Treća Čimpanza – Jared Diamond

1. Poglavlje – Samo još jedna vrsta velikih sisavaca

Razlika između čimpanze i čovjeka u broju zajedničkih gena nije velika. Gledajući vanjski izgled, nije moguće odrediti tu razliku u genima, iz jednostavnog razloga jer karakteristike izgleda određuje zapravo vrlo mali broj gena. Primjer jesu razne vrste pasmina pasa – različite pasmine su međusobno vrlo drugačije po svojim fizičkim karakteristikama kao što su veličina, oblik udova i glave, boja dlake i slično. Pa ipak, sve pasmine pasa pripadaju jednoj vrsti, i razlika u genetskom sadržaju između pasmina je zanemariva, unatoč razlikama u izgledu. Čivava i argentinska doga imaju gotovo identičnu genetsku sliku, a fizičke razlike između njih doimaju se znatno većima nego, primjerice, fizičke razlike između čovjeka i čimpanze. Ovo može zavarati.

Genetske razlike između čimpanze i čovjeka nisu velike, ali su ipak znatno veće nego one između različitih pasmina pasa ili između ljudskih rasa međusobno. Upravo te razlike imale su ogromne posljedice na naš razvoj i ponašanje. Moguće je također odrediti i vremenski period u kojem su se te razlike između nas i čimpanze formirale, pa tako dolazimo do približne procjene – oko 7 milijuna godina, milijun manje ili više – otkad smo se mi i čimpanze odvojili od našeg zajedničkog pretka i krenuli svaki svojim razvojnim putem.

1. Priča o tri čimpanze

Poglavlje se koncentrira na genetske razlike između modernog čovjeka i dvije poznate vrste čimpanze, i kakve implikacije ima ta razlika.

Već odavno je znanstvenicima bilo jasno gdje čovjek spada u životinjskom kraljevstvu: očito je sisavac. Već je Galen u 2. st. shvatio da je čovjek, od čitavog životinjskog svijeta, najbliži majmunu. Vršeći seciranja, uočio je sličnosti između čovjeka i majmuna u obliku mišića, kostiju, živčanog i krvožilnog sustava. Sa majmunima dijelimo

i sličnosti po tome što imamo ravne nokte a ne pandže; šake koje služe za hvatanje predmeta, palac koje je izdvojen od ostatka prstiju, i penis koji visi slobodno umjesto da je smješten u abdomenu.

U okviru ovih sličnosti, jasno je i da smo bliži tzv. ''čovjekolikim majmunima'' nego ostalim majmunima, primjerice po tome što nemamo rep. Tri pitanja su se formirala:prvo, kakav je izgled obiteljskog stabla primata, odnosno u kakvom smo evolucijskom odnosu sa preostala tri tipa primata: čimpanzom, gorilom i orangutanom;drugo, kad smo se u vremenu odvojili od našeg čovjekolikog pretka, a kad je to pošlo za rukom ostalim vrstama primata;i treće, koliko se naša trenutna genetska situacija razlikuje od ostalih primata.

Pri odgovaranju na ova tri pitanja, bilo je znatnih teškoća. Tim poslom su se prvi ozbiljnije pozabavili anatomisti, pokušavajući odgovoriti na temelju tjelesnih karakteristika. Očigledne su razlike između čovjeka i ovih majmuna zapremnina mozga, uspravan hod i dlakavost. To se pokazalo problematičnim, i anatomisti nisu uspjeli postići konsenzus oko izgleda obiteljskog stabla primata, a kamoli oko preostala dva pitanja. Postojale su nade da će pronalazak fosilnih ostataka osvijetliti situaciju – da imamo dovoljno fosilnih uzoraka naših majmunskih predaka, možda bismo mogli odrediti put razvoja današnjih primata. Ali u ključnoj regiji, Africi, u ključnom periodu, prije između 12 i 5 mil. godina, nije pronađeno ni izbliza dovoljno fosilnih ostataka majmuna.

Rješenje je došlo iz neočekivanog smjera: molekularne biologije. Sedamdesetih godina 20. stoljeća, molekularni biolozi su shvatili da kemikalije od kojih su organizmi načinjeni, mogu služiti kao pokazatelj karakteristika određene vrste. Postupno mijenjanje tih molekula paralelno je sa promjenama vrsti. Utvrđena je i najbolja molekula pomoću koje se te promjene mogu pratiti: to je deoksiribonukleinska kiselini, odnosno DNA – slavna molekula za

koju su Watson i Crick dokazali da se sastoji od dvostruke zavojnice, čime su donijeli revoluciju u genetici.

Ovo otkriće je odmah donijelo i revoluciju u taksonomiji životinjskih vrsta, i proučavanju razvojnih puteva kojima su se te vrste razvijale, prvo u proučavanju ptica, a kasnije i kod ostalih vrsta. Pioniri u tom polju su Sibley i Ahlquist.

Što se tiče ljudi i čovjekolikih majmuna, došlo se do zaključka da, očekivano, imamo zajedničkog pretka sa svim majmunima, te da su se, primjerice, gorile odvojile od zajedničkog pretka prije 10 mil. godina, a čimpanze prije 7 mil. godina. Obična i pigmejska čimpanza razdvojile su se prije 3 mil. godina. Od sve četiri vrste velikih čovjekolikih majmuna, najviše se razlikujemo od orangutana. Razlika između obje vrste čimpanzi i čovjeka iznosi 1,6 % gena.Ovo su bili iznenađujući podaci: naime, prije upotrebe DNA taksonomije, smatralo se da su ljudi i čovjekoliki majmuni otišli različitim putevima prije 15 – 30 milijuna godina. Paleontolozi su pogriješili: čovjek je zasebna vrsta mnogo kraće nego što se mislilo.

Ovo je uzrokovalo i raskol među taksonomistima: formirale su se dvije struje – tradicionalna taksonomija, i kladistika. Tradicionalna taksonomija se više oslanja na anatomiju, dok kladistika daje veću prednost genetskoj udaljenosti između vrsta, i vremenskoj točki razdvajanja od zajedničkih predaka. Osnova kladistike jest, dakle, da dvije različite vrste životinja mogu biti bliže nego što to njihove anatomske odlike pokazuju, i obrnuto. Sve ovo postavilo nas je sa preostale dvije vrste čimpanze u istu obitelj i rod. Mi bi, prema tome, bili treća vrsta čimpanze. Štoviše, mi smo čimpanzama bliži srodnici nego gorile! Kladistika za čimpanze predlaže da ih se uvrsti u rod homo, u kojem tradicionalno nisu smješteni (njihov rod je pan).

Još uvijek, međutim, nije identificirano u kojim se to točno genima razlikujemo od čimpanze. Budući da je velik dio (ili čak većina) DNA svojevrstan otpad koji nema nikakvu funkciju – ali isto tako nije ni odstranjen jer organizmu ne uzrokuje nikakvu štetu – možemo

pretpostaviti da je samo jedan dio tih 1,6 % gena odgovoran za razlike u izgledu i ponašanju između čovjeka i čimpanze.

Za kraj, valja napomenuti da fosilni ostaci bilo nekakvog zajedničkog pretka, bilo predaka gorile, čimpanze ili orangutana do danas nisu utvrđeni. Otkriće takvih ostataka bi potvrdilo DNA taksonomiju.

1. Veliki skok naprijed

Nakon razdvajanja od zajedničkog pretka nizalo se nekoliko različitih rodova homo, ali veći napredak nije primijećen. Do 40 000 godina pr. Kr područje Europe bilo je naseljeno neandertalcima koji također nisu pokazali neki naročit napredak u tehnološkom ili kulturnom smislu. Onda su iz pravca Afrike došli moderni ljudi, kromanjonci, sa znatno višim nivoom tehnologije i kulture – to je ono što nazivaju Velikim skokom unaprijed u Europi. Sličan skok se bez sumnje dogodio nešto ranije u Africi i na Bliskom istoku, područjima koje su naseljavali moderni ljudi prije dolaska u Europu. Promjena se dogodila u rasponu od 10 – 12 tisuća godina, što je izuzetno kratak vremenski period, ili manje od 1 %, uzmemo li u obzir milijune godina prethodnog razvoja rodova homo. Ovo je trenutak kad se smatra da je nastao čovjek u punom smislu: više nismo bili samo jedna od vrsta velikih majmuna.Glavni dokazi za ovaj događaj dolaze od arheoloških ostataka: alata i kostiju.

Da bismo razumjeli Veliki skok unaprijed, moramo promatrati što se događalo sa precima modernih ljudi nakon što su se razdvojili od zajedničkog pretka prije oko 7 milijuna godina u Africi.

Prva velika promjena bila je podizanje na stražnje noge, a dogodila se prije 4 mil. godina. Ovo je očigledno iz promjena u fosiliziranim kostima naših predaka. Čovjekoliki majmuni danas i dalje hodaju na sve četiri, podižući se samo nakratko na stražnje noge. Ova je promjena prema mišljenju nekih oslobodila prednje noge za izradu alata: noge su postale ruke.

Druga važna promjena bila je razdvajanje naših predaka na najmanje dvije različite vrste. Dok svi današnji moderni ljudi spadaju u istu vrstu, te dvije vrste protočovjeka, nastale prije 3 mil. godina, bile su međusobno vrlo različite, ispunjavale su različite uloge u ekološkom sustavu, i nisu se međusobno razmnožavale. Dvije nove vrste poznate su kao Australopitecus robustus i Australopitecus africanus. Prvi je imao robusnu lubanju i velike kutnjake, prilagođene za žvakanje tvrde biljne hrane; drugi je imao nešto manju lubanju te je bio svejed. Iz ove druge vrste razvio se Homo habilis, prvi predstavnik roda Homo, sa većim mozgom.Zbog velikih razlika u fizionomiji kostiju pripadnika vrste Homo habilis, moguće je da je postojala i treća, zasad nepotvrđena vrsta, takozvani ''Treći čovjek.''

Treća važna promjena jest redovita izrada i upotreba kamenog alata, prije oko 2,5 mil. godina. Upotreba alata nije nezabilježena u životinjskom svijetu: vidra, egipatski lešinar, kao i sve vrste velikih čovjekolikih majmuna koriste alat. Međutim, te vrste ga ne upotrebljavaju često.Postavlja se pitanje koja je od dvije ili tri tadašnje vrste protočovjeka (habilis, robustus) rabila alat. Možemo pretpostaviti da su to bili Homo habilis, jer su oni opstali, dok su robustus i eventualna treća vrsta izumrli.

Prije oko 1,7 mil. godina, nalazimo da je Homo habilis povećao zapremninu mozga i tjelesnu masu. Razlike su već bile dovoljne da antropolozi dadu našem pretku novo ime: Homo erectus. Ime ''Uspravni čovjek'' danas ne zvuči prikladno jer znamo da su i prethodne vrste hodale uspravno, ali Homo erectus je kao vrsta identificiran prije njih.

Australopitek robustus koegzistirao je sa Habilisom i neko vrijeme s Erectusom, ali je tada nestao. O razlozima možemo samo nagađati – možda zato jer je Erectus bio vičniji preživljavanju, s obzirom na svoju mješovitu ishranu. ''Treći čovjek'', ako je uopće postojao, također je dosad već nestao sa scene. Jedini preživjeli, Erectus, bio je prvi koji se proširio van Afrike, prvo na Bliski Istok, a onda i na Daleki istok, gdje ga predstavljaju slavni fosili poznati kao Pekinški

čovjek i Javanski čovjek. Homo Erectusu možemo pripisati prvu upotrebu vatre u kontroliranim uvjetima – nova istraživanja lokaliteta u Južnoj Africi smještaju ovladavanje vatrom u razdoblje od oko milijun godina pr. Kr.

Kako je Erectus dalje evoluirao, mozak mu je postajao još veći a lubanja zaobljenija. Oko 500 000 god. pr. Kr. možemo govoriti o novoj vrsti : Homo sapiens. Pojava sapiensa sama po sebi nije značila drastične promjene: razvoj je i dalje išao sporo, alat je isti onaj kojeg je rabio erectus. Ovdje se dakle javlja paradoks: usprkos anatomskom napredovanju, Homo Sapiens je još dugo ostao vrlo primitivan – Veliki skok naprijed čekat će se još više stotina tisuća godina. Naš uspon prema čovještvu očito nije tekao paralelno s genetskim razvojem, nego je stigao naknadno.Alat ranijeg Homo sapiensa grub je, raznolik, ekstremno varira u veličini i obliku. Arheolozi su ga pokušali klasificirati, ali ta klasifikacija je upitna. Naime ne javlja se niti jedan konzistentan oblik alata, niti po izgledu niti po funkciji (sve radnje, rezanje mesa, kože, drva, rade se svim oblicima alata). Nije bilo koštanog alata, udica niti užadi za izradu mreža. Nema dokaza o lovu na veće životinje, kao što će to kasnije biti slučaj. Lovile su se i jele male životinje. Kod starijih je antropologa postojalo uvjerenje da su se već na ovoj razvojnoj točki ljudi organizirali u grupe i lovili krupnu divljač. Navodno je to bio i jedan od razloga za okupljanje u veće grupe, a izazovi prilikom zahtjevnog lova potakli su razvijanje inteligencije i komunikacije među ljudima. Ovakav stav danas se sve više napušta. Vjerojatnije je bilo obrnuto: lov na velike životinje bio je posljedica, a ne uzrok, bolje organizacije i pojačane inteligencije Homo sapiensa.

U periodu prije Velikog skoka naprijed, Stari svijet naseljavale su barem tri različite ljudske populacije, od kojih je vjerojatno najpoznatiji neandertalac. Naseljavao je područje od zapadne Europe preko europskog dijela Rusije do Afganistana. Bili su prilagođeni jako hladnom podneblju, ali do određene granice: najsjevernije granice njihovog boravišta su južna Engleska, sjeverna Njemačka, Kiev i Kaspijsko more. Sve sjevernije od toga prvo su kolonizirali moderni ljudi.

Zanimljivo je da je neandertalac imao mozak oko 10% veći nego moderan čovjek. Postojao je i niz drugih razlika u anatomiji u odnosu na moderne ljude: koso čelo koje se spuštalo prema licu; naglašeniji lukovi arkadnih kostiju, uvučena a ne istaknuta vilica; mnogo veća tjelesna snaga nego u modernih ljudi i mnogo deblje kosti.Što se tiče alata, on jest nešto napredniji nego prije, ali to su još uvijek nestandardizirani kameni alati, vrlo primitivne koncepcije. Kroz čitav period postojanja neandertalca, nije uočljiv nikakav znak razvoja alata u neke nove ili naprednije verzije. Neandertalac također nije bio uspješan lovac na krupne životinje, zadovoljavao se manjim količinama mesa i sakupljanjem biljne hrane kao i ranije vrste roda homo.Unatoč popularnom uvjerenju, neandertalac nije živio u špiljama nego je izrađivao vrlo primitivne nastambe privremenog karaktera. Većina ostataka jest pronađena u špiljama, ali pretpostavlja se, zato jer su ostaci na otvorenom u većoj mjeri erodirali.Nisu poznavali nikakav oblik umjetnosti. Neku vrstu odjeće su vjerojatno imali, ali je ona morala biti vrlo primitivna jer nisu pronađeni nikakvi ostaci igala za šivanje. Nije bilo plovila niti trgovine van lokalnih gabarita. Ukratko, neandertalac nije pokazivao nikakvu sklonost inovaciji. Usprkos njegovom velikom mozgu, nešto je nedostajalo.

Ipak, tri aspekta kulture neandertalca ukazuju na određeni napredak. Iako je erectus već koristio vatru, neandertalac je prvi koristi redovito. Oni su i prvi možda pokapali mrtve, iako je to u novije vrijeme dovedeno u pitanje. Treće, oni su se prvi brinuli za svoje starije – na to upućuju ostaci starijih neandertalaca koji su imali teške deformacije kostiju, bilo zbog ozljeda ili bolesti poput teškog osteoartritisa. Takvi pojedinci nikako ne bi mogli preživjeti bez pomoći zajednice, a ipak je razvidno da su preživljavali.

Paralelno s neandertalcima, u istočnoj Aziji postojala je druga podvrsta ljudi, koja se anatomski razlikovala, kako od neandertalca, tako i od modernih ljudi u Africi. Fosilni dokazi o ovom tipu ljudi su jako siromašni, sastoje se tek od jednog prsta ruke i jednog nožnog prsta, pronađenih u sibirskoj pećini Denisova, koja je dala podvrsti i njezino ime.

U Africi se razvijao treći tip ljudi, anatomski gotovo identičan današnjim ljudima. Oko 100 000 god. pr. Kr. i dalje, međutim, nema materijalne kulture koja bi ukazala na drastični napredak, iako su anatomski i genetski preduvjeti već postignuti. I dalje nedostaje kvalitetan kameni alat koji je moguće klasificirati s obzirom na oblik i funkciju, udice, mreže, strijele, umjetnost, te kultura koja bi varirala od mjesta do mjesta. Moderni afrički ljudi ovog perioda već počinju loviti i krupne životinje, ali ne intenzivno. Najčešći su ostaci gazele i antilope, a ima i većih životinja poput nekih vrsta bivola, nosoroga, slona i svinja (međutim samo stari ili mladi primjerci). Veći dio ishrane sastojao se ipak od biljaka i manjih životinja.

