1

Igor Rajki

ČISTA PRAŠINA

Bio jednom jedan veliki vuneni sag.

Teritorij njegova šarena carstva prostirao se nekoliko metara duž čitave sobe, od vrata

pa sve do ispod prozora. Sagovo carstvo bilo je prošireno i na rubne dijelove sobe, dodirujući

se s policom za knjige i, u produžetku, nastavljalo se u dobro uvučene i izvrnute dijelove

ispod kreveta. Sa sjeverne strane pružalo se rubnom linijom pored ormara, a s južne

obuhvaćalo je podnožje stolca te graničilo s dva ogromna nogara stola koji su, pak, pripadali

parketnoj vlasti.

Hm! Nisam, dosad, stvari promatrao na taj način!

Posred saga, od subote do subote, živjela su mala – za neizvježbanog promatrača

divlja – plemena prašine. Njima je vladala stara prašina Gomolja, prljava, isprepletena i

nagomilana, boraveći daleko u zavrnutim dijelovima saga ispod kreveta, njima jako dobro

zaklonjena.

Mala ali ponosna plemena ratnički su morala uspostaviti život, iako su žudjela

civilizaciju sobe kojoj i oni, po svom prostoru, nedvojbeno pripadaju.

Stara prašina odgajala ih je u borilačkom duhu i disciplini zbog stalne prijetnje od

najezde Usisavača, Krpe i Peruške za prašinu. Tako da su mala plemena bila dresirana,

tavoreći u teškim i neprestanim vježbama te u tegobnom naukovanju obrambenih vještina.

Morala su uvijek biti spremna za Strašnu subotu.

Budući da im je život bio brz i trajao svega tjedan, mala su plemena u kratkom roku

trebala savladati silne napore u obuci.

Sve svoje vrijeme provodili su učeći zahtjevna veranja, poniranja i uvlačenja u niti

saga, zatim maskiranja u njegovo tkanje, a naposlijetku i gomoljanja. To su bila grupna

prebacivanja pred zamišljenim neprijateljem na novo vlakno. A sve u jedinstvenu svrhu da bi

preživjela i time omogućila novim naraštajima prašine da se neometano – u duhu ozračja

pravilnije bi bilo izreći: “neometeno” – množe i zauzmu čitava prostranstva sobe pod svoju

vlast.

Da!

Tako im je barem kazivala stara Gomoljasta prašina koja je surovo i strogo vladala

sagom. Naime, bez izuzetka, sva plemena mlade prašine morala su biti potpuno istrenirana za

2

obranu. Neke čestice prašine bile su uvježbane do neshvaćenih razmjera kojim su se od plahih

čestica pretvarale u strašnu prljavu prašinu. Druge pak, oštre i zrnaste, bile su izvježbane kao

specijalne postrojbe za napad u oči i nadraživanje grla i nosa. A posebna elita najspremnijih,

izvježbana do pakosti, izazivala je alergiju, osipe i kašljanje.

Stara prašina Gomolja držala je mala plemena u pokori.

Neposlušne čestice koje nisu željele vježbati, a i one nesposobne, bile bi sakupljene,

začvorene i zamotane na velike kupove te bi kao žrtve bile podarene Usisavaču na dan strašne

i sudnje subote.

Domišljatost stare prašine poradi vlastitog jačanja bila je bezgranična.

Dopuštala je dolazak i naseljavanje na sag raznim pridošlicama, a sve pod prividom

velikodušnosti.

Mrvice raznovrsnog podrijetla: kruha, štapića, čokolade, svakojaka zrnca i kojekakve

sitnice od papirića ili sasušene zemlje, pa čak i razuzdano trunje s pulovera, čarapa, hlača i

papuča te ostali sitni smetovi – bili su poželjni. Stvarali su nemir, privid potpune nečistoće na

sagu i brzo se širili.

Starim Gomoljima prašine to je pogodovalo.

Koristili su ih kao mamac za čistitelje, dok su oni i dalje neometano mogli uživati

vlast na najzaštićenijim položajima, daleko pod krevetom.

Ipak, stvari ne mogu biti tako jednostavne kako bi se željele prikazati.

Poslovice govore kako u svakom stadu ima crna ovca, a u svakom žitu kukolj. Tako je

i u prašini bila jedna Trunka – sama si je dala nadimak Čestica da bi se i time razlikovala od

ostatka prašine. Nije željela sudjelovati u životu kakav se odvija u sagu. Bila je posebna.

Njeno podrijetlo nije bilo moguće točno utvrditi – štošta se na vjetrometini saga prolelujava.

Možda od mrvice končića, isto tako može biti od trunkice mandarinine kore, pa čak i

komadića voska svijeće. U obzir dolazi da je nastala i od osipanja pri uzimanju lista papira iz

sredine bilježnice, ali, zasigurno, nije bila postala od Crnog pod noktom, Šmrklja ili Špranje.

Takvi nemaju potrebe za gibanjem. Pače, njima je do tromosti i nepokreta. Gdje

jednom zasjednu vole i ostati. Više-manje, vremenom postaju stari Gomolji.

No, možda i nije bitno od čega si, ako znaš što bi htio biti!

Čestici se nije dopadao surov i brz život kakav je pod naredbama trebala voditi, a nije

bila ustrašena ni prijetnjama, jer je osjećala više zadovoljstva u ljubovanju s jednom

Trepavicom koja je naišla jednim propuhom, negoli u naprezanju i uvlačenju u već, stalnim

vježbama, ofucana vlakna.

3

Osim toga, imala je vlastito mišljenje i vlastite vizije.

Najviše je voljela s Trepavicom, neprestanom strujačicom, upućenom u sve tajne

propuha, gibati se po rubovima saga. Od nje je štošta spoznavala i Trepavica joj je pružala

znatno više od pentranja po tkanju, tako da je poskrivećki, i izbjegavajući vježbe, bivala često

s njom u istraživalačkim lutanjima.

Pokatkad bi, otplazile daleko do ruba saga.

Na obzorju bi pucao nepregledni parket, a valići njegove prašine uzbibavali bi se na

strujanju zraka odispod vrata. Milili bi, kolutavim naletima, kao da plešu sami sa sobom.

Tad bi joj Trepavica objašnjavala svijet.

Učila ju je, primjerice, o nogama stola. Govorila je kako su to divna i visoka mjesta,

ali moraš biti stalno naelektriziran da se održiš na njihovom položaju. Pričala joj je i o

krevetu. Ah! Prekrasno i mekano mjesto! Stalno se ugodno mijenja. Trenutak potpuno ravno,

tiho i zategnuto; netom, izazovno labirintno i začkuljasto pa te naskroz ošamuti. Sjajno,

sjajno! Možeš se zavaliti u pokrivač, jastuk ili plahtu, što god poželiš. Možda, čak i najljepše

mjesto za dijeliti ga s nekim, ali istresanja su tamo skoro svakodnevna pa ga se, ipak, treba

kloniti.

Upućivala ju je i na dugačke produžne kablove koji vode prema gore, sve do utičnica.

Zabavni predjeli! Vijugavi i kliski, možeš se igrati uspona i spusta do mile volje, znaju te baš

oraspoložiti, no ne treba u boravcima na njima, isuviše pretjerivati. Avantura da bi ostala

avantura ne smije se oduljiti. Inače ti postane sasvim svejedno gdje se nalaziš.

Napomenula je i ružne predjele u blizini stola: pune industrijskog otpada, napolitanki i

keksa. Te mrvice žive u neredu i obijesne su. Uvijek žele da im se prilagodiš i postaneš kao

one. S njima ne možeš samostalno lutati, a da te ne drže pod stalnom prismotrom. Uostalom,

hoće te na gomili tek iz podlog razloga: da postaneš njihova izmrvljena sitnica kako bi

izgledalo da ih ima više, a samo da bi se pravile kako su najbolje smeće.

Ako su slatke, ne znači da se možeš u njih i pouzdati.

Čak su se Čestica i Trepavica upoznale i s nekim graničnim trunkama iz plemena

parketne prašine, većinom nastalima od sasušenog bilja i izmrvljena lišća pod utjecajem

izvana. U takvim prijateljevanjima shvatile su svu njihovu raznolikost: parketna je prašina

živjela drukčije, bez toliko straha slobodno je klizila, nije se šuljala te nije bila nabusita i teška

kao prašina saga.

Vidiš, vidiš – tko bi to, uopće, pomislio!?

4

Tako je Čestica prašine saznala mnoge stvari i nije željela potepsti život u

besmislenom izučavanju i savladavanju nepotrebnih vještina. Htjela se u životu brinuti sama

za sebe, ostvariti vlastite zamisli, a ne imati mučnu sudbinu većine trunaka pa završiti u

prepunoj i anonimnoj vrećici Usisavača.

Željela je sve isprobati: lješkarenje u paukovoj mreži, zaježureno provlačenje kroz vrh

kakvog čavlića, uzbudljivo drobljenje pod kotačićem pokretnog stolca, pa čak i glupiranje

odbijanjem i zabijanjem o rupičaste stijenke zvučnika, bacakanje na podlošcima, mucičavo

hopsanje na kakvoj papuči te klackavo njihanje na prekidaču, a osobito – sunovraćati se u

snopu sunčeve zrake ili stolne svjetiljke.

Takvo što joj sag i njegovi vladari zasigurno nisu mogli pružiti.

Zamišljala je budućnost u čistoj, svilenkastoj i bijeloj, na prah nalik prašini koju će

sama napraviti. Uostalom, upoznala je i suviše plemenitih osjećaja da bi mogla protratiti

vrijeme kao mamac nekoj Krpi.

Trepavica joj je obećala da će je, kada naiđe prvi dobar propuh, povesti sa sobom

visoko na stolicu ili stol, jer odande sve izgleda drugačije.

Stvari više nisu tako niske.

Do tada, morale su biti strpljive i svoja lutanja izvoditi kradom.

Ali približila se Strašna Subota.

Najprije je stara Gomoljasta prašina, kao i uvijek, održala govor nakupljenim mladim

plemenima prašine. U govoru, dičila se bitkama i sjećanjem na proteklu subotu i obećavala

najbolje položaje, pod krevetom, onima koji se najviše iskažu. Zatim im je pričala slične

stvari koje su trebale ohrabriti jedva stasala, mlada plemena.

Nakon govora koji je – ah, te neozbiljne igre riječima! – podigao prašinu, nastavljena

su uvježbavanja. I užurbanost na sagu je porasla.

Mlada prašina ulagala je goleme napore i mučila muku da bi smetove posložili na

središnja mjesta po sagu te razbacala trunje uokolo, a zbog taktičke varke morali su mrvice

otkotrljali sve do kutova. Prenaporno!

Tko bi rekao?! Uopće tako ne djeluje na prvi pogled! Jednu su svijetlu vlas, na

dugačko, izvili, a zatim je svinuli na krajevima, da bi što prirodnije izgledala, kako bi

Usisavač na nju nasjeo. Mrvice čipsa, savršene za borbeni uzvrat, poslagali su svuda uokolo

kako bi odmah uboli u oči i iscrpili napadače. Potom, izdaleka zalutale ispusima, trunčice

5

Smoga poslagali su tako da izgledaju kao slučajno nepovezane i nespremne za obranu, a

odrezani nokat, nalik mladom mjesecu, služio je kao izazovna barikada. Nije se mogao

mimoići.

No, daleko od vreve i strke, za to su vrijeme Čestica i Trepavica, potajice, istraživale

nove rubove saga.

Na jednom osamljenom, naizgled nepristupačnome i mračnom mjestu, iza guste sjene

nogara upoznale su se sa starim Trunkom stolne prašine koja je već dugo živjela sama i tek je

povremeno izlazila u šetnju, provjetriti se.

Ona im je, dok je otresala sa sebe neku ljigavu Ljuščicu peruti, ispričala kako je

nekada davno živjela na sagu u jednom plemenu grinja, a sada više ne želi ništa s njima imati

jer zna kakav ih strašan kraj čeka.

Tako su Trepavica i Čestica otkrile pravu istinu.

Iako je stara Gomoljasta prašina o sebi izgrađivala sliku moćne sile, zapravo je to bila

najobičnija laž. Zato što, pri napadu Usisavača, kao što im je i stara Trunka tumačila, većina

plemena prašine bila bi savladana uz jeziv zvuk usisavanja. A i oni rijetki koji bi slučajno

izbjegli tom usudu, bili bi otrti Krpom, ili raspršeni Peruškom, a nekolicina bi se razbježala

bezobzirno na sve strane, razbijena i onesposobljena. Hvatala bi se bilo čega, uvlačila se u

stare novine, ustrašeno odmicala k pukotinicama, tražeći bilo kakav prorez spasa. Panično se

podižući, neke bi htjele uskovitlati se ka policama. Neke su bježale prema zavjesama. Neke bi

se domogle sitnih rupica u ormaru, zavukle se i slegle u odjeći, u strahu ne birajući je li u

modi ili nije. A najsretnije bi bile one koje bi dospjele do utora u parketu, gdje bi ih prihvatila

već postojeća prašina, te bi se zajedno počeli pretvarati u vječnu, stoljetnu prašinu.

Sve u svemu, podosta jezivo!

Zatim im je stara prašina rekla da bi se nakon Strašne Subote stvari primirile na neko

vrijeme, a potom bi ubrzo Gomoljasta prašina ispod kreveta počinjala sve iznova. Zavodila bi

mlade prašine i odgajala ih u istom duhu, istim obećanjima, obećavajući im carstvo, a sve

samo da spasi sebe, i zadrži vlast, pa su i smetovi ponovno bili dobrodošli jer njih ionako

uvijek ima.

Nevjerojatno! Ne samo da je istina teška, već je još teže u nju povjerovati!

Čudno je kako za istinu treba još i više vjere!

Nakon tog susreta, Čestica je bila uzbuđena, ali joj je to i pripomoglo da još jače

ustraje u promišljajima o vlastitim planovima. Shvatila je da više ne želi sudjelovati u tim

prljavim igrama, i da će ostati čista, mimo te strašne prijetvornosti koja na sagu vlada.

6

Trepavica i Čestica kasnije su se šćućurile pod rub saga u blizini nogara stola.

Nakanile su, kada se za to ukaže prilika, otići na bolje mjesto.

A kad se nakon jednog pompoznog govora stara prljava prašina zavukla duboko ispod

kreveta u svoje Gomolje, bio je to znak da je dan Strašne Subote stigao.

Napad je počeo, kao i uvijek, u rano prije podne.

Prvo je smjesta pala prašina sa stola i stolice. Onda su, od razornog djelovanja

Peruške, nastradala zabačena plemena na policama. One odbjegle prema kutevima i stolu,

stigla je Krpa. Tada se, u jednom kratkom trenutku, učinilo kao da će prašina ipak dobiti bitku

jer struji po zraku i ima je posvuda. Ali oni koji znaju misliti lako raspoznaju pravo stanje

prašine.

Usisavač, tek što se postavio, počeo se mučki glasati.

Naivna plemena sa saga, lažno usmjeravana preko tjedna, poslušno su iščekivala

njegov nalet i čak su se, tako naučena, ratoborno i izazovno smijala glupavom izgledu

Usisavača jer im je tako bilo zapovijeđeno. A kada je nastupila pomutnja, nakon prvih usisa

kojim su bez milosti bile dotučene i odvedene trunke i žrtvovani kupići, Usisavač je počeo

hrpimice gutati prašinu sa svih strana.

Mala plemena kasno su shvatila prevaru, nadmoć Moćnog Uređaja i položaj bez

izgleda u kojem su se zatekli te su se kukavički stali raspršivati. Ali većina ih nije uspijela

uteći i skloniti se jer ih je u njihovoj nemoći Usisavač neumorno ganjao te posvud pronalazio.

Nije imao nikakvu strategiju osim odlučnosti za temeljit napad. Tek je pokoja prašinica

panično otpršila i zašla između parketa da bi se tamo slegla.

Utvarna utiha i čistoća u toj strašnoj, sudnjoj suboti zavladali su negdje oko podneva.

Grozan mir!

Ali u brzom životu prašine uredni trenuci su vrlo kratki.

Odmah po odlasku Usisavača, stara se prašina dokotrljala iz Gomolja te na

prorijeđenom sagu krenula u potragu za sićušnim podmlatkom. Kada bi na pokojeg naišli,

nisu gubili vrijeme: pokazivali su se kao spasioci i izbavitelji mladih prašina i započinjali, uz

uvijek ista obećanja, odgojem.

“Vi ćete biti najprhkija i najtrajnija prašina! Vama će kakvoća i količina biti jednaka!

Vas neće moći dohvatiti nikakvo Sredstvo za čišćenje! Bit ćete vječni i slavni! Samo zbog vas

će se stalno snimati reklame o neuspješnoj borbi protiv vas! Vas, nikad poraženih i

7

neustrašivih! Zauzvrat samo morate raditi ono na što vas prisilimo! Naše želje su vaše

potrebe! Svi smo mi jednako prljavi!”

Aha! Hvala! Kako ne!?

Pričajte to smeđim i žutim Mrljicama iza zahodske školjke!

Čestica čiste prašine zajedno s Trepavicom, pod znalačkim Trepavičinim vodstvom,

okoristile su se gibanjem zraka još dok je Usisavač bio okrenut stražnjom stranom, još

podignut u odlasku.

Nisu više htjele trunuti ni trunkice.

Iskobeljale su se i zavijugale iznad saga, udaljavajući se što dalje s užasnog poprišta.

Tajnim putem, koji im je pokazala stara parketna prašina, a koristi se inače za protok izdanaka

propuha, otklizile su preko parketa. Preplazile su potom preko nakupine pjeskovito sasušena

pepela i prošuljale se između već otvrdnulih, nalik spomenicima, Krmelja. Onda su uzašle po

nogarima stola, a jedna, prastara kao mumija, potpuno maskirana i spljoštena, prilijepljena

Žvakaća na poleđini sjedalice, uputila ih je dalje pa su okrznuli o brid stola, zavrtložile se

njegovom plohom, da bi zatim zalebdjele kroz sunčevu zraku te, nadalje, nastavile putovati

zrakom, sve dok se nisu dotakle zida, uspuzale uz njega i zaustavile na skrovitom i toplom

mjestu iza ormara.

Hh! Nikad, dosad, nisam to primijetio kao vještinu!

Poslovica glasi: ljubav ide kroz želudac. Srećom, to se ne odnosi na trepavice i

prašine, stoga su se obje mogle bezbrižno posvetiti sebi i vlastitom uživanju.

Bila je to prava ugoda.

Nakon što su se do mile volje naigrale u paukovoj mreži, uz jednu su se isplelu nit

uspele te nastanile na vrhu ormara. Sviđalo im se paučinasto prostranstvo i mir; od Gomolja

su bile jako daleko, a za sve vrste čistilica – nedostupne. A pogled je pucao u otvoreni beskraj

sobe.

Budući da više nije bilo za njih nikakvih Sudnjih Subota, malo po malo prionule su

ostvarivati zamisli.

Uskoro su se naveliko bavile proizvodnjom i uzgojem grinja.

S paucima koji su se pokazali kao izvrsni poslovni suradnici ostvaren je odličan

odnos. Pauci su ojačali svoje mreže, a zauzvrat omogućili da se one neograničeno koriste kao

nasadi. Čak su se sami ponudili za prijevoz grinja.

Poslovanje je teklo tako dobro da su ih uskoro izvozili posvuda po sobi, a njihovi su se

posjedi produžili čitavim zidom iza ormara te su se svi bogatili.

8

Trgovali su s prozorskom prašinom, preko nje su uspostavljali veze i s najudaljenijim

mjestima: s ladičnom te prašinom sa stropne svjetiljke. Neke su grinje otpremili na okvire

slika pa čak i do vrlo čudnog i malog plemena prašine na kvaki prozora. Poseban interes i

smisao za posao pokazale su Vješalice u ormarima koje su nezasitno iščekivale svaku sljedeću

pošiljku.

Zasluga za takav procvat bila je u brižnoj predanosti radu i očuvanju prašine, napose u

njenoj kakvoći.

Za razliku od ostalih prašina, njihova je bila najbolje vrste.

Najnetaknutija, uvijek svježa s očuvanom gustoćom, gotovo svilenkasta, a sipka,

vlastitom je ljepotom nadmašivala sve ostale prašine. Zato su se one i željele njome ukrasiti.

Biti krasan, ma koliko god prašnjav bio, odlika je svih prašina.

Od toga, čini se, ne može se pobjeći.

Ukratko, Čestica i Trepavica bile su ponosne i zadovoljne ostvarenjem svog nauma.

Prihvaćale su među sebe samo čistu, neiskvarenu prašinu koja žudi blagostanju, a ciljeve ne

zlorabi u sebične svrhe.

Posao se širio sve dalje i dalje. Potražnja je rasla.

Čak i plemena prašine koja nisu posebice marila za ljepotu, poput radijatorskih,

koristili su grinje kao kućne ljubimce.

Ha! Kad ti ide, onda ti ide! Kako samo za sretne okolnosti ne treba puno.

Tek pokoja riječ koja se ponavlja! Isto je i za nesretne!

Prastare poslovice kažu da uvijek postoji zatišje pred buru i da ni jedna svijeća nije

nikome do jutra gorjela.

Tako su uskoro u mirnom poslovnom carstvu čestice nošene raznim propusima počele

šuškati kako se sprema grozno Proljetno Čišćenje. A njegove katastrofalne posljedice zahvatit

će sve prašine i uništiti sve raslinje grinja. Poremećaj će biti, nastavili su šuškaji, tako velikih

razmjera da će izazvati čak i pomicanje ormara.

Buđenjem zlogukih glasina, nemir se polako stao uvlačiti duž čitavog zida iza ormara.

Veliki drhtaj nespokoja, koji je uslijedio za njim, opasno je poljuljao niti mreža, tako da su se

i plantaže grinja nespokojno uzbibavale.

Uza sve to, počele su pristizati čudnovate bube koje bi u panici ostavljale ličinke.

Zbjegovi raznih kukaca s jajašcima, potom i crvići u traganju za utočištem – narušavale bi pri

tome poredak.

9

Sve je to prijetilo raspadu. Svi su se počeli pribojavati prsta sudbine.

Taj će prst, govorkalo se, doći iznenada, uzeti ih na svoj vrh i otpuhati u nepovrat. No tu neće

biti kraj.

Tek tada će uslijediti agonija!

Na sag će se, najprije, obrušiti Veliko Mlatilo.

Sve će stvari zbog njega biti uzdrmane i pomaknute. Potres će dovesti do potpunog

kaosa, a onda će nastupiti potop. Krpe i Deterdženti u službi Banalne čistoće zavladat će

čitavom sobom. Ubrzo, sve će grozno blistati, a od silne prašine neće ostati ni zrnce.

Čak će i samostojeća prašina biti zbrisana s lica ekrana i tipaka CD-playera.

Neće ostati pošteđena niti prašina s lustera koja je, inače, imala najdužu nezavisnost te

vječno boravila u nedodirljivosti. Ne! Nje neće više biti ni za uspomenu.

Zla kob neće mimoići ni trunke!

Neće ostati ni praha! Svi će biti isprašeni!

Bit će to jednog ugodnog i vedrog dana kad će najprije nestati svi oblaci.

Sunce će sjati, ljepše i svjetlije negoli ikad dosad.

Kroz zrak apsolutno svaku stvar moći će se potpuno jasno vidjeti!!!

Pometnja je prijetila, a Čestica, koju su svi poštovali, bila je na velikim mukama.

Morala je nekako primiriti glasine kako ne bi došlo do najgoreg.

Stvorila je novu naviku.

Pred okupljenim predstavnicima svih lokalnih prašina i životinjica držala je govore u

kojima je isticala potrebu za očuvanjem ljepote koju su svi zajednički napravili. A i tješila bi

ih da uz Proljetno Čišćenje dolazi i Proljetni umor pa ono neće biti tako temeljito te će svi biti

pošteđeni ako i dalje budu složni.

Takvi govori su donekle blažili drhtaje carstva, ali su i nadalje zloguka lelujanja bila

prisutna u nitima mreža.

Sve je uznemiravalo to što su se noću počele odvijati začudne stvari.

U skrovitosti plazili su paukovi uz napete šušure, neuobičajeno često, i odnosili grinje

prema sagu.

Sumnja da se u tome krije neka podvala posvuda se proširila.

Nagađalo se da je sklopljen tajni dogovor sa Starim Gomoljima o predavanju Grinja.

10

Prašnjavi predstavnici zahtijevali su na okupljanjima hitna objašnjenja.

Najžešći je bio predstavnik Zrnaste prašine s knjiga: “Želimo smjesta znati je li istina

da se uvijek ista šačica prašine uvijek vrti i stvara privid kako je sve u redu? I zar se, uistinu,

vrši grinjoopskrba, mimo naših dogovora?”

No prašina Crnog ispod nokta bila je protiv: “Uaa, vratite se konzerviranju! Kome još

treba vilinska prašina!? Nikome! Dajte nam radije novih smetova da se provaljamo!

Potrebitije su nam zabave negoli odgovori!”

I predstavnici Gara, nekad dotjerani izvana vjetrom preko dimnjaka, okupiravši i

naselivši kutiće sobe, imali su pravo na vlastito mišljenje: “Najbitnije je što će biti s nama!?

Sve nas je manje i manje. Nestajemo! To je nepobitno. Grijanja, za razliku od grinjanja, u

naglom su padu! Sve se slabije dimi!”

Nesuglasje je bilo preveliko, a nezadovoljstvo prašina se gomilalo!

Čestica se morala neprekidno obraćati i držati sve češće govore.

Izvirujući s vrha ormara, napominjala je kako je sve što se događa prijeko potrebno jer

se tim postupkom štiti njihovo carstvo. Da bi zadovoljila sve, obećala je i kako, pouzdano zna,

uskoro pristižu mrvice Peludi pa se mogu s njima zabavljati koliko god žele. Čak je htjela biti

duhovita i bliska svima te u skladu s vremenima brzih, promidžbenih slogana, istaknula:

“Stiže nam Pelud pa izvolite kome se biva lud!”

Ali prave je probleme objašnjavala uvijeno, nadugačko i uzdržano.

Njeni govori bili su sve teže shvatljiviji:

“Ako sag bude prepun grinja, u slučaju nastupanja Proljetnog Čišćenja, on će se

morati toliko snažno i predano istući tako da će time samo čišćenje iscrpsti svu svoju moć i

snagu za pomicanje ormara i mi ćemo ostati spašeni, do nas nitko neće moći doći, a dobit

ćemo sezonu s više vremena za razmišljanje.”

Jedne noći, nakon sličnog govora, u kojem je čak i spomenula:

“Molim da svi ostanemo pribrani. Uskoro ćemo uvesti nagradu za najmirniju trunku.

Sastojat će se u najnovijoj riječi koja će ući u jezik, a glasi: ‘prašinotihan’! Takva počast da se

po nama naziva dosad najobičniji ‘muk’ je neizmjerljiva vrijednost za sve nas!!! Shodno

tomu, znajte to poštovati!”, Trepavica je prišla Čestici.

Došla je naskroz do ruba bezdana.

Treperila je vrškom.

Ispod njih čulo se pucketavo vrzmanje paukova. Ometalo je razgovjetnost prepirke

ostalih prašina.

11

Pravi kaos!

Kovitlaci su im se mrsili podižući se sve do praga ulaznih vrata u sobu.

Trepavica joj je zamjerila:

– Postala si prepredena. Ista si kao i Stari Gomolji! Ista si i kao Oko s kojeg sam pala

jer je samo namigivalo!

Čestica je nije ni pogledala.

Bila je zadubljena kroz prozor. Kao da provjerava razvedrava li se! Kao da motri

točku gdje se daljina i blizina spajaju. Značajno je rekla: – I čista prašina je prašnjava ma

kako dobar dojam ostavljala.

Poslovica je takva da je samo prašina može razumjeti.

Stoga ne treba razbijati glavu ako je ne možemo shvatiti.

Uostalom, uvijek se možemo opravdati da smo bili zauzeti čišćenjem te je nismo ni

razabrali. Ili da nam je vlastita trepavica upala u oko pa ćemo to ostaviti za kasnije, kad nam

sve ne bude mutno!

Izlika ima puno, znatno više od prljavština.

Povjerovati u njih, tek je jedna od onih starih i prašnjavih.

No to oduvijek znam!

Nisam to htio dosad priznati. Bio sam isuviše obazriv kako ne bih nekoga uvrijedio.

Stoga oprostite; ispričajte moju ispriku!

12

BLOK SAT IZ KIŠA

O, saslušajte mi pozorno predavanje iz kiša!

Iako sve kiše, manje ili više, izgledaju slične, kiše se razlikuju po svem i svačem. Ne

samo da postoje ukošene, ravne, brze, spore, lagane, teške, prašnjave, kratkosilazne, pa

sluzave i spremne za tuču, ima onih koje bistre i mute… Ipak, najpoznatije vrste su ledene,

kisele, slane i sparne. No postoje i podvrste: ljepljivoznojne, uljave, škropeće, tupe i oštre,

brbotne, potom nespretno nazvane “kišničave”, iako neobične, nisu rijetke. Zatim one koje

dižu i spuštaju prašinu. Razlikujemo ih po tome padaju li pri tom na ramena, na kosu, samo na

čelo ili tek na vrh cipela. Nalaze li se ispred pogleda ili pored ušiju. Također, možemo ih

razlikovati po tome jesu li njihove kapi odbijajuće ili upijajuće. Ostavljaju li za sobom san ili,

pak, razbuđuju! Dijele se i na one koje se slute puno prije negoli padnu i one koje primijetimo

tek kad predugo padaju! Potom i posunovraćene. Potom one koje se najprije čuju pa tek onda

počinju padati. Mogu biti sa snijegom, sa smogom i ostalom prljavštinom. Također mogu biti

igličaste, kugličaste, zavjesne, piknjičaste, zarezujuće, mrvičaste i točkaste. Podosta su

opredmećene. Potom one koje padaju ludo i koje padaju lijeno. Ima i zebljivih! Postoje, jasno,

i nepovratne i neponovljive, o da, neponovljive, samo kad ih se sjetim… A sitničave i krupne.

A? Imamo i one okrznujuće, potom i tople, ali objektivne. Koje načuljuju. Nijedna, apsolutno

nijedna, što je zanimljivo, iako na prvi ton zvuči kao najobičnija djetinjarija, nijedna nije

suha. Ne samo da je zanimljivo, već je upravo fantastično! Samo je vlaga snaga! Nadalje,

mogu biti okomite na pogled i usporedne s ušima. Pa rasprskavajuće, pa one koje ječe i buče,

koje zveckaju i kvrckaju, žrgolje i mrmolje… Postoje i hrskajuće, šljapkave, zvonke,

pucketajuće, klateće… Imamo i zastarjele: strahobalne, daždave, svjetlomrcajuće. Dijelimo ih

na ritmične, šumorave, klokotave… Ha, da, pa one koje plode i koje naplavljuju. Potom one

obilne i otapajuće! Čak nepristojne, hračkaste, potom rijetke, među čijim kapima možemo

cik-cakati bez da nas pogode! Možemo ih podijeliti i kao smiješne, koje padaju po kartonu, po

automobilima, po nadgrobnim pločama i po najlonu. Na tužne: koje padaju po moru, po blatu,

po rublju na sušenju i po suncobranima. Zatim na strašne: padaju po staklu, kroz pukotine

zidova i kroz okvir prozora. Radosne: po ispruženim rukama, po teglicama s cvijećem, u

krošnjama… Potom one odbijajućih kapi te otjecajuće i ispirujuće, smilujuće i prijeteće, koje

čiste i koje prljaju. Većma se koriste u poetske svrhe. Značajne su za spomenuti i

kapkavolelujave, pljuštave, trzave, kliske, mlatarave i pljuskovitlave. Ako koju i ponovimo to

samo znači da su takve češće. Jasno, postoje one naporne i dosadne, ne možemo im izbjeći.

13

Ponekad padaju i one samoživog ili one nepratljivog ritma. Neke su, pak, utvarne kao da će

postati skladba “You really got me now” pradavne skupine The Kinks, ili se, možebitno,

razraditi u kakvu obradu, ali to ne uspijevaju. Neće nikada! Prije u potop. Smeta im stalan

šumor. No, ima i onih koje nalikuju plesu zombija i kolektivno organiziranom šmrcanju, ali te

ovise o drugima. Pretjerujuće: kao da Regoč reže nokte. Luđačke: kao da ti netko stalno za

leđima prijeti: “Kišniče, Kišniče!” No, stvar su ukusa pa je glupo o njima suditi. Nisu naskroz

za odbaciti ni one lebdeće, štapićaste i zastiruće. O, lukave, a tek one?! Postoje i raznovrsne

kombinacije među njima: nevidljive, ali osjetne; vidljive, ali neosjetne, a sve su pak nastale od

jednostavnijih vrsta: od onih koje pljušte, sipe i kapkaju. Nadalje, podvrstati se mogu po

mjestu padanja: mjehuraste u baricama, kružno uzvalovljene u lokvicama, a po mjestu

padanja također mogu biti: pločnjikave, parkaste, navrat-nanosne, potpetične, otklizne niz

krovove, cijedeće s nadstrešnice, u tračnice i rešetke kanalizacije, na klupe. A po osjetu, pak,

su mazne, kupkaste, pribadačaste, čavlaste ili bodežne. Ne treba mimoići ni piskutave,

došaptavajuće, cvrčeće, zaglušujuće. One poljupčaste! Treba istaknuti i posebnije: tučno

pljuskovitije, valovitičaste, žmikajuće, bućkajuće, rominjave, cmizdrave, napregnutočujne,

stopalnohladne i tjemenozabodne, snohvatne, ljepljive i strasnoglasne… Nezgrapne, ali ipak

kapljicavoskokne, gmizave, pa one kojima proklinješ nebo, iznenadne, neočekivane. Potom

one koje kao da padaju iz kabla, iz tuša, iz obrnute WC školjke.

Padaju i sloganske, premda suprotstavljene: skladne, iako hladne! Mlake, ali jake!

Vruće, ali zezajuće! Tihe, ali izvrsne za produbljivanje psihe! Pljesnjive i baljive, no šaljive!

Energične, a nepomične! Guste, ali puste! Onda stidne, a potpuno providne! Sinje, ali djetinje!

Lijene, no gule i stijenje! Pa gadne, a jadne, kao da su estradne! Te venu uz vlastitu sjenu.

Ukošene, ali nimalo smušene! Skakutave, no mutave. Kružne, ali ispružne! Zatim one

najdulje: s oblaka sve do tvojih dlaka! Pa mračne, a prozračne! Isto kao i tužne, ali nužne!

Pogrdne, ali plodne! Mučne, a zvučne! One iza jave, ali bujave! Reumatske, ali hrvatske!

Olovne, no snene! Kivne, iako arhivne! Mučljive, a žučljive. Pljuckave, iako škakljuckave!

Naplavljujuće, odnose ljude i kuće! Basaste, uvijek kvasaste. Grohotne, ali zato notne!

Sudnje, no bez sprdnje! Rubne, ali i nadalje kubne! Te su mi totalno glupe! Vrckave, no

potpuno prave! Kao i kvrckave o šalicu kave. Nemirne, no prozirne! Pretvarajuće, no ipak

registrirajuće! Rosne, no kreposne! Preradne su pištave, ali nikad tištave. SMS-ne, no za sluh

tijesne! Tipkovničaste, kao od slova kraste! Nestalne, ali dijalektalne! Bilo čije, a najviše

dječje! Onda preguravajuće, sve do kuće, obično su peckajuće; kaktusne za usne, tjeme im

sljeme. Tu se ponovno umeće kao, uostalom, i kap u smeće, klasična, ne i dična, ona obla iz

14

kabla te ona uvijek ista i čista, obična, izgledom sebična: padava, ali za badava! A i one koje

se štuju jer donose struju! Ima i onih koje kao da nabijaju rogove jer pa da ju sa mo na slo go

ve. Pa one niskotlačne, a cjepidlačne. I one koje nagone mjerkanja na vagone! One za koje ne

postoji nikakva brtva, da im ne budeš žrtva! One bez groma, srećom, kad nismo doma!

Pohotne, ali za izliku olakotne! Vrijedi istaknuti one koje nas mogu maknuti: kao stamena, ali

se odbija od kamena i one čiji odraz ublaži naš obraz. I njima je vlaga uvijek draga! Postoje i

stalne, a nimalo idealne! One za bez kabanice, sve do stanice. One koje mrače, pače, i kad

uključiš brisače! One koje kao i Bog, imaju jači talog negoli razlog, a bolji uzrok negoli rok!

One koje hitrije negoli Vrag prijeđu prag! Ružne, no ne i kužne. Potom one koje kvare

zaleđene bare! Pa muljave, prije negoli postanu pahuljave! Onda blatne, sasvim svejedno –

predratne, ratne ili poratne. One koje možeš pratiti, ali nikad shvatiti! Zgodne, ali ne i

prigodne! Pa sramne, velikom većinom reklamne. Prave nepriliku za svaku iole liriku. Iste su

kao i one u stanu na ekranu, tek rade branu za svaku osjetilniju stranu, pa ne stanu u

pismohranu! No zato one, nimalo panične, premda višestranične, što zrak pretvaraju u mrak –

elementarne, čine se nestvarne! Pretvaraju vodu u modu, zatru svaku vatru, zemlju približe

bezumlju, a svaki plin u splin! Iste te oru i more, a uvijek prave bore!

Oprostite, ne mogu se suzdržati: i one kojima vikneš tek: “Iš, iš!”, da otjeraš iš iz kiše!

Postoje i one koje ni vremenska podjela nije omela. Rane, ne znači da su i sabrane, a

kasne, još mogu biti strasne! Imamo i kraće od epa, no dulje od repa. One koje padaju po

noći, više od nas imaju moći! One u zoru, pokatkad razvodnjuju noćnu moru! One dnevne,

počesto previše prerevne. One u praskozorje, same sobom približavaju obzorje! Ili one,

odmah izjutra, kao da su masnije od putra! Pa one u svaki sat, tiše, no upornije negoli bat!

One u jedan, njih nisi ni vrijedan; one u dva tek same su sebi zabava; one u tri od kojih

ti se žmiri; u četiri ušima ih potiri; u pet kao vodeni smet; u šest, stišćeš na kišobranu pest; u

sedam, nije utješno što nisi od nje žedan; u osam, znaš, pak, kako se osjećaš i sam; u devet,

vraćaju ti želju u krevet; u deset, htio bi im stisnuti reset. A ona neprekidna, kišoidna, obična

pada sa zapada, od jedanajst do devetnajst, pa vičeš: “Oh, Christ!” One u dvadeset, dulje

negoli filmski set; one u dvadeset i jedan, zbog kojih si, uistinu, bijedan, dođu obično sa

sjevera pa te hvata u poboljšanje nevjera; u dvadeset i dva, kao namočeni flajer svih strava,

obično s istoka, uvijek istoga toka; one u dvadeset tri, vrata više ne otpri, kao vlažna šuga,

padaju s juga; one u dvadeset i četiri, zbog kojih i postoje kvadratni metri.

15

Postoje i brže: one koje se dijele na minute, ipak blokiraju pute, a i one na sekunde,

znaju iskamčiti bunde. Pa gruba podjela: kiše proljetne koje su smetnje, jesenje kojima se

stenje, zimske većinom kliske te ljetne znaju biti prijetnje!

Pardon, ne mogu se ustaviti!

One doslovne, ne samo plovne, čije su kapi sastavni dio kapitala, a čiji ti profit uvijek

promoči rit! Da, mnogi zanemare kapi, jer se njima tek hlapi! One se izviju, sve dok se sobom

ne napiju. No, one su gradivne. Plačne, iako istotračne, smiješne, iako grešne. Većma im se

kmeči kao da ih, uopće, ne zanimaju riječi!

Izuzetne su i tjelesne, a nimalo mesne! I mirišu samo na kišu, nos ti je lagano kos,

zbog njih su usta pusta, ne dopuštaju da ti odjek sasuši uši, a providnost im se, naskroz, toči u

oči, dočim pri opipu nestaju u hipu. Jasne, ali ne trebaju biti glasne!

Napose one kiše, treba li to uopće spominjati, zbog kojih se nadahnutije piše.

Ukratko ću ponoviti: one koje ječe i koje buče. Zveckajuće, pucketave, jedvačujne,

kuckajuće, strasnoglasne. Duge, kratke, kapkave, lelujave, pljuštave, trzave, kliske, ljepljive,

iskričave, mlatarave i nerazabrane, špranjave. Naporne i dosadne. One koje plode, koje speru i

koje dižu prašinu. Mazne, bockave, bodežne.

Odzvonjavajuće!!! Polako! Za sljedeći put ponoviti one najbolje. Pitat ću vas!

O! Ima li, možda, netko kišobran za posuditi?!

16

Glasina

Ti si povučena, ustvari sramežljiva si i tupa, zastaneš li negdje na duže vrijeme već nakon

nekoliko trenutaka zagledaš se u pod ispred sebe i neprestano nadalje buljiš: ona sad pomiče

ruku jer mlaz vode je kipuć, još joj se s nadlaktice isparava dok prstima smiče zakoreni rub

kave u šalici, a drugom vrti šalicu pa se voda bućka; ne voliš pričati, ne prilaziš tipu koji ti se

svidi, bojiš se sebe, to je to, u kupeu nikada prva ne bi započela razgovor, a čak se i lako

uvrijediš, k tome si i suviše osjećajna, skoro nenormalno, uzimaš stvari previše k srcu, ako

nekoga zaboli zub ti misliš kako će odmah poslije tebe zaboljeti; odlaže šalicu tako da je

držeći za ručku lagano otresa te je stavlja pored sudopera, pa podiže tanjur ukoso,

prihvaćajući ga prstima tako da mlaz vode zacuri razlijevajući se po čitavoj površini tanjura,

drugom rukom uzima krpu i kružno vrti po njemu, obrće ga pa na jednom mjestu trlja tako

jako da joj se glava pogne dok se trese; a zna biti razdoblja kada i po mjesec dana ne izlaziš

navečer u grad, a često pak i bez veze planeš, razljutiš se toliko da nekoliko dana ne pričaš

čak ni sama sa sobom, samo napraviš grimasu i vučeš je sa sobom kao da te netko nasmrt

uvrijedio; tanjur koji je odvojila od mlaza, povlačeći prste k rubu, držeći ga tako da visi,

stavlja pored sudopera, uzima nož koji prima za dršku i oštricu potura pod mlaz, okrećući ga

prema dolje da se slijeva, dok jednom rukom odlaže nož, drugom uzima žlicu koju časkom

zadrži pod mlazom, a palcem zastruže po njenoj dršci, pa se na tren trgne jer joj nekoliko

kapljica doskoči na lice; teško donosiš odluke, predugo razmišljaš, eno prije tri mjeseca imala

si novca za čizme, ali se nisi mogla odlučiti, pa ti se ne sviđaju, pa možda nađeš bolje, pa boja

je nakazna, pa pogledajmo još malo, šest sati si me vukla po gradu, noge su mi otekla,

iživcirala si me i što: čizme nisi kupila, a i nećeš, to je to, stalno si stisnuta, stalno se

opravdavaš za nešto, da te stvari ne zanimaju puno, da ti je teško pristupiti nekome tko ti se

svidi jer nemaš što reći, puna si predrasuda, to sam uočila; rukavom obriše čelo tako da joj se

krpa cijedi ispred lica, a druga ruka vilicu stavlja pod mlaz, pruža je malo preravno naspram

mlaza tako da odbijene kaplice bubnu po pločicama, upravo zatvara pipu i stegne je još

jedanput, ruke otrlja po pregači u hodu dlanovima, pa dosegne rukom krpu s naslona stolice,

zamota u nju tanjur, stegne, odmota, prijeđe po njemu tako da joj se dlan umota u krpu,

odloži na stol; ti nisi otvorena, to je tvoj nedostatak, i kada se nebo naglo razvedri, ti šećeš

pogureno kao da se ništa nije dogodilo, a i nemarna si, treba biti otvoren, ja sam takva, samo

se tako možeš suočiti s okolinom, a ti… – ja te pet dana nagovaram na odlazak na tulum, a i

17

kad te jedva pridobijem ti niti zaplešeš, niti ikoga opaziš, povučeš se u neki kut, gledaš ispred

sebe, zuriš i pušiš, čak i ne mariš ni gdje će ti pepeo pasti, premda ti je pepeljara pod nosom;

nož uzima za dršku, krpom na prstima prelazi preko njegove oštrice, onda ga prima za dršku i

spušta u ladicu; ne smiješ se vicevima, kad se škvadra stane zabavljati, ti onda moraš ići,

kažeš da ti se žuri, kao da te ne znam, tko može takvu čekati, u kinu tko zna kada si posljednji

put bila, a i kada gledaš film već nakon deset minuta spuštaš glavu, imaš previše stege u sebi,

a ja se jednostavno ne libim, ti nikada ne daješ oduška vlastitoj energiji, budi sigurna da ja kao

tvoja najbolja prijateljica valjda znam što se s tobom događa; saginje se, bokovi joj se brzo

pokreću dok krpom prolazi preko sudopera i po pločicama, zatim krpu cijedi, presavija je i

odlaže ovješenu o slavinu, hvata suhu krpu, prelazi njome po gornjim dijelovima sudopera; i

premda si rak po horoskopu, to nije opravdanje, znaš, potrebno je da te ponekad nagon

nadjača, da kažeš sve što te muči, svaku sitnicu; uzima vilicu iz sudopera, prstima je držeći za

zupce, prstima druge ruke prihvaća je za dršku, steže je u šaku, tako da palcem potiskuje njen

vrh, koji izlazi iznad prstiju, okreće se; reći sve iskreno, to je način da budeš bliska, pa i

prema meni još bliža, kao što sam ja prema tebi; kreće prema meni, zastaje korak od mene;

da, draga, ozbiljno; diže ruku s vilicom do ramena, zamahuje; što ti je, jesi li

normalnaaaaaaaaaa?!; spušta je pravo u moj obraz.

18

ISPISKA

File

Save As: Pismo br. 2

Najdraža Inja,

budući da, po svemu sudeći, nisi dobila moje prvo ljubavno pismo koje sam ti nedavno poslao

(nazvat ću ga pismo br. 1), jer nakon takvog izvrsnog pisma nitko ne bi mogao izdržati, a da

ne dobije želju na njega uzvratiti odgovorom – ma ne znam od kakvog tvrdog kamena da je

načinjen (a kamoli krhka djevojka kao što si Ti) – pa makar bio hladan kao siga. Ponavljam,

ne može onaj tko je pročitao takvo prekrasno pismo ostati tvrdoglav i ne osjetiti barem srsić u

grudima, ne može a da ne dobije sjaj u očima, da ne uzvrati barem telefonski ili kakvim

sićušnim znakom na ulici, u prolazu.

Dakle, kako je sve to izostalo, pišem ti drugo (ovo) pismo. Zapravo, to što

napominjem kako je ovo pismo br. 2 za tebe nema smisla, kad prvo nisi ni dobila. Mogla bi se

samo zbuniti tim brojevima 1 ili 2, a opet, kad bolje promislim, tebe se to jedino i tiče.

Ali okolnosti su takve! Nezgodne! I ovo je za tebe prvo pismo. Tim je teže za mene,

nadam se da ćeš razumjeti, jer se moram potruditi i sjetiti svih onih predivnih usporedbi i

izjava svoje ljubavi prema tebi.

Ponovno me hvata nelagoda.

Imam problema.

Ne sjećam se baš od riječi do riječi (toplo se nadam, nećeš mi zamjeriti što ne mogu

doslovno ponoviti prvo pismo, koje je bilo toliko strasno i zadivljujuće – jako mi je žao, baš

neopisivo žao, što ga nisi dobila) jer kad se ponavlja iskrena ljubavna izjava, gubi se njena

čednost. Ali što je tu je! Ponovno moram, kao da je prvi put, u riječi pretočiti izljev svojih

osjećaja. I ne smiješ mi zamjeriti. A zašto i bi? Uostalom, ti i ne bi znala za 1. pismo da ti ja

to nisam napomenuo. Zar ne? Iskrenost je najveća vrlina, nadam se da se u tome slažemo.

19

Dakle, u tom nadasve fantastičnom, a opet, nažalost, i tragičnom 1. pismu (budući da

ga nisi dobila) želio sam ti reći sve ono što, zapravo, ovim pismom (br. 2) gubi na snazi.

Dobro, dobro – znam ja da je ovo tebi 1. pismo, ali meni nije i zato mi je vrlo teško. Ja ne

znam kako ljepotu koju osjećam prema tebi opet ispisati, a da bude tako uvjerljivo kao što je

bilo u prvom pismu. Probaj me razumjeti jer to i jest bit pravog poštivanja, čak možda bit

same draži ljubavi.

Jer ja sam ono glavno, najljepše i najvažnije već napisao, a ti to uopće nisi osjetila.

Npr. lijepo sam objasnio zašto ti pišem pismo iako stanuješ u zgradi preko puta. Zato što su

napisane riječi vječnije od glasa. Ako siđem i pozvonim ti i kažem sve ovo, nemaju tu

tankoćutnu zadršku da im se iznova možeš vraćati.

Osim toga, ljubavna pisma su danas rijetka. Nitko ne želi objasniti, riječima, čin

ljubavi koji je ujedno i djelo. O tome, već i sama slutiš, bolje sam se, znatno dublje, strasnije i

snažnije izrazio u prvom pismu.

Zato sam tužan i zbunjen. Kao da toga pisma, zapravo, i nema. Kao da ne postoji moj

trud. Kojeg li užasa! Za tebe ono počinje postojati u mojim riječima, ali za mene postoji sve

manje, tek još u uspomenama.

Ali barem nam ostaje sjećanje koje možemo podijeliti. To i jest ono što nas zbližava.

Eto, kako se zajednički užas može petvoriti u nešto lijepo i prisno.

O tome, sam – znam, znam – puno bolje i ljepše pisao u tom, eto ispalo je tako,

nesretnom pismu br. 1. Za koje ti (oprosti na napadu slabosti!) uopće i ne znaš.

Baš kao ni za moju ljubav.

Moram se smiriti. Ne mogu ti ljubav izjaviti ovako cmizdravo. Mislit ćeš da sam

slabić.

Dakle, ovo pismo (koje nije ni blijeda kopija – želio bih da to zbilja, već jednom,

shvatiš – pisma br. 1) gotovo da i nije pravo ljubavno pismo. Jer, vidim, a sigurno se to i tebi

čini, da su ovo glupe tričarije o nekom tamo nepostojećem pismu. Kao da sam zbunjeni

kreten! A mene to samo srozava u tvojim očima jer ja uopće nisam namjeravao pisati ovo

drugo pismo. Sve najiskrenije sam ti već rekao u prvom. Ali, budući da ga nisi dobila, moram

20

ga pisati zato da se ljubav, koju Ti šaljem, ne izjalovi. Ako je ne izjavimo, bit ćemo

izgubljeni. Poput pisma br. 1.

I zato, da se ne bi dogodila između nas praznina, a sve zbog izgubljenog pisma, kao da

mi ništa ne značiš, moram ti podati sebe i ovako, koji put nespretnog.

U ljubavi se takve stvari toleriraju.

Osim toga, ne smijemo potpunu pravilnost od nje zahtijevati. To bi bila onda

disciplina i stega, a ne sloboda ljubavi. (O čemu sam, uzgred budi rečeno, puno puno

zanosnije i razumljivije, već pisao u prvom pismu.)

I baš je šteta što ovime njegovu dubinu moram unakaziti te izblijedjeti svu jarost

mojih osjećaja prema Tebi. Oni su ionako svi Tebi dani pismom br. 1.

A sada, budući da sam već jako umoran – pokušaj me razumjeti, nekoliko je razloga

za to:

1. već sam iscrpljen počeo ovo 2. pismo;

2. svu svoju energiju uložio sam u pismo br.1, a onda, kada sam shvatio da ga,

najvjerojatnije, uopće nisi dobila, pobjesnio sam;

3. bijes dodatno iscrpljuje;

4. + sjećanje na prolaznu ljepotu pisma br. 1,

5. a time još veća tuga i shrvanost što ga uopće nisi dobila;

6. izgubio sam svaku volju za pisma uopće pa mi se već spava.

Eto, u takvom sam stanju ipak počeo pisati ovo pismo (Tebi, na moju nesreću, prvo

pismo) samo zato da Ti prenesem barem mali dio veličanstvene vrijednosti prvog, pravog

pisma. Uostalom, dijeliti i ono najgore (također sličnu, samo kudikamo bolju misao bio sam

sročio u prvome pismu jer je ono – pobogu, onako Tvojim osmijehom nadahnuto, istini za

volju, osmijehom koji bi trebao značiti sve, ali ti to ne možeš shvatiti jer nisi dobila prvo

pismo – ono koje je, zapravo, u stvari krivo sada za ovaj umor, za nespretnost pa za dojam

21

besmislice u ovom drugom pismu, koje ipak nije sasvim besmisleno jer se u njemu barem

malo slavi veličina ljubavi prema tebi iz prvog pisma) odlika je samo prave ljubavi.

No, budući da se ovo pismo br. 2 oduljilo i postalo nerazumno i zamorno (nemoj

pogrešno misliti, nije ovo ništa kraće od pisma br. 1. – onog nepostojećeg, zapravo pisma br.

0 za tebe, ali nije mi do šale s brojevima, štoviše, tužan sam jer me sve podsjeća na blistavost

prvog pisma, a istovremeno me hvata nemoć da ono neće nikada doći do tebe) muči me

njegova nejasnoća pa ga moram prekinuti.

Molim te, shvati!

Bilo mi je mučno i prije prvog pisma. Čudan osjećaj u želucu, ali nekako ugodniji.

Nije mi mučno zbog Tebe, ali i to trebamo djeliti. Tako je nešto slično bilo u prvome: ne

smije nas mučnina, koju povremeno osjetimo, navesti na pomisao da je ljubav prekinuta.

(Sve sam to slično, ali znatno bolje – nadam se da ti je potpuno jasno – napisao u

prvom pismu.)

Zato je zbilja dosta, inače se ponavljam (a ponavljanju sam u prvom pismu posvetio

jednu čitavu stranicu i sada, dok ponavljam o ponavljanju, čini mi se da sam izgubljen) jer

samo ljubav – tako je, mislim, nekako išlo u prvom pismu – može nas izvući iz njegove

dosade.

Lijepo spavaj i još ljepše se probudi,

Tvoj I.

P. S. Unatoč tome što gotovo čitavo ovo (ne gotovo, već zbilja čitavo) pismo pišem

drijemajući od umora, šaljem ti ga u neizmjernoj nadi da mi nećeš zamjeriti što je zbrkano.

Dok ispisujem ove retke, mislim da bi MOŽDA bilo bolje da ga ne primiš. No možda

su i ove misli snene jer onda štošta zaljubljenom padne na um.

Istaknuo sam “možda” jer možeš li zamisliti da ni ovo 2. pismo (Tebi opet 1.) uopće

ne primiš. Grozno!

22

O, kako bih volio da možemo iste stvari zamišljati, ma kako one strašne bile.

* * *

Premila,

upravo sam se vratio s pošte i onako uzgred bacio pogled na tvoje prozore. Mračni su. Ili

spavaš ili te nema doma? Tulumariš? Ako spavaš, volio bih biti uz tebe i ako te nema volio

bih da sam s tobom tamo gdje si. Ali, glupo je to ponavljati! Pa ja sam raščistio sa svojim

dvojbama prema tebi odavno. Ništa ja više ne tajim pred tobom! Još od prvoga pisma. Nego,

čudit ćeš se ovome što ću ti reći: ovo je moje treće pismo tebi.

Službenica u pošti je bila ljuta. Da si je samo mogla vidjeti. Da smo zajedno, sigurno

bismo se smijali. Ovako sam morao gledati ispod pulta. Bilo mi je jasno. Znao sam da nema

ljubavi jer se brzo iznervirala. Takvi ti se brzo razdraže i naljute. Gledala me kao da sam idiot.

Koja strašna žena. Nekoliko pisama svaki čas. Pa što? Umjesto da bude sretna što sam je malo

zaposlio. Inače, takve ti besposlene čame na odjelu za ljubavna pisma. Malo ih tko još šalje.

Samo računi, uplata/isplata… sve se to obavlja računalom ili mobitelom.

Zapravo, ni ja ti ne bih pisao ovo pismo (br. 3) jer u pravoj ljubavi nema potrebe sve

ispisivati, e da me ne kopkaju misli. Ne mogu od njih ni zaspati. Probao sam usnuti, ali ne ide

mi. Samo mislim na tebe, a onda me salijeće: Dobro, pomislio sam, možda nisi dobila prvo

pismo, OK. Dogodi se; hajde niti drugo, u kojem sam ti pak pisao o prvom pismu – u redu,

razumijem i to. Ali ako i treće pismo moram napisati kao prvo, tada više ne znam što ću sa

sobom. Toliko sam ti toga već rekao, a ispada da to nije ništa naspram svega onoga što ti još

moram reći.

Eto, poslije tih misli nikako se umiriti i zaspati:

Iako sam tu sumnju – koji sam ja genijalan vidovnjak, shvatila bi da si dobila moja

pisma! (ovako izgleda kao da se nadmeno hvalim kao kakav umišljenik) – izrazio već u svom

prvom i drugom pa sada i u trećem, a tebi samo u prvom.

Zasigurno ne znaš o čemu ti govorim. Pa naravno, baš zato i kanim pisati ovo pismo

broj 3, da ti objasnim, jer izgleda mi kako je ono tebi tek prvo.

23

Znaš li što sam pomislio? Gotovo da mi se ne da ni odaslati ga jer mi je puna kapa tih

pisama u kojima se misli o meni nadmeću s mislima o Tebi (unaprijed oprosti, jasno, u

slučaju da primiš ovo pismo!)

Mirno spavaj kada već ja ne mogu.

Tvoj I.

P. S. Kad bi mi barem mogla obećati da se nikada nećeš pretvoriti u strašnu i ljutitu ženu koja,

uopće, ne može razumjeti moja pisma!

* * *

Preslatka,

poludit ću. Ovo je moje četvrto pismo. Noć je duga, nikako ne prolazi i osjećam se krajnje

nesretno. Kao da smo jako odvojeni. Kao da se beskonačna praznina uvukla između nas.

Uostalom, to bi tebi bilo tek treće pismo.

Muče me grozne misli.

Zamišljam kako uopće ne dobivaš moja pisma. Ideš, poslije škole, uobičajeno na

francuski, na violinu, s prijateljicama na rođendan, veseliš se, pa čak i gledaš druge dečke;

poželiš s nekim i izaći, a sve zato jer nisi saznala pravu istinu preko pisama.

Očajan sam. Isuviše je kasno i pošte više nisu otvorene. Pomišljam čak i na najgore:

da te nazovem, pa makar i probudio tvoje roditelje. Ali teško je i to sprovesti. Ako nazovem, a

ti si slučajno dobila moje prvo pismo – recimo, zametnulo se putem pa je kasnilo, onda bi se

iznenadila jer to nije momak kakav se predstavio tim prvim pismom: neustrašen i odlučan,

koji bi sve dao za ljubav, već neki sumnjičavi malodušnik koji misli čas jedno, čas drugo. I

komplicira.

Uostalom, što ja to blebećem nebuloze o telefonskom razgovoru? Da si dobila prvo

pismo, već bi ti smjesta nazvala. Ili bi bila totalni emocionalni idiot da ne reagiraš na takvo

pismo. (Zbog toga i jest sve ovako. Ah, ja neću ići u pakao, ja u paklu već jesam!) Ali ako

24

dobiješ moje drugo pismo ili, nedajbože, ovo pak kao prvo, ne daj se zbuniti. Treba vremena

za razumjeti neke stvari. Tako je to u ljubavi. Moraš pustiti da te prođe početna nesigurnost.

Na kraju krajeva, sva su ona zamišljena Tebi, a jedino su misli te koje žele pobrkati i

drukčije prikazati sve moje osjećaje.

Ne brini se! Samo Ti spavaj. Nek ti je san zabavan!

Tvoj? I.

P. S. Zastori su poodavno navučeni na vašim prozorima.

* * *

Ej, predivna!

Maglovito je jutro, pet ili šest sati. Kao i pisama, zapravo! Ah, kako se nekada stvari baš

poklope! Kao Ti i ja u jednom mom davnom pismu.

Pošte samo što se ne otvore. Jesi li ikad gledala kroz maglu u poštu, rano izjutra, i

osjećala kao da se i iznutra smrzavaš? A ta boja magle koja čini da su sve pojave nestvarne?

Kao da iza nje ništa ne postoji, kao da je sve to jedan veliki izdah zastao u vremenu… Eh, ne

znam što bih ti rekao. Sjedim za stolom: hladno mi je, cvokoćem. Drhtim. Previše se toga

nagomilalo između nas. Sve je drukčije nego na početku kada sam… neću to ni spominjati.

Znam ponekad biti shrvan slabošću, a od sjećanja ljubav se samo lažno hrani i iskrivljava.

Želim Ti tek reći da ako slučajno i dobiješ neko moje pismo, ti ga smjesta baci u

smeće. Nemoj ga ni čitati.

Nisam ja tebe vrijedan.

25

Možda je tebi čak magla manje poetična nego kao kada ti ispadne leća, na primjer.

Ma, uostalom, baš me briga.

Hrči ti za nekog drugog!

I.

* * *

Inja!

Dugujem ti ispriku. Oprosti, oprosti, oprosti! Bezbroj puta, kao i mojih pisama, oprosti!

Možeš li to prihvatiti? Svesrdno i najiskrenije bih Te molio. Nisam bio pri sebi. Moraš

razumjeti!

Pokušat ću ti objasniti. Polako. Riječi ponekad smiruju. Evo! Glava mi se sama

spustila i zaspao sam kraj kompjutera. Probudio sam se naglo: zažuljalo me lice. Bio je to rub

oštrog papira što je stršao ispod tipkovnice. Htio sam ga odgurnuti od sebe. Na časak sam

pomislio da sam budilica koja mora probuditi komad tvrdo zaspalog papira, ali, brzo sam

izašao iz sna i našao svoje izgubljeno prvo pismo. I premda bi mi bilo draže da je ono Tvoje, a

ne Moje, ipak sam se smjesta potpuno razbudio.

Ispada da sam te prevario s vlastitim pismom.

Baš razmišljam: priznati svoju grešku, ispričati se i zamoliti za oprost, potom oprostiti

te obostrano razumjeti, jedino je u pravoj ljubavi moguće.

Pošta je već otvorena i smjesta ga idem predati.

Ti ćeš se uskoro probuditi. Vidim, tvoji su već ustali. Odgrnuli su zastore i muvaju se

po kuhinji.

Dobro Ti jutro i ugodan dan!

P. S. Silno me zanima lice u poštanske službenice.

26

* * *

brzojav:

Ako danas ne dobiješ nikakvo pismo hitno mi javi. I.

* * *

To: Inja@inja.hr

From: I

Subject: love

Draga Inja!

Želim ti samo reći da pravi muškarci danas više ne pišu osjećajna

pisma! Oni ih nose u sebi! Bolje pogledaj kroz prozor preko ulice

na zid moje zgrade!!!

* * *

V O L I M TE

I.

* * *

2227542!

– Halo!

27

– Dobro jutro. Trebao bih Inju!

– Ja sam!

– O, mislio sam da je tvoja mama. Možeš li mi dati novi broj mobitela…

– A tko je, uopće, to?

28

Lekcija o rastavljanju tame u mraku

Odvajkada postoji jedna nevjerojatna navada mraka, stara koliko i noć – kada navečer

isključimo sva svjetla u sobi – u kojoj tama zadobiva čudotvoran, prirodan nagon te ostvaruje

neobičnu pojavu. Riječ je o očaravajućoj i savršenoj igri koja se ponavlja baš svake noći

posvuda na svijetu u svakoj sobi.

Ako ste upoznati s njome, možemo je zaigrati iznova uživajući, a u slučaju da je još

niste primijetili, krajnje je vrijeme da pogasite i posljednji izvor svjetla te da na nju predano i

usporeno usmjerite svu svoju tankoćutnost.

Premda ova vječna igra traje oduvijek, sam je njezin čin vrlo kratak, a odvija se ovako:

Čim isključimo svjetlo u sobi, velasta se tmina sa stropa počinje spuštati i hitati

nadolje prema podu. Istodobno, podna se tmina uzbibano uzdiže i stremi gore te obje počinju,

zadivljujuće brzo, nadirati jedna k drugoj. Time otpočinje tamnjenje čitave sobe i tmine se,

opčarano čudeći bliskosti, hrle prožeti. U brzini njihova prodora primjećujemo veliku strast za

spajanjem, koja ih i osnažuje. Potom, u jednom jurećem časku – nije lako precizno uhvatiti taj

trenutak – tmine se na sredini puta naglo, negdje na polovici sobe, bezbolno, ali zorno

sudaraju na vrlo poseban način.

Pahuljasto se preguravaju, međusobno se potpomažući pri rahlom zabijanju, da bi

upotpunile i time stvorile žitku crnu, a apsolutno neopipljivu smjesu. Njome postaju združen i

neprobojan mrak. Za ovaj fantastični trenutak spajanja još ne postoji pravi izrazi koji bi

vjerodostojno opisali naše oduševljenje, a neprecizni nazivi poput “tminanje”, “gasilučiti”,

“mrakača”, “odbljeskakut” i “tamtamatam” – nisu se još udomaćili.

No, odmah po trenutku spajanja, već dobrano guste tmine se, privlačećom lakoćom,

vretenasto obavijaju jedna oko druge i stanu razvlačiti prema zidovima sobe. Otisnute od

stropa i poda, meko se istežu do svojih završetaka obuzimajući prostor. Pristigle tmine

protegnule su tamu do zidova pa to već prepoznajemo kao mrkli mrak u kojem se više ne vidi

ni prst pred nosom. Ali na ovome mjestu treba biti oprezan jer se možemo mimoići u

vjerovanju. Budući da je sve okončano mrakom, pomislit ćemo da se time igra tmina

završava.

Upozoravam vas da se ne damo zavesti pukim riječima.

29

Pogriješit ćemo ako odmahnemo rukom, maknemo prst s nosa i odustanemo jer se,

zapravo, ono najveličanstvenije počinje tek sada događati. Sve dosad i nije bilo ništa posebno.

Nama se samo čini da je tama zauzela sve stvari i kako je sve skončalo u mraku.

Pravi smisao tmina upravo nastupa: tmine tek sada, u obostranom milovanju, ispuštaju

malene izdanke – takozvane – tminice. One vižljasto migolje u svim smjerovima, nalik na

trnce, do svih utora i do najzabačenijih zakutaka sobe, nježno tameći pritom sve na što naiđu.

Tminice odlikuje moćno poniranje. One ne prezaju uvući se pod krevet, u sva rebra radijatora,

pažljivo opkoliti noge stola i vazu, ulaziti u sve ladice i ormare, zavući se iza slika na zidu i

uokolo zavjesa. Presvlače vlastitom tamom i najsitnije detalje, ukrasne predmete i one

slučajno ostavljene poput podmetača za čaše ili ukosnice. Svojim vršcima tmine postupno, a

nepojmljivo brzo – tako da se osjećaj za vrijeme i prostor gubi – obuhvate sve stvari, a da ni

jednu ne unerede. I tek kada se zadrže poduže tamo gdje zažele, tu i ostanu. Za njih, toliko su

slobodne, nema zapreka i zastajkivanja. Stručnjaci tvrde kako ništa od toga nije istina i da su

sve to zaljubljenička naklapanja, budući da se u zanosu može doživjeti i ono čega nema. Još

napominju kada su se tmine presložile u tamu, igri je bio kraj i točka. No, ne treba ih odveć

slušati jer je još jedan važan trenutak pred nama.

Tko drugačije misli, može odustati od osjećaja koji nas u njemu čeka, ali ja ću sabrano

nastaviti i u obožavateljskom zanosu i s našim prstom pred nosom: razlijegajući se po čitavoj

sobi i obavijajući praznu bocu, čašu ili knjigu, tminice ne ulaze potpuno u njih, nego se oko

njih ugibajuće zbijaju, tako da predmeti koje su obujmile ostaju netaknuti.

Zamijetimo fantastičnu obazrivost kojom tminice zapravo ne dotiču stvari, nego se tek

ravnomjerno stapaju uokolo njih, a da pritom svesrdno paze da ih ne oštete niti ostave bilo

kakvo crnilo. Beskrajno odane, tminice brižno pripitomljavaju njihove oblike. I kada se one u

praskozorje povuku, čaše ostaju čiste, boce prazne, a riječi u tekstovima nepromijenjene. A na

njihovoj beskrajnoj odanosti mogli bismo prestati trljati nos i završiti lekciju da se odnedavno

nije pojavio – uvođenjem, do kasno u noć, uključenih ekrana televizora, mobitela i računala u

mrak sobe – problem koji remeti njihovu razigranost. Tama se nasilno počela rastavljati, a

njezinim se tminama priječi slobodna igra te im se onemogućuje potpuno rastezanje i širenje

po mraku. Titraji koji struje s ekrana lome i razdvajaju tmine, pa one gube snagu potrebnu za

spajanje. Slabi njihova složnost, a urezivanjem u njihovu gustoću umrtvljuje im se živost.

Izdancima tako ponestaje moć prodora pa više ne mogu dosegnuti čitav prostor sobe. Tminice

ostaju sasječene i rastrgane trzajima. Pune, većinom, plavkastih ožiljaka – prekinute u

izvijanju – grče se prignječene i sputane. I premda stručnjaci napominju kako nema povoda za

30

ikakav strah, moramo ipak naglasiti da čim su tmine nepotpune i razrijeđene, smanjivanjem

protežitosti, više ne postoji njihov bliski odnos.

Možemo li nešto učiniti protiv toga? Nedavni pokušaj dječaka, susjeda iz moje ulice

koji je, protiveći se kidanju tame, proveo akciju "Spasimo skutrene tminice" pa je u

predvečerja palio svijeće i njegovao prozirkaste izdanke tmina zaturene po sobi, nije imao

odjeka razumijevanja i neslavno je završio. Mama mu je zabranila pretraživanje mraka zbog

igranja vatrom i pretjeranog zazivanja smrada. Danima mu je prekopavala stvari i džepove,

tražeći natražne, regresijske, artefakte. Uskoro je i sam odustao te se posve posvetio Internetu,

mobitelu i gledanju DVD-a.

Dakle, hoćemo li ostati prikraćeni za potpunost te čudne pojave? Hoće li vječna igra

naskroz pasti u zaborav?

Na žalost, nema odgovora koji bi nas zadovoljio.

Doduše, istina je, pojava će ostati zabilježena ovom lekcijom, ali ne mogu odoljeti a

da ne završim zgranutim i zabrinutim upozorenjem s podignutim prstom:

Znam samo kako bi uskoro mogao izostati prekrasan i jak osjećaj promatranja tmina, u

kojem smo sudionici njihove igre. I taj osjećaj, uvjeravam vas, neće se moći spasiti nikakvim

pamćenjem. Moglo bi se dogoditi da sve stvari iz tmina ostanu ne po ve za ne. Tada,

pretpostavljam, bit ćemo izloženi na milost i nemilost problijedjele tame kičastih sjena, a u

tom bismo slučaju mogli poduzeti – iako će nas one razdvajati – dvije sulude stvari. Prvu, da

kada navečer padne mrak, uključimo svjetlo kako bismo što bolje ispitali tmine. I drugu,

zaželjeti ostati u mrkloj tami da u njoj uživamo i još jednom naučimo lekciju o tminama –

samo zato što se one u njoj i zbivaju. A ako se takvo što i dogodi, vjerujem kako ćemo ipak

osjetiti, koliko god tištalo, kako nas još nešto zajedno povezuje. Protegnut ćemo prste na

otvorenim dlanovima.

Ali, to bi onda bila jedna posve druga lekcija.

O našoj vječnoj potrebi za pravom svjetlošću.

31

MALE PENKALE

(plesopis)

Nagli škljockaji, glasni pucketaji ili čudni kvrckaji koji se ponekad mogu začuti iz kuhinje

kroz hodnik nakon što smo je napustili i otišli u sobu spavati ili gledati televiziju, ne bi nas

trebali posebno uznemiravati.

To samo u mraku penkale izvode svoj uobičajeni ples.

Ali nije oduvijek bilo tako.

1.

Prije mnogo, mnogo, otprilike sto stisaka na kemijskoj olovci, što je poprilično dugo u

penkalskom računanju vremena, na zidnoj polici jedne kuhinje, u metalnoj su čaši živjele

dvije prijateljice penkale: Crna i Plava. Provodile su dosadan i jednoličan život stalno

okrenute gluhome i hladnome Zidu. Jedino je dobro glede Zida što mu se moglo reći: “O,

Zidu, kako si ti glup!”, a on ti, uopće, neće uzvratiti. No, onda mu, zapravo, ne možeš ni

dokazati da si pametniji. Stoga je bolje ne krenuti prema njemu.

Dakle, Crna je živjela nezgodno oslonjena o staro Naliv pero kojem je odavno ponestalo

tinte i koje je imalo neispravan poklopac pa nije više ničemu služilo osim uspomeni na dane

kada je u punoj formi neumorno ispisivalo. Penkalu je ozlojeđivao boravak uz staro Naliv

pero jer niti je ono zabavno pričalo (sve su se njegove priče svodile uvijek na isto “kako je

nekada davno bilo bolje”), niti ju je ičim moglo uzbuditi dok se šuplje i neugodno, neprestano

o nju, tiskajući oslanjalo.

I Plava je imala slične neprilike.

Bila je sa starom i trošnom grafitnom Olovkom koja se neprekidno smanjivala i gulila te je

stalno morala u šiljilo. Plavoj je sve to dozlogrdilo. Smetalo ju je što grafitna Olovka nema

vremena, i ima sve manje snage baviti se njome. I to što žudi za trošenjem po beskrajnim

bjelinama neispisana papira, a to si ne može priuštiti.

32

Palo je tako na pamet dvjema nerazdvojnim prijateljicama pod okriljem mraka, kada u

kuhinji više nikoga nema, pobjeći iz čaše.

Crna, nešto starija i iskusnija penkala od Plave, bila je spremna na bijeg: “Idemo!” – smjelo

je zašvrljala i iskočila.

Plava se malo vrpoljila, potom je plaho odmaknula uspavanu grafitnu Olovku, a Crna joj je

pomogla sići iz čaše te oprugasto doskočiti na stol.

Čim su se našle na slobodi Crna se odmah počela zabavljati, dok je Plavu, još skoro

nenačetu penkalu, bilo u početku pomalo stid. I strah.

Crna je stala pred Povećalo i u njemu se izduživala, oblila, pljoštila i debelila, mijenjajući

svoje oblike tako da se Plava naposlijetku počela smijuljiti.

“Hajde, sada ti mene malo nasmijavaj!” – poručila je Crna Plavoj.

Plava se sramežljivo nećkala.

Crna, da bi je obodrila, nagovorila ju je neka se napije vode iz vaze jer da je ta voda od

biljaka, ima, stoga, čudna svojstva koja potiču hirove. Plava je stala pijuckati, te se uskoro

napila toliko da je počela štucati, sama se uključujući i isključujući.

Dok ju je Plava gledala, Crna je nasred stola započinjala ples.

Podigla se na vrh uloška sve dok nije škljocnula. Potom se zvrkasto zavrtila oko svoje osi,

šarajući kružić pod sobom, dok se ponovno nije zaustavila.

Plava je osokoljena učinila isto.

Zatim ju je Crna zakvačila za sebe o džepni držač, potom su pridržavajući se, zajedno,

zaplesale. Čas uzdužno, packavo cupkajući priljubljeno, čas naizmjence praveći nakošene

zavrtnje, odajući se plesu i šarajući po čitavu stolu.

Po završetku plesa Plava se toliko obodrila da je još dugo skakutala na vrhu uloška. Onda je

zaplesala smiješan ples sa Čačkalicom koju je kasnije slavodobitno i pobjednički zabola u

soljenku. Potom se Plava još jače okuražila i počela zavoditi i rasanjivati jednu Turpijicu za

nokte, zamamno plešući pred njom.

Pravila se kao da joj je do nje stalo. Izazivala ju je sve dok joj Turpijica nije poželjela prići u

zagrljaj, a onda ju je u smiješnom skoku samo počarala.

Crna je umalo prepukla od smijeha, valjajući se po stolu od ruba do ruba, pa joj se gotovo

do kraja odvrtio srednji prsten.

Plava je ogrnula salvetu kao haljinu i dobacila Crnoj:

33

“Hej, gledaj kako izgledam!”, a Crna je u smijehu odvratila: “A vidi tek ovo!” te stavila

komadić peršina kao periku.

Oduševljeno su odobravale jedna drugoj, a onda se poput nerazdvojnih prijateljica nastavile

zabavljati.

Zadirkivale su Škarice za nokte, opasno im se približavajući i uzmičući, sve dok se ove nisu

rasklimale. Miješale su lak za nokte, igrajući se vještica. Ogulile su čitavu Bananu, dok je ova

spavala, i smijale se njenoj golotinji. Dodavale su se jednom Maslinom, a onda su šutirale

pribadače ispod škrinje za zamrzavanje. Upiknule su jednu Naranču i zavirivale u rupicu na

Jabuci. Razvukle su konac u zaigranoj obijesti i napravile mu čvoriće.

Crna je u potpunoj predanosti zabavi išarala jednu bobu, a Plava drugu, na grozdu bijeloga

grožđa. Zatim su stale razuzdano kvrckati po porculanskim šalicama. To ih je još više

odvodilo u zanos.

Utipkale su na telefonu slučajno izabrani broj prigušeno se cerekajući, a kada se javio tek

probuđeni glas, brzo su spustile slušalicu. Pokvarile su jedan kasetofon jer su stalno pritiskale

istu tipku služeći se njome kao odskočnom daskom. Pjevale su pod bakljama od šibica i

skakale s njima preko pepeljare.

Toliko su se zafrkavale, prekobicavale i vrtložile, da su i upale u čudesno opojan, dalek,

drevan, plesni zanos:

α β χ δ ε θ

γ η ι φ κ λ μ

ν ο π θ ρ σ τ

υ ω ς ψ ζ

pa od zadihanosti, uskoro, nisu moge doći do tinte. Ha...! Mladost – ludost!

A onda su se umorile, ispružile jedna preko druge i zamaštale:

“Ja bih neko bogato, čvrsto i srebrno Penkalo!”, uzdisala je Plava.

“Ja bih bočicu punu tinte!”, piskala je Crna.

“Ja bih u životu radila samo lijepe i ravne linije…”, čitala si je misli Plava.

“Onda moraš vjerovati u Ravnalo!”, dometnula je Crna.

Nasmijale su se.

34

Kako ih strast nije napuštala, a noć je još trajala, dogovorile su se kako će se rastati te se

ponovno naći za trideset kemijskih stisaka što je, kao što se već sad dobro zna, ne baš malo u

penkalskom računanju vremena.

Spuznule su sa stola u kuhinji i svaka se otkotrljala na svoju stranu.

Linije njihovih poteza imale su različite smjerove.

Tada je, oh, da ne zaboravim, u doba beskrajnih oborina, vladao veseli hit:

Žena me uvijek gnjavi: Vodi me u Malavi!

Ali ne, ne bih ja, ni da je Kenija il Zambija,

Hoću je samo pipat, a ne ići tamo u Egipat

Joj, jako sam joj čudan, ja neću ni u Sudan!

Daj mi već jednom mir, neću putovati ni u Alžir

Ma i Tanzanija, meni je obična papazjanija

Radije bih i u cafe bar, negoli na Zanzibar

Bolje tulum i u malom stanu, negoli u Bocvanu

Hvata je histerija, Nigerija pa Nigerija

Bolje i u drače, negoli u Obalu slonovače

Otkini mi radije pis, zaboravi i na Tunis,

Pljunem ti u oko, spomeneš li mi Maroko

Prije bio bih i bez publike,

Negoli svratio do Južnoafričke republike,

Meni se uvijek samo valja,

Ja sam sit svih zemalja.

35

2.

Plavoj je život bio težak.

Našla se u ruci nekog tko ju je neprestano koristio tako da nije, zapravo, imala ni mrvu

odmora za mirno planiranje.

Najprije ju je dopalo stanovanje u skučenoj i trošnoj Pernici s nekoliko raznovrsnih olovaka,

a kako su sve bile uvijek zauzete, ni u jednoj nije mogla naći dublje i trajnije prijateljstvo.

Jednostavno, niti ona sama nije imala vremena. Po čitave dane morala je biti u pogonu,

ispisujući svakojaka slova ili pak obavljati neobično glup posao: prepisivati iste one brojke

koje su bile i na ploči.

Ni to nije bilo sve.

Često je morala zaokruživati, podcrtavati i precrtavati kojekakve nerazumljive rečenice. Čak

bi ponekad trebala crtkati šarene besmislice po papiru ili tupo podebljavati slova. Sve joj je to

protjecalo naporno. Bez predaha.

Kada bi se nakon svega toga i vratila u Pernicu tamo bi je čekao, gotovan, glomazan i oštar,

zavaljeni Trokut, pored kojeg se nije mogla niti pomaknuti.

“Počeši me između devetog i desetog centimetra!” – izvoljevao bi bahato, milimetarski

zahtjevan, kad bi se sva razdražena i premorena vratila s iščrčkavanja.

Činila mu je to preko volje. Bojala se njegova pikava vrška.

Strah da bi je ovaj mogao zgnječiti teškim metalom od kojeg je napravljen bio je jači od

njena uvjerenja, da se tako ipak ne postupa s tankastim penkalama.

U rijetkim trenucima odmora maštala je o srebrnom i prekrasnom Penkalu: bilo bi se lijepo

odložiti uz njega u prostranoj vatiranoj kutiji.

Zatim bi, još neodmorena, ponovno morala hitati na posao, zbog čega je postajala sve

živčanija i živčanija. Najviše je izluđivalo to da, kada bi i obavila sve te mukotrpne stvari,

najednom bi se stvorile razne namirisane i skakutave gumice koje bi joj čitav radni trud

izbrisale, te bi morala sve započeti ispočetka.

Dohvatio ju je stres.

U početku je i pomislila, tješeći se, kako je on samo kratica za Samo Ti Razum Emociju

Slabi, ali on je bio sve to jači kako bi ona sve jače željela smiriti se i srediti. I toliko se patila

da bi joj svako malo morali vaditi stari i umetati novi uložak. To bi joj, časkom, pomoglo, ali

ubrzo potom sve bi opet teklo po starom: naporno i turobno.

36

Nije joj bilo ništa lakše ni kad je Trokut jednog dana nestao. Čak se govorkalo po Pernici da

je pukao, skliznuvši sa stola, da mu se odlomio vršak te je završio u košu za otpatke.

Osjetila bi i žalost. Kao da se okvirna praznina njegova središnjeg oblika šeta ponekad

noćima i opkoljava je. Ali bi je već, slijedeće jutro, sva tjeskoba prošla.

U pokojim trenucima zabave družila se s drvenim bojama, ali koliko god ona njih trebala,

one je nisu mogle prihvatiti između sebe za stalno, jer je njihova razlika bila i više nego

očigledna. Plitko i obijesno društvo.

Non stop bi išle u šaranja.

“Tko se više našarao od mene, a!?” ili “Hajde ti, budi sunce ako možeš, kao ja!” pa “Ti ne

možeš biti boja neba, a ja mogu!” i “Ej, tako sam se dobro otupila crtajući, nemate pojma!” te

takva prepucavanja bila su jedina njihova animacija.

(Oprotite, htio sam napisati njihova zanimacija: Z! Ne krivim penkalu, već mi se spava pa

mi je z ispalo. No, neću vas više opterećivati sobom. Ima onih koji imaju više problema!

Ionako sam sve ovo pomislio samo zbog zagrade. Neobično mi se sviđa taj lijepi, zavinuti

pokret. Oh, koliko sam samo z pomislio. Zbog Zagrade! Previše Zujim!)

Dakle, težile su samo da nešto obojaju i da se, naposlijetku izdovolje, smanje i izgrickane

bace u smeće. Bio je to, sve u svemu, njihov jedini cilj.

Što se ljubavi tiče, Plava je kratko živjela s jednim Kutomjerom koji se odlikovao velikom

pedanterijom i točnošću. Njegova ju je pretjeranost živcirala.

Ali, istini za volju, nije ni mogla zadovoljiti svim njegovim nijansama:

“Okreni me sad oko sebe! Polako! Još, još, još malo! Ok! Sad me fino nadluči. Tako, tako!

Jedva primjetno me obilježi. U redu, u redu! A sad me, smjesta, dobro omjeri!!! Preciznije,

molim! Pazi, pripazi na opseg! Ne prljaj ni slučajno! Ma, makni se od mene! Pogriješila si. Ti

ne znaš, uopće, pogoditi pravi kut!".

I slično tomu.

Kada su se nedugo potom rastali, jedno je vrijeme provela u društvu Šestara koji je na nju

bacio šiljak. Ali ta veza nije bila ništa iskreno, vrijedila je tek u toliko da se ne osjeća

usamljeno.

“Prejako me bodeš! Budi oprezniji!” – često bi mu spočitavala.

“Znaš što! Hajde ti radije nekome među prste! Ja ću se izduživati koliko se kod mogu

prostirati! – napomenuo joj je nadilazeći je.

37

Uskoro se preselila u veću, dvokatnu Pernicu, s mnoštvom zaposlenih olovaka i pribora. Ali

i nadalje posao joj nije dozvoljavao skrasiti se u miru. Osim toga, često je bila posuđivana i

išla iz ruke u ruku, praveći uvijek slične crte, tako da često nije znala tko joj uložak nosi.

Sve je češće jedinu zabavu vidjela u tome da se, kada izađe iscrpljena, napije vode iz vaze i

tugaljivo pleše. U tome ju je zdušno bodrila jedna mlađa, romantična Tehnička olovka s

kojom se u to doba družila.

Tehnička olovka imala je običaj nepozvano navraćati i neko vrijeme proboraviti s Plavom.

Ova je, pak, ubrzo shvatila njenu nastranost. Često bi je Tehnička vodila sa sobom, ali samo

da bi je Plava nepokretno gledala dok ova uživa činiti samozadovoljne poteze:

< ; > ; = . . .

No, ubrzo se Tehnička zaljubila u jednu blond Kičicu, tek pridošlu u pernicu, te ju je poradi

nje ostavila.

“Oprosti, ali znaš da sam krhka i da mi treba neka dlakava koja se ne libi širokih poteza.

Čija ljubav kao da, u isti čas, i briše baš dok i maže!”

Onda bi ona sama izlazila, napijala se vode iz vaze i plesala, vremenom sve nemoćnija i

rasklimanija.

Više je nitko posebno nije želio.

Linija njena života bila je, uistinu, potpuno iscrtkana.

--------------------------------------

Crnoj se, pak, linija sasvim drukčije bila izvila.

Većinu vremena Crna je provodila ljuljkajući se u džepu nečijeg sakoa, brižno čuvana i

sigurna te bi, tu i tamo, izlazila u šetnje nešto nakratko potpisati. Pri tome je uživala u

elegantnim pokretima kojima bi to izvodila.

Ponekad bi boravila u nečijoj ruci koja bi kružila zrakom, ali sporih, veličanstvenih, blagih i

odmjerenih pokreta pa joj ne bi bilo ni najmanje zlo. Kuckala bi, doduše, njome koji put po

stolu i nosu, češkala se iza uha, trla čelom, ali to joj je sasvim dobro došlo. Kao bavljenje

gimnastikom.

S mnoštvom slobodnog vremena, živjela je bez napetosti i značajnijih problema. Nije se

imala na što žaliti.

38

Puno je putovala i vidjela najrazličitije penkale te uvijek nove kemijske modele. Iako joj se

najnoviji nisu isuviše dopadali. Bili su, svi odreda, plastični i jedan drugom nalik. Čak ju je i

smetalo što ih, upravo, i različiti natpisi po njima, zapravo, potpuno čine sličnima.

Jednom je, na putu, upoznala staru i slavnu Parkericu. Proveli su neko, vrijeme, zajedno u

otmjenoj kožnoj kutijici. Ugodno druženje za pamćenje! Čak mijenja nakratko žanr:

CRNA: Oprostite gospođo Parker na smetnji, ne želim ispasti nametljiva i neumjesna, ali

vaša linija je još uvijek predivna. I taj sjaj...

PARKERICA: Ma dobro ja, nego kako vam se dopadaju najnoviji kemijski modeli?!

CRNA: Ne dopadaju mi se suviše, gospođo Parker!

PARKERICA: Da, ni meni. Svi su odreda plastični i jedan drugom nalik. Čak me i smeta

što ih, upravo, i različite reklame kojima su nakinđurene, zapravo, potpuno čine sličnima.

Nego, izvolite probajte moj donji dio, zavrtite ga na sebe, ako vam odgovara. Nosite ga pri

izlascima ako želite! Probajte, ne ustručavajte se.

CRNA: Oh, baš ste susretljiva! Pače, niste ni najmanje umišljena, kao što se moglo

očekivati, (zvukovi odvrtanja) Ah, nažalost, spada s mene, preširok mi je i ne ogovara mi.

PARKERICA: Da, vidi vam se uložak. Pomalo nedolično! Šteta, neprocjenjiva šteta. Nego

smijem li ja vas nešto zamoliti!

CRNA: Jasno, samo izvolite, gospođo Parker.

PARKERICA: To će biti zanimljivost koje ćete se jamačno sjećati čitav život. Molila bih

vas da me zamijenite pri potpisivanju jednog ugovora. Bez straha, molim! Vi biste trebali

uskočiti kao zamjena! Jer se, znate, sve češće vrlo brzo umaram.

CRNA: Oh, gospođo Parker, ali ja ne znam da li ću uspjeti oponašati vašu gracioznost i

tananost pokreta! To je prevelika čast koju mi ukazujete! Ne znam jesam li je dostojna.

PARKERICA: Sve će proći dobro, samo ne strahujte! Nastavite gdje sam ja stala i

brzopotezno obavite potpis do kraja. Uvjerena sam kako će razlika između vas i mene biti

neprimjetna. Odat ću vam malu tajnu. Samo se usredotočite na kvrckaje zgloba. Prepustite mu

se i nećete zadrhtati. Niz slova uvijek je samo niz! Bitno vam je znati da kad oponašate slova,

ne postajete slova! Uvijek ste samo pomagalo ma što mislili o sebi, razumijete?

CRNA: Ipak se malko bojim. Uprljat ću vaš čuven i prelijepi potez…

PARKERICA: Ma ne bojte se! Bit će to dobar rad!

39

CRNA: Zadrhtat ću zbog prevelike časti koju mi ukazujete i zapackati, točka će mi nalikovati

zarezu, a broj 8 bi mi mogao postati &...

PARKERICA: Smirite trotočje, samo mirno. Ne brinite. Samo će najdosadniji proučavatelji

sjenčanja moći primijetiti sitnu razliku, trunkicu svjetliju i malkice brazdaviju komponentu.

Ali, srećom, takvi se klone uglađenih rukopisa! Osim toga, kad mi je najteže, ja si za duboku

koncentraciju preokrenem riječ! Recimo ‘rad’ pa dobijem ‘dar’ i smjesta mi je lakše!

‘Moram’ mi postane ‘marom’! A kad mi je baš mutno, očajno i najgore ja okrenem ‘magla’ u

‘algam’! I onda mi se umah učini kao da tad radim nešto nježno! Znate li možda za tu staru

metodu?

CRNA: Manz, manz..

PARKERICA: O, bravo, ne mogu, a da se ne nasmijem naopako: Ah, ah, ah!

Ova nije bila ni najmanje umišljena, kao što se moglo očekivati. Pače, bila je i više nego

susretljiva. Ponudila je Crnoj i vlastiti donji dio da ga stavi na sebe pri izlascima ako želi, ali

nažalost Crnoj nije odgovarao. Bio joj je preširok, spadao je s nje pa joj se vidio uložak.

No, bila je i još jedna zanimljivost s tog putovanja.

Crna je bila prinuđena nastaviti neki pažljivo numerirani popis stvari te morala uskočiti kao

zamjena kad se stara Parkerica previše zamorila. Prošlo je dobro, iako je Crna u početku

zadrhtala zbog velike časti koja joj je ukazana. Bojala se da ne uprlja prelijepi niz, ali ispalo je

sve kako treba. Neprimjetna razlika! Dobar rad! Samo bi najtemeljitiji proučavatelji

sjenčanja, primjetili minucioznu razliku, trunkicu svjetliju i malkice grublje brazdaviju

komponentu. Ali, srećom, takvi se klone uglađenih rukopisa!

Rastale su se kao sestre koje su između sebe, zauvijek, podijelile dobru tajnu, a Plava je tada

bila najponosnija penkala.

Čitavo vrijeme povratka držala se uspravno u gornjem džepu košulje.

Uskoro joj se na jednom putovanju pridružio uglađeni, mirisni i vodootporni Flomaster te su

počeli bivati zajedno. Bio je doduše malo deblji, ali zato beskrajno čist i nepackav. Znao je

praviti i blage i tanke linije, te je, sve u svemu, bio prepun razumijevanja.

Obitavali su većinom u dobrom džepu: toplom i debelom po zimi, mekom i prozračnom po

ljeti. Osim toga, budući da su živjeli na visokoj nozi, znali bi najhladnije mjesece proboraviti

u pozlaćenoj kutijici koja se nalazila u divnom predjelu Hrastove ladice.

40

Crnoj se takav život dopadao, a potreba za igrom polako se gubila.

Ponekad bi im u goste svraćali poznanici iz najviših krugova: brončani Upaljač i Cigare vrlo

visoke kvalitete. S njima bi razmjenjivali dojmove i doživljaje s brojnih putovanja.

Domjenke bi, pak, provodili s neobičnim parom: uređenom svilenom Maramicom i mudrom

i neobično duhovitom kožnatom Futrolom za naočale. Ti bi susreti protjecali u opuštenom i

vickastom raspoloženju.

Ponekad bi se, pak, našli svi zajedno, na okupu u Ladici.

O, poslušaj kako im zvuči kvrckanje!

Crna bi podigla atmosferu: “Što vi Futrolo mislite o nama penkalama?! Vi ste bar

duhovita!”.

– Komadi! Vi biste u svakom trenutku trebale znati podvući crtu. To je u vašoj prirodi!

Staviti točku to, čime se ponosite, i nije neka mudrost. To može svaka trunka smeća. I

najobičnija kapljica pljuvačke! Slinica s lica – kvrcnula bi Futrola.

– Ha, ha, ha!!! Uneredit ću se od smijeha! Tako ste opuštajući – presavinula bi se Maramica.

– A što bi drugo jedna svilena maramica kao vi i mogla negoli se zgužvati.Vas treba najprije

dobro izglačati i složiti kako bi vas se moglo zgrabiti i zgužvati – škljocnula bi Futrola.

– Ha, ha, ha. Imate pravo! Ja bih mogla čak napraviti i zgodnu rupicu za uspomenu. One

papirne nestanu kad ih dotakneš, pretvore se u pepeo. Nisu mi interesantne! – otresla bi

Cigara.

– Cigaro, cigaro, žarki vam je smijeh, ali ne otresajte se po meni – Futrola bi je bocnula.

– Ha, ha, ha, Nemojte više pričati! Ha, ha, ha, ofucat će mi se rubovi – ne bi se dala primiriti

Maramica.

– Znam vas Futrolo! Vi biste mnome smjesta potpisali! – škljocnula bi Crna.

– O, da! Škljoc, škljoc. U mojoj koži ima mjesta za čitavu vašu tintu. Ja bih da me čitava

zapackate! Ali znam da će mi sada vaš Flomaster nešto dobaciti!” – zavrckala bi Futrola.

– Nemoj da te ja moram markirati, podvući ili stisnuti uglatim zagradama... – dobacio bi

Flomaster.

– Eto što sam rekao, nego Upaljač nam se nešto utihnuo...

– Da, da. Znam ja to najbolje! Često mi zataji kad se želim zadimiti – obrecnula bi se

Cigara.

41

– Ja? – frcnuo bi Upaljač – A, ne nikad! Kad mi se pali, palim. Radije zapjevajmo. Come on

baby light my fire… – zapjevao bi Upaljač.

Svi bi, u glas, prihvatili: “I wanna be your frajer...”

Tek bi Maramica kao da šmrkajući kvari melodiju bez sluha, ali, ustvari, gušeći se od

smijeha, jedva grcala:

“Hahaha! Usukat ću se... Dajte se svi slobodno ispušite u me...”

Sve u svemu, udoban, ali pomalo staromodan i isprazan život.

Samo, na kratko, u besanim noćima, izazvanim nepodnošljivim šuštanjem Fascikala u

susjednoj Ladici odispod, sjetila bi se proteklih vremena. Nedostajale su joj ludorije mladosti

te bi joj se povremeno javljala želja da zakvačena za držače, zapleše s Plavom.

Kad bi, naposlijetku usnula, uvijek bi sanjala:

{( ~ )}

Probudila bi se, a odnekuda bi dopirao odjek tadašnjeg tužnog hita:

Predano sam te slušao između uzdaha

Prisežem nisam uopće začuo svoje ime

Stoga daj si samo svojoj stvarnosti maha

A ti u sebi, molim te, pliz, zaboravi me

Odsad pa nadalje, na ovome svijetu,

većina će bez tebe odlučiti na internetu

42

2,5

Nakon trideset kemijskih stiskaja upriličen je pomalo tužan sastanak starih

prijateljica.

Kako bi, uopće, mogla doći na sastanak, Plava se bila napila vode iz vaze.

Pripita, jadala se:

“Ja više ne mogu živjeti u Pernici!”

“Stvarno grozno izgledaš...” – skanjivala se Crna.

“Postajem tako slaba…” – krivila se Plava.

“Proći će…” – odvratila je Crna te dodala – “Moraš vjerovati u Ravnalo koje će ti

omogućiti da praviš blage, a prave linije.”

Plava je zamukla.

U jednom trenutku Crna se uspravila, sve dok nije škljocnula i zavrtila se uokolo sebe.

Nakon uvodne točke, zakvačila je Plavu za držač, povukla je te su zaplesale. Plava se,

smiješkom kroz suze, pardon; vrškom kroz tintu, prepustila proturječnom te kratkom, ali

vječnom: ∞

Mislim da je tada bio hit:

Dopusti da početak zore

Osvjetla sve tvoje bore

Ispričaj mi budući dan

I prije negoli izađeš van

Ili, pak, možda:

O, dobro znam, ti voliš najviše

Kad je uokolo sve tiše i tiše

No, ljubav nam se baš tad briše

Draga, počinju sezonske kiše

43

Ne znam, zbrkalo mi se. Bio je doduše, i jedan čudesan:

Ti, ja i tvoj veliki hrt

Šećemo kroz botanički vrt

Govor o ljubavi ti je škrt

Zato mi je osjećaj krt

ali taj nikad nije postao hit. Također se i:

Vi ste svi krali, još dok ste bili mali,

Od malena, još niste ni izašli iz pelena

Uzimali ste mlijeko, direktno ili poprijeko

Krali ste potom sve i iz udžbenika

Kad god vam se za to ukaže prilika

Potom iz sjećanja, da popunite osjećanja

Jer te su rupe, uvijek vrlo skupe;

Sad uzimate iz kataloga, od svoga ili od moga

Ali najviše od Boga, a još vas i zanima tko potkrada koga

Uvijek spremni ukrasti vodu, kunete se na slobodu

Niti vam je hrana za vaše utrpavanje u se brana,

Kradete i zrak, samo da ne padne mrak

O, o, o vaše je zrcalo, sve lijepo pobralo

A na licu mi poljubac ostavlja tek masnicu

nikome pretjerano nije dopadao.

Užasno razlomljeno razdoblje, možda i s previše pjesama.

Plava bi toliko vode iz vaze popila, izgleda da je ono bilo od već trulog cvijeća da joj se

odlazilo, bježalo bilo gdje, čak i kakvom iskrivljenom Spajalicom. Mislila je da joj barem ime

čuvao smisao.

44

Crna se ne bi obazirala. Znala je da nije potrebno sve ih odslušati, samo one koje ti uistinu,

nešto znače. Shodno tome, teško mi je ne izdvojiti, još jedan refren koji se tada, iako za vrlo

rijetke slušatelje, ipak mogao čuti:

Pusti me spavati, nemoj me u javi više zadržavati,

Oh, za boga milog, tebe ne zanima moga sna epilog

3.

Kako su stiskaji prolazili, turoban život Plave se nastavljao.

Život u Pernici je i dalje bio nepodnošljiv.

Krcat zveckajućim i preguravajućim olovkama i priborom, nije bilo mjesta ni za jednu

lijepu misao. Plava je u jednom napadu živčanosti čak pobjegla među tempere, u njihovu

kutiju. Ali ubrzo su je izbacile jer su se pobojale da bi ih mogla zavaditi.

“Ne dolazi više među nas! Ne treba nam nikakva sućut! Ni humanitarna akcija! Nismo ti mi

bespomoćne samo ako smo male, prljave, slijepljene, istiskane, ulubljene i stalno izvaljene. Pa

što ako si ti izmišljena u Hrvatskoj?! Mi, primjerice, ne znamo odakle smo pa smo ionako

premaljale slike čitavog svijeta!”

I u ljubavi je bilo kobno.

Upala je u kratku vezu s jednom svestranom, višebojnom Kemijskom olovkom pa nikad

nije znala na koju boju ova misli.

“S kojom sam bio!? S kojom sam bio!? Zar ti je stvarno važno s kojom bojom. S Bijelom!

Tako da je uopće ne vidiš! A ako baš hoćeš znati, pravili smo note u kajdanki. Predivne

četvrtinke! Frcale su u svakom taktu! Bilo je i ponavljanja čitavog stavka! O, da! A sad idem

s Crvenom igrati križić-kružić: x o x o x o! Nadam se da dugo nitko od nas neće završiti igru i

da ćemo otezati sa pobjedom, ako me razumiješ! Poslije, možda sa Ljubičastom uzmem kakav

telefonski broj ili adresu... Ja ti nemam obojenih predrasuda!”

Potom se nesretno zaljubila u jedan Zračni kist koji je nije ni primijetio. Ni najmanje; ni za

crticu na đ.

Zatim je njeno nezadovoljstvo trajno proraslo.

45

Ispisujući neprestano svakojake sastavke, bivajući ponekad dugo zatočena u zaklopljenom

debelom udžbeniku te zahvaćena ostalim trzavicama kao unagljenim odlascima na švrljanja

po notesima i zamornim črčkaranjima po odbačenim spomenarima te žvrljanja po

zagubljenim bilješkama, rasklimala si je patent, postala je mrljava tako da joj ni novi ulošci

više nisu pomagali.

Osim toga, nije postojao nitko – bila je toga i sama svjesna – tko bi s njome nadopisivao

barem Volim te ispod bezličnih poruka poput baci smeće.

Sva zaprljana, onemoćala, iskorištena i jadna, na rubu bezumlja, odlučila se baciti sa stola

ravno u dubinu.

Poželjela je rasprsnuti se u komadiće.

Jednom se prilikom tako, dok su je pored Bilježnice pripremali za novu zadaću, odvaljala do

ruba i otisnula. Ali, spletom okolnosti, zapela je o stolnjak i okrznula stolicu, što joj je

ublažilo pad na pod.

Ostala je u nesvijesti.

Kada je došla k sebi, ustanovila je da se nalazi sama ispod stola i da joj se pokidao samo

vrh. Shvatila je da više nikada neće moći ništa napisati, ni kvačicu na c, z, s, ali da je manje-

više ostala cijela.

Iako još u šoku i nepomična, ozarila se pomišlju kako je spašena.

Preostala joj je nada da nitko neće ispod stola čistiti pod.

Ostala je pritajena.

----------------------------------------------

Crna je, pak, na sasvim drugom kraju stana, nastavila lagodnim životom.

Vrijeme joj je i dalje teklo uz Flomaster. Izlasci su im postali naizmjenični, pa su se rjeđe

viđali, ali to nije smetalo njihovu odnosu. Ona se za vrijeme njegova izbivanja posvećivala

planovima za poboljšanje vlastite kvalitete penkaliranja.

Razmišljala je o tome kako će od sada potpuno drukčije izgledati njena točka na ‘i’. Više to

neće biti samo ovlašna točkica, nego mali, gotovo nevidljivi, graciozni kružić, gotovo nalik

boljem stupnju: °.

Ali jednog, ni po čemu izuzetnog kemijskog stiskaja, Crnu je iznenada pogodila nesreća.

Pukla joj je opruga, te više nije mogla pokrenuti uložak.

Možda od previše gimnasticiranja?

46

Postala je neupotrebljiva.

Nisu nikako mogli otkriti što joj je te su je, istog trenutka, bacili u vreću za smeće.

Bilo je to u suton za jedne vedre noći pa su se pojavile zvijezde, posebice za one odabrane

koji i najviše vole simbolične stvari.

* *

*

Plava koja je ispod stola vidjela kako joj bacaju prijateljicu, najprije se zgranula, ali se ubrzo

sabrala starom, uvijek palećom, autosugestijom.

Šapnula si je:

“SMIRI SE VELIKIM SLOVIMA. JOŠ JEDNOM. SMIRI SE VELIKIM SLOVIMA I NE

ZABORAVI STAVITI NAVODNIKE.”

Odahnula je i odlučila pričekati duboku noć; doba kad je smeće odloženo te krenuti u

izbavljenje. Srećom, nije bila potrebna spektakularna, nezaboravna, genijalna i dosad nikad

viđena filmska akcija, ni žanr katastrofe ili horora budući ništa u smeću nije bilo proliveno ni

raspuknuto jer vreća je bila probušena na samom dnu pa je Plava bez poteškoća mogla izvući

Crnu.

Jednim potezom!

Usput je iz vreće pustila i Zrno mladog graha koje je slučajno u nju bilo bačeno, a našavši se

izvan nje, veselo se otkoturalo ispod stola prema radijatoru i tamo, zaklonjeno tamnim

zakutkom, stalo tiho i neprekidno hihotati. Kao da nije normalno.

Jako neobično!

Nadalje, pozorno i istraživalački Plava je penkala stala tražiti najbolje mjesto gdje bi se

mogle sakriti i utaboriti: ladica s lijekovima, ladica s računima, ladica s diskovima, suvenirska

kutijica (mala gusarska škrinja), kutijica za naušnice, okrugla kutija sa šivaćim priborom,

kutija s fotografijama, posudica s nepoznatim stvarčicama, napuštena vaza, ormarić za

cipele...

Od svih dostupnih stvari, pomislila je Plava, njih će dvije biti najsigurnije na polici iza

knjiga jer za knjigama rijetko još tko poseže.

Povukla ju je sa sobom i krenula je njegovati.

47

Sam je opravak bio više iščekivanje kako će Crna, iako nepomična i zapeta, pokazati prije

barem, male znakove života negoli: % & + ; jer ovi su im odavno – sad je to već znala –

pripali negdašnjoj svemoćnoj zaigranosti.

Da!

Čuješ li, možda, moj uzdah?

S tom se vjerom Plava svakodnevno klanjala Ravnalu, pardon, meni. Oh, opet sam se malo

Zanio. No, tako je to bilo.

Ponovno je u doba beskrajnih oborina, vladala obrada starog veselog hita pa ga i nije

potrebno spominjati. Ritam brži, ali uvijek isti refren:

Prije bio bih i bez publike,

negoli svratio do Južnoafričke republike,

Meni se uvijek samo valja,

Ja sam sit svih zemalja

4.

Sada jedna sasušena i jedna neupotrebljiva penkala žive na polici iza suvenira u blizini

kutije s ključevima na dobro zakrivenom mjestu, u utočištu od knjiga. Ne žele da ih više itko

ikada vidi. Štošta su pretrpjele.

Pod stare dane i dalje vjeruju u nemoguće. Možda će naići netko tko će ih zajedno koristiti

istovremeno i lijevom i desnom rukom da se više nikad neće trebati odvajati?

Sva sreća da ne prate vijesti. Brzo bi shvatile kako zbog masovne uporabe te sniženja cijena

laptopa i računala ne postoji neka veća potreba za njima. Njima bi i kakav slučajan izlet u

križaljku, bio, u ovom slučaju, pravi raj. A ne mogu ni razraditi zadivljujuću zamisao što bi

im onda tek bilo zapisati ime kakvog novog prijatelja u adresar ili potpisati, pak, neki dobar

ugovor. Ah, podosta sam se nalinijavao. K-raj!?

Ne još, počuj ih još malo:

48

– Joj, joj...

– Sve je u redu, Crna? Boli te?

– Ma ne, tako je vruće!

– Ali tako si isto govorila i kad ti je bilo hladno, usred zime!

– Ma nisam, sigurno sam tad rekla jojoj!

– Ne nego joj, joj!

– Nije istina! Samo jojoj!

– Joj, joj! Istina je, tako mi Ravnalo naravnalo ravninu!

– Ne spominji ga. Čut će te!

– I bolje mu je da me čuje! Za ples?

– Joj, joj! Ali bez naglog škljockanja.

– Bez brige, okvači se za moj držač! Nad az nas!

– San za dan?!

– Ne prevrći riječi. Okreni bolje hit...

– Tih...

Ej, još samo nešto!

Tako ponekad noću Plava, kada nikoga nema, okvači Crnu penkalu o svoj držač, odvuče je

do stola, ponekad i do isključene tipkovnice te započne s njom plesati:

Nije to ples kao nekad, s onoliko žara.

Nije to ni ples da bi se pred nekim pokazale.

Niti je iz gorčine, niti je iz dokonosti.

To je jednostavno Ples.

No, što poručuje otpenkaliravajući – nemoguće je otkriti.

Poodavno bez tinte te slabašnog stiska, penkale ne ostavljaju vise tragove saranja po stolu,

niti ikakve crckice pa ujutro ni nema, nikakvih dokaza o njihovu postojanju.

__________________________

Zzzzzzzzzapravo!

49

Osnova tastaturizma

1.

… ooop! Samo da bih se primirio i povukao iz proze! Eh… Otkako sam obolio od

klaustrofobije teksta, navukavši se na trotočje, odustao sam od tastaturizma. Prošlo je mimo

mene više kartica, otpratio sam završetak, kraj, the end… točkice krasne… i pobjegao iz

jezika. Njega su osvojile tuđice do strasti: fuck, sorry, shit… Posvetio sam se nebilježenju

patnje kako bi mi ista što manje došla do izražaja te se pokušao svesti usklicima

nezadovoljstva: ua, oh, ah…, na nečitku emotivnu fragmentalnost. Stoga, kad mi je i

zarječkalo u glavi, pomislio sam: “Kako su me samo pronašli?” Upotreba starih razgodaka me

prenula. Oni ne nestaju preko noći. Tja… Jednom tastaturist, navijek tastaturist! – Igore? –

trznuo me skup birokratiziranih morfema. – Da… – Trebamo vas! Samo vi to možete obaviti!

– Ne bavim se više time! Imate pregršt fabulista! – Ali rijetko tko još eksperimentira, a ne libi

se patetike! – Ne! – Ali nitko tako dobro ne uništava priču kao vi. – Još…! – Niste ni loš

stilst. Osim toga, vas boli kita što će reći kritika! – Pristajem! – No, moramo vas upozoriti.

Nećete biti adekvatno plaćeni! – Ha, strukturalizam se nije promijenio! – Vrlo malo! Sastanak

je u 2. poglavlju! Pridružit će vam se i Žan Rist Fonetski. Oprez, prvi mu je to zadatak! – Ali

u književnosti radim samostalno… – Ne duljite! 5 poglavlja, 4 kartice, 3 razine, 2 lika, 1 cilj:

probiti se do čitatelja! – Ah…

Ostao sam sam. Pomoćni glagol mi se dvostručio naočigled. Jutro je teklo potaknuto

samim spominjanjem. Morao sam pohitati. Tastaturist ne zna za odmor, stanku, break…

2.

Žan Rist Fonetski čekao je na početku poglavlja. Smjesta se nametnuo: namješten, uvršten,

epitetan… Vidjelo se kako poznaje stručnu terminologiju, ali nikad nije bio u proznoj akciji.

Tastaturist ne smije pokazati da mu se gadi takav suradnik. Mora prijeći preko ukrasa i

provjeriti obučenost za zadatak. Zbijen dijalog izvrstan je za karakterizaciju! – Najznačajnija

ploča? – Bašćanska! – Dobro! Najbolja duhovna ljubavnica? – I. B. Mažuranić! –

Najsmješnija pojava u prirodi? – Jednačenje zatvornika po izgovornom mjestu! –

Najdosadniji pridjev? – Samozatajan! – Sinestezija neba? Što manje riječi! – Jutarnji

50

ispljuvak. – Možeš bolje! – Nadtjemenost! – Doba? – Točno u podne! – Ok, a sad najteže:

Čega bi se odrekao, republike ili publike? – Deprefiksiram re!

Odgovori su zadovoljavali. Odavali su težnju za originalnosti. Tastaturist treba skratiti

opaske i zbrzati! Preostalo je, predosjetio sam, tek više od 2 kartice. – 3. poglavlje! – napisao

sam i tutnuo mu pod nos. Žan Rist Fonetski je blenuo. Bilo mu je to prvo 3. poglavlje u

životu. Iskoristio sam mu nepažnju, iščekivanje, naivnost… Tc…

3.

Dan je bio naznačen banalnim mimezisom kad smo jurnuli kroz dugačku rečenicu, vijugajući

njenom sklopivosti, dohvaćajući se apozicija, umješno svladavali formalni besmisao koji nam

je podarivala, ostavljajuć’ apostrof za sobom da bismo se znali vratiti. Tastaturist da bi uništio

prozu, mora postati proza! Žan Rist Fonetski pratio me u preteritu. Nije krio začuđenost.

Možda se sprijateljimo, dopustio sam si osobnu pomisao, ali u tastaturizmu nema vremena za

prisnost. Već smo nabasali na: mnoštvo, neupotrebljivih, razgodaka; što odbačenih/što

hotimično stavljenih – samo da bi nam se narugali, podsjećajući na linearnost kojom je

tastaturist okružen. – Ne daj da te zavedu! Koristi ih! – izrazio sam se. Tastaturist zna da, u

konačnici, i služe zato da bi ispunio zadatak! Odmah potom pred nama se ispriječio ulomak,

neprohodan, zgusnut, odbojan… Žan Rist Fonetski se prepao napora i umalo odustao.

Sabrano sam mu pokazao kako ga svladati. Tastaturist mora biti strpljiv i shvatiti da su oni

neizostavan dio opsjene! Djeluju moćno, ali ne znače ama baš ništa. Postoje tek da pozor

dovedu u kušnju. Slično, nadodao sam, preskakivanju opisa krajobraza kakav se odmalena

udomaćio u lektiri. Hooop…! Bio sam ponosan, ali nisam stizao dubiti ljepotu onomatopeje.

Već su se glomazni arhaizmi bili poslagali u zastrašujućem nizu: strahobalno, transcendencija,

svjetlomrcanje… Tastaturist im se mora oduprijeti! Mahom služe za jačanje neprirodnosti.

Potom je i šatra prijeteći zastršala “šljucnem te u bulju, zdopi!”, ali na takvo što se treba

navići. Uostalom, ona je figurativna. Odvlači pripovijedanje nauštrb začudnijih stvari.

Primjerice, Žan Rist Fonetski udivljeno je zaškiljio u kurziv dok sam koristio trotočje… Onda

je, iznenadno, zapeo o nemušti prijedlog, prekobicnuvši se ispred mene, umalo se nepovratno

upetljao u zavisno-složen niz, ali reagirao sam spretno, žurno krateći izražajnost da bih ga

podupro, pomažući mu upravnim govorom: “Uhvati se za moju rečenicu…” – smireno ga

uvukavši u novi red. Uf…, koji razmaženi teoretsko-dekonstrukcijski recipijent! O…! Nisam

se mogao osloboditi hrpe starih pridjeva. Eh, nisam više za avanture. Nisam više sposoban

odreći se ni aliteracije. Ogrezao sam u literarnost. Postao sam najobičniji samospoznajnik,

51

nostalgičar za *, zadržavatelj usredotočenja itd.; ma, dulje me čak i kratice. Presposoban za

malu prozu, za ograničenje, propis… – Gle uskličnik! – kliknuo je zaigrano kao malo dijete. –

Ne budali – zatipkao sam. Htio se ulizati konciznostima, no nije bilo mjesta zajebanciji. Stil

nas je nemilice bacakao dalje. U njegovoj se proizvoljnosti mogla zamijetiti viša sila, ali

tastaturist ne smije pridavati tome važnost. Tekst ga može preteći pa će zadatak ostati

nedovršen. Brzo obilazeći particip, odlučio sam: odmorit ćemo u sljedećem poglavlju.

Iznuren, umalo nisam uočio zagradu (poslijepodne je najobičnija inačica stvarnosti).

4.

Tastaturistu je kao i svima, potrebna sreća. I predah! Žan Rist Fonetski jedvice je dočekao

malenu sastavnu rečenicu u kojoj će se izvaliti pa nije mario što mu je zaklanjala subjekt.

Zaspao je i zadrhturio. Znao sam da se ćuti grozno, upotrijebljeno, kontekstualno, ali i da mu

je ova misija tek alibi; i on će jednom postati morfem te birokratizirati strast sužanjstvom

broja kartica. Ipak, obgrnuo sam ga objektom, ušuškavajući ga proširenom funkcijom istog.

Nije dobro, prekorio sam se. Pokazivao sam osjećaje! Osim toga, po njima me hvatala i

digresija. Fuj… Nisam više u klasičnoj formi! Nekada bih se usredotočio na detalj i vješto

poentirao. Plop! Ovako, čak mi se, neredundantno, nametala pomisao na one velikih sisa koje

mame jezgrovitu naraciju. Mm… Suton je nalijegao usred teksta! Tastaturist se mora

oduprijeti općim mjestima i pod cijenu zamjerki na infantilnost! Ubacio sam: Trebali bismo

krenuti dalje nakon što smo stekli nešto kondicionala. Žan Rist Fonetski ustrašeno me

pogledao. Pomislih, isuviše priglupa igra riječi, ali rastavni me veznik dohvatio po enklitici te

osvrnuo. Nemilice nas natiskavajući, poglavlje se naskroz primaklo: 5. Ispunio sam se

užasom, tim više što me prožela doslovnost ogavne fraze. Hm…! Prije nije bilo toga. Kad su

proze bile dulje, suvereno si prolazio poglavljima, nisu te zaticala. Ua! To grafičari, redaktori,

urednici i ostale sitne duše krupnog kapitala smanjuju prohodnost, grabežljivo te stežu u

novinski stupac da bi te uništili. Sorry… Moram obezličiti i ispriku. Fuck… Ali tastaturist ne

smije podleći suvremenim trendovima! Njegova misija pripada vječnosti. Osim toga, opazio

sam kako se sa Žanom Ristom Fonetskim nešto događa. Ne samo da me čitav ulomak

ignorira, već kad treba podijeliti bit problema, sklanja se. I njegovo mi je ime samo pakostilo

dužinom. Shit… Kada se sve uroti, tastaturistu preostaje tek još jedan plan, plan sadržaja!

Protrljao sam prste: Izlazio je preda me, podlo upirući prevladan, a nakaradan, post-trans

modernizma. He! He! – citirao je – nasmijem se glumeći sam pred sobom idiota; Donadini,

Bauk (1922). U bijesu što se moram služiti klišejem jednogovora, otvorio sam navodnik,

52

snažno gurnuvši na nj dvotočku: “Oh kurzivniče, bijah spreman povjerovati da si lik koji želi

dobro hrvatskoj književnosti i olako prijeći preko jeftine motiviranosti! Hajde, mislih,

dijelimo si sintaksu, bit ćemo odani. Zavolio sam te kolegijalno, no ti si indolentan mojoj

samoći. Prozreo sam te, prijetvorna literaturna uhodo!” Još je provocirao: “A?”, držeći se ove

beznačajne rečenice, ali zatomio sam sućutnu arbitrarnost te požustrio. Mnogi ne osvijeste

najkompliciranije: iza njih ostaje nepromijenjeno štivo, a mudrost, zakrabuljena riječima,

uvijek je pred nama. Tastaturist mora znati pravodobno poludjeti i doskočiti tradiciji! Kao kad

dopre tračak svjetlosti, razmaknuo sam odjeljak.

Prebacih se krajnjim naporom – dotaknuh se umetka, jagodicama zgrabih aorist, svima

se pogubno vraća zbog zapostavljenosti – kojim urlajući podigoh velika slova: ČITATELJU

NAJOBIČNIJI da bih te strovalio kovanicom, pred sam završetak. Tastaturist mora

zatrenuncirati, ma koliko mu smanjili prostor djelovanja, da bi časomično obogatio jezik!

Darovati vlastitu sadašnjost u svim vremenima i jest bit misije. Tek je tada sposoban za

uživanje u polupansionskoj noći s tri zvjezdice koja guta dokrajčenu prozu.

* * *

Tišina jezika i njegova smisla uvlači se marginama. To književnost, kao i uvijek, šuti sama za

sebe! Oponašajući je već potpuno, nalik na obgrljaj, širim rečenicu, protežem se među

zarezima, tik prije negoli ću te njome zauvijek osloniti na krasne točke male: Hoo…

53

PRILJUBLJENICI

Postoje pravila kojih se priljubljenici pridržavaju.

Uvijek, istog dana u tjednu, u isto jutarnje vrijeme, dolaze ljubavnici. Malenim automobilom

iz centra grada u sporednu uličicu predgrađa dolazi ona gdje već čeka on: malenim

automobilom parkiranim ukoso, pola nadignut na pločniku tako da sjedi nakrivljen za

volanom.

Ona, nasmiješi mu se. Produži uz njega. Čini krug. Vraća se. Parkira tik pred njim (nakoso)

tako da im se blatobrani priljubljuju.

Ona, koja uvijek dolazi poslije njega, čini ono što je on već prije učinio. Isključuje motor,

zateže ručnu kočnicu, poskakuje glavom dok okreće ručicu kojom staklo prozora do kraja

spušta te otvara vrata. Rukom, zovne ga u automobil. Uvijek.

On, izlazi sporo, ali lagano. U dijelovima. Noga pa noga, ruka na vrata. Podiže se potpuno tek

u hodu. Čitav se uspravlja baš u trenutku kada se počinje saginjati, otvarajući vrata njenog

automobila. Sjeda do nje.

Gledaju se. Sjede tako da im tijela ostaju nepomična, a samo im se glave klimaju.

Onda ona govori. Dugo. On odgovori. Kratko.

Onda on govori. Dugo. Ona odgovara. Kratko.

Postoje i dopuštene iznimke, čak su i poželjene.

Ponekad ona nešto kaže: on ne odgovori. Samo spusti glavu na naslon sjedala kao kod zubara.

Tada ga ona gleda. Potom i ona sjedne na isti način.

Ponekad tiho svira glazba s radija. Ipak se, ili on ili ona nagnu isključiti je.

Ponekad je ili on, ili ona isključuju polako tražeći gumb kao da je radio tek ugrađen u

automobil pa se još s njim ne snalaze.

Ponekad se poljube. Ili on ostavi otvorene oči. Ili ona.

Ponekad i izlaze iz automobila. U dijelovima: noga pa noga, ruka na vrata i tako dalje.

54

Ponekad šute, otvorenih očiju. Svatko gleda pred sebe.

Ni potpuno van, a ni potpuno u strop automobila.

Ponekad su im oči zatvorene. Tada se gubi uživljavanje u njihov položaj.

Ponekad, kada izađu, ili on ili ona okrenu se da vide jesu li zamahnuli vratima do kraja.

Postoje opet pravila na koja se vraćaju, tu i tamo ih neznatno mijenjajući.

U šetnju kreću jedno uz drugo. Rukavi, priljubljuju im se.

Vraćajući se, šute.

Šute, rekoh!

Potom se rastavljaju. Svatko staje kod vrata svog automobila. Ona se nasmiješi. On joj dugo

trepće očima.

Ona prva kreće, i čim sjedne u automobil više ne uzvrati pogled. On je zabavljen vezanjem

pojasa i umetanjem ključa u bravu motora.

No, zakon im je uvijek isti.

Odlaze zasebno. Naglo ulazeći u brzinu.

Kao da tek sada imaju odlučan cilj.

(1989)

55

SAVJETI ZA VITKOST

Dobro Ste došli u moje savjete. Želim muk i lijepi struk! Ovaj put sam Vam pripremio

nekoliko vrijednih. Pridržavajte ih se bar dok čitate!

Subota, nedjelja:

Cijeli kišni vikend provesti u smišljanju rasporeda za sljedeći tjedan. Na pitanje

ukućana ili poznanika hoćete li probati kolača, ispričajte se i opravdajte riječima: “Nemam

teka, moram nešto isplanirati…!”

Ponedjeljak

DORUČAK: Zažmirite pokraj slastičarnice na putu do škole, samoposluživanja, posla, banke

ili pošte, zaokupite se samo jednim gramom iz gramatike.

RUČAK: Kruljenje u želucu neka Vas podsjeti na dragu melodiju, fućka Vam se!

VEČERA: Zamišljajte kako ste, upravo, Vi, baš ti koji će izmisliti tipku Delete na svom

kućnom zrcalu

Utorak

DORUČAK: Strašne riječi kao što su čupavci od kokosa, buhtle, karamele izbaciti iz

rječnika…

56

RUČAK: …a uklonite i one smiješne: medenjaci, puslice, poderane gaće, uštipci, kakao…

VEČERA: …uklonite i one strane: biskvit, muffini s bademima i čokoladom, sfogliata od

bijele i tamne čokolade, carpaccio, zaher, bišops brot, štrudl, puding, mađarica…

Srijeda

DORUČAK: Najdraže isto žrtvovati: palačinke, kremšnite… Ako je moguće, osjetite (i)gor-

činu!

RUČAK: Igrajte se vrstama riječi, primjerice pala joj činka u tri čina, stenje mi kestenje, van

ili ja, nemar-cipan i “JA gode, TI ramisu, tONa bombONA i ONO s preljevom, pa MI rišemo,

VI šnje, ONI ne žele!”, a gibanicu pak ostavite potpuno netaknutom, sama u sebi neprestance

se pokreće. Smjesta bacite mASt, tako da se pobijedite i ne mislite stalno na ja, ja!

Bolje se smirite, prestanite se igrati i ponovite jednadžbe! Prekrižite kekse: keXe!

Budite spremni, dobri, lijepi i čvrsti (jasno, ne kao mramorni kolač!)

VEČERA: Izbacite slado, a zadržite si samo led! Tijesto ne uvaljati u tjestivo, ali glad

svakako razvući u pogladiti. Za one zainteresiranije: servirati novi glagol – njačati što znači:

ispuštati tih, čeznutljiv zvuk nakon što su nam ispali iz misli prešućeni: orah, mak...

Krizirajte, glupavite i griješite: izrogačite se; tosta vam je, ali medajte se, bureknite se SMS-

om, no bez otvaranja usta! Mislite! Na budućnost, osobito na sutrašnji doručak!

Četvrtak

DORUČAK: Budite uporni Torta? Ne, nikad čuli tu riječ! Smatrajte pogrdnima i lizalica,

kiflice, štangice, kuglice… Ha! Bombon? (kako samo grubo zvuči, kao eksplozija u ustima!),

a tek knedle, zapinju u grlu (napose sa šljivama ili marelicama).

57

RUČAK: Biti 100% prirodno u pravu! Svakog ispravljajte: “Kaže se trač, a ne kolač!”

Smješkajte se cijelo poslijepodne svojoj okolini: kako se svi samo debljaju. Blja!

Pomišljajte: “Uh, koja lažljiva riječ: napoli-tanke.”

VEČERA: Budite drski! “Šećer? Ne, hvala! Pa to je, zapravo, tuđica, iako je potpuno

zavladala našim jezikom!” Maštajte pred san da ste vitka, draga i simpatična osoba. Ne

ispravljajte se, ni slučajno, kad začujete kako Vam kr(UH!)ulji u želucu!

Radije vježbajte obrtanje riječi: vitka – aktiv! No, ni o čemu više ne razmišljajte, to vodi do

upita (posebice od jabuka ili sira).

Petak

DORUČAK: Ničeg se ne sjećajte, slabo vam je, nije vam ni do čega, a kamoli do _______!

RUČAK: Isto kao i doručak, nemojte stati sa zaboravljanjem!

VEČERA: Ne brinite se jer je za vikend bakin, tetkin, bratićev ili već nečiji rođendan.

Nipošto ga ne propustite! Pomislite: “Svi oni koji imaju rođendane su iznimni, bez njih bismo

svi zaboravili najvažnije pojmove…” Slatko shvatiti tepajuće i s puno ljubavi, a pekmezasto

više ne zvuči razmaženo!

Na-jedite se! Uostalom, dolazi vikend pa možete dosita planirati! Kraf, ne?!

Slobodno se zabajaderite!

Ionako ste već smiješali najraznovrsnije riječi.

58

Smiješna tuga

(misica u O-duru)

Postojala je jednom, a više puta, jedna djevojčica kojoj baš ništa nije bilo smiješno ni tužno.

Na sve što je doživljavala slijegala bi ramenima ili nehajno ugurala ruke u džepiće. Govorila

bi samo: “Da, da!” Ili: “Ne, ne!” ovisno o zagonetnom raspoloženju koje bi prevladalo u njoj.

Njeni roditelji koji nisu uspijevali proniknuti što se s njom događa, izvodili su

svakojake ludorije da bi je razveselili ili rastužili. Znali su da nitko ne voli dijete koje se ne

ponaša onako kako se od njega očekuje i stoga su pokušali od nje napraviti normalnu

djevojčicu.

Tata, da bi je zabavio, penjao bi se na drvo, objesio nogama o granu te tako

naglavačke čitao novine. Htio je naći najudobniji položaj jer je u njima sve bilo zlo i naopako,

ali njoj to nije bilo smiješno. Prije glupo!

Samo bi slegnula ramenima.

Čak bi tata, za sniježnih dana, pravio grude od snijega, bacao ih daleko ispred sebe,

potom svom snagom, najbrže što je mogao, potrčao za njima, prestigao ih i grude bi ga

pogodile u glavu.

Djevojčicu se to ni najmanje nije ticalo.

Mama bi se popela na kuhinjski stol kada bi ga brisala krpom, i onda, dok bi ga

otirala, dolazi najsmješniji trenutak u kojem ona briše onaj dio stola na kojem stoji. Tada bi

poskočila i rukom nevjerojatno brzo, dok je još u skoku, obrisala mjesto ispod svojih nogu.

Djevojčica bi uvukla ruke u džepiće i nezainteresirano odšetala iz kuhinje.

Roditelji, već lagano iživcirani što ona ne pokazuje nikakve znakove radosti ili tuge,

morali su biti još drastičniji.

Zahtijevali su da se smije i molili neka plače.

Pjevali su bez sluha, iskrivljeno, samo da bi je razveselili. Padali u kadi pri tuširanju,

jeli neoguljene banane (poprilično smiješno i tužno u isti mah), držali sladoled naopako pa

59

lizali štapić. Posuđivali tužne filmove, čitali tužne vijesti, ne bi li je rastužili. Tugaljivo joj

recitirali i puštali joj tjeskobne pjesme s radija.

Ali djevojčica nije pokazivala ikakvu znatiželju.

Čak je tata jednom prilikom posudio svom prijatelju veliku količinu novaca da mu

ovaj kupi auto, a prijatelj se više nikada nije pojavio.

Djevojčica je rekla samo: “Da, da!”

Jednom je mama, da bi ih sve rasplakala, došla kući nakon tjedan dana, a da nitko nije

znao gdje je dotad bila te rekla kako ima drugog muškarca pa se s tatom stala svađati.

Djevojčica je rekla samo: “Ne, ne!”

Roditelji su povećali broj svađa, vriskova i lupanja suđem. Tata je također počeo

izbivati iz kuće po nekoliko dana, a mama je u jednoj prilici, kada se djevojčica nije htjela

nasmijati nakon što joj je poklonila smiješnu lutku, zaprijetila da će ih sve napustiti.

Djevojčica je odmahnula rukom, napunila obraze zrakom i iz dosade što se sve te

situacije stalno ponavljaju, nadugačko izdahnula.

Roditeljima je bilo svega dosta te su je dali u školu. Ni tamo djevojčica nije mogla

otkriti ništa smiješno ni tužno.

Učiteljica bi zapisivala na ploču, a dječaci bi je gađali kredom. Kada bi se okrenula,

svi su ponavljali ono što je zapisala. I tako stalno.

Jedan je smiješan dečko želio biti s njom samo zato da je rastuži kada je bude ostavio.

Jedna je tužna djevojčica željela biti njena prijateljica samo ako se ona bude smijala dok joj

bude pričala. A njoj je bilo svejedno.

Kako ona nije činila ništa od onoga što su svi htjeli da učini, nitko se više nije s njom,

uskoro, družio.

Tako je, dok je bila sama u svojoj sobi, najednom osjetila ugodni stisak koji joj iz

grudi silazi u želudac. Zamlatarala je rukama, zategnula usta, raširila oči i stala se grohotom

smijati.

Od strasnog i gromkog smijeha popucali su prozori, a neprekidni smijeh koji je počeo

navirati više nije mogla zaustaviti.

Čitave dane samo se smijala, previjajući se i držeći za trbuh, i tresući ramenima, na

sve i svašta.

60

Roditelji nisu mogli odgonetnuti razloge, a i glasan smijeh išao im je na živce. Nisu

mogli od njega ni dočuti pogrde koje si međusobno upućuju svađajući se. Počeli su joj

zabranjivati takvo neljudsko ponašanje.

Prijetili su joj da će je izbaciti iz kuće.

Djevojčicu je to još više nasmijavalo.

U školi, od nje nitko nije mogao doći do riječi, a i povici učiteljice bili su nadglasani

djevojčinim jakim smijehom. Sve je živcirala, ometajući normalan rad, te su je udaljili s

nastave.

Roditelji je više nisu mogli trpjeti i dali su je zatvoriti u ludnicu. Ubrzo, morali su je

pustiti jer je smetala i luđacima kojima nije bilo do takvog ipak preglasnog smijeha. Kao da

luđaci ipak, tu i tamo, ne spavaju!

Lutala je ulicama i urnebesno se hihotala.

Zašla je tako u kazalište, gdje se upravo održavala jedna po ozbiljnosti hvaljena

predstava. Ona se tako smijala da je njen smijeh zarazio publiku pa su se i glumci počeli

smijati, a ravnatelj kazališta pozvao je izbacivače da je udalje, ali su i oni pucali od smijeha.

Ravnatelj je poslije zaključio da je komedija isplativiji žanr pa su svi tekstovi morali biti

smiješni, ali ne bih sada o tom.

Važno je pripomenuti kako je, nadalje, upropastila neki politički skup gdje se

raspravljalo o ozbiljnim problemima. Svi su se toliko počeli smijati da je skup odgođen za

drugu priliku, a građani su potražili skup smješnije stranke.

Potom je prekinula nekoliko glazbenih koncerata, te vlastitim smijehom prekrila

mudre izjave visokih dužnosnika, pa su one dobile drukačiji ton. Nije posustajala! Omela je

više svečanosti, potom pogrebnih povorki te otežala rad značajnih znanstvenih ustanova.

Sasvim razumljivo! Jer kako gledati smireno pod mikroskopom i otkrivati nove viruse koji se

miču kad se i sam treskaš od smijeha? To može proći jedino pri otkrivanju novih nebeskih

tijela. Tada ti drhtavi hihot pomaže da ti se od starih planeta učine njihovi, još dotad, neviđeni

mjeseci u teleskopu. No, ne treba više o tome, da ne prepuknem od smijeha.

Zatim, poremetila je i rad škola. Smijala se izvan rasporeda; i za trajanja provedbe

nastavnog plana, ali i na praznicima. I u bolnicama je vladao kaos: nestašica lijekova protiv

grčenja od previše hahahanja je planula. Skladišta su bila prazna. Osim toga, nitko nije znao

pravi sastojak za olakšavajući lijek.

61

Ni nove teorije nisu bile pošteđene krize: je li višak smijeha bolest? I je l i , glede toga,

tad njegov manjak, zapravo, zdrav život? Što onda treba ljudima: manjak i l i višak?! Tko će

odrediti što je normalno, ako taj recimo nije normalan!? I slično. Mmm! Jedva da se nasmiješ,

ali ipak…

Njen smijeh prijetio je da će unijeti pomutnju među čitavim stanovništvom zemlje.

Opskrba strujom i grijanjem je postala neredovita jer su djelatnici elektrana i toplana grcali od

smijeha. Pekari su se valjali po brašnu kao da će time postati integralnije pa je ono propadalo,

a time je i proizvodnja kruha opala te, ubrzo i poskupjela, ali mi se ne da o tome detaljnije

pripovijedati, da se ne zagušim.

Nadalje, stale su se osnivati i kojekakve komične sljedbe, doduše, glasnoćom izljeva

radosti različite – od klimanja čitavim tijelom do utišanog smiješka tek u duhu – ali su se,

odreda, sve slagale u zajedničkom i konačnom naukovanju: “da se i čak Nenasmiješeni

nasmije samo kad se i ti smiješ!”

I kriminalci su se smijali presudama sudaca, suci djelima okrivljenika.

Nije se više razlikovalo tko su krvnici, a tko žrtve. Svi su podjednako umirali od

smijeha.

Nitko više nije ozbiljno obavljao svoj posao.

Domovina je bila na rubu propasti od cerekanja.

A onda je stanovita osoba (nazivali su ga: “poslovni agent”) uzela djevojčicu pod

svoje okrilje i pobrinula se da u njen smijeh uvede reda te ga organizira.

Djevojčica je počela svuda nastupati.

U početku na rođendanima, svadbama i u omanjim klubovima, u svakoj prilici u kojoj

je trebalo razveseliti ljude, a potom na stadionima, velikim dvoranama i javnim skupovima.

Nastupala je, potom, u emisijama na radijima i TV-ima. Smijeh se postupno počeo dozirati,

tako da su građani neometano mogli raditi i baviti se odgovornošću, a u trenucima odmora,

opustiti se uz njezin smijeh.

Na tržištu pojavili su se CD-i i DVD-i njenog smijeha.

Uskoro je njena fotografija resila svako domaćinstvo koje je imalo držalo do veselja.

Njeni posteri tiskali su se u bezbroj primjeraka. Posebno je bio poznat jedan na kojem jedva

stoji na rukama od napada smijeha. Postala je ponos svoje zemlje i turistička znamenitost.

Ljudi iz cijelog svijeta dolazili su se nasmijati te, kada bi se vraćali u svoje zemlje, širili su

priču o njoj.

62

Ubrzo su uslijedili pozivi za gostovanja po svijetu.

Nastupala je na svim velikim priredbama. Smijala se za gladnu djecu svijeta. Smijala

se na sastancima velikih industrijalaca. Smijala se na privatnim zabavama milijardera. Smijala

se pri velikim katastrofama, poplavama i potresima, jer su je vlade tih zemalja zvale da

oraspoloži ljude. Pomagala je kesuravim bodrenjem u terapijama kod onih napuštenih,

tjeskobnih i rastavljenih.

Čak je spriječila izbijanje jednog rata jer su organizirali njen nastup na sastanku

predsjednika zaraćenih strana. Ona je obostranim smijehom toliko iscrpila posvađane narode

da im više nije bilo ni do čega.

Njen smijeh ulazio je u udžbenike i priručnike.

U disco-klubovima, ljudi su uz njega plesali. Nijedan DJ nije mogao, ma kako lošim

remiksom, izgubiti dubinu njenog smijeha.

Modni kreatori su se potrudili da odjeća izgleda što smješnije.

I svijet je, uz pažljivo odmjerenu dozu smijeha, bio opet onaj stari.

Kad bi među ljudima i iskrsnuo neki problem, ljudi bi se samo nje sjetili, i bilo im je

lakše.

Njeni roditelji bili su presretni i dični.

Mogla je doći kući kada god zaželi.

Jednog je dana tako došla kući, uvukla ruke u džepiće i prestala se smijati.

Ljudi, osjetili su se prevarenima.

Pisma i pozivi sve su slabije pristizali. Na brojna je pitanja novinara izjavila samo:

“Ne, ne!”, povukla se u sobu i spustila rolete.

Obožavatelji su stali uništavati njene fotografije i razočarano presnimavati njene

nosače zvuka. Bili su toliko ljutiti što im se ne daje poticaj na smijeh, da su postali svadljivi i

lako uvredljivi. Uskoro bi na slučajan spomen njenog imena burno reagirali, i često je dolazilo

do nasilja.

Svijetom je ponovno zavladalo uobičajeno stanje jala i pakosti.

Neke tajne službe provele su špijunske zadatke i uhodile djevočicu, da bi saznali ne

smije li se možda ona svima njima, poskrivečki, iza leđa.

Ali ne, ona se nalazila u svojoj sobi, s prekriženim rukama na grudima.

Osjetila je nelagodni pritisak, koji se iz prsa podiže prema grlu, dlanove je stavila na

lice te zaplakala.

63

Njeno ridanje bilo je tako snažno da je poslovni agent opet uzeo stvar u svoje ruke, te

je ubrzo organizirano jecanje krenulo putem popularnosti.

Najprije je učinjen dobar posao jer su djevojčicu zbog obilnih suza uz pomoć posebnih

stručnjaka koristili za navodnjavanje te povećali oborine na sušnim područjima. Ali kako ona

nije prestajala plakati, stvorilo se toliko padalina u čitavome svijetu, da su se ljudi osjećali

krajnje tjeskobno. Budući da je tako stvorena dobra reklama, djevojčica je mogla krenuti s

nastupima.

Plakala je toliko dobro da ni oni najtvrđi nisu mogli ostati mirni.

Slušajući je stislo bi ih nešto u grudima, kliznulo uz glasnice te bi iz njih izletavao krik

očaja. I oni koji su zadržali trunku veselja, na njenim nastupima ne bi se mogli suzdržati.

Zajecali bi bez obzira na stid. Bilo je to jače od njih.

Plačni filmovi s djevojčicom u glavnoj ulozi i njene glazbene naricaljke, postajali su

dobro prodavani hitovi.

I ljudi, ubrzo, nisu mogli živjeti bez tuge.

Nove prirodne nesreće došle su kao naručene. Neki državnici započeli su ratove, a

plač su koristile obje strane. Ponovno je djevojčica sudjelovala u terapijama za razočarane,

napuštene, rastavljene, ali ovaj put dajući im šmrcavu sućut.

Tvornice i tvrtke počela su naglo propadati pa je puno ljudi s otkazom nailazilo

podršku u njenu plaču. Nadopunjivali su se udžbenici i priručnici za plač. Najnovije kolekcije

šminki za lice imale su tamne boje i rastraskane oblike, samo da bi podsjećale na tugaljivi

izraz. Tužni su bili i novi krojevi odora, predloženi za sljedeću sezonu. A i u arhitekturi je

došlo do promjena u stilu. Novoizgrađene su zgrade izgledale skučeno i tjeskobno. Idealne za

grcanja!

Uzduž svijeta klesale su se ogromne skulpture božice plača.

Djevojčica je dobila visoku nagradu za najbolji i najoriginalniji plač te godine. Neki

promućurni političari željeli su je istaknuti kao loš primjer za budućnost svijeta, ali su i oni

ubrzo počeli cmizdriti, ne mogavši odoljeti većini.

Ljude je, uopće, zaglušio veliki jecaj, pa je izgledalo kao da se svi razumiju.

Tužnim roditeljima jednom je došla kući, patnički im klimnula glavom i rekla: “Da,

da!”

Potom se povukla u sobu, stavila ruke u džepiće i prestala plakati.

64

Većina ljudi ju je preklinjala neka nastavi plakati jer je situacija u zemlji i svijetu

stvarno teška, ali je ona ostala pri svome.

Kada su nesretni roditelji upali u njenu sobu kako bi je nagovorili da im ispuni

nezasitne paćeničke želje, ona je izbuljila oči, naprćila nos, isplazila jezik i zadurila im se u

lice.

Zgranuti roditelji su ustuknuli.

Time je djevojčica započela epohu durenja.

Zadurila bi se na sve i svakog u svojoj blizini.

Beljila se i kreveljila, pokazivala dugi nos, dugi jezik, a u posebnim slučajevima

puštala i duge bake iz nosa.

I kišnim oblacima; i kroz prozor otpacima po ulici i kroz vlastiti odraz izlozima i

ekranima i satelitskim snimcima na prognozama i arheološkim iskopinama i tragičnim

filmovima i gegovima u komedijama i sjećanjima na druge i obećanjima prema sebi i na sve,

baš sve što može slučajno izostaviti u beskrajnom nabrajanju.

Izdurila se i na poslovnog agenta.

Ovaj se naljutio. Durenje se nije moglo organizirati i isplanirati.

Ljudi jednostavno onda ne dobijaju ono što žele, a durenje ih samo suvišno razdražuje.

Publika ne voli da im se netko duri više od onoga negoli plate.

Ni manje!

Postala je nemoguća i nesnošljiva.

Durila se ljudima koji su plakali, pa i onima koji su se nostalgično smješkali. Durila se

predsjednicima, veleposlanicima, novinarima, vojskama i policijama koje su joj prijetile da

će, ako smjesta ne prestane, doći je uhititi. Dobila je, ubrzo, zabranu nastupa. Novine i sajtovi

su je izbjegavali.

Zabranili su joj rad na televizijama i na radijima, brisali je iz udžbenika, te da bi

zaboravili svako sjećanje na nju, rušili skulpture božice plača.

Javno su se odricali njenog utjecaja te su govorili kako se, u stvari, nikad nisu smijali,

a ni plakali.

Djevojčica se takvima najviše durila.

A budući da su joj se svi protivili, svoja bi durenja provodila iznenada, u tajnosti.

Kada joj se najmanje nadaju! Kada je uopće ne vide, najčešće dok su zauzeti prebacivanjem

na daljinskom ili kad spavaju.

65

A najviše, upravo i baš onda, kada više nije ni postojala za njih, kada su je potpuno

zaboravili.

Tako su nastupila današnja vremena.

Neki su zaglibili u plaču, neki se ponovno prisjećaju smijeha.

Ali protiv durenja su svi!

Ljudi se bore protiv njega, govoreći da se to ne smije jer je štetno, a i beskorisno, pa

čak i bezobrazno. Osim toga naskroz je nekonkuretno. Osnivaju se, preko noći, udruge protiv

durenja, organiziraju se društva za zaštitu samih sebe od gadosti, traže se donacije i

sponzorstva za potporu protiv durenja, upriličuju humanitarne akcije čiji prihod ide protiv

duritelja te niču tečajevi i priručnici samopomoći: “kako spriječiti durenje u samom sebi i

posvetiti se koristoljublju” te se podastiru dokazi kako durenja, zapravo, nikad nije ni bilo u

našim genima. Čak se i masovno zna demonstrirati, buniti protiv i najmanjeg durenja te

prijetiti uvođenjem zakona po kojem sve durenje mora smjesta prestati. Samo zato što se

strahuje da se ne dogodi nekom drugom, nego upravo nama.

Durenje, nauštrb svemu ostalome, sve više postaje zabranjeno i kažnjivo.

Ali i to su već poznate stvari, pa ih mi se ne da posebno ni spominjati.

Najbolje je izvući ruke iz džepića, palčeve staviti u uši, mahnuti dlanovima i zaduriti

se te nastaviti slijediti djevojčicu ili se, pak, prikloniti onima koji su protiv nje.

Toliko privatne odurnosti za “Da, da!” na “Ne, ne!” ili “Ne, ne!” za “Da, da!” uvijek

ćemo imati.

“Možda!” “Možda!”

66

TIŠINU, MOLIM!

Radovanu Ivšiću

OK, ovako!

Moram to spomenuti: moj tata, koji ne živi više s nama, ima na mobitelu glasanje

slona; snažno i prodorno tuljenje. Njegovoj novoj ženi, znatno mlađoj od moje mame, glasno

je disanje ježa – pozivni ton. Sinčić im je, moj polubrat, podesio sebi sve pozive na bijesnu

kunu. Konstantan meket je pak zvuk mojoj starijoj sestri koja još stanuje kod njih, jer imaju

veliku kuću. Kaže mama: kao da nekog non-stop muze. Ona ima nostalgičnu riku. Prečesto je

čujem, stalno ju zove najbolja prijateljica. Ta ima namješteno gromko zavijanje vučice, iako

mi se čini odveć hinjeno. Prije je imala mazno mijaukanje. Na službenom mobitelu ima plah

gugut golubice.

Ne znam što ima njen šef koji ju neprekidno zove, no znam da joj kći, mlada i zgodna,

samim tim meni nedostupna, ima više zvukova: blejanje, ćurlik te pisak hrčka, zavisno koji je

od aktualnih tipova traži. Oni svi imaju isti, rekla je kad je nitko podulje nije zvao, drski zov

kitova pri parenju. Čuh to kad sam sa mamom, to jutro, bio kod njih u posjetu – prčkajući po

mobitelu, tražeći si novi ton, ali ni jedan mi se, od zadanih, nije sviđao – kako bi ogovarale

odsutnu prijateljicu koja se nedavno, sekspresno, tri puta rastala i udala te podesila mobitel na

živkanje, ćukanje i gakanje, a da nikada nije izbrisala iz memorije prvobitno pijukanje.

Onda se čuo dirljiv gugut mobitela te smo, mama i ja, morali otići.

Vraćajući se pretrpanim tramvajem, nakon zvonjave na koju nitko nije odgovarao –

nelagodno, naporno kmečanje podsjećalo je na bebe, istom se oglasio ubitačan graktaj,

slijedio ga je otužan, ulovljen cijuk, u koji se, parajući preko otresita brundanja, ubacilo

uškopljeno cviljenje, a kod tipa u blizini se čulo jako rzanje pa je podigao mobitel i spustio

pogled. Mama se zapričala da ga zna, no sad se pravi lud i više je ne pozdravlja otkad...

Nisam dočuo budući me omelo naglo kokodakanje kod žene na sredini vagona, za

kojim je uslijedio ljubavni poj mungosa kod nekog, pretpostavljam, mog vršnjaka po

istančanom sluhu. Malo me i zabubnjala zavist prema tonu, ali ubrzo me posve

dekoncentriralo iznenadno njištanje s kraja tramvaja. Čak sam se časkom i nasmijao, jer dok

67

mi je mama govorila, iznebuha, zborno mukanje krava iz sredine joj je sinkroniziralo

otvaranje usta pa me ljutito pogledala i uvrijeđeno okrenula glavu te nije sa mnom više htjela

pričati. Ušutjela je naćuljeno ne bi li, preko uzoraka krda, jata, stada i čopora, čula u gužvi

tramvaja tek sentimentalnu riku svoje lavice.

Rastali smo se, začepljenih ušiju, na istoj stanici. Zapamtio sam, nekom se, pored,

javljao nezaustavljiv, prijeteći, roj zunzara.

Da. Zbrke šutnji su mi odavno znane!

Tako se i moj stric, zauvijek, posvađao s bratom, mojim ocem, zbog političkih

nesuglasica. Tada je, ako me sluh ne vara, imao turobno njakanje za svoj ton, ali je već onda

pričao o kupnji novog s opasnim glasanjem proždrljive hijene. To mu baš zvuči prirodno,

napomenuo je, i bez pretvaranja. Tata je rekao kako mu bolje paše ustrašeno cijukanje štakora

kad napuštaju brod. Stric je izgubio živce i izašao iz stana tresnuvši vratima. Pomislio sam

zašto nitko nema taj postojani signal, težak za prečuti, iako lako zamjenjiv za pojačan hropac

zvijeri u klopki? No, kad mi je sjećanje već tu, tatin kum, koji ga je prevario za novce, s

nelagodnim roktanjem, rekao je, kao da se ispričava, da to nije njegov mobitel već od sina, jer

se njegov pokvario. Jezivo skvičanje, govorio nam je ponosno, kad je došao po oprost, davna

je prošlost. U međuvremenu je nabavio smiješno glasanje majmuna i riješio se stresna režanja,

planira i kakvo opušteno zrikanje, ali mu se elementarna sjeta za najobičnijim siktanjem nije

dala skriti iza želje za promjenom.

Slična dvojnost događa se i s mojim bivšim prijateljem. Svoj čudni miks: opak urlik

jelena i ranjenog vepra nije mi htio presnimiti, iako sam mu pržio igrice i skidao muziku.

Idioti smo suzvučni! Sporimo se i nadmećemo zbog dičenja nijansama; rijetkog podrigivanja

krokodila ili posebno filtriranog ljuljanja pauka u mreži, umjesto demokratskih kandidata, kao

što to čini većina, razmišljao sam u krevetu.

Nisam mogao usnuti; iza zida, nezaustavljivo kliktanje galeba ječalo je kroz noć i

grdilo mrak, a susjeda nikako, ne samo da se javi, već i isključi mobitel. Kao da se voli mučiti

misleći kako nekog muči! I zamišljajući onog koji je poziva kako taj, najvjerojatnije, ima tek

običan huk, uspio sam zaspati.

Rano me probudilo nadmeno, neprekidno i mehaničko kukurikanje, potom ga je

nadomjestio svadljiv, ljudski glas u udaljavanju ulicom.

68

Shodno tomu pomislih na Tinu čiji mi se ton oholog kreketanja neobično dopada.

Nekako mi je, ne mogu objasniti, ipak nježan i ljubak i svečan u isti mah. No njen dečko ima

čas glasanje gladnog tuljana, čas zaigranog delfina, čas slinjenje risa, a to je toliko zabavlja da

ja s mojim, samo jednim, tonom nemam šanse.

Snježana, kojoj se pak ja sviđam, ima raspjevan cvrkut papige. Čak mislim da joj je to

živa snimka kućnog ljubimca. Bili smo se, to popodne, našli i popričali. Rekla je da bi baš

htjela čuti moj ton. Rekao sam: slušaj i ušutio. Muk je se nije dojmio, čak ju je i smetao pa je

počela pričati kako njen bivši dečko ima lavež pitbulla i da joj se, zapravo, to uopće, ni

najmanje, ne sviđa. Rekla mi je da mu je rekla neka stavi isti kao njen, papigu, a on joj je,

rekla mi je, rekao da mu ne laje na uho više sa stvarima što bi ih on po njoj trebao čuti. Kazala

mi je da zna kako zna biti suviše brbljava te se ponavljati, ali da joj lavež mobitela bivšeg

grozno smeta i uopće joj se ne sviđa. Ni najmanje, dodala je. Rekao sam da sam ga čuo (ne i

kad: kad sam izašao s njim i njenom prijateljicom Ivom, a užasnuto blejanje ovce njena tona –

non-stop je prekidalo naš razgovor o nabavi glasanja razdraženog Aliena – čak mi se i počelo

dopadati, postajući mi zanimljivo do te mjere da sam zamislio kako se sama šiša, potom plete

vunu i nanovo je odijeva, spremna za šišanje) te da, uistinu, njegov lavež zvuči nahuškano,

razdraženo i ratoborno, ali da je samo tako dresiran. Da ne grize, ustvari. Nije shvatila. Rekla

je da smjesta želi čuti moj ton i da će me baš, upravo sad, nazvati. Rekao sam da sam, sto

posto, siguran kako ga ne može čuti. Rekla je da me ne razumije: kako to, kako to? Rekao

sam da ne smije smetnuti razliku: jedno je moći, drugo htjeti, treće željeti i tako dalje do sto,

te da ne bi smjela sve pojmove gurati u samo jednu riječ. To ju je kosnulo pa je, kao

nasnimljeno, žustro rekla da će se ipak vratiti bivšem jer on je bar jednostavan: laje, tu bar

nema kompliciranja o tome što se želi reći. Dođe ti, zapravo, da me hoćeš, a ne želiš, zar ne?

Upitah! Rekla je da opet ne razumije i otišla.

Možda me poslije i zvala?

Stvarno nisam čuo, bijah danima zamišljen o prijatelju koji je nabavio, ne znam otkud,

veličanstven brbot rasprskanog mjehurića zraka iz dubina.

Kaže da je iz ralja morskog psa; oštrine se rješava blago okrznut o školjke te umekšan

algama ugiba meduze i postaje uzbudljiv.

Izranja potmulo, nemirno, ali slobodno odbijen s morskoga dna, potom jasno i odlučno

struji k površini o koju se, melodiozno, rasprsne. Zvuku tu nije kraj. Tada se silovito uzdiže

69

nad morem – ugodno napreže prisluh i nadomješta dah – kroz zrak smjelo lansiran k svemiru,

po volji vođen do satelita od kojeg se, letimice, no nestašno, odbije pa počne ponirati

zaglušno. Zatim sve žurnije pada te tresne u izrazit bućkaj i tone brzo, no strasno k dnu gdje

ga razgovijetno guta more pa se primireno izgubi u utihu.

Izuzetno!

Ton te uzbudi i opusti istovremeno!

Poželiš ga iznova slušati, čak se i ne javiti na nj samo kako bi trajao, ali da te ipak

samo zbog njega, stalno zivkaju. Prijatelj se ponudio presnimiti mi ga sa svog mobitela i dati

mi, no, možda već i sutra, nazvat ću ga, zahvalit ću mu te ga lijepo odbiti, da nam se zvukovi

ne podudare.

Kad su zvuci isti, sve razlikovniji postaje im muk.

Ma, bit će mi bolje ostaviti si prastari ton.

Ja, pak, oduvijek imam taj rezolutni ton tišine na mobitelu te u silnoj buci ne mogu

začuti ako me se zove. Da, monumentalnu tišinu neuhvatljive srdele! I ekran mi se razbio na

djedovom sprovodu pa ne znam je li me itko zvao otkad mi je pao u raku. Samo sam se bio

malo više nagnuo nad otvoren grob; htio sam pojmiti koliko se duboko, zapravo, može, na

kraju, otići. Smjesta skočih za njim, no već je bubnuo o lijes; pa sam se, hitro ga zgrabivši u

doskoku, vratio, a svi su ostali nepomični kao da se i nije ništa dogodilo. Bilo mi je krivo što

djed ne može dočuti moj blagozvučan tutanj. No, on nikada nije imao mobitel. Rekao mi je

kako i ne očekuje zvjerske pozive; oduvijek čeka samo jedan i točno zna čiji: vlastiti; stoga

mu nije nužno basnoviti nemušte veze u ljudskom vrtu koje žude predenje, a nude kreštanja,

ali mi je darovao baš ovaj zvuk. Ne, neću ga olako baciti; ne zbog vezanosti za uspomene, ne,

nego baš zato što njim i danas oslobađam sjećanje.

Zato, molim tišinu!

Isključite se na trenutak kako bih dobro čuo ako me, slučajno, netko od vas treba!