Januar, 2015. godine

Evropska socijalna povelja (revidirana)

Evropski komitet za socijalna prava

Zaključci 2014. godine

(Bosna i Hercegovina)

Članovi 2.,4., 5., 6., 21., 22., i 28. Revidirane povelje

Može dodi do izmjene teksta radi lektoriranja

Uloga Evropskog komiteta za socijalna prava (dalje u tekstu: Komitet) je da odlučuje o usklađenosti situacije kod Država potpisnica s Revidiranom Evropskom socijalnom poveljom (dalje u teksu: Povelja). Komitet usvaja zaključke putem okvira izjveštajnih procedura i odluka prema protokolu o kolektivnim Žalbama.

Infomacije o Povelji, izjave tumačenja, i uopštena pitanja od strane Komiteta se odražavaju u Opdem uvodu svih zaključaka.

Sljededi odlomak se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, koja je retifikovala Povelju 7. oktobra 2008. godine. Rok za dostavljanje 4. Izvještaja je bio 31. oktobar 2013. godine, a Bosna i Hercegovina ga je dostavila 28. maja 2014. godine.

Izvještaj se odnosi na sljedede odredbe tematske grupe „Pravo na rad“:

prava na pravične uslove rada (član 2.),

pravo na pravičnu naknadu (član 4.),

pravo na organizovanje (član 5.),

pravo na kolektivno pregovaranje (član 6.),

pravo na infomrisanje i konsultovanje (član 21.),

pravo na učešde u određivanju i unaprjeđenju uslova rada i radnog okruženja (član 22.),

pravo na dostojanstvo u radu (član 26.),

pravo predstavnika radnika na zaštitu u preduzedu i dodjeljivanje adekvatnih sredstava (član 28.),

pravo na informacije i konsultacije u postupku kolektivnog otpuštanja (član 29.).

Bosna i Hercegovina je usvojila sve odredbe iz ove skupine osim članova 4. stav 1., 4. stav 2., 4. stav 4.,4. stav 5., 26. stav 1.,26. stav 2. i 29.

Referentni period je bio od 1. januara 2009. godine do 31. decembra 2012. godine.

Zaključci o Bosni i Hercegovini se odnose na 16 situacija kako slijedi:

zaključak o usklađenosti: član 2. stav 1.

Zaključci o neusklađenosti: članovi 2. stav 3., 2. stav 4., i 2. stav 7.

U smislu ostalih 12 situacija koje se odnose na članove 2. stav 2., 2. stav 5., 2. stav 6., 4. stav 3., 5., 6. stav 1., 6. stav 2., 6. stav 3., 6. stav 4., 21., 22. i 28., Komitetu su potrebne daljnje informacije kako bi mogao ispitati situaciju. Komitet smatra da je odsutnost zatraženog obima informacija povrede obaveza izvještavanja koja je važeda od strane Bosne i Hercegovine prema Povelji. Komitet traži od vlade da popravi tu situaciji dostavljajudi ove informacije u sljededem izvještaju.

Sljededi izvještaj de obrađivati sljedede odredbe tematske grupe „ Djeca, familije i migranti“:

pravo dece i omladine na zaštitu (član 7.),

pravo zaposlenih žena na zaštitu (član 8.),

pravo porodice na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu (član 16.),

pravo majki i dece na socijalnu i ekonomsku zaštitu (član 17.),

pravo radnika migranata i njihovih porodica na zaštitu i pomod (član 19.),

pravo radnika koji imaju odgovornost prema članovima svoje porodice na podjednake

mogudnosti i jednak tretman (član 27.),

pravo na stan (član 31.).

Rok za dostavljanje tog izvještaja je bio 31. oktobra 2014. godine.

Zaključci i izvještaju se nalaze na sljededoj stranici www.coe.int/socialcharter.

Član 2. – Pravo na pravične uslove rada

Paragraf 1- Razuman broj radnog vremena

Komitet uočava informacije koje su sadržane u izvještaju dostavljenom u Bosni i Hercegovini.

Komitet prima uočava legislativu o upravljanju radnim vremenom u svim entitetima u Bosni i Hercegovini.

BIH

Zakon o radu u institucijama BiH (Službeni Glasnik BIH No. 60/10) propisuje u članu 19. da je broj radnih sati 40 sati sedmično. Član 20. definira da prekovremeni rad ne smije predi 10 sati sedmično i može se zatražiti samo u slučaju više sile. Čanovi 21. i 22. Zakona o radu definiraju uspostavljanje fleksibilnog radnog vremena , tokom kojeg se rad može preraspodijeliti na način da neke sedmice traju duže, a neke krade, pod uslovom da prosječni radni sati ne smiju prelaziti 40 sati sedmično. Zakon o Radu u institucijama u BIH se također primjenjuje na državne službenike.

Komitet se poziva na članak 2. stav 1. Povelje koji radnicima garantuje pravo na razumno ograničenje dnevnih i sedmičnih radnih sati, uključujudi i prekovremene sate. Povelja ne definira tačno koje je to razumno vrijeme. Zbog toga Komitet procjenjuje situacije od slučaja do slučaja: izrazito dugo radno vrijeme, to znači ono do 16 sati po bilo kojem jednom danu, ili pod posebnim uvjetima, više od 60 sati po sedmici, je nerazumno radno vrijeme I u suprotnssti je s Poveljom (Zaključci XIV-2 (1998), Nizozemska).

Komitet podsjeda da mjere fleksibilnosti u smislu radnog vremena nisu u takvoj suprotnosti s Poveljom. On podsjeda na Odluku o meritumu od 16. novembra 2001. godine, §§29-38 Confédération Francaise de l’Encadrement CFE-CGC v. France, Žalba br. 9/2000, koja kaže da u cilju usklađenosti s Poveljom, nacionalni zakoni ili regulative moraju ispuniti tri kriterija:

1. moraju spriječiti nerazumno dnevno i sedmično radno vrijeme. Ni u kojem slučaju se ne prekoračiti maksimalno dnevno i sedmično radno vrijeme koje se odnosi na gore navedeno.

2. ono mora biti operativno unutar pravnog okvira osiguravajudi adekvatne garancije. Sistem preciznog radnog vremena mora operirati unutar preciznih pravnih okvira, koji jasno objašnjavaju diskreciju koja je ostavljeno poslodavcu i uposlenikicima da mijenjaju radno vrijeme, pomodu kolektivnog sporazuma.

3. oni moraju osigurati razumni referentni period za obračun prosječnog radnog vremena. Referentni period ne može biti duži od šest mjeseci. Može se produžiti na maksimum od jedne godine po posebnih uvjetima.

Komitet pita koje je referentni period za prosječno radno vrijeme i da li kontekstu aranžmana fleksiblinog radnog vremena postoji ograničenje za pojedinačnu radnu sedmicu i radni dan.

FBiH (Federacija Bosne i Hercegovina)

Zakon o radu u svom članu 20. propisuje da prosječno radno vrijeme ne može prokoračiti 40 sati. Granski kolektivni ugovor određuje precizno trajanje radnog vremena za zaposlenje u punom radnom vremenu. Kada se radi duže od punog radnog vremena to se smatra prekovremenim radom koji se može predstaviti u slučajvima i na način kako je to odredio zakon. Jedini razlog za prekovremeno radno vreijeme je u slučaju više sile i ne smije prekoračiti 10 sati sedmično. Radno vrijeme se odnosi na sve državne službenike i uposlenike u F BiH.

RS (Republika Srpska)

Pravo na pravične uslove rada je zagarantovano u Zakonu o radu u Republici Srpskoj u Opštem kolektivnom ugovoru. Članom 40. Zakona o radu propisano je da puno radno vrijeme iznosi 40 sati sedmično. Zakon ne osigurava dnevno radno vrijeme, jer ono ovisi o organizaciji rada poslodavca. Komitet pita koja se pravila primjenjuju za prekovremeni rad i fleksibilne radne aranžmane u Republici Srpskoj. Također pita da li postoji potpuno ograničenje za sedmično i dnevno radno vrijeme, uključujudi prekovremeni rad.

BD (Brčko Disktrikt)

Članom 22. Zakona o radu Brčko Distrikta propisano je da je broj radnih sati 40 sati sedmično. Član 25. stav 3.) Zakona o amandmanima na Zakon o radu daje mogudnost da jedan zaposlenik može raditi prekovremeno do 10 sati sedmično i do 300 sati u kalendarskoj godini prema zahtjevu poslodavca, uz pismeni pristanak zaposlenika.

Članom 71. Zakona o državnim službenicima propisano je da se u slučajevima više sile ili izvanrednih situacija može tražiti od zaposlenika da radi 12 sati dnevno ili 52 sata sedmično.

Komitet uočava regulative radnog vremena za policijske službenike i službenike odbrane u svim entitetima.

Komitet podsjeda da, prema članu 2. stav 1. Povelje, nadležna služba mora nadgledavati da li se ograničenja poštuju (Zaključci I (1969), Izjava Tumačenja člana 2. Stavka 1.).

Prema izvještaju, u periodu od 2008-2012. godine inspektori rada su ustanovili 23 neregularnosti i povrede prava u poštivanju dnevnog i sedmičnog radnog vremena i poduzeli su neophodne mjere i aktivnosti kako bi se one ispravile.

U tom smislu, članom 201. Zakona o radu BiH, utvrđena je kazna u iznosu od 800,00 do 3000,00 KM koja se stavlja na teret poslodavcu ili zaposleniku koji je potpisao ugovor o radu sa poslodavcem koji utvrđuje da puno radno vrijeme prelazi 40 sati sedmično ili koji ne obavijesti relevantna tijela o uvođenju prekovremenog rada. U FBiH zaposlenik koji djeluje u suprotnosti članova odredbi zakona koje poštuju prekovremeni rad čini prekršaj s određenom kaznom i inspektor rada zabranjuje takav prekovremeni rad. U slučaju da poslodavac ne uspije obavijestiti relevantne inspektore rada o uvođenju prekovremenog rada, on/ona čini prekršaj, te mogu dobiti kaznu u iznosu od 1000,00 do 7000,00 KM.

Zakon o radu Republike Srpske propisuje kazne koje se određuju kada jedan poslodavac traži da zaposlenik radi duže od njenog/njegovog radnog vremena, te ako poslodavac ne uspije sačiniti raspored radnog vremena. Poslodavac je kažnjen za ove prekršaje u iznosu od 1000,00 do 7000,00 KM.

Komitet podsjeda da je u svojoj odluci u dijelu merituma od 23. juna 2010. godine Confédération générale du travail (CGT) v. France (§§ 64-65)., Žalba br. 55/2009, zauzeo stav da se on-call period tokom kojeg nema nikakvog efektno rada smatra kao period odmora, te da je to povrijedilo član 2. stav 1. Povelje. Komitet je utvrdio da nedostatak efektivnog rada, kako je posteriori određeno za period vremena kojeg zaposlenik a priori nije imao na njegovom ili njenom raspolaganju, ne može sačinjavati adekvatni kriterij da bi se taj period smatrao kao periodom odmora. Stav Komiteta je da izjednačavanje jednog on-call perioda s periodom odmora, u potpunosti, sačinjava povredu prava na razumno radno

vrijeme, kako za stand-by dužnosti u prostorima poslodavca, tako is za period na poziv, tkz. on-call period, kojeg je proveo kudi.

Komitet pita koja se pravila primjenjuju za usluge na poziv i da li se neaktivni period dužnosti na poziv se smatra kao period odmora u cijelosti ili samo u jednom dijelu.

Zaključak

Do primitka zatražene informacije, Komitet zaključuje da je situacija u Bosni i Hercegovini u skladu sa članom 2. stavom 1. Povelje.

Član 2. - Pravo na pravične uslove rada

Paragraf 2 - Pladeni javni praznici

Komitet uočava informacije koja su sadržane u izvještaju dostavljenog od Bosne i Hercegovina (BIH).

Izvještaj sadrži da je radnicima osigurano da ne rade za vrijeme javnih praznika. Zaposlenici koji rade za vrijeme javnih/državnih praznika imaju pravo na svoju osnovnu pladu, u razmjeru trajanja rada, povedanu za 35% (Odluka Vijeda Ministara, VM 234/08 iz 29. decembra 2008. godine, član 36. Zakona o pladama i drugim naknadama u BIH institucijama). Kako Bosna i Hercegovina nije usvojila zakon koji reguliše državne praznike na državnom nivou, uposlenici koriste svoja prava državnih praznika u skladu sa određenim zakonima Federacija Bosne i Hercegovina (FBiH), Republike Srpske (RS) i Brčko Distrikta (BD).

U Federaciji Bosne i Hercegovine, državni praznici su definisani i regulisani sa nekoliko različitih zakona; izvještaj spominje sljedede državne praznike: 1. i 2. januar, 1. i 2. maj, 1. mart, 25. novembar. Religijski praznici koji se ne smatraju držanim praznicima: prema članu 47. Zakona o radu, zaposlenici imaju pravo da koriste četiri dana u godišnjem kalendaru za svoje religijske i tradicionalne običaje, odsustvo od dva dana uz naknade plade (pladen odmor).

Prema članu 72. Zakona o radu, zaposlenici imaju pravo na svoju pladu za period za koji one ne rade zbog legitimnih razloga kako je definisano zakonom, kantonalnim regulativama, kolektivnim ugovorima i pravilima rada zaposlenika. Komitet pita da li se ovo pravo na pladene javne praznike primjenjuje na sve zaposlenike, kako u javnom, tako i privatnom sektoru.

Komitet se poziva da prema članu 2. stav 2. Povelje, rad se treba zabraniti tokom državnih praznika, osim u posebnim okolnostima. Komitet primjeduje da izvještaj priznaje da se zabrana na rad u toku državnih praznika često ne poštuje u praksi. On pita da li zakon propisuje restriktivne kriterije koji definišu okolnosti pod kojima se rad za vrijeme državnih praznika može odobriti i kako vlasti kontrolišu implementaciju takvih kriterija.

Što se tiče naknade za rad koji se obnaša za vrijeme državnih praznika, član 71. Zakona o radu propisuje naknadu za pladu, u skladu sa kolektivnim ugovorima, radnim pravilnicima zaposlenika i ugovora poslodavaca. Prema Opštem kolektivnom ugovoru, zaposlenici koji rade za vrijeme državnih praznika zbog zahtjeva procesa rada imaju pravo na bonus pladu od najmanje 50% iznosa. Isto se primjenjuje na državne službenike i policijske službenike. Komitete pita da li je uvedana plada od (150%) pladena kao dodatak pladi zbog državnog praznika uz pladenih (100%), što u konačnici iznosi 250%.

U Republici Srpskoj, postoji pet državnih praznika (sedam dana 1. i 2. januar, 9. januar, 1.i 2. maj, 9. maj, 21. novembar) i osam religijskih praznika (14 dana). Član 8. Zakona o državnim praznicima propisuje pravo na pladeni izostanak s radnom mjesta, po vlastitom izboru, do dva kalendarska dana u godini za vrijeme ili na dane vlastitih vjerskih praznika.

Komitete pita da li je rad zabranjen za vrijeme državnih praznika, da li postoje izuzetci, ako ima ikakvih, da li su ppropisanu po zakonu i kako službe kontrolišu poštivanje relevantnih odredbi.

Član 95. Zakona o radu propisuje da se naknada od najmanje 100% prosječne plade primjenjuje za državne praznike. Komitete traži da sljededi izvještaj objasni da li naknade odgovaraju pladi koja se ispladuje svim radnicima, čak i ako oni ne rade za vrijeme državnih praznika, ili da li to odgovara pladi ispladenoj za rad tokom državnih praznika, kao dodatak pladi zbog poštivanja državnih praznika.

Izvještaj prikazuje da Opšti kolektivni ugovor i granski kolektivni ugovor na sadrže odredbe koje upravljaju nadoknadom za pladu za državne praznike, ali da reguliše bonuse za rad koji se obnaša za vrijeme državnih praznika. U skladu s tim, član 28. Opšteg kolektivnog ugovora utvrđuje da se osnovna plada povedava za najmanje do 50% zbog rada za vrijeme državnih praznika. U Granskom kolektivnom ugovoru u pravilnicima o radu zaposlenika, bonus može biti vedi. Komitete pita da li je povedana plada od (150%) pladena uz dodatak na pladu zbog državnih praznika (100%), činedi tako ukupan iznos od 250%.

U Brčko Distriktu, pet dana se smatra državnim praznicima (1. I 2. januar, 8. mart, 1. i 2. maj); Skupšitna Brčko Distrikta je odredila koji se dani smatraju neradnim danima, za svaku kalendarsku godinu i državni službenici imaju pravo na pladene odmora zbog vjerskih praznika od dva dana u kalendarskoj godini. Komitet traži da li uposlenici u privatnom sektoru imaju pravo na vjerske praznike i pod kojim uslovima.

Komitet pita da li je rad u principu, zabranjen za vrijeme državnih praznika, ima li izuzetaka, i ako ima koji su, i da li je to određeno zakonom te kako vlasti kontrolišu poštivanje relevantnih odredbi.

Član 61. Zakona o radu Brčko Distrikta osigurava da zaposlenik ima pravo na nadoknadu za period u kojem on/ona ne rade iz legitimnih razloga kako je definisano zakonom, kantonalnim regulativama, kolektivnim ugovorima i pravilnicima o radu zaposlenika. Posebno, član 8. Zakona o pladama zaposlenika u tijelima javne uprave Brčko Distrikta, određuje da zaposlenici imaju pravo na osnovnu pladu za vrijeme državnih i vjerskih praznika. Komitet pita da li se ova odredba odnosi na pladu svih zaposlenika, čak i kada oni ne rade za vrijeme državnih praznika, ili da se to odnosi na pladu koja se ispladuje za rad za vrijeme državnih praznika, uz dodatak na redovnu pladu u smislu državnih praznika. Nadalje pita da li se ova odredba odnosi na sve zaposlenike ili samo na državne službenike.

Član 60. Zakona o radu propisuje prava na nadoknadu uz pladu za rad u toku državnih praznika. Ova nakdoknada odgovara za 35% državnih službenika (član 9. Zakona o pladama zaposlenika u tijelima javne administracije Brčko Distrikta) i policijskih službenika (član 95. stav 5. Zakona o policijskim službenicima). Komitet pita da li je povedana plada (135%) ispladena uz dodatak na pladu zbog državnih praznika (100%), u ukupnom iznosu od 235%. Pita da li se naknade, ako ih uopšte ima, primjenjuju u privatnom sektoru u kojem uposlenici rade za vrijeme državnih praznika.

Komitete podsjeda da rad koji se obnaša u toku državnih praznika znači prinudu za radnika, za koju bi trebao biti pladen. Razmatrajudi različit pristup usvojen u različitim zemljama u smislu formi i nivoa takvih nadoknada i nedostatak približavanja između zemalja u ovom smislu, Komitete smatra da države uživaju slobodnu procjenu po ovom pitanju, odnosno predmetu da svi uposlenici imaju pravo na adekvatnu nadoknadu kada rade za vrijeme državnih praznika. U tom smislu, u svijetlu dostupnih informacija i zbog neriješenih pitanja, Komitet odgađa svoj zaključak.

Zaključak

Do primitka zatražene informacije, Komitet odgađa svoju odluku.

Član 2. – Pravo na pravične uslove rada

Pragraf 3 Pladeni godišnji praznici

Komitet uočava informacije sadržane u izvještaju kojeg je dostavila Bosna i Hercegovina (BiH).

Što se tiče situacije u BIH, Komitet primjeduje da izvještaj ukazuje da se, u jednu ruku, pladeni godišnji odmor sastoji od 18 do 30 radnih dana (članovi 25-29. Zakona o radu u institucijama BiH i član 46. Zakona o državnim službenicima), te u drugu ruku prikazuje da Zakon garantuje godišnji odmor od najmanje četiri sedmice. Komitet podsjeda da član 2. stav 3. Povelje garantuje pravo na minimalno 20 radnih dana godišnjeg odmora uz pladu i pita da sljededi izvještaj razjasni šta je minimalni pladeni godišnji odmor.

Članom 29. Zakona o radu propisano je da poslodavac ne može tražiti odricanje njenog/njegovog prava na godišnji odmor niti njemu/njoj može biti oduzeto pravo da uzme godišnji odmor, kao i da ni on/niti ona mogu biti pladeni u zamjenu za godišnji odmor.

Odmor se može uzeti u dva dijela, jedan koji se može sastojati od najmanje deset uzastopnih dana, dok se ostatak odmora može uzeti do 30. juna naredne godine. Komitet u ovom smislu podsjeda da, kako bi bilo u skladu sa Poveljom, zaposlenik mora uzeti najmanje dvije sedmice neprekidnog godišnjeg odmora u toku godine u kojoj se ti odmori trebaju iskoristiti. Godišnji odmori koji prelaze dvije sedmice mogu se odgoditi pod posebnim okolnostima kako je propisano po domadem zakonu, a čija se priroda odgode treba objasniti. U tom svijetlu Komitet traži da sljededi izvještaj jasnije objasni da li zakon zadovoljava zahtjeve Povelje. U međuvremenu Komitet zauzima rezervu prema ovom pitanju.

Komitet dalje pita da li zaposlenici koji boluju od nekih bolesti ili imaju povrede za vrijeme njihovih godišnjih odmora imaju pravo uzeti izgubljene dane drugi put.

Uz gore navedena pravila, izvještaj naznačava da se različite odredbe primjenjuju pod-nivoima vlasti, naime Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH), Republici Srpskoj (RS) i Brčko Distriktu (BD).

FBiH Zakon o radu, Zakon o zaposlenicima u državnoj službi i Zakon o zaposlenicima u tijelima javne uprave FBiH-e propisuju da pladeni godišnji odmor traje najmanje 18 radnih dana, što je manje nego period od 20 radnih dana kako je obuhvadeno članom 2. stavom 2. Povelje. Prema izvještaju, ovi se tekstovi revidiraju s ciljem da se usklade sa Poveljom. Međutim, u međuvremenu, Komitet utvrđuje da situacija nije u skladu sa Poveljom za vrijeme referentnog perioda. Komitet uočava da je minimalni period odmora od 18 dana također propisan Zakonom o policijskim službenicima, te pita da li se pripremaju amandmani na ovaj zakon u tom smislu.

Jedan poslodavac ne može tražiti da se zaposlenik odrekne prava na godišnji odmora, niti zaposlenik može biti uskraden godišnjeg odmora, niti mu se može izvršiti ikakva isplata naknade u zamjenu za neiskorišteni godišnji odmor (član 45. Zakona o radu).

Godišnji odmor se može podijeliti u dva dijela, jedan koji bi se uzeo bez prekida od najmanje 12 dana, dok bi se ostatak mogao uzeti do 30. juna naredne godine (član 44. Zakona o radu).

Komitet primjeduje da, prema izvještaju, trajanje godišnjeg odmora ne uključuje privremenu nesposobnost za rad (član 43. stav 2. Zakona o radu), te pita da li to znači da, u slučaju povrede ili bolesti koja se desi prije ili za vrijeme godišnjeg odmora, zaposlenik može odgoditi neiskorišteni dio godišnjeg odmora.

U Republici Srpskoj, minimalni period pladenog godišnjeg odmora je 18 dana (član 57. Zakona o radu). Prema izvještaju, u toku je nacrt novog zakona koji bi propisao minimalni godišnji odmor od četiri sedmice. U međuvremenu, Komitet utvrđuje da situacija nije bila u skladu s Poveljom za vrijeme referentnog perioda.

Komitet traži da sljededi izvještaj naznači:

Da li zakon garantuje dase zaposlenici ne mogu odredi prava na godišnji odmor ili da se isti ne može zamijeniti sa finansijskom naknadom;

Da li zakon propisuje najmanja četiri sedmice neprekidnog godišnjeg odmora koji se treba uzeti za vrijeme tekude godine;

Pod kojim okolnostima i u kojim se rokovima taj godišnji odmor može prolongirati;

Da li zaposlenici koji su bolesni ili imaju povredu za vrijeme godišnjeg odmora imaju pravo uzeti izgubljene dane neki drugi put.

U Brčko Distriktu, minimalni period pladenog godišnjeg odmora iznosi 18 dana (član 32. Zakona o radu, član 113. Zakona o policijskim službenicima). U ovom dijelu Komitet utvrđuje da situacija nije u skladu sa Poveljom. Minimalni godišnji odmor od 20 dana se propisuje za državne službenike i zaposlenike prema Zakonu o državnoj službi u organima uprave Brčko Distrikta: Zakon također propisuje da se godišnji odmor može podijeliti u dva dijela, te da period privremenog onesposobljavanja za rad nije uključen u godišnji odmor.

Komitet pita da sljededi izvještaj naznači:

Da li zakon garantuje da zaposlenicima ne može biti izuzeto njihovo pravo na godišnji odmor ili da se isti ne može zamijeniti sa finansijskom naknadom;

Da li zakon propisuje najmanja četiri sedmice neprekidnog godišnjeg odmora koji se treba uzeti za vrijeme tekude godine;

Pod kojim okolnostima i u kojim se rokovima taj godišnji odmor može prolongirati;

Da li zaposlenici koji su bolesni ili imaju povredu za vrijeme godišnjeg odmora imaju pravo uzeti izgubljene dane neki drugi put.

Zaključak

Komitet zaključuje da situacija u Bosni i Hercegovini nije u skladu s članom 2. stavom 3. Povelje zbog toga što je za vrijeme referentnog perioda, minimalni period pladenog godišnjeg odmora manji od četiri sedmice ili 20 radnih dana.

Članak 2. – pravo na pravične uslove rada

Paragraf 4 – Uklanjanje rizika u opasnim i nezdravim pozicijama

Komitet uočava informacije sadržane u izvještaju kojeg je dostavila Bosna i Hercegovina (BIH).

Komitet naglašava da je zatraženo od Države potpisnice Povelje da ukloni rizike u inherentno opasnim ili nazdravim zanimanjima, te da primjeni kompenzacijske mjere za zaposlenike koji su izloženi rizicima koji se ne mogu ili nisu još uklonjeni ili dovoljno reducirani, da li usprkos efektnoj primjeni preventivnih mjera koje se odnose na gore navedeno, ili radi toga što se još nisu primijenile.

Uklanjanje ili smanjenje rizika

Komitet bilježi da Bosna i Hercegovina (BIH) se sastoji od dva entiteta, Republike Srpkse (RS) i Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH, zajedno sa Brči Distriktom (BD). Nadležnost nad svim ovim profesionalnim sigurnostima i zdravlju je na nivou svake od tri jedinica i svaka od njih ima svoje vlastite regulative sigurnosti i zdravlja. Ne postoje odredbe za zdravlje i sigurnost ili tijelo koje prati takva stanja na državnom nivou; izvještaj ukazuje da, dok se ne usvoje novi zakoni, primjenjuje se zakon iz 1990. godine, iako izvještaj priznaje da ovaj zakon ne odgovara u potpunosti međunarodnim standardima u području profesionalne sigurnosti i zdravlja. Komitet primjeduje da je iz ILO (Profil zemlje za profesionalnu sigurnost i zdravlje) upravljanje i primjena sistema profesionalne sigurnosti i zdravlja na državnom i lokalnom nivou smanjena do deklarativne primjene postojedih odredbi. Izvještaj potvrđuje da je izvršenje zakona iz 1990. godine se suočava sa teškodama i nije ažuriran.

Zakoni o profesionalnom zdravlju i sigurnosti su jedino usvojeni u RS-u (Službeni Glasnik br. 1/08, 13/10) i 2013. godine (van referentnog perioda) u Brčko Distriktu. Izvještaj ne nudi detalje o njihovoj implementaciji u praksi. Komitet podsjeda da je prvi dio člana 2. stava 4. Zahtijeva od država da eliminišu rizike u inherentno opasnim ili nezdravima zanimanjima. Ovo se posebno odnosi na obavezu država da uvedu politike i mjere koje su usmjerene na poboljšanju zdravlja i sigurnosti na poslu i sprječavanju incidenata i prijetnji zdravlju, posebno na smanjivanje na minimalni faktor rizika u radnom okruženju. On pita za sljededi izvještaj koji de u potpunosti osigurati cjelokupnu i ažuriranu informaciju u ovom smislu, te u međuvremenu utvrđuje da zahtjevi za eliminisanje ili smanjenje profesionalnog rizike nisu adekvatno zadovoljeni za vrijeme referentnog perioda. Prema tome, on smatra da situacija nije u skladu sa članom 2. stavom 4. Po ovom pitanju.

Mjere u odgovoru na rezidualni faktor

Što se tiče kompenzacijskih mjera u odgovoru na rezidualne rizike, Komitet bilježi iz izvještaja da zaposlenici koji su izloženi rizicima na radu imaju pravo na dodatni godišnji odmor u FBiH, RS i BD. U nekim slučajevima, smanjenje radnih sati je također propisano (na primjer, FBIH, prema članu 31. Zakona o radu, u RS, prema članu 41. Zakona o radu).

Komitet traži da sljededi izvještaj pokaže, pozivajudi se na relevantnu legislativu, koje su aktivnosti i rizici koji se odnose na ovo, te posebno da li sektori i zanimanja koje su se uzele u obzir uključuju one koje su očito opasne i nezdrave, kao što je miniranje, eksploatacija, pravljenje metala, izgradnja brodova te zanimanja koja izlažu zaposlenika jonizirajudem zračenju, visokim temperaturama i buci. U međuvremenu ono zadržava svoju poziciju po ovom pitanju.

Zaključak

Komitet zaključuje da situacija u Bosni i Hercegovini nije u skladu sa članom 2. stavom 4. Povelje na temelju činjenice da nema adekvatne prevencije politike, koje se odnosi na čitavu zemlju, za rizike u inherentno opasnim i nezdravim zanimanjima.

Član 2. - pravo na pravične uslove rada

Pragraf 5 - Sedmični odmor

Komitet uočava informacije sadržane u izvještaju kojeg je dostavila Bosna i Hercegovina (BiH).

Ono bilježi da BIH Zakon o radu (član 24.) propisuje da se sedmični period odmaranja sastoji od najmanje 24 uzastopna sata. Prema izvještaju, uobičajena praksa u institucijama Bosna i Hercegovine je da sedmični period odgovara vikendima (subota i nedelja).

Komitet podsjeda da, iako bi period odmora trebao biti “sedmični”, on se može odgoditi na narednu sedmicu, sve dok zaposlenik ne radi više od 12 dana uzastopno prije nego dobije dvodnevni odmor. On pita da li zakon garantuje da se sedmični period može odgoditi za više od 12 uzastopnih dana. Nadalje, pita da i zakon garantuje da zaposlenici ne mogu biti izuzeti od sedmičnog odmora ili dobiti finasijsku naknadu kao zamjenu.

Uz gore navedene odredbe, izvještaj pokazuje da se različite odredbe primjenjuju na nižim nivoima vlasti, naime Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH), Republici Srpkoj (RS) i Brčko Distriktu (BD).

FBiH Zakonom o radu (član 39.) je propisano da se sedmični odmor sastoji od najmanje 24 neprekidnih sati, obično nedjeljom (osim za zaposlenike koji rade u smjenama, koji imaju drugi dan u sedmici za odmor).

Članom 50. Zakona o radu RS je propisano da se sedmični period sastoji od najmanje 24 neprekidna sata.

Članom 31. Zakonom o radu BD je propisan sedmični odmor. Komitet pita koje je trajanje tog odmora, prema relevantnim odredbama. Također primjeduje da je, što se tiče državnih službenika, Članom 73. Zakona o državnim službenicima u organima uprave Brčko Distrikta, propisano za najmanje 24 uzastopna sata kao sedmični odmor.

U FBiH, RS i BD, ako zaposlenik mora raditi na dan njegovog/njenog odmora, on/ona ima osiguran drugi dan odmora unutar perioda kojeg je odredio zaposlenik i poslodavac. Komitet pita da li zakon propisuje garancije da sedmični odmor se ne može odložiti više od 12 uzastopnih dana. Također pita da li zakon garantuje da se zaposlenicima ne može izuzeti pravo na sedmični odmor ili da im se umjesto toga ponudi finansijska zamjena.

Zaključak

Do primitka zatražene informacije, Komitet odlaže svoj zaključak.

Član 2. - Pravo na pravične uvjete rada

Paragraf 6 – Informacije o ugovoru o radu

Komitet uočava informacije sadržane u izvještaju kojeg je dostavljena od Bosne i Hercegovine (BiH).

Komitet podsjeda da član 2. stav 6. garantuje prava zaposlenicima na pismenu informaciju o početku ugovora. Ova informacija mora pokriti bitne aspekte radnog ugovora ili radnog odnosa, odnosno sljedede:

-identitete strana; - mjesto rada; -dan početka radnog ugovora i radnog odnosa i očekivani period trajanja istog; -iznos pladenog odmora; -period otkaznog roka radnog ugovora ili radnog odnosa; - naknade; -dužina normalnog radnog dana ili sedmice zaposlenika; -ako je potrebno, referenca na kolektivne ugovore koji definiraju radne uslove zaposlenika Prema izvještaju, članom 12. Zakona o radu u institucijama BIH propisano je šta je obavezan sadržaj radnog ugovora. Prema ovoj odredbi, radni ugovor treba sadržavati sve podatke koji se odnose na prava i obaveze koje proizilaze iz ugovora. Nadalje, Pravilnik o unutrašnjoj strukturi Ministarstva Sigurnosti BIH, koji uređuje radne odnose u instituciji, je na raspolaganju svim zaposlenicima na početku zaposlenja. Što se tiče državnih službenika, relevantni zakoni su dostupni na web stranici Agencije za državnu službu BIH. Komitet pita da sljededi izvještaj objasni da li gore navedeni elementi informacije, koje traži član 2. stav 6. Povelje, propisuju zaposlenicima u pismenoj formi početak radnog ugovora. Uz gore navedena pravila, izvještaj prikazuje da se različite odredbe primjenjuju na niže nivoe uprave, naime Federaciju Bosne i Hercegovine (FBiH), Republiku Srpsku i Brčko Distrikt (BD). Komitet utvrđuje da je situacija u FBiH u skladu s članom 2. stavom 6. primjeduje iz izvještaja da je članom 21. Zakona o radu propisano da pismeni ugovori o zaposlenju uključuju detalje koji se traže prema članu 2. stavom 6. Povelje; kada je ugovor o radu zaključen usmeno, poslodavac ipak mora nabaviti zaposleniku pismenu izjavu koje sadržava sve elemente pismenog ugovora. Ako poslodavac ne uspije dostaviti pismenu izjavu ugovora zaposlenika na određeni period vremena, ugovor de se smatrati kao ugovor o radu za stalno zaposlenje, ukoliko nije drugačije određeno kolektivnim ugovorom ili ako poslodavac dokaže da je ugovor zaključen na određeno vrijeme. Poslodavac koji ne uspije dostaviti pismenu izjavu zaposleniku ili zaključi ugovor koji ne sadrži sve zakonske elemente čini prekršaj za koji je predviđena kazna u iznosu od 1000,00 do 7000,00 KM (510,00-3571,00 EUR do 31. decembra 2012. godine). Uz to, članom 31. stavak 2. Zakona o državnim službenicima propisano je da obaveza za jednog državnog službenika da dobije u pisanoj formi opis radnog mjesta i opis uslova dužnosti prije nego preuzme tu dužnosti. Izvještaj govori da Zakon o radu u Republici Srpskoj ne obavezuje poslodavca da informiše zaposlenika u pismenoj formi o osnovnim aspektima radnog ugovora ili radnog odnosa, ali članom 68. obavezuje poslodavce da omogude zaposlenike da se upoznaju, između ostalog, sa odredbama rada, zdravlja i sigurnosti, uključujudi prava i obaveze koje proizilaze iz kolektivnih ugovora i radnih pravila zaposlenika, u roku od 30 dana od dana početka ugovorenog rada. Komitet traži da sljededi

izvještaj objasni da li su gore navedeni elementi informacije koji se traže prema članu 2. stavu 6. Povelje osigurani zaposlenicima kada počinju sa radom. Članom 14. Zakona o radu u Brčko Distriktu propisan je sadržaj radnog ugovora, koji mora biti u pisanoj formi i mora sadržavati informaciju o radnim pravima zaposlenika. Ugovor o radu ili odluka nabrajaju sve detalje koje daju zaposlenicima pismenu informaciju o njegovom/njenom poslu, radnom vremenu, odmorima, pladi, godišnjem odmoru i drugim pravima koja proizilaze iz zaposlenja. Komitet traži da sljededi izvještaj objasni da li su gore navedeni elementi informacije kako je zatraženo prema članu 2. stavu 6. Povelje dostavljeni u pisanoj formi zaposlenicima kada počinju s radom. Zaključak Do primitka zatražene informacije, Komitet odgađa svoj zaključak.

Član 2. – Pravo na pravične uslove rada

Pragraf 7 – Nodni rad

Komitet uočava informacije sadržane u izvještaju kojeg je dostavila Bosna i Hercegovina (BiH).

Članom 22. stav 4. Zakona o radu u institucijama BIH propisano je da se nodni rad obavlja u periodu od 22 sata do 6 sati ujutro narednog dana. Komitet pita ko se smatra zaposlenikom nodnog rada.

Nadalje, podsjeda da član 2. stav 7. Povelje traži da države potpisnice osigurauj kompenzacijske mjere za radnike koji obavljaju rad nodu, koje moraju najmanje uključiti sljedede:

Redovne medicinske preglede, uključujudi provjeru prije nodnog rada;

Odredbe koje omogudavaju prenos za obavljanje rada danju;

Stalne konsultacije sa predstavnicima radnika o predstavljanju nodnog rada, o uslovima nodnog rada i mjerama koje se poduzimaju kako bi se uskladila potrebe radnika sa posebnim potrebama nodnog rada.

U tom svijetlu, Komitet traži da sljededi izvještaj pokaže da li su i kako su ovi zahtjevi usklađeni. Pored gore navedenih pravila, izvještaj prikazuje da se različite odredbe primjenjuje na nižim nivoima vlasti, naime Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH), Republike Srpske (RS) i Brčko Distrikta (BD). U FBiH, članom 34. Zakonom o radu nodni rad je propisan kao rad koji se obavlja između 22 sata i 6 sati narednog dana (između 22 sata i 5 sati narednog dana u poljoprivrednom sektoru). Komitet pita ko se smatra nodnim radnikom. Izvještaj prikazuje da niti Zakon o radu, niti Zakon o sigurnosti i zdravlju na radu traži medicinski pregled prije početka nodnog rada ili periodične preglede zaposlenika u nodnom radu. Međutim, predviđena je reforma Zakona o radu u tom smislu, s ciljem da se uvede obaveza za poslodavce da moraju osigurati periodične medicinske preglede za zaposlenike u nodnom radu najmanje jednom u dvije godine. Komitet utvrđuje da situacija nije u skladu s članom 2. stav 7. Povelje u toku referentnog perioda. Bilježi primjedbu o informaciji koja se odnosi na predviđene reforme i pita da se u sljededem izvještaju dostavi informacija o novoj legislativi i na koji način je to usklađeno sa zahtjevima iz člana 2. stavka 7. u smislu medicinskih preglede i mogudnosti prinosa obavljanja rada danju. Što se tiče konsultacija sa predstavnicima radnika, Komitet primjeduje da, prije određivanja nodnog rada, poslodavac je obavezan konsultirati se sa Vijedem zaposlenika ili sindikatom, ukoliko Vijede nije uspostavljeno. U RS, članom 50. Zakona o radu propisano je da je nodni rad onaj rad koji se obavlja u periodu između 22 sata do 6 sati ujutro sljededeg dana. Nodni rad je zabranjen zaposlenicima koji imaju manje od 18. godine, osim u posebnim okolnostima (veliki hazardi, viša sila, zaštita interesa u RS-u) i u ovim slučajevima smatra se kao rad koji se obavlja između 22 sata i 6 sati ujutro narednog dana (između 19 sati i 7 sati narednog dana u industriji). Komitet pita ko se smatra nodnim radnikom.

Članom 15. stav 1. Zakona o sigurnosti i zdravlju na radu je propisano da je poslodavac obavezan „uraditi potrebne medicinske preglede zaposlenika u skladu sa zakonom na bazi procjene rizika i procjena profesionalnog zdravlja i usluga“. Komitet pita da se u sljededem izvještaju objasni da ovo znači da medicinski pregledi se osiguravaju samo prema zahtjevima zaposlenika ili ugovoru o profesionalnom zdravlju i uslugama. Primjeduje da je dostavljena informacija o medicinskim pregledima policijskih službenika, ali pita da li druge kategorije nodnih radnika imaju pravo na besplatne medicinske procjene, prije nego budu upudeni na nodni rad i redovno nakon toga, te pod kojim okolnostima oni mogu rad prenijeti na dnevni rad. Komitet pita da li zakon propisuje stalnu konsultaciju sa predstavnicima radnika on uvođenju nodnog rada, o uslovima nodnog rada i o mjerama koje su preuzete da bi se uskladile potrebe radnika sa posebnom prirodom nodnog posla. U BD, članom 27. Zakon o radu utvrđeno je da je nodni rad onaj rad koji se obavlja u periodu između 22 sata do 6 sati narednog dana. Komitet želi znati ko se smatra nodnim radnikom. Zakon o sigurnosti i zdravlju na radu koji je usvojen 2013. godine (van referentnog perioda) propisuje da je obaveza poslodavca da uradi procjenu rizika za svaki posao, te na osnovu takvih procjena rizika, doktor propisuje preliminarne i periodične medicinske preglede radnika. Komitet pita da li se nodni rad sistematski traži periodične medicinske preglede i da li je ovo ostavljeno od slučaja do slučaja. Komitet pita da li zakon propisuje stalna savjetovanja sa predstavnicima radnika o uvođenju nodnog rada, uslova nodnog rada i o mjerama koje se poduzimaju da se usklade potrebe radnika sa posebnom prirodom nodnog rada. Zaključak Komitet zaključuje da situacija u Bosni i Hercegovini nije u skladu sa članom 2. stavom 7. Povelje iz razloga da u toku referentnog perioda, zakonom nije osiguran medicinski pregled za sve radnike prije upudivanja na nodni rad. Član 4. – Pravo na pravičnu platu

Stav 3. – Nediskriminiranje između žena i muškaraca u pogledu plate

Komitet prima na znanje informacije sadržane u izvještaju koji je dostavila Bosna i Hercegovina.

Zakonska osnova za jednaku platu

Komitet podsjeda da prema članu 4. stav 3, pravo žena i muškaraca na istu naknadu za rad iste vrijednosti mora biti izričito osigurano u propisima (Zaključci XV-2 (2001), Republika Slovačka).

Komitet prima na znanje propise o jednakoj plati posebno u oba entiteta.

BiH

Članom 12. Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH (Službeni glasnik BiH broj 16/03, 102/09) propisano je da je bilo kakva diskriminacija na osnovu spola zabranjena. Diskriminacije se, između ostalog, definira kao nepladanje jednake plate i drugih beneficija za isti rad, odnosno za rad jednake vrijednosti.

Osoba koja smatra da je diskriminirana na način da prima drugačiju platu za isti rad, odnosno za rad jednake vrijednosti, može podidi tužbu kod nadležnog suda.

Članom 3. Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH navedeni su principi za određivanje iznosa plata i naknada zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine, pri čemu je osnovni princip „ista plata za isti ili sličan posao“.

FBiH

Član 5. Zakona o radu FBiH sadrži opdu odredbu o zabrani bilo kakve diskriminacije zaposlenih na osnovu spola ili kakve druge okolnosti u pogledu zapošljavanja, obuke, unapređenja, odredbi ili uslova zaposlenja, prekida radnog odnosa i svih drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa.

Članom 6. Opdeg kolektivnog ugovora propisano je da poslodavci moraju isplatiti jednake plate za rad jednake vrijednosti, bez obzira na nacionalnu, vjersku, regionalnu, spolnu, političku i sindikalnu pripadnost i opredjeljenje zaposlenika.

Članom 3. Zakona o platama i naknadama u organima vlasti FBiH (Službene novine FBiH br. 45/10, 111/12) propisano je da se pri određivanju visine plata i naknada zaposlenih poštuje princip „ista plata za isto radno mjesto.“ Prema ovom principu, zaposleni u organima vlasti koji obavljaju poslove istog radnog mjesta, odnosno iste ili slične poslove, imaju pravo na istu osnovnu platu po vrsti i stepenu stručne spreme.

RS

Članom 90. Zakona o radu RS propisano je da radnik ostvaruje pravo na platu u skladu s kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Radnicima se garantira jednaka plata za isti rad ili rad iste vrijednosti. Zakon propisuje da rad iste vrijednosti podrazumijeva rad za koji se zahtijeva isti stepen stručne spreme, ista radna sposobnost, odgovornost i fizički i intelektualni rad. U slučaju povrede prava radnika, radnik ima pravo pokrenuti postupak za naknadu štete.

BD

Članom 4. stav 1. Zakona o radu BD propisano je da se prema osobi koja je zaposlena ne smije vršiti diskriminacija na osnovu spola, a u slučaju kršenja ove odredbe, stavom 3. ovog člana propisano je da osoba čija su prava navodno povrijeđena može podnijeti tužbu nadležnom sudu. Ukoliko podnositelj tužbe kroz dokaze pokaže postojanje bilo koje aktivnosti koja je zabranjena ovim Zakonom, tuženi je dužan dokazati da takva razlika nije napravljena na osnovu diskriminacije.

Članom 1. tačka a) Zakona o platama zaposlenih u organima uprave BD propisano je između ostalog da de se prilikom određivanja iznosa plata i drugih naknada zaposlenima u organima uprave BD poštovati princip ista plata za isti ili sličan posao.

Garancija provedbe i sudska zaštita

BiH

Zaposlenik koji smatra da je predmet diskriminacije ili da je diskriminacija dovela do kršenja njegovog/njenog prava može tražiti zaštitu svog prava u skladu sa Zakonom o zabrani diskriminacije BiH. Žrtve diskriminacije imaju pravo na naknadu štete u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima. Prema članu 12. Zakona o jednakosti spolova u BiH, pravnoj osobi koja ne preduzme odgovarajude mjere i ne upotrijebi efikasne mehanizme zaštite protiv diskriminacije po osnovu spola u radu i radnim odnosima, kaznit de se novčanom kaznom od 1.000.00 KM do 30.000,00 KM.

BD

Prema izvještaju, dosad nije bilo tužbi u kojima se navodi diskriminacija po osnovu spola i iste plate za isti posao koji rade muškarci i žene. Provedbu prethodno navedenih zakonskih odredbi nadziru nadležni organi (inspektori rada, upravni inspektori i interna kontrola). U slučaju povreda člana 4. Zakona o radu BD postoje efikasni pravni lijekovi (član 110. stav 1.).

Komitet podsjeda da prema članu 4. stav 3. Povelje, domadi zakon mora propisivati odgovarajude i efikasne pravne lijekove u slučaju navodne diskriminacije po osnovu plate. Zaposlenici koji tvrde da su izloženi diskriminaciji moraju biti u mogudnosti svoj slučaj rješavati pred sudom. Domadi zakon bi također trebao propisati prijenos tereta dokazivanja u korist podnositelja tužbe u predmetima diskriminacije.

Svaka osoba koja je predmet diskriminacije u plati po osnovu spola mora imati pravo na odgovarajudu naknadu, to jest naknadu koja je dovoljna da nadoknadi štetu koju je pretrpjela žrtva, te služi da odvrati počinitelja od ponavljanja diskriminacije (Zaključci XIII-5, Izjava o tumačenju člana 1. Dodatnog protokola). U slučajevima nejednake plate, svaka naknada mora barem pokriti razliku u plati (Zaključci XVI-2, Malta).

Komitet nadalje podsjeda da bi, u slučaju otpuštanja radnika koji se žali na nejednaku platu, zaposlenik trebao biti u mogudnosti podnijeti žalbu zbog nepravednog otkaza. U tom slučaju, poslodavac mora platiti naknadu koja mora biti dovoljna da nadoknadi štetu radniku i odvrati poslodavca od ponavljanja takvog postupka. Sudovi bi trebali imati nadležnost za određivanje iznosa naknade, a ne zakonodavac (Zaključci XIX-3, Njemačka).

Komitet postavlja pitanje da li propisi u entitetima zadovoljavaju ove standarde.

Metode poređenja i druge mjere

Prema izvještaju, da bi se stvorili uvjeti za smanjenje razlike u plati koju primaju žene i muškarci, BiH je preduzela korake da eliminira prepreke koje sprečavaju jednako učešde muškaraca i žena u svim platnim razredima. U tom smislu, Agencija za ravnopravnost spolova BiH i entitetski gender centri rade na ravnopravnosti spolova u periodu od 2008. do 2013. godine.

Komitet je uočio u izvještaju da sistem za prikupljanje statističkih podataka u BiH ne prikuplja podatke o razlici u plati između muškaraca i žena, iako neki istraživači sugeriraju da razlike postoje zbog toga što vedinom muški zaposlenici zauzimaju najbolje pladena radna mjesta. Prema izvještaju, nema razlike u plati za isti rad ili rad iste vrijednosti, te, prema informacijama kojima raspolaže Agencija za ravnopravnost spolova BiH, nije bilo tužbi ili pritužbi zbog povrede ovog prava.

Izvještaji inspektorata RS-a iz 2012. godine ne sadrži podatke o inspekcijama i nadzoru u pogledu razlike između muškaraca i žena po osnovu utvrđenih ili ispladenih plata.

Komitet traži da sljededi izvještaj sadrži podatke o neusklađenosti plata, to jest, o razlici između prosječne plate za muškarce i žene u svim zanimanjima. Također traži podatke o usklađenosti plata, to jest, usklađenosti žena i muškaraca koji obavljaju isti rad ili rad iste vrijednosti.

Komitet podsjeda da prema članu 20. i članu 4. stav 3. države moraju promovirati pozitivne mjere za smanjenje razlike u plati, između ostalog:

- mjere za poboljšanje kvalitete i obuhvadenosti statističkih podataka o platama, - korake koji de osigurati da se u državnim akcijskim planovima za zapošljavanje obrati veda pažnja

na jednako pladanje žena i muškaraca.

Komitet postavlja pitanje koje mjere se preduzimaju u ovom pogledu.

Zaključak

Udo primitka traženih informacija, Komitet odgađa svoj zaključak.

Član 5. - Pravo organiziranja

Komitet uočava informacije sadržane u izvještaju koji je dostavila Bosna i Hercegovina.

Izvještaj navodi da je pravo na slobodu udruživanja zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine (BiH) (član 2. Aneksa IV Dejtonskog mirovnog sporazuma), kao i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) (član 2.), Ustavom Republike Srpske (član 1. i 10.) i Statutom Brčko Distrikta (BD). Isto tako, zakoni o radu usvojeni na nivou entiteta i BD, kao i opdi i granski kolektivni ugovori sadrže detaljnije odredbe o sindikatima i udruženjima poslodavaca.

Osnivanje sindikata i udruženja poslodavaca

Što se tiče osnivanja sindikata, izvještaj navodi da u BiH sindikat, kao i druga udruženja, mogu osnovati najmanje tri fizičke osobe, državljani BiH, stranci s prebivalištem u BiH ili pravne osobe registrirane u biH. Da bi udruženje ispunilo uvjete za registraciju, osnivačka skupština udruženja mora usvojiti osnivački akt, statut udruženja, te imenovati upravne organe u skladu sa zakonom. Prema članu 12. Zakona o udruženjima i fondacijama BiH, statut udruženja, između ostalog, sadrži naziv i adresu udruženja, njegove ciljeve i aktivnosti, postupak za primanje i isključivanje članova, organe udruženja, kvorum i pravila glasanja i zastupanje udruženja.

Što se tiče registracije sindikata i udruženja poslodavaca, izvještaj kratko navodi da u skladu s članom 8. stav 3. tačka 1. Zakona o udruženjima i fondacijama BiH, udruženje postaje pravna osoba danom registracije.

Izvještaj nadalje navodi da udruženje zaposlenika i poslodavaca, kao i druga udruženja, mogu dobrovoljno prestati sa svojim aktivnostima u svojstvu sindikata na osnovu odluke skupštine udruženja, a izuzetno, u skladu s članom 51. tačka b). Zakona o udruženjima i fondacijama BiH, Sud BiH može spriječiti da takve organizacije provode svoje aktivnosti. Izvještaj navodi da Sud BiH nije izdao nijednu naredbu za sprječavanje provođenja aktivnosti nekog udruženja zaposlenika ili poslodavaca niti za njihovu suspenziju ili raspuštanje. Komitet postavlja pitanje koji kriteriji se primjenjuju kada Sud odlučuje. Komitet želi da se u sljededem izvještaju navedu podaci o bilo kojem primjeru kada je Sud BiH iskoristio svoje ovlasti da zabrani sindikate ili udruženja poslodavaca.

Izvještaj navodi da sve organizacije imaju pravu osnivati i pridruživati se savezima i konfederacijama, te se udruživati s međunarodnim organizacijama zaposlenika i poslodavaca. Izvještaj nadalje opisuje postupak registracije Saveza samostalnih sindikata BiH, koji je 24.5.2002. godine podnio zahtjev za upis u Registar udruženja u BiH. Bududi da nadležne institucije nisu registrirale Savez i nakon što je Komisija za žalbe Vijede ministara BiH odbacila njegovu žalbu, Savez samostalnih sindikata BiH pokrenuo je upravni spor na Sudu BiH. Na osnovu rješenja Suda BiH kojim se potvrđuje osnov za spor, dana 5.5.2012. godine Savez je konačno registriran u Registru udruženja i fondacija BiH, koji vodi Ministarstvo pravde. Komitet uočava da je proces registracije Saveza samostalnih sindikata BiH trajao 10 godina. Izvještaj također

navodi da je Udruženje poslodavaca BiH osnovano 7.7.2004. godine. Njegovi osnivači su: Udruženje poslodavaca FBiH, Unija udruženja poslodavaca RS, Udruženje privatnih poslodavaca RS i Udruženje poslodavaca BD. Sana 3.9.2004. godine, Udruženje poslodavaca BiH registrirano je u Registru udruženja i fondacija u skladu sa Zakonom o udruženjima i fondacijama BiH.

U izvještaju se navodi da je u FBiH pravo organiziranja garantirano Zakonom o radu FBiH (član 9. do 11.). Sindikati i udruženja poslodavaca se osnivaju bez prethodnog odobrenja nekog organa vlasti. U izvještaju se navodi da zaposlenici imaju pravo osnovati sindikat dobrovoljno i pristupiti mu pod uvjetima koji mogu biti utvrđeni samo u statutu ili pravilniku tog sindikata. Ista prava imaju poslodavci pri osnivanju svojih udruženja. Što se tiče registracije, izvještaj samo spominje da se registracija sindikata vrši u skladu sa Zakonom o udruženjima i fondacijama (Službene novine FBiH, br. 45/02).

U izvještaju se navodi da u skladu sa Zakonom o radu RS (član 6. do 9.), zaposlenici imaju pravo osnovati sindikat i pristupiti mu u skladu sa statutom i pravilnikom tog sindikata. Također, poslodavci imaju diskreciono pravo osnivati udruženja poslodavaca i pristupati im u skladu sa statutom i pravilnikom tih udruženja. Sindikati i udruženja poslodavaca se osnivaju bez prethodnog odobrenja nekog organa vlasti.

Što se tiče registracije sindikata u RS-u, izvještaj navodi da se sindikati upisuju u registar sindikata koji propisuje i vodi ministarstvo nadležno za odnose na radu. Sindikati i udruženja poslodavaca postaju pravne osobe u skladu sa Zakonom o udruženjima i fondacijama, kojim se propisuje osnivanje, registracija, unutrašnja organizacija i raspuštanje udruženja i fondacija. Prema članu 2. stav 1. ovog Zakona, udruženje je „svaki oblik dobrovoljnog povezivanja više fizičkih ili pravnih lica radu unapređenja ili ostvarivanja nekog zajedničkog ili opšteg interesa ili cilja, u skladu sa Ustavom i zakonom, a čija osnovna svrha nije sticanje dobiti.“ Isti zakon propisuje da udruženja mogu osnovati najmanje tri fizičke ili pravne osobe, a član udruženja može biti svaka fizička ili pravna osoba koja dobrovoljno pristupi udruženja na način propisan statutom. Izvještaj navodi da prema Zakonu o radu, organizacije zaposlenika i poslodavaca ne postaju pravne osobe, a sindikati se umjesto toga registriraju u nadležnom ministarstvu nakon upisa u sudski registar. Komitet ovo razumije na način da je upis u registar koji vodi Ministarstvo rada uvjetovano upisom u sudski registar. Komitet moli Vladu da potvrdi je li to tako i da osigura precizne informacije o različitim koracima prilikom postupka upisa.

U pogledu osnivanja sindikata u BD, izvještaj kratko navodi da Zakon o radu BD (član 5. do 8.) garantira pravo na osnivanje sindikata. Pored toga, prema Zakonu o radu BD, zaposlenici mogu formirati vijeda zaposlenika putem kojih mogu štititi svoja radnička prava. U skladu s članom 93. Zakona o radu BD, vijede zaposlenika može se formirati kod poslodavca koji zapošljava najmanje 15 zaposlenika. Komitet traži detaljnije informacije o postupku registracije sindikata i udruženja poslodavaca.

Opdenito, Komitet uočava da izvještaj samo pruža informacije o postupku registracije sindikata i udruženja poslodavaca. Da bi mogao ocijeniti situaciju u BiH, entitetima i BD o ovoj temi, Komitet traži da u sljededem izvještaju jasno budu navedeni: a) uvjeti koji se mogu postaviti za registraciju sindikata ili udruženja poslodavaca i slučajevi u kojima registracija može biti odbijena ili poništena; b) koji politički ili organ uprave odlučuje o registraciji; c) koji kriteriji se primjenjuju u procesu odlučivanja i koliko diskreciono pravo navedeni organ ima ; d) koji upravni, odnosno pravni lijekovi postoje za osporavanje odluka o registraciji. Komitet također želi biti obaviješten o osnovi za odbijanje ili poništenje registracije u praksi i o svim zakonskim odlukama o ovoj stvari. Nadalje, Komitet želi znati napladuje li se taksa za registraciju. U tom pogledu podsjeda da, ako je potrebno platiti takse, one moraju biti u razumnom iznosu i izračunate isključivo u iznosu potrebnom za pokrivanje nužnih administrativnih troškova (Zaključci XV-1 (2001) XVI-1 (2003), Ujedinjeno Kraljevstvo). U iščekivanju ovih informacija, Komitet je odlučio suzdržati se od stava o ovoj temi.

Sloboda pristupanja, odnosno nepristupanja sindikatu

Izvještaj navodi da u BiH, zaposlenici i poslodavci imaju pravo osnivati organizacije po vlastitom izboru i pristupati im bez prethodnog odobrenja. Članom 3. Zakona o radu u institucijama BiH propisano je da zaposlenici imaju pravo po svom slobodnom izboru, organizirati sindikat, u njega se učlaniti, tj. udruživati u složenije oblike, birati svoje reprezentativne organe, saglasno zakonu, statutu ili pravilima tog sindikata. Članom 4. Zakona o radu u institucijama BiH propisano je da je poslodavcima zabranjeno miješanje u uspostavljanje, funkcioniranje ili upravljanje sindikatom, dok je u članu 5. propisano da se zakonita djelatnost sindikata ne može trajno ili privremeno zabranjivati. U izvještaju se jasno navodi da se Zakonom o radu u institucijama BiH ne propisuju novčane kazne u slučaju nepoštivanja navedenih prava. Izvještaj navodi da zaposlenik ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva ili nečlanstva u sindikatu.

U pogledu stanja u FBiH, izvještaj navodi da je učlanjenje u sindikat ili istupanje iz njega dobrovoljno i zaposlenici ili poslodavci ne mogu biti stavljeni u nepovoljniji položaj zbog članstva ili nečlanstva u sindikatu ili udruženju. Komitet je uočio u izvještaju da član 93. Zakona o radu predviđa da poslodavac može otkazati ugovor o radu sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja njegove dužnosti i šest mjeseci nakon obavljanja te dužnosti samo uz prethodnu saglasnost Ministarstva rada FBiH. Poslodavac koji postupi suprotno odredbama člana 93. Zakona o radu dužan je platiti novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM do 7.000,00 KM. Komitet traži da u sljededem izvještaju budu navedeni statistički podaci o broju pritužbi o diskriminaciji usmjerenoj protiv sindikata koje su podnesene nadležnim organima (inspekcija rada i pravosudni organi), rezultate istrage ili postupka, ako ih je bilo, te njihovo prosječno trajanje.

U tom kontekstu, Komitet uočava da je Odbor stručnjaka za provedbu konvencija i preporuka Međunarodne organizacije rada (ILO-CEACR) izrazio zabrinutost u pogledu informacija koje je ponudila Međunarodna konfederacija sindikata (ITUC) u pogledu toga da: (i) otkazi ugovora o radu sindikalnih aktivista dosta su česti, što u državi sa stopom nezaposlenosti od skoro 50% obeshrabruje mnoge radnike da se učlane u sindikat; (ii) prema Konfederaciji sindikata Bosne i Hercegovine (KSBiH), multinacionalna poduzeda, naročito u sektoru trgovine, snažno se protive sindikatima i radnicima se prijeti otkazom ako se učlane u sindikat; (iii) nedavno je došlo do određene diskriminacije usmjerene protiv članstva u sindikatu i uplitanja u duhanskoj industriji (direktni zahtjev (CEACR) usvojen 2011. godine, objavljen na 101. sjednici Međunarodne konferencije rada (ILC) (2012. godine). Komitet moli da Vlada komentira informacije dobivene iz navedenog izvora i traži se da se u sljededem izvještaju navedu detaljne informacije o bilo kakvim pritužbama o diskriminaciji u pogledu članstva u sindikatu podnesenim nadležnim organima (inspekciji rada, odnosno, pravosudnim organima), kao i izrečene sankcije i mjere preduzete da se situacija ispravi.

U izvještaju se navodi da u RS-u, zaposlenici ili poslodavci imaju diskreciono pravo odlučiti hode li se isčlaniti iz sindikata ili udruženja. Član 78. Zakona o radu BD zabranjuje otkaz ugovora o radu sindikalnom povjereniku tokom tri mjeseca nakon što je sindikalni povjerenik završio obavljanje svoje dužnosti. Članom 111. izmijenjenog i dopunjenog Zakona o radu BD (Službeni glasnik BD br. 20/12) propisana je novčana kazna od 1.000,00 KM do 7.000,00 KM poslodavcu koji povrijedi ovo pravo.

U pogledu slobode pristupanja ili nepristupanja sindikatu, Komitet podsjeda da: a) radnici moraju imati slobodu ne samo pristupiti, nego i ne pristupiti sindikatima (Zaključci I (1969), Izjava o tumačenju člana 5.); b) sloboda garantirana članom 5. Povelje podrazumijeva da je korištenje prava radnika da pristupi

sindikatu rezultat izbora i da, shodno tome, o tome ne odlučuje radnik koji je pod uticajem ograničenja koja isključuju korištenje te slobode (vidi Konfederacija švedskih poduzeda protiv Švedske, pritužba br. 12/2002, odluke u meritumu od 15.5.2003. godine); c) domadi zakon mora garantirati pravo radnika da se učlane u sindikat i propisati efikasne sankcije i pravne lijekove za nepoštivanje tog prava; d) članovi sindikata moraju biti zaštideni zakonom od bilo kakvih štetnih posljedica koje njihovo članstvo ili aktivnosti u sindikatu mogu imati po njihovo zaposlenje, naročito od bilo kakve odmazde ili diskriminacije u oblasti zapošljavanja, otkaza ili unapređenja zbog toga što su članovi sindikata ili su uključeni u aktivnosti sindikata (Zaključci 2010, Republika Moldavija); e) u slučajevima gdje je došlo do diskriminacije, domadi zakon mora propisivati odgovarajudu naknadu proporcionalnu šteti koju je pretrpjela žrtva diskriminacije (Zaključci 2004, Bugarska); f) nijedan radnik ne može biti prisiljen da pristupi sindikatu ili da ostane član sindikata. Svaki oblik obaveznog članstva u sindikatu koji namede domadi zakon protivan je članu 5. (Zaključci III (1973), Izjava o tumačenju člana 5.); g) da bi se osiguralo poštivanje ove slobode, domadi zakon mora jasno zabranjivati svaku praksu zapošljavanja samo članova sindikata (bilo prije ili poslije učlanjenja) ili odredbe osiguranja (automatske odbitke od plate svih radnika, bilo da su članovi sindikata ili ne, s namjerom finansiranja sindikata prisutnog u preduzedu) (Zaključci VIII 1984), Izjava o tumačenju člana 5.); h) slijedom toga, odredbe o prioritetima u kolektivnim ugovorima ili omogudene zakonom, koje u praksi daju prioritet članovima određenih sindikata prilikom zapošljavanja ili otkaza ugovora o radu, krše slobodu zagarantiranu članu 5. (Zaključci XIX-3 (2010), Island). Na kraju, Komitet podsjeda da se ista pravila odnose i na slobodu udruživanja poslodavaca.

Komitet traži da u sljededem izvještaju budu sadržane detaljne informacije o poštivanju navedenih pravila u BiH, FBiH, RS-u i BD.

Aktivnosti sindikata

Izvještaj naglašava da udruženja zaposlenika i poslodavaca u BiH imaju pravo usvajati statute i pravilnike, slobodno birati svoje predstavnike, organizirati svoje upravne organe ili aktivnosti i definirati svoje programe. Članom 4. Zakona o radu u institucijama BiH propisano je da se poslodavcima zabranjuje miješanje u uspostavljanje, funkcioniranje ili upravljanje sindikatom ili zagovaranje ili pružanje pomodi sindikatu s ciljem njegove kontrole.

Izvještaj navodi da se, prema članu 10. Zakona o radu FBiH, zabranjuje uzajamno uplitanje organizacija poslodavaca i zaposlenika u uspostavljanje, funkcioniranje ili upravljanje. Ovim Zakonom se izričito zabranjuje udruženjima poslodavaca da pružaju pomod sindikatima s ciljem njihove kontrole. Članom 11. Zakona o radu izričito je propisano da se zakonita djelatnost sindikata, odnosno udruženja poslodavaca ne može trajno ni privremeno zabraniti.

Aktivnosti i uvjeti za aktivnosti sindikata u skladu s njegovom ulogom i zadacima utvrđeni su kolektivnim ugovorom. Opdi kolektivni ugovor predviđa da je poslodavac odgovoran za osiguravanje uvjeta za rad i djelovanje sindikata pravilnikom o radu u skladu s opdim kolektivnim ugovorom i kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti

Komitet podsjeda da sindikati i organizacije poslodavaca moraju biti u velikoj mjeri nezavisni u pogledu svega što se tiče njihove infrastrukture ili funkcioniranja. Imaju pravo provoditi svoje aktivnosti efikasno i razraditi program rada (Zaključci XII-2 (1992) Njemačka). Komitet uočava da je ILO-CEACR u direktnom zahtjevu (direktni zahtjev (CEACR) - usvojen 2011. godine, objavljen na 101. sjednici ILC (2012) konstatirao da je Vlada sugerirala da su sankcije za miješanje u FBiH neadekvatne i da se tokom procesa izmjena i dopuna Zakona o radu, razmatra dopuna odredbi o kažnjavanju novčanim kaznama. Komitet je

zatražio od Vlade da bude obaviješten na napretku s izmjenama i dopunama Zakona o radu. Komitet konstatira sljedede u Vladinom izvještaju: (i) dio 10(a) Zakona o radu FBiH zabranjuje uzajamno miješanje udruženja poslodavaca i radnika u uspostavljanje, funkcioniranje ili upravljanje njihovom organizacijom, što uključuje i zagovaranje ili pružanje pomodi sindikatu s ciljem njegove kontrole; i (ii) nacrt novog Zakona o radu propisuje novčane kazne ako poslodavci spriječe pristup sindikalnih povjerenika prostorijama preduzeda ili ne poštuju kolektivni ugovor. Komitet traži da bude obaviješten o svim novostima u pogledu nacrta novog Zakona o radu o ovoj temi.

Komitet konstatira iz izvještaja da u RS-u, Zakon o radu sprečava poslodavce i njihova udruženja, koja nastupaju u njihovo ime ili preko svog zastupnika, da se miješaju u organizaciju i rad sindikata ili da kontroliraju njegov rad putem osigurane materijalne i druge potpore sindikatu. Također, kada nastupa u svoje ime ili preko svog predstavnika, sindikat je spriječen da se miješa u organizaciju, funkcioniranje i upravljanje udruženjem poslodavaca. Članom 179. Zakona o radu propisano je da nadzor nad primjenom tog Zakona, propisima zasnovanim na Zakonu, kolektivnim ugovorima i pravilnicima o radu vrše inspektori rada. Izvještaj navodi da zakonita djelatnost sindikata i udruženja poslodavaca ne može biti privremeno ili trajno zabranjena.

U pogledu aktivnosti sindikata, Komitet podsjeda da sindikati i organizacije poslodavaca moraju imati široku autonomiju u smislu svoje unutrašnje strukture ili funkcioniranja. Moraju imati pravo vršiti svoje djelatnosti efikasno i razraditi program rada (vidi Zaključci XII-2 (1992), Njemačka). Stoga, pretjerano miješanje države predstavlja povredu člana 5. Takva autonomija ima različite aspekte: a) sindikati imaju pravo birati svoje članstvo i predstavnike; b) Strogo ograničavanje osnova na kojem sindikat može zakonito disciplinirati članove predstavlja neopravdano uplitanje u autonomiju sindikata zajamčenu članom 5. (Zaključci XVII (2004), Ujedinjeno Kraljevstvo); c) Vođe sindikata moraju imati pravo pristupa radnom mjestu, a članovi sindikati moraju imati mogudnost održavati sastanke na radnom mjestu u okviru ograničenja vezanih za interese poslodavca i potrebe poslovanja (Zaključci XV-1 (2000), Francuska). Komitet traži da sljededi izvještaj sadrži detaljne informacije o provedbi navedenih principa u BiH, u svakom od entiteta (FBiH i RS) i u BD.

Reprezentativnost

Što se tiče reprezentativnosti, u izvještaju se navodi da u skladu s članom 92. Zakona o radu u institucijama BiH, reprezentativni sindikat je sindikat registriran na nivou BiH ili dva ili više sindikata koji zajednički nastupaju, a čije članstvo čini vedina zaposlenika jednog poslodavca u sjedištu poslodavca. Reprezentativni status sindikata potvrđuje Vijede ministara na prijedlog Ministarstva pravde BiH, a protiv potvrde ili odbijanja potvrde reprezentativnog sindikata može se uložiti Žalba Sudu BiH (član 93. Zakona o radu u institucijama BiH).