Oko 40 000 pr. Kr. svjedočimo prilično nagloj promjeni. Dokazi su najizrazitiji u Francuskoj i Španjolskoj, gdje je postojeću populaciju Neandertalaca zamijenila populacija modernih ljudi, poznatih kao kromanjonci. Došli su u Europu preko Sueza i Bliskog istoka. Njihov alat sad više nije skup primitivnih, amorfnih kamenih pomagala, nego razrađeni sustav. Kamene oštrice sad su standardizirane, mnogo kvalitetnije napravljene i s većim udjelom oštrice nego ikad prije. Javljaju se po prvi put i standardizirani koštani alati, te alati sastavljeni od više dijelova, primjerice sjekira nataknuta na dršku ili koplje sastavljeno od kamenog vrha i drvene drške. Različite vrste alata sad imaju očitu funkciju s obzirom na tip kojem propadaju, pa imamo igle, šila, utege za mreže, udice, itd. Ribe dakle postaju sve zastupljenije na stolu čovjeka. Imamo efikasna oružja za ubijanje na daljinu velikih i opasnih životinja, kao što su strelice i propulzori za koplja. Dokazi su prisutni da užad biva korištena za izradu mreža i zamki kojima se love brze male životinje, poput zeca, lisice i lasice. Mrežama se love i leteće ptice.

Promjena se događa u Africi kao i na novonaseljenim prostorima Europe. Vidimo da su ovi moderni ljudi sad efikasni lovci na veliku divljač kasnog ledenog doba. Prema kraju zadnjeg ledenog doba velik broj velikih životinja je i izumro ili se povukao prema sjeveru, što ukazuje na to da su ih moderni ljudi možda svojom efikasnošću i istrijebili.

Broj lokaliteta na kojima ih nalazimo je znatno veći nego u slučaju neandertalaca, što dokazuje da im je, kao uspješnim majstorima za preživljavanje, broj rastao. Osim toga su naselili i dotad nenaseljene prostore: Arktik, Sibir, Australiju (do koje su morali doploviti) i obje Amerike. Prakticirali su razmjenu materijala na duge udaljenosti. Alati od opsidijana, ljušture mediteranskih školjki, baltički jantar rabljeni su po tisuću kilometara dalje nego što bi ih se očekivalo s obzirom na dostupnost u okolišu. Javlja se i umjetnost, od koje je najpoznatije špiljsko slikarstvo, ali tu su i kamene Venere, ornamenti na alatu, te prvi muzički instrumenti: koštane flaute i zvečke.Još jedna značajna promjena je produljenje životne dobi: dok je malo koji neandertalac doživio četrdesetu, pronađen je nemali broj kromanjonaca koji su u trenutku smrti bili stari i po šezdeset godina. Ovo je izuzetno bitno u razdoblju prije pisanja, jer je stara individua u skupini ogroman izvor informacija i iskustva. Takva osoba, koja je već proživjela svašta i zna kako preživjeti, može u teškim vremenima značiti razliku između života i smrti za skupinu.

Značajnije od svega je, možda, pojava varijacije u kulturi. Kultura kromanjonaca više nije homogena i svugdje ista. Razne inovacije javljale su se na različitim područjima. Samo u Ukrajini gradila su se skloništa od mamutovih kljova. Samo u Africi rađeni su kreveti od ljuštura ostrige. Inovacije nisu došle istodobno, nego postupno, jedna slijedeći drugu. Ovo upućuje na pojavu osobine koju ljudi nikad prije nisu imali: inovativnosti.

Kad govorimo o kromanjoncima, ali i ostalim tipovima roda homo, moramo biti vrlo oprezni i rezervirani uslijed ograničenih podataka kojima raspolažemo. Uzmimo primjerice, zajednicu lovaca i sakupljača iz 50-ih godina u Novoj Gvineji, i zamislimo arheologe koji ih u budućnosti istražuju. Ti arheolozi naći će samo ostatke kamenih alata. Sve ostalo, rađeno od propadljivog materijala, kao i ono nematerijalno, bit će izgubljeno. Neće ostati ništa od drvenih predmeta za svakodnevnu upotrebu (koji dominiraju u odnosu na kamene); višekatnih kuća, predivno pletenih košara, kanua, bubnjeva i flauta, slikane drvene skulpture. Neće ostati zabilježeni ni složeni i

raznovrsni jezici, pjesme, složeni društveni život i ogromno znanje o prirodi. Kromanjonci i ljudi suvremenog svijeta su razdvojeni vremenskim procjepom od 40 000 god., ali riječ je o istoj vrsti. Kad bismo danas imali na raspolaganju nekog kromanjonca, gotovo sigurno bismo ga mogli naučiti da upravlja avionom ili rješava linearne jednadžbe. Opet se možemo pozvati na primjere iz Nove Gvineje: tamošnji ljudi koji su djetinjstvo proveli u kamenom dobu kao lovci i sakupljači, u zrelosti su postali piloti i računalni operateri. Pokazali su se itekako sposobni naučiti čim se prilika za učenje pojavila.

U prošlosti je vladalo uvjerenje da su neandertalci evoluirali u kromanjonce u Europi, ali to je danas neodrživo. Očigledno je da su u doba svoje pojave kromanjonci već formirani, a u isto vrijeme zatičemo neandertalce koji još uvijek imaju sve svoje tipične karakteristike. Budući da su anatomski moderni ljudi u to doba već neko vrijeme postojali u Africi, čini se vjerojatnijim da su oni iz tog područja došli u Europu.

Razlozi nestajanja neandertalca uslijed dolaska kromanjonca nisu poznati, ali vjerojatno je posrijedi uobičajena kombinacija epidemije, genocida i asimilacije. Iako fizički daleko snažniji, neandertalci ne bi imali nikakve šanse protiv tehnologije kojom su raspolagali slabiji, ali napredniji moderni ljudi. Primjer je oružje za ubijanje na daljinu.

Neki neandertalci možda su se prilagodili situaciji i pomiješali, u manjoj ili većoj mjeri, sa pridošlicama. Kultura Chatel – Perronian, primjerice, možda predstavlja hibridnu kulturu, jer ima osobine i neandertalske i kromanjonske tehnologije. Vezana je za jugozapadnu Francuski i mali dio sjeverne Španjolske.

U Istočnoj Europi, dolazak modernih ljudi i propast neandertalaca zbila se nešto ranije, a na Bliskom Istoku još ranije.

Dakle, ukratko, anatomski moderni ljudi i neandertalci su dugo koegzistirali zajedno, mada geografski udaljeni, i bili su na istoj tehnološkoj razini. Ali onda se dogodio neki zaokret u ponašanju modernih ljudi u Africi, oni su postali skloni inovativnosti i rješavanju

problema tehničke naravi. To ih je pretvorilo u dominantniju vrstu te su se mogli proširiti na štetu neandertalca. Kasnije su se proširili i na Aziju i Sundaland. Čini se da tamošnje ljude nisu istrijebili nego se miješali s njima u većoj mjeri nego s neandertalcima.

Što je točno uzrokovalo Veliki skok naprijed, ostaje i dalje neriješenom zagonetkom. Što god to bilo, ne očituje se u anatomskim karakteristikama modernih ljudi, jer su te karakteristike imali već dugo vremena prije svojih promjena u ponašanju.

Znanstvenici o ovom problemu spekuliraju. J. Diamond nagađa da se tajna možda krije u sposobnosti komunikacije. Poznato je da se čovjekolike majmune može naučiti do neke mjere jezik znakova i komunikacija preko računala. Međutim, oni nemaju anatomske mogućnosti da bi naučili govoriti: struktura grla, jezika i pripadajućih mišića im to onemogućava. Grla suvremenih modernih ljudi mogu proizvoditi sve zvukove potrebne za komunikaciju, ali takva anatomija grla nije vidljiva na fosilnim ostacima. Stoga ne znamo kakvi su bili kapaciteti kromanjonaca, odnosno neandertalaca, za govor (doduše je nedavno pronađena kod neandertalca jedna kost u grlu koja govori u prilog tome da su anatomski bili sposobni za govor).Jezik bi svakako olakšao tehnološki razvoj. Bez njega, dva različita čovjeka ne bi mogla dijeliti ideje oko razvoja nekog alata. Jezik omogućava i složenije taktike lova i suradnju dvoje ili više ljudi kako bi se ulovila životinja (tjeranje prema pripremljenoj zasjedi i sl.).

Također, razumljivo je da je razvoj proizvod kumulativnih znanja. A ta znanja se akumuliraju kroz duži vremenski period. To bi možda objasnilo čemu zadrška.

2. Poglavlje: Životinja sa čudnim životnim ciklusom

Neki aspekti ljudskog ponašanja, izuzev tehnologije, komunikacije i sl., drastično se razlikuju od životinjskog ponašanja, mada mi takvo ponašanje uzimamo zdravo za gotovo. Odabir seksualnog partnera, roditeljska briga, intervali između rođenja djece, socijalno ponašanje između odraslih individua, samo su neka od njih.

3.Evolucija ljudske seksualnosti

Neka temeljna pitanja o ljudskoj seksualnosti nisu ni do danas riješena od strane znanosti. Više je razloga. Tabu koji je društvo postavilo na seksualnost deklarativno je takoreći ukinut, ali u praksi je jak kao i nekad. Znanstvenici su tek od nedavno počeli ozbiljno proučavati seksualnost, a i danas imaju teškoće u pokušaju da budu objektivni. Rezultati čak i anonimnih anketa su redovito nepouzdani. Pa ipak, pitanja su izuzetno važna ako želimo shvatiti kako smo od još jedne vrste velikih majmuna postali moderni ljudi. Razvoj naše neobične seksualnosti tekao je paralelno sa razvojem mozga i organizma, i jednako je važan za definiranje onoga što sada jesmo.

Način hranjenja u životinja često je povezan sa seksualnim navikama. Ljudi nisu iznimka: mi smo (između ostalog) mesožderi, iako nemamo anatomiju mesoždera. U pribavljanju mesne hrane, anatomske nedostatke zamjenjujemo inteligencijom, upotrebom alata i međusobnom suradnjom pri lovu. Ovo posljednje uvjetovalo je i to, da ulovljenu životinju i jedemo svi zajedno (jer smo zajedno zaslužni za uspjeh). Sakupljanje bobica i biljaka također ovisi o upotrebi alata, dakle je također uvjetovano velikim mozgovima.Dakle, prikupljanje hrane je kompleksan zadatak i za ljudskog pojedinca zahtijeva nekakav period učenja: dijete je odmah nakon rođenja i još dugo nakon toga nesposobno samostalno živjeti. Ono ovisi o pomoći roditelja, čiji je zadatak da ga othrani i postepeno osposobi za samostalan život. Kod majmuna, primjerice, nije tako: majmunče je odmah nakon rođenja sposobno za samostalno prikupljanje hrane, jer je majmunsko prikupljanje hrane jednostavna i lako savladiva mudrost.

U Novoj Gvineji, postoje tisuće vrsta biljaka i životinja koje su na neki način korisne ljudima. Lokalni lovci i sakupljači znaju sve o svakoj od tih vrsti: imaju naziv za nju, znaju na koji način je mogu koristiti i kako je najlakše mogu uhvatiti odnosno ubrati. Te sposobnosti su važne zbog kompleksnosti načina života ljudskog lovca – sakupljača. Potrebne su godine i godine iskustva da se ovlada svim znanjima i tehnikama koje oni koriste u sakupljanju resursa. Čimpanzin život nije toliko kompliciran pa mu nije ni potrebno veliko znanje o svom okolišu. Sve što mu treba je najčešće nadohvat ruke i

koristi se vrlo jednostavno. Ponekad je potrebno i koristiti alat, ali u neusporedivo manjoj mjeri nego što je to slučaj kod ljudi.

Dakle, djeca modernih ljudi trebaju svoje roditelje da ih nauče sve ove kompleksne tehnike preživljavanja u njihovom okolišu: od gradnje kanua do izrade kamene oštrice, od lovnih taktika do znanja o otrovnim bobicama koje treba izbjegavati. Osim učenja djece, potrebno ih je i uzdržavati dok to učenje traje, između jednog i dva desetljeća. Ovo zahtijeva poseban socijalni ustroj u kojem je nužno da muškarac i žena i dalje održavaju vezu, nakon što je sam čin oplođivanja obavljen. Otac mora ostati i pomoći što bolje može, jer to povećava šanse da njegov potomak preživi, a time i njegovi geni. Bitno je i da otac zna da su djeca uistinu njegova, jer ne želi trošiti resurse na tuđe gene. Ako nešto i ''posije'' sa strane, još bolje jer će njegove gene dalje uzdržavati netko drugi. Odatle potreba za monogamijom, ali i želja da se u okviru te monogamije potajno oplodi tuđa ženka.

Kretanje u grupama općenito je nužno za ljude i njihovo preživljavanje, upravo zbog kompleksnosti njihovog života i potrebne suradnje. Što je s ostalim majmunima i životinjama? Orangutani su samotnjaci, bez obzira na dob i spol. Gorile žive u haremima koje se sastoje najčešće od jednog dominantnog mužjaka i nekoliko ženki. Čimpanze žive u manjim mješovitim, ali promiskuitetnim skupinama. Ljudske skupine, kao i prehrambene navike, slične su čoporima vukova i lavova: živimo u čoporu od mnogo mužjaka i mnogo ženki, ali nismo promiskuitetni kao lavovi i vukovi. Još smo sličniji nekim pticama, kao što su galebovi i pingvini, koji žive u velikim mješovitim skupinama i monogamni su.

Zanimljivo je da za razliku od suvremenih ljudi, koji su monogamni, lovci – sakupljači imaju manje stroga pravila oko broja žena. Oni su 'blago poliginistički'. Lovačko – sakupljačka društva današnjice su očito bolji model za proučavanje seksualnih običaja naših davnih predaka, nego što su to suvremena društva. 'Blago poliginistički' znači da su većinom monogamni, ali oni najmoćniji pojedinci mogu sebi priuštiti više žena.

Tu leže i razlozi zašto je muškarac malo veći od žene. Razlika između veličine mužjaka i ženke varira s obzirom na vrstu životinja. Ovisi o tome jesu li parovi izrazito poliginistički, blago poliginistički, ili monogamni. Kod izrazito poliginističkih životinja, kao što je gorila, mužjak je mnogo veći od ženke. To je zato jer ostali mužjaci u vrsti ostaju bez ženke ako on uzme sve: to znači da on mora evolucijski ulagati u svoju veličinu, jer veći obično pobijede manje. Brojniji harem znači i veću kompeticiju između mužjaka pretendenata na mjesto u tom haremu. Veličina mužjaka se dalje smanjuje, sve do monogamnih vrsta, kod kojih su mužjaci jednake veličine kao ženka, jer svaki od njih dobiva jednu.Kod ljudi koji su ''blago poliginistički'', ovi razlozi su zastarjeli jer su u međuvremenu, inteligencija i osobnost postale važniji kriterij u osvajanju ženke nego veličina. Ali, veličina se održala, stoga predstavlja svojevrstan ''zaostatak'' iz prošlih vremena, sada ne toliko bitan.Isto važi i za razlike između žena i muškaraca, koje su utoliko vidljivije što je vrsta naglašenije poliginistička.

Zanimljiva zagonetka je veličina ljudskog penisa – imamo najvećega od svih primata, i znanstvenici još nisu uspjeli postaviti uvjerljivu teoriju zašto je tako.

Veličina testisa, pak, ovisi o učestalosti ejakulacija. Čimpanze imaju najveće testise, jer kao najpromiskuitetniji primati imaju seksualne odnose najčešće (trebaju veliku zalihu sperme). Slijede ljudi, pa orangutani i gorile.

Učestalost seksualnih odnosa kod ljudi također je neobična u usporedbi sa drugim sisavcima. Dok većina sisavaca ima odnose samo kad je ženka u ovulaciji, odnosno kad može biti oplođena, kod ljudi je to tijekom cijelog mjeseca. Odgovor se krije u tome što su ljudske ženke, za razliku od većine životinjskih, nesposobne odrediti kad su u ovulaciji. Kod životinja, seksualni čin mora biti što kraći i što efikasniji jer se njime gube dragocjene kalorije i vrijeme, tijekom kojeg se ne može

prikupljati hrana, nadzirati teritorij i paziti na moguće predatore u blizini. Stoga je period ovulacije kod ženke očit, ne samo njoj, nego i mužjacima (područje oko vagine promijeni boju). Tako mužjak zna kad je vrijeme za akciju, i nema nepotrebnog gubljenja vremena tj. nema seksa u vrijeme kad on ne može rezultirati začećem. Kod ljudi, period ovulacije je skriven.

Povezana s ovim problemom je i zagonetka zašto su ljudi jedini sisavci koji seksualne odnose vole imati skriveni, a ne pred drugim pripadnicima svoje vrste. Obje zagonetke nisu još riješene, mada postoji nekoliko teorija. Tradicionalna teorija kaže da ljudi imaju skrivenu ovulaciju i skrivene seksualne odnose zato, što bi u suprotnom nastao kaos u njihovom svakodnevnom životu. Žene u ovulaciji bile bi privlačnije od onih koje trenutno nisu u ovulaciji. Javni seksualni odnosi odvlačili bi pažnju drugih prisutnih, koji svoj trenutni posao ne bi radili dobro. Sve ovo uzrokovalo bi nepotrebne napetosti i manju efikasnost zajednice.Druga kaže da je svrha ovakve evolucije da se zacementira vjernost između ženke i muškarca – budući da muškarac očito uživa u seksu, žena ga ''nagrađuje'' za njegovo sudjelovanje u odgajanju djece time, što je stalno na raspolaganju. Konstantna mogućnost za seks također bi služila kao svojevrstan pojačivač privrženosti između muškarca i žene, ''društveni cement'' koji bi pripomogao u održavanju monogamije i tako osiguravanju što boljih uvjeta za odgoj djece. Skrivenost odnosa također bi povećavala međusobnu privrženost partnera. Obje teorije su optužene od strane feministkinja da su seksističke, jer praktički kažu da je žena tako evoluirala zato da ugodi muškarcu.Treća teorija je nešto prihvatljivija za ženske znanstvenice. Žene su stalno dostupne zato da u bilo koje doba mjeseca mogu seksom ''kupovati'' hranu od muškaraca. Poznato je naime da muške čimpanze često potkupljuju ženke time što im donose hranu. Zašto tako ne bi bilo i kod ljudi? Ovako žena ispada lukava, sposobna manipulatorica koja sebi osigurava prednost.Četvrta teorija kaže da žena skriva ovulaciju zato da muškarac nema vremena ''ići naokolo''. U suprotnom bi ženu zapostavljao u periodu

kad je neplodna, a imao bi seksualne odnose sa drugim ženama jer želi što više potomstva, a i uživa u seksu. Ovako je međutim, paranoičan – nikako ne želi da mu netko drugi oplodi ženu, pa je mora stalno držati ''na oku'', i stalno imati odnose s njom, ne znajući kad bi mogla začeti. I muškarac i žena su zadovoljni – žena nikad nije zanemarena, a muškarac stalno ima s kim upražnjavati seks. Zanimljivo je da je ova teorija razvijena u suradnji muškarca i žene (oboje su biolozi).

Ima još nekoliko teorija. Niti jedna teorija nije do danas dokazana ili opovrgnuta, jer specifičnost problema onemogućava eksperimentalni pristup, a i samo pitanje tek odnedavno ima pažnju znanstvenika.

4. Umijeće preljuba

Pokus u jednoj američkoj bolnici 40-ih, na odjelu za novorođenčad, dokazao je da su prosječno oko 10% djece vanbračna djeca, plod preljuba. Taj postotak je zapravo još veći, kako tvrde novija, naprednija istraživanja. Rezultati obično variraju između 5 i 30%.

Vanbračni seks je integralni dio ljudskog seksualnog ponašanja. Teško je znanstveno dokazati razloge zašto se ljudi upuštaju, ili ne upuštaju, u preljub. U životinjskom svijetu, samo neki sisavci, ali i većina ptica, imaju monogamne seksualne odnose. Kod njih su razlozi monogamije isti i kod ljudi: da zajedničkim snagama podižu potomstvo. Kod takvih životinja, sklonost ''preljubu'' varira: kod gibona, koji su strogo monogamni, ta sklonost praktički ne postoji, dok se primjerice guske, također monogamne, redovito upuštaju u ''vanbračni'' seks.

Razlozi za vanbračni seks u životinja obično se tumače time što je život, evolucijski, u biti natječaj između jedinki u tome tko će ostaviti više potomstva. Vrste svaka za sebe odabiru strategiju koja ima najviše šanse za uspjeh: strogu vjernost, promiskuitet ili ''miješanu strategiju''. Dok je ovakav pristup ovom pitanju opravdan za životinjske vrste, za ljude je problematičan.

Kod ljudi, taktike koje poboljšavaju šanse za što veći broj potomaka nisu iste kod žena i muškaraca. Muškarci su tu u prednosti jer je za postati biološki otac dovoljan seksualni odnos, dakle nekoliko minuta uloženog vremena. Kod žena je drugačije: uz odnos, one moraju odraditi i trudnoću, dojenje i brigu za potomka – dakle neusporedivo više energije i vremena.

Poliginija je za muškarce izvrstan način da povećaju broj potomaka: prosječan broj potomaka povećava se kako se povećava i broj žena koje su s njim u takvom odnosu. S druge strane, poliandrija je iznimno rijetka u ljudskoj vrsti, a koncentrirana je najviše na području Himalaje. Podaci su dostupni samo za pleme Tre-Ba na Tibetu- iznenađujuće, u ovom plemenu, žena koja ima veći broj muževa obično ima manji broj potomaka.Druga važna stvar je sigurnost člana zajednice da su potomci samo njegovi, odnosno da partner ne održava seksualne odnose s nikim drugim osim s njime. Ovdje su žene u prednosti, jer im nije moguće ''podvaliti'' tuđeg potomka.

Imajući na umu nesimetriju u taktikama između muškarca i žene, sad možemo pogledati u kojim situacijama se vanbračni seks isplati u evolucijskom smislu:

Muškarcu se isplati upuštati u vanbračni seks jer uz malo uloženog truda može povećati svoj evolucijski uspjeh. Ako oplodi tuđu ženu, imat će dodatnog potomka na kojeg uopće neće trošiti vrijeme i resurse jer ga je ''podvalio'' drugome muškarcu.

Upuštanje u vanbračni seks muškarcu je, međutim, rizično jer donosi mnoge opasnosti: može ga ubiti prevareni suprug, ako ga otkrije; može ga napustiti njegova vlastita žena ako ga otkrije; za vrijeme vanbračnog seksa njegova žena nije pod nadzorom pa to povećava šansu da ga ona prevari s drugim muškarcem. To bi bili razlozi zbog kojih će muškarac dobro razmisliti prije nego se upusti u vanbračni seks. Tuđu ženu nije, uostalom, ni lako nagovoriti na preljub. Zato je vjernost ipak učestalija u ljudskom društvu nego preljubništvo.

Ali koje su koristi koje žena ima od vanbračnog seksa? To je zagonetka koju je teško riješiti jer ljudi uglavnom nisu iskreni u anketama, pa nema relevantnih podataka. Odgovor se možda može naslutiti u proučavanju ptica, jer su ptice u svom seksualnom ponašanju najsličnije ljudima. Iako monogamne, upuštaju se u vanbračni seks. Lako ih je proučavati čistim promatranjem, jer svoje seksualno ponašanje ne skrivaju. No, pitanje je ipak koliko su ova istraživanja relevantna za ljudsko ponašanje.Utvrđena su dva potencijalna razloga: poboljšavanje genetske slike svog potomka, time što će žena dati da je oplodi muškarac koji ima bolje genetske karakteristike od njenog muža; i osiguravanje potencijalnog rezervnog partnera ukoliko veza s sadašnjim partnerom propadne.

Naravno da nije moguće svesti razloge za preljub u današnjem svijetu samo na ovakve sociobiološke trikove. Današnje ljudsko društvo mnogo je kompleksnije nego ikada prije – mnogi ljudi doslovno ne žele imati djecu, nego žele posvetiti svoje vrijeme i energiju nečem drugom. Stoga je evolucionistički, sociobiološki pristup ovakvoj problematici kao što je preljubništvo, samo način da se shvati podrijetlo tih problema, a nikako i njihova današnja forma. Na kraju krajeva, današnje društvo je oblikovalo, ili pokušava oblikovati, standarde ponašanja koji su usmjereni na etičke ciljeve, ali su u sukobu sa zakonima i ciljevima našeg urođenog seksualnog ponašanja. Nametnuta nam monogamija je tipičan primjer. Ovakvi sukobi sa prirođenim nam ponašanjem su jedna od glavnih razlika između nas i životinja.

5. Kako biramo seksualne partnere

Ljudi su mnogo više izbirljivi oko svog seksualnog partnera nego čimpanze. Ovakva izbirljivost javlja se kod monogamnih životinja, a predstavlja jedan od bitnih pomaka u tijeku našeg odvajanja od zajedničkog pretka. Izbirljivost je vjerojatno i jedan od ključnih razloga zašto su suvremeni ljudi toliko različiti s obzirom na dio svijeta u kojem žive.

Statistički, muškarci i žene koji se međusobno žene su slični. Ovo se ne odnosi samo na religiozne i političke poglede, karaktere, razinu fizičke privlačnosti i sl., nego i na sasvim bizarne detalje, kao što su fizionomije, oblik uha, dužina kažiprsta, udaljenost između očiju. To je zato jer ovaj odabir nije jednostran nego više neka vrsta rezultata pregovora. Što su sličniji muškarac i žena u političkim pogledima ,religioznosti i karakteru, pregovori će lakše ići (ovo se doduše ne odnosi na oblik uha i slične fizičke faktore).

Fizički faktori, poput razmaka između očiju i oblika uha, su nam privlačni nesvjesno – tražimo osobe koje su po tom pitanju slične nama. Razlog je taj, što u potencijalnom partneru tražimo osobu koja što više sliči osobama iz naše uže obitelji (i mi imamo slične atribute). Očito, savršena opcija bi bila naša sestra, brat, majka ili otac, ali tabu incesta nas sprječava da nam te osobe budu seksualno privlačne. Zato tražimo osobu koja nam nije u rodu, ali je po tim bizarnim detaljima što bliže osobama iz naše najbliže okoline. Našu sliku idealnog budućeg partnera počinjemo graditi od rane mladosti. Za većina nas to je slika majke/oca, sestre/brata i bliskih prijateljica/prijatelja iz djetinjstva. Valja napomenuti i da fizički faktori ranije spomenuti imaju znatno manji utjecaj na izbor partnera nego karakterne i ideološke sličnosti.

Nije jasno je li incestni tabu naslijeđen i urođen, ili naučen u djetinjstvu. Posvojeni brat i sestra također izbjegavaju incest, stoga će prije biti da je naučen. Na ovo ukazuje i promatranje kibbutza – židovskih naselja u kojima djeca odrastaju, žive i idu u školu u velikim grupama, kao jedna velika obitelj (mada nisu u krvnom

srodstvu). Ipak su ta djeca kasnije, kao odrasli, najstrože izbjegavali međusobnu ženidbu i tražili supružnike izvan svog kibbutza. Period od rođenja do šeste godine je ključan za razvijanje naših seksualnih preferenci, a i tabua incesta.Sličan primjer je žene koja je čista crnkinja, ali odrasta u obitelji bijelaca i u četvrti u kojoj dominiraju isključivo bijelci. Kad odraste, privlačit će je više bijelci, a ne crnci.

6. Seksualna izbirljivost i nastanak rasa

Objasniti toliku rasnu raznolikost na Zemlji uvijek je bilo teško i neugodno pitanje. Prvi ozbiljni pokušaj jest Darwinov – on je nedugo nakon izlaska knjige ''Podrijetlo vrsta'' tu raznolikost objasnio u potpunosti seksualnom selekcijom, odbacujući prirodnu selekciju kao razlog. Do danas, njegova teorija o seksualnoj selekciji u nastanku rasa ostaje kontroverznom – mnogi moderni znanstvenici su i dalje skloniji prirodnoj selekciji.

Prirodna selekcija je bez sumnje imala određenu ulogu, što je najviše očito kod boje kože. Očigledno je da ljudi izloženiji suncu imaju tamniju boju kože, a oni manje izloženi svjetliju boju. Postoje i mnoge druge rasne razlike koje su uvjetovane prirodnom selekcijom: gen protiv malarije koji Afrikanci imaju, a Šveđani nemaju; velika prsa u domorodaca na području Andi; ''mesnatija'' tjelesna konstitucija u Eskima, radi zadržavanja topline; mršavija konstitucija u Sudanaca, radi gubljenja topline; itd.

Prije svega, naglasimo da su rasne varijacije prisutne i u životinjskom svijetu. Kako onda izvodimo razliku između rase i vrste u životinja? Pripadnici iste vrste mogu se međusobno razmnožavati (bez obzira na rasu), a pripadnici različitih vrsta ne mogu. Ovo pravilo doduše važi za životinje u prirodi – u zatočeništvu, jedna vrsta pokušat će uspostaviti seksualni kontakt sa drugom vrstom, s kojom se ne bi razmnožavao u prirodnom okruženju.

Rasne razlike među ljudima postoje najmanje desetak tisuća godina, a možda i dulje. Prema nekim studijama, one vuku podrijetlo čak do Homo Erectusa. Ipak, znanost je daleko od konsenzusa oko toga kad

su se točno pojavile rasne karakteristike koje bar ugrubo definiraju današnju rasnu sliku svijeta. Ovo je važno i stoga jer znamo kad su otprilike ljudi naselili pojedine dijelove svijeta: kad bismo znali datirati pojavu rasnih razlika, znali bi i jesu li one nastale prije ili poslije doseljenja, odnosno jesu li uvjetovane današnjim okolišem pojedinih ljudskih rasa.

Nema zadovoljavajućeg odgovora za uzroke većeg dijela rasnih razlika. Uvjeti okoliša, primjerice, ne razjašnjavaju plave oči i plavu kosu. Plava kosa je, naime, prisutna u hladnoj, vlažnoj i mračnoj Skandinaviji, ali se javlja i kod Aboridžana u pustinjskim dijelovima Australije. Teško je u ta dva različita staništa naći zajedničke elemente koji su mogli utjecati na nastanak plavih očiju.

Stoga se već Darwin okrenuo seksualnoj selekciji kao najizglednijem uzroku za nastanak rasnih razlika. Pokusi sa životinjama kasnije su dokazali da je bio u pravu.Naime, neke vanjske karakteristike ljudskog izgleda uvjetuju privlačnost određenog pojedinca suprotnom spolu. Mnoge od tih karakteristika ne utječu na sposobnost preživljavanja, pa isključujemo prirodnu selekciju. Mužjaci rajskih ptica sa dužim repnim perjem imaju više šanse kod ženki nego oni s kraćim perjem. Za ljude, te karakteristike su uglavnom izgled kože, kose, očiju, grudi, i genitalija. To su ujedno i detalji oko kojih se rase najviše razlikuju. Željene karakteristike u jednog spola moraju evoluirati paralelno sa atraktivnošću tih karakteristika u očima suprotnog spola. Karakteristike su se različito razvijale u različitim dijelovima svijeta, i postajale naglašenije sa svakom generacijom. Valja istaknuti da se rasne razlike uzrokovane seksualnom selekcijom odnose samo na vidljivi dio organizma – sve rase su jednake ''ispod kože'', jer izgled srca, pluća ili jetre nije mogao imati ulogu u seksualnoj selekciji.

7. Zašto starimo i umiremo

Prosječna životna dob čovjeka u Zapadnom svijetu danas je oko 78 godina. Neki će doživjeti i sto godina. Međutim, čini se da na ovo ne

utječe znatno razvitak medicine, čak ni stil života, nego isključivo genetska situacija.

Čovjekoliki majmuni žive kraće nego čovjek – primjerci koji dožive 50 smatraju se izuzetnima. Ta razlika u odnosu na naše rođake vjerojatno se razvili otprilike u doba Velikog skoka naprijed. Životni vijek neandertalca procjenjuje se na oko 40 godina, dok su kromanjonci živjeli oko 60 godina. Smatra se da je broj starih ljudi u skupini često značio razliku između propasti ili opstanka čitave skupine. Tako su skupine sa ''dugovječnijom'' genetskom slikom imale veće šanse za opstanak, prenošenje svojih gena dalje, i ljudski vijek se postupno produživao. U novije vrijeme, došlo je do novog skoka u očekivanoj dužini ljudskog vijeka, zbog novih tehnologija koje su pobijedile bolesti, predatore i ostale prijetnje. Međutim, ove tehnologije nisu uistinu pomakle biološku starost, nego su jednostavno omogućile većini ljudi da tu starost dožive.

Ali zašto uistinu starimo? Pitanje se može promatrati na dvije razine: na razini fiziologije (koji fiziološki procesi u organizmu uzrokuju starenje) i evolucionističke biologije (koja bi bila ''funkcija'' starenja za živo biće).Fiziologija priznaje da još nema odgovor. Čini se, ipak, da ima veze sa popravljanjem organizma tijekom života. Naš organizam konstantno, na staničnoj razini, zamjenjuje dotrajale dijelove novima. Nakon određenog vremena, to svojevrsno servisiranje postaje sve manje efikasno.

Evolucionistička biologija također nema odgovor, ali dospjela je dalje u svojim istraživanjima nego fiziologija. Tako je, čini se, razjašnjena zagonetka različitosti u očekivanom životnom vijeku kod pojedinih vrsta. Zašto papiga i kornjača žive preko 100 godina, a komarac niti jednu sezonu?Efikasnost servisiranja stanica određuje prosječan životni vijek pojedine vrste. Miš, primjerice, živi oko 2 godine. Čovjek prosječno živi oko 75 godina. Razlika je u ulaganju energije u obnavljanje stanica: kada bi čovjek ulagao u obnovu stanica koliko ulaže miš, bio ni mrtav prije puberteta.

Čini se da je povezan s time i stil života pripadnika pojedine vrste, odnosno vjerojatnost da će doživjeti fatalnu ozljedu. Smrt od fatalne ozljede nepovezana je sa starošću: vrsta koja je pod većom opasnosti od grabežljivaca, ulaže u što brže spolno sazrijevanje i ostavljanje potomaka. Miš star 2 mjeseca već ima potomke – ne isplati mu se ulagati u kvalitetnije obnavljanje stanica kad je ionako mala šansa da će uopće doživjeti biološku starost. S druge strane, kornjača, koja je uspjela razviti oklop, prilično dobro je zaštićena od većine predatora, pa joj se isplati ulagati energiju u obnovu stanica i dugovječnost. Zato je kornjača, za razliku od većine reptila bez oklopa, dugovječna.Isto vrijedi za ptice koje su svojom mogućnošću letenja zaštićenije od grabljivaca nego sisavci, koji u pravilu ne lete.Zanimljivo je da se isti zaključak može izvući promatrajući unutar samo ljudske vrste, na razlike između očekivanom životnog vijeka muškaraca i žene. Danas je prosječni životni vijek žene 6 godina duži nego onaj muškarca. Razlog je taj, što muškarci zbog svoje uloge imaju veću šansu umrijeti zbog fatalne ozljede – u ratovima, borbama unutar zajednice, zbog rizika kojem se izlažu u lovu, borbama za ženku. Zbog toge se više isplati ulagati u fizičku konstituciju – snagu, veličinu – nego u obnavljanje stanica. Sličnu situaciju nalazimo u većine životinjskih vrsta – borba za ženku ima veću važnost nego doživljavanje starosti.

Zanimljivo pitanje je pojava menopauze u žena. Menopauza je nagli prekid plodnosti žena, i specifična je za ljudsku vrstu, a izuzetno rijetka u ostalih životinjskih vrsta.Razlozi za pojavu menopauze vjerojatno proizlaze iz kombinacije dviju za ljude specifičnih okolnosti: povećanu vjerojatnost smrti tijekom poroda, i opasnosti koju bi takva smrt uzrokovala za potomke umrle. Podsjetimo se da je ljudsko novorođenče relativno veliko u odnosu na novorođenčad drugih vrsta, i kao takvo predstavlja opasnost za majku. Podsjetimo se i toga da je jedino za ljude specifično da se brinu o svom potomstvu i do 15 – 20 godina.Menopauza se, stoga, javlja zato da se izbjegne majčina smrt pri porođaju, koja bi njezine prethodne potomke ostavila bez jednog skrbnika. Muškarac nije razvio menopauzu zato jer on nije taj koji porodom riskira svoj život.

8. Ljudski jezik

Razvoj ljudskog jezika bio je ključan korak u usponu treće čimpanze. On je ujedno i jako problematičan za znanstvenike, jer se ne može pratiti proučavanjem kostiju ili alata naših predaka. Do prije tridesetak godina, praćenje tog razvoja smatralo se nemogućom misijom.

Od ranih početaka znanosti bilo je jasno da je glasanje životinja neka vrsta komunikacije, i da je, prema tome, komunikacija zvukovima životinjski a ne ljudski izum. Sam koncept jezika vučemo iz svoje životinjske prošlosti, ali se smatralo da su životinjski ''jezici'' ograničeni na one najosnovnije moguće vidove komunikacije. U novije vrijeme napredak tehnike omogućava kvalitetnije snimanje i precizniju analizu suptilnih razlika u glasanju životinja, te čak i emitiranje unaprijed snimljenog životinjskog glasanja natrag u prirodu i promatranje reakcija. Iznenađenja su velika. Čini se da je jezik mnogih životinjskih vrsta mnogo sofisticiraniji i složeniji nego što se mislilo.

Komunikacija pomaže životinjama pri obrani od predatora, pronalaženju hrane i u socijalnom životu. Ako prijeti opasnost, važno je prenijeti ostalima prijeti li s tla ili iz zraka; da li je velika ptica iznad nas opasna ili bezopasna, i sl. Nije isto napada li leopard, zmija ili orao. Čak su utvrđeni različiti dijalekti u okviru iste vrste, s obzirom na geografsku raspršenost.

Kontroverzno je, naravno, možemo li te životinjske sustave komunikacije zvukom nazvati jezikom u punom smislu. Oni očigledno nemaju lingvističku strukturu, ili jako veliki repertoar riječi.

Razmotrimo sada kako su se ti ''životinjski'' jezici mogli razviti u današnje složene ljudske jezike. Najraniji zapisani jezici, stari oko 5000 godina, bili su po svojoj strukturi jednako složeni kao i današnji. To upućuje na zaključak da je su svoju modernu složenost ljudski jezici postigli mnogo prije toga.

U prošlosti se tražila ''karika koja nedostaje'' među jezicima, odnosno suvremena plemena koja bi govorila zaostalim, jednostavnim

jezikom. Proučavanje takvog jezika bacilo bi nešto svjetla na te prijelazne oblike između životinjskih zvukova, jezika veoma primitivne strukture, i današnjih ljudskih jezika. Međutim, i najprimitivnija društva bliske prošlosti i današnjice već su govorila i govore veoma složenim jezicima, nerijetko i složenijima od finskog ili francuskog. Darwin je tvrdio da je odnos između jezika i stadija razvijenosti nekog društva inverzan, tj. da primitivna društva govore jako složenim jezicima, koji onda postaju sve jednostavniji što se društvo više razvija. Jasno je da nije bio u pravu jer najsloženija društva današnjice govore u podjednakoj mjeri i složenijim i jednostavnijim jezicima, ovisno o individualnom društvu.

Zanimljiv fenomen je tzv. pidgin. Taj termin koristi se za improvizirani jednostavni jezik koji nastane između dvoje ili više ljudi koji su razdvojeni jezičnom barijerom, a trebaju komunicirati. Formira se u roku od nekoliko dana. Takav jezik je praktičan, sastoji se od imenica, glagola i eventualno pridjeva, bez ikakve rečenične strukture, glagolskih vremena, i sličnih složenih elemenata u govoru. Pidgin može biti privremeni način komunikacije između dvoje ljudi koji se inače međusobno ne razumiju, a može i evoluirati u nešto složeniji oblik i koristiti se kroz duže vrijeme (primjerice ''rusonorveški'' je pidgin jezik koji se stoljećima koristio u arktičkim područjima prilikom trgovine između ruskih i norveških ribara).

Slijedeći stupanj su creole jezici, koji nastaju evolucijom pidgin jezika. To je već stabilni, definirani jezik nastao na temelju miješanja dvaju ili više jezika na nekom području. Novost u odnosu na pidgin jezik, uz veću složenost, je ta, što je ovo sad već materinji jezik za barem jednu generaciju ljudi – oni su prvo naučili ovaj jezik i on predstavlja osnovni način komunikacije unutar njihove zajednice. Creole može prenijeti svaku misao kao i bilo koji drugi jezik, misli s kojima bi se sugovornici na pidginu bezuspješno hrvali. Međutim, creole je i dalje lingvistički daleko jednostavniji nego bilo koji standardni jezik – ne sadrži konjugacije, deklinacije, glagolska vremena i sl.

Razvoj iz pidgina u creole događa se relativno brzo.

Proces razvoja jezika od pidgina do creolea prirodni je eksperiment koji se nebrojeno puta dogodio i može se proučavati. Uočen je tako veliki broj sličnosti između različitih creole jezika koji su se razvijali neovisno jedan o drugom. Uočeno je da gramatika takvog jezika nastaje postupno i neovisno o primarnim jezicima koji su poslužili kao osnova. Takva gramatika najčešće biva razvijena od iduće generacije, dakle djece onih koji su prvi počeli govoriti pidgin. Ta djeca će razvijati sitne varijacije u riječima kako bi preciznije ostvarivali komunikaciju. Ta gramatika uvijek pokazuje neke univerzalne sličnosti kao na primjer red riječi u rečenici subjekt – glagol – objekt.

Ove sličnosti objašnjavaju se tzv. ''genetskim otiskom'' (eng. genetic blueprint) koji ljudi posjeduju, a omogućava im brzo savladavanje materinjeg jezika u djetinjstvu, bez sistematskih instrukcija u gramatici. To bi bio set ''prekidača'', prirođeno prisutan u svakom djetetu. Ti prekidači imaju razne alternativne mogućnosti postavljanja, te se s vremenom fiksiraju na gramatiku lokalnog jezika kako dijete postupno napreduje u savladavanju tog jezika. Prema tome bi postojala nekakva ''univerzalna gramatika'' svih ljudskih jezika, koja iskače prilikom nastajanja creole jezika.

Vratimo se na razvoj jezika u povijesti. Nastanak današnjih primjerice indoeuropskih jezika vjerojatno je tekao kreolizacijom sjedilačkih jezika sa onim koji su govorili protoindoeuropljani kad su stigli na ova područja. U početku je to bio pidgin jezik, zatim creole, da bi sljedeći korak bila evolucija u protonjemački; protoruski ili protolatinski jezik.

Rekonstruirajmo onda kako je najvjerojatnije tekao razvoj prvih jezika u naših predaka. Sve je počelo jednostavnim glasovima koji su bili ekvivalenti određenih pojmova, slični zvukovima kojima komuniciraju današnji majmuni. Zatim su glasovi evoluirali u riječi, riječi u protorečenice bez gramatike. Te protorečenice su nizovi imenica, glagola i pridjeva, srodni pidgin jezicima koje ljudi spontano i danas razvijaju, kad su u situaciji koja to zahtijeva. Pojmovno, oni su na razini nizova pojmova koje su čimpanze bile sposobne naučiti u laboratoriju, ali nisu ih mogle izgovoriti jer nemaju fizionomske preduvjete za to. Te čimpanze

komunicirale su preko velikih tastaturi i mogle su ovladati sa više stotina pojmova.

