IZRAEL KROZ KONTRASTE

Marjan Hajnal: Putopisno-povijesno-politološka reportaža Kada bi se uspjelo bar na kratko zaboraviti sumorno ratno ozračje, u Izraelu bi se mogle uočiti brojne tihe oaze slobode i unikatna poetika zaustavljenog vremena. Uprkos predrasudama koje impliciraju samo viñenje sukoba interesa (a osnovni interes na tlu Palestine oduvijek je bila zemlja i opstanak na njoj), postoji i ona bolja strana stvarnosti, potiskivana vijekovima u sferu stidljivo prikrivenog opažaja kaleidoskopski složenih, gotovo nestvarnih, sličica idilične harmonije. Da bi se ona doživjela mora se postati aktivnim sudionikom na sceni s koje su uklonjeni svi jaki tonovi, jer samo u trenucima opijenosti raskošnom blagodeti prirode što podsjeća da je u prapovijesti Planete tu negdje doista mogao biti Rajski vrt, može se doživjeti pravi Izrael, onaj duhovni, duševni, produhovljeni, kakvim su ga zamišljali i kom su hrlili putopisci, slikari, kompozitori, glumci, i kom i danas podjednako hodočaste relegiozni

poklonici, kao i raznovrsni boemi spremni na svaku avanturu, i kom se, kao atraktivnoj destinaciji, bez obzira na grubu političku svakodnevnicu, rado upućuju, sportisti, aukcionari, biznismeni, investitori, donatori, aktivisti, naučnici, turisti-znatiželjnici... U Izraelu postoji doslovno sve. Što javno osuñuju s oltara, pojedini predstavnici teokratskog dijela establišmenta prećutno odobravaju, jer, pod raznim odorama obično se kriju obični mali smrtnici željni svega što drugima po navici uskraćuju. Kazino-kockarnice su zabranjene, ali tridesetak kilometara istočno od Jerusalima, pored Mrtvog mora, u Jerihonu pod arapskom upravom, postoji moderno opremljeno zdanje posvećeno toj vrsti poroka pred kojim se zaboravljaju zborne trube, zastave i ratnički pokliči (a izvjesno je da se daleko od pogleda opasnih supruga, poroci ne završavaju samo na tome). „Zašto ići u daleki i skupi Monte-Carlo? Neka zarade nešto i naši susjedi, mi imamo dovoljno“, moto je jednog pasioniranog kockara, koji na taj način ispoljava solidarnost. Njega, kao i mnoge druge Izraelce i Arape, rat ne privlači i ne obavezuje na učešće. Sasvim na jugu, u turističkom Ejlatu, ista strast može se zadovoljiti na jahtama koje samo malo odmaknu preko granične linije u meñunarodne vode Crvenog mora, podijeljenom u tom sektoru s Jordanom, Saudijskom Arabijom i Egiptom. Taj zajednički zaliv, nažalost, zagañuju tankeri, ribnjaci i hoteli, pa mnogim vrstama prelijepih kolonija korala i raznobojnih riba prijeti velika opasnost.

Ejlat na Crvenom moru

Pored brojnih oblika ugrožavanja prirodne sredine, ima i slučajnih otkrića do kojih se došlo upravo zahvaljujući ozloglašenoj izgradnji novih gradova. Prilikom jednog minerskog pothvata u kamenjaru slučajno je otkrivena velika pećina s nakitom koji po ljepoti ne zaostaje za onim u sličnim poznatim pećinama.

Zakoni prirodi su svuda isti, i, kao i strasti palih u neki od zabranjenih vidova druženja, ne priznaju i ne poznaju ustave i granice. Uz pomen riječi ustav, možda je zanimljivo istaći da je Izrael zemlja koja nema svoj ustav. Svemoćni teo-oligokrati smatraju da su u Mojsijevom Petoknjižju sadržani svi kanoni neophodni za funkcioniranje i političko ustrojstvo ne samo Izraela, već da je ono protomodel svih sekularnih programa prema kojima su pravljeni najpoznatiji ustavi. Iako je to tema za sebe, vjerovatno bi se već u tome mogle nazreti klice sudbonosnih povijesnih razmimoilaženja u shvatanjima demokratije. Izrael je primjer postojanja svedemokratične antidemokratije. Sve je toliko sveto da ništa nije nemoguće. Pojavno hiroviti, tašti, svadljivi, temperamentni, nedokazni, nedosljedni, nestrpljivi, bučni, sveznajući, a u stvari južnjački površni, isti Izraelci mogu u drugom ambijentu biti sasvim otvoreni, predusretljivi, tolerantni... Sve na kraju zavisi od kućnog odgoja. Dobri kućni odgoj najlakše se stvarao u kibucima.

Kibuc Nahalal Dok se profil kibuca nije iskvario i pomjerio u pravcu privatizacije, kibučani su bili najuzorniji Izraelci. I danas su kibuci u ekološom smislu najčišća i najureñenija mjesta. Meñutim, ekološka svijest ostalih stanovnika nekad je ispod nivoa barbarske, što se lako može vidjeti po smeću ostavljenom na plažama ili u šumama pretvorenim u deponije konzervi, plastičnih i staklenh flaša, tanjira, a nerijetko se mogu uočiti nesavjesni izletnici kako lože vatre uz samo drveće. Ako izbije požar krivi će biti, zna se, Arapi.

KULT DRVETA

Prema nepisanoj tradiciji zemlja pripada onome ko na njoj posadi drvo. Osim iz nepažnje i nebrige, šume često gore i zbog ove tradicije. Arapi nisu mogli prihvatiti da doseljenici gdje god se pojave sade drveće, te su sjekli nova stabla, ili ih spaljivali. U početku osnivanja obnovljene jevrejske države posebno. Pet momaka je platilo životom tokom akcije pošumljavanja. Ubili su ih, iako se radilo o neplodnoj kamenenitoj goleti, kakvih najviše ima u srednjem pojasu Izraela

dugom 800 km od sjevera do juga. Čitav Levant nekad je bio poznat po kedrovini, meñutim, kako su koji zavojevači stizali, tako je nestajalo to prelijepo drvo, sačuvano u manjem broju još samo u visokom libanskom gorju. Kedar, ili, cedrus libani, simbol je Libana i pojavljuje se i na nacionalnoj zastavi i grbu te zemlje.

Libanski kedar

U Izraelu je, simbolično, posañeno 6.000.000 borova. Nažalost, zbog klime i sastava tla, kanadski bor nije dugovječno drvo. Za bukvu, jasen, grab, brezu, kesten, lipu, osim možda u botaničkim baštama s posebnim uslovima, Izraelci skoro da i ne znaju. Imaju neku vrstu topole i eukaliptus za koje je utvrñeno da suviše narušavaju okolinu i najavljene su sječe gajeva tog drveća. Zato lijepo uspijevaju vinova loza i egzotične tropske voćke, mango, papaja, kivi, padžoja, a na sjeveru ima plantaža breskvi, kajsija, i u nešto manjoj mjeri uzgajaju se trešnje, dunje, šljive. Po agrumima Izrael je poznat. Jabuka, badem i orah su česte kulture u središnjem pojasu. U Izraelu se slavi Praznik drveta, Tubišvat, kada mnogi poštovaoci prirode organizuju sadnju novih stabala i pošumljavanje u požarima stradalih šumskih kompleksa. Drvo za industrijsku preradu mahom se uvozi iz Finske i zemalja bivše Jugoslavije. Tek u posljednje vrijeme vrši se reciklaža starog papira, ali u nedovoljnoj mjeri, te se i dalje za proizvodnju papira i kartona neracionalno koriste ogromne količine drvene mase. Općenito gledano, ekološka kultura sporo se razvija, u nekim segmentima čak i nazaduje. Za planetu Zemlju nije bitno na kojem njenom dijelu je nastala praznina stvorena paljevinom ili sječom stabala. Šteta je uvijek neprocjenjiva za eko-sistem. Kao i svuda duž mediteranskog priobalja, od kultivisanog drveća najrasprostranjenija je maslina. Maslinarstvo je bio i ostao težak, zahtjevan, ali omiljen zanat. U potrošnji maslinovog ulja Jevreji zaostaju za Arapima, kojima je to često jedini izvor prihoda. Nažalost, zbog nerazumnog odnosa jednih i drugih, u cijenu rata nerijetko ulaze i porušeni ili spaljeni maslinici.

MASADA – NIKADA VIŠE ROBLJE Grad-utvrda, pored Drugog hrama i lučkog grada i rezidencije u Cezareji, predstavlja još jedan graditeljski podvig Heroda Velikog, na širokom stjenovitom platou, 440 metara iznad Mrtvog mora. Gradnju je počeo Hašmonejac Aleksandar Janaj, izmeñu 103. i 76. god. p.n.e. Prema jevrejskom vojskovoñi koji je prešao na rimsku stranu, Josefu Flavijusu, Herod je na Masadi podigao 37 kula i dvorac unutar utvrde. Ako je okolina Jerusalima specifična u klimatskom i geografskom pogledu, ako je lokalitet grada od presudnog značaja na razmeñu tri kontinenta i ako je kao takav bio izazov za sve osvajače, za ulogu Masade može se reći da je svojim položajem, dominirajućim nad putnim pravcima uz Mrtvo more, bila nešto kao stražarska kula. Na zaravnjenom prostranom platou nepristupačnog brda sa skoro okomitim stijenama, nalik na ostrvo u pustinji kamena, Masada se Esenima, izbjeglim Zelotima i grañanima Jerusalima, činila neosvojivom. Kao takva bila je poseban izazov za megatehnički progres. Džinovskim katapultima Rimljani su prvo nabacali toliku masu kamenja da su ispunili i premostili ponor što je odvajao visoke stijene Masade od platoa u podnožju, kako bi preko tog nasipa omogućili pješadiji da se približe gornjem utvrñenju. Nije teško zamisliti kako se početna samouvjerenost branilaca, svakim danom što su legionari više napredovali sa nasipom, pretvarala u očaj, jer, znali su da se neće moći oduprijeti. Danja žega mogla se i podnijeti, cisterne su bile pune vode, imali su hrane, držali su sitnu stoku, imali su golubove u kolumbarijumima. Ponekad su, u početku, da bi pokazali kako nisu gladni, bacali Rimljanima dijelove svojih obroka. Noći su, meñutim, bile nešto sasvim drugo. Bile su, ukratko, sablasne. Akustičnost prostora doprinosila je dojmu da je Masada bila ogromna pozornica. A tek svjetlosni efekti rasplamsanih vatri u podnožju! Godine 73-e, tri od pada Jerusalima, Rimljane predvodi Lucius Flavius Silva u osvajanju posljednjeg jevrejskog uporišta. Očekuju predaju. Izgradili su oko Masade vojne logore opasane zidovima, utvrda je bila sasvim okružena, te je bilo kakav bijeg bio nemoguć. Glavni rimski štab nalazio se u logoru sa sjeverozapadne strane Masade, kod Vodenih vrata. Sve opsade liče jedna na drugu, ali ova je bila posebna po svemu. Neviñen eksperiment i demonstracija moći. Demonstracija silništva, bluda, bučnih pijančenja i terevenki, bahatog, profesionalno pripremljenog ljudstva, 12.000 vojnika, dvije legije, spram starih i bolesnih, majki sa djecom i 300 sposobnih muškaraca. Jedan dio žena se takoñe borio. Od tih boraca odbrane, koji i nisu bili ratnici, koliko njih se ravnopravno moglo suprotstaviti krvožednim plaćenicima vičnim oružju? To samo govori u prilog činjenici s koliko hrabrosti i viteštva su se odupirali branioci najvećoj tadašnjoj sili. U mjeri u kojoj su znali šta brane, drugoj strani nije bilo poznato i jasno šta napadaju. Cilj je svakako morao biti znatno viši od gušenja pobune. Na Masadi, posljednja noć. Elazar Ben-Jair poziva voñe porodica na savjetovanje, nakon kojega zajednički odlučuju da se neće živi predati. Borci napuštaju odbrambene položaje i spuštaju se sa svima ostalima u podzemnu pećinu, nekadašnju cisternu veliku kao kongresna dvorana. 15. nisana, ili prvog dana Pesaha, godine 73. Rimljani, umjesto da se suoče s teškom borbom, penju se na grad bez otpora, bez odbrane i ne shvataju gdje su svi nestali. Počinju s pretragom, sumnjajući da je postojao tajni prolaz kojim su možda stanovnici pobjegli, ali umjesto tako nečeg pronalaze pećinu s 960 leševa. Kolektivno samoubistvo, počinjeno

zagonetnom bezbolnom metodom poznatom Esenima. Zapanjeni prizorom, pitaju se: “Zar je to posada protiv koje su se borili dvije godine? Tako malo ratnika?” Nijedna pobjeda nije bila za Rim toliko pirova i posramljujuća. Mnogi legionari poslije će odbaciti svoje mnogobožačke idole, a i oružje. Odnekud dovode ženu s djecom. Nije imala snage da žrtvenom tronu nametnute bezizlaznosti i beznadažne slave preda svoje malo jato. Nešto kasnije pronalaze još jednu, s nestašnim dvoipogodišnjim dječakom. Danas izraelski padobranci i pripadnici specijalnih odreda polažu zakletvu na Masadi, sa završnim riječima: “Masada više nikada neće pasti!”

Masada (ispod nje, u prednjem planu, ostaci rimskog logora)

Maketa Herodove rezidencije na Masadi

Dno kupatila zagrijavano pomoću toplog vazduha Kolumbarijum (golubnjak)

Žensko kupatilo

Gigantska cisterna

KUMRAN Mohammad ed-Dib, dječak iz beduinskog plemena Ta'amira, čuvajući stado prekraćivao je vrijeme bacajući kamenje kroz otvor u obližnjoj stijeni. U jednom trenutku začu prepoznatljiv zvuk lomljave keramike. Pogleda kroz otvor i vidje amfore. Nije našao blago koje je očekivao, ali je ono što je našao vrijedilo više. Na pergamentima od jagnjeće kože bili su znaci koje nije poznavao.

Kumranske pećine u kojima su 1947. godine pronañeni dijelovi starozavjetnih rukopisa

Uzme sedam svitaka i ponese ih u Betlehem. Kako niko nije znao o čemu se radi, pošalju ga u Jerusalim učenom Atanaziju u samostanu sv. Marka. Ovaj otkupi četiri svitka. Budući da je otpočeo arapsko-izraelski rat, Atanazije uzme rukopise i odletje u SAD, u nadi da će tamo moći prodati spise za veliki novac. Elizer I. Sukenik, šef katedre za arheologiju na Hebrejskom univerziteu u Jerusalimu otkupi tri preostala rukopisa. Njegov sin Jagael Jadin uspije u Americi otkupiti od Atanazija ostala četiri svitka za 250.000 dolara. Tako se od tada u Izraelu nalazi svih sedam biblijskih svitaka. Za njihovo čuvanje u specijalno klimatiziranim uslovima podignuto je posebno zdanje - Hram Knjige, u sklopu Izraelskog muzeja u Jerusalimu, osiguran i protiv atomskog zračenja. Ljeti stalno hlañen spolja, krov simbolično liči na poklopac amfore u kojoj su spisi bili čuvani.

Israel Museum, Jerusalem. „Hram Knjige“ u kojoj se čuvaju poznati spisi iz Kumrana (Kupola hrama kao poklopac amfore)

(Foto: M. Hajnal, Jerusalim, 27.11.2008.)

Neposredno uz obalu Mrtvog mora u Kumranu, otkriveno je antičko naselje za koje se vjeruje da su ga naseljavali Eseni, od kojih navodno potiče Isus. Bio je to narod istinske komune, zagonetan i vitalan, odudarajući svojim principima od ostalih plemena. O njima se zna malo ali je sigurno da su bježeći pred Riljanima na Masadu, većinu boraca koji su tako hrabro pružali višegodišnji otpor, činili upravo oni. Kad su se odvojili od ortodoksnih dogmatskih farizeja i pošli u pustinju, Eseni su zadržali to ime (hasein-hasaja – obnovitelj zakona, ili, hašaim – šutljivi, a Filon Aleksandrijski izvodi ime iz grčke riječi osios – pobožan svijet). Josephus Flavius je neko vrijeme boravio meñu njima i piše: „Bježe od požude kao od sramote; umjerenost i odricanje su njihove vrline. Neki se žene samo da bi imali djecu“. Filon, suvremenik Isusov, opisuje Esene kao samotne askete. Plinije Stariji u „Historia naturalis“ govori o njima s divljenjem: „Žive bez novca, a uvijek im pridolaze novi članovi.“ Bili su uglavnom vegetarijanci, ne svi, pili su bezalkoholno vino, kupali se dva puta dnevno prije objeda. Filon i Flavius ih opisuju kao pacifiste, dok ih Hipolit opisuje kao borbenu zajednicu koja se sprema za posljednji rat protiv „sinova tame“, Rimljana. U Prvom ustanku pominju se neki Eseni kao aktivni zapovjednici u borbi protiv Rimljana. Padom Masade, (lični stav, M.H.), s Esenima su nestali pravi Jevreji.