Komitet podsjeda da sindikati i organizacije poslodavaca moraju u velikoj mjere biti neovisni u vezi svega što se tiče njihove infrastrukture ili funkcioniranja. Oni imaju pravo obavljati svoje aktivnosti na učinkovit način i osmisliti program rada (Zaključci XII-2 (1992) Njemačka). Komitet primjeduje da je ILO-CACR u Direktnom zahtjevu (Direktni zahtjev (CEACR) usvojen 2011. godine , objavljen na 101. sjednici ILC-a (2012) zamijetio naznaku Vlade da su sankcije za djela uplitanja u Federaciji BiH bile neadekvatne i da je tijekom zakonodavnog procesa izmjena Zakona o radu razmatrano dopunjavanje kaznenih odredbi u smislu koje se tiču novčanih kazni. Komitet je zahtjeijvao od Vlade da ga ista izvijesti o svakom napretku koji se tiče amandmana na Zakon o radu. Komitet zamjeduje iz izvještaja Vlade da (i) paragraf 10(a) Zakona o radu FBiH zabranjuje obostrano uplitanje i organizacija poslodavaca i radnika u uspostavu, rad ili upravljanje njihovim organizacijama uključujudi u to i zalaganje ili pomaganje organizaciji kako bi se istu kontroliralo; te, (ii) da nacrt novog Zakona o radu propisuje globe ako poslodavci budu sprječavali pristup predstavnika sindikata prostorijama firme ili ako se ne budu pridržavali kolektivnog ugovora. Komitet traži da ga se izvijesti o svakom novom razvoju situacije u vezi ovog aspekta nacrta novog Zakona o radu. Komitet zamjeduje iz izvještaja da u Republici Srpskoj Zakon o radu sprječava poslodavce i njihova udruženja koja djeluju u svoje vlastito ime ili putem svog zastupnika da se uplidu u organizaciju i rad njihovih sindikata ili da kontroliraju njihov rad putem obezbjeđivanja materijala ili druge vrste podrške sindikatima. Također, kada djeluju u svoje vlastito ime ili preko predstavnika, sindikati se ne smiju uplitati u organizaciju, rad ili upravljanje udruženjem poslodavaca. Članom 179. Zakona o radu propisuje se da nadzor nad primjenom ovog Zakona, regulative koja se temelji na ovom Zakonu, kolektivnim ugovorima i pravilima rada za zaposlenike vrše inspektori rada. Izvještaj ukazuje na to da se zakonske aktivnosti sindikata ili udruženja poslodavaca ne mogu trajno ili privremeno zabraniti.

Što se tiče aktivnosti sindikata, Komitet podsjeda na to da sindikati i udruženja poslodavaca moraju imati široku autonomiju što se tiče njihove unutrašnje strukture ili funkcioniranja. Moraju imati pravo da obavljaju svoje aktivnosti učinkovito i osmišljavati svoj program rada (vidi Zaključci XII-2 (1992) Njemačka). U skladu s time, pretjerano uplitanje države predstavlja kršenje Člana 5. Takva autonomija ima različite aspekte: a) sindikati imaju pravo birati svoje Članove i predstavnike; b)oštro ograničenje temelja na osnovu kojih sindikati mogu zakonski disciplinirati Članove predstavlja neopravdan upad u autonomiju sindikata koja je imanentna u Članu 5 (Zaključci XVII (2004), Ujedinjeno Kraljevstvo); c) vođe sindikata moraju imati pravo pristupa radnom mjestu i Članovi sindikata moraju modi održavati tu sastanke u okviru granica povezanih s interesima poslodavca i potrebama poslovanja (Zaključci XV-1 (2000), Francuska).

Komitet traži da se u sljededem izvještaju dostave detaljne informacije o provedbi naprijed navedenih prinicipa u BiH i u svakom od njezinih entiteta (FBiH i RS) i u DB.

Reprezentativnost Što se tiče reprezentativnosti, izvještaj ukazuje na to da prema članu 92. Zakona o radu u institucijama BiH, predstavnička sindikalna organizacija je sindikalna organizacija registrirana na nivou BiH ili dvije ili više sindikalnih organizacija koje djeluju zajedno i čijih je vedina članova zaposlena kod jednog poslodavca u sjedištu tog poslodavca. Reprezentativni status sindikata potvrđuje Vijede ministara na

prijedlog Ministarstva pravde BiH i Žalba se može uložiti na odbijanje ili potvrdu predstavničke sindikalne organizacije kod Suda BiH (član 93. Zakona o radu u Institucijama BiH). Izvještaj obavještava o tome da predstavnička sindikalna organizacija zaposlenih ima pravo na sljedede:

da se istu konzultira prije usvajanja podzakonskih akata koji se odnose na zapošljavanje i plade

njezinih članova;

da prati da li se poslodavac ponaša u skladu s ovim zakonom ili drugom regulativom koja uređuje

odnose o radu;

da prijavi svako kršenje regulative upravnoj inspekciji;

da pomaže i zastupa zaposlene na njihov zahtjev u slučaju kršenja njihovih prava, disciplinskog

postupka ili zahtjeva za obeštedenje.

Komitet shvada da svi naprijed navedeni atributi pripadaju samo reprezentativnim organizacijama sindikata dok nereprezentativne sindikalne organizacije ne uživaju naprijed navedena prava. Komitet traži potvrdu ovoga, te, ako je primjenljivo, želi dobiti informacije o svim drugim pravima i procedurama iz kojih su isključene „nereprezentativne“ sindikalne organizacije. U tom smislu, Komitet podsjeda da područja aktivnosti koja su ograničena na reprezentativne sindikate ne bi trebala uključivati ključne sindikalne prerogative. U ovom kontekstu, sindikalna organizacija koja nije reprezentativna bi trebala uživati određene prerogative. Na primjer, da mogu pristupati vlastima u pojedinačnom interesu zaposlenog, da mogu pomagati zaposlenom koji treba opravdati svoje djelovanje pred upravnim tijelom; da mogu postavljati obavijesti u prostorijama službi i da primaju dokumentaciju opdenite naravi koja se tiče upravljanja osobljem koje zastupaju (Zaključci XV-1 (2000), Belgija). Stoga, kako bi se procijenila usklađenost ove situacije s članom 5. Povelje, Komitet traži da se predoči kakva su prava nereprezentativnih sindikalnih organizacija, te da li u praksi iste uživaju ključne sindikalne prerogrative. Što se tiče udruženja poslodavaca, u izvještaju nema naznake o nekim kriterijima reprezentativnosti. Komitet traži da se u sljededem izvještaju podnesu detaljne informacije o zakonskom okviru koji regulira reprezentativnost udruženja poslodavaca, te implementaciju istog. U izvještaju se navodi da sadašnji Zakon o radu FBiH ne definira kriterije reprezentativnosti za sindikalne ili organizacije poslodavaca. Komitet traži da ga se informira o novom razvoju situacije koji se tiče uspostave tih kriterija o reprezentativnosti. Komitet primjeduje iz Eironline-a (Bosna i Herzegovina: Profil odnosa u idustriji) da je sudjelovanje zaposlenika u procesu donošenja odluka na radnom mjestu uglavnom ograničeno na radna vijeda kao i sudjelovanje putm sindkata u tripartitnom partnerstvu s poslodavcima i entitetskim vladama. Također primjeduje da je ILO-CEACR zatražio da Vlada poduzme sve potrebne korake kako bi se izmijenile sljedede odredbe koje privileguju radna vijeda u odnosu na sindikate i stavljaju potonje u drugorazrednu i supsidijarnu poziciju naspram radnih vijeda na taj način unosedi rizik oslabljivanja institucionalne pozicije sindikata: (i) paragraf 98. Zakona o radu uz izmjene iz paragrafa 41. Dekreta od 15. avgusta 2000. godine, kojim se omoguduje poslodavcu da organizira kolektivna otpuštanja uz konzultiranje sa svim sindikalnim organizacijama koje predstavljaju 10 procenata radnika, samo ako nema radnih vijeda u preduzedu; te (ii)

paragraf (108)2 Zakona o radu koji propisuje da ako nije oformljeno vijede zaposlenika, sindikalna organizacija de imati iste ovlasti i obaveze kao i vijede zaposlenika u skladu sa zakonom (Direktni zahtjev (CEACR) – usvojen 2011. godine, objavljen na 101. Sjednici ILC-a (2012) sloboda udruživanja i zaštita prava na organiziranje konvencije, 1948. godine (br.87)-Bosna i Hercegovina (Ratifikacija 1993. godine). Komitet poziva Vladu da komentira informaciju pribavljenu iz naprijed navedenih izvora. Izvještaj navodi da članovi 142-157. Zakona o radu RS propisuju pravila u odnosu na reprezentativnost sindikalnih organizacija i organizacija poslodavaca. U izvještaju se kratko dodaje da su kriteriji reprezentativnosti jasni, zakonski definirani i otvoreni za preispitivanje pred sudom. Kada se utvrdi, reprezentativnost se može preispitivati nakon jedne godine ako su zahtjevi ispunjeni ili kriteriji promijenjeni. Komitet želi primiti detaljne informacije o odredbama kojima se uspostavljaju ti kriteriji na temelju kojih se određuje reprezentativnost (kao što su procenti, minimalan broj zaposlenika) i pita da li su ih socijalni partneri ikada preispitivali. Komitet traži da u sljededem izvještaju budu pružene informacije o postupku i mandatu upravnog tijela koje je zaduženo za utvrđivanje reprezentativnosti sindikalnih i organizacija poslodavaca, te da li je odluka o reprezentativnosti otvorena za sudsko preispitivanje. Komitet podsjeda da kriteriji koji se koriste za određivanje reprezentativnosti moraju biti razboriti, jasni, prethodno utvrđeni, objektivni, propisani zakonom i otvoreni za sudsko preispitivanje (Zaključci XV-1) (2000), Francuska). Član 156. Zakona o radu propisuje da reprezentativna sindikalna organizacija ili udruženje poslodavaca sudjeluje u procesu kolektivnog pregovaranja, socijalnom dijalogu i konzultacijama s partnerima na razini svoje organizacije i aktivnosti. Stoga kako bi se procijenila usklađenost ove situacije s članom 5. Povelje, Komitet pita koja su prava dodijeljena nereprezentativnim sindikalnim organizacijama, te da li iste u praksi uživaju ključne sindikalne prerogative. Komitet primjeduje iz izvještaja da su glavni oblici radničke zastupljenosti u Distriktu Brčpko sindikati i vijeda zaposlenika. Potonja se mogu formirati u poduzedima s barem 15 zaposlenika. U izvještaju se ne navode kriteriji reprezentativnosti za sindikalne organizacije ili organizacije poslodavaca. Također Komitet pita da li oba oblika predstavljanja mogu koegzistirati u poduzedima s bar 15 zaposlenika, te ako to nije slučaj, koji oblik radničkog predstavljanja ima prioritet / više privilegija u praksi. Personalni djelokrug Izvještaj navodi da u BiH nema posebnih zakonskih odredbi koje se odnose na pravo na osnivanje organizacija odeđenih kategorija zaposlenika, državnih službenika i namještenika u javnom sektoru. Zakoni primijenjeni u Ministarstvu sigurnosti BiH ne ograničavaju pravo na organiziranje zaposlenika u svrhu zaštite njihovih ekonomskih i socijalnih interesa. Zakon o radu u Institucijama BiH, koji se odnosi na zaposlenike/namještenike i državne službenike propisuje pravo zaposlenika da zaključe kolektivni ugovor (član 90.), da organiziraju reprezentativni sindikat (član 92.) i da stupe u štrajk (član 95). U skladu s članom 39. stavom f)., policijski službenici imaju pravo osnovati i postati članovi sindikata ili profesionalnog udruženja u skladu sa zakonom. Zakon o državnoj službi u Institucijama BiH propisuje pravo državnih službenika da utemelje ili postanu članovi sindikata ili profesionalne organizacije i pravo na štrajk u skladu sa zakonom (član 15. tačka (1)., stav (h). i (i).). U FBiH, članovi 57. do 69. Kolektivnog ugovora za službenike u upravnim i pravosudnim tijelima u FBiH (Službeni glasnik FBiH, br. 23/00, 50/00) propisuju pravo na organiziranje i neometan rad i provedbu aktivnosti sindikata. Potpisnici ovog ugovora preuzimaju odgovornost da de djelovati u skladu sa

