne obazirući se, nastavlja misao.

“Jesi vidio bistu pred školom? Ostala bez glave! A šta će tek s našim glavama biti?! Pratim javeć dugo što se događa prijeko, i vidjet ćeš, neće to tek tako proći. Vraćamo se upretpovijesno doba, a ovaj idiot nam ni toljage ne da! Pa ovo – ovo nije nastava, ovo što misada radimo su čisti neopravdani sati!”

I to je valjda jedini trenutak u povijesti škole kada se Strijela i njegovi učenici moraju složiti:škola je izgubila smisao. Na žalost jednoga, ali na veliku radost drugih. Jer ljudi su takvi: odmalih nogu, jedva čekaju priliku da ne moraju misliti, jedva čekaju da uopće ne moraju bilošto, i zato čak i rat prepoznaju kao sretnu okolnost.

Pet mjeseci kasnije, želja im se ispunjava: nastave nema, i svaki izlazak iz kuće nalikujeizletu u divljinu. Pet mjeseci kasnije, Strijela je samo obični građanin s papučama nanogama, i jedini autoritet koji još uvijek ima je obiteljski. Hitro je spakirao ženu i kćer usunčane krajeve, ali sam je ostao tu gdje je potreban; ostao je čekati nastavak događaja, i toje jedina ispravna odluka koju je mogao donijeti. A vrijeme je pravo za velike odluke.

“Strijelo, cipele na noge, vrijeme je!” uzbuđeno će ispaliti Mister X kad mu se pojavi predkapijom prvog dana srpnja. Strijela i ja smo već u punoj pripravnosti, slijedimo ga bezpogovora i sigurni smo da će, što god se dogodilo, ovaj put biti za pamćenje.

Kako se X domogao ključeva atomskog skloništa ispod tvornice odjeće d.o.o. u stečaju,nikome nije jasno, ali nitko, kao i obično, ni ne pita. Na ulazu su blindirana vrata koja jemoguće otvoriti jedino tajnim kodom koji zna samo X. Za nepredviđeni slučaj, kaže, bolje jetako. Tajnost je prva odlika Osvetnika, a tajnije tajno sjedište teško je zamisliti.

Sada stojimo dolje u punoj opremi, još uvijek zasljepljeni crnilom i hladnoćom u koju smo sespustili s vrelih gradskih ulica. Zapravo, mene se to i ne tiče previše, promjenu atmosfere

35

rijetko osjećam na sebi, no dovoljno poznajem moje suborce da mogu pretpostaviti što imsve ovaj tren prolazi glavom.

“Zašto smo u mraku?” pita Plavi Sokol.

“Gdje je prekidač za svjetlo?” dodaje Strijela.

“Gore, u prizemlju, ali neće ti još trebati”, odgovara X. “Barem dok ne napraviš daljinski, alio tome ćemo poslije. Sada želim da neko vrijeme samo stojite u mraku. Slušajte tišinu iupijajte hladnoću.”

“E tu si u pravu,” negdje s desna javlja se Argo, “ovdje je tiho i hladno kao u grobu, jel, i tomi se nimalo ne sviđa!”

“Upravo to!” glasno odgovara X, zadovoljan što Argo navodi razgovor u željenom smjeru.“Odavde i idemo u zagrobne predjele, u tamnicu gdje se zrakom razliježe neodoljivi mirissmrti, na to mjesto poslije. Odavde, dragi moji, odlazimo u povijest!”

I tada, dok veličina tih riječi proročanski odjekuje tamom, napokon upoznajemo plan.

MISTER X

Ne pokušavajte ga pročitati iz prevelikih crnih odijela koje nosi, iz jezika kojim oblizujenagrižene usne dok razmišlja, iz niskog pogleda punog tihe, neuhvatljive prijetnje. Zar jemoguće da još niste naučili? X je nepoznanica. Čak i kada je uspijete odgonetnuti, čeka vasnovi zadatak u kojem će X biti nešto sasvim drugo. Priča kaže – a X nije tip koji bi potvrdio iliosporio bilo kakvu priču – da je prije rata radio prijeko, u rafineriji nafte, kao prevoditelj sarapskog. Arapi su, potpomognuti američkim kapitalom, odlučili uložiti u širenje naftneindustrije i gradnju mreže benzinskih postaja po cijeloj bivšoj zemlji. Trebao je to biti posaodesetljeća, i bio bi posao desetljeća samo da se X nije spetljao s jednom od žena stanovitogšeika iz nadzornog odbora. Diplomatski incident jedva je izbjegnut, a X je promijenioidentitet i brže-bolje nestao preko rijeke. Tko ga je postavio na mjesto profesora matematikei otkud mu kvalifikacije, nije se znalo; svatko je prebacivao odgovornost na nekoga drugog ijedini zajednički nazivnik u toj nejednadžbi bio je “arapski”: arapski jezik i arapske brojke.Pričalo se poslije i o potpisu predsjednika glavom i bradom, pa su mnogi izrazili sumnju daje X zapravo vladin tajni agent koji je po zadatku došao u gimnaziju. Koji bi to zadatak bio,nitko nije točno znao, no kako su se svi osjetili ugroženima, bilo je očito da je škola pravo

36

leglo mračnih tajni. Zato je X za svakoga nešto drugo, i to je jedina istina. Istina da nepostoji jedna istina.

I zato su svi bili podozrivi kada ih je te večeri, u pauzi zasjedanja nastavničkog vijeća,hodajuća zagonetka odvukla u zahod. “Potrebna nam je moć”, rekao je značajno. “A to jezapravo najmanji problem, jer nju već imamo. Svaki od vas je ima i naći ćete je jednako kakosam ja našao svoju. Pazite ovamo!” Iz džepa je izvukao debeli flomaster i na zelenimkeramičkim pločicama iscrtao veliku kružnicu. “Razumijete?”

Nitko nije razumio.

“Razumijete, ovo smo mi. Ovo je naša mala planeta. Ova kružnica je sve što poznajemo i tusmo kod kuće, je li tako? A za ono što nam je zagonetka, za veliki misterij postojanja, zasmisao života, beskonačnost prostora i vremena, odgovore tražimo vani. Obraćamo se Bogukoji je negdje gore, gradimo mu tornjeve, letimo u svemir, nema što ne bi napravili samo dase otisnemo što dalje od sebe. Krivo, kolege, krivo! Jer što ako – pretpostavimo samo natrenutak – što ako je cijeli naš svemir, sve što smo si ikada prostorno i duhovno pojmili – štoako je sve to smješteno na ovoj kružnici i gleda prema unutra, razumijete što vam hoću reći?Što ako je svemir nastao velikom implozijom, a ne eksplozijom? Jer vidite, moć – ona je tu,unutra, u središtu zemlje, u središtu svijeta kako smo si ga zamislili u glavi. U čovjeku,kolege, moć je u nama!”

“Znao sam!” Sokol je skočio i zagrlio ga. “Znao sam to sve vrijeme!”

I tako je, valjda, počelo. Od X-a, od njegove moći za koju nitko nije siguran što je, ali moći ukoju je svatko siguran. Moć zagonetke, moć čuvanja tajni; istinska nadljudska moć. Takavvam je Mister X: izvrće stvari naglavce, vozi zabranjenim smjerom, ali na kraju uvijek stižena sva prava mjesta. Poput Arapa, s desna na lijevo, od Istoka prema Zapadu, od brojeva dojezika. Sve je to dio nepojmljivo velikog plana.

* * *

“Homoseksualac, eto što je! Prokleti peder!” viče Argo na sav glas. “Rat je, jel, stradanja nasve strane pa misli da nećemo obraćati pažnju na njegove perverzije! Jučer me je pogledaoravno u oči kad sam mu rekao da nisam siguran u plan, zamislite, primio me je za ruku irekao: bit će sve u redu, jel, zajedno smo i ne može nam se ništa dogoditi. Ma zamislite!”

37

I opet se javlja problem nedostatka čvrste ruke: svaki je od njih vođa i nitko ne dopuštadrugome da ga nadglasa. A danas je veliki dan i sukob je neizbježan.

“Cijela ta priča s gledanjem unutra, jel, upoznavanjem sebe – zar vam nije jasno? Svoj nasvome, jel, muško na muško! A pogledajte, molim vas, samo ovo! Ovo je provokacija!”

Argo iz džepa izvlači pohabanu omotnicu s pismom, i uzbuđeno sopće: “Gledajte što kaže –‘Maleni, fališ mi, Maleni, šta ću bez tebe’… On me hoće izludjeti!”

“Otkud ti to pismo”, pita Strijela, “i što je to uopće?”

“Netko ga je ubacio u sandučić, ovako, bez koverte. Netko, jel, znam ja dobro tko! A šta daga je gospođa otvorila, jel, šta onda? Ionako već sumnja. I ti, Strijelo! Gdje je moj pas, gdjemi je džukela, jebemti? Gospođa će poludjeti, kaže, ubilo ga negdje, jel, satrala ga granata, aja sve vrijeme, ne boj se, vratit će se on kući, jel, pametan je to pas. Posudim ti pseto na dvadana, a ti – šta radiš s njim toliko?”

Strijela skrušeno spušta pogled. Tako velik čovjek, a sada izgleda kao sitni lopov uhvaćen nadjelu.

“Gle, Argo… Znaš da smo bili kratki s vremenom, i ovaj, znaš da sam htio da ovaj mehaničkipas zaista ima sve kvalitete pravoga, i morao sam ići malo, kako da to kažem, direktnije upokusima, jer stvarno nije bilo vremena, i ovaj, ispitivao sam mu izdržljivost na struju i –”

“Ubit ću te!” Argo kao navijen skače na Strijelu. “Mrtav si! Bit ćeš mrtviji od one budalekoju sam zakopao ispod koša!”

“Ma koga si ti zakopao”, kaže Strijela, ali ne stiže dalje jer ga Argo divljački hvata za vrat.Sokol priskače i pokušava ih razdvojiti. Okreće se meni i preklinje: pomozi mi, učini nešto!

A ja stojim nemoćno oslonjen o zid. Smiješno je to, jači sam od svih njih, besmrtan sam, aopet sam bez njih ništa. Stojim i gledam tu smiješnu scenu, gledam ih kako gubedostojanstvo i ne znam kako bih im pomogao. Natjerujući se tako, sva trojica padaju na pod isada nalikuju nekom grotesknom čudovištu: u toj hrpi tijela teško se može razaznati koji odudova pripada kome.

I upravo kad sam pomislio da je sve otišlo u nepovrat, osjećam kako se počinjem punitisnagom. Urlam na sav glas, iz mojeg grla izlazi čelik i zabija se u zidove podrumskeprostorije.

38

Mister X je ovdje i svađi je kraj. Pitanja, sva ta suvišna pitanja; i opet je sve počelo od njih.Ima li uopće pitanja koje nije suvišno? Šutite i pustite događaje da se raspliću. Ne pitajte ineće vam trebati odgovor.

“Sramota, sramota jedna!” obraća im se X kisela lica dok leže pred njim. “Sada kad smonadomak svega, vi se ponašate kao mala djeca. Pa je li vam jasno da još uvijek možemozavršiti u crnoj kronici? ‘U eksploziji su pronađena tijela N.A. (56), D.C. (51), T.G. (35) testranog državljanina A.K. (47). Uz njih, pronađen je i leš muškarca nepoznatog identiteta,odjevenog u crno poslovno odijelo.’ Želite to vidjeti, ha?”

“A to je razlog da pucaš, jel? Pa mogao si nas poubijati sve u ovoj mišjoj rupi!”

“Da, stvarno”, priključuje se Sokol, “otkad to imamo metke?”

“Otkad? Ne mislite li da je bilo krajnje vrijeme da ih nabavimo? Što ste mislili, da ćemouperiti prste u vojnike i da će ovi odmah reći, izvolite, poslužite se, tvrđava je vaša?!”

“Nema potrebe za ironijom, X. Toliko možemo i sami shvatiti, jel.”

“Ne znam baš, nisam više ni u šta siguran. Ostavim vas da razradite plan i na što naiđem?Valjate se po podu i čupate za kosu. Netko ozbiljan bi vam dao jedinicu iz vladanja,zaključno!”

“Nemoj…”, počinje Strijela blijed kao mrtvac, oslanjajući se o meka koljena, ali sve štouspjeva iscijediti iz sebe je smrdljiva crvena kaša.

“O Bože!” uzvikuju Argo i X gotovo u isti čas.

“E, Strijelo, Strijelo, opet si pio, je li?” Sokol vrti zabrinuto glavom. “Daj, već sam ti rekao,ako hoćeš, mogu ti napraviti napitak od majčine dušice, popiješ jednu žlicu svakih petnaestminuta, i do sutra povraćaš već na samu pomisao na alkohol!”

“Ma sjajno, baš mi to treba, nisam dugo povraćao!” odgovara Strijela rukavom brišući usta.“Daj ti mene malo pusti na miru, majčina dušice. Tko je uopće ikad rekao da želim prestatpit?” Trenutak kasnije, povlači se u improvizirani zahod. Otamo dopiru zvuci koje nije lijepoprepričavati.

“Onda, nadam se da je sve spremno”, govori X, dovoljno glasno da ga i Strijela može čuti.“Rekli smo, osam i deset, deset do pola devet, pola devet. Ne smijemo gubiti vrijeme, inače

39

smo izgubljeni. Pet-sedam-dva-pet.” Približava se vratima zahoda i ponavlja: “Pet-sedam-dva-pet. Tvoj izlaz odavde. Šifra. Je li jasno, Strijelo?”

“Pet-sedam-dva-pet”, Strijela ponavlja iznutra posve neprepoznatljivim glasom.

“To je to”, X nam se okreće uz duboki uzdah, “vidimo se večeras, na drugoj strani”.

Svjetlo se gasi i ponovno ostajemo sami u mraku, kao prvi put kad smo došli ovdje. Natrenutak, ne postoji ništa osim trenutka. To je to.

Jedan po jedan, napuštamo sklonište, svjesni da je igra gotova, da više nema skrivanja: svešto se od sada događa je stvarno. Blindirana vrata se uz tresak zatvaraju za nama, i dok seuspinjemo prema prizemlju, prema izlazu, čini mi se da iz podruma čujem viku, udarce izapomaganje, čini mi se da čujem Strijelin glas, ali bit će da mi se ipak samo čini, jer nitkose drugi ne obazire. Svi uzbuđeno grabe van, na zrak, u vrelo ljetno poslijepodne i noć kojadolazi za njim.

JA

RATA-TATA-RATA-TA! RATA-TATA-TA! Sjećam se kada sam prvi put čuo onomatopeju. Nidanas ne mogu vjerovati da zvuči poput uspavanke za djecu. Za mnoge, to je sve što ćuikada biti, ali čak i bez ijednog ispaljenog metka, previše je smiješno, previše blesavo. Jerovo je rat, a rat traži dostojanstvo. Ovo je rat i nikada nije bio ništa drugo.

Stojimo pred otvorenim lijesom iz kojeg nas gleda smrt. Lampa je upravo pregorjela, X jeposve nevidljiv pod maskom, u novom crnom odijelu koje je pronašao u napuštenoj tvornici, ijedino svjetlo pred nama dolazi sa šljokica Sokolova pernatog kostima. Kosti koje su nekadabile tko zna čiji prsti uperene su ravno u Sokola, poput drevnog prokletstva, i čini se da ćega to posve izludjeti. Stojimo pred otvorenim lijesom i sve je tako nestvarno da se nitko neusudi progovoriti.

“Redovnik”, kaže X nakon što se uspio pribrati. “Jedan od redovnika koje su davnosahranjivali ovdje.”

Prva faza plana je uspješno prevaljena, ali tek sada vidim koliko je malo potrebno da se našasigurnost poljulja. Dok napredujemo kroz tunel, tamu više ne doživljavamo kao izostanaksvjetla: za nas, ona je organska prijetnja. Možemo je dodirnuti, spotičemo se o nju,

40

spotičemo se jedan o drugoga, ali odustajanja nema. Jedini dopušteni smjer je dalje i dalje,ma što se nalazilo na kraju.

Već u sljedećem trenutku tama postaje toliko duboka da poništava naše postojanje. Sve štome veže za stvarnost su koraci i Sokolovo teško disanje. Ne znam diše li tako zbogklaustrofobije ili zbog ustajalog, godinama netaknutog zraka, ali znam da mu je sadanajteže. On, u čijim se očima skupljaju cijeli neuhvatljivi svjetovi, sada gubi bitku: mrak gasisve dimenzije i priznaje samo sebe.

Ali stajanja, ni povratka, nema. Jedini dopušteni smjer je dalje, dalje, dalje.

Konačno, nakon pola vječnosti hoda, sudaramo se s čeličnim vratima. U mraku je nemogućeprovjeriti vrijeme, i sad je pred nama najteži dio – čekanje. Najteži, jer to je jedina faza planaizvan naših moći. Stojimo i čekamo; čekamo i čekamo.

Ali s druge strane do nas uporno ne dolazi ni zvuk. Nikakva pucnjava, nikakva vika, nikakvagužva, ništa.

“Gdje je sada Strijela, dovraga? Zašto nije ovdje?” progovara Sokol. Počinje udarati šakamao vrata i glasno zazivati ime Strijelino.

“Šta sada, Misterijo, što ćemo sad?!” urlajući grabi X-a za ramena i divlje ga trese. Više gane prepoznajem, i ne mogu zamisliti kako će, nakon svega ovoga, smireno pogledom pratitiptice. X ga gleda prazno. Gleda ga blijedo i odsutno kao učenik koji stoji pred pločom a mislimu bježe, i sve što uspijeva složiti u glavi je pitanje: što ja ovdje radim?

“Šta ja ovdje uopće radim, reci mi!” urla Sokol. “Šta ću ja ovdje?!”

“Ušuti!” X mu naglo dlanom zatvara usta. “Slušaj!”

Jedna po jedna, čelične brave počinju škljocati. Kao jedan, prestajemo disati. Na svijetu nepostoji ništa osim sada.

Vrata pred nama se otvaraju i svjetlo preplavljuje tunel.

* * *

Nikada nisam uspijevao pohvatati te masovne scene. Ako su uopće dobre za bilo što, onda je

41

to gubitak kontinuiteta radnje. Jer s njima nikada ne znate kamo sve usmjeriti pažnju i ukojem trenutku; što je tu bitno, a što nije. Toliko pitanja, toliko previše pitanja, a vrućina mežvače bez milosti, bez pitanja. Pokušavam otkriti njen izvor i naposljetku, konačno shvaćam:ona dolazi iz mene.

Kao u nekom dalekom snu, cijeli život mi prolazi glavom. Tvornica u Bavarskoj opasanasnježnim padinama i borovim šumama. Mjesto na kojem sam rođen. Dvadeset i dva ožiljkaotisnuta na moju cijev, dvadeset i dva života izbrisana rukom ratnika na Bliskom istoku.Mjesto na kojem sam kršten. Udarci potisne igle o moj zatiljak, udarci mojih metaka o tuđezatiljke, udarci na sve strane. Mjesta na kojima sam odrastao. Sva ta mjesta, sada takodaleka i hladna, dok temperatura u podzemlju raste do neizdrživosti.

Prešao sam dug put. Rekli su da sam neuništiv, rekli su da nema vatre dovoljno velike da minaškodi, ali sada, dok se moje metalno tijelo pretvara u gustu melasu, dok se topim islijevam kao lava k središtu zemlje, jasno mi je da su sve to bile laži. Ništa na njihovomsvijetu nije kako izgleda, i to je jedina prava istina.

Griješio sam, priznajem, griješio sam i kajem se. Nikada nisam smio vjerovati ljudima,trebao sam znati, nikada se nisam smio tako slijepo vezati. Osjećaju li se Osvetnici ikadaovako? Ako ovo znači osjećati, mislim da sada prvi put u životu osjećam svjesno. I mogu vamreći, to što osjećam nimalo mi se ne sviđa. Ne želim to u sebi, ne mogu izdržati, hoću vanodavde. Hoću zaboraviti da me je ikada bilo, treba mi ništavnost, kvalitetna praznina kojabriše sve. Pomozite mi, pustite me van, što dalje odavde, na novi zrak.

Čujete li me? Gdje je izlaz u slučaju opasnosti? Hoću van!

Ima li koga uopće ovdje?!

Pomozite mi!

42

tri

Kao prvo, diši duboko, okej? Dobro, a sada se smiri i polako mi reci kako se zoveš i odakle si.

Ja sam Ivona Jagić, kći Ivana i Natalije, datum rođenja sedamnaesti deseti sedamdesetšeste,mjesto rođenja ovdje. Nikada nisam vidjela granatu iz ovakve blizine. Jako je lijepa. Misliš dajoš ima šanse za mene? Hoće potrajati dovoljno dugo? Što je na kraju, što što što?

Na kraju, hmmm, na kraju…, mrmljao je listajući stranice velike srebrne knjige. Ah, da, evoga! Ništa, na kraju se vratiš kući. A u međuvremenu… “Ivona je dobro znala da ovo ne možetrajati vječno. Da će se netko jednoga dana baciti u rijeku i započeti novu igru, da će svinješto plivaju leđno zauvijek otploviti u ocean svinja što plivaju leđno, da će mračni sjajzamijeniti hrđa, da će djevojčice opet stati u redove i vrijedno čekati na poljupce vojnika, ida ćemo opet moći slobodno na jug onako kako smo samo mi to znali. U tom poretku, onasama uopće nije bila važna: povijest ju je ionako čekala na krivoj strani rijeke.”

Da, to je lijepo, baš lijepo. Ali sada, što će sada biti? Kada se budim, kad kad kad?

Ne budiš se, nikada se ne budiš. I budi sretna što je tako. Inače, kad bi stigla sanjati?

Pa, imam malo vremena iza ručka, ali nikad ga ne iskoristim…

Eto vidiš.

Hmm, da… razumijem, to je problem. Ali mogu se potruditi!

Ne, ne sad, sad je krivo vrijeme za to. Mislim da nam je sada na rasporedu… Ah, da!

Što nam je na rasporedu?

Eh, da ti je znati… Mudar čovjek nosi jutro kao svoju večer, znaš?

Molim te, nemoj me sad s time… Jako me zanima, reci mi što je na redu, što što što?

43

DIZEL BALADA

Kad Django Diesel ujaše u grad, pričalo se, djevojke tog dana ne idu u školu. Pljune u ruke,provuče ih kroz kosu, iz rukava izvuče tanki crni češalj, pa zaliže skalp kao da je marka naprekooceanskom pismu. Baci pogled lijevo, pogled desno, i razgovora više nema. DjangoDiesel je u gradu.

Njegovo pravo ime je Ramon. Ramon Samaniego, sin jedinac oca Felipea i majke Mercedes,sretno dijete skromnog ali hrabroga zubara i nekoć lijepe kuharice sa sjetom u očima; tajDjango Diesel, o kojem djevojke sanjaju, a momci se nadaju da će, poput njega, jednogadana postati materijal od kojeg su skrojeni djevojački snovi. O kako se samo gorko varaju!One ga nikada neće imati, a oni nikada neće postati on. Jer, kad bi mogle zamrsiti njegovukosu, on ne bi bio jedinstveni Django Diesel, a kad bi svatko mogao jahati njegova konja,Django Diesel ne bi ostavljao purpurnu prašinu za sobom. Django es el amante de lahermosa señorita Soledad!

Avantura Djanga Diesela u kojoj će naš junak prejahati tri pustinje, srušiti grad Hollywood,spavati na dokovima i na kraju prodati srce za poljubac muškarca, ne bi bila avantura kadase i ti, čitatelju, ne bi osjećao kao da uplovljavaš u duboko more, ne znajući hoćeš li ikadaponovno stati na zemlju i osjetiti noge kako te kuju za tlo. Tako je bolje i za tebe i za DjangaDiesela, ali koliko je tek samo bolje za priču, to nitko ne može znati. Ali može naslutiti, i utome i jest sva ljepota avanture: uvijek biti nadomak kraja, uvijek ga doticati nosom, moždačak i vršcima prstiju, ali nikada nogama. Jer avantura je nepokoriva i nema kraja.

Ali sad smo odjahali malo predaleko. Možda je najbolje da se balada ipak ispjeva sama, odpočetka, skrivena od znatiželjnih pogleda kamenim zidovima drevnog Duranga.

JUAN I BLAGO SJEVERA

“Ivan”, odgovara dječak. “Zapravo, zovem se Juan, čita se sa ‘H’, a piše se ‘Juan’ kao JužnaAmerika. Ali svi me zovu Ivan. A glupo je, jel tako? Zašto onda uopće djeci daju ime kad teionako svatko zove kako hoće?”

“Pa otkud ti takvo ime, Juan?” pita vojnik.

44

“To je od tate”, kaže Juan, i oči mu sjaje od uzbuđenja. “Moj tata je iz Meksika, u JužnojAmerici.”

“Ma da, iz Meksika! Pa to je jako daleko… A gdje ti je sad tata?”

“A tko to zna… On ti puno putuje okolo, ima puno djece po cijelom svijetu pa ne stigne sveobići. Ali mi pošalje nekad poklone. Kao Dida Mraz! Hoćeš vidjeti šta sam dobio od njega?”

Juan ne čeka odgovor, već skače od stola i trkom odlazi u svoju sobu. A vojnik zvan PoručnikStjepan ostaje sam i ne može se ne zamisliti nad situacijom u kojoj se našao: subota je, devetuvečer, i umjesto da večera s Emilijom i hvali njezinu gibanicu, on je u kućici nadomakgrada, iza benzinske pumpe na autocesti, sjedi za stolom u slabo osvjetljenoj kuhinji i nejede, nego vodi sasvim ozbiljan razgovor s jednim – koliko mu godina može biti – osmo,devetogodišnjakom?

“Ivane”, zove ga glasno. “Oprosti, Juane! Koliko godina imaš?”

“Sedam, ali za deset dana ću imati osam!” ispaljuje spremno dječakov glas iz sobe, i usekundi, Juan je već natrag, stoji pored stola s knjižicom žutih korica u ruci.

“Evo, to ti je knjiga o tati!” izjavljuje ponosno. Knjiga je, kako se čini, roto-roman našpanjolskom, i Poručnik Stjepan ne razumije ni riječi. Ali s pogledom na naslovnicu sve muje jasno: stasit mladić na konju, s crnim povezom preko očiju, na proplanku; lijevom rukompridržava uzde, a u desnoj mu prijeteći isukan sjaji revolver. Neki jeftini klon Zoroa, bit će,kao da već i Zoro nije dovoljno jeftina roba.

“To ti se u prijevodu zove Django Diesel i blago Sjevera”, značajno pojašnjava Juan. “Vidiškako je to, i njega zovu Django, iako se zove Ramon.”

“Jao, pa tvoj tata mora da je neki važan tip kad o njemu pišu knjige…”, Poručnik Stjepanuzdiše glumeći fascinaciju. “I opasan, čini mi se po ovoj slici, jako opasan.”

“Ma neee…”, Juan odmahuje rukom. “To samo ako si zločest, on ne voli zločeste. Ali ako sidobar, i Django je dobar prema tebi.”

“E onda ga nećemo razljutiti, jer inače ništa od poklona, jel tako?”

Vrata kuhinje, a ujedno i cijelu kućice, škripom se otvaraju i na njima se pojavljuje Ruža.Juan brzo skriva žutu knjižicu pod majicu, a Stipa napokon može odahnuti. Nije da ga je

45

razgovor s klincem zamorio, ali sretan je što taj dio priče može ostaviti po strani. Ovako seosjećao poput člana porote kojom odvjetnik manipulira neprestano ponavljajući ime žrtve,dajući do znanja da je i ona bila ljudsko biće.

“Juan, pusti čovjeka na miru”, kaže Ruža kisela lica. “Hajde na spavanje, kasno je!”

“Mama, pa daaaaj…”, Juan joj upućuje molećiv, a istodobno prijekoran, “nije fer” pogled.“Znaš da sutra nema škole. Znaš da uopće nema škole!”

“A znaš ti da to mene uopće ne zanima? Ajmo, nema razgovora, idemo spavat!”

“Mama, pa čekaj, nisam još pucao iz kalašnjikova!” Juan se okreće Stipi pun nade. “Jel takoda si mi obećao, jel tako?”

“Juan!” Ruža prekida igru, i pantomimom koju znaju pročitati samo njih dvoje dječaku dajena znanje da mu nema druge nego zavući se u krevet.

Juan se miri s teškom sudbinom i pozdravlja Stipu, dok ga Ruža grabi za ruku i odvlači usobu. Stipa pogledom hvata kretnje njenih bokova i razmišlja kako je čudno da cijeli životžive u istom gradu, a nije ju upoznao sve dok za nju nije čuo od Simona, Simona koji jeprevalio tisuće kilometara da bi dospio ovdje. Takva je Ruža: jedna od žena za kojom senikada ne biste okrenuli na ulici, ali pod pravim svjetlom, lice joj ocrtavaju tako profinjenelinije da je teško povjerovati koliko je malo potrebno za preobrazbu. Smeđi joj se pramennehajno i dugo spušta iz crne kose – skoro da dodiruje njene pune, rumene usne. A kad se natim usnama pojavi smiješak, one počinju govoriti vlastitim jezikom, ponovno joj mijenjajućilice, s toliko zdrave živosti da je nemoguće ne poželjeti je. I te grudi, čvrste i male… Ženupoput nje nikada nećete vidjeti na posterima u velikim kamionima, ali jednom kad viditetakvu savršeno nesavršenu Ružu, okrenut ćete se i za onom na ulici.

“Hej”, kaže joj nakon što je Juana otpremila u svijet snova, “pa gdje si njega skrivala dosada?”

“Bio je kod bake u gradu. Ali je postalo preopasno, pa sam ga dovukla natrag”, odgovaraRuža privlačeći rasklimanu stolicu. Sjeda tik do Stipe i pali cigaretu.

“To je istina što mi kaže za oca?”

“Šta, da je veliki junak? O ne!” smiješak, uzdah i prazan pogled susreću se na Ružinu licu.“Ni slučajno. Taj je pobjegao kući čim je saznao. Ali da, stvarno je iz Meksika. Upoznali smo

46

se na faksu i tako, znaš već te priče.”

“Pa kako si to podnijela, mislim, zbog klinca…”

“A kako? Teško, znaš da je bilo teško. Prvo je ispao cijeli skandal sa starcima, jer nisamhtjela… znaš, odustati. Pa su se onda malo primirili, ali kad su vidjeli kako im izgleda unuk…mislim, nisam im mogla reći prije, pa možeš mislit. Al lako za mene, djeca su zločesta, svaštamu govore. Neki dan sam uhvatila klince iz sela gore kako viču za njim cigo, cigo… Al daj,pusti to, ne volim tu priču.”

“Koju, o Juanu ili o Djangu Dieselu?” Stipa se zajedljivo smije.

“A pokazao ti je, jel?” Ruža pomalo postiđeno obara pogled. “Naravno da ti je pokazao,mogla sam si misliti.”

“Ma sve se to ionako vidi. Nekad se čak bolje vidi kad pogledaš u drugom smjeru. Znaš,malo lijevo, malo desno… Kad gledam njega, bolje vidim tebe.”

“A je li? Šta si ti, neki filozof?” Ruža ustaje iz stolice i sjeda Stipi u krilo. “Neće te to dalekodovesti, znaš”, nadvija se nad njega i šapuće mu u uho.

Deset minuta kasnije, njegov ud raste u njenim ustima, ali rečenica mu i dalje odjekuje umislima. Nije to u redu, šapuće mu, ne ide to tek tako.

“Ružo”, kaže joj obazrivo dok se klupča pod njegovim nogama, “stani, molim te.” Prima je zaglavu i približava svojem licu. “Ne mogu, ne ide mi.”

“Kako ne ide?” Ruža se zbunjeno smiješi. “Ja bih rekla da ti jako dobro ide.”

“Možda dole, ali gore, u glavi… Stvarno, ne mogu.”

Uvrijeđeno, kao da između njih dvoje postoje obaveze, Ruža se udaljava na rub kreveta. “Toje zbog klinca, je li?” mrsi kroz zube dok joj ruke traže cigaretu.

“Ma vidi je sad…”, Stipa se pripija uz nju i nježno joj počinje ravnati kosu. Ali dodir ga odaje,i više ne može skriti da je to zbog klinca. “Ma nije samo to”, počinje, “nego… znaš da mi nisizbog ovoga otvorila vrata. Možda je nekad bolje da stvari ostanu tamo gdje smo ih pronašli,razumiješ me…”. I dok to govori, kao da ni sam sebe ne razumije najbolje, nemoćno sliježeramenima.

47

Stipa ustaje, navlači hlače, zateže pojas opasan dugim redom metaka i seže duboko u džepmaskirnih hlača. Jednom, a onda nakon kratkog razmišljanja, i još jednom. “Ovo je zaJuana”, kaže spuštajući dvije stotke na ormarić pored uzglavlja kreveta, “da mu kupiš neštolijepo za rođendan, može?”

Poljubac koji ostavlja na Ružinu obrazu lagan je i topao. Brzo, kao da svaka nova sekundabriše dobre namjere, ustaje od kreveta i izlazi tiho zatvarajući vrata.

Ruža ostaje nepomično sjediti, ali u glavi, ona je vani, trči za njim i puni mu ustanovčanicama. No, nakon što si prizna da zna bolje od toga, i da srdžba, uostalom, nije ni biladio dogovora, odlazi do prozora. Skida zelenu mrežu za komarce, sjeda na prozorsko okno snogama uronjenim van, u tamu, i dok zvuk vojnog terenca nestaje niz brežuljak, povlači dimu sebe.

Noć je suviše topla, bez najstidljivijeg daška vjetra. Svejedno, zrakom se razliježe mirisbenzina. Autocesta leži dolje u mraku i jedino svjetlo, osim neonskog znaka ispred pumpe,donose farovi automobila koji se u daljini spuštaju u grad. Još dalje, iza grada, preko rijeke,tko zna odakle, kao neka čudna uspavanka potmulo odjekuju detonacije, i sve je takosavršeno spokojno da bi Ruža mogla zaplakati. Ali negdje za njenim leđima, tihi ritamdječakova disanja govori joj da će još biti i previše vremena za to, i zato i ovaj put odustaje.

DON ARMANDOV POSLJEDNJI PLES

Sunce se upravo počela probijati kroz klisure Guadalcave kada je Django otvorio oči. Dankoji se prostirao pred njim bio je velik, dug i ispunjen neizvjesnošću. Prošlo je deset godinaotkako je posljednji put kročio prašnjavim ulicama Duranga; previše da bi se itko sjećao togzamusanog dječaka s jabukom u ruci, a opet dovoljno da do njegovih sugrađana dospije glaso podvizima junaka koji je u Ciudad de Mexicu prije dva ljeta goloruk zaustavio najezduosvajača sa Sjevera.

Majko, prozborio je onog časa kad ju je ugledao pogrbljenu nad koritom pred rodnomkućom. Majko, to sam ja, Ramon!

Kad se okrenula, vidio je staricu koju vrijeme nije čuvalo. Tolike godine pod zvijezdama,toliki dani u sedlu, a opet je on bio taj kojeg je vrijeme samo proljepšalo i osnažilo. A majčinudobrotu, dobrotu velike duše koja se nikada nije maknula od kućnog praga samo da bi

48

podigla i u svijet poslala šestoro djece, kaznilo je okrutno kao malo koga. Ali vrijeme, makako okrutno bilo, ne briše sjećanja, i čim je ugledala davno izgubljenog sina, MercedesSamaniego je u njegovim očima prepoznala vlastitu sjetu i briznula u plač.

Majko, ponavljao je Django dok ju je grlio, majko moja… Dugo me nije bilo.

Dugo, Ramon, predugo, šaputala je starica kroz suze. Otac te više nije mogao čekati.

Znam, Juanita mi je pisala. Dobri otac, neka mu duša lako sniva.

I Juanita je otišla, nastavila je majka, pobjegla je svojoj sudbini. Bogato se udala na Sjever.

A gdje su drugi, pitao je Django, gdje su mi braća?

Tko to zna, Ramon… Jose plovi morima, Mariano je svoju sreću pronašao pod kukuljicom. Aliostali… to samo On može znati. Grad više nije što je bio, cijela kotlina propada otkad nas jeDon Armando poveo u rat sa Sjeverom. Uzeo nam je stoku, uzeo nam zemlju, žrtvovao našesinove i sada traži da ga služimo kao što Njega služimo. Teško je, moj Ramon, teško.

Znam, majko, zato sam ovdje, odgovorio je Django. Kad kazaljka pređe tri kruga, moj ćepogled susresti Don Armandov.

O, Ramon! O, moj Ramon!, majka je zajecala čvrsto ga stegnuvši uza se. Ne smijem i tebeizgubiti sada kad si mi se vratio!

Ne boj se, majko, noćas sam u snu razgovarao s Crnim Jahačem. Rekao mi je da nemavremena za mene, jer danas ima zakazan sastanak s Don Armandom. A znaš da Jahač svojaobećanja uvijek ispunjava.

Dok uza se privija majku koja neutješno plače, Django Diesel ima samo jedan cilj. Kad budegotovo, opjevat će ga tisuće pjesama, glasnije od uragana koji je proljetos poharao Asunsolo.

Majko, govori, spremi za mnom dva rupca. Crni, koji ćeš zapaliti na trijemu kad krenemodavde, čim moji koraci postanu nečujni, i bijeli koji ćeš staviti na prozor. Tako ćeš znati daću ti se vratiti, kao što sam ti se i danas vratio. Jer ni ja se o svoja obećanja ne griješim.

Bilo je doba sieste, i cijeli je grad utonuo u tišinu. Ali ma u koje doba zašli u Durango, naišlibi na isto. Siesta, koja je nekada bila odmor poslije okrijepe, sada je svojom tišinom samošaputala o vladavini straha, i ovdje je na snazi bila danonoćno.

49

Tako je bilo sve dok ulice iz nemirnog sna nije prenuo zvon crkvenog tornja. Django je dobroznao tko će ga čekati u gradu nakon što mjedeno zvono triput otpjeva svoju pjesmu. Smirenoi dostojanstveno, kao na pogrebu, jahao je prema mjestu okršaja.

Na dalekom kraju glavne ulice, okružen desetoricom mračnjaka, na mladom crnom vrancustajao je Don Armando. Taj pogled strvinara prijeteći zakriven pozlaćenim obodom sombreraDjango bi prepoznao sve da je bacio pogled visoko s obronaka Guadalcave.

Don Armando, povikao je, donio si nesreću mojoj obitelji i čitavom gradu! Tvoja je srećakoštala mnogih čestitih života, i zato ne tražim mnogo ako u zamjenu uzmem samo jedan.Tvoj, Don Armando!

Onda dođi po njega, ušljivče!, povikao je Don Armando. Dođi i uzmi ga! Što je jedan život uzamjenu za vječnost?

Ništa, Don Armando, baš ništa, odgovorio Django stišćući zube, i ne čekajući da zlikovacpropara zrak udarcem biča, potjera vjernog Sancha naprijed. Dvojica smrtnih neprijatelja,misionar dobra i vojnik zla, galopirali su jedan prema drugome, bez ičega osim smrti uočima.

Dva pucnja istodobno odjeknuše praznom ulicom.

Prašina se podigla do neba, toliko gusta i bijela da se kroz nju ni planina ne bi mogla vidjeti.A onda se kroz njen veo počelo razabirati jedno lice.

Django Diesel je stajao nad mrtvim tijelom čovjeka čije je ime Durango sve do sadaizgovarao u strahu: Don Armando Gil de Satiela Lopez.

Nikada više, ponavljao je slušajući kako se grad oko njega budi. Nikada više.

Juan je sjedio na užarenom betonu, između dvije crne mrlje od nafte; Tvrtko se za to vrijemepretvarao da zahrđalom pumpom može spasiti pohabane unutarnje gume bicikla.Poslijepodnevno sunce nemilosrdno je pržilo i bilo je samo pitanje trenutka kada će se betonpod njima pretvoriti u užarenu ploču na kojoj je lakše kuhati nego sjediti.

“A je upeklo, jebemti…”, Tvrtko je kukao. “Ali ajde, barem je autoput sad miran. A znaš ti,moj Ivo, koliko je tu prije bilo saobraćajki? Ovi Turci što su vozili do Njemačke, potrpaju sa

50

sobom dvije žene i šestoro djece, pa voze dan i noć bez spavanja i onda… Sjećaš se ono kadmi se onaj budalaš zaletio ravno u kućicu i izvrnuo na krov? Mali si ti, ne sjećaš se toga, jel?I bolje, moj Ivo, i bolje…”

Juana to nije previše zabrinjavalo. Zabavljao se promatrajući kako crne mrlje, kad se malkonagne, otkrivaju cijeli spektar razlivenih boja.

“A eto, ljudi krenu trbuhom za kruhom, pa na kraju izgube glavu. A briga tebe, ma normalnoda te briga, nemaš posla, nemaš škole… Nego reci ti meni Ivo, šta ćeš ti jadan bez škole? Pakoliko si dugo išo u tu svoju školu?”

“Dva mjeseca i pet dana”, odgovara Juan kao iz topa.

“Pa jesi stigo šta naučit?”

“Ma ne baš. Ali neću više ići u školu. Prvo ću radit i zaradit novac, a onda ću učiti i čitati.”

“E to ti je pametno, bogami, pametno. Samo, to sam i ja reko, pa nikad poslije nisam ni učioni čitao. Više mi se ni novine ne da čitat. A šta će mi i novine, samo rat, rat, rat, to imam iovdje. A jesi ti razmislio već šta ćeš radit?”

“Pa ne znam”, odgovara Juan zauzimajući nehajni gard profesionalca, “mislio sam da bihmogao plesat, ili pjevat. A možda i sve to skupa.”

“Ma tako treba”, reče Tvrtko češkajući se po čelu, ostavljajući crni trag prstiju, “samo tipjevaj. Eto, ni mene nije nikada sram pjevat, čim je neko veselje ja sam ti prvi za pjesmu –bećarci, starogradske, hitovi – samo reci i ja pjevam. Iako moji momci uvijek kažu da pjevamko žaba. Al jebeš to, samo ti pjevaj. Znaš, ne znaš – nije bitno: ako svaka budala može uzetpušku u ruku, zašto ne bi svako pjevo, jel tako? Pjesma barem nikog nije ubila.”

Odjednom, ni iz čega, podnevni smiraj prekida buka motora. Cijeli konvoj bijelih vozila –tenkova, kamiona, terenaca – njih desetak, jedno za drugim ulaze u stanicu. Tvrtko i Juanustaju u nevjerici, kao da su ugledali snijeg u srpnju.

“Ajooj!” Tvrtko širi ruke i ne može se načuditi prizoru. “Pa vidi ti ovo…”

Iz vozila na čelu kolone izlazi preplanuo momak s brčićima u uniformi bjeljoj od samogvozila, i čim spazi pumpaša i musavog dječaka do njega, priđe im i počne govoriti nešto najeziku kojeg Tvrtko ne razumije.

51

Ali ne i Juan. Nikad ga nije čuo uživo, ali uz žutu je knjižicu proveo dovoljno vremena damože prepoznati jezik svoga oca. Zato, i prije nego se Tvrtko uspije snaći, Juan već trči kućiuz brežuljak i zove mamu.

Ruža ostavlja nedovršen ručak, briše znoj sa čela, i u plavoj kućnoj haljini s cvjetnimdezenom, s Juanom koji trči pred njom, dolazi vidjeti čemu tolika halabuka.

“Ajme meni, Ružo, vidiš ti ovo?” govori joj Tvrtko, i dalje više začuđeno nego uzbuđeno.“Nismo ovolko stranaca u gostima imali otkad su Arapi bili kupovat pumpu.”

“U gostima? Pa kome su došli u goste?”

“A šta bi inače postavljali pitanja? Nisu se natankat došli. Ne znam ja, evo popričaj sčovjekom.”

Dok si Ruža i vođa bijelog cirkusa pružaju ruke i započinju razgovor, Juan ih ponosno gledasa strane. Glava mu je toliko visoko u oblacima da ne primjećuje kako jezik kojim govore nijejezik iz male žute knjižice nego onaj iz stranih filmova. A istina je da, ni uz najbolju volju,Ruža nikada nije naučila španjolski. Premda se, ruku na srce, ponešto primilo putem, svakiput kad bi se pokušala prisiliti na učenje, osjećala se kao da tim zvonkim melodijama kradečaroliju, i zato bi odustala prije nego bi i započela. Ni uz najbolju volju, Ruža nije uspjelapostati Rosa.

Ali zato je imala Juana da je podsjeća kako je sve počelo. Svake večeri izmišljala bi mu novinastavak Djangovih pustolovina pretvarajući se da zna što piše u maloj knjižici žutih korica.Naravno, Juan je pametno dijete i do sada je imao priliku već mnogo puta primijetiti kako jepriča pomalo proturječna i preduga za tu tanku knjižicu, no to je bio njihov prešutnidogovor: pitanja se nisu postavljala, a priča je zauzvrat postajala sve uzbudljivijom. Sada,dok je stajao tamo i pratio nijemi film s mamom i zgodnim mirotvorcem u glavnim ulogama,nije bilo sumnje tko je dijete Djanga Diesela.

“Bio si u pravu”, rekla je Tvrtku. “Na proputovanju su i traže smještaj na dva dana. U graduim je previše opasno, kažu, a naređeno im je da budu u blizini, za svaki slučaj.”

“Za slučaj čega?” upitao je Tvrtko.

“Čega ne? Znaju koliko i mi. Ovdje se očito sve može desiti.”

Još nekoliko bijelih vojnika oprezno napušta svoja vozila. Smiješno je vidjeti kako sudbina

52

velikih ratnika, barem nakratko, ovisi o jednoj mladoj domaćici i jednom sredovječnomradniku u prljavom kombinezonu. A onda se iz grada začuje zvuk sirene, i stvar prestaje bitismiješna. Vojnici su unezvjereni, ali Ružu njihova situacija uopće ne brine, nego hitro podruku hvata Juana.

“Juan, brzo, idemo u kuću!”

“Pa daj, mama, zašto? Tvrtko je rekao da granate ne mogu doletjeti do nas.”

“Samo ti slušaj Tvrtka”, saginje se i šapuće mu prijekorno, “i daleko ćeš stići. Do pumpe, kaoi on. Idemo!”

Dok majka i sin nestaju uz brežuljak, Tvrtko pokušava spasiti situaciju živom gestikulacijomrukama, razjapljujući čeljust svaki puta kad izgovori neku bitnu riječ, ali ne ide mu. Vojniciga gledaju blijedo, a nedugo zatim i oni dižu ruke od svega. Sjedaju u vozila i bijeli konvojpod punom bojnom opremom nastavlja dalje.

Tvrtko je opet sâm; još uvijek stoji u čudu, pokušavajući si objasniti svu tu paradu koja mu jeprodefilirala pred očima i nestala prije nego je uspio pohvatati o čemu je uopće riječ.Benzinska stanica je ponovno u vrućoj tišini, i osim eksplozija i sirena koje se izmjenjujupoput dionica korala, tako da svaka počinje tamo gdje prethodna završava, sve je isto, kaoda se ništa nije ni dogodilo.

“E jebem ti sunce!” Tvrtko psuje ispod glasa zaklanjajući pogled rukom. A onda odlučujekako je pravo vrijeme da malo odspava pod suncobranom.

* * *

Rez! Bilo je dobro, govori redatelj, ali ne i odlično. Sljedeći put probaj unijeti malo više sebeu akciju.

Ali to jesam ja, to su moje pustolovine, señor Ingram!, odgovara Django. Moja krv, mojaduša, moja pjesma – ja ih živim tu pred vama.

Znam, Django, ali konflikt mi se čini malo tankim, razumiješ. Sljedeći put ga probaj odigratikao da shvaćaš tu beskrajnu tugu u Don Armandu.

