izvannastavne jezične aktivnosti

Click here to load reader

Post on 21-Dec-2016

221 views

Category:

Documents

3 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

"Po jeziku narodi vjekuju i gospoduju

kako im ga otme - sluguju . "

( Fran Kurelac)

HRVATSKI JEZIK U KOLI

Hrvatski jezik je temeljni nastavni predmet u hrvatskim osnovnim i srednjim kolama te nastavni i kolski jezik.

Poznavanje hrvatskoga jezika preduvjet je za uspjeno uenje drugih nastavnih predmeta. Znanje iz hrvatskoga jezika kao nastavnog podruja, posebno znanje iz gramatike, pomae uenicima u uenju stranih jezika. No nerijetko se dogaa da osnovnokolci bre i uz manje truda naue gramatiku stranoga negoli vlastitoga jezika ili da srednjokolci bolje znaju engleski jezik od hrvatskoga jezika. Kada pak nakon zavrene srednje kole neki od njih upisuju studij hrvatskoga jezika, esto ne pokazuju oekivano znanje iz gramatike i pravopisa. Tada se javlja nezadovoljstvo sveuilinih profesora; izriu se kritike nastave jezika u osnovnoj ili srednjoj koli; govori se o neskladu izmeu programa s jedne strane te udbenika s druge strane, o premalom broju nastavnih sati namijenjenih nastavi jezika, posebice jezinim vjebama; kritiziraju se nastavni planovi i programi za srednje kole zbog prekobrojnih knjievnih na tetu jezinih sadraja; ponekad se uju kritike zbog nedovoljnog zalaganja uenika u uenju hrvatskoga jezika i kritike na rad uitelja, odnosno nastavnika, koji se stalno i opravdano ale na premali broj nastavnih sati za predmet Hrvatski jezik.

Organizirano institucionalno pouavanje i uenje hrvatskoga jezika poinje u 1. razredu, u okviru razredne nastave koja ini prvu naobrazbenu razinu. Djeca od este do petnaeste godine u Republici Hrvatskoj imaju obavezu pohaati osnovnu kolu, pa i obavezno uiti hrvatski standardni jezik u trajanju od osam godina.

Nastavu jezika ine sadraji brojnih jezikoslovnih znanosti. U nastavu hrvatskoga jezika ukljueni su sadraji iz: fonetike, fonologije, morfologije, tvorbe rijei, sintakse, semantike, stilistike, leksikologije i leksikografije, dijalektologije, povijesti hrvatskoga jezika, ortoepije i ortografije. Neki sadraji navedenih jezikoslovnih znanosti su opseniji, drugi manje opseni, no ima i onih koji nisu zastupljeni. Sadraji iz morfologije su zbog naravi hrvatskoga jezika najzastupljeniji, dok semantiki nisu zastupljeni dovoljno. Poznato je da se o znaenjskoj strani rijei i drugih jezinih jedinica nedovoljno govori u nastavi. Mada se ortoepski i ortografski sadraji hrvatskoga jezika nalaze primarno u podruju jezinoga izraavanja, zbog vrste veze pravogovora i pravopisa s nastavom gramatike mnogi su ih nai metodiari smatrali zasebnim cjelinama jezinog gradiva. (Teak, 1996.)

Navedene jezikoslovne discipline, neke vie, neke manje, ine znanstveni sadraj nastave jezika. Ti se znanstveni sadraji prenose u nastavni sadraj za osnovnu i srednju kolu prema naelima teorija: didaktikoga prijenosa, kontinuiteta, vertikalno-spiralnoga slijeda, povezivanja, odnosno korelacije i integracije.

Prema teoriji kontinuiteta jezikoslovno se gradivo programira u neprekinutu slijedu od poetnoga do zavrnoga razreda. Primjena teorije kontinuiteta u jezinoj nastavi toliko je vana da o njoj ovisi stjecanje sustavnih i kvalitetnih znanja uenika. Naelo kontinuiteta u nastavi jezika najue je povezano s naelom vertikalno-spiralnoga slijeda, jer se prema njemu jedan jezikoslovni sadraj ostvaruje na razliitim spoznajnim razinama, odnosno isti se pojmovi pojavljuju na razliitim razinama obrazovanja, ali naravno na razliitim spoznajnim razinama i s razliitom svrhom.

Prema teoriji didaktikoga prijenosa jezikoslovno se gradivo prenosi u didaktiko-metodike sustave, za pojedine odgojno-obrazovne razine i razrede.

Prema teoriji povezivanja, odnosno korelacije i integracije, jezikoslovni se sadraji povezuju sa sadrajima drugih nastavnih podruja unutar predmeta Hrvatski jezik. Posebna se veza ostvaruje izmeu jezikoslovnih sadraja i izraavanja te knjievnosti. Meusobna povezanost podruja u predmetu Hrvatski jezik omoguuje prijenos znanja, sposobnosti i navika iz jednoga u drugo nastavno podruje.

Pri rasporedu i ustrojstvu jezikoslovnoga gradiva u nastavne programe i udbenike treba paziti da se ostvaruje sustav povezivanja pojedinih znanosti: fonetike i gramatike; fonetike i ortografije; fonetike i ortoepije; fonetike i fonologije; fonetike i fonostilistike; gramatike i stilistike; ortoepije i ortografije; gramatike, fonetike i leksikologije; gramatike, fonologije i fonetike knjievnoga jezika s dijalektologijom. (Rosandi,1996.) Navedenim svezama treba svakako dodati i one u kojima se oituje udio semantikih sadraja u jezinoj nastavi pri uenju jezinih jedinica. Najvie poveznica izmeu pojedinih jezinih sadraja moe se ostvariti uei o rijei. Kada rijei pristupamo kao jezinoj jedinici odreujemo ju kao: fonetiku, semantiku, sintaktiku i semiotiku jedinicu. Odnosno rijeju se bave brojne znanosti: morfologija (oblik rijei), fonologija (glasovni sastav), ortoepija (pravilan izgovor), ortografija (pisanje rijei), semantika (znaenje rijei), semiotika (izraajnost rijei), morfonostilistika (izraajna obiljeja pojedinih oblika rijei), leksikologija (rije kao dio leksika jezika). (Ladan, 2000.)

Nastava hrvatskoga jezika ostvaruje se prema planu i programu te pripremi uitelja i nastavnika, pomou udbenika, prirunika, radnih biljenica, jezinih knjiga te brojnih nastavnih sredstava ne bi li se na to zanimljiviji i laki nain ostvarila svrha te nastave.

Svrha je nastave hrvatskoga jezika u osnovnoj koli razvoj usmene i pisane komunikacije, misaonih sposobnosti te stjecanje jezine naobrazbe. Gramatika u osnovnoj koli mora biti funkcionalna, mora ueniku omoguiti shvaanje funkcije jezika, pomoi mu u razvoju i usavravanju izraavanja; gramatika mora biti temelj jezinoj kulturi uenika. Koliko se u tome uspijeva uenici pokazuju ne samo kroz kolsku nego i vanjsku provjeru znanja kojom se svake godine obuhvate pojedini razredi u brojnim osnovnim i srednjim kolama.

U srednjoj koli jeziku je u nastavi posveeno manje sati negoli knjievnosti. Neki metodiari govore o svojevrsnoj literarizaciji i podreenosti nastave jezika nastavi knjievnosti. No poznato je da uenici u srednjoj koli premalo itaju. Moda se takvim stavovima o nastavi jezika daje znak za reformiranje, odnosno osuvremenjivanje nastave gramatike, koja se zbog brojnih problema esto naziva tradicionalnom nastavom gramatike.

Za razliku od osnovnokolske nastave u kojoj se koristi izraz knjievni jezik, u srednjokolskoj se nastavi uglavnom rabi izraz standardni jezik.

U gimnazijskoj se nastavi standardnoga jezika ostvaruju teorijski i praktini ciljevi. Teorijski ciljevi oituju se u upoznavanju fonolokih, morfolokih, sintaktikih, ortografskih i drugih normi i pravila hrvatskoga standardnog jezika. Praktini ciljevi nastave hrvatskoga jezika su: nauiti uenike pravilno govoriti, pravilno pisati i pravilno itati. Tome bi trebali pridonijeti i natjecanja u poznavanju hrvatskoga jezika.

Nastava jezika ostvaruje se pomou razliitih metodikih pristupa i nastavnih metoda od kojih uitelj, odnosno nastavnik hrvatskoga jezika stvara vlastitu metodiku strategiju.

Nastava jezika kao dio predmeta Hrvatski jezik podlijee unutarpredmetnoj korelaciji, najee s jezinim izraavanjem, knjievnou i medijskom kulturom. Ponekad se prema mogunostima ostvaruje i izvanpredmetna korelacija nastave jezika sa sadrajima iz drugih nastavnih predmeta, kao to su Likovna i Glazbena kultura te Povijest.

Nastava hrvatskoga jezika, to jest gramatike, smatra se jednim od najteih nastavnih podruja u osnovnoj i srednjoj koli.

Uza sva nastojanja da se postigne kvalitetna nastava hrvatskoga jezika svejedno se esto govori o neoekivanim pogrjekama u jezinoj usmenoj i pisanoj komunikaciji uenika i to na svakoj naobrazbenoj razini, o odbojnosti uenika prema gramatici, odnosno prema nainu uenja gramatike. Uz pojmove gramatika i pravopis uenici esto vezuju dosadu, nezanimljivost, pa ak i nezainteresiranost, to uitelje i nastavnike hrvatskoga jezika ini nezadovoljnima s obzirom na uloeni trud.

Nastava hrvatskoga jezika u naim osnovnim i srednjim kolama optereena je mnogim problemima: od odabira udbenika do nepostojanja kontinuiteta jezine naobrazbe unutar i izmeu pojedinih razina naobrazbe.

Naime izostanak neprekidnosti u pouavanju i uenju jezinih sadraja pojedinih sustava hrvatskoga standardnog jezika lako je uoljiv ve pri prvom itanju sadraja nastavnih planova i programa. Bilo bi uputno da se meu brojna naela nastave hrvatskoga jezika uvede i naelo kontinuiteta.

POVIJEST HRVATSKOGA KNJIEVNOGA JEZIKA

To je povijest pismenoga ili knjievnoga jezika. (Milan Mogu)

U svakoj se dobroj gramatici hrvatskoga jezika nalazi pregled povijesti hrvatskoga jezika ne bi li svi njeni korisnici imali uvid u razvoj hrvatskoga jezika. Poznato je da uenici esto negoduju zbog uenja povijesti jezika, no kada im se naglasi da samo tako mogu razumjeti mnoge elemente iz ustrojstva jezika danas"(Katii, 1991.), onda je njihova reakcija drukija.

O povijesnom razvoju hrvatskoga jezika u osnovnoj koli ui se nesustavno, a u srednjoj sustavno.

Povijest jezika obuhvaa jezine promjene kroz stoljea, koje nisu bile vidljive jer su zahvatile jezinu jedinicu jedne razine, pa su govornici i dalje nesmetano komunicirali. Mnogi su se jezikoslovci bavili povijeu hrvatskoga jezika s razliitih aspekata, gledajui hrvatski jezik kao knjievni odnosno standardni. Prema rijeima uglednoga jezikoslovca Mogua "povijest pismenoga ili knjievnoga jezika" mnogo je "ira od povijesti standardnoga jezika jer obuhvaa" i knjievne tekstove napisane prije standardizacije. (Mogu, 1995., 11.)

Milan Mogu prouava povijest hrvatskoga knjievnog jezika kroz sedam razdoblja: Prva stoljea pismenosti u Hrvata; esnaesto stoljee; Sedamnaesto stoljee; Osamnaesto stoljee i poetak devetnaestoga stoljea; Prva polovica devetnaestoga stoljea; Od polovice do kraja devetnaestoga stoljea; Dvadeseto stoljee.

Prvi pismeni Hrvati, doseljenjem na dananja podruja, bili su rijetki pojedinci koji su imali mogunost prihvatiti latinski jezik i latinicu, o emu svjedoe kratke biljeke o nekim vladarima (Trpimirov natpis, Branimirov natpis, Drislavov natpis).

Opa pismenost poinje pokrtavanjem Slavena u 9. stoljeu, kada se nova vjera irila pomou jednoga slavenskog jezika (nazvanog kasnije crkvenoslavenski ili staroslavenski jezik) u kontekstu misije Konstantina i Metoda. Osnovu tom knjikom jeziku inio je "saobraajni" jezik solunskoga zalea, a koji je Hrvatima bio blii i razumljiviji od latinskog jezika (Damjanovi, 1984.), te su ga prihvatili kao obredni jezik. Solunska braa Konstantin i Metod spominju se kao autori glagoljice koju su prihvatili Hrvati, i irilice. Hrvati su preuzetu glagoljicu preoblikovali iz oble u uglatu, a u knjiki crkvenoslavenski jezik poeli su unositi elemente ivoga narodnog govora pa su tako nastajale brojne hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika. Prva je bila akavska redakcija, pa je akavski bio jezik prve hrvatske pismenosti, o emu svjedoe i poznati zapisi u kamene ploe. Sredinje mjesto pripada Baanskoj ploi, na prijelazu iz 11. u 12. stoljee, jer predstavlja prvi cjelovit knjievni tekst, a istodobno je povijesni, pravni, crkveni i jezini. Ploa predstavlja izvor kasnijoj hrvatskoj pismenosti i knjievnosti.

Istodobno nastaju i rukopisni tekstovi (Beki listii, Kloev glagolja) kojima zapoinje hrvatska inaica opeslavenskoga knjievnog jezika.

Nastaju i iriliki zapisi pa se grafijska slika meu pismenim Hrvatima uskoro mijenja. Naime u junim hrvatskim krajevima pisalo se glagoljicom i irilicom.

U 13. stoljeu nastaju Vinodolski zakonik, pravni zapis, pisan kurzivnom glagoljicom i stiliziranim hrvatskim narodnim jezikom te Razvod istarski, pisan kurzivnom glagoljicom i "jazikom hrvackim ", to je i prvo spominjanje hrvatskoga jezika.

Postepeno u jezini izraz prvih hrvatskih knjievnih tekstova ulazi i kajkavsko narjeje

(Petrisov zbornik), a to znai da su pismeni Hrvati nastojali imati svoj knjievni jezik koji bi im obavljao sve one funkcije koje je imao latinski jezik.

Sredinom 14. stoljea pismeni Hrvati poinju rabiti latinicu (Red i zakon sestara dominikanki u Zadru, ibenska molitva). Latinica kao prihvaeno europsko pismo polako potiskuje glagoljicu koja je upravo tada postala grafijski skladno pismo. Neka djela pisana glagoljicom u to doba ukraena su sliicama iz biblijskog ivota (Hrvojev misal).

Prvo razdoblje povijesti hrvatskoga jezika zapoelo je kao razdoblje nepismenosti, a zavrilo hrvatskim redakcijama crkvenoslavenskoga jezika, pomou akavskih, kajkavskih i tokavskih rijei i izraza, proimanjem glagoljice, irilice i latinice, tiskanjem prvih hrvatskih knjiga, pokretanjem Senjske glagoljake tiskare i drugih hrvatskih tiskara.

U drugom razdoblju povijesti hrvatskog jezika, odnosno kroz 16. stoljee, narod iako optereen ratovima i raseljavanjem skrbi o svom jeziku. Dolazi do proimanja hrvatskih dijalekata, ali i razvoja svijesti ljudi o pripadnosti istom narodu i istom jeziku, kao to je zapisao pop Martinac.

Nadalje, 16. je stoljee poznato po bogatoj hrvatskoj knjievnosti na akavskom jeziku, koju su pisali Maruli, Zorani, Barakovi, Karnaruti, Luci, Hektorovi i drugi. Na akavskom jeziku nastaje prvi hrvatski roman, prvi putopis, ep Judita kojim nas je Maruli uveo u europski knjievni krug.

Tada se razvija i knjievnost na kajkavskom narjeju jer su i kajkavski knjievnici teili za stvaranjem opega kajkavskoga jezika.

Krajem ovog razdoblja oblikovana su dva tipa opega jezika, ime je pokazano da svako narjeje kojim Hrvati govore moe biti podlogom knjievnom jeziku.

Kao to se oekivalo od triju ranije prihvaenih pisama prevladala je latinica kao jednostavnije i ekonominije pismo za narod. Budui da je od poetaka hrvatske pismenosti latinica vrlo neujednaeno pismo, javljaju se prvi pokuaji primjene dijakritikih znakova, o emu svjedoi djelo . Budinia. Krajem 16. stoljea nastaje i prvi samostalni rjenik, iji je autor F. Vrani, djelo koje svjedoi da Hrvati imaju dugu leksikografsku tradiciju.

Poetak treeg razdoblja povijesnog razvoja hrvatskoga jezika, odnosno 17. stoljea, obiljeen je prvom hrvatskom gramatikom, djelom B. Kaia. Kaieva gramatika sadri opis onih hrvatskih knjievnih stilizacija koje su se u hrvatskoj knjievnosti prvenstveno razvile na akavskoj i tokavskoj osnovici (Mogu, 1995.). Iako se slui akavskim i tokavskim, Kai uvijek nastoji predstaviti knjievni izraz koji razumije vei broj hrvatskih govornika, a to je tokavsko narjeje. Za svoju je gramatiku mladi Kai smislio i latiniku grafiju sluei se samo standardnim slovima latinske abecede, skrbio je i o akcentuaciji. Bio je to veliki iskorak mladoga nastavnika ka jezinoj standardizaciji u 19. stoljeu.

Drugi tip stilizacije knjievnog jezika u Hrvatskoj pripada Ozaljskom knjievnojezinom krugu ( P. Zrinski, K. Zrinska, F. K. Frankopan, I. Belostenec, J. Ratkaj). Temelj tom knjievnom jeziku inila su sva tri hrvatska organska narjeja. Ideju o trodijalekatnosti jezika J. Kriani je pokuao prenijeti na druge slavenske europske prostore, pa je u tom duhu izradio i gramatiku.

Za ovo razdoblje osobito je vaan senjski intelektualac europskih razmjera P. R. Vitezovi jer je u tekstove unosio jezina obiljeja kajkavske, akavske, i neto manje tokavske, dijalekatske osnove. Zalagao se da svaki fonem ima samo jedan i to uvijek isti pisani znak, a predloio je monografemski sustav s dijakritikim znakovima, no nije ga uspio ostvariti.

U 17. J. Mikalja je sastavio rjenik hrvatskoga jezika Blago jezika slovinskoga. Afirmirao je tokavsko, po njemu najljepe narjeje, a predloio je i rjeenje za one foneme koji nisu imali odgovarajue grafeme posudbom iz talijanske i latinske grafije. Mikalja je predavao gramatiku i hrvatski jezik na isusovakoj koli pri kolegiju u Dubrovniku.

Sljedee razdoblje povijesti hrvatskoga knjievnog jezika obuhvaa 18. stoljee i poetak 19. stoljea, a poznato je po nakladi veeg broja knjiga u svrhu prosvjeivanja puka. Knjievnom stilizacijom tokavske ikavtine pisana su djela M. A. Reljkovia, A. K. Mioia, F. Grabovca i bosanskih franjevaca. tokavska ikavica se irila velikom brzinom te je imala neke preduvjete da uskoro postane standardna uporabna norma, emu su pridonijele gramatike i rjenici nastali na hrvatskom jugu i hrvatskom sjeveru.

Kada je M. P. Katani preveo na tokavskoikavski jezik Sveto Pismo Staroga i Novoga zakona, uvreni su temelji standardnoga jezika u Hrvata. Pribliavaju se knjievne stilizacije tokavskoga dijalekta nastale na hrvatskom sjeveru i jugu, kao i grafije slavonskih i dubrovakih pisaca.

Prva polovica 19. stoljea obiljeena je djelovanjem iliraca koji su veliku pozornost posveivali jeziku, naroito od 1830.godine kada je Lj. Gaj objavio Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja. Tako je za Hrvate vano pitanje hrvatskoga slovopisa rijeeno je ve davno zalaganjem Lj. Gaja da se uvedu dijakritiki znakovi.

Poinje se naglo mijenjati stav hrvatske javnosti prema materinskom jeziku, pa se vrijednim smatra nastojanje iliraca da se narodni jezik uvede u visoko kolstvo. Godine 1832. M. Smodek poeo je kao neobavezni predmet predavati narodni jezik na Akademiji. U svakom broju ilirskoga asopisa " Danica" bio je prilog o jeziku, pa se polako mijenjao odnos prema poloaju hrvatskoga jezika.

to se tie naziva jezika, Gaj u Kratkoj osnovi govori o "horvatskom" jeziku, a kasnije u Proglasu Danici 1836. godine o jedinstvenom knjievnom ilirskom jeziku na podruju od Zagreba do Dubrovnika.

irenjem ilirskoga knjievnog jezika uvrivala se i njegova standardnost. Ideja o provoenju ilirskoga knjievnog jezika ponijela je I. Kukuljevia Sakcinskog jer je odrao govor u Saboru na hrvatskomu jeziku, predlaui da se taj jezik rabi i u politikom ivotu hrvatskoga naroda. Nakon to je Sakcinski jo jednom intervenirao, 1847. godine Hrvatski je sabor donio odluku da se umjesto latinskoga hrvatski jezik proglasi diplomatskim, to jest slubenim, jezikom.

Potpisnici Bekoga dogovora 1850. godine smatrali su da bi za buduu zajedniku izgradnju standardnoga jezika bila dobra ona stilizacija ijekavske tokavtine kakva se bila razvila u Hrvata i kakvu je za srpski narod oblikovao V. S. Karadi, na predloku tekstova narodne knjievnosti. Filoloke kole u Hrvatskoj nisu prihvatile takvo idejno filoloko standardno rjeenje. Zajedniki cilj zagrebake filoloke kole bio je dovriti jezinu standardizaciju na temelju rezultata programa ilirskoga pokreta.

Veber je kao autor gramatikih djela (Skladnja, Slovnica) utjecao na gramatiko obrazovanje hrvatskih intelektualaca kroz tri desetljea. Pobornik njegove kole B. ulek izradio je standardnu terminologiju za mnoge znanstvene djelatnosti te je postao najveim hrvatskim leksikografom toga vremena.

Zbog pravopisnih rjeenja dolo je do razilaenja izmeu Vebera i Jagia koji je prouavajui sustav hrvatskoga pisanog jezika u sklopu slavistike poeo odstupati od Veberovih normi. Jagi je javno pojasnio svoje miljenje da se u hrvatskomu pravopisu ne mogu povui granice izmeu etimolokog i eufonikog pravopisa. Osim to je zagovarao razliita rjeenja u razliitim kategorijama rijei glede etimologinosti i eufoninosti, Jagi je predlagao i ekonomina rjeenja za pisanje problematinih fonema, no nije uspio.

Uskoro su nastale dvije pravopisne prakse: jedna po Veberovu pravopisu koja se primjenjivala u kolama, a druga se prema Jagievoj teoriji primjenjivala u javnom ivotu i bila je praena asopisom Knjievnik. Do svojevrsne pomirbe izmeu zagovornika jednog i drugog pravopisanja dolo je 1877. godine kada je pravopisna komisija usvojila polovina ortografska rjeenja Vebera i Jagia, s time da kljuni problem " morfem - ah" u genitivu mnoine ostaje. Dok su predstavnici zagrebake kole bili za etimoloki (morfonoloki) pravopis, hrvatski su vukovci predvoeni T. Maretiem zagovarali i realizirali fonetski (fonoloki) pravopis. Mareti je zagovarao fonoloki princip u pravopisu, tvrdei da to nije novost u povijesti hrvatskoga pisanog jezika jer su stari hrvatski pisci pisali uglavnom prema stranim uzorima (latinski, talijanski, maarski), a u razdoblju do preporoda pisalo se bez sustava jer je samo sedam fonema stalno, to je dodatno optereivalo pismenost u Hrvata. Mareti je bio podravan od vlasti, a u takvom je ozraju nastao fonoloki Hrvatski pravopis I. Broza.

Razdoblje zakljuuje Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskog jezika T.Maretia. Bila je to normativna gramatika za one Hrvate i Srbe koji su smatrali da im je jezik isti.

Maretieva Gramatika korektno opisuje novotokavski jezik, te je zahvaljujui toj knjizi uvid u novotokavski jezik kao sustav bio cjelovitiji i bolji, ime je uvren novotokavski dijalekt kao osnovica standardnoga jezika u nas. (Mogu, 1995.)

Zadnja faza u povijesti hrvatskoga knjievnoga jezika je 20. stoljee.