Slijedeći divovski korak jesu rečenice koje odgovaraju razini creole jezika. Dodani su gramatički elementi kao poredak riječi u rečenici, prefiksi i sufiksi, i sl. Smatra se da je vladanje ovakvom razinom komunikacije moglo biti glavnim uzrokom Velikog skoka naprijed.

8. Životinjsko podrijetlo umjetnosti

Početci umjetnosti u ljudi obavijeni su velom tajne. Pretpostavlja se da su prvi oblici umjetnosti bili oslikavanje tijela i rezbarenje motiva u drvu, ali ništa od toga nije sačuvano. Prvi neosporni dokazi umjetnosti u povijesti vežu se uz kromanjonce, i to su špiljske slikarije, male kamene statue, ogrlice i koštane frule. Od tada, umjetnost se razvija i postaje sve složenija i složenija.

Umjetnost je poslovično poznata kao jedan od elemenata koji nas razlikuje od životinja. Umjetnost ima strogo neutilitarnu svrhu i postoji samo zbog estetskih razloga. Oscar Wilde je izjavio: ''sva umjetnost je potpuno beskorisna.'' Međutim, ovu tvrdnju nije baš lako dokazati. Suvremeno proučavanje životinjskog ponašanja utvrdilo je da neke vrste ponašanja, za koje se ranije mislilo da su prisutne samo kod ljudi, postoje i među životinjama. Tako je kod vampirskih šišmiša dokazan altruizam; kod vukova i čimpanzi genocid; kod orangutana silovanje; kod mravi organizirano ratovanje i robovski rad ratnih zarobljenika.

Likovna djela nekih životinja znala su zavarati stručnjake koji su ih pripisali ljudskim autorima. Stručnjaci za apstraktni ekspresionizam hvalili su kvalitetu i estetsku vrijednost slika koje je izradila Siri, prije nego im je rečeno da je ona ženka azijskog slona koja je slikala surlom.Također, znanstvenici su naučili razne vrste majmuna slikanju. Čimpanze, gorile i orangutani proizvodili su slike raznim likovnim tehnikama, nakon čega su te slike prezentirane likovnim kritičarima i dječjim psiholozima: i jedni i drugi su uspješno zavarani. Psiholozi su čak postavili dijagnoze psihičkih poremećaja autora, misleći da su

autori djeca. Zanimljivo je da su u svim slučajevima pogodili spol autora, ali naravno, ne i vrstu kojoj autor pripada.Majmuni koji su izradili slike, nisu ih pokazivali drugim majmunima: dakle, slikali su iz svog vlastitog zadovoljstva, a kad im je pribor za slikanje oduzet, pokazivali su znakove bijesa.

Međutim, slike ovih majmuna i slike koje izrađuju ljudski slikari razlikuju se u važnom detalju: ljudski slikari svojim djelima komuniciraju s drugim ljudima, dok kod majmunskih slikara to nije slučaj. Majmuni čak nisu ni pokazali interes da zadrže svoje slike, nego su ih nakon dovršavanja jednostavno odbacili.Još važnija razlika je ta što je slikanje neprirodna aktivnost koju prakticiraju majmuni u zatočeništvu: u prirodi, teško da ćemo vidjeti majmuna koji proizvodi umjetnička djela.

Stoga, promotrimo ima li u prirodi slučajeva da životinje izražuju svojevrsna ''umjetnička djela'', bez da su ih na takvo ponašanje naveli ljudi. Najviše se ističe primjer jedne vrste ptice endemske za Novu Gvineju, engl. bowerbird, koje izrađuju složene konstrukcije od slame i granja. Katkad te konstrukcije liče na omanju kolibu, a često su ukrašene raznim predmetima iz prirode (voćem, gljivama, i sl.) koji su raspoređeni oko konstrukcije i grupirani prema boji. Te konstrukcije izrađuju mužjaci u svrhu privlačenja ženki. Razrađenost tih konstrukcija pokazuje regionalne i lokalne varijacije, što upućuje na to da ih ptice ne izrađuju prema genetskom diktatu, nego prema svom vlastitom iskustvu promatranja drugih sličnih konstrukcija u svojoj okolini. Njihove vještine i preferencije pri gradnji prema tome nisu prirođene nego naučene.

S evolucijskog gledišta, ovo nema mnogo smisla. Po čemu to vještina građenja ovih konstrukcija omogućava bolje preživljavanje? Zašto ženka misli da će mužjak, koji ljepše uredi svoju konstrukciju, dati bolju genetsku sliku njezinom potomstvu ili se kvalitetnije brinuti za to potomstvo (ove ptice su, inače, također i monogamne)?Međutim, ima mnogo razloga. Mužjak koji je napravio najveću, najljepšu konstrukciju ima očito niz prednosti u odnosu na druga. Snažan je, jer neke od komponenti koje je dovukao teže upola koliko on. Ima dobar mozak i mehaničku spretnost, što mu je omogućilo da

na točan način, u skladu s lokalnim pravilima, izvede potrebne ukrase. Dobro preživljava, što mu je dalo dovoljno vremena da ovlada tim vještinama. Također je i dominantan u odnosu na druge mužjake, jer ne dozvoljava da mu drugi kradu dijelove konstrukcije ili mu unište konstrukciju, što mužjaci ove vrste često rade drugim mužjacima.

Kod odnosa čovjeka i njegove umjetnosti, možemo pratiti slične pojave. Ples, glazba i poezija čvrsto su povezani sa flertom između spolova. Nadalje, umjetnost je indikator društvenog statusa, koji je, kako u ljudskim tako i u životinjskim zajednicama, ključan za osiguravanje hrane, životnog prostora i seksualnog partnera. Na indirektan način, umjetnički radovi poboljšavaju društveni status onoga koji ih proizvodi ili posjeduje. Što je umjetničko djelo teže napraviti, ono je kvalitetnije. Nije lako uloviti rajsku pticu ili izroniti biser – to zahtijeva kombinaciju inteligencije, tjelesne snage i izdržljivosti. Zato Novogvinejac koji ima ogrlicu od bisera i pokrov za glavu od perja rajske ptice, ima i veći društveni status od onoga koji to nema. Tinejdžer koji vješto svira gitaru prije će osvojiti djevojku nego onaj koji ne zna svirati.Izrada lijepe figurice od drva ili kamena, sviranje gitare, pisanje poezije i slikanje ulja na platnu mogu biti jako zahtjevne aktivnosti. Talent koji je za to potreban proizlazi iz kreativnosti, inovativnosti te upornosti i odlučnosti. To su poželjne osobine koje će suprotnom spolu biti itekako privlačne. Od umjetnika koji izrađuje figurice kako bi sam bio privlačniji, do onoga koji ih izrađuje za prodaju onima koji si to mogu priuštiti da bi sami bili privlačniji, samo je jedan korak. Mala je razlika između biserne ogrlice oko vrata i Picassove slike na zidu dnevnog boravka.

Osim za individualne osobe, umjetnost je korisna i za zajednice, jer pojačava društvenu koheziju unutar te zajednice. Čvrsto povezana, ujedinjena zajednica lakše će se obraniti od napadača, ili sama napasti i uništiti drugu zajednicu i tako joj oteti zemlju, resurse i žene.

Ali zar se umjetnost doista svodi samo na te dvije funkcije? Što je sa umjetnicima koji prakticiraju celibat? Što je sa ljudima koji uistinu uživaju u estetskim kvalitetama neke umjetnosti?

Doista, umjetnost ima i druge funkcije. Čovjek je upotrebom alata minimalizirao vrijeme koje mu je potrebno da se prehrani. Stoga mu ostaje mnogo slobodnog vremena za druge stvari, između ostalog i za stvaranje i konzumiranje umjetnosti. Dodatne uloge umjetnosti su prenošenje informacija, olakšavanje dosade, preusmjeravanje svojih neuroza. Ustvrditi da umjetnost ima utilitarnu funkciju ne znači poreći da gledanje slike ili čitanje poezije pruža zadovoljstvo. Da nismo programirani da uživamo u umjetnosti, njezina osnovna svrha bi se također ostvarivala znatno teže.

A zašto čimpanze u divljini ne slikaju? Vjerojatno zato jer su previše zauzete traženjem hrane, izbjegavanjem predatora i borbom sa suparničkim grupama čimpanzi. Da imaju više slobodnog vremena, i inteligenciju potrebnu da proizvedu boje, kistove i ostale potrebne materijale, vjerojatno bi počeli slikati. Na kraju krajeva to se i dogodilo, jer mi smo i danas 98% čimpanze.

9. Dvosjekli mač poljoprivrede