Ali Don Armando nije tužni, osamljeni čovjek. Don Armando je vojnik zla, señor Ingram.

53

Nitko nije zao, Django, odmahuje redatelj glavom. Sve su to samo dijelovi velike slagaliceboli.

E, pa nadam se da ga je moj metak bolio, odgovara Django i uvrijeđeno odlazi u svojuprikolicu.

Unutrašnjost prikolice osvjetljena je prigušenim crvenim lampicama i ma kako umjetno tosvjetlo izgledalo, Django se pod njim osjeća toplije nego vani, izložen reflektorima. Ispuštadubok uzdah, sjeda na stolac pred ogledalom i promatra svoj odraz. Dok provlači ruke krozgustu crnu kosu, na trenutak mu se čini da pred njim nije ogledalo, nego prozor kroz kojiizviruje i očima ga proždire neko strano biće.

Pažnju mu odvlači komad papira priljepljen s desne strane na kojem masno otisnutimslovima piše UČITELJ PJEVANJA. Te dvije riječi odvlače ga natrag, u prošlost. Sjeća se kakoje – nakon što je shvatio da će do snova u ovom čudnom gradu morati sporo i zaobilazno –postavio natpis na pročelje trošne zgrade u kojoj je živio. U Meksiku je često pjevao, neko jevrijeme išao i u muzičku školu, ali nikada prije nije držao satove. Zato ga je uhvatila panikakada se na vratima pojavio njegov prvi učenik, debeljuškasti tinejdžer imenom Saul. Zajednosu prošli prve korake, sve dok Saulove glasnice nisu postale toliko rastezljive da su susjedipočeli prigovarati. Za Djanga, to je bio znak da je vlastitim rukama napokon uspio neštostvoriti.

Ulogu učitelja pjevanja nije morao igrati dugo, jer sudbina je u njegov život brzo donijelagospođu Marion, voditeljicu plesne trupe. Django je prije toga plesao samo na školskimzabavama ili kada bi Jose puhnuo u trubu, no gospođa Marion mu je već na audiciji rekla: utebi je, momče, dobitna kombinacija; sjaj u očima i vatra u nogama. Bit ćeš profesionalac ilićeš hodati na štakama.

I tako se Django s trupom gospođe Marion otisnuo na turneju po sjevernim zemljama,putovanje s kojega se neće vratiti dugih godinu dana. O, kako je to samo sretna godina bila!Plesao bi danju, plesao bi noću, na pozornici, na ulici, po vlakovima, sve dok se noge ne bipobunile, i umorne, srušile ga na zemlju. Ali ipak, svo vrijeme je znao da svi ti aplauzi ibuketi ruža kojima ga obasiplju neće trajati vječno. Grad snova ga je zvao natrag k sebi, ipremda je dobro znao da ono što ga je tamo ostalo čekati nije ni ples ni pjesma, zov je biotoliko glasan da mu nije mogao odoljeti.

Po povratku, kada je napokon dobio posao kao statist, plakao je od sreće cijelu noć. Oči su

54

mu postale toliko osjetljive da se poslu nije mogao vratiti cijela dva dana. Kad se vratio, većje bilo prekasno: rekli su mu da je snimanje završeno i bez njega. I te je noći ponovnoplakao, ali ovaj put iz čiste tuge. Dugi dani u kojima je jedina glazba koju je čuo dolazila iznjegovog praznog želuca nisu mogli osušiti suze.

Čak je i señor Ingram prilikom njihova prvog susreta rekao: prenizak si, premlad, previšetamnoput. Neće ići, žao mi je. Ali Django se nije predavao: ma koja ga tuga škropila, on senije predavao. I ubrzo, dobio je svoju prvu glavnu ulogu.

I eto ga sada ovdje, gdje cijeli svijet zna njegovo ime. Django je dodirnuo svijet, svijet sepromijenio, ali Django je ostao isto ono zamusano dijete Duranga s jabukom u ruci. Dokgleda natpis UČITELJ PJEVANJA, on u njemu više ne čita samo te dvije riječi, nego: imao sidobar život, Django; u dobru ga i nastavi. Zbog Saula, zbog gospođe Marion, zbog señorIngrama, zbog svih ljudi kojima si plesao, koje si oslobodio tuge, kojima si donio osmijeh.Moraš živjeti zbog njih i naučiti ih pjesmi – jer ti si, Django, učitelj pjevanja.

I tada, prvi put nakon dugo vremena, osjeća suzu koja mu se slijeva niz obraz, suzu kojapodsjeća: ma koja ga tuga škropila, Django se nikad ne predaje. A čim se toga prisjeti,spreman je. Napušta prikolicu i izlazi pod sjaj reflektora.

Oprostite, señor Ingram, molim vas, oprostite mi, govori dok se baca u zagrljaj redatelju.Nikada vas neću napustiti. Što god želite, učinit ću za vas.

Sve je u redu, Django, tješi ga njegov dobročinitelj provlačeći prste kroz tu gustu crnu kosu.Sve je u redu, sine.

JUANOVA VELIKA PUSTOLOVINA

Četiri i tridesetpet. Kazaljke koje su se maločas dodirivale sada bježe jedna od druge;zatvaraju mršavo, kljasto slovo A. Kuhinjom se razliježe miris graha koji se krčka u loncu.Ruža nervozno miješa kremastu kašu, puno žustrije nego što treba; grašci znoja putuju jojniz čelo. Gdje je Juan do sada? Iz pozadine joj u misli dopire Grgina ispovijed koju je dosadčula barem deset puta.

“Australija je, kažu, kraj svijeta, ko neka druga planeta koju treba kolonizirat, sAboridžinima i svim tim čudnim životinjama. A valjda se baš zato toliki naši ljudi sele tamo.Da pobjegnu što dalje mogu od života na kakav su se navukli ovdje, razumiješ, da počnu

55

ispočetka. I to slovo A, kužiš, početak abecede. Vidiš, nije to bezvraga, svi kontinenti osimove naše starudije počinju s A, jel tako? E, al pazi sad problema, imaš ti i bumerang, originalaustralski izum, razumiješ, obični komad drveta koji baciš od sebe, al on ti se uvijek vraća,ko da je drvo pustilo korjenje tebi u rukama. Tužno nekako, al nikad ne omane.”

“Pa se tako i naš Grga vratio i otvorio pansion, jel?” mrmlja Ruža onako više za sebe, kao daje to replika koja se u ovom dijelu scenarija od nje očekuje.

“Morao sam, znaš da sam morao”, Grga sliježe ramenima. “Nekako mi je uvijek bilo jasno,još kad sam odlazio, da si kupujem povratnu kartu. Ne znam ni sam zašto, al jebeš ga, volimja ovo mjesto. Trudim se mrzit ga iz sve snage, al ipak sam se ja tu rodio, znaš, i kako god mije bilo, tu sam proveo svoje najzajebanije godine. A to je ono što se računa. Mislim, ako jeovo mjesto od mene napravilo to što sam danas… pa čuj, još sam dobro i ispo, nemam se štabunit. To ti je ko ovaj rat, razumiješ, ako ga preživim, bit će mi drago da sam i to prošo.”

“Ih, ni ne sumnjam da će ti bit drago. Turizam cvate, ha?” Ruža se kiselo pokušava našalitidok začinima posipa lonac.

“Hehe, e baš pravi turizam, moja Ružo, vidiš ti tu ironiju, vratiš se kući, a stranci za tobom.Bumerang, kažem ti, sami gastarbajteri mi vise gore.”

“I, do kad ostaju, šta kažu?” Ruža se tjera na zainteresiranost, samo da malo odvoji misli odJuana.

“Ma ni sami ne znaju. Dok im ne narede da se pokupe. A nije im ni loše ovdje, mogu ti reć.Zajebavaju se, ne rade ništa po cijeli dan, uživaju u specijalitetima naše Ruže… Bolje im jeneg dole u gradu, mislim, došli su promatrat, je li, a ne poginut. A kod mene su sve sobe spogledom, razumiješ. S pogledom na rat”, veli Grga i desnom rukom suče brk. Običaj mutako nalaže: svaki put kad bi pomislio da je izrekao nešto osobito mudro, Grga bi zasukaobrk. Gust crni brk bio je njegov najveći ponos, a zapravo i jedino što ga je odavalo kaoglavnog gazdu u selu. Kad ga čovjek vidi ovako malog i pognutog, nikad ne bi rekao da jevlasnik svega što u okolici imalo vrijedi: motel, dućan, pumpa, mali zoo vrt s nekolikoklokana i jedan graciozni crni porsche. A jedino čega se uspio domoći u bivšoj državi bila jefarma nutrija, i premda su usmrdjele cijeli šor, jedno vrijeme dok je to bilo u modi, pristojnoje zarađivao prodajom krzna. Grga Nutrija, tako su ga zvali, zbog brkova kojima je i samnalikovao na tu čudnu svinjčad.

“Dokad ostaju, jel? Hehe, znam ja zašto ti pitaš”, smješka se Grga ispod brka. “Snimila si

56

nekog od momaka, ajde, priznaj. Voliš ti te garave, a?”

“Grga”, Ruža ga gleda ispod oka, “mogli bi ti momci ostati gladni…”

“Vidi je sad što se ljuti”, Grga ustane i toplo je zagrli oko struka. “Ajde, ajde, ja se malošalim. Nego, znaš šta sam ja tebe htjeo pitat. Kad ti je malom rođendan?”

“U petak. A što to tebe zanima?”

“Pa mislio sam, kad već radiš po ovoj žegi za moju crkavicu, reko, da ti malo pripomognem,ako si mu planirala kakvu proslavu složit, razumiješ, mogli bi gore kod mene u motelu. Znašda ja ne bi mogo ništa bez tebe…”

“Kakvu sad proslavu?” Ruža ga gleda bijelo, skrivajući da joj se ideja zapravo već sviđa.

“Pa ono, nek zove klince. I ovi moji će bit sretni da se malo ižđipaju. A i mi veliki se možemomalo razveselit, jelda? Pa jebemu miša, ako je rat, pa nije kraj svijeta, jebemu.”

“Ne znam, Grga, ne znam ni gdje mi je mali”, Ruža uzdiše i baca novi pogled na zidni sat.“Evo, već je skoro pet, rekla sam mu da je ručak u dva, a njega još nema.”

“Ma naći ćeš ga, sigurno se opet negdje bori protiv vanzemaljaca…”

Kao naručena, u taj čas škripom se otvaraju vrata. Ruža se sprema odahnuti, ali tada,umjesto njenog sina, u kuću stupa par vojničkih čizama.

* * *

Juan je rukom zaklanjao oči, premjeravajući autocestu. Pogled lijevo, pogled desno, nikogana vidiku, odlično. Mogao je jednostavno uzeti loptu u ruke i pretrčati sve četiri trake, alidanas si je postavio zadatak da je dokotrlja do kuće. Ako svi njegovi prijatelji uvijek govorekako žele biti nogometaši kad narastu, pa valjda on to može biti barem jedan cijeli dan.

“Može, Ivo!” doviknuo je Pero s druge strane ceste. “Situacija je čista.”

Pero je bio jedini koga bi mogao nazvati prijateljem. Juan je uvijek smatrao da imaju mnogotoga zajedničkog: i Pero je jedinac, ni njemu tate nikada nema kod kuće (naročito sada kadje otišao u rat), njegova baka isto živi u gradu i tako dalje. Uza sve to, Peri bi često pale napamet ideje koje nisu za odbaciti: danas, eto, dok su kopali po pijesku ispred ambulante i

57

tražili školjke, Pero je predložio da pođu do njegovog bratića u grad na nogomet. Oni odprijeko imaju pauzu za ručak pa ne bacaju granate, sto posto, od jedan do pola tri, taman zadva poluvremena.

“E baš bi i mogli”, spremno je prihvatio Juan. “Ali moram prije pitat mamu.”

“Ali ako budeš išao pitat”, odvratio je Pero, “onda nećemo stić na utakmicu.” Pero je uvijekznao sve prave riječi.

“Ma da, u pravu si ti”, složio se Juan. Dolje, niz cestu, već su mogli vidjeti kako im sepribližava autobus koji je hrabre kupače vozio na Kaljužu. Za njih je to bio znak da se bezriječi sjure prema stanici.

Malo poslije jedan, Juan je stajao na golu u naselju Perinog bratića Marina. Marin je išao ušesti razred i bio je prilična faca: namjerno raščupane kose, na obje ruke nosio je znojnice saznakom leptira; džepovi su mu bili puni staklenih zumzi, a glas već gotovo odraslo dubok.Kad je vidio Juana, nije bio siguran je li to dobra ideja, da im se među nogama mota žgoljaviklinjo koji još ni u školu nije pošteno išao. Zato su ga radije postavili za golmana, što je injemu samome sasvim odgovaralo: nikad mu se nije dalo trčati, a ionako, mislio je, svi dobroznaju da je na kraju jedino bitno tko je zabio, a tko obranio gol. Juan ih je tog poslijepodnevaobranio tri, a primio jedan.

“To, Cigo! To, legendo!” prolomilo bi se svaki put kad bi zaustavio loptu. Bojažljivost kojomsu klinci iz Marinove zgrade dočekali ovu neočekivanu promjenu u sastavu momčadi brzo sepovlačila. Jer ipak, današnja utakmica bila je odlučujuća: prije tri dana crvena zgradapobijedila je sivu 4 : 3, a jučer su im sivonje vratili s čak 5 : 2. Plus, ovaj put se igralo ugajbu piva. Sve je izgledalo jako ozbiljno i profesionalno.

“Igramo produžetke”, odluku je donio kapetan sivih, Zare Ivić, opasan tip u crnoj majici snatpisom IRON MAIDEN kojem su ispod nosa već provirivali brkovi. “Tko prvi zabije gol,pobijedio je.”

Pola tri je prošlo prije pet minuta i situacija je bila prilično nezavidna. Uzbuna se moglaoglasiti svakog časa, ali u tom trenutku Zare Ivić je bio glas razuma, i nikome nije palo napamet usprotiviti se. Uostalom, granate padaju svaki dan, ali utakmica od ovolike važnostiigra se samo danas.

Juan nije bio strašljivo dijete, no ipak, nije mogao ostati smiren: glavom mu je prolazila slika

58

granata koje se s neba spuštaju na teren i desetkuju momčad. No nitko drugi nije progovorioni riječi, pa je i on odlučio držati jezik za zubima. Hrabrio se pogledom na teren i zgradekoje su ga zaklanjale. Travnato igralište bilo je prilično veliko, i Juanu nije bilo teškozamisliti da igraju na pravom stadionu. Ako su zgrade prošarane rupama od gelera biletribine, onda su balkoni na njima morali biti svečane lože. Pa kako bi se tu moglo dogoditiišta loše?

Desetak minuta kasnije, situacija se nije promijenila. Igrači su sada već postajali nervozni,čule su se tu sve žešće, muške psovke, ali onaj presudni gol nikako da padne.

“Ovo postaje opasno”, Juan je začuo glas iza sebe. “Vrijeme je za velike stvari.”

Osvrnuo se i poskočio u strahu. Iza gola, koji su označavale jedna cigla i jedna pivska boca,stajala je visoka spodoba zakriljena plavim plaštom. Na prsima je imala figuru sokola, apreko očiju tamni povez.

“Tko si ti?” pitao je Juan prvo što mu je palo na pamet, i odmah pomislio: možda mi to nijetrebalo izletjeti. Što ako se ovaj uvrijedi i naljuti?

“Ja sam onaj koji je posvuda, tu i tamo. Ali sada sam ovdje i pazim na vas. Treba vas čuvati.”

“Od čega nas treba čuvati?”

“Od zla. Od neočekivanog.”

Neočekivan je bio udarac u zatiljak koji je Juan odmah potom osjetio, i dok se onakoošamućen stigao okrenuti, među noge mu se već uplela lopta.

“Gol!” urlali su Sivi. “Gol!”

“Koji gol?” povikao je Marin. “Koji mrtvi gol?”

“Autogol, eto koji gol”, Zare Ivić je odgovorio bezobraznim cerekom. “Vaša legenda odgolmana vam je zabila gol. Pred malim je karijera.”

“Slušaj, Zare”, priprijetio je Marin, “ako je ovo bio gol, onda ću se ja skinut gol pred svima.”

“Hajde baš, da i tebe vidimo, legendo”, Zare Ivić se i dalje cerio unoseći mu se u lice. ZareIvić nikad nije znao kada je dosta.

59

Na te riječi, Marin je hitro podigao šaku, ali kao da je u zraku osjetio nešto što ga jeprekinulo u namjeri, stao je na pola puta: umjesto na nos, brzo ju je spustio na Zaretovorame. Srušio ga je na travu i pružio se preko njega.

Prvo je došao fijuk, a onda, niže u naselju, betoniranim se stazama prolomila eksplozijagranate. Jeka se glasno odbijala o zgrade.

Utakmica je sada, sasvim izvjesno, bila završena. Igrači su se rastrčali u okolne ulaze crvenezgrade, a Juan je slijedio Marina, Peru i još nekoliko Naših.

“Ne volim nepravdu, eto šta je”, rekao je Marin kad su sjeli u podrum. “Jedno je kad netkopobijedi ili kad izgubi, ali kad netko sere govna…”

Juanu su se za to vrijeme po glavi motale granate. Znao je da one ubijaju – vidio je to dok jebio kod bake, preko puta bolničke mrtvačnice – ali opet, te granate, na početku rata, nisubile ovoliko glasne. Poželio je pitati dečke kako to da ih nije strah kad padaju tako blizu, aliopet nije rekao ni riječi. Njima je ovdje tako svaki dan, zaključio je. Umjesto toga, upitao jetko je bio onaj čovjek u plavom, no nitko ga više nije slušao. Pričali su o novoj uzvratnojutakmici.

* * *

“Ajde više, Ivo!” zagalamio je Pero preko ceste. “Pa neću te čekat do sutra!”

Tek sada, kad se vratio na graničnu liniju i kad je postalo sasvim očito da je bio nazabranjenoj strani, Juanu je srce ustreptalo. Mamine upute bile su izričite i jasne: nikadapreko ceste. Sad ga je bilo strah vratiti se kući, čak i više nego onda kad je poslije školeotišao kod Ante igrati kompjuter. Cijelog poslijepodneva, dok ga je mama tražila naokolo,Juan je nabijao rekord u broju srušenih letjelica neprijateljske flote. Kući se vratio teknavečer, i na vratima ga je mama dočekala sa šibom u ruci. Natjerala ga je da pojede hladniporiluk od ručka – i to puno više nego što bi mogao pojesti, sve da to i nije bio poriluk i danije bio hladan – i nije se micala od stola dok nije progutao i posljednju žlicu. To će te naučitipameti, rekla je, i prevarila se.

Perin ih je ujak dovezao do autoputa, ali dalje nije htio, zbog davne svađe s Perinom mamomnakon koje se zakleo da više nikada neće nogom kročiti u selo. Poslije su se njih dvoje ipomirili, ali ujak se svejedno odlučio držati svoje riječi. Istina, da ih je ostavio u selu i

60

produžio dalje, ne bi ni kročio nogom jer tako ne bi morao izaći van iz auta – ali ne, u pitanjusu principi, rekao je. Ni Peri ni Juanu nisu baš bili jasni ti principi koji samo otežavaju stvari,no nisu se htjeli miješati. Računali su, to je jedna od onih stvari koje će im se razbistriti tekkad odrastu, kada nauče ispunjavati čekove u banci i kad im rakija promijeni okus i postanebolja od najfinijeg soka. Te stvari ne možeš požurivati.

Juan je, napokon, prešao cestu. Pero je produžio naprijed prema selu i ostavio ga samog, sloptom pod nogama i strepnjom u želucu.

“E moj Ivo, pa di si ti, nesrećo?” Tvrtko je zalomio glavom čim ga je spazio. “Ubit će temater, već je hajku poslala za tobom, pretražili cijelo selo…”

Bez odgovora, Juan je krenuo dalje, uz brežuljak, šutajući pred sobom ispuhanu nogometaru.Svaki put kad bi se lopta otkotrljala nizbrdo, bio je sretan što se može vratiti po nju i takoodgoditi strašni čas suočenja s mamom. Nije da mu je bilo žao što je bio u gradu – sve dosada bio je uvjeren da je učinio pravu stvar – ali svejedno, nitko ne voli dobiti batine. Još kadmama vidi kako je razbio koljena… Onaj dan kod Ante neće biti ništa prema ovome što gačeka.

Pred kućom je stajao džip s poznatim znakom na prednjoj maski. Na pumpi je viđao svemoguće automobile, svih boja i oblika, ali taj je znak za njega značio više od bilo kojegdrugog. Mercedes, tako se zvao auto – Mercedes, baš kao njegova baka iz Meksika. Jao, kadbi barem to stvarno bila ona, da mu pomogne…

Primio je kvaku ulaznih vrata i zastao. U kuću se ulazi kroz kuhinju i nikako ne moženeopaženo šmugnuti u sobu. Nije to pravedno, pomislio je; kad bude veliki, imat će kuću sogromnim predvorjem i slugu koji će dočekivati goste. A ne kao sada: tu je mama, čeka gasa šibom, i čim otvori vrata, sve je gotovo. Tvrtko mu je jednom rekao: šta te briga hoćešdobit jedinicu u školi, ne boj se, samo se sjeti da će do sutra u toliko i toliko sati sve bitigotovo; strah ti ništa ne vrijedi. Ali lako je njemu reći, kad je on zadnji put dobio po guzici?

Konačno, kad je shvatio da nikako ne može skupiti hrabrost, Juan je uključio slijepu ludost.Zažmirio je i povukao kvaku. Odškrinuo je vrata. Pogled lijevo, pogled desno. Na stolu u vazibuket svježih ruža, za stolom mama i tamni čovjek u bijelom kojeg je neki dan vidio napumpi. Mama ga gleda ne pomičući nijedan mišić lica, samo šuti i gleda ga. A onda, naJuanovo neizmjerno čuđenje, na usnama joj se pojavljuje smiješak.

“Nogomet, ha? Poginuo bi zbog nogometa? Rekla mi je Perina mama.”

61

I onda zatvara usta i pokretima ruku govori: “Blago meni, odgojila sam pravog muškarca…”

DALEKO OD DURANGA

Ne rade ih više kao nekad. Danas otvaraju usta i pričaju, pričaju zbog priče same, pa makarne imali ništa za reći. A najčešće, mogu ti reći, nemaju.

Django stoji u raskošnoj bruklinskoj crkvi i razgovara s bratom Marianom. Iako nudi najboljihlad u gradu, velika je dvorana gotovo prazna tog ljetnog poslijepodneva. Osim njega islužbenika božjeg, tu su još samo mladić i djevojka koji kleče pod oltarom i spojenih rukumole očenaš na stranom jeziku.

A što ćeš, odgovara fra Mariano, ne možeš se tome othrvati. Kažu da svatko bira svoj poziv,ali po meni to nije tako. Poziv je poziv, a mi se samo odazivamo na njega. Čak i kada stvarikrenu krivim putem, i dalje ga se slijepo držimo. To je za mene prava vjera; vjera i nada dasmo donijeli pravu odluku. Vjerujem u Gospodina i iskreno se nadam da nisam u krivu.

Amen, kaže Django i prekrsti se. Lijepe riječi, fra Mariano.

Nekada je sve ovo bio ocean, znaš?, nastavlja fratar. Ljudi su imali škrge, kožice međuprstima, plivali su i razgovarali mjehurićima. Nisu im trebale riječi. A danas –

U taj čas, fratrove riječi nadglašava galama. Djevojka koja je klečala ispred oltara ustaje iizgovara riječi koje, premda na stranom jeziku, svojim tonom odaju kako nisu primjerenesvetom mjestu. Mladić je i dalje na koljenima, ali sada je okrenut djevojci, kao da jepronašao novo božanstvo.

Bog s tobom, brate Mariano, Django ljubi fratrovu ruku u tom odsudnom trenutku. Hvala tina svemu što si učinio za našu majku. Ja sada, bojim se, moram poći.

Sretan put, kaže fra Mariano, i ne daj se vjetru. Ali Django mu već nestaje iz pogleda.

Još kao dječak u Durangu, davno, dok se zvao Ramon, Django je gigantska vrata crkveoptočena čelikom doživljavao kao ulaz u drugi svijet. No tek danas, dok izlazi van na vrelenjujorške ulice, postaju mu jasni razmjeri te istine. Promjena atmosfere pomalo ga jepotresla, i sad se osvrće pokušavajući se prisjetiti gdje je ostavio Sancha. Pred crkvom sjedisamo usnuo prosjak s natpisom JEDAN PLES JEDAN CENT ovješenim o vrat.

62

Hej!, Django ga zatrese. Hej ti, ustani!

Starac se preplašeno trgne.

Hajde, pleši!, kaže Django pružajući mu kovanicu od jednog dolara.

Prosjak prebacuje dolar iz ruke u ruku, i počinje sa svojom točkom. Tek tada, Django vidi:starac ispod koljena nema noge. Svejedno, vješto se prebacuje na rukama, najprije na obje, aonda samo na lijevoj pa na desnoj, podižući i spuštajući batrljke. Prizor je bizaran, i na nekineobjašnjiv način, čaroban.

Bravo!, plješće Django oduševljeno. Najradije bih ti se pridružio, ali nemam vremena.Moram ići kući. Reci mi, jesi li vidio moga konja?

Stari prosjak upire prstom u slijepu uličicu odmah do crkve.

Dok korača niz ulicu, Djanga spopada čudan osjećaj da je ovdje već bio. Ne možda u ovomgradu, ali u ovoj ulici sigurno. Ne možda u prošlosti, ali tada, bez greške, u budućnosti.Pronalazi Sancha privezanog za banderu na dnu ulice; na čelu mu stoji priljepljen zelenipapirić – kazna zbog nepropisnog parkiranja.

Django iz bisaga vadi vreću s duhanom i mota ga u papir na kojem je ispisana kazna. Potomzajaše Sancha i vraća se na glavnu ulicu.

Evo, kaže prosjaku pružajući mu smotku, trebat će ti prije nego meni.

Divljim pokličem, Django tjera Sancha naprijed, kroz zakrčene poslijepodnevne ceste, prekoparkova i tračnica, pored nebodera viših i strmijih od vrhova Guadalcave. Prolaznici zastajuu čudu, stakla u prolazu pucaju, sladoledari ispuštaju ledene kuglice na zemlju, djeca upiruprstom i govore roditeljima: hej, mama, vidi, kauboj!

A Django jaše, tjera Sancha dalje i dalje, preko krovova automobila, preko drive-in kina,preko groblja automobila, i ne zaustavlja se dok ne stigne do obale. Tamo, na malenomotočiću nasuprot, stoji Kip slobode, viši od bilo čega u gradu, i zaklanja pogled na otvorenoplavetnilo. Kada bi ga srušili, Django govori Sanchu dok promatra Kip, grad bi bio manji, alibolje bi vidio. Ali kad bi ga srušili, srušili bi cijeli grad. Nikada više ne bi bio tako ponosit ivisok. A sloboda je, Sancho, sve što imaju; s njom se nije igrati.

Django stoji i promatra živu sliku pred sobom. Galebovi u niskom letu ispuštaju krike,

63

brodice s turistima presijecaju valove, sunce ne posustaje pred stidljivim naletima vjetra.Jedno vrijeme svrbe ga uzde i razmišlja bi li Sancha potjerao kroz vodu, ali onda se ipakokreće i jaše natrag prema zapadu, prema zlatnoj dolini i brdu nad njom, prema svomvidikovcu odakle može vidjeti dane duže i sunčanije od ovih.

TEATRO INTIMO

Pet dana, koliko mu je preostalo do rođendana, Juan je proveo u svojoj sobi. Batine nijedobio, ali kazna je ovaj put bila daleko okrutnija: mama mu je zabranila izlazak iz kuće – nijese smio spustiti čak ni do pumpe. Sve te duge, vruće dane potrošio je u sparnom hladu sobe,i dok je došla subota, više nije bilo kutka koji nije naučio napamet niti igre u kojoj se nijeokušao. Inače je najviše volio voziti dva autića – dva kuma koji su se zajedno zaputili namore – ali ta mu je zabava brzo dosadila, jer više nije mogao ni sebe zavarati: kako ćekumašini stići do mora kad ne mogu izaći ni iz sobe?

Zatim je brojao knjige na polici (ako za rođendan dobije dvije, imat će ih točno trideset),slagao ih je po visini, a zatim i po boji, od najsvjetlije prema najtamnijoj. Nakon nekogvremena, kako bi oživio igru, smislio je da knjige moraju zaratiti: podijelio ih je u tabore ipoložio uspravno na pod. Duguljaste su tako zauzele mjesto pored kreveta, a one niže podprozorom. Letjele su poput frizbija rušeći neprijatelje, sve osim zrakoplovnih snaga koje suse na protivnika obrušavale ravno s polica. Da stvar učini uzbudljivijom, u priču je uveo irođake, knjige koje su se naoko borile na jednoj strani, a zapravo su bile protivnički špijuni.Tako bi tamnozelena visoka bila u rodu sa svijetlozelenom niskom i nikada se nije znalo načijoj je strani – čak ni Juan to nije znao, i uvijek bi iznenadio samoga sebe. Ali jednu su svislušali: mamina kuharica bila je kraljica i kada bi ona naredila obustavu vatre, nije biloslikovnice koja se usudila usprotiviti.

Mama tih dana, osim dok bi kuhala ručak i večeru Grginim gostima, i nije bila prečesto kodkuće. Svaki dan po nju je dolazio gospodin u bijelom, koji se zove Roberto, i onda bi sezajedno onim bijelim džipom odvezli tko zna kamo. Juana je sve to skupa smetalo: zašto semame voze džipovima kad ne znaju uživati u tome, a djecu kojoj bi ta vožnja značila sve nasvijetu ostavljaju kod kuće? Prošle su večeri mama i njen novi prijatelj ostali doma, glasno suslušali muziku, pričali i smijali se, i Juan je jedva mogao zaspati. Kako to da se mama možeponašati kao dijete kad god poželi, a njemu, koji bi po cijeli dan trebao biti dijete, to nedopušta? Juana su mučile mnoge stvari koje ga nikada ne bi mučile samo kad bi smio ići van

64

igrati se.

A onda je, konačno, došao i rođendan. Prva stvar koju je poduzeo tog jutra bila je potraga zaskrivenim poklonom. Bila je to igra koju je mama oduvijek igrala s njim: nikada mu, kaosvaka obična mama, ne bi jednostavno dala poklon u ruke i čestitala, nego bi se prvo moraosâm pomučiti. To je bilo mudro od nje, jer ako je poklon bio čemu – a mama je uvijek znalaizabrati dobre poklone – na taj bi mu način vrijednost narasla do neba.

Ali tog jutra dogodilo se nešto čudno. Najprije, kad se probudio, velika je kazaljka gotovosustigla malu na vrhu sata. Za koju minutu bit će podne. Pa kako mu se to moglo dogoditi?Obično se na rođendan probudi ranije i od pijetlova gore u selu. Kako je sada mogao spavatitoliko dugo? Nikada u životu nije spavao toliko dugo! A što bi tek bilo da je prespavao cijelirođendan? Nije se usudio pomisliti.

Kad je krenuo u potragu za poklonom, došao je do još čudnijeg otkrića. Ne samo da ga nijeuspio pronaći, nego mu se, čini se, i mama negdje zametnula. Kućica ima samo jednu sobu,kupaonicu i kuhinju u kojoj je spavala mama, i ne možeš se nigdje pošteno sakriti a da teodmah ne pronađu – Juan se u to uvjerio na vlastitoj koži. Prvi put u pet dana, ohrabrenmaminom odsutnošću, otvorio je vrata i zakoračio pred kućni prag. Vani ga je dočekalosunce, toliko jako da je, onako bosonog, poskočio čim je dodirnuo zagrijanu zemlju.

Vratio se u kuću po borolete, a kad je ponovno izašao van, zatekao ga je nesvakidašnjiprizor. Mršav mladić u dresu i sportskim gaćama laganim se trkom uspinje uz brežuljak,nešto niže za njim taljiga prašnjav crveni kombi, a između trkača i kombija probija se tip kojiuzbrdo gura bicikl. Što je sad ovo?, misli si Juan dok sjedi na pragu.

“Hej, mali”, obraća mu se hodajući biciklist, “možemo ovuda do sela?”

“Da, idete samo ravno, i kad pređete brijeg, vidjet ćete put”, počinje Juan i nastavlja ipreviše detaljno, pun ponosa što je navigacija cijele povorke povjerena baš njemu.

U kombiju, vozač psuje u bradu, i naizmjenično se hvata volana i kočnice. Njegov suvozačgovori u voki-toki: “Da, jebeš budalu, sad nas vodi preko nekog brda, umjesto da ko ljudiidemo cestom. Ja stvarno ne znam šta on hoće dokazat – da nas može raspizdit?!”

Čim je to uvrnuto društvo nestalo iz vidokruga, Juan se pošljunčanom stazom krenuospuštati prema pumpi, razmišljajući: čudan neki dan.

Na česmi pored pumpe, Tvrtko panol-pastom s ruku skida mrlje od lož ulja.

65

“Ohoho, koga to vidimo! Pa gdje si ti bio, junačino? Jesi vidio ti ovog čuda? Isto ko neki dan.Nigdje nikog, kad odjednom, evo ti spektakla! Trče ludi drogeraši po brdu.”

Juanu nije ni približno jasno o čemu Tvrtko govori; dovoljno je i bez toga zbunjen, pa sepravi da ništa nije čuo. “Tvrtko, znaš gdje mi je mama?” pita.

“Tvoja mama? Pa šta pitaš, eno je!” kaže Tvrtko pokazujući prstom na džip koji je baš ulaziou stanicu.

“Juan!” iz džipa izlazi mama i trči mu u zagrljaj. “Sretan rođendan, razbojniče! Vidim,pobjegao si iz zatvora!”

“¡Felices cumpleaños!” kaže Roberto neuspješno pokušavajući za leđima skriti golemi šešir.Pruža ga Juanu i kaže: “Un sombrero para el bandido.”

Juan stoji posve drven i nijem; ne vjeruje svojoj sreći. Čim mu je sombrero sletio na glavu,počne skakati gore-dolje, nalik kakvoj živahnoj gljivi. Pod sombrero bi mogla stati još baremčetiri Juana, ali ni četvorica zajedno ne bi mogla biti ovoliko sretna.

“Ovo je najbolji poklon na svijetu!” kaže oduševljeno, pokušavajući zagrliti Roberta, a zatim imamu. Ali široki obod sombrera mu to ne dopušta: svaki put kad im se približi, odgurne ganatrag. Tvrtko stoji sa strane, promatra prizor i umire od smijeha.

* * *

“A nikad se ne zna…”, Grga je viljuškom okretao ćevape na roštilju. “Mesnice su začudodobro opskrbljene, al razumiješ, tko zna šta mi jedemo. Evo, moj bratić Sale, inspektor. Nekidan dole u gradu kupio krmenadl, lijepo ga ispeko i – krc! – zagrizo u metak. Ošla mudvojka, možeš mislit, gdje ćeš sad nać zubara da to sredi…”

Kako je društvo u vrtu iza Grgine kuće postajalo sve veće, sve je manje imalo veze sproslavom Juanova rođendana. Zbog rata je u selu preskočen kirvaj i proslava Svetog Ante, isve je prijetilo da će se upravo današnje okupljanje prevoriti u društveni događaj sezone. Sviuobičajeni sumnjivci bili su tu: Mile i Želja raspravljali su o stanju na južnoj bojišnici, Đukaje već ležao pijan u mreži između dva drveta, Miletova Vesna i debela Rada iz trafike stajalesu po strani i ogovarale prisutne, dok je Đukina Božica više nego očito očijukala s dvojicomšpanjolskih mirotvoraca. Djeca su trčkarala naokolo i valjala se po travi, kao da je nikada

66

prije nisu vidjela. Pero se uspinjao na šljivu dobacujući Juanu zrele plodove, a mala Antonijaje razmaženo plakala jer joj je netko uzeo baš onaj najposebniji komad kolača. Teta Đurđica,dadilja, davala je sve od sebe, ali nikako je nije uspijevala smiriti. Ante je teta Đurđicu za tovrijeme, dok loptom nije kosio cvijeće i vrtne patuljke, štipao za stražnjicu; ako ga to nedovede u središte pažnje, ubrzo će morati sjesti na bicikl i početi se zabijati u živicu.

Juan im je uvijek zavidio. Kako to, pitao bi mamu, Ante ima i kompjuter i kuću na kat iporšejca i klokane, a ja nemam ništa osim slikovnica i par autića? Nije to pošteno. A kako to,odgovarala bi mu Ruža, da Ante ne zna čitati ni pjevati ni plesati, a ti znaš?

Uz gadna natezanja, nakon razvoda s Jadrankom, Antu i Antoniju sud je dodijelio ocu, i svi uselu bili su više nego sigurni da je u odluci presudio Grgin novac. Pričalo se da je Grgagadno zamutio poslove s privatizacijom samoposluge i još mnogo toga, ali sve i da su pričebile istinite, Ružu nisu zanimale: za nju, Grga je bio susjed od pomoći. Bez sumnje, i sam seosjećao ugodno u ulozi domaćina, za roštiljem, sa šiltericom na glavi i masnom pregačomoko struka, dok mu se kapi znoja cijede niz brk.

Kako miris pečenja postaje jači, klinci napuštaju igru i približavaju se roštilju. Ali pravispektakl dolazi tek nakon toga – torta, po koju je Ruža ovog jutra išla kod mame u grad.Spektakl, jer bakina torta nije obična torta. Jedne godine bila bi u obliku automobila, drugeu obliku košare na čijem dnu je u kutijici bio skriven poklon, treće bi imala nekoliko katova, islično. Ruža se snalazila i više nego dobro u kuhinji, ali kad se radilo o kolačima, bezuvjetnose predavala maminu umijeću. Svaki put kad bi je mama pokušala podučiti, pomno bizapisivala recepte, ali unatoč tome što ih se strogo držala, njeni kolači nikada ne bi imalionaj posebni, bogati okus maminih. Neke stvari, zaključila je Ruža, nije dovoljno znati: trebaih znati osjetiti.

Ovaj put torta je čokoladna, u obliku panja. Kora drveta je od tamne kreme, a godovi sunačinjeni od svijetlosmeđe. Juan puše u svjećice, ali ne uspijeva ih ugasiti sve odjednom.Drugi put, Ante ih gasi preko njegova ramena. Tek iz trećeg pokušaja, Juan s ponosom možereći da ima osam godina.

Kako sunce polako zalazi, slavlje se seli u unutrašnjost Grgine kuće. Ruža je pripita i većpomalo umorna od svega. Stoji u sobi većoj od cijele njene kuće i, oslonjena o zid, kroz čašucrnog vina promatra zaigrane klince. Prilazi joj Roberto i ljubi je u uho, dovoljno jako da jojpoljubac odzvanja glavom. Poziva je k sebi, u motelsku sobu, no ona ga pristojno odbija.Roberto pokušava skriti svoje nezadovoljstvo, ali ne polazi mu za rukom: dok napušta

67

zabavu, mrmlja si u bradu tko zna što na materinjem jeziku. Ruža je dovoljno odsutna danjegovo gunđanje ne uzima srcu, pa odlazi do zahoda malo se osvježiti.

Stoji pored ogledala i promatra svoj lik. Dvadeset sedam joj je godina. Ima dugu crnu kosu ipune usne. Ima osmogodišnjeg sina. Blijeda je i vrti joj se u glavi.

S druge strane vrata, čuju se dva poznata glasa.

“Kurva! Jesi vidjela ti to? Jesi vidjela samo kako se žvale? Pred svima, užas božji! Grga mi jereko da se Španac raspitivo kolko će ga koštat. Možeš si mislit, Vesna, pa ona je pravo tezguotvorila!”

“Ma pusti ti Grga reko… Ko zna šta Grga muti s njom. Ona mu kao kuva i to, i ide njoj tokuvanje, bogami. E! Jel vidiš kako svima zakuva na kraju…”

“Je, je. Al znaš šta, lako za nju. Ali mali… Ma ja stvarno ne znam kako to ljudi mogu raditsvojoj djeci. Bog zna u šta će se taj mali umetnut sa svim tim gadarijama koje mora gledat.Vidjet ćeš, i on će napumpat neku fuficu i nestat na kraj svijeta, pazi šta ti ja kažem.”

“Ma jadno dijete…”

“Jadno. Em nema odgoja, em mu je u krvi… Moja Vesna, sve ti je to bolesno.”

Ruža stoji pored ogledala i promatra svoje upale oči. Pločice boje mahovine se udvostručuju.Pokušava se umiti, ali kad se sagne nad umivaonik, želudac joj se okreće i na usta tjerabljuvotinu. Povraća glasno i obilno. Sa svakim novim mlazom osjeća kako joj se toplina vraćau lice i kako joj u glavi raste osjećaj da je sve oko nje krivo.

Pet minuta kasnije, izlazi iz zahoda; pred vratima više nema nikoga. Ne paleći svjetla prolazihodnikom sve do gostinjske sobe. Pogledom traži Grgu i nalazi ga u suprotnom kutu, poredAntonijina klavira, s debelom cigarom u ruci i smiješkom na licu. Prilazi mu s pogledom kojibi je, da ga može vidjeti, i samu preplašio.

“Šta si mu to rekao?” kaže tiho.

“Molim? …nisam te čuo.”

“Kažem, šta si mu to rekao?” Ruža ponavlja glasnije.

“Šta, šta sam rekao?” Grgin se smiješak počinje kiseliti. “Kome?”

68

“Znaš ti dobro kome. Šta si…”

U taj čas, u kući se gase sva svjetla. Glazba iz zvučnika prestaje svirati. Iznad glava uzvanikačuje se prodorno, zastrašujuće brujanje. Prozori se tresu.

Nastaje metež. Manja djeca plaču, starija se uživajući smiju. Žene počinju histerizirati. Malokome je jasno što se događa.

“Avioni”, progovara Grga. “Brzo, svi u podrum!”

Ruža se osvrće, ne vidi ništa osim mraka pred sobom, sudara se s tijelima u bezglavom trku.A onda počinje vikati.

“Juan! Juan! Gdje mi je sin?! Juan!”

Odgovora nema. Napipava zatamnjena staklena vrata, izlijeće u vrt i diše glasno, na usta,kao da je upravo pobjegla iz tamnice bez zraka.

“Juan!” ponovno viče, ali nitko se ne odaziva; ne čuje se ništa osim potmulog huka motoravisoko na nebu. Nakon nekog vremena, zvuk se utišava, i iz dna vrta do nje dopire šmrkanje.

Dolje, naslonjen na živu ogradu, glave pognute pod sombrerom, čuči Juan i tiho plače. Porednjega je velika vrećica s poklonima koje je danas dobio: auto na daljinski od Grge, lisice ipolicijska značka od Pere, knjiga Bonton od mame i jedan veliki kaktus od teta Rade.

Ruža mu prilazi, čučne pored njega, digne mu sombrero s čela i poljubi ga.

“Juan… Pa budalice mala, zašto si ostao vani? Ajde, gotovo je sad…”

“Ante je rekao…”, Juan guta suzu, “rekao je da nemam tatu, i da je svatko moj tata… jer tivoliš sve muškarce.”

Ruža osjeća kako se sve oko nje ponovno počinje vrtjeti.

“Ali to nije istina, jel tako? Roberto mi je poklonio sombrero. On je moj…”

Ruža prekriva Juanova usta desnom rukom. Pokretima lijeve, govori mu da je sada ovdje i daće sve biti u redu. Zrakom se prolamaju pucnjevi topova protuzračne obrane, glasno kao dasu tu, u vrtu. Noć se spušta mahnitom brzinom.

69

Iako je naziv obećavao dobro osvjetljeno mjesto, Aurora Street bila je zabačena, uska slijepaulica u koju bi čovjek mogao zaći samo iz dva razloga: prvo, ako tamo živi, i drugo, želi li bitiopljačkan. No Djangove su korake vodili posve drugačije namjere: tražio je mjesto o kojemmu je pričao Paul. Širom je otvorio oči i upravo kad je pomislio da je možda sve ipak samosanjao, ugledao je natpis na posljednjoj zgradi u nizu, s desne strane. Slova s fasade,godinama nagrizana smogom, bila su u raspadu, ali na pročelju je doista pisalo TEATROINTIMO.

Zavezao je Sancha za banderu, popravio kravatu i, kako zvono nigdje nije mogao naći,pokucao na vrata. Na člancima prstiju ostao mu je trag svježe crvene boje.

Malo zatim, na vratima se otvorio prozorčić kroz koji ga je promotrio par sumnjičavih očiju.Nakon kraćeg oklijevanja, ključ se okrenuo u bravi.

Sitan, pogrbljen sivi starac s brazgotinom ispod desnog oka, bez riječi ga je uveo unutra.Čim je kročio na drveni pod predvorja, Djanga je zapahnuo čudan miris. U prostoriji semiješao zadah ustajala zraka, kao u kakvom podrumu, i svježe boje. Svi su zidovi bili obojaniu crveno. U malenom predvorju nije bilo ničega osim pulta nalik recepciji, jednih crvenihvrata s lijeve strane i reda drvenih stepenica koje su vodile na kat.

Starac je prišao pultu i otamo izvukao veliku knjigu na čijoj je naslovnici utisnuto srebrnimslovima pisalo KNJIGA GOSTIJU. Položio ju je na pult, otvorio na praznoj stranici, primiogosta za ruku i u nju stavio olovku.

Shvativši što mu je činiti, Django je bjelinu pred sobom ispunio potpisom koji nije koristiogodinama: Ramon Samaniego. Pokušao je okrenuti prethodnu stranicu i doznati tko je sveprije njega bio ovdje, ali čim mu se list našao među prstima, starac je zgrabio knjigu ispremio je natrag.

Neko vrijeme nije se događalo ništa. Starac je sjedio za pultom, a Django se smjestio uduboki naslonjač nasuprot njemu. Nije prošlo mnogo, a starac je zadrijemao. Valjalo ječekati.

Dok je tonuo u naslonjač, Django je razmišljao o stvarima koje su ga dovele na ovo mjesto.Razmišljao je o Paulu.

Prvi put kad ga je susreo, u baru “El Diablo” na Sunset Boulevardu, Django je znao da morabiti njegov. Iako je već zašao u jesen života i brojao tri puta više godina od Paula, upravo su

70

mu godine govorile da je vrijeme mršava prepreka pravoj ljubavi. Prošla su od tada tritjedna i to je bilo više nego dovoljno da se prava ljubav ugnijezdi u njegovu životu.

U ta tri tjedna, rijetko se rastajao od Paula. Vodio ga je na premijere, u restorane, na mjestas kojih se u Hollywoodu najbolje vidi zalazak sunca. Ali ove noći, Paul je poželio ostati s njimu kući na brijegu. Bio je Djangov rođendan, sedamdeseto ljeto, i Paul mu je prije proslave –na kojoj će im se pridružiti i Paulov brat Tom, iskusan drvodjelja koji je te večeri poslom biou gradu – obećao nezaboravan poklon. I tako ga je naputio ovdje, u tu čudnu ulicu nestvarnaimena, u još nestvarnije kazalište. Što li će se sada dogoditi?, Django je uzbuđeno prebiraopo glavi. Jednom kad ustanem iz ovog naslonjača, sve je moguće.

Nekoliko minuta kasnije, iz misli ga je prenulo škljocanje brave na vratima s lijeve strane.Starac je otvorio oči, ustao i rukom mu pokazao da uđe onamo.

Soba je bila namještena još skromnije od predvorja – samo jedan stolac i pred njimminijaturna pozornica zaklonjena crvenim zastorom – no ipak nekako, odisala jezadovoljnom punoćom. Django je ponovno sjeo i osjetio kako mu srce treperi u iščekivanju.

Zastor se podiže i predstava počinje. U baršunastoj kraljevskoj odaji, na krevetu, leži starikralj, drvena lutka. Iz grudi mu izviruje sedefna drška bodeža.

Unutra ulazi princeza, kraljeva kći. Iz zraka je nevidljivim nitima pridržava koščata ruka.

Godinama, kaže princeza, otkad je Bog uzeo kraljicu majku sebi, dobri moj otac ni riječi nijeprogovorio. Jer riječi su, kazao mi je, laži prljave i kvarne. Godine i godine, a sada ležibolestan i bespomoćan. Što mu je, o što mu je?

Ulazi dvorski liječnik, a iznad pozornice izviruje desna ruka istovjetna lijevoj u svemu osimjednog detalja: nedostaju joj prstenjak i srednjak.

Liječnik se naginje nad kralja, osluškuje mu dah, opipava bilo, provjerava ima li vrućicu. Da,hmm, da, mrmlja za sebe i okreće se princezi.

Tijelo kraljevo tiše je od kralja. Ni riječi mi ne kazuje, moja princezo!

A što mu je onda, o što mu je? Koja ga bol kosi?

Njegova je bol, bojim se, odgovara liječnik, jača od boli tijela, moja princezo. Jer kraljeva jebol – bol srca.

71

O nesrećo preteška! Ta nemoguće je da toj boli nema lijeka!

Dok riječ ne potekne iz kraljevskih usta, bojim se da nema, moja princezo.

Laži, govoriš same laži. Moj je otac u pravu, riječi su laži, prljave i kvarne.

Riječ kraljeva protiv moje, princezo…

Izlazi! Odlazi!, viče princeza na liječnika.

Liječnik izlazi s pozornice, a princeza se naslanja za njim na vrata i doziva: Straža! Ovaj jeimao hrabrosti proglasiti život našega kralja beznadnim. Odrubite mu glavu!

Na zapovijed, moja princezo!, odgovara glas s druge strane.

I dovedite mi čarobnjaka!, dodaje princeza.

Trenutak kasnije, u odaju ulazi čarobnjak, zaogrnut ljubičastim plaštom posutim zvijezdama,s tuljastim šeširom na glavi.

Godinama dobri moj otac kralj ni riječi nije progovorio, jer riječi su, kaže, laži prljave ikvarne. Godine i godine, a sada leži bolestan i bespomoćan. Što mu je, čarobnjače, o što muje?

Čarobnjak prilazi kraljevoj postelji, prislanja uho na bodež koji strši iz grudi, podiže mukapke, promatra bjelinu njegovih odsutnih očiju, i zatim se okreće princezi.

Našem je dobrom kralju srce raspolovljeno, moja princezo. Njegova je rana tako duboka daje samo ljubav može zacijeliti. Jer ljubav ju je i stvorila.

Kako, čarobnjače, govori, koji je lijek tome?

Ljubavni napitak je jedino što ga može spasiti, zmijski otrov i krilo chupacabre, kažečarobnjak – i kao pravom čarolijom, u ruci mu se stvara bočica sa spasonosnim napitkom.Prilazi kralju, otvara mu usta i u njih lijeva sadržaj bočice.

Ali kralj se i dalje ne miče. Leži u krevetu, a sedefna drška bodeža izviruje mu iz grudi.

Izlazi!, viče princeza na čarobnjaka. Odlazi, prevarantu kukavni!

Čarobnjak izlazi kroz malena vratašca, a princeza opet zaziva stražare: Straža! Ovaj je

72

napojio našeg kralja smrtonosnim otrovom. Bacite ga u ključalo more!

Na zapovijed, princezo!

I dovedite mi najsnažnijeg čovjeka u kraljevstvu! Ako ni on ne bude znao što je našem kralju,barem će mu moći izvući ovaj bodež iz srca.

Ulazi krupan mladić, klanja se princezi i odlazi do kraljeve postelje. Gleda bodež, gledakraljevo usnulo lice i zbunjeno se, oklijevajući, okreće.

Ali, princezo, govori mladić i zastaje, kralj je mrtav! U srce mu je zabijen bodež sa sedefnomdrškom!

Kako se samo usudiš suditi kralju, praznoglavče?, princeza ne može povjerovati riječimakoje čuje. Učini što ti je naređeno!

Mladić sliježe ramenima i još jednom se klanja princezi. S obje ruke prima dršku noža iupire da ga izvuče van, ali nakon nekoliko pokušaja odustaje.

Nemoguće, princezo. Bodež je zabijen preduboko.

Izlazi!, viče princeza. Odlazi, ništarijo!

Mladić izlazi, a princeza kroz vrata ponovno zaziva stražare: Straža! Ovaj je drski poganinoduzeo život našem kralju! Raščetvorite ga!

Na zapovijed, princezo!

Princeza ostaje sama u kraljevskoj odaji, prilazi krevetu, legne pored mrtvog oca i stane gaoplakivati. Iznenada, s neba se spušta anđeo.

Princezo!, zaziva ju.

Tko je to?, princeza se osvrće oko sebe i ne vidi nikoga. Podiže glavu i spazi anđela.

Tko si ti?, pita.

Ja sam Loco, tvoj čuvar. Poslan sam iz zemlje Drugih da ti pomognem razriješiti se dugova.

Mojih dugova? A kome sam ja to dužna?

Svojem ocu, kralju koji leži pored tebe. Dužna si mu pažnju, dužna si mu ljubav i snagu.

73

A gdje sve to da pronađem, dragi moj čuvaru? Sve sam pokušala! Pažnje nema uliječnikovim riječima, ljubavi nema u krilu chupacabre, snage nema u mišićima najsnažnijegčovjeka u kraljevstvu.

U sebi, princezo. Pronađeš li barem mrvicu toga u sebi, tad znaj da ćeš ostati s kraljem. Uvatri, u dimu, u krvi, zauvijek. Izgubila si sve to kad ti je umrla majka, i kad nisi vidjela kakootac odlazi za njom. Pažnja, ljubav, snaga. Nemoj ih sada izgubiti zauvijek.

Ali kako?, kaže princeza plačljiva glasa. Što mi je činiti?

To moraš sama znati. Ne mogu te ja uputiti u tajne tvojega srca. Sve kad bih i mogao, tad bipostale bezvrijedne.

Princeza neko vrijeme razmišlja, a onda kreće prema vratima i poziva stražare: Straža!

Da, moja princezo, odgovara glas izvana.

Princeza još kratko razmišlja, a onda kaže: Slobodni ste za danas.

Na zapovijed!

Princeza se okreće, baca još jedan pogled na mrtvačku postelju, prilazi anđelu pod skute ikaže: Vodi me. U vatri, u dimu, u krvi, zauvijek vodi me!

Anđeo prima princezu za ruke i zajedno nestaju put neba.

Sada je kraljevska odaja ista kao na početku: na krevetu leži kralj, ali u njegovu srcu višenema bodeža. Sve je tiho. Najednom, na vratima se čuje kucanje. Kralj otvara oči, ustaje,prilazi vratima i otvara ih. Pred njima stoji princeza.

Dobrodošla kući, kaže kralj. Gdje si lutala? Dugo te nije bilo.

Oh, oče moj, kaže princeza sva uplakana od sreće, bila sam daleko, ali sada sam ponovnoovdje.

Princeza se baca kralju u zagrljaj, zajedno se okreću prema publici i izgovaraju: U vatri, udimu, u krvi, zauvijek!

Zavjesa.

Django ustaje iz stolca i sumanuto plješće. Plješće, sve dok mu se zadnja suza ne osuši na

74

obrazu. A onda se i sam nakloni, kao da vlastitim nogama stoji na pozornici, na mjestu malihdrvenih ljudi. Srce mu kuca triput snažnije nego prije predstave; više ne može dočekatitrenutak kad će se vratiti kući, zagrliti Paula i zahvaliti mu na najljepšem poklonu što jeikada primio.

* * *

Tri je ujutro. Ruža odlaže žutu knjižicu i smije se u sebi. Razmišlja o stvarima koje je uvijekželjela učiniti. Neke od njih sada su nepovratno izgubljene. Recimo, nikada neće izgubitinevinost u ružinim laticama, niti glumiti Juliju u školskoj predstavi. Nikada se neće pomiritis tatom, sada kad je otišao zauvijek. Ali zato još uvijek može napisati srceparajuću pjesmu.Ili provesti Novu godinu u vodi do ramena na nekom tropskom otoku. Ili poželjeti neštosasvim novo: recimo, šnitu kruha i džema – najbolje onog maminog od višanja – i uz njušalicu hladnog domaćeg mlijeka. Ne valja jesti poslije sedam uvečer, Ruža to dobro zna, alisada radije želi učiniti nešto za sebe nego za svoje zdravlje.

Ustaje iz naslonjača, odlazi do hladnjaka i uzima džem i mlijeko. Zatim vadi kruh iz vrećiceobješene na zidu, u kojoj ga čuva otkad su se pojavili oni dosadni crveni mravi. Sjeda za stol.Reže dvije kriške kruha. Debeli sloj džema maže na kruh, a mlijeko toči u šalicu s likomnasmiješene krave. Počinje jesti. Hrana joj se ugodno miješa u ustima; mlijeko poništavaslatkoću džema, džem izaziva novu šalicu mlijeka, i okusi im se tako uzajamno osnažuju. Eto,misli Ruža dok žvače zalogaje, zar je to bilo toliko teško?

Nakon što je završila s prvom kriškom, Ruža iz ladice u stolu izvlači stranicu istrgnutu izstarog ženskog magazina. U rubrici “Nepoznato o poznatima” stoji nasmiješeni portrettamnoputog mladog zavodnika. Na Noć vještica godine ‘68, kaže se u članku ispod slike,Ramona Novarra, bivšu zvijezdu nijemih filmova Zatočenik dvorca Zenda i Princ student, unjegovu holivudskom domu mučki je ubio 22-godišnji ljubavnik Paul Ferguson, zajedno s petgodina mlađim bratom Tomom, tražeći tisuće i tisuće dolara kojih u kući nije bilo. Dok jestariji brat pokušavao iznuditi priznanje, mlađi je zvao svoju djevojku u Chicago i tajrazgovor, tijekom kojeg je djevojka mogla čuti krike nesretne žrtve, potrajao je više odčetrdeset minuta. Novarrovo tijelo pronađeno je sljedećeg jutra, zajedno sa stotinama slikastrganih sa zidova u potrazi za novcem. Istražujući umorstvo, policija je otkrila poziv uChicago, i kad su okrenuli isti broj, djevojka im je sve ispričala. Ramon Novarro umro je utužnim okolnostima, no javnost ga neće pamtiti po njima, nego po nezaboravnoj ulozi Jude

75

Iskariota u Ben-Huru, najveličanstvenijem spektaklu iz doba nijemog filma. Smrt jeprekinula Novarra u pisanju autobiografije koju je najavio kao vrlo iskrenu i, po mnogeholivudske uglednike, uvredljivu. Koje su sve tajne trebale biti otkrivene u knjizi, nikadanećemo doznati – nesumnjivo, na veliko olakšanje mnogih njenih nesuđenih protagonista.Novarrova nasilna smrt tužan je dokaz da danas, eto, više nikome ne možete vjerovati.

Ruža prstima dodiruje sliku nesretnog glumca, a zatim presavija istrgnutu stranicu i stavljaje na vrh nove kriške kruha sa džemom. Dok je guta halapljivo kao da joj je zadnji obrok uživotu, negdje izvana daljina ponovno donosi sirene. No ovaj put, više joj ne zvuče poputtužnih truba mariachija koje pjevaju o djevojci na prozoru, djevojci koja čeka dragogzametenog na putu. Ovaj put, sirene označavaju opću opasnost, situaciju sasvim izvjesnu ipogibeljnu. To je to, Ruža si kaže u glavi, tebe sam, dušo, tražila sve ovo vrijeme. Na teriječi, rukavom briše usta, ustaje od stola i odlazi u sobu probuditi Juana.

“Juan”, šapuće usnulom dječaku dok ga lagano trese. “Juan, ustani.”

“Mmm…”, Juan trlja oči plačljivo, u polusnu. “Šta je, mama?”

“Ustani, Juan, i spremi stvari. Idemo na put.”

* * *

Na kraju balade, tamo gdje vjetar i kiša nestaju postupno se utišavajući, stoji nada. Svakiput kad pogledate prema obzoru, znajte da je on tamo. Čak i ako ga očima ne dohvatite,vjerujte, tamo je, jer nema drugdje biti; jaše u susret sudbini i ne staje dok se ne sudari snjom. Ako vam se putevi ikada susretnu, znat ćete da je to on, iz oblaka purpurne prašinekoji ga prati, iz pjesama boje ljubavi koje ostavlja za sobom.

I zato, čim ga ugledate, ne oklijevajte – recite svima radosnu vijest: Django Diesel je ugradu.

76

četiri

Časna je nosila pingvinsku odoru, kakvu već nose časne; Ivoni uopće nije bilo jasno kako ihitko može razlikovati.

O, dobro jutro, vidim da smo se napokon probudili.

Ivoni mnogo toga nije bilo jasno.

Dobro jutro, promucala je, ovaj… ja sam Ivona.

Drago mi je, Ivona. Ja sam Danica. Ivona, imala si veliku sreću i nesreću u isto vrijeme, znaš.Prvo, što si bila na ulici kad je pala ta granata, i to samo malo niže niz ulicu, a drugo, što je imladi gospodin bio tamo. Samo si malo ogrebala koljena.

Ivona se pridigla s klupice i umalo udarila glavom u raspelo na zidu. Pogledala je koljena:stvarno, ogrebotina, ništa posebno.

Ne mogu vjerovati…, prošaputala je. Pa što je to bilo?

A izgleda si počela bježati, pa si se spotakla i pala. I taj mladi gospodin te donio ovdje iodmah je otišao. Ali ja sam mu zahvalila u tvoje ime.

Ne mogu vjerovati… pa ne znate ni kako se zove ni ništa?

A ne… otišao je odmah. Očito je imao nekog posla čim je samo tako izjurio. Neki posaovažniji od života, bit će. Ali pusti sad to, moramo te odvesti kući. Gdje stanuješ?

Malo prije groblja.

Pa dobro, to i nije tako daleko. U ovom gradu sigurno nije… Hajde, naći ćemo nekoga da teodvede.

Ma ne, stvarno ne treba. Ako se vani smirilo, mogu ja i pješice.

Ne, ja mislim da si dovoljno šetala za danas.

Molim vas, Ivona ju je pogledala svojim “ali sada najozbiljnije” pogledom. Ja stvarno morampješice kući.

77

Dobro, odgovorila je časna svojim “ako je tako, razumijem” tonom. Ali za početak, moram teizvesti odavde.

Koraci su vodili kroz dugi hodnik gdje je sjedio priličan broj ljudi. Muškarci, žene, djeca,starci – cijele obitelji, neispavane i umorne. Netko među njima imao je tranzistor s kojega sežustro javljao reporter: još deset kilometara s Mirom Raićem, ali to nije ništa za njega. Akoćemo pravo, više smo se umorili mi, u kolima, nego on, trčeći.

Zamisli, već je izašao iz grada, a nema sat vremena da trči, rekla je Danica.

Tko?, pitala je Ivona. Imala je osjećaj da propušta nešto za što svi znaju.

Ovaj dečko, Miro, što danas trči. Znam ga otkad je kao mali dolazio na vjeronauk. Uvijek jebio povodljivo dijete i ne čudi me što mu se dogodila sva ta nesreća s drogom. Ali na krajuda će se tako izvući… Nekad te stvarno najveća slabost ojača.

Ne razumijem… Zašto trči?

A trči protiv droge, protiv rata… Tko to zna, bitno je da on zna. Kažu da će pretrčatistotinjak kilometara danas i sutra.

Tek što su izašli u dvorište, na putu im se ispriječio krupan tip, crna kožna jakna, izbrijanaglava, bez jednog od prednjih zuba.

Časna, upitao je, je li Velečasni ovdje? Čekam već sat vremena i nitko mi ne zna reći. Aprilično je hitno.

Ne znam ni sama, rekla je sestra. Danas ujutro sam na njegovom stolu pronašla poruku kakoje hitno morao otputovati negdje, i da ništa ne pitam, da će se javiti.

A tako, reče ovaj, kao da drugačiji odgovor nije ni očekivao.

Da, ako hoćete, ostavite broj, pa će vam se javiti. Čim nam osposobe telefone. Znate da odjučer cijeli istok grada nema telefona?

Ma ništa, naći ću ja već njega.

Što da mu kažem, tko ga je tražio?

Znat će on, rekao je tip i bez “doviđenja” se okrenuo i otišao.

78

Bog s tobom, rekla je sestra Danica njegovim leđima, a onda se okrenula Ivoni.

Vidiš, rekla je, svakog dana ovdje se pojave stotine novih ljudi. U miru nije bilo tako, nikada.I tek sad vidim koliko su svi drugačiji, koliko su svoji. Sve manje i manje ih razumijem. Svete tajne… Bog nije zagonetka, znaš, koliko god ti se nekad takvim učinio. Zagonetka su ljudi.

No, Ivona se baš i ne bi složila da časna Danica ne razumije ljude. Ono malo što je vidjelagovorilo joj je da žena ima dara: svakome reći ono što je došao čuti, a pritom nikome neprodati laž. I zbog toga joj se činila sasvim kul za jednu redovnicu (pa makar je nikada nijevidjela u trapericama niti na vespi). Da, bilo joj je jasno da su zajedno provele svega desetakminuta – desetak pri obostranoj punoj svijesti – ali biti kul ionako je uvijek pitanje trenutka,a osobito prvog dojma.

Časna je iz džepa izvukla svežanj ključeva. Izvoli, rekla je pružajući joj zahrđali žuti ključić.Našla sam ga pored rijeke neki dan. Ne znam čiji je niti čemu služi, ali što god je čuvao, onajtko ga je izgubio htio je sakriti od drugih.

Hvala, Ivona je rekla zbunjeno i odmjerila ključ na dlanu. Nije izgledao kao da bi mogaootvoriti zabranjena vrata na kraju dugog hodnika – prije neki lokot ili kofer.

Nema na čemu, rekla je sestra Danica, a onda se nasmijala samoj sebi. Znaš, nemoj mislitida sam poludjela ili što već, rekla je, to ti je samo ta moja fascinacija ključevima i bravama.Hoću reći, ako sam poludjela, to se dogodilo još davno. A mislim da će i svi u župnompoludjeti sa mnom. Ja ti samo idem okolo s tim buntom ključeva i zaključavam sobe. Nekidan sam zaključala stariju sestru usred bijela dana. Nije mogla izaći dva sata, pa je zaspalaunutra. I, što joj je najteže palo, preskočila je ručak, sirotica.

Sestra Danica mogla je imati pedesetak godina, ali sada, kad se nasmijala poput zločesteškolarke, Ivonu je okupao onaj dobro poznati osjećaj na koji je posve zaboravila otkako seprestala družiti s Tanjom. Osjećaj da se u praznom prostoru između dvije osobe događanešto vrijedno i neuhvatljivo. U šali je, sama sa sobom, to nešto nazivala “jevanje” –razumijevanje bez razuma. Pomislila je, da sada skočim i napravim zvijezdu, ova žena kojusam upoznala prije deset minuta ne bi me čudno pogledala.

Hajde sada, požuri, prekinula ju je Danica u brojanju misli. Da ne ostanemo bez te pametneglave.

Vidimo se, rekla je Ivona kao da inače vikendom izlazi u crkvu, nasmijala se i počela

79

nestajati niz ulicu. U glavi joj je, kao na odjavnoj špici, svirao refren ljubavne pjesme sradija: da ovo nije čarolija?

80

PRVA PRIČEST

Bilo je jedanaest sati, a već se napravila prilična gužva. Otac Mato je gledao kroz prozor skata župnog ureda, vidio je smrknuta lica, čuo je žamor, no nitko i dalje nije izlazio smiritisituaciju. Na vrata je pokucala i ušla sestra Danica.

“Oče, dajte molim vas, ovi vani će poludjeti.”

“Pa gdje je starija sestra?” upitao je Otac. “Što se ona ne pozabavi time?”

“Ne znam”, reče sestra Danica, “kao da je u zemlju propala, ne mogu je nigdje naći.”

“E svašta”, promrlja Otac, namještajući halju. “Pa jel vidiš ti to, moja Danice? I šta da imčovjek sad radi? Svaki utorak i petak ista priča.”

Glasno negodovanje nije utihnulo ni kada se Otac Mato pojavio na vratima; štoviše, učinilomu se, postalo je još glasnije.

“Ljudi, smirite se, bit će dovoljno riže za svakoga!” pokušao je smiriti gomilu.

“Je, to si reko i zadnji put pa su mi djeca išla gladna spavat!” povikao je Mati jedan dobropoznat problematičan tip kljunasta nosa.

“Ljudi, ne morate biti bezobrazni. Mi ovdje radimo za vas, znojimo se za vas… krv bi dalisamo da naš čovjek ne ostane gladan. I ništa ne tražimo zauzvrat osim malo poštovanja.”

“Ma pusti ti poštovanje. Zaboravio sam ja na poštovanje, moj pope, od kad me granata nijepoštivala, od kad sam bez ognjišta svog osto.”

Provala uzvika odobravanja.

“Znam, ljudi, sve znam. Znam da je teško, ali svima nam je teško. Dajte da se kao ljudidogovorimo. Kako ću ja dati sada vama riže, a sutra će doći ovaj gospodin pa će reći isto štoi vi danas?”

“Pa jel nisi reko da će za sve bit?” uključuje se jedan proćelavi s rijetkim zubom u ustima.

Gunđanje se rasplamsava.

81

“Slušaj, dragi moj Velečasni. Ja sam davno na vjeronauk išo, al ko danas pamtim da me učilotamo da će Bog pomoć svakome, al da će najviše pomoć onom ko se sam za sebe pobrine. Esad, jel tako? Reci ti meni jel tako.”

“Tako je!” u odobravanje pristižu deseci glasova.

“Evo, vozač je na putu”, kaže Otac Mato, “samo što nije došao. Nije naša krivnja, kamion jezapeo na granici. Sve će biti u redu, svatko će dobiti svoje, samo se morate još malostrpjeti.”

“Koliko još, dok nas pola ne pocrka od gladi?”

“Ljudi, nitko neće umrijeti, ne pričajte gluposti. Tu ste da vas nahranimo, a ne da umrete odgladi.”

“E, pa kad tako kažeš, onda ti lijepo nemoj jesti danas, već daj meni i mojoj djeci večeru.Ajde kad sâm kažeš!”

Pa gdje je više taj Zec – Mato je uznemireno pogledavao na sat – ovo više uopće nijezabavno.

“Ma prijatelju moj, sve ti je to ista banda”, Kljunaš je tješio Bezubog. “Još malo pa će nam icrkva počet pljačkat po kućama.”

“A ko zna da nam to i ne rade sad dok nas nema tamo”, primijetio je Bezubi.

“A i to što kažeš.”

U taj čas, zvuk motora rasparao je dvorišni žamor, i svi se okrenuše da vide je li to pomoćkoju čekaju već dva sata.

“Evo ga, jesam vam rekao”, laknulo je Ocu Mati. “Hajde lijepo sad stanite u red, pa da i toobavimo.”

Zec je izašao iz kombija, teško dišući, sav crven u licu.

“Pa dobro, gdje si ti više, sunce mu jebem?” prošaputao je Mato sluteći nevolju: Zec jekasnio i nije došao kamionom, kako to inače čini.

“Šuti, ni ne znaš šta mi se desilo. Pričat ću ti.”

82

“Pa nije valjda… Dobro, jesi li barem onda obavio sve do kraja?”

“A šta misliš, da bih došao ovdje s dvjesto kila neprijavljenog?”

“Ma svaka čast! Ajmo mi lijepo gore popit koju, a Danica će srediti sve s ljudima.”

BIJAH U DUHU ZANESEN U DAN GOSPODNJII ZAČUH ZA SOBOM GLAS VELIKI POPUT TRUBLJE…

Otac Mato je natočio šljivovicu u dvije čašice.

“Ovo ti je zadnja što je Čokiju ostala iz pecare još dok je mogao do nje. I sad kad je probaš,vidjet ćeš kolika je to šteta.”

Popili su svako svoju, na eks.

“Šteta, bogami, šteta”, ustvrdio je Zec.

Još jedna tura je pala.

“I, pričaj, kako ti se to moglo opet dogoditi?” reče Mato odahnuvši duboko kako nikako ne bimogao bez pomoći rakije.

“Ništa, idem ti ja, standardna ruta, preko Borića, pa ću gore na Radenik, kad na okuci tamanprije nego što skreneš na autoput izleti pred mene džip, i stane popreko na cestu. I odmahsam pomislio, tu nešto ne štima, ali mislim se svejedno, to je naše područje, šta mi se možedesit? Kad, moj brate, izlaze iz džipa dva tipa, obojica imaju one kape, čarape na glavi, ko izlopovskih filmova, i ni pet ni šest, svaki sa svoje strane dođe do tamića i uperi kalašnjikov umene. Moš si mislit, usro sam se živ! I kažu, izlazi il ćemo te ubit. I šta ću ja neg poslušat. Iizađem ja, i gurnu me ovom trećem, i daj ključeve, i sve sebi u džip, vojni, jebomipas. Al štoje najgore, ovaj treći je imo naše oznake, zamisli. Vidio sam dobro, piše stodvanesta. Naši,kužiš, pljačkaju naše ljude! Ma, da mi je samo znat koji su, našo bi ih, majku bi im jebo…”

“E sad je malo prekasno za to. I šta je bilo?”

“A ništa – doviđenja, doviđenja – i odoše mi s tamićem. I šta ću sad, povezli me neki našimomci do grada, natrpo onu rižu što smo sačuvali od zimus, i evo me ovdje, i čiča-miča, i svisretni, samo Zeko jeben. Pa popizdiću, moj Mata…”

83

Otac Mato trgne još jednu, naiskap. Zec gleda bijelo, a onda nastavlja:

“Ali i inače, mogu ti reći, ne znam koliko je to sve skupa sigurno. Mislim, jebiga, previše jetoga, znaš, i nisam siguran dal nam se isplati. A reko sam ti već za rižu i prije –problematična je, jebiga. Mlijeko još kako tako, brašno i šećer – majka, to znaš i sam. Aliriža… ne znam baš. Jednostavno, nisam siguran da vrijedi toliko riskirat.”

“Riskirati? Koji je tu reskir, hajde molim te, reci mi? Zar nismo zato prijavili firmu na tvogšogora? Tko nam ionako šta može, hoće Caritas poslat financijsku? Bolje pripazi da te opetne zaskoče, jer onda nas više stvarno nema.”

“Ne, samo ti hoću reći da je previše toga u zadnje vrijeme. Još i sve ovo s ovim doktoromLivadićem, ako se pročuje po bolnici, ljudi će počet pričat po cijelom gradu i onda… jebigaonda. Zato mislim da bi trebali malo smanjiti, barem s ovim stvarima koje ne idu najbolje,koje se ne isplate, razumiješ.”

“Slušaj me”, Otac Mato se nagnuo nad Zeca uozbiljivši se preko svake mjere. “Sve se isplatii sve je zarada. A sad, ako ti misliš da je ovo reskir, i da se više isplati imati isti reskir zasiću… Znaš dobro da rat neće još dugo potrajati i onda je sve gotovo. Onda nam je, što smonapravili – napravili smo. A što se Livadićeve ucjene tiče… Pa jel ti jasno, ako sada i njemumoramo dati dio – a moramo, ne možeš ga ubit – pa znaš ti koliko onda nama svakome poglavi ostane? A ja s humanitarnom pokrivam ovu općinu, razumiješ me, ne cijeli svemir,nego ovaj grad i par sela okolo. I šta ti misliš onda, tko se ovdje više znoji – ti ili ja? Ako imašproblema s time – izvoli, slobodno možeš ići, i ja ću za isti reskir imati više u džepu.”

“Nevjerojatno…”, Zec je iskapio čašicu. “Nevjerojatno. Zar tebi stvarno nikad ne padne napamet taj križ što ga nosiš oko vrata kad pričaš ovakve stvari?”

“Slušaj, Zec”, Otac Mato se sada već posve nabrusio. “Meni bi trebao pasti na pamet moj štoga nosim jednako kao tebi taj tvoj što ne nosiš. Samo ja barem nisam licemjer kao ti i kao svioko mene. Ja barem ne idem okolo i ne ubijam babe samo da im mogu uzet televizor i dat gasvom djetetu da može gledat crtiće u sobi. Svi ovdje kradu, ali ja ne, ja ne kradem. Krađakoja nikome ne šteti ni nije krađa. Nitko od ovih ljudi vani neće otići gladan, samo što ćuovako i ja imati bolju večeru. I ti ćeš je imati isto i zato bolje šuti i budi sretan što je tako”,zastao je i dodao: “Jer ako si sam pomogneš, i Bog će ti pomoći.”

I prije nego što je Zec stigao odgovoriti kako ne zna što je licemjerno ako ne ovo što mu jeMato upravo rekao, na vratima je ponovno stajala sestra Danica. “Oprostite što upadam

84

ovako”, rekla je, “ali ovdje je jedan čovjek koji bi htio razgovarati s vama.”

“Ispovijed je nedjeljom iza mise”, otresao se Otac Mato.

“Ne, ne radi se o tome”, odgovorila je sestra Danica. “Treba vas osobno, kaže da vas poznajeodavno.”

“A ništa, neka uđe onda”, rekao je i okrenuo se Zecu. “A mi se vidimo. Ili se ne vidimo, kakohoćeš.”

Zec je ustao i bez riječi izašao kroz otvorena vrata. Trenutak kasnije, na njegovu je mjestustajao mršav čovjek tridesetih godina, s trodnevnom bradom, skromno odjeven i pomalozbunjen. Čovjek kojega Otac Mato, bio je siguran, nikada prije u životu nije vidio.

* * *

“Dobar dan, izvolite”, prvi je progovorio Mato u želji da što prije završi s ovim.

“Dobar dan, gospon Mato”, odvratio je gost. “Ja sam Tomo, Čaklović Tomo”, rekao je ipružio ruku. “Možda me se ne sjećate, ali ja se vas sjećam vrlo dobro, još dok ste služili misuu Crnom Selu.”

“Da, da, to je bilo davno… Koliko sam onda mogao imati… tridesetak?”

“E, tu negdje.”

“Kako ste rekli, Čaklović?”

“Da, mi smo bili prva kuća do vatrogasnog doma, sjećate se, s plavom kapijom?”

“Jao, to je stvarno bilo jako davno, i uopće više nisam siguran…”

“Ma nema veze, bitno da se ja sjećam vas. Držali ste mise naizmjence vi i velečasni Horak.Ali vaše su bile ipak, što bi se reklo, drukčije. Bile su žive, bile su baš ono, za narod.”

“A čujte, ja uvijek radim za narod, za koga ću nego za svoj narod. I za vas ću napraviti svešto mogu, samo recite što trebate.”

“Evo ga”, Tomo je iz stražnjeg džepa hlača izvukao zgužvanu fotografiju i pružio je Ocu

85

Mati. “Trebam naći njih. Pomozite mi, molim vas.” Na slici je, pored svećenikova gosta,stajala mlađa žena s troje djece školske dobi: dva zamusana dječaka i jedna urednadjevojčica.

“To su vam žena i djeca?”

“Da, gospon Mato”, odgovorio je Tomo, “moje najmilije što imam. Kćerka mi ima trinest, adečki manji ima pet, stariji osam.”

“Vidim, vidim, lijepa djeca, pametna”, rekao je Otac Mato.

“Na mamu su, eto, a zločesti na tatu”, našalio se Tomo jedino kako je znao.

“Čujte”, Mato je odlučio skratiti priču, “ja vam konkretno tu nikako ne mogu pomoći.Trebate sići dolje do našeg centra za izbjeglice, reći ću sestri da vam pokaže gdje, i ispunitiupitnik: datum i mjesto rođenja, gdje ste ih posljednji put vidjeli, pa ova slika… i čekati,znate, ništa vam drugo ne preostaje.”

“Ali, ne razumijete”, poskočio je Tomo. “Zar vi ne znate kud svi oni odlaze? Zar vi niste ovdinadležni za smještaj?”

“Ah, oprostite”, sinulo je Ocu Mati. “Pa mi se uopće nismo razumjeli. Ja sam sve vrijememislio da vam je obitelj nestala, i da je preko nas hoćete potražiti, a oni su već tu kod nas,znači…”

“Pa ja ne znam jesu tu il nisu, mislio sam da ćete vi to znat.”

“Ne, ne, mislio sam, ovdje u gradu, ne kod mene u župnom dvoru…”

“E pa to vam i govorim: ne znam jesu u ovom gradu ili onom, ili onom selu ili nekomtrećem.”

“Pa dobro, čovječe”, Otac Mato nije mogao vjerovati da će se danas još jednom propisnonaživcirati. “Prvo ste mi rekli da vam je obitelj nestala, pa onda da znate da su u izbjeglištvu,pa sada da nemate pojma gdje su? Kako onda išta znate?”

Na te riječi, gost zvani Tomo spusti glavu i tiho počne jecati.

“Ne znam, ne znam ništa, sve ovo je za mene novo… Samo… samo sam vas tio pitat zapomoć.”

86

“Ma dajte sad”, Otac Mato ustane i priđe mu. “Oprostite, nervozan sam danas cijeli dan,imam puno posla, oprostite mi. Evo, dajte, sjednite ovdje.”

Tomo je sjeo na stolicu brišući suze rukavom.

Ovo očito neće biti tako jednostavno, pomisli Otac Mato i reče: “Idemo sada ispočetka.Recite mi, kada ste zadnji put vidjeli svoju ženu i djecu?”

“U selu”, progovorio je Tomo. “Onaj dan kad su ga sravnili.”

“I šta se onda dogodilo?” nastavio je Mato. “Ispričajte mi sve po redu.”

“Pa, ovako, ja sam bio u polju s Berom, to mi je najmlađi sin, a žena je kuvala ručak u kući.Stariji sin i kćerka su bili niže u dvorištu, kod štaglja, runili su kuruze i skakali, nešto seglupirali… I onda sam vidio da su tice počele glasno vikat, i sve nako letat u krug bez smisla,i znao sam da neće na dobro. I taman sam mislio krenit prema kući, kad se odjednom ko izničega stvori avion, i to užasno nisko je letio, i za njim u daljini vidim ide drugi. I onda samzgrabio malog pod ruku, pa sam stao trčat prema kući, i vikat Ivanka! Željka! Tomo! Bješte upodrum! I vidim ih kako stoje mrtvi od straha nasred dvorišta, i kaže mi žena: Zaključano je,a nemam ključa. A ja nisam imo vremena tražit ključ, nego sam uzeo sikiru i idem da ćurazvalit vrata. A čujem već u daljini kako bacaju avioni bombe, i ovaj, uzmem sikiru i onakosav uspaničen udaram, al nikako ne mogu vrata probit koliko god udaro. I taman kad sam seokrenio da kažem svojima da je bolje da se strpimo, da pričekamo jer nas je ionako obišlo aovako ćemo samo sve porazbijat i ništa opet nećemo napravit, e i onda taman čujem da seovi avioni vraćaju. I baš u taj čas proleti jedan ravno iznad nas i ravno nasrid dvorišta, namana glavu baci bombu i… I onda mi se mrak spustio pred oči, i nisam više ništa ni vidio niznao. A poslije kad sam izašo iz tog mraka, gledam okolo, i vidim, ništa ne vidim, nigdiničega, ko da ništa nije ni bilo, nit krvi, nit traga bombi, ni žene ni dice – ničega pod milimbogom, ko da je sve u zemlju propalo.”

Tomo je zašutio, ali Otac Mato u ovom trenutku nije bio raspoložen za tišinu. “I, šta je bilodalje?”

“Ništa, krenio sam na nogama, pješke, pa prema vodi. Prešo sam priko vode i nisam znao štabi dalje, i onda sam se sjetio vas, da sam čuo od komšije da ste vi glavni sada u gradu, pareko ako mi iko može pomoć, pomoće mi velečasni Mato. On se razumije u te božje stvari.”

“Na koje ‘božje stvari’ točno mislite?” Otac Mato sad je bio zaintrigiran.

87

“Pa, znate, kad vas dragi Bog uzme sebi. Šta da radim, gospon Mato? Di ću ženu i dicu nać?”

“U srcu”, odgovori Mato. “Uvijek će biti u vašem srcu. Dok se opet ne sretnete gore.”

“Dobro, ali di je to gore točno? Di ću ih nać?”

Otac Mato se nalakti na stol i sklupča obje šake preko usta. Sad mu valja dobro razmisliti štoće odgovoriti.

“Ovako… Vi tražite svoju ženu i djecu, koje je Bog uzeo sebi.”

“Koje je ubila bomba.”

“Da. Ali ako ih je, jel, ubila bomba… ako ih je Bog uzeo sebi, kako mislite da ću ih ja moćipronaći?”

Na ove riječi, i Tomo zastane, kao da se na tren zamislio. Odlično, pomisli Otac Mato, sadaveć polako stižemo negdje.

“Pa, vi ste božji čovjek, imate veze ovdi, i znate sve šta se ovdi dešava.”

“Ma gdje to imam veze, na nebu?”

“Pa, da, ovdi, na nebu.”

ZNAM TVOJA DJELA, DA NISI NI HLADAN NI VRUĆ.O KAD BI BIO ILI HLADAN ILI VRUĆ!

U svojoj dugoj i, moglo bi se reći, uspješnoj karijeri katoličkog svećenika, Mato Reljić (r.1935., Kloštarevo) susreo se s brojnim nedoumicama koje bi kasnije znao protumačiti kaovražja iskušenja. Još u najranijim danima provedenim u sjemeništu dogodile su mu se neke,nazovimo ih tako, čudne stvari. Sve je počelo s onom nesretnom molitvom s jajima koju jenapisao skupa s Franom, nemirnim, škiljavim momkom iz krševitih krajeva.

Dva mjeseca nakon što su Frano i Mato udružili poetske snage, dogodio se u najmanju rukubizaran slučaj. U jutro dana prve pričesti, neznani je zloguk pokupio sve hostije u crkvi i odnjih načinio vijenac koji je objesio o vrat porculanskom Isusu za oltarom. Bio je touznemirujući prizor: Krist, onako izgladnjeo i izmučen, rukama i nogama prikovan za križ,pognute glave gleda u svetu hranu pod nosom, bez ikakve mogućnosti da je dohvati, da tijelo

88

tijelu vrati i spasi svoj izgubljeni zemaljski život. Još je i više uznemiravala činjenica dašaljivčina nije mogao biti nitko doli neki od pripravnika za službu Božju. Frano mu nije htiopriznati, ali Mato je bio siguran da je to njegovo djelo, njegov simbolični oproštaj sa životomu sjemeništu.

Nekoliko dana kasnije, Frano je vratio halju i bio je vani; sjetio se da ima slobodu učiniti štogod hoće, i otputovao bez da se i jednom okrenuo natrag. Na proljeće je Mati poslao pismoiz Münchena. Prvo je, veli, svakog petka za naše ljude organizirao kartaške turnire ubratskoj zajednici, a onda se zaposlio u financijskom odjelu neke dobrostojeće firme. Crkvimože zahvaliti, pisao je, što mu je u oba ta posla nesebično pomogla u stručnoj naobrazbi.Čitajući pismo, Mato je osjetio kako se u njemu budi sitna ljubomora, no zdrav mu je razumistovremeno govorio: eto što ti je pravi Vrag – sloboda; nemir pregolemi i nevjera silna. Bašzato se Mato i odlučio za život svetog lica – odrastanje ga je pomalo zabrinjavalo, a crkva muje pružala jamstvo mira kojeg se ne može domoći vani. Sigurnost u reskom mirisu tamjanakoji od sebe tjera čisti zrak i čisti od sve žudnje.

Miris bolnice, opet, posve je drugačiji miris: u sivim hodnicima bore se vonj nadolazećesmrti i umjetni dah lijekova, dezinficiranih i očišćenih od bilo čega živoga. Ali tek sada, kadje najveći dio bolnice izmješten u podzemlje, ona izgleda srednjovjekovno mračno inestvarno. Žuta neonska rasvjeta razlijeva se po nosilima s ranjenicima koji glasnozapomažu, po isluženom bolničkom inventaru i nepreglednim naslagama paketa iz donacije.Svaka pomisao da nekoliko metara iznad bjesni ljeto posve je neuvjerljiva.

“Ako se sve ovo skupa ne završi što prije, bit ćemo u velikim govnima”, žali se liječnik ubijelom mantilu prošaranom tamnocrvenim mrljama. “Dan, noć, sve mi je ovdje isto, samodolaze i dolaze. Pa pogledaj ti samo ovaj podrum, to je otvoreni grob.”

“E, moj Luža”, Mato mu u hodu stavlja ruku oko ramena, “previše razmišljaš, doktore. Jamislim da će biti gotovo prije nego što se snađeš, jednako kako je i počelo. Nego, jesi ispitaostvari?”

“Jesam, jesam, ispitao sam sve, čak sam se osobno čuo s tipom.”

“I?”

“I mislim da se više ne bi smjeli zajebavat. Već su počeli njuškat po bolnici, znaš onajinspektor Sale, zubati Sale Kljova, ne bi se on bez vraga tu muvao. I mislim, ja sam stvarnoza to da napravimo nekakav dil s generalom. Ali ako to idemo raditi, nema zajebancije.

89

Generalov je cijeli jugoistočni koridor, on je ozbiljan čovjek – platit ćemo, ali dobit ćemostvarno ono što nam treba. Imat ćemo pratnju, zaštitu, znat ćemo sve što se događa dole. Ineće nam se nikakav Sale tu petljat u posao. Vidjet ćeš, još će nam on glavom i bradomskinut Livadića s vrata. Samo, ima jedan uvjet koji ti se možda neće svidjeti.”

“Koji?” Mato koluta očima spreman na najgore.

“Pa, on kaže da se želi susresti samo s tobom, inače ništa. Ti i vozač, i nitko više. Crno Selo,u petak u tri poslijepodne.”

Ne znajući što bi rekao na to, Mato ispusti dubok uzdah.

“Rekao je, samo dođi i ne boj se, prepoznat ćeš ga”, kaže liječnik i zastaje pred žutimvratima na samom kraju hodnika. “Tu smo.”

U malenoj, niskoj podrumskoj prostoriji leže tri ranjenika. Krupan tip na krevetu do vrata udubokom je snu, hrče prekriven zabljuvanom plahtom. Ispijeni bradati čovječuljak do njega,nagorena lica, ispitivački škilji i mjeri pridošlice. Na krevetu prislonjenom uz vlagom izjedenzid leži riđi mladić povijene glave i gleda bijelo pred sebe. U podlakticu mu je zabijena igla igumena cjevčica kroz koju kaplje infuzija.

“Onaj je naš”, pokazuje liječnik.

Mato prilazi trećem krevetu, seže u unutrašnjost habita i vadi raspelo.

“Džaba vam to, nije se taj maknuo od jutra”, javlja se bradonja iz svog kreveta.

Liječnik kratko opipava bilo i izjavljuje: “Gospođa je platila za regularnu službu, ali izgledaćemo ipak morat odradit zadušnicu.”

Ne gubeći vrijeme, Mato namješta kolar, čvrsto steže križ i počinje šaputati poznate riječi.Liječnik stoji po strani spuštena pogleda. Bradonja promatra obred, a onda pljuje na pod iokreće se na drugu stranu. Pokušava se zavarati u san.

* * *

“Da biste spoznali dobro, prvo se morate upitati: što je to zlo? Zašto nas opsjeda i kojom setugom hrani?”

90

Vjeroučiteljev glas još i danas zna odjeknuti Matinim snovima. Zlo ima mnogo lica, spremnoodgovaraju mladi pripravnici, ali kasnije, život će ih naučiti da ih nema više od dva. Prvo jeono gnjevno koje uništava sve pred sobom, i s njim i nije tako teško izaći na kraj: možda ganećete pobijediti, ali lako ćete mu vratiti istom mjerom. Tako je u ratu, i zato svaki ratjednom dođe kraju. Ali drugo lice zla, ono što se u ljudi obično naziva naličjem, podmuklo jei teško odoljivo: uglađeni, slatkorječivi gospodin, naoko sve što rogata spodoba iz pakla nije.Rat i mir za njega su samo kulise.

Ali ma koji ih vrag izjedao, župljani Ocu Mati ne dolaze na čašicu istine: sve što ih zanima jeinstantno iskupljenje i ohrabrujući pucanj startnog pištolja koji kaže da novo griješenje možepočeti. U isto vrijeme, na istom mjestu: nedjelja, pola dva. Pet Očenaša, tri Zdravomarije ijoš koja Slavaocu za uho, nek se nađe, zlu ne trebalo. Zaista, naučio je Mato, crkva je mjestona kojem su čuda moguća.

Pa tako i prošle nedjelje kada ga je za rešetkama dočekao poznat glas. “Velečasni”, oglasiose, “razmišljo sam o onom što ste mi rekli, da mi treba vjere i da će onda sve sjest na svojemjesto.”

“I sjeda li, Tomo?” uzdahnuo je Otac Mato.

“Pravo da vam kažem, Velečasni, ne. Neće i bog. Ja vjerujem, al vjera ništa, ne vraća mi niženu ni djecu. Sve sam probo, al nigdje ih ne mogu nać.”

“Tomo, već smo to prošli. Ja sam ti rekao svoje, Tomo. I svoje i božje, i to već tri puta. Ništase neće dogoditi što se već nije dogodilo.”

“Znam, Velečasni, znam, ali ja sam vam ovaj put došo s velikom molbom. Ne znam više štaću drugo.”

“Tomo, Tomo, moli se Gospodinu, a ne meni…”

“Velečasni, poslušajte me. Ja znam da nisam pametan čovjek, nisam izučio škole ko vi, aliznam šta mi srce govori. Govori mi da sam najveća budala što sam ošo, jer sve blago mi jetamo ostalo, sve najvrednije i najmilije. Strah me je šta im se desilo, ako je u raju vako, a nemogu ih nać, pa di su tek oni? Moram se vratit tamo, Velečasni, moram ih nać. To mi vjeramoja kaže, da su tamo. A bez vas ih ne mogu nać, vi vidite više od mene.”

“Tomo, molim te…”

91

“Velečasni, ne mogu u Crno Selo sam.”

“Tomo…”, počne Mato, ali zastane. Crno Selo. Obrve mu zaigraše.

* * *

U početku, nije izgovorio gotovo ni riječi. No, kada su skrenuli s autoceste, poput malogdjeteta koje se ne može načuditi širini svijeta oko sebe, Tomo je posve zaboravio kako sezatvaraju usta. Na Matinu žalost, dan je, kao i mnogi koji su mu prethodili, bio sunčan ibistar, i imalo se što tu vidjeti i komentirati. Voćnjaci u prolazu, prometni znakovi, stadakrava na paši – o svemu je Tomo imao neku svoju teoriju, i to toliko njih da Matu više uopćenije čudilo što je smrt prihvatio kao jedino logično rješenje.

“Nego, Velečasni, jel znate zašto krave mašu repom?” pitao je Tomo uzdignute obrve. “Kažuljudi, da se lade. Al ne vjerujem ja, meni se više čini, znate kako one, da prostite, po cijelidan, seru… pa smrdi to, brate, jel. Pa moraju malo lufta napravit, jelda?”

U kabinu je, kao naručena, uletjela ogromna, dosadna muha.

“Jesam vam rekao? Odma se i govnare počmu skupljat! Biži! Biži, muva!”

Tomo je zalomio rukama pokušavajući otjerati zelenu govnaru od sebe, toliko da je kombizaljuljao u stranu.

“Hoćeš da poginemo?” zagrmio je Mato hvatajući čvrsto volan. “Jel to hoćeš, a?!”

“Izvinte, Velečasni”, Tomo se pokunjio, “ja sam samo tio da imamo komfor…”

No muha je i dalje uporno zujala, i Tomo je ubrzo opet bio u elementu.

“Nego znate, Velečasni, evo šta ću sad, mene uvijek muče neka pitanja, zašto i kako.Sjednem na njivu, gledam čega sve ima, i šta ću, ne da to čovjeku mira. Svašta mi padne napamet. Eto, zašto sad ova muva baš na mene leta od tolikog svijeta? I tice isto. Zašto baštako letaju kako letaju? Imal neka tica koja leti baš skroz istim putom ko neka druga tica? Ilmuva. Jel ima muva koja leti samo ravno dok ne crkne? Ne znam, to su za pametne ljudepitanja. Samo oni su prepametni da bi se zezali s nekim tamo muvama i ticama.”

Za modernu filozofsku scenu, Mato je bio uvjeren, Tomina odluka da se bavi ratarstvom

92

predstavljala je neizmjeran gubitak. Za Matino zdravlje, odluka da povede Tomu na poslovnoputovanje prijetila je, također, umetnuti se u neizmjeran gubitak. Ipak, dugoročno, nadao sedobitku. Tomo je lokalni lik, a lokalni su likovi uvijek od pomoći u lokalnim situacijama.

Čim su odmakli od grada, na putu su se počeli izmjenjivati tragovi asfalta i dobro ugaženšljunak; kombi je neumorno poskakivao po grabama i sve je bilo nalik pravoj, divljojpustolovini. Njihovo putovanje, uostalom, za Oca Matu nije ni bilo ništa drugo: danas će uselu gdje nije bio godinama susresti tajanstvenog kriminalca koji ga tko zna otkud poznaje,na sjedalu do njega je ludi seljak koji je umislio da je mrtav, i sada im se, evo, preko cijelogputa ispružio srušeni balvan pred kojim stoji brkati, ofucani lik s ožiljkom preko cijelogobraza.

Mato je pogledao na sat. Uz pretpostavku da sada neće poginuti, zadržat će se kojih petminuta, dok se ovaj ne uvjeri da nemaju ništa vrijednoga, i u Crnom Selu su, srede li prijevozpreko rijeke, već u pol tri.

“Ehej!” maše im brko i prilazi kombiju s Matine strane. “Kuda ste krenuli?”

“Idemo u Crno Selo”, odgovara Tomo naginjući se preko Mate.

“Odlično!” grakće brko. “Ja ću onda s vama do Bugajnice. Dajte samo da maknemo ovajbalvan.”

Dok Tomo izlazi pomoći nesuđenom drumskom razbojniku, Mato ih promatra i misli kako jeprava prilika da nagazi na gas i spasi zdrav razum. Ali svejedno, neki vrag mu ne da mira:živo ga zanima što će se dogoditi kasnije.

Čovjek s brkovima od slame, koji se, sudeći po mješavini tjelesnih miomirisa, zadnji putoprao za bivše države, nagurava se između Matinog i Tominog sjedala. Čak i u rijetkimtrenucima kad zatvara usta, iz njih bazdi stopedesetpostotni alkohol.

“Ma nisam ja inače vaki”, govori naširoko lamatajući jezikom, i bez puno muke uspijevaispljuvati oba svoja suputnika. “Samo, stojim tu već dva sata, a niko da stane, jebemu Iruda.Pa reko, Tunja, postav barikadu i da vidiš ko neće stat, jel tako? Nego da je tako. A šta ćetevi u Crnom Selu? To je ludo mjesto, jebo me svak ak ja više znam ko je tamo na vlasti. Jedandan naši, drugi dan njiovi, a sad kad je popljačkalo sve, više se nikom ne da ni vladat.”

“A di si ti strado?” raspituje se Tomo. “U ratu ili prije?”

93

“Đe sam ja strado? U glavu sam strado, eto đe sam strado. De ti nemoj stradat u glavu uvakoj jebenoj zemlji… Jel tako? Nego da je tako.”

Nego da je tako, misli si Otac Mato. Svi ste vi u glavu.

“A šta si se ti ušutio, pope? Štaš sad, svi smo najebali, isto nam je svima, pa de malo veseljakad smo već tu skupa. Oćete bećarac jedan da vam otpjevam? Al baš moj, ja orginal svojnapiso! Ne znam šta ću jadan po cijeli dan vako sam sa sobom radit, niđe nikog, pa reko,Tunja, jebemu Iruda, valja radit nešto, pa sam počeo pisat te bećarce. Oćete čut jedan? Almoji su vam više nako moderni, štonoreko, seksualne problematike. Nemoj se samo ti sad kosvešteno lice uvrijedit, nije to ništa, to ja samo malo za svoju dušu. Treba čuvat dušu, nemado duše, to i vi u crkvi kažete, jel tako? Nego da je tako. Oćete čut bećarac jedan?”

I na to počinje revati:

Joj siza guza, pica bradavicaaaaSisa guza, pica bradavicaaaaKurac jaja, seksu nikad krajaJoj kurac jaja, seksu nikad krajaJedan dva, opsa-sa!

“E dobar ti je lafe, car si!” Tomo ga razdragano steže ljevicom preko ramena.

“A paz ovoga”, Tunja nastavlja ohrabreno:

Treba jebat treba često drkatKud je zdravo kud je kurcu pravo…

Otac Mato se drži volana, ne ispušta iz pogleda cestu pred sobom. Pokušava se uvjeriti da jesve ovo neizbježno i, na neki način, važno za ishod putovanja. Pokušava, ali ne ide mu, i zatosvoje brige preusmjerava na pitanje hoće li ćelave gume izdržati svo to poskakivanje.

* * *

Kojih sat vremena i tridesetak bećaraca kasnije, s desne strane prtenog puta ukazuje seizrešetana žuta ploča. Natpis na njoj neznani je umjetnik preuredio premazom bijele boje;Bugajnica se sada zove Bogojebnica.

94

U kanalu pred kućicom strma krova ispružile se dvije smežurane babe, listovima kukuruzahlade glave i pogledom šaraju po kombiju. Otac Mato im klima glavom u znak pozdrava, aone se, što iz čuđenja, što iz poštivanja prema svećeniku, križaju.

“Koči! Koči, jebemti!” urla Tunja.

Mato nogom tuče po kočnici, ali gume su toliko izlizane da kombi ne prestaje kliziti.

Udarac. Kiša perja leti zrakom.

Iz prašine se pridiže tanjušan lik u plavom radničkom kombinezonu. Jednom rukom prima seza kuk, a drugom hvata orijaškog crvenog pijetla.

“E Miško, đe izleti tako na cestu, mogli ste poginit obojica”, kori ga Tunja izlazeći izkombija.

“A đe ćeš ti na mene, jebala te ta kola tvoja!” stradalnik ih nervozno odmjerava razrokimpogledom, kao da jednim okom fiksira Tomu, a drugim Matu. “I ko su ti ovi?”

“To su ti moji dobri prijatelji, bećarine prave. Idu preko, u Crno Selo.”

“Auuu, jebem ti kru, Crno Selo… Pa šta su poludili?”

“E, ajde baš da vidimo šta će Mladen da kaže na to. Daj ga pitaj, da znaju ljudi na čemu su!”

“Ne znam…”, Miško gladi pijetla po krijesti. “Već se danas u Pise izredalo po sela na njemu,umorio se jadan. A i sad ga ovo potreslo, pa skorom je crko…”

“Ma šta crko, ne da se on… Jel tako, Mlađo, a?” Tunja hvata pijetla za glavu dok ovajnezadovoljno kukuriče. “Nego da je tako. De reci ti ovim mojim momcima šta će s njima bit,de reci im da znaju, vidiš kaki su zbuniti.”

“Ajde, ajde, kad si navro… Pope!” Miško se okreće Mati. “Daj taj križ vamo!”

Nema veze, misli Otac Mato dok skida krunicu s retrovizora, što se još može dogoditi a danisam spreman na to?

“Mladen vidi budućnost, znate”, pojašnjava Tunja. “Nema to da omane, samo pitajte Miška,usrećio se s piletinom bolje neg s pičetinom. Prije neg se počelo pucat, pitalo Mladena oćebit šta i okud će, i on se okreno prema jugu i zakukuriko triput. Ne moš vjerovat! Sve smo

95

ispitali: da će trajat sedam mjeseci, da ćemo mi pobijedit, da ćemo poslije asvalt dobit… Stočuda! Al u čuda treba vjerovat – vi to i učite u crkvi, jel tako, čič Mata? Nego da je tako. Dajsad taj križ, jebemu sveca!”

Mato pruža krunicu Tunji, Tunja ga predaje Mišku, Miško je vješa Mladenu o vrat, i zatimstavi pijetla na krov kombija.

“Ajde, Mladene, reci, tico, ovim gelipterima što te umalo ubiše, šta ih čeka u Crnom Selu… Inemoj ih štedit!”

Mladen stoji na vrućem limenom krovu, osvrće se lijevo-desno, korak naprijed, korak natrag,i tako nekoliko puta. Tomo je raskolačio oči u iščekivanju, Mato promatra čas pijetla, čascipele bijele od prašine; Tunja strepi u želji da ga čudo ne iznevjeri sada kad se valjapohvaliti pred strancima.

Konačno, Miško prekida tišinu: “Ne ide”, kaže i grabi Mladena s krova. “Reko sam vam,umorio se čovjek.”

“Kako to, ne ide?” Tomo je potresen. “Pa šta je vidio?”

“Ništa. Ništa nije vidio. Ničeg tamo nema.”

* * *

Vižljasta cura zaokruženih guzova naslonila se na šporet i spravlja kavu. Tunja spušta glavuu blizinu dva oblutka i duboko udiše.

“Mmmm, što volim kad kava zamiriši…”, namiguje Mati i Tomi šeretski se smiješeći. “To kadSelveta skuva, ne bi ni Bog odbio, jel tako, Selveta? Nego da je tako.”

Velika ljetna kuhinja namještena je jednostavno. Stol, stolice, žuti kuhinjski elementi, malenikauč i nad njim rastegnut goblen s djevojkom koja vida ranjenog Osmanliju. Na susjednomzidu, poster dvojice u narodnoj nošnji, svaki sa šargijom u ruci. Jedan je taman i debeo kaokuća, drugi mal, bljedunjav, skoro ćelav. Iznad glava im piše: GRUPA MIRNA BOSNA.

“Jestel čuli za Salka i Šukriju?” upozorio je Tunja i prije nego što su stigli na gazdinstvo.“Nego da ste čuli, ko nije čuo za njih! E, njegov vam je sin Salko.”

96

“Kako to, samo Salko? Zar oni nisu braća?!” upitao je dobro upućeni Tomo.

“Ma jok, to je samo ona, što se kaže, markentiška fora. Šukriji ti čak nije ni ime Šukrija negKrešo.”

Zastor od raznobojnih plastičnih vrpci se razmiče. Ulazi starac autoritativne građe, nalikdebeljku s postera, osim što mu je jedno oko stakleno.

“Gazda Vehid”, šapuće Tunja.

Starina maše rukom, i gostima nije jasno pozdravlja li on to njih ili samo rastjeruje muhe.Sjeda za stol pridržavajući se desnom rukom za leđa.

“Puj, jebem ti krv Isusovu!” kaže dok u pepeljaru ispušta zeleni hračak. “Šta me ne uzmekad me volko jebe… S oproštenjem, pope.”

“Ma nema problema”, kaže Otac Mato.

“E, gazda Vehide”, veli Tunja, “ovo su ti čič Mata i Tomo, oni bi se prebacili preko, do CrnogSela.”

“U Crno Selo oće? A šta ćeš, ima nas svakakih…”

“Pa šta kažeš, jesi čuo kakve priče, gazda Vehide?”

“Priče jesam čuo? Jok ti si čuo, jašta radi neg sam čuo. Eno pitaj onog Joku iz Čubara Donjih,pa ćeš vidit šta će ti on ispričat. Uvatlo ga dole dok je krao pokućama, vuklo ga zanospocijelom selu, nozdrve mu poderalo, jedva živ osto. Eno ga sad šeta okolo, ko krme nekoizgleda, samo što roktat ne počne.”

“Ma šta kažeš, gazda Vehide… Pa ko mu to napravi?”

“A ko… Šta ja znam ko, de ti budi pametan, to ti je divlja zona, pa jedni guraju naprijedliniju, pa drugi, pa peti, pa osmi… Bog će ga znat s njima. Selveta, oćel ta kafa više, jebala tekafa, šta se teliš tolko? Jesi ponudila ljudima štogod ljutog? Bezbeli da nisi. Kad joj nemaSalka kod kuće, njoj mozak staje.”

“Šta je ošo Salko svirat neđe?” pita Tunja.

Selveta na stol iznosi pletenu bocu šljivovice i četiri čokančića. Dok nalijeva rakiju domaćinu

97

i gostima, Tunja pun lažnog ponosa pojašnjava: “Salko vam je sin od gazda Vehida. ZnateSalka i Šukriju? Nego da znate, nema ko nije čuo za njih. Prave legende i fini umjetnici. Je li,gazda Vehide, đe ti je Salko?”

“A ošo mrcina gore u Mađarsku, u onaj njiov studio, sad snimaju ove domoljubne, to dobroide. Kaže, zvaće se kazeta Naprijed naši.”

“Neka ga, vidim, ide njemu dobro. A šta ti je lijepa ova slika na zidu, gazda Vehide, lijepabogami…”

“Aaa… Ma jebo sliku, nek on meni pjeva. A ovaj mali njegov neće ni da priča, punulo mu uglavu, nije tri godine usta otvorio. Vodili ga doktoru, babe mu čarale po glavi sadžigericom… ništa, ni da zine. Ja ga šibom ošino stoput, al neće đubre ni zaplakat. A izgledanam se i na Selvetu primilo. Ma i nek je, i bolje da šuti. De Selveta bona, skoči po malog, paneće valjda ljudi do sutra čekat!”

Selveta vukući noge izlazi iz kuhinje. Vehid je promatra zabrinuto klimajući glavom, a ondapripaljuje cigaretu. “I”, podiže glavu, “šta ćete vi u Crnom Selu, momci?”

Mato i Tomo počinju pričati u isti glas, ali nakon što ga svećenik prijekorno pogleda, Tomozašuti.

“Tražim jednog čovjeka”, odgovara Mato, “zovu ga general Frenki. Jeste li čuli za njega?”

“Da čuo, prodo mu tri krmače neki dan, jebo ga otac”, kaže gazda Vehid i duboko uzdahne.“Ja, ja. Bitanga prve klase, al pošten čoek. Ima tamo preko cijelu vojsku svoju, sve budale ilešinari, treba to naranit. Pa u kaki se ti to poso s Frenkijem dao?”

“Ma duga vam je to priča. A imate li vi možda neku sliku njegovu, ili znate kako izgleda? Jane znam, a čini se da on pozna mene.”

“Ma odakle mi slika? Šta ti misliš, da ja ašikujem s njim? Nije moj tip, jebat ga. To ti jepristojan čoek od svojih – a jebemu krv, kolko more imat – šta ja znam, četeres. Ćelav,bradat, cvikeraš, liči ko da radi u banki, a ne da ima armiju svoju.”

“Pa dobro, jel ostalo štogod življa u selu osim te njegove vojske? Moj prijatelj traži ženu idjecu.”

“Ma raštrkalo se na sve strane, nemere čoek tu bit pametan.”

98

Tomo spremno iz džepa vadi obiteljsku fotografiju i pruža je Vehidu. Starac je približavaočima, i škiljeći na ono jedno koje je još uvijek živo, odmjerava je.

“Jok”, odmahuje odlučno glavom. “U mene nisu bili. A dole u selu, tolko ih je prošlo u zadnjevrijeme, to nemere bog popamtit.”

“Toliko puno svega je prošlo, moj gospodine, i previše”, Oca Matu obuzima neka nenadanasjeta. “Ali, eto, i pijetao je rekao da će skoro kraj.”

“Ma pusti ti tog oroza jarcu! Ništa to ne vrijedi, pope, nikake vradžbine, nema tu kraja.Završi jedan rat, evo ga drugi, evo peti, osmi. Nema tu mira, nagledo se ja toga više negdjece rođene.”

“A šta ćeš, gazda Vehide”, Tunja slegne ramenima i podrigne. “Ne može naš čovjek sjedit smirom, svrbi ga guica pa ide komšiji u kolinje. Isto ti je jel rat il mir, to su ti običaji naši, jeltako? Nego da –”

“Puj, jebemti!” Vehid ga prekida novom pljuvačkom kojom gasi netom zapaljenu cigaretu. “Eda znaš, da mi je, najvolio bi kad bi mogo da legnem na tu rijeku, pa nek me voda nosi upičku božju. I život i sve da ti jebem…”

Nakon kratke tišine, u kuhinju upada žgoljav, do kože mokar mladac u kupaćim gaćama čijeje godine teško odrediti. Razvlači usta u osmijeh i ritmično mrda klempavim ušima dok mu iznosa na pod obložen linoleumom kaplje krv.

“Opet si ronio, jel?” Vehid se pridigne iz stolice i opali mu ćušku. “Jesam ti reko da ne smiješronit? E, jebem li ti sunac tvoj, brzo se operi, i vozi bolan ljude preko, jes čuo? Selveta,jebaću ti mater šta ga ne paziš.”

Dječak odlazi do sudopera i pušta vodu.

“Mali je zajeban, al dobar je radnik, vidićete, vesla ko veliki. Prevešće vas, lijepo će vasostavit preko, al dalje vam ne mogu pomoć. Onda ste na svom, jebat ga.”

Predosjećajući novi nalet tišine, Tunja procjenjuje da je vrijeme za šalu i opet razvezujejezik. Otac Mato mu se usiljeno smješka, ali riječi mu do ušiju teško dopiru. Gleda Tomu kojirukavom briše znoj s čela, gleda kako se krv iz dječakova nosa slijeva niz mlaz vode. A onda,u Vehidovu staklenom oku hvata odsjaj svojeg lica. Zatečen okrutnošću kojom ga jedočekalo, pronalazi križ u njedrima i čvrsto ga steže. Kao da su ga pročitali, Salko i Šukrija

99

mu sa zida upućuju veliki zaleđeni osmijeh.

TKO IMA UHO, NEKA ČUJE ŠTO DUH GOVORI CRKVAMA:TKO POBIJEDI, NEĆE MU NAŠKODITI DRUGA SMRT

Izlizani drveni čamac sporo napreduje preko rijeke. Veslo u rukama zakrvavljenog dječakalomi struju; vodena se površina tiho mreška ostavljajući male žljebove za sobom. Kao da se inebo nad glavama trojice putnika pomalo mreška, i podsjeća na mogućnost da kiša jednom uskoro vrijeme ipak padne. Nitko ne izgovara ni riječi. Dječak je nijem, Tomo je zanijemio uneizvjesnosti svojih misli, a Mato ga nijemo promatra i na trenutak zaboravlja vlastite brige.Pita se zašto ga je ostavio u uvjerenju da je raj ovako ružno mjesto i zašto mu je samomeprepustio put do strašne istine.

A onda se čamac sudara s tlom i vrijeme za razmišljanje istječe. Dječak zabija veslo u mulj iizlazi na obalu. Mato i Tomo ga slijede.

Dok Tomo vidno uzbuđen premjerava daljinu, dječak prima Matu za rame. Pogleda gaduboko u oči i, mimo svih očekivanja, progovori:

“Molimo te, Gospodine, daj nam slijepu vjeru.”

“Molim?!” Mato je zatečen. “Šta si to rekao?”

Dječak samo okreće pogled i vraća se u čamac.

“Tomo, Tomo, jesi li čuo ovo?”

Ali Tomo je već otputovao u mislima, daleko; ne čuje što ga Otac Mato pita, nego si već krčiput naprijed, kroz stabljike kukuruza. Mato se osvrće: za njim je rijeka i dječak koji veslanatrag u selo; pred njim je nepregledna ravnica. Samo mu poznavanje zemljopisa jamči danegdje za tim poljima moraju postojati živi ljudi.

Dok tako stoji na obali, Mato osjeća kako mu se glava počinje prazniti. Toliko je lagan da biga mogao otpuhati i najmanji dašak vjetra. Brzo, prije nego što se to dogodi, udahne dubokoi krene kroz kukuruz, hvatajući korak s Tomom.

100

* * *

Odjekuju pucnjevi. Najprije dva, tri iz pištolja, a zatim i rafalna paljba. Tomo kleči nakukuruzu, kao dijete kažnjeno za neposluh. Otac Mato skida kolar i križ i skriva ih duboko ugaće. Pognuti, nastavljaju trčati kroz polje. Pucnjava ne prestaje; sa svakim korakom samose čini sve bližom. A onda, najednom, sve je tiho.

Mato i Tomo zastaju kao jedan, složno ne ispuštajući ni daha.

U blizini se već mogu čuti teški koraci čizama. Tomo svija ruke oko koljena, zabija lice ušake i klati se poput stolice za ljuljanje. Mato steže šake do boli. Gleda u nebo; uvijek isto,uvijek plavo, gdje god da si, ma što se pod njim događalo.

“Šta je, ljepotice? Šta ste se šćućurile, jel vam hladno?”

Tip izbrijane glave smiješi im se nateklom, razderanom usnom. No tek kad prstima razvučeusta u zviždaljku, izgleda nepopravljivo groteskno, poput kakvog križanca čovjeka i soma.

“Ej, pederčine, dolazite ovamo ako ste živi!” urla iz petnih žila.

Cijev kalašnjikova posljednje je što će Otac Mato vidjeti. Njezin tamni tunel ga usisava,razbija o svoje metalne stijenke i odvlači sve dublje i dublje u mrak.

* * *

Najprije je bilo svjetlo. A onda se ukazao lik.

“Ohoho, ko nam se to probudio? Ma jel to naš svećenik? Šta je, kurajberu, šta si mislio da tinećemo virit u gaće, a?”

Razderana Usna se grohotom smije. U smijehu mu se pridružuje još jedan ili nekolikoglasova iz pozadine. Otac Mato spušta pogled i susreće se sa svojim mliječnobijelim, posvegolim tijelom. Leži na drvenom podu, ruke i noge čvrsto su mu zavezane i nikako ne možeskriti svoj sram.

“Koji ste vi?” pita.

“Koji smo mi? Haha, čuj šta čiča pita, koji smo mi? Mi smo ti, popo, anđeli. Anđeli pakla. An-ann…”, zavija pretvarajući se da vozi veliki motor, “…annnđeli!”

101

“Gdje mi je prijatelj?” pita Mato.

“Šta će ti on, sad imaš nove prijatelje. Možemo se igrat čega god hoćeš, ha ha ha! Kolumbo!Kolumbo, odi vamo!”

Na drugom kraju sobe netko ustaje iz stolice. Nabijen, sitnook tip s mornarskom kapomprilazi Mati i odmjerava ga. Žvače duhan i pljuje mu ga u lice.

“Kolumbo, deder, otkrij mu Ameriku!” govori ćelavi oblizujući jezikom poderanu usnu.

“Gdje mi je prijatelj?” ponavlja Mato.

“Spava”, progovara Kolumbo. “Spava ko zaklan!” kaže sežući u džep. Odanle izvlači vojničkinož.

“Ajde, ajde, otvori mu horizonte, ha ha ha!” Razderana Usna umire do smijeha.

“General Frenki!” Mato iznenadi samoga sebe riječima koje mu bježe iz usta. “Tražimgenerala Frenkija!”

Dinamični duo zastajkuje; čini se da je upalilo. Ali već u sljedećem trenutku počinju sesmijati, još glasnije nego prije. Ocu Mati se čini da će smijeh potrajati vječno.

“E jebote, pope, ti si živa pišurija… Ne mogu više, brate, boli me stomak”, Razderana Usnase konačno predaje. “Ajde, dosta je bilo šale, Kolumbo, ajmo radit malo.”

Kolumbo uzima nož i prislanja ga na zarobljenikova muda. Otac Mato osjeća dodir hladnogmetala, čvrsto sklapa oči i opet se prepušta praznini.

Ali onda, Kolumbo zabija nož u debeli sloj konopca omotanog oko Matinih ruku, povlači gaprema sebi i odrješuje. Zatim mu isto to učini i s nogama, i tek sada Matu oblijeva hladniznoj.

“Ajde, sjedi tamo za stol, popo, i ogrni si nešta, jebemu tavu žarenu, pa nećeš mi valjda takigol odat po kući!” viče Krivousti i dobacuje mu usmrđenu odjeću.

Mato ustaje i udara glavom o šunku obješenu o tavansku gredu. Odijeva se bez riječi, bezkriža i kolara.

“A vidi ga sad šta se ušutio…”, Krivousti ga pljeska po leđima. “Šta si taki, pa mi se samo

102

malo igrali… Evo, sad ćemo te lijepo odvest generalu.”

“De ba malo brže to”, dobacuje Kolumbo, “fulaćemo vjenčanje! A ti, Ujo, ponesi tu rižu da jeviše potrošimo, jebala ih i riža i kuvanje.”

Otac Mato i njegovi novostečeni prijatelji spuštaju se strmim ljestvama s tavana. Kako su gadonijeli gore, Mato ne pita niti želi znati. Slijedi ih u dvorište koje smrdi po gnojivu, i tekkada Kolumbo nogom otvori škripavu drvenu kapiju, Matu preplavljuje mješavina osjećajakoju nije okusio već godinama. Bilo je toliko davno da mu se čini da je sve sanjao, aliuostalom, i sada mu se čini da sanja, pa nema mjesta sumnji. Nalazi se u Crnom Selu.

* * *

“Samo ti prži, majku ti jebem”, Kolumbo razgovara sa Suncem. “Dabogda materi svojojpržilo na grobu!”

Glavna i jedina ulica u selu posve je prazna i jedino što odaje bilo kakve znake života, osimpokoje kokoši zauzete kljucanjem po prašini, truljavi je stojadin na čijoj je bočnoj stranicrvenim nevješto ispisana riječ ANARKIJA. Stotinjak metara dolje niz ulicu stoji malenacrkva. Već izdaleka Mati je jasno da se nitko nije potrudio obnoviti je od kada je tu posljednjiput, prije tridesetak godina, služio misu. S pogledom na zvonik – nakrivljen i razrušenbombardiranjem – jasno mu je da se to skoro neće dogoditi.

U mraku crkve sjedi još desetak veselih momaka nalik dvojici koji su Matu doveli ovdje. Zaoltarom, dugokosi svećenik, ili netko tko glumi svećenika, s Matinim križem i kolarom okovrata, stoji ispred dvoje propisno odjevenih mladenaca.

“Borka se udaje barem jednom sedmično”, pojašnjava krivousti Ujo. “Svi smo se usrećili snjom. Vjeruj mi, ja je ženio prošle subote.”

“Da”, odgovara mladić za oltarom. “Uzimam, jašta radi neg uzimam.”

“Ajmo, majstore!” zaurla netko iz publike, a ostali oduševljeno primaju upadicu.

“A ti, Borka”, govori svećenik, “uzimaš li ovdje prisutnog za muža, u dobru i zlu, dok vassmrt ne rastavi?”

“Uzimam”, mlada odgovara tiho.

103

“E šta ću onda jadan, nego da vas proglasim mužem i ženom. Možeš poljubit mladu.”

Mladoženja podiže veo svoje izabranice, i tek kada se mlada okreće poljubiti novoga muža,Mato prepoznaje Selvetu, šutljivu snahu starog Vehida.

Poljubac pada, i rulja oduševljeno odgovara pljeskom i provalom divljih uzvika. “Za sisu”,dobacuje netko, “za sisu je primi!”. Mladoženja spremno prihvaća sugestiju, i u tom trenutkuMati je dosta svega.

“Gdje je general? Nemam vremena, moram razgovarati s njim”, kaže.

“General? Eno ga tamo!” odgovara mu Ujo i prstom upire na svećenika.

“To je general?” Mato je zbunjen, ali i umoran od igre pa odmah pita: “Zar ne bi on trebaobiti malo stariji? Ćelav i s naočalama?”

Ujo se opet baca u grohotan smijeh. “E, popo, jesi legenda, svaka ti dala… Taj o kojempričaš, to je Frenki Drugi. Nije ti sad on više na vlasti. Ovo je Frenki Treći, krunisali smo gau petak.”

“Ali ja imam zakazan sastanak, poslom, s generalom.”

“Poslom, ha ha! Pa jel ti vidiš ovdje nekoga u poslu, pope? Deder pogledaj malo bolje. Jediniposo ovdje je budalašenje, šta ti je!”

“Ali ja stvarno imam hitan posao s Frenkijem, kojim god.”

“Frenki Treći danas ne radi. Petak je u nas svetac. Jedino da probaš predveče, ako seotrijezni.”

“A Drugi, šta je s Drugim? Mogu li negdje njega naći?”

“Kad već pitaš”, Ujo će mudrijaški, “u dvorištu za crkvom. Odi tamo i nađi ono rastovo drvo ipod njim frišku zemlju razgrnutu na kamaru, pa kopaj. I kad lupiš u tvrdo, e tamo ti je tvojFrenki.”

“Pa s kim sam onda ja imao dogovor? Sa živim ili mrtvim?”

“E moj popo, zar nisi dosad svatio? Živ, mrtav – koga boli kurac! Ovdje ti u nas sve na istodođe.”

104

Razuzdani svatovi grabe mladence i nose ih na ramenima. Lažni svećenik poteže rakiju izčuturice. Posred oltara na križu visi razapet Isus i sve to promatra staklenim očima.

Otac Mato se okreće, i prije nego mu rulja zakrči izlaz, izlazi iz crkve. Dok mu suncezasljepljuje pogled, za leđima čuje Ujin glas.

“Ej, popo, pazi đe gaziš! Imaš sreće što te nije satralo tamo u kuruzu, ima paštete kolko tisrce želi.”

Mato odlazi niz ulicu ostavljajući za sobom graju iz crkve. Prolazi pokraj Vatrogasnog doma:na pročelju je veliki crtež Svetog Florijana u borbi sa zmajem koji ljuto riga vatru. Dolje uvoznom parku stoje islužena vatrogasna kola, i odmah do njih kamion s kojeg se zubatosmiješi Ožujski Zec iz Disneyjeve verzije Alise u zemlji čuda. Kamion koji je vidio mnogo putaispred župnog dvora. U daljini, čuju se detonacije.

Mato odlazi dalje, do malene kuće razbijenih prozora. Otvara izrešetanu plavu kapiju i ulaziu dvorište.

Na dnu dvorišta, pored ispražnjenog štaglja sjedi Tomo. Osvrće se tek kad mu Mato priđeblizu.

“Velečasni”, progovara, “kako ste?”

“A ide, Tomo, gura se, pomalo…”, Mato sjeda na zemlju do njega. “Ti?”

“Ne znam, Velečasni, ne znam”, Tomo odgovara tiho. “Zar je ovdi uvik vako? Znam da sterekli, raj je kako si sam napraviš, al Velečasni, nigdi ih nema. U kući sve prazno, ko da ihnikad nije ni bilo. Ni njih ni mene. Nisam ja to tako zamišljo… Šta mi vridi što Sunce ovdistalno sja, kad je u meni mrak.”

“E, Tomo…”, Mato mu stavlja ruku oko ramena. “Znaš šta ja mislim, gdje smo pogriješili?Stalno nam govore da je teško, a mi uporno brigu na veselje. A jednom i to zlo valjda moraprovaliti.”

“Ne znam, Velečasni… Nisam bio siguran, nikako, ali tamo u kuruzima sam se prepo. Strahme bilo da opet ne umrem, Velečasni. A u onog ko je sve izgubio nema takvog straha. Zatoznam da imam još njih, svoju Ivanku i dicu. I naću ih di god da su.”

Na te riječi, Tomo ustane, iz džepa izvadi zgužvanu obiteljsku fotografiju i pruži je Ocu Mati.

105

“Ovo je za vas, da ne zaboravite ovaj naš put.”

“Ali to ti je jedina koju imaš, Tomo…”

“Neka, uzmite”, odmahuje Tomo, “imam ja svoju u glavi, i u srcu.” A onda odlučno stisneruku Ocu Mati: “Ajde, Velečasni, fala na svemu. Fala vam ko ocu. Vidićemo se mi još.”

Tomo se okreće i smirenim hodom odlazi put polja. Otac Mato ponovno ostaje sam, snasmješenim obiteljskim portretom u ruci. Tomo, žena, dva zamusana dječaka i jednauredna djevojčica.

“Tomo!” doziva ga. “Tomo, vrati se! Mine su tamo!”

Ali uzalud; Tomo ga više ne čuje. Kukuruzi šušte na vjetru.

* * *

Otac Mato odškrine vrata i uđe u crkvu. Sada je posve opustjela. Dok hoda, jeka nosinjegove korake. Cipele mu se lijepe za umrljani pod; sitni komadi stakla zabijaju se uđonove.

Prilazeći orguljama, lomi si prste, jedan po jedan. Melodiju nije čuo jako dugo, još odsjemeništa, ali teksta se sjeća sasvim dobro.

Molimo te, Gospodine, daj nam slijepu vjeruDa ćeš nas do upotrebe čuvat u frižderuNe dopusti, Gospodine, kvarit nam se prijeNeg nas bijela ruka njena u tavu razbije

Vani, jato čvoraka oblijeće ruševine crkvenog tornja. Tustim mjedenim anđelima oči su većpomalo zasuzile. A Mato nastavlja:

Molimo te, Gospodine, budi dobar namaDušu da ne ispustimo tek po kajganamaZa omlete rođeni smo, barem Ti nam reko takoAko se predomisliš, i u kolač ćemo lakoŠtujemo te Gospodine, jer životu daješ smislaMjesec dana nisam jebo, jaja mi se stisla

106

U taj čas, nad crkvom se prolama eksplozija. Mato se baca se na pod i rukama prekrivaglavu.

Ponovno, tišina. Ništa se ne događa. Kroz zvonik se vide samo mračni, teški oblaci. Hoće lito napokon kiša?

Mato leži na hladnom podu, među krhotinama betona i stakla, i čeka odgovor.

Barem na trenutak, nebo je zanijemilo.

107

pet

Alen je živio u sivom neboderu koji je podjednako ulijevao gađenje i strahopoštovanje.Danas, kad je Ivona svratila do njega, neboder joj se učinio osobito ukletim i opustjelim, a danije ni znala zbog čega – sve dok joj Alen nije objasnio.

Ispraznili su sve katove od petog do desetog i preselili ih u onu novu zgradu kod pošte.Mislim, vidiš na šta neboder liči, sad ga vidiš, sad ga ne vidiš. Sve su nam spržili.

Eto, pomislila je Ivona, Alen svakoga dana ostaje sve više i više sâm. Najprije mu se starapokupila van, onda je brat otišao u gardu, a sad mu je odjednom nestalo pola susjeda.

Ma znaš šta, boli me, car sam, nastavio je Alen. Iznad mene nema nikoga!

Alen je za jednu inače samozatajnu figuru danas bio neuobičajeno veseo. Ali tko zna, moždaje na najvišem katu zato što ga je trava podigla gore. Otkako je rat počeo, ne radi ništa osimšto visi dolje kod onog starog džankija i čita Dostojevskog kojeg je mama davno kupila da ideuz bež ormar u sobi. Alen je vješto skrivao svoju dosadu: nosio ju je kao dio imidža i dobromu je pristajala. Bili su dobri prijatelji, koliko se to s njim može biti, još otkad ju je u trećemrazredu povukao za kosu, ali tek kada su se stvari počele rasipati vezala se za njega. I on zanju, bila je uvjerena, jer njihova su druženja najednom prestala tražiti povode. Samo, kada bito pokazao ičim osim gorko-slatkim smiješkom tu i tamo pred vratima, onda ne bi bio Alenkakvog je poznavala..

Jadan, uvijek joj je bilo smiješno zamisliti ga kako migolji do vrata, raščupan i zgužvan kaoda je noć proveo na nekom opakom tulumu, a ne skrivajući se u kupaonici dok gadovi zavrćucjelonoćnu turu, buljeći iz kade u portabl-televizor koji je dovukao kako ne bi propustioposljednje, ključne epizode one serije u kojoj netko u malom gradu ubije plavušu, alinemoguće je pogoditi tko, jer baš svi nešto petljaju.

Alen, Alen, Alen… nije baš ime kakvo inače odzvanja u snovima, jelda?

A nije ni da bi Ivona priznala takvo što. Uostalom, sada je imala pametnija posla nego mislitina Alena. Pokušala je presjeći put kući preko tržnice, ali sudarila se s preprekom koju jeposve smetnula s uma. Prije nekoliko mjeseci, na zapadni ulaz su postavili visoku kapiju kojaje sada, naravno, bila zaključana. Što ćemo sad, lijepa glavo?

108

A ništa, idemo preko, rekla je naglas. Izula je cipele i počela se verati. Naravno, kad kažeš“tri metra” i kad ih koracima izbrojiš, ne možeš vidjeti u čemu bi bio problem, ali kada sepopneš tri metra, sve se vidi i više nego dobro: možeš pasti, slomiti noge, razbiti glavu,umrijeti. Ivonu je najednom uhvatio strah. U labirintu grada, kao i svakom drugom, postojisamo jedno pravilo: crnu crtu nikada ne smiješ prijeći. A ona je upravo sjedila na vrhu crnecrte, u čardaku ni na nebu ni na zemlji. Samo da pređem na drugu stranu, pomislila je, i svešto pronađem bit će moje, i bit će od zlata.

Skliznula je niz kapiju. Čim se sudarila s tlom naučila je zašto je nemoguće živjeti u bajkama:cipele su joj ostale na drugoj strani. Provukla je ruke kroz kapiju, ali nije ih mogla dohvatiti.Glupača, glupača glupa. Kakva je to princeza bez cipela? Pa i Pepeljugi je barem ostalajedna. Ivona Jagić, inteligencija: jedan. Zaključno: jedan. Sjedni.

Ali još jednom preko one kapije – ne još jednom, još dvaput! – sigurno neće. Nema veze,ionako je mislila s mamom ovih dana po nove cipele, u neki od susjednih gradova. Princezabez cipela – pa što? Ovdje je kod kuće i poželi li to, može hodati gola i bosa.

Lagana kao jutarnje mlijeko, princeza je krenula u turneju svojim kraljevstvom. I dok jepolako napredovala, shvatila je da više ne može brojati svoje korake. Ne samo da za njomviše nisu odjekivale cipele, već je i cijela tržnica bila savršeno beživotna: ni golubova nijebilo. Ako bi se na svijetu našao nesretnik koji nikada nije čuo tišinu, trebalo ga je dovestitamo, u taj grad, na tu tržnicu, tog petka malo iza pol četiri.

S jednog od štandova uzela je jabuku i duboko je zagrizla. Zvuk koji joj je stigao u uši bio jeglasan i samo njen. Kao škrgutanje zubima, ili kao pjesma s radija koja ne prestaje svirati uglavi. Jednom davno, sjetila se, s Tanjom se igrala radijske emisije: kasnije, kada su slušalesnimku te “emisije”, nijedna nije vjerovala da je to njezin glas, premda je druga tvrdila da jeisti kao i uvijek. I onda je Ivona počela razmišljati: ako je ovo na kazeti moj glas kako ga čujudrugi, onda je ovo u ogledalu moj lik kako me vide drugi. Pa kako ću onda znati kakoizgledam? I koji je moj pravi glas? Tko sam ja? Postojim li ja kao ja uopće?

I što ćemo s ovim sada? Sama sam na tržnici, nema nikoga da posvjedoči da sam ovdje.Onda, znači, ni ja nisam ovdje? Hoće li jednoga dana za sto godina, kad sve moje slikenestanu, neki daleki potomci reći: mama, nemoj lagati, kakva Ivona, ona nikada nijepostojala, pa tko ju je živ ikada vidio?

Ali odgovora nije bilo. Zelene nadstrešnice su blijedjele na suncu, hrpa lubenica je trunula

109

na suncu, kolut domaćeg sira se topio na suncu – i sve je bilo podređeno tišini i suncu. Akoje Ivona bila princeza, tišina je ovdje bila kraljica. Ivona je počinjala gubiti strpljenje zatakav poredak stvari. Tišina, uostalom, nikada ne bi bila tišina da ne postoji buka, i zakraljevsko je derište to značilo samo jedno: vrijeme je da pokažemo malo neposluha. Sbetonskog štanda je zgrabila nekoliko rajčica i započela napad na izloge.

Vojnici su bili više nego poslušni: nisu pitali ni protiv koga se bore ni zašto. Letjeli su onakokako bi njezino visočanstvo poželjelo i svi su dobro znali da će ovdje ostaviti svoje truleživote, u slavu princeze. Jedna za drugom, crvene su glave pucale pri dodiru sa staklom ikrvarile; tako, to će pokazati tišini tko je ovdje glavni.

Ali na kraju, dogodilo se upravo suprotno. Nakon što je sva vojska izginula, bojišnica seponovno utopila u tišini, kao da se ništa nije ni dogodilo. Pa naravno – princezi nije trebalodugo da shvati – ovi hrabri junaci morali su poginuti da bi tišina ponovno zavladala.

Princeza je gledala kako se krv slijeva niz staklenu tvrđavu. Još jednu stvar, znala je, moraučiniti prije nego ode, kako bi posve radikalnim primjerom ukazala na besmislenost svakerevolucije, na uzaludnost svake smrti, i najveću istinu koju je u svom kratkom aliplavokrvnom životu dokučila. Onu koja kaže: ma koliko se stvari mijenjale, sve na kraju dođena isto.

Vratila se nekoliko koraka unatrag i uzela najveću lubenicu koju je ikada vidjela, najtežukoju je ikada podigla, najslađu koju nikad nije probala. Podignula ju je visoko iznad glave iokrenula prema staklu u kojem se zasljepljujuće ogledalo sunce.

Ovo je trenutak. Ovo je taj, za povijest. Onaj o kojem će budućnost šaputati u strahu. Ivonuće zaboraviti, tišinu će zaboraviti, ali ovo nikada. Nikada! Sad!

110

MAK I ČUDESNO UHO

Jadan Mak, uvijek će pričati o njemu toliko toga, a ništa ne znaju.

Rođen kao Marko Orašić negdje preko rijeke, Mak je imao prilično sretno djetinjstvo. Dok jevećinu njegovih vršnjaka tištila pusta socijala, on je živio kod bake, okružen pašnjacima,konjima i bujnim mljekaricama. Kad je baka umrla, doselio se u naš grad i postao Mak.

Već prvih dana u grada otkrio je rokenrol i njegovu paklensku snagu. Tijelo mu je, recimo totako, postalo udarna igla za oslobođenje blagodati uma. Vrlo brzo je skužio da je s pločanaučio puno više nego u klupama i da je Paul Simon totalno u pravu ono kad kaže da mupamet stane samo kad se sjeti svih sranja koje je učio u školi. Dobar dio života Mak jeproveo fasciniranom činjenicom kako u običan C-D-G-C stane sve što treba stati u jedanispunjen život, i ta bi ga fascinacija dovela uvijek do istog nesretnog zaključka: ako nijeuspjelo rocku, ništa nas više na svijetu neće spriječiti da se međusobno prožderemo.

No, nije zato posve okrenuo leđa školi: završio je političke znanosti i dugo bio aktivan uSavezu. (Zašto? A jebiga, zato. Zato što su bila takva vremena.) Bio je jedan od onihnekonvencionalnih partijskih likova, i umjesto Druže Tito mi ti se kunemo na početkuredovitih sastanaka utorkom puštao bi Hush ili Black Dog (iako mu je zapravo najdraža bilaAnyone for Tennis od Creama, ali, šta ćeš, moraš puštat komercijalu da ne rastjeraš ljude).Onda, bila je tu i tajna organizacija u koju su bili učlanjeni svi političari i veće partijske faceu gradu, i imali su tajne sesije na kojima su se, ono, karali ko zečevi, svatko na svačiju ženu,i tu bi uvijek jako dobro ulijetalo Makovo poznavanje kvalitetne rock psihodelije (jednom sečak, kad su svi već bili toliko mortus, odvažio pustiti Tito je maršal, Tito je genije, Tito jekomandant slavne armije na što su muški počeli marširati po sobi uzdignuta kurca dok sužene, doslovno, plakale od smijeha). Da nije svo vrijeme bio na gljivi, da ga se može sjetiti,Mak bi to razdoblje vjerojatno nazvao nezaboravnim.

Bio je i oženjen, jednom, ali žena ga je prevarila s noćnim portirom, odletjela je u nepoznatoi ostavila ga s malenom kćeri. Mak nije znao što bi s djevojčicom: uvijek je, kao svakinormalan otac, sanjao kako će klinca voditi na pecanje i postupno ga upoznavati sdiskografijom Stonesa i Floyda. Ali curice, one nikada ne shvaćaju. I zato ju je odnio svojojsestri Matildi koju je povjereni zadatak i više nego usrećio. Matilda je vlastitim izborom bilausidjelica, koliko to već netko u ranim tridesetima može biti, a kako ju je u tim godinama

111

počelo pucati na imati djecu, nije mogla zamisliti sretnijeg scenarija od ovog kojeg joj jeuspavanog na rukama donio Mak. I tako je mala rasla uvjerena da joj je Matilda mama, dajoj je stari umro prije nego što se rodila, a Mak se u priču uklapao kao neki strikan zaduženza povremeno donošenje poklona. Uglavnom, sad joj je dvadeset i koja i studira negdje vani,lijepa i sretna.

Djeca ionako nisu ono što mi treba, skužio je Mak još davno, ovi klinci danas ništa ne znaju:ne znaju što je istinska potreba, ne znaju što je strast, ne znaju što je rokenrol. Ali jasno muje da dok tako razmišlja zvuči upravo kao stereotip otužnog starog hipija, pa si misao brzopreformulira u glavi i kaže: izgubile su se jedine vrijednosti koje su ikada uopće nešto ivrijedile. A djeca pate, jer nisu imala sreće da budu na svijetu onda kad je trebalo biti.

Ali nisu ni klinci svi isti. Recimo, ovaj Alen s kata iznad, dobar je on dečko i kuži neke stvari.Kao i Maka, prilično rano su ga ostavili samoga da prokuži te neke stvari. Kada bi ipak imaosina, nema sumnje, Mak bi volio da bude poput Alena. Siguran, a pun čuđenja. Smiren, aposve nesiguran. Pravi materijal za izgradnju pravog odnosa između oca i sina. Maku bi seto jako svidjelo.

Ali rat, e to mu se već nije sviđalo. Nije da je u bilo čemu promijenio njegov način života,osim što nije bilo posla i što se u birtiju morao izvlačiti krišom. Nije da inače nije provodiovrijeme u Čokijevom podrumu, ali sada mu je i to, kad nije imao druge, postajalo sve manjezabavno.

Ali, ako ćemo pravo, i uho je, baš poput rata, došlo kao dar s neba. Mak je oduvijek osjećaoda u sebi ima nešto posebno, da zna daleko više nego što se usudi priznati, a krajem prošlogljeta (hm, je li to bilo prošlo ljeto?!) dobio je i službenu potvrdu. Negdje oko deset uvečer,posjetili su ga došljaci i rekli mu, na savršenom engleskom: Mak, bit će teško, znamo, alimoraš istrajati. Znaš da te trebamo. Zavjera se sprema, a ti si posljednja nada ove tužneplanete. Ne smiješ nam reći ne. Neće boljeti, a na kraju ćeš ti, mi i svi drugi biti jako sretni.Znaš da mora biti tako.

I sad, što će, ako je stvarno u pitanju spas planete, ne može biti pizda, pa ih je poslušao, inekako, bogznakako, odlebdio do njihovog broda. A taj je brod izgledao veće i luđe od bilokojeg viđenog na filmu i skroz mu je bilo krivo što ga nisu poveli na malu turneju po njemu,nego su ga brže-bolje zatvorili u neku brodsku izbu i odmah prešli na posao. Iza uha su muprištekali mali čip, ili što već, promjera ne većeg od centimetra, i objasnili kako će to odsada biti njegovo treće uho, uho kojim će čuti dalje i oštrije od bilo kojeg smrtnika. Osim što

112

mu daje tu nesvakidašnju moć, uho funkcionira i kao mali mikrofon preko kojega će oni, kaou policijskim filmovima, moći slušati sve što se događa na Zemlji. Rekli su mu još i daslušnika – tako su ih nazvali – pored njega na svijetu ima još svega sedam. Strateški suraspoređeni na međusobno najviše moguće udaljenim mjestima kugle – ne samo kako bimogli pokriti sva područja, nego i zato što bi, približe li se jedan drugom, moglo doći dopreklapanja u frekvencijama, toliko silnog da bi im se glava jednostavno raspukla. Uručili sumu i kartu svijeta na kojoj su crvenom bojom označili granice do kojih se smije kretati.

Sad, mogao je Mak u tom trenutku jednostavno reći ne, hvala, ali to je za mene previsokacijena, okrenuti se i otići – ali opet, pomislio je, ma koji kurac. Nije da sam ikada planiraootići u, štajaznam, Boliviju, u Americi sam bio (ne pitajte, duga priča), a onaj Taj Mahalionako je vjerojatno bezveze uživo. Uostalom, rat bi mogao potrajati godinama, pa bi se, svekad bih i htio, malo teže uspio maknuti iz grada.

Zato je odlučio ne postavljati nikakva pitanja, nego se zakleti na tišinu i pokazati zahvalnostštu mu ukazali toliko povjerenje. Bio je više nego polaskan izborom, pa se zadovoljioobjašnjenjem kako je sve to samo potvrda da je vodio dobar i pošten život, i da su ljudi velikikoliko su mali.

Prije nego što je otišao s broda, ponudili su ga nekakvim fosforescentno plavim pićem, nalikonim šminkerskim koktelima (razlog zašto bi netko poželio piti takvo što Maku je oduvijekizmicao). Piće je zapravo bilo sasvim okej uzme li se u obzir da u njemu nije bilo ni kapialkohola, onako slatkasto i ljepljivo kao šećerna vata, samo tekuća, i Mak bi ih pitao zarecept da mu se iznenada sve pred očima nije počelo pretapati u tu fosforescentno plavu, ida odmah zatim nije počeo nestajati.

LEND ME YOUR EAR AND I’LL SING YOU A SONG

Probudio se na kuhinjskom stolu. Bilo je već podne, ptice su pjevale kao prave, i ništa osimčinjenice da se probudio na kuhinjskom stolu nije bilo drugačije. Sluh mu je bio jednakodobar kao i prije, i da nije one kvržice za uhom, vjerojatno bi zaključio kako je sve bio san ikako trip prije spavanja i nije nužno sjajna ideja. Sve je bilo po starom, a tako je ostalo isljedećih mjeseci.

I da, to se odnosi i na buđenje na kuhinjskom stolu: ma gdje, ma kada zaspao, Mak bi seprobudio na stolu u kuhinji. Ništa mu nije bilo jasno: zašto bi itko, čovjek, zvijer ili

113

izvanzemaljac, kao dokaz svojeg postojanja htio namjestiti stvari tako da njihov novi kolegasvakog jutra otvara oči na stolu? I to u kuhinji?! Nije da mu je na stolu bilo neudobno ilinešto, ali kad čovjek legne u krevet, onda očekuje da će se tamo i probuditi. Kad si pijanpijan si, kad si drogiran drogiran si, a kad spavaš – spavaš, a ne letiš do kuhinjskog stola.

Nešto je tu trebalo poduzeti i to nešto su bili mali eksperimenti. Legne u kadu – probudi sena kuhinjskom stolu. Zatvori se u ormar – probudi se na kuhinjskom stolu. K vragu, jednomje čak otišao spavati kod Alena – i probudio se u svom stanu, na kuhinjskom stolu. Poslije,kada je pitao Alena što se dogodilo, ovaj mu je rekao da se ne sjeća ničega od prošle noćizbog skanka kojeg su se napušili u nezdravim količinama. Onda se dosjetio: neće spavaticijelu noć, pa će vidjeti što će se dogoditi ujutro. Ujutro se, naravno, nije ništa dogodilo, jerako ne spavaš, kako ćeš se bilo gdje probuditi? Loša logika. Upravo je počeo razmišljati oodnošenju nesretnog stola na otpad kada se, koje jutro prije Božića, probudio u krevetu, sjastukom, pokrivačem i svime. I prije nego što je stigao protrljati oči, dogodilo se. Čuo jeglasove, tu, na par metara od sebe. “Pogledaj ovo vani!” rekao je muškarac. “Hajde,pogledaj! To mu hoćeš dati?! Misliš da to itko zaslužuje?”

Mak je najprije pomislio da mu se netko uvukao u stan dok je spavao, pa se polako ustao ipočeo šuljati prema dnevnoj sobi. U dnevnoj sobi nije bilo nikoga, kao ni na balkonu, ukupaonici niti u špajzu. Ništa mu nije bilo jasno – onako kako vam ništa nije jasno kad seprobudite iz dubokog sna – dok nije čuo i ženu. “Znaš dobro da to nema veze s time.Možemo otići odavde. Možemo ići bilo gdje.”

Mirta, bez sumnje, to je bila slatka komšinica Mirta. A čovjek je bio njen muž Zvonko.Glasovi su, dakle, dolazili odozdo, iz njihovog stana, dva kata ispod.

Mak je sjeo za kuhinjski stol, zapalio cigaretu i povukao dim. Nije ni primijetio da jedogorjela sve dok ga nije opržila po prstima. To ga je trgnulo iz transa, i u tom trenutku jeshvatio: uho je proradilo. Uho je proradilo. Uho. Je proradilo.

Mogao ga je napipati iza desnog uha, kao što je mogao i proteklih pet mjeseci. Sve do sada,iako mu razum nikada nije ponudio objašnjenje, nije nimalo sumnjao da je bio nasvemirskom brodu, ali sada – pa nije mogao vjerovati!

Nevjerovanje nije potrajalo dugo, jer ubrzo je čuo Profesorovu ženu kako kašlje, čuo jesvađu oko pušenja koja je uslijedila nakon toga, čuo je kako su staroj Hinki iz prizemlja ispalilonci, čuo je Iviće kako mole očenaš prije ručka i čuo je pregled programa na radiju,

114

nekoliko puta. Do kraja dana mogao je čuti svaku ptičicu na grani, samo što nije čuo travukako raste, i sve je bilo tako nestvarno; osjećao se kao da nije toga vrijedan, kao prvi put kadje čuo Jimijevu gitaru kako pušta kozmičku suzu.

Muzika je za Maka tek sada postala nepresušno blago. Čuo je dionice koje dosad nijeuspijevao razaznati ni uz pomoć najboljih supstanci i konačno je shvatio zašto zapravo tolikoobožava određene albume. Potpuno trijezna uma, mogao je ušetati u te pjesme, živjeti unjima i shvatiti zašto ih voli. One više nisu bile dio njegovog svijeta – on je bio putnik usvijetu pjesama. Samo, taj je put uvijek prevaljivao kao turist, u podsvijesti, a nikada mu seranije nije otvorio ovako kao sada, u svojoj punoj raskoši. I to bez ikakvih droga.

(I da, što se tiče onih priča da Zeppelini i Black Sabbath kad ih pustiš unatrag zazivajuSotonu: Makov je sluh postao toliko savršen da si je ploče mogao i sam odvrtjeti u glaviunatraške – i znate što? Priče su istinite.)

…AND I’LL TRY NOT TO SING OUT OF KEY

Prošao je Božić, prošla je Nova godina, i premda je tada prvi put upoznao loše strane svogadara, Mak je sve to skupa ipak nekako preživio. Policija je upozoravala ljude da se ostavepetardi barem ove godine: nakon što je pala vojarna, zračna opasnost je bez prestanka bilana snazi, očekivao se pravi rat, a i zamračenje je bilo obavezno. Naravno, upozorenja nijeposlušao baš nitko, i činilo se da će Makovi blagdani proteći u pravoj agoniji. I najmanjaeksplozija u njegovoj je glavi odjekivala kao da mu je krmača sletjela na balkon (o tome tadajoš nije znao ništa, ali usporedba će mu pasti na pamet kasnije). Ne, ovo nije moguće, paglava će mi se raspuknuti, mislio je, nešto su mi zaboravili reći. I onda, iz čiste muke,umjesto da urla po kući prestani prestani ušuti već jednom, naučio je upravljati zvukovima.Utišavao je one koji mu se nisu sviđali, pojačavao one koji su ga dizali.

Ubrzo, počela su ga izjedati pitanja. Koji je smisao svega toga? Može li zavjera na koju sunjegovi prijatelji mislili biti rat? Što to znači, da će oni preko njega prisluškivati neprijateljeda saznaju svaki njihov korak? Samo, zašto bi se, ako su zaista čuvari svjetskog mira,opredijelili za bilo koju stranu? I zašto, k vragu, zašto se više nikako ne može sjetiti kako oniizgledaju? Imaju li uopće lica? I što oni imaju od toga? Mak je znao da, ma kako ga dalekoprema rubu sve to odvelo, nikada nikome ne smije zinuti ni riječi o svojoj tajnoj zadaći.

No to je, pokazalo se, u trenucima bilo iznimno teško: jednom u birtiji, kod Čokija, mrtav

115

pijan, umalo je odao Nikoli da se Šerif, još više mrtav pijan u stražnjoj sobi, upravo hvalikako mu je posjetio ženu zadnji put kad je propustio pecanje pod izgovorom da ima gripu.Tada je Mak shvatio zašto svaki film ili roman u kojem običan čovjek dođe u posjed nekeneobične moći završi jednako: gorkom spoznajom da mu je prokleta moć donijela višenesreće nego sreće. Vidio je kamo sve to smjera, i kako bi ga uho moglo uništiti, ali zakleose da se to njemu nikada neće dogoditi. Uostalom, da su mu dali moć da bude nevidljiv, ili damože putovati kroz vrijeme, bilo bi još više šanse da zasere stvar (premda, ma kako dugorazmišljao, nije mogao naći ničega lošeg u ideji da može letjeti). Tko zna, možda bi na nekuforu zajebao i poredak svemira, a u to je uvijek bolje ne petljati se. Odlučio je zato vjerovatida je sve isto kao i prije, samo će usput pomoći spasiti svijet: neću ni palcem mrdnuti, a kadumrem, na grobu će mi pisati MAK ORAŠIĆ – ČOVJEK KOJI JE SPASIO SVIJET. Pa sad,recite vi meni, je li to pošteno ili što?

Poslije je bio kod doktora, nešto oko pluća jer je puno kašljao – ipak su to dvije kutije na dan– i ovaj mu je slučajno zapazio kvržicu iza uha. Odmah je digao graju, kao, čovječe, nemožete se šaliti s time, pa ne biste mi ni rekli da nisam vidio. Nakon prilično neugodnog i,ruku na srce, nepotrebnog odgovora – koji je imao manje veze s kvržicom, a više s time štoje Mak čuo doktora dok je nedolično pipao neku klinku na pregledu prije njega – njegov setermin gotovo izrodio u tučnjavu. Nakon toga, nikakvom doktoru više nije išao. S timstvarima nikad ne možete biti dovoljno oprezni.

Istina, tu i tamo znao bi se okladiti s drugovima iz birtije, najčešće kada će doletjeti granata.I svaki put bi pogodio, i to bi najavio ravno minutu prije – što je definitivno puno prije samogispaljenja, jer razmak između ispaljenja i eksplozije bio bi 1-2-3-4-5 ako će pasti blizu ili 1-2-3-4-5-6-7-8… ako ide dalje. Nikola, Jozo, Čoki i Šerif nisu mogli vjerovati, ali Mak bi ih bašsvaki put ogulio za lozu.

No, nije on svoju moć koristio samo u komercijalne svrhe. S vremenom, nakon što je naučiokontrolirati zvukove, počeo ih je raspoređivati po kanalima i spajati kako želi. Sjetio se da jeJimi među prvima zapazio kako muzika nastaje svuda oko nas, kako je čuje u automobilima uprolazu, u zvrndanju aparata za kavu i sireni vlaka na ulazu u stanicu. Rat se pokazao kaovrlo zahvalna situacija za tu novu zanimaciju. Ulicama je vladala tišina, pa su se i rijetkizvuci kojih je bilo mogli odijeliti. Recimo, grlica bi svojim kupuj-kruh glasanjem davala ritampodlogu, kao bas bi poslužilo poskakivanje veš-mašine, glavnu liniju vodilo bi skvičanještakora u nekom od ispražnjenih stanova na vrhu, a za wall of sound efekte – što jekuriozitet ratnog izdanja – pobrinule bi se okolne eksplozije granata. Mak je znao da bi

116

mnogi rekli kako ga to ne čini velikim kompozitorom budući da ništa od toga nije nastalo unjegovoj glavi, no bude li ikad zatrebalo, za njih je imao spreman odgovor: a gdje to, molimvas, nastaje ako ne u mojoj glavi? Što je zujanje frižidera osim zujanja frižidera, što jekapanje vode u slivnik osim kapanja vode u slivnik, ako nemaš mašte i vizije kojom ćeš tumaštu odvesti u pravom smjeru?

Opsjela ga je ideja da učini nešto više od puke improvizacije. Mislio je, to je to, ovo je mojavelika prilika. Ja nisam slušatelj – ja sam vidjelac, meni se muzika ukazala i zato ne smijembiti sebičan, moram je proslijediti dalje. Možda sam svo vrijeme bio u krivu, možda još imanade i možda se ne zove rock, ali…

I onda mu je sinulo. Kako sam mogao biti tako glup da ne vidim? A odgovor mi se svevrijeme rascvjetava pred nosom! To je ono zbog čega su baš meni poklonili uho!

Iznenada, Makov život i sve što se u njemu dogodilo učinio se tako nepovratno malim ibeznačajnim; kao da visoko, iz Zemljine orbite, baca pogled na sve pustolovine koje su dosada prošli vjetrovi, oceani, planinski vijenci i bilo tko i bilo što. Tu, iza uha, ispod kože,skrivao se ključ – ključ koji će sve postaviti u ravnotežu, onako kako su drevni Asteci i drevnihipiji mogli samo sanjati. On, Mak s trećeg kata, imao je taj ključ; ljudi, ključ je imao, možeteli to zamisliti?!

OH I GET BY WITH A LITTLE HELP FROM MY FRIENDS

Trebalo mu je nekoliko minuta da se pribere. Tako je, pribrati se: to je najprije valjaloučiniti. Spoznaja je vrag i ne smije joj dopustiti da ga ubije prije nego je iskoristi. Dakle, štomu je sve potrebno?

Kao prvo, note. Mak nije znao čitao note, ali sada, muzika mu se naprosto počela slagati uglavi – kao Morrisonu, koji nije čak ni gitaru svirao, a svejedno je napisao neke od najvećihpjesama. Nekako, morao je to zapisati, jer ako se što prepušta slučaju, to sigurno nije smisaosvemira. Našao je sistem – kombinaciju onih starih kartica s rupama i raznobojnih oznaka uobliku geometrijskih likova. Jednoga dana, kad Zemlja bude prekrivena prašinom, neki će sesvemirski arheolozi dobro zabaviti uz Makove žvrljotine.

Zatim, instrumentarij. Mak je zamislio da sve bude prilično epskih proporcija: kada radišmonumentalno djelo, trebaju ti monumentalni zvukovi. Zujanje frižidera i kapanje vode iz

117

slivnika prerastao je, pa, ima barem dva mjeseca. Dakle, misli veliko. Sjetio se da je Jozinmali nedavno pričao nešto o parnom valjku koji želi prodati; ne bi trebao biti problemposuditi ga. Onda, stari crno-bijeli televizor koji lovi samo jedan kanal, i to onaj na kojemu sene događa ništa osim što se crta skuplja u točku, i čuje se onaj iritantni piskutavi zvuk.Iritantno, to je riječ. Ono što je danas iritantno, povijest je pokazala, sutra je nova,revolucionarna pošast. Najbitnije je da svijet okrene glavu, ili kako reče Bowie, samo nekapišu, pa makar i pozitivno.

Onda, vjetar koji puše kroz plastičnu bocu – naučio je iz pustolovina s travom – to zna bitistvarno fantastično ako se pogodi pravi kut. Vjetar koji puše kroz stotinu plastičnih bocamora biti i mnogo više od fantastičnoga. Pa nekoliko žlica, pa dva ružičasta balona, paakumulator plus svjećice za malo elektroničkog dodira i još cijela hrpa pizdarijica kojima ćenamjenu pronaći tek naknadno, kad ih isproba.

I konačno, rijeka. Rijeka će davati ambijent, ona će mu biti tihi ortak i podrška, a duboko upozadini, gotovo u podsvijesti, šumit će za one koji je žele čuti. Savršeno.

Dva dana kasnije, Mak je bio spreman. Provjerio je vremensku prognozu i zaključio: njegovsavršeni trenutak mora se dogoditi u petak, točno u tri poslijepodne.

Tog petka ujutro, na stepenicama je sreo Alena i rekao mu Alene, danas dobivamo rješenje,ne pitaj me ništa više i samo mi vjeruj. I rekao mu je još da ne vjeruje ako mu netko kaže daje Mak lud čovjek. Znao je da će jednom shvatiti, jer uvijek shvati tko shvaća, a oni drugiionako ništa ne shvaćaju, i to se može matematički dokazati.

Dečkima iz birtije nije ništa rekao; oni ionako više vole slušati o stvarima, nego slušati stvari(a bez brige, ova će se pročuti nadaleko). Već su ga čudno gledali kad je rekao da mu valjaktreba za poravnati garažu koju nikada prije nije spomenuo budući da nema ni auto. A što bitek bilo kad bi im rekao: garažu? Ma ne, mislio sam gažu.

Petnaest minuta prije tri, Mak je bio spreman za postavljanje svoje simfonije na obalu rijeke.Osluhnuo je, i čuo tišinu. I to tišinu upravo onog intenziteta kakav mu je trebao, nakon što jeu glavi isključio pozadinski šapat i hrkanje poslije ručkova.

Zvono na crkvi naivno je udarilo tri puta, kao i svaki dan u to doba, bez ikakve ideje daupravo daje prva tri takta remek-djelu glazbene povijesti. Nakon zvona, krenuo je televizor,pa za njim lagano valjak, pa jedna boca, pa druga i tako sve do stote; varnice iz akumulatorasu sijevnule, sve one ostale pizdarijice su radile ono što pizdarijice već rade, dok je Mak

118

raspalio po zračnoj gitari.

Stražari na suprotnoj obali uperili su dalekozore u izvorište te nevjerojatne buke. Tek kad suvidjeli, nisu mogli vjerovati: Mak nije bio neki plesač, ali nije bio ni strašno loš, no utrenutku kad su strojevi zabrujali njegovo se prebiranje po žicama nevidljive gitarepretvorilo u nešto neviđeno – nešto što toliko izmiče riječima da je to moguće tek lijenoopisati kao čisti poganski obred, napuštanje tijela i izlet u ono najbolje od nepoznatog.Dirigent i glavni svirač ovog bizarnog zemaljskog ansambla bio je, bez sumnje, u izravnomdosluhu s višim sferama.

Namirisavši približavanje vrhunca, parni valjak je zabrujao, ogromni kamen na papučicistisnuo je gas i odvezao ga duž nasipa, u daljinu. Istovremeno, dok je valjak nestajao, iz nekedruge daljine začuo se krešendo koji je započeo svoj uzlazni luk i prizemljio se tu, predMakovim nogama. Gonggg! je zaglušujuće odjeknuo – da, upravo onaj wall of sound kojeg jetražio – glasniji nego što ćete ikada čuti. Finale, aplauz, naklon.

* * *

Za to vrijeme, preko rijeke, neki je ratnik pozvao suborce da vide nešto posve čudno: radarisu podivljali skroz-naskroz, ali da im se približavao avion ili bilo kakva poznata letjelica većbi imali dojavu. Koji su kurac sad smislili?!

Gore visoko, u svemiru, na dalekoj zvijezdi, čudna su se bića bez boja i oblika zagonetnonasmiješila. Dolje nad Zemljom, jedan zaneseni roker na kuhinjskom stolu letio je u nebo, ususret svojoj misiji.

119

šest

Ležali su tako jednog ljetnog poslijepodneva, u ružičasto-vodenastoj kaši, jednašesnaestogodišnja gimnazijalka i jedan četrdesetogodišnji lutalica bez noge. Malo prije toga,djevojka je osjetila kako joj je ruke, u kojima je visoko držala lubenicu, zgrabio drugi parruku. Lubenica je pala pred nju, a djevojka je izgubila ravnotežu i pala unatrag na tijelokojem su ruke pripadale. Zatim je ustala, pogledala sav taj nered i pružila rukubespomoćnom čovjeku. Onda se i on pokušao ustati, ali se poskliznuo na lubenicu. Malo jepsovao, no iz drugog su ga pokušaja uspjeli podići.

Pa dobro, mala, šta ti to radiš?, pitao je čovjek. Zar ne misliš da je ionako sve dovoljnouništeno i bez tvoje pomoći?

Ivona je umalo otvorila usta da mu ispriča sve o kapiji, o kraljevstvu tišine i lažnoj revoluciji,ali onda se predomislila. Znala je da sav taj nered u svojoj glavi nikada ne bi uspjela prevestiu riječi.

Zato je samo rekla: oprostite.

U slow motionu se spustila na zemlju, naslonila na štand i zaplakala tako jako da joj se činiloda se topi i slijeva u kaljužu s lubenicom. Nije to učinila zato što su joj odrasli uzeli igračku,ni zato što je tražila suosjećanje čovjeka bez noge – jednostavno, suze su naišle u oči, ona ihje plakala i to je sve.

I ako je išta očekivala, nije očekivala da će se ovaj stranac uopće izdaleka približiti pokušajurazumijevanja. A kamoli jevanja.

Jednonogi je čučnuo pored nje i pridržavajući se rukom o beton, rekao: Hajde, ne daj sesmetati, zdravo je to. A kad završiš, možeš mi reći zašto. Neću vikati, obećavam.

Ivona je ustala, nespretno obrisala suze i sjela na štand.

Ne znam, rekla je. Stvarno ne znam.

Naravno, rekao je Jednonogi ustajući. Kad znaš, onda je gotovo. Onda ti je svejedno hoćešplakati ili ne, neće te to spasiti.

Znam, rekla je Ivona šmrčući. Znam da ne znam. Inače ne bih plakala.

120

E vidiš, rekao je Jednonogi i sjeo pokraj Ivone. Ja sam ti se isto tako puno naplakao u životu.Ali kad sam shvatio da će stvari od sada biti takve kakve su, ne plačem više. Ne samo da neplačem, nego se i smijem puno. I znam živjet sâm sa sobom, a to mi je bogme bila najtežaškola.

Mislite… zbog noge?, pitala je Ivona obazrivo.

Ah, ne, nasmijao se Jednonogi i odmahnuo glavom. Bio sam smotaniji s dvije noge nego sjednom, i dobro je da sam samo nogu izgubio, mogao sam se ubiti kakav sam. Ali pusti sadnogu, ja sam mislio na priču o plakanju. Imaš ti mamu i tatu?

Da, odgovorila je Ivona.

I dobro se slažu?

Pa, onako… da.

E, vidiš, tako sam se i ja slagao sa svojom ženom: onako. Ali volio sam je kao ništa. I još jevolim, bogami. A ti, jesi zaljubljena u koga?

Ja?!

Da, zar je to neko čudno pitanje?

Ma, ne, samo… Ne znam.

Ako ne znaš, onda jesi. E, tako sam ti i ja bio zaljubljen u svoju ženu i mislio sam, kao što svimisle, nigdje na svijetu nema tolike ljubavi. Ona ti je pisala bajke – ne znam, možda sipročitala neku od njih – ali ja to nikad nisam uzimao previše ozbiljno. Mislio sam, jednomkad dođeš u neke godine, takve stvari ti više ne trebaju. Sve dok jednog dana nisamotputovao na jedan poslovni sastanak. A put je bio dug, i sa sobom sam ponio njene novepriče i čitao.

121

SREST ĆEMO SE OPET

Mirta je stajala u kutu dvorane, pod savršenim svjetlom, kad ju je Zvonimir prvi put ugledao.Bila je svježa večer, prije osam godina, bilo je proljeće, njoj je bilo osamnaest, a njemusedamnaest. On je pjevao u gradskom zboru i kako je bio dan poslije Uskrsa, na toj se probite večeri pojavilo svega pet ili šest ljudi. I ona je bila tamo, stajala je stidljivo, ne izustivši niriječi.

“Ti si nova?” bilo je prvo što je upitao kada je zaključio da nikoga ne čeka, a onda jepomislio, gluplju stvar nije mogao izustiti. Zvučao je kao gazda prigradske rupe koja jeupravo uposlila konobaricu.

“Da”, nasmiješila se, “mislim da jesam. Danas sam došla provjeriti jesam li nova, ali mislimda jesam.” Još jednom se nasmiješila.

Nosila je staromodnu haljinu s plavim orhidejama, kestenjastu kosu vezanu u rep i kao suzačist osmijeh – i sve da se pokaže da je to sve što je imala, bilo je dovoljno da mu uljepša dan.

“Ostani, molim te. Mislim, ovom zboru bi stvarno dobro došao netko mlađi od pedeset. Ono,nemaš pojma kako mi je drago što ti nisu ispali zubi kad si se nasmijala.”

Ponovno se nasmijala, ali ovaj put naglas.

“Eto vidiš, upravo o tome ti govorim.”

I opet se nasmijala. Ili se djevojka jako voli smijati ili se ovo zove dobar početak.

“Ja sam Zvonko”, pružio joj je ruku.

“Mirta”, uzvratila mu je, i u presudnom trenutku stidljivo spustila pogled prema podu.“Drago mi je.”

“Uh, i meni, da znaš”, zavrtio je glavom glumeći zabrinutost. Stajali su tamo mladi inasmijani, osjećaj je bio savršeno poželjan i nije bilo razloga da nestane.

122

POEZIJA

Kada su se upoznali kako treba, pokazalo se da Mirta nije samo onaj stidljivi osmijeh, nostidljivi je osmijeh bez greške bio Mirta. Mirta je bila jednostavna, lijepa i čista, i kao takva,prava zagonetka za Zvonka. Jednostavni ljudi, iskustvo mu je govorilo, isto su što i dosadni,no Mirta je bila nešto posve drugačije.

Počela je redovito dolaziti na probe zbora, dva puta tjedno. Premda je stanovala u predgrađukoje mu ni slučajno nije bilo usput, Zvonku nikada nije bilo teško otpratiti je kući. Dasituacija ne bi bila suviše očita, smislio je prigodnu laž: majstori mu preuređuju kuću, i sadaveć neko vrijeme stanuje kod tetke, na tom kraju grada. Kada je shvatio da to ne činiočekujući poljubac na rastanku, nego naprosto zato što ga je bilo strah pustiti je samu kućikasno uvečer, shvatio je i da ga je prva zaluđenost prošla prije nego što je stigao izgovoriti jenaglas. Na njeno se mjesto već uselila ljubav.

Pričala mu je kako je završila medicinsku školu i kako želi biti liječnica poput mame. Pričalamu je kako je kao mala učila svirati violinu, a violina joj je na ramenu bila preteška, aliroditeljima nikada nije rekla ni riječi, zato što je tako mogla pjevati na satovima solfeggia.Pričala mu je o svojoj sestri koja će jednoga dana biti glumica, sestri koju je jako voljela.Pričala je kako sunce u njihovoj vikendici u brdu uvijek ustaje u šest ujutro, i kada spavaštamo, čini ti se kao da ti, stojeći na prstima, zaviruje u sobu.

Pričao joj je kako bi htio biti pisac, kako bi prvo htio napisati nekoliko bezvrijednihbestselera, i onda, kada oči svijeta budu okrenute prema njemu, sve ih iznenaditi najljepšompričom na svijetu, možda baš o njih dvoje. Pričao joj je o raju, alpskom selu s jezercem ipašnjacima i mliječnim zrakom, koje je jednom vidio iz vlaka. Pričao joj je o svim mjestima isvim životima koje je vidio u svojoj glavi: u jednom životu je starim kabrioletom dizaoprašinu po cestama srednje Amerike, u drugom je bio ribar na otoku bez ijedne luke, utrećem je ispijao koktele na azurnoj mjesečini.

Same okolnosti u kojima su se susreli i vrijeme koje su provodili skupa za njih su bilidovoljan dokaz da se snovi ne događaju samo likovima iz pjesama. Sada su znali da ih jemoguće živjeti otvorenih očiju, onako kako se žive svakodnevne stvari, čekanje u redu ubanci, poštivanje prometnih pravila ili skupljanje djece iz vrtića poslije posla. Kako je toZvonko vidio, postoje zemljani i postoje sanjari, jednako kao što postoje normalni ljudi iluđaci, i samo statistika ima hrabrosti tvrditi da tek jedni od njih žive u stvarnosti. Nijemogao ni zamisliti kako bi svijet izgledao kada hodajući ulicom ne bi nosio pjesme u glavi,

123

kad ne bi znao da može biti što poželi, bez obzira kako nedohvatljivo se činilo. Čarolijunikada ne možeš dotaknuti, išla je jedna pjesma, ne posegneš li dovoljno blizu, i Zvonko jevjerovao u to.

* * *

Sjedili su tako na obali rijeke, uzaludno čekajući dan kada će netko od njih izgovoriti prvuružnu riječ i odmah beskrajno požaliti, ali on nije dolazio. Bio je srpanj i poznavali su se tektri mjeseca, iako se činilo kao da se znaju tri života.

Sjedili su u hladovini hrasta koji je izvirivao iz dvorišta crkve, poslijepodne je bilo uspavano itoplo, i da rijekom nije prolazio brod koji je prevozio trupce, pomislili bi da su ostali sami ugradu i da su svi otputovali nekamo da im ne pokvare trenutak. A trenutak je bio tolikosavršen da su ga odmah prepoznali: što god im se kasnije dogodilo, znat će da je vrijedilo,zbog ovoga ovdje, danas.

Zvonka je sve to podsjetilo na sliku koju je vidio u novinama prije nekoliko godina. Bila jeobljetnica smrti pjevača koji je umro u dvadesetsedmoj i na toj slici je bio njegov grob, unekom dalekom selu, pod engleskom travom, pod velikim izvijenim drvetom, prekriventišinom i tamnom nijansom zelenog. Slika je bila lijepa, ali slika po kojoj će ga uvijek pamtitinije bila ta, nego ona bosonoga mladića tužnih očiju s gitarom. Ostao je zauvijek mlad,žrtvovao je život za bajku da bi je učinio istinitom: živio je za svoje pjesme, živio je poeziju,umro je poeziju, i ništa i nitko to nikada neće moći promijeniti. Svijet je za njega bio i ostaosamo ono što je htio da bude.

Uvijek kad bi razmišljao o tome, Zvonko se pitao kako će izgledati njegova slika nakon štoumre. “Ne bih mogao podnijeti da umrem, a da za sobom ne ostavim ništa”, rekao joj je.

“A jel bi umro za mene?” pitala ga je Mirta kao da pita nešto najprostije moguće.

Pogledao je pred sebe. Brod je već nestajao u daljini i sve je ponovno bilo tiho. Pokušao jeprizvati u glavu slike alpskog sela, američke pustinje i dalekog otoka, no ovaj put nije muišlo. “Ne bih mogao živjeti bez tebe”, rekao je.

“Što misliš”, pitala je, “hoće li nam ikada opet biti ovako lijepo kao sada?”

“Možda”, rekao je, “ali ljepše ne.”

124

“Hoćemo zaboraviti jednog dana da smo ovo bili mi?”

“Gle, ako život jednom bude izgledao ružno, imat ćemo ovo sada, ovu rijeku i ovu travu ispodnas, i ovo drvo, i crkvu, i…”, zagrlio ju je, “i ovo.”

“Ne vjerujem”, rekla je. “To je lijepo, ali znaš da stvari nikad ne ispadnu tako.”

“Hej, pa šta ti je odjednom?” poljubio ju je. “Znaš šta? Ako ne vjeruješ, možemo se lijepodogovoriti, ti i ja. Evo, što god bilo, da se nađemo ovdje, na ovom istom mjestu, za… sedamgodina, može?”

“Zašto baš sedam?”

“Mislim da je sedam godina dovoljno da sve bude drugačije ako već mora biti drugačije.” Išto je još važnije, sedam je bio broj koji bi najčešće zamislio kad bi mu rekli da zamisli brojod jedan do deset, i Zvonko je vjerovao u njegovu čaroliju.

“Dobro”, rekla je Mirta gledajući u zemlju, “ako ne želiš biti sa mnom još sedam godina…”

“Hej, nisam to rekao… Bili skupa ili ne, ne radi se o onome što će biti za sedam godina, negoo ovome sada.”

“Dobro”, pogledala ga je u oči, “dogovor.”

“Ali moraš mi to obećati. Znaš da ću doći sa Sjevernog pola ako bude trebalo, i ne želimonda izvisiti.”

“Dobro, obećajem.” Ustala je. Crkveno zvono je udarilo tri puta. “E, pa, idem ja”, nasmijalase, “vidimo se onda za sedam godina”.

“Nikuda ti ne ideš”, rekao je, zgrabio ju oko struka i srušio na zemlju. Uhvatio ju je čvrsto zaobje ruke i prikovao uz tlo. Smijala se i glasno zapomagala.

* * *

Rastali su se te jeseni. Ona je otišla za sestrom, na studij medicine u glavni grad, a on jepreko veze dobio posao u pošti. U početku, pokušavali su se nagovoriti da je ljubav nadaljinu moguća i da će se tako samo više željeti, ali ubrzo su i daljina i želja postaleneizdržive. Pisma su putovala u oba smjera, šaputanja u telefonsku slušalicu bila su

125

svakodnevna, ali to je bilo sve što su mogli učiniti. Mirta je znala da joj roditelji ne bi bilisretni kad bi se vratila u grad, a nije bila sigurna ni da sama to želi. Zvonko se navikao nanovu sigurnost koju mu je davao novac, osjećao se vrijedan, osjećao se kao da više vrijedi iteško je sve to mogao ostaviti. Nekoliko puta priložio je molbu za premještaj, ali ipak, znaoje da je to učinio samo zato što je bio siguran da mu ga neće odobriti.

Kada je tog Božića došla u grad, nije ga prepoznala. Čekao ju je na kolodvoru, padao jesnijeg i preko glave je imao smiješnu eskimsku kapuljaču.

“Zdravo Maleni”, nasmiješio se i poljubio je.

Poljubila ga je, nasmijala se i stidljivo spustila pogled. Ali ovaj put to nije bila samo slatkapoza. Nije mogla skriti svoju zbunjenost: nije ga vidjela tri mjeseca i sada joj je sve, ipreviše, izgledalo poput pjesme. I to ne više pjesme pjevača koji je umro mlad, nego onogakoji je poživio dovoljno dugo da nastavi snimati sve te lijepe pjesme kao da se umeđuvremenu ništa nije promijenilo, i na kraju se izvrgnuo u vlastitu karikaturu. No i tako,nije mogla zamisliti kako bi izgledao čovjek kojeg bi voljela više od Zvonka, i prije nego štoje u glavi donijela ikakvu odluku, već mu se ponovno prepuštala.

Novu godinu su čekali na tulumu kod Zvonkova prijatelja, i dok je došla, već su se potpunoizgubili u oblaku alkohola i trave. I tada je Zvonko prvi put u životu upoznao pravuljubomoru. Mirta je bila bučna i počela je govoriti pijane gluposti, glasno, da je svi čuju. Tojoj nije nimalo sličilo. Ako je takvo ponašanje pokupila od nekoga, taj ju je netko očitoimpresionirao; ako je to otprije imala u sebi, netko je to opet morao izvući iz nje. Zvonko nijemogao podnijeti da negdje postoji netko s kim dijeli nešto što s njime nije dijelila. U redu,ako želi, mogao je biti i takav, ali ona nikada prije to nije poželjela. Da je željela, rekla bi mu.Bilo mu je jasno što se tu događa: negdje daleko, Mirta je odrastala bez njega.

Ostatak blagdana prošao je uredno, ako ne i previše uredno, sve do Tri kralja, kada su senapokon uspjeli propisno posvađati. Rekao joj je da je više ne prepoznaje, da je nesigurna usebe, da pokušava biti nešto što nije, i optužio njenu sestru za to.

“Šta sad Marina ima s tim? Nemoj petljati moju sestru u to. Žena ima svoj život i što ti je onakriva? Kad ti budeš siguran u svoj život onako kako je ona u svoj i kad budeš imao muda daga počneš živjeti kao ona, onda se možeš javiti.”

I na te riječi, Zvonko je krenuo u napad. Izgovorio je svašta, mnoge stvari koje nije mislio, alinije ga bilo briga, samo ju je htio vidjeti kako plače. Kada je dobio što je tražio, osjećao se

126

bijedno, rekao je da će se ubiti koliko je glup, govorio je kako nije mislio to što je rekao – pačak i ono što je zaista mislio – preklinjao je da mu oprosti. Oprostila mu je i pomirili su se.

Dva dana poslije je otišla. Čuli su se često, i premda ga je uvjeravala kako je sve u redu,osjećao se strašno krivo. Stalno se vraćao priči i svaki put je iznova pokušavao objasniti štoje zapravo mislio. I tako, dok bi se trudio opravdati, rekao bi joj nešto što nije smio, iponovno pokrenuo loše osjećaje.

* * *

Prije nego što je uspio pohvatati što mu se događa, dogodilo se. Dan prije Uskrsa, kada jeMirta trebala ponovno doći, nazvala ga je telefonom.

“Znaš, spremila sam stvari za sutra i sve, ali predomislila sam se. Neću doći.”

“Otkud sad to? Šta se dogodilo?” pitao je sluteći odgovor.

“Nije se ništa dogodilo, samo… Samo sam mislila da bi bilo bolje da ne dođem. Nisamsigurna da mi je tamo mjesto.”

“Dobro”, rekao je kratko, i premda je već neko vrijeme znao što se događa, osjetio je kakomu se čitav svijet skuplja u grlu.

“Nisi sigurna da ti je tamo mjesto, ili nisi sigurna da ti je mjesto kraj mene?” pitao je.

“Pa, i jedno i drugo”, rekla je tiho.

“Znao sam”, riječi su mu same izlazile iz usta, “znao sam, znao sam…”

“Sigurna sam da si znao”, rekla je još tiše, ali kad je čula kako mu glas mijenja boju, i njenase posve promijenila.

“Hej, jel ti to plačeš? Nemoj plakati. Molim te, nemoj, bit ću jako tužna ako budeš plakao…”

“Ti ćeš biti jako tužna? A ja sam presretan – tulum, čovječe… Ubit ću se od sreće koliko samsretan”, rekao je.

“Heeej, daj nemoj…”, rekla je tužno. “Znaš da te volim.”

127

“Volim i ja tebe. Kako možeš tako nešto odlučiti sama? Zar ne misliš da zaslužujem baremprvo da čuješ šta ja mislim o tome?”

“A znaš šta će biti ako budemo pričali. Znaš sve te parove koji to pokušavaju riješiti pričom,i onda ponavljaju istu tu priču svaka dva mjeseca… Znaš da nema smisla.”

“Jebe mi se za jebene parove, ovo smo mi. Mi smo bolji, mi smo najbolji, sjećaš se?”

“Znam da jesmo, znam, samo sam htjela da ostanemo najbolji do kraja. Ne bih htjela da sepamtimo po ovome, nego –”

“Znam ja šta ti želiš. Želiš uživati u toj krasnoj ideji ljubavi i voliš je više nego mene.”

“E baš zato ovo nije u redu”, nastavila je, “ni prema tebi ni prema meni. I ti više voliš našešetnje i naše pjesme i filmove i sve naše više nego što voliš mene, i znam da znaš da je toistina. A ja ne bih nikada htjela pamtiti da sam te gluposti voljela više od tebe.”

“Ma znam, sve znam, ali… Mirta, to nije pametno, to je glupo. To ne pokazuje sad nekikarakter, mislim, to je predaja na prvoj prepreci, znaš. Bit će sve u redu, ni ne znaš kako ćebiti. Moramo pokušati.”

Znao je da neće biti u redu, i ona je znala da neće biti u redu, ali te su riječi toliko dobrozvučale da su oboje odlučili zaboraviti sve koje su im prethodile.

Sutra ju je dočekao na kolodvoru, i premda nije imao kapuljaču, sve je neugodno podsjećalona posljednji svečani doček. Ta tri dana, koliko je ostala u gradu, uspjeli su se nagovoriti daće sve ali stvarno biti u redu, okriviti telefon zbog cijele priče, provesti neke od najljepšihtrenutaka zajedno i pred sam njezin odlazak skoro se ponovno posvađati.

Prekinuli su dva mjeseca kasnije.

PISMO

Nakon što se razišao s Mirtom, Zvonko je najprije uživao u svojoj patnji: kroz nju je mogaopostati jedini lik iz pjesama kojeg do tada nije dovoljno istražio – mučenik ljubavi. NaMirtino upražnjeno mjesto uselila se neka nova ideja, ideja ljubavnog after houra. Sada jebio uvjeren da je prekid bio jedina ispravna odluka u kojoj je ikada sudjelovao, i da bi svedrugo bila laž. A život je prekratak za laži, pa makar i one najljepše.

128

No s druge strane, prije nego što se snašao, živio je životom svojih roditelja. Samo zato štosu se rodili baš u ovom gradu, iz nekog čudnog razloga mislili su da im je Bog takoisplanirao sudbinu, i da je sav njihov posao ukopati se na tom istom mjestu i raditi sve dokne umru. Dobro, sada je sve postajalo crno – rat se spremao i novac je nestajao, i mnogi supočeli glasno govoriti kako neće to na dobro i kako ovo nije zemlja u kojoj valja ostariti – aličak i iz doba kada se sve činilo savršenim, Zvonko se nije mogao sjetiti trenutka kada niježelio biti negdje drugdje. Imao je oči, imao je srce i znao je da je svijet velik, a životprekratak da ga potroši na jednom mjestu.

No sada je, eto, već nekoliko godina radio u pošti. Svaki dan bi preslagivao pakete, stavljaoih na vagu, udarao im žigove i slao ih na mjesta na koja sâm nikada neće otputovati. Nakondugog oklijevanja, pronašao je novu djevojku s kojom je dijelio vrijeme, i premda je nijemogao zamisliti pored sebe za sedam godina, osjećao se dobro. Nije to bila ona čarolija kojuje imao na umu, ali bila je dovoljno blizu da je može dotaknuti.

Mirta je, priznala mu je poslije, u početku stvari podnosila daleko teže: samo pogled nakazete koje joj je snimio, na poster bebe koja je govorila Here’s looking at you kid i drugenajbitnije male stvari na svijetu, bio je dovoljan da je posve umrtvi. Zvonko je slučajno bio upravu kada je ljubomorno pomislio da tu postoji netko, i taj netko joj se još dok su bili skupaneuspješno nabacivao – iako je još tada jednom na prepad uspio ukrasti poljubac – ali nakonšto se rastala od Zvonka, nije joj trebalo dugo da odgovori na njegove pozive. S vremenomse čak uspjela propisno zaljubiti, i sve bi bilo u savršenom redu da je jedne noći oko pola dvaujutro nije probudila zvonjava telefona.

* * *

Mirtina je majka sahranjena na samome ulazu u novi dio gradskog groblja, ispod mladicabreza. Ako groblje ikako možete zamisliti kao romantično mjesto za polagane šetnje, ovo ćebiti takvo, jednoga dana kad breze izniknu i zatvore njegove staze u lijep zeleni perivoj.

Bila je najbolja prijateljica moje majke. Jedno su vrijeme radile zajedno u bolnici, a kad jeoboljela, nisu se rastajale. Kad bi nas vodile sa sobom po kavama, Mirta i ja smo se igraleskupa i dobro se slagale samo zato što smo bile vršnjakinje. Nikada neću zaboraviti jedannaš posjet za Božić: imali smo nekih šest-sedam godina, i Stanko je prvi rekao kako mu jecijela ta priča s Djedom Mrazom sumnjiva i da on misli da Djed Mraz ne postoji i da nam tosamo mama i tata stavljaju poklone pod bor jer kako bi inače Djed Mraz stigao obići svu

129

djecu svijeta u jednoj noći? Ja sam mu na to rekla, pa što i da nam stavljaju, to ne znači dane postoji, nego baš da nema vremena, pa poklone šalje poštom mamama i tatama da sedalje pobrinu za njih. A Mirta, ona je na sve to rekla: Znate kako Djed Mraz izgleda? Panormalno da znamo, nas dvoje smo počeli mrmljati gotovo u isti glas, bijela brada, crvenoodijelo i kapa, i ima sobove i sve. E pa onda, eto vidite da postoji, odgovorila je Mirta.

Te sam se epizode poslije sjetila mnogo puta i znala sam da je Mirta osoba koju bih voljelapoznavati jednom kada odraste. Ali to se nije dogodilo: kad smo porasle dovoljno da nasmame prestanu vući za sobom, razišle smo se i od tada bi se samo usput pozdravile uprolazu. Da smo zastale koji put kad bi se srele, možda bi postale i prave prijateljice. Ali tose, nekako, nikada nije dogodilo.

I Zvonko je bio na sprovodu. Mirtinu je majku susreo samo jednom, njihovog jedinog Božića,kad je došao po Mirtu prije izlaska u grad. Dotad je njezina bolest prilično uznapredovala, noona je s njom živjela već desetak godina i naučila ju je držati odvojeno od svakodnevnogživota – kao da je velika knjiga kojoj se stalno vraća, ali je, kada to poželi, uvijek možeodložiti i posvetiti se važnijim stvarima. Mirta je za nju bila najvažnija stvar na svijetu i danije umrla ovako kako jest, vjerojatno bi umrla pokušavajući joj dati sve što joj treba i sve štojoj ne treba.

Premda su se čuli tek nekoliko puta nakon prekida, kad ga je ugledala, Mirta je shvatila daostatak tog tužnog dana želi provesti s njim. Nakon što je betonska ploča zauvijek zaklopilalijes, prišla je Zvonku koji je stajao na rubu staze, plavokos, prodornih očiju, upalih obraza;Zvonko kakav je uvijek i bio.

Zagrlio ju je i rekao: “Ovdje sam.”

“Vidim”, odgovorila je, “vidim da si ovdje.”

“Kako si”, pitao je, i kad je shvatio što je rekao počeo se ispričavati. “Bože, kako si, i ja samstvarno idiot.”

“Ma ne”, odgovorila mu je, “nema veze. Da znaš da i nisam loše. A valjda imam cijeli život zatugovanje, pa mi se nigdje ne žuri.”

Poslije su zajedno otišli kod nje doma gdje je gozba za ožalošćene već bila pripremljena. Nisat kasnije, sve skupa je više nalikovalo slavlju nego zajedničkom tugovanju. Gosti sučavrljali prisjećajući se trenutaka koje su proveli s pokojnicom, i baš oni najsretniji danas su

130

im bili najtužniji. Mnogi od njih su danas osjetili povezanost kakvu nikada prije nisuprepoznali. Gubitak zajedničkog prijatelja naveo ih je na pomisao da su više vremena trebaliprovesti zajedno. Sutra će se, naravno, vratiti svojim životima, a prekosutra će već doći dozaključka da je život prekratak da bi ga trošili na ljude koje nikada neće upoznati.

No, ne i Zvonko i Mirta. Nakon što je pojeo komad sacher torte, Zvonko se zahvalio ipozdravio s Mirtinim ocem, rekao Mirti da ga samo nazove bude li joj trebala bilo što, iiskrao se kroz kapiju na kojoj će još samo danas, sve dok ne ode posljednji gost, stajatizaljepljena osmrtnica.

Mirta ga je nazvala sljedećeg poslijepodneva i rekla da bi se voljela naći s njim.

Sjedili su u slastičarnici i razgovarali o smrti. Nikada nisu saznali kako je i kada točnopočelo, ali u jednom trenutku shvatili su da, kako su postajali stariji, o njoj više ne mogupričati ravnodušno kao nekada.

Gledao ju je i nije mogao vjerovati kako se stvari samo uspiju toliko zapetljati. Kako je togledati ovo i rastati se od ovoga. Gledati ovo što je jednom bilo sve i zauvijek moglo ostatisve, kako sjedi s druge strane stola i nesvjesno se igra žličicom, prebacujući šlag po šalici.Kad je tako vidite, mogla bi vas zavarati da je obično malo biće, a ne cijeli daleki svemir.Često je zavidio jednostavnim ljudima, onima koji mogu pitati Volite se? I u čemu je ondaproblem?, ali nikad kao sada, dok je gledao Mirtu u crnini, dok je gledao riječi koje su utihim povorkama napuštale njena usta. Htio joj je reći sve što u tom trenutku misli, jer u tomje trenutku mislio sve, no sve što je uspio izgovoriti bilo je:

“A da ipak uzmemo sladoled?”

* * *

“Da”, odgovorila je, stidljivo skrenuvši pogled prema podu.

Pa što ako je tog dana padala kiša. Pa što ako je burma bila malo prevelika. Pa što ako jesvećenik nosio tenisice. Pa što ako su između predjela i glavnog jela prošla gotovo dva sata išto ako je juha bila previše začinjena. Ništa što ne može zaliječiti malo čučanja u rovu, zarne?

Karton u bolnici je postojao i Zvonko se mogao izvući na njega da je htio, jednako kako je

131

izbjegao vojsku. Ali ovaj put, mislio je, znam da ovo nije moj rat i znam da ništa tu nemasmisla, ali netko se ovdje nabacuje granatama po mome krovu i ako se ne budem branio,svaki će moj tvrdi stav ionako biti posve nevažan.

Zato je otišao u mjesnu zajednicu, pokucao na vrata ureda za obranu i rekao: ne mogu višeovako sjediti, dajte mi kalašnjikov. Dva dana kasnije bio je u selu udaljenom dvadesetakkilometara od grada i čim je došao, shvatio je da pušku slobodno može odložiti na stranu.Rata ovdje neće vidjeti.

Kako je radio u pošti, iz nekog su razloga u uredu za obranu zaključili da bi ga to što jelijepio marke na pakete trebalo učiniti dobrim vezistom. Nije mu trebalo puno da shvati kakoje sve to velika greška i kako će rat prosjediti u nekoj baraci kartajući se s ljudima s kojimainače nikad u životu ne bi progovorio ni riječi. Ali bez tog minimuma hrabrosti nije bio ništaosim tužnog poštanskog službenika s puškom na zidu i mladom ženom kod kuće. Ništa osimtužne poštenjačine iz pošte.

Mnogi su dolazili i prolazili kroz baraku – napuhani oficiri, zaluđeni ratnici i oni koji su samodošli okušati sreću – toliko ih je bilo da im ni imena nije stigao upamtiti. No ionako, tamo,usred ničega, imena nisu bila važna, i katkad mu se činilo da će zaboraviti i vlastito: od prveriječi izmijenjene s tim potpunim strancima, i sâm je postao strancem. Neograničenasloboda da ne čini ništa koju je ovdje uživao bila je nepodnošljiva, ali što je drugo mogao,vratiti se kući? Osjećao bi se kao najveća budala. Da traži premještaj? Ako mu je sudbinanamijenila ovo, umjesto da nasmrt iskrvari u blatu do vrata, čemu je onda izazivati?

Baraka se nalazila na početku nepreglednog polja koje se prostiralo poput saga prema krajusvijeta, i samo vas je loš vid mogao spriječiti da vidite što se nalazi s onu stranu ravnice.Često je vidio vatre preko rijeke, dim koji proždire kuće, a katkada i avione kako istresajuteret na položaje. Letjeli su tako nisko da mu se činilo da bi ih mogao skinuti dvocijevkom,no svaki put kad bi se približili, vinuli bi se u oblake i nestali. Sve je bilo pred nosom, a opetnedohvatljivo: ne osjećati se loše zbog toga bio je pravi pothvat.

Zato je, kada su muke u njegovoj glavi narasle do pitanja života i smrti, istrgnuo komadpapira iz bilježnice i počeo pisati pismo mladoj supruzi koja je čekala doma.

Zdravo Maleni!

132

To sam ja, Zvonko. Sjećaš me se? Danas je tridesetdeveti dan. Tridesetdeveti dan vječnosti,čini se. Pišem ti iz ove mršave daščare, dok oko mene zuje komarci umjesto ventilatora kojije jučer crko. I moram ti reći da više nisam siguran što je gore: ova mrtva vrućina ili svi ovipoluživi ljudi oko mene koje ne razumijem pet posto. Da sam ih sreo u bilo koje drugovrijeme, na bilo kojem drugom mjestu, zaželio bi im sreću, okrenuo se i otišao. Ali sad sam snjima i hoću-neću moram ih pokušat pročitat ako želim preživjeti. Sjećaš se kad sam tipričao o onoj svojoj ideji, ono kada sjedneš u autobus i zamisliš da dolazi kraj svijeta i daćete jedino vi koji ste zaglavili u tom autobusu preživjeti? Znaš da sam ti rekao kako bi tadauvijek zamišljao tko će mi od suputnika postati najbolji prijatelj na svijetu, u koga ću sezaljubit, s kim ću produžiti vrstu i slično? E pa živo me zanima što bi se desilo kad bi ovabaraka bila taj autobus, jer ovdje stvarno ne mogu pronaći srodnu dušu da je mikroskopomtražim (i ne mislim samo zato što s muškima ne mogu produžiti vrstu). A nije da se netrudim, onako ljudski, jer ne možeš sjediti 24 sata s nekim, kupat se s njima, mirisati njihovuhranu i slušat priče o njihovim ljubavnicama, a da ne pokažeš neki minimum pristojnosti.Nisam bio u vojsci, ali mogu si zamisliti da tamo barem svi dijele istu frustraciju: zatvorenisu iza bodljikave žice i trpe sva moguća poniženja umjesto da budu mladi i slobodni i živesvoj život u miru. E baš zato računam da se tamo nekako uvijek uspiješ prepoznat u drugimada su ne znam koliko drugačiji od tebe. Ali ovdje je svako iz drugog razloga i svako za sobomvuče neku skroz drugu priču. Prvo je tu jedan klinac, Mrva (on kaže da ima 28 ali ubij meako ima više od 20) i taj se ne prestaje hvalit svojim sitnim lopovskim uspjesima: kako jeukrao kamion pun pilića, kako je opljačkao robnu kuću, kako je poslao na hitnu tipa koji muje opsovao majku… A nemaš ga šta vidjet: izgleda strašno žgoljavo i bezopasno, ali nikad nemožeš znati. Mislim, ni ja sebi ne izgledam kao poštar (ha ha) pa eto opet vidiš. Onda imaštog debelog Lovru, Bosanca koji priča najgluplje viceve na svijetu, one za koje uvijek mislišda su ostali u osnovnoj školi. On je iz nekog nepoznatog razloga (osim što je debeo) izabranda bude kuhar, a ionako jedemo samo grah s mladim lukom, a to svatko zna skuhat. Ma nijeLovro loš nego je možda i previše smiješan, previše lik za moj ukus. Kad smo kod likova, imatu i jedan koji se zove Kobra, toliko tajanstven i opak lik da ispada čista karikatura. Ne skidasunčane s glave, stalno vrti čačkalicu po ustima (zato ga i zovu Kobra, po Stalloneu) i što jenajčudnije nikad ga nisam vidio da spava. Zato se uvijek nudi da čuva stražu. Pričaju da jebio u bivšoj armiji kad je do njega došla vijest da su mu ubili sestru negdje na koridoru.Poubijao je cijelu svoju jedinicu na spavanju i prešao nama. I zato sad kao nikad ne spava.Ne znam, možda nije istina, ali kad ga vidiš kako samo grize onu čačkalicu k’o divljak, jasnoti je da tip nije čist. Jednom sam čak pokušao pričat normalno s njim, iako su me upozorili daje to nemoguće. Ja sam drobio nešto o selu i mentalitetu i o ovoj divljoj klimi, a on je samo

133

odgovarao sa “da” ili “ne” ili “jebiga”. Ako mu je to poza – svaka čast, čovjek ima dara, alibojim se da nije. Baš sam neki dan razmišljao: rat nije tragedija, nego tragikomedija. Samošto se nitko ne usudi smijat. A kad mi svi odemo spavat, mora da se Kobra negdje jako slatkosmije. Šta bi dao samo kad bi to mogao vidjet… A ako bih morao birati, još se najboljeslažem s pukovnikom Jagićem. On je tip srednjih godina koji je prije rata radio kao kustos ugradskom muzeju. Čovjek je cijeli život proučavao prošlost pa je skužio: rat je mjesto gdjenovac raste na grani i treba samo otputovati tamo i pobrat ga. I sad nema šta ne radi ovdje:šverca cigare bez markice, prodaje seljacima ukradeno oružje, a nije mu problem ni sreditlažni pasoš ako treba. A to su sposobnosti koje se danas cijene i mislim da je baš na njima izaradio čin. Ako rat potraje, ne bi se uopće čudio da ga promaknu u generala i dodijele mumedalje za zasluge. A on mi je od cijelog društva još i najbliži i jedini s kim mogu popričat onekim normalnim stvarima koje nisu ni ratne strategije ni pičke ni auto-industrija! Samo,mogu ti reć da me to pomalo brine, jer kako sam skužio, on prije rata i nije bio punodrugačiji od mene. Hoću se ja pretvoriti u njega ako ostanem ovdje još neko vrijeme? Ili ćusvejedno to kad-tad postati? Ne želim vjerovat da je tako i najradije bih slušao pjesme ukojima nije tako, ali takvih ovdje nema. Pjesme mi najviše fale. Nisam pjevao godinama, činimi se, otkako se zbor raspao. A ovdje svi pjevaju k’o debilni navijači, s tim da su pjesme joštri puta gore. Domoljubne pjesme, kužiš, navijačke pjesme u najgorem izdanju. One kojemoraš pjevat, jer ako ne pjevaš otpjevao si svoje. Jedinu kazetu koju sam imao (Beach Boyse)mi je pojeo kazetofon prvi put kad sam je stavio unutra, ali i da nije trebala si vidjet kako susamo svi skočili kad su čuli da si puštam “strane” a ne “domaće”. Koje su to teorije počeleizlazit, dobro da se nisam odmah ubio. Ali lako za njih, to su lijene budale. Trebaš čuti samočega se ja ovdje sve naslušam dok sjedim za radiom. Strašne priče. Ljudi su izgubili majke,braću, sestre, muževe… Zamisli, cijeli život provedu skupa, izgrade kuću, naprave djecu ionda odjednom ničeg više nema. Imaju neku zajedničku priču i onda se ta priča raspadne nanekoliko života i nekoliko priča. I oni, kužiš, očekuju od mene da im pomognem, da prenosimporuke, da ponovo spojim te njihove priče. Pa šta oni misle, tko sam ja, Bog, otkud mi tolikamoć?! A zamisli, neki dan jedan takav izgubljeni lik došetao nam na vrata, prljav i mokar dokostiju, kaže da je preplivao rijeku i da traži ženu i djecu i da mora doći do grada, jer mislida su tamo. Dali smo mu neku majicu i hlače i nahranili ga i on je otišao na nogama, nije htiočekat nikog da ga poveze. Otkako je otišao, ne mogu si ga izbit iz glave. Mislim, ljudi kao on,tko su oni? Kuda idu? Jel imaju uopće cilj? I koji je onda smisao produžetka rase ako onajautobus nema cilja, nego se samo vozika uokolo? Jebem ti, koja pitanja. Ne znam, reci mi ti,zar se sve te stvari stvarno dešavaju oko nas? Ja ovdje čujem puno stvari, ali ništa ne vidim.Rat je više kao neka narodna legenda koja se prenosi od usta do usta preko mog radija. A

134

znaš mene, da sam u mislima uvijek na nekom drugom mjestu. I nisam ovdje i nisam tamo,nego sam negdje s tobom iako ne znam točno gdje. Koja ironija, a ti sama u gradu i tamo sebarem nešto događa, nit je rat nit je mir, ali je barem nešto, a sve što ja imam su samo ovažuta polja kud god se okrenem. Jučer sam sjedio za ovim stolom i sve je bilo tako mirno vani,valjda se nešto spremalo preko, i onda je kroz vrata u jednom trenutku zasjalo sunce i ja samskroz odlutao. Sjetio sam se onih trenutaka kad možeš samo izaći na sunce i ne mislit ni našta. Još ako imaš more uz sebe… Ili one moje Alpe s jezerom ili Malenog koji mi tako fali isvaki put kad se sjetim kako grozno lijepo zna biti s tobom, dođe mi da skočim do tebe i danema komadića tebe koji neću voljeti i ljubiti. Oprosti mi molim te na ovom jadikovanju.Sljedeći put možda ti čak i napišem nešto više o tome kako te volim i kako mi je s tobomnajljepše na svijetu i kako te hoću kraj sebe kud god krenuo i kako evo baš sad stvarno želimprodužiti vrstu s tobom, jebeš sve, jer sam siguran da bi naša djeca bila najljepša i najboljana svijetu i sve na svijetu. A šta ćeš, jedan je Maleni. Kako ti je bez mene? Jesi li sretan štokonačno možeš povješat one grozne Warhole na zid? Ma znam da ti je dobro, ti si uvijek biomuško u kući. Sve je to u redu, samo mi se nemoj sad zaljubit u neku zgodnu curu dok menema i pobjeći od kuće. I jedi puno mrkve i pazi na liniju. Ne želimo još jednu žrtvu rata, jeltako?

Ljubav ljubav ljubav sve je ljubav, volim te,

Presavio je papir i ugurao ga u omotnicu s vojnim pečatom. Napisao je Mirtino ime, izanjega svoje prezime, a ispod, njihovu zajedničku adresu. Dobro, to je to, ljepotice, izgovorioje u glavi, ti putuješ, a ja ostajem, i odložio ga u košaricu s izlaznom poštom.

Sjeo je natrag za stol. Svi su otišli na kirvaj; u baraci nije bilo nikoga osim njega i, naplinskoj boci, lonca graha. Uzeo je lonac, stavio ga na stol i počeo jesti.

Zastao je usred zalogaja; sunce je vani ponovno radilo svoj trik. Izašao je pred vrata. Bezikakvih misli, dobrih ili loših, stajao je tamo i zurio u njega kao da mu pokušava pročitaticrte lica. Stajao je tako neko vrijeme, a tamo, u košarici, neposlano pismo i dalje je čekalosvog pismonošu. Kad se vratio unutra, uzeo ga je u ruke. Dohvatio je olovku i počeoiscrtavati veliku masnu mrlju na mjestu gdje je pisalo MIRTA. Tek kada je plava tintaprekrila Mirtino ime do neprepoznatljivosti, iznad njega je napisao ZVONKO.

Vratio je pismo natrag u košaricu i ispružio se na krevet. I dok je tako ležao, odlučio je da bi

135

konačno mogao početi pušiti, ali ovaj put za ozbiljno. Ustao je da potraži cigarete, ali nigdjeih nije mogao naći. Jagić je odnio sve sa sobom da ih proda na kirvaju.

A ništa, pomislio je i dohvatio knjigu. Legao je na krevet i počeo čitati.

* * *

“Sinoć su u bolnicu dopremili onu djecu što ih je krmača zatrpala u podrumu. Bilo jestrašno, užasno. Od njih sedam samo je troje preživjelo, ali ni tih troje nije baš dobro prošlo.Zamisli samo, jedan mali, ne znam, najviše mu je šest godina, ostao je nepokretan, bez jedneruke i oka. Nije ni suze pustio. Samo se stiskao cijelu noć stiskao uz svoju mamu i kad jezaspao, činio se tako sretan. Grozno sretan. Grozno. Mislim, ne mogu ti to opisat, kad jezaspao i zaklopio oči, izgledao je kao da će svaki čas –”

“O moj Bože… Miki, oprosti, nazvat ću te kasnije. Upravo je došao netko kome se nisamnadala. Da, da, zamisli. Čujemo se.”

“Marina?” pitao je Zvonko kad je spustila slušalicu.

Potvrdila je pokretom glave.

“I šta se s njom događa?”

“A imali su neku zračnu, pa se malo rekreativno spustila do skloništa. Ali ništa se nijedesilo.”

Marina. Čudno, Marina je bila jedina osoba koju su poznavali, koja je s petnaest godinaustala i rekla, ja u svome životu želim biti to i to, i otišla to postati. Od tada je prošlo desetgodina, i danas joj kao dežurnoj mladoj nadi proriču sjajnu karijeru. Sve je to zapravo pitanjeprofesionalne orijentacije: premda je Mirta u ladici čuvala diplomu liječnika opće prakse,rekli su joj situacija je takva i takva, novca nema, ali ako hoće, može raditi kao medicinskasestra. Smiješno, jer posla je za liječnike ovih dana bilo više nego ikada.

“A zagrliti me ni slučajno ne bi htio?” rekla je.

“Pa, sad… možda”, Zvonko se nasmiješio i kažiprstom je pozvao u zagrljaj. “Kako si ti meni?”pitao je stiskajući je čvrsto uz sebe.

136

“Pa zapravo, sasvim dobro”, rekla je smješkajući se. “Našla sam si novog prijatelja dok tenije bilo.”

“A je li? Znao sam!” rekao je i sjetio se: “Ej, je li došlo možda kakvo pismo za mene?”

“Od koga? Od prijateljice?”

“Nemoj me zafrkavat, ozbiljno te pitam. Rekli su da će mi poslat neku potvrdu za socijalnokad je nabave, čak sam svojom rukom morao pisat adresu na koverti da bude tamo, za svakislučaj da mi se nešto ne dogodi.”

“Ma šta bi se to tebi moglo dogoditi?” uštipnula ga je za obraze i napućila usne kao darazgovara s djetetom. Poljubila ga je kratko i slatko.

“Hej, stani malo”, blago ju je odgurnuo. “Misliš da možeš to raditi i s prijateljem i samnom?”

“Pa da, zašto ne?” rekla je veselo. “Imam dovoljno ljubavi za obojicu.”

“Pa ako ti je taj tvoj prijatelj tako dobar”, rekao je mudrijaški, “moraš nas upoznati.”

“Paaa…”, glumila je da se izvlači.

“Vidi je sad, u čemu je problem? Jel neki znojavi automehaničar? Nema veze, samo daj, akoje tako dobar kao što kažeš.”

“Hmmm… dobro”, rekla je. “Pričekaj ovdje da te upoznam.”

Otišla je u kupaonicu i igra mu je počela izmicati. Koji prijatelj? Neka životinja, možda? Tkojoš drži kućne ljubimce u kadi?

Izašla je iz kupaonice skrivajući nešto iza leđa.

“Hajde, zažmiri, inače ništa od prijateljstva.”

Zažmirio je.

“Zvonko, upoznaj Matiju”, rekla je značajno.

Otvorio je oči. U ruci je držala test za trudnoću obojan nevinom morskoplavom.

“Ili Matiju, ako bude žensko”, dodala je.

137

Nikada prije nije vidio da joj se usta mogu baš toliko rastegnuti u smiješak. Nikada prije nijebio baš toliko zbunjen.

“Kako…”, promucao je. “Mislim, kako to sad odjednom? Pa kad smo mogli…?”

“Kad smo mogli? Šta misliš? Kad nismo? Dan prije nego što si otišao. Otišao si i ostavio mipoklon. Šta, sad ti se poklon ne sviđa?” pogledala ga je prodorno.

“Hej, hej… nije tako”, nježno joj je vratio pogled. “Samo… ma znaš.”

“Znam, znam”, rekla je puna razumijevanja i zagrlila ga. Nije si mogao pomoći nego dazaplače.

“Šta se ovo događa, Mirta? Šta je sve ovo?”

“Život, valjda”, pomazila ga je po kosi dok su joj njegove suze vlažile obraze. “Morao sedogoditi kad-tad, znaš to.”

Počela je i sama plakati, i rekla: “Pogledaj nas samo, koje plačipičke.”

“Grozni smo”, rekao je. “Čekaj, jesi sigurna?”

“Da, bila sam kod doktora”, kroz suze joj se probio smiješak. “Rekao je čestitam, danas muje trideset deveti dan.”

Zvonkova glava je ležala na Mirtinom ramenu, ali pogled mu je odlazio daleko dalje. Krozzidove, preko krovova, do rijeke, preko rijeke i još dalje. Tamo, u daljini, začula se sirena, iznao je da će se svakog trenutka oglasiti i iznad njihovih glava. Nježno ju je polegnuo napod.

“Čuvaj se, Maleni”, rekao joj je, “hoće nas ubiti”, i pružio se pored nje. Zrak su proparalifijuci granata. Padale su slijepo, poput riba koje glavu zabijaju u mulj. Kraj nikada nije biobliži.

EKSTAZA

“Uhvatili su nas nespremne, jebiga. Mrva je prvi strado, zbrisalo ga s lica zemlje ko da ganije ni bilo, baš ko običnu mrvu. Jagić je teško ranjen i vode ga u bolnicu. Kažu da moždaviše neće moć hodat ako ga ne uspiju brzo pokrpat. A zamisli, žena mu uopće ne zna da ga je

138

sjebalo. A ja je lično zvao, i nije da joj nisam pokušao objasnit. Žena jednostavno ne želi čut.Kaže, ranjen, pa šta, preksutra će ručat kod kuće i to je jedino bitno. Možeš ti to vjerovat,Zvone, pa jel nije to strašno?”

Stajali su na zgarištu barake. Lovrina ruka bila je u zavojima. Avioni ovaj put nisu odmahnestali u oblacima i Zvonko ih je promašio samo za jedan dan.

“A ostali, šta je s ostalima?” pitao je.

“Ma, ogrebotine, više-manje, ko ja. Šima je jedino osto bez dva prsta ruke. Svi su serazbježali, jebiga, šta će ovdje. Zvali smo i reklo nam da će gradit nove barake malosjevernije, ali znaš da treba proć neko vrijeme dok ne budu podignute. A dotad, kud koji milimoji.”

“Pa šta ti onda radiš ovdje?”

“Ma došo sam pokupit lonac.”

“Lonac?!”

“Ma znaš, to mi je još od babe. Ne bi nikad narasto ovolki bez njega. Čekaj samo da tipokažem.”

Lovro je iz maskirne torbe izvukao lonac.

“Kontaš, nema tog ceptera koji se može s ovim mjerit. To ti je kad je napravljen pečen,uvijek je pečen i ništa mu ne možeš. Stalno je na vatri, ono, pravo vatrostalan.”

“Dobar je to lonac”, rekao je Zvonko ni sam ne znajući govori li to iz zafrkancije ili izsuosjećanja. “I šta ćeš sad kad si ga pokupio?”

“A rekli su da će mi priznat neki invadilitet, idem sutra po potvrdu, pa za koji dan malo naodmor gore u banju. Sauna, masaža – sve plaćeno. Čuj, jebe mi se, ako mi daju, a valjda sami zaslužio, jel tako? Pa nek se malo za promjenu znojim o tuđem trošku.”

“Svaka čast”, odgovorio je Zvonko.

“A ti?” upitao je Lovro.

“Ma nije ti izgleda rat za mene, vidiš kako me neće.”

139

“A za koga je uopće?”

“Ma znam. Idem kući, imam dovoljno posla tamo.”

“Imaš ti onu lijepu curu tamo, znam ja šta ti imaš.”

“Žena, Lovro, to mi je žena.”

“Meni nije. Meni je lijepa cura sa slike. Pozdravi je.”

“Hoću”, rekao je Zvonko, stisnuo mu ruku i krenuo natrag.

“Ej, Zvone!” doviknuo je Lovro dok je odlazio. “Znaš šta plavuša radi na dnu mora?”

“Ne znam, al ćeš mi ti reći”, odgovorio je Zvonko ne okrećući glavu.

“Puši kitu!”

Zvonko se nasmijao u bradu i nastavio hodati prema hladu u kojem je parkirao džip. Sunceje zalazilo nad porušenim straćarama, veliko i sjajno. Upalio je radio, i za divno čudo, nanjemu nisu svirali domoljubne, nego nekakav moderni boyband koji je kao od šale ispaljivaoriječi poput “Volim te, želim te, ti si mi jedina, ti si moja ekstaza, samo tebe trebam”.Zapravo i nije tako loše, pomislio je, negdje netko sada sigurno pleše na ovo.

Upalio je auto i lupkajući po volanu u ritmu pjesme izašao na cestu koja je vodila kući.

KABARE

Kad sam bila mala, imala sam više mašte nego što ću si danas ikada dopustiti. To je sasvimnormalno, kažu mi ljudi, ali svejedno, to je i sasvim tužno. Najtužnije je što nisam sigurna jeli tome itko kriv osim mene same. Nitko mi nije oduzeo maštu bez mog pristanka.

Evo kako to ide: najprije te uče kako postoje patuljci, vile, E.T., kako su djeca ukras svijeta ikako je sve dobro što se dobro svrši. Onda te uče da postoje gladni, bolesni, ranjeni i ljudikrive nacionalnosti. Prvo trebaš jednako voljeti sve na svijetu, što jače i što više ljudi, a ondati kažu da se moraš odlučiti za jednoga, biti uz njega do smrti i više nikada nikome ne datitoliko ljubavi. I onda razmišljaš kako to može postojati jedno pored drugoga i nekako nikadane dolaziš do istine, već samo do čiste boli. Toliko je jednostavno da ne postoji.

140

Postojala je jedna mala kuća pored pruge kad sam bila mala, koju bih vidjela iz automobilakada bi se provezli podvožnjakom ispod pruge. To zapravo i nije bila prava kuća, negokućica u kojoj je sjedio dežurni željezničar, ali na njoj je bila iscrtana velika zvijezda, kao uonom romanu o postolarevu šegrtu, i činjenica da se to mjesto iz bajke nalazi blizu mjestagdje stanujem bila je dovoljna da me uvjeri kako i sama živim u nekoj vrsti bajke.

No, ono što je kuću pored pruge učinilo toliko jedinstvenom bilo je nešto posve drugo: tamoja kuća nije imala vrata. Imala je jedan prozor, ali nijedna vrata. Koliko sam mogla vidjetiu prolazu, spuštajući se niz podvožnjak dok je ona stajala visoko uz prugu, nikakva vrata tunisu postojala. Naravno, kasnije sam shvatila da nema druge nego da se vrata nalaze najedinoj strani koju ne mogu vidjeti. Ali i dalje se iz nekog razloga nikada nisam odvažilasama to provjeriti.

Priča o Zvonkovoj ljubavi danas mi je jednako lijepa, romantična i strašna kao što mi je kaoklinki bila ona o kući pored pruge, ali nema potrebe da dalje uspoređujemo te dvije priče.Treba biti pošten i zatvoriti vrata na istom mjestu gdje su otvorena.

Danas kalendar pokazuje isti datum kao i onoga dana prije sedam godina kada su Zvonko iMirta ležali pod drvetom, pored crkve, pored rijeke. Danas će Zvonko, nakon što se probudi,popiti kavu, popušiti uz nju četiri cigarete i otvoriti novine – jučerašnje, jer po današnjetreba prošetati puno dalje nego što mu sneno tijelo dopušta. Novine se mogu kupiti samo ukiosku na kraju grada, i dok dođete do njih, više ionako nisu novosti. Zato je Zvonkovanajdraža novinska rubrika horoskop: jedina koja stari pošteno, bez srama. Prije nikada nijevjerovao u te dnevne prognoze, no sada ga je zabavljalo to što je putem novina mogaosaznati što bi mu se jučer dogodilo u životu da dan nije potrošio sjedeći kod kuće. Na nekomdrugom, sretnijem mjestu, njegov je život išao dalje, s njim ili bez njega.

Ali jučerašnji horoskop nikako mu nije mogao reći što će biti danas. I tako, tek kada jepročitao da sutra u njegovom gradu izvjesni bivši narkoman trči maraton u znak protestaratu, pogledao je datum na zaglavlju novina i shvatio sve što je trebalo shvatiti. Danas jesutra, sutra je danas – na kraju vam uvijek dođe na isto. Vrijeme stoji tamo gdje ste ga zadnjiput ostavili.

* * *

Zvonkovi su se roditelji razveli kad mu je bilo šesnaest. Sve do trenutka kad su napokon

141

donijeli odluku, njihov je dom bio poprištem najgorih stereotipnih scena iz filmova o bračnojkrizi. Posuđe je letjelo na sve strane, psovke su izlazile iz usta lakše nego “dobar dan”, vratase nisu zatvarala drugačije nego treskom. Krivnjom za tu situaciju nabacivali su se kao da jeping pong loptica, i klinac je, očito, patio u ime obje zaraćene strane. Mama nikada ne bibila “moja žena” niti bi tata bio “moj muž”, nego isključivo “tvoja majka” i “tvoj otac”, kao dasu pokušavali reći Zvonku da je i sam nešto tu skrivio.

To je trajalo sve do konačne odluke o razvodu. No, otkad su počeli zajedno posjećivatiodvjetnika, kada su se razriješili pritiska bračne obveze, sve se okrenulo naglavce. ZavjetBogu i matičnom uredu više im nije lešinario nad glavom i bez njega, ostale su im samodobre stvari. Nakon što su počeli živjeti odvojeno, često su se posjećivali i zajedno odlazili ušetnje – katkad čak i u kino, što nisu radili ni kad im je bilo šesnaest. Kada bi imali reći neštološe jedno o drugome bilo je to s puno simpatije, poput “onaj tvoj blesavi stari” ili“babetina”, i Zvonku bi se ponekad učinili toliko sretnima da nije mogao zamisliti drugihdvoje ljudi koji su, ako je pravde, morali biti zajedno. No, oboje su dobro znali da ih jeupravo ta razdvojenost činila sretnima, i da bi korak natrag u zajedništvo bio korak bližeponovnom raspadu.

* * *

Kao da se ništa nije dogodilo, Zvonko je izašao na balkon i bacio pogled na ulice pod sobom.Dolje na parkiralištu, susjed s trećeg kata kopao je po motoru fiće koji je tamo stajaodovoljno dugo da mu se izgubio vlasnik. U vojarni preko ceste netko je spremao roštilj; mirissvježe pečenog mesa razlijegao se ulicom kao da je jedini službeno priznati miris ljeta.Poneki prolaznik, jedan usamljeni biciklist na putu prema rijeci i kolona vojnih vozila naputu prema tko zna gdje. Dan je bio lijep i lijen kao da ga nije bilo briga postoji li išta drugona svijetu.

* * *

“Pogledaj ovo vani! Hajde, pogledaj! To mu hoćeš dati?! Misliš da to itko zaslužuje?”

“Znaš dobro da to nema veze s time. Možemo otići odavde. Možemo ići bilo gdje.”

“Nego s čime ima veze?”

142

Uzdahnula je.

“Ma nisi ti kriv, ja sam kriva, trebala sam znati. Ti i ja ionako nikad nismo bili ništa negogluma.”

“Nemoj tako pričati.”

“Ne, to je istina. Pa svi to rade. Prvo se pretvaraju da su netko tko nisu, smješkaju se,ljubakaju se, i onda kad se zapravo upoznaju, raziđu se. Ali ne mi, mi se vjenčamo, jer takoto ide u pjesmama, je li? Pjesme i lijepe priče, to je sve što tebe zanima.”

“Gle, ne znam o čemu pričaš, ali kažem ti… Ako ćemo to napraviti, ovo nam je zadnjaprilika.”

“Ako ćemo… Kao da ti već nisi odlučio.”

“Nisam ja ništa odlučio, samo ti kažem. Doktor Livadić je ovdje još do kraja tjedna i ondaodlazi u Australiju. A poslije, kada i kako i gdje, nemam pojma.”

Šutjela je i gledala u pod.

“A ti, ako stvarno misliš da iz mene progovara samo sebičnost”, nastavio je, “onda ti zavidimjer si sretnija i bolja osoba od mene.”

Prazno je zatresla glavom.

“Je, u pravu si ti. Jesam. Ja sam sretnija i bolja osoba od tebe. I, molim te, ako je ikakomoguće, nemoj me činiti nesretnom. Znaš da je to najmanje što mogu tražiti od tebe… idiotejedan idiotski…”

I počela je plakati.

* * *

Dan je bio lijep i lijen kao da ga nije bilo briga postoji li išta drugo na svijetu. Točno u podnenije se dogodilo ništa što se već nije dogodilo u deset ili jedanaest. Kome trebaju vijesti kojenisu vijesti?

Zvonko se spustio se niz stepenice i krenuo put rijeke, preko livade koja se tako još samo

143

zvala. Tamo gdje trava nije bila spržena i razrovana granatama, požutjela je od sunca. Alisvejedno, pitao se, koliko će proći prije nego je cijelu prekriju betonom?

Rijeku nije mogao vidjeti sa svog balkona: zaklanjala ju je koncertna dvorana. Prije, naravno,nije imao ništa protiv toga, jer i tako se u dvorani osjećao kao kod kuće, no danas je ona,onako oronula i zarasla u korov, bila podsjetnik na izgubljene dane. Gotovo sva stakla naulazu bila su porazbijana, a na jednom od rijetkih čitavih stajao je od sunca izblijedjeli plakatza posljednju odigranu predstavu.

Prije godinu dana, ovdje je gostovao mađarski kabare. Zvonko je bio tamo i dobro se sjećaosvega: žene zelene kose koja je neartikulirano podcikivala, ciganskog orkestra koji je sviraopijane prerade narodnih pjesama, debelog klauna s ogledalom i jednog smiješnog tipa sdugim brkovima koji je žonglirao jabukama i neumorno blebetao, i premda nitko nije mogaorazumjeti o čemu priča, svi su umirali od smijeha. Na kraju, kad je dobio buket ruža izpublike, sjeo je na rub pozornice obješenih nogu i počeo jesti latice, jednu po jednu. Publikaje bila oduševljena.

Zvonko je bacio pogled na predvorje dvorane: bilo je prekriveno bijelim prahom, mješavinomkreča, betona i prašine. Okrenuo je glavu u suprotnom smjeru: tamo je mirovala rijeka nakojoj je plutao odsjaj sunca. Odluka nije bila teška.

Sišao je s platoa na kojem je počivala dvorana, prešao cestu i sjeo na obalu. Sudeći po štapuza mjerenje vodostaja, iako kiša nije padala tjednima, rijeka je, tko zna kako, pojela dobarmetar obale. Smočio je cipele, dograbio par kamenčića i počeo raditi žabice. Što uopće imatoliko poetičnoga u rijekama, pomislio je gledajući krugove u vodi kako nestaju. Sve je tosamo voda; prljava, mutna voda.

* * *

Obrisala je suze zapešćem, podigla pogled, i uperila ga ravno u njega.

“Reci mi samo jednu stvar. Zanima me, čisto da znam na čemu sam. Jel još uvijek ne bimogao živjeti bez mene?”

I onda, tišina. Znao je da na kraju nje nešto mora stajati. Ali dok ne otkrije što, izmjerit ćutišinu brojeći u sebi: jedan, dva, tri, četiri…

144

* * *

Nogu mu je proparala bol. Na dodir nije osjetio ništa osim topline vlastitog mesa. U panici,počeo se osvrtati, i tek tada ju je primijetio.

Nije plakala, nije se ni pomaknula; ležala je lica okrenutog prema zemlji. Prišao joj je, uzeoje u naručje i podigao je, raščupane plave kose, obraza mekih i hladnih, s dva zuba koja suse nevino probijala kroz usne. Ne ovdje, ne sada, nikako. Župni dvor je bio najbliži zaklon, idok je trčao prema njemu, u glavi mu je odzvanjalo zvono crkvenog sata: jedan, dva, tri puta.

Udarao je svom snagom po kapiji, pridržavajući djevojku. Nije prestao sve dok s drugestrane nije izvirila prestravljena časna. “Ne znam što joj se dogodilo”, rekao je, “ali čini seda nije ranjena. Mislim da je pala i udarila glavom.”

“Bože dragi, a što je s vama?” zaprepastila se časna kad je ugledala crvenu mrlju iznadZvonkova koljena.

“Malo me je očešalo, ali pustite sad to. Dajte prvo da nju negdje smjestimo.”

Uvela ih je u malu, vlažnu prostoriju. Zvonko je položio djevojku na klupicu i rekao:“Pripazite na nju, molim vas.”

“A vi, kuda ćete? Pa ne možete tako…”

“Sestro”, rekao je glasno i smireno, “sve će biti u redu. Samo, ne mogu ostati sada.”

Na te riječi, sestra ga je primila za ruku i rekla: “Hvala vam.” Ljudi nemaju običaj prestati sebrinuti kad ih lijepo zamolite, i to ga je pomalo iznenadilo.

Istrčao je van brže nego što je ušao. Gurnuo je tešku kapiju pred sobom i izašao na sunce, nazrak prošaran zavijanjem sirena. Šepajući, obišao je zidine i pronašao je.

Stajala je tamo, ispod tamnih grana hrasta, u staroj haljini koja je nekada pripadala njenojmajci. Prišao joj je s leđa, nečujno, kao da ga je strah da se ne probudi iz dugog sna, ipoložio ruku na njeno rame.

“Zdravo”, rekao je.

“Zdravo”, promucala je Mirta pomalo prestrašeno, i tek onda je ugledala poderanu nogavicu

145

natopljenu krvlju. “Isuse, pa šta ti je bilo?”

“Ma ništa strašno. Malo alkohola i sve će biti u redu.”

“Kako nije strašno? Pa krvariš, čovječe, moramo te odvesti…”

“Ej, kažem ti, pusti to. A kuda si ti tako rano nestala danas?” pitao je.

“Bila sam u bolnici”, rekla je tiho.

“Pa, probao sam te zvati, ali telefoni kod vas izgleda nisu radili, i –”

“Napravila sam to”, prekinula ga je.

Duboko je uzdahnuo.

“Hajde”, rekao je primivši je za ruku, “idemo kući”.

146

sedam

Ta se priča, počeo je Jednonogi čovjek, dogodila prije mnogo, mnogo godina. U jednomvelikom gradu živjela je malena djevojčica. Bila je siroče i bila je toliko malena da se nimajke ni oca nije sjećala. Živjela je na ulici, od milostinje dobrih ljudi koji bi joj tu i tamoudijelili koju mrvicu. A na kraju tog grada bila je strašna šuma u kojoj je uvijek vladao mrklimrak, i nitko se u nju nije usudio ući. Rijetki drvosječe koji bi prišli rubu šume vraćali su se spričama o zavijanju strašnijem nego da uglas zavija deset čopora vukova, o drveću koje usvoje grane upliće putnike namjernike, o strašnim pticama velikim poput koza, koje žive unjihovim krošnjama i hrane se ljudima. Ali malena djevojčica nije imala nikoga i nije imalašto izgubiti – dom je gdje je srce, rekli su joj, a njezino je srce bilo negdje daleko, daleko – izato se jednog dana zaputila kroz šumu da pronađe svoj dom. Kako je išla dalje, šuma jepostajala sve mračnija, i premda se ništa nije pomicalo, činilo joj se da je sve oko nje živo.Okretala se lijevo, okretala se desno, ali posvuda oko nje bio je mrkli mrak. Pa je tako stalausred tog mraka i zaplakala.

U to se pred njom pojavi najsjajnije svjetlo što ga je ikada vidjela. Kao maločas od mraka,sada od svog tog svjetla nije mogla vidjeti ništa pred sobom. Ali nakon što su joj se očipriviknule, vidjela je otkuda onoliko svjetlo dolazi. Pred njom je stajala prekrasna djevojkaduge bijele kose, u bijelom haljetku i bijeloj košulji, obavijena velikim bijelim plaštom. Bila jeto šumska vila. I čim ju je vidjela, pitala je: kamo ćeš, dijete?

A djevojčica joj odgovori: idem pronaći dom.

Pa znaš li gdje ti je dom?, pitala je vila.

Djevojčica je zbunjeno šutjela i upitala se, zaista, kako ću pronaći nešto za što ni sama neznam kako izgleda ni gdje se nalazi?

Ne brini, rekla je vila koja je mogla čitati misli, ja sam ovdje da ti pomognem.

I na to joj se u ruci stvori klupko zlatne vune koje pruži djevojčici.

Uzmi ovo klupko, rekla je, i baci ga pred sebe. Kuda ti se klupko odmota, a ti tuda pođi.Samo ga slijedi i doći ćeš do svog doma.

I kad to reče, nestade kako je i došla.

147

Djevojčica je opet ostala sama i u mraku nije mogla vidjeti ništa osim zlatnog sjaja klupkašto joj ga je poklonila vila. Zamahnula je i bacila ga najdalje što je mogla. Ali kako je bilamalena, to i nije bilo tako daleko, pa je hodajući niz zlatni konac brzo došla gdje je klupkostalo. Opet ga je bacila i krenula dalje, ali svako malo dogodila bi se ista stvar: klupko bi seodmotalo, stalo bi na jednom mjestu i nije htjelo ići dalje.

Nakon nekog vremena, djevojčica se umorila od svog tog zastajkivanja i sjela na jedan panjda se malo odmori. Kad ono, čim je sjela, klupko se stade odmotavati i krene dalje bez nje.Gleda djevojčica i ništa joj nije jasno, kako se klupko samo od sebe može odmotavati – kadugleda male ručice kako izviruju iz zemlje, i svaki put kad klupko zastane, guraju ga dalje.

Djevojčica riješi pričekati dok klupko opet ne stane, i kad ugleda opet one ručice, zgrabi ih ipovuče svom snagom.

Kad, vidi vraga, pred njom stoji malen patuljak, s crvenom kapom, šiljatim ušima i bradomod mahovine.

Tko si ti?, upita ga djevojčica.

A on će ti: ja sam patuljak. Živim pod zemljom. Dolje nas je toliko da ne poznamo svi jedandrugoga, ali svi znamo tebe i pomažemo ti kotrljati zlatno klupko.

Ali vila je rekla da moram sama baciti klupko, reče djevojčica, i da ću na kraju pronaći svojdom. To nije isto kao kad ga vi bacite.

Mi ga ne bacamo, odgovori patuljak, mi ga samo poguramo u smjeru u kojem si ga ti bacila.Da se tebe pita, ostala bi sjediti na onome panju. Zato nam moraš vjerovati.

Zašto bih vam vjerovala kad vas nikad prije nisam vidjela?, upita djevojčica.

Zato što je vjerovati isto što i vidjeti, odgovori joj patuljak i gurne ono klupko dalje.

Djevojčica nije znala što da misli, ali onda je ipak pomislila, dobro, ovaj mi se patuljak ne činizlim, i valjda mu mogu vjerovati. Ionako nemam što izgubiti osim doma, a njega nikadanisam ni imala.

I tako je nastavila dalje. Zlatan joj je konac osvjetljavao put, i baš prije nego što bi klupkozastalo, iz zemlje bi izvirile male ruke patuljaka i pogurale ga dalje. Ali sa svakim novimkorakom, vidjela je da šuma postaje svjetlija, i da je sve hladnije i hladnije. Pod nogama je

148

osjetila mraz. Sve uokolo se počelo lediti, i ne bi mogla još mnogo hodati da konačno nijestigla na kraj šume. A kad ono, na kraju šume krâj zlatnog konca, a na kraju zlatnog koncajezero sve u ledu, i nasred tog jezera, koliba od leda.

Djevojčica se okrene da se zahvali patuljcima, ali kako su živjeli pod zemljom, ne vidje ihnijednoga; nestali su skupa s koncem koji joj je čas prije stajao pod nogama. Što ću sad negodalje, pomisli, i krene ona preko leda, pa ravno nasred jezera, sve do one kolibe. Čim jestigla tamo, pokuca na malena vrata.

Vratašca joj otvori sjeda, pogrbljena starica u bijeloj haljini, s bijelom maramom na glavi.Starici se lice ozari, reče ah, konačno si došla, i pozva je unutra.

Djevojčica uđe u kolibu i zaslijepi je bjelina. Vila ima sreće što živi u šumi, pomisli, jer u ovojbjelini njezin sjaj nitko ne bi ni primijetio.

Sjedoše tako njih dvije za leden stol i starica započne svoju priču. Još kao djevojčica došla jeovdje, prateći zlatno klupko, uz pomoć vile i malih ljudi iz šume. Nekoć tu ne samo da nijebilo leda, nego je vladalo vječno ljeto: drveće je bilo toliko zeleno da je po njemu zelena bojadobila naziv, a jezero toliko bajno da se i samo Sunce kupalo u njemu. Nikada prije nijevidjela tolike ljepote i poželjela je zauvijek ostati tu, pa reče sebi, da mi je zamrznuti svu ovuljepotu da ostane takvom kakvom je sada moje oči vide.

To su čuli Vjetar i Snijeg koji su se ljeti strašno dosađivali i jedva su dočekali da im netkospomene ime pa da mu dođu praviti društvo. Dođoše oni na jezero, puhne Vjetar, ospe seSnijeg, i tako se sva ta ljepota zamrzne.

Što sam to učinila, plakala je djevojčica, nisam tražila snijeg i led, nego sunce i bistru vodu.Na to se opet pojavi vila i reče joj: sada je kasno, više ne možeš natrag. Konca tako zlatnog isjajnog sada ti ne mogu ispresti, jer runo zlatne ptice s planine divova sazrijeva samo triputu stotinu godina. Ali prvog dana kad se to dogodi, doći će na tvoja vrata djevojčica iz grada,malena kao što si ti sada, i isplakati rijeku suza tako velikih i toplih da će se jezero odlediti ipreplaviti cijelu šumu, i ta će te rijeka odnijeti natrag u grad.

I tako, godine su prolazile, djevojčica je postala starica, izgradila je kolibu od leda i živjela umiru sa šumskim životinjama. Ali sve dosad nitko nije pokucao na njezina vrata.

Djevojčica je poslušala staričinu priču, no kako nije znala lagati, odmah je priznala: ali, bako,ja sam hrabra, ja ne znam plakati. I ne slaže joj, jer onoga se u šumi nije ni dosjetila. To i

149

nije bio pravi plač, to se samo dosada s njom poigrala.

Starica nije mogla vjerovati da djevojčica ne zna plakati, i baš da će reći kako svi znajuplakati, sjeti se da joj sve godine otkako je ovdje nije ni suza iz oka potekla.

Jao, vilo moja, što učini, pomisli ona, donese mi sve više nevolje, a spasa ni za lijeka. Sad ćuse ovakva stara još morati brinuti i za čeljade ovo siroto.

I tako je djevojčica ostala živjeti sa staricom u kolibi na zaleđenom jezeru, prošle su mnogevječne zime kroz taj kraj, ali malena ni suze da pusti. Njoj je sve bilo jedno, jer za razliku odstarice ljeta nikada nije vidjela, a dom joj je bio dobar i ovakav kakav je; boljeg nijepoznavala. S vremenom je izrasla djevojčica u lijepu djevojku plavih kosa, toliko lijepu da je isama kao šumska vila izgledala. Zavoljela ju starica kao dijete kojeg nikada nije imala, a onanju kao oca i mati koje nikada nije vidjela.

Ali godine nisu imale milosti i starica je počela poboljevati. Uvukla joj se zima u kosti i ne dase istjerati van. Brinula se djevojčica za nju, grijala je svojim dahom, ali zaludu: ništa staricunije moglo utopliti osim rijeke suza koju joj vila jednom davno obećaše. Iz dana u dan staruje ženu zima sve više uzimala sebi, sve dok se jednog jutra djevojčica nije probudila i našlaje posve zaleđenu. Starica je ležala na krevetu okovana bjelinom, kao da je uvijek bila dioljepote koju je onog davnog dana poželjela zamrznuti.

Djevojčica, čim to vidje, pusti suzu kao trešnju veliku, toplu poput zaboravljenog sunca, paza njom drugu, pa treću, i tako sve dok se koliba nije počela topiti. A pod njom počne ledpopuštati i zajedno sa suzama pretvori se jezero u nabujalu rijeku koja poteče prema gradugdje je priča i počela.

Djevojka se popne na najbliže drvo, gleda staricu kako u svom krevetu plovi put grada, i svesi misli: nije vila slagala staricu kad joj je mene poslala.

A kad je sve suze isplakala, vratila se zima i sve se opet u led skamenilo. Sagradila djevojkanovu kolibu navlas istu onoj staričinoj i nastavila živjeti sama. Živjela je tamo još dugo, dugo,ali bez starice više ništa nije bilo isto. Kada bi pjevala, pjevala bi sebi u uho; kada jespravljala najčudnija jela od leda, nije ih s kim imala podijeliti. I onda joj prvi put pade napamet: možda vila nije slagala staricu kad joj je mene poslala, ali možda je slagala mene kadme naputila ovamo.

Pa bi svako malo probala još jednom da ono čudo sa suzama napravi, ali ne ide pa ne ide.

150

Nije mogla samu sebe nadmudriti. Kad bi joj i uspjelo na prevaru izmamiti koju suzu, onenisu bile tople, nego toliko hladne da su se odmah u led pretvarale. A led je rastao i bivaosve deblji i deblji.

I tako, i dan danas tamo nasred zaleđenog jezera za mračnom šumom sjedi starica u kolibiod leda. Sjedi i čeka da sazrije runo zlatne ptice s planine divova, i da je zlatan konac povedenatrag u grad iz kojeg je davno otišla, domu koji je ostavila za sobom.

151

VALKIRA

Ponekad, kada je dan dovoljno bistar, ona može vidjeti preko rijeke, sve do brda s kojega jedanas pokušavaju ubiti, i tamo, na obronku, može vidjeti selo u kojem je živjela kao mala.Imala je samo osam godina kada su u selo ujahali, naoružani do zuba, stranci koje nijezanimala šljivovica njezina oca. Tražili su nekoga, taj netko je tada već danima bio u bijegu,ali oni to nisu mogli znati. Sve što ih je zanimalo bilo je kako bi njegova glava izgledalavisoko na kolcu. To što se krčmareva kći nevino smijala, to što je krčmar na stol odmah izniosvoju najbolju rakiju, nije im previše laskalo. Već su navikli dobiti sve što žele, no ono bezčega nisu mogli dalje na put bila je ta glava.

“Kako vam mogu pomoći?” pita ih otac.

“Tražimo jednog čovjeka, starino”, odgovaraju mu. “Sigurno ga znaš, i sigurno je već svakakuća u selu prošaputala vijest o našem dolasku, čim su na obzoru ugledali cijevi našihpušaka. Je li tako?”

“Kad bih znao koga tražite, jako bih vam rado pomogao.”

“Onda ćemo ovako: ime mu nećemo izgovoriti, jer ti si previše pametan da ga ne bi znao. Imi ga znamo, jer smo prošli desetke ovakvih sela i napili se šljivovice u desecima ovakvihkrčmi, i cijelim smo putem mislili samo na njega. Ali sada, kad nas je put doveo ovdje,sigurni smo da se tu negdje skriva. Zato nam nećeš reći da je ovdje niti da nije ovdje, negoćeš podići svoj kažiprst i okrenuti ga u smjeru grma u kojemu sada čuči. Ako to nije bilodovoljno jasno, reći će nam tvoja kći. I to jezikom kakav dosad još nisi čuo – i nikad ga ne bihtio čuti, vjeruj nam.”

“I dalje ne znam koga tražite”, odgovara otac, “ali znam da nije tu.”

“Imamo goste?” na vratima se pojavljuje majka.

“A, evo i gazdarice”, kaže uz čudan osmijeh vođa došljaka. “Da, imaš goste, a tvoj se čovjekponaša kao da to nije događaj. Kako si ga to odgojila?”

“Idi natrag u kuću”, šapuće joj otac.

“Ne, ne, ostani tu s nama. Reci nam, znaš li pjevati? Naravno da znaš, sve vi zdrave cure

152

odavde znate pjevati da se brda ore, je li tako?”

Majka stoji ukopana u vlastitu tišinu.

“Pjevaj, hajde! Pjevaj nam dok gazda ne propjeva.”

Otac pogleda majku, i u tom trenutku ona počne pjevati pjesmu koju je naučila davno, kad jebila mala, o djevojci koja sanja mladog žeteoca kojeg još ne poznaje, i njegovim rukama kojeće je jednog dana zaprositi.

“Pa nisi nam se pohvalio kako ti žena lijep glas ima! I, gazda, hoćemo napraviti posao?” pitavođa.

“Ja ne znam pjevati”, kaže otac. “Sve i da znam, ne znam pjesmu koju želite čuti.”

“Hoćeš reći, ukusi nam se razilaze? E, u tom slučaju, ništa od aplauza. Ali znam tko će gadobiti.”

Dok majka pjeva, sve glasnije i glasnije, vođa stranaca diže se sa stolice. Uhvati je okostruka i privuče sebi u krilo. Majka ne prestaje pjevati.

“Eto vidiš kako se može ugoditi gostima, treba samo pokazati malo ljubaznosti”, kaže vođaizvlačeći nož.

Kad ugleda oca s kuburom u ruci na vratima, krčmareva kći počinje trčati; trči i trči i trčisve dok ne dotrči do kraja, do svog najdražeg drveta na samom dnu podnožja. Popne sevisoko, zavije se u njegove grane i nestane.

Kada sljedećeg jutra otvori oči i siđe s hrasta, ništa više neće biti isto.

PRVO PJEVANJE

U početku nije lako, ali s vremenom se čovjek navikne na mrak. Djeca na sve strane plaču,majke ih tješe praveći se da znaju prave riječi, očeva nema. Hrana dolazi jednom svaka tridana, a kada dođe više uopće nema okusa, prestaje biti hrana i postaje sredstvo zazavaravanje želuca. Nikad se ne zna kada će stići dobre vijesti, svaki put se nadaju da će ihškljocanje na vratima donijeti, ali najčešće, to je netko koga je iznervirao plač djece pa ih jedošao ušutkati. U daljini se čuju pucnjevi, čuje se muzika i pjevanje koje s muzikom nema

153

veze. Sirene se više ne čuju, jer nikad ni ne prestaju zavijati.

Onda jednoga dana, kad ih je u sobi već dvostruko manje nego na početku, ulaze isti oni kojisu ih tamo smjestili i kažu: idemo, razmjena. I više nitko u tome ne prepoznaje dobru vijestkoju su ovdje došli čekati. Guraju ih van i ne mogu vjerovati da ih treba gurati, da sami nežele potrčati pod ceradu i izgubiti se odavde.

Poslije se voze i kroz rupicu mogu vidjeti mjesta koja su gledali cijeli život, ali ih neprepoznaju. Ako ih slučajno i prepoznaju, požele da ih nisu prepoznali.

Onda, nakon nekog vremena, kamion se zaustavlja i ponovno ih guraju van. Prozivaju ih,slažu u drugi kamion i novi krug počinje.

Sada stoje u redu s kartonima u ruci, i opet se čuju iste priče. Tri jutra zemlje, mlade junice,muž i sin, sve mi je ostalo tamo. Neki su nestrpljivi, neki se bore, ali drugi samo čekaju, jerosjećaj im je dobro poznat i znaju da ne ubija. Ubijaju: strojnice, noževi, granate, mine iponekad glad, ali čekanje ne ubija. Na kraju, ionako, sve je isto. Kruh, šećer, mlijeko uprahu, kantica masti, tetrapak svježeg sira, riba, mladi luk, instant-pakovanje riže i, ako jedobro rodilo, energetske pločice od žitarica. Koliko se krasnih jela može spraviti od toga?Nekoliko.

Dan je lijep, kao stvoren za duge šetnje, ali Hinka ionako ne može na druge nego duge. Takose to događa: jednoga dana tijelo vam kaže, umorilo sam se, i ti reci što hoćeš, ali ja ću odsada polako. I Hinki to daje vremena da upozna ovo čudno mjesto u kojemu sada živi.Napušta školsko igralište s platnenom vrećom u ruci, a žamor gomile se ne stišava; nisu jošsvi dobili svoje sljedovanje. Prelazi preko mostića na prljavom potoku, pa ide ravno nizputeljak, pored mirnih kuća s travnjacima i živicama, sve dok ne izbije na veliku ulicu gdjeautomobili voze u dva smjera. Put je vodi ispod podvožnjaka, ispod pruge s kolosijecimazaraslim u gustu travu, sve do križanja dvaju velikih cesta. Tamo zastaje, jer u susret joj, posredini ceste, trči polugoli mladić, a za njim biciklist i kombi u kojemu sjedi čovjek smikrofonom. A eto, misli si Hinka, svatko nešto voli.

Nakon što je čudna povorka prođe, nastavlja dalje. Skreće desno pored naselja s crvenimzgradama koje su sve nalik jedna drugoj, i pita se kako ljudi koji stanuju tamo pogode u kojuod njih trebaju ući. Na drugoj strani široke ceste je livada, na livadi razbijen vrtuljak skonjima. Hoda ona tako dugo, dugo, sve dok ne dođe do kraja ceste, i tada skreće u ulicuomeđenu jablanima i brezama koja je vodi sve do rijeke. Dvadesetak minuta kasnije je tamo,

154

na najnižem katu najviše zgrade koju ju je u životu vidjela.

U stanu su dvije sobe, kuhinja i zahod. Nekada je živjela s cijelom obitelji u kući od tri sobe,pa svaki put kad otvori vrata stana osjeća da su joj poklonili previše prostora. Ovdje je, imaveć tri mjeseca, otkako ju je sin pokupio iz sportske dvorane gdje je spavala zajedno sostalim izbjeglicama i rekao: tu će ti biti bolje. Stan je pripadao nekakvom odvjetniku koji jepred sam početak rata ostavio ženu i dijete, i nestao. Nešto kasnije, i oni su otišli u drugudržavu, i očito su otišli u žurbi, jer kad je Hinka prvi put došla u stan, posvuda je zateklaobiteljske fotografije. Sin ih je odmah počeo skupljati i bacati u crnu plastičnu vreću, aliHinka mu je rekla neka ih ostavi, ionako je sama. Sada, svaki put kad ih pogleda, kad vidikoliko su sretni bili zajedno, razmišlja što se to u čovjeku dogodi da poželi sebi ili bilo komedrugome oduzeti takvu sreću. Misli kako je dobro što njezin čovjek nije stigao doživjeti sveovo, misli kako bi bilo dobro da nema nikoga o kome bi mislila. Nekada pomisli kako bi bilodobro da ni sebe nema.

A onda je u mislima baš nekako svaki put prekine zvuk sirene. Sluh joj je malo oslabio, pa nečuje najbolje kad počnu padati granate, ali kad se sirena javi s vrha zgrade, ne možeš je nečuti. Odmah za njom ide strka po stepenicama, ljudi se spuštaju u podrum, u sklonište. Alikako dani prolaze, to se sve rjeđe i rjeđe čuje. Ljudi, bit će, misle da to što su se naviknuli nagranate znači da su se granate navikle na njih, pa više ne ubijaju.

Hinka se ne druži s puno ljudi u zgradi; s malo kim se i upoznala. Ali ima jedna mlada, lijepacura, trudnica, koja ju podsjeća na nju dok je bila mlada. Svaki put kad se oglasi sirena, onajoj pozvoni na vrata, pa kaže, bako, idemo u podrum, ne smijete sjediti tu, opasno je. Lijepoje vidjeti kako se netko tako mlad, na početku života, brine za nju staru, iako ima dovoljno isvojih problema. Muž joj je negdje na ratištu, sirota je ostala sama kod kuće s djetetom utrbuhu, i još je i medicinska sestra, pomaže u bolnici, premda zbog svojeg stanja ne mora.Ništa se u životu ne mora, ali kad imaš volje za sve, pa i nepoznatom pomoći, i Bog će bitivelike duše.

Ali danas nije došla. Nije joj se valjda neko zlo dogodilo, jer ako se Hinku pita, ona je zadnjaosoba kojoj bi se ikakvo zlo smjelo dogoditi. A za nju samu, lako: dva metra iznad ili ispodzemlje – na isto ti dođe. Ako će te pogoditi, naći će te i u grobu, ne možeš se nigdje sakriti.

Ionako će sve brzo biti gotovo. Hinka nikad u životu nije bila bolesna, sa svojih sedamdeset iosam ima sve zube u ustima, troje je djece porodila kod kuće, a sad su je natjerali, kad jedošla u ovaj grad, da ide na pregled zbog izbjegličkog kartona. Bila je kod doktora, fin

155

čovjek, mlađih godina, i doktor joj je dao tablete, bijele koje mora piti u osam ujutro i osamnavečer, crvene za prije spavanja. Ako ih ne bude uzimala, rekao je, srce bi joj samo od sebemoglo stati. Dok je tableta bilo, uzimala ih je – mjesec dana, možda i više – a kad su sepotrošile, išla je po novi recept, ali su joj rekli da doktor Livadić više ne prima pacijente, daseli negdje u Australiju. Kod drugog doktora nije htjela ići, i rekla si je, dobro, to je to. Nikadu životu nisam ovisila ni o čemu osim svoje dvije ruke i dvije noge, i ne trebaju mi ni bijele nicrvene ni roza ni zelene da budem Hinka. Svakoga ide njegovo i svatko dobiva što jezaslužio.

Danas, dobila je pismo na koje nikad nije pomislila, ali sada kad je ovdje, znala je da je svevrijeme čekala na njega. Premda nema marke ni pečata ni adrese pošiljatelja, ona dobro znaod koga je.

* * *

Ponekad, kada je dan dovoljno bistar, ona može vidjeti preko rijeke, sve do brda s kojega jedanas pokušavaju ubiti, i tamo, na obronku, može vidjeti selo u kojem je poklonila srcedobrom čovjeku. Imala je osamnaest godina kad su se uzeli, i te su noći svatovi pjevali svedok posljednji kokot drugog jutra nije priznao poraz. U ljubavi su uzgojili najbolju šljivu,izrodili troje zdrave djece i otvorili najveću krčmu što ju je selo ikada imalo. Kad se u njojpjevalo, pjevalo se glasno kao tog prvoga dana, kad su grla zaorila u slavu mladenaca. I kadsu brda počela gorjeti, pjevalo se bez prestanka. Pjevalo se tako i noći kad je selo pohodioprvi automobil što ga je itko od njih vidio, kad su iz željeznih kola u krčmu kročila trojicamladih, u crne kapute uvijenih ljudi. Premda nikada nije mislila da će se vratiti, krčmarevaje žena znala zašto su ovdje, i to nije bilo zato što se za ljekovita svojstva njihove šljivovicepročulo na deset okolnih brda.

“Krčmarice”, progovara najglasniji među njima. “Šljivovica ti je da se zdrav od tog melemarazboli i bolestan ozdravi. Ali jedino što je može učiniti boljom je pjesma. Naloži muzici dazasvira onu našu, i tvoja će kuća biti još bogatijom nego što jest.”

“Hvala vam na hvali, dobri ljudi”, odgovara krčmareva žena, “ali bojim se da muzika ne znasvirati to što od nje tražite.”

“Muzika!” poviče najglasniji, “Sviraj onu našu!” i zavitla u zrak hrpu novčanica.

156

Dok muzika svira pjesmu o dalekoj domovini i slavi ponosnog naroda, najglasniji pozivakrčmarevu ženu da priđe bliže stolu. Druga se dvojica prepuštaju pjesmi, a on joj govori:“Krčmarice, muzika ti je da se zdrav od te ljepote razboli i bolestan ozdravi. Ali jedino što jemože učiniti još ljepšom je prava riječ iz tvojih usta. Tražimo prijatelja, krčmarice, prijateljakojeg smo davno izgubili. Stigli su do nas glasi da je viđen u ovom selu. Možda si ga vidjela,možda si ga voljela, možda si ga oplakala, ali znamo da ga znaš jednako kao što znamo dasebe znaš. Reci nam tu riječ, onako kako samo ti znaš.”

Krčmareva žena otvara usta, ali u taj čas u krčmu ulazi njezin čovjek i viče muzici daprestane svirati. “U mojoj kući od moje pjesme nema ljepše”, kaže krčmar i naređuje muzicida opet zasvira, ali drugu pjesmu.

Na to se trojica u crnom ustaju od stola, i najglasniji među njima kaže: “Je li to naš krčmar?”

“Da, ja sam”, odgovara krčmar. “Tko me traži?”

“Gosti, krčmaru, putnici namjernici”, odvraća stranac. “A otkad se to tako postupa premagostima?”

“U mojoj kući”, ponavlja krčmar, “od moje pjesme nema ljepše.”

“U tvojoj kući od tvoje žene nema ljepše”, kaže stranac, hvata krčmarevu ženu podlakticomza vrat i privija je uza se.

“Ostavi moju ženu”, pomahnitalo viče krčmar, “ili će poteći krv.”

“Što je krv kad ne teče?” viče glasni dok trga košulju krčmareve žene i cijeloj krčmi u pogledbaca njezine gole, bujne grudi.

Krčmar više ne traži riječi, i dok trči prema trojici stranaca ne vidi da jedan od njih vadipištolj. Puca mu u koljena, puca mu u prsa i on pada na zemlju. Ali prije nego što klone,dvojica ga pridižu i nose van u noć, niz obronak, sve do najvećeg drveta. Najglasniji međunjima veže jedan kraj konopca za granu, a drugi u omču po mjeri krčmareva vrata.

Zvuk motora koji nestaje u daljini. Plač djece koju su probudili pucnjevi. Kapljice s hrastakoji krvari. Trenutak u kojem krčmareva žena zna da više ništa nije isto.

157

DRUGO PJEVANJE

Najčešće, prvi se put kao glavni junak pojavljuje u rečenici Po noći ti je sve isto kao i podanu, samo što je po noći mrak. Najčešće, već im tada ni najmanje ne vjerujete. U mrakuništa nije isto kao na svjetlu, i to zna svatko koga su ijednom zatvorili u mrak. Ništa što bimoglo čučati na drugom kraju mraka ne može vas uplašiti onako kako sami sebe možeteuplašiti. Ništa nije strašnije nego ostati sâm sa sobom u mraku.

U odvjetnikovu je stanu netaknuto ostalo sve osim žarulja. Svaka žarulja je nestala kao da jezadnja na svijetu, a slike iz prošlosti su ostale, kao da ih se može zamijeniti nekim novima,putem, na svakoj bolje opremljenoj benzinskoj stanici. Hinka se nije potrudila nabaviti novežarulje: kad bi se počela spuštati noć, ostala bi sjediti neko vrijeme dok se ne bi posveutopila u tamu. I zato što je i otvorenih i zatvorenih očiju vidjela jednaki mrak, nikada ne biznala spava li ili je još uvijek budna.

Sada je ljeto i noći su kratke. Ali, ako ona ne zna kuda odlaze sati, kako se tek osjećaju ovimladi vojnici u garnizonu s druge strane ceste? Naplaćuje li njima Bog skuplju tarifu za dani mrak? Jer, ma koje doba noći ili dana bilo, kroz otvoren prozor ona ih uvijek može čuti kakose smiju, svađaju, plaču. Nema tog rata koji može ugušiti mladost: u tim godinama – neka sukod kuće, neka su u ratu – za njih je sve igra. I bolje da je tako, misli Hinka, i sluša kako semelodije njihovih glasova isprepliću, i kako, kad i ne pjevaju, pjevaju.

Neki od tih glasova zna je podsjetiti na glas najmlađeg sina, i onda se sjeti kako ju jepozdravio na pragu s puškom na ramenu i rekao da odlazi, jer ako ne ode, nikada se nećemoći vratiti. Vidjela ga je još samo jednom poslije, kad joj je donio nešto kave i šećera. Otadje prošlo šest mjeseci, ali Hinka ne tuguje za njim. Što god mu se dogodilo, zna da pripadatamo kamo je otišao. Oduzeti čovjeku mjesto kojem pripada isto je što i oduzeti mu sreću.

No danas je barem dobila pismo od svoje kćeri i sada zna da je ona na mjestu gdje jeoduvijek željela biti. Na pogrešnoj strani rijeke, u pogrešnoj vojsci, ali s pravim čovjekom.Mama, dobro sam, piše joj ona u pismu, i jedva čekam da te vidim. Ovdje je dobro, nismogladni, djeca su dobro, i kad ih vidiš, nećeš vjerovati koliko su samo narasli. Mali je nalik nasvog tatu, ali mala je pljunuta ti. Kaže da bi jednog dana voljela biti balerina i da bi htjelaplesati za vojnike. A ja joj kažem da bi joj prvo bilo bolje naučiti čitati i pisati, jer ne može seod pjesme i plesa živjeti, a onda se ona, vrag mali, sjeti tebe pa kaže da kako ne može, kakobaka cijeli život pjeva i šeta po dvorištu i ništa drugo ne radi. Nadam se da ti nije teško ugradu, da te braco pazi i da si i tamo našla svoje dvorište. Jako mi nedostaješ i čim se ovaj

158

pakao malo smiri poslat ćemo nekog po tebe da dođeš vidjeti nas i svoju unučad.

I onda Hinka malo plače; ne zato što zna da više nikada neće vidjeti unučad, nego zato štozna da će i bez nje biti sretni. Plače, jer ne znaju što im život sprema.

Sada opet čita pismo, drži ga u rukama i pokušava namirisati put koji je prešlo prije nego štoje, ovako pohabano, stiglo do nje. Zna da njegov put nije bio ništa teži niti duži od njezina,ali zna da će jednoga dana ono vrijediti više od bilo kojeg maglovitog sjećanja na nju ilinjezinu kći. Još davno, otkad je prva među ženama u selu naučila čitati, znala je koliko jeteško napisati pismo: uvijek kad bi imala razloga da ga napiše, radilo bi se o nečemu tolikovelikom i važnom da je na papiru moralo izgledati smiješno. A kad bi ga napisala i unatočopasnosti da ispadne smiješna, znala je da je i važnije nego što je mislila.

Hinka ustaje od stola, sprema pismo u omotnicu i pomišlja kako bi bilo dobro popiti kavu –pravu, jaku, tursku – kakva već kava treba biti. Eto kako je život čudan, od svega se uspiješodviknuti – od kuće, ljubavi, tuge – ali nikada od šalice kave. Istina, doktor joj je rekao da nesmije, ali ako se već ostavila bijelih dvaput na dan i crvenih prije spavanja, što to mijenja nastvari? Srce ionako nije stvar do koje joj je još uvijek previše stalo.

Hinka otvara kredence, jedan po jedan; od njezine zadnje kave prošlo je toliko vremena da jezaboravila gdje ju je spremila. Nalazi je prosutu posvuda naokolo: staklenka u kojoj je držirazbijena je u najsitnije dijelove. Iza nje, u zidu je rupa velika dobra dva prsta i Hinki netreba mnogo da shvati što se dogodilo. Prozor je bio otvoren, sluh ju je već davno počeonapuštati, taj komad željeza mogao je doletjeti tko zna odakle, ali svejedno, nije joj jasnokako je iz čitanja pisma nije trgnula barem lomljava. Zar je moguće da je i smrt digla rukeod nje?

Pa se upita koga je onda ovaj put uzela ako nije nju, okrene se oko sebe i primijeti kako ješpajz gleda kroz rupu na vratima. A unutra, na najvišoj polici izležava se, zaključan,tamnozeleni kofer, a iz njega izviruje vruće željezo. Hinka ga teško može dohvatiti, otključatiga ne može nikako jer ključa za tu malu bravu nema, ali može ga pomaknuti dovoljno dapadne na pod i prospe sve svoje tajne ravno pred njezine noge.

Tri crne košulje, dva odijela, sedam pari čarapa, jedna knjiga sa srebrnom gravurom i jednanova, prazna putovnica. Koliko se odvjetnika može napraviti od toga? Samo jedan.

Hinka ponovno sjeda za stol, uzima pismo, prebacuje ga po rukama i dok kroz prozor gledamrak kako se spušta na grad, čeka da je počnu opsjedati pitanja. Ali jedino koje joj uporno

159

pada na pamet je ono na koje posljednji put nije znala odgovoriti kao djevojčica.

Što je teže – kila željeza ili kila perja?

* * *

Ponekad, kada je dan dovoljno bistar, ona može vidjeti preko rijeke, sve do brda s kojega jedanas pokušavaju ubiti, i tamo, na obronku, može vidjeti selo u kojem je ostala sama. Godineje već odavno prestala brojati, pa ne zna koliko ih je imala onoga dana kad su u selo došliratnici u automobilima s velikim gumama, u kamionima i prikolicama s topovima i puškamakakve selo nikada nije vidjelo.

“Gdje su, baba? Govori, gdje su?” viče najveći među njima dok silazi s kamiona, glasom kojibi uvijek prepoznala.

“Ovdje”, odgovara krčmareva majka i ne pita dalje, jer nakon svih tih godina dobro zna kogatraže. Došli su po nju.

“Vas dvojica, sa mnom unutra!”

Ratnici ulaze u kuću kroz vrata nad kojima još uvijek stoji natpis koji pamti da je tu nekoćbila krčma naraštajima čuvena po šljivovici. Govorilo se, tko je jednom proba, pričat će o njojdo kraja života; tko je dvaput proba, pričat će o njoj sve do sljedeće čašice; tko je triputproba, nikad više neće pričati.

Ratnici ulaze u kuću i ruše stolove pred sobom, ruše slike sa zidova, ruše davno ispražnjeneboce. Ali uzalud: krčmareva je majka jedina koju nalaze.

“Ovdje nema nikoga, baba, ne laži!” sikće najveći među njima.

“Zar ne vidiš”, odgovara krčmareva majka, “da su svi ovdje? Svi su ovdje!”

“Vidim samo tebe”, kaže ratnik. “I ne znam što ću s tobom.”

“Ja sam ovdje”, kaže krčmareva majka, gleda ga u oči, pa kroz oči, i pogled joj nestaje doljeniz brdo.

Najveći od njih okreće mitraljez prema krčmarevoj majci i gura joj cijev u usta. “Idemo”,viče, “mrdaj, babo luda, znam ja što tebi treba.”

160

Ratnik gura krčmarevu majku sve do prve čistine, baca je na zemlju, stavlja joj cijev podhaljinu i iz dva poteza uspijeva je poderati. Otkopčava hlače, skida ih do koljena, legne nakrčmarevu majku i ulazi u nju. Psuje, dahće, okreće očima. Majka šuti i gleda niz brdo. Upozadini čuje pjesmu koju pjevaju druga dvojica, pjesmu o mesu, pjesmu o mrtvima, i zna daništa što će se dogoditi kasnije nije važno.

“Šta da radim s njom?” pita ratnik dok ustaje i zakopčava hlače.

“Nemoj je ubiti”, odgovaraju druga dvojica, “nisi ti jedini ovdje. Vodimo je sa sobom.”

Ratnici obilaze kuću i prolijevaju benzin, bacaju šibicu i vatra počinje slijediti njegov trag.

Dok kamion odlazi niz brdo, krčmareva majka iz prikolice gleda kako krčmu proždireplamen, gleda selo koje mijenja boju, i dolje, u samome podnožju obronka, vidi buktinju kojaje nekada bila najveći hrast u selu. I dok sve što poznaje nestaje u vatri, svaka kuća, svakodrvo, svaki kamen, sve joj izgleda isto, kao da nikada nije ni bilo drugačije.

TREĆE I POSLJEDNJE PJEVANJE

Ako je rat svijet u raspadu, dočekati kraj rata znači doputovati do kraja svijeta. Ali tko jeonaj tko daje znak kada putovanje počinje?

Odvjetnikove stvari leže razasute po podu. Koga odvjetnik zove kad se treba braniti odsamoga sebe?

Što je teže – kila željeza ili kila perja?

Ove noći prozor je otvoren, ali više se ništa ne čuje. Hinka sklapa oči, i po prvi put nakondugo vremena, osjeća kako joj se kapci dodiruju.

Na zastoru nema niti jedne rupice.

Svi mi puno bolje vidimo u mraku.

161

osam

I to ti je ta priča, završio je Jednonogi čovjek. Ivona je ostala u nevjerici, jer nikada prije niječula bajku bez sretnog svršetka. Zapravo, nikada nije čula bajku bez bilo kakvog svršetka, aova je očito ostala nedovršenom.

Ovo je najčudnija bajka koju sam čula, a opet nekako zvuči… – tražila je riječi – zvuči takopoznato, kao da sam je čula tisuću puta. Skoro kao da sam bila u njoj!

E, to sam i ja pomislio te noći kad sam je pročitao, nasmijao se Jednonogi. I odmah samrekao vozaču da okrene auto natrag. Ali on je odgovorio da ne smije, da ga mora predati naodredištu. A ja sam rekao dobro, ali ja moram izaći. I tako me ostavio samoga gore ubrdima, usred ničega. Sjeo sam uz cestu i počeo čitati druge priče moje žene. Sve mi je bilojasno. Koju god bih priču pročitao, svaka je govorila o istom: sve su bile o meni, i sve su bileo njoj. I tako sam ti ja sjedio tamo, u toj divljini, i čitao i čitao, i pomalo plakao, kao timaloprije, i bilo mi je jasno. Ona sa mnom ne može biti sve što bi mogla biti, niti ja s njom. Ionda sam otišao. Lutao sam i lutao i nisam stao dok nisam našao ovo mjesto, vidiš tamo, podonim krovom. Možda ti se sad čini da nema dovoljno hlada, ili da je zimi hladno – i to je sveistina – ali kažem ti, meni je i to više nego dosta.

I sad stvarno više ne plačete?, pitala je Ivona..

Ma!, odmahnuo je čovjek. Nema ti tu kraja. Taman kad pomisliš da si presušio, nešto sedesi. Zasvrbi te noga koje nemaš, i češeš zrak. Možeš otići na kraj svijeta, znaš, ali što ti sveto vrijedi – Jednonogi pokuca nekoliko puta kažiprstom o čelo kao da isprobava lubenicu –kad je sve ovdje. Znaš, sve ti je to na kraju ista priča, ali svi smo mi, Bogu hvala, drugačiji. Ito što tu i tamo naletimo jedni na druge ne mora značiti da će nam se išta u glavi okrenuti,razumiješ. Evo, kao sad, naprimjer. Mogu ti ja ispričati još sto ovakvih priča, ali ako stvarnoželiš razbiti ovaj izlog, ne mogu ja tu ništa. Nema tog boga koji će te spriječiti.

Ne, ne želim više, rekla je Ivona.

Znam da ne želiš, jer si ga već jednom razbila. Kažem ti – Jednonogi ponovno kucne o čelo –sve je ovdje. Pokucaš i otvori ti se! Ali ne znaju svi da mogu pokucati. Evo, vidiš ove lubenicetu: šta misliš, zašto su ovdje? Zašto bi itko dolazio na pijacu da stoji tu na otvorenom kad musvaki čas može granata pasti na glavu? Jedno si ti – ti samo prolaziš ovuda; jedno sam ja – ja

162

ovdje živim, i to svojim izborom, razumiješ. Ali ovi ljudi koji svake srijede i subote sjednu ukamion pa se dovuku iz nekog mirnog sela – pa šta to njima treba? Dođu tu, pa stoje, anigdje nikoga. I kad se vraćaju kući, čini im se da imaju još više lubenica nego na dolasku,ali svejedno, opet će biti tu za tri dana. Budale žele imati svoje mjesto na svijetu, po svakucijenu, i nema toga što neće učiniti da ostanu na tom mjestu, razumiješ.

Uh, sjetila se Ivona u posljednji čas. A ja…, promucala je jer joj je bilo pomalo neugodno toizgovoriti, moram i ja biti na jednom mjestu, i sad već strašno kasnim.

Ma, razumijem, samo ti hajde, rekao je Jednonogi i pružio joj ruku za pozdrav.

Vidimo se, rekla je Ivona i krenula dalje.

Heh, vjerujem, rekao je Jednonogi smiješeći se, ali Ivona je već trčala prema kapiji nadrugom kraju tržnice.

Naravno, ta je kapija bila širom otvorena. Gdje je tu logika, pitala se Ivona. Zar ja baš svemoram naučiti težim putem? Ili ništa što nije težim putem nije učenje?

Krenula je dalje, pravo pored bolnice, i dalje, niz dugu cestu koja je vodila do dobro jojpoznate, mrtve ulice naseljene kutijama u kojima su šibice vodile obiteljski život. Nije topravedno, pomislila je, Tanja je sada na moru s mamom, a ja? Da nismo zaratile, mogla sam ija biti s njom: sada bih ležala na plaži, slušala zrikavce i hvatala boju.

Dok je ulazila u svoju ulicu, zastala je. Prva kuća lijevo, visoka prizemnica s kipom Indijancau prirodnoj veličini pod prozorom. Sada: hrpa pečene cigle i namještaja. Sve prepoznatljivošto je ostalo od nje bila je Indijančeva šaka koja je u grču držala luk s napetom strijelom. Svešto je ostalo od Tanjine kuće.

Jednom kasnije, kada bude starija, sjetit će se ovog dana i svih misli koje je nosila gradom, oskrivenom životu njegovih zgrada, o skrivenom životu njegovih ljudi, i shvatiti: ništa i nitkone postoji sâm za sebe. I sjetit će se kako je stajala pred ruševinama Tanjine kuće, ipomislila: kad je kuća samo hrpa pečene cigle i namještaja, je li to samo zato što nije imalasretan dan, ili je to zato što ništa drugo nikad nije ni bila?

Tanja. Tanja. Tajna.

Zašto smo se ono uopće posvađale?

163

Podigla je Indijančevu ruku s lukom i strijelom i naciljala u smjeru svoje kuće.

164

ZADNJA RUNDATrojica u mraku

“E nećeš vjerovat koga sam danas vidio.”

“Koga?”

“Slušaj ovo. Stojim ja u mesnici, žena me poslala po neke koljenice za ručak, kad osjetim dame neko gura laktom iza leđa. Ja se okrenem i kažem čovjeku, nemoj se gurat, doćeš na red,kad ono imam šta vidit. Znaš ko stoji za mnom?”

“Ko?!”

“Livada.”

“Ma nemoj mi reć!”

“Je, je, to sam i ja pomislio. Nisam ga vidio sto godina, ono, više ga se vjerovatno u životu nebi nikad sjetio, zaboravio bi da postoji da ga nisam danas vidio.”

“Čekaj malo, pa zar on ne bi trebao biti negdje u Australiji?”

“E, to sam se i ja pitao, reko znam da je, ima barem pet godina, pokupio stvari. Al priča popriča, ispalo da ga je žena kad je došo tamo ostavila, utekla s nekim Indijancem, i djeca snjom, i osto Livada jadan sam usred pustinje uzgajat klokane.”

“Ma čekaj, njegova žena je bila… nemoj mi reć, sad ću se sjetit… Olgica, jel? OlgicaMajstorovićka, dole sa pruge.”

“Je, je, Olgica Bombica.”

“Ma, da, tako je, Olgica Bombica. Uh, dobra je bila Olgica, pusti ti sve.”

“Je, al uvijek je bila kurva. Vidiš kako je i sad zajebala čovjeka.”

“Ma znaš šta ću ti ja reć, ne bi ona njega mogla zajebat da nije on takav kakav je. Šonjo bio,šonjo osto. Vidiš kako mu je brat uspio, doktor, ima dobru plaću i sve. Ne treba njemunikakva Australija.”

165

“Šta, ti ne znaš?”

“Šta ne znam?”

“Ajoj, pa ti uopće ne znaš… Pa gdje ti živiš?”

“Pa šta je bilo, oćeš mi više reć?”

“Pa, brat od Livade, doktor, seli u Australiju, evo samo što nije.”

“Ma nemoj, zar i on?”

“I on.”

“Pa zašto sad to? Jel zbog rata il…”

“Ma izgleda da je upetljan u ono sranje u bolnici. Znaš ono, s onim doktorom Lužajićem.”

“Nemoj srat! S onim što je pipao curice?”

“E, s njim, baš s njim.”

“U jebote… Pa šta, nije i on valjda?”

“A ko će ga znat. Ja kako sam čuo, valjda je znao sve vrijeme šta ovaj radi, al ga nije htioprijavit jer su njih dvojica imali neke mutne poslove, neki šverc il nešto. I jebiga, sad ti je tou najboljem slučaju utaja zločina.”

“A u kurac!”

“Je, baš u kurac. Uvijek ta braća upadnu u neke mračne priče, jebemti. Sjećaš se ono kad gaje stari od Ade Balije poslije škole uvatio i našamaro? Livadu, mislim.”

“Je, je, stvarno. A šta je ono bilo, zbog čega?”

“Pa, znaš ono sa starim romanima. Zagor, Blek i to.”

“A, romani… Da, da, nešto, kao kroz maglu. Jel to bilo ono kad ih je Livada išo prodavat napijacu?”

“E da, to. Uglavnom, imao je prvi broj nekog romana, ne znam, Osvetnici il tako nešto, a toje kao pravo blago među klincima koji su to skupljali, i koštao je više nego deset novih. I

166

onda došo Adonis na ganc novoj trkaćici kad to niko nije imo u gradu – fala bogu, jer čemusluže pare, jebiga, neg da se kurčiš. E, i onda je vidio taj roman i reko, moram to imat, al muLivada nije htjeo prodat. Il barem nije htjeo za te pare, jer je znao da je ovaj pun para, pa jedigo cijenu čim ga je vidio. Pa su se natezali tamo-vamo, i uglavnom, na kraju se dogovorilida će mu dat po normalnoj – mislim, normalnoj, toj deset puta većoj cijeni – plus da mu dajedan dan bicikl, iako mislim da je Adu ipak bilo malo strah i od starog, jer znaš kakav jenjegov stari bio kad popizdi, to mrtvi ostaju za njim. I sad, uzeo on tu trkaćicu i misli di bi tomogao dobro izvozat, i sjeti se, mogo bi on ić kod babe na selo, dole u Kloštarevo. I jebiga,krenuo preko groblja, pa gore na Kaljužu i sve, i stao da će pišat, ostavio bicikl uz put, i dokse okrenuo, bicikla nigdje.”

“U jebote, zajebano!”

“Nemoj mislit da nije. I nije uopće znao šta će sa sobom, bicikl ne može nać, mislim, mogoga ukrast bilo ko, oće javit policiji, oće ikome reć, ne zna šta će. I onda skuži da je jedininačin da nabavi isti bicikl nekako, da ga sam ukrade, al je to malo nemoguće budući da jeovo Adonisu stari donjeo iz Njemačke, i ne bi, jebiga, ni bio takva faca da to svako može iovdje kupit.”

“Dobro, i šta je napravio onda?”

“A trebao je skupit novac, pa je ošo na pijacu kod starog Bulaje, znaš onog ćosavog što jestalno išo okolo i pjevo Nisam blesav, nisam blesav, a šta i da jesam.”

“Isss… Ko ga ne zna…”

“E, Bulaja. I istreso njemu Ado Balija cijelu hrpu romana, sve što je skupljo cijeli život prednoge. I reko mu, Bule, ako oćeš, prva i zadnja ponuda, dam ti sve za sto iljada. A vrijedilo jebarem stopedeset. I normalno, Bule pristo, dao mu pare, al to opet nije bilo dovoljno. Ondaje ukro staroj nešto iz novčanika, jer ionako je već znao pomalo krast za sličice i prije kadmu nije dala, al nije smio puno da ne primijeti. I jebiga, stvarno nije znao šta će dalje, al jeznao da će ga stari Ibro Adin ubit, ono, bez greške, ako ne smisli do sutra ujutro nešto. E, ionda je napravio najgluplju stvar koju je mogo.”

“Šta?”

“Otišo je kod malog Siće da se posavjetuje.”

“U jebemti, Sićo! I na njega sam skroz zaboravio. Sićo Mrva. Di je on sad?”

167

“A negdje u stodvanestoj, čuo sam baš neki dan da ga je neko sreo dole na koridoru. Bio jemalo u bajbokani zbog onog sranja kod tvrđave, pa se izvuko kad je rat počeo. Jebiga, njemuti je ovo milina, može se nakrast di god stigne.”

“I šta, šta je bilo kad je došo kod njega?”

“A ovaj mu reko, kao, baš dobro što si došo, imam ja plan već dugo za doć do puno para, dasu unutra on i onaj polubrat njegov, Pajo iz Doma, i da im taman treba još jedan, pa akohoće… ono, jer u pitanju su stvarno velike pare. A Livada, fala bogu, nije imo druge, pa jepristo. E sad ti je priča možda već poznata. Prvo ga je Sićo jedan dan sakrio kod svoje babe,gore kod Kaljuže, da ga ne nađe stari Adin, a onda je drugi dan došo po njega, pa su otišli urobnu kuću.”

“Jebote, pa to je ta priča! Nisam pojma imo!”

“E, da, to je ta legenda. Došli klinci malo razgledat šta ima, pa se sakrili među tepisima iniko ih nije skužio, i kad je navečer zatvorilo trgovinu, počistili sve blagajne, zvali taksi, mošmislit tri klinca nemaš ih šta vidjet, golobrada, zvala taksi, i odvezli se na vašer. E, i jebiga,onda je neko skužio da djeca previše troše na flipere, pa je zvao muriju, i eto. Kužiš, Livadauopće nije znao da je to plan, al bio se usro i u taj čas je pobjego s ovom dvojicom. E, i ondakad se vratio u školu nakon pet dana, nakon što su ga razbili na miliciji, prvo što mu sedesilo, dočeko ga je stari Adin i našamaro ga.”

“Pa jebemti, nisam ja znao da je on bio u toj priči. Pa vidiš, nije on u stvari brat bratu ni biotakav šonjo, sad kad malo razmislim. Mislim, imo je čak i muda, samo jebiga, nije imosreće.”

“E, a znaš šta je najbolja fora u cijeloj priči? Znaš ko mu je ukro Adin bicikl?”

“Ko?”

“Sićo, jebemti.”

“A u pičku, pa to je stvarno zajeb!”

“E, i prodo ga u dijelovima. Pa de sad ti skuži te priče. Jebote, ne moš vjerovat šta se tudešava. Kad skužiš da su do danas svi ti ljudi ostali isti: jebiga, Adonis je, ono, lopov, alprema van ispada pristojno dijete kojem je stari sredio karijeru. Livada nije lopov, al uvijekzavrši u nekim govnima ko da je. A Sićo – jebiga, Sićo ko Sićo. Radi na sitno al mu ide.”

168

“Je, je, u pravu si. Stvarno, kad pogledam šta danas Ado Balija ima u životu, a šta ja…Jebemti, tip je cijeli život pljačkao ljude, a eno ga danas ima banku, jebote, banku ima svoju,sve po zakonu. A šta ja imam? Ja imam goli kurac, eto šta imam, jebote jel ti kužiš da jadanas pišem knjigu o tome kako nemam banku? Mislim, zato što nemam banku. Ono,siromašan sam, al sam sretan. E jesam kurac!”

“Pa dobro, sad ga i ti sereš, ko da je ikad bilo drugačije. Mislim, i u školi i uvijek, čovjeku jebilo bolje nego tebi i meni, i jebiga, znaš da to tako ide. Kad su došli ovdje bili su sirotinjateška, i šta su drugo mogli, šta su drugo znali neg tuć se. Stari mu se nakro dovoljno para damu i praunuci mogu vozit svaki po tri bemvejca.”

“Ma dobro, znam, al nekako sam uvijek prije, znaš ono, mislio sam da će na kraju dobit štozaslužuje. Znaš ono, pa jebemu, čak i u tim glupim starim romanima takvi ko on uvijek plate.Ono, što te duže jebu u mozak, na kraju gore najebu.”

“Ono, alo, Nikola! Romani, izmišljeno, dobro jutro… O čemu mi ovdje pričamo?”

“Ma čekaj. Sve što hoću reć je da nije pošteno da se ovaj debil na kraju izvuče sve popropisima, lova je oprana, sako je Armani, i sad je on uzoran građanin koji je u životu uspiojer je bio sposoban, za razliku od mene koji nisam.”

“E, pa! Bio je sposoban, to ti je to, a šta drugo?”

“Da, bio je sposoban dignut kasu od starog.”

“Dobro, stari mu je bio sposoban, ista stvar. Šta tvoj stari onda nije bio sposoban?”

“Zato što nije bio lopov i ubojica, nego tokar.”

“E jebi me ako ja razumijem koji sad ti kurac oćeš.”

“Koji kurac ja oću?! Oš da ti kažem šta oću? Oću malo pravde, oću malo da vidi kako je tokad plaćaš kad radiš sranja, ko sav ostali svijet, eto šta oću! Zar će on stvarno do krajaživota bit mimo zakona? Kužiš, on je rođen u tom svom raju, on uopće pojma nema dapostoje stvari koje se ne smiju radit, razumiješ? Ono, da bar jednom najebe, da mu se gaćemalo protresu, to bi volio vidit.”

“Ej, Nikola, daj tiše malo, najebaćeš ti odma ako te čuju. I dajte pijte to više vas dvojica,moram zatvorit, sad će policijski.”

169

“De Čoki, nemoj me sad i ti jebat, koja mrtva policija. Ko ti šta može? Zaključaj lijepo i pustinas da sjednemo još malo ko ljudi, ionako se na ulicu uopće ne vidi svjetlo.”

“Čekaj, nije mi jasno opće koji ti kurac imaš protiv Memića uopće? Jesu ti šta ikad nažaoučinili? I šta si baš za Adonisa zapeo, pa glup je ko kurac, jebote. Taj ne bi znao ubit da mukalašnjikov u šupak zabiješ, jebote, prdnuo bi i upuco bi sebe samog. Onaj njegov bratMurifat, Murija, e to je bitanga, njega se treba čuvat.”

“Čekaj, gdje je on uopće sada?”

“Gore u Njemačkoj utjeruje dugove što su za starim ostali valjda.”

“Eto vidiš, vidiš kako mu je stari ošo. Upucalo ga na spavanju, niko ništa ne zna, niko ništanije vidio, kužiš. Ni policija ni ukućani ni cijela banda. Ne bi se uopće čudio da je Murifat izasvega toga.”

“Ma ja mislim da ni ti ni ja pojma nemamo iza čega je sve u ovom gradu Murifat.”

“Pa jesi vidio ono prošle godine, jebote, kad je ganjo malog Filipa usred bijela dana gologpreko cijelog grada, živog ga odero kod garnizona?”

“Jok, ti si vidio.”

“I šta je sad bilo s tim? Ništa, ono, rat je, koga boli kurac za to. Pa jel vidiš ti, moj Šerife, štase tu događa?”

“Dobro, jel ti mene sad opet zajebavaš il šta? Šta si se jučer rodio pa ne možeš skužit kakosvijet funkcionira il šta?”

“Ma ne, on piše knjige, on ti je umjetnik, mi to ne kužimo.”

“Ma pušite mi kurac obojica…”

“Nego je li, kad ćemo mi tu tvoju knjigu vidjet? Sve nešto tu pišeš, ovo-ono, a nikad gotovo.”