PRIČE IZ JERUSALIMA

JEDINI PUT KA SLOBODI Šta to znači oduprijeti se očaju i biti južnobalkanski dovitljivac? Ispričaću vam. Poslije posla ja i kolega smo krenuli prema Betlehemu, mojim kolima, u službenim bijelim košuljama, da pogledamo uslove stanovanja u naselju Ofra pored Betlehema, u kom su se naseljavali novi useljenici pod nešto povoljnijim cijenama. Prijatelj je tražio stan, a ja sam mu ponudio da ga odvezem. Prošli smo kontrolni punkt s izraelskim vojnicima, a u povratku se greškom (već se bilo smračilo, a put sam slabo poznavao) nañosmo s druge strane arapske barijere. Misleći da se obraćam izraelskom vojniku, pozdravih ga na hebrejskom, našto ovaj poče vikati na arapskom: Jahud! Jahud! (Jevrejin! Jevrejin!). Začas se oko nas skupi pedesetak palestinskih uniformisanih policajaca i vojnika. Bilo je to vrijeme teških sukoba i napraviti

takvu grešku značilo je reći: Zbogom, živote! Njihovi trijumfalni ratni pokliči i danas mi odzvanjaju u ušima. Tada se pojavi neki njihov viši oficir i smiri ih. Moj kolega, roñeni Izraelac, prikrivajući uzbuñenost uzastopno ga je na arapskom pitao da nam pokaže put za Jerusalim. Potraja to nekih deset minuta, oficir ućuta, namrgoñeno nas mjerkajući, sumnjičavo zagledajući naše košulje, vjerovatno se pitao da li nismo ubačeni agenti, zatim obiñe automobil, odmače se par koraka i objesi ruku o pojas. Očekivao sam da će nam narediti da izañemo iz kola. Nisam znao šta da radim, u kom pravcu da gledam, njegovom, ili u okupljene Palestince koji su čekali, ili da zažmirim i počnem da se molim. Neočekivano, prevagnu moja drskost, obratih se oficiru na svom maternjem jeziku, najslañem i meni najljepšem, ma kako se on zvao: “Ja sam iz Bosne, Bosanac! Sarajevo! Sarajevo, Bosna!” Oficir mi priñe, nalakti se na prozor kao da želi da me pogleda sasvim izbliza, i, njuhom iskusnog veterana uvjerivši se da pred sobom ima neke naivce koji su stvarno zalutali, s jakim akcentom sarajevskog čaršijskog govora reče mi: “Jeb’ga! Što mi odma’ nis’ kaz’o.” Sakrivajući oduševljenje i iznenañenje, samo malo podigoh obrve i uz blagi osmijeh ponovih psovku. Nasuprot mišljenju mnogih da je svijet mali, uvijek sam tvrdio da je on beskonačan i da je sreća tako neuhvatljiva i daleka kada je najpotrebnija. Ovoga puta nije kasnila. Palestinac se školovao na istoj akademiji u Rajlovcu na kojoj sam ja nešto poslije njegovog odlaska predavao. Nisam mu želio reći da smo dijelili isti prostor, bilo je mudrije da ne spominjem vojsku koja je u to vrijeme sijala smrt po Sarajevu. Pitao me šta radim ovdje. Odgovorih mu da sam pobjegao od rata. On se nasmija, teatralno prema nebu raširi ruke i prevede moje riječi ostalim okupljenima, na što se i oni počeše gromko smijati. I uz taj smijeh nam oficir pokaza put, naredi da se podigne rampa. Laganim gasom krenuh naprijed, pozdravljajući nešto nezadovoljnog vratara na barikadi kojem se i dalje vjerovatno činilo da je šteta za takav automobil da se propusti pošto mu je sam stigao pred noge. Mom kolegi ništa nije bilo jasno, osim što mu rekoh da ga je spasila jedna obična psovka. Ne znam da li bi mu opet pomogla u sličnoj situaciji, ali je ponavljao tu za njega tako magičnu riječ prilikom svakog našeg narednog susreta, umjesto pozdrava.

SNJEŽNA INTIFADA

U Jerusalimu rijetko padne snijeg, ali te 1994/5. bilo ga je. Izašli ja i supruga tog jutra u neuobičajenu snježnu idilu. U povratku presrela nas grupa malo obijesne arapske omladine koja izbliza poče da nas zasipa grudvama snijega. Nije bilo nimalo prijatno. Djelovao sam krajnje smireno ne želeći im dati povod da budu grublji od već pokazanog. I ovom prilikom bilo je djelotvornije od bilo čega drugog govor na bosanskom, da nije lijepo to što rade. U kritičnim trenucima pitao sam se šta ako postanu još drskiji? Pružanje fizičkog otpora u takvoj situaciji bilo bi besmisleno i opasno. Dogañalo se i ranije da tu bude napada i stradalih. Znao sam da je par godina ranije, otprilike na tom dijelu šetališta, ubijen jedan izraelski profesor koji je, kao i mi, samo šetao. Moje mirno i strpljivo držanje uz blago izbjegavanje snijega kojeg sam uvijek volio i koji kod mene nije izazivao naglašene senzacije uvjerilo ih je da sve doživljavam kao zimsku igru.Valjalo mi je to otrpjeti i nekako su nas pustili da proñemo.

MALI KONJANICI Na istom mjestu našao sam se sam, u jesen 2008. godine. Stanovao sam nekad u blizini i to šetalište sam dobro poznavao. U podnožju su arapska sela. Čarobna riječ Bosna djelovala je i na malog Arapina koji me nije razlikovao od mnogih turista i domaćih ortodoksnih uljeza. Sjedio sam na zidu šetališta s kog se otvara fantastična panorama Jerusalima, fotografirao Stari grad, a i dva mala konjanika kad su ušli u kadar. Mlañem se to nije dopalo, pritjerao je konja do zida, popeo se na leña krotkoj životinji koja je nepomično stajala znajući da dijete nije u sigurnom položaju, a dječak je tada počeo da uzmahuje konopcem i da me tjera. Grupa arapskih mladića koji su posmatrali ovu scenu, kad im se učinilo da junoša stvarno pretjeruje, odlučili su da se umiješaju, prišli mu i odgurali ga. Ja sam mu rekao na arapskom hvala, što ga je, iznenañenog, primoralo da ućuti. Odmakao je konja par koraka, no, vratio se i nastavio sa predstavom. Mirnim glasom sam mu na bosanskom ponovio par puta pokazujući na uši da ga dobro čujem i da ne treba da viče, da je njegov konj lijep, sve to uz blagi osmijeh. Mogao sam razumjeti bez prevodioca dio psovki i prijetnji, da idem, da je ovo arapska zemlja. Rekao sam mu da savršeno dobro razumijem da ovo nije moja zemlja, ali da ima jedna neobična zemlja koje ima i nema i da se zove Bosna. Iako mali, otprilike osmogodišnjak, morao je čuti od starijih tu riječ. Spustio se ponovo na konja i počeo ga juriti u krug uzvikujući „Bosna! Bosna! Bosna!“, pa se opet, sada smireno, približio. „Bosna?“ Pitao je. Pogleda spuštenog na zemlju samo potvrdih glavom. I on je gledao par trenutaka u istu tačku na zemlji, i onda, pogledavši sućutno prema meni, odjuri na svom lijepom neosedlanom i nepotkovanom konju. Mislio sam koliko nesporazuma i gnjeva lebdi ovdje nad zemljom i da je dječak rastao isfrustriran. Nisam se mogao oteti utisku da je on (kao i većina arapske populacije) neprijateljski raspoložen prema svakom strancu. Budući da sam

se u Izraelu strašno napatio, trpeći brojne uvrede, torture i degradacije, ne pronalazeći mjesto pod čudnim nebom, nepriznat i neprihvaćen, pitao sam se ono isto što su me mnogi pitali, doista, šta ja imam sa svim ovim, i, uopšte, šta radim ja ovdje? Mogao sam bez znanja arapskog razumjeti nastup gnjevnog dječaka, u podsvijesti izjednačujući svoj položaj s njegovim. Inače, ovo šetalište je bilo goli kamenjar dok se bračni par jevrejskih donatora nije sjetio da se taj prostor mogao oplemeniti, za dobrobit svih. Ma koliko svjetska javnost poznavala samo jednu stranu palestinskog problema, upućeniji promatrači znaju da nisu podjednako ugroženi svi Palestinci. Ovi uz Stari grad su posve slobodni, mnogi od njih imaju državne službe, ili privatne firme i luksuzne vile. A u večernjim satima na zelenim površinama uz šetalište (zvano Tajelet) dogaña se čudan fenomen. Dolaze Arapi praćeni mnogočlanim porodicama, a Jevreji odlaze svojim kućama. Još jedan znak za upit: Kome doista pripada zemlja, ko se tu osjeća slobodnim? S prvim mrakom, Jevreji kao da se počinju plašiti i odlaze da se po drevnoj tradiciji predaka zatvore u svoje ozidane stambene četvrti grañene čvrsto zbijene kao da su tvrñave. S pojmom slobode tu mi nešto nikada nije bilo posve jasno. U Tel Avivu je sasvim drugačije. Taj grad je nalik svim europskim metroploma i noću je opasan na drugi način.

Arapski dječaci na konjima na šetalištu Tajelet u Jerusalimu

JERUŠALAIM, EL KUDS (GRAD MIRA, SVETI GRAD)

Jerusalim je neponovljiv. 2000. godine u Izraelu sam od Udruženja pjesnika priznat kao pjesnik, prema prvoj pjesmi objavljenoj na hebrejskom:

O , JERUŠALAIM !

Kada bi znao …

Ali ti spavaš i zaboravljaš sve uzroke nevolje tvoje . Zašto ime ti je Grad Mira ako mira nikada bilo nije pred zidinama od kamena

ogromnog bijelog ? Umjesto mira samo za roblje znaš

i ruševine u tebi i oko tebe . Zbog tebe, Grade Mira,

nemiri cvjetaju po svijetu kao makovi opojni .

Šta je to u tebi o , Jerušalaim ,

pod Suncem i kišom kamenu nedoplakani ?

(Jerusalim, 12.05.1998.)

Maketa Drugog hrama

Izvor izraelsko-arapskog sporenja. Plato nekadašnjeg Drugog hrama porušenog 70-te godine od strane Tita Flavijusa.

Sada na platou Džamija na stijeni (pod zlatnom kupolom) i Al-Aksa

Al-Aksa

U centru fotografije plato ispred Zida plača. Gore desno, Gora maslinska, i toranj Hebrew University

BLISKI ISTOK NA SLIKARSKOJ PALETI DAVIDA ROBERTSA O Jerusalimu, Svetom gradu za pripadnike tri religije, govori više dokumenata no o bilo kojem drugom gradu. 3000 godina njegovog postojanja ispunjene su sadržajima iz svih domena. Mnogi su mislili da su upoznali i razumjeli probleme i čari ovog grada. Ipak, jedno od najljepših i najobjektivnijih svjedočanstava ostavio je iza sebe škotski slikar iz Edinburga David Roberts (1796-1864). Putujući po Egiptu, Libanu, Palestini, ostavio je više slika od neprocjenjive dokumentarne vrijednosti. Fascinira ne samo kvalitet njegovih slika već i njihov broj, ali više od svega u prvom planu je umjetnikova hrabrost i spremnost da se slobodno kreće i boravi na nikad sigurnim prostorima. Ostavio je iza sebe mnogo više od samih umjetničkih djela. Ona govore o jednom vremenu, običajima, sasvim jednoj drugoj psihologiji od današnje. Prikazi starih antičkih gradova čije ruševine tek neznato proviruju ispod nanosa zemlje i pijeska ukazuju na mentalitet ljudi koji i kada su hodočasnici, nikada ne žure. Ujedno, porede li se ta vremena od samo vijek i po ranije sa današnjim, vidljivim postaje osnovni negativni utisak do koje mjere je prenaseljenost doprinijela uništenju oreola svetosti starih sakralnih objekata, i, općenito gledano, dehumanizaciji drevnog ambijenta. Na Davidovim platnima su ovjekovječeni mahom trenuci njegovog vremena, potkraj 19.st., ali ima i prikaza koji prodiru u mnogu dublju prošlost. Jedna od slika prikazuje osvajanje Jerusalima u vrijeme rušenja Drugog hrama 70-te godine.

Pad Jerusalima 70-godine. Zvanični prestanak postojanja antičkog Izraela

Slike iz perioda obnovljenog Jerusalima pod mandatom Turske govore o sultanu Sulejmanu Veličanstvenom i njegovom nareñenju da se grad zaštiti zidom. Iako je u sklopu zida jedan od simbola Jerusalima, takozvana Davidova kula, radi se o džamiji, sada pretvorenoj u muzej.

Davidova kula, 1849. Bet-Lehem (Kuća hljeba) U dolini se nazire Mrtvo more, s druge strane je libansko gorje

Pred Omarovom džamijom Pogled s Betanije Ostale slike su dokumentarnog karaktera iz posljednjeg perioda turske vlasti. Na svojim platnima Roberts je zabilježio ondašnji izgled ne samo glavnog grada već i ostalih.

Luka Jafo danas Tel Aviv i Jafo (u gornjem desnom uglu)

Jafo, Jaffa Tel Aviv noću

(hebr jafa, lijepa) – najstarija luka na svijetu

Kana kod Nazareta Nazaret

Nazaret

Tiberias (hebr. Tveria)

Tiberias (na horizontu Hermon pod snijegom i Golan s desne strane)

Josefova grobnica u Nablusu (hebr. Šhem) Dok su turski vojnici bogobojažljivo čuvali i s odstojanja gledali grobnicu,

današnji Palestinci su je demolirali i zapalili

Nablus (Šhem)

Kapernaum uz Galilejsko jezero/Kineret (hebr. kinor – violina)

Hodočasnici zaustavljeni na odmoru u oazama kod Jerihona (hebr. Jeriho)

Hebron Gaza

Dženin Pustinjska fatamorgana? Ili stvarnost? Ako je vjerovati Ričardsu, abisinijske robinje u Korti

Sinaj

ANTIČKA CEZAREA

Cezarea – lučka rezidencija Heroda Velikog. U gradu je živjelo oko 20.000 stanovnika. Keisar (cezar) je imao dvorac na vodi, pozorište, hipodrom, brodove...

Džamija koju su 1884. napravili Turci za Bošnjake-izbjeglice

Akvadukt kojim se od Haife dopremala voda

PROGONSTVO Da bih preživio morao sam svaštariti. Ovu svoju kaznu povremeno sam pretvarao u privilegiju. Neko vrijeme proveo sam u timu obezbjeñenja umjetničkog blaga pohranjenog u Muzeju Izraela. Sličan posao ne bih prihvatio ni na jednom drugom mjestu, ali ovaj sam obavljao sa zadovoljstvom, jer sam pod plaštom službe mogao svakodnevno družiti se sa djelima velikih majstora. Budući da sam diplomirao na estetici, a i sam slikam u ulju, često bih se toliko identificirao s umjetnikom, da sam uspijevao u već davno iščezlom mirisu terpentina, jedino još kroz moju samosugestiju oživljenom opojnom mirisu borovine, transponovati se u davna vremena i kao tajni saučesnik upiti se cijelim svojim bićem u dogañaj. Satima sam znao provesti pored te slike Rembrandtovog učenika Jana Viktora (1620-1676) „Progon Hagare i Išmaela“, i na miru razmišljati. Znao sam svaki potez na velikoj slici (179 x 143 cm), diveći se tehničkom umijeću i psihologiji kojom je tako izvrsno vladao umjetnik.

Pred progon Avraham blagoslovi sina Išmaela.

(Jan Victors, Progonstvo Hagare, 1650., Muzej Izrael)

Nametalo mi se isto pitanje kojim se pomno bavio slikar: Zašto? Sarin hladni pogled i prijeteći prst govore Hagari: „I ne vraćaj se!“ Hagar, nema sumnje, voljela je Avrahama posebnom ljubavlju (po godinama mogao joj je biti otac) i, odjednom, zbog zavisti starije Sare, ostaje bez doma i zaštite. Išmael je dijete, ali razumije. Tužan, no, i pomiren...

PORODICA

Pet sestara iz religiozne porodice na praznik Purim u Cfatu

Kao i kod Palestinaca, kod ortodoksnih Židova bitan je maksimalan prirodni priraštaj. Naravno, palestinska populacija raste mnogo brže jer to omogućava poligamija. No, u oba slučaja, položaj žene nije jednostavan. Stavljena u poziciju da raña iz ideoloških pobuda, često se pretvara u instrument nehumane zloupotrebe. U rijetkim situacijama poligamije ima i meñu Izraelcima. Jedan od njih okuplja 27 žena, no, to već spada u domen mistike, a, vjerovatno, i Orijentu svojstvenih neočekivanih krajnosti povezanih sa magijom i opsjenom, ili bolestima koje nisu rijetke. Danak jakoj hrani, vrelini podneblja, upotrebi narkotika, ogleda se u nemirima i agresiji s nepredvidljivim posljedicama, najčeššće gubitku članova porodica koje, i pored uvriježenog vjerovanja da su njihove žrtve u skladu s Božjom voljom, podjednako oplakuju obje strane. Gledajući suze roditelja, nije baš uvjerljiva teza o bliskoistočnoj ravnodušnosti i olakom mirenju sa smrću praćene riječima: „Bog dao, Bog uzeo.“ Još kako i Jevreji i Palestinci plaču za svojim nesretno stradalima.

PRIMJER ZAJEDNIŠTVA: BAHAI ZAJEDNICA

Izraelski lučki grad Haifa bio bi sasvim običan grad industrije i trgovine da nije izuzetan po monumentalnom Bahai centru. O Bahai pokretu se u islamskom svijetu još uvijek nerado govori, iako se dovoljno zna. Priča o Bahaima počinje u iranskom Širazu u kom je 1819. roñen Siyyid 'Alí Mohammad. Godine 1844. on će uzeti ime Bab (iranski – Vrata) i najaviti novog proroka. Budući da je oficijelni islam bio protivan bilo kakvom reformatorstvu, Bab je zatočen i ubijen 1850., a njegovo tijelo je bačeno u kanal pored puta u rodnom Širazu na nemilost divljim životinjama. Meñutim, kada sam Bog naumi da preko svojih odanih mu stradalnika i upravo na primjeru njihovog samožrtvovanja uvjeri novodošle sljedbenike da ja ta žrtva imala svoj skriveni smisao, onda nijedna ljudska sila ne može osporiti i zaustaviti duhovnu iskru koja je jednom zaiskrila pod tako moćnom zaštitom. Umjesto da bude prezren i zaboravljen, za nagradu toj vjernosti, Babovo počivalište izgleda ovako:

Bahai centar u Haifi (Foto: M. Hajnal, Haifa, april, 2004.)

Riječ je o jednom od najposjećenijih mjesta ne samo u Haifi već u cijelom Izraelu. A šire gledano, njegovo učenje se širi i postaje sve utjecajnije. Već skoro nema države u kojoj se ne propovijeda Nova vjera. A ta vjera i nije nova, ona samo otvara Vrata kojima se svi pojedinci i narodi trebaju vratiti Istini. To je suština imena Bab, Vrata. Čime je to Bab zadužio svijet? Prije svega svojim pogledima okrenutim budućnosti. Nisu ga mogle obeshrabriti surova mučenja i pogubljenja od strane onih koji su u Bahaima vidjeli zavjerenike, anarhiste, sektu. Nažalost, kao i u Hristovo vrijeme, još uvijek ima onih država u kojima je najopasnije biti proglašen pripadnikom sekte. Zato bi se jednom za svagda morao ustanoviti upravo sektaški antistav i priznati: da, mi jesmo sekta. Ali što je to sekta? Otpad od vjere i izvornog

učenja? Frakcija? Protubožanska demonizacija postojećeg teo-poretka? Antiklerikalna restauracija? Reformacija? Ili, naprosto, povratak korijenima Istine? Sve dok sljedbenicima judaizma ne postane jasno da je judaizam nastao kao sekta, neće biti lako ni hrišćanima ni islamistima jednostavno da prepoznaju svoj identitet u struji toka povijesti koja napreduje ka sopstvenoj prošlosti. Isusovi sljedbenici imaju problem već u sferi etimologije: hrišćani, ili kršćani. Hrišćani-pravoslavci se samo formalno vezuju za ime Hristovo i izvorni grčki prevod riječi Hristos (hebr. Mašijah – Pomazanik, Spasitelj), ali ne i uz njegovu centralnu misao i suštinu njegovih poruka), a kršćani-katolici se vezuju za krst kao simbol. Da doista cijene žrtvu svog Spasitelja, nikada im krst ne bi bio kultni ornament, predmet zaklinjanja, ljubljenja, isticanja na bogomoljama. Opaki znamen rimljanskog načina ubijanja trebalo bi da svi preziru i da se stide kad ga vide. S druge strane, lakoća zaborava negativnog smisla tog strašnog izuma i simbola bolnog poniženja čovječnosti, ne mora podrazumijevati rušenje bogomolja, čemu su staljinisti pribjegavali. Prijeteći zvon tih spomenika straha koji strše i sa uzvisina prizivaju laki plijen bolje bi bilo ućutkati na taj način da se crkve pokazuju novim naraštajima kao pomen nesreći, nasilju, prevari, prinudi i sramoti. Vizualnost bi morala ustupiti mjesto alegoričnosti. Kao što se historija crkve gradila ogrtanjem praznine u plašt laži, morala bi se bez ikakvog dirljivog sentimenta jednim potezom i razodjenuti kao praznina. Na isti način kako je to učinio Tolstoj. Paradoksalno, okrećući se, suprotno Drugoj zapovijesti o zabrani moljenja kipovima, duhovima, predmetima, i hrišćani i kršćani zaboravljaju da su bili hristjani, odnosno, krstjani. Upravo suprotno Mojsijevim zakonima o zabrani obožavanja ikona, kipova i svetaca, oni slijede, samo malo preodjenute, paganske kultove obožavanja duhova. Kultni lik je postala i Isusova majka Mirjam, iako je bila samo smrtna žena, koje se čak sam Isus odrekao. Nije li on bio sektaš? Ne! On nije napustio jevrejstvo, on je samo pokazao Jevrejima da su oni svoju vjeru izokrenuli na glavu, da su istinski sektaši uistinu oni. No, kao neprijatelj teokratu Kajafi koji je bio najobičniji kriminalac jer je naplaćivao od svake prinijete žrtve na oltaru i jer nijedna životinja nije mogla biti ubijena a da ne bude “posvećena”, na taj jednostavan način on se bogatio na račun naivnog naroda. Isus je bio neprijatelj i Rimljanima jer se proglasio novim kraljem Judeje, što je značilo da je bio pobunjenik, anarhist kojeg se moralo smaknuti na najbrutalniji način da bi se obeshrabrili svi slični potecijalni aspiratori. Kao takav, on nije bio drugo do revolucionar svoga vremena. Ali, njegova uloga označena kao sektaška, ostala je odrednicom svakog svjesnog falsificiranja, povod da se denunciranje žigoše kao judinsko beščašće, kao Judin poljubac. A Juda nije bio jedan. Svaki narod, svaka epoha, svako selo i grad imaju svoje jude. Zar Robespierre nije bio juda? Kao i Napoleon i Hitler? Zar Gavrilo Princip nije bio juda? Zar potpisnici ultimativnog sporazuma u Dejtonu nisu bili jude? Meñutim, postoji suštinska razlika izmeñu izdajnika i „izdajnika“, malih sitnoduših denuncijatora i karizmatičkih reformatora. Nažalost, uvriježenost iracionalnih paradigmi u kanonima religijskog svevlašća, proizvelo je u svakom prelomu povijesti totalnu agoniju razuma te se na svaku reformaciju pronalazio odgovor u kontrareformaciji. Svaka od oficijelnih religija krvi (koje polaze od principa žrtve, – judaizam, hrišćanstvo, islam) ima svoju inkviziciju. Da bi ona funkcionirala i opstala, moraju se u vlastitim redovima pronaći jude. Tako korijene antijevrejstva ne treba tažiti van judaizma već u njemu samom. Kao i korijene brutalnog fašizma „pravo“slavlja na primjeru progona Bogumila. Bab je takoñer označen kao juda, izdajnik islama, otpadnik, sektaš. Znatno prije nego se rodila europska filosofia, žene su već bile emancipovane meñu Zarathustrinim sljedbenicima. Babov nastavljač je Bahá'u'lláh. On ukida instituciju svećenstva, zabranjuje ropstvo, osuñuje mučenje životinja, dokonost i lijenost, ogovaranje i klevetanje, kockanje, uživanje droga, vina i ostalih opojnih sredstava, propisuje monogamiju, naglašava važnost braka i ne odobrava razvod, nameće obavezu bavljenja nekim poslom ili zanimanjem, naglašava nužnost osiguravanja sredstava za obrazovanje djece. Ujedinjenje ljudske vrste bila je za Bahá'u'lláha pokretačka svrha u životu. Glavni princip njegovog učenja je jednost i cjelovitost ljudske vrste. Drugi najizazovniji Bahá'u'lláhov doprinos ujedinjenju ljudi je uspostavljanje pravde, „najmilijom od svih stvari“ u očima Božjim. Zalagao se za umjerenost i upozoravao na opasnost od fanatizma i pretjerivanja svake vrste. Sticanje obrazovanja neophodno je svima. Istinska vjera i znanost u skladu su. Savjetovanje je ključna metoda za usklañivanje razmirica te osmišljavanje planova i politike radi postizanja općeg dobra. Zalagao se za ukidanje rasnih, vjerskih, političkih predrasuda, usvajanje alternativnog meñunarodnoga jezika, ravnopravnost muškarca i žene, usvajanje svjetskog kodeksa o ljudskim pravima i odgovornostima. Na sjevernom obodu haifanskog zaliva, dugačkog nekih tridesetak kilometara, leži obližnja antička luka Ako (grč. Ptolemaida). U Aku je bio zatočen iranski reformator Bahá'u'lláh (1817-1892). Prema vjerovanju sljedbenika Bahá’u’lláh, “Slava Božja”, glasnik je Božji za ovo doba.

Haifa u vrijeme kad je Bab ubijen

Haifa danas

Antička luka Ako (Ptolemaida, Acre), haifanski zaliv i gora Karmel

Bahá’u’lláh je propatio četrdeset godina zatočeništva i bio protjeran iz Irana u Ako, u kom je preminuo 1892. godine.

Mjesto počivališta Bahá’u’lláha u Aku

(Foto: M. Hajnal, Haifa, april, 2009.)

New Delhi – Bahai centar

BUŠIDO TRADICIJA U IZRAELU

U Izraelu postoje relativno rijetki primjeri svima korisne i uspješne suradnje raznih vanstranačkih i nepolitičkih organizacija i udruženja. Jedno od njih već decenijama djeluje pri ambasadi Japana u Tel Avivu, a okuplja, bez razlike u odnosu na nacionalni identitet, sve poštovaoce japanske tradicije. Japanci se u Izraelu osobito trude da pomognu Palestincima i Jevrejima da bar u suženim ali očuvanim okvirima meñusobne tolerancije dožive iskustvo Zemlje Izlazećeg Sunca, i Japance kao svoje zajedničke prijatelje od kojih se ima što naučiti i prihvatiti. Do izražaja dolazi diskretno japansko zauzimanje za mir, jer, odaje se utisak, postoji opravdano utemeljena predstava o tome da je Izrael pod jurisdikcijom Amerike, te svako eksplicitnije djelovanje može ugroziti ionako krhke dosege u širenju meñusobne trpeljivosti i tolerancije. Iako ljubazni, Japanci ne zaboravljaju da su samo gosti u negostoljubivom okruženju. Upravo zato što nose naslijeñena gorka iskustva, opterećeni njima, Japanci nastoje, uporedo sa učešćem u bespoštednoj tehnološkoj utrci i plasmanom prije svega svojih automobila koji su daleko najzastupljeniji na izraelskim putevima, da doprinesu razvoju saznanja o svepovezanosti svega u svijetu, čega ni sami japanski nacionalisti do 1945. godine nisu bili svjesni. Dakle, u jednom sasvim diskretnom tonu, zaživljuje kultura socijalne prosvijećenosti otvorene i za drugačija shvatanja i navike. Ono čemu bi se odveć temperamentni Jevreji i Palestinci trebali navikavati je ovladavanje emocijama, a upravo to, nažalost, i jedni i drugi najmanje poznaju. Ipak, da li zahvaljujući postepenom prodoru diskretnog istočnjačkog tona, ili je to plod samog autohtonog mentaliteta, mogu se uočiti dvije bitne karakteristike u izgradnji ne samo koncepcija mira, već i specifičnog dostojanstva žrtve. Naime, ako je u terorističkim napadima uopće moguće tragati za nekim elementima etike, za pohvalu je istaći da Palestinci ne muče dugotrajno svoje zarobljenike. Rijetki su primjeri linča nad izraelskim vojnicima, ili civilima. Ataci mogu biti posve brutalni, ali su trenutni i više su plod nagomilanih frustracija. Bilo da je riječ o diverzijama usmjerenim protiv vojnih ciljeva, ili napadima na nedužne grañane, sportiste, ñake, putnike u autobusima ili na peronima, kupce na pijacama, studente u menzama, zajednički imenitelj je napad na vladu Izaela koja vodi, prema palestinskom viñenju, osvajačku kampanju. Upavo te munjevite akcije su svojstvene i izraelskim i palestinskim komandosima. A njihova razorna efikasnost otkriva i negativnu stranu: neselektivnost. Upravo tu dimenziju, suptilno, obavještavajući i prosvjećujući obje zaraćene strane, osvjetljavaju Japanci. I jedni i drugi stiču svijest da Japanski samuraji nisu bili samo ratnici. Oni su bili to po svojoj profesionalnoj, ali ne i po ljudskoj vokaciji. Biti samuraj prije svega, zauvijek i do kraja vjeran kodeksu vrline, odanosti, požrtvovanja, nije značilo da je čin primjene samurajske vještine bio na prvom, već na posljednjem stepeniku, dodirujućem s beznadnim, bezizglednim, korakom u ništavilo. A tome posljednjem koraku, uprkos svim svjesnim pripremama za smrt, nijedan samuraj nikada nije težio. Utoliko je kod njih bila prije svega razvijena etička svijest o ratovanju. (Budući da sam Bosanac, moram se sa ogromnim stidom prisjetiti svih antiljudskih ophoñenja prema žrtvama u toku rata koji se vodio u Bosni. U većini slučajeva akteri gnusnih zločina, bilo da se radilo o četnicima, ustašama, mudžahedinima, i ostalim kriminalnim psihopatima udruženim u svoje etno i klero-horde, nisu imali ni minimum ratničke časti, niti su žrtvama ostavljali prostora za imalo dostojanstva, naprotiv, najmorbidnijim iživljavanjima demonstrirali su svu svoju ličnu dekadentnost, pružajući povod za stvaranje jednog od najgorih stereotipa o balkanskom mučitelju). Na sreću po nesrećnu Palestinu, inkvizicijske i mudžahedinske metode nisu zaživjele niti meñu Palestincima, niti na strani Jevreja, a uzrok tome treba tražiti u ipak visokom utjecaju izvorne religije na profiliranje ciljeva ratovanja. Taoci se čuvaju radi razmjene, ali ih nikada ne muče. S jedne strane, radi se o povoljnoj specifičnoj ambijentalnoj bliskoistočnoj okolnosti, s druge strane, tu pozitivnu osnovu inteligentno koriste Japanci da, iako u koliziji s agresivnom pro-američki

orijentiranom psihološkom praksom, ponude kao umjerenije rješenje drevnu mudrost Istoka o ljepoti i izazovima življenja, ali i o dostojanstvu smrti. Iako većina Izraelaca imaju predstavu o Palestincima pod zastavom Hamasa kao divljim barbarima, istina nije uvijek takva kakvom se čini. Prije svega, to nisu Palestinci iz 1941. koje je na put nacizma zaveo jerusalimski muftija Hadž Amin, niti su to neuki Palestinci iz 1948. i 1968. Mnogi njihovi oficiri su se školovali na poznatim vojnim akademijama, meñu ostalim, i na akademijama bivše JNA. Oni znaju šta je to komandovanje i rukovoñenje, primjena ratne tehnike i ovladavanje ratnim sredstvima. Uz dopremanje sve sofisticiranijeg naoružanja iz Irana i Sirije, preko Saudijske Arabije morskim putem ili kopnenim preko Sinaja, proporcionalno rastu frustracije, strepnje i nemir na izraelskoj strani. U tome leži i uzrok više no surovog odgovora CAHAL-a (Vojske odbrane Izraela) na sedmogodišnje raketiranje izraelskih gradova vršeno iz Gaze raketama Kassam (lokane izrade) i još razornijim raketama tipa Grad (ruske proizvodnje). Čak i takva operacija koju je krajem 2008. poveo CAHAL protiv Hamasa, otkriva elemente japanskog načina ratovanja. Meñu običnim vojnicima uvijek se nalaze i pripadnici takozvane „Jedinice“, specijalne antidiverzantske antiterorističke formacije nastale nakon ubistva sportista u Minhenu 1972., proslavljene u akciji oslobañanja putnika iz otetog aviona u Entebeu. U toj „Jedinici“ službovao je Ehud Barak, a nešto kasnije i Binyamin Netanyahu. Ako bi se mogle tražiti spone modernog načina izvoñenja munjevitih blitzkrieg operacija i drevnog samurajskog ratovanja, lako će se uočiti da uprkos svim predrasudama o izraelskoj armiji, te veze postoje. Najbolji meñu najboljima nikada neće zaboraviti osnovne postulate ratne akcije koja ima za cilj neutralisanje protivnika radi očuvanja svoje nacije. Ranije akcije kao kidnapovanje ratnog zločinca Adolfa Eichmana u Buenos Airesu 1960., uništenje nuklearnog reaktora u Iraku 7. juna 1981., ili slična u septembru 2007. u Siriji, do posljednjeg napada na konvoj oružja u Sudanu i upozorenje Iranu na prijetnje uništenja izraelske države da će preventivno djelovati, ukazuju da mikroskopski precizne intervencije imaju svoje samurajsko utemeljenje. Nakon što je po predanju mali David iz praćke ubio džinovskog Golijata, ostao je zanos nepobjedivosti, i da se može napasti svaki neprijatelj, ma koliki i ma gdje on bio. Radi se o biti ili ne biti. Narod koji je u nekoliko navrata bio pred uništenjem, smatra da ima legitimno pravo na samoodbranu. Jasno je da pri tome ima prekoračenja koja nemaju dodirne tačke sa ratom unutar rata izmeñu zvanične politike i djelatnosti najposobnijih operativaca. Rat i mir na terenu ne provode političari. Da palestinsko-izraelski rat zavisi samo od najelitnijih ratnika s jedne ili druge strane, on bi se već davno završio, ali onda političari u Medžlisu, u Knesetu, u Bijeloj kući ili Kremlju, ne bi imali šta da rade. Rat je potreban svima, osim narodima Palestine, ali njih ne pita niko. Njihovim vitezovima ostaje da i pored proklamovanog kraja epohe samuraja i dalje njeguju duh ratovanja. I tu su se dotakli Izrael i Japan, dvije ratničke kulture, odane, u osnovi, miru a ne ratu. Uhvaćeni u zamku nesrazmjernog prirodnog priraštaja, Palestincima je ranije čak i umjereno podnošljiv rezervat u pojasu Gaze postao pretijesan, i nije više do logor u kom je smrt bolja od života. Nasumično ispaljivanje projektila imalo je smisao poruka: Ne možemo više! Bez slobode, bez napretka, bez budućnosti. I izabrali su juriš u kolektivnu pogibiju. Onima koji su ostali ovog puta nepovrijeñeni, preostao je jedino san o novoj borbi. Do posljednjeg samuraja. Izraelci imaju izgovor da je opet u pitanju obnovljeni atak na njihovu Masadu, da se protivnik samo poslužio novom odorom i savremenijim katapultima. Ni njima ne preostaje drugo do ogorčena borba na život i smrt. Klonu li, znaju, nestaće, ovog puta zauvijek. Govori se o dvije države u jednoj. Koliko je to realno? Gdje je to još postojalo? Ko nije vidio koliko je naselja izmiješano i kolike bi migracije nastale, praćene možda i opštim grañanskim ratom, ne može znati koliko je iluzorno praviti neke zidove i ograde. Veliki kineski zid mogao je biti brana od konjanika, ali danas nije nikakva zaštita od raketa. I bez upotrebe oružja, Palestinci su dokazali da mogu preći svaku ogadu ili se tajnim iskopanim kanalima provući ispod nje. Dok Izraelci otkriju i unište dva prolaza, napravi se deset novih. Očekuje se posjeta novog pape. Nakon prethodne takve posjete sukobi su se udesetostručili. Šta će biti poslije posjete ovog, protivrječnog i smutljivog pape koji po šumi lovi otpalo lišće? Posmatrajući vjerovatno unaprijed izgubljenu bitku za spas ta dva naroda, Japanci bar pokušavaju, a relativno i uspijevaju, da bar u minimalnom prostornom kontinuumu obijezbede podesan ugao za viñenje svakodnevnice kao uvertire u hologramski kristalno čisto vidljivu sudbinu koja će zadesiti Bliski istok. Opomenu, učtivije i upečatljivije intoniranu od njihove, ni od koga neće dobiti. Japanci bolje od bilo kog drugog naroda nose svijest o krivici i kazni. I zato nastoje pomoći. Gospoña Nanako Morimoto, tajnica pri japanskoj ambasadi u Tel Avivu zadužena za kulturnu saradnju i resor javnog informiranja, srdačna i energična (nešto od manira poprimila od muža Izraelca), već dugi niz godina ulaže veliki napor da uspostavi most suradnje izmeñu izraelskih i palestinskih intelektualaca. S izraelske strane, projektu pomirenja pridružio se profesor Ehud Harari, istraživač na Univerzitetu u Tokiju i redovni profesor na Univerzitetu u Jerusalimu. Udruženje pomirenja (čiji je član i njegova malenkost, potpisnik ovog teksta) organizira povremena predavanja, skupove, zajedničke akcije. Jedno od predavanja bilo je posvećeno Bušido tradiciji japanskih ratnika. Bila je to prilika da se u izravnom kontaktu uporede tekovine dvije naizgled toliko oprečne civilizacije, a u biti mnogo srodnije nego se čini. I Japanci i

Bliskoistočnjaci na tlu Izraela (Palestinci i Židovi) su ne samo veoma pobožni, već i duboko podložni sujevjerju. S tom razlikom što se Japanci nisu naučili samoobuzdavanju dok se nisu dobro opekli, ali to bar danas znaju. A što se tiče Palestinaca i Izraelaca, nevjerovatnom izgleda prenosivost dojmova, privida, predrasuda, kao da je riječ o egzaktnim činjenicama. Mala iskra uvijek zapali burnu i nekontrolisanu reakciju. Tada s lakoćom i jedni i drugi gube dostojanstvo i začas zaborave sve moralne postulate svojih vjera. Ostaje nada da će tiha ali postojana influenca japanske kulture doprinijeti buñenju nešto drugačijeg pogleda na moguću budućnost. U jedno se za sada može biti siguran: nejasno je da li će ta influenca poprimiti šire razmjere, ali je više nego vidljivo da Bušido, ili, Put ratnika, ima sve više svojih poklonika. Riječ je, naravno, o prihvatanju filosofie, a ne o ugledanju na samu borbu kao početak puta. Specifike mentalitetnog sklopa japanskog ratnika znatno su se prilagodile i okrenule ka tehnološkom samurajstvu, te evidentna učinkovitost briljantne britkosti, preusmjerena s mača na biorobotiku, ne može se ni na koji način poreći i preteći. Izraelci ne zaostaju u tehnološkim inovacijama, čak se brojni stručnjaci nalaze na top-pozicijama u mnogim granama visoke tehnologije, ali, s druge strane, lavovska prevaga financija odobrenih za pronalaske odnosi se na vojnu industriju. I dok su Japanci više usmjereni na proizvodnju robota koji će pomagati u idustrijskim pogonima, u bolnicama i ustanovama za pomoć invalidnim licima i starima, čak i za čuvanje djece, dotle Izrael svoje vojnike pretvara u robote nalik onim iz SF filmova. Naravno da je u takvom kontekstu promijenjenih odnosa na terenu palestinski ratnik bačen u ponor očaja i da nema potrebe da razmišlja o bilo kakvim pravilima. Puca, pa gdje padne, a izraelske političare se nisu posebno dojmile jezive slike stradalih stanovnika Gaze od fosfornih i kasetnih bombi. Da stvarnost bude očajnija, sami pripadnici Hamasa krili su i minimizirali razmjere uništenja, da bi otklonili sa sebe odgovornost pred drugim sunarodnicima. Nije teško zamisliti žalost koja je vladala u japanskoj ambasadi u toku i nakon razaranja Gaze. Nameće se neizgovorljivo pitanje: ima li još preostalog smisla? Odgovor nije ni potreban kao verbalan, potrebni su argumenti. A njih, nažalost, ima sve manje. Metafizika mača, kao fantomski nastavak tijela, još nije iščezla. Uporno se produžava u umu potomaka nekadašnjih boraca, odanih gospodaru do smrti. Gospodar se danas zove nacionalni prestiž. Ipak, ono što krasi Japance, ne odustaju od svojih dosegnutih ideala. U prevodu, samuraj je pratilac, pratilac do kraja puta. Bušido je Put Ratnika, a pošto je bit Bliskog istoka oličena u ratovanju, izvjesno je da će duh samurajstva još dugo kao vjerni nevidljivi pratilac biti od koristi zaraćenim stranama. Što je najvažnije, taj duh je obostrano prihvaćen kao neka oplemenjujuća spona.

Što bliže, sve dalje. Ispod duge mogu samo leptiri

ŠTA TRAŽIM OVDJE?

Niko ne zna koliko je pisano o Izraelu. Vjerovatno bi se ispisanim riječima mogao premjeriti Tihi okean po svim dimenzijama. Pa ipak, ta zemlja ostaje nepoznanica. I ova reportaža je samo odbljesak dalekih odbljesaka, pogrešno je očekivati da nudi nešto posebno. Premalo je prostora, a i prekratak je život da se opišu najvažnija mjesta. Samo na temu gradnje bedema oko grada, o snu kojeg je usnio Sulejman Veličanstveni i glasu koji mu je javio da mora sagraditi zid, mogle bi se napisati čitave biblioteke knjiga i snimiti bezbroj odličnih filmova. Svaki kutak ima svoju istoriju, svoju sopstvenu priču. Kod mene je postojao izuzetan entuzijazam da doñem u ovu zemlju. O tome sam nešto više napisao u svojoj knjizi „Posljednji“ (u eseju pod naslovom „Šta tražim ovdje“ pokušao sam naći odgovor na često postavljano pitanje, otkud ja u Svetoj zemlji?).

U kibucu su nas voljeli stari kibučani (kibucnici). Posjećivali su nas i prijatelji, a stekli smo ih iz cijeloga svijeta. Bilo ih je iz Južne Afrike, Perua, Urugvaja, Argentine, Brazila, SAD, Novog Zelanda, Papue, Hong Konga, Južne Koreje, Maroka, Jamajke, Francuske, Holandije... Mnoga od tih poznanstava sačuvali smo do danas. Neki, pak, ne javljaju se, možda žaleći što im nisam mogao ostati vjeran partner pri trpezi. Reći će da me odvela sekta i da sada imam druge prijatelje. A ja sam ostao isti, posebno u želji da ih nikada ne povrijedim ili razočaram, ma gdje oni bili, i ma kom vragu ili božanstvu služili. Za mene postoje samo dvije sekte: ljudi i neljudi. Zanimljiv je Izrael, a bio bi još interesantniji da nije u neprekidnom ratu za opstanak, no, to mu je sudbina. Sjećam se brojnih epizoda, zgoda i nezgoda, izmeñu ostalog i tog kako nisam želio učiti hebrejski. Nevoljko sam išao na ulpan (kurs za početnike) zbunjivao sam učiteljice nekim čudnim pitanjima koja su mi ne znam ni sam otkud dolazila, i uglavnom sam bio nediscipliniran ñak, često bojkotujući predložene teme za razgovor, jer, zanimale su me složenije stvari od priče Lea u kupovini. Gotovo da sam ličio na nekog nepristojnog ponavljača. Nisam pisao zadaće, jednom rječju, nisam bio zadovoljan niti sam želio da se uklopim u novi život. U večenjim satima sam napregnuto slušao vijesti Glasa slobodne Europe iz pariškog studija i izvještaje sa ratišta u Bosni i Hrvatskoj. Nisam znao gdje su mi brat i otac. Da stvari budu još gore, jedno jutro sa minareta iz Abu Goša, arapskog gradića smještenog u dolini ispod kibuca, odjeknuše glasovi bolnih protesta, sa često ponavljanim pitanjem: Zašto? Ubrzo se razjasnilo da je izvjesni dr Baruh Goldstein u Hebronu pucao na vjernike muslimane u toku molitve, a potom izvršio samoubistvo. Moj komentar je bio da je pucao u vlastitu djecu, jer će se Arapi osvetiti. Kasnije je tako je i bilo. Te noći nisam mogao da spavam te konačno dohvatih knjigu na hebrejskom i počeh sricati slovo po slovo, riječ po riječ. Bila je to neka priča o tome zašto je Sulejman Veličanstveni kaznio dvojicu svojih glavnih inženjera koji su rukovodili gradnjom zida. Oni su svojevoljno ostavili grob kralja Davida van zidina. Kada je to saznao Sulejman, toliko se razljutio da je naredio da se dvojica neimara pogube. Priča govori kako se odmah na ulazu Jaffo Gate u Stari grad, s lijeve strane od vrata, u jednoj maloj niši nalaze dva neugledna i zapuštena groba. Nestrpljivo sam čekao da svane i prvim autobusom uputih se u Jerusalim, udaljen od kibuca Ma’ale a’Hamiša nekih dvanaestak kilometara, s namjerom da obiñem ta dva mezara. Doista, bili su neugledni, dva nišana jedva primjetni iza stare željezne nazubljene ograde, zarasli u korov. Jevreji ne donose na groblja bukete cvijeća, u znak sjećanja i poštovanja prema preminulom na grob spuštaju kamenčić. Vremena su se pogoršala. Nažalost, na grobu Baruha Goldsteina u Hebronu ima prilično velik broj kamenčića. Dovoljan dokaz da je fanatizam nešto kao trajna nasljedna bolest. Od rane jutarnje posjete Starom gradu počeh da istražujem sam, učeći hebrejski u najvećoj mjeri, čudnog li apsurda, od arapskih trgovaca. Nedugo potom, pri srdačnim susretima su me zvali Bošnjo. Istina, njima sa izgovorom glasa š nije išlo pa su izgovarali Bosnio, što je meni bilo isto, čak mi je bilo draže, zvučalo je i pravilnije, više me podsjećalo na Bosnu. Od tada sam nešto revnosnije išao na časove ulpana, ali sam i dalje sve svoje slobodno vrijeme provodio u čudesnom Starom gradu. Pet godina sam proveo u Jerusalimu, radio na mnogim mjestima, ponegdje imao i funkciju odgovornog za rad nekog stručnog tima. Tada još nije bilo kontrolnih punktova pa sam mogao zaći u skoro sve dijelove enklava koje se inače dijele na jevrejsku, muslimansku i jermensku. Išao sam u Betaniju, u Betlehem, družio se s Beduinima. Ipak, uvijek sam se vraćao zidu u Jerusalimu i njegovim kulama. Tada još nisam ni slutio da ću četiri godine po dolasku u Izrael dobiti namještenje šefa jednog arheološkog nalazišta i da će mi se posrećiti da otkrijem veliki mozaik. Bilo kakav pronalazak u Izraelu predstavlja san mnogih arheologa. Meni se to dogodilo slučajno, ako postoji slučajnost. Nisam dobro razumio namjere glavne šefice i dao sam nalog da se radi na pogrešnoj lokaciji... A zid oko starog Jerusalima je stvarno impozantan, samo nikako nisam mogao proniknuti u bit odluke, ili bolje reći, zavjere dvojice inženjera protiv kralja Davida. Da li su ga htjeli izopćiti iz grada, ili mu dati neograničenu i nesputanu posmrtnu slobodu? Teško je znati, tek, svoju samovolju platili su životom. Kasnije, kad sam radio kao arheolog, posjećujući mnoge skrovite podzemne odaje, diveći se starim zidarima, mogao sam na miru razmišljati o tajnama prekrivenim talozima vremena. Jedna od najvećih i dalje je Veliki kamen (u tunelu čije otkrivanje je izazvalo dodatne tenzije) treći po veličini u svijetu, ikad upotrijebljen u gradnji, težak 570 tona, dugačak 13,5 metara, visok 4, širok 3,5m. Rimljani su lomili taj kamen skidajući sloj po sloj, nastojeći da ga unište, na kraju su odustali. Skoro odmah iznad njega je džamija sa zlatnom kupolom, nazvana Džamija na stijeni. Nije slučajno što na Arape djeluje jako uznemirujuće svako istraživanje koje izraelski arheolozi provode u podzemnim tunelima koji presjecaju unutrašnjost Brda hrama. Postoji legenda da je negdje u podrumima Drugog hrama pohranjena Solomonova tajna za kom su svi tragali, od Rimljana, templara, do iluminata, masona i drugih. U eseju „Tajna praha zemaljskog“ obradio sam i proširio taj motiv. Posljednja koja je pred Rimljanima sakrila kovčežić s velikom tajnom bila je požrtvovana junakinja odbrane Jerusalima, lijepa Judit, kćer mističnog graditelja muzičkih instrumenata, a on je naslijedio tajnu od glavnog arhitekte što je radio za Heroda Velikog... Proučavajući prošlost, više sam osluškivao vibracije čudesnih energija nego što sam se oslanjao na um.

U ovoj reportaži, krećući se prostorno i vremenski po Izraelu, polagano sam se spuštao kao avanturist tragač do njegovog srca. A srce kao srce, ima svoj tajni svijet. S nekom novom nostalgijom, pridodatom onoj bosanskoj, prisjećam se kako u početku nisam želio učiti komplicirani semitski jezik, jer se moja podsvijest strašno opirala preokretu logike cijelog mozga s desna na lijevo. Sjećam se svojih lutanja u toku prve godine i autističkog odsustva volje da bilo s kim razgovaram, ljubomorno krijući svoja saznanja. Možda sam prestrog prema sebi, vjerovatno nisam nikom želio da smetam, nesmetanje je osnovni credo mog postojanja. I sada razmišljam o pitanju šta tražim ovdje i šta ja imam s Velikim kamenom... Neka veza mora postojati. Tako misle i svi oni koji se otimaju za svoj neki kamičak u Jerušalaimu. Možda onaj posljednji, koji se ostavlja umjesto cvijeta. Od kamena do cvijeta je puno sunca. Svi znaju da bi život mogao biti lijep, ali malo ih je koji znaju kako bi najbezbolnije mogli otpaliti svoju karmu. Trebaju samo izaći iz mračnih katakombi svojih teških podsvijesti, opraštajući sebi i drugima, i pogledati.

U botaničkoj bašti u Jerusalimu

(foto: M. Hajnal, 05. 05. 1995.)