ISLAMSKA ZAJEDNICA U BIHUNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET ISLAMSKIH NAUKA U SARAJEVU

Osman Mehmedović

Džemat Ilijaš(esej)

Sarajevo, juni, 2012 god.

1

ISLAMSKA ZAJEDNICA U BIHUNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET ISLAMSKIH NAUKA U SARAJEVU

Osman Mehmedović

Džemat Ilijaš(esej)

Predmet: Islamske institucijeNastavnik: prof. Dr. Ismet BušatlićStudent: Osman MehmedovićStatus: redovan Smjer: teološkiBroj indeksa: 2769

Sarajevo, juni, 2012god.

2

Sadržaj

1.Ilijaš (geografski položaj)

2. Etimologija riječi : Ilijaš I sv. Ilija

3. Džemat Stari Ilijaš I Luka

3

ILIJAŠ (Geografski položaj)

Općina Ilijaš ima površinu od 323 km2 i leži na nadmorskoj visini od 450 do 1500 m.

Godine 1991 imala je 25.155,  a 2004-e 15.414 stanovnika. U koordinatnom sistemu apsisa i

koordinata, nalazi se u granicama istočne geografske dužine od 43° 55' – 44° 2', a sjeverne

geografske širine 18° 15' – 18° 30' unutar toga sistema. Selo Taračin Do i okolina u

administrativnom pogledu pripada općini Ilijaš. U geografskom smislu naša sela čine integralni

dio općine Ilijaš a time i grada Sarajeva, koji je i glavni grad Bosne i Hercegovine.

Prema povijesnim podacima o teritorijalno-političkoj organiziranosti, sadašnje područje Ilijaša

pripadalo je u srednjem vijeku bosanskoj državi; a u teritorijalnoj organizaciji  - župi Vrhbosna,

koja je bila glavna župa u toj državi. Prema tim podacima okolina Visokog u srednjem vijeku

bila je dosta naseljena i napredna, jer je bila matica i središte bosanske srednjovjekovne države, a

Visoko najvažniji trgovački grad u Bosni.

U početku turske vladavine, kad bosanska država nastaje, Turci uzimaju Sarajevo za sjedište

turske uprave za cijeli region. U početku turske uprave Bosnom, područje Ilijaša - po

teritorijalnoj i administrativnoj podjeli - pripadalo je Sarajevu; a krajem turske vladavine Ilijaš

(općina Ilijaš bez područja Srednjeg) pripada Visočkoj nahiji.

 

Prema statistici mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda od 1. maja 1885.

godine, koji je uradila austro-ugarska uprava u BiH, Ilijaš u to vrijeme nije postojao kao

odvojeno naselje. Tu je bila željeznička stanica i pilana, poslije Željezara (a oko njih se razvilo

mjesto). Ilijaš i okolica su u vrijeme Austro -  Ugarske bili podijeljeni izmedju dva kotara,

Visoko i Sarajevo.

4

Unutar sarajevskog kotara od naselja 1885 godine nalazila se Luka.  Luka je pripadala

općini/džematu Vogošća Dolnja. U općini su se još nalazila sela Gora, Jošanica i Malešići.

Čitava općina je imala 1821 stanovnika, od kojih 544 muslimana, 1052 pravoslavnih i 220

katolika. Samo mjesto Luka imalo je 234 stanovnika, od kojih je 116 muslimana i 118

pravoslavnih. U kotaru Sarajevo se nalazila i željeznička stanica Ilijaš, koja je administrativno

pripadala selu Luka.

Sva ostala naselja nalazila su se u kotaru Visoko. Kotar Visoko je sadržavao i kotarsku ispostavu

Vareš. Ispostave su bile administrativne jedinice izmedju općine i kotara. Na području užeg

kotara Visoko(znači onog dijela kotara koji nije spadao u ispostavu Vareš) se nalazilo selo

Misoča. Misoča je pripadala općini Podgora. U općini Podgora još su bila sela Mrakovo,

Podgora, Seoce, Sovrlje, Vlahinja i Župča. Cijela općina je imala 1615 stanovnika, od kojih je

bilo 812 muslimana. 778 pravoslavnih, i 25 katolika. Samo selo Misoča je imalo 386 stanovnika,

od kojih je 272 muslimana i 114 pravoslavnih.

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u periodu od 1919-1941 godine nije bilo mnogo promjena u

organizaciji društveno-političkih zajednica, u odnosu na vrijeme Austrougarske. Godine 1922

uvode se oblasti umjesto dotadašnjih okruga. Godine 1929. donose se novi propisi, po kojima se

na cijeloj teritoriji organiziraju banovine. Svako selo je bilo zastupljeno preko izabranih knezova.

Oni su imali odredene zadatke i vlast u selu. NDH je zadržala općinu kao ćeliju vlasti.

Godine 1945. formiraju se se srezovi, a unutar srezova mjesni

narodni odbori. Na Sarajevskom, Visočkom i Vareškom području formira se 5 srezova. 

Sarajevo, Fojnica, Visoko, Vareš i Srednje (sa sjedištem u Semizovcu).  U sastavu Srednjeg bili

su Rajlovac, Reljevo, Vogošća, Semizovac, Ilijaš, Višnjica, Nahorevo, Srednje i Nišići. Od maja

1945. godine na Taračin Dolu je funkcionirao Mjesni (seoski) narodni odbor  Višnjica, koji je

pripadao Opštinskom NOO Podgora - Breza (do 1946. godine, kada se ukidaju općinski NOO) i

srezu Srednje, čije je sjedište bilo u Semizovcu (do kraja 1947. godine).

5

Takva podjela funkcionirala je do 1947. godine kada se ukida srez Srednje i formiraju  posebni

narodni odbori. Mjesni odbor Semizovac (sa sjedištem u Semizovcu) obuhvatao je osim

semizovačkih sela i Solakoviće, Korita, Taračin Do, Višnjicu i Malešiće.

Treća reorganizacija provedena je 1952. godine i na području sadašnje općine Ilijaš formiraju se

dvije općine; općina Podlugovi i općina Srednje.

Sljedeća reorganizacija je 1955. godine kada se formiraju 2 komune a to su općina Ilijaš sa

sjedištem u Ilijašu i općina Srednje sa sjedištem u SrednjemGodine 1960 ukinuta je općina

Srednje a 1977. godine općina Ilijaš ulazi u zajednicu općina grada Sarajeva i sa preostalih 9

općina postaje gradska općina grada Sarajeva.

Skice :

6

Razvoj

Ilijaš se razvijao u nekoliko faza.

Nekada su to bila polja i livade oko Bosne i Misoče, koja su  obrađivana. Nekadašnji Ilijaš

nalazio se izmedju Gornje i Donje Misoče, s obje strane rijeke Misoče, i to na mjestu gdje

Misoča izbija sasvim u polje, a malo više su selo Mlini. Otkako je 1882. godine osnovana firma

Buttazzoni und Venturini Holzindustrie A.G. u Sarajevu, u Ilijašu je podignuta strugara,

poznatija kao pilana. Za potrebe novootvorene "Strugare" izgraden je (1884-1885 godine) jedan

krak uskotračne šumske pruge na lokomotivni pogon od Ilijaša do Okruglice u dužini od 37,2

km, koja je služila za eksploataciju šume sa Nabožića, Okruglice i okolnih mjesta.

Iste godine (1885), za potrebe novootvorenog rudnika mangana u Čevljanovićima, izgrađen je

trak uskotračne pruge od Semizovca do Ivančića, kao i za eksploataciju šume iz tog regiona. Bila

je to prva rudnička pruga u BiH, izgrađena kao odvojak od željezničke linije u dolini Bosne u

dužini od oko 22 km (22,026 km) od Vogošće do Čevljanovića, gdje se nalazio rudnik mangana,

koji je pripadao rudarskoj zadruzi "Bosnia" (Gewerkschaft Bosnia), usko povezanoj sa

Zemaljskom vladom. Direkcija "k. u. k. Bosnabahna" poöela je 1884. za pomenutu korporaciju

graditi prugu i pustila je u saobraćaj 26. januara 1885. godine. Željeznica je prvobitno bila

vlasništvo zadruge, a u finansiranju njene izgradnje učestvovala je i zemaljska uprava.

U drugoj polovini 1896. godine Kállay  je dao inicijativu da zemaljski erar otkupi rudnicku

prugu Vogošća - Čevljanovići, motivirajući to općim interesima zemlje. U skladu sa ugovorom

koji je sklopljen iste godine, iz zemaljskog buđeta je na teret nepredvidenih izdataka za kupovinu

pruge u korist rudarske zadruge "Bosnia" obračunat iznos od 133. 500 forinti (tj. 267. 000

kruna). Istim ugovorom zemaljski erar odrekao se sume  od 59. 09 forinti 46 1/2 (tj. 118. 018, 93

krune), koja je bila izdata na ime predujma za građenje pruge. Ovu transakciju Zemaljska vlada

je pozitivno ocjenjivala s obzirom na tendenciju da se željeznički saobraćaj  centralizira u

7

rukama zemaljske uprave. Osim toga, vlada je smatrala da ova mjera bitno doprinosi reguliranju

finansijskih odnosa rudarske zadruge "Bosnia" sa zemaljskom upravom.

Konzorcij Švejda - Kalmut naknadno je izgradio dio pruge od Čevljanovića do Ivančića, dug oko

2 km (1, 975 km), koji je rudarska zadruga "Bosnia" preuzela u posjed 1897. godine. Iste godine

Kállay je odlučio da, u vezi sa otkupom pruge Vogošća - Čevljanovići, zemaljski erar otkupi i

dio Čevljanovići - Ivančići za iznos od 9. 688 f. 71 x, tj. 19. 377,42 k... Cijela rudnička pruga

Vogošća - Ivančići (24,1 km) postala je vlasništvo zemlje, a promet na njoj vodile su "Bosansko-

hercegovacke državne željeznice".

Obje pruge su bile u upotrebi do 1962. godine, kada su zatvorene kao nerentabilne i nepotrebne.

Ilijaš se tada razvio u veliko industrijsko naselje i postao središtem cijelog naselja. I željeznička

stanica je prozvana Ilijaš. Prvi vjesnik privredno-ekonomskog razvoja Ilijaša i okoline bila je

pilana, da bi Željezara Ilijaš preuzela dominantnu ulogu u razvoju privrede, stambene izgradnje,

urbanizacije grada, u školstvu i zdravstvu. Željezara je preko svojih doprinosa bila nosilac

sportskih, kulturno-umjetničkih i društvenih djelatnosti -  sinonim razvoja Ilijaša i okoline.

Vlada Kraljevine Jugoslavije donijela je

27. jula 1938. godine Uredbu o formiranju preduzeća "Jugoslovenski čelik" na lokaciji

Podlugovi - Ilijaš.  Bilo je predviđeno da se u Podlugovima izgrade 2 kapaciteta crne metalurgije

a jedan u Ilijašu, što je izazvalo proteste kod željezara u Varešu i Zenici pa su sredstva

preusmjerena u Zenicu i Vareš za rekonstrukciju i izgradnju novih pogona.

Pred II svjetski rat počela je izgradnja tzv. tvornice "Jugočelik" u Ilijašu, na mjestu današnje

Željezare. Njemački "Krup" izgradio je livnicu topovskih cijevi,  da bi je 1941. demontirao i

odnio u Njemačku.

8

Poslije rata dio opreme je u vidu reparacija vraćen, ali su livnice poslije demontiranja poslate u

Štore i Ravne u Sloveniji, a Ilijaš je dobio samo gomilu starog željeza neupotrebljivog za bilo

kakvu novu fabriku.

Željezara se počela graditi 1952 godine. Pravi privredni preporod Ilijaš doživljava 1954. godine

kada je puštena u rad Livnica vodovodnih i kanalizacionih cijevi. Ilijaš je poslije rata imao 15-ak

društvenih i 25 privatnih stambenih objekata,  da bi pred posljednji rat izrastao u veliki privredni

centar i najveći metalurški centar na Balkanu. Veliki doprinos u projektiranju radničkih naselja u

Ilijašu dao je naš poznati arkitekta Juraj Neidhardt.

Ilijaš I sv. Ilija

Prema povijesnim podacima o teritorijalno-političkoj organiziranosti,

sadašnje područje Ilijaša pripadalo je u srednjem vijeku bosanskoj državi; a u teritorijalnoj

organizaciji  - župi Vrhbosna, koja je bila glavna župa u toj državi. Prema tim podacima okolina

Visokog u srednjem vijeku bila je dosta naseljena i napredna, jer je bila matica i središte bosanske

srednjovjekovne države, a Visoko najvažniji trgovački grad u Bosni.

U početku turske vladavine, kad bosanska država nastaje, Turci uzimaju Sarajevo za sjedište

turske uprave za cijeli region. U početku turske uprave Bosnom, područje Ilijaša - po

teritorijalnoj i administrativnoj podjeli - pripadalo je Sarajevu; a krajem turske vladavine Ilijaš

(općina Ilijaš bez područja Srednjeg) pripada Visočkoj nahiji.

Ilijaš se razvijao u nekoliko faza. Nekada su to bila polja i livade oko Bosne i Misoče, koja su 

obrađivana. Nekadašnji Ilijaš nalazio se izmedju Gornje i Donje Misoče, s obje strane rijeke

Misoče, i to na mjestu gdje Misoča izbija sasvim u polje, a malo više su selo Mlini. Otkako je

9

1882. godine osnovana firma Buttazzoni und Venturini Holzindustrie A.G. u Sarajevu, u Ilijašu je

podignuta strugara, poznatija kao pilana. Za potrebe novootvorene "Strugare" izgrađen je (1884-

1885 godine) jedan krak uskotračne šumske pruge na lokomotivni pogon od Ilijaša do Okruglice

u dužini od 37,2 km, koja je služila za eksploataciju šume sa Nabožića, Okruglice i okolnih

mjesta.

Ilijaš u to vrijeme nije postojao kao odvojeno naselje. Tu je bila željeznička stanica, strugara   i

poslije željezara a oko njih se razvilo mjesto. Ilijaš i okolica su u vrijeme A-U bili podijeljeni

izmedju dva kotara, Visoko i Sarajevo.

Etimologija imena grada Ilijaša je važan argument u rasvjetljavanju njegove davne

prošlosti. Ime Ilijaš nastalo je od sv. Ilije -  zaštitnika Bosne. Njemu su posvećene crkva na

Taračin Dolu, koja je izgrađena 1888. godine, a župa je osnovana 1882. godine, (minirana i

srušena 1993. godine), te pravoslavna crkva u Ilijašu građena izmedju 1879 – 1881. godine. Zato

se Ilindan toliko i slavi(o) u Ilijašu i okolici. Pričalo se, a legenda je i zabilježena,  da je  bosanski

kralj dolazio svakog Ilindana iz Visokog na teferič u Arnautoviće i igrao kolo sa djevojkama

Način tvorbe prezimena od imena je uobičajen: imenu se najčešće oduzima relacijski morfem i

dodaje dočetak koji ima značenje nasljednik, "mladi" : Antun (Anton) - Antonić, Ljubo - Ljubić,

Martin - Martinko. Najčešći dočeci su -ić, -čić, -ec, -ek, -ac, -ak.

Ilić - Ilija

Ilijaš - isto kao Ilić

Osim našeg Ilijaša, postoji i gradić Ilijaš u Albaniji, selo Ilijaš u općini Sremska Mitrovica, a tako

se zove i jedan od vrhova Treskavice.

U susjednoj nam Hrvatskoj živi znatan broj obitelji koji se prezivaju  Ilijaš. Po nekim podacima,

radi se o obiteljima koje su bježale iz Bosne pred Turcima i kada bi se nastanili u nekom mjestu u

Hrvatskoj, dobivale su prezime po mjestu odakle su stizale. Narodna je predaja mnogostruko i

mnogovrsno ušla u povijest a  i  u književnost...

10

Ilijaši su prisutni u većini hrvatskih županija, u ukupno 41 općini i 58 naselja, pretežito u

urbanim sredinama (61%). Danas ih najviše živi u Zagrebu (100), Pregradi (35), Čakovcu (20),

Donjem Kraljevcu kraj Preloga (20) i u Sesvetama kraj Zagreba (15).  

Najveća migracija Ilijaša u prošlom stoljeću zabilježena je iz Siska u Zagreb.  

Ilijaši su Hrvati, većim dijelom iz Preg rade. Razmjerno najviše Ilijaša u proteklih sto godina

rođeno je u Gornjoj Plemenšćini kraj Pregrade, gdje se svaki dvadeseti stanovnik prezivao Ilijaš.

U Hrvatskoj danas živi oko tristo Ilijaša u oko stodvadeset domaćinstava. Podjednako ih je bilo i

sredinom prošlog stoljeća.

Mjesto svadbe bana Tvrtka I i franjevački samostan “Sveti Ilija”

Autor: Stanko Andrić

Poznati hrvatski književnik i povjesničar dr. Stanko Andrić u nekoliko svojih radova bavio se

identifikacijom Ilijinog sela,  Ilindana,  a uzgredno i našeg Ilijaša. On smatra da u  Tvrtkovoj

povelji spomenute lokalitete “mora se tražiti južno od Save i na prostoru pod vlašću bana

Tvrtka”. Povjesničar Ive Mažuran tako pretpostavlja da mjesto “Sv. Ilija ili Ilinje” iz Tvrtkove

povelje “odgovara današnjem Ilijašu ili Ilinu nedaleko od Sarajeva”, a biskupski posjed

Dubnica “selu Dubnica blizu Vlasotine”. Objavljujemo Stankov   rad "Mjesto svadbe bana Tvrtka

i franjevački samostan sv. Ilije", u kome se  razmatraju dosadašnji pokušaji identifikacije

lokaliteta koje spominje svadbena darovnica bosanskog bana Tvrtka I Bosanskoj (Đakovačkoj)

biskupiji iz 1374. Posebna se pažnja posvećuje biskupskom posjedu Zenthilie, na kojem je održan

dio banova svadbenog slavlja, i njegovoj mogućoj vezi s franjevačkim samostanom sv. Ilije u

Modriči.*

Pišući monografiju o Vinkovcima u srednjem vijeku, susreo sam se s problemom razlikovanja

onodobnog središnjeg naselja na području Vinkovaca, koje se u izvornom gradivu obično zove

11

Szentillye (mađ. ‘Sveti Ilija’), i drugih lokaliteta istih ili sličnih imena koji prema često šturim

naznakama također spadaju u širi okvir dotičnoga dijela donje Posavine. Između ostalog se taj

problem pojavio u vezi s okolnostima vjenčanja bosanskog bana (kasnijeg kralja) Tvrtka I

Kotromanića i bugarske carevne Doroteje, kćeri Sracimira Vidinskog. O tome vjenčanju govori

Tvrtkova vlastita povelja, izdana “u Ilijinom selu ili mjestu” (in uilla seu loco Elye) 8. prosinca

1374, kojom on bosanskom biskupu Petru daruje zemlju zvanu Jelšavica (Jelsauicha) što se

nalazi pokraj posjeda Bosanske “crkve” ili biskupije zvanog Dubnica (Dubnicha). Tim se darom

ban zahvaljuje biskupu što mu je omogućio da svoju svadbu proslavi “na posjedu rečene crkve

koji se pučki zove Zenthilie”, a zatim i u samom sjedištu biskupije (quia solempnitates nostrarum

nuptiarum in possessione dicte ecclesie, que vulgariter Zenthilie nuncupatur, ymo vero apud

eandem sedem solempniter celebrate extiterunt). Tvrtkovu je darovnicu na molbu biskupa Petra

ujesen sljedeće, 1375. godine potvrdio avinjonski papa Grgur XI te nam se tako sačuvao i tekst

same darovnice.

Dosad je u historiografiji bilo više pokušaja da se identificiraju lokaliteti koje spominje Tvrtkova

darovnica. Vjekoslav Klaić je smatrao da je ban Tvrtko izdao darovnicu u istom mjestu u kojem

je proslavio svadbu, odnosno da su biskupski posjed Zenthilie i villa seu locus Elye iz datacije

povelje jedno te isto, pa je onda to u povelji dvaput spomenuto mjesto poistovjetio s današnjim

Ilincima u Srijemu blizu Šida. Za posjed Jelšavicu, koji ban poklanja biskupiji, Klaić je mislio da

je ležao “negdje u staroj županiji Požeškoj”, dovodeći ga u vezu s posjedom Grabarskih zvanim

Jalšavik ili Jalšavica (danas Ježevik nedaleko od Broda). Glavni nedostatak tih Klaićevih

tumačenja, oslonjenih tek na istovjetnost ili sličnost samih imena, sastoji se u tome što on nije ni

pokušao utvrditi tko su u drugoj polovici 14. st. bili gospodari spomenutih Ilinaca u Srijemu i

Jalšavika kod Broda pa tako nije ni postavio pitanje dolaze li uopće u obzir đakovački biskup i

bosanski ban kao zemljoposjednici u tim mjestima.

Klaićevu pretpostavku o Ilincima nedavno je, ipak, ponovio Mladen Ančić, formulirajući je

ovako: “Sam svečani obred vjenčanja obavio je u crkvi sv. Ilije, najvjerojatnije u

današnjim Ilincima u Srijemu, bosanski biskup Petar…Istodobno je gledišta posve

suprotna Klaićevim iznio Ive Mažuran, ustvrdivši da se sve u Tvrtkovoj povelji spomenute

lokalitete “mora tražiti južno od Save i na prostoru pod vlašću bana Tvrtka”. Mažuran

12

tako pretpostavlja da mjesto “Sv. Ilija ili Ilinje” iz Tvrtkove povelje “odgovara današnjem

Ilijašu ili Ilinu nedaleko od Sarajeva”, a biskupski posjed Dubnica “selu Dubnica blizu

Vlasotine”. Tomu bi bilo tako jer, prema Mažuranu, Tvrtko nije mogao darivati nekretnine

izvan svoje banovine.

* Ovaj je rad dopunjena i proširena verzija članka što je pod istim naslovom objavljen u

godišnjaku Scrinia slavonica 4 (Slavonski Brod, 2004), 107-116.

Džamija u Starom Ilijašu (Egipatska): Trenutni imam: mr. Ahmed Purdić

Restoran “Mlin”

13

Džemat Stari Ilijaš I Luka

Historijat:

Unutar sarajevskog kotara od naselja 1885 godine nalazila se Luka. Luka je pripadala

općini/džematu Vogošća Dolnja. U općini su se još nalazila sela Gora, Jošanica i Malešići. Čitava

općina je imala 1821 stanovnika, od kojih 544 muslimana, 1052 pravoslavnih i 220 katolika.

Samo mjesto Luka imalo je 234 stanovnika, od kojih je 116 muslimana i 118 pravoslavnih. U

kotaru Sarajevo se nalazila i željeznička stanica Ilijaš, koja je administrativno pripadala selu

Luka.

Prema kazivanju starih ljudi iz ovog džemata prva džamija u Ilijašu sagrađena je l900. godine, na

zemljištu koje je darovala neka hanuma - begovica iz Sarajeva. Džamija je bila od debelog

kamenog zida, sa drvenom munarom i drvenim krovom, dimenzija cca. 11x9 m. Godine 1965.

drvena munara zamijenjena je zidanom sa željeznom ogradom na šerefetu. Temeljita

rekonstrukcija džamije, na istim temeljima i istih dimenzija izvršena je 1983. i 1984. godine, za

vrijeme imama Hasana ef Makića, sadašnjeg bihačkog muftije. Na debele kamene zidove saliveni

su metar visoki cementni vijenci, izlivena debela betonska ploča, postavljena nova krovna

konstrukcija i pokrivena novim crijepom. Džamija je bila mala za potrebe ovog džemata, tražila

se saglasnost za izgradnju veće džamije, bila je nabavljena i cigla koja je godinama stajala i

čekala dozvolu, ali dozvoljena je samo rekonstrukcija u postojećim dimenzijama.Ova džamija

dugo vremena bila je jedina u ovoj sredini, od džamije u Podgori (Breza) bila je jedina prema

Sarajevu. Na početku rata, koncem 1992. godine, ova džamija je miniranjem sravnjena sa

zemljom. Prilikom ulaska u Ilijaš 1.3.1996. godine zatekli smo ostatke ruševina. Od. l997. - 2001.

godine trajali su radovi na izgradnji nove džamije na lokaciji stare porušene. Nazvana je

  Nova džamija u Ilijašu

Literatura :

1. Milenko S. Filipović, Visočka nahija, Visoko, Mak, 2002 god.

2. http://www.taracin-do.com

3. Scrinia slavonica 4 (Slavonski Brod, 2004), 107-116

4. Statistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda od 01. maja 1885. godine,

Službeno izdanje, Sarajevo 1886.

14