Ustavom, zakonima, ILO konvencijama, opdim kolektivnim ugovorm i ovim ugovorom. Voditelj upravnog tijela obavezuje se da nede sprječavati na bilo koji način djelovanje sindikata, organiziranje sindikata i pravo zaposlenika da se pridruže sindikatu. Voditelj tijela je dužan odobriti dopust predstavniku sindikata ili bilo kojem drugom predstasvniku sindikata za obavljanje aktivnosti sindikata i sudjelovanje na sastancima sindikata, konkresima, konferencijama, seminarima, školama i drugim vrstama obuke u zemlji i inozemstvu. Izvještaj nadalje spominje da policijske sindikalne organizacije na razini Federacije i kantona se osnivaju na temelju Zakona o radu FBiH, Zakona o udruženjima građana i Zakona o državnoj službi FBiH. Prema kolektivnim ugovorima za zaposlenike u ministarstvima unutarnjih poslova Federacije i kantona, Ministar je obavezan uzdržati se od bilo kakvog čina ili aktivnosti koja bi mogla zapriječiti djelovanje i organiziranje sidikata i pravo zaposlenika da se pridruže sindikatu. Kantonalni odbor Sindikata policije Ministarstva unutarnjih poslova Tuzlanskog kantona ima 23 sindikalne podružnice na teritoriju ovog kantona. Od ukupno 1.866 zaposlenika u Ministarstvu unutarnjih poslova Tuzlanoskog kantona, 1.730 se pridružilo sindikalnoj organizaciji. U izvještaju se navodi da u Distriktu Brčko, član 7. tačka 1)., stav (f). Zakona o državnoj službi u tijelima javne uprave Distrikta Brčko („Službeni glasnik DB“ br.:28/06, 29/06, 19/07, 2/08, 44/08, 25/09, 26/09, 4/13) propisuje pravo državnih službenika i namještenika da se organiziraju u sindikate. Član 44., stav 1. Zakona o policijskim službenicima Distrikta Brčko („Službeni glasnik DB“ br.:28/06, 19/07, 2/08, 44/08, 25/09, 26/09, 4/13) propisuje pravo policijskih službenika da osnivaju i pridružuju se sindikatu ili profesionalnom udruženju u skladu sa zakonom. U izvještaju se daje ilustracija da su policijski službenici Distrikta Brčko članovi Mreže žena policijskih službenika, sindikata Policije Distrikta Brčko oko 150 zaposlenika su članovi ovog sindikata), te organizacije IPA (Međunarodna policijska asocijacija). Komitet podsjeda da, prema članu 5., države Članice imaju pravo ograničiti ili povudi pravo na organiziranje u slučaju članova iz oružanih snaga (vidjeti Europski savez zaposlenika u javnoj službi protiv Francuske, Italije i Portugala, prizivi br. 2/1999, 4/1999 i 5/1999, odluke o meritumu od 4.decembra 2000.). Komitet ipak potvrđuje da tijela koja domadi zakon države Članice definira kao tijela koja pripadaju oružanim snagama doista i obavljaju vojne zadatke (Zaključci XVIII-1, Poljska). U slučaju policije, Komitet je naveo da je jasno iz druge rečenice člana 5. i pripremnog rada koji se tiče ove odredbe da, iako se državi može dopustiti da ograniči slobodu organiziranja članova policije, nije opravdano lišiti ih svih garancija koje su propisane u ovom članu (Zaključci 1 (1969), Izjava o tumačenju Člana 5). Drugim riječima, policijski službenici moraju modi slobodno provoditi esencijalne sindikalne prerogative, naime pravo da pregovaraju o uvjetima svojih usluga i naknadi i pravo na okupljanje (Europsko vijede sindikata policije, priziv. Br. 11/2001, odluka o meritumu od 22.maja 2002. godine). Uz to, obavezno članstvo organizacija je nekompatibilno članu 5. (Zaključci 1 (1969), Izjava o tumačenju člana 5.). Na više opdenitoj razini, Komitet ponavlja da sve kategorije zaposlenika i radnika, uključujudi i državne službenike koji podliježu iznimkama naprijed navedenim, imaju puno pravo da se organiziraju u skladu s Poveljom (Zaključci 1 (1969), Izjava o tumačenju člana 5). Komitet također ponavlja da, osim ograničenja dopustivih u donosu na policijske službenike i pripadnike oružanih snaga, svako drugo ograničenje prava koje priznaje Povelja mora poštovati uvjete navedene u Članu G. Ovaj član propisuje da se ograničenje mora propisati zakonom, težiti legitimnom cilju i biti nužno u demokratskom društvu za postizanje tog cilja. U slučaju koji se razmatra ovdje, ovo znači da mora postojati razborit odnos proporcionalnosti između ograničenja koja se namedu na slobodu organiziranja i legitimnog cilja zaštite prava sloboda

ostalih. Komitet želi znati da li se pravo na formiranje i pridruživanje sindikatu također garantira za domade radnike, penzionere, nezaposlene i opdenitije na svaku osobu koja uživa prava koja se stiču radom. Komitet zahtijeva potvrdu da relevantne legislative i prakse u BiH, svakom od entiteta BiH i Distriktu Brčko poštuju ovo pravilo. Zaključak Do primitka zatraženih informacija, Komitet odlaže svoju odluku.

Član 6. - Pravo na kolektivno pregovaranje

Paragraf 1- Zajedničke konzultacije

Komitet uočava informacije sadržane u izvještaju kojeg je podnijela Bosna i Hercegovina. Komitet primjeduje da prema članu 6. stavu 1. izvještaj pruža informacije uglavnom o kolektivnom pregovaranju s ciljem zaključenja kolektivnih ugovora čiji de se aspekti analizirati u zaključku o Članu 6. stav2. Što se tiče zajedničkih konzultacija, izvještaj samo daje informacije o „socijalnim vijedima“. U ovom smislu izvještaj ukazuje na to da na razini države Bosne i Hercegovine (BiH), ekonomsko i socijalno vijede nije uspostavljeno zbog neslaganja između socijalnih partnera i nemogudnosti postizanja reprezentativnosti socijalnih partnera da formiraju ovo vijede. Izvještaj navodi da su na razinama entiteta formirana ekonomska i socijalna vijeda kao savjetodavna tijela vladama Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) i Republike Srpske (RS) gdje vlada, sindikati i poslodavci imaju tripartitni dijalog kako bi razriješili sve sporove i izbjegli proteste ili štrajkove. Cilj je ekonomskog i socijalnog vijeda koristiti tripartitni dijalog kao osnovu za socijalni dijalog kako bi se riješilo i odlučilo o ekonomskim, socijalnim i pitanjima razvojne politike, promoviranje i zaštita ekonomskih i socijalnih prava i interesa radnika i poslodavaca, te razvoj sistema kolektivnog pregovaranja i kolektivnog ugovora i primjene. U izvještaju se dodaje da u FBiH, Zakon o radu (član 130.) propisuje uspostavu Ekonomskog i socijalnog vijeda Federacije i kantona. Ekonomsko i socijalno vijede Federacije je formirano 27. avgusta 2002. godine na temelju Sporazuma o uspostavi ekonomskog i socijalnog vijeda („Službeni glasnik FBiH 47/02, 42/03, 8/08, 13/08, 51/08) i započelno je s radom u 2003. godini Ekonomsko i socijalno vijede potiče, inter alia, kolektivno pregovaranje i zaključivanje kolektivnih ugovora, pruža mišljenja i sugestije o sadržaju kolektivnih ugovora, prati, pregledava i komentira regulativu koja se tiče rada i zapošljavanja. U izvještaju se ističe da je Ekonomsko i socijalno vijede vremenom steklo na važnosti, činjenica koja se potkrijepljuje mišljenjima koje je izdalo ovo Vijede po raznim zakonima i drugoj legislativi a o kojoj se raspravlja na Vijedu prije no što se ista uputi u Parlament. U izvještaju se navodi da u RS-u, zajedničke konzultacije zaposlenika i poslodavaca nisu regulirane Zakonom o radu. Komitet primjeduje od Eurofound-a (Bosna i Hercegovina: Profil odnosa u industriji) da su pozicija i uloga ekonomskih i socijalnih vijeda propisane Zakonom o ekonomskom i socijalnom vijedu. Komitet zahtijeva informacije o strukturi, mandatu i funkcioniranju ovih ekonomskih i socijalnih vijeda u RS-u. Komitet zamjeduje da u izvještaju nisu dostavljene informacije koje se tiču zajedničkih konzultacija u Brčko Distriktu (BD). Komitet pita da li se zajedničke konzultacije između radnika i poslodavaca provode u BD. Komitet podsjeda da u okviru značenja člana 6. stav 1., zajednička konzultacija predstavlja konzultaciju između zaposlenika i poslodavaca ili organizacija koje ih predstavljaju (Zaključci I (1969), Izjava o tumačenju člana 6. stava 1.). Ovakva se vrsta konzultacije može odvijati u okviru tripartitnih tijela pod uvjetom da su socijalni partneri u tim tijelima jednako zastupljeni (Zaključci V (1977), Izjava o tumačenju člana 6. stava 1.). Ako adekvatne konzultacije ved postoje, nema potrebe da država intervenira. Ako ne postoje adekvatne konzultacije, država mora poduzeti pozitivne korake kako bi ih potaknula (Centrale

generale des services publics (CGSP) protiv Belgije, Žalba br. 25/2004, odluka o meritumu od 9.maja 2005. godine, §41). Komitet pita da li se bipartitne konzultacije provode u Bosni i Hercegovini na državnoj razini i razini entiteta. Ako to nije slučaj, komitet traži da se u sljededem izvještaju objasne razlozi za ovu situaciju i pruže informacije o koracima koji se poduzimaju kako bi se potakle bipartitne konzultacije na državnoj, razini entiteta i lokalnoj razini. Komitet ističe da ovakve konzultacije moraju obuhvadati sva pitanja od obostranog interesa (Zaključci 1 (1969), Izjava o tumačenju člana 6. stava 1., posebno: produktivnost, efikasnost, industrijsko zdravlje, sigurnost i dobrobit, te druga radna pitanja (radni uvjeti, strukovna obuka, itd.), ekonomski problemi i socijalna pitanja (socijalno osiguranje, socijalna skrb, itd.). Komitet primjeduje iz izvještaja da se konzultacije u BiH uobičajeno provode u svrhu zaključivanja kolektivnih ugovora. Stoga zahtijeva da se u sljededem izvještaju pruže informacije o zajedničkim konzultacijama između zaposlenika i poslodavaca izvan okvira konzultacija s ciljem zaključivanja kolektivnih ugovora, a po svim drugim pitanjima od obostranog interesa koja su navedena naprijed. Komitet također pita da li se pitanjima tumačenja kolektivnih ugovora bavi u okviru zajedničkih konzultacija ili putem drugih specifičnih mehanizama. Komitet napominje da se konzultacije moraju odvijati na nekoliko razina: državnoj, regionalnog/sektorskoj. One bi se trebale odvijati u privatnom i u javnom sektoru (uključujudi državnu službu) (Zaključci III, Danska, Njemačka, Norveška, Švedsa: Centrale generale des seervices publics (CGSP) protiv Belgije, Žalba br. 25/2004, odluka o meritumu od 9.maja 2005. godine, stav 41.). Komitet traži informacije o svim razinama obuhvadenim zajedničkim konzultacijama. Također traži informacije o zajedničkim konzultacijama i postojanju, strukturi i funkcioniranju konzultativnih tijela u javnom sektoru. Komitet podsjeda da se konzultacijama na razini poduzeda bavi član 6. stav 1. i član 21. Povelje (pravo na informacije i konzultacije). Za države koje su ratificirale obje odredbe, kao što je to Bosna i Hercegovina, konzultacije na razini poduzeda se ispituju prema članu 21. (Zaključci 2004. godine, Irska). Komitet naglašava da je otvoreno državama Članicama da zatraže od sindikata da ispune obavezu reprezentativnosti koja podliježe određenim opdim uvjetima kao što je navedeno u zaključku koji se odnosi na Član 5. Povelje. U odnosu na Član 6. stav 1., Komitet zamjeduje da svaki zahtjev reprezentativnosti ne smije ekscesivno ograničiti mogudnost da sindikati sudjeluju na učinkovit način u kolektivnom pregovaranju. Kako bi se bilo u skladu s Članom 6. stavom 1., kriterije reprezentativnosti bi trebalo propisati zakonom, te bi isti trebali biti objektivni i razumni i podlijegati sudskoj kontroli što pruža odgovarajudu zaštitu od proizvoljnog odbijanja (Zaključci 2006, Albanija). Stoga, Komitet pita da li sudjelovanje sindikata u postupku konzultacija podliježe zahtjevu reprezentativnosti u BiH i na razini entiteta. Ne bude li u sljededem izvještaju navedena ova zatražena informacija, nede postojati ništa čime se može utvrditi da je situacija u skladu sa članom 6. stavom 1. Povelje. Zaključak Do primitka zatražene informacije, Komitet odlaže svoju odluku.

Član 6. - Pravo na kolektivno