Hrvatski pisci 20. stoljea nastavili su tradiciju vlastitoga gledanja na jezini razvoj zagovarajui hrvatsku standardnojezinu praksu na novotokavskoj ijekavskoj osnovici. No mnogi su hrvatski pjesnici i pisci pisali, i piu, na akavskoj i kajkavskoj knjievnoj stilizaciji. Narjeja koja su se nala izvan hrvatskoga jezinoga standarda nisu iskljuena iz hrvatske knjievnosti, ali jesu iz kolske nastave.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata vlasti u ND Hrvatskoj propisuju da hrvatski slubeni i knjievni jezik jest tokavsko narjeje jekavskoga/iekavskoga govora, te da se mora pisati po korijenskom, a ne po zvunom pravopisu.

U novoj Jugoslaviji donosi se odluka o ravnopravnosti srpskoga, hrvatskoga, slovenskoga i makedonskoga jezika. U skladu s njom u Zagrebu je Hrvatsko filoloko drutvo poelo pripremati novi poslijeratni pravopis, a 1952. godine pokrenulo je i glasilo "Jezik, asopis za kulturu hrvatskoga knjievnoga jezika".

Novosadski dogovor oznaio je realizaciju ideje o zajednikom (hrvatskom i srpskom) jeziku i pravopisu. Pravopis je objavljen u Zagrebu kao hrvatska verzija na latinici, a u Novom Sadu srpska verzija na irilici. Najavom izlaenja zajednikoga rjenika i objavljivanjem dva njegova sveska u Zagrebu u Matici hrvatskoj, nastaje Deklaracija o hrvatskome jeziku, koju je potpisalo 18 znanstvenih i kulturnih ustanova, te mnogi poznate osobe (M. Krlea, D. Cesari, D. Tadijanovi, Z. Golob, P. egedin...).

Hrvatski pravopis koji je tiskan u sklopu pokreta Hrvatsko proljee 1971. godine bio je zabranjen. No nije se mogla zabraniti i svijest hrvatskih znanstvenika i strunjaka za jezik koja je iskristalizirala tvrdnju o nejedinstvenosti hrvatskoga i srpskoga jezika i o polivarijantnosti hrvatskoga i srpskoga jezika. Kao takav jezik se moe pojaviti samo u jednoj od svojih varijanti, to znai da pojmovi hrvatski ili srpski jezik i hrvatski knjievni jezik nisu sinonimi.

Sedamdesetih godina 20.stoljea jezina politika je izmijenjena, a povoljnije okolnosti omoguile su da je 1974.godine u novome Ustavu R Hrvatske zabiljeeno: hrvatski knjievni jezik . Bilo je izgledno da e se ostvariti prirodno pravo svakoga naroda na vlastiti jezik.

Tvrdnja je argumentirana kroz nekoliko udbenika i prirunika za hrvatski knjievni jezik, tiskanih i rabljenih sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljea. To su djela poznatih hrvatskih znanstvenika: Pregled gramatike hrvatskoga knjievnog jezika (S. Teak i S. Babi, 1973.), Osnove fonetike i fonologije hrvatskoga knjievnog jezika (D. Rosandi i J. Sili, 1974.), Putovima hrvatskoga knjievnog jezika (Z. Vince, 1978.), Osnove morfologije i morfostilistike hrvatskoga knjievnog jezika (D. Rosandi i J. Sili, 1979.), Priruna gramatika hrvatskoga knjievnog jezika (E. Bari i dr., 1979.), Tvorba rijei u hrvatskom knjievnom jeziku (S. Babi, 1986.), Sintaksa hrvatskoga knjievnoga jezika (R. Katii, 1986.).

Osamostaljenjem i proglaenjem Republike Hrvatske kao neovisne hrvatske drave, a posebno donoenjem Ustava, stvoreni su uvjeti u kojima se posebna pozornost posveuje hrvatskomu jeziku. U Ustavu je zapisano da su u hrvatskoj dravi slubeni hrvatski jezik i latinino pismo.

Godine 1990. napravljen je pretisak Hrvatskoga pravopisa (S. Babi, B. Finka, M. Mogu) iz 1971. godine. Poveano je zanimanje za jezina pitanja koja se bave razlikama izmeu hrvatskoga i srpskoga jezika te je 1991. godine objavljen Razlikovni rjenik hrvatskoga i srpskoga jezika V. Brodnjaka. Nastaju vane jezine knjige: Rjenik hrvatskoga jezika V. Ania, Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika (S. Babi, D. Brozovi, M. Mogu, S. Pavei, I. kari, S. Teak), Hrvatska gramatika (E. Bari i sur.), Hrvatski raunalni pravopis (Batnoi, Ranilovi, Sili).

Hrvatski knjievni jezik svojom dugom povijeu svjedoi o bogatoj jezinoj i knjievnoj batini naroda.

Povijest hrvatskoga knjievnog jezika je znatno dua od povijesti hrvatskoga standardnog jezika. Mogu govorei o povijesti knjievnoga jezika jezika polazi od poetaka hrvatske pismenosti, naglaavajui udio hrvatskih narjeja u izgradnji jezika koji volimo nazivati knjievni jezik.

Hrvatski jezik ima svoju povijest i to je uvjet njegova postojanja. Jezik svakako postoji po svojoj povijesti (Katii, 2013. ), ali i zahvaljujui svojim govornicima nekad i danas.

HRVATSKI JE NARODNI, KNJIEVNI, MATERINSKI, STANDARDNI,

POVIJESNI, SLUBENI JEZIK...

Knjievni jezik svakoga naroda pripada meu najvea narodna dobra. (Lj. Jonke)

Hrvatski jezik pripada velikoj porodici indoeuropskih jezika, odnosno skupini slavenskih. Ime je dobio prema imenu naroda kojemu pripada, pa je prema tome logino da se kroz povijest, i danas govori o hrvatskom kao narodnom jeziku.

Narodni hrvatski jezik je onaj jezik kojim govori narod uglavnom na selu" (Brabec i dr.1966. ) i taj se jezik u nas u poetcima pismenosti uglavnom nije razlikovao od onoga jezika koji nazivamo knjievni.

Do sporova je dolazilo jer su se nekada pojmovi narodni i knjievni jezik uzimali kao identini, a oni se samo u nekim dijelovima podudaraju. Sklonost ka zamjenjivanju termina narodni jezik i knjievni jezik bila je esta i mnogo godina poslije. Tako je 1849.godine F. Kurelac imenovan uiteljem narodnoga jezika na riekih kolah.

Narodni se jezik razvija i mijenja kao i svaki ivi jezik, to se najbolje vidi u akavskom, kajkavskom i tokavskoikavskom sustavu. Sva tri hrvatska nestandardna jezika potvrdila su se i kao jezici hrvatske pismenosti i knjievnosti, naravno u svojoj stiliziranoj varijanti. Nezamjenjiv je njihov udio u bogatoj hrvatskoj jezinoj batini.

Ono to je najvanije narodni jezik ivi i danas u mnogobrojnim varijantama, izmijenjen, ali ima svoje govornike, to je i glavni uvjet postojanja svakoga jezika. Narodni je jezik uvjet postojanja i knjievnoga i standardnoga hrvatskoga jezika.

Pojam materinski jezik odnosi se na onaj jezik to ga dijete stjee u najranijoj dobi ivota, najee od majke". Izvorno izraz materinski/materinji jezik nema znaenja koje se odnosi na norme, pravila i sustave kojima dijete mora ovladati. Taj se jezik stjee temeljem jezinoga osjeaja.

Knjievni jezik hrvatskoga naroda pripada u njegova najvea dobra, to nam potvruje i njegova povijest, te se moe rei da su u knjievnom jeziku izreena (usmeno i pisano) najvea misaona i osjeajna ostvarenja naroda kojemu taj jezik pripada. Knjievni jezik nastao je u odreenom vremenu i prostoru, a neprekidno se razvija i obogauje. U knjievnom je jeziku sadrana ljudska spoznaja, mudrost i ostvarena ljepota mnogih narataja. (Jonke, 1965.)

Hrvatski knjievni jezik ima svoj razvojni put, svoju povijest, a uglavnom je oblikovan tijekom 19. stoljea, na predloku jezika starije hrvatske knjievnosti, posebice dubrovako-dalmatinske, ali i na predloku narodnoga jezika.

Upravo ta injenica da se u temelju knjievnoga hrvatskog jezika nalazi knjievnost, esto je izazivala, ponekad objektivna, ponekad subjektivna tumaenja da je knjievni jezik nastao u knjievnosti te knjievnosti i pripada.

Knjievni je jezik nastajao i razvijao se stvaralakim radom pismenih i nadarenih pojedinaca iz naroda, koji imaju pravo odabrati ono jezino blago iz narodnoga jezika za koje prosude da moe postati svojinom knjievnoga jezika. Tako se moe zakljuiti da je jezik koji nazivamo knjievni jezik u biti proieni i vii tip narodnog jezika. Knjievni jezik je jezik naroda ili narodne zajednice koji stoji iznad dijalekata i sposoban je da bude komunikativno sredstvo za pripadnike raznih dijalekata." (Jonke, 1965., 13.)

Knjievni jezik sadri dva stvaralaka imbenika nejednako tretirana u prolosti i danas. Ve u 19. stoljeu, kada se formirao knjievni jezik, ilirci i njihovi sljedbenici veliali su jezik knjievnika i uenjaka, dok su na drugoj strani bili oni koji su isticali ljepotu narodnoga jezika.

S obzirom na to da je knjievni jezik nacionalno dobro svakoga naroda, tako je i hrvatski jezik nacionalno dobro hrvatskoga naroda, stoga je potrebno kontinuirano skrbiti o njemu.

Osjeaj potrebe o brizi za jezik treba poticati ve u ranom jezinom odgoju i obrazovanju jer je to dio jezine kulture.

Danas u doba globalizacije vano je skrbiti o jeziku, njegovati ga, a to emo postii njegujui vlastitu pisanu i usmenu komunikaciju, itajui djela starih i suvremenih umjetnika hrvatske rijei, ali i pratei djela iz znanosti o jeziku.

Poseban napor treba ulagati u sustavno uoavanje jezinih pojava u govoru i pismu te u uenje jezinih struktura i jezinih zakonitosti. I na taj nain dajemo prinose uvanju hrvatskoga knjievnog jezika kao nezamjenjivoga dijela identiteta naega nacionalnog bia.

Govorei o knjievnom jeziku Jonke upozorava da se knjievni jezik ispreplie s jezikom knjievnosti, ali ga se s njim ne smije identificirati jer tada dolazi do veih sporova nego kada se izjednauju termini knjievni jezik i narodni jezik.

Jezik knjievnosti je jedan ogranak knjievnoga jezika jer je za njega bitno obiljeje tenja za ljepotom i afektivnost, to naglaeno u pjesnikom jeziku. Jeziku knjievnosti je norma knjievnoga jezika samo pozadina na kojoj se projicira struktura knjievnoga djela.

Hrvatski standardni jezik

Svi narodi na svijetu nemaju standardne jezike, a neki svoj normirani jezik ne nazivaju standardni.

Proces standardizacije hrvatskoga jezika odvijao se tijekom 18. stoljea, no njegovo najznaajnije razdoblje bilo je za vrijeme preporoda i djelovanja Gaja. Prema Brozoviu to je drugo razdoblje razvoja jezinoga standarda.

Brozovi smatra da je fizionomija jezinoga standarda nastalog u doba hrvatskoga narodnog preporoda uvelike odreena njegovom strukturnom osnovicom (Brozovi, 2006.), a to je primarno tokavski dijalekt, odnosno novotokavski govor zapadnoga tipa jekavskoga govora (Sili, 2006.). Naime novotokavsku dijalektnu osnovicu imaju srpski, bonjaki/bosanski, crnogorski standardni jezici, ali ona nije jedinstvena u pogledu glasovlja, gramatikoga sustava i osnovnog rjenika. Takoer navedeni standardni junoslavenski jezici oblikovali su se u razliitome kulturnom, knjievnom i jezinom (dijalektnom) okruju, meu njima postoji velika razlika u civilizacijskoj nadgradnji (tj. u strukovnome, kulturolokome i civilizacijskome nazivlju, frazeologiji, intelektualnome rjeniku, normativnim pojedinostima itd.).(Frani, 2013.,11.)

Obiljeja standardnog jezika su: normiranost, autonomnost, stabilnost u prostoru i vremenu, funkcionalna polivalentnost.

Norma je temeljna znaajka standardnoga jezika. Ona prati unutarnje promjene jezika i usklauje ih s vanjskim promjenama. (Sili, 2006., 121.)

Norma je pravilo koje nas ui kako treba govoriti (Sili, 2006.); bez norme ne bi bilo kolektivne realizacije jezika.

Standardni jezik nije spontani jezik koji se usvaja roenjem i razvija odrastanjem uz majku, u obitelji. Taj se jezik mora uiti u koli u nastavi predmeta Hrvatski jezik.

Pojam hrvatski jezik nadreen je pojmu hrvatski standardni jezik, pojmu jezik knjievnosti. Ono to je najvanije: hrvatski jezik nadreen je i svakom materinskom jeziku u Hrvata. Standardni jezik nikome nije materinski jezik i svi ga moraju uiti,no lake ga je uiti tokavcima nego akavcima i kajkavcima. (Kapovi, 2011.)

Naziv standardni jezik obino se u svakodnevnom govoru izjednauje s terminom knjievni jezik, kao to tvrdi i poznati hrvatski lingvist Kapovi: Termin knjievni jezik je zamijenjen standardnim jezikom iz iste mode pod utjecajem amerike uporabe. (Kapovi, 2011., 56.)

Neki autori smatraju da se nazivom knjievni jezik ne istie dovoljno govorni oblik, to jest usmena jezina komunikacija. Upravo zato to se u razrednoj nastavi o normama jezika ui na primjerima iz knjievnoga jezika, uobiajeno je da se rabi naziv hrvatski knjievni jezik u znaenju hrvatskoga standardnoga jezika. ( Pavlievi-Frani, 2005.)

Jezik kao sustav znakova

Jezik je sustav znakova i pravila koji slue za usmeno i pisano sporazumijevanje. Tako jezik funkcionira kao govoreni i pisani. Govorena varijanta je starija od pisane.Temeljna jedinica govorenoga jezika je glas, odnosno fonem. Mnogi se ljudi lake, bolje i ljepe izraavaju usmeno negoli pisano.

Govoreni jezik ima vanu ulogu u ivotu pojedinca i drutva jer je nuan kao komunikacijska osnovica sporazumijevanja, ali i preduvjet razvoja ne samo lingvistikih nego i psihosocijalnih sposobnosti. (Pavlievi-Frani, 2005., 29.)

Pisani jezik je sustav slova odnosno grafema kojima se ostvaruju jedinice jezika, odnosno glasovi. Slovima iz grafijskoga sustava biljee se glasovi prema pravopisnim pravilima. Za porabu pisanoga jezika treba znati i slovopis i pravopis.

Jezik kao sustav neovisan je o povijesti naroda, kulturi, knjievnosti, civilizaciji, vjeri, naciji, politici. Jezik kao sustav neutralan je prema dijalektalnim ili lokalnim govorima, stoga jezik kao sustav nema dijalektalizama ni lokalizama. Sustav je neutralan i prema povijesti standardnoga jezika pa u njemu nema ni historizama ni arhaizama. Jezik kao sustav nije neutralan samo prema onome to nije u skladu s njegovim unutarnjim zakonitostima.

Svaki je jezik sustav, pa i nestandardni jezici: akavski i kajkavski, ali svaki sustav ne postaje standard. (Katii, 2013.)

Hrvatski kao povijesni jezik

Teorija o povijesnim jezicima vrlo je zanimljiva. Preduvjeti da bi jezik bio povijesni jesu: ime jezika, njegova povijest i slojevitost.

Coseriu tvrdi da je povijesni jezik u biti jedan "povijesni kulturni proizvod", koji mora

imati "vlastito ime" kao primjerice "njemaki, francuski, talijanski jezik (prema Samardija, 2006.) i vlastitu povijest. Hrvatski jezik nosi ime naroda kojemu pripada i ima svoju povijest.

Povijesni jezik je odreen kao sloen entitet, a hrvatski jezik je takoer sloen sustav jer se sastoji od vie povijesno zavisnih jezinih sustava, a to su akavski, kajkavski i tokavski sustavi (Samardija, 2006.), koji su odigrali vanu ulogu u stvaranju hrvatske jezine batine, i koji i danas imaju svoje govornike.

Povijesni jezik nije mogue razgraniiti kao jezik u mjestu boravka ili rada, obitelji ili u knjievnom djelu, nemogue ga je opisati kao strukturno i funkcionalno jedan jezini sustav, kao jednu jedinstvenu i homogenu strukturu.

Povijesni jezik se neposredno ne ostvaruje u govoru.

Hrvatski kao slubeni jezik

Prema Hrvatskom enciklopedijskom rjeniku slubeni jezik je bilo zakonom, ustavom ili meunarodnim propisom odreen da bude govorni ili pisani jezik neke drave ili meunarodne institucije.

Republika Hrvatska kao drava stekla je pravo na slubeni jezik, te je 1991. godine hrvatski jezik proglaen slubenim jezikom, to je zapisano i u Ustavu (l. 12) .

Slubeni jezik Republike Hrvatske meunarodno je priznat.

Meunarodno tijelo za norme donijelo je odluku po kojoj se od 1. rujna 2007. obvezatno razlikuju hrvatski i srpski kao dva potpuno samostalna jezika. (Katii, 2013., 240.) Knjinice u svijetu odvajaju fond knjiga na hrvatskome jeziku od fonda knjiga na srpskom jeziku. Na nekim se sveuilitima u svijetu priznaje hrvatski jezik kao studijski smjer i nastavni predmet.

Ti nas uspjesi kao jezinu zajednicu sve obvezuju da se stalno i neumorno zauzimamo koliko samo moemo da na hrvatski jezik poslije povijesti od punih jedanaest stoljea konano zauzme mjesto koje mu pripada meu jezicima ovoga svijeta. (Katii, 2013., 240.)

Hrvatski jezik proglaen je 24. slubenim jezikom Europske unije 2010. godine.

Literatura

1. Ani, V. (1991): Rjenik hrvatskoga jezika. 2. dopunjeno izdanje.Zagreb: Novi Liber.

2. Biani,A.-Frani,A.- Hudeek,L.-Mihaljevi,M. (2013): Pregled povijesti, gramatike i pravopisa hrvatskoga jezika. Zagreb: Croatica.

3. Brabec,I.,Hraste, M., ivkovi, S. (1966): Gramatika hrvatskosrpskoga jezika.Zagreb: kolska knjiga.

4. Brozovi, D. (2006): Neka bitna pitanja hrvatskoga jezinog standarda, Zagreb: kolska knjiga.

5. Damjanovi, S. (1984):Tragom jezika hrvatskih glagoljaa.Zagreb:Znanstvena biblioteka Hrvatskog filolokog drutva 15.

6. Hrvatski enciklopedijski rjenik ( 2002). Zagreb:Novi Liber.

7. Jonke, Lj. (1964): Knjievni jezik u teoriji i praksi. Zagreb: Znanje.

8. Kapovi, M. (2011): iji je jezik? Zagreb: Algoritam.

9. Katii, R. (1991): Jezikoslovni ogledi,Zagreb: kolska knjiga.

10. Katii, R. (2013): Hrvatski jezik , Zagreb: kolska knjiga.

11. Ladan, T. (2000): Rijei: znaenje, uporaba, podrijetlo, Zagreb: ABC naklada.

12. Meunarodno priznanje hrvatskoga jezika. Postignue Nacionalne i sveuiline knjinice Zagreb (2011). Priredili:T. Matrovi, L. Machala, Zagreb: Nacionalna i sveuilina knjinica u Zagrebu.

13. Mogu, M. (1995): Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika. Zagreb: Globus.

14. Pavlievi-Frani, D. (2005): Komunikacijom do gramatike. Zagreb: Alfa.

15. Peruko,T. (1961): Materinski jezik u obaveznoj koli. Specijalna didaktika. Zagreb: PKZ.

16. Poljak,V. (1982): Didaktika. Zagreb: kolska knjiga.

17. Reljac Fajs, E. (2013): Prevoenje u osnovnokolskoj nastavi hrvatskoga jezika, Zbornik RUHMJ 5, Zagreb: Uiteljski fakultet.

18. Rosandi, D. (1993): Novi metodiki obzori. Prinosi metodici hrvatskoga jezika i knjievnosti u koli. Zagreb: kolske novine.

19. Rosandi, D., Rosandi , I. (1996): Hrvatski jezik u srednjokolskoj nastavi 1,

(fonetika i gramatika), Zagreb: kolske novine.

20. Samardija, M. (2006): Hrvatski povijesni jezik. Zagreb : kolska knjiga.

21. Sili, J. (2006): Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb: Disput.

22. Teak, S. (1996): Teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika 1. Zagreb: kolska knjiga.

23. Ustav Republike Hrvatske.Dvanaesto izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Zagreb: Informator.1998.

24. Zakon o osnovnom i srednjem odgoju i obrazovanju, Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske, 2007.

25. Znika, M. (2008): Sintaksa i semantika. Rasprave i lanci. Zagreb:Pergamena.

Potovane studentice, potovani studenti ,

Ako Vam ovakva predavanja mogu pomoi u pripremi zavrnih ispita iz izbornih jezinih predmeta ( IJA, JK, PS), moete dobiti skriptu.

Rijeka, 16.3. 2015. dr.sc. Emilija Reljac Fajs

Bansko vijee je F.Kurelca 1849.godine proglasilo uiteljem narodnoga jezika na riekih kolah.

U tekstu se rije jezik rabi u znaenju hrvatski jezik.

Zakon o osnovnom i srednjem odgoju i obrazovanju, Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske, 2007.

Danas se spominje jo i izraz - nastavna strategija, odnosno strategija nastave. Rije je, zapravo,o razliitom variranju odnosa izmeu tri bitna initelja tzv. didaktikog trokuta-nastavnika, uenika i nastavnih sadraja. " V. Poljak, Didaktika, Zagreb, kolska knjiga, 1982., str. 144.

Mogu, M., Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika, Zagreb, Nakladni zavod Globus, 1998., str. 11.

Prvo zabiljeeno (sauvano) spominjanje hrvatskoga jezika na hrvatskomu jeziku u Istarskom razvodu (1275. ili 1325.g.), pisala su ga tri biljenika na tri jezika: latinskom, njemakom i hrvatskom jeziku.

I obujami vsu Griju i Bulgariju, Bosnu i Rabaniju nalegoe(Turci) na jazik hrvatski posilajui zastupi velike M. Mogu, Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika, str.44.

B. Kai (1575.-1650.) gramatikom Osnove ilirskoga jezika,1604. godine postavio je temelj standardizaciji hrvatskoga knjievnog jezika zagovarajui tokavtinu kao osnovu buduega opega knjievnog jezika.

A.D. Bella, J. Stulli, F. M. Appendini;

B.Tadijanovi, M. A. Reljkovi, M. Lanosovi;

Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja, poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov, Budim,1830. - znaajna je poradi reformacije latinine grafije,odnosno odbacivanja digrama za pisanje palatala. Hrvatski enciklopedijski rjenik, Zagreb, Novi Liber, 2005., str.1533.

u Beu dogovorene su osnovne smjernice zamiljenoga razvoja knjievnoga jezika zajednikoga i Hrvatima i Srbima, koje su bile u skladu s osnovnim Karadievim postavkama" .

Prijedlozi V. Jagia (1838.-1923.) da se fonem pie grafemom , a ne tj; rogato e ije/ ie, samoglasno r isto kao i nesamoglasno, da se odustane od -ah u gen.mn.

Fonemi "a, b, d, l, o, p, r" zapisani su uvijek istim znakovima.

U skladu s gornjim zahtjevima i objanjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga knjievnog jezika u kolama, novinstvu, javnom i politikom ivotu, na radiju i televiziji Zagreb,Telegram,17.oujka, 1967.

Ustav Republike Hrvatske ( 22. prosinca 1990.), lanak 12.- U Republici Hrvatskoj u slubenoj je uporabi hrvatski jezik i latinino pismo. Zagreb, Informator, 1996., str. 11.

20. sijenja 1849.godine Bansko vijee imenovalo je Kurelca uiteljem narodnoga jezika u Rijeci, iz neobjavljenog mag.rada, E.Reljac Fajs, Knjievno djelovanje F. Kurelca, Zagreb,1999., str.7.

Enciklopedijski rjenik hrvatskoga jezika, str. 719.

D. Brozovi je 80-ih godina predloio podjelu hrvatske jezine povijesti na est razdoblja razvoja jezinoga standarda , Neka bitna pitanja hrvatskoga jezinog standarda, Zagreb, kolska knjiga,2006., str. 250.

Biani-Frani-Hudeek-Mihaljevi: Povijest, gramatika i pravopis hrvatskoga jezika, Croatica, Zagreb, 2013., str.

U Republici Hrvatskoj u slubenoj je uporabi hrvatski jezik i latinino pismo. U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinino pismo u slubenu se uporabu moe uvesti i drugi jezik te irilino ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanim zakonom. (2003., 44.-45.).

PAGE

8