“E sad ga i ti… Pa nije ti to ko da ja dođem tebi i kažem, Čoki, daj pivkana, ja ću sad malopit. Ne ide to tako. To se piše kad ti dođe, ne možeš ti to birat. Meni ti je bitnije za pisanjeda ja čujem ovako male priče iz života, kao ovo o Memićima, pa se malo zamislim, jel, znaš,pa te to jebe, i onda možeš pisat – ne moraš o tome, al možeš o drugim stvarima koje tejebu.”

170

“Znaš šta mene najviše jebe? To što me sutra na ulici može spičit ko da me nikad nije bilo. Išta ću se onda nervirat što neki tamo mujo ima banku, koga boli kurac?”

“Je, danas je bilo stvarno zajebano. Jeste vidili vi to? Cijelog ljeta nije bio ovako lijep dan,baš je bilo sunce i vruće, i moraju oni sjebat sve. A sve do tri nije nijedna pala.”

“A gdje su uopće pale?”

“Jedna je pala gore na Vilino Polje, kod trafostanice, još uvijek nemaju struje. Jedna je tamokod starog suda, i ovdje dole po korzu su stalno šarali. I mislim da su opet bolnicu spizdili.”

“E jebo im bog mater smrdljivu da im jebo!”

“Al dobro, ajde, barem krmača nije bilo.”

“Ma nije, istina, al roknula je jedna gore u neboder do Makovog, otišlo sve u kurac. Jebote,dobro da su iselili ove ljude na vrijeme, sve je izgorilo, cijela etaža.”

“A jebote, stvarno, di je Mak nesto? Nema ga zadnjih dana.”

“Ma nesto je on davno, šta ti je. Sjebalo je njega davno u mozak.”

“Je, uopće mi nije jasno koji će kurac ljudima ta droga, te gljive, jebote, pa sâm se u gljivupretvorio. To više nije čovjek, to je gljiva, jebem ti Iruda!”

“A jeste vidili ovaj kurac s bagerom?”

“Kojim bagerom?”

“Bože, bagerom – ovim, kurcem, valjkom. Šta će mu to?”

“Ja ga ništa nisam skužio. I ne znam koji je Jozi uopće bio vrag da mu ga posudi.”

“A šta, ko da može napravit od njega veći krš neg što je.”

“Je, ne može ni od sebe napravit veći krš, jebemti, neg što je, ha ha!”

“Ma pusti Maka, a jes ti vidio ovu budalu danas što je prešo sve?”

“Šta, ovog što je trčo?”

“E, mali Miro. Vidiš da se može izvuć iz te droge, iz pakla tog cijelog.”

171

“Ma kurac se on izvuko. Jel ti misliš da bi normalan čovjek trčo okolo dok granate padaju?”

“Pa šta, barem je nešto dobro napravio za zdravlje. A šta ti i ja, samo sjedimo tu cijeli dandan kod Čokija.”

“E bogami cijeli dan sjedite i ja sad stvarno moram zatvorit. Recite, šta ćete popit, doknisam zaključo kasu, kuća plaća.”

“Kućo stara, svaka ti dala. Daj meni jednu šljivu, uduplo.”

“A odma duplo čim se ne plaća, nisi ti ni lud. Daj onda i meni isto.”

“Ajde, momci, nazdravlje, da im jebemo mater svima!”

“Ajmo, zastol…”

“…nastol…”

“…podstol!”

“Uh, dobra je, jebemti, jel to tvoja?”

“Prava domaća, nego.”

“Kolko je gradirana?”

“Dvadeset i šest, al dogodine ću cijeli šljivik zasadit s ovom novom sortom, to morate probat.Od šogora iz Čubara sam nabavio, njemu to ide svake godine. Znaš šta, baca ko prava.”

“E Čoki, a šta bi s onom pecarom od tvojih preko?”

“A šta misliš šta je bilo? Ajde ti sad skoči preko pa pogledaj šta se dešava.”

“Pa jel se možeš nagodit poslije nekako da to rasprodaš, jel znaš koga da je osto tamo?”

“A i ti ga sad gluposti lupetaš. Dobro, jel bi ti sad meni platio ovo što piješ kad ne moraš?Poslije, možda. Mislim, doće to na svoje samo kad se ovo malo smiri, jebiga, dobra je topara, možeš stvarno pristojno zaradit na šljivi tamo.”

“A je, uh… jebiga, sve nas je sjebalo, ovaj rat, sve.”

“Meni pričaš! Pa dobro, jel ti možeš shvatit da ja nisam ništa umočio otkad je prva granata

172

pala? Prije sve uredno, žena, švalerka, a sada…”

“E, jesi ti Šerif u birtiji, al nisi u krevetu, ha ha ha!”

“Pitaj to svoju Mariju, pa ćeš vidjet šta će ti reć.”

“Jel čuješ ti ovo, Čoki, šta sad, da ga ubijem tu na mjestu?”

“A zajebavaš, Nikola, zajebavaš ga ko klipan, pa ti isto i vraća.”

“Je, ima i nad popom pop.”

“Ma, ajde, šta si se odma usro, volim ja tebe… Ajde, daj nam Čoki svima još jednu, pa davidiš kolka je to ljubav!”

“Ne može, zaključo sam, gotovo za danas.”

“A zaključo si, jebat ga.”

“Ma znaš šta ću ti ja reć, to s pičkama. Sve je to u redu, sve dok ne daš da te za nos vuče.Sve dok te samo kita vuče, razumiješ – ne smiješ se zaljubit. Vidiš, recimo, mene je švalerkastimulirala da budem bolji prema ženi.”

“A mene je stimulirala da je jebem, jebemti! Kužiš, dođem ti ja kod ove svoje, i znaš šta,tolko mi je sila kad je vidim da, ono, s vrata mi se digne. I kažem joj, ja bi za tebe svenapravio, al šta ću kad dobijem požudu da te odmah ovdje izjebem.”

“He he!”

“Pazi, pitam ja nju, šta bi ti, da se mi ovako jebemo il da ja odjebem onu babu? I kaže ona,ono prvo, a ja je odmah uhvatim za sisu, i tako dalje i tako bliže. I dođem ti ja poslije kući,kad žena sjedi budna, a već ono dva u noći, i pita di si bio, znam, jebo si se. A ja ti njoj, kaozajebancija, je, evo baš sam bio kod švalerke. Kaže ona, bio si ti al nisi dobio. Oće mi spustit,misli zajebala me, a ja njoj: a kako bi bio ovako sretan da nisam dobio? I sve joj lijepo uoriginalu kažem di sam bio i šta sam radio – ne vjeruje žena ništa pod milim bogom, mislivaljda, pa nije lud da bi išo to pričat. I ja joj onda kažem da se sagne i cmok cmok, i eto.Vidiš kako ženi malo treba.”

“Znaš šta sam ja skužio? Idi, radi šta oćeš, jebi, samo pazi da ti žena nikad ne sazna zašvalerancije, jer onda si navučeš samo nesreću na vrat. Onda ona zapostavi familiju, djecu, i

173

sto nesreća samo jedna za drugom. Najbitnije je da je mir u kući – kurca imaš i za jednu i zadrugu.”

“E, a šta bi ti napravio, Nikola, da čuješ da te žena vara?”

“Pa… il bi je ubio ili otjero od sebe.”

“E nisi u pravu, vidiš, ti si šovinist. Ja je ne bi ubio.”

“A šta bi ti, molim te, napravio?”

“Ja bi je otjero.”

“Ha ha ha!”

“Znaš kako se kaže: nema boljeg grožđa od žene, nit milijeg roda od švalerke. Jebo te bog, sovom možeš na šporetu, možeš u polju – samo se sagne, možeš đe oćeš, a žena nemoj, curi,ovo-ono…”

“Meni ti je sve isto, ja gazim kroz crveno, ono, smrdi malo, al šta, poslije se operem, štašsad?”

“Ha ha ha!”

“Jebote, moja žena kad se stanemo, viče na mene, tuli, čovječe. Dođu komšije da vide šta sedešava, a ja kažem, pustite je ljudi, pogino joj brat!”

“Ha ha ha!”

“Ma znaš šta, pravo da ti kažem, i bolje mi je ovako kad ne jebem. Jebemti, žena, švalerka,isti je to kurac. Ona ti meni dođe, daj Šeki, treba mi para, treba mi ovo, treba mi ono. Pičkati materina, da ti ja kupujem legovane haljine i čizme? Ti bi da ja radim, a ti da se oblačiš!”

“E, to ti je hobi, a svaki hobi košta.”

“Znaš šta, ja ti nisam u životu ženi više od sto kuna platio, niti ću ikada. Joj, ne, lažem, platiosam evo taman sad prije nego što su ova sranja počela ručak bivšoj curi, ona je baš izČubara.”

“Pa jesi barem dobio poslije desert?”

174

“Ma pusti, stara je to koka. Mi smo se iživili u svoje vrijeme, i sad mi je čisto gušt sjest ipopit kavu s njom, znaš.”

“Je, il platit ručak.”

“Dobro, šta, ti mene zajebavaš sad? Pa ne moram ja odma skočit na ženu. Jel, ako je čistofizički, onda ću otić na vece izdrkat.”

“Je, al kolko si puta izdrko pa dobio požudu? Nedorečeno ti je to, moj kolega.”

“Ma je, al šta bi da ne možemo to uopće? Jes vidio kako ćuko češe jaja o beton? Šta bi datako moraš? Prvo bi ti natekla ko lubenice, a onda ih ne bi ni imo na kraju.”

“Znaš šta, kad to kažeš, evo baš neki dan vozim ja malog od sestre gore u selo. I vraćam se, ividim dva klinca, čega su se sjetili, to ne bi ovoj stoki preko palo na pamet. Našli nekog ćukui namazali mu guzicu uljem, a vani upeklo sunce, u pičku materinu, jebemti, i sad ćukupočelo peć i oće skinut to ulje s guzice i ne zna šta će sa sobom i počne češat guzicu o beton,jebemti. I nije presto dok mu se sav šupak nije raskrvačio, znaš šta… A ja mislio da sam svevidio.”

“Ma djeca su zlo, ono najveće. Sve onako slatka i mala te gledaju, a u biti rade samo najgorestvari, sebične.”

“E, a jesi ti skužio kakve smo mi stvari radili u školi? Kad je neko debel, pa vičeš za njimdebeli, debeli! Pa de ti to sad zamisli, recimo, ti i ja sa svojih trideset i kusur, sjedimo sad tuza šankom i vičemo Čokiju debeli, debeli…”

“E to možete probat, al ja ne znam šta će vam se desit.”

“Nego, jebeš ti šta, Čoki? Ha ha ha…”

“A jel, sad ste mene našli jebavat?”

“Ha ha, ne, ozbiljno. Kako ti stvari stoje sa… stvarima… ha ha… kad stoje?”

“Ha ha ha ha!”

“E, pa, ako baš hoćete znati, pizda li vam materina, bio sam sad išo sa ženom – mislim sad,prije godinu dana – dole kod njene sestre, i ležim ja u vlaku, ono, ne u kupeu, neg ono… kadnema kupea. I vidim jednu malu, dobra pička, smije mi se… Reko, Čoki, još si igrač.”

175

“Aaaj-mo Čo-ki!”

“Tišina, ja sad pričam! I ništa, žena zaspala, izvidim ja malo situaciju, ustanem i dođem ti jaovoj maloj. Upoznamo se, ja sam taj, ja sam ta – ne znam, neko strano ime, tipa Izabela,Ksenija – jebi me, ne mogu se sad sjetit, al nije ni bitno. Bitno da smo mi počeli nešto pričat,kao studira nešta, pa rat pa kurac palac, i ja ti nju, onako, malo pomalo, počnem drpat. Pitaona mene, ko ti je ono s tobom, a ja reko sestra, a ona će, da ti je ono sestra, ne bi ti ležo snjom u vlaku. I ništa, smije se i dalje, a ja je drpam.”

“I, jesi je na kraju?”

“A jesam kurac, probudila se baba. Sva sreća da ni ovo nije vidjela.”

“E jebiga.”

“Jebiga. Al nema veze, bilo je i ovo skroz fino. Znaš, neki se žale kad su s mladom curom danisu, kako bi ti rekao, na nivou i to, ali meni je to samo poticaj da budem bolji.”

“Je, imao sam ja jednu pičku, ona je imala osamnest, kad je meni bilo, ne znam, skorotrideset. I ništa, znaš kako bi se mi dogovarali? Ja ti samo prođem kraj nje i kažem, ugradskom parku ili groblje ili ne znam gdje, i nema više razgovora. E, i onda smo jednom –ovo morate čut – onda smo jednom tako bili na groblju, i već se ono mrak prvi spuštao, i miti se skinuli u bijele gaćice i stali u sjenu drveta. I tako ti se mi, jel, bacili na posao, kad onotamo na stazi par metara od nas, ide grobar i gleda, vidi nešto za drvetom, znaš, a tamo usjeni se ne vidi ništa osim onih gaćica, pa se misli on kako ono stoji sâmo, kakve su onovještice, u pičku materinu… Ha ha ha…”

“E jebem ti žene da ti jebem… Znate šta je rekla meni davno, još dok sam ovolki bio, jednababa od osamdeset godina? Kaže sinko, kad bi muškarci znali kad je žena u žaru, da joj dođudala bi pičke odmah.”

“E je, to ti je uvijek tako. Sad da meni dođe ženska i pita jel bi je jebo – jebo bi je, a da ja njupitam poslala bi me u pičku materinu. Vidiš kako je ženama bolje.”

“Jebiga, mnogi su umni ljudi, slikari, pisci analizirali tu psihu žene. I nisu se ženili! Vidiš ti,skužili su oni da ima nešto u tome.”

“Da, da…”

176

“Kužiš, jebiga, šta će, on po noći radi, znaš kako ti pisci i pjesnici po noći pišu, a ova dođeiza leđa pa ga počne drpat, pa daj malo, pa ovo, pa ono. Mislim, šta me sad diraš, šta mi nedaš mira sad kad mi najviše treba?”

“Jel i tebe tako, Nikola, žena po noći malo, a?”

“Ma, zaboravila je ona mene davno. Njoj je da legne spavat, pa jedva čeka da me ne moragledat.”

“Ma znaš šta ja mislim u čemu je problem? Moral žene ne može se definirat, to ti je. Još odBiblije, Adama i Eve, ona nema morala. S njom nikad ne znaš. Evo, recimo, sad ti je ženatrudna i rodiće, al kako ti možeš znat jesi joj ti napravio dijete il neko drugi? Razumiješ, tosamo ona može znat. E mi smo zato na neki način moralniji od njih, jer mi ne znamo čije jeto dijete!”

“E, razumijem te skroz – jednako ih voliš kao ona, a ne znaš jesu tvoja.”

“Da, baš zato. Zato je naš moral jači.”

“Je.”

“Ma znaš šta, kome uopće treba žena? Danas ti je moda živit u braku nevjenčan – e jebo meBog ako tako nije najbolje. Jel se volite – volite se! Pa šta ćeš se onda ženit, jel ti treba popda ti kaže da se volite? To samo komplikacije nastanu tako.”

“Je, je.”

“E vidiš, moja ti ćerka živi u Trstu, i živi tamo s jednim Talijanom već tri godine i nisu sevjenčali. I pitam je ja kad će, ona meni kaže, tata, nemoj se ti brinut, ako to nama ne treba,šta će tebi. I ja joj kažem, u pravu si kćeri, samo ti daj, ako ti je dobro, ako taj tvoj ima para,ako te sluša, ako si sretna, šta će ti više, jel tako? A stvarno joj je dobar taj Talijan, znaš,nema tu šta on ne bi napravio. Da mu kaže, ne znam, ajde skoči do Londona, kupi mi haljinu,ovaj čas bi se usto i to napravio.”

“E, al onda je on papak, papučar…”

“Ma je, al moraš uzet u obzir da ni Talijani nisu isti ko mi. Čudan je to narod, jebiga. Nije tinjemu ništa otić do Londona, kad ti je kod njih sve ubrzano, tempo života je veći. Mislim,čuješ samo kako pričaju, pa jebote, to usta ne zatvara nikad.”

177

“Ma, samo viču prima pršuta kad se najedu.”

“Je, oni su cigani, Romi na neki način.”

“Pa da, al da su pravi, ne bi se dali ženi tako zajebavat. Vidiš kako cigo zna kako treba saženom. Idi prosi, stara, i djecu vodi sa sobom, a ja ću lijepo u merdžana pa idemo u birtiju.Mislim, zna on šta valja.”

“E tako ti je isto u Dalmaciji. Nema ti kod njih, ajde sad ti mužu u mesnicu. Žene su ti, ono,peri noge, lovi ribu, slušaj šta ti kažem. Kužiš, umro joj muž sedamdespete, a ona još nosicrninu. To je poštovanje, jebeš ga.”

“Da, to su jako dobri običaji. Ha ha ha…”

“Ha ha ha! Boli njih kurac…”

“Ha ha… E jebiga.”

“Jebiga.”

“I tako kažeš… Livada, a? Ma ko bi reko…”

178

devet

Ivona!, zaurlala je mama s vrata. Pa dobro, gdje si bila? Nema te – pogledala je na sat – evoveć tri sata. Umrla sam od straha!

Bila sam u gradu, odgovorila je Ivona.

Bila si u gradu, je li? Šta smo malo u provod izašli? Pa ja ću te ubiti ako ne pogineš sama, jelti jasno?

Oprosti, mama, bio je lijep dan pa sam…

Lijep dan?! E meni je bio tako lijep da ne možeš zamisliti! Pa kako mi to možeš napraviti? Dati to više nikada nije palo na pamet!

Neću nikada, u redu, Ivona je odgovorila odsutno i zaputila se u svoju sobu.

I da, sjetila se mama, tata je zvao i kaže da dolazi sutra na ručak.

Jedva čekam, promrljala je Ivona, dovoljno glasno da je mama čuje, dovoljno tiho da ne čuješto je rekla. I već je bila na vratima svoje sobe.

Iz džepa je izvadila zahrđali ključić koji joj je poklonila sestra Danica. Premda je znala da jepuno manji i da neće pristajati bravi, neko je vrijeme stajala tamo i pretvarala se da njimemože otključati vrata.

A kasnije te večeri, kad se spustio mrak, bila je u kupaonici i razgovarala s licem iz ogledala.

Ispuhati, rekao je nos.

Ispuhala je nos.

A sada, začepi ga i puhni jako, rekle su uši.

Učinila je kako su joj uši rekle i odmah je mogla čuti puno jasnije.

A oči? Oči su, umorne, svo vrijeme šutjele i nije im htjela smetati.

Dobrodošla, Ivona, rekla su usta, i noge su je povele na spavanje. U san, i još dalje.

179

Dalje dalje dalje.

180

EVERLAND

Prva scena: dim. Zavjese, oblaci dima. Sivilo kroz koje ne možete vidjeti ništa. Onda, dim sepočinje rasplinjavati i polako razaznajemo lica. Ljudi na ulici, u automobilima, tramvaju.Slučajni uzorak: mladi, stari, zamišljeni, prazni, svatko ide svojim putem; svatko u ruci nosicigaretu. Kad se cigareta ugasi, hvataju dah. Ponekad može potrajati cijelih desetak minuta,a onda valja pronaći novu.

Spušta se noć i s umornih lica nestaju bore; pretapaju se u svježinu. Sada su svi mladi.Prvaci klupske scene, oni koji snimaju situaciju i oni koji su se došli zabaviti. Oprosti, stari,imaš pljugu, pita jedan. Sori, zadnja mi je. Nema beda, uzvraća tip, ali dobro zna da ga ima, ida veći ne može biti. Pratimo ga kako odlazi kući, najprije užurbanim korakom, a zatimtrkom. Dolazi doma, liježe na krevet i priključuje se na respirator. Nikotin puni njegovestanice i jamči sigurnu noć.

Po svršetku filma, sat i pol kasnije, dolaze i čestitaju mi. Odlično, vidjeli smo bezbrojnauprizorenja apokalipse, ali ne sjećamo se nijednog ovako idejno čistog, a opet višeslojnosablasnog. Smješkam se dok žvačem kanape, glumim zahvalnost kao što oni glumeoduševljenost.

Dok pričamo ni o čemu, krajičkom oka lovim djevojku. Pogledi su nam se večeras većsudarali, ali njeno lice poznajem i bolje od toga. Koliko će još čekati? Napokon, prilazi mi ikaže: Znaš, pratim te već neko vrijeme. Znam, odgovaram. Marina, šapuće mi u uho.Hvatam je pod ruku i nestajemo k njoj. Noć će izgleda ipak biti kvalitetna.

Ujutro, u njenom krevetu, gledam je kako spava i osjećam se nasukano kao zadnje govno.Gledam je i razmišljam kako bi mi izgledala da je volim. Ali onda se oglašava alarm namobitelu i podsjeća me: intervju u podne. Oblačim se, umivam se, šminkam se, dovodimkosu u red i, prije nego što se probudi, izvlačim se na prstima. Vani je lijep dan, gotovoproljetni, premda je Božić već u zraku. Na uglu uzimam kroasan s marelicom, sjedam ujapanca i vozim prema televiziji.

U trenutku kad ulazim u studio ekipa je već na svojem mjestu. Upoznajem se s voditeljicom skojom sam se čula telefonom i odmah nakon toga pitam se nisam li upravo sekundu predugazurila u njezin modrocrveni dekolte. Ona mi se smiješi, i sve da je i primijetila, čini se da nezamjera. Mogla bih kad bih htjela, bez greške.

181

Ali najprije posao. U kojem smjeru trebam gledati? Uobičajena pitanja: kako sam došla natako originalnu ideju, što znači naslov Everland, tko su mi uzori i tko mi se sviđa od domaćihredatelja. Autopilot radi na obje strane. U jednom trenutku, ponovno me spopada osjećaj.Gledam u crvenu lampicu na kameri i ne znam što radim ovdje, ne znam što se očekuje odmene i u treptaju se gubim. Ali i to je sasvim dovoljno da ne prođe nezamijećeno: predkamerom ništa ne možete skriti. I dok vrijeme stoji i čeka na mene, čujem kako netko kaže:idemo ponovo.

Mogu li prije popiti malo vode, pitam, i ne čekajući odgovor odlazim do zahoda u hodniku.

U redu, govorim si u bradu, ne moraš raditi ništa što ne želiš. Ali naravno da želim, jer to jejedini način da ljudi pogledaju film. Ne vjerujem u umjetnost koja nije spremna podati se.Ništa što radim ne radim samo za sebe. Sve što radim je o meni, ali na kraju, i ja sam odrugima. Hajde, ženska glavo, brže to, pa koliko smo puta prošli kroz ovo. Ima valjda i tajmodrocrveni dekolte neku tržišnu vrijednost. U redu, nagovorila si me. Provlačim vodu krozkosu, popravljam frizuru i vraćam se u studio, s namjerom da ovaj put sve učinim kakotreba.

Moje isprike, kažem voditeljici. Ma nema problema, odgovara dekolte, samo si uzmitevremena koliko god treba, nigdje ne žurimo. (Pa sad, kako tko, čujem snimatelja kakomrmlja za kamerom.)

Ovaj put, kažem, ja ću pričati, a vi me slušajte, umjesto da razmišljate o sljedećem pitanju.Zapravo, najbolje me nemojte pitati ništa, jer ću vam ionako sama reći sve što želim reći. Jeli to u redu?

Snimatelj vrti glavom u nevjerici, ali voditeljica se brzo snalazi: naravno, ako mislite da ćetako biti bolje, kaže mi.

Onda možemo isponova, okrećem se snimatelju.

Tri, dva, jedan… idemo.

POVRATAK RATNIKA

Grad u kojem sam rođena izgrađen je u slučaju i za potrebe rata.

182

Najprije je tu bilo trgovačko naselje na obali rijeke. Onda se netko dosjetio da na takvomkrižanju istoka i zapada, sjevera i juga, treba posijati pravi, ozbiljan grad. Na obali rijeke,odmah do mosta, izgrađena je tvrđava koja je mogla zaprimiti četiri tisuće vojnika i stotinu ipedeset topova, a zatim i, niže prema istoku, crkva s franjevačkim samostanom koji i samviše nalikuje tvrđavi.

Grad u kojem sam izgrađena rodio se s vjerom u rat. Između tvrđave i samostana trebale suizniknuti kuće s ljudima, ali to je išlo prilično teško, jer su sredinom 18. stoljeća vojne vlastiupravo na tom potezu zabranile gradnju nastambi od opeke. Kasnije je donesena i još strožauredba koja će na snazi ostati gotovo stotinu godina; prema njoj, u slučaju rata, sve se kućeu krugu 1200 metara od tvrđave moralo porušiti kako bi artiljerija mogla djelovati bezzapreka.

Grad je postavljen kao čuvar granice dva svijeta, kako bi presijecao putove svemunepoželjnom: kugi, koleri, velikim boginjama, velikim osvajačima i civilizacijskimvrijednostima koje su donosili sa sobom. Teret tolike zadaće – biti obrambeni zid kršćanstvai budućnosti zapadnog svijeta – osjećao je dugo, i vjerujem da ga se do danas nije uspioosloboditi.

Duž cijele riječne granice, pa tako i tamo, organiziran je sanitarni kordon i karantene ukojima su svi ljudi, stoka i roba morali provesti i do četrdeset dana prije nego bi prešli naovu stranu. Carstvo je trebalo zaštititi od zla po svaku cijenu: kada bi životinje pokušaleprijeći rijeku, stražari bi ih najprije plašili, a ako to ne bi uspjelo, ubijali su ih i ostavljali daistrunu u rijeci. Ali nisu samo životinje ubijali: svakoga tko bi se ogriješio o sanitetskepropise čekala je smrtna kazna; čak i one koji su znali za kršenja propisa, a nisu ih prijavili.Čist obraz valjalo je sačuvati po svaku cijenu, bilo to ratom ili ubojstvima.

Najveća gradska tvornica, koja je sve do posljednjeg rata prehranjivala većinu lokalnogstanovništva, proizvodila je mostove, vagone, oružje i tenkove. To je i razlog zašto susaveznici tijekom Drugog svjetskog rata grad označili kao vojni cilj i bombardirali ga bezobzira na civilne žrtve. Ponekad mislim da je to jedino što ga je spasilo: preživio je samo zatošto je u ratu igrao na svom terenu.

Kada radim filmove, i ja igram na svojem terenu. Zatvorim oči i ne razmišljam o filmu, negoga pokušavam vidjeti. Ako umjesto dobro razrađene ideje gledateljima uspijem proslijeditigolu viziju, velike su šanse da će ga i oni doživjeti istim očima. To i jest ono što me plaši: tekkad sam do kraja svoja, kada govorim o stvarima koje su samo moje, ljudi me prepoznaju i

183

poistovjećuju se. Katkad me tuđi filmovi znaju svojski preplašiti. Dogodi se da situacijeopisane u njima u detalje vjerno odgovaraju mojem vlastitom iskustvu, toliko da jenemoguće da ih autor i sam nije proživio na identičan način. I tada me uvijek pogađa misao:što ako nas podsvijest vodi putem koji su mnogi prije nas utabali? Katkad mi se čini da sviživimo u istom gradu i borimo se na istoj strani, ali umjesto da stanemo jedan iza drugoga,svatko stoji pred svojim pragom i bori se da kuća u kojoj živi ostane netaknuta.

Zato, kada je više ne možemo spasiti, bježimo. Ja sam tako prvom prilikom odselila u glavnigrad, mjesto dovoljno veliko i drugačije da ga naučim dovoljno sporo uzimati srcu. Aliupravo kad sam pomislila da sam sve loše ostavila za sobom, uvjerena kako postajem posvenova, mršavija, ljepša i preplanula ja, netko je, tko zna odakle, iskopao prastaru šalu i razniosvu moju sigurnost. Tko ima najbolji speed u zemlji? Još sam se smijala kad mi se u glaviponovno zavrtjela priča. Nazvala sam je Povratak ratnika.

* * *

Trebalo mi je pet dugih godina da ga pronađem, i opet nisam sigurna jesam li uspjela. Bio jerekonvalescent, trkač na duge staze, i to je postao nakon što su se u bolnici tri dana borili zanjegov život. Nikada nije bio profesionalni sportaš i zato me je još više zanimalo kako jedošao na tu ideju: čak i ako mu je život izgubio svaki smisao, željela sam saznati što mu setoliko strašno dogodilo da je odlučio trčati pod kišom olova. Znala sam da tu mora postojatipriča koja mi izmiče, i da nisam vjerovala u nju, nikad se ne bih upustila u potragu.

Najprije sam kontaktirala njegove roditelje, no oni već godinu dana, rekli su mi, nisu imalipojma gdje je. Slučaj su predali policiji, ali ni policija nije bila ništa bolje sreće. Pomalo samistraživala, obilazila njegove rođake i lutala tako godinu dana sve dok u crnoj kronici nisampročitala vijest: u selu nedaleko mojega grada opljačkana je pošta. Ono što me je privuklobio je podatak da je pljačkaš, umjesto automobilom, iz pošte pobjegao trkom, preko voćnjakai oranica. Ne znam zašto, taj sam put dopustila intuiciji da me svlada, a ona mi je punasamopouzdanja govorila: to je on, to je čovjek kojeg već godinama tražiš. Drugoga dana,uzela sam kameru i zaputila se na mjesto zločina.

Naravno, pljačka je bila glavna priča u selu i čim sam im slagala kako dolazim s televizije,seljaci su bili spremni ubiti za izjavu. Svatko od njih potrudio se nakrcati svoju verziju sa štoviše originalnih detalja. Jedan od navodnih očevidaca rekao mi je da je vidio tipa s maskomkako nestaje kroz njegov vinograd, uz brdo, u smjeru susjednog sela. I to upravo onoga s

184

kojim su oduvijek u zavadi – poznata priča – a da više nitko točno ne zna zašto. Jednostavno,to drugo selo je takvo mjesto gdje sve loše rodi, i loza i ljudi.

Odlučila sam provjeriti priču. Dovezla sam se do sela s druge strane brda i odmah uočilagdje mi valja početi: u birtiji koja se, naručite li odojka, u jednom potezu pretvara urestoran. Ja sam naručila nešto domaćeg vina, i nije prošlo ni pet minuta, a mjesto se u časupretvorilo u ostvarenje moga sna.

Bio je nešto deblji, podbuhao, sada je imao brkove – ali svejedno, to je morao biti on: čovjekkojeg sam tražila bio je na vratima. Da sam kojim slučajem dobila takav scenarij za film,odbacila bih ga jer bi mi se činio neuvjerljivim preko svake mjere. Zato sam najprijepomislila kako je sve otišlo k vragu kad se uspijem napiti već od prve čašice, i kako to nemože biti on, jer koliko poznajem stvari, one su uvijek jednostavne drugima.

Pozdravio je konobara i zatražio čašu vode. Nakon što sam ga odmjerila i uvjerila se da je tozaista on, ustala sam i prišla mu. Čim sam se predstavila, rekao je da zna tko sam i da je čuoda ga tražim. Netko je očito sve vrijeme znao gdje je, netko mu je rekao, nikada nisamdoznala tko, ali nije bilo ni važno: shvatila sam da to znači da čak ni ovdje nije sâm, i da nijepobjegao zato što je morao, nego zato što je tako izabrao.

Zahvalio mi se na zanimanju, što me je prilično začudilo, no to je ipak bio samo uvod u “ne,hvala”: njegova priča, rekao je, ni po čemu nije osobita – on samo trči uokolo i kada seumori, zastane. Nakon nekog vremena osjeti kako mu nešto nedostaje, pa trči dalje. Eto,ništa posebno; ništa što zaslužuje film.

Pokušala sam mu proturječiti, ali onda me je prekinuo i zamolio da ga, ako ikako mogu,barem pokušam razumjeti. Rekao je da se ne radi o poštanskom novcu ni o užicima čistekinetike ni filozofijama o pobjedi duha koje sportaši obično vole prodavati. Ništa od toga –jednostavno, on voli trčati. Na to je ustao, još jednom se zahvalio na dobroj namjeri, platiomoje piće i otišao.

Ostala sam sjediti pokušavajući razumjeti. Sve je bilo savršeno krivo: došla sam snimati filmo čovjeku koji bježi od problema, a pronašla sam čovjeka koji se pri najvećoj brzini zalijeće unjih. A sada kad mu je iz života nestalo svako uzbuđenje – bez heroina, bez rata, bezadrenalina – nestalo je i razloga za trčanje. Ne trčati, za njega je značilo ostati na istommjestu, a kako se s tim nije mogao miriti, morao je učiniti nešto što će ga ubaciti natrag utrku.

185

Jer, ako uopće postoje ljudi koji u svojoj glavi uživaju neograničenu slobodu, uvjerena samda je on jedan od njih. Za razliku, recimo, od mnogih mojih kolega kojima je kreativnasloboda samo izgovor za imidž drugačijega. No sve ih oda taj grč pri stvaranju, ta kroničnabol u nogama koju moj trkač nikada nije osjetio. Za njega dom nije mjesto, nego osjećajravnoteže, i kada bi svi imali snage pronaći taj osjećaj, mislim da nam prošlost ne bi takoglasno dahtala za vratom.

A možda ja opet pričam potpune gluposti i tražim smisao u nečemu što nema smisla. Moždamomak zaista samo trči i trči i trči, i to je sve. Možda je u pitanju i jedno i drugo, a moždabaš nešto treće. Ali u jedno sam sigurna: ja sam u pravu. Vi ste u pravu. Nitko nije u pravu.

DVOBOJ

Grad u kojem sam odrasla udomio je jednu od najvećih književnica koje je naša zemlja dala.Pisala je bajke – možda ste pročitali koju od njih – o plamičcima vatre koji žive svojimživotom, o momku s planine koji je tragao za istinom, o ribarovoj ženi i dubokom moru. Nakraju puta, i ona je otišla u glavni grad i nedugo zatim se ubila. Pripovjedačica je prestalavjerovati u bajke, i jednom kada je to učinila, više se nije mogla vratiti kući.

Grad koji mi je potrošio osamnaest godina života oduvijek je bio otvoren za svaku vrstuutopije. U njemu je tijekom tridesetih izlazio prvi esperantski list u zemlji, a tada je održan ikongres esperantista, što ga je definitivno potvrdilo kao ozbiljno istočnoeuropsko uporište.Vjerovao je u zajednički jezik svih boja, vjera i nacionalnosti, i ne mogu se oteti pomisli damu se upravo zato dogodilo svo zlo koje mu se dogodilo.

Svojedobni predsjednik društva esperantista, a ujedno i ugledan prirodoslovac koji seproslavio otkrićem osobite sorte kaktusa agave – moglo bi se reći, zaboravljeni lokalni heroj– bio je između ostaloga i predsjednik gradskog planinarskog društva. Na jednoj od godišnjihskupština društva sredinom pedesetih, obraćajući se članovima istresao je euforičan govor:Mi nismo vezani za prostor, rekao je, niti nam je vrijeme određeno, niti smo sputani upravila. Nama nitko ne diktira tempo: mi hodamo prema našim tjelesnim mogućnostimakako nam najbolje godi, i gdje nam je lijepo tu stanemo – gdje ljepše, tamo dulje. Zato radoostavljamo gradske zidine da potražimo Prirodu – lijepu, široku i beskrajnu.

Svaki put kad se vratim tim rečenicama, upitam se: je li moguće da je i čovjek poput njega umislima uvijek bio negdje drugdje? Je li istina da svoj grad najviše volite kad ste daleko od

186

njega, poput praznog džepa u kojemu nikada ne nosite ništa, ali napipate li u njemu slučajnorupu, to vas užasno zasmeta?

* * *

Grad u kojem sam odrasla nema imena, jer ga ne volim nazivati imenom. To možda činimzato što volim vjerovati da su svi gradovi na svijetu isti, a zato što ga toliko prezirem,prezirem i njegovu rodbinu, sve druge gradove. Možda to činim zato što mu baremnominalno ne želim priznati važnost u svome životu, premda mi je i samoj odavno postalojasno da me dira, da nisam ravnodušna prema njemu, i da mu svojim prezirom dajem naznanje da je jači od mene. Ako bih to izgovorila i naglas, oslovljavajući ga imenom, za menebi to bio potpis na konačnu predaju.

U mojem prvom, nikada prikazanom igranom filmu Dvoboj, glavni lik imenom Z, razočarankako mu se život do sada razvijao, pokušava pronaći utjehu u ljudima koji nose njegovo ime.Jedan od njih, prvi Z na čiju priču nailazi, ubijen je u pritvoru na našoj strani. Nakon što jeranjen u borbi, uhapšen je i priveden u bolnicu na liječenje. Poslije su ga navodno poslali uglavni grad, no od tada mu se gubi svaki trag: ime mu se ne nalazi ni na jednom popisurazmijenjenih zarobljenika. Bolesnik liječen u njegovoj sobi, kao i medicinska sestra,svjedočili su da je ubijen odmah nakon što je doveden u bolnicu.

Za to vrijeme, jedan drugi Z polako ostvaruje karijeru u sveučilišnim krugovima američkekošarke. U sezoni 1996-97., posljednjem dokumentu koji je junak Z mogao pronaći o njemu,navodi se kao ozbiljna prijetnja protivničkim momčadima i jedan od glavnih aduta kojimanjegov tim do kraja sezone nastoji osvojiti čelnu poziciju srednjeg zapada. Njegovo ga imepostupno prerasta, i sa svakim postignutim pogotkom, sa svakom dobro izvedenom akcijom,postaje samostalnije, sve dok ga na kraju posve ne napusti.

Z tako odlučuje poći u Ameriku i pronaći košarkaša. Košarkaš, naravno, ne može vjerovatida je Z prešao toliki put samo da bi ga susreo. Toliki ljudi nose naše ime, kaže mu, zar nisimogao pronaći nekog bližeg? Ne, odgovara mu Z, ti si bio drugi na popisu i prvi do kojegasam uspio doći. Da sam propustio pronaći tebe, okrenuo bih leđa slučaju koji me jepronašao. A to si ne mogu dopustiti, jer slučaj je jedino u što još uvijek mogu vjerovati. Akoslučajnosti ne postoje, sve su naše slobode zavaravanje.

Košarkaš, iskreno, misli da je Z malo skrenuo umom, no ne može ne suosjećati s tipom koji

187

je prešao pola svijeta samo da mu stisne ruku, pa odluči udovoljiti njegovoj iluziji. Izaziva gana dvoboj, jedan na jedan: ako Z pobijedi, košarkaš će mu pokloniti plastičnu operaciju ipredati mu svoj identitet; pobijedi li košarkaš, Z će se vratiti svome životu i nikada više nećepokušati stupiti u kontakt s njim. Jasno, vjerojatnost da uspješan profesionalac izgubi odslučajnog turista sasvim je neizgledna, pa košarkaš dobro zna što radi. No formalno, sve jeprepušteno slučaju, i Z prihvaća ponudu jer zna da je slučaj jedino što ga još može spasiti.

Košarkaš odnosi uvjerljivu pobjedu, ali Z ipak nije nesretan jer njegovu pobjedu svejednoosjeća kao svoju. Zahvalan je što mu je u jednom trenutku uopće pružena mogućnost da tobude njegov život. Njih dvojica se pozdravljaju i Z odlazi kući. No, na kraju, slučaj se ipakpobrine za njega: avionu kojim leti natrag u Europu, jedan po jedan, otkazuju svi motori, izavršava na dnu oceana. Nitko od putnika ne ostaje živ.

Na kraju je, eto, samo vjera. Neki ljudi vjeruju u duhove, a ja vjerujem da su duhovi svi tineostvareni životi za koje nikada nećemo niti doznati. Ponekad, kasno u noći, kad drveniormari pucketaju pod naletom vremena, kada iz nekog od susjednih stanova tišina donosiklokot vode, znam da nisam sama. Sa mnom je svaka I, i premda je svako pojedino I simbolza drugu osobu, ja znam da svako govori o meni, svemu što jesam, što mogu i što sam moglabiti.

I onda sklapam oči i vraćam se u svoje najdraže ljeto.

Nekada ih pokušam brojati na prste, kao korake, ali brzo se umorim. Stotinu devedeset išest dana opće opasnosti, stotinu i trideset krmača, trinaest raketa zemlja-zemlja, desetinetisuća topničkih i raketnih zrna, dvadesetosmoro poginule djece, tri tisuće dvadeset i šestoštećenih i razorenih stanova. Tako je bilo te godine, od ožujka do listopada, od prvogstidljivog sunca sve do njegove konačne predaje. Sedam mjeseci, toliko treba proći odrođenja djeteta do prvog trenutka kada je svjesno sebe i svega oko sebe. Tako je bilo tegodine i tako je valjda moralo biti.

Samo, kojeg smisla ima gledati unatrag, kad tamo nema ničega osim stare krame? Ne znam,ali moj savršeni kadar izgleda ovako: stojim usred bajke, na obali rijeke, i s kamerom u ruciokrećem leđa smrti. Nedodirljiva sam dok upijam grad. Dišem duboko, jer znam da izmeđumene i zaborava stoje sekunde.

188

DIMNA ZAVJESA

Stavljam točku i uzimam gutljaj vode.

I to je sve što sam htjela reći.

Hvala ti Bože, kaže snimatelj potiho.

Ona sjedi i šuti. Nije očekivala da će dobiti što sam joj dala, i naravno, sada je sve što imapotpuno neupotrebljivo za emisiju. Što je s nagradom na skandinavskom festivalu? Što je sbudućim projektima? Što je s pričom o uspjehu? Ne znam i ne želim znati, a koliko moguvidjeti, ni nju nije previše briga.

Primam je za ruku i kažem: ako nemate posla, znam jedno mjesto gdje bismo mogli otići.Ona mi se smije pretačući nekoliko osmijeha u jedan; sada više nije tako sigurna u svojevještine.

Izlazimo van, na parkiralište. Sunčano je poslijepodne, zrak je čist, nebo prošaranodobroćudnim oblacima. Negdje u daljini, crkveno zvono se oglašava jednom, dvaput, triput.Sjedamo u moj auto, ubacujem u petu i bez ijedne riječi vozimo se autocestom daleko, udrugu zemlju, sve do ušća duge rijeke koja teče mojim i njenim gradom.

Tamo, na samom ušću, na rubu šume, nalazi se prostrana daščara, klub gdje mršavapjevačica svaku večer pjeva poznate, tužne pjesme. Ulazimo unutra. Hvatam je oko struka ivodim u krug plesača koji se u slow motionu razlijevaju podijem. Privijam je uza se i čvrstostežem, kao da je nikada neću pustiti. Ona prepoznaje moj dodir, i dolje u preponama –nisam više sigurna jesu li moje ili njene – mogu osjetiti kako me želi, zbog svega što jesam,zbog svega što misli da jesam. Prostorija se počinje puniti bijelim, slatkastim dimom, ali jane osjećam ništa osim njenog daha na svom vratu, ne čujem ništa osim pjevačice koja semelodično pita jesmo li zaista sretni dok igramo ovu osamljenu igru, i negdje u dalekojpozadini, čujem glas koji viče kako su se zapalile instalacije. Ali muzika ne odlazi i mi neprestajemo plesati. I dok plešemo, dim postaje sve gušći i gušći, i sa svakim novim pokretomnaša se lica sve teže mogu prepoznati. Rasplinjuju se, gube obrise, sve dok na kraju posvene nestanu u dimu.

189

deset

Te noći, dok je mama budno čekala sutrašnji dan, ručak i tatu, Ivona je sanjala. Usnula jemore, pješčanu plažu i grad čiji su se krovovi pomaljali iz vode. Sunce je pržilo, djeca supljuskala i radosno vrištala, postarije žene su ležale pod debelim naslagama ulja, prodavačisladoleda zavukli su se pod suncobrane – ljetovanje kao i svako drugo. A uskrsla je Atlantidamirovala u drugom planu, kao da je dio scenografije, i činilo se da je nitko ne primjećuje.

Ivona je otplivala do najsjajnije zgrade, zagasito žute, s tri kata i tri reda prozora. Škola,sablasna i lijepa. Zaronila je u njene hodnike, kroz duboku morsku tišinu, i otplivala dozbornice. Tamo je brzo pronašla dnevnik 3.k i uzela ga da vidi što je sve propustila. Unutrasu bile ocjene koje nikada neće dobiti, izostanci koje neće morati opravdavati – i začudo, nijeto izgledalo ni tako loše uzme li se u obzir koliko je dugo nije bilo na nastavi.

Negdje u taj čas, do nje je doplivala zlatna riba, neobično nalik ženi koju je jednom vidjelana autobusnoj stanici. Nije znala tko je ona, odakle dolazi, ni kamo ide, i ne bi je zapamtilada pored nje nije plakalo musavo dijete.

Zatečena, istrgnula je stranicu sa svojim imenom, zataknula je u cvjetnoplavi bikini, bacilaposljednji pogled na udavljenu prostoriju i zaronila duboko duboko duboko.

190

Napomena

Ljeto u gradu napisano je između rujna 2000. i travnja 2001. Zasnovano je na stvarnimosobama, mjestima i događajima; imena su promijenjena radi zaštite svjedoka. Priča podmostom sadrži sample Motorcycle Boy Pips Chips & Videoclips (Ivaniš/Karas). Osvetnicisadrže sampleove Radiohead Everything in Its Right Place i Idioteque(Yorke/O’Brien/Greenwood/Greenwood/Selway/Godrich) te Björk All Is Full of Love (Björk).Dizel baladu otvara sample Gorky’s Zygotic Mynci iz pjesme Sweet Johnny (Childs). četirisadrži citat pjesme Could It Be Magic? (Manilow/Anderson) u izvedbi Take That. Prvapričest završava molitvom Za omlete autora znanog kao Prijatelj naroda, a međunaslovi supreuzeti iz Svetog pisma, knjige Apokalipse. Mak i čudesno uho sadrži citate The BeatlesWith a Little Help from My Friends (Lennon/McCartney), te Paula Simona iz pjesmeKodachrome® (Simon). Srest ćemo se opet sadrži sampleove The Boo Radleys CharlesBukowski Is Dead (Carr) i Broadcast Come On Let’s Go(Keenan/Stevens/Cargill/Felton/York/Perkins). Zadnja runda sadrži transkript razgovoradvojice anonimnih putnika u brzom vlaku Slavonski Brod – Zagreb, 28. listopada 1999.Everland sadrži sampleove Manic Street Preachers This Is Yesterday(Bradfield/Moore/James/Jones) i No Surface All Feeling (Bradfield/Moore/Jones). Govorprofesora Žutića preuzet je iz govora Vilima Buka (1891-1962) s predavanja u Planinarskomdruštvu “Dilj gora” Slavonski Brod. Za kraj, Karen Carpenter pjeva This Masquerade(Russell). Hvala Bogu i Androidu. Ljeto je za I.

191

Zoran Lazić

Rođen 1976. u Slavonskom Brodu. Objavio zbirke priča Miss Krampus (2003) i Kalendar(2004), te roman Ljeto u gradu (2004). Autor je tv-serije Zakon!, scenarist igranog filmaNarodni heroj Ljiljan Vidić i serije Bitange i princeze. Koautor satiričnog romana Goridomovina (2005) i kazališne predstave Spektakluk. Uređivao kultni pop magazin Nomad.

192

Biblioteka Onlineknjiga 124

Zoran LazićLJETO U GRADUroman od deset koraka

drugo, izmijenjeno izdanje

© 2015 Zoran Lazić© za elektroničko izdanje: Društvo za promicanje književnostina novim medijima, 2015

IzdavačDruštvo za promicanje književnostina novim medijima, Zagreb

Za izdavačaAleksandra David

UrednikKrešimir Pintarić

Fotografija© mrivserg / Fotolia.com

ISBN 978-953-345-459-7 (HTML)ISBN 978-953-345-460-3 (EPUB bez DRM)ISBN 978-953-345-461-0 (PDF)ISBN 978-953-345-462-7 (MOBI)

Prvo izdanjeAGM, Zagreb, 2004.

193

Knjiga je objavljena uz financijsku potporuGrada Zagreba.

194