istorija zlocina - · pdf fileistorija zlocina nad srbima i srpskom krajinom - 3...

Istorija Zlocina nad Srbima i Srpskom Krajinom

www.krajinaforce.com - 1

Istorija Zlocina

Dr Vasilije KRESTIĆ

Bilo bi bolje "Vlahe sve poklati nego nastanjivati", pisao je 13. novembra 1700. Ambroz Kuzmić, upravnik imanja Zagrebačke biskupije. Iz takve netrpeljivosti ispilila se klica zla koja će se vremenom preobraziti u najokrutniji oblik - genocid ustaštva nad Srbima i etničko čišćenje pola vijeka kasnije.

Zašto se desio genocid Odgovor na pitanje kako je bio moguć takav zločin, može se dati ako se istorija odnosa između Srba i Hrvata izučava uporedo nizu od nekoliko stoljeća, od vremena kada su Srbi pod pritiskom Turaka u 16. i 17. vijeku naseljavali posjede hrvatskih feudalaca. Posmatranje odnosa u kraćim periodima, prebacivanje krivice sa jedne na drugu stranu, na ovaj ili onaj režim, ili vjersku zajednicu - neće dati nužna objašnjenja Knjiga "Genocidom do Velike Hrvatske", dr Vasilija Krestića prvi put je objavljena 1998. Doživjela je još dva izdanja. Treće dopunjeno, izišlo je ove 2007. godine u izdanju jagodinskog "Gambita". Prvo pojavljivanje knjige izazvalo je različite reakcije u javnosti - od podrške autoru do optužbi da iznosi neistinu i da je nacionalista. Takve ocjene, neosnovane, odbacila je i SAN-u, čiji je Krestić član. Treće izdanje djela, kome su istorijske činjenice osnova, dokaz je da interesovanje postoji. Našem čitaocu, nadamo se, približićemo knjigu feljtonom - pod naslovom "Istorija zločina". Krestić piše: Jedno od osnovnih pitanja koje se postavlja u izučavanju genocida nad Srbima u vreme Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske jeste: kako je takav zločin bio moguć i zašto se desio? Odgovore na to



pitanje nije moguće dati ako se istorija hrvata i Srba i njihovih međusobnih odnosa proučava u kraćim vremenskim periodima, kako se obično čini, već samo ako se istorija tih odnosa prati uporedo u neprekinutom nizu od nekoliko stoleća, od momenta kada su se Srbi našli sa Hrvatima u istoj državnoj zajednici. Dokle god se pitanje genocida nad Srbima u NDH bude posmatralo u kraćim vremenskim odsecima, nećemo imati nužna objašnjenja te pojave, već ćemo bacati krivicu čas na ovu, čas na onu sredinu, na jedan ili drugi režim, versku zajednicu ili poneku znamenitiju ličnost.

Nema ozbiljnih radova Događaće se, kao što se već i desilo, da se genocid nad Srbima, počinjen od strane ustaša, pokušava objasniti čak i nekim rasnim karakteristikama hrvata, navodnim brutalnim postupcima koje su u Hrvatskoj počinili vladajući režimi između dva svetska rata (1918-1941), tzv. velikosrpskom hegemonističkom političkom i šestojanuarskom diktaturom. Nisu bili retki pokušaji da se ustaški crimen opravda i umanji, da se, radi mira u kući, uspostavi ravnoteža u krivici između zločinaca i njihovih žrtava. Prihvatajući se pera iz naučnih pobuda i uverenja da u nauci ne može i ne sme biti nikakvih tabu tema, da višestruke štete nanose samo nenaučne interpretacije a da naučna tumačenja doprinose razbistravanju ne samo prošlosti već i boljem razumevanju sadašnjosti, nemam nameru da ovim tekstom temu iscrpim do kraja. ne zanosim se ni time da ću izreći sudove koji će biti nepomerljivi, koji se u nečemu neće moći dopuniti i ispraviti. u što kraćim potezima obrazložiću svoje viđenje problema, dopuštajući svim boljim poznavaocima istorije Srba i Hrvata da imaju i drugačije, možda i umesnije, logičnije i ubedljivije tumačenje geneze genocidnih radnji. O genezi genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj do danas nije napisan nijedan ozbiljniji naučni članak. Uoči Drugog svetskog rata Vaso Bogdanov je, u prvom broju časopisa Izraz za 1939. godinu, objavio tekst pod naslovom Začeci nesporazuma između Hrvata i Srba, koji je posle rata ponovo štampao. Međutim, tim tekstom Bogdanov je pitanje samo načeo, ali ga nije rešio stoga što se u svojim ocenama isključivo oslanjao na pristrasne sudove. Ante Starčevića, koje je nekritički preuzimao, ali i stoga što je problemu pristupao više kao politički angažovan pisac nego kao objektivan istoričar. Pripadajući levo opredeljenoj inteligenciji, koja je vodila bitku protiv centralističke vladavine i šestojanuarske diktature, Bogdanov je "Sav, (...) ogromni porast sukoba" između Srba i Hrvata sasvim pogrešno pripisivao šestojanuarskom režimu a indirektno i Srbima, jer, pisao je on, "od početka 1929. godine naovamo, nije se u ovoj zemlji ništa protiv Srba, pa ni protiv predstavnika šestojanuarskog režima smjelo ni pisnuti, ni u štampi, koja je bila ili zabranjena ili cenzurisana, ni na zboru, ni u školi, ni u teatru, nigdje..." Mnoge propuste počinio je Bogdanov u ovom članku na štetu Srba i ovde ih nećemo navoditi, ali je nužno naglasiti da je, iako je slovio kao marksista, na nemarksistički način izjednačio interese hrvatskog naroda sa interesima hrvatskih staleža, ne uočavajući da su Srbi sa hrvatske državne teritorije bili u sukobu sa svetovnim i duhovnim feudalcima hrvatske, a ne sa hrvatskim narodom. Pokušaj Dušana Popovića, nekadašnjeg aktivnog političara, istaknutog člana Hrvatsko-srpske koalicije, da u davnoj prošlosti pronađe uzroke genocidnih radnji, nije moguće prihvatiti. U knjizi Prilozi čitanju i razumevanju raznih starina (Beograd, 1957), na temelju svedočenja Konstantina



Porfirogenita, Fredegara, Teofana, Nićifora i Pavla Ђakona, Popović je pokušao da dokaže da Hrvati nisu čisti Sloveni, da je u vreme seobe u VII veku između njih i jednog naroda iz Azije došlo do mešanja i da je u masovnim ubistvima, koja su se zbila za vreme okupacije 1941 - 1945. godine na tlu NDH, došla do izražaja ta zločinima sklona azijatska krv.

Bez dodirnih tačaka sa naukom Kako je u ovom pokušaju reč o jednom prevashodno rasnom pristupu problemu genocida, koji sa naukom nema dodirnih tačaka, o njemu je besmisleno dalje govoriti, ali je slučaj karakterističan i do njega je moglo doći samo stoga što nije bilo zadovoljavajućih naučnih odgovora o uzrocima genocidnih radnji nad Srbima u Pavelićevoj NDH. Žeđ za istinom o tako krupnom pitanju našeg vremena i nedovoljna znanja o našoj prošlosti stvorili su pogrešne sudove koji su samo dosipali ulje na rasplamsalu vatru, umesto da je ona gašena objektivnim naučnim ispitivanjem i kritičkim osmatranjem zajedničke hrvatske i srpske istorije, koja krije odgovore na sva skrivena pitanja o genocidu. Na ta pitanja dužni smo da odgovorimo najpre iz poštovanja prema žrtvama, ali i zbog budućih generacija koje mogu i moraju da izvuku pouku iz prošlosti. Prvi i najveći, ali, nažalost, dosad još usamljeni prodor u saznavanju istine o uzrocima genocida u ustaškoj NDH načinio je Viktor Novak knjigom Magnum crimen. Njome je obuhvatio, kako u naslovu kaže, "pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj". Bez obzira na prigovore koji mu se mogu staviti, Novak je tom knjigom na nedvosmislen način razotkrio jednu od najznačajnijih dimenzija nastanka genocida, i to onu u njegovoj poodmakloj i završnoj fazi.

Sasvim je sigurno da genezu genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj treba tražiti u vremenima kada su tzv. pravoslavni Vlasi, tj. Srbi, pod pritiskom Turaka u ЏVI i ЏVII veku počeli da naseljavaju hrvatske zemlje. Pojavom "pravoslavnih šizmatika" na tlu Hrvatske iskrsla su mnoga pitanja verskog, socijalnog i ekonomskog karaktera. Naseljeni na posedima hrvatskih feudalaca, kako duhovnih tako i svetovnih, Srbi su bili izloženi dvostrukom pritisku: pritisku pokmećivanja i unijaćenja. Kako su oni po



svaku cenu želeli da sačuvaju status slobodnih seljaka i status vojnika - krajišnika - žestoko su se opirali i pokmećivanju i unijaćenju, koje bi u osnovi izmenilo njihov društveni položaj.

Tvrdi zagrebački biskupi Poznati po verskoj isključivosti, čime se odlikovalo čitavo društvo ondašnje feudalne Evrope, hrvatski staleži doneli su na svom Saboru 1608. godine i poseban zakon koji je na hrvatskoj državnoj teritoriji javna prava priznavao samo pripadnicima katoličke vere. Taj zakon bio je u skladu sa poznatom devizom: čija zemlja onoga vjera. U skladu sa svojom funkcijom, svojim položajem u staleškom društvu, te devize posebno su se držali zagrebački biskupi, ali i drugi feudalni veleposednici Hrvatske. Princip izražen u toj devizi njima nije odgovarao samo iz verskih već i iz ekonomskih razloga. Naime, srpsko pravoslavno stanovništvo nije, poput katoličkog, bilo obavezno da katoličkoj crkvi i njenom sveštenstvu daje razne dažbine. Sačuvavši status slobodnih seljaka i po prelasku u Hrvatsku i uključujući se u vojnogranični sistem, ogroman broj Srba nisu postali kmetovi. Samim tim oni nisu, kao većina hrvatskog stanovništva, bili obavezni da plaćaju brojne feudalne dažbine. Da bi ih na to privoleli, hrvatski feudalci služili su se svim raspoloživim sredstvima ne prezajući ni od fizičkih obračuna sa žilavim i nepokornim "pravoslavnim šizmaticima". U istoriji su poznati mnogobrojni primeri drastičnih pritisaka na pravoslavne srpske stanovnike Hrvatske, ali je u izvorima zabeleženo i to da je upravnik imanja Zagrebačke biskupije, Ambroz Kuzmić, u izveštaju sačinjenom 13. novembra 1700. godine, napisao čak da bi bilo bolje "Vlahe" "vsze poklati nego ztaniti" (tj. nastanjivati). Razumljivo, trebalo ih je poklati zbog toga što nisu bili kmetovi, što nisu bili katolici, što nikako nisu hteli da prihvate status feudalno zavisnih podložnika sa svima teretima na koje su ovi bili obavezni. Svoj predlog Ambroz Kuzmić obrazložio je tvrdnjom da "Vlasi" "na veksu szu skodu plemenitomu orszagu (državi - V.K.) u czeszarovoi szvetloszti nego haszan" pa da "niti czeszarova szvetloszt niti plemeniti orszag snimi nigdar ne bude ztalan niti miran". Tako već u osvit ЏVIII veka nailazimo na podatak da su feudalni krugovi Hrvatske, iz razloga klasnog i verskog antagonizma, bili spremni na genocid protiv srpskog pravoslavnog stanovništva, koje je naselilo njihove posede, ali pod posebnim uslovima i mimo njihove volje, kršeći njihovo pravo feudalnih gospodara. Već tada, sudeći po sukobu između srpskog stanovništva naseljenog u Hrvatskoj i hrvatskih staleža, bilo je jasno da su Srbi u Hrvatskoj u svakom pogledu nezvani gosti, da su tu, gde su se nastanili, bili ne samo suvišni već i nepoželjni. Prema njima su se odnosili kao prema uljezima. Takav odnos prema Krajišnicima, u prvom redu prema Srbima pravoslavne vere, prenosio se sa kolena na koleno i očuvao se do naših dana. Presudnu ulogu u tome odigrali su hrvatski i slavonski feudalci, kako duhovni, tako i svetovni. Oni su moćan uticaj imali i posle sloma feudalizma 1848. godine, u građanskom i kapitalističkom društvu, na koje su preneli svoje poglede i svoja opterećenja iz ranijih perioda istorije. Zahvaljujući tome stari nesporazumi ne samo da nisu prestali nego su preneti u novi društveni i politički sistem, koji su svom silinom trovali, opterećivali i razjedali.

Prijetnje Srbima u Dubrovniku



Do koje mere je išao hrvatski antagonizam prema Srbima, čak i u Dalmaciji, gde su međusobni odnosi bili snošljiviji od onih u Hrvatskoj i Slavoniji, svedoči pismo Ђorđa Nikolajevića, prote dubrovačkog, upućeno vladiki Jeroteju Mutibariću, iz Dubrovnika 22. marta 1848. godine. Nikolajević je pisao: "Ovom prilikom samo ukratko usuđujem se saobštiti, kako smo mi ovdje u Dubrovniku, odkako je konstitucija proglašena, umjesto veselja veličajšij strah podnijeli, budući su nam javno i u oči prijetili, da će nas na najmanje komadiće isjeći. Istina da se danas i od sinoć malo utišava, no ako i najmanja iskra bukne, mi smo propali." Na sreću, kada se o pretnjama saznalo u Boki, Srbi u Dubrovniku bili su spaseni. Nikolajević je o tome napisao: "Glas ovaj stigne u Kotor, gdje su pravoslavni Srbi mnogo pretežniji. Kotorski Srbi poruče Dubrovčanima, da ne tiču tamošnju braću, jer ako taknu i jednoga, oni ni jednog katolika u životu ostaviti neće. No i ova prijetnja razjarene Dubrovčane nije mogla ukrotiti, dok im ne stigne drugi glas, koji u slučaju obistinjena ne bi imao šale, da se pod gradom Budvom ukrcalo u brod deset iljada Crnogoraca, koji dolaze Dubrovčanima u pohode, i da ih pitaju, šta će oni sa Srbima."

Atakom na Srbe do cilja

I u samom Zagrebu Srbima je 1848. godine zapretila velika opasnost. Po svedočenju Anastasa Popovića, poznatog i uglednog zagrebačkog trgovca i predsednika tamošnje srpske pravoslavne crkvene opštine, kritičan trenutak po Srbe nastupio je u času kada se u Zagrebu saznalo da su Srbi na Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima izabrali vojvodu. Tim povodom u Zagrebu je zavladalo veliko nezadovoljstvo i skoro je "do toga htelo doći da sve Srbe pokolju". Pokolj je zapretio i srpskim deputatima koji su se posle Majske skupštine našli u Zagrebu. Konstantin Peičić je o tome zapisao: "Moja je zasluga što sam smirio u Zagrebu serežane /pandure/ Šokce, koji su nam Srbima deputircima vartolomejsku noć spremili bili, zato da im bana Jelačića šizmatički patrijarh naš ne inštalira i ne povlaši (posrbi)".



Antagonizam između Srba Krajišnika i hrvatskih feudalaca, kako duhovnih tako i svetovnih, trajao je sve dok je trajalo staleško društvo, ali se tokom vremena u nečemu menjao i preobličavao.

Antagonizam Od posebnog je značaja za te njihove odnose, i za antagonizam koji je rađao genocidne ideje, stav visokih vojnih krugova u Beču i Gracu, koji su uvek i iznad svega vodili računa o državnim i dinastičkim interesima, pa su stoga nekad podržavali Krajišnike u borbi protiv hrvatskih staleža, a nekada staleže protiv Krajišnika. U svakom slučaju, visoki vojni krugovi Austrije svojom politikom učinili su mnogo da se odnosi između Srba Krajišnika i hrvatskih feudalaca antagonizuju. Dok su odnosi između hrvatskog feudalnog društva i Srba Krajišnika do usijanja bili zaoštreni, odnosi između Krajišnika pravoslavne i katoličke vere, po pravilu, bili su korektni. Posebno je važno naglasiti da je povoljniji društveni, pa i ekonomski položaj Srba Krajišnika delovao podsticajno na određene kategorije zavisnih seljaka katoličke vere. Pod teretom mnogih davanja, oni su se bunili sa željom da se u društvenom pogledu izjednače sa pravima Krajišnika. Poznati su i slučajevi da su u borbi protiv feudalnih opterećenja stanovnici katoličke i pravoslavne vere istupali solidarno. U svakom slučaju, u vreme staleškog društva antagonizam gornjih slojeva, takozvanog hrvatskog političkog naroda, nije se preneo na potčinjeni (obespravljeni) deo hrvatskog naroda, na široke slojeve toga naroda. To je činjenica od posebnog značaja i o njoj se mora voditi računa kada se raspravlja o razvoju genocidne ideje nad Srbima u Hrvatskoj. U ispitivanju uticaja prošlog vremena i proteklih događaja na potonja zbivanja, istoričaru ne mogu izmaći iz vida i neke analogije koje se tiču društvenog i političkog razvoja hrvatskog naroda i njegovog odnosa prema Srbima, posebno onim u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, ali i u Bosni i Hercegovini. Dobro je znano da su mnogi Habzburzi, posebno Marija Terezija i Josif II, utrošili silnu energiju da od višejezične, višenacionalne i višedržavne zajednice, raznim reformama, milom i silom, stvore veliku i jedinstvenu austrijsku državu kojom bi gospodarili Nemci i u kojoj bi svi govorili nemački. Takvi pokušaji Habzburga i Nemaca Austrije naišli su na žestoko protivljenje svih nenemačkih naroda. U otporu su prednjačili dobro organizovani i nacionalno svesni Mađari. Suprotstavljajući se Habzburzima i Nemcima Austrije, Mađari su stvorili čitav pokret sa jasnim državnim i nacionalno političkim idejama. Odupirući se germanizaciji i boreći se protiv utapanja Ugarske u jedinstvenu nemačku carevinu, Mađari su istakli kao glavni cilj svoje državne i nacionalne politike izgrađivanje velike i etnički jedinstvene mađarske države, koja bi se protezala od Karpata do Jadrana. Tako se dogodilo da je ono što su smerali da postignu Habzburzi i Nemci Austrije isprovociralo mađarski pokret, koji je u okvirima Ugarske imao iste ciljeve kakvi su bili oni u okvirima Monarhije, samo što su prvi bili podređeni interesima Nemaca i germanizacije a drugi interesima Mađara i mađarizacije. Pišući o nemačkim - odnosno mađarskim nastojanjima, želim da naglasim da je reč o procesima koji dugo traju. Oni se protežu na čitava dva veka, pa i kada formalno nestaju sa političke scene - njihove ideje ostaju i presađuju se, na jedan ili drugi način, u nove političke tokove. Ovo je nužno naglasiti stoga što proces nasilne germanizacije nije okončan time što je došlo do, po metodama i ciljevima slične nasilne mađarizacije. Kao što su Mađari ustali protiv germanizacije, tako su se Hrvati usprotivili mađarizaciji. Oličen u Ilirskom pokretu, koji je svojom suštinom sav bio podređen hrvatskim



političkim i nacionalnim interesima, hrvatski otpor okončan je porazom mađarske Revolucije 1848/49. godine. ...Čitava istorija Hrvata u državnim okvirima Ugarske (od 1102.g.) i Austrije (od 1527.g.) prožeta je neprestanim raspravama o državnopravnom statusu Hrvatske. Cilj tih rasprava bio je da se istakne i dokaže da je Hrvatska, i u državnim okvirima Ugarske i Austrije, sačuvala svoju samostalnost, da se utapanjem u nove države nije izgubila njena državna posebnost. Što je u političkoj praksi, u životu, hrvatska državnost bila manja i uža, to je u raspravama koje su vodili Hrvati ona sve više isticana i dokazivana.

"Historijsko"pravo ... Hrvatska politika u doba feudalizma, opterećena i do srži prožeta državnim pravom i istoricizmom, imala je u odnosu na Ugarsku i Austriju do Revolucije 1848/49. godine odbrambeni karakter. Posle Revolucije ona nije izgubila taj karakter, ali je iz godine u godinu sve više dobijala agresivne i zavojevače osobine. U tom pogledu ta politika se u vekovnoj državnopravnoj borbi protiv Ugarske, pa i Austrije, poistovetila sa Mađarskom agresivnom i zavojevačkom politikom. Isto onako kako su Mađari vekovima atakovali na Hrvate, tako su Hrvati, ali mnogo bezobzirnije i surovije, atakovali na Srbe. U odbrani "historijskog prava hrvatskog naroda", koja je imala cilj da "oživotvori hrvatsko državno pravo", tj. da obrazuje veliku i samostalnu hrvatsku državu, u drugoj polovini ЏIЏ veka u Hrvatskoj je stvorena ideologija beskompromisnog, ekskluzivnog hrvatskog nacionalizma, koji je oštricu svoje netrpeljivosti, najčešće i najžešće, od najranijih dana do danas, usmeravao protiv Srba. Uz to, po uzoru na mađarsku stalešku politiku započetu s kraja ЏVIII veka, izraženu u devizi da na tlu Mađarske postoji samo jedan narod - mađarski, većina hrvatskih političara je smatrala, kao što i danas smatra, da na teritoriji Hrvatske postoji samo jedan "diplomatički", odnosno "politički", ili, kako bi se danas reklo, "konstitutivni" narod, a to je hrvatski.



Političke stranke i ličnosti u Hrvatskoj, koje su se borile za ideju "političkog" naroda Hrvata, osporavajući to pravo Srbima, izazivale su neprestane sukobe i sučeljavanja. Netrpeljivost u određenim hrvatskim građanskim i malograđanskim krugovima preobrazila se u mržnju koja je dobila i genocidne karakteristike. Pitanje "političkog", tj. "diplomatičkog" naroda Hrvatske zaslužuje dodatna objašnjenja stoga što su mnoge nesuglasice između Hrvata i Srba, ne samo u ranijim decenijama već i u savremenim zbivanjima, plod hrvatske nacionalno-političke ideologije koja je utemeljena na ideji o postojanju jedinstvenog hrvatskog "političkog" naroda. Objašnjenja su potrebna zato što su baš u borbi za i protiv politike utemeljene na ideji o hrvatskom "političkom", ili "diplomatičkom" narodu stvorene razlike u pogledima između Srba i Hrvata, koje su bile i koje su do danas ostale teško premostive. Zbog njih je dolazilo do neprestanog žestokog međusobnog sučeljavanja i rađanja netrpeljivosti, koja je u određenim hrvatskim građanskim i malograđanskim krugovima dobila protivsrpske genocidne karakteristike. Mnogi su i pouzdani podaci koji nedvosmisleno potvrđuju da je do krize u odnosima između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, uoči sloma druge Jugoslavije, došlo zbog troga što su u toj republici zavladale političke stranke i ličnosti kojima je na srcu ležala nacionalno-politička ideologija utemeljena na ideji da na hrvatskoj državnoj teritoriji može da postoji samo jedan, i to hrvatski konstitutivni narod.

Sujeta i neznanje U času kada je ideja o hrvatskom "političkom" narodu, početkom šezdesetih godina ЏIЏ veka, u Hrvatskoj stekla znatan broj pristalica, Imbro Ignjatijević Tkalac, iskreni i dosledni Jugosloven, odlučno je ustao protiv nje. On je uviđao svu njenu štetnost i destruktivnost pa je stoga pisao: "Misao političkog i narodnog sjedinjenja svih južnih Slavena sasvim je lepa i dobra, no osnovati na zastarelim i zaplesnjivilim hartijama i tobož istoričkim izmišljotinama pretenziju naroda hrvatskog i rimske crkve na hegemoniju nad svim narodima južnoslovenskim - što može biti želja gorućeg patriotizma no dokaz je tolike sujetnosti i tolikog neznanja ćudi naroda da ne samo da nije mogla



imati ženjenog uspeha nego je baš razdor između dva najnaprednija i najkrepča jugoslovenska naroda, među Hrvatima i Srbima, povećala i gotovo u mržnju narodnu pretvorila." Dalje je Tkalac poručivao: "Ne osnivlje se budućnost i ne utemeljuju se države na starim hartijama i na 'virtualnim' teritorijalnim tražbinama, ma bile ove što može biti bolje dokazane i nedvojbene, nego se osnivaju na krepkoj volji, na snazi i delateljnosti živećeg naroda koji hoće i ume stvoriti si državu da u njoj o svojoj volji i o svojem pravu živi i narodni zadatak svoj izpuni. Kad bi se Srbi u današnjoj kneževini ustavši na Turke bili pozvali na Dušanovo i Lazarevo carstvo i na stare svoje hartije i na ne znam kakva jošte istorička prava, jamačno bi bili ostali jedna raja turska kao što su Bošnjaci i Ercegovci i dan danas. Poput Tkalca i Andrija Torkvat Brlić smatrao je ne samo da je besmisleno već i opasno Hrvate proglašavati "političkim" narodom a Srbe i ostale narode u Hrvatskoj lišavati statusa "političkog" naroda. Brlić je, suprotno onima koji su sledili politiku Franje Račkog, biskupa Josipa Jurja Štrosmajera, Antuna Jakića, Ante Starčevića i Eugena Kvaternika, tvrdio da "Hrvati nemaju nikakvih državnih prava", već da ta prava, ali samo na papiru, ima Trojedna kraljevina. "Hrvati" (Croatia, natio croatica)", pisao je Brlić, "nema nigde državnih prava, kao što ni Mađari u Ugarskoj. Hrvati se povedoše za Mađarima i Mađarorsagom, pa nemajući nikakva temelja - najedanput kao Deus ež machina prisvojiše sebi pravo papira trojedne kraljevine, konda bi bio nesmisao reći: državna pravah Srbah u trojednoj kraljevini! Stanovnici trojedne kraljevine nisu samo Hrvati, a ipak svi - isti Niemci, Mađari, Rusini, Klemente - imaju državna prava trojedne kraljevine". Uviđajući koliko je čak i za ono vreme bila reakcionarna i po odnose dva naroda opasna politička misao Hrvata oslonjena na državno pravo Hrvatske, Brlić je, onima koji su je zagovarali, poručivao: "Ele vi tjerajuć lisicu iztjeraste vuka, jer na naravno pravo narodnosti i slobode sasvim zaboraviste, iz same revnosti za historiju ne Hrvata nego trojedne višeplemene kraljevine. Srbi trojedne kraljevine ne napadaju temelj iliti državno pravo trojedne kraljevine, nego ne dadu, da ta prava Hrvati monopoliziraju". Osuda A.T. Brlića nije se svela samo na pojedine političke ličnosti i na postojeće stranke već i na list Pozor, uticajni glasnogovornik Štrosmajerove Narodne stranke, koji je, po njegovoj oceni, postao "bogumrzak", jer o svemu tome je "hrvatomanski počeo pisati". Uz Tkalca i Brlića svrstao se mladi August Šenoa. Iako saradnik Pozora, on nije pisao "hrvatomanski". Na pitanje da li je narod srpski "politički" narod, Šenoa je odgovorio da jeste "jer je tako sklopio ugovore s krunjenima ugarskimi kraljevi".

