für rechtswissenschaften der universität josip juraj ...role of the supreme court symposium,...

Časopis za pravne i društveno-humanističke znanostiPravnoga fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Zeitschrift für Rechts - und Sozialwissenschaften der Fakultätfür Rechtswissenschaften der Universität Josip Juraj Strossmayer in Osijek

Journal des sciences juridiques et sociales de la Faculté de droitJosip Juraj Strossmayer Université à Osijek

Journal of Law and Social Sciences of the Faculty of LawJosip Juraj Strossmayer University of Osijek

Pravni vjesnik Pravnog fakultetaSveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Izdavač/PublisherPravni fakultet u Osijeku, Stjepana Radića 13, Osijek

Uredništvo/Editorial BoardProf. dr. sc. Zvonimir Lauc (glavni i odgovorni urednik /Editor in Chief), prof. dr. sc. Ivana Barković (izvršni urednik/Exe-cutive Editor), doc. dr. sc. Predrag Zima (tehnički urednik/Technical Editor), prof. dr. sc. Branko Babac, prof. dr. sc. Vladi-mir Ljubanović, prof. dr. sc. Srećko Jelinić, prof. dr. sc. Nedeljko Bosanac, prof. dr. sc. Vlado Belaj, prof. dr. sc. Vilim Her-man, prof. dr. sc. Renata Perić, prof. dr. sc. Igor Bojanić, doc. dr. sc. Mira Lulić, doc. dr. sc. Mario Vinković

Međunarodno uredništvo/International Editorial BoardProfessor Fiona C. Beveridge, School of Law, University of Liverpool, Velika BritanijaProf. dr. iur. Rainer Gildeggen, Hochschule für Wirtschaft und Rech, Hochschule Pforzheim, Njemačka Prof. dr. sc. Ljubomir Zovko, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, Bosna i HercegovinaDoc. dr. sc. Justyna Maliszewska - Nienartowicz, Jean Monnet Center for European Studies, University of Torųn, PoljskaProf. dr. sc. Vid Jakulin, Univerza v Ljubljani, Pravna fakulteta, Slovenija

Lektor za hrvatski jezik/Croatian Language EditorMarija Šerić, prof.Prevoditelj i lektor za njemački jezik/German Language EditorDr. sc. Ljubica KordićPrevoditelj i lektor za francuski jezik/French Language EditorBranka Semialjac, dipl. oecc. Mr. sc. Jean-Francois BergerPrevoditelj i lektor za engleski jezik/English Language EditorDubravka Papa, prof.

Adresa uredništva/Address of the Editorial BoardPravni fakultet u OsijekuStjepana Radića 13, Osijek, Republika Hrvatskatel: 031/224-500, fax: 031/224-540web: http://vjesnik.pravos.hr

Časopis izlazi u 4 broja godišnje (cijena četverobroja 120,00 kn)Narudžbe slati na adresu uredništva, a novac uplatiti na žiro račun broj 2340009-110063962

Naklada 500 primjeraka

Izdano uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske

Tekstovi objavljeni u časopisu referiraju se u: Current Legal Theory, Tilburg, The Netherlands, ProQuest Research Library, Ann Arbor, Michigan, USA i Sociological Abstracts, San Diego, California, USA.

TisakMIT, Osijek.

3

PRAVNI VJESNIK GOD. 25 BR. 2, 2009.

SADRŽAJ

Petar BačićZAKONODAVNA SUPREMACIJA I SUDSKI AKTIVIZAM U SJEDINJENIM AMERIČKIM DRŽAVAMA ..........................................................................................7

Ivana TucakPROMIŠLJANJE HOHFELDOVE ANALIZE ZAKONSKIH PRAVA ........................................................................... 31

Izabela Pruchnicka-GrabiasREZULTATI KONVERTIBILNE ARBITRAŽE HEDGE FOND ULAGANJA NA TRŽIŠTU PADA I RASTA CIJENA – KOMPARATIVNA ANALIZA ................................................43

Ljubica Kordić, Borislav MarušićUPORABA ATRIBUTA KAO ČIMBENIK SLOŽENOSTI NJEMAČKOGA ZAKONSKOG TEKSTA ..........................61

Miljenko BrekaloPOKUŠAJ PRETVARANJA VELIKOSRPSKOG SEPARATIZMA POBUNJENIH HRVATSKIH SRBA U DRŽAVOTVORSTVO (1990-1995.) ................................................................ 77

Ivana BarkovićEKONOMSKA ANALIZA PRAVA: MOGUćNOSTI I OGRANIČENJA ..................................................................... 115

Davor MuhvićPOREDBENI PRIKAZ PRAVNOG POLOŽAJA DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA S POSEBNIM OSVRTOM NA PRAVNI POLOŽAJ DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA U REPUBLICI HRVATSKOJ ............................................129

Prikazi

Tunjica Petrašević, Barbara HercegPRVI ZNANSTVENO-STRUČNI SKUP: DIJETE I PRAVO........................................................................................149


4

CONTENT

Petar BačićLEGISLATIVE SUPREMACy AND JUDICIAL ACTIVISM IN THE UNITED STATES OF AMERICA ....................................................................................................7

Ivana TucakRETHINKING THE HOHFELD’S ANALySIS OF LEGAL RIGHTS ............................................................................. 31

Izabela Pruchnicka-GrabiasCONVERTIBLE ARBITRAGE HEDGE FUNDS INVESTMENT RESULTS IN THE BEAR AND THE BULL MARKET – A COMPARATIVE STUDy ...................................................43

Ljubica Kordić, Borislav MarušićCRIMINAL PROCEDURE OF ZAGREB-GRADEC AS AN ExAMPLE OF ACCUSATORy CRIMINAL PROCEDURE OF THE MEDIAEVAL CROATIA .............................................................61

Miljenko BrekaloAN ATTEMPT TO TURN GREAT-SERBIAN SEPARATISM OF REBEL-CROATIAN SERBS INTO STATE-BUILDING STRATEGy (1990-1995) ......................................................... 77

Ivana BarkovićECONOMIC ANALySIS OF LAW: OPPORTUNITIES AND LIMITATIONS ............................................................ 115

Davor MuhvićA COMPARATIVE SURVEy OF STATE ATTORNEy’S OFFICE LEGAL STATUS WITH SPECIAL REFERENCE TO THE LEGAL STATUS OF STATE ATTORNEy’S OFFICE IN THE REPUBLIC OF CROATIA ........................................................129

Reviews

Tunjica Petrašević, Barbara HercegFIRST SCIENTIFIC-PROFESSIONAL CONFERENCE: CHILD AN LAW .................................................................149

5


INHALT

Petar BačićLEGISLATIVE VORHERRSCHAFT UND RICHTERLICHER AKTIVISMUS IN DEN VEREINIGTEN STAATEN VON AMERIKA .............................................................................7

Ivana TucakÜBERLEGUNGEN ZUR HOHFELDSCHEN ANALySE DER NORMATIVEN RECHTE ........................................... 31

Izabela Pruchnicka-GrabiasERGEBNISSE DER INVESTIERUNG IN KONVERTIERBARE ARBITRäRE ABSICHERUNGSFONDS IN UMSTäNDEN DER BAISSE UND DER HAUSSE – EINE KOMPARATIVE STUDIE ...................................................................................43

Ljubica Kordić, Borislav MarušićATTRIBUTIVER GEBRAUCH DER ADJEKTIVE UND PARTIZIPIEN ALS FAKTOR STILISTISCHER KOMPLExITäT DER DEUTSCHEN GESETZESTExTE .........................................61

Miljenko BrekaloVERSUCH DER VERWANDLUNG DES GROSSSERBISCHEN SEPARATISMUS VON AUFSTäNDISCHEN KROATISCHEN SERBEN IN EIGENSTAATLICHKEIT (1990-1995) .............................. 77

Ivana BarkovićÖKONOMISCHE ANALySE DES RECHTS: MÖGLICHKEITEN UND BESCHRäNKUNGEN .............................. 115

Davor MuhvićKOMPARATIVE DARSTELLUNG DER RECHTSLAGE DER STAATSANWALTSCHAFT MIT BESONDERER RÜCKSIHT AUF DIE RECHTSLAGE DER STAATSANWALTSCHAFT IN DER REPUBLIK KROATIEN ........................................129

Darstellungen

Tunjica Petrašević, Barbara HercegERSTE WIESSENSCHAFTLICHE KONFERENZ: DAS KIND UND DAS RECHT ...................................................149


6

TABLE DES MATIÉRES

Petar BačićSUPREMATIE LEGISLATIVE ET L’ACTIVISME JUDICIAIRE AUx ETATS- UNIS ......................................................................................................................................7

Ivana TucakRÉFLExIONS SUR L’ANALySE DU DROIT DE HOHFELD ........................................................................................ 31

Izabela Pruchnicka-GrabiasCOMPARAISON DES RÉSULTATS DES FONDS D’INVESTISSEMENTS UTILISANT DES STRATÉGIES D’ARBITRAGE CONVERTIBLES DANS DES SITUATIONS DE MARCHÉ HAUSSIèRE OU BAISSIèRE .......................................................................43

Ljubica Kordić, Borislav MarušićDE L’EMPLOI DES ATTRIBUTS COMME FACTEUR DE COMPLExITÉ DANS LES TExTES LÉGAUx EN ALLEMAND ..................................................................................61

Miljenko BrekaloTENTATIVE DE CRÉATION D’UN ÉTAT PAR LES SÉPARATISTES SERBES REBELLÉS EN CROATIE (1990-1995) ......................................................................... 77

Ivana BarkovićANALySE ECONOMIQUE DU DROIT: POSSIBILITES ET LIMITES ...................................................................... 115

Davor MuhvićREVUE COMPARÉE DE LA POSITION JURIDIQUE DU MINISTèRE PUBLIC (PARQUET) AVEC UNE ANALySE PARTICULIèRE DE LA SITUATION EN RÉPUBLIQUE DE CROATIE .....................................................................129

Revues

Tunjica Petrašević, Barbara HercegLA PREMIERE CONFÉRENCE SCIENTIFIQUE: L’ENFANT ET DROIT .................................................................149

7

Dr. sc. Petar Bačić: Zakonodavna supremacija i sudski aktivizam u Sjedinjenim Američkim Državama

Dr. sc. Petar Bačić, asistent Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu Izvorni znanstveni rad UDK 347.991(73) 342.531.43(73)

ZAKONODAVNA SUPREMACIJA I SUDSKI AKTIVIZAM U SJEDINJENIM AMERIČKIM DRŽAVAMAPrikaz: Sukcesivne epizode razvoja ustavne demokracije u SAD, a posebno iskustvo ”pa-

radoksa sudbenog nadzora”, pokazuju nam da je Vrhovni sud SAD ostvarivao barem dvije različite funkcije: (1) potvrđivanje legislative (norm enforcement), i (2) stvaranje politike kroz propitivanje i tumačenje Ustava i zakona u predme-tima koji su dolazili pred Sud (policy making). Ove i druge podjele među ame-ričkim pravnicima dokaz su da rasprave o sudskom aktivizmu ne prestaju. No i pristaše i kritičari sudskog aktivizma slažu se u tome da su suci važan dio ame-ričkog konstitucionalnog procesa od njegovih početaka. Predmet Marbury v. Madison (1803) afirmirao je instituciju sudbenog nadzora i označio postupni izlazak sudbene vlasti u područje javnog prava. To je omogućilo daljnje širenje i transformaciju sudbene vlasti. U tekstu autor prati Montesquieua i ocjenjuje njegov značaj za suvremeni (američki) konstitucionalizam na novi način, te uz uvažavanje suvremenih tumača jasno povezuje sudski aktivizam i sudbeni nad-zor te se priklanja stajalčištu da ”judicijalizirajući aspekt modernog liberalizma” zaslužuje jednaku pažnju kao i svaki drugi aspekt demokratizacije.

Ključne riječi: Montesquieu, dioba vlasti, zakonodavna supremacija, sudski aktivizam

1. Uvodna napomena

Najvažnija obilježja Sjedinjenih Američkih Država od njihovog osnivanja su demokratska tra-dicija s naglašenim liberalizmom i individualizmom. Ustav SAD (1787) je povijesni dokument ko-jim se veličaju individualna prava čovjeka i potreba za ograničenom vladom. Uvjerenje da „vla-davina mnoštva može biti i gora od vladavine jednoga” od početka je utjecalo na to da američki ustavotvorci konstitucionaliziraju učenje o diobi vlasti. To učenje, prilagođeno na američki način mehanizmima uzajamnih kontrola i provjera (checks and balances), trebalo je onemogućiti zlou-potrebu svake vlasti, a prije svega ograničiti vlast većine.1 Tako su se Amerikanci rano odmakli

1 Usp. Smerdel B. & Sokol S., USTAVNO PRAVO, Pravni fakultet, Zagreb, 2006., str. 339.

8

od dominantnog europskog modela demokracije u kojoj je narodni suverenitet prije svega značio ”monopol autoriteta za kojeg je zakon bio tek zapovijed vladajuće većine”.2

Utvrdili smo već da je sudbena grana vlasti u američkoj ustavnoj demokraciji dobila značaj-nu ulogu. Upravo su sudovi, prema utjecajnom tumačenju A. Hamiltona, trebali zadržati zako-nodavnu vlast u granicama njenih ovlasti (Federalist br. 78). Početkom 19. stoljeća, odnosno na-kon odluke suca J. Marshalla u predmetu Marbury v. Madison (1803), sudbena vlast na čelu s Vr-hovnim sudom pokazala je da neće bezrezervno podržavati predstavničko tijelo. Uvjereni da po-stojanje pisanog ustava traži supremaciju sudbene vlasti, suci su postupno postali stvarni nad-zornici parlamenta i kontrolori primjene zakona, osjetljivi na svaku povredu osobnih prava za-jamčenih Ustavom. Ta tendencija prema sudskoj supremaciji tijekom vremena opravdavala se je razvojem tzv. ”neutralnih” mjerila ustavnog tumačenja. Beskrajne teorijske rasprave o ustavnom tumačenju u SAD-u odvijaju se upravo radi potrebe da se postigne jasna distinkcija između prava i politike.3 Suci su ”čuvari” ustavnih prava (pritom se prvenstveno misli na suce federalnih sudo-va, a u našem radu na suce Vrhovnog suda). Oni su zaduženi da definiraju granice legitimnog ob-našanja vlasti. Međutim, budući da suci djeluju u sustavu koji ustavnopravno proizlazi iz načela narodnog suvereniteta, autoritet i legitimitet sudbene vlasti da brani prava protiv ”samovoljnih efekata demokracije” ovisi o shvaćanju Ustava kao skupa relativno jasnih načela koja obvezuju većinu građana. Za razliku od političara koji su često kratkovidni i beskrupulozni, suci koji su in-stitucionalno odvojeni od politike sposobni su rješavati sporove odbijajući brzinu u korist načela nepristranog odlučivanja. U ovom razmišljanju, koje je dosta prisutno u SAD-u, zapravo je preo-krenuta tradicionalna europska ”demokratska pozitivistička perspektiva”: pravo i politika ostaju strogo odvojeni; sumnjivi su političari, a ne suci. Umjesto da budu ponizni prema vladavini veći-ne, suci zapravo ograničavaju demokratsku politiku, a u tom je kontekstu sudski aktivizam samo jedan od oblika njihovog djelovanja.

Ipak, epizode razvoja ustavne demokracije u SAD, a posebno iskustvo ”paradoksa sudbenog nadzora”,4 pokazuju nam da je Vrhovni sud (kao i drugi federalni ustavni sudovi) ostvarivao ba-rem dvije različite funkcije: (1) potvrđivanje legislative (norm enforcement), i (2) stvaranje politi-ke kroz propitivanje i tumačenje Ustava i zakona u predmetima koji su dolazili pred Sud (policy making).5 Temeljna razlika između te dvije funkcije je sljedeća:

2 Bellamy R., THE POLITICAL FORM OF THE CONSTITUTION: THE SEPARATION OF POWERS, RIGHTS AND REPRESENTA-TIVE DEMOCRACy, u: CONSTITUTIONALISM IN TRANSFORMATION: EUROPEAN AND THEORETICAL PERSPECTIVES (ur. Bellamy R. & Castiglione D.), Oxford University Press, Oxford, 1996., str. 37.

3 Vidi Smith E. (ur.), CONSTITUTIONAL JUSTICE UNDER OLD CONSTITUTIONS, Kluwer Law International, The Hague, 1995., str. 402. (o interpretaciji starih ustavnih tekstova v. str. 161-190.); Amselek De P. (ur.), INTERPRETATION ET DROIT, Bruxelles, 1995., str. 245. (posebno Gaudemet y., FONCTION INTERPRÉTATIVE ET FONCTION LÉGISLATIVE: AMÉNAGEMENTS JU-RIDIQUE DE LEURS RAPPORTS, str. 203-211.); Nagel F.R., INTERPRETATION AND IMPORTANCE IN CONSTITUTIONAL LAW: A RE-ASSESSMENT OF JUDICIAL RESTRAINT, Nomos xxV/1983, str. 189-203; Sunstein C.R. & Vermeule A., INTERPRETATION AND INSTITUTIONS, Chicago John M. Olin Law & Economics Working Paper No. 156 (2D Series), str. 5., na: http://www.law.uchicago.edu/Lawecon/index.html

4 ”Paradoks je u sljedećem: politički sustav je demokratski, a neizabrana doživotno postavljena grupa pravnika normativno je i ustavno posvećena očuvanju okvira demokratskog sustava. Sistem federalnih sudova je oligarhijska institucija koja funkcionira unutar demokratskog okruženja. U nekim su sudovima suci duboko svjesni tog paradoksa, pa traže da se sudstvo suzdrži od prevelike aktivne uloge u procesu političkog odlučivanja. Druge pak taj paradoks manje ograničava, ali su ga svi svjesni”. Usp. Ball H., COURTS AND POLITICS - THE FEDERAL JUDICIAL SySTEM, Prentice Hall, New Jersey, 1980., str. 13.

5 Usp. tekst Roberta A. Dahla DECISION-MAKING IN A DEMOCRACy: THE SUPREME COURT AS A NATIONAL POLICy-MAKER, Role of the Supreme Court Symposium, Journal of Public Law, sv. 6, br. 2, 1957., str. 279-295.; o odnosu prava i politike u djelo-vanju Vrhovnog suda SAD v. Friedman B., THE HISTORy OF THE COUNTERMAJORITARIAN DIFFICULTy, PART FOUR: LAW’S POLITICS, University of Pennsylvania Law Review, sv. 148, br. 4, 2000., str. 971-1050.


9

”Sudsko stvaranje politike uključuje svjesnu namjeru federalnih sudaca da donose odluke koje će u budućnosti imati utjecaj na društvo. U toj aktivnosti policy-makinga federalni sudac stvara, svjesno i namjerno, društvene norme ili ”putokaze za buduće akcije”. Ustavnim tumače-njem federalni suci: (1) stvaraju potpuno novu javnu politiku s ”dubokim socijalnim posljedica-ma”; (2) blokiraju temeljne društvene norme mijenjajući stare društvenopravne norme novom grupom takvih normi s istim dubokim socijalnim posljedicama; (3) razvijaju i administriraju no-vim socijalnim i političkim normama, primjerice kao kada je sud naredio i stvorio nove planove raspodjele biračkih jedinica, školskog autobusnog prijevoza, upravljanja zatvorima i psihijatrij-skim ustanovama...”.6

Praksa sudbenog nadzora, kao jedna od nužnih mjera ”predostrožnosti” koju su autori ”Fede-ralističkih spisa” osmislili protiv zloupotreba političkih vlasti,7 stvorila je u međuvremenu okvir i brojne primjere sudskog aktivizma.

2. Progresivna era i oblici sudskog aktivizma u Sjedinjenim Američkim Državama

Početkom 20. stoljeća u SAD se već razbuktala progresivna era. Njeno bitno obilježje bilo je nastojanje da se sve staro, neučinkovito i beskorisno u društvu, ekonomiji i politici što efikasnije zamijeni ”novim i boljim rješenjima”. Sastavni dio zamisli pristaša progresivizma obuhvaćao je i ustavnopolitička rješenja. Progresivisti su željeli ponovno osmisliti i iz temelja promijeniti Ustav SAD, smatrajući taj korak neophodnim radi stvaranja moderne administrativne, regulatorne i redistributivne države te ostvarenja što veće odgovornosti onih koji odlučuju o pravu i politi-ci. Zbog stvaranja moderne demokracije koja će imati oslonac u odlučivanju i sudjelovanju naro-da, odnosno u otvorenosti prema inicijativama i promjenama koje dolaze ”odozdo”, tražila se je rekonstrukcija odnosa između državnih vlasti, rekonstrukcija uloge političkih stranaka, te lak-ša procedura za promjenu Ustava. S ciljem što bržeg ostvarivanja progresivističkih ciljeva i s na-mjerom da se ponovno vrati u Bijelu kuću, Theodore Roosevelt (1858-1919) osniva 1912. godine Stranku progresa (The Progressive Party) koja je trebala biti nositelj ekonomskih, socijalnih i poli-tičkih reformi u američkom društvu. Središnje mjesto Rooseveltove kampanje za novi predsjed-nički mandat bila je vizija ”Novog nacionalizma”: ustavna reforma, ”čista demokracija”, te stvara-nje ”moderne države” s programatskim strankama i ”odgovornom vladom”.

Na stranačkoj konvenciji u Ohiu (Ohio Constitutional Convention) Roosevelt je pojašnjavao rješenja i institucije koje je trebao sadržavati progresivistički Ustav. Jedna od ključnih ideja nje-govog izlaganja odnosila se je i na sudbenu vlast. Tom prilikom Roosevelt je izložio stajalište pre-ma kojem sudstvo ne bi trebalo imati posljednju riječ glede temeljnih političkih pitanja i ustav-nih načela. Ako je američki narod sposoban za potpunu samoupravu, onda su Amerikanci spo-sobni ne samo za promjenu već i za ”primjenu i tumačenje Ustava”. Narod treba biti ”gospodar”,

6 Usp. Ball H., op. cit., str. 23.

7 ”In framing a government which is to be administered by men over men, the great difficulty lies in this: you must first enable the government to control the governed; and in the next place oblige to it control itself. A dependence on the people is, no doubt, the primary control on the government; but experience has thought mankind the necessity of auxiliary precautions”. THE FEDERAL-IST No. 51, The Modern Library, New york, 1937., str. 337.


10

a ne ”sluga” najvišeg suda u državi. Narod treba biti ”konačni tumač Ustava”. Formulacije o pravi-ma država i individualnim pravima koje su bile kreacija sudova potrebno je odbaciti.8

Radikalna Rooseveltova kritika ”monarhije Ustava”, ”monarhije zakona” i ”sudske suprema-cije”, koju je u pokušaju osvajanja još jednog (trećeg) mandata zagovarao ovaj bivši predsjednik poznat i po tome što je za predsjednikovanja u razdoblju od 1901. do 1909. godine znatno pro-širio područje djelovanja izvršne vlasti, zapravo i nije za čuđenje. Pokazati ćemo da je Roosevel-tova kritika sudbene vlasti umnogome rezultat jedne od najglasovitijih aktivističkih odluka Vr-hovnog suda: Lochner v. New York, 198 U.S. 45 (1905).9 Nakon napuštanja Bijele kuće Theodor Ro-osevelt je, optužujući sudstvo da postavlja nepremostive prepreke na putu neophodnih društve-nih reformi, ukazivao upravo na predmet Lochner. Roosevelt i njegovi istomišljenici bili su fru-strirani činjenicom da je mišljenje jednog postavljenog suca moglo spriječiti i preokrenuti refor-me koje su zagovarali izabrani predstavnici naroda. Zbog toga je predmet Lochner u sljedećim de-setljećima za većinu kritičara simbolizirao zloupotrebu sudbene vlasti, odnosno simbol neogra-ničenog sudskog aktivizma.10

2.1. Lochner Case (1905) i razdoblje konzervativnog sudskog aktivizma

Među velikim slučajevima Vrhovnog suda predmet Lochner je po mnogo čemu ”dežurni kri-vac” američkog ustavnog prava.11 Riječ je o odluci koja je toliko snažno utjecala na američku ustavnopravnu znanost da se govori o posebnoj ”Lochnerovoj eri” u ustavnopolitičkoj povije-sti SAD. Lochner je za neke ”primjer opasnosti koje nosi sudbeni nadzor”, odnosno primjer raz-doblja koje je potaknulo ”uspon moderne protuvećinske poteškoće (problem pomirenja sudbe-nog nadzora s demokracijom)”.12 U tom dugom razdoblju koje započinje 1897. godine s predme-tom Allgeyer v. Louisianna, 165 U.S. 578 (1897), a završava 1937. godine sa slučajem West Coast Ho-tel Co. v. Parish, 300 U.S. 379 (1937), Vrhovni sud SAD je ukinuo oko 200 saveznih i državnih za-kona koji su regulirali široko područje tržišnih odnosa. U nijednoj drugoj državi nije zabilježen tako uporan sudački otpor pokušajima afirmacije regulatorne, redistributivne i aktivističke dr-žave. Želimo ukazati na različita značenja predmeta Lochner, pa stoga ukratko izlažemo njego-ve osnovne činjenice.13

U predmetu Lochner Vrhovni sud je ocjenjivao ustavnost odredbe Zakona o radu države New york koja je ograničavala trajanje radnog vremena u pekarskoj industriji. Zakonom je propisano maksimalno radno vrijeme od 60 sati na tjedan ili deset sati na dan. Vrhovni sud je primijetio da nije riječ o odredbi koja samo utvrđuje broj dozvoljenih radnih sati na dan, već je u pitanju i ap-

8 Usp. Forbath W.E., POPULAR CONSTITUTIONALISM IN THE TWENTIETH CENTURy: REFLECTIONS ON THE DARK SIDE, THE PROGRESSIVE CONSTITUTIONAL IMAGINATION, AND THE ENDURING ROLE OF JUDICIAL FINALITy IN POPULAR UNDERSTANDINGS OF POPULAR SELF-RULE, The University of Texas School of Law, Public Law and Legal Theory Research Paper br. 105, str. 115. et passim, na: http://ssrn.com/abstract=927797

9 Tekst odluke u predmetu Lochner i detalje usp. na internet stranicama CURIAE.LAW.yALE.EDU, UNITED STATES SUPREME COURT RECORDS AND BRIEFS, na adresi: http://curiae.law.yale.edu/search/casedetail?casecitation=198+U.S.+45

10 Kens P., The Oxford Guide to United States Supreme Court Decisions, Oxford University Press, Oxford, 1999., str. 163.

11 Dworkin R., FREEDOM’S LAW: THE MORAL READING OF THE AMERICAN CONSTITUTION, 1996., str. 82.; cit. pr. Choudhry S., THE LOCHNER ERA AND COMPARATIVE CONSTITUTIONALISM, University of Toronto Faculty of Law, Public Law and Legal Theory Research Paper No. 02-22, str. 3., na: http://ssrn.com.abstract_id=363220.

12 Usp. Friedman B., THE HISTORy OF THE COUNTERMAJORITARIAN DIFFICULTy, PART THREE: THE LESSON OF LOCHNER, New york University Law Review, sv. 76, br. 5, 2001., str. 1390.

13 Presudu Lochner v. New york 198 U.S. 45 (1905) koristili smo s web-adrese CORNELL LAW SCHOOL, LEGAL INFORMATION INSTITUT, SUPREME COURT COLLECTION: http://www.law.cornell.edu/supct/


11

solutna zabrana za poslodavca da se pod bilo kojim okolnostima u njegovoj radnji radi više od dozvoljenog dnevnog maksimuma. Radnik može htjeti zaraditi više novca što bi i mogao da radi duže no što je propisano, navode suci Vrhovnog suda, ali zakon jednostavno zabranjuje poslo-davcu da to radniku omogući. Tako se pravo tj. ovlast države da donosi zakon suprotstavlja pra-vu pojedinca na osobnu slobodu i slobodu ugovaranja:

”Zakon nužno zadire u pravo ugovaranja između poslodavca i radnika s obzirom na broj rad-nih sati koje radnik može provesti na radu u pekari kao posloprimac. Opće opravo sklapanja ugo-vora s obzirom na njegov posao dio je slobode pojedinca koja je zaštićena xIV. amandmanom sa-veznog Ustava (...) Prema toj odredbi nijedna država ne smije bez na zakonu zasnovanog postup-ka bilo koga lišiti života, slobode ili vlasništva. Pravo na kupnju ili prodaju rada dio je slobode zaštićene tim amandmanom, osim ako ne postoje okolnosti koje isključuju takvo pravo. Ipak, u suverenitetu svake države postoje određene ovlasti koje se ponekad široko nazivaju nadzornim ovlastima.14 (...) Takve ovlasti, široko shvaćene i ovdje bez pokušaja da im se odrede granice, od-nose se na sigurnost, zdravlje, moral i opću javnu korist. Vlasništvo i sloboda jednako trpe takve opravdane okolnosti koje može uspostaviti državna vlast, a xIV. Amandman nije stvoren da bi ih ometao (...) Prema tome, država ima ovlast spriječiti pojedinca pri sklapanju određenih vrsta ugovora, pa tim pojedincima Ustav ne pruža zaštitu. Ukoliko ugovor spada među one koje drža-va donosi u legitimnom obnašanju svojih nadzornih ovlasti ona ga ima pravo zabraniti, te nema zapreke da se zabrani xIV. Amandmanom.”.

Postavlja se pitanje hoće li prevagnuti pravo države na obnašanje nadzornih ovlasti glede ure-đivanja konkretne zakonske materije ili pravo pojedinca na slobodu ugovaranja? Budući da Za-kon o radu prema mišljenju Suda zasigurno ne uključuje pitanja sigurnosti, morala niti javne dobrobiti, posebno je razmatran eventualni štetni utjecaj rada u pekarskoj industriji po zdrav-lje radnika.15 Zaključak je Suda da se pekarstvo nikada nije smatralo nezdravim zanimanjem, pa ni briga za zdravlje pekara u ovom slučaju ne može poslužiti državi kao opravdanje.16 Propisiva-nje ograničenja radnog vremena stoga ne predstavlja legitimno obnašanje nadzornih ovlasti dr-

14 U prijevodu odluke Lochner v. New york pojam ”police power” preveli smo kao ”nadzorna ovlast”, što prema našem mišljenju najviše odgovara sadržaju mjera koje se tiču očuvanja javne sigurnosti, reda, zdravlja, morala i pravde. Oslonac za takav prijevod nalazimo i u THE CONSTITUTIONAL LAW DICTIONARy (Vol. 2: GOVERNMENTAL POWERS), str. 643., koji police power tumači kao ”ovlast reguliranja privatnog ponašanja u interesu javnog zdravlja, sigurnosti i opće dobrobiti. Ista omogućuje državama i nji-hovim lokalnim jedinicama vlasti da donose i ostvaruju mjere koje odgovaraju cilju zadovoljenja javnog dobra. Svrha takvih mjera uključuje i stvaranje policijske sile”. BLACK’S LAW DICTIONARy definira pojam police power (1) kao ”inherentnu i plenarnu vlast suverena da donosi sve zakone potrebne za očuvanje javne sigurnosti, reda, zdravlja, morala i pravde. Riječ je o temeljnoj ovlasti od iznimnog značaja za vladu koje se legislatura ne može odreći ili je nepovratno transferirati od vlasti; (2) Prema x. Amand-manu to je pravo države da podvrgnuta zakonitom postupku i drugim ograničenjima donosi i ostvaruje zakone za zaštitu javnog zdravlja, sigurnosti, opće dobrobiti ili da delegira to pravo lokalnim vlastima; (3) U najširem smislu ovlast države da intervenira u korištenje privatnog vlasništva podvrgavajući ga pod vlast države (eminent domain).” BLACK’S LAW DICTIONARy (Eight ed.), odrednica affirmative action, Thomson West, 2004., str. 1196.

15 ”Nema opravdane osnove za zadiranje u slobodu osobe ili pravo na slobodu ugovora time da se određuju radni sati za pekar-sko zanimanje. Nesporna je činjenica da su pekari kao klasa jednaki po inteligenciji i kapacitetu ljudima iz ostalih trgovina ili sličnih zanimanja, ili da su u sposobni zagovarati svoja prava i brinuti za sebe bez zaštitne ruke države koja se miješa u njihovu neovisnost prosudbe i djelovanja. Oni nikako nisu štićenici države. Sagledan isključivo kao Zakon o radu, bez ikakvih referenci po pitanju zdravlja, mislimo da zakon poput ovoga koji se nalazi pred nama ne uključuje ni sigurnost, ni moral, niti dobrobit javnosti, te da interes javnosti uopće nije pogođen jednim takvim aktom. No Zakon se mora podržati, ako se on po svemu odnosi na zdrav-lje pojedinca koji je angažiran u pekarskom zanimanju”. Lochner v. New york 198 U.S. 45 (1905)

16 ”Jedan od sudaca Apelacijskog suda je izjavio, podržavajući taj zakon... da unatoč tome što dokazi nisu uniformni još uvijek može zaključiti da je zanimanje pekara ili slastičara nezdravo jer može rezultirati bolešću dišnih puteva (...) Mi mislimo da ne postoji prihvatljiva sumnja da je pekarstvo toliko nezdravo da bi to dozvolilo zakonodavnom tijelu da zadire u radno pravo i pravo ugovaranja pojedinca, bio on poslodavac ili posloprimac... Prema općem znanju pekarstvo se nikada nije smatralo nezdravim zanimanjem...”. Lochner v. New york 198 U.S. 45 (1905)


12

žave, već ”neopravdano, nepotrebno i arbitrarno miješanje u pravo i slobodu pojedinaca, poslo-davaca i posloprimaca, glede sklapanja ugovora o radu”, što ne može biti učinjeno bez da se pri-tom prekrši Ustav.

Odluka Lochner v. New York imala je dva izdvojena mišljenja (dissent opinions).17 U izdvojenom mišljenju suca Johna M. Harlana (kojemu su se pridružili suci White i Day) navodi se da je sud-ska većina svoj pravorijek utemeljila na pogrešnoj pretpostavci. Naime, sudac Harlan je tvrdio da se prilikom kontrole ustavnosti zakona pretpostavlja da je zakon valjan, što ide u prilog rješenju zakonodavca. Zakonske bi se odredbe trebale poštivati ”osim ako one izravno i očito krše temelj-no pravo iz Ustava”.18 Harlan nije smatrao da se na ovu situaciju može primijeniti sloboda ugo-varanja, niti da je jedino legitimno opravdanje Zakona o pekarstvu briga za zdravlje i sigurnost radnika. Osim toga, Harlan je više od sudske većine uvažavao dokaze koji su podupirali tužiteljev zahtjev. Sama činjenica da je bilo prostora za raspravu navodila je na potrebu da se zanemare svi argumenti o protuustavnosti zakona. Na kraju, Harlan je zaključio da je procjena zdravstvenih uvjeta u industriji pravo zakonodavne diskrecije.19

Zauzimajući sličnu poziciju kao i sudac Harlan, sudac Oliver Wendell Holmes je smatrao da treba podržati zakon države New york osim u slučaju kad razumna osoba priznaje da on zadire u temeljna načela američkih zakona i tradicije. Ipak, Holmesovo glasovito odvojeno mišljenje kri-tizira stajalište većinske odluke jer ono širi slobodu ugovaranja i sužava nadzorne ovlasti drža-ve. Smatrajući da takve doktrine reflektiraju teoriju socijalnog darvinizma i ekonomiju laissez-fa-irea, Holmes je izravno napao osnovnu premisu odluke: ”Ustav nema namjeru otjelotvoriti neku posebnu ekonomsku teoriju... jer je napravljen za ljude temeljno različitih mišljenja o tim stvari-ma”. Za Holmesa je odluka sudske većine bila opasna zato jer je predstavljala neovlašteno uklju-čivanje novog temeljnog prava u Ustav.20

Sudac R. Peckham je zaključio da presuda nema namjeru biti zamjena mjerama zakonodav-ca glede pitanja zaštite zdravlja u pekarskoj industriji. Međutim, mnogi su mislili da je odluka Vrhovnog suda bila upravo to, budući da je Zakon prethodno bio usvojen jednoglasno. Za odre-đivanje gornje granice radnih sati glasovalo je 119 zastupnika. Od ukupno 12 apelacijskih suda-ca koji su prethodno sudili u predmetu, sedam ih je bilo na strani zakonskih rješenja. Kritičari su tvrdili da Sud nije imao nikakva posebna saznanja o industriji, niti je mogao bolje od zakono-davnog tijela procijeniti je li pekarstvo nezdravo. Osim toga, stajalište o štetnosti rada u pekar-skoj industriji podupirala je i opsežna statistička građa uključena u dokazne materijale prilože-ne Vrhovnom sudu.

U kontekstu američkog ustavnog prava predmet Lochner ima nekoliko značenja. Prvo, ta odluka simbolizira sudski aktivizam u smislu konstitucionalizacije preferencija sudske politike;

17 Dissenting opinion je mišljenje suca kojim se izražava neslaganje s većinom, dok je concurring opinion mišljenje suca u kojem se on slaže s odlukom većine, ali uz različito objašnjenje. Usp. Smerdel B. & Sokol S., USTAVNO PRAVO, Pravni fakultet, Zagreb, 2006., str. 344.

18 Usp. Leonard G., HOLMES ON LOCHNER COURT, Boston University School of Law, Working Paper Series, Public Law & Legal Theory, WP No. 06-38, str. 3.; na: http://bu.edu/law/faculty/scholarship/workingpapers/2006.html

19 Usp. Dissent opininion J. M. Harlan, Lochner v. New york 198 U.S. 45 (1905), CORNELL LAW SCHOOL, LEGAL INFORMATION INSTITUT, SUPREME COURT COLLECTION: http://www.law.cornell.edu/supct/; Kens P., The Oxford Guide to United States Supreme Court Decisions, Oxford University Press, Oxford, 1999., str. 163.

20 Usp. Dissent opininion O.W. Holmes, Lochner v. New york 198 U.S. 45 (1905), CORNELL LAW SCHOOL, LEGAL INFORMATION INSTITUT, SUPREME COURT COLLECTION: http://www.law.cornell.edu/supct/; Leonard G., HOLMES ON LOCHNER COURT, Boston University School of Law, Working Paper Series, Public Law & Legal Theory, WP No. 06-38, str. 3. et passim. na: http://bu.edu/law/faculty/scholarship/workingpapers/2006.html


13

drugo, ona je sinonim za ekonomski liberalizam; treće, ona je pokazatelj tadašnje ustavne krize. Obrazložiti ćemo ukratko svako od navedenih značenja.

(i) L ochner kao simbol sudskog aktivizma. Prema ovom tumačenju središnji interes je zapravo teorija ustavnog sudovanja Vrhovnog suda, a ne toliko liberalna teorija političke eko-nomije kao moguće nadahnuće jednog broja njegovih sudaca. Temeljni argument je da su suci, pod krinkom ustavnog tumačenja, osobne političke preferencije postavili iznad rješenja demo-kratski izabranog predstavničkog tijela.

(i i) L ochner kao sinonim ekonomskog liberalizma. Ovo tumačenje ne kritizira to-liko ”Lochnerovu” teoriju ustavnog sudovanja, koliko stvarnu političku teoriju sudaca Vrhov-nog suda. Suci su izrazili predanost načelima slobode ugovaranja i slobode vlasništva te stro-gim granicama državne intervencije u tržišnim odnosima. Riječ je zapravo o filozofiji laissez-fa-irea (ekonomskog liberalizma), koja je u tom vremenu te kasnije za vrijeme Rooseveltovog New Deala predstavljala značajnu ustavnu prepreku prijelazu države i društva u novu etapu razvoja. Njene su komponente danas transformirane u neoliberalizam te i dalje imaju veliki utjecaj, što se ogleda u nepriznavanju zahtjevnije zaštite ekonomskih prava i uopće u odnosu prema socijal-nom zakonodavstvu.

(ii i) L ochner kao ref leks ustavne krize. Konačno, Lochner se povezuje s ustavnom krizom te je sinonim za dugotrajni sukob između sudova i demokratski izabranih institucija. Taj sukob između političkih vlasti (zakonodavne i izvršne) i sudbene vlasti nakon Lochnera došao je do vrhunca kada je predsjednik Franklin D. Roosevelt (1882-1945) s namjerom da slomi otpor Suda predložio tzv. Court-packing plan, tj. povećanje broja sudaca kako bi se eventualno nadglasa-la ”Lochnerova većina” u sudu. U jednom govoru od 9. ožujka 1937. godine F.D. Roosevelt je snaž-no zagovarao taj plan sljedećim riječima:

”...američki oblik vlade opisao sam kao tri konja koja američkom narodu osigurava Ustav kako bi mu se omogućilo da mu polja mogu biti zaorana. Ta su tri konja naravno tri grane vlasti - Kongres, egzekutiva i sudovi. Međutim, danas zajedno vuku tek dva konja, treći to ne čini”.21

Procedura ostvarivanja plana je predviđala i njegovo prihvaćanje u Senatu, ali je usred te si-tuacije Sud jednostavno izmijenio svoj način sudovanja i time sam zaključio Lochnerovu eru.22 Ta nagla promjena smjera djelovanja Suda (switch of the Court) istodobno se shvaćala kao ”vjetar u prsa sudskom aktivizmu”.23

(iv) Zakl jučno o Lochneru kao primjeru konzer vativnog sudskog aktivizma. Za ustavnopravnu i političku analizu sudskog aktivizma ”Lochnerov sud” i sam predmet Lochner i danas ostaju neiscrpni izvor rasprava o konstitucionalizmu i njegovim sredstvima.24 Prije sve-ga, tzv. Lochnerov sud, kojim je u vrijeme usvajanja odluke predsjedavao Mellvile Weston Fuller (1833-1910), ostao je zapamćen u ustavnoj povijesti SAD-a kao neosporno aktivistički sud. Upra-vo je za vrijeme trajanja tzv. Lochnerove ere sudbeni nadzor dobio svoja moderna obilježja, na način da je ustavna kontrola zakonitosti od strane Vrhovnog suda postala rutinska operacija i sa-

21 Roosevelt F.D., A FIRESIDE CHAT, 1937., cit. pr. Friedman B., THE HISTORy OF THE COUNTERMAJORITARIAN DIFFICULTy, PART FOUR: LAW’S POLITICS, University of Pennsylvania Law Review, sv. 148, br. 4, 2000., str. 1004.

22 U literaturi se i dalje raspravlja što je zapravo navelo Sud na drastičnu promjenu smjera. Dok jedni smatraju da je izravni razlog upravo Rooseveltov Court packing plan, drugi smatraju da je odluka o promjeni načina djelovanja bila dogovorena među sucima i prije Rooseveltovog plana. B. Friedman zaključuje međutim da se na to pitanje jednostavno ne može odgovoriti. Usp. Choudry F., op. cit., str. 16.; Friedman B., op. cit. (Part IV), str. 976.

23 Wolfe C., JUDICIAL ACTIVISM - BULWARK OF FREEDOM OR PRECARIOUS SECURITy?, Rowman & Littlefield Publishers, Lanham - Oxford, 1997., str. 21.

24 Tako je primjerice 2005. godine u povodu stogodišnjice Lochnera održan simpozij pod nazivom ”Lochner Centennial Conference” u organizaciji bostonskog sveučilišta, a radovi su objavljeni u Boston University Law Review, sv. 85, br. 3, 2005.


14

stavni dio američkog ustavnopolitičkog sustava. Iako je sudbeni nadzor postojao i ranije, upravo je situacija nakon predmeta Lochner stvorila potrebu da se utvrdi odgovarajući pojam koji bi se povezivao s praksom suda da ”nulificira” (nullification) tj. poništava zakone. Prihvaćen je ili bolje rečeno zadržao se je naziv sudbeni nadzor (judicial review), iako su suvremenici predlagali i druge: ”judicial supremacy”, ”judicial veto”, ”judicial nullification”, ”judicial paramountcy”, itd.25 Napo-kon, u vrijeme Lochnera formuliran je i danas prihvaćeni pojam ”protuvećinske poteškoće”. Po-pulistički zahtjevi progresivista da je kritika ustavnih odluka sudstva potrebna ne samo sa staja-lišta prava, nego i sa stajališta politike (jer Sud djeluje protiv izražene volje naroda, pa je stoga ri-ječ o antidemokratskoj instituciji), danas su opće mjesto ustavnopravnih rasprava.26

2.2. Brown Case (1954) i razdoblje progresivnog sudskog aktivizma

Početkom 20. stoljeća u SAD-u počinje ekonomska i socijalna revolucija koja je na poseban način utjecala na odnos između političkih vlasti i Vrhovnog suda. Reformistički potezi progre-sivista bili su usmjereni prema usvajanju zakonodavnih akata kojima se je regulirala ekonom-ska aktivnost, snižavalo poreze, usmjeravalo nacionalnu monetarnu politiku, poboljšavalo uvje-te rada u industriji, uvodilo biračko pravo žena, zatim prohibiciju, porez na prihod, itd. Brojni progresivistički zakoni stvorili su i priliku Vrhovnom sudu za sudbeni nadzor, a Sud je u nizu od-luka iz tog razdoblja demonstrirao naglašeni ekonomski i socijalni konzervativizam. Uskim tu-mačenjem ustavne zaštite osobnih prava Sud je svojim odlukama prvenstveno štitio interese po-slovnog svijeta i kapitala, a protiv zahtjeva za boljom organizacijom rada. Između 1920. i 1923. godine Vrhovni sud je ukinuo dijelove desetak zakona, što je izazvalo republikanskog vođu se-natskog pravnog odbora da optuži Sud da je postao ”ekonomski diktator”. Možda najbolju kriti-ku Vrhovnog suda izrazio je Robert M. La Follette (1855-1925), kandidat Progresivne stranke na predsjedničkim izborima 1924. godine:

”Današnji je vladar američkog naroda Vrhovni sud SAD. Zakon je ono što oni kažu da jest, a ne ono što usvaja narod preko Kongresa. Da, čak ni Ustav SAD nije ono što on jednostavno kaže, nego ono što devet ljudi kaže da bi trebalo biti”.27

I Roosevelt je tvrdio da je napad Suda na legislativni program stvorio ”no-man’s land” (niči-ju zemlju) na kojoj vlast (državna i federalna) ne može funkcionirati. No, napadi sudaca na zako-nodavni program New Deala nisu uznemiravali samo nositelje političke vlasti. Zanimljivo je ista-

25 Whittington K.E., CONGRESS BEFORE THE LOCHNER COURT, Boston University Law Review, sv. 85, br. 3, 2005., str. 821.

26 Usp. Whittington K.E., CONSTITUTIONAL THEORy AND THE FACES OF POWER, u: THE JUDICIARy AND AMERICAN DE-MOCRACy - ALExANDER BICKEL, THE COUNTER MAJORITARIAN DIFFICULTy, AND CONTEMPORARy THEORy (ur. Ward K.D. & Castillo C.R.), State University of New york, Albany, 2005., str. 163; Seipp D.J., SyMPOSIUM: LOCHNER CENTENNIAL CONFERENCE - INTRODUCTION, Boston University Law Review, sv. 85, br. 3, 2005., str. 671-676.

27 Baker R.A., THE UNITED STATES CONGRESS RESPONDS TO JUDICIAL REVIEW – THE TWENTIETH CENTURy ExPERIENCE (FROM POLLOCK TO CHADHA, 1895-1983), u CONSTITUTIONAL JUSTICE UNDER OLD CONSTITUTIONS (ur. Smith E.), Kluwer Law International, The Hague, 1995., str. 62.


15

knuti da je na popuštanje Kongresu pozivao istaknuti sudac Louis D. Brandeis.28 Već smo ista-knuli da je ponašanje sudske većine bilo glavni razlog Rooseveltovog court-packing plana. Iako taj plan nije uspio, ponovna pobjeda republikanaca na izborima 1936. godine, kao i promjene u sa-stavu Suda nakon 1937. godine, otvorile su novo razdoblje u radu Vrhovnog suda.29 U sljedećih dvadeset godina Sud je izmijenio gotovo sve odluke o ustavnosti New Deal zakonodavstva. Taj proces je dosegnuo vrhunac 1941. godine kada je Sud jednoglasno podržao zabranu dječjeg rada te odredio raspon tjedne plaće (Fair Labor Standard Act). Vrhovni sud je u tom razdoblju proglasio neustavnim dijelove samo 4 kongresna zakona, s tim da nijedan od njih nije bio od velikog zna-čaja. Može se reći da je konzervativni sudski aktivizam zamijenila politika sudskog samoogra-ničenja (restraint). Ipak, u procesu transformacije američke nacije nakon Drugog svjetskog rata ponovno će se postaviti pitanje odnosa između političkih vlasti i Vrhovnog suda. Tada će se po-novno pojaviti sudski aktivizam, ali ovog puta će imati liberalni odnosno progresivni predznak.

(i) Brown Case (1954) i zaokret Vrhovnog suda prema liberalnom sudskom aktivizmu. Izborom novog predsjednika Vrhovnog suda Earla Warrena (1891-1974) početkom 1953. godine započelo je novo razdoblje djelovanja Suda. Warren je obnašao funkciju Chief Ju-stice-a od 1953. do 1969. godine. U vrijeme njegovog predsjednikovanja Sud se je preobrazio u krajnje angažiranu instituciju čije su odluke doticale sva područja života američke nacije. Poli-tički sporovi oko građanskih prava, obrazovanja, zakonodavne zastupljenosti, postali su glav-na područja ustavne borbe. Transformacija Suda započela je jednoglasnom odlukom u predme-tu Brown v. Board of Education of Topeka (1954). U sljedećim godinama Vrhovni sud je postao ona ”grana vlasti koja se ne boji rješavati teška socijalna pitanja, ne oklijeva poticati društvenu pro-mjenu, koja ne pokazuje neodlučnost da se uključi u kontroverzna pitanja. S druge strane, zako-nodavna i izvršna vlast bile su dvosmislene i malodušne”.30

Ukratko ćemo navesti sadržaj i mišljenje jedne od najznačajnijih odluka Vrhovnog suda, koja je uslijedila kao reakcija na više sličnih slučajeva u različitim državama (Kanzas, Virginia, Sou-th Carolina, Delaware te District of Columbia) kojima je zajedničko to što su crnačka djeca, pre-ko svojih pravnih zastupnika, tražila pomoć sudova kako bi im bio omogućen upis u lokalne jav-ne škole koje pohađaju djeca bijelaca.31 U predmetu iz Kanzasa Brown v. Board of Education tužite-

28 Sudac Brandeis je pozivao na zakonodavno-sudski sklad predlažući niz pravila koja su trebala ograničiti Sud: ”(1) Sud neće glaso-vati o neustavnosti zakona u tzv. prijateljskom postupku zato jer je odlučivanje takvih pitanja ‘legitimno jedino kao posljednje rješenje... Nikada se nije mislilo da bi stranka koja je prethodno poražena u parlamentu mogla sredstvima prijateljske parnice sudu prebaciti ispitivanje ustavnosti zakonodavnog akta...’; (2) Sud neće ‘anticipirati neko pitanje ustavnog prava unaprijed u nužnosti da ga riješi...’; (3) Sud neće ‘formulirati pravilo ustavnog prava šire nego što zahtijevaju činjenice na koje se ono ima primijeniti...’; (4) Sud neće odlučivati o ustavnom pitanju iako je prijedlog podnesen pravilno, ako postoji neka druga osnova za rješavanje pitanja; (5) Sud neće odlučivati o valjanosti zakona ‘ako žalitelj propusti ukazati da su mu djelovanjem takvog zakona osobno povrijeđena prava...’; (6) Sud neće odlučivati o zakonu ‘na poticaj onoga koji u tome vidi osobnu korist...’; (7) Kada se pojavi pitanje valjanosti akta Kongresa, a s njime i ozbiljna sumnja o ustavnosti, temeljno je načelo da ovaj Sud prvo utvrdi je li konstrukcija zakona omogućila da se to pitanje izbjegne”. Usp. 297 U.S. 345-348 (1936), cit. pr. Baker R.A., op. cit., str. 65.

29 Moderniji pristup sudbenom nadzoru označava odluka United States v. Carolene Products Company, 304 U.S. 114 (1938), poznata po fusnoti 4. kojom je prema ekonomskoj regulaciji primijenjena minimalna kontrola (rational review). U mišljenju suca H. Stonea daje se podrška federalnom zakonu koji zabranjuje međudržavnu prodaju mlijeka i to tako da se prvo ističe kako je zakon racionalan, ali se zatim u fusnoti 4. sugerira da samo racionalnost ne mora uvijek biti dovoljna. Fusnota uvodi ideju o različitim razinama sudske kontrole. Stroži oblik kontrole Sud je primijenio u predmetu Korematsk v. U.S. (1944). Usp. Ely J.H., TOWARD A REPRESENTATION - REINFORCING MODE OF JUDICIAL REVIEW, Maryland Law Review, sv. 37, br. 3, 1978., str. 454-455.

30 White G.E., WARREN COURT, u: ENCyCLOPEDIA OF THE AMERICAN CONSTITUTION, Vol. 4, str. 2024.; cit. pr. Baker R.A., op. cit., str. 72.

31 U pitanju su bili sljedeći predmeti: Oliver Brown et al. v. Board of Education of Topeka, Shawnee County, Kansas, et al.; Harry Briggs, Jr., et al. v. R.W. Elliott, et al.; Dorothy E. Davis et al. v. County School Board of Prince Edward County, Virginia, et al.; Spottswood Thomas Bolling et al. v. C. Melvin Sharpe et al.; Francis B. Gebhart et al. v. Ethel Louise Belton et al. Vrhovni sud je 1952. godine odlučio da će sve slučajeve razmatrati zajedno.


16

lji su bili crnačka djeca osnovnoškolske dobi s prebivalištem u mjestu Topeka.32 Oni su se zajed-no žalili Područnom sudu Kanzasa radi ostvarivanja kanzaškog zakona koji dozvoljava, ali ne po-stavlja obvezu da se u gradovima s više od 15.000 stanovnika ostvare odvojene školske pogodno-sti za crne i bijele učenike. Prema tom zakonu uprava za obrazovanje u Topeki odlučila je osno-vati segregirane osnovne škole. Međutim, druge su javne škole u zajednici djelovale na ne-segre-gacijskoj osnovi. Razmatrajući slučaj tročlani područni sud je zaključio da segregacija u javnom obrazovanju ima štetan učinak na crnačku djecu, ali je odbio zahtjev tužitelja tako što je utvrdio da su crne i bijele škole u biti jednake ako se uzmu u obzir zgrade, transport, školski program i obrazovne kvalifikacija učitelja. Njihova odluka bila je utemeljena na tzv. doktrini ”odvojeni ali jednaki” prema kojoj jednakost postupanja postoji kada su rasama osigurane jednake pogodno-sti, premda su te pogodnosti odvojene. Tužitelji su naprotiv tvrdili da segregirane javne škole nisu i ne mogu biti ”jednake”, te da klauzula ”odvojeni ali jednaki” krši xIV. Amandman (tj. kla-uzulu o jednakosti).33

Vrhovni sud je zazuzeo stajalište da se njihova odluka ne može usmjeriti prema usporedbi izjednačenosti škola po pitanju infrastrukture, školskog programa i sl., već je nužno razmotriti efekte same segregacije na javno obrazovanje, koje pritom ”mora biti razmotreno u smislu nje-govog punog razvoja i njegovog današnjeg mjesta u životu američke nacije”. Osnovno je pitanje, smatra sud, da li segregacija bijele i obojene djece u javnim školama isključivo na temelju rase, bez obzira na to što konkretni faktori mogu biti jednaki, uskraćuje djeci manjinske grupe jedna-ke obrazovne mogućnosti:

”Mi vjerujemo da uskraćuje. (...) Odvajati ih od ostale djece njima slične dobi i sposobnosti samo zbog njihove rase stvara osjećaj inferiornosti, pa im njihov status u zajednici može utjecati na um i srce onako kako se ne bi smjelo. Učinak takvog odvajanja s obzirom na njihove obrazovne mogućnosti dobro je utvrđen u slučaju iz Kanzasa gdje sud nije nikako bio prisiljen odlučiti pro-tiv crnih tužitelja. Segregacija bijele i obojene djece u javnim školama ima štetan efekt na oboje-nu djecu. Utjecaj je još veći kada ga sankcionira pravo, pa se politika segregiranja rasa obično tu-mačila u smislu obilježavanja inferiornosti crnačke grupe. Osjećaj inferiornosti utječe na moti-vaciju djece u učenju. Segregacija s pravnom sankcijom ima dakle tendenciju da unazadi eduka-cijski i mentalni razvoj crnačke djece i da ih liši nekih povlastica koje bi primili u rasno integrira-nom školskom sustavu”.

Odluka Suda u predmetu Brown v. Board of Education of Topeka je kronološki prvi uradak E. Warrena, a možda i njegova najznačajnija ostavština. Ova odluka je važna jer je njom učinjen ”presudni iskorak u ekspanziji sudske vlasti”.34 Drugim riječima, ponovno je zakoračeno u razdo-blje ekstenzivnog sudskog aktivizma. Odlučen jednoglasno, predmet Brown je bio ”diplomatski trijumf Chief Justicea Warrena”35 kojim je inicirana pravna i društvena revolucija u rasnim odno-

32 Oliver Brown et al. v. Board of Education of Topeka, Shawnee County, Kansas et al. (1954). Odluka ima 14 fusnota. Ovdje prevodi-mo i prikazujemo samo 1. fusnotu, budući da se u njoj spominje slučaj iz države Kanzas koji je u naslovu odluke Vrhovnog suda. Usp. CORNELL LAW SCHOOL, LEGAL INFORMATION INSTITUT, SUPREME COURT COLLECTION. ili http://www.archives.gov/education/lessons/brown-v-board/

33 Amandman xIV (1868), odj. 1.: ”Sve osobe rođene ili prirođene u Sjedinjenim Američkim Državama i podložne njihovoj vlasti državljani su Sjedinjenih Država i Države u kojoj prebivaju. Nijedna Država neće donijeti ili provoditi neki zakon koji bi ograničio povlastice ili zaštitu državljanima Sjedinjenih Država, niti će koja Država oduzeti kojoj osobi život, slobodu ili imetak bez pravičnog zakonitog postupka; niti uskratiti bilo kojoj osobi pod njezinom vlasti jednaku zaštitu pred zakonom”. USTAV SAD (prijevod i uvodna studija prof. dr. Branko Smerdel), PAN Liber, Osijek, 1994.

34 Wolfe C., JUDICIAL ACTIVISM - BULWARK OF FREEDOM OR PRECARIOUS SECURITy?, Rowman & Littlefield Publishers, Lanham - Oxford, 1997., str. 23.

35 Pritchett C.H, CONSTITUTIONAL CIVIL LIBERTIES, New Jersey, 1984., str. 261.


17

sima. Predmet Brown je bio početak temeljitih promjena u strukturi američkog društva, ali i pro-mjena prirode i očekivanja od sudskog tumačenja Ustava.36

U odluci su dotaknuta dva važna pitanja: (1) povijesno shvaćanje klauzule o jednakosti (Equ-al Protection Clause) koje je za Sud bilo neuvjerljivo; (2) ranija odluka Vrhovnog suda Plessy v. Fer-guson kao izvor segregacije s argumentom da segregacija nije štetna.

Rasno pitanje nakon američkog Građanskog rata (1861-1865) i ustavnih amandmana (xIII, xIV i xV)37 koji su pozivali na izgradnju društva rasne jednakosti bilo je obilježeno odlukom Vr-hovnog suda Plessy v. Ferguson, 163 U.S. 537 (1896). Tom je presudom utvrđeno da su ”odvojene ali jednake” pogodnosti kompatibilne s jednakom zakonskom zaštitom. U praksi se je međutim pokazalo da odvojen znači nejednak. Crnačko stanovništvo je u južnim državama u odnosu pre-ma bijelcima tretirano kao inferiorna rasa. Zahvaljujući naporima crnačkih i liberalnih civilnih i profesionalnih udruga, Vrhovni sud je odlučio pitanje raspraviti i riješiti u predmetu Brown. Me-đutim, u istraživanju problema segregacije Sud se nije bavio prošlošću već aktualnim stanjem u američkom obrazovanju. Umjesto u povijesnim okolnostima, Sud je oslonac pronašao u rezulta-tima istraživanja društvenih znanosti koja su potvrdila svu štetnost segregacije i sustava bjelač-ke supremacije koji je na njoj izgrađen.

Odluka Brown je ubrzo izazvala negativnu reakciju političkih vlasti, što je bilo i očekivano s obzirom na tradiciju rasnih odnosa u SAD. U Kongresu se je tako 1956. godine pojavila ”Deklara-cija o ustavnim načelima” (tzv. Southern Manifesto) kojom je 96 južnjačkih senatora i zastupnika osporavalo ustavnost odluke.38 Tadašnji predsjednik D. Eisenhower (1890-1969), koji je u počet-ku izrazio načelnu podršku ostvarivanju prava na obrazovanje, uporno je oklijevao čvršće podr-žati ostvarivanje odluke o uklanjanju segregacije. U državama ”starog Juga”, koje su naročito po-dupirale društvenu strukturu Jim Crow-a,39 predstavnička tijela su brzo usvojila cijeli niz novih zakona s ciljem sprječavanja desegregacije. Konzervativni mediji su za suca Warrena tražili impe-achment. Osim pravnih prepreka, desegregacija je izazvala i niz nasilnih događaja. Tako je Vrhov-ni sud za događaje u Little Rocku 1957. godine izravno prozvao guvernera Arkanzasa i predstav-ničko tijelo te države (v. Cooper v. Aaron, 358 U.S. 1 1958).40

Odlukom u predmetu Brown Vrhovni sud je zabranio rasnu segregaciju, uključujući posebno slučajeve u kojima je bila poticana od same vlasti. Ipak, trebalo je vremena da sudska odluka po-stane stvarnost. To se je konačno dogodilo 1964. godine usvajanjem Zakona o građanskim pra-vima (Civil Rights Act, 1964) kojim je Kongres ”ratificirao” i proširio načelo zabrane diskrimina-

36 Hutchinson D.J., BROWN V. BOARD OF EDUCATION, u THE OxFORD GUIDE TO UNITED STATES SUPREME COURT DECI-SIONS (ur. Hall K.L.), OUP, Oxford, 1999., str. 34-36.

37 Američki povjesničari su dokazali da je odluka Vrhovnog suda Scott v. Sandford, 19 How. (60 U.S.) 393 (1857) suca Rogera B. Taneya imala izravni utjecaj na akcije koje su dovele do Građanskog rata. Taneyovo mišljenje je ”primjer naopakog sudačkog umijeća i promašenog sudačkog državništva”. Trebao je proći Građanski rat (1861-1865) i biti usvojeni Amandmani Građanskog rata da tu odluku promijene. Tako je Am. xIII. (1865) ukinuo ropstvo, Am. xIV. dodijelio državljanstvo svima koji su rođeni u SAD i to bez obzira na boju kože i prijašnje stanje ropstva, a Am. xV. (1870) je dodijelio pravo glasa državljanima bez obzira na rasu, boju kože i eventualno ranije ropstvo. Odluka Dred Scott je jedna od najvažnijih odluka u američkoj ustavnoj povijesti jer je osigurala osnovu za dalekosežno tumačenje klauzule materijalnog zakonitog postupka (substantive due clause), a posebno je produbila krizu u rasnim odnosima. Usp. Ehrlich W., SCOTT v. SANDFORD, u THE OxFORD GUIDE TO UNITED STATES SUPREME COURT DECISIONS, (ur. Hall K.L.), OUP, Oxford, 1999., str. 277-279.

38 Tekst i opširnije o tzv. Southern Manifestu vidi na: http://www.milestonedocuments.com/document_detail.php?id=126

39 Pojam Jim Crow dolazi iz popularne pjesme s uličnih priredbi koje je 1828. godine počeo izvoditi Thomas Dartmouth “Daddy” Rice, engleski useljenik u SAD i prvi popularizator glumaca s licem obojanim u crno. Pjesma i obojeno lice bili su u svoje vrijeme veliki hit, a od 1837. godine se ovaj primjer shvaća kao metafora rasne segregacije.

40 Freyer T., COOPER v. AARON, u: THE OxFORD GUIDE TO UNITED STATES SUPREME COURT DECISIONS (ur. Hall K.L.), OUP, Oxford, 1999., str. 62-63.


18

cije. Krajem šezdesetih godina uslijedile su nove odluke Suda o pitanju rasnih odnosa, no sada su bile usmjerene na nove oblike diskriminacije u društvu. Naime, dok je odlukom Brown zabra-nio rasnu diskriminaciju, Sud je u predmetu Green v. County School Board, 391 U.S. 430 (1968) po-taknuo određene mjere kako bi povećao integraciju društva. Radilo se je o sljedećem. Ubrzo na-kon uspjeha s usvajanjem Civil Rights Act-a došlo je do smanjenja zakonski poticane rasne segre-gacije, ali bez velikih rezultata. Takva situacija potaknula je suce Vrhovnog suda na novu akciju, pa je Sud učinio pomak od zabrane segregacije na mnogo ambiciozniji plan ”iznude” integracije. Tako je sudac William J. Brennan (1906-1997), koji je u Sudu proveo 44 godine (1956-1990) i ko-jega je Chief Justice Warren prijateljski zvao Deputy Chief, u jednoglasno prihvaćenom mišljenju u predmetu Green (9:0) ponovio ustavni zahtjev za eliminacijom rasne segregacije. Međutim, bu-dući da je školski sustav još uvijek bio neustavan tj. nedovoljno integriran, dozvoljavaju se tzv. ”afirmativne tužbe” u prilog manjine kada je to bilo neophodno da bi se ostvarilo povećanje ra-sne integracije u školama.41

Napore Suda da potakne široku društvenu reformu pokazuju i kasnije odluke, posebno Ba-ker v. Carr, 396 U.S. 186 (1962). Tu je odluku sam Chief Justice Warren označio kao ”najznačajniju odluku” usvojenu za vrijeme njegovog predsjednikovanja. Ova odluka ima prvenstveno politički značaj. Predmet Baker je snažno utjecao na uvažavanje interesa i političke snage urbanih sredi-šta i njihove populacije. Naime, bez obzira na porast i sve veću ulogu urbane populacije, zakono-davci u saveznim državama su dugo oklijevali s promjenama izbornih jedinica koje bi reflektirale promjene u populaciji (reapportionement), a čime bi omogućili veći utjecaj biračkog tijela u urba-nim središtima. Budući da je odluka u predmetu Baker inicirala veliki broj tužbi, politička mapa nacije bila je znatno bila izmijenjena.42

Na kraju možemo zaključiti da je upravo tzv. Warrenov sud pridonio oblikovanju ”protuve-ćinske poteškoće”, koja je od A. Bickela i drugih kasnijih autora formulirana kao ”dilema legitimi-ranja imenovanih sudaca u demokraciji”.43 Iako je sudac Warren svojim aktivizmom zapravo in-tenzivirao tu poteškoću, njegov Sud je u analima američke ustavnosti ostao zapamćen prije sve-ga kao institucija koja je svojim intervencionizmom potvrdila svoju prevažnu ”ulogu zaštitnika pojedinca protiv vlasti Levijatana i zaštitnika manjina od strane pritisaka većine”.44 Zbog toga je djelovanje Vrhovnog suda u razdoblju pod predsjedavanjem suca Warrena primjer sudskog akti-vizma u njegovom najboljem izdanju.45

41 ”Afirmativne tužbe - niz tužbi stvorenih kako bi se elimirala postojeća i trajna diskriminacija, omogućilo ispravljanje trajnih efekata diskriminacije iz prošlosti, te stvorio sustav i procedure izbjegavanja nove diskriminacije”; BLACK’S LAW DICTIONARy (Eight ed.), ODREDNICA affirmative action, Thomson West, 2004., str. 64.

42 Pealtson J.W., BAKER v. CARR, 396 U.S. 186 (1962), u THE OxFORD GUIDE TO UNITED STATES SUPREME COURT DECISIONS (ur. Hall K.L.), OUP, Oxford, 1999., str. 17-20.

43 Friedman B., THE BIRTH OF AN ACADEMIC OBSSESION - THE HISTORy OF THE COUNTERMAJORITARIAN DIFFICULTy (Part Five), The yale Law Journal, sv. 112, br. 2, 2002., str. 247.

44 Kurland P.B., TOWARD A POLITICAL SUPREME COURT, 37 University of Chicago Law Review 1969, cit. pr. Friedman B., op. cit., str. 250.

45 Takva bi ocjena bila prikladna i s obzirom na izvore i duh američkog konstitucionalizma. Nastojanje da se ostvari ”demokratska vlada pod zakonom” (democratic government under law) te razdvajanje tih vrednota (demokracije i vladavine prava) je kroz američku povijest poticalo namjere da se na sličan način razdvoje i funkcije. Međutim, ”privrženost Amerikanaca narodnom suve-renitetu i temeljnom zakonu osigurala je” - prema riječima Roberta McCloskeya u poznatom djelu o Vrhovnom sudu SAD - ”javnu podršku za svaku instituciju koja je te vrednote predstavljala. Upravo taj dualizam... pomaže da se shvati ono što se je izgleda u povijesti kasnije zapetljalo...”. McCloskey R., THE AMERICAN SUPREME COURT, 1960., str.13.; cit. pr. Friedman B., op. cit., str. 251.


19

3. Obilježja suvremenog američkog sudskog aktivizma

Razvoj američkog sudskog aktivizma obilježava stalna izmjena smjera djelovanja sudaca Vr-hovnog suda. Pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća brojni pravni pisci (A. Bickel i drugi) su kritizirali članove Warrenovog suda zbog njihove ambicije da rješavaju politička pitanja. Isti ar-gument koristila je kasnije i konzervativna društvena (pravna) kritika koja je od protuvećinskog argumenta prešla na osudu sudačkog liberalnog ”socijalnog inžinjeringa”. Nakon što je 1968. go-dine za predsjednika SAD-a izabran R. Nixon koji je u svojoj kampanji stalno kritizirao liberalne odluke Warrenovog suda, konzervativci su uspjeli ponovno zagospodariti Sudom. To je označi-lo početak razvoja nove konzervativne ustavne jurisprudencije.46 Tako se razvoj američkog sud-skog aktivizma zapravo nalazi u stalnoj izmjeni smjera, odnosno aktivizama različite orijentaci-je. Warrenov aktivizam liberalnog tipa zamijenio je aktivizam umjerenog konzervativizma na-kon što je na čelo Suda 1969. godine došao W. E. Burger (1907-1995), koji je tu funkciju obnašao do 1986. godine.

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća Vrhovni sud je ušao u novu fazu svog djelova-nja. U to je vrijeme za predsjednika SAD ponovno izabran Ronald Reagan, koji je u Bijeloj kući ukupno proveo dva mandata (od 1981. do 1989. godine). No i Vrhovni sud je dobio novog pred-sjednika - bio je to William H. Rehnquist (1924-2005), koji je kao Chief Justice služio od 1986. do 2005. godine. Vrhovni sud je u tom periodu prema T.M. Kecku postao ”najaktivističkiji sud u povijesti”.47

U jednoj analizi djelovanja Suda kojega je predvodio W.H. Rehnquist navedene su tri moguć-nosti djelovanja tj. uloge koje su suci mogli usvojiti. Prva mogućnost je bila da Sud usvoji popust-ljivi položaj prema izabranim granama vlasti. Suci su međutim odbili ovu poziciju. Tim su staja-lištem suci i konzervativnog i liberalnog opredjeljenja zapravo nastojali omogućiti Sudu prostor za što efikasniju zaštitu individualnih prava.48 Druga opcija bila je usvajanje pozicije konzervativ-nog aktivizma, koju je u osnovi zagovarao Chief Justice Rehnquist, te suci Scalia i Thomas (pa i O’Connor i Kennedy). Oni su zagovarali ”kategoričnu distinkciju između onih situacija u kojima izvorni ustavni tekst određuje granice i koje bi sud trebao aktivno podupirati, te situacija u koji-ma je tekst ‘nijem’ pa time poziva na ograničavanje”.49 To je značilo angažman sudske vlasti u za-štiti vlasničkih prava, ograničavanje državnih napora u reguliranju poduzetništva, uspostavi so-cijalne i ekonomske jednakosti, te popuštanje političkim vlastima u pitanjima smrtne kazne, mo-litve u školama te ograničenjima prava na abortus. Treća je opcija bila nastaviti s liberalnim akti-vizmom i nju su zagovarali preostali suci.

46 ”Izborom Richarda M. Nixona za Predsjednika SAD-a 1968. godine uloga Vrhovnog suda u američkom političkom procesu postala je predmet rasprave koja je bila daleko strastvenija od bilo koje druge vođene nakon krize s New Dealom tridesetih godina”; Swin-dler W.F., THE SUPREME COURT, THE PRESIDENT AND CONGRESS, International and Comparative Law Quarterly, sv. 19, br. 4, 1970., str. 671. Usp. i Dworkin R., A SPECIAL SUPPLEMENT: THE JURISPRUDENCE OF RICHARD NIxON, The New york Review of Books, sv. 18, br. 8, 1972., na: http://www.nybooks.com/articles/10204; Keck T.M., THE MOST ACTIVIST SUPREME COURT IN HISTORy: THE ROAD TO MODERN JUDICIAL CONSERVATIVISM, Chicago University Press, Chicago, 2004., str. 143.

47 Keck T.M., THE MOST ACTIVIST SUPREME COURT IN HISTORy: THE ROAD TO MODERN JUDICIAL CONSERVATIVISM, University of Chicago Press, Chicago, 2004.

48 T.M. Keck tvrdi da to oslikava ”karakter ustavnog konzervativizma koji počiva na pravima”. Na to ukazuju odluke iz ekonomskog područja koje su se temeljile na ograničenju vlasti (trgovinska klauzula, x. Amandman, vlasnička prava), odluke koje se tiču građanskih sloboda i prava u slučajevima koji su se suprotstavljali afirmativnim tužbama te mjera kojima se je odbijala državna pomoć vjerskim grupama, itd. Usp. Keck T.M., op. cit., str. 181.

49 Keck T.M., op. cit., str. 201.


20

U svakom slučaju, većina sudaca opredijelila se je za usvajanje nove konzervativne ustavne jurisprudencije, uz nastavak s određenim liberalnim mjerama Warrenovog i Burgerovog suda. T.M. Keck brani svoju tvrdnju da je Rehnquistov sud ”najaktivističkiji u povijesti” naglašavajući posebno tri faktora. Prvi pokazuje da je Sud od 1994. godine ukinuo više federalnih zakona nego u bilo kojem drugom razdoblju u svojoj povijesti. Drugo, Sud je potvrdio svoj autoritet na jedan samosvjestan način, a najistaknutiji suci su snažno podupirali koncepciju supremacije sudstva. Treće, Sud je pokazivao spremnost intervenirati u brojnim važnim područjima prava i politike. Zadnji takav poznati slučaj je Bush v. Gore kao još jedan dokaz snažne interakcije između prava i politike.50 Odnosno, kako je to zaključio Sanford Levinson:

”Jedna od stvari koju su neki od nas naučili 12. prosinca 2000. je da su petorica republikan-skih sudaca - drugim riječima sudaca koji su politički naklonjeni Republikanskoj stranci i koji su imenovani od strane republikanskih predsjednika - bili spremni učiniti sve što je potrebno za blokadu izbornog procesa u Floridi u kontekstu koji je značio da će republikanski kandidat G.W. Bush neizbježno okupirati Bijelu kuću”.51

Sažeta ocjena Rehnquistovog dugogodišnjeg vodstva Vrhovnog suda je sudska supremaci-ja Suda i aktivizam, odnosno ”supremacija sudaca nad suverenitetom Kongresa i demokratskim vrednotama”.52

3.1. Razlike između konzervativnog i progresivnog sudskog aktivizma u SAD

Američki konstitucionalizam uvijek je obilježavao pluralizam pravnih filozofija i metodologi-ja. Ta različitost se je reflektirala i na sudski aktivizam kao sastavni dio američke ustavnosti. Tako primjerice K. Roosevelt smatra da je rasprava o sudskom aktivizmu u biti ”debata o prirodi ame-ričkog Ustava”,53 odnosno o sudbenom nadzoru. Sudbeni nadzor, naime, kao sredstvo kontro-le vladavine većine potiče ”nepovjerenje” (distrust) sudaca u proces većinske vladavine te brigu

50 Sudac R.A. Posner u djelu ”BREAKING THE DEADLOCK: THE 2000 ELECTION, CONSTITUTION AND THE COURTS” (2001) brani odluku Vrhovnog suda u predmetu Bush v. Gore jer smatra da je većina (7) sudaca ”politički” odlučila ono što je najbolje za zemlju. Odluka je primjer ”pragmatičnog pristupa pravu”, pod kojim sudac Posner zapravo podrazumijeva sljedeće: ”Pragmatično sudovanje... je ono koje se vodi usporedbama posljedica alternativnih rješenja za svaki slučaj, a ne algoritmom koji suce vodi logičkim ili nekim drugim postupkom do Jedne Prave Odluke, koristeći pritom materijale kao što su zakonski ili ustavni tekst i prethodna sudska mišljenja. Pragmatičar ne vjeruje da postoji ili da bi trebao postojati bilo kakav algoritam te vrste. Na sudovanje, a posebno na ustavno sudovanje, on gleda kao na praktično oruđe za socijalno uređenje te vjeruje da treba izabrati onu odluku koja ima bolje posljedice po društvo” (str. 341.). Pragmatični zahtjevi bi u ustavnom sudovanju trebali imati snažniju ulogu od primjerice povijesti i presedana, smatra Posner: ”Starost i kratkoća Ustava, momentalni karakter niza predmeta koji se presuđuju prema tom ustavu, te praktična konačnost većine odluka Vrhovnog suda... pozivaju, omogućuju, pa čak i prisiljavaju suce da veliki broj svojih ustavnih odluka temelje na osporivim osobnim vrednotama i ideološkim preferencijama” (str. 347). Cit. pr. Powell H.J., OVERCOMING DEMOCRACy: RICHARD POSNER AND BUSH v. GORE, Journal of Law & Politics, sv. 17, br. 2, 2001., str. 333-350. Usp. i odgovor J.M. Balkina i S. Levinsona u tekstu LEGAL HISTORICISM AND LEGAL ACADEMICS: THE ROLES OF LAW PRO-FESSORS IN THE WAKE OF BUSH v. GORE, Georgetown Law Journal, sv. 90, br. 1, 2001.

51 Usp. Levinson S., BUSH v. GORE AND THE FRENCH REVOLUTION: A TENTATIVE LIST OF SOME EARLy LESSONS, Law & Contemporary Problems, sv. 65, br. 3, 2002., str. 11.

52 Usp. Sullivan E.T., JUDICIAL SOVEREIGNTy: THE LEGACy OF THE REHNQUIST COURT, University of Minnesota Law School, Public Law and Legal Theory, Research Paper No. 03-06, str. 116. na: http://ssrn.com/abstract=420280

53 Roosevelt K. III, THE MyTH OF JUDICIAL ACTIVISM - MAKING SENSE OF SUPREME COURT DECISIONS, yale University Press, 2006. Usp. Sandefur T., THE WOLVES AND THE SHEEP OF CONSTITUTIONAL LAW: A REVIEW ESSAy ON KERMIT ROOSEVELT’S THE MyTH OF JUDICIAL ACTIVISM, Program for Judicial Awareness Working Paper, Program for Judicial Awareness, Working Paper 06-004, str. 3., na: http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=954029.


21

za očuvanje Ustava, a ona mora biti trajna.54 Ipak, dok je za jedne (prije svega utemeljitelje SAD) Ustav utemeljen na zaštiti individualne slobode (ovdje je sloboda ”pravo svakog čovjeka da čini ono što mu je po volji”), za druge je Ustav uvijek bio usredotočen na pitanje kako poticati demo-kraciju (kao ”slobodu za neke da čine što žele s drugim ljudima i proizvodom njihovog rada”).55

Kraj 20. i početak 21. stoljeća u SAD-u je obilježio ”trijumf konzervativne sudske ideologije”.56 Takva ocjena temelji se na prosudbi da je za vrijeme mandata Chief Justice Rehnquista (1986-2005) Vrhovni sud značajno ograničio federalne ovlasti u vezi s klauzulom o trgovini (Commerce Clause),57 kao i odjeljak peti xIV. Amandmana,58 odnosno da je proširio područje imuniteta suve-renosti država, obustavio naredbe o desegregaciji škola, ograničio pristup sudovima podnosite-ljima tužbi glede povreda građanskih prava, te znatno smanjio ograničenja u pružanju državne pomoći vjerskim institucijama. Posljednja dva desetljeća djelovanja Suda i konzervativno sudsko odlučivanje omogućuju konačno i zaključak o razlikama između suvremenog konzervativnog i progresivnog sudskog aktivizma u SAD.59 Za naš rad su posebno zanimljiva (ideološka) obiljež-ja koja je moguće uočiti u odlukama Vrhovnog suda, što predstavlja svojevrsni lakmus papir ak-tivizma njegovih sudaca.

1) Prva razlika između konzervativnih i progresivnih sudaca je u tome što prvi ograničavaju prostor djelovanja federalne vlasti i štite prava država (United States v. Lopez, 514 U.S. 549 (1995), odnosno United States v. Morrison, 529 U.S. 598 (2000),60 dok potonji nastoje zadržati široke kon-gresne ovlasti koje su prevladavale u razdoblju od 1937. do početka 1990-ih godina. Ta podjela iz-među konzervativaca i progresivista nije novost. Konzervativci su se kroz cijelu američku povi-jest pozivali na federalizam kako bi ograničili vlast savezne države. Najbolji primjer je svojedob-no pozivanje na prava država (state’s rights) s ciljem suprostavljanja ukidanju ropstva, programi-ma New Deala, desegregaciji, te saveznim zakonima o građanskim pravima.

2) Druga razlika je vezana uz nastojanja konzervativnih sudaca da ograniče pristup sudovi-ma, posebno u slučajevima koji su povezani s građanskim pravima (Alexander v. Sandoval, 532 U.S. 105 (2001).61 Progresivisti su u istim predmetima zagovarali dostupnost pravnim sredstvima za-

54 Jedna od najpoznatijih knjiga posvećenih pitanju sudbenog nadzora i njegovog opravdanja glede nepovjerenja koje suci imaju prema vladavini većine je djelo J.H. Elya DEMOCRACy AND DISTRUST - A THEORy OF JUDICIAL REVIEW, Harvard University Press, Cambridge (MA), 1980.; u ovoj knjizi John Hart Ely zaključuje da ”ustavno pravo egzistira na pravi način samo u onim situacijama gdje se predstavničkoj vladi ne može vjerovati...”. Usp. Ely J.H., op. cit., str. 183.

55 Sandefur T., op. cit., str. 4. Polemika između T. Sandefura i K. Roosevelta, koju smo iskoristili kao povod za uočavanje razlika između konzervativnog i progresivnog sudskog aktivizma, temelji se na tumačenju govora Abrahama Lincolna od 18. travnja 1864. godine u kojem on govori o različitim shvaćanjima slobode i napominje da se ”ovca i vuk sasvim sigurno neće nikada složiti oko definiranja riječi sloboda. Kada pastir odvlači vuka s ovčjeg vrata, ovca mu se zahvaljuje kao svom osloboditelju, dok ga vuk za isti čin osuđuje kao destruktora slobode”. Usp. Sandefur T., op. cit., str. 1.

56 Riječ je zapravo o razlici, kako to ispravno zaključuje E. Chemerinsky, između konzervativnog i progresivnog konstitucionalizma koju uvijek obilježava aktivizam ili pasivnost ustavnih grana vlasti. Usp. Chemerinsky E., PROGRESSIVE AND CONSERVATIVE CONSTITUTIONALISM AS THE UNITED STATES ENTERS THE 21st CENTURy, Law & Contemporary Problems, sv. 67, br. 3, 2004. str. 54. Ovaj tekst koristimo i u prikazu ideoloških razlika između sudaca Vrhovnog suda SAD.

57 ”Kongres će imati ovlasti... uređivati trgovinu sa stranim državama, te između pojedinih država, i s indijanskim plemenima”. Čl. I. odj. 8. st. 3. Ustava SAD. Usp. USTAV SAD (prijevod i uvodna studija prof. dr. B. Smerdel), PAN Liber, Osijek, 1994.

58 ”Kongres će imati ovlast provedbe odredbi ovog članka putem odgovarajućeg zakonodavstva”. Amandman xIV, Odj. 5. Ustava SAD. Usp. USTAV SAD (prijevod i uvodna studija prof. dr. B. Smerdel), PAN Liber, Osijek, 1994.

59 Chemerinsky E., op. cit., str. 53-54. et passim.

60 U oba primjera mišljenje suca Rehnquista ograničava ovlast Kongresa da djeluje na temelju klauzule o trgovini.

61 Sud je presudio da se ne može uložiti privatna tužba za ostavarivanje odredbi iz Poglavlja VI. Zakona o građanskim pravima (1964) koje zabranjuju primateljima federalnih fondova da obavljaju praksu koja je rasno diskriminirajuća.


22

štite. I ovo je tradicionalna podjela: progresivisti su uvijek bili zagovornici građanskih prava, a konzervativci su im se uvijek suprotstavljali.

3) Treća razlika je vezana uz nastojanja konzervativaca da povećaju državnu pomoć crkva-ma, odnosno istovremene napore progresivista da se održi čvrsta podjela između države i crkve. Konzervativci zagovaraju i dozvoljavaju molitvu u školama i pomoć vjerskim školama,62 dok se liberali tome tradicionalno protive i traže sekularnu vladu koja je strogo ograničena u svojoj po-dršci crkvi.

4) Četvrta razlika postoji u odnosu prema individualnim pravima. Za razliku od konzervati-vaca koji nastoje ograničiti prostor individualnih prava, progresivisti nastoje ostvariti i proširiti osobne slobode, bez obzira jesu li one konstitucionalizirane. Rasprave oko prava na abortus uka-zuju na velike razlike među njima. Dok bi konzervativci ukinuli možda i svaku zaštitu tog prava, liberali ga svakako nastoje održati.63

5) Između konzervativnih i liberalnih sudaca uočavaju se i temeljne razlike u odnosu prema pravima optuženika za kaznena djela. Prvi više naglašavaju pitanje sigurnosti, dok potonji nagla-šavaju potrebu zaštite optuženika od državne represije.64

6) Konzervativni suci nastoje eliminirati afirmativnu tužbu kao diskriminaciju, dok liberalni suci putem tih tužbi nastoje osigurati različitost i pronaći odgovor na brojne nepravde počinjene na temelju rasne diskriminacije.65

Prema tome, postoji zajednički ”nazivnik” i konzervativnog i liberalnog političkog mišljenja. To je funkcija sudbenog nadzora, odnosno korištenje najsnažnijom ovlašću Vrhovnog suda da tumači Ustav te odlučuje o valjanosti akata i postupaka zakonodavne i izvršne vlasti. Ta funkci-ja pritom ima i dvije političke posljedice. Prva posljedica je da sudsko tumačenje ustavnog tek-sta neizbježno ovisi o ustavnopravnoj filozofiji pojedinog suca, a povezana je s trajnom raspra-vom o ”uskoj” ili ”širokoj” konstrukciji ustavnog teksta. Druga posljedica je vezana uz prvu: uko-liko je prevladavajuće sudsko tumačenje ustavnog teksta politički nepopularno, tada političke grane vlasti (zakonodavna i izvršna) nastoje promijeniti situaciju koristeći sredstva kojima ras-polažu.66

62 U odluci Zelman v. Simmons-Harris, 536 U.S. 639 (2002) Sud je podržao program za vjerske i sekularne privatne, ali ne i javne škole.

63 Više o glasovitom predmetu Roe v. Wade, 410 U.S. 113 (1973) i povijesti političkih borbi između tzv. pro life i pro choice grupa usp. Tushnet M., u: THE OxFORD GUIDE TO UNITED STATES SUPREME COURT DECISIONS (ur. Hall K.L.), OUP, Oxford, 1999., str. 262-265; Eshtain J.B, ROE v. WADE: SPEAKING THE UNSPEAKABLE (str. 175-191); Will G., JUDICIAL POWER AND ABORTION POLITICS: ROE v. WADE (str. 192-200.) u: GREAT CASES IN AMERICAN CONSTITUTIONAL LAW (ur. George R.P.), New Jersey, 2000.

64 U odluci McKune v. Lille, 536 U.S. 24 (2002) Vrhovni sud je odlučio da zatvorski službenici nisu povrijedili V. Amandman (samooptuživanje - ”nijedna osoba... neće biti u ijednom kaznenom slučaju prisiljena svjedočiti protiv sebe”) kada su ukinuli određene privilegije zatvoreniku koji tijekom programa o seksualnom nasilju nije želio otkriti neke detalje iz svoje seksualne prošlosti. O ranijim predmetima pred Vrhovnim sudom u vezi s V. Amandmanom usp. THE CONSTITUTIONAL LAW DICTION-ARy, Volume I. INDIVIDUAL RIGHTS SUPPLEMENT, Chandler R.C. et al., CLIO DICTIONARIES IN POLITICAL SCIENCE, Oxford, 1987., str. 59-77.

65 Predmet Grutter v. Bollinger, 539 U.S. 306 (2003) je povezan s prvim poznatim slučajem ustavnog testa afirmativne akcije - Regents of the University of California v. Bakke, 438 U.S. 265 (1978), koji je također riješen u kontekstu širenja rasne i socijalne različitosti studentskog tijela. Tužiteljica Grutter je bjelkinja koja je svojim rezultatima konkurirala za upis na Michigan Law School, ali u tome nije uspjela. Zato je podigla tužbu tvrdeći da su je fakultetske vlasti diskriminirale na temelju rase čime su pov-rijedili xIV. Amandman te Gl. VI. Zakona o građanskim pravima, i 42 U.S.C. § 1981, otvarajući tako vrata određenim manjinskim grupama za upis na fakultet sa sličnim ocjenama. V. http://www.law.cornell.edu/supct/html/02-241.ZS.html

66 Usp. Swindler W.F., op.cit., str. 674.


23

Razlike na koje smo ukazali predstavljaju dovoljan temelj za zaključak o postojanju eviden-tnog aktivizma Vrhovnog suda SAD. Aktualna i važna društvena pitanja (abortus, smrtna kazna, afirmativna tužba, odnos države i vjere, itd.) zbog kojih dolazi do podjela u Sudu usmjerila su u ovom razdoblju njegovu (konzervativnu) većinu u pravcu konzervativnog sudskog aktivizma.67

3.2. Dioba vlasti u SAD i sudski aktivizam na prijelazu stoljeća

Iako neki od najpoznatijih američkih konstitucionalista predlažu ”novu diobu vlasti”,68 tradi-cionalna ideja o diobi vlasti te ograničavanju i uzajamnoj kontroli grana vlasti i dalje je najznačaj-nije obilježje američkog ustava. Ako pritom i zanemarimo teorije koje još nisu zaživjele (uključu-jući ideju ”ograničenog parlamentarizma”), ipak u tim razmišljanjima postoje ideje koje otkrivaju bit problema. Prema B. Ackermanu, bit suvremenog konstitucionalizma i ustavnog prava u SAD i drugdje je nastojanje da se pronađu odgovori na tri velika izazova modernog doba:

”...potrebno je postići da ideal narodnog suvereniteta postane uvjerljiva stvarnost moder-ne vlade, ponovno osmisliti ideal birokratske ekspertize i integriteta na prihvatljivoj osnovi, te očuvati temeljna liberalna prava garantirajući temeljne izvore samostalnog razvoja svakom građaninu”.69

Uz dužnu počast Montesquieu i Madisonu, Ackerman ipak zaključuje da do pravog odgovora na ove probleme vode nove ustavne forme kojima bi se navedeni izazovi svladali ”čak i po cijenu prevladavanja poznatih formulacija o trodiobi vlasti”.70

Nastojeći shvatiti sudski aktivizam pratili smo najznačajnije isječke djelovanja Vrhovnog suda i porast sudske supremacije. Povijest odnosa između Vrhovnog suda i političkih vlasti (po-sebno Kongresa) duga je i raznolika. Pritom se je važno ukratko osvrnuti na reakcije, odnosno na odgovore Kongresa sudbenoj vlasti i aktivizmu njenog najznačajnijeg tijela - Vrhovnog suda.71 Želimo naime pokazati da se preko sudskog aktivizma, odnosno kroz odnos između Vrhovnog

67 Napominjemo da cjelovito istraživanje pitanja sudskog aktivizma traži još širi pristup koji bi, osim ustavne interpretacije, obuhvatio i tumačenje zakona te djelovanje nižih saveznih sudova. Međutim, poput većine istraživača sudskog aktivizma i naš je pristup svjesno ograničen, no smatramo da to ne utječe na konačne zaključke. Time se pridružujemo onima koji, poput C. Wolfea, zaključuju da su od svih slučajeva ipak najvažniji oni ”Vrhovnog suda u kojima je prakticiran sudbeni nadzor... koji se mutatis mutandis primjenjuju na zakonsko tumačenje i niže federalne i državne sudove”. Wolfe C., op. cit., str. 32.

68 Aludiramo prvenstveno na tekst poznatog američkog profesora Ustavnog prava Brucea Ackermana ”THE NEW SEPARATION OF POWERS”. Za razliku od onih koji veličaju američki doprinos razvoju ustavnosti u svijetu ”izvozom” njegovih izuma (pisani ustav, deklaracija o pravima, dioba vlasti i sudbeni nadzor), Ackerman smatra da tradicionalna dioba vlasti (”But the separation of pow-ers?, str. 635.) zahtijeva promjene. Danas ”dioba vlasti uključuje ne samo predsjednike i parlamente, već i ustavni status sudova i administrativnih agencija”. Odbijajući Westminster (zapravo se misli na klasični parlamentarizam, op. P.B.) i Washington (odnos-no predsjednički sustav, op. P.B.), Ackerman zagovara model ”ograničenog parlamentarizma” (constrained parliamentarism). Ograničeni parlamentarizam je najbolje rješenje za budući razvoj diobe vlasti (str. 640). Odbijajući natjecanje između kongresnih domova i predsjednika, Ackerman smatra da se zakonodavna vlast parlamenta može ograničiti: (1) institucijama demokratskog samoupravljanja - referendumom, oblicima predstavništva provincijalnih vlasti u federalnom sustavu; (2) profesionalizmom u sudstvu i birokraciji; (3) uspostavom vrhovnog suda za zaštitu temeljnih prava kao bitnog elementa ograničenog parlamenta-rizma, ali i jedne ne-sudske institucije koja bi brinula o efikasnijoj zaštiti prava demokratske participacije. Usp. Ackerman B., THE NEW SEPARATION OF POWERS, Harvard Law Review, sv. 113, br. 3, 2000., str. 634-729.

69 Ackerman B., op. cit., str. 725.

70 Ibid.

71 O odnosima među vlastima više kod Swindler W.F., THE SUPREME COURT, THE PRESIDENT AND CONGRESS, International and Comparative Law Quarterly, sv. 19, br. 4, 1970., str. 671-692.


24

suda i Kongresa (ali i Predsjednika), potvrđuje istina da ”dioba vlasti u SAD nije samo ustavna shema, već dio političke prakse”.72

Najveći napad sudbene vlasti na Kongres dogodio se je početkom osamdesetih godina 20. stoljeća nakon odluke Immigration and Naturalization Service v. Chadha, 462 U.S. 919 (1983). Sud je tada praktično jednim potezom poništio veliki broj zakonskih odredbi nad kojima je Kongres još od 1932. godine prakticirao kongresni (legislativni) veto.73 Naime, još od administracije predsjed-nika Herberta Hoovera (1929-1933), a u dogovoru s Kongresom, prakticirala se je osebujna zako-nodavna procedura. Dvije grane vlasti su dogovorno pripremale takve zakonske tekstove koji su svojim formulacijama dopuštali predsjedniku da reorganizira izvršnu granu vlasti, dok je Kon-gresu bilo omogućeno da nadglasa šefa države ako bi jedan od domova (Predstavnički dom ili Se-nat) bio nezadovoljan načinom na koji bi se trebali ostvariti ciljevi zakona. U razdoblju od šezde-setak godina (do odluke Chadha) Kongres ugradio odredbe o vetu u više od 200 zakona. Vrhov-ni sud je u odluci Immigration and Naturalization Service v. Chadha, 462 U.S. 919 (1983)74 utvrdio da takva praksa predstavlja povredu doktrine o diobi vlasti, obrazloženjem da jedan dom Kongre-sa nema ustavno pravo veta nad odlukom Ureda za imigraciju i naturalizaciju da strani student može ostati u SAD nakon isteka vize. Tako je Sud zapravo potvrdio nesporno pravo Kongresa da donosi zakone, ali ne i njegovo pravo da sudjeluje u izvršavanju tog zakona. Sudac W. Burger je u svom mišljenju zaključio da se ”Kongres mora pridržavati delegiranih ovlasti sve dok se ta dele-gacija zakonodavno ne promijeni ili opozove”.75 Zato su sva veta predstavljala povredu ustavnog

72 Koopmans T., COURTS AND POLITICAL INSTITUTIONS – A COMPARATIVE VIEW, Cambridge University Press, Cambridge, 2003., str. 168.

73 Kongresni veto: sredstvo kojim Kongres može kontrolirati i eventualno ograničiti naredbe ili regulativu izvršne grane vlasti za implementiranje zakona. To je sredstvo kojim Kongres može izravno nadzirati egzekutivnu funkciju ili funkciju izvršavanja zakona. Veto se je sve učestalije počeo koristiti nakon uvođenja tijekom 1930-ih godina. Korišten je u brojnim prigodama i na različite načine, ali je najpoznatiji primjer Rezolucije o ratnim ovlastima koja određuje da predsjednik SAD ne može u inozemstvo poslati oružane snage bez odobrenja od strane Kongresa. Više o kongresnom vetu kod Smerdel B., KONGRESNI VETO KAO OBLIK KONGRESNOG NADZORA NAD IZVRŠNIM ORGANIMA U SAD, Zbornik PFZ, br. 1, 1986.

74 Immigration and Naturalization Service v. Chadha, 462 U.S. 919 (1983): J. Chadha, rođen u Keniji od roditelja Indijaca s britanskom putovnicom, došao je sredinom 1960-ih na studij u SAD. Nakon što mu je istekla viza povratak su mu uskratili i UK i Kenija, pa se je Chadha prijavio za stalni boravak u SAD. Nakon dugog postupka provjera njegovu je molbu pozitivno riješio Ured za imigraciju (INS). Međutim, dvije godine nakon toga Predstavnički dom Kongresa izglasao je ”veto” nad odlukom INS-a, što je za Chadhu značilo da ga čeka deportacija. Mišljenje je za Sud napisao Chief Justice Warren Burger. Prema njegovom mišljenju, Ustav SAD-a omogućuje ”jedinstvenu, pažljivo izrađenu i temeljito promišljenu proceduru” obnašanja zakonodavne vlasti savezne države. ”Eksplicitne i nedvosmislene odredbe Ustava propisuju i definiraju funkcije Kongresa i izvršne vlasti u zakonodavnom procesu.” Svaka akcija koju poduzme bilo koji dom Kongresa, ukoliko ”sadrži pitanje koje se po prirodi i efektu smatra zakonodavnim”, mora biti usuglašena s ustavom propisanim zakonodavnim postupkom koji uključuje bikameralni postupak i očitovanje predsjednika. Kongresni veto je napor jednog ili drugog Kongresnog doma da ”korak po korak izokrenu polagani i promišljeni postupak” zakono-davstva o kojem govori Ustav, pa je zato neustavan. Usp. Craig B., Immigration and Naturalization Service v. Chadha, 462 U.S. 919, THE OxFORD GUIDE TO UNITED STATES COURT DECISIONS, (ur. Hall K.), OUP, Oxford, 1999., str. 132-134.

75 Ibid.


25

članka I., odjeljak 7., ili tzv. presentment klauzulu,76 dok su veta izglasana u jednom domu pred-stavljala povredu ustavnih zahtjeva bikameralizma.77

Praksa je pokazala da je u odnosu Kongresa i izvršne vlasti nakon odluke Chadha i dalje na-stavljeno s neformalnim shvaćanjem o potrebi da agencije prije poduzimanja odgovarajućih rad-nji imaju pisano dopuštenje odgovarajućih odbora Predstavničkog doma i Senata. Izvršna vlast je bila voljna prihvatiti takvu ex post facto kongresnu kontrolu jednostavno zato što je cijena bila raspolaganje s većim diskrecijskim ovlastima od onih koje bi Kongres inače dopustio.

Dugotrajna praksa diobe vlasti pokazala je da vlasti raspolažu snažnim sredstvima među-sobne kontrole. To je posebno vidljivo iz međusobnog odnosa Kongresa i Vrhovnog suda.78 Vrhovni sud može putem sudbenog nadzora postaviti definitivne granice autoritetu Kongre-sa. No i kongresnici imaju na raspolaganju različita sredstva protiv sudbene vlasti: najsnažni-je takvo sredstvo je svakako promjena Ustava; druga mogućnost je impeachment sudaca; treća je mogućnost da Kongres iskoristi svoju ”vlast novčanika” (power of the pursue) kojom određu-je proračun i plaće sudaca; četvrta je mogućnost ograničenja apelacijske jurisdikcije Suda. Ve-oma važna mogućnost djelovanja Kongresa je i ustavno pravo Senata da ”savjetuje” te daje su-glasnost Predsjedniku prilikom imenovanja novih sudaca Vrhovnog suda. Upravo to pravo Se-nata predstavlja i najbolju mogućnost za ”raščišćavanje” odnosa između zakonodavne i sud-bene vlasti.79

Ipak, iz američkog iskustva možemo zaključiti da su kontrole nad sudbenom vlasti ”više la-jale nego grizle”. To dokazuje veoma oskudna praksa impeachmenta sudaca, zatim neki pokuša-ji da se sudstvo isključi iz rješavanja određenih pravnih pitanja radi političkih i institucionalnih

76 ”Svi zakonski prijedlozi za prikupljanje prihoda potjecat će od Doma zastupnika; ali Senat će moći podnositi prijedloge ili sudjelo-vati amandmanima kao kod drugih prijedloga. Svaki prijedlog koji je prošao Dom zastupnika i Senat bit će, prije nego što postane zakon, podnesen predsjedniku Sjedinjenih Država; ako je on suglasan potpisat će ga, ali ako nije vratit će ga, sa svojim prigovo-rima, onome domu od kojeg je potekao, a taj će prigovore unijeti u cjelini u svoj zapisnik i nastaviti s ponovnim razmatranjem. Ako se nakon ponovnog razmatranja dvije trećine doma suglase usvojiti prijedlog, poslat će ga se, zajedno s prigovorima, drugom domu, koji će ga na sličan način ponovno razmotriti, a ako ga usvoji dvije trećine toga doma, on će postati zakon. Ali u svakom takvom slučaju, glasovanje će se u oba doma utvrditi sa “da” ili “ne”, a imena osoba glasujućih za ili protv prijedloga unijet će se u zapisnik svakog od domova. Ako predsjednik ne bi vratio neki prijedlog unutar deset dana (izuzevši nedjelje) nakon što mu je pod-nesen, isti će postati zakon, jednako kao da ga je potpisao, osim ako Kongres nije prekidom zasjedanja spriječio povrat, u kojem slučaju neće postati zakon. Svaki nalog, odluka ili glasovanje za koje bi bila nužna suglasnost Senata i Doma zastupnika (osim u pitanju prekida zasjedanja) podnijet će se predsjedniku Sjedinjenih Država; i prije nego stekne učinak, bit će od njega potvrđen ili će u slučaju njegove nesuglasnosti biti ponovno usvojen od dvije trećine Senata i Doma zastupnika, u skladu s pravilima i ograničenjima propisanim u pitanju zakonskog prijedloga”. Ustav SAD, čl. I., odj. 7. Usp. USTAV SAD (prijevod i uvodna studija prof. dr. B. Smerdel), PAN Liber, Osijek, 1994.

77 ”Svaki će dom prosuđivati o izboru, dolascima i sposobnosti svojih članova, a većina svakog činit će quorum za obavljanje posla; ali manji broj može odgađati dan za danom i s pravom zahtjevati nazočnost odsutnih članova, na takav način i pod prijetnjom takvih kazni kakve propiše svaki od domova. Svaki dom može utvrditi pravila svojeg postupanja, kažnjavati svoje članove zbog protivnog ponašanja te, odlukom dvije trećine, isključiti člana. Svaki će dom voditi zapisnik o svojem djelovanju i povremeno ga objaviti, osim dijelova za koje sudi kako zahtijevaju tajnost; i glasovanje sa “da” ili “ne” članova svakog od domova bit će, po želji jedne petine nazočnih, unijeto u zapisnik. Nijedan od domova neće, tijekom zasjedanja Kongresa, bez suglasnosti drugog odgoditi sjed-nicu za više od tri dana, niti je premjestiti na mjesto različito od onog gdje budu zasjedala oba doma.” Ustav SAD, Čl. I, Odjeljak 5. Usp. USTAV SAD (prijevod i uvodna studija prof. dr. B. Smerdel), PAN Liber, Osijek, 1994.

78 O problematičnim odnosima između sudova i predstavničkih tijela vidi primjerice: JUSTICE IN JEOPARDy - REPORT OF THE AMERICAN BAR ASSOCIATION COMMISSION ON THE 21st CENTURy JUDICIARy, Philadelphia, 2002., str. 40. http://su-preme.state.az.us/ajc/Publications/justiceinjeopardy.pdf

79 Najpoznatiji slučaj u kojem je Senat odbio potvrditi imenovanje predsjednikovog kandidata za suca Vrhovnog suda je onaj Roberta H. Borka (1927), kojega je 1987. godine za Vrhovni sud predlagao R. Reagan. Međutim, senatska debata o njegovoj konzervativnoj sudačkoj filozofiji, koju je predvodio senator E. Kennedy, uspjela je spriječiti da Bork postane novi sudac Vrhovnog suda SAD.


26

razloga,80 kao i neočekivane promjene pravne filozofije sudaca nakon njihovog izbora u Vrhov-ni sud,81 itd. Sve navedeno je pogodovalo učvršćivanju teorije i prakse sudskog aktivizma u Sjedi-njenim Američkim Državama.

4. Zaključno o sudskom aktivizmu u Sjedinjenim Američkim Državama

Najnovija zbivanja u pravnim i političkim odnosima u SAD-u svjedoče o važnosti ali i konti-nuitetu sudskog aktivizma. Ilustrativan primjer je rasprava koja je tijekom 2004. i 2005. godine vođena u Pododboru za ustav, građanska i imovinska prava Pravnog odbora američkog Senata, a povodom odluke Vrhovnog suda Massachusettsa u predmetu Goodridge koja je kritizirana kao pokušaj sudskog obezvrjeđivanja tradicionalnih zakona o braku. Teksaški senator John Cornyn je u uvodnoj raspravi iznio niz karakterističnih opaski na račun aktivističkih sudaca:

”U rukama aktivističkih sudaca, poput onih koji su činili većinu u Massachusettsu, Kalifor-niji i drugdje, dio obrazloženja odluke Lawrence, inače potpuno nepotrebnog što se tiče potrebe ostvarenja ciljeva, predstavlja neposrednu opasnost (clear and present danger, op. P.B.) za tradicio-nalne zakone o braku (...) Tako zaključuju pravni stručnjaci, ustavni pravnici, te kroničari Vrhov-nog suda (...) Jedini razlog zašto se danas održava ovo ispitivanje su agresivni pravnici i grupa ak-tivističkih sudaca (...) Suci i neki lokalni političari pokušavaju radikalno redefinirati brak (...) Je-dini način da spasimo zakone od toga da ih aktivistički suci proglase neustavnim je ustavna pro-mjena. Već smo ratificirali brojne amandmane kao dio demokratskog odgovora na sudske odlu-ke (xI, xIV, xVI, xIx, xxIV i xxVI amandman)”.82

Teoretičar popularnog konstitucionalizma Larry Kramer smatra da se je i u navedenoj, kao i u brojnim drugim prigodama, ponovno pojavilo osnovno pitanje: ”Tko ima posljednju riječ gle-de značenja Ustava?”. Pritom ispravno primjećuje da je upravo Vrhovni sud odgovorio na brojna temeljna pitanja američkog društva. Ono što se naziva ”sudskom supremacijom” zapravo je ide-ja prema kojoj suci oblikuju konačnu odluku o tome što Ustav znači:

”Naravno, i drugi akteri mogu reći svoje. Predsjednik, Kongres, države i obični građani, svi oni mogu izraziti svoje mišljenje o značenju Ustava. Ali suci odlučuju je li takvo mišljenje isprav-no ili pogrešno, njihove odluke uređuju pitanja za svakoga, a podložne su jedino praktično nemo-gućem procesu formalnog ustavnog amandmana”.83

Dilema na koju ukazuje protuvećinska poteškoća je jednostavna: suci, kao ljudska bića, svjesno ili nesvjesno preferiraju jednu političku (pravnu) filozofiju u odnosu na drugu. Naš nam svakod-nevni život pokazuje da uključivanje osobnih vrednota u postupak sudskog odlučivanja može ima-ti različite posljedice. Upravo je to crta razdvajanja između konzervativnog i liberalnog aktivizma.

80 Konzervativni republikanci su nakon izbora R. Reagana pokušavali predložiti mjere kojima bi se znatno ograničila mogućnost federalnih sudova da istražuju slučajeve koji se odnose na određena pravna pitanja (abortus, molitva u školama, itd.).

81 Tako se primjerice iz navedenog razloga imenovanje sudaca E. Warrena i W. Brennana smatra ”greškama” predsjednika D. Eisen-howera, imenovanje D. Soutera ”pogreškom” predsjednika Georgea Busha, itd.

82 Usp. JUDICIAL ACTIVISM v. DEMOCRACy. WHAT ARE THE NATIONAL IMPLICATIONS OF THE MASSACHUSETTS GOO-DRIDGE DECISION AND THE JUDICIAL INVALIDATION OF TRADITIONAL MARRIAGE LAWS - HEARING BEFORE THE SUB-COMMITTEE ON THE CONSTITUTION, CIVIL RIGHTS AND PROPERTy RIGHTS OF THE COMMITTEE ON THE JUDICIARy UNITED STATES SENATE, Second session, March 3, 2004., Serial No. J-108-59, US Government Printing Office, Washington, 2005., str. 1. et passim, na: http://www.access.gpo.gov/congress/senate/pdf/108hrg/96924.pdf

83 Kramer L., WE THE PEOPLE - WHO HAS THE LAST WORD ON THE CONSTITUTION?, Boston Review - A Politically and Liter-ary Forum, 2004., str. 1., na: http://bostonreview.net/BR29.1/ kramer.html


27

Američko iskustvo nudi brojne argumente za aktivizam, ali i za ograničenje. Za pravne tradi-cionaliste zakon je još uvijek poput naredbe suverena. Oni vjeruju da sud mora odlučivati sporo-ve prema pravilima koje je usvojilo zakonodavno tijelo. Pritom je nužno osigurati nepristranost. Suveren sucima mora osigurati stalni mandat i zaštićene prihode. U slučajevima kada je pravo ja-sno i suđenje je rutinski proces. Situacija se mijenja kada sudac mora tumačiti pravo. Tumačenje je u najjednostavnijem smislu nastojanje da se identificira namjera zakonodavca. Kod ustavnog sudovanja pravila tumačenja su ista - suci tumače Ustav prema njegovom tekstu i namjerama njegovih donositelja. Razlikovanje između sudskog aktivizma i ograničenja za pravne tