horizonti humanizma i transformacija vremena 2 novembar 2012

7/22/2019 Horizonti Humanizma i Transformacija Vremena 2 Novembar 2012

1/322

Marjan ajnal orizonti humanizma i transformacija vremena

MARJAN HAJNAL

HORIZONTI HUMANIZMA I

TRANSFORMACIJAVREMENA

(ISTORIJA I TRAGIKA HUMANOSTI)

Kada sam 1989. godine u Sarajevu, u uslovima relativnogblagostanja, poeo pisanje teze o fenomenu humanosti, nisam ni slutioda u dvije godine kasnije istraivanje privoditi kraju u atmosferidetonacija bombi, nasilja i totalne anarhije, uz gubitak dragih prijatelja ilanova porodice. Za mene je to bilo vrijeme dvostrukog tragizma,


2/322


2

dvostrukog paradoksa i apsurda, u vrtlogu surovih osveta svih premasvima i obnovljene apoteoze barbarstvu, u trenucima povratka jonezacijeljenim tragovima tragine prolosti, - pisati o humanosti. Nakonpomisli o naputanju projekta, ipak sam odluio da istrajem.

Danas, s vremenskom distancom od esnaest godina, nakon tosu obnovljeni ratovi na Bliskom i Srednjem Istoku, jugu Balkana,tanije, genocida u Bosni, nakon to su se dogodili 11. septembar 2001.i prizori krajnje surovosti u Osetiji i Sudanu, rat u Siriji, nakonregionalnih ekolokih katastrofa u Indoneziji, ri Lanki, Indiji, Tajlandu,Kini, SAD, jo pokuavam da dokaem kako nema alternativehumanosti. Neovisno o politikim, religijskim, socijalnim i rasnim

predubjeenjima, ni u najteim neprilikama, i posebno tada, ne smijemozaboravljati na obavezu jednih prema drugima, da prije svega budemohumani.

Marjan Hajnal

Izrael, 2012.

Zemlja ne pripada ovjeku ovjek pripada

Zemlji, to god snae Zemlju snai e i sinove

Zemlje, ovjek ne tka tkivo ivota on je samostruk u tome.

U V O D

Sasvim je izvjesno da HUMANIZAM kao kategorija i fenomen zasluuje danas posebnupanju, no kako je ukupno saznanje o tom pojmu nesistematizirano i kontradiktorno,pojavljuje se itav niz pitanja i razliitih problema u vezi sa odreenjem osnovnihteorijskih postavki o ovjeku kao subjektu humanosti ili antihumanosti. Jedan od vanijihmomenata s kojima se susreemo u studiji HORIZONTI HUMANIZMA I

TRANSFORMACIJA VREMENA odnosi se na smisao, ulogu i znaaj aktualizacije oveteme u vremenu kada je svim paljivijim posmatraima jasno da samodestrukcijacivilizacije, gledano politiki i ekoloki, poprima gotovo nezadriv tok.

Bilo bi odveiluzorno i pretenciozno oekivanje da se na globalnom planu, u pogleduperspektive svijeta, moe neto krupno promijeniti samo na osnovu razumijevanjahistorijske i sociokulturne geneze, ili etike valorizacije humanosti. Zato se u prvi planprobija problem: kako saznanje o potrebi humanog i nenasilnog ivota uinitiopteljudskim saznanjem? Kako to saznanje uskladiti sa principom ouvanja plemenite


3/322


3

duhovnosti i pozitivne energije kojom je ovjek obdaren i kojom moe ovladati ukoliko toeli i ukoliko je svjestan osnovnog znaaja stvaralakih moi svoga bia?Osnovno pitanje koje se namee u vezi s onto-genetskom predisponiranou ovjeka za

opstanak, u vezi je s problemom otuene svijesti koja sukcesivno pada u tamumetafizikog zanemarivanja istine bitka. U tom smislu, zadatak ove studije nije dakritikim lamentom spasavasvijet, niti da nudi utopijsko-iluzionistika rjeenja, niti daprodubljuje ve postojei ambis tragikog pesimizma i beznaa. Osnovnom intencijomrad je usmjeren na iznalaenje kriterija vrednovanja humanosti, od koje se polazi kaomogue injenice po sebi i koja se viedimenzionalno potvrivala tokom historije unajrazliitijim oblastima ljudske kreacije, uprkos svim tendencijama koje su ile obrnutimtokom ka razgradnji i definitivnom unitenju plemenitog ustrojstva duhovnosti i ivota

u cjelini.Polazei od verifikovanog znanja iz pojedinih disciplina u kojima se fragmentarno ilikroz sisteme izgraivala nauna svijest o ovjeku kao humanom biu, studija je ipak pomnogo emu koncipirana i do kraja provedena kao pionirski pokuaj da se objedinekodovi: arhajsko-mitskog i religijskog arhetipa humanosti; epskog predfilosofskognaslijea; filosofsko-etikih sistema; tragiko-znanstveno-politikog razdoblja; prevlastimegatehnike civilizacije i gubljenja kontrole nad nukleusom svijesti; poku aja pobuneegzistencije izloene neizvjesnosti, ugroenosti, apsurdu, ali ipak predane ideji moguegopstanka.

Iz ovog pojednostavljenog prikaza toka misli o humanizmu, nazire se fenomenologijasvjesnosti svijesti o humanosti. Naravno, nije rije o fenomenologiji kakvu su izgradiliHegel ili Husserl, prije bi se moglo govoriti o fenomenologiji kulture, ili bar o pokuaju dase inicira utemeljenje jedne takve spoznajno-teorijske discipline u kojoj se kultura ihumanizam posmatraju kao sinonimni pojmovi.

Takva ambicija podrazumijeva temeljito filosofsko-antropoloko prevrednovanjedosadanjih saznanja o humanizmu kao pravcu, doktrini ili ak ideologiji. U skladu s timvano je uoiti neophodnost razlikovanja termina sa kojima emo se najee susretati:HUMANIZAM I HUMANOST. Da bih potovanim itaocima olakao put jednostavnijegpiomanja te razlike, za poetak bih se ogradio od bilo kakvih egzaktnih definiranja kojimasmo skloni. Uvaavajui uvenu Spinozinu misao da je svako odreenje negacija, samouslovno bih predloio da se na HUMANIZAM gleda kao na pozitivni i univerzalni ivotniSTAV, osnovan na kognitivnom uvidu u empirijsku realnost, a na HUMANOST kao naemocionalnu, duhovnu, psihosocijalnu i kulturnu SUTINU postojanja ljudskih bia.

Humanizam podrazumijeva teorijsku orijentaciju, humanost doivljavamo kao stvaralakiumstveni akt i bioloki spontanitet u ispoljavanju pozitivnih duhovnih moi iz povijesnihsedimenata svijesti i podsvijesti. Humanizam, u ovom sluaju, nije duhovni pokret,socijalni ili politiki trend, ve se iskljuivo sagledava kroz jedinstvo i kontinuumindividualnog usavravanja, sadri potenciju kreativnog intelektualnog angamana,potenciju humane akcije i svijest o trenutku odluke. Humanizam je put, a humanostistovremeno i izvorite i cilj. U virtualnom proimanju tvore samoreflektirani aktivitetsamosvjesne svijesti i kultivirane volje. Prevrednovanje smisla tih pojmova zahtjevaizgradnju odgovarajue strukture koja bi ih objedinila, a ine je HORIZONTI o kojima ebiti rijei. Medij realizacije humanosti je VRIJEME koje je pretrpjelo etiku i estetiku


4/322


4

preinaku. Rije je o vremenu samorealizacije samodjelatnog uma, stavljenog u funkcijuouvanja i dogradnje humanog duhovnog i fizikog ambijenta. TRANSFORMACIJAVREMENA u doslovnom smislu oznaava promjenu svijesti o vremenu, a samim tim ipromjenu u vremenu, uplitanje u protok vremena, u socijalni i politiki habitus, to,naalost, najee podrazumijeva TRAGIZAM. Utoliko se pri ispitivanju znaaja jedneovakve fenomenologije obavezujemo na duboko potovanje vjerodostojnih uenja isvjesnih samortvovanja humanista za vii smisao, ne samo trenutnog, ve i buduegpostojanja. Drugi nazivi za ovu studiju mogli bi biti: HISTORIJA I TRAGIKAHUMANOSTI (pod ovim nazivom je ona zvanino verifikovana kao naunoistraivakirad i odbranjena kao magistarska teza), ili, adekvatnije moda, FENOMENOLOGIJATRAGIZMA HUMANOSTI.

Period prelaska iz Stari u Novi vijek obiljeio je Humanizam, nastao kao svojevrsnaideologija i kao reakcija. Humanizam o kojem se govori u ovoj knjizi ima mnogo irismisao, a jednim dijelom obuhvata i osvrt na humaniste Novog vijeka. Jasno je da semoram ograditi od svih teolokih nekritikih postulata u odnosu na Renesans i filosofijumodernog europskog ovjeka, koji se odrekao Boga da bi sebe samoga uzdigao dopijedestala najvieg idola i kulta, ali moram naglasiti i strogu razliku svog osobnog stavaspram svakog pro-teolokog izjednaavanja humanizma s ateizmom i nihilizmom. Zato uvie navrata sugeriem da je humanizam, u okvirima mojeg miljenja, antropolokanegacija nihilizma. Studija HORIZONTI HUMANIZMA nije polemiki spis, pa doputa,na primjer, sasvim slobodno, bez predrasuda, promiljanje Nietzscheove filosofije ujednom sasvim novom, onako kako bi njemu samom vjerovatno najvie odgovaralo,neideolokom, neometafizikom kontekstu prevrednovanih relacija, locirajui garavnopravno uz rame velikih antikih tragediografa. Za fenomenologiju humanosti jenebitno svako drugo miljenje izvan okvira koje odreuju sami HRIZONTI. Zbognepoznavanja sutine problema previe je bilo posve nekorektnih, katkad izrazitoagresivnih napada na pojmove humanizam i humanost. No, nikada nije kasno da seovjek bez ikakvog - izma odredi kao glavni sudionik na pozornici zbivanja Bitka.Njegova pozicija u kosmosu ne podlijee kriterijima koje odreuje bilo kakva stereotipnadoktrina. Ovom prilikom ga neemo posmatrati pod teoloko-eshatolokom lupom kaortvu iracionalne slijepe anarhije, lienog zakona i udorea, ostavljenog i preputenogsamome sebi, niti emo dopustiti da mu se pod izgovorom spasenja nametne klieiraniuas u ime najvieg principa. Istinu o smislu egzistentnog humanuma traiemo u posve

novom kontekstu, kojem se ne mogu pripisati prikriveni voluntaristiki antropocentrizam,new-ageovska indoktriniranost, rasna, nacionalna ili regionalna pristrasnost, ekumenstvo,ili neko humanitarno zavjerenitvo.

Danas je jasno da je nemogue govoriti o humanizmu bez sloenog iinterdisciplinarnog instrumentarija, bez uvaavanja savremenih modela i metodamiljenja koja su u neposrednoj vezi sa rezultatima do kojih su dospjele kibernetika,medicina, astronomija, nuklearna fizika, psihologija, arheologija, genetika, molekularnabiologija, neurolingvistika i druge naune oblasti to su i same svojim specifinimaspektima na tragu istog pitanja o zajednikom porijeklu humanosti.


5/322


5

Studija HORIZONTI HUMANIZMA I TRANSFORMACIJA VREMENA predstavlja

svojevrsni hommage svijetu koji iezava kao human svijet. U vrijeme estokihantihumanistikih potresa, kada je civilizacija sukobljena sa antivrijednostima koje jesama proizvela, dosta je teko govoriti o optimistikoj satisfakciji i afirmativnojobjektivaciji humanog ustrojstva bia ovjeka. Kao egzistentni subjektum etiko-estetikeoprostorenosti i ovremenjenosti slobode, ovjek je zapao u krizu ovjenosti, pa jenepristupaan i sam pojam humanosti, ali ako se ovaj problem posmatra kao ontoloki,etiki i kulturoloki problem, mogue je pristupiti fenomenolokoj analizi same supstancijehumanosti, suprotstavljene prijeteem ponoru iracionalnosti, depersonalizacije idestrukcije.

Ovo istraivanje obuhvata multidimenzionalni spektar kulturolokih, filosofskih,antropolokih, psihoanalitikih, filolokih, etnosocijalnih i drugih sekvenci, modifikovanihprema principima i zahtjevima kritikog uma koji odreuje sponu s realnou, kako onompragmatiko-empirijskom, tako i s onom duhovnom.

Humanizam kao antropoloka negacija pesimizma suprotstavlja se inkubacijinihilizma i apsolutnoj imploziji bitka.

U oporom tonu tragizma nasluuje se nada da znanstveno-megatehniki narcizamipak nee do krajnje forme objektivirati krizu morala, savjesti i umjetnikog erosa.

Na nastanak ideje o istraivanju fenomena humanosti bitno su utjecale katastrofalneposljedice krajnjeg iracionalizma ispoljenog u II Svjetskom ratu, kao i noviji politikidogaaji poput neuspjelog i drastino sankcionisanog studentskog bunta u Kini kada je naTjenanmenu ivote ostavilo vie od tri hiljade pristalica pokuaja da se promijeni kulturniidentitet najmnogoljudnije zemlje. Kineski sindromsamo je nagovijestio surove scene uTemivaru i Bukuretu, ime je oznaen poetak kraja mita o euro-komunizmu ikomunizmu uope, a ruenje uvenog zida u Berlinu doprinijee promjeni globalneblokovske podjele, nakon ega e se SSSR vrlo brzo nai pred neuspjelim dravnimudarom i raspadom. Bagdad, jedna od najstarijih prijestonica civilizacije, vjerovatnonikada nee zacijeliti rane koje potvruju injenicu da je nasilje uvijek odgovor na nasilje.

Od svega je ipak najporaznije i najbolnije na moje intelektualno i emocionalnoustrojstvo djelovalo saznanje o nenaslutivim grozotama rata u sopstvenoj zemlji. Pisanjerada bliilo se zavrnoj fazi kada su se poele dogaati stvari koje su posve potvrdilepotrebu da se jedan takav rad pojavi.

Osim podsvjesne potrebe da na sve gledam kao na komarni san koji e proi, uposljednjoj fazi, kada sam i lino bio viestruko izloen tragediji, latentno mi je bilaprisutna elja da prekinem rad na istraivanju humanizma u uslovima totalnogantihumanistikog okruenja, iako sam sve to se dogaalo na jedan uopen nainprethodno vebio anticipirao apsolviranom hipotezom o tragizmu humanosti.

Osnovna intencija vezana za studiju bila je da se datumom svog pojavljivanjapodudari s 200. godinjicom Francuske revolucije, meutim malo je razloga za aljenjeto se doista nije tako i dogodilo: izvjesno kanjenje je omoguilo uklapanje teorijskihanticipacija u prethodno pomenute dogaaje u svijetu i kod nas, omoguujui dva bitna


6/322


6

momenta za ukupno dostignue ovog rada. Prvo, da polazei od prvobitnog promiljanjaproblema revolucije, prevazie se opasnost od dogmatskog apriorizma kojim se svihistorijski konflikti u kojima stradavaju kulture i pojedinci posmatraju na krajne suenomsocijalnom, klasnom ili religijskom planu. Druga pozitivna okolnost sporije realizacijeteme odnosi se na injenicu da bi povod za optimizam bio prilino neargumentovan usluaju da sam se, kao autor, iz isto subjektivnih pobuda lakovjerno opredijelio za stav oiskonskoj esencijalnosti humanosti u prirodi ovjeka, a da se nisam osvrnuo na savremenustvarnost koja protivargumentima gotovo u potpunosti rui sve teorijske postavke ohumanosti.

Ne povodei se, dakle, za ambicijom da se studija o humanizmu zasnuje na

tradicionalnoj idealistiko-iluzionistikoj emi o dobru po sebi, nastojao sam da ostvarimneometafiziku sponu izmeu arhajske prolosti spoznatih etiko-estetikih fenomenima usferi transformacije svijesti u vremenu i o vremenu bivstvovanja mogu ih konsekvencipovijesnog tragizma, i vizije potencijalno ostvarivog humanog univerzuma u kom bidominiralo jedinstvo slobode posredovano jedinstvom svijesti o svijetu kao umjetnikomdjelu, ostvarenom i uz pomooplemenjene, nenasilne, nezloupotrijebljene tehnike.

Bez osobite namjere da prethodne napomene poslue kao opravdanje za dui tokistraivakog rada, one ipak ukazuju na neophodnost pomnog oslukivanja vremena kojedolazi i u mnogim pojedinostima potvruju ispravnost stava o besperspektivnosti svijetakoji odbacuje mogunost preureenja putem etiko-estetiko-humanistikogprevladavanja tragizma nasilja, iracionalizma i samodestrukcije. Da se kojim slu ajemovaj rad zavrio dvije godine ranije, gotovo je sigurno da bi izostale posljednje historijskepotvrde teorijskih anticipacija koje su u rad ve ranije bile ugraene, a koje govore obesmislu i apsurdnosti dostignua prvo petrolejske civilizacije, a potom i nuklearne.

Stupnjeviti put samorazaranja bitka, od Edipa do filosofa apokalipse nakonAuschwitza i Hiroshime, sa posljednjim zbivanjima dodiruje deveti Danteov krug, a da lie se ovjeanstvo osvijestiti jodok nije prekasno ili e ubrati i posljednji plod ivota sazabranjenog drveta nezajaljivog iskuenja, ostaje naalost moda upravo nama daspoznamo. No, spoznati uvijek znai proivjeti, ako vene i preivjeti.

Iz potresnog pisma indijanskog poglavice plemena Seattle Georgeu Washingtonu jasnaje poruka onima koji misle da mogu kupiti nebo, zemlju, rijeke, ivotinje, svetilita islobodu onih koji su znali da Zemlja ne pripadaovjekuovjek pripada Zemlji,to god

snae Zemlju snai e i sinove Zemlje, ovjek ne tka tkivo ivota on je samo struk utome.Ove rijei uli su mnogi bijeli ljudi, ali samo rijetki su ih prihvatili i u ivotu slijedili

kao jednu od najkraih i istovremeno najhumanijih filosofija egzistencije, sa gotovonenadmanom etiko-estetikom supstancom i formom.

Ljudi mitopoetikog doivljaja ogranienog prostora i kratkotrajnog vremena ivljenjateko se mire sa slikom umirueg ekosistema, sa nestajanjem i izumiranjem pojedinihvrsta, sa neokajanim grijehom ovjeka nad samim sobom. Zato ova studija glorifikujehumanost u ime humanista svih epoha. Historijski kontinuum humanizma ispunili su


7/322


7

graditelji mudrosti, stvaraoci plemenitih vjetina i karakternih osobina, tvorci umjetnikihdjela, miroljubive komunikacije i racionalno-svrhovite tehnologije, zatitnici nedunih,heroji pravde i istine. Ova apoteoza vrhuni u teoriji estetikog humanizma, ali do kojeg sedolazi tek kroz spoznaju strukturnih elemenata fenomenologije humanistike svijesti,dakle, prema historijskom slijedu pojavljivanja pojedinih faza progresa (ali i recesije) tesvijesti. est meusobno povezanih tema studije predstavljaju jedinstvenu teorijsku cjelinukoja govori o genezi humane svijesti, ali i o uslovima regresije i samodestrukcije te svijestitokom historije.

Ukupnom problemskom intencijom studija implicira itav spektar pitanja o smisluhumanizma danas kada je svijet na prekretnici u pogledu opstanka. Rekonstruisatihistorijsku dramu humanizma znai rekonstruisati odgovor koji je historija ve izrekla o

prirodi ovjeka.Bazirati etike sisteme na jednostranim i nedovoljno potvrenim podrujima, takoerje nezahvalno, posebno u sluajevima aprioristikog redukcionizma, naivnogantropocentrizma, ili agnostikog pesimizma. Samo sveaspektan teorijsko-spekulativanpristup, proet proienom empirijskom agrumentacijom, moe otvoriti put u sreditefenomena zvanog humanizam.U nastojanju da ova studija zadovolji takve kriterije biloje potrebno da neophodnu autorsku intuitivnost i inventivnost dopunim neprekidnimoslukivanjem politikih okolnosti koje su povremeno, kako sam verekao, bitno utjecalena intenzitet rada. Nedovoljna istraenost ovog problema predstavljala je posebnupotekou. O humanizmu se samo uzgred pisalo, a esto i kod najveih autoriteta naunemisli prevladavao je nihilistiki stav, sa itavim nizom logikih protiv-razloga, poput onihAdornovih. Ipak, kako se pred licem historije sakriti od pogleda stotina miliona nevinih i

kako povjerovati da svojom napaenom, izmuenom duom i izgladnjelim tijelom plaajugrijeh svojih predaka?

Teorija o humanizmu ne smije ustuknuti pred tako tekim pitanjima, niti ih smijeprevidjeti, niti smije pristati na sentimentalni komprimis eshatolo kog tipa, niti smijeodbaciti humanizam kao sutinsku odrednicu genijalnih makro-antroposa, niti smijeapriori stati na stranu umiljene nekritike dogme o uroenom socijalnom i kulturnominstinktu.

Iz spleta tako ozbiljnih nedoumica i razlonih protivrjenosti moglo se izai jedinopomou ideje o etikom idealu transformacije vremena. Njegovo poznavanje uslovljeno jepoznavanjem samog ontolokog supstrata koji sebe uspostavlja i odrava kroz promjenu(ili, tanije, smjenu) empirijskog realiteta pomou transcendentalnog idealiteta.

Ne poznavati kosmiku prirodu vremena i prostora znai ne poznavati ni spone kojevezuju mitologiju, epsku tradiciju, tragediju, umjetnost, znai nita ne znati oposrednikoj ulozi megatehnike civilizacije izmeu Logosa i unititeljskih nagona. Ako sena etiku revolucije gleda samo s pozitivistikog i strukturalistikog stanovita, jasno je danikada nee biti shvaen odnos izmeu etike transformacije vremena i moderneznanstvene kosmotvorne imaginacije, a itava oblast estetikog humanizma ostajenespoznata i osporena.

Iako se ideja humanizma ne moe reducirati samo na antropocentriku negacijupesimizma, ipak je u fenomenolokom smislu relevantan antropocentriki karakter etiko-estetike pobune humanuma protiv entropijskih sila kosmikog i ljudskog univerzuma.


8/322


8

Kairos (gr., trenutak, ispunjen dolazeim smislom, budunosnog karaktera i

kosmotvornog znaaja) podrazumijeva svjesni voljni akt ovjeka koji zna da moe utjecatina prevladavanje kobne sudbine, ne doputajui da ga ona odvue od supstancijalnogjezgra umnosti i slobode. U tom sluaju, ivot se oslobaa slijepe uzronosti stradanja, akao takav on moe biti ne samo surova borba vei polje bivstvujueg uma predanog igrisvjetlosnih fenomena, osloboen straha od nunosti haosa, koji je samo dio Logosa.Humanizam kao estetizirana svijest nadmauje etiku sferu dobra i zla, transcendirairacionalni lavirint podsvjesnih pobuda i postaje jedna sasvim nova realnost koja je usutini blia iskonskom arhetipu ovjekove prave prirode.

Za antike Helene paideia je bio pojam kojim su oznaavali sveukupnu kulturu svog

vremena, a latinizirana forma humanitas veje sasvim redukovala smisao tog pojma nafilantropski ideal obrazovanja. Meutim, iznad tih pojmova, danas je to vie nego jasnona osnovu ontoloko-antropoloke, psihogenetske i sociokulturne analize, jouvijek sekrije pravi smisao humanosti koju ovo istraivanje ima za cilj da predstavi kao supstratplemenite stvaralake ljudskosti.

Humanost implicira mitsko-metakosmiku, epsko-panlogiku, tragiko-etiku ipovijesno-estetiko-znanstvenu dimenziju. Ujedno, to su horizonti mogueg svijeta,porobljenog realnim ivotom, ali koji nastoji da se objavi kao jedini pravi svijet koji imasmisla, nasuprot zatamnjenoj sferi psihe ispunjene podzemnim strastima, to vode ucivilizacijski suicid, biocid, ekocid... optu kataklizmu.

Naravno, kao to sljepilo neznanja ima sline posljedice kao i pogreno usmjereno ilinekontrolisano znanje, isto tako moe biti opasna i zamka estetikog iluzionizma.Umjetnost je put spoznaje ali i cilj ivota, meutim, idealizacijom (ili pojednostavljenjemsmisla estetske svijesti) moe se dospjeti u bezizlaznu kontradiktornost ako se humanizamposmatra samo kroz taj jedan horizont, bez prethodnog sagledavanja ostalih primarnihstrukturnih slojeva svijesti u kojima su pohranjeni svi arhetipski kodovi nesvjesnog,intelektualnog i inteligibilnog doivljavanja bitka u prostoru i vremenu.

Osim to tragam za ontolokim i kulturolokim aspektima povjesnosti humanosti, ustudiji istraujem i domen antihumanizma. Tragizmom humanosti bavi se vei diostudije, posebno s antropolokog i psihoanalitikog stanovita, a akcenat je narazmatranju osnovnih historijskih devijacija koje su se zaele ve sa samommegatehnikom civilizacijom.

Za megatehniku civilizaciju nebitni su horizonti vremena, a rapsodi slobode to su

tako revnosno prinoeni rtvenom odru boga smrti esto nisu ni prepoznavani kao oni kojisu u ime vie ovjenosti trebali da iskuse tragizam ivota to se mora otrgnuti odzaborava i nitavila.

Kada teku istinske suze i krv, kada djeca doivljavaju istinski bol kao posljedicuimperijalnih pretenzija vlastogramzivih i dekadentnih tirana, svi postojei etiki sistemidospjevaju do krajnjih rubova nemoi, ali, to jone znai da se i u najveim nesreama itragedijama ne moe identifikovati najuzvieniji i najestetskiji in drame humanizma.Katkad, upravo pri najveim lomovima uspijeva prosjati blistavo sunce iste ovjenosti.


9/322


9

Humanizam svoju samogeneriku opstojnost potvruje najintezivnije u najveimpovijesnim lomovima vremena kada pojedinac, genijalni individuum, postaje simbolkolektivne psihe, njen tragiki heroj, tvorac nad-etikog egzistencijalnog univerzuma,kada sva zemaljska mjerila postaju mala i nedovoljna da izraze vrijednost makro-antroposa koji je svojim ivotom dostigao najvii ideal smrtnika da slavom zasjeni isamu smrt, da na estetiko-fenomenolokom planu postane besmrtan. Sa velikimlegendarnim likovima i ira socijalna okolina, podneblje i kultura dobijaju na znaaju iugledu. Svi prigovori sraunati na individualni nominalizam i elitizam su u tom smisluneosnovani i odraz mediokritetske inferiornosti. Sve velike epohe, sve velike kulture, velikesu po mogunosti da apsorbuju djela i zasluge velikih ljudi koji misle, spoznaju, osjeajusvijet kao svoj svijet i svijet svih plemenitih i slobodoumnih sljedbenika. Ali, pored

zajednikog sjaja, esto su velikim pojedincima i velikim narodima, zajednike i tragedije.Humanizam se resorbuje u antihumanizmu, propast jednog heroja obino simbolizirapropast jedne povijesne sekvence. To se obino dogaa kada civilizacija kao posljednji iniezavajue kulture nadmauje glas savjesti i ukupni splet zasluga i opomena svihhumanista te epohe. Kada dekadencija preplavi i razori estetiku sferu, sferu morala isavjesti, od humanizma ne ostaje nita.

Humanisti spasavaju slobodu od ponora pesimizma i apsurda. Poslije Antike iznikla jeRenesansa, poslije Renesanse razvio se Romantizam, zatim se javljaju Egzistencijalizam,Postomoderna... To je samo potvrda da je kultura poput Feniksa, a humanisti da suistom odgovornou pred svijetom i historijom povezani i esto veoma slinih stremljenja isudbina.

Smrt sama po sebi nije tragina. Tragino je usmrenje humanosti. Tragedija smrti iumiranja je u neznanju i neprihvatanju razumnih puteva nenasilja. Besmislenostdestrukcije i terora utoliko je izraenija to je stepen (prividne) znanstvene nadmoi nadprirodom vei. Posljedice zloina poinjenih u civilizirano doba znatno su stranije negou vremenima kada se destrukcija nije mogla spojiti s vrhunskim znanstvenim, tehnikim itehnolokim dostignuima. Taj kontrapunkt izmeu osvajanja kosmosa i nukleusa,naspram bezumne svireposti i restauriranog kanibalizma, potvruje krajnji stadijbarbarizacije svijeta koji se nezadrivo stropotava ka apsolutnoj samonegaciji. U takvojsituaciji teko je u pluralnoj formi govoriti o humanistima, kojih je sve manje, odnosno unepovoljnijem su odnosu prema antihumanistima nego ikada do sada, jer je i razorna mo

antihumanih i antikulturnih sfera dostigla iracionalne razmjere koje vie niko ne moekontrolisati.Humanisti imaju na raspolaganju samo jedan isti, nepromijenjeni viemilenijumski cilj

ovjekoljublje. Onaj ko potuje i uva drugoga, njegov ivotni ambijent, ne naruava ine dovodi u pitanje svoju vlastitu prirodu i prirodu uope, ko vjeruje u neprikosnovenuvrijednost ivota, moe se u pojednostavljenom smislu oznaiti kao humanist.

Kakav se zadatak postavlja pred humaniste, a da se istovremeno ne postavi pitanje osmislu humanizma danas, koji su to putovi koji nee biti oznaeni kao sentimentalno-naivni, utopijsko-iluzionistiki ili idealistiki?


10/322


Odgovore na ta pitanja moe dati samo filosofija humanizma, odnosno fenomenologijapovijesti humanizma.

U ovoj studiji odgovori su traeni u svim nauno spoznatim epohama, na osnovuuporedne analize mitskih i religijskih sadraja, provjerom historijskih injenica,pozivanjem na rezultate do kojih su dole astronomija i geologija, na osnovusvjedoanstava umjetnosti, arhitekture, filologije...

Naravno, nemogue je bilo zahvatiti sve periode i sve oblasti, niti je bilo moguepomenuti sve humaniste, niti je prostorno-vremenska limitiranost mogla dopustitistudiozniju egzegezu i ekspertizu onih tekstova ili drugih naunih saznanja koja bi bila

dragocjena za ovakav projekat. Kao rezultat viegodinjeg istraivanja ova studija jeujedno i plod nesebinog nadanja da za humanizam i sreu svih koji prema ovom ivotu iovom svijetu gaje pozitivna osjeanja nije prekasno niti suvino da se nadaju i ljubavljubore protiv tiranije bezumlja.

Horizonti humanizmasintetiziraju teorijske aspekte mogueg istraivanja fenomenahumanizma, ali su prisutna i etika naela uspostavljanja i ouvanja humanog poretka.Na taj se teorijski model i metodiko-praktiku konsekventnost oslanja i ambicija da separalelno istrae uzroci i uslovi megatehnike devijacije humanosti, da se sagledajuhistorijski i psihosocijalni korijeni iracionalnosti i suicidne samodestruktivnosti jednog polabitka. Napokon, u studiji je sadran (sasvim sledstveno osnovnoj intenciji istraivakograda) etiko-estetiki model humanog ivota kakvog su eljeli i kom su teili drevniutemeljitelji klasinih kultura, a ija svjetlost uma prodire nekom udesnom snagom krozmilenijumske taloge svijesti, kao preko koncentrinih talasa vremena, uzrokujuipromjene u duama u kojima jonije proklijalo zlo, pozivajui ih da u prostoru slobodesvoje kratkotrajne ivotne energije izbore mjesta i za nove svjetove, nove ivote, nove igre,nadanja i radosti na koja svi imaju kosmiko i planetarno pravo.

Tim nastojanjem da se zatvori hronoloki i tematski krug HORIZONTIHUMANIZMA I TRANSFORMACIJA VREMENA pokuava da spoji horizonte arhajskeprolosti sa kriznom sadanjicom i da uporednom problemskom analizom pronikne u bitanticipacije budunosti, ma kakva ona bila, neovisno od linih emotivnih stavova i elja.Sa takvim ciljem sam ujedno nastojao iskristalizirati nauni dignitet pojma humanost, u

originalnom kontekstu, ali i uz uvaavanje svih potvrenih kriterija naunog vrednovanja.

Problem antihumanizma problem je megatehnike dominacije. Nezaustavljivi processamoporobljavanja uma poprimio je nove dimenzije tek nakon ulaska u nuklearnu epohu,nakon Hiroshime. Ekoloki sindrom je takoerveoma prisutan, demografska ekspanzijaje enormna. Zato su se kao kljuna pitanja u ovoj studiji nametnuli problemi:

ta je humanizam, ili humanost, stvarnost ili fikcija? Da li je humanizam ovjekuontogenetski priroen? Da li je ovjek zauvijek predodreen da bude dio planete kojunema pravo da uniti? Koji su to uzroci povijesne drame humanizma? ta lei u osnovi


11/322


antihumanizma i kako ga prevladati? Da li se pobunom egzistencije, kroz estetizacijusvijesti i savjesti moe provesti etika transformacija vremena? Da li je mogue pomirenjesavremenog ovjeka sa svojom zaboravljenom plemenitom arhajskom prirodom? Da liima smisla istraivati humanizam i kakve su teorijsko-praktike konsekvence u nauci iivotu uope? Kako prevazii i da li je uope mogue otkloniti opasnost totalnesamodestrukcije Logosa? Kako izbjei beznae, nihilizam, utopijski bijeg u nadrealizam?Kako humanost osloboditi od prometejskog tragizma?

S postavkom da humanizam a priori pripada ljudskom umu i da su umnost ihumanost nerazdvojivi pojmovi, opredjelio sam se za stav da pojam humanost ima svojenauno, filosofsko, etiko, estetiko, kulturno, historijsko i ontoloko uporite i izvorite, a

potom izvodim sljedee hipotetike premise:- Jedino humanistima pripada zasluga za izgradnju kultura i jedino njima pripadaodgovornost za sudbinu svijeta, to ne podrazumijeva neku pravnu ili politikuodgovornost, budui da prirodno pravo na kom se najee gradi politiki vlastogramzivioreol upravo negira i odbacuje humanizam, a humaniste izlae preziru, ponienju,progonu i unitenju;

- Sve epohe imale su svoje humanistike nosioce;- Svijest o humanosti se nije tokom historije bitnije odvajala od razvitka etikih

kriterija, tako da su humanistika samosvijest i moralna dimenzija savjesti predstavljale ipredstavljaju okosnicu kreativne, slobodi usmjerene umnosti;

- Humanizam, umjetnost i kultura su sinonimni pojmovi;- Humanizam transcendira vrijeme smrti, a ciljevi ivota su konkretni, plemeniti,

iskreni, planetarni;- Duhovni aktivitet humanista okrenut je uvijek pozitivnim vrijednostima, ovjek je

cilj, a ne sredstvo;- Humanizmu pripada mogunost najuniverzalnijeg ospoljenja, od nauke, umjetnosti,

arhitekture, medicine, odgoja, zabave, ouvanja kulture, jezika, osobenosti podneblja, dosportova koji ne vrijeaju ljudsko dostojanstvo;

- Spram mitsko-religijskog naslijea humanizam nema negativan stav, osim ako tonaslijee nije krivotvoreno i ideoloki zloupotrijebljeno;

- Izvorna religijska etika je obino humanistiki opredijeljena;- Najuzvieniji cilj humanog djelovanja predstavlja izgradnja etiko-estetikog ideala u

granicama realno mogue egzistencije;

- Borba za humanizam iskljuuje nasilne i represivne modele miljenja i djelovanja, aliim se suprotstavlja kroz model etiko-povijesne transformacije vremena;- Istinski humanizam je plod empirijskog realiteta, ne tei nemoguem, ne moe biti

stavljen u funkciju tehnoloke i megatehnike samodestrukcije, ne naputa kulturnutradiciju, najvii je izraz i ontiki je supstrat slobode;

- Humanizam implicira i potenciju svijesti da egzistencijalno iezne u tragizmu kojiima pozitivnu svrhu (raanje novog humanizma);

- Humanistima su i ivot i smrt podjednako bliski, oni i jedan i drugi pol bitkadoivljavaju kroz osmiljene horizonte iji svjetlosni spektar ne moe biti zasjenjen


12/322


2

sebinim strahom, sujetnim neznanjem, nihilistikom i agnostikom rezignacijom,skeptikom malodunou, mizantropskim ambicijama...

Ovi stavovi sadre dovoljno i istine i izazova da bi se istraivanjem nepoznatog,pomou aktivne imaginacije i produkcije, uspostavilo strukturalno i funkcionalnojedinstvo predstave o humanizmu, budui da su tokom historije mnogi fragmenti uniteni,izgubljeni ili nesistematizirani.

Preputajui se avanturi intuitivnog i analitiko-sintetikog miljenja taj nedostatakpretvoren je u prednost slobodne kreacije u krugu postojeih informacija, s ciljem da seostvari jedan novi kvalitet miljenja i eksplikacija.

Polazei od pojmovnog odreenja, humanizam se dovodi svojim smislom u vezu sopstojnou ljudskog univerzuma. Ne elei da bude samo pasivni dio bitka, ovjek jestvarajui civilizaciju oslobaao svoju misao od tame neznanja, oslobaao je tijelo ropskograda, stremei bliskom susretu s iskonskom biogenerikom snagom duha kojem jeestetizirana svjetlost svijesti jedini putokaz i izlaz iz lavirinta beznaa. Ako je povratak uprahaos fenomenoloka alternativa jednom veoformljenom ivotnom savrenstvu, ondaje logino da cilj humanizacije proizlazi iz elje da se ivot otrgne od te fatalistikistruktuirane alternative.

Kulturna analogija, slinost tradicija i naslijea, za mene je predstavljala posebnufascinaciju i izazov. ak i povrnom uporednom analizom nekih jezika i dijalekata kaoogledalala kulture, kao sauvanog panteona autentine mudrosti i duhovnosti, lako semoe dokazati da su razlike meu ljudima na nivou verbalne ekspresije sasvim netodrugo u odnosu na sutinski smisao komunikacije koji se krije ispod razliitegrafomorfologije, sintakse, gramatikih naela i samog govora. To je bila temeljnapretpostavka od koje polazim, dokazujui jednu od osnovnih hipoteza:

Postoji ontoloki arhetip humanosti, izgraivan na jednoj jedinstvenoj praosnovi, najedinstvenom i zajednikom temelju, u okviru jedne primarne arhajske kulture, odnosnopracivilizacije.

Ta je pretpostavka znaajna jer se iz nje izvodi itava teorija o ontogenetikojistorodnosti svih ljudi, a uzroci tragizma humanosti pronalaze se u zaboravu teprasupstance svjesnosti svijesti, od strane one negativne veine ovjeanstva koje

svakodnevno uveava tu svoju negativnost i postepeno je pribliava katastrofi.

Iz ove najkrae formulacije osnovne ideje studije jasno se naziru motiviuniverzalistikog kozmopolitskog pristupa ivotu u kom se sjedinjuju mitovi, religije inauna stremljenja u jedan jedinstven panlogiki, panetiko-estetiki i nauni sistemznanja o humanosti humanuma.

Studija HORIZONTI HUMANIZMA I TRANSFORMACIJA VREMENA nudi vizijupovratka tom svijetu, ali anticipacije nisu utopijsko-iluzionistike. One se temelje nanaunim i historijskim injenicama. No, da li je sam optimizam postao sastavni dio


13/322


3

prisutnog progresa apsurda, ostaje kao pitanje koje je opet anticipirano tezom o tragizmuhumanosti. To edipovsko-hamletovsko-faustovsko pitanje vjerovatno je muilo Nobela,Teslu, Einsteina, ali ne i one koji su zloupotrijebili njihova znanstvena dostignua. Kada jeotvoren Pandorin koveg, kada je Prometej sa drveta saznanja izdvojio vatru i dao jeovjeku koji je nije znao kontrolisati, bilo je veprekasno. U tom smislu nije sigurno da lije ispunjenje prastarih proroanstava o epilogu kosmike drame bitka, nalo svojematerijalno utemeljenje i u krivici, a ne samo nekoj pozitivnoj zasluzi velikihznanstvenika. Einstein nije direktno kriv za zloupotrebu atomske fizike, ali, nakonHiroshime, veje bilo prekasno, i za njega, i za nauku, i za svijet.

Ipak, studija ove vrste, po izboru problema, predmeta i hipoteza, ne inklinira

pesimizmu i metafizikom tragizmu, ona samo obavjetava o njima i nudi dokaze onjihovoj apsurdnosti. To nema za cilj da se idealistiki umanjuje znaaj empirijskogkauzaliteta koji je zaista negativno konotiran, meutim, ostajem na stanovitu da bezobzira na katastrofiku krizu u kojoj se humanizam naao, nema razloga da se neglorifikuje sam humanizam. I to moe biti sasvim dovoljno s aspekta kontinuiteta ikonzistentnosti jedne istine.

Humanost, ko zna odakle dospjela i ko zna koliko stara, jotraje, pa vjerovatno imamogunost i da opstane. Ipak, ova studija se ne bavi futuristikim spekulacijama, njenosnovni predmet interesovanja lei u ravni promiljanja realnog ivota, u realnimuslovima, s akcentom na istraivanju uzroka koji su uslovljavali historijsku genezusamokonstituisanja, ali i samodestrukcije bitka.

U dovoljnoj mjeri nisu nauno afirmisane injenice kojim se ukazuje na primarnostistraivanja humanizma upravo u dananje vrijeme, kao da se ne shvata ono to jeevidentno. Kriza se osjea, ali se ne prihvataju (jer se ne prepoznaju) pravi puteviprevladavanja tog alarmantnog i haotinog stanja. Nedovoljno je efikasna ineblagovremena bila selekcija u fundusu sistemskih znanja (jer nije dopu tano izvoenjetakvih selekcija zahvaljujui podanicima slijepe hedonistiko-pragmatike, megatehniko-vlastogramzive poslunosti u ijoj osnovi su svi poroci, pa i krajnje forme despotskeiracionalnosti), tako da su vrlo postojani izvori humanizma bili dugo prikrivani ipotiskivani u sjenu podzemnih interesa i poriva. S druge strane, nedozrela savjest isamosvijest populacija u kojima su se humanisti kretali, u uslovima dominacijekolektivno-nesvjesnog medija, ipak nije bila prepreka za humanistiko prevrednovanje

stvarnosti. Uvijek se kroz lavirinte antihumanizma probijala svjetlost uma koji je znaonadvisiti ponore podsvijesti i premostiti obale epoha, kultura i podneblja. Humanost kaokosmiki, planetarni i eminentno ljudski kvalitet, nije se prouavao na jedan sasvimegzaktan, kompleksan, slobodan i ne-eshatoloki nain. To je jedan od presudnih uzrokato o humanizmu nije izgraena univerzalno vaea teorija, priblino bar univerzalnakoliko to sama priroda humanizma zasluuje.

Istinski humanisti koji su svu duhovnu energiju nesebino ulagali u ostvarivanje viihciljeva, nikada nisu pripadali samo jednom vremenu, samo jednoj epohi. Prosje ni ljudi(prosjenih karakternih kvaliteta) ne mogu ni u sjajnim periodima historije nadmaiti


14/322


4

svoju prosjenost, ali bar mogu spoznati vrijednost genijalnih humanista, mogu tititi islijediti njihova djela, rijei, ideje. Istina, ee se dogaalo da mediokritetskaneblagonaklonost prema pravinosti i istini, rui i talente i njihove istomiljenike. Otuda jei razumljivo, ali ne i opravdivo, uzmicanje od humanista, uz cinino vjerovanje da jetragizam obavezna i podrazumijevajua cijena njihove izuzetnosti. Hrabrost, plemenitost iistinoljubivost su kompatibilne karakterne vrijednosti humanista, ali, geneza humanizmau sebi sadri svjedoanstva i o nesagledivim posljedicama po one koji su ruilidostojanstvo humanizma provjeravajui anticivilizacijskim metodama usaglaenostnjihovog karaktera, svjesnog ubjeenja i spremnosti da se u horizontu prevrednovanogvremena i na smrt gleda kao na dio sopstvene slobode s kojom se iznova raa jomonijasloboda, kao princip, kao opti um, kao Logos, kao A-letheia (neskrivenost) humanog

bitka.Izvjesno je da se ivot u najplemenitoj formi moe definisati kao human fenomen, akakve su krajnje konsekvence antihumanizma mogue je promiljati samo u okviru nekenove studije.

Jonenauno i nepostojee znanje o humanizmu ova prethodna napomena limitirakao vjerovatna znanja, ali se kao prednost pojavljuje upravo mogunost da se iz sferegnoseolokog i aksiolokog dimenzioniranja teorijskih eksplikacija iskljue svi aprioristio-agnostiki, fundamentalno-ontoloki, funkcionalistiki, strukturalno-antropoloki inegativno-dijalektiki derivati humanizma koji su najee jednostrani ili pretjeranosuzdrani.

Budui da je rijeo studiji u kojoj se susreu elementi teorijsko-empirijske provjere iverifikacije postojeeg saznanja o humanizmu, sa elementima heuristikog sticanja novihsaznanja, opravdanom se moe smatrati namjera da se na kategorijalno-pojmovnomplanu dogradi postojei sistem injenica novim relacijama, misaonim konstrukcijama,pojmovima, sintagmama, definicijama i ostalim elementima jednog novog logikogsistema, novog u smislu nastojanja da se uglavnom odre (i eventualno dopune) poznatielementi, ali u sklopu jedne posve nove i originalne strukture. O tome govori ve prezentovana struktura studije, koncipirane kroz est organski povezanih poglavlja, ali odkojih svako ima posebno izdiferenciranu formu, tako da moe djelovati i kao posebnateorijsko-metodoloka, smisaona i funkcionalna cjelina. Iz same jezike konstrukcijevidljiva je tenja leksikoj, morfolokoj i etimolokoj preciznosti, izbegavanjedvosmislenosti i stereotipnih mana logike nekonzistentnosti i nesveobuhvatnosti.

Uvaavajui u potpunosti historijsku argumentaciju i hronoloki slijed, s povremeno

veoma tekim metodom uporedne analize istovremenog i paralelnog razvoja kulturnih,duhovnih, politikih i civilizacijskih tekovina, suoavajui se sa brojnim problemimatakvog sinhronizma, pored obilja empirijskih i teorijskih injenica, pored ve poznatih iprihvaenih disciplina i pojmova, (a da bi se izbjegle kontradiktorne razlike u njihovojsvakodnevnoj naunoj obradi, operacionalizaciji, primjeni i upotrebi), pribjegao samiznalaenju nekih novih relacija izmeu tih istih disciplina, injenica i pojmova. Tako jestvaran jedan lini pogled na humanizam koji je:

Smisao, historijski fakticitet, ontoloka predisponiranost, genetika uslovljenostopstanka, solidarnost, savjest, estetiki in, civilizacijska drama, jedina perspektivaprimjerena egzistenciji bia zvanog humanum.


15/322


5

HUMANISTIKA TRANSFORMACIJA oznaava titansku borbu bitka za svjetlost uma

i pobjedu nad podzemnim, iracionalnim silama tame podsvijesti. Humanisti su HEROSjer ne doputaju da THANATOS (bog smrti) ili MORFEJ (bog sna) ili LETHA (boginjazaborava), prevare i nadvladaju um.

U vezi s etikom transformacijom vremena je ETIKA POVIJESNE SAMOGENEZESAMOSVIJESTI ili ETIKA REVOLUCIJE revolucije kulture humanizma, to oznaavakontinuitet kulturne svijesti za iji opstanak je neophodno iskoraenje iz vremenacivilizacije u prevrednovano vrijeme estetikog humanizma. Etiku karakteriemitopoetika postojanost, ali u inu estetikog diskontiuniteta (kao inu izlaska iz

nehumane realnosti s ciljem da se odre i povrate mehanizmi sjeanja na bilost ibudustvenost bitka). Etika se svijest transformie u trans-etiku svijest, koja kao takvapostaje povijesna, tj. revolucionarna par excellence, u etimolokom smislu. Navedenasintagma dakle ne oznaava teror socijalnih revolucija;masovne socijalne revolucije supolitiki prevrati ostvareni putem represivne desublimacije, pri emu se struktura jezgramegatehnikog nasilja ne mijenja.

a) HORIZONTI HUMANIZMA

HORIZONTI HUMANIZMA jesu horizonti kulturne svijesti oblikovane kroz historijskudramu humanizma. Praarijski (ili indoarijski) period, oznaen i kao arhajskimetakosmizam, predstavlja ontoloku sekvencu predcivilizacijskog vremena izmeuledenog doba i prvih kultura na Nilu, Eufratu i u Judeji. Podudara se sa nastankom prvihmitova to e biti ugraeni u Vedantu, a za vedske spise smatra se da su najstariji i da suse refleksivno njihovi sadraji prenijeli na sve duhovne, mitske, religijske i etiko-estetikesisteme Nordijaca, Slavena, Hindusa, naroda Bliskog i Srednjeg Istoka, na kritsko-mikensko-jonsku kulturu, a preko Rima e se utjecaj povratno kao zatvoreni krug kulturejojednom potvrditi u judaizmu kao osnovi kasnijeg hrianstva.

Ovaj rad zasnovan je na jednoj od hipoteza koja govori o postojanju jedne prakultureiz koje su se razvile sve ostale specifine podforme koje su samo prividno originalne isamostalne. To potvruju analogije mitskog miljenja, etiki humanistiki kod, kultura iobredna obiajnost, gradnja hramova, svetilita, kola poput gimnazija i akademija,geneza duhovnih svetkovina, raunanje vremena, srodnost tehnikih izuma, postojanje

izdiferenciranog drutva na nivou bioloke, funkcionalne i socijalne organizacije,postojanje megatehnikih monopolistikih ambicija za vlau, postojanje prikrivenihmehanizama to e prije ili kasnije usloviti djelovanje samodestruktivnih procesa.Identinost kulturnog i mitskog arhajskog metakosmizma polazna je pretpostavka zadokazivanje stava o dijaspori humanistikog naslijea posredstvom prodora civilizacijskogzaborava bitka. U razotkrivanju puteva to su destruirali sutinu mithosa nai e seuporite za radikalnu kritiku nasilja nad humanizmom, moi e se uspostavitidijalektika spona izmeu mitskog miljenja kao humanog miljenja i tragike bitihumanistike transformacije vremena. To bi bio jedini pravi nain da se fenomenuhumanizma pristupi kroz sveobuhvatnu perspektivu historijske geneze svijesti o slobodi.


16/322


6

Nije suvino jo naglasiti da je ovdje rije o horizontima slobode i o fenomenolokim

horizontima kulture. U konstitutivne inioce humanizma, samim tim, uvrtena je etiko-estetika problematika, a jedna od polaznih intencija ovog rada je sadrana u namjeri dase prikae povijesna dimenzija miljenja slobode, kao miljenja koje na osnovu svojeiskustvene utemeljenosti u najdubljoj prolosti krije oslobodilaki eros kulture.

b) MITSKI (ILI MITO-POETIKI) HORIZONT

MITSKI (ILI MITO-POETIKI) HORIZONT obuhvata reflektirani odnos duhapovijesti prema sopstvenom sjeanju. U tom anamnetikom strujanju arhetipskih slika

biveg, i vizija budueg svijeta, sadrano je ogromno blago iskustvenog intuitivnog iintencionalnog bivstva samosvijesti to se postepeno objektivirala u savjesti, moralu,religiji, filosofiji i umjetnosti. Mithos kao prvi misaoni trag humanosti, iscrpno je analiziranu sklopu prve teze poglavlja Ontoloka sekvenca arhajskog metakosmizma, spodnaslovom Mit kao etika negacija inkubacije nihilizma.

Taj dio studije bavi se analitiko-sintetikom rekonstrukcijom mitskog miljenja kaojednog velikog izgubljenog fragmenta slike svijeta, za koji vjerujem da bi se nakondoslijedne hermeneutike egzegeze mogao bar djelimino otkriti kao jo nedovoljnoistraena riznica humane samosvijesnosti svijesti.

Nastanak govora, ili bolje reeno, dar govora, kao senzorium comune mogao jenastati samo na osnovu uea u djelatnosti ouvanja umnosti koja tei zajednikojsvrhovitosi. Govor je progovor logosa koji nastoji da transcendira krug intuicije, pa se udodiru logosa s mithosom otkriva horizont humanosti kao zajedniki praizvor.

Mithos je ontoloka supstanca jezika. Iako u tom jeziku mita nije sve istinito, nije ni svenemogue. Kao i vrijeme, govorno iskustvo premouje dubinu arhetipskog mitskogprasmisla, gradei znanstvenu umsku samosvijest koja samo prividno transcendirahorizonte mitskog miljenja, a zapravo zauvijek ostaje unutar njih. Govorei o mithosununo je dakle govoriti o odnosu mitskog, religijskog, filosofskog i znanstvenog iskustva,polazei od kljune pretpostvke da je svim mitologijama polazna osnova u postojanjujednog zajednikog mita-istine o postanku svijeta i ljudi. To podrazumijeva postojanje

samo jedne poetne pra-kulture koja se raspala pod utjecajem nerazjanjenih sila okojima se ne posjeduju druga svjedoanstva osim mitova. Uporednom analizomsauvanih mitologija i religija drevnih Hindusa, Sjeverno-amerikih Indijanaca, Asteka,Maja, Inka, Etruraca, Grka, Rimljana, Egipana, Hetita, Jevreja, Pra-Slavena,Nordijaca... moglo se uoiti da uprkos velikoj geografskoj udaljenosti postoji veliki stepensaglasnosti u pogledu starosti opisivanih dogaaja, sadrajne, strukturne i morfolokesistematinosti, smisaone analogije, mogunosti kasnije naune egzegeze, argumentacije iidentifikovanja mitskih etiko-estetikih elemenata u religijskoj, mito-poetikoj, epskoj,filosofskoj, knjievnoj, muzikoj, likovnoj, lingvistikoj tradiciji; geoloko-arheoloko-antropoloke ekspertize potvruju da izmeu mitskih predstava i historijskih pretpostavki


17/322


7

i injenica takoerpostoji velik stepen saglasnosti; naini prenoenja predaje (uglavnomusmenim putem) nisu umanjili vrijednost poruka; svi mitovi snano naglaavaju ovisnostovjeka od prirode i duha humanosti (humanog ophoenja prema objektivnoj izvanjskojprirodi i prema apriornoj plemenitosti prirode svog bia; mnogi mitovi imaju i eshatolokikarakter (to u dananjem vremenu nalazi svoju opravdanost pred mogunou unitenjasvijeta); intencija je savremene filosofije i znanosti da nakon traganja za izvornouarhetipske slike svijeta, svoje meusobno pomirenje nau u mitu koji je postao stvarnost,budunost sjeanja, transcendentalna geneza duhovno-materijalne energije kojom ovjekmoe vladati pomou svog humanog uma u inu estetike produkcije; historija mitskesvijesti paralelana je historiji kulture; Logos kao prostor-vrijeme rastvara se kao ponovoupostavljeno jedinstvo, Haos-Kosmos-Logos-Mithos, ovjek prestaje biti samom sebi

iluzija i tajna, on spoznaje istinu da su Apsolut i humanost identini kao Veliki Poetak iivot, a Antimaterija i Ne-Bitak da su identini kao Veliki Kraj i Smrt. Sama relativnostpostaje Apolutno-Relativna u Nirvani jonespoznatog Mithosa.

Ovakvim prevrednovanjem dosadanjih shvatanja o mitovima i mitologemimapokuao se otkloniti nedostatak brojnih teorija koje ne tee integritetu historijsko-psiholoke pozadine samog mitskog miljenja. Interpretacije su se obino ograniavale naiznalaenje samo fragmentarnih utjecaja mitova na neku pojedinanu religiju, kulturu,filosofiju, ili ideologiju. Jo manje je evidentno bilo prihvatanje mitskih sadraja kaoantropoloko-relevantnih konstituenata humane povijesnosti humanuma. Mitolokihorizont humanizma nazire se tek kod Schellinga i Tilaka, ali ak ni oni ne dovode ta dvapojma u neku evidentnu vezu. Oba autora ipak zasluuju danas izuzetnu panju, ali ovajput samo sa stanovita krajnjih konsekvenci tumaenja mitske odore svjesnosti svijesti ojedinstvu humane prolosti, sadanjosti i eventualne budunosti svijeta. Rekonstrukcijaideje estetikog humanizma i dalje je kao projekat ostvarljiva samo neizostavnimreafirmisanjem Schellingove ideje estetske produkcije kojoj je cilj svijet kao umjetnikodjelo.

Meutim, Tilak dopunjuje prazninu u Schellingovom sistemu time to nasobavjetava, i to na egzaktnim osnovama, o najranijim tragovima humane civilizacije kojaje uistinu bila civilizacija. Kulturno naslijee je pomou Tilakove rekonstrukcije historijedobilo svoje hipotetiko ali i realno-mogue izvorite protiv kojeg je teko upotrijebitiprotiv-argumente. Tilakova otkria omoguila su mi da znatno promjenim predstavu o

hronolokom prioritetu i stepenu meusobne uslovljenosti pojedinih kultura, mitologija ireligija. Jedina pretpostavka koja se ponudila odnosi se na mogu u realnost jezgra indo-arijsko-judejske pra-kulture iz predcivilizacijskog perioda. Analognost mitskog i religijskogmiljenja upozorava nas na takvu mogunost. Dugo meusobno osporavane idiskriminisane od strane naune ili idolatrijske dogme, mitologije su odbacivane kaoteogonijske fikcije. Meutim, hermeneutikom, etimoloko-geoloko-astronomskomekspertizom (kakvom se Tilak npr. slui) uz primjenu savremenih znanstvenih metoda, postaje vie nego jasno da su mitski sadraji i analogije meu njima sudbonosno znaajniza razumijevanje humane predstruktuiranosti ljudskog uma.


18/322


8

Tako se dospijeva do planetarnog i kosmikog horizonta svjetlosti svijesti to je sjala iza vrijeme tamnih ili posve pomraenih epoha, u umovima i srcima humanista. Takopostaje jasno da svi mitovi, sve religije, sve filosofije, sve humane nauke, sve humaneumjetnosti, sve kulture, govore jednim istim jezikom, jezikom humanog Univerzuma ihumanog ovjeka. Izostavljanjem jedne dimenzije, ili preferiranjem samo jedne dimenzije,ne govori se ni o emu.

c) EPSKI HORIZONT HUMANIZMA

Nakon arhajskog metakosmizma slijedi period epskog pankosmizma. Nepodijeljeno jemiljenje naunika da je pred-povijesni, arhajsko-mitski period trajao sve do kraja 5. i

poetka 4. milenija p.n.e. kada zapoinju velike seobe s kojima su oznaeni prvi momentisvjetske historije. Prema nekim autorima najstariji solarni kalendar nastao je u Kiniizmeu 2700. i 2000. god. p.n.e., poeci egipatske kulture padaju na poetak 3. milenija,a drugi pak autori smatraju da je najstarija judejska kultura. Uglavnom, najvjerovatnijeje da se skoro sve visoke kulture oblikuju i diferenciraju prema poznatim formama uperiodu izmeu 2500. i 1200. god. p.n.e. Indijska kultura se utemeljuje oko 1500. god.p.n.e., otprilike u isto vrijeme kada i kineska, mojsijevska i kritsko-mikenska. Od 1500.traje tzv. epoha konjanika (najire razmjere na euro-azijskom tlu poprimie oko 1200.god. p.n.e.) a potrajae do poetka EPSKOG ili AKSIJALNOG perioda, kada nastaju prvitragiko-etiki i filosofski sistemi, dakle, izmeu 8. i 4. vijeka p.n.e.

Iz takvog relativno suenog vremenskog raspona ostala su brojna svjedoanstva ovelikim migracijama, borbama, gradnji hramova i svetilita. Najnovija naunasistematizacija detaljno prouenih arheolokih nalaza s podruja Bliskog Istoka, ukazujena meusobnu isprepletenost mitskih, epskih i religijskih utjecaja na razvoj kulture,nauke, tehnike, pismenosti, arhitekture, kao ni na jednom slinom mjestu na naojplaneti. Ni jednu oblast nije istraivao tako veliki broj timova eksperata iz svih naunihdisciplina, kao to je to sluaj s tom bliskoistonom regijom.

Rezultati viedecenijskog istraivanja su oigledni: stvorena je takva baza informacijakoja nadmono zasjenjuje sve to je na tom planu deifrovanja historije postignuto jobilogdje u svijetu. Naravno, sve je to bilo mogue samo uz ogromno znanje, entuzijazam,savremenu tehnologiju i kapital koji je mahom ulagao zapadni svijet. U takvom, posvenovom svjetlu, danas moemo objektivnije posmatrati i nastanak velikih epova iz kojih ese razviti ostali momenti uma, oznaeni u ovom sluaju jednoznanim terminom

HORIZONTI. Termin HORIZONT se odnosi na svjetlosnu dimenziju uma, madaponekad implicira i futuristike anticipativne momente. U sklopu teme Aksijalnipankosmizam. Logos epskog kao humanizam estetskog, analizirane su epsko-filosofsketradicije Indije, Kine, Perzije, Srednjeg i Bliskog Istoka, Grke, Rima, mitska i religijskatradicija Pra-Slavena. Cilj razjanjenja epsko-etikog horizonta sastoji se u ostvarenjuhistoriografskog pregleda samokonstituisanja civilizacijskih pravaca koji e slijediti tokovedezintegrisanog uma, to se nakon propasti Vavilona usmjerio prema totalnojmegatehnikoj regimentaciji, zahvaljujui emu e se u prvim dravno-politikimdoktrinama nagovijestiti ruenje zgrade humanosti. O tome vie govore poglavlja otragizmu humanizma.


19/322


9

d) TRAGIKI HORIZONT HUMANIZMA

Humaniste upravo zbog etiko-epskog, povijesno-herojskog transcendiranja s onustranu dobra i zla neminovno prati TRAGIZAM HUMANIZMA, ali i najuzvienijeizvorite spoznaje i samospoznaje u aktu samortvovanja za estetiki oblikovanu slobodu ifeniksovsku reinkarnaciju humanosti humanizma i humanista. O ovom horizontu govoreteme Tragika humanizma i rapsodi slobodei Fenomenologija tragedije i kritika sile.

Uporedo s napretkom tehnikog uma poeo se zatvarati krug tragizma. Civilizacija sesve vie okretala protiv prirode, pa samim tim i protiv ovjeka, a humanizam sepostepeno svodio na sjeanje, na mogunost, dok nije dospio do perioda totalnog

pomraenja uma implozije bitka. Kao supstrat nade, entropije i utopije, humanost jouvijek tendira estetikom erosu, ali Thanatos emocionalne destrukcije, moralnedekadencije i fizikog nasilja navodi savremenog ovjeka jojedino na nihilizam, beznaeili bar herojski oaj kakav su iskazali Shopenhauer, Kierkegaard, Nietzsche, Kafka,Camus, Dostojevski i svi slini velikani rapsodi slobode.

Detaljnije su proanalizirani samo neki likovi humane povijesnosti, drugi su samouzgred pomenuti, bez ambicija da se umanji impozantni doprinos i svih drugih humanistakojima se nije mogla posvetiti duna panja iz objektivnih razloga i prostornogogranienja. Grka se uzima kao kolijevka tragikog anra, iako je i itav Bliski Istok uznaku tragikih spletova sudbine i povijesti civilizacije. Utoliko se herojsko-tragikielementi grke antike drame ne mogu izdvojiti od geografske mape ostalog dijela Azije.Homer i Hesiod su nuno morali biti svjedoci velikih lomova to su se odigravalineposredno na tlu Mezopotamije, Vavilona, Asira, Judeje, Egipta, Male Azije. To je bilo odpresudnog znaaja za nastanak ipak grandioznih teorijskih djela kao to su Ilijada,Odiseja, Teogonija... u kojima su anticipirana skoro sva budua etika uenja i prvionto-logiki sistemi. Nakon letiminog pregleda nekih od tih sistema, izvjesna panjaposveena je F. Nietzscheu kao tragiaru, s tim to kuriozitet predstavlja mojeinkorporiranje njegove teorije u antiki period, dakle, u ovom sluaju se ne slijediuobiajeni hronoloki kontinuitet. Nietzsche je postavljen u poziciju posljednjeg velikoghelenskog tragiara, uz rame velikog Eshila i Sofokla. Na takav korak sam se odluiobudui da prema Nietzscheu osjeam izvjestan dug u pogledu razumijevanja tragizmauope. Nietzsche se moe oznaiti i kao istinski predstavnik estetikog humanizma.

Slino sam pristupio i analizi djela Waltera Benjamina s kojim se, preko kritike sile i

prirodnog prava, ostvaruje svojevrsni antitetiki kontrapunkt u odnosu na Nietzschea.Benjamin nas uvodi u sferu razumijevanja prave tragedije, ne samo kao knjievne forme ifilosofskog stava, nego kao tragedije egzistencije. Upravo zahvaljujui filosofiji WalteraBenjamina, koja se naalost zbog prekinutog filosofovog ivotnog puta nije do krajauobliila u sistem, doao sam do ideje o autentinoj kritici savremenog autoritarnog itotalitarnog drutva, kroz nastojanje da se Eshilovo, Sofoklovo i Euripidovo tragikovienje svijeta reafirmie i njihova saznanja o tragizmu postave u jedan sasvim novi,prevrednovani, savremeni kontekst.


20/322


2

Fenomenom iracionalizma i destrukcije bavi se tree poglavlje rada pod naslovomImplozija bitka Thanatos i dekadencija, a etvrto poglavlje Humanistikatransformacija vremena(sa zasebnim cjelinama:

1.Arhetip etikog transcendentalizma i etika revolucije,2.Antropoloka i psihoanalitika dimenzija megatehnike retrogresije) predstavlja

sloen pokuaj da se fenomen nasilja i destrukcije dovede u poziciju konkretnefunkcionalne, strukturalne, spoznajnoteorijske i psihoanalitike ekspertize. Uporedo s tim,naspram tog negativnog pola postavio sam neka herojska imena, kako bi se u mre ihistorijskih ponora lake identifikovali istinski tragiki rapsodi estetikog humanizma:Leonardo, Michelangelo, Drer, Bruno, Shakespeare.

Cilj mi je bio da preko Renesansa i Romantizma dospijem do Francuske revolucije,tog strahotnog sudara svjetova, kultura, ideja, nazora, megalomanskih igara, politikihfarsi, zavjera, zloina i terora. Ta prelomna taka u historiji Zapada bila je presudnainstanca oko koje se skoncentrisala moja panja rasvjetljavanja zabluda vezanih zapoimanje pojma revolucija. Ono to je slijedilo u naredna dva vijeka, nakon terevolucije, u potpunosti e biti konsekventna produkcija retrogresivne megatehnikecivilizacije(u smislu u kom tu sintagmu upotrebljava Lewis Mumford).

Nakon pokuaja da u studiji Arhetip etikog transcendentalizma etika revolucijeutemeljim definitivno naputanje deplasiranog pojma revolucija i da mu vratim pravismisao u kontekstu povijesno-etike estetiko-herojske negacije entropije (supstituirane upojmovima Thanatos, nihilizam i sl.), postavljam jednu od kljunih hipoteza otransformaciji vremena u sistemu re-evolucije (a ne revolucijekao involucije) kulture,umjetnosti i humane tehnike.

Naravno, prethodno sam morao dopustiti misli o humanosti da se probije kroznajstravinije prizore antihumanosti o ijim uzrocima sam konsultovo saznanja izpsihoanalitikih sistema E. Fromma, C. G. Junga, H. Arendt, P. Janeta, H. Marcusea, aliiz vidnog polja nisam gubio ni predstavnike savremene kritike teorije, filosofe,antropologe, budui da fenomen nasilja, agresije i destrukcije zahtijeva svestranu idetaljnu interdisciplinarnu analizu. Einstein-nova opta i specijalna teorija relativiteta,kao i reafirmacija klasika knjievnosti mogu samo djelino upotpuniti viziju odihotominoj sazdanosti ljudskog uma. Psihoanalitiar kao Wilhelm Reich, filosof kaoAdorno, muziar kao Rubinsteina, naunik poput Tesle... mogu samo ublaiti predstavu o

antihumanizmu, ali, naalost, njihova djela kao ni sva druga, kao da nisu dovoljna danadmae antihumanizam i iskorijene ga. ovjek preputen stihiji vremena kao da to vie ine eli, ili ne zna koje jo umske moi da upotrijebi da bi prevladao stadij totalnebarbarizacije. Ipak, ako to uope uspije shvatiti, ovjeku je jouvijek dostupan put dosamospoznaje. O tome govore posljednja dva poglavlja ove studije:

Egzistencijalnost (ili opstojnost) estetikog humanizmaiSupstrat objektivacije kosmotvorne imaginacije.


21/322


2

e) HORIZONT ESTETIKOG HUMANIZMA

Ovaj horizont ispunjen je samosvjesnom strepnjom i nadom. Vremensko uoblienjedostie ideja estetikog humanizma nakon prve praznine koju je u dui humanista ostavilaHiroshima. ta poslije? Prostor i vrijeme se spajaju na najkatastrofalniji nain udovrenju implozije bitka. Trijumf bezumlja je trijumf narcisoidnog tehnikog uma.Ernest Hemingway dugo odolijeva, ali ne do kraja, njegov imenjak Bloch do kraja vjerujei nada se...

Horizont estetikog humanizma realno posreduje izmeu realnosti i imaginacije, napostojan nain sintetizuje iskustvo i anticipacije, ne zapada u lavirinte beznaa,pesimizma, nihilizma, niti a priori prihvata povode za optimizam. Ipak, arhetipska

utemeljenost enje za slobodom svjetlosti uma svoje smirenje i smisao nalazi samo u vizijisvijeta kao umjetnikog djela, u kom su se sjedinili Kosmos i Logos.

f) HORIZONT KOSMOTVORNE IMAGINACIJE ima realno-futuristiki karakter, aizvorinu potenciju crpi iz pradavnih impulsa iskonske humanosti i ve skoro ostvarenihdostignua iz oblasti savremene humane tehnologije.

* * *

Od kategorijalno-pojmovnog instrumentarija u studiji HORIZONTI HUMANIZMA ITRANSFORMACIJA VREMENAsu korieni neki moji lini pojmovi i sintagme:

- RAPSODI SLOBODE sintagma za heroje humanizma iz bilo koje oblasti.

- ETIKO-ESTETIKI, ili, MITSKO-ETIKI EPSKO-ESTETIKI TRAGIKO-POVIJESNO-HUMANISTIKI HORIZONT, sloena sintagma kojom potencirametimoloku viedimenzionalnost pojma humanizma, ali i smisaonu struktuiranost to jedugo ostala na marginama naunog interesa i spoznaje.

- SJENA VREMENA oznaka za savjest. I vrijeme ima svoju sjenu, savjest humanih.

- IMPLOZIJA BITKA sintagma kojom oznaavam negativni aktualitet, samonegacijumiljenja kao humanog miljenja, proces koji je poeo s tragikom Edipovom

samospoznajom, a okonava se u informatikom totalitarno-nuklearnom poretku.

- ETIKI KANONIZIRANA UMJETNOST sintagma koja jasno definierazgranienje povijesno-humanistike umjetnosti od obinog kreativnog stvaralatva.

Iz prethodnog prezentovanja kategorijalno-pojmovnog sistema vidi se njegovasloenost i obimnost, a ujedno su oigledna i nastojanja, proizala iz prirode problema ipredmeta istraivanja, da se ve postojei termini, pojmovi i kategorije smisaonoprevrednuju, kvantitativno redukuju ili proire, a kvalitativno transformiu u zavisnosti odhistorijskog konteksta.


22/322


22

Od ostalih pojmova najee se susreu:

- MEGATEHNIKA CIVILIZACIJA sintagma kojom L. Mumford oznaava bio-tehniku specijalizaciju ovjekove svijesti, usmjerene na vlast nad prirodom (imajednoznanu negativnu konotaciju samoporobljavanja).

- INKUBACIJA NIHILIZMA, PAD U ZABORAV BITKA sintagme preuzete od M.Heideggera kojom se oznaava period dominacije krajnjih oblika samodestrukcijehumaniteta.

* * *

Humanizamgubi u potpunosti svoj ideoloki smisao, izamne podrazumijevateorijsku ili saznajno-teorijsko-obrazovnu konotaciju. Humanizam se ne odnosi narenasansni imperativ za povratak Antici, iako uvaava humanistike koncepcije i Antike iRenesansa. Precizniji termin je humanost kao karakterna odlika pojedinca, grupe, ilineke aktivnosti u smislu stvaranja humanog ina ili djela. Meutim, sticajem okolnosti,termin humanizamje ostao u upotebi jer implicira i voljno-emocionalno-intelektualnisplet odnosa ljudi-stvaralaca prema arhetipskoj sazdanosti svog bia kao bia koje u aktupovijesne samospoznaje svjesno slijedi svjetlost svog uma, svoje svijesti, svoje sklonosti kaizgradnji moralnog svijeta, na principima estetikog poretka, u znaku oslobodilakogerosa, svojstvenog samo Humanumu. Ovaj posljednji termin Humanumse razlikuje iod termina humanumu interpretaciji E. Blocha, za kojeg je ovjek u domenu traganjaza jo-ne bitkom.

U naem sluaju ovjek je dio postojeeg Univerzuma, dio bitka u kom bivstvuje, alimu cilj i smisao bivstvovanja, sopstvenom krivicom, izmie sa spoznajnog iegzistencijalnog obzorja. No, zahvaljujui humanistima koji su svjesno ili po intuitivnojinerciji doslijedno istrajavali u istini bitka kao humanog bitka, bilo mi je mogue da i sampod okriljem intuicije dam sebi za pravo da govorim o horizontima humanizma itransformaciji vremena, iako nije bilo nikakvih prethodno poznatih sadraja koji bi takokompleksno interpretirali historijsku genezu humanosti. Svi problemi i kontradikcijejezike prirode mogu biti samo odraz nepotpuno i nedovoljno sinhroniziranog znanja otom, doista, kosmikom i planetarnom fenomenu.

I pored injenice da su humanizam i humanost (kao i njihove suprotnosti) irokipojmovi, relevantne su samo neke odrednice. Strukturalno i funkcionalno utemeljenjefenomena humanizma nalazim u estetikom humanizmu, ali ne u Kant-Schillerovom iliMarcuseovom odreenju te sintagme.

Humanizam i ne moe biti drugaije uoblien do estetiki, a to vepo sebi znai datakav humanizam sadri u sebi sve one horizonte o kojima je prethodno bilo rije i priodreenju pojmovnog sistema. To znai da kategorija humanosti implicira itav spektarfenomena koji su u najtjenjoj vezi sa zagonetkama koje prate ovjeka (a to su onapoznata pitanja iz Kantove transcendentalne kritike uma kao istog-teorijskog, etiko-


23/322


23

praktikog i povijesno-estetikog uma). No, kao to Kant nije prvi postavio ta pitanja, nijeni posljednji koji na njih nije dao najadekvatnije odgovore.

Prema tome, ono to predstavlja osnovnu intenciju ovog rada jeste pokuaj da se oovjeku i supstanci njegove duhovnosti misli na nain koji je najprimjerenijiviedimenzionalnoj prirodi njegovog bia. To znai da se u pojmu estetiki humanizam,ili estetizirana humanostkriju:

- kulturna historija kao historija kulture,- bio-psihika adaptivnost (ili konfliktna neadaptivnost),- tehnoloka specijaliziranost,

- briga o opstanku (ili razorna samodestruktivnost),- tenja stvaralatvu (ili entropiji),- beskrajno nadanje (nasuprot nihilizmu),- obdarenost etikim imunitetom (nasuprot fatalnoj iracionalnosti, mizantropiji,

najniim nagonima, strastima i nasilnikim pobudama),- tenja za slobodom spoznaje svjetlosnog dijela bitka od kojeg ovisi sam opstanak

ovjeka (nasuprot tami ne-bitka, i nasuprot nespoznatljivoj dubini haosa anti-ivota).

Izuzetno pridajui znaaj historiji, primarnoj dimenziji samosvjesne svijesti, humanost, dakle, prema prethodnom vienju sutine estetikog humanizma, posmatramkao apriorni pozitivitet koji je sukcesivo potvrivan, (neovisno od procesa samodestrukcijei entropije). Paradigmatinost fenomena humanosti nije sporna, no, sporan je izgubljenikvalitet ivota i sporne su konane konsekvence tog gubitka. Ta neizvjesnost ipak nijeumanjila potrebni stepen naunike objektivnosti, nepristrasnosti, a to potvruju i onidijelovi studije u kojima je analiziran kontra-pol humanosti, antihumanizam, naosnovu kog se ipak samo prividno mogu izvui reference to idu u prilog poricanjuhumanosti. Neovisno od projekcije budunosti svijeta ovjek je bio i jo uvijek jestehumano bie, to mu se ni etimoloki ni fenomenoloki ne moe osporiti.

Ne postoji ovjek kao opti pojam, postoje interakcijski povezani individuumi. Postojesamo geniji dobra, ali ne i genijizla, jer zlo nije genijalno ma koliko bilo usavreno, paprema tome genijalna humanost pripada samo pozitivnoj sferi objektivirane imaginacije.

Onoj drugoj strani, zlu kao antihumanoj, irealnoj sferi psihe, odgovara tragizam, ali on

je, vidjeli smo, sastavni unutranji konstituens humanistike samosvijesti. Prema tome, zlonije izvan domena humanosti, iako se radi o prividnoj kontradikciji, to je samo posljedicaviedimenzionalne struktuiranosti fenomena humanizma.

Meutim, svi horizonti humanizma tee estetikoj trans-supstancijalnosti, a takvainjenica je i uslovila tako temeljito istraivanje mithosa kao prve rijei, odnosno znanja okosmo-logosu. Ovo posljednje, s druge strane, podrazumijevalo je opet iscrpnu analizuproblema koji su u vezi s poimanjem prostora, vremena i broja, bez kojih ne bi bilo nijezika, ni tehnike, ni filosofije, arhitekture, umjetnosti... ni samog ovjeka. Strukturalno-funkcionalnom dijalektikom analizom izdvojio sam i selektirao realno-mogue elemente


24/322


24

predmeta istraivanja. Izdiferenciran je jasan model nauno-istraivakog pristupa, saprecizno utvrenim relacijama i okvirima, unutranjom strukturom i sa pouzdanomempirijskom verifikacijom u itavom sistemu meusobno povezanih disciplina. Osobitosam posveivao panju stepenu koordiniranosti meu informacijama iz domena tihdisciplina.

Istraivanje se provodilo u uslovima koji su su s jedne strane bili jako nepovoljni, jerstvarnost obiluje antihumanistikim devijacijama, a s druge strane, upravo takvastvarnost potvruje aktuelnost teme i njen znaaj.

Subjekti koji danas doprinose tzv. ravnotei straha nisu vie tako polarizirani na

ideoloko-blokovske tabore kao to je to bio sluaj do ruenja Berlinskog zida, ali to neznai da se opasnost po svijet smanjila, naprotiv, opasnost se samo poveala jer ne postojivie tako mona kontrola nad nuklearnim arsenalima. Tehnologija izmakla kontroli umajoje jedan bitan inilac ugroenosti svijeta, eko-katastrofa je veevidentna. Demografskaeksplozija samo dalje uslonjava situaciju na Planeti iji su resursi ionako iscrpljeni; hranei energetskih potencijala sve je manje, a proporcionalno obrnutim pravcem uve ava sestepen kriminaliteta, nasilja, izopaenosti svih vrsta. Na pasivan nain, svi ovi elementiodravaju ukupno stanje svijesti i uestvuju (kao tvoraki subjekti krize savremenogsvijeta) u konanom profiliraju motiva za izradu ovakve studije. Kompletna historija mi jeposluila kao arhetipski subjekt, sa svim svojim elementima: predstavnicima, epohama,dogaajima, orijentacijama, kulturama... Kao subjekt pojavljuje se i rat kao institucija iplod razorne ideologije. Konani subjekt je ovjek pretvoren u objekat. To su neki odkonstitutivnih inilaca ove teme. Svi zajedno ti subjektiine jednu objektivnu realnostkoju treba prethodno razumjeti da bi joj se eventualno pomoglo.

Fenomenologija kulture je kvantificirani okvir u kom se kree sadraj studije.Organizacija hipoteza usklaena je s organskom genezom dijalektike samosvijesti.Nastojao sam izbjei hronoloku difuznost i prostornu nepovezanost. Zahvaeni su skorosvi segmenti historije i sve vanije regije svijeta. Prema jednoj od hipoteza humanizam jevremenski i prostorno neodvojiv od pojma ovjeka, a o tome opirno govori i vei diostudije koji je posveen analitiko-sintetikom promiljanju uzajamne proetosti mithosa ivremena, logosa i prostora, ivota i forme, smrti i tehnike, poezije i arhitekture, umjetnostii opstanka humanuma...

Temi o humanizmu moglo se pristupiti samo iz interdisciplinarnog sintetiziranog

nukleusa znanja o ovjeku, njegovim vrlinama i nedostacima koji su posljedica optegudesa bitka.Izloenost trenutnoj vremenskoj dinamici, teko prihvatljivoj za um koji ipak tei

postojanoj stabilnosti, namee savremenom ovjeku potrebu da se sve ee s nostalgijomokree prolosti, propitujui uslove koji su tako enormno promijenili sliku svijeta i sampoloaj ovjeka u tom svijetu. ivot nije nikada bio sasvim jednostavan, okolnosti su estoonemoguavale lagodnost, bezbrinost i spokojstvo. Megatehnika porobljenost je uvijekpoput Damoklova maa visila kao mogunost nad sudbinom humanuma, aliregimentaciju provesti danas nad prosvijetljenijim i obrazovanijim duhom nego to je biou vrijeme gradnje egipatskih piramida, doista nije lako. Intelektualni imunitet koji se


25/322


25

ugradio u arhajsku svijest ovjeka, sve vie slabi pred nezadrivim naletima bujiceinformacija, a uporedo rastu zbunjenost i tjeskoba. ta se dogaa s humanou koja jesvakako zapala u krizu kojoj ni idealisti ne naziru kraj? Postoji li takav sistem znanostikoji bi omoguio sintezu savremenog tehnolokog progresa sa iskonskom sutinom biaovjeka koji se u pogledu te sutine nije mogao tako radikalno promijeniti? U kakvomcivilizacijskom sudaru bi se ovjek morao nai pa da se definitivno vrati prirodi sebesamog?

Ovo su samo neka pitanja to se nameu pri odreenju naunih i drutvenih ciljevaovog istraivanja.

Uviajui da tradicionalna kritika svijest drutvenih nauka dospijeva u bezizlazanpoloaj spram znanstvene civilizacije koju sve tee moe pratiti, razumijevati, a jomanjeutjecati na njeno oblikovanje, napravimo pomalo avanturistiki iskorak u sferi miljenja osupstancijalnom nukleusu ovjenosti. Sa neizvjesnou kakva obino prati takvu ljudsku inauniku znatielju, ponimo promiljanje starih i novih pitanja o fenomenu oznaenomkao humanost. Vrlo brzo e se ispostaviti da je u disciplinarnoj dijaspori ne samobogatstvo nego i siromatvo znanja o ovjeku. Naspram brojnih dostignua u pojedinimnaukama, evidentno je da upravo o fenomenu humanosti u sklopu istih tih nauka postojeogromne nedoreenosti, praznine, ili velike razlike.

ovjekovo porijeklo, s jedne strane posmatrano, predstavlja veliku kosmiku tajnu, jersu o historiji ovjekovog ivota na Zemlji mnoge injenice nepoznate, ali, s druge strane,ono to je miljenju empirijski dostupno, sasvim je dovoljno da se nauna kritika detaljnijeposveti istraivanju fenomena humanosti s pretpostavkom da je humanost ovjeku onto-genetski priroena. Uz prethodno proanalizirane okolnosti pod kojima sam naao razlogza studiju ovog tipa, prisutan je bio i motiv da se konstitui e jedna nova disciplina koja bise zvala FENOMENOLOGIJA HUMANOSTI, a koja bi se bavila prouavanjem povijesnedimenzije humanosti. Istovremeno, to bi bila i fenomenologija kulture u kojoj bi etiko-estetika dimenzija bila primarna. Moda bi jednostavije izgledala i varijanta KULTURAHUMANIZMA, to ne bi bitnije mijenjalo smisao, budui da sam pojmove kultura ihumanizamtretirao gotovo kao sinonime, budui da je takva potencijalna identifikacijakonsekventna hipotezi o identitetu stvaralakog povijesno-kulturnog i humanofilskogerosa.

To bi bio i osnovni nauni CILJ ove studije:Da se dezintegrisano znanje svih naunih disciplina koje se najneposrednije bave

intelektualnim i empirijsko-egzaktnim domaajima, mogunostima, sposobnostima,vrijednostima, materijalnim tragovima prolosti, sintetizuju u jedan konzistentan teorijskisistem, jednu naunu disciplinu.

To je mogue uprkos prividnom problemu koji proizlazi iz interdisciplinarnogkaraktera fenomena humanosti, rasprenog u bezbroj ivotnih estica. Naravno, to nepodrazumijeva brisanje granica meu naukama, rijeje o njihovoj nunoj aproksimaciji.


26/322


26

Na praktinom planu arheolog bi ostao arheolog, astronom astronom, filolog filolog,kibernetir to to jeste, i sl, ali bi najnii i najvii raspon koordinacije odreivao jedan cilj,odnosno jedna svima zajednika pretpostavka, da ukupna smislenost i svrhovitostistraivakog rada bude skoncentrisana u supstancu sveaspektne, multidimenzionalnehumanizacije svijesti o prolosti i budunosti ovjeka, pa ak i u sluaju samonegacije iieznua budunosnog vremenskog horizonta. ovjek se mora suoiti sa cjelinom istine osebi, ma kakva bila perspektiva te istine.

Potencijalno-praktine konsekvence humanizacije sistema obrazovanja mladih odnajranijih uzrasta odnose se na drutveni cilj ovog istraivanja. Rekonstrukcija samo teoblasti koja se moe smatrati i najvitalnijom, obezbjedila bi iri raspon kulturnih

manifestacija, sekundarno, u svim ostalim oblastima. Evidentno je da povrno znanje, ilipotpuno neznanje , ili ideoloki usmjereno i limitirano znanje, najee uzrokujuantihumanizam.

Doslijednim, sistematiziranim i objektivnim kriterijima primjereno istraivanje kulturehumanizma, nesporno bi predstavljalo znaajan doprinos humanizaciji ivota na planetikojoj nije bio cilj da stvori samounititelja. Kroz dugotrajan oporavak, humanum moesvoj jo uvijek humani genski kod, predodreen za opstanak, sauvati od zaborava.Univerzalistika, optefilosofska, kosmotvorna, planetarna orijentacija trebala bi bitiodrednica svake nauke, a posebno nauke o humanosti, zajednike osnove svih drugih.

Prema nivou naunog saznanja ovo istraivanje baziralo se na skoro svim poznatimelementima strukture spoznavanja (nauna deskripcija, klasifikacija, eksplikacija,anticipacija, sintetiko-analitika i komparativna kategorizacija...). Tako je ujednopripremana i originalna forma istraivanja koje nosi potenciju teorijske razvojnosti i iresocijalno-psiholoke inventivnosti na planu prihvatanja i irenja utjecaja ove nauke. Tanauka kree se u domenu istraivanja humanosti i moe se odrediti kao:FENOMENOLOGIJA KULTURE I HUMANOSTI.

O humanizmu kao fenomenu, vesmo konstatovali, ne postoji sistematizirano naunosaznanje. Ne postoji ni nauna disciplina koja bi se specijalno bavila istraivanjem togfenomena i svih prateih manifestacija. Iako su sve naune oblasti stvorene da ufunkcionalnom smislu olakavaju praktini djelokrug ivota, dakle, plod su svjesneaktivnosti ovjeka, ipak je u specifinim meuprostorima gdje se dodiruju te oblasti,ostalo mnogo vidljivih i prikrivenih nedorenosti i nedefinisanih pitanja o smislu

egzistencije. esto pogreno idealiziran svijet kulture antikih Helena bio je baziran,istina, na daleko harmoninijoj predstavi o univerzumu, no to ne znai da je filosofskioreol mogao obuhvatiti sve nauke, kako se to obino misli. Nedistingviran odnos filosofije ifizike npr. posljedica je subjektivno doivljenog vremena u kom se nauna svijest tekpoela pridizati iz tame aspoznajnosti sopstvenog porijekla. Helenski model-svijet moesamo djelimino, sa stanovita savremenog ivota, posluiti kao model sintetiziranogmiljenja, znanja, vjerovanja, politikog i ratnikog iskustva, graditeljskog i umjetnikogerosa, doivljaja slobode. Ma koliko bio univerzalan, takav model ne bi odgovarao ovomvremenu u kom ovjeku prijeti opasnost kakvu Heleni nisu nasluivali. Oni su se plailistihije kao prijetnje bogova, ali nisu mogli osjeati globalni strah od ovjeka. Takvo


27/322


27

osjeanje moralo im je biti nepoznato. S njihovom epohom nije se konstituisala nihumanost, ali se mora priznati da su oni u pojmu paideiaprvi saeli ideju o humanosti.Tako jezgrovit pojam danas ne postoji, niti postoje optefilosofski kriteriji koji biusamljenog ovjeka pred Univerzumom udostojili njegovih iskonskih osjeanja ljubavi,zebnje i divljenja.

Studija HORIZONTI HUMANIZMA I TRANSFORMACIJA VREMENA nastojiproiriti spoznajne horizonte o ovjekovoj slobodi. Svojim sadrajima se nije mogla vezatisamo za helenski period. Ali, od promiljanja tragikog udesa i naknadne slave helenizma,poteklo je pitanje:

- Koliko je helenski ovjek uistinu bio slobodan, ako nije u ropskom

tragizmu vidio sopstveni tragizam?Slijede nova pitanja:- Ako Heleni jesu bili slobodni, ta bi za njih napokon znaile te rijei

slobodai humanost?- Da li je spoznajno-teorijski difuzionizam u interpretaciji tih pojmova

posljedica prividnog bijega od haosa?- Nije li apsurd blii ovjeku od iluzije smisla?

- Koliko je opravdan prezir lanih moralista prema zastupnicimaimoralistikih i pesimistikih koncepcija?

- Da li postoji historijsko-geografski kontinuitet u razvoju kultura?- U kakvom su odnosu duhovne i materijalne tvorevine udaljenih

civilizacija?

- U kakvom su odnosu jezik i tehnika, mitologija i arhitektura, religija iumjetnost, medicina i kibernetika, pravo i geofizika, ekologija i natalitet,astronomija i eutanazija, hemija i agresivnost, eshatologija i nepotpunodefinisana prolost arhajskog ovjeka i njegova neizvjesna budunost?

Naputajui uski metafiziki krug sumornih dilema opredijelio sam se za intuitivnoizbavljenje iz lavirinta Thanatosovog virtualnog carstva.

Jasno su se morale izdiferencirati relacije izmeu pozitivnih i negativnih okolnosti kojenose ili human ivot ili neslobodu (disharmoniju, sukobe, nihilizam, nasilje, ekocid...). Utim tokovima miljenja i uspostavljanja raznovrsnih analogija, morao se nai vrst sistemkategorija koje bi izdrale historijsko-teorijsku i funkcionalno-empirijsku provjeru.

Prethodno pomenuta pitanja o odnosima pojedinih fenomena i disciplina koje i nisu snjima u neposrednoj vezi (to je samo prividna diskontinuiranost intencija) imala su za ciljda prezentuju uvid u irinu problema, da bi se izbjegla mogunost dogmatskogapriorizma u bilo kom kontekstu razmatranja fenomena humanizma. Dakle, imajui uvidu potrebu da se s rezervom na humanost gleda kao na apriorni entitet, ipak se nu nomoralo izvesti misaono i aktualno transcendiranje iznad formalno-logikog zaaranoguma koji se plai tamnih horizonata iza kojih se krije humanost kao paradigma ivota.

Tim transupstancijalnim otcjepljenjem od intencije ne-bivstva dospio sam do stavova:- Humanizam (humanost) je ontoloki supstrat ivota- Humanizam je arhetipski imanentan biu ovjeka


28/322


28

- Iako postoji diskontiunitet u svijesti o humanosti, ta svijest ipak nijenikada iezla

- Svjetlost uma kao savjest samosvijesti obavezuje humaniste da sepoput velikih rapsoda slobode (tragikih heroja povijesti) i samidalje brinu o opstanku humanosti kao uslovu ivota- ovjek je humano bie, njegova humanost je povijesno otjelovljenje

njegovog stvarakog materijalno-duhovnog produktiviteta i umskog izboraslobode

Sile entropije neprekidno dezintegriu ontoloki nukleus humanizma, ali, humanizamse sukcesivno feniksovski obnavlja zahvaljujui arhetipskom kodu pozitivne

samokonstitucije i samogeneze intelekta. Humana umnost zapada u sferu tragizma, utragizmu samorefleksijom stie svijest o sebi, prolazi kroz fazu rekonstrukcije itransformacije, pa se kao etiki model reflektirane savjesti pojavljuje u oblikovnimformama estetikog humanizma. Estetiki humanizam uspostavlja psiho-genetsko,antropoloko, znanstveno i kulturno jedinstvo ljudi svih epoha i podneblja. U tom smislumogu se izvesti sljedei stavovi:

- Fenomenologija humanizma, ili kultura humanizma, moe se utemeljitikao spoznajno-teorijsko-obrazovno-djelatna disciplina, s ciljem da otklonieventualni apsolutni tragizam. Takva disciplina omoguila bi produbljivanjeovjekovih samospoznajnih horizonata, to bi opet konsekventno uslovilooplemenjivanje svih sfera ivotnog ambijenta.

- Humanost, umnost, kultura, umjetnost, moral, savjest, imaju identinuosnovu u horizontu povijesne transformacije vremena.

- Horizonti humanizma su dijelovi jedne nedjeljive cjeline humanog bitka.- Rapsodi slobode su besmrtni heroji humanofilskog trijumfa stvaralakog

genija nad tragizmom iracionalizma, nasilja, destrukcije i neslobode.Genijalnost i vrhunska humanost su uvijek izloeni megatehnikojsamonegaciji nesvjesnog pola kolektivne i individualne psihe, ali pozitivitetgenijalnih humanih djela ne moe umanjiti nikakav stepen negativeteta, osimonog krajnjeg, apsolutnog.

- Energija humane samosvijesti je antropoloka negacija nihilizma.- Humanost humanuma je kosmiki fenomen i fenomen prirode.

- ovjek vjerovatno nikada nee prevladati antihumanizam jer jedestrukcija imanentna tragikom horizontu humanizma, ali, pomirenjem umasa prirodom i humanom tehnologijom mogue je bar uspostaviti kontrolu naddefinitivnim oslobaanjem zla to ga krije potencijalni impuls implozije bitka.Kosmiki udes je realno mogu, ali katastrofi izazvanoj pobjedomiracionalizma, ovjek se moe suprotstaviti.

- Drama humanizma ima svoje pozitivne strane: ovjek je spoznaostrahotnu moUniverzuma, i slabost svog nesavrenstva. To saznanje dovoljanje izazov da se opredijeli za humanost, jer jedino su humanisti transformisali


29/322


29

energiju kosmosa u svjetlost plemenite i umne samosvijesti, omoguujui,nesebino da njihova dostignua postanu opteovjeanski korisna.

- Opstojnost humanosti ne moe se dovesti u pitanje s historijsko-psiholokog, antropolokog, pravnog ili scientistikog stanovita.

- Izgradnja i ouvanje humanistikog erosa treba da postane ujedinjujuimomenat za sve nauke. Nauka i ivot su sintetizirani u idealu estetikoghumanizma.

Indikatori historijskog kulturnog naslijea potvruju opravdanost i istinitost ovihstavova o humanosti kao ontolokoj supstanci povijesne transformacije i samogenezesamosvijesti. U te indikatore spadaju sva pozitivna djela, vrijednosti, nauna dostignua i

pozitivne kvalitativne karakteristike koje je ovjek ugradio u svoj svijet, svoju psihu i svedomene moralnog i plemenitog bivstvovanja.O indikatorima antihumanizma takoer postoje historijske potvrde. Uporedo s

razvojem megatehnike civilizacije, kao antiteza humanosti, progresivno je uveavanasjena zle strane tehnike stavljane u funkciju porobljavanja, prisile, oduzimanja asti,slobode, ponosa, dostojanstva i ivota drugih ljudi. Te okolnosti su danas viestrukoprijetee nad horizontima humanosti. Geneza samodestrukcije poprima globalnedimenzije, forme i potencijale.

Indikatori humano-znanstvenog prevladavanja kritinog stadija pokazuju da sesavremena tehnologija moe usaglasiti sa arhetipskim predispozicijama humanosti.Sinteza optenaune svijesti je nuna koliko i mogua. Estetiko-znanstveni horizonthumanizma veje prepoznatljiv u medicini, kibernetici, industriji, astronomiji, ekologiji,umjetnosti, energetici, socijalnim i kulturnim sferama. Istina, ta dostignua su jouvijekna simbolinom nivou, ali znatno pruaju ohrabrujue dokaze o primarnoj mogunostihumanistikog prevladavanja krize u koju je ovjek zapao sopstvenom krivicom, odnosnokrivicom anticivilizacijske opstrukc

horizonti humanizma i transformacija vremena 2 novembar 2012

Documents