Remetilački činilac Vatreni zagovornici politike zasnovane na hrvatskom državnom pravu bili su svesni da je to pravo jedan od glavnijih remetilačkih činilaca u odnosima između Srba i Hrvata. Uprkos tome, i baš zbog toga, oni su se čvrsto držali tog prava, smatrajući da je ono važnije od sporazuma i sloge sa Srbima. Najuverljivije dokaze o tome nalazimo u nacrtu sporazuma o zajedničkim političkim nastupima Hrvatske pučke seljačke stranke i Stranke prava, tzv. milinovaca. Nacrt je sastavio Stjepan Radić i početkom avgusta 1909. godine dostavio ga Mili Starčeviću. U tački dva nacrta piše: "Obje su stranke prodahnute hrvatskim državnim pravom i hrvatskom državnopravnom idejom, te od nje nimalo ne popuštaju niti za volju inače potrebne i poželjne



narodne sloge s onim dielom našega naroda, koji se i na hrvatskom državnom području s raznih razloga nazivlje srbskim imenom." Već iz ovoga što je rečeno vidi se da među Hrvatima nije bilo jedinstvenog stava prema državnom pravu Hrvatske i iz njega proizašle političke ideologije, koja se ticala institucije "političkog" naroda i teritorijalnih pretenzija.

"Svaki čestiti Hrvat ima biti davno načistu s tzv. srpskim pitanjem. Ima Srba, priznajemo, ali u nas i u našim zemljama (Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji), Srba nema. Oni koji se u Banovini nazivaju Srbima, nijesu Srbi nego pravoslavni Hrvati", pisao je poznati hrvatski političar, pravaš, Frano Supilo. Sličnih stanovišta i izjava, kojima se negira srpska nacionalnost, ima toliko da bi se mogla napraviti čitava jedna antologija U času kad su, početkom šezdesetih godina, obrazovane političke stranke, moglo se uočiti da je većina hrvatskih javnih radnika svoju politiku zasnivala na državnom pravu, a da je samo mali broj bio spreman da u politiku ugradi savremenija načela prirodnog i nacionalnog prava. Sukob između tih dveju grupacija, jedne konzervativne i reakcionarne, druge napredne i savremene, trajao je dugo i vodio se do naših dana, do raspada druge Jugoslavije. Od snage jednih - odnosno drugih - zavisio je i položaj Srba u Hrvatskoj. Konzervativniji i reakcionarniji deo hrvatskog društva nikad nije hteo dobrovoljno da prizna Srbe u Hrvatskoj za "politički" narod. Činio je to samo kada je bio prisiljen, sticajem političkih i drugih okolnosti. Napredniji deo hrvatskog društva, koji je uspeo da se emancipuje od staleške politike i od feudalnog državnog prava, prihvatio je Srbe kao ravnopravne nacionalne i političke partnere. Prema tome, od pobede jednih - odnosno drugih društvenih snaga - zavisio je i položaj Srba u Hrvatskoj i odnos koji je vladao između Srba i Hrvata.



Feudalni uticaji Nije slučajno to što je konzervativno i reakcionarno društvo u Hrvatskoj dugo imalo i što je očuvalo prevagu nad njenim naprednim građanskim krugovima. Posle Revolucije 1848/49. godine, kada je srušen feudalni sistem, Hrvatska je tokom čitave druge polovine ЏIЏ i početkom ЏЏ veka u društvenom i političkom pogledu sačuvala polufeudalni karakter. Bivši feudalci, posebno bogate velikaške veleposedničke porodice, dobrim delom stranog porekla, i dalje su svojim kapitalom, moćnim vezama i ugledom, igrale značajnu ulogu. Zahvaljujući tome mnogi principi, koji su važili u staleškom društvu, bili su na snazi i u novom građanskom periodu. Samo time može se objasniti da je državno i istorijsko pravo Hrvatske bilo polazna osnova u programima svih hrvatskih građanskih političkih partija, sve do početka ЏЏ veka. Stolećima živeći po regulativima hrvatskog prava, u hrvatskom društvu odnegovano je osećanje koje se duboko useklo u svest većine mislećih Hrvata. To osećanje, koje ih je skroz proželo, i danas preovlađuje njihovom svešću, pa stoga kod većine Hrvata koji se bave politikom državno i istorijsko pravo čine polaznu osnovu svake njihove javne aktivnosti. Ako su hrvatsku političku misao utemeljenu na državnom i istorijskom pravu još u ЏIЏ veku napredniji i dalekovidiji savremenici, ocenjivali kao reakcionarnu i po odnose Srba i Hrvata štetnu i razornu, onda je razumljivo da ta misao danas ne može dobiti povoljnije ocene. Naprotiv, reč je o jednom recidivu feudalnog društva, koji je po svojoj prirodi suprotan svim građansko-demokratskim shvatanjima. Zato što se i savremena hrvatska politika bitno ne razlikuje od one iz druge polovine ЏIЏ i početka ЏЏ veka, jer je sva oslonjena na državno i istorijsko pravo Hrvatske i na ustanovu "političkog" naroda, ona nije mogla biti drugačija nego što jeste: nedemokratska, ekskluzivno hrvatska i rigidna antisrpska. Suština hrvatsko-srpskih odnosa, kako u prošlosti tako i danas, ne može se shvatiti ako se ne uoči činjenica da je hrvatska politika bila i da je i danas protkana recidivima feudalnog (staleškog) društva i njegovim nazorima o državi, naciji, međunacionalnim odnosima, građanskim pravima i slobodama. Jedan od važnijih recidiva, koji je izuzetno nepovoljno i štetno delovao na odnose Hrvata i Srba, i služio kao kvasac za podsticanje sve novijih i sve žešćih sukobljavanja, a narastao je do neprikrivenih genocidnih protivsrpskih istupa, jeste ustanova "političkog", ili "diplomatičkog" naroda. Kada je Revolucijom 1848/49. godine srušen feudalizam, čime su feudalci izgubili mnoge prerogative koje su dotle imali, došlo je do sadržajnih promena koje su se ticale "političkog" naroda. Ranije, u staleškom društvu, "politički" narod činili su, što je već rečeno, samo feudalci. Sada, u građanskom sistemu, svi Hrvati i svi stanovnici Hrvatske, bez obzira na nacionalnu pripadnost, činili su hrvatski "politički" narod. Po tom principu Srbi u Hrvatskoj bili su deo hrvatskog "političkog" naroda. Njima su priznavana sva građanska prava, ali im nije priznata nacionalnopolitička individualnost, odnosno konstitutivnost. Ona je, naprotiv, svuda čak i grubo poricana. Nekolikim primerima pokazaću kako su vrlo istaknuti hrvatski političari i naučnici tretirali Srbe u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, kako su smatrali da su svi stanovnici tzv. Trojedne kraljevine Hrvati, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, već samim tim i zbog toga što su rođeni na teritoriji Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ubrzo posle Revolucije 1848/49. godine pukovnik Josip Maroičić, zapovednik Treće ogulinske regimente, kasnije general i tajni savetnik, napisao je 19. marta 1850, da u Hrvatskoj postoji samo jedno "slovensko pleme", a to je hrvatsko. Ono ima dve vere, jedan jezik i iste običaje i zakone. U Vojnoj krajini i Provincijalu, po Maroičiću, Srba nema, jer tu žive samo Hrvati.



Negiranje nacije Don Mihovil Pavlinović, poznati hrvatski prvak pravaškog opredeljenja iz Dalmacije, zapisao je: "U Hrvatskoj, bio tko vjere koje htio, zvao se imenom kojim volio, svak se rađa Hrvat. Vjekoslav Klaić, ugledni hrvatski istoričar i profesor Sveučilišta u Zagrebu, u listu Vienac 1893. godine, pri tobožnjem naučnom objašnjenju šta znači ime Hrvat a šta Srbin, napisao je "da je pravo nacionalno ime za narod od Istre do Balkana - ime Hrvat, a plemensko Srbi, tj. Srbi su species hrvatskog genus. Svaki Srbin je Hrvat, ali Hrvat nije Srbin". Frano Supilo, znameniti hrvatski političar, u svom pravaškom listu Crvena Hrvatska, koji je izlazio u Dubrovniku, 1895. godine istakao je: "Svaki čestiti Hrvat ima biti davno načistu s tzv. srpskim pitanjem. Ima Srba, priznajemo, ali u nas i u našim zemljama(tj. u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji - V.K.) Srba nema. Oni koji se u Banovini (tj. u Hrvatskoj i Slavoniji - V.K.) i Dalmaciji Srbima nazivaju, nijesu Srbi nego pravoslavni Hrvati". Mogla bi se sačiniti čitava antologija sličnih stanovišta i izjava, ali ovo je, zasad, dovoljno kao ilustracija poricanja srpske nacionalne i političke individualnosti u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji i Vojnoj Krajini.

Principi državnog prava mađarskih vlada u Ugarskoj, prema kojima su svi građani, rođeni u toj državi, bez obzira na nacionalnost, činili dio mađarskog "političkog" naroda, primjenjivani su i u Hrvatskoj poslije Ugarsko-hrvatske nagodbe 1868. Zemlja je identifikovana sa narodom - hrvatskim "političkim", u koji se utopila srpska nacionalnost. Srbi, kao "politički" narod nisu postojali Prihvatanjem mađarske državno-feudalne ideologije i iz nje proisteklog prava, hrvatsko građansko društvo držalo se, u okvirima svoje države, istih principa kojih su se držale mađarske vlade u okvirima Ugarske u posle apsolutističkom (nakon 1860.), a naročito u dualističkom periodu (posle 1867.). Po tim principima svi stanovnici Ugarske rođeni na njenom državnom području, bez obzira na nacionalnu pripadnost, činili su deo mađarskog "političkog" naroda.



Shodno tome, svi građani Hrvatske, rođeni na njenom državnom tlu, činili su deo hrvatskog "političkog" naroda, bez obzira na nacionalnu, pa i versku pripadnost. Ako se u ovom trenutku prisetimo načela koje je vladalo u feudalnom društvu: čija zemlja onoga i vjera, onda, imajući u vidu principe koji su u građanskom društvu važili za naciju u Ugarskoj i Hrvatskoj, možemo zaključiti da je stari feudalno-religiozni princip samo preobličen pa je glasio: čija zemlja onoga i nacija. U skladu sa ovakvim geslom, kada je sklopljena Ugarsko-hrvatska nagodba 1868. godine, u članu 59. rečeno je "da su kraljevine Hrvatska i Slavonija politički narod". Time je, zapravo, izvršena identifikacija zemlje sa narodom, jer ako je zemlja hrvatska i narod je morao biti hrvatski. Prema ovom principu, koji je ugrađen i u Zakon o nagodbi, u Hrvatskoj i nije bilo Srba, jer su oni činili deo hrvatskog "političkog naroda" i u političkom pogledu bili su Hrvati. Da bi se ova politička fikcija - da u Hrvatskoj nema Srba - i u praksi ostvarila, preduzimane su mnoge administrativno-političke i kulturno-prosvetne mere. Sa tim zadatkom i sa takvim namerama u pojedinim statističkim prikazima Srbi nisu iskazivani po nacionalnoj pripadnosti, što je, recimo, bio slučaj sa neuporedivo malobrojnim Ciganima i Jevrejima. Srbi su iskazivani po religioznoj pripadnosti, kao Hrvati grčko-istočne vere. Kako se težilo stvaranju homogenog hrvatskog "političkog"naroda, što je značilo etnički čiste Hrvatske, srpsko ime je sistematski izostavljano, gde god se moglo i kad se moglo izostaviti. Tako je, na primer, Srpska pravoslavna crkva redovno nazivana "grčko-istočnom" i "grčko-nesjedinjenom"... Jezik je retko, samo izuzetno, imao pridev srpski: hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski. Po pravilu on je izbegavan, pa je nazivan: hrvatski, narodni, naš jezik, hrvatsko-slavonski-dalmatinski i jugoslavenski. Iz istih razloga, radi stvaranja jedinstvenog hrvatskog "političkog" naroda i etnički čiste Hrvatske, čitav škotski sistem je od 1874. bio u službi hrvatizacije. Ćirilica kao srpsko pismo, na razne načine, često i brutalno, bila je potiskivana i izbacivana iz upotrebe. Srpska zastava i srpski grb, kao nacionalni simboli, bili su zabranjivani. Dr M. Grba, odličan poznavalac prilika u Hrvatskoj, napisao je da je u toj zemlji vladala parola da su Srbi pravoslavni Hrvati, "a ako oni neće to da budu, treba ih ipak takvima smatrati". Dalje je istakao, "u hrvatskoj je inteligenciji vladala takova mentalna disciplina da se Hrvat koji bi priznavao Srbe smatrao izdajicom. Publicistički se moralno mrcvarenje Srpstva vršilo sa žilavošću koja bi zaslužila divljenje, da je služila boljoj namjeri". Zbog ovakvog odnosa prema Srbima Jagić je 15. juna 1882. napisao F. Račkom: "(...) u Zagrebu reć bi da ima sada jako mnogo ljudi koji bi samo htjeli da se svi zovu Hrvati. Kao da je to najpreče kako se tko zove (...). "Koliko je srpsko ime bilo nepoželjno ilustracije radi navešću reči poznatog hrvatskog muzikologa i kompozitora, Franje Kuhača, upućene jednom prijatelju 30. oktobra 1879. Kuhač je, između ostalog, napisao: "Uz to jošte prilažem njekoliko mojih kompozicija: šest sborova i srbsko oro za četiri glasovira. Izvolite ih kojemu pjevačkomu društvu predati. Ime srbsko neka Vas ne ženira, možete na program staviti i narodno oro". Destrukcija srpskog imena u hrvatskoj uvek je bila praćena neprestanim javnim isticanjem da su Srbi izdajnici, da su remetilački činilac hrvatskog društva i hrvatske politike, da su "narodna neprilika", "da Hrvati nisu srpska braća, jer su Srbi braća sa psima", da su hajdučki i razbojnički narod, da su vizantijski prepredeni i lukavi i da je "Srpstvo opasno po svojim mislima i po svom rasnom sastavu", jer u njemu je "krvlju uvjetovano raspoloženje za zavjere, revolucije i prevrat". Tako su ruženi i satanizovani Srbi u prošlosti, a tako, i još gore, satanizuju ih i pod hadezeovskom vlašću dr Franje Tuđmana i njegovih naslednika. Štaviše, po preuzimanju vlasti od strane Hrvatske demokratske zajednice sačinjen je za novinare poseban glosar (rječnik) sa uputstvima kako treba



govoriti i pisati o Srbima. Kao što se u vreme Pavelićeve NDH govorilo o žido-komunistima, od novinara je sada traženo da govore o Srbo-komunistima. U februaru 1990. Tuđman je zahtevao da se Srbi u Hrvatskoj, kao hrvatski građani, označavaju kao "pravoslavni Hrvati". Zalagao se za to da se ne koristi kovanica "pravoslavni Srbi", a, u potpunom skladu sa zakonskim odredbama iz vremena Pavelićeve NDH, nagovestio je da će u Hrvatskoj biti zabranjena Srpska pravoslavna crkva. Za Srbe koji bi ostali u Hrvatskoj i ne bi se preselili u Srbiju, obećao je da će njihova crkva, kao i u vreme NDH, postati Hrvatska.

Nakot vlaški U određenim krugovima, posebno u pravaškoj i frankofurtimaškoj štampi, Srbi nikada nisu nazivani svojim nacionalnim imenom, već raznim pogrdama, kao što su: Vlasi, Cigani, grčko-istočnjaci, Skipetari (tj. Šiptari), Bizantinci, dotepenci, nakot, nakot vlaški, nakot vjere pravoslavne, takozvani Srbi, oni koji sebe krste Srbima, oni koji se siju gdje im mjesto nije i slično. Ante Starčević nazivao ih je: "blatni skoti", "gnusna ropska stvorenja", "nakot zrio za sjekiru", "prodane mješine", "pseta austrijska", "pseta pustjena s verige", "smeće" itd.

Javno žigosanje Dobro je poznato da je svugde u svetu, gde je dolazilo do masovne destrukcije imena neke nacije, to bio znak za fizički napad na tu naciju, da je to bilo javno žigosanje i upiranje prstom na one koji su smetali i koje je, nimalo biranim sredstvima, trebalo odstraniti iz sredine u kojoj su bili nepoželjni.

Nepriznavanje srpskog imena, srpske političke individualnosti i srpskih simbola izrodilo je toliku netrpeljivost i mržnju da su i javni verbalni napadi na Srbe bili krajnje brutalni. Svjedočanstvo su mnogi istupi u prošlosti, nastavljeni istom žestinom i u novije vrijeme s televizije i sa saborske govornice



Držeći se pomenutog glosara (rječnika,) ali i konkretnih uputstava Franje Tuđmana, reporter i urednik Hrvatske televizije, Jerko Tomić, u emisiji "Kuda srpska horda prođe", emitovanoj 20. avgusta 1996, o Srbima je rekao "da su neljudi kojima nije pomoglo ni svetosavlje, da su trgovci svinjama, četnička gamad, da su gori od stoke, srbadija prljave šape, sotonski dobošari, da su civilizacija ražnja i rakijetine, krezubi monstrumi, prljave šubare, jad i beda, đubrad, srbočetnički vampiri, ljudsko zlo, horde, stvorovi, bolest, guba, neslavni Jovani, bijesne razularene četničke zvijeri, tepih nacizma, da su u Hrvatsku došli prije sto godina, da su bili slizani sa Turcima, da su potamanili Jevreje i prije dolaska hitlerovaca u Beograd!" Početkom avgusta 2001. godine dogradonačelnica Petrinje izjavila je da "dok i jedan pravaš živi na svom području (tj. u Hrvatskoj - V.K.), dok i jedan Hrvat diše svojim plućima i hoda po ovoj zemlji", Srbin neće "moći živjeti ovdje kao svi ostali". Za čelnicu Petrinje Srbin "niti je čovjek, niti životinja, životinja ne zaslužuje takvu usporedbu s njim". Sve Srbe ona vidi kao četnike i za njih nema života u Hrvatskoj. O tome ona kaže: "(...) Mi možemo sa svima, osim s nekrstima, jer vjera i vrag ne idu skupa. Očistit ćemo Hrvatsku od smeća (...)".

Napadi iz Sabora Hrvatske Važno je istaći da su se brutalni verbalni napadi na Srbe, koji su bili pravi ratni pokliči, čuli i u Saboru Hrvatske 4. oktobra 1990. u vreme konstituisanja sadašnje Hrvatske, više meseci pre no što je došlo do oružanih sukoba. Na toj sednici poslanik Damir Majovšek je, između ostalog, rekao: "Ne vjeruj Srbima ni kada ti darove donose (...)". Potpredsednik Sabora Stjepan Sulimanac založio se na toj sednici za donošenje rasnog zakona kad je izjavio da za "lica koja su se naselila iza 1918, godine u Hrvatskoj, a stekla su imetak, treba stvoriti zakon i zaštititi se od tih elemenata". Poslanik Ivan Milas poručio je Srbima: "Na vaše pravo odgovorit ćemo oštrim mačem. Dan obračuna je vrlo blizu (...)"! Potom je dodao:" Srbe nikad nisam volio, a moji su roditelji krivi što ih nisam mrzio": Poslanik Anđelko Klarić založio se za to da se Srbi u Hrvatskoj izoluju, kao Kurdi u Iraku, i da se za njih stvore geta. Branko Požnjak je predložio da Sabor "razmotri mogućnost ukidanja imuniteta srpskim poslanicima", a Viktor Grabovac je zahtevao da se za srpske opštine u Hrvatskoj "obustave sva finansijska davanja". Na toj saborskoj sednici od 4. oktobra 1990. Srbi su "počastvovani" raznim epitetima. Tako je, između ostalog, rečeno da su "drumski razbojnici", "pijani i drogirana, necivilizirana rulja", "teroristi", "osvajački divljaci" i "četnici" pa da sa njima, kako je rekao poslanik Ante Čezović, Hrvatski ne mogu da žive zajedno. Još pre ovog saborskog zasedanja, jedan od prvaka HDZ Sl. Praljak napisao je u listu Start od 28. aprila 1990. da po ulicama "dečki već pjevaju: "Zaklat ćemo Srbe". Ministar uprave i pravosuđa u drugoj vladi Republike Hrvatske, Bosiljko Mišetić, izjavio je:" Dijete od rođenja, dakle prije nego što ga se nauči čitati i pisati, treba ga naučiti tko mu je neprijatelj, a neprijatelj mu je na ovim prostorima Srbin. To znači da od početka života (kao što treba učiti čitati) tako ga treba poučavati da su sve zlo, koje je učinjeno hrvatskom narodu činili Srbi." Ako se jedna sredina, u ovom slučaju hrvatska, sistematski, smišljeno i u dužem periodu napaja ovakvim i sličnim ocenama, onda je prirodno da ona, teško indoktrinisana, lako dođe do zaključka da po svaku cenu Srbe treba uništiti. Uz sva potiskivanja, brisanja i nepriznavanja srpskog imena, srpske političke individualnosti i srpskih simbola, Srbi su, kao građani, uživali punu ravnopravnost. Ali zato što nisu bili priznati kao



"diplomatički" narod, što su smatrani sastavnim delom hrvatskog "političkog" naroda, bili su nezadovoljni, pa su ne samo oštro osuđivali hrvatsku politiku već su joj se, gde god su nalazili da je to potrebno, otvoreno i suprotstavljali. Politika nepriznavanja Srba u Hrvatskoj ispoljavana je u raznim vidovima, a iz nje su se, prema kazivanju Svetozara Miletića, srpskog političkog prvaka iz Ugarske, izrodile nemile pojave, "jer je sjeme razdora palo na uvrijeđeno čuvstvo naroda srbskog". Srbi su, da bi obezbedili svoj opstanak u Hrvatskoj, da bi se očuvali kao nacija, već sredinom šezdesetih godina XIX veka tražili da se donese zakon o političkoj ravnopravnosti Srba sa Hrvatima; da narodna ravnopravnost stekne važnost u zakonodavstvu i upravi; da u županijama, srezovima i opštinama, u kojima su Srbi imali većinu, u zvaničnoj upotrebi bude ćirilica; da Srbi u svima organima vlasti budu zastupljeni u srazmernom broju; da svoj nadzor nad srpskom crkvom i veroispovednim školama država poveri Srbima i da Srbi imaju pravo na srazmernu državnu pomoć "za sva zavedenja" koja imaju i Hrvati.

Zloslutna prijetnja Srbima Držeći se principa Johana Kaspara Blunčlija (Bluntschli), švajcarskog teoretičara državnog prava, "da je narod velik koliko i država", što je značilo da svi stanovnici Hrvatske čine jedinstven narod Hrvata, Štrosmajerov list Pozor, organ najjače hrvatske Narodne stranke, odbacio je sve zahteve Srba u Hrvatskoj. Dopisnik Pozora koji je lansirao Blunčlijevu ideju "da je narod veliki koliko i država", čak je zloslutno zapretio Srbima, ako budu insistirali na isticanju svoje nacionalne posebnosti, da će ih Hrvati "iz zapada goniti idejom narodnog jedinstva proti njihovoj istoj volji, rušiti ćemo silom osvjedočenja sve granice, koje budu dizali, ništiti ćemo moćju sveobće civilizacije sve zapreke, koje budu postavljali jedinstvu naroda, koga je Bog jednim stvorio! Kad nastane državna potreba, promieniti ćemo i ime, državni bitak, zamieniti drugu politiku, sve u dahu zapadne civilizacije; ali do tada biti ćemo jedan narod (...)", razume se hrvatski. U skladu sa ovakvim težnjama i pretnjama, Pozor je osuđivao sva nastojanja Srba za očuvanje nacionalne posebnosti. Po izjavi dr Lazara Tomanovića, poznatog srpskog novinara, političara i pravnika, datoj 1879. godine, "danas najveći grijeh među Hrvatima" čine oni Srbi koji neće da se odreknu svog srpskog imena.



Osnivanje Uјedinjene omladine srpske u Zagrebu Štrosmaјerova Narodna stranka dočekala јe kao uvredu hrvatstva. Dok su svim sredstvima podsticali razviјanje nacionalnih osјećanja Hrvata, narodnjaci su se upinjali da stanu na put svakom pokušaјu osnivanja posebnih srpskih ustanova, društava i organizaciјa Kada su Srbi јavno ispoljavali strah od asimilaciјe i hrvatizaciјe, Pozor јe to ocenjivao kao "plod prvog bizantizma". Za јedinstvo hrvatskog i srpskog naroda Štrosmaјerova Narodna stranka zalagala se samo pod uslovom da se srpstvo neminovno utopi u hrvatstvo. Da bi se to što lakše i brže postiglo, Pozor јe dizao glas protiv osnivanja bilo kakvih posebnih srpskih ustanova i društava u Hrvatskoј. U tom pogledu karakterističan јe slučaј osnivanja društva Uјedinjene omladine srpske u Zagrebu pod imenom "Zvezda". Kad јe početkom 1867. to društvo bilo osnovano, Narodna stranka se gotovo uvredila. Tim povodom Pozor јe pisao: "Da se takva društva osnivaјu u Pešti, Beču, Monakovu, i u obće in partibus infidelium, sasvim јe naravski, ondјe se sastaјu mladići u stranom svietu, pa se sјećaјu svoga naroda. Da se tako Srbi, ma i iz Srbiјe rođeni - a nekamoli pravoslavni Hrvati - u Zagrebu ćute kao u stranom, to nismo znali, tomu se ne nadasmo."

I komunisti radili isto Sa namerom da onemoguće širenje srpske nacionalne svesti u Hrvatskoј a da svim sredstvima razviјaјu hrvatska nacionalna osećanja, narodnjaci su pokušali da stanu na put osnivanju bilo kakvih posebnih srpskih ustanova, društava i organizaciјa. Valja se prisetiti da su i hrvatski komunisti, pod raznim izgovorima koјi mnogo podsećaјu na pisanje Pozora iz 1867. godine, posle Drugog svetskog rata prigušili sve srpske nacionalne ustanove, koјe su iznikle u ratu 1943-45. godine. Po ukidanju Srpskog kulturnog društva "Prosvјeta", 23. maјa 1980, Republička konferenciјa Sociјalističkog saveza radnog naroda Hrvatske dala јe obјašnjenje na osnovu koјeg se prihvata, kao sasvim prirodno i opravdano, "da naše narodnosti", tј. nacionalne manjine u Hrvatskoј, "samostalno razviјaјu ustanove i klubove", ali da "niјe opravdano da takve instituciјe



otvaraјu pripadnici naroda i to bilo gde u Јugoslaviјi, a posebno ne Srbi u Hrvatskoј ili Hrvati u Hrvatskoј". Niјe nužno posebno isticati da јe Srbima to pravo uskraćeno samo zato da bi se uklonile sve prepreke koјe su staјale na putu njihove što brže asimilaciјe i hrvatizaciјe. Izvanredan primer koliko su srpsko ime i srpska politička individualnost u Hrvatskoј poricani, može da pruži rasprava u Saboru Hrvatske, vođena početkom 1866, kada јe Јovan Subotić, poznati srpski pisac, pravnik, političar i novinar, zatražio da se u adresi Sabora, koјa јe namenjena vladaru, izraz "naš narod" zameni i da glasi "hrvatsko-srpski narod". Subotićev predlog podržalo јe nekoliko poslanika Srba, među koјima: Svetozar Miletić, Stevan Nikolaјević, Mihailo Polit-Desančić i Svetozar Kušević. Svi oni branili su stanovište potpune političke individualnosti hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoј, Slavoniјi i Dalmaciјi. Međutim, njihov zahtev i njihovi stavovi naišli su na oštro protivljenje, žigosanje i optuživanje od strane uglednih poslanika Hrvata. Protiv tog predloga, izјasnili su se: Ivan Perkovac, Antun Јakić, Јosip Vranicani, Matiјa Mrazović i baron Dragoјlo Kušlan. Srbi koјi su se zalagali za izmenu adrese osumnjičeni su za seјanje razdora, za smutnju, provokaciјu, razbiјanje Sabora, kočenje napretka, zloupotrebu hrvatskog strpljenja, širenje raskola u narodu koјi јe јedan, a oni od njega hoće da načine dva. Hrvatski poslanici smatrali su da bi usvaјanje Subotićevog predloga nanelo naјveću nepravdu "imenu hrvatskom", da Srbi svoјim imenom vode "upravo agresivnu politiku da u Troјednoј kraljevini nameravaјu da osvaјaјu zemljište, da pokušavaјu da izvrše srbizaciјu Hrvatske, koјu јe započeo Vuk Karažić, kaže se u Dnevniku sabora, Zagreb 1867. Držeći se državnopravne doktrine da јe Hrvatska zemlja Hrvata, i identifikuјući zemlju sa narodom, svi poslanici Hrvati iz redova Štrosmaјerove Narodne stranke smatrali su da u Troјednoј kraljevini postoјi samo јedan, i to hrvatski politički narod. U skladu sa tim oni su Srbe iz Troјednice tretirali kao deo hrvatskog političkog naroda, a ne kao poseban diplomatički, odnosno konstitutivni narod. Baš zato su se žestoko odupirali Subotićevom predlogu, ne želeći sa Srbima da dele državni suverenitet i da, makar i posredno, unošenjem srpskog imena u saborsku adresu, Srbima priznaјu političku individualnost. Naјrezolutniјi stav u tom smislu izneo јe baron Dragoјlo Kušlan. On јe, između ostalog, rekao: "Ovu državu našu, koјa se naprama vladaocu, naprama ostalom diplomatičkom svietu nazivlje isključivo hrvatskom, niti se drugačiјe nazvati može, mi nikakvoј slozi za ljubav s nikim na svietu dieliti ne možemo. Zato neka toga braća Srblji od nas i neištu, јer time ištu našu smrt (...)" Zbog nepopustljivosti većine poslanika Hrvata, posebno onih iz redova Narodne stranke, koјu su predvodili Štrosmaјer i Rački, Subotićev predlog јe, prilikom glasanja, odbačen, pa јe izraz "naš narod", kako јe staјalo u nacrtu adrese, ostao u njenoј završnoј verziјi.

Zlo prećutkivali naučnici Čitav slučaј u Saboru Hrvatske iz јanuara 1866. godine, vezan za adresu, bio јe žalostan signum temporis, koјi јe nagoveštavao mukotrpan razvoј odnosa između Srba i Hrvata, ali i јugoslovenske misli i zaјedničkog života u јugoslovenskoј državi. Istorici, koјi su se bavili ovim vremenom i ovim problemima, nisu bili na nivou svoјih profesionalnih i naučnih obaveza. Umesto da su razobličavali zlo, oni su ga prećutkivali, pa i ulepšavali. Time su zlo pothranjivali u uverenju da nauci neće mnogo



štetiti, a da će politici i јugoslovenskoј misli koristiti. Vreme јe pokazalo da su od takvog njihovog ponašanja postradali i nauka i politika, i narod i država. Glorifikovano јe јugoslovenstvo Štrosmaјerovog tipa, koјe i niјe bilo јugoslovenstvo, već hrvatstvo i velikohrvatstvo, zaviјeno u јugoslovensku oblandu. Država stvorena na temelju apokrifnog јugoslovenstva niјe mogla biti stabilna, ni dugog veka. Zasnovana na pogrešnim ideološkim osnovama, od časa kad јe stvorena bila јe osuđena na propast.

Hrvati već odavno govore i rade da osnuјu veliku Hrvatsku pod zaštitom Pešte i Beča, u koјu bi ušli јoš neki delovi Turske carevine, pisao јe Svetozar Marković, naglašavaјući da bi bili spremni na dalje žrtve "cezarizmu kad bi im pomogao da zadobiјu Bosnu i Kraјinu u hrvatsku državu, kao što su zaista i vodili pregovore 1868. godine" O ustanovi tzv. političkog naroda zaslužuјe da bude pomenuto i stanovište Svetozara Markovića, mladog i lucidnog srpskog političara sociјalističkog opredeljenja. Marković јe bolje od mnogih potonjih pa i savremenih srpskih istoričara i političara uočio da ta ustanova, i u Ugarskoј i u Hrvatskoј, ima zadatak da od višenacionalne Ugarske i iste takve Hrvatske stvori u nacionalnom pogledu homogenu i јedinstvenu kako Ugarsku, tako i Hrvatsku. Bez okolišenja napisao јe da mađarski političari, Deak, Etveš i Andraši, imaјu cilj i žele "da stvore 'veliku Ugarsku', u koјoј bi bio јedan politički narod - mađarski". Uočavaјući iste težnje i kod Hrvata, Marković јe zabeležio: "Hrvati već davno govore i rade da osnuјu 'Veliku Hrvatsku' pod zaštitom Pešte i Beča, u koјu bi ušli јoš i neki delovi Turske carevine". Politiku Mađara i Hrvata on јe ocenio kao osvaјačku i nasilničku. "Zagrebačka gospoda", po njegovom viđenju, "hoće da na račun srpske narodnosti šire svoјu narodnost." Markoviću niјe izmaklo iz vida, što јe mnogima izmicalo, pa јoš i danas izmiče, da јe Štrosmaјerova Narodna stranka velikohrvatska i da јe Hrvatima cilj da po svaku cenu dođu do svoјe države.



Oštra osuda narodnjaka Radi tog cilja, naglasio јe Marković, Hrvati bi žrtvovali sve, i "okružnu i opštinsku slobodu" i "sva naprednjačka načela", "a nema sumnje da bi (...) јoš mnogo dalje žrtve učinili cezarizmu kad bi im pomoglo da, npr. zadobiјu Bosnu i Kraјinu u hrvatsku državu, kao što su zaista (u tom smislu - V.K.) i vodili pregovore 1868. g." Nezadovoljan politikom hrvatske Narodne stranke uoči reviziјe Hrvatsko-ugarske nagodbe 1873. godine i njenom spremnošću da radi osvaјanja vlasti "svom snagom" pomaže tadašnju mađarsku vladu, Marković јe naslutio da јe na pomolu istoriјski zaokret, razlaz i sukob Hrvata sa Srbima ne samo sa područјa Hrvatske već i čitave Austro-Ugarske. Nepogrešivo јe procenio ad su Štrosmaјerovi partiјski sledbenici, okupljeni oko lista Obzor, spremni na izdaјu Srba, doјučerašnjih saveznika u borbi protiv te iste mađarske vlade, koјu su sada hteli "svom snagom" da pomažu. Čuvaјući se oštrih reči i prenaglih zaključaka, Marković јe, i pored sve opreznosti i taktičnosti, politiku hrvatske Narodne stranke oštro osudio. Zaključio јe da su načela te stranke veoma labava, da u pogledu morala ona ne zaslužuјe nikakve pohvale i da јe njeno ponašanje suviše čudnovato. Zbog svega toga obјavio јe u Radeniku јanuara 1872. godine kritički intoniran tekst pod naslovom Šeprtljarenje hrvatske Narodne stranke. Veliki јe propust naše istoriografiјe što јe Markovićeve sudove o hrvatskoј politici, posebno o Narodnoј stranci, potpuno zanemarila. Mislim da neću pogrešiti ako ustvrdim da to niјe učinjeno slučaјno. I to јe јedna od investiciјa kratkovide srpske politike, koјa јe imala zadatak da cementira tzv. bratstvo i јedinstvo sa Hrvatima. Taј cement, kako јe vreme pokazalo, niјe se dobro vezao. Zanemaruјući Markovićevo mišljenje o hrvatskom istoriјskom pravu, hrvatskom političkom narodu, velikohrvatskim težnjama, labavim načelima i moralu hrvatske politike, koјi niјe za pohvalu, naša nauka u svemu јe potvrdila Markovićeva shvatanja, ali јe zakasnila u tim potvrdama čitavih stotinu godina. Markovićeve ocene o velikoј Srbiјi, velikosrpskoј politici i velikosrpskim težnjama svima su dobro poznate i u svakoј prilici su eksploatisane kako u nauci, tako i u politici. Utoliko јe zanimljiviјe da su njegova viđenja hrvatske politike bila potisnuta, zapostavljena i zaboravljena. Posledice tog svesnog i smišljenog zaborava, koјi јe politički motivisan, ogromne su i tragične. To јe јoš јedan očevidan dokaz da oni koјi ne poštuјu Muzu, klio i njena načela, koјi nisu spremni da izvlače pouke iz prošlosti, kad-tad moraјu biti kažnjeni. Baš zato što su želeli da u Hrvatskoј i Slavoniјi vide samo јedan, i to hrvatski "politički" narod, što Srbima u Hrvatskoј nisu priznali nacionalnu individualnost, što su smatrali da u Hrvatskoј nema Srba, јer oni čine samo deo hrvatskog "diplomatičkog" naroda, Štrosmaјerovi narodnjaci, kasniјi obzoraši, manje dosledni od pravaša u negiranju Srba, ipak nisu hteli u zvaničnom nazivu јezika da upotrebe pridev srpski. Da se po nazivu službenog јezika ne bi videlo da u Hrvatskoј ima Srba, da se time zvanično i јavno ne bi narušila teoriјa o postoјanju samo јednog, i to hrvatskog "političkog" naroda, narodnjaci, i kasniјe obzoraši, nisu hteli da nazovu јezik hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski, već su se, iz razloga koјe sam obјasnio na drugom mestu, opredelili za ime јugoslavenski. Radiјe su pristaјali da kažu i јezik narodni i naš јezik, samo da ne upotrebe reč srpski.



Јagićevo pismo Bez namere da povezuјem stav narodnjaka i obzoraša prema Srbima sa politikom Hrvatske dvorske kancelariјe, koјoј јe Mažuranić staјao na čelu, kada јe već reč o јeziku, zanimljivo јe čuti јednu ocenu Vatroslava Јagića. U pismu poznatom srpskom književniku i uredniku Letopisa Matice srpske, Antoniјu Hažiću, pisanom 1864. godine, Јagić, između ostalog, kaže: "Evo Vam šaljem četvrti i poslednji svezak Književnika, pa Vas molim, ako li ikako dolikuјe tendenciјi vašeg vrednoga časopisa, da ga spomenete, ali uјedno nebi sgorega bilo, da kažete, kako ni malo nedolikuјe hrvatskoј kancelariјi, što se mјesto drugih važniјih stvari toliko brine za svoј zastarјeli pravopis, koјega više nitko neupotrebljuјe osim dvoјice ili troјice, dapače da јe upravo griešno, što se priјeti onim ljudima, koјi se žrtvuјu za stvar, koјa smiјera na korist i prosvјetu naroda, pak hoće i izvan škole da nametne drugim ono, što se zna, da nevalja ništa, dapače što ciepa i neslogu pravi između Hrvata i Srba".

Nigdje u Evropi, među raznojezičkim narodima, nema veće mržnje "nego što ovdje u nas obstoji među istojezičnim Hrvatima i Srbima", pisao je dr Pero Gavranić 1895. Događaji koji su se zbili te godine u Pakracu, ustaški genocid pola vijeka kasnije i ono što se desilo 1991-1995. u svemu je potvrdilo Gavranićeve ocjene Poznati hrvatski političar iz Dalmacije, Miho Klaić, koji je budno pratio i dobro poznavao hrvatsku politiku i odnose između Hrvata i Srba u Banovini, povodom rasprava vođenih u Dalmatinskom saboru o nazivu jezika, o tome da li će se on zvati samo hrvatski ili hrvatsko-srpski, oštro je osudio zagrebački list "Obzor" zato što je njegov urednik Dinko Politeo pružio otvorenu podršku hrvatskim političarima iz Dalmacije koji su, u skladu sa politikom zasnovanom na hrvatskom državnom pravu i teorijom o postojanju hrvatskog "političkog" naroda, poricali nacionalnu individualnost Srba u Dalmaciji. U pismu pisanom u Zadru 7. aprila 1892. godine, a upućenom poznatom političaru Šimi Macuri, M. Klaić je, između ostalog, pisao:



Kritike "Obzoru" "Pišem vam za potužiti se na držanje 'Obzora' prema onome što se u našem saboru dogodilo pri zadnjem zasedanju. "Obzor" se odlučno stavlja na stranu Jurtija Bjankina, a osuđuje nas, jer smo glasovali za ispravak Antuna Puljeza, srpskog političkog ?? u Dalmaciji. Najprvo je opazit da je isti predlog Bjankina bio neumjestan i neopravdan, pošto mu je on dao ono znamenovanje u svome dugome govoru. To nije bilo nego napadanje i nijekanje Srba. A 'Obzor' da nas osudi, zove u pomoć državno pravo i neke teorije o političkome narodu, i razlike među narodom i narodnosti, koje u naše glave ne ulaze." Pri ovakvom držanju "Obzora" prema nama, zaista ne znamo koja je razlika među pravašima i obzorašima". Čitava druga polovina XIX veka, a naročito poslednjih 25 godina toga stoleća, u znaku su neprestanih borbi između Hrvata i Srba, borbi koje su se, u krajnjim konsekvencijama, svodile na pitanje uspeha ili neuspeha hrvatske građanske opozicione politike, tj. na pitanje nestanka ili opstanka srpske nacionalne i političke posebnosti u Trojednoj kraljevini. Za vreme vlade bana Ivana Mažuranića došlo je do pravog brutalnog obračuna sa Srbima iz Pakraca i drugih mesta, koji nisu krili svoja nacionalna osećanja. Simpatišući pokret Ujedinjene omladine srpske, sarađivali su u novosadskoj Zastavi, obrazovali društvo za sakupljanje priloga tom listu, u Pakracu osnovali Zadrugu Srba zanatlija, i prigodnim prilikama koristili srpski grb i srpsku zastavu, a u Srpskoj učiteljskoj školi u Pakracu kao nastavni predmet imali srpski jezik. Ban Ivan Mažuranić ocenio je da su svim tim aktivnostima širene ideje srpstva, čime su uneti mržnja i razdor "između katoličkoga i grčko-istočnoga žiteljstva". Mažuranić je, uz to, došao do zaključka da su Srbi pomenutim delima išli na to "da se srbskome elementu pribavi neka, s državno-pravnog gledišta neopravdana premoć i politička prevaga u Hrvatskoj i Slavoniji". Da se sve to ne bi desilo, osumnjičeni iz Pakraca, Karlovca, Osijeka i Daruvara su pohapšeni, a oni koji su bili zaposleni otpušteni su iz službe bez prava zaposlenja na državnoj teritoriji Hrvatske i Slavonije. Mažuranićeva protivsrpska akcija jasno je nagovestila pravce kojima će se kretati hrvatska politika oslonjena na hrvatsko državno i istorijsko pravo i na ustanovu "političkog" naroda. Kakvo raspoloženje je vladalo prema Srbima kod Hrvata koji su sledili politiku hrvatskog državnog i istorijskog prava savršeno pokazuje Politička povijest hrvatskoga naroda dr Pere Gavranića. U njoj on beleži: "Danas za cielo nema nigdje u Evropi među raznojezičnim narodima veće mržnje, nego što ovdje u nas obstoji među istojezičnim Hrvatima i Srbima." Među njima se, veli vodi "podmukla potajna, gadna borba jedne eksistencije protiv druge, jednog pojedinca protiv drugoga, bez počinka, bez kraja i konca. Da bi mi Hrvati imali svoju nezavisnu državicu kao Srbi, i da se ne bi trebali ni od koga bojati, buknuo bi za cielo rat između Hrvata i Srba, i taj bi svakako bio najpoznatiji". Istorijski događaji koji su se zbili od 1941. do 1945. i od 1991. do 1993. u svemu su potvrdili ocene P. Gavranića izrečene 1895. godine. Oba puta kada su Hrvati stekli "svoje nezavisne državice", došlo je, kako je Gavranić i predvideo, do krvavog pira u kojem su žrtve bili Srbi. Mržnja protiv njih ispoljena je tada na najbrutalniji način, ali sa jasnim ciljem: da se stvori etnički čista i što veća hrvatska država.



O neshvatljivoj mržnji, koja je ovladala znatnim delom hrvatskog društva u drugoj polovini XIX veka, izrekla je svoj sud i dobronamerna i humana Mis Adelina Paulina Irbi, koja, kao strankinja, nije imala nikakvih razloga da pravi razliku između pravoslavnih i katolika. Povodom masovnog zatvaranja Srba u Pakracu, Karlovcu, Osijeku, Daruvaru i drugim mestima Hrvatske i Slavonije, do kojeg je došlo u vreme ustanka u Republici Srpskoj (1875 - 1878), Mis Irbi je napisala:"Jedini motiv tome gonjenju nalazi se u nečovečnoj mržnji Hrvata sproću Srba. Kao god što katolici u Bosni idu na ruku Turcima protiv Srba, tako Hrvati u Slavoniji idu na ruku Mađarima opet protivu Srba".

Najveći sijači mržnje Najveći sejači mržnje, oni koji su je uobličili u državne, nacionalne i političke programe, koji su joj dali osobine borbe između različitih rasa, Eugen Kvaternik i Ante Starčević, u hrvatskom društvu prihvaćeni su kao najveće patriote i rodoljubi. Tim činom razdor između Hrvata i Srba duboko je usađen u njihova bića, jer dok su jedni spremni da slave i slede pomenute korifeje, drugi s razlogom od njih zaziru, jer osećaju teške posledice njihovog pogubnog delovanja. Kada sve što je rečeno imamo u vidu, onda je jasno da je nacionalna integracija Hrvata, posle Revolucije 1848/49. godine, krenula u suprotnom smeru od onog kojim je pošao Ilirski pokret. Naime, njihovi nacionalno integracioni procesi dobili su sve karakteristike velikohrvatske politike, i to kako oni u okvirima pravaškog, tako i oni u okvirima pokreta koji se razvijao pod jugoslovenskim imenom. Sva utemeljena na hrvatskom državnom i istorijskom pravu, velikohrvatska politika nužno je morala doći u sukob sa srpskom i velikosrpskom politikom u mnogim pitanjima.

Poznati pedagog dr Vojislav Bakić je, zbog nepodnošljivih pritisaka u Hrvatskoj, odlučio početkom 1875. da pređe u Beograd i zamolio Milana Ђ. Milićevića da mu pomogne da pronađe za njega neko mjesto u Srbiji. Ovaj se obradovao što će doći obrazovan čovjek, "pun duha", ali se i čudio što "braća Hrvati teraju tako isključivu politiku da njega tamo ne trpe"



Uverljivo svedočanstvo je pismo velikog župana Sremske županije Svetozara Kuševića, upućeno 11. februara 1863. velikom županu Zagrebačke županije Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom povodom spora oko pripadnosti Srema i odbijanja Zagrebačke županije da podrži odluke srpskog Blagoveštenskog sabora iz 1861. godine, kojima je Srem imao da bude sastavni deo Vojvodine. Pošto je upozorio Kukuljevića da Srbi, "kao ravnopravan narod sa Hervati", ne mogu hladnokrvno gledati da im Hrvati negiraju egzistenciju i političko biće, prijateljski mu je poručio: "(...) primi Ti ove moje rieči prijateljski i kao čistu namieru da se međusobna naša ljubav učvrsti a ne da se nastojava da se uništava. Osim toga je Te zaklinjem živim Bogom da se nastojava da se mržnja zavladavša izbiegne, jer će od tuda naša obća propast poteći..."

Kukuljević raspaljivao zlo Ta, kao i mnoge druge prijateljske opomene Srba, ostale su glas vapijućeg, jer onaj koji je mogao, gonjen sebičnim nacionalnim i uskim verskim interesima, ne samo da zlo nije predupredio, već ga je, iz godine u godinu, raspaljivao i proširivao. Zbog silnog i teško podnošljivog pritiska na Srbe, otvorene netrpeljivosti prema njima i nacionalnog poricanja i egzistencijalnog njihovog ugrožavanja, viđeniji ljudi su, već sredinom sedamdesetih godina XIX veka, bili spremni da napuste Hrvatsku. Tako je, na primer, poznati pedagog dr Vojislav Bakić, početkom 1875. odlučio da pređe u Beograd. Zamolio je Milana Ђ. Milićevića da mu u tome pomogne i u Srbiji mu nađe neko mesto. Tim povodom Milićević je, 8. januara 1875. u svom Dnevniku zabeležio: "Ovome se obradovah od sveg srca, jer naša narodna nastava dobiva u njemu vredna, sposobna, izučena i puna duha radnika - bar se tome može nadati po onom što je on za svoje, eto, mladosti pokazao. Nemilo mi je opet što braća Hrvati teraju tako isključivu politiku, da njega tamo ne trpe samo zato što je Srbin. Kud će nesreća tako nesrećnima? Kuda će nesloga, nego među Srbe i Hrvate?" Iz istih razloga zbog kojih je Bakić odlučio da napusti Hrvatsku, pomišljao je to da učini i dr Danilo Medaković, poznati istoričar i novinar. U pismu jednom prijatelju, napisanom 28. februara 1878. Medaković je zabeležio: "Ludost, koja je tako strašno protiv Srba ovdje mah otela, dosadila mi se tako, da već i sam premišljam odavdje ukloniti se." Dok su pojedinci pomišljali da napuste Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, a neki ih i napuštali, većina nacionalno svesnih odlučila je da se suprotstavi velikohrvatskim nasrtajima, da pruži otpor brutalnom pohrvaćivanju i ustane u odbranu srpskog imena i srpske nacionalne posebnosti. O toj i takvoj odluci uverljive dokaze nalazimo u pismu grupe Srba iz Knina, upućenom 2. avgusta 1879. godine dr Lovru Montaju, iskrenom borcu za slogu i jedinstvo Srba i Hrvata, u čije časne namere uopšte nisu sumnjali. Grupa Kninjana je napisala: "Odmah pri početku narodne borbe Srbi dalmatinski, a među njima i mi, stupismo pod onda tek razvijenu narodnu zastavu u potpunoj nadi da ćemo pod njom izvojevati ono što nam je tuđin silom oteo, ne praveći razlike između srpstva i hrvatstva. Ali na žalost, reći moramo, u nadi se našoj prevarismo, jer ona ista braća, među koju Vi ne spadate, počeše i u Dalmaciji i onamo preko Velebita u užem i širem smislu srbsku narodnost, srbsko ime, srpski jezik zanijekati, i nas svuda pa i u takozvanim narodnim glasilima, vrijeđati, tako da mi sami



sebi moramo reći, kad je sad ovako, kako bi bilo sutra, kad bi se u djelo privelo sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Ovako postupljenje braće naše prema nama stavlja nas u nužni položaj da ozbiljno moramo početi misliti šta radimo i gledati šta se oko nas radi, te stati na branik našijeh svetijeh prava sa svima sredstvima, koje nam dopuštaju granice postojećih državnih zakona, i nastojati da se opasnost otkloni, ili da joj barem mi sami saučesnici ne budemo. Vama, u kome imademo potpuno povjerenje kao što ćemo današnjim glasovanjem potvrditi, preporučujemo da sav Vaš upliv uložite da se stranka narodna prečisti i iz nje otkloni ono što bratsku slogu između Srba i Hrvata spriječava, te da opet dođe onaj temelj, na kome se počelo dizati u početku njezinome, da je Srbinu slobodno biti Srbinom, kao i Hrvatu Hrvatom, da u javnim spisima, a osobito u javnim glasilima, uz ime i jezik hrvatski spominje se i ime i jezik srpski, da takvim postupanjem u budućnosti jedni od drugih ne imadu uzroka zazirati, nego da jedan drugoga potpomaže i pruži ruku bratske sloge, bez koje neće biti sreće u budućnosti ni jednima ni drugima. Prinuđeni da se brane od hrvatskih asimilacionih nasrtaja, Srbi iz Dalmacije odlučili su da pokrenu poseban list, da se odvoje od tamošnje Narodne stranke i da osnuju svoju posebnu partiju. U prvom broju novopokrenutog Srpskog glasa, koji se pojavio u Zadru 14. januara 1880, između ostalog je rečeno:

Iznevjereni Srbi "Kad se u nas ustavnom slobodom stao buditi politički život, skočili su Srbi jednodušno na odbranu narodnijeh pravica: Nijesu žalili žrtve nikakve, da tuđoj samovolji odole i narodni značaj podignu. Uhvativ se s braćom Hrvatima u jedno kolo, sklopiše srpsko-hrvatsku zajednicu na žalost općijeh protivnika, a na uzor svojoj braći Slovenima. Onda se srpsko rodoljublje u zvjiezde kovalo i bilo je mjesta srpskoj narodnosti u Dalmaciji. Ustrajnom borbom stekao je naš narod uvaženja i dođe čas, da je mogao - i ako ne potpuno, a ono barem djelomično - uživati plodove svojijeh trudova. I baš tada počela se poricati važnost Srpstvu i pripovijedati da nema u Dalmaciji Srba, ili da se jedino, kao gosti, pretrpjeti mogu. Tiho i obazirno, ali promišljenijem i iz daleka osnovanijem planom počelo se potkopavati pod srpsku narodnost..." Dalje se kaže:...Ako se naše želje ne ispuniše, krivi nijesmo, i savjest nas tješi, da smo učinili, što nam je rodoljubivo srce kazivalo. Ne postigosmo, da se srpska narodnost prizna i da se podigne zastava srpsko-hrvatske zajednice; ali bar okoristili smo se, što smo se bolje upoznali i što su se pojmovi prilično razbistrili..."



Poslije 1880. političke stranke Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji imali su obavezujuću odredbu srpskih zastupnika da štite srpsko ime, nacionalnu i političku individualnost. Stranka prava smatrala da su Srbi nastali na vještački način, za šta je optuživala Srpsku pravoslavnu crkvu. Za nacionalno isključive Hrvate, oni su "sinovi onog kletog plemena koje svuda sije mržnju" Italijana i Mađara Svi politički programi Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, nastali posle 1880. godine, imali su u svojim odredbama zadatak članstva da štiti srpsko ime, srpsku nacionalnu i političku individualnost. U programu Srpske samostalne stranke iz 1882. naglašeno je da će zastupnici te stranke raditi "pre svega na tome da se zakonodavnim putem prizna ime srpsko kao ravnopravno sa hrvatskim". U programu Srpskog samostalnog kluba iz 1883. istaknuto je da će Srbi raditi na tome "da se narodu našem zakonom prizna ime srpsko, da mu se netaknutom očuva narodno-crkvena autonomija" i da se prizna "ravnopravnost ćirilice s latinicom". Juna 1887. birači Srpske samostalne stranke odlučili su da traže, "prema načelu ravnopravnosti priznanje srpske narodnosti u trojednoj kraljevini, da se svakom unutrašnjem zakonu ili drugom važnom službenom činu, gde je reč o narodu trojedne kraljevine ili o njegovom jeziku naziva taj narod hrvatskim i srpskim, a jezik njegov hrvatskim ili srpskim". Politički program Srpske radikalne stranke, donet u Okučanima septembra 1903, zalagao se za potpunu ravnopravnost i jednakost srpskog naroda sa narodom hrvatskim. Ta stranka odučila je da se bori "da se zakonitim putem otklone sve prepreke, koje potiru ravnopravnost, i da se prizna pravo srpskog naroda kao naroda na avtonomiju njegove srpske pravoslavne crkve, škole i fondova". Uz to, radikali su tražili "da se u svakom zemaljskom zakonu i svakom drugom službenom aktu upotrebi naziv: 'hrvatski i srpski narod', 'hrvatski i srpski jezik'". Isto tako zahtevali su "da se uzakoni potpuna ravnopravnost ćirilice sa latinicom".



Nakaradna tvrdnja Po široko rasprostranjenom, naučno neutemeljenom mišljenju Starčevićevih pravaša, potonjih franko-furtimaša i njihovih duhovnih sledbenika, Pavelićevih ustaša, koji su se oslanjali na hrvatsko državno i istorijsko pravo, Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji nastali su na veštački način, posredstvom Srpske pravoslavne crkve i vere, uz pomoć popova, kaluđera i učitelja. Verom njegovano i stvoreno srpstvo je, po tom nakaradnom tvrđenju, koje ima jasne velikohrvatske i asimilacione težnje i ciljeve, svesno cepalo hrvatstvo, da bi ga omelo u razvoju i oživotvorenju nacionalnih i državnih zadataka. Srbi u Hrvatskoj su, po viđenju nacionalno isključivih Hrvata, "hrvatski renegati, saveznici talijanaša i Mažara", oni su "stafaža tuđinstva protiv slobode i ujedinjenja Hrvatske", "sinovi onog kletog plemena, koje svuda sije mržnju, klanje i ubojstva, koje gramzeći za vlašću podlo obara pred sobom sve, umišljajući, da će time zastrašiti hrvatski narod". Srbi su ljute zmije "od kojih si tek siguran onda, kada im satreš glavu". Stoga što Srbi u Hrvatskoj i nisu Srbi, nego Hrvati pravoslavne vere, što su hrvatski otpadnici, saradnici hrvatskih neprijatelja, Italijana i Mađara, njih je trebalo uvesti u red, milom ili silom naterati ih da se odreknu srpske a prihvate hrvatsku državnu ideju. Iz onoga što je utemeljivač Stranke prava Eugen Kvaternik poverio Mihovilu Pavlinoviću, predsjedniku Hrvatske Narodne stranke za Dalmaciju, vidi se da su Srbi, samim tim što su postojali, što su bili Srbi a ne Hrvati, što su živeli na tlu Hrvatske, proglašeni za one koji cepaju jedinstveni hrvatski narod, i to zbog tuđih interesa. Ni po koju cenu Kvaternik nije bio spreman da prizna da na hrvatskoj državnoj teritoriji ima i nekog drugog naroda osim hrvatskog. Uprkos tome što su Srbi svojim pretežnim delom, i to ne samo u okvirima Austro-Ugarske već i van njenih granica, u to vreme, kao i kasnije, smatrali da je Habzburška monarhija njihov najveći i najopasniji protivnik, Kvaternik ih je, sasvim neosnovano i zlobno, optužio da su "najoštriji nož" u njenim rukama, koji je uperen protiv Hrvata. Vrlo je važno naglasiti da je pravaški prvak takvu ocenu o Srbima dao u trenutku kada su oni svim silama i gde god ih je bilo, zajedno sa najprogresivnijim pristalicama hrvatskog građanstva iz redova Narodne stranke, radili na rušenju dualističkog sistema, na obaranju unionističkog bana Levina Rauha i poništavanju neravnopravnih i ponižavajućih odredaba Hrvatsko-ugarske nagodbe. Premda su Srbi tada stajali na braniku hrvatskih državnih, nacionalnih i političkih interesa, Kvaternik ih je proglasio za izdajnike, ne zato što su bili izdajnici, već stoga što su bili Srbi, a ne Hrvati, što su bili pravoslavni, a ne katolici.

Izdaja Srbima podmetnuta Svakako treba imati u vidu činjenicu da je Srbima u Hrvatskoj izdaja podmetnuta u trenutku njihove najveće lojalnosti, patriotizma i domoljublja, u času kada su visokom političkom svešću prednjačili u teškoj opozicionoj borbi protiv Austro-Ugarske i sistema koji je ona nametnula Hrvatskoj. Jednom iskonstruisana, optužba o tobožnjoj izdaji hrvatskih interesa biće stalno potezana protiv Srba. Biće to žig koji će im se beskrupulozno utiskivati sa duboko promišljenim ciljem. Tim žigom Srbima je trebalo nametnuti obavezu da se neprestano, u svakoj prilici i pri svakoj delatnosti i aktivnosti, iskazuju i dokazuju da su lojalni građani Hrvatske, da su patrioti, a ne izdajnici. Trebalo im je



nametnuti obavezu da manje misle o svojim srpskim, a više o hrvatskim nacionalnim interesima, jer u protivnom, žig izdajstva ne bi mogli izbeći. Socijalno-psihološka i politikološka istraživanja bi, bez sumnje, pokazala da to neprestano smišljeno žigosanje nije ostalo bez rezultata, da je među Srbima i Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, istina u manjem broju i pretežno u intelektualnom sloju, stvorilo tip poslušnika, koji su u prerevnosnom dokazivanju svoje ispravnosti, po osećanjima i mentalitetu, postali veći Hrvati od samih Hrvata.

Politika isključivosti, čiji su predvodnici bili Eugen Kvaternik i Ante Starčević, prijetila je fizičkim uništenjem Srba u Hrvatskoj, Sloveniji i Dalmaciji. U ostvarivanju velikohrvatskih težnji protagonisti takve politike uzdali su se u podršku Zapadne Evrope, dodvoravajući joj se i ponižavajući se, dok su se istovremeno osiono i uvredljivo ponašali "prema braći Slovenima" One koji su se usuđivali da priznaju da u Hrvatskoj, osim Hrvata, ima i Srba, ideolog Stranke prava oštro je osuđivao i zbog čvrstog uverenja da su u teškoj zabludi, da rade o glavi Hrvatskoj i Hrvatima, smatrao ih je izdajicama domovine, narodnih svetinja, zdravog razuma i nauke. Svojim pismom o Srbima, koje je uputio Pavlinoviću, Eugen Kvaternik je sebi i svoje istomišljenike predstavio kao zagovornike čvrste ruke. Pohvalio se Pavlinoviću da su Srbi u Hrvatskoj "čistom narodnjom politikom" dovedeni u takvu situaciju "da niti pisnuti se neusuđuju". Time je sugerisao Pavlinoviću da se i u Dalmaciji prema Srbima povede slična politika. On nije prikrivao ničim opravdanu i bolesnu mržnju prema Srbima, koji su za njega bizantinci, istočnjaci, barbari i nebraća. Uprkos tome što ih je tako silno i strasno mrzeo i prezirao, svim silama želeo je i zalagao se za to da budu Hrvati. Onima koji na to nisu pristajali, koji su se osećali Srbima, a takva je bila ogromna većina, Kvaternik je otvoreno zapretio fizičkim uništenjem. Time je, zapravo, među građanskim političarima Hrvatske on postao jedan od prvih zagovornika genocida nad srpskim narodom u Trojednoj kraljevini.



Velikohrvatske težnje Tvorac i ideolog pravaša otkrio je svom prijatelju Pavlinoviću i pravi smisao politike koja je podrazumevala uništenje "nakota vere" pravoslavne. Cilj te politike, kako je istakao Kvaternik, bio je da se "ne od Drave do mora, nego od salcburgtirol(skih) Alpah do Kosova i Albanije" razvije zastava "čiste, neoskvernjene Hervatske". Kvaternikove velikohrvatske težnje, koje su se ticale Štajerske, Kranjske, Gorice i Istre, gotovo čitave Bosne, "do Romanski gora i Višegrada i polovine Ercegovine do rijeke Neretve i Bune", jasno su iskazane i u njegovoj knjizi La Croatie et la confйdйration italienne, Pariz 1895, koju je, baš zbog toga, Aleksandar Giljferding, poznati ruski istoričar, etnograf i lingvista, podvrgao oštroj kritici. Giljferding je upozorio da nikakvo istorijsko pravo ne može dopustiti Hrvatima da se domognu tuđih zemalja, da je reč o prostom otimanju, koje će srodne slovenske narodne neminovno dovesti do sukoba. Analizom sadržaja Kvaternikove knjige ruski naučnik je zaključio da su Hrvati sebi postavili cilj da uz pomoć Zapadne Evrope zagospodare susednim oblastima. Zbog toga su oni pred Zapadnom Evropom ponizni "a gordi i isključivi prema svojoj braći Slovenima". U najboljoj nameri Giljferding je poručio Hrvatima dase ne ponižavaju pred Zapadnom Evropom i neka gaje u sebi ne gordost i isključivost prema svojoj braći Slovenima, no čuvstvo jedinstva i ljubavi". Ta plemenita poruka, prožeta sveslovenskim osećanjima, ostala je u Hrvatskoj bez odziva. Zato što Srbi nisu pristajali da budu Hrvati pravoslavne vere, i Ante Starčević je, poput Kvaternika, samo godinu dana kasnije, nagovestio put kojim će ići Hrvati u rešavanju srpskog pitanja. On je 1870. napisao:"Narod hervatski neće terpeti, da ta sužanjska pasmina (reč je o Srbima - V. K.) oskvernjuje svetu zemlju Hervata." Da je Kvaternikovo i Starčevićevo shvatanje o Srbima u Hrvatskoj, Sloveniji i Dalmaciji sasvim proželo hrvatsku politiku, da je postalo preovlađujuće u hrvatskom društvu, može se potvrditi mnogim dokazima. Navešću samo neke. Kakve je nazore imao don Mihovil Pavlinović iste te 1869. godine kada mu je Kvaternik davao savete o tome kako da se u Dalmaciji ophode sa Srbima i pripadnicima "nekot vere", vidi se iz njegovog iskaza datog biskupu Štrosmajeru. U pismu od 31. avgusta 1869. Pavlinović je saopštio:"Rukopis što je uz ovu knjigu kast će Vam za moju misa', koja se dade svesti na ove dvie točke: Hrvat i katolik. Za tu ideju ja polažem moje srce, moj trud, moj život. Za sve ostalo ja ne dam ni prebijene pare." Uskih pogleda, isključivi Hrvat i fanatični katolik, ne samo da za ostale nacije i vere nije davao "ni prebijene pare", nego je bio njihov žestoki mrzitelj i protivnik. Kada je napisao knjigu Hrvatski razgovori, Niko Veliki Pucić skrenuo je na nju pažnju Valtazaru Bogišiću ovim rečima:" Strašno djelo, pravo libello incediario proti srpstvu, toliko da je c. kr. vlada kupila čitavu ediciju truda ovega Katuna Dalmatinskoga. Ah preti, preti, preti!(...) Poznati hrvatski političar Frano Supilo je, poput Kvaternika i Starčevića, smatrao da se pitanje Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji može i mora rešiti, ako nema drugog načina, njihovim fizičkim uništavanjem. U vezi sa tim je napisao da Hrvati, ako žele da emancipuju Hrvatsku od Srba, "moraju najprvo da se svih sredstava (pa i najgorih: u politici je koješta dopušteno) late, da toga najpogibeljnijeg, jer domaćeg i istojezičnog, narodnog protivnika bilo kako ili apsorbiraju, ili ga inače



unište. Od ove potrebe, do proklamacije 'nema Srba!' sa svim onim posledicama, koje ona sobom nosi, nije nego jedan korak". (Kurziv - V. K.)

Uvredljiva poruka Držeći se devize da je u politici sve dozvoljeno, kako je pisao Supilo, frankovački zastupnik u Saboru Hrvatske dr Jerko Pavelić brutalno je izjavio u Saboru - kako bi on, sa svojim političkim istomišljenicima, rešio pitanje Srba u Hrvatskoj i Slavoniji. Tvrdio je da je srpska misao u Hrvatskoj i Sloveniji uvezena iz Srbije, ali da još nije poprimila takve razmere da se ne bi mogla povratiti u naručje hrvatske misli. Kad bi frankovci bili na vlasti, izjavio je Pavelić, "takozvani" Srbi za 48 sati postali bi "pravoslavni Hrvati". Na Pavelićevu zastrašujuću izjavu odgovorio je poslanik dr Dušan Popović. "Izjavljujem da smo mi Srbi ljuto uvređeni Pavelićevim rečima. Čudim se da je takvo što mogao reći baš dr Pavelić, koji bi kao poznavalac povesnice trebalo da zna, da se mora poklati čitava generacija dok se narod neki ne pretopi u drugi (...) Naravno da je Pavelić to dobro znao, ali je na takav način rešavanja srpskog pitanja bio spreman, jer od Kvaternikovog i Starčevićevog vremena istrebljenje Srba iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije postalo je deo programa znatnog dela hrvatske politike.

Još u okvirima Austro-Ugarske dio hrvatskog društva došao je do zaključka da se pitanje Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji može riješiti genocidom. Iza hrvatskog bana Pavla Rauha u svemu je stajao Beč, kaže Stjepan Radić. Kad god su, veli, gospoda u Beču bila u stisci, Srbi su bili najpogodniji da se radi njih načini smutnja: trebalo je samo malo namignuti i eto klanja Da su Srbi bili nepoželjni i da ih je trebalo, ne birajući sredstva, milom ili silom asimilovati i iskoreniti sa tla Hrvatske, svedoči i pisanje Gaje Radunića iz 1911. godine. Po njegovom viđenju, biti Srbin u Hrvatskoj je žalosno, "a najsmješniji je i danas još vrlo pogibeljan naziv srbski". Radunić je bio uveren da će taj naziv iz Hrvatske nestati i da će biti samo žalosna pojava, koju će pominjati istorija, jer ime srpsko tu će se izgubiti, pošto će svi Srbi postati Hrvati.



Srpsko pitanje, po njegovoj oceni, stoji "kao mač nad glavom Hrvatima" pa će stoga, "svako hrvatsko srce da obveseli dan kad budemo vidjeli da su se ove nezdrave biljke na našoj narodnoj njivi izgubile, kada vidimo da svi ko jedan čovjek pristupismo ozbiljnom radu za ostvarenje i oslobođenje naše mile Hrvatske Države". Drugim rečima, kada Hrvatska bude etnički čista i jedinstvena, bez Srba, jer oni su, za Hrvate i Hrvatsku, po oceni Josipa Miškatovića, dračje trnje koje Hrvati "iz svoje bašče moraju počupati".

"Nepoćudan" narod Ubedljive dokaze o tome da je jedan deo hrvatskog društva, još u okvirima Austro-Ugarske, došao do zaključka da se pitanje Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji može rešiti genocidom, ostavio je za sobom Stjepan Radić, predvodnik Hrvatske seljačke stranke. Nasrtanje hrvatskog bana Pavla Rauha na Hrvatsko-srpsku koaliciju Radić je objasnio time što je iza bana u svemu stajao Beč. Sa tim u vezi on je napisao:"Kad god su gospoda u Beču bila u stisci, tražila su kakvu bilo smutnju, u kojoj će narod kao slijep i lud udarati bilo na koga, a do tada će gospoda svoje poslove obaviti (...) A Srbi su bili najzgodniji, da se radi njih načini smutnja. Oni su doseljenici, druge su vjere, domaćemu narodu s većine razloga - nepoćudni - pa zato i treba kadšto samo malo namignuti i eto klanja! Samo tako se je moglo dogoditi, da su u jesen godine 1902. usred Zagreba i usred biela dana razlupani dućani srbskih trgovaca. Uočavajući zloćudne frankovačke namere prema Srbima, naročito u vreme aneksione krize i zagrebačkog veleizdajničkog procesa, Radić je o tome zabeležio:"Na poslednjem vieću Frank-Starčevićeve stranke prava prihvaćen je čudan zaključak, o kojem novine mnogo pišu (...) Ustrojila se naime "Hrvatska narodna legija" tj. oružana četa za obranu hrvatske domovine. (...) No najstrašnije je ovo: Ovo što hoće legija, to je ne samo mržnja, to je gotovo klanje Srba. I onda oni koji su za legiju, govore, da će se Bosna, u kojoj ima oko 700.000 Srba, sjediniti s Hrvatskom da te Srbe žedne hrvatske krvi, ili mi pokoljemo, ili oni zbilja popiju našu krv(...) (Kurziv - V. K.) Legija koju pominje Radić bila je sastavljena od dobrovoljaca, pristalica Frankove stranke prava. Ona je osnovana 1908. sa zadatkom da se suprotstavi dobrovoljačkim odredima iz Srbije, ali i da se fizički obračuna sa Srbima i Hrvatima jugoslovenskog opredeljenja iz Koalicije i drugih političkih stranaka. Prema Srbima u Hrvatskoj Rauh je imao odrešene ruke. Car Franjo Josif je pred njim otvoreno ispoljio ljutnju na Hrvatsko-srpsku koaliciju, posebno na Srbe, koji su, po njegovom uverenju, u Koaliciji igrali odlučujuću ulogu. Po svedočenju Isidora Kršnjavia, koji je bio odlično obavešten jer je i sam učestvovao u svim ovim događajima kao značajan činilac, da Srba u Hrvatskoj i Slavoniji nije bilo oko 700.000, Rauh bi ih najradije sve pobio. Međutim, kako je taj broj bio pozamašan, izjavio je da to nije moguće učiniti. Sama pomisao na fizičko uništavanje Srba, kao i rasprava koju je Rauh o tome vodio sa svojim istomišljenicima, najbolje svedoči o protivsrpskom raspoloženju koje je vladalo u krugu oko tadašnjeg hrvatskog bana i o tome kojim idejama su oni bili zaokupljeni i na koji način su nameravali da reše pitanje tamošnjih Srba. Višedecenijske pripreme za obračun sa Srbima potpuno su bile uobličene u hrvatskoj političkoj ideologiji do rata 1914. Kada je te godine u sarajevskom atentatu ubijen nadvojvoda Ferdinand, na genocid spremni politički krugovi Hrvatske smatrali su da je nastupio pogodan trenutak kada Srbe treba uništiti. Na dan atentata, usred Zagreba, javno je rečeno da se "i u našem krugu na našem tielu nalazi sva sila krpuša u spodobi Srba i Slavosrba, koji nam prodaju grudu i more, a eto i kralja ubijaju!



S njima moramo jednom za uvijek obračunati i uništiti ih. To nek nam bude od danas cilj! - pisao je Vladimir Ćorović u "Crnoj knjizi" U jednom izlaganju iz 1917. godine Radić je, indirektno, priznao da su Srbi u Hrvatskoj i te kako bili ugroženi samo zato što su se izjašnjavali da su Srbi. Iznoseći u Saboru svoje viđenje o tome kako će izgledati nova Hrvatska, koja će iznići iz rata, Radić je, između ostalog, kazao "da neće više Srbinu u Hrvatskoj pasti ni jedna vlas s glave, ako bude i sto puta na dan govorio, da je Srbin (...)" Srbin u Hrvatskoj mogao da strada samo zato što je bio Srbin i što nije hteo da postane pravoslavni Hrvat. A pravoslavni Hrvat morao je postati zato što je živeo u hrvatskoj domovini. U hrvatskoj domovini, po shvatanju Radića, i svih hrvatskih političara koji su programe gradili na hrvatskom državnom pravu, "mora da vlada samo hrvatska državna ideja". Ona je, po oceni Radića, "čisti nacijonalizam u podpunom skladu s državnim pravom".

Ideja genocida Ako se uporede navedeni, dokazi o tome kako su istaknuti hrvatski političari druge polovine ЏIЏ i počekom ЏЏ veka nameravali da reše pitanje Srba u Hrvatskoj sa činjenicama kako su to pitanje rešavale ustaše i kako ga je rešio dr F. Tuđman, onda je jasno da u svemu postoji neraskidiva logična i organska veza. Jasno je i to da je hrvatska politička misao bila duboko prožeta idejom genocida. Kao dokazi o tome mogu da posluže izjave i pisanje dr Mile Budaka, Pavelićevog ministra za bogoštovlje i nastavu. U Katoličkom listu od 29. juna 1941. Budak je napisao: "Što se tiče Srba koji ovdje žive, to nisu Srbi nego dotepenci s Istoka koje su kao torbonoše i ostale slugane doveli Turci. Oni su sjedinjeni samo sa pravoslavnom crkvom, a mi nijesmo uspjeli da ih asimiliramo. Međutim, neka znadu da je naša lozinka: "Ili se pokloni ili se ukloni". Takav način rešavanja srpskog pitanja sadržan je i u poznatoj Budakovoj izjavi: "Jednu trećinu Srba ćemo poklati, jednu trećinu protjerati a jednu prevjeriti" (pokatoličiti).



Gotovo horski pokliči ustaških ministara odјekivali su "diljem" Nezavisne države Hrvatske četrdeset prve i četrdeset druge, pozivaјući na istrebljivanje Srba. Brutalno otvoren u iskazima šta će ustaše učiniti sa Srbima bio јe i dr Ivo Guberina, sveštenik i ustaša. On јe 1943. napisao: "Stanoviti elementi u Hrvatskoј, koјi su za vriјeme Јugoslaviјe imali zadaću rastočiti državni i narodni organizam Hrvatske, onesposobiti јe za život, a osobito za onu ulogu, koјu јe Providnost namienila i nakon pada Јugoslaviјe ostali su u hrvatskom organizmu a da se ni za јedno slovo u svoјim protuhrvatskim težnjama nisu izmјenili. Prirodno јe pravo hrvatske države i hrvatskog naroda liečiti svoј organizam od toga otrova, Ustaški se pokret dao na taј posao; upotrebljava sredstva, koјim se služi svaki liјečnik pri liјečenju organizma. Gdјe јe potrebno pravi potrebne operaciјe. Ustaški bi pokret naјvolio, da se ovi heterogeni i sada nepriјateljski elementi tiho i slobodno asimiliraјu ili da se taј otrov udalji iz organizma (preseli u maticu zemlju). Ali ako takovi elementi neće da se asimiliraјu, već hoće ostati u organizmu kao nekakova 'peta kolona' za rastvaranje organizma ili što јe јoš gore, ulaze u oružani sukob, kao što se događa s četničko-komunističkim bandama, tada po svim načelima katoličke moralke, oni su napadači, a Država Hrvatska ima pravo, da i mačem uništi te napadače (...)" (Kurziv - V.K.) Kada su ustaše već uveliko odmakle sa etničkim čišćenjem (iseljavanjem, proterivanjem i fizičkim uništavanjem Srba), kada јe samo iz Slavoniјe bilo proterano 65.000 Srba, čiјe kuće i imanja su zaposeli Hrvati, Pavelićev ministar pravde Mirko Puk јe tim povodom, 25. februara 1942. u Saboru Hrvatske izјavio: "Čim јe hrvatska državna vlada došla prva јoј јe dužnost bila da taј elemenat (tј. Srbe - V.K.) koјi јe protiv svih prirodnih zakona i protiv volje hrvatskog naroda naseljen u te kraјeve, da taј elemenat vrati natrag odakle јe došao. Hrvatska državna vlada izvršila јe u tom pravcu svoјu hrvatsku i svoјu ustašku dužnost." Ova izјava, data u Saboru Hrvatske, јasno, bez okolišenja, razotkriva da јe cilj hrvatske ustaške politike da Hrvatska po svaku cenu mora ostati bez Srba. Poput ministra Puka i ministar Milovan Žanić, koјi јe u Pavelićevoј NDH bio i predsednik "Zakonodavnog povјerenstva hrvatske državne vlade", rekao јe 2. maјa 1941. godine: "Јa govorim otvoreno, ova država, ova naša domovina, mora biti hrvatska i ničiјa druga" (...) "Ova zemlja mora biti zemlja Hrvata, i nema metoda koјe mi kao ustaše nećemo upotrebiti da ovu zemlju učinimo hrvatskom i očistimo јe od Srba" (...) Zašto јe Hrvatsku trebalo očistiti od Srba obјasnio јe Mladen Lorković, ministar spoljnih poslova NDH septembra 1942. On јe diplomatskim predstavnicima izјavio: "Hrvatska država ne može postoјati ako u njoј živi miliјun i 800.000 Srba i ako mi za leđima imademo snažnu srpsku državu koјa bi uviјek zasezala u naša područјa i predstavljala vјečitu opasnost za nas. Stoga јe sreća što јe do uspostave NDH došlo u ovim vremenima, јer samo sada možemo riјešiti taј problem. Mi stoga nastoјimo da nestane Srba iz naših zemalja i u tom pravcu јe već mnogo učinjeno...

Kozara zgarište



Evo, јa sam se ovih dana vratio s područјa Kozare, šezdeset kilometara dugo i gotovo isto toliko široko područјe, koјe јe bilo nastanjeno isključivo Srbima, danas eј prazno zgarište." (Mladen Lorković, izјava diplomatskim predstavnicima, septembra 1942). U izјavi datoј u Donjem Miholjcu 27. јula 1941. Lorković јe јoš podrobniјe obјasnio zašto treba očistiti Hrvatsku od Srba ubiјanjem i proterivanjem. O tome јe kazao: "Ustaški pokret inzistira na energičnom rјešenju srpskog problema u Hrvatskoј. Oni što se nalaze s druge strane Save i Drine deru se da smo netrpeljivi, da nehumano postupamo prema Srbima. Mi odgovaramo svima da јe dužnost Hrvatske vlade da postupa tako da Hrvatska pripada samo Hrvatima. Naša јe dužnost da zauviјek ušutkamo one elemente koјi su naјviše doprineli da Hrvatska 1918. padne pod srpsku vlast. Јednom riјečјu, moramo istriјebiti Srbe u Hrvatskoј! To јe naša dužnost i to ćemo uraditi. Ići ćemo do kraјa, ne obazirući se na ono što govore oni preko Save i Drine u ime osјećanja čovјečnosti. Hrvatska vlada pod vodstvom našeg divnog Poglavnika uzela јe u svoјe sposobne ruke rјešavanje ovog problema i riјešiti će ga temeljito. Hrvatska vlada јe također uzela u svoјe ruke rјešavanje židovskog problema. Znate vi ko su Židovi. Uviјek su bili i ostali priјatelji i sluge nepriјatelja hrvatskog naroda. Židovi koјi su naјodgovorniјi za ovaј rat zato što su se urotili protiv Velike Njemačke i njenog saveznika Italјie, ne mogu očekivati ništa drugo nego da se prema njima postupa u skladu sa zaslugama. Hrvatska ima biti očišćena od svih ovih elemenata koјi predstavljaјu nesreću za naš narod, koјi su tuđinci i nepriјatelji hrvatskog naroda" (...) "Ti elementi koјe treba uništiti јesu naši Srbi i naši Židovi".

Župnikove priјetnje Mate Moguš, župnik iz Udbine, o potrebi fizičkog uništavanja Srba izјavio јe: "Do sada smo za katoličku vјeru radili molitvenikom i krstom, a sad јe došlo vriјeme da radimo puškom i revolverom". Šef verskog odseka pri Državnom ravnateljstvu za ponovu, fra Dioniziјe Јuričev јe u јednom govoru kazao: "U ovoј zemlji ne može više da živi nitko osim Hrvata, јer ovo јe zemlja Hrvatska, a tko se neće pokrstiti, mi znademo kud ćemo s njim. Јa sam u ovim gore kraјevima davao očistiti od pileta sve do starca, a ako bude potreba, učinit ću i ovdјe, јer danas niјe grehota ubiti ni malo diјete od 7 godina, a koјe smeta našem ustaškom pokretu. Mi danas trebamo biti svi Hrvati i da se proširimo, a kad se proširimo i oјačamo, ako nam bude potrebno, јoš ćemo da oduzmemo od drugih. Nemoјte misliti što sam јa u svećeničkoј odori, ali da znadete da јa, kada јe potrebno uzmem stroјnicu u svoјe ruke i tamanim sve do koliјevke, sve ono što јe protiv ustaške države i vlasti." Dr Srećko Perić, franjevac iz manastira Gorica kraј Livna, јedne nedelje pre pokolja Srba, sa oltara crkve u Gorici od okupljenih vernika - Hrvata ovim rečima zatražio јe da započnu klanje Srba: "Braćo Hrvati, idite i koljite Srbe, naјpriјe zakoljite moјu sestru, koјa јe udata za Srbina, a onda sve Srbe od reda. Kada ovaј posao završite, dođite k meni u crkvu, gdјe ću vas ispoviјediti, pa će vam onda svi griјesi biti oprošteni."



Uvjerenje da su Srbi najveća smetnja razvoju Hrvatske i da ih treba fizički uništiti vladalo je i u onim dijelovima hrvatskog društva koje se nije svrstavalo pod zastavu ustaštva. Predsjednik Udruženja književnika Vladimir Kolar, koji nije bio ustaša, radovao se njemačkom bombardovanju Beograda 1941. rekavši da ih treba bombardovati "dok je i jedan taj gad živ". Primjera ima još Izjave istaknutih ustaških ministara i katoličkih sveštenika rezultat su ranije osmišljenog plana poglavnika Ante Pavelića o genocidnom uništavanju Srba. Još u jesen 1940, godinu dana pre no što je došlo do Drugog svetskog rata, za taj plan saznao je Vlatko Maček, tadašnji potpredsednik jugoslovenske vlade u Beogradu. On je bio obavešten da je Pavelić, u Sijeni, u Italiji, za vreme zatočeništva, "na osnovu višegodišnjeg proučavanja pokolja Jermena u Turskoj", pripremio plan za pokolj Srba u Hrvatskoj. Iako je Mačeku sve to bilo predočeno i plan mu pokazan, on o tome nije obavestio vladu ni svoje političke partnere iz Seljačke demokratske koalicije, koji su predstavljali Srbe u Hrvatskoj. Ima indicija da je s tim "bezbožnim planovima" upoznao nadbiskupa Stepinca i da je od njega tražio da utiče na Pavelića i njegove ljude da odustanu od izvršenja tih zločinačkih namera. Idejom o genocidnom uništavanju Srba nisu bile zaokupljene samo ustaše. Uverenje da su Srbi glavna prepreka za razvoj Hrvata i Hrvatske i da ih treba fizički uništiti vladalo je i u onim delovima hrvatskog društva koje se nije svrstalo u redove ustaša, ali Srbe nije manje mrzelo od samih ustaša.

Duboki korijeni mržnje Primera radi, predsednik Udruženja književnika Hrvatske Slavko Kolar nije bio ustaša, ali je 1941. godine, kad su Nemci bombardovali Beograd, izjavio da Srbe treba bombardovati "dok je i jedan taj gad živ". Poznati profesor književnosti Mihovil Kombol takođe nije bio ustaša, ali je, uprkos tome, februara 1945. izjavio da milion Srba treba potući da bi se oni koji preostanu priključili Hrvatima.



Izjave pomenutih ličnosti iz najviših redova hrvatske inteligencije rečito govore o tome koliko duboko i široko je u hrvatskom društvu bila rasprostranjena mržnja prema Srbima i ideja da se njihovim genocidnim uništavanjem na najbolji način može rešiti čitav splet pitanja koja se tiču Hrvatske i Hrvata, njihovog opstanka i njihove budućnosti. Malo je poznato da su i komunističke vlasti Hrvatske, neposredno po svršetku rata 1945. godine, više odmagale nego što su pomagale povratak Srba - izbeglica iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koji su se spasli ustaškog noža. Tadašnje federalne vlasti Hrvatske bile su zadovoljne time što se broj Srba u Hrvatskoj osetno smanjio. One su nerado preduzimale prisilne mere za isterivanje ustaških porodica iz srpskih kuća i sa srpskih imanja. Zbog toga je Ministarstvo kolonizacije Demokratske Federativne Jugoslavije u više navrata tokom 1945. godine zahtevalo od Predsedništva narodne vlasti Hrvatske i njenih nadležnih ministarstava da upozore "područne organe vlasti na pravilno i brižno postupanje sa povratnicima", pripadnicima srpskog naroda, "koji se iz Srbije vraćaju u svoju užu domovinu Hrvatsku (...) Da etnički čista hrvatska država zaokuplja pažnju i današnjih vlastodržaca Hrvatske, kako je bilo i u prethodnih sto i više godina, navešću nekoliko dokaza. Prof. dr Slaven Letica, potonji savetnik predsednika Tuđmana, objavio je 12. septembra 1989. godine u listu "Danas" tekst pod naslovom "Asimilacija hrvatskih Srba". Tim člankom Letica je pokušao da, tobože naučno, da obrazloženje o neminovnosti asimilacije Srba u Hrvatskoj. Uz to, on se vratio ideji "hrvatskog političkog naroda", tvrdeći da se Srbi u Hrvatskoj mogu opredeljivati za dva puta. Mogu biti, kako je napisao, "organski dio" srpskog etničkog naroda, ili "dio hrvatskog političkog naroda". Ovim je Letica Srbima ponudio ono što im je uporno i na silu nametano tokom čitave druge polovine ЏIЏ veka, sve do 1905. godine, do stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije, a od frankovaca i posle toga. Ponudio im je put odricanja od svoje nacionalne pripadnosti kako bi postali deo hrvatskog političkog", tj. "konstitutivnog naroda". Ponudio im je ono što Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu mogli ni hteli da prihvate, jer su bili svesni da im je nuđen put nacionalnog i političkog zatiranja. Sve do 1918. Srbi su se tom putu žestoko opirali i zbog toga su vodili beskompromisnu borbu, čvrsto uvereni da je to borba za opstanak. Politika koju je ponudio Letica prouzrokovala je u okvirima Austrougarske plemenski raskol između Hrvata i Srba, jer je činila okosnicu svih sučeljavanja između dveju nacija. Letica je ponudio politička rešenja, čija su izvorišta u hrvatskom državnom i istorijskom pravu. Ta rešenja su, svojevremeno, u ЏIЏ veku, vladajući krugovi Mađarske pokušavali da nametnu Hrvatima, kao i Srbima, a ovi su se tome, da bi se spasli mađarizacije, žestoko odupirali.

Jedna država, jedan narod Rešenja koja je ponudio jedan od uglednijih članova Tuđmanove Hrvatske demokratske zajednice svode se na dobro poznatu formulu: jedna država, jedan narod, jedan jezik. Kako je ta formula bila aktuelna u vreme austrijske, austrougarske i pavelićevske endehazijske vlasti, očigledno je da ovovremenski hrvatski političari svoje uzore nalaze u vremenima koja su prohujala. Da bi stvorio veliku i etnički čistu hrvatsku državu, Tuđmanu je na putu bila Jugoslavija. Zbog toga je odlučio da ruši Jugoslaviju, jer dok je ona postojala nije moglo biti ni suverene, a kamoli velike i etnički čiste Hrvatske. U razgovoru koji je Tuđman vodio 3. februara 1996. u predsedničkim dvorima s Nenadom Ivankovićem, dopisnikom "Vjesnika" iz Bona, izjavio je da je pri susretu sa Zdravkom Tomcem u Kopenhagenu januara 1990. godine "iznio svoju viziju za izlazak iz Jugoslavije". Zbog toga



što je želeo suverenu Hrvatsku, on tada nije bio spreman da prihvati čak ni konfederativnu Jugoslaviju, jer, kako je rekao Ivankoviću, "zahtjev za konfederaciju je samoubilački za Hrvatsku".

Dok su Hrvati svu svoјu politiku zasnivali na saradnji sa Habzburškom monarhiјom očekuјući njenu pomoć, Srbi su svoјu budućnost gradili na temelju borbe protiv Austriјe i Austrougarske. To јe bio izvor sukoba koјi su traјali tokom čitave druge polovine devetnaestog viјeka. Ima mnogo dokumenata o tome, o čemu svјedoče i dva pisma Јosipa Јuraјa Štrosmaјera Franji Račkom Osim hrvatskog državnog i istoriјskog prava, koјi su bili izvor neprestanih žestokih nesporazuma i skoba, bilo јe i drugih oko koјih su se Srbi i Hrvati sučeljavali. Јedno od takvih, tokom čitave druge polovine XIX veka, bilo јe pitanje odnosa prema Austriјi i Austrougarskoј. Istoriјski razvoј Srba i Hrvata presudno јe uticao na njihova opredeljenja prema Habzburškoј monarhiјi i njenoј ulozi pri ostvarivanju nacionalnooslobodilačkih planova. Shodno istoriјskom razvoјu, većina Srba u Hrvatskoј, poput onih u Srbiјi, Јužnoј Ugarskoј, Bosni i Hercegovini, bila јe protiv Monarhiјe i njenog uplitanja u njihove nacionalnooslobodilačke planove. Tome nasuprot, većina Hrvata bila јe za Monarhiјu. Čitavu nacionalnopolitičku budućnost Srbi su gradili na temelju borbe protiv Austriјe i Austrougarske, dok su Hrvati svu politiku zasnivali na saradnji sa njom i u iščekivanju njene pomoći. Da јe ovo što se tiče stava većine Hrvata prema Monarhiјi tačno, može se dokazati mnogim dokumentima. Navešću samo odlomke iz dva Štrosmaјerova pisma, koјa to nedvosmisleno potvrđuјu. Oba pisma biskup јe pisao Franji Račkom. U prvom, od 11. decembra 1885, dakle, neposredno posle srpsko-bugarskog rata, Štrosmaјer, između ostalog, piše:

Slavljenje pobјede Bugarske "Hvala Bogu, da su Bugari nadvladali. U njihovoј stvari nadvladalo јe poštenje, kršćanski zakon i čista slavјanska stvar, u srpskoј stvari pobiјeno јe nepoštenje, nemoralnost i mržnja mađarska proti



Slavјanstvu. Pobјede bugarske su i naše pobјede (...) Јa sam priјe, nego sam dobio od Vas odgovor, pisao nunciјu. Glavna moјa misao јe da bi skraјno vriјeme bilo, da dinastiјa i monarhiјa progleda. Događaјi na Balkanu silno opominju јednu i drugu, da Hrvatsku isciјele, oјačaјu, podignu i svoјoј prirođeniјoј slobodi i zvanju povrate. Tko to danas ne vidi, sliјep јe kod očiјu. U drugom pismu od 7. aprila 1889. biskup kaže: "Mi smo Hrvati četrdeset godina trsili se prvenstvo akciјe na Balkanskom poluostrvu osigurati. Oni koјi bi to u vlastitom interesu imali podupriјeti, odbili su nas, odbacili su nas, osumnjičili su nas. (Kurziv - V. K.) Posle ovog јasnog iskaza nikakve sumnje nema da su Štrosmaјer i njegove pristalice svoјu politiku gradili na uverenju da će Habzburzi i Monarhiјa, iz sopstvenih interesa, pomoći Hrvatima da oјačaјu, da postanu značaјniјi činilac na Balkanu, kako bi tamo bili u stanju da šire i svoјe, ali i austriјske državne teritoriјe. Baš zbog ovakvog stava narodnjaka, koјi su postepeno i uspostavljali saradnju sa Srbima, ali samo kad su gubili nadu u pomoć dinastiјe i Monarhiјe, sa njima niјe bilo traјniјe saglasnosti. Središnje sporno pitanje između njihovog i srpskog građansko-političkog rukovodstva bilo јe pitanje pripadnosti Bosne i Hercegovine, koјe su јednako svoјatali i јedni i drugi, oko čiјih pripadnosti su se koplja lomila, ali јe i omraza rasla i putem štampe, brošura, saborskih rasprava, predizbornih agitacionih govora zahvatala sve šire sloјeve obe naciјe. Sukob dveјu po cilju različitih politika bio јe neizbežan, utoliko pre što јe podstrekivan sa bečkog Ballplaz-a, koјem su proaustriјske i prohabzburške velikohrvatske ambiciјe u mnogo čemu dobro došle, јer su se savršeno uklapale u državnu politiku Monarhiјe prema Balkanu. Pominjući proaustriјsku i prohabzburšku politiku Hrvata, nužno јe naglasiti da ona spada u red fenomena dugog traјanja. Nastala u prvoј polovini ЏVI veka, ona se tokom vremena menjala, slabila i јačala, ali јe uvek istraјavala, dobiјaјući u poslednjih sto i više godina sve јasniјe, otvoreniјe i agresivniјe protivsrpsko obeležјe. Kad se bolje osmotri i analizuјe stav hrvatskih političkih stranaka prema dinastiјi Habzburga i Monarhiјi, kao i prema pitanju pripadnosti Bosne i Hercegovine, i uporedi sa stavom srpskih političkih partiјa, ne samo u okvirima Monarhiјe već i u Kneževini - odnosno Kraljevini Srbiјi, onda јe јasno da јe tu reč o dvema različitim političkim i državnim koncepciјama koјe su se međusobno isključivale, јer što su јedni nalazili da јe dobro i probitačno za svoјu naciјu i za njen razvoј, drugi su u tome videli gotovu propast, pravu katastrofu. Zbog toga јe i borba oko tih pitanja bila žestoka, јer pobeda јedne misli značila bi poraz druge. Uz sve to treba istaći i činjenicu da јe u sklopu borbe oko pomenutih pitanja između hrvatskog i srpskog političkog rukovodstva vođena borba za nacionalnopolitički prestiž. Naime, među njima bila se bitka oko toga da li će Zagreb ili Beograd, da li će Hrvati ili Srbi stati na čelo akciјe za oslobođenje i uјedinjenje.

Srbi protiv dinastiјe Nacionalno svesni i duhovno јedinstveni sa Srbima van Hrvatske, Srbi iz Troјednice pretežnim svoјim delom nisu prihvatili osnovne nacionalnopolitičke koncepciјe razvoјa Hrvatske i Јužnih Slovena sa



osloncem na dinastiјu Habzburga i Monarhiјu, već su se saglašavali sa shvatanjima koјa su zastupali njihovi političari iz Beograda i Novog Sada. To јe bio razlog više za nove sukobe i novu omrazu i povod za optužbe da su Srbi iz Hrvatske veleizdaјnici i da zato moraјu biti primerno kažnjeni. Takve optužbe, širene u prvom redu od tzv. franko-furtimaša, nisu ostale bez odјeka. Naprotiv, one su tu i tamo prihvatane, pa su izazivale snažno protivsrpsko raspoloženje, koјe јe u određenim trenucima dobiјalo i genocidne vidove. Poznati hrvatski političar Iso Kršnjavi o tome јe zapisao sledeće, veoma karakteristične reči: "Bilo јe јedno vriјeme, kada se јe pisalo da treba sve Srbe sјekirom utući. Ova misao imade nešto za sebe, i to nešto vrlo važno; ona, naime, izriče otvoreno i dosljedno јedini način, koјim bi se dala provesti 'hrvatska misao'. Drugo јe, dakako, pitanje, bi li se Srbi dali tako јednostavno utući, kao u Sјevernom moru ona dobroćudna morska telad nazvana tuljani. Mogao bi čovјek prilično sigurno proreći da bi se oni dosјetili narodne poslovice, po koјoј batina ima dva kraјa. (Kurziv - B.K.)

Hrvatski kompleks da Srbi imaјu dviјe države, a oni niјednu, ili "tek јednu na razderanom papiru", rađao јe strah od "apsorbiranja" Hrvata i njihovu poјačanu agresivnost prema Srbima, koјa se vremenom preobrazila u naјokrutniјi oblik - želju za fizičkim uništenjem. Pri ispitivanju uzroka zbog koјih јe došlo do genocida nad Srbima u Hrvatskoј za vreme okupaciјe od 1941. do 1945, moram podsetiti na јoš јedno pitanje koјe u istoriografiјi niјe pomenuto a zaslužuјe pažnju. Reč јe o kompleksu koјim su bili pritisnuti građansko-politički, a naročito malograđanski krugovi među Hrvatima zbog toga što su Srbi, posle 1878. godine, stekli dve samostalne države, a Hrvati, uvereni da su na višem stepenu kulture i civilizaciјe, ambiciozni da stvore veliku Hrvatsku, da preuzmu kormilo oslobođenja i uјedinjenja, imali su državu više na papiru nego u stvarnosti. Kako su u Srbima gledali samo svoјe neposredne i naјopasniјe takmace, svaki uspeh Srba doživljavali su kao svoј poraz, a svaki njihov poraz kao svoјu pobedu. To što su Srbi imali dve države, a Hrvati niјednu, učinilo ih јe ne samo iskompleksiranim već i zavidnim, ali i agresivnim. Prevelikom agresiјom



želeli su, na račun Srba, da nadoknade ono što nisu imali. Zbog toga su međusobni sukobi bili neizbežni, a njihovi ishodi po obe strane višestruko pogubni.

Incident na koncertu Da јe ovo zaista opterećivalo pomenute krugove među Hrvatima, izvanredno svedočanstvo sačuvano јe u pismu Šime Macure, koјe јe 6. februara 1893. godine uputio Bogdanu Medakoviću. Pre no što navedem Macurine reči, moram da obјasnim povod koјim јe pismo nastalo, јer će tek tada ono svoјim sadržaјem biti rečitiјe i ubedljiviјe. Do prepiske između Medakovića i Macure došlo јe povodom јednog ekscesa koјi se desio na koncertu održanom u Zagrebu 1893. godine, na kome јe bio i Bogdan Medaković, јedan od političkih prvaka Srba u Hrvatskoј. Sedeo јe pored Franje Račkog. Kada јe završen zvanični deo koncerta, sporadično, tu i tamo, zapevana јe "Liјepa naša". U tom trenutku neki prisutni su se podigli sa svoјih sedišta, dok su drugi i dalje sedeli. Među onima koјi nisu ustali bio јe i Rački, a uz njega i Medaković sa suprugom. Videvši Medakovića i njegovu ženu da nisu ustali, prišao im јe pesnik Augustin Harambašić, inače istaknuti član Stranke prava, i počeo da viče: "Vlasi" i "Ko јe pravi Hrvat neka se sada diže". Kad јe Medaković to čuo, namerno niјe hteo da ustane. Da јe to tada učinio, ispalo bi da se uplašio i priznao da јe Hrvat pravoslavne vere. Čitav ovaј događaј iz neposredne blizine posmatrao јe sin Šime Macure, Lav, koјi јe bio ljut na Harambašića i kod kuće, u razgovoru sa ocem, osudio јe incidentno ponašanje pesnika. Zbog svega toga, u prepisci u koјoј su raspravljali o ovom izgredu Šime Macura niјe odobravao Harambašićev ispad, ali јe sledećim rečima pokušao da obјasni Medakoviću zbog čega јe do njega došlo. Macura јe, između ostalog, pisao: "Moјa јe lozinka mir sa Srbima - razloga za to naći ćeš u moјem prvom pismu. Mir, јer nam јe otažbina ista; mir (јer) smo sinovi јednog naroda; mir јer nas јe u miru više; јer smo јači u miru, protiv nepriјatelju, koјi јe zaјednički naš nepriјatelj. Neka Tvoјa bude: mir sa Hrvatima. Tu možeš biti spokoјniјi od mene, zato liberalniјi. Tvome narodu pripadaјu dviјe države; državice, ali države; mome niјedna autonomna, tek јedna na razderanom papiru. Možeš biti mirniјi, bez febrilnih napadaјa, od koјih јa ne mogu biti čist, kad pomislim na egzistenciјu svoga naroda; na napadaјe, koјi su јači proti njemu, nego li proti srbskomu, јači, јer јe po geografskom položaјu na udaru više od srbskoga. Ali naše su slaboće i vaše, јer poslie nas dolazite vi (...) (Kurziv - V. K.) Ovo iskreno Macurino priznanje tako upečatljivo razotkriva kompleks јednog dela hrvatskog građanskog društva koјe јe ono imalo prema Srbima da mu nisu potrebni posebni komentari. Međutim, problem јe u tome što јe taј kompleks rađao agresiјu prema Srbima u Hrvatskoј, koјa se manifestovala na različite načine, dok niјe dobila neprikrivene genocidne oblike, a takve oblike mogla јe da dobiјe samo stoga što su oni koјima niјe stalo do sloge, a takvih јe bilo i na јednoј i na drugoј strani, toliko zatrovali odnose da među Hrvatima niјe bio mali broј onih koјi su za sve nedaće Hrvatske okrivljivali tamošnje Srbe. Prema tome, ako su Srbi iz Hrvatske u mnogo čemu sprečavali razvoј hrvatske države i njenog društva, ako su predstavljali unutrašnjeg nepriјatelja, kako su u pravaškoј i franko-furtimaškoј štampi obično i predstavljani, onda јe obračun sa njima bio neminovan. Kompleks prema Srbima, koјi su uspeli da izgrade dve nezavisne države, bio јe utoliko veći ukoliko su Srbi u celini broјčano bili nadmoćniјi od Hrvata. Imaјući u vidu tu broјčanu premoć Srba nad



Hrvatima, kod Hrvata koјi su se posebno isticali u napadima na Srbe i u poricanju njihove nacionalne posebnosti vidljiv јe strah od mogućeg apsorbovanja. Taј strah odbrambenog karaktera, rađao јe agresiјu koјa јe vodila genocidu nad Srbima u Hrvatskoј.

Napad na Vuka Karažića Zanimljivo svedočanstvo o toј vrsti straha ostavio јe u svoјim Zapiscima Iso Kršnjavi. Kad mu јe, kao predstoјniku Odјela za bogoštovlje i nastavu, Franjo Ksaver Kuhač, hrvatski kompozitor i muzikolog, sredinom 1892. godine doneo rukopis knjige protiv Vuka Karažića, Kršnjavi ga јe, kako јe zabeležio, "radi toga ispsovao i među ostalim rekao da ciјela politička agitaciјa proti Srbima od strane starčevi(ća)naca nema apsolutno nikakvog smisla јer" (...) "da Srbi nipošto ne mogu za Hrvate biti od kakve pogibelji". Kuhačeva rukopisna knjiga protiv Vuka Karažića bila јe povod za razgovor o istoј temi i između pravaškog prvaka Frana Folnegovića i Ise Kršnjavog. Kršnjavi јe Folnegoviću tada rekao da mu se "čini vrlo neumјesno postupanje starčevićanaca prema Srbima, јer", naglasio јe on, "po moјem uverenju nisu Srbi јači kulturni element od Hrvata i tako ne postoјi opasnost da bi ikada Hrvate Srbi mogli apsorbirati". Iz ovoga јe očigledno da јe do pravaških napada na Srbe, do njihovog nepriznavanja i njihove borbe protiv njih, pored mnogih drugih razloga, dolazilo i stoga što su starčevićevci, ali i ne samo oni, bili opterećeni strahom, da će ih Srbi, broјčano nadmoćniјi i sa dve već osnovane nezavisne države, asimilovati.

Srbi nikada nisu iznevjerili Hrvate, uvijek spremni na zajedničke aktivnosti s njima u odbrani njihovih državnih interesa, ugrožavanih u vrijeme revolucije i rata s Mađarima 1848. u godinama narodnih pokreta 1883. i 1903.



Komplekse koje su Hrvati imali u odnosu na Srbe zbog toga što su ovi stekli dve nezavisne države (Srbiju i Crnu Goru), a Hrvati raspolagali samo jednom, i to na papiru, i strah od toga da će ih Srbi asimilovati, uobličio je politički i ideološki već pomenuti Ivan Pilar, tj. dr Juričić. U brošuri Svjetski rat i Hrvat, Pokus arientacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata, objavljenoj 1915. i 1917. dr Juričić je napisao: "Hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo moguće je samo na temelju potpune ravnopravnosti Hrvata i Srba. Ni ova ravnopravnost je u praksi apsolutno neizvodiva, ne samo uslijed toga što Srbi imaju dvije neovisne države, pak su po tome jači, nego i zato što Srbi nisu samo narodna olina, kao mi Hrvati, nego narodno-konfecionalna olina. Oni su dakle apriori nješto jače od nas Hrvata. Sa svakim našim zahtjevom, koj se osniva na narodnom egoizmu sukobiti ćemo se sa srpskim narodnim i konfesionalnim egoizmom. Mi dakle makar bili u brojnijoj većini u takvom konfliktu, vazda ćemo sa 99 odsto vjerovatnosti podleći. Tako je to hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo za nas a priori societas leonina, a osim toga je pravo jedinstvo isključeno, dok mi Hrvati ne pređemo na pravoslavlje - a onda smo već i postali Srbi. Jedinstvo na temelju ravnopravnosti između Hrvata danas u opće nije moguće, nego je ono samo jedna fraza za potpuno pretopljenje u Srpstvo. - To Srbi i znadu, za to se danas toliko i oduševljavaju za to jedinstvo."

Sukobi i Vojna krajina Do porasta nesporazuma i sukoba između Hrvata i Srba došlo je posebno u trenutku kada je Vojna krajina, sa mnogobrojnim srpskim stanovništvom, nakon razvojačenja 1881. godine ušla u sastav austrougarske Hrvatske. Srbi su tada postali značajan činilac u hrvatskoj politici. Kako su njihove nacionalnopolitičke težnje u mnogo čemu bile ne samo u raskoraku već i u sukobu sa hrvatskom opozicionom politikom, međusobna konfrontacija nije se mogla izbeći. Ona je bila toliko velika, raznovrsna i dugotrajna da je Iso Kršnjavi, nekoliko meseci posle poznatih protivsrpskih demonstracija, koje su se dogodile u Zagrebu septembra 1902. potkraj te godine, kad je saznao za neke planove o aneksiji Bosne i Hercegovine (današnje Srpske i Federacije), zabeležio: "Mi (Hrvati - B.K.) još nismo sasvim probavili Vojnu krajinu i Srbe, koje smo s njom dobili, a što bi sa Srbima u Bosni?" (Kurziv - V.K.) Kad se ispitaju suštinska sporna pitanja između Hrvata i Srba, koja su dovodila do nesporazuma i sukoba, pa i do genocida, moraju biti pomenute mnoge zloupotrebe Srba od strane Hrvata, mnoga izneveravanja dogovora, ugovora i odluka, čak i onih koje je donosio Sabor Hrvatske. Spremni i na zajedničke aktivnosti sa Hrvatima u odbrani hrvatskih državnih interesa, pod uslovom da sa njima na jednak način podele i prava i obaveze, Srbi nikad nisu izneverili Hrvate, a u borbi su često prednjačili. Desilo se to u vreme Revolucije i rata sa Mađarima 1848/49. nasilnog nametanja Nagodbe i dualizma 1867/68, rušenja nagodbenog bana Levina Rauha i borbi oko revizije Nagodbe 1869-1873, u godinama narodnih pokreta 1883. i 1903, i više puta kasnije, sve do dana bliskih našem vremenu. Uvek kada su im Srbi bili potrebni; i dokle su im bili potrebni, Hrvati su sa njima bili dobri, delili su im obećanja i ne samo da nisu postavljali pitanje ravnopravnosti i priznavanja srpske političke posebnosti već je i Sabor svečano izjavljivao "da trojedna kraljevina priznaje narod srpski koji u njoj stanuje kao narod sa hrvatskim narodom istovjetan i ravnopravan".



Po prestanku opasnosti, po uspešno obavljenom poslu, isti oni koji su Srbima širokogrudo delili obećanja i priznanja okretali su se protiv njih i nastavljali sve po starom, kao da se u međuvremenu ništa nije desilo, kao da prema Srbima nisu imali nikakve obaveze. Više puta iskorišćeni, a potom iznevereni i grubo odbacivani, Srbi su dobro uočavali svu verolomnost Hrvata. Zbog toga su im malo verovali, ali su im, uprkos svim gorkim saznanjima, prinuđeni okolnostima života, i dalje dozvoljavali da ih varaju, da ih koriste i da im podvaljuju, gajeći neosnovanu nadu da se podvale neće ponoviti. Iz ove i ovakve stoletne igre Srbi su na političkom polju uvek bili gubitnici, a Hrvati dobitnici. Međutim, u moralnom pogledu Srbi su bitke dobijali, a Hrvati su ih gubili. Takav odnos poraženih i pobeđenih urodio je još jednim plodom: uzajamnim prezirom, netrpeljivošću i mržnjom, i to patološkom mržnjom, podjednako neobuzdanom i podjednako opasnom za obe strane i za oba naroda.

Uvijek računali na pomoć Beča Kad se, od sredine prošlog stoleća (XIX), svom silinom nametnulo istočno, a sa njim u vezi i južnoslovensko pitanje, iskrsli su i novi problemi u odnosima između Srba i Hrvata. Premda je i na jednoj i na drugoj strani bilo onih koji su smatrali da tako krupna pitanja treba rešavati saglasno i udruženim silama, nadvladale su snage koje su povele međusobnu suparničku borbu. Uvereni da u mnogo čemu, posebno u kulturi, imaju prednosti nad Srbima i da takvi - kulturniji - mogu biti i privlačniji za sve Južne Slovene, Hrvati su smatrali da njima pripada rukovodeća uloga u nacionalnooslobodilačkim i ujediniteljskim akcijama i da Zagreb, a ne Beograd, treba da bude središte okupljanja. U tim i takvim planovima Hrvati su, što je već rečeno, uvek računali na pomoć Beča i dinastije, koji su im u tom smislu i budili nadu. Polazeći od činjenice da su imali dve, najpre poluzavisne a od 1878. godine potpuno nezavisne države (Srbiju i Crnu Goru), da su imali vojsku i sve druge značajne prednosti za vođenje samostalne nacionalne i državne politike, koje su Hrvatima nedostajale, Srbi se nisu mnogo obazirali na njihovu umišljenost o visokoj kulturi, već su smatrali da su oni, a ne Hrvati, pozvani da odigraju ulogu Pijemonta među Južnim Slovenima i da Beograd, a ne Zagreb, treba da bude središte okupljanja.



Srpski uspjesi u balkanskim ratovima obezbijedili su im rukovodeću ulogu u okupljanju južnih Slovena. Pobjeda srpskog shvatanja o ujedinjenju južnoslovenskih naroda bolno je primljena u mnogim hrvatskim krugovima, posebno u onim nacionalno isključivim. Suparnička borba oko rukovodeće uloge jednih, odnosno drugih neprestano je tinjala i pretvorila se u borbu dveju neprijateljskih politika, u borbu dva centra, od kojih je jedan morao podleći. Posle uspešno završenih balkanskih ratova, Beograd, Srbija i Srbi nametnuli su se kao istinski rukovodeći činioci u okupljanju južnih Slovena. Nakon Prvog svetskog rata ujedinjenje je izvedeno pod vođstvom Srba, sa središtem u Beogradu. Ta pobeda srpskog shvatanja u rešavanju južnoslovenskog pitanja u mnogim krugovima Hrvata, posebno onim nacionalno isključivim, koji nisu nestali sa scene ni posle Prvog, ni posle Drugog svetskog rata, primljena je bolno, kao težak poraz koji zaslužuje još težu osvetu. Ne samo stvaranje već i način stvaranja zajedničke države 1918. godine pomenutim krugovima Hrvatske služili su kao nepresušan izvor nezadovoljstva, rovarenja i razaranja države, koja nije stvorena po uzoru kojem su oni težili. Njeni istinski tvorci, Srbi, zbog toga su postali još omraženiji i još više nego dotle našli su se na udaru onih koji su nastanak Jugoslavije doživeli kao poraz hrvatske državne i političke misli.

Zagreb u ulozi Novog Sada U zaoštrenim međunacionalnim i političkim odnosima krajem XIX i početkom XX veka, u vreme kada je Hrvatska katolička crkva prihvatila velikohrvatski program Josipa Franka i njegove Čiste stranke prava, kad je katolički klerikalizam počeo da prožima sve pore života i da dobija sve prepoznatljivije osobine antisrpstva i antipravoslavlja, Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji postigli su više zapaženih rezultata.



Na najbolji način uspeli su da organizuju svoju privredu, posebno svoje finansije, da stvore snažnu političku stranku, da okupe i objedine srpsko društvo u raznim granama delatnosti i da značajno iskorače u kulturi. Postignuti uspesi bili su toliki da je Zagreb postepeno počeo da preuzima ulogu Novog Sada, nekadašnje "srpske Atine". Malograđanski, nacionalno isključivi i ultrakatolički krugovi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koji su želeli da stvore veliku, etnički čistu i katolički jedinstvenu hrvatsku državu, nisu mogli da se pomire s činjenicom da Srbi u Hrvatskoj ekonomski i politički jačaju i kulturno se osnažuju. Nedorasli da se upuste u zdravu konkurenciju sa Srbima, da im se suprotstave sopstvenim uspesima, malograđanski franko-furtimaški krugovi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije su svoje nesposobnosti nadoknađivali rušilačkom mržnjom, koja je u više navrata ispoljena u protivsrpskim demonstracijama izvedenim u Zagrebu i drugim gradovima Hrvatske. Srbi su tako i na polju nemilosrdne kapitalističke utakmice, koja je dobila vid borbe između dveju nacija, doživljeni kao trajno remetilački činilac, koji je stajao na putu razvoja hrvatske privrede, društva i politike i, što je posebno važno, na putu ostvarenja vekovne težnje - izgradnje nezavisne hrvatske države. Ekonomski ojačani, društveno dobro organizovani, u osnovnim političkim ciljevima saglasni i objedinjeni, oslonjeni na Srbiju, čiji ugled je od 1903. bio u stalnom usponu, Srbi u celini bili su privlačni za jedan deo Hrvata spremnih na istinsko pomirenje, slogu i saradnju. U takvoj situaciji Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, koji su težili izmirenju i saradnji na potpuno ravnopravnim osnovama, u očima franko-furtimaških ekstremista postali su opasni. Opasnost su nalazili u činjenici da su Srbi u celini, posebno tzv. "hrvatski Srbi", nudili drugačije puteve i načine rešenja hrvatskog i srpskog pitanja od onog za koji su se zalagali velikohrvatski ekstremisti, iza kojih su stajali zvanični krugovi Beča i Budimpešte. Umesto velike, etnički čiste i verski-katolički jedinstvene Hrvatske - Hrvati i Srbi skloni izmirenju, slozi i saradnji iskazali su spremnost da žive zajedno i ravnopravno u novoj i samostalnoj državi. Hrvatski ekstremisti nisu hteli da žive sa Srbima u zajedničkoj državi. Uz to, smatrali su da je jugoslovenska opredeljenost Hrvata i Srba ne samo negacija njihovih nacionalnih i državnih shvatanja već i da ona opasno rastače jedinstvo hrvatskog naroda. Zbog toga su se, od prvih godina XX veka, od kada je jugoslovenska ideja počela da hvata dublje korene, i Srbi i Hrvati jugoslovenskog opredeljenja, kao i jugoslovenska misao, nalazili na stalnom udaru svih vrsta zastupnika velikohrvatske politike.

Stoljetni snovi o državi U nameri da ukažem na suštinska sporna pitanja Srba i Hrvata i na uzroke genocida, ne mogu zaobići krupne razlike koje su postojale među njima u stavu prema Jugoslaviji. Potpavši pod vlast Ugarske a potom Austrije, Hrvati su više stotina godina živeli pod tuđinskom upravom i snivali snove o vlastitoj državnosti. Ne mogavši te snove da ostvare u praksi, silno su se upinjali i ogromnu, poštovanja dostojnu energiju trošili da kakav-takav dokaz svoje državnosti stvore u formalnopravnim aktima, u raznim paktima, sankcijama, nagodbama, diplomama, patentima, kraljevskim zavernicima, saborskim odlukama i drugim spisima. Par stotina godina državnopravnih nagodbenjačkih borbi ostavilo je dubokog traga na mentalitet Hrvata.



Onako kako su se ponašali u okvirima Ugarske i Austrije, a potom Austro-Ugarske, ponašali su se i u okvirima prve i druge Jugoslavije. Obe Jugoslavije za njih su bile prolazne. Njihov ideal, kako je već rečeno, bila je nezavisna Hrvatska. Stoga, Jugoslaviju, u kojoj su se sticajem istorijskih okolnosti našli, nisu prihvatili i osećali kao svoju. Uostalom, u njeno nastajanje uložili su taman toliko koliko su bili spremni da je brane i prihvate kao svoju.

Frankovci i klerikalci nabijeni mržnjom iskaljivali su svoj bijes prvo verbalnim prijetnjama "Srbe o vrbe", "Srbima štrik o vrat" i drugim zastrašujućim porukama. Nagodbenjačko ponašanje Hrvata prema Ugarskoj i Austriji bilo je manje štetno po te države i narode tih država nego isto ponašanje prema Jugoslaviji. U okvirima Ugarske i Austrije Hrvati su svojim brojem, snagom i uticajem bili bez većeg značaja. U okvirima Jugoslavije oni su činili partnera bez kojeg je takva država bila teško zamisliva. Znajući to, a svesni da je Srbima stalo do Jugoslavije da bi u njoj bili na okupu, Hrvati su do savršenstva iskorišćavali svoje nagodbenjačko iskustvo, sebično i bezobzirno iznuđujući čas jedne čas druge ustupke, sve sa ciljem da za sebe steknu što veće pogodnosti. Tako se ispostavilo da je Jugoslavije moglo biti samo onda i donde ako se i dokle se ispunjavaju zahtjevi Hrvata, dokle njima odgovara da žive u zajednici kojoj su bili spremni sve manje da doprinose a iz nje što više da odnose. Kad to imamo u vidu, onda je jasno što su i prvu i drugu Jugoslaviju potresale teške krize i što su se one raspale po scenarijima u kojima su glavnu ulogu razbijača imali Hrvati.

Srbe proglasili izdajnicima Stoga što hrvatske građansko-opozicione stranke nisu priznavale nacionalnu individualnost Srba u Hrvatskoj, što su želele da ih pohrvate, vodeći srpski političari povezali su se sa vladajućom



Narodnom strankom, koja ne samo da nije poricala Srbe već im je činila i razne sitnije ustupke. Zbog toga, posebno u vreme vlade bana Kuena Hedervarija, Srbi su žestoko napadani kao nosioci jednog režima koji je više vodio računa o mađarskim nego o hrvatskim nacionalnim interesima. Istine radi, mora se reći da je među tzv. Kuenovim Srbima bilo dosta karijerista, kakvih je, u proporcijalno daleko većem broju, bilo i među Hrvatima. U toku pet saborskih perioda, u razmaku od 1884. do 1906. godine bilo je ukupno 460 narodnih zastupnika. Od tog broja 354 poslanika pristajala su uz vladu, a 106 su bili u poziciji. Vladajući sistem podržavalo je 224 zastupnika Hrvata i 130 Srba. U opoziciji prema režimu bilo je 104 zastupnika Hrvata i dva Srbina. Međutim, "Kuenovi Srbi" imali su podršku i u delu srpskog društva koji se za Narodnu stranku nije opredeljivao iz oportunističkih razloga, već iz nužde. Naime, nepriznati, pod snažnim hrvatskim pritiskom koji im je ugrožavao i samu nacionalnu egzistenciju, Srbi nisu hteli, a ni smeli, dozvoliti da se nađu u procepu između hrvatske opozicije i hrvatske vlade, iza koje je stajala vlada u Pešti. Zbog toga su, iz nužde, prisiljeni agresivnim ponašanjem hrvatskih opozicionih građansko-političkih stranaka, da bi se odbranili i sačuvali, od dva zla izabrali ono koje je za njih bilo manje. Premda je sama snosila odgovornost zbog ovakvog opredeljenja Srba, jer ih je bacila u naručje Mađara i njihovih saradnika iz Hrvatske, hrvatska opozicija ih je žestoko napadala, pa ih zbog toga i žigosala kao izdajnike. Takvo žigosanje, koje je trajalo decenijama, nije ostalo bez odziva. Njega su prihvatale i mnoge pristalice hrvatskih opozicionih stranaka, pa se takvo mišljenje, široko rasprostranjeno, uvrežilo do naših dana i u političkoj publicistici i u interpretacijama zajedničke prošlosti, što, sve skupa, nije ostalo bez posledica koje se tiču genocida. Udruženi, frankovci i klerikali (franko-furtimaši), decenijama odgajani u mržnji prema Srbima, iz središta Monarhije svestrano podržavani i podsticani protiv njih i jugoslovenski opredeljenih Hrvata, iz godine u godinu postajali su sve militantniji i brutalniji. Politika zasnovana na hrvatskom državnom pravu, sa svim njenim već na brojnim konsekvencama, naročito onim koje su se ticale Srba, počela je postepeno da ubira i svoje prve plodove. Sa puno genocidnih elemenata, ti plodovi bili su, zapravo, uhodavanje i pripremanje za veliki obračun koji će se desiti u vreme rata od 1941. do 1945. godine. Oštrim verbalnim napadima na Srbe u Hrvatskoj, mržnjom nabijeni franko-furtimaši nisu uspevali da se isprazne. Kako je vreme odmicalo i sukobi se umnožavali i zaoštravali, sa raznolikih verbalnih nasrtaja - u kojima nalazimo i one sa čistim genocidnim porukama, kao što su: "Udri, udri in der štat Srbom štrik za vrat" "Srbe o vrbe", "Srbom sjekirom za vrat" i druge - prešlo se i na sve češće fizičke obračune kojima je trebalo ostvariti pomenute parole i uništiti "vlaški nakot", kako su pored mnogih drugih pogrdnih i uvredljivih naziva kršteni Srbi. Do fizičkog obračuna dolazilo je u više navrata prilikom masovnih protivsrpskih demonstracija. Jedna od takvih demonstracija desila se 14. i 15. oktobra 1895. godine u vreme posete Franje Josifa glavnom gradu austrougarske Hrvatske. Povod za demonstracije bile su srpske zastave istaknute na srpskoj pravoslavnoj crkvi i zgradi Srpske crkvene opštine. Zadojena uverenjem da u "Hrvatskoj može biti samo Hrvata", a da su Srbi samo u Srbiji, dok su u Hrvatskoj "pravoslavni Hrvati", svetina regrutovana iz različitih društvenih slojeva oba pola, nejednake starosti, među kojima je bilo i katoličkih sveštenika, nasrnula je na pomenute srpske zgrade.



Nacionalna sramota Hrvata Vičući i urlajući, rulja je vređala srpska nacionalna osećanja i srpske pravoslavne sveštenike, kamenicama razbijala prozore na crkvi i parohijalnom domu, bacala na njih boce mastila. Tom prilikom je oštećena i uprljana firma na Srpskoj banci u Zagrebu, koja je bila ispisana ćirilicom. Ovaj događaj teško je pogodio ne samo Srbe nego i mnoge Hrvate koji su protivsrpske izgrede, osuđene u mnogim zemljama Evrope kao divljačke, primili kao prvorazrednu nacionalnu sramotu. Međutim, opoziciona hrvatska štampa pravdala je protivsrpske ispade time što su ih Srbi, navodno, izazvali isticanjem zastave jedne "strane države". S druge strane, ban Kuen Hedervari, koji je u Saboru osudio izgrede, nije bio voljan na primerenim kažnjavanjem izgrednika stane na put sličnim ispadima protiv Srba, koji su se tri godine ranije već desili u Gospiću. Štaviše, predstavnici reda su skrštenih ruku posmatrali izgrede i pravdali se da nemaju razlog za posredovanje.

Početkom septembra 1902. tri dana je rulja najmračnijih elemenata predvođena pravaškim huškačima Josipa Franka "razarala dućane, stanove i ustanove srpske u Zagrebu, bacajući na ulice i spaljujući njihovu robu". Mnoga nerešena pitanja, koja su se ticala ne samo nacionalnopolitičkog nego i kulturnog, prosvetnog i verskog života Srba u Hrvatskoj i Slavoniji, prinudila su ih da se krajem 1898. i tokom 1899. godine masovno počnu obraćati Saboru s molbama da udovolji njihovim zahtevima. Po broju onih koji su stajali iza tih molbi i širokoj zaokupljenosti javnog mnjenja Srba, može se zaključiti da je, maltene, bila reč o čitavom pokretu. Zahtevi Srba odnosili su se na slobodno isticanje srpske zastave, ravnopravnu upotrebu ćirilice, ravnopravnost Srpske pravoslavne i Rimokatoličke crkve, izmenu školskog zakona iz 1888, javnost srpskih učiteljskih škola u Karlovcu i Pakracu, pravilan naziv Srpske pravoslavne crkve, otvaranje



katedre za istoriju srpskog naroda na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, slobodu štampe, zbora i dogovora, sprečavanje materijalnog propadanja naroda i slično.

Odbačeni srpski zahtjevi Prihvatajući gledište o hrvatskom državnom pravu, a zastupajući ideju "hrvatskog političkog naroda", koalicija obzoraša i domovinaša uopšte nije htela da u Saboru raspravlja o srpskim predstavkama, koje su imale prevashodan zadatak da očuvaju srpsku nacionalnu individualnost. Iz istih razloga je srpske zahteve odbacila i Frankova Čista stranka prava. Jedini opozicioni poslanik koji se bezrezervno založio za ispunjenje srpskih zahteva bio je Franko Potočnjak. Po sadržaju srpskih peticija on je zaključio da su odnosi u Hrvatskoj i Slavoniji žalosni, "upravo mizerni", jer su Srbi prinuđeni da se bore za opstanak, što je dokaz da se moraju boriti protiv elementarnih nepravdi. Javno odbijanje obzoraša, domovinaša i Čiste stranke prava da u Saboru raspravljaju o srpskim predstavkama jasno je ukazivalo na to da je sukob hrvatske opozicije sa srpskim stanovništvom u Hrvatskoj i Slavoniji nepremostiv u postojećim uslovima. Štaviše, odbojno držanje prema Srbima, njihovo nepriznavanje i stalni napadi opozicije, najčešće Frankovih pravaša, još više su produbljivali postojeći jaz, koji se, posle izgreda iz 1895. godine, sve učestalije prenosio na zagrebačke ulice i dobijao surove oblike. Puni mržnje prema Srbima, frankovci su prosto tražili priliku da je javno ispolje. Njih su Srbi izazivali upornošću u isticanju raznih zahtjeva, odlučnom odbranom protiv svih mogućih napada i uvreda, nepopustljivošću u zastupanju srpske a odbacivanju hrvatske državne misli, koja je nalazila uporište u Austro-Ugarskoj, svojom nacionalnom vitalnošću i naglašenim srbovanjem kojim su se branili od pohrvaćivanja, što je, sve skupa, u klimi u kojoj se živelo, moglo u očima političkih suparnika dobiti vid izazivanja. Da su se nesporazumi između srpskih i hrvatskih političkih krugova prenosili i na ulice, svedoče izgredi koji su se desili u junu 1899. u Zagrebu prilikom proslave pedesetogodišnjice književnog rada Jovana Jovanovića Zmaja. Zmaj je tada živeo u Zagrebu u koji je došao 1893. po želji "merodavnih faktora u Beogradu" da deluje "u pomirljivom duhu na Srbe i Hrvate" i da tamošnji Srbi dobiju "jednu autoritativniju ličnost, oko koje će se moći okupiti". Frankovci su na dan proslave priredili demonstracije, a predmet njihovih napada bili su srpska crkva, parohijalni dom i osnovna škola, koje su zaprljali. Da bi stao na put mogućim većim izgredima protiv Srba, kojima se gradski čuvari reda ne bi mogli suprotstaviti, Kuen je za svaki slučaj obezbedio još dve čete vojnika. Izgredi su time bili zaustavljeni, ali su novi izbili u februaru 1900, posle okončanih rasprava u Saboru Hrvatske o srpskim zahtevima. Demonstracije su tada priredili frankovački opredeljeni studenti, koji su po zagrebačkim ulicama dovikivali Srbima: "Apcug, vlasi, apcug peticije". Sve te ulične demonstracije i mnogi drugi sitniji protivsrpski izgredi, koji su se dešavali ne samo u glavnom gradu austrougarske Hrvatske nego i u manjim mestima, bili su neka vrsta predigre za demonstracije u Zagrebu 1, 2. i 3. septembra 1902. kad je "rulja najmračnijih (...) elemenata, predvođena frankovačkim huškačima, a u izvesnoj meri zaštićena vlašću, tri dana razarala dućane, stanove i ustanove srpske u Zagrebu, bacajući na ulice i spaljujući njihovu robu. U neredima je teže i lakše ranjeno oko stotinu lica, napadnutih Srba, čuvara reda i izgrednika. Do sličnih izgreda protiv Srba, ili manjih razmera, došlo je tada i u Karlovcu i Slavonskom Brodu.



Da bi sprečio bratoubilački obračun, koji je bio na pomolu, novosadski Branik, dosledni zastupnik sloge i saradnje Hrvata i Srba, upozoravao je uznemirene Srbe iz Like, Banije i Srema da se ne svete svojim sugrađanima Hrvatima. Od srpskih sveštenika, učitelja i obrazovanijih ljudi Branik je zahtevao da stišavaju narod i poučavaju ga da "dostojanstveno i sa samopregorom podnese i ovu tešku uvredu, a nikako da ne zlostavi Hrvate". Kao povod za zagrebačke protivsrpske istupe poslužio je jedan članak objavljen u Srbobranu, koji je preštampan iz Srpskog književnog glasnika. Članak je bio napisan u duhu prenaglašenih nacionalnopolitičkih srpskih shvatanja kojim su isključivane i odbacivane nacionalnopolitičke ideje hrvatskih opozicionih stranaka, pa je pomenuta i borba "do istrage naše ili vaše". Zagrebačke septembarske događaje, koje su neki savremenici nazvali vartolomejskim, osudili su mnogi, naročito Sloveni iz Austrije, ali i mnogi hrvatski političari i javni radnici, među kojima i mladi Stjepan Radić. On je pred sudom izjavio da je to "svinjski" posao koji će osramotiti Hrvate pred celim svetom za stotinu godina". Suprotno njemu, Josip Frank je u Saboru pohvalio izgrednike da su "počinili zaslužno delo za Hrvatsku". Kao duhovni pokretač protivsrpskih istupa, on nije krio da je u prvim redovima demonstranata učestvovala njegova Čista stranka prava sa svojim privrženicima. Po Frankovom objašnjenju, na zagrebačkim ulicama, u izgredima protiv nedužnih srpskih građana, sukobile su se dvije ideje, hrvatska i srpska, i to stoga što je "srbska ideja tražila pobjedu na terenu gdje joj nije mjesta", pa je stoga "morala podleći".

Krajem 19. i početkom 20. vijeka u Hrvatskoj je počeo da buja katolički klerikalizam, što je odgovaralo pravašima predvodnika Josipa Franka. Njihov zajednički ideal bila je i dalje velika nacionalno i vjerski čista Hrvatska Suprotno Josipu Franku, koji je u uličnim batinaškim obračunima nalazio rešenje za nagomilana pitanja hrvatskog i srpskog građanskog društva, koje ono nije bilo kadro da savlada, Franko



Potočnjak, Mihailo Polit-Desančić i drugi trezveni političari jugoslovenskog opredeljenja videli su iza kulisa zagrebačkih septembarskih demonstracija Austrougarsku i njenu težnju da uz pomoć određenih društvenih i političkih krugova Hrvatske, a oslanjanjem na Vatikan i katoličku crkvu, pripremi teren za aneksiju Bosne i Hercegovine (današnja Srpska i Federacija) i dalje proširi sve granice na Balkanu. "Ocenjujući zagrebačke demonstracije kao gnusne i sramotne i tvrdeći da ih je izvela glupa i besvesna fukara, Potočnjak je pisao kako se Austrougarska, da bi ostvarila aneksiju Bosne i Hercegovine, pred Evropom mora prikazati zainteresovanom za Balkan i radi toga 'izigravati si pučanstvo u tim krajevima, ili barem jedan dio njegov. Sa srpskim pučanstvom to nikako ne ide, jer joj je ono nesklono i glede toga se njezini političari ne varaju, ali za to su tu vazda vjerni i lojalni Hrvati, koji su uvijek spremni, da za čestitu nagradu izvuku za njih kestenje iz vatre. K tomu su oni po svema u rukama Rima i njegove klike, a natorno je opet, kako su tijesno svezani međusobno rimpapska koterija i Austrija'." (M. Polit-Desančić, Šta znače žalosni događaji u Zagrebu?, "Branik", 1902, 118; Geneza zagrebačkih događaja, "Branik", 1902, 146).

Uzroci i ekonomski Pored činjenica koje su izneli Potočnjak i Polit-Desančić, uzroke protivsrpskih demonstracija valja tražiti i u veoma ograničenim uslovima ekonomskog razvitka Hrvatske, čija je trgovina životarila, industrija se sporo razvijala, domaći zanati propadali u konkurenciji sa starom industrijskom proizvodnjom, a obezemljeni i siromašni seljaci bili su prinuđeni da se masovno iseljavaju u Ameriku. U takvim sputanim privrednim okvirima sitna hrvatska buržoazija, koja se okupila u Frankovoj Stranci prava, videla je sve svoje ekonomsko zlo u srpskim suparnicima, pa stoga nije slučajno da su meta napada u izgredima bili srpski trgovci, zanatlije i njihove privredne ustanove. Izuzetno značajna društvena i politička pomeranja vezana za genocid nad Srbima u NDH desila su se krajem XIX i početkom XX veka. S jedne strane, u Hrvatskoj je tada počeo da buja katolički klerikalizam koji je iz godine u godinu u raznim područjima života zahvatao hrvatsko društvo i njegove raznolike institucije. S druge strane, kako napredna hrvatska omladina, tako i progresivni slojevi hrvatskog građanstva, duboko nezadovoljni prilikama u Hrvatskoj, postepeno su napuštali tradicionalne puteve političkog razvoja koji su bili utemeljeni na državnom pravu. Napuštanje politike koja je počivala na državnom pravu, u čijim osnovama su se krili uzroci mnogih nesporazuma sukoba sa Srbima, stvorene su temeljne pretpostavke za pomirenje, saradnju i slogu sa njima. Tako je koncem XIX i početkom XX veka došlo do diferencijacije unutar hrvatskog društva. Frankovci i klerikali su se sve tešnje povezivali, nalazeći se u mnogim nacionalno političkim pitanjima na istim ili sličnim pozicijama. Podjednako netrpeljiv stav imali su prema Srbima, što je bila prirodna posledica njihove politike zasnovane na hrvatskom državnom pravu, koja im je i dalje u svemu služila kao polazna osnova. Njihov ideal i dalje je bila velika u nacionalnom i verskom pogledu čista Hrvatska, koja bi bila stvorena uz pomoć katoličke Habzburške monarhije. Na tu silu oni su se sve više oslanjali, a ona ih je sve više prihvatala kao saveznike i ne samo pomagala u antisrpskim i antijugoslovenskim istupima, već ih je na njih i podsticala. Ti istupi bili su sve učestaliji i oštriji početkom XX veka. Razlozi zbog kojih je do njih dolazilo krili su se u već pomenutoj činjenici da je znatan deo hrvatskog građanskog društva u svojoj politici napustio hrvatsko državno pravo.



Prihvatajući nova i savremenija politička načela od onih preuzetih od staleškog društva, koja su i u građanskom periodu tako dugo i nepovoljno delovala na odnose između Hrvata i Srba, taj deo hrvatskog građanstva ne samo da je priznao nacionalnu individualnost Srba u Hrvatskoj već je sa njima uspostavio bliske političke odnose i saradnju. Celokupna nacionalna politika tog dela hrvatskog društva bitno se izmenila u odnosu na prethodni period. Promenom političkog kursa došlo je i do promene u sadržaju i ciljevima jugoslovenske politike. Za razliku od ranijeg jugoslovenstva, koje nije bilo ništa drugo nego poseban vid velikohrvatstva, zbog čega ga Srbi apsolutno nisu mogli prihvatiti, sada je to jugoslovenstvo bilo takvog smera i takvog sadržaja da su ga podjednako mogli negovati, i negovali su ga, i Hrvati i Srbi. Do te promene moglo je doći stoga što je pomenuti deo hrvatskog građanstva, koji je raskrstio sa starom politikom, odbacio i iluzije stvaranju etnički čiste velike Hrvatske uz pomoć Austrougarske. Zbog promene sadržaja jugoslovenske politike, zbog napuštanja iluzija o podršci u stvaranju velike Hrvatske, taj dojučerašnji saveznik postao je, za jugoslovenski opredeljene Hrvate, protivnik. Srbija, koja je do tog vremena tretirana kao konkurent u ostvarivanju hrvatskih nacionalnopolitičkih i državnih ideja, prihvatana je sad kao predvodnik i ostvaritelj jugoslovenskih, pa i hrvatskih nacionalnih težnji i ideala. Prema tome, Srbija, a sa njom i Srbi u Hrvatskoj, ušli su u XX vek znatno ojačani.

Srbi najveći neprijatelji Nacionalnopolitičke koncepcije Srba o rešenju južnoslovenskog pitanja počele su da nadjačavaju do tada važeće koncepcije Hrvata, i, što je po shvatanju antisrpski raspoloženih franko-furtimaških krugova bilo posebno opasno, da stiču pristalice i u redovima Hrvata. Zbog svega toga i vladajući krugovi u Monarhiji i njihovi eksponenti u Hrvatskoj, okupljeni u redovima franko-furtimaša, imali su dovoljno razloga da zaziru od Srba, da ih doživljavaju kao najveće i najopasnije neprijatelje, da traže povode za kavgu, obračun i za njihovo uništavanje. Međutim, novo je bilo to što franko-furtimaši, naročito posle osnivanja Hrvatsko-srpske koalicije, prilikom sve učestalijih demonstracija nisu više napadali samo Srbe već i tzv. posrbice, kako su pogrdno nazivali jugoslovenski opredeljene Hrvate. Upravo stoga oni su posle 1905. izbacili parolu genocidnog sadržaja, koja je glasila: "Smrt svim izdajicama Srbima i posrbicama."



U svojim bilješkama dr Ivan Ribar je zapisao da su hrvatski ban Pavao Rauh i Josip Frank, predvodnik pravaša, uz odobrenje najviših vojnih krugova u Beču, u slučaju rata sa Srbijom povodom aneksije BiH (današnja Srpska i Federacija), sklopili sporazum koji "je glasio da se izvrši pokolj i iseljavanje svih Srba iz Hrvatske". Iz svega rečenog jasno se vidi da je ideja o genocidu nad Srbima u Hrvatskoj potpuno bila sazrela u okvirima Austro-Ugarske još pre izbijanja Prvog svetskog rata. Dr Ivan Ribar, poznati političar, pripadnik jugoslovenski opredeljene omladine, pristalica politike hrvatsko-srpske koalicije, kao aktivni učesnik predratnih zbivanja u Hrvatskoj, zabeležio je da su ban Pavao Rauh i Josip Frank, uz odobrenje najviših vojnih krugova u Beču, u slučaju rata sa Srbijom povodom aneksije Bosne i Hercegovine (današnja Srpska i Federacija), sklopili sporazum koji "je glasio da se izvrši pokolj i iseljenje svih Srba iz Hrvatske". Neprestano zaokupljeni genocidnim idejama, franko-furtimaši su i izbijanje Prvog svetskog rata dočekali sa radošću i uverenjem da je nastupio trenutak kada će se osloboditi "vlaškog nakota" i "posrbica". U još neobjavljenim zabeleškama Ivan Ribar je o tome zabeležio: "Sabor Hrvatske bio bi raspušten odmah još 1914. godine, čim je nakon ultimatuma Austro-Ugarske Srbiji, započeo Prvi svjetski rat, jer raspust je tražila vojna ratna komanda u Beču, a prijedlog za raspuštanje uputili su frankovci, saborska manjina, koji su nakon ultimatuma, a još i prije, nakon ubistva austrijskog prestolonaslednika u Sarajevu, zavladali ulicom uz pomoć vojske, policije i žandarma".

Istrebljenje Srba Nešto slično, no samo u većim dimenzijama 1908. godine prije aneksije Bosne (danasxnja Srpska i Federacija) i od dana aneksije. U programu frankovaca bilo je 1914. godine istrebljenje Srba, razbijanje jedinstva i hrvatskosrpske koalicije, ove kao predstavnice narodnog jedinstva i većine u Saboru.



"Među tim frankovcima, koji su te dane 1914. godine predvodili zavedene hrvatske mase, žarile i palile, terorizirale, optuživale, bio je jedan od najbjesnijih Ante Pavelić, tada još nepoznat javnosti (...)" Dalje je Ribar napisao: "Da je Sabor 1914. godine bio raspušten i zaveden komesarijat sa jednim austrijskim carskim generalom na čelu, u kojem bi vladajuću riječ vodili frankovci, na žalost uz pomoć vođstva Hrvatske seljačke stranke, koje se nakon ubistva u Sarajevu slepilo sa vođstvom frankovaca protiv koalicije, odnosno saborske većine, optužujući ovu za sarajevski zločin i veleizdaju i slijedom toga, da je potrebno Sabor raspustiti, a vođstvo i sve narodne poslanike u Saboru, odmah zatvoriti i suditi - na vješala putem vojnog izvanrednog takozvanog prekog suda, - izvršen bi bio program u cijelosti, koji su izgradili frankovci, a po prijedlogu Pavelića, po kojem je trebalo najradikalnije obračunati sa Serbima, kao i Hrvatima koalicije. Izvršen bi bio pokolj Srba još 1914. godine. A jer ga nijesu frankovci mogli izvršiti tada pa su ga izvršili za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su frankovci, odnosno njihovi ustaški slijednici po milosti i uz podršku okupatora dobili vlast sa Poglavnikom Pavelićem na čelu (...)" (Kurziv - B.K. ) (U fusnoti Krestić kaže:) Beleške I. Ribara uz pismo upućeno dr Kosti Milutinoviću 11. januara 1960. godine. Kopiju ovog pisma sa beleškom dr Ribara koristim dobrotom prof. Milutinovića, kojem zbog toga dugujem zahvalnost. Beleške dr Ribara nastale su povodom pisanja Milutinovićeve knjige Dr Ivan Ribar, Sisak, 1968. Na rukopis te knjige Ribar je stavio izvesne primedbe i dao neke sugestije za sitnije ispravke i dopune.) Zaključak dr Ribara je da su Srbi 1914. godine spaseni pokolja samo zahvaljujući Koaliciji, njenoj oportunističkoj politici i činjenici da je tokom rata očuvan Sabor u kojem su koalicionaši imali većinu. Dragoceno svedočenje dr Ribara za temu o genocidu zanimljivo je i stoga što, na jednom mestu u svojim uspomenama, on daje podatke o specijalnom sastavu sledbenika Josipa Franka, tih, kako on piše, predstavnika "društvene bolesti i pokvarenosti". Frankova "najbliža avangarda", po viđenju dr Ribara, "sastavljena od većine narodnih zastupnika i najpokvarenijih elemenata iz građanskih i seljačkih redova, a na žalost i radničke te studentske omladine, bili su predstavnici frankovačke rulje spremne da izvrši nalog istrebljenja Srba, ako je to u interesu svete hrvatske stvari a za sjaj prejasne habsburške dinastije". (Kurziv - V.K.) Na osnovu svega rečenog bez dvoumljenja može se zaključiti da su franko-furtimaški krugovi, odgajani na tradicijama hrvatskog državnog prava, na iluzijama o stvaranju etnički čiste i velike katoličke Hrvatske, uz pomoć Habzburške monarhije, zadojeni neljudskom mržnjom prema Srbima, bili ubeđeni da je rat, koji su očekivali u vreme aneksione krize, a koji je izbio 1914. godine, pogodan trenutak kada se mogu ostvariti sva njihova sanjarenja, kada se na najgrozniji način - pokoljima, vešanjima, streljanjima, izgladnjivanjem, prekrštavanjem, iseljavanjem itd. - za svagda mogu osloboditi Srba. Kako im to nije pošlo za rukom u Prvom svetskom ratu, strpljivo su sačekali Drugi. Priliku koja im se tada ukazala iskoristili su koliko su god mogli. Njihova zlodela, toliko raznovrsna i za zdravi ljudski razum nepojmljiva, nisu, što se vidi iz ovog izlaganja, rezultat samo jednog sistema, ove ili one stranke, ovog ili onog društva, ove ili one ličnosti, već sticaja čitavog niza okolnosti u dužem vremenskom trajanju.



Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH svojevrsni je fenomen njihovog vekovnog zajedničkog življenja sa Hrvatima. Dugotrajno nastajanje genocidne ideje u određenim sredinama hrvatskog društva, koje je, kako svedoči dr Ribar, imalo prilično široku bazu, duboko je ukorenilo tu ideju u svest mnogih generacija. Fenomeni nastali dugim trajanjem po pravilu sporo nestaju i uporno istrajavaju.

Velikohrvatske ambicije su starijeg datuma. Do kojih, gotovo paranoidnih, težnji se išlo svjedoči pisanje "Hervatske", lista Stranke prava u broju iz 1871. Spominje se Južna Štajerska, Koruška, Kranjska, Gorica, Krajina, Dalmacija, gornja Albanija, Crna Gora, Hercegovina, Bosna, Raška, Kosmet, Srbija i zaključuje da se ove zemlje zovu "jednim pravim imenom: "Deržava Hervatska" Iz Hrvatske se, kao neki bauk, neprestano šire glasovi o težnji Srba za stvaranjem neke velike Srbije i o velikosrpskim hegemonističkim namerama. To je stalan pripev svih protivsrpskih istupa ne samo pred jugoslovenskom već i svetskom javnošću. Njime se, s jedne strane, Srbi i Srbija žele prikazati kao agresori velikih teritorijalnih pretenzija, a s druge žele se prikriti sopstvena agresija i sopstveni teritorijalni apetiti na tuđe etničke, državne i istorijske teritorije. Takva taktika, kada je reč o hrvatskoj politici, odavno je poznata. Ona je nasleđena od propale Austro-Ugarske, koja je utoliko više demonizovala i satanizovala srpske oslobodilačke i ujediniteljske namere ukoliko je imala većih apetita prema teritorijama na Balkanu i ukoliko je više zastupala nemačku politiku prodora na Istok. Po toj taktici, sve što je srpsko redovno je proglašavano za velikosrpsko s ciljem da se srpski interesi, koji su bili u sukobu sa austrougarskim, u korenu saseku i onemoguće.

Osvajačke ambicije Sledeći tradiciju austrougarske protivsrpske politike, u kojoj su i sami učestvovali a neretko u njoj i prednjačili, političari velikohrvatskih ambicija svom žestinom i u svim istorijskim razdobljima, od Revolucije 1848. do naših dana, okomljavali su se na srpsku politiku redovno joj dodajući epitet velikosrpske politike. Udarajući po srpstvu i velikosrpstvu, u kojima su videli glavnu konkurenciju



hrvatstvu i velikohrvatstvu, hrvatski političari nisu samo snivali o velikoj Hrvatskoj već su na njenom izgrađivanju radili uporno i dosledno, držeći se makijavelističkog principa da su za ostvarivanje tog cilja dozvoljena sva sredstva, čak i genocidno uništavanje Srba. Težnje za teritorijalnim proširenjem Hrvatske starijeg su datuma. Nevelik po broju, mali po prostranstvu koji zauzima, hrvatski narod je ispoljavao velike imperijalne ambicije. O tome dovoljno govore nazivi kao što su: "alpinski Hrvati" (Slovenci), "pravoslavni Hrvati" (Srbi), i "neprijeporni Hrvati" ili "cvijet hrvatskog naroda" (muslimani), zatim "Turska Hrvatska", "Crvena Hrvatska", "Bijela Hrvatska" i "Karantanska Hrvatska", koji se odnose na delove Bosne, na Crnu Goru, Dalmaciju i Sloveniju. Ti nazivi pažljivo su negovani i tokom više stotina godina usađivani su u svest hrvatskog čoveka s ciljem da mu razviju uverenje o veličini Hrvatske i brojnoj snazi Hrvata. Iako je još 1866. godine I. I. Tkalac upozorio da se države ne mogu osnivati "na starim hartijama i na virtualnim teritorijalnim tražbinama", politika zasnovana na državnom i istorijskom pravu nije mogla biti drugačija nego velikohrvatska. Do kojih ambicija, gotovo paranoidnih, se išlo u teritorijalnim zahtevima za ostvarenje hrvatskog državnog i istorijskog prava, pokazuje primer pravaškog lista Hervatska. U članku Koja je prava hervatska politika i tko je zastupa, u br. 6 iz 1871, piše: "Zemlje, što ih obuhvaća deržavno pravo hervatah, po historiji i po narodnosti, prostiru se: od Nemačke do Macedonije, od Dunaja do mora, a po današnjih posebitih provincialnih imenih, sledeće su: Južna Štajerska, Koruška, Kranjska, Gorica, Istra, Hervatska, Slavonija, Krajina, Dalmacija, gornja Albanija, Cerna Gora, Hercegovina, Bosna, Raška, Serbia, - ter ove ukupno jesu jednim pravim imenom: Deržava Hervatska. Ove zemlje prostrane su preko 4000 četvornih miljah, a stanovnici im broje do 8 milionah dušah". Stanovište Hervatske nije bilo usamljeno, nije bilo plod nekog neodgovornog novinara ili političara, nije bilo stav trenutnog raspoloženja. Bio je to prirodan ishod duboko usađenog i široko rasprostranjenog uverenja. Eugen Kvaternik je još 1869. godine, pisao don Mihovilu Pavlinoviću da, ako se bude sledila politika Stranke prava, ako se bude poštovalo hrvatsko državno i istorijsko pravo, onda "ne od Drave do mora, nego od salcburgtirol(skih) alpah do Kosova i Albanije vijati će se doskora zastava čiste neoskvernjene Hervatske!" Zadojena takvim velikohrvatskim osvajačkim ambicijama, a "naoružana" državnim i istorijskim pravom, "hrvatska akademička mladež", iza koje je stajao otac domovine Ante Starčević, smatrala je da nisu samo Bosna i Hercegovina: "nego i sva Arbanaška, i sva Rašija, i sva gornja Mizija ili današnja Srbija, hrvatske zemlje!" Jedan od sledbenika tog "specifičnog Hrvatstva" napisao je "da je hrvatski kralj pozvan postaviti krst na crkvu sv. Sofije u Carigradu". Poznati hrvatski književnik i publicista Đuro Deželić, sledbenik Starčevićeve Stranke prava, objavio je 1879. godine knjigu Hrvatska narodnost iliti duša hrvatskog naroda, u kojoj je napisao da su Hrvatima naseljene i da su "stoga hrvatske pokrajine: sva sadašnja Dalmacija s Bokom Kotorskom, vilaet Bosna t.j. Bosna s Turskom hrvatskom, i novopazarskim pašalukom (Rascija), današnja Hercegovina, koja se je sve do izvora Neretve još g. 1789, kadno je Engel pisao svoju povjestnicu, zvala turska Dalmacija, napokon i Crna Gora sa sjevernom Arbanaskom". Da bi ostvario težnje koje su se ticale Bosne i Hercegovine (današnja Srpska i Federacija), Sabor Hrvatske je 23. avgusta 1878, u adresi upućenoj Francu Josifu, izrazio nadu da će uređenje Bosne biti izvedeno tako da bi se "vremenom mogao pripojiti na ustroj kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije". Težnje za Bosnom i Hercegovinom bile su tolike da je biskup Štrosmajer sa ogorčenjem pisao Račkom 24. marta 1878. godine:



Promjenjivi stavovi "Naši ljudi zagledali su se u Bosnu i Hercegovinu ko štrk u jaje, a pustili s pameti, da je sva nutarnja naša logika prot tomu. Kako će nas onaj oslobađati koji bi nas u kapi vode utopio, koji uvijek i uvijek samo o tomu radi, da nas zametne, da vječiti anatema anemije na nas baci!" Nepunih dvadeset godina ranije, dok se nije razočarao u Austriju i njenu politiku prema Hrvatima, Štrosmajer je, u svojim poverljivim memorandumima upućenim ministru predsedniku grofu Rehbergu, nastojao da zainteresuje najodgovornije političke činioce u Beču da se više angažuju u rešavanju istočnog pitanja, nagoveštavajući im da će im Bosna i Hercegovina (današnja Srpska i Federacija), uz pomoć Hrvata i Vojne krajine "pasti u ruke kao zreli plod". Nudeći Bosnu i Hercegovinu Austriji, biskup je želeo te oblasti da otrgne od Turske, ali i da ih u okvirima Monarhije što više približi, a, ako je moguće, u pogodnom trenutku, i pripoji Hrvatskoj. On je smatrao da je Bosna Hrvatska, pa je stoga 1879. godine i napisao banjalučkom biskupu Marijanu Markoviću: "Što je Bosne, to je i Hrvatske, a što je Hrvatske, to je ujedno i Bosne".

Nastojanje da se Hrvatska proširi stalna je težnja njenih političara, podhranjivana današnjim velikohrvatskim teritorijalnim pretenzijama. To je bio cilj svih poznatih hrvatskih političkih prvaka. Velikohrvatske težnje nisu bile prigušene ni kad je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U novim, u mnogo čemu izmenjenim okolnostima, velikohrvatstvo je ne samo u potaji već i javno ispoljavano. Tako je, primera radi, Stjepan Radić, predsjednik Hrvatske republikanske seljačke stranke, u izjavi datoj londonskom listu Dejli Njuz (Daily News), objavljenoj 22. jula 1922, sa jasnom tendencijom izneo neistinite podatke da su u oblastima Bačke, Baranje i Banata, za koje je rekao da ih "nerazumno i nelogično nazivaju Vojvodinom", "Srbi prema Hrvatima u posve neznatnoj manjini" (!), da se tim oblastima ne sme upravljati kao čisto srpskim zemljama, "već se u njima mora sprovesti plebiscit pod nadzorom Lige naroda), s jednim pitanjem: "Srbija - Beograd ili Hrvatska - Zagreb".



Godinu dana kasnije Radić je iz Londona, u pismu koje je poslao 23. septembra 1923. godine predsjedništvu Hrvatske republikanske seljačke stranke, zahtevao da se izgradi "Zemljovid Hrvatska i Hrvati" i u njemu da budu ucrtane, pored Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Međumurja, Prekomurja "s Krkom i Kastvom" i sve bivše zemlje Austro-Ugarske (Bosna i Hercegovina, Bačka, Banat i Baranja), pa čak i Crna Gora i Makedonija. Dajući uputstva kako da se izradi taj "zemljovid", koji bi bio namenjen i inostranstvu, jer je morao biti propraćen tumačenjima na francuskom ili engleskom jeziku, Radić je naglasio: "Na području od Subotice do Jadrana treba sve kotare s više od 50 odsto Hrvata (u Bosni se muslimanski i katolički Hrvati računaju naravski zajedno) modrim potezima, a pravoslavni crvenim označiti".

Prečanske zemlje u Hrvatskoj Naslednik S. Radića, Vlatko Maček, dosledno je nastavio da vodi velikohrvatsku politiku svog prethodnika. Njemu je bio cilj da od svih "prečanskih krajeva (bivših jugoslovenskih zemalja Autro-Ugarske) obrazuje državu pod vođstvom Hrvata i eventualno je poveže sa Srbijom u "asocijaciji interesa". Poput Radića, i on se zalagao za neku vrstu plebiscita, sve sa namerom da se Jugoslavija podeli na dva dela, do Drine i preko Drine. Po jednoj njegovoj izjavi iz 1936. godine svaka pokrajina: "Vojvodina, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, pa i Dalmacija, mogle bi da se opredele kako one hoće, odnosno, kako odluče poslanici dotičnih pokrajina, koji bi bili izabrani na izborima za konstituantu. Drugim rečima: ako Vojvodina hoće sa Srbijom - dobro, ako hoće poseban položaj u Srbiji, dobro je i to. A ako hoće izvan nje, dobro je, ako hoće sa Hrvatskom zajedno ili posebno opet dobro (...) O Mačekovim teritorijalnim zahtevima ostavio je zabelešku Jovan Jovanović Pižon, šef Zemljoradničke stranke, kojem se poverio knez Pavle Karađorđević. U jednom susretu između kneza i Mačeka, do kojeg je došlo pre sporazuma Cvetković-Maček, na pitanje kneza "Šta je za Vas Hrvatska?", Maček je odgovorio: "To su Primorska i Savska banovina"". Pri drugom susretu Maček je tražio Dubrovnik, a potom i Vrbasku banovinu, sa 90 posto srpskog stanovništva. U trećem razgovoru apetiti su porasli, pa je Maček zahtevao Srem, do Iloka, Brčko sa okolinom, Bijeljinu, Travnik, Fojnicu i Hercegovinu. Stalno nastojanje da se Hrvatska rasprostre na što širem geografskom prostoru došlo je do izražaja i u vreme već uspostavljene Nezavisne Države Hrvatske. Nezadovoljni i njenim obimom, ustaše su, posredstvom doglavnika Slavka Kvaternika, pokušale da je uvećaju. U brzojavu od 14. maja 1941. nemački poslanik Zigfrid Kaše preneo je svom Ministarstvu inostranih poslova želju Kvaternika da se "hrvatske" teritorije prošire do albanske granice, uključujući gradove: Priboj, Prijepolje i Pljevlja. Kaše je podržao ovaj zahtev s obrazloženjem da su tu "već stacionirane hrvatske trupe". Međutim, Italija se tome suprotstavila. Grof Đano nazvao je ovaj zahtev S. Kvaternika "hrvatskim imperijalizmom". U svom Dnevniku zapisao je 30. juna 1941. godine: "Sad bi Pavelić hteo Novopazarski Sandžak. Besmisleni, neopravdani zahtjev. Spremio sam, od Dučea potpisano pismo, kojim, odbijamo ove pretenzije. Jedan od ključnih ljudi u garnituri Brozovih političara iz Hrvatske, Ivan Stevo Krajačić je, prema piscu knjige o delovanju nemačke tajne službe BND (Bundesnachrichtendienst) Erika Šmita Enboma, u vreme pune Titove snage i neograničene vlasti, sastavio plan o stvaranju "suverene Hrvatske sa Bosnom i Hercegovinom", u granicama nekadašnje Nezavisne Države Hrvatske iz 1941. godine.



To je još jedan od mnogih nepobitnih dokaza da postoji doslednost u velikohrvatskim težnjama, posebno onim koje se tiču pretenzija na Bosnu i Hercegovinu (današnju Srpsku i Federaciju). Politički sistemi, državnopravni okviri, oblici državnog i društvenog uređenja i ljudi su se menjali, ali je hrvatska politika bila i ostala dosledna kada je reč o pretenzijama da se granice Hrvatske postave na Drini.

Raskrečena kobasica Među mnogobrojnim pitanjima koja opterećuju i remete odnose između Hrvata i Srba je geopolitički položaj Hrvatske. Po opštoj oceni svih hrvatskih političara i geopolitičara položaj Hrvatske je takav da liči, kako je napisao poznati hrvatski istoričar Vjekoslav Klaić, na "dobro raskrečenu kobasicu". Izgled Hrvatske neki porede sa bananom, ili mladim mesecom. Takva Hrvatska, po opštem uverenju svih politički mislećih Hrvata, uopšte nema uslova za opstanak i napredak. Antun Radić je objasnio da bi "ujedinjena Dalmacija sa Hrvatskom sličila na korice kruha, a ona sredina što biste ju izrezali, to ste iz hrvatskoga kruha izrezali Bosnu i Hercegovinu (...) a hoćemo li se najesti, treba nam i sredine, treba nam Herceg-Bosne". Za Antunovog brata Stjepana Bosna je "kao utroba ostaloj Hrvatskoj. A izvadi čoveku utrobu i onda mu reci neka živi". Po viđenju Frana Supila: "Hrvatska bez Bosne bila bi uvijek igračka u rukama onoga koji bi vladao u današnjim okupiranim pokrajinama", tj. u Bosni i Hercegovini (današnjoj Srpskoj i Federaciji). Da bi dobili trajnu privrednu i finansijsku samostalnost, hrvatski političari procenili su da moraju posegnuti za novim teritorijama. Hrvatski dnevnik iz 1940. godine o tome je napisao: "Hrvatska u svojem sadašnjem opsegu ne može trajno opstati, jer su joj potrebni još neki krajevi za vlastitu gospodarsku izgradnju."



Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugačkim i uskim teritorijem, koji nema dubine, nema kao država budućnost. Dobija elementarne uslove za život tek kad joj se priključi BiH - pisao je dr Ivan Pilar, najuvaženiji hrvatski geopolitičar Najpoznatiji i najuvaženiji hrvatski geopolitičar dr Ivan Pilar, poznat od pseudonimom Sudland, dr Juričić i Florian Lichttrager zapisao je da "sa geopolitičkoga gledišta trojednica bez Bosne i Hercegovine nema nikakvog izgleda da se narodnopolitički kao ni gospodarsko-politički održi". (Ondašnja austrougarska provincija Bosna i Hercegovina je obuhvatala čitavu današnju Srpsku i Federaciju, kao i zapadne dijelove današnje Crne Gore poznatije kao "Stara Hercegovina" sa Herceg Novim i Bokom) Po oceni Pilara: "Hrvatska i Slavonija, odijeljene od Bosne i Dalmacije, svojih prirodnih sastavnih dijelova, jest uobće torzo nesposoban za život". Dr Ivan Pilar, pisac knjige Južnoslovensko pitanje, koja je u razmaku od nekoliko decenija doživela četiri izdanja, dva na hrvatskom i dva na nemačkom, u brošuri Svjetski rat i Hrvati, Pokus orijentacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata, objavljenoj 1915. i 1917. otvoreno i jasno stavio je čitavoj javnosti na znanje šta je i šta mora biti strateški cilj Hrvata. U toj brošuri dr Pilar tj. dr Juričić, napisao je:

Opstanak samo uz BiH "Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija sa svojim dugačkim uskim teritorijem vrlo male dubine, koji se proteže u dva smjera (Dalmacija mestimice samo nekoliko kilometara) same za sebe u opće nisu sposobne, da budu poprište ikakve državne i političke tvorbe, te u tom obliku kao narodno-političko tijelu u obće ne imaju nikakve budućnosti... Trojedna kraljevina dobiva svoje elementarne uvjete života tek onda, kad joj se priključe Bosna i Hercegovina. Ograničen na samu Trojednicu, hrvatski narod može samo životariti, živjeti može samo onda, ako ima i Bosnu i Hercegovinu." Po oceni dr Pilara, Hrvatska, Slavonija i Dalmacija čine ljusku, a Bosna i Hercegovina jezgro Hrvatske. Držeći se ove ocene o jezgru i ljusci, Leksikografski zavod FNRJ iz Zagreba, pod rukovodstvom Miroslava Krleže, u četvrtoj knjizi Enciklopedije Jugoslavije, koja se pojavila 1960. godine, u odrednici Hrvatska, izradio je geografsku kartu te republike i pri tome joj je pridružio čitavu Bosnu i Hercegovinu, sve do Drine, ne izostavljajući nijedan delić zemlje na levoj obali te reke. Kada je isti taj zavod, u sedmoj knjizi Enciklopedije Jugoslavije objavljenoj 1968, u odrednici Srbija, priložio i geografsku kartu te republike, nije se poslužio istim metodom. Srbiju je zaustavio na Drini, jedva prelazeći na njeno levo priobalje. Samo naivni i stupidni, ili, možda, korumpirani i politički ljigavi srpski članovi redakcije Enciklopedije Jugoslavije mogli su progutati ovu bezočnu hrvatsku geomaniju prema Bosni i Hercegovini (današnjoj Srpskoj i Federaciji). To što je uradio Leksikografski zavod tokom šezdesetih godina našeg veka nije ništa novo i neuobičajeno. Još 1862. godine Josip Partaš je, prema nacrtu Franje Kružića, priredio geografsku kartu koja nosi naziv "Historički zemljovid cijelokupne Kraljevine Hervatske sa označenjem granicah sada obstojećih pokrajinah i navedenjem znamenitijih starijih i novijih mijestah". Ova karta štampana je u poznatoj zagrebačkoj štampariji Dragutina Albrehta. Njome su zahvaćene, kao zemlje Kraljevine Hrvatske, Bosna i Hercegovina (današna Srpska i Federacija), Crna Gora, jugozapadni delovi Srbije i jugoistočne oblasti Slovenije.



U skladu sa velikohrvatskim težnjama da istočna granica Hrvatske treba da bude postavljena na Drini je i etnografska karta Nikole Zvonimira Bjelovučića. U knjižici Etnografske granice Hrvata i Slovenaca, koja je objavljena u Dubrovniku 1934, priložena je karta "Etnografske granice Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji i okolnim zemljama", koju je sastavio Bjelovučić 1933. godine. Sa ne malim teritorijalnim proširenjem, ta karta neodoljivo podseća na Pavelićevu NDH. U sastav hrvatske ucrtane su u celini Bosna i Hercegovina (današna Srpska i Federacija), Boka Kotorska do ispod Bara, predeli zapadne Bačke, oblast Baje u ondašnjoj i sadašnjoj Mađarskoj, delovi Mađarske jugoistočno od Pečuja, dugačak pojas uz levu obalu Drave, od Svetog Martina na istoku do Donje Lendave na zapadu, i čitav Srem. Namerno nacrtana u globalu, neprecizno, Bjelovučićeva karta više je izraz velikohrvatskih teritorijalnih težnji nego odraz stvarnih etničkih odnosa. Njome su obuhvaćene sve zemlje koje su po hrvatskom državnom i istorijskom pravu pripadale Hrvatskoj. Etnički odnosi poslužili su Bjelovučiću da na zamagljen način javno iskaže velikohrvatske državne i političke ciljeve. Kad imamo u vidu samo ovo što je saopšteno ukratko, u esencijalnom obliku, premda bi o tome mogle biti napisane obimne studije, i manje upućeni čitalac, koji nije imao prilike da se upozna sa velikohrvatskim ambicijama prethodnih generacija, lako će zaključiti gde su izvori i inspiracije savremenih hrvatskih političara, koji Hrvatsku žele da brane na Drini, koji se pozivaju na hrvatsko državno i povijesno pravo, pa svojataju Boku Kotorsku, posežu za Bačkom, a u isto vreme žele da sačuvaju i avnojevske administrativne međurepubličke granice. U programu nekadašnjih pravaša i franko-furtimaša, tih preteča Pavelićevih ustaša, koji su se zalagali za to da u velikoj hrvatskoj državi bude samo jedna zastava - hrvatska, krije se i odgovor na ključno pitanje današnjih odnosa između Hrvata i Srba a kriju se i uzroci zbog kojih je među njima došlo do rata. Ideje dr Ivana Pilara prožele su čitavu hrvatsku politiku. One čine osnov nacionalne misli i geostrateških ciljeva hrvatskog naroda. Pilarove geopolitičke ideje i velikohrvatske težnje u svemu je sledio i dopunio ih je svojim istoriografskim spisima fra Dominik Mandić. I kod njega je Bosna kao hrvatska zemlja bila u središtu pažnje. O tome je napisao:

Spoj sjevernih i južnih krajeva "Svojim planinskim spletovima, riječnim smjerovima i cijelom svojom geopolitičkom snagom BiH nastavljaju, popunjavaju i zemljišno spajaju sjeverne, panonske hrvatske zemlje s južnim, jadranskim zemljama. Bez BiH hrvatske bi zemlje bile rastrgane, bez prirodnih veza i zemljišne zaokruženosti. Rijeka Drina sa svojim dubokim koritom i visokim okolnim planinama zatvara hrvatske zemlje i dijeli ih od srpskih zemalja i srednjega Balkana. Na toj crti Rimljani su podijelili istočno i zapadno rimsko carstvo; tu se dijelila istočna i zapadna crkva, zapadna i istočna kultura". Pored Bosne, Mandić je smatrao da su Crna Gora, kao Crvena Hrvatska, delovi Bačke, Srem i Boka Kotorska hrvatske zemlje i da njoj treba da budu pripojene. On je 1942. godine iz Rima poslao memorandum jugoslovenskoj kraljevskoj vladi kojim se zalagao za konfederaciju buduće jugoslovenske države. U toj državi etnički teritorij između Srba i Hrvata bio bi podeljen rekom Bosnom i Neretvom s tim što bi Hrvati imali pravo i na katoličke delove Bačke.



Iako nepotpuno ostvaren u NDH hrvatski državotvorni ideal, baštinik ustaštva, ostao je i u mislima vođe HDZ, Franje Tuđmana koji će reći da je Nezavisna država Hrvatska bila izraz "povijesnih tisućljetnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom" Kad je HDZ sa Franjom Tuđmanom na čelu krenuo u akciju radi osvajanja vlasti u jugoslovenskoj SR Hrvatskoj, u svoj programski promotivni nastup ugradio je sve geostrateške, ekonomske i nacionalnol-političke poglede o SR Bosni i Hercegovini koje su ostavili Ivo Pilar i fra Dominik Mandić. U tom promotivnom programu o neodvojivosti Bosne i Hercegovine od Hrvatske rečeno je da se HDZ zalaže "za gospodarsko, prometno, duhovno i civilizacijsko združenje Socijalističke Republike Hrvatske i Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine koje tvore prirodnu, nedjeljivu, geopolitičku cjelinu i koje su povijesnom sudbinom upućene na zajedništvo..." Pisac knjige Politička sudbina Hrvatske, Geopolitičke i geostrateške karakteristike Hrvatske (Zagreb 1995) Petar Vučić, bez ustezanja, javno i otvoreno napisao je da je NDH, posle kapitulacije Italije septembra 1943, i poništavanja rimskih ugovora, teritorijalno bila sasvim uobličena, da je Hrvatska po veličini, obliku i smeštaju, po svim geopolitičkim i geostrateškim oznakama, ostvarila svoj geopolitički i geostrateški ideal. Problem je bio samo u tome što je u toj idealnoj Hrvatskoj bilo "previše nehrvatskog stanovništva".

Izraz "povijesne težnje" U vezi sa ovom konstatacijom pomenuti autor Petar Vučić, o hrvatskoj ustaškoj državi uobličenoj septembra 1943, naglasio je: "Iako je umnogome ostala samo neostvareni ideal, ona je svejedno ostala trajnim svjedokom visokog državotvornog htijenja i morala ustaškog revolucionarnog pokreta, koji je takvim državotvornim nacrtom ( iako nepotpuno ostvarenim) postao istinski baštinik hrvatskog povijesnog državotvornog ideala i misli." U ovaj način razmišljanja savršeno se uklapa poznata izjava dr Franje Tuđmana da je Nezavisna država Hrvatska stvarno bila izraz "povijesne i tisućljetne težnje hrvatskog naroda za samostalnom



državom". Naivne i neupućene, ova izjava je iznenadila i uznemirila, premda je ona u potpunom skladu sa stoletnim težnjama i tokovima hrvatske politike. Te težnje i ti tokovi kad je reč o Tuđmanu, iskazani su i u njegovim javnim nastupima. Tako, na primer, u uvodnom izlaganju koje je održao na Prvom općem Saboru HDZ u Zagrebu 24. i 25. februara 1990, o pretenzijama Hrvata na Bosnu i Hercegovinu on je rekao: "Taj naš zahtjev bio je izraz i nastavak samo gledišta takvih hrvatskih političara prošloga i ovoga stoljeća, kakvi su bili 'otac domovine' dr ante Starčević, pa Mihovil Pavlinović, dr Ante Trumbić i Stjepan Radić. Oni su redom govorili o Bosni i Hercegovini sa stajališta njihova geopolitičkog jedinstva i s Hrvatskom i sa Zapadom, ne dvojeći o tome što bi njihov narod referendumom odlučio gdje mu je mjesto." Sudeći po ovome, Tuđman je bio istinski sledbenik geopolitičara Pilara, istoričara Mandića i poglavnika Pavelića. To potvrđuje i izjava koju je dao na sastanku s predstavnicima hrvatskog vojnog vrha održanom 23. avgusta 1995. godine u Predsedničkim dvorima na Pantovčaku. Tada je jasno, bez dvoumljenja, Tuđman stavio do znanja da demografsko pitanje u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Istri treba rešavati pomoću vojske, jer, naglasio je, samo tako se u tim krajevima može učvrstiti hrvatstvo. Upozorio je prisutne da su baš radi rešavanja demografskog pitanja stvorili hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu i HVO. Spremni svim sredstvima da rade na stvaranju etnički čiste Hrvatske, Tuđman i njegov HDZ su odmah po preuzimanju vlasti, još u okvirima SFRJ, na samom početku ratnih zbivanja, angažovali socio-demografe, koji su pripremili četiri studijske knjige sa podacima o rasporedu Srba po hrvatskim naseljima. Tim knjigama, koje se nalaze u Zavodu za statistiku Hrvatske, obavljene su nužne predradnje za potonje etničko čišćenje. Da je velika Hrvatska, sa čitavom Bosnom i Hercegovinom, do Drine, državotvorni ideal i misao vodilja Hrvata dokaz je i to što se sa predikaonice crkve Ranjenog Isusa, usred Zagreba, oglasio i jedan sveštenik. U svojoj propovedi on je tražio da Hrvatska bude "ljepša, bolja, veća i sretnija", da toj Hrvatskoj središte bude Banja Luka, kako je to želeo poglavnik Ante Pavelić. Propovednik, dominikanac Vjekoslav Lasić, izrazio je nadu da će se poglavnikova želja ostvariti, utoliko pre što je "ovaj sadašnji oblik Hrvatske malo čudan". Petar Vučić i dominikanac Lasić nisu usamljenici i zanesenjaci. Oni govore ono što se i kako se u Hrvatskoj razmišljalo i kako se razmišlja o budućnosti države. Njima se pridružio i izvesni Radomir Milišić. U knjizi Stvaranje Hrvatske, Analiza nacionalne strategije (Zagreb, 1995) taj autor je napisao: "Kako je sudbina Bosne i Hercegovine, odnosno sudbina Hrvata u toj državi neodvojiva od Hrvatske, tj. Hrvatska i Hrvati moraju napraviti sve da se ona od Hrvatske što manje odvoji (jer Hrvati su tamo suveren narod, a to svoje pravo mogu odbraniti samo uz pomoć Republike Hrvatske), to će Hrvatska morati stalno imati i oko i uho na tom za nju tako vitalnom prostoru. Prostori koje su Hrvati u Bosni i Hercegovini organizirali i obranili i fizički su osnova hrvatskog suvereniteta u toj državi, kao i dokaz da se bez Hrvata Bosna ne može stvarati."

Programi bolesne politike Naveo sam samo neke primere velikohrvatskih teritorijalnih pretenzija postavljenih na temelju hrvatskog državnog i istorijskog prava. Međutim, svi nastavljači politike Eugena Kvaternika i Ante Starčevića, a u Hrvatskoj su oni danas na vlasti, koji su svoje programe zasnivali, kako je napisao I.I.



Tkalac, "na starim hartijama i na virtualnim teritorijalnim tražbinama", pokazali su prevelike teritorijalne apetite. Ne treba ni trošiti reči da bi se dokazalo da su ustaše Ante Pavelića čitavu svoju politiku zasnivali na hrvatskom državnom i istorijskom pravu. Lice i naličje te politike, iskazalo se u ratnim godinama od 1941. do 1945. na najkrvoločniji način, pred čitavom svetskom javnošću. Iako je čitav svet tim krvološtvom bio iznenađen i zgrožen, ono je usledilo kao logičan ishod jedne vekovne nakaradne i u svojoj osnovi bolesne politike, koja i nije mogla da učini drugo nego da stvori patološku mržnju prema Srbima i da dovede do jednog od najstrašnijih genocida koji je svet upamtio.

Hrvatsko državno pravo jednog "političkog" naroda ostvarivano je tokom istorije na razne načine. Neuspjela hrvatizacija Srba pokrenula je davnašnju ideju njihovog fizičkog uništenja ustaštvom, koje je slomom fašizma ometeno da tu namjeru do kraja izvede. Istorija je pokazala da društvene i političke snage Hrvatske, koje su bile u stanju da odbace postulate preživelog feudalnog društva, kakvi su državno i istorijsko pravo i ustanova "političkog" naroda, mogu da se sporazumeju i da sarađuju sa Srbima, pa i da izbegnu sva, inače neizbežna sučeljavanja. Najuverljiviji dokazi za ovakvu konstataciju mogu se naći u zajedničkim istupima hrvatskih i srpskih političara iz vremena postojanja i delovanja Hrvatsko-srpske koalicije u razdoblju od 1905. do 1918. godine. Društvene grupacije i političke stranke Hrvata koje su odustale od fikcije da na hrvatskoj državnoj teritoriji postoji samo jedan - hrvatski "politički" narod ne samo da su se izmirile sa Srbima, već su sa njima i vodile zajedničku nacionalno-političku akciju, koja je 1918. urodila stvaranjem zajedničke države. Suprotno njima, grupacije hrvatskog društva i političke stranke koje su se istrajno držale hrvatskog državnog i istorijskog prava, bile su nepopustljive u stavu da u Hrvatskoj postoji samo hrvatski "politički" narod, a da su Srbi zapravo "pravoslavni" Hrvati. Ta strana hrvatskog društva bila je spremna čak i najbrutalnijim sredstvima da ih privoli na politiku za koju se zalagala. Takvi su bili



pravaši Ante Starčevića i Eugena Kvaternika, franko-furtimaši Josipa Franka, ustaše Ante Pavelića, hadezeovci Franje Tuđmana i drugi manje poznati političari Hrvatske.

Masovni zločini Drugim rečima, hrvatski političari tražili su sve moguće načine, ne birajući sredstva, da izvrše hrvatizaciju Srba. Kad im nije pošlo za rukom da nad Srbima ostvare etnocid, da bi došli do velike i etnički čiste hrvatske države, još u okvirima Austro-Ugarske, pre Prvog svetskog rata, odlučili su se za genocid. Kad im se ukazala prilika da genocidom reše hrvatsko državno i nacionalno pitanje, oni su ga i ostvarili za vreme Drugog svetskog rata. Nezadovoljni rezultatima postignutim genocidom tokom 1941-1945. godine, nekažnjeni za gnusne masovne zločine počinjene nad Srbima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, uvereni da je broj Srba u Hrvatskoj još uvek prevelik i da ga, kao remetilački faktor, svim sredstvima treba smanjiti, odlučili su da razbiju Jugoslaviju, iziđu iz njenih okvira i stvore vekovima željenu nezavisnu hrvatsku državu. Ako sve što je rečeno i prvorazrednim izborima dokazano imamo u vidu jasno je zašto je došlo do raspada Jugoslavije, zašto je došlo do rata između Hrvata i Srba u Hrvatskoj i Krajini, ko je želeo taj rat i ko je za njega i za sve njegove stravične posledice odgovoran. Oni koji uprkos svemu i dalje postavljaju takva pitanja nisu spremni da se suoče s činjenicama već nastupaju s nečasnim namerama da krivce oslobode odgovornosti a nedužne optuže. Pitanja zašto je došlo do raspada Jugoslavije, zašto je došlo do rata između Hrvata i Srba na tlu Hrvatske i Krajine i ko je kriv za taj rat izlišna su kad se zna da su još u okvirima Socijalističke Republike Hrvatske, u samom Savezu komunista SR Hrvatske i pod njegovim okriljem, rasle društvene i političke snage koje su nalazile uporište u hrvatskom državnom i istorijskom pravu. Kako su te snage rasle i jačale - tako su slabile, pa se postepeno i kidale sve veze između Hrvata i Srba. Bilo je samo pitanje dana kada će doći do potpunog raskida u međusobnim odnosima. U istupima hrvatskih političara, koji su došli na političku scenu posle poraza komunista, bilo je mnogo pojava i činjenica po kojima su Srbi iz Hrvatske i Krajine, pa i čitave Jugoslavije, shvatili da se približava zlo, da će se događaji iz ranije i novije istorije ponoviti. Kako je istorija Srba u Hrvatskoj i Krajini bila malo proučena i pogrešno naučena, što, opet, nije slučajno, malo je među njima, čak i među onima najpoznatijim, bilo onih koji su mogli da objasne uzroke zla koje se približavalo. Sve je puklo onog časa kada je Srbe u Hrvatskoj i Krajini Sabor Hrvatske, 22. decembra 1990. godine, od konstitutivnog naroda pretvorio u nacionalnu manjinu. Tada je svima bilo jasno da je nova vlast u Hrvatskoj, sa Franjom Tuđmanom na čelu, krenula putem kojim je išao poglavnik Ante Pavelić i svi njegovi prethodnici, koji su vodili politiku na temelju hrvatskog državnog i istorijskog prava, koji su ustanovom "političkog" naroda nameravali da stvore etnički čistu i na raznim krivotvorenim papirima vekovima sanjanu veliku, verski - katolički - jedinstvenu hrvatsku državu.

Cilj etnički čista država Baš zato što se smatralo i što se u tuđmanovskoj i posttuđmanovskoj Hrvatskoj još uvek smatra da se "hrvatska misao" , kako je napisao Isidor Kršnjavi, može ostvariti samo uništavanjem Srba, Srbi su se našli na udaru ekstremnih i "ekskluzivnih" Hrvata koji su se regrutovali iz različitih društvenih slojeva.



Ti udari, sa manjim ili većim prekidima, zavisno od okolnosti, traju više od stotinu godina, a izvođeni su uvek sa istim ciljem: na temelju državnog i istorijskog prava stvoriti etnički čistu i veliku, verski - katolički - jedinstvenu hrvatsku državu. Samo time mogu se objasniti protivsrpske demonstracije u Zagrebu 1895, 1899. i 1902. godine, zagrebački protivsrpski veleizdajnički proces 1908/1909, pogromi nad Srbima 1914/1915, i genocid počinjen 1941-1945. godine. Samo u tom sklopu dešavanja mogu se sagledati i oceniti "Bljesak" i "Oluja" , posle kojih je usledilo etničko čišćenje. Samo time mogu se objasniti secesija Hrvatske i razaranje Jugoslavije 1991. godine. Pretvaranje Srba u Hrvatskoj i Krajini, prema hrvatskom Ustavu iz decembra 1990. godine, od konstitutivnog naroda u nacionalnu manjinu nastavak je politike koja počiva na ideji o samo jednom - hrvatskom "političkom" narodu. Kraj Autor: Dr Vasilije Krestic Objavljeno u: Glasu Srpske 19.12.2007

Za vise dokumenata, zapisa, video i audio materijala posjetite www.krajinaforce.com

istorija zlocina - · pdf fileistorija zlocina nad srbima i srpskom krajinom - 3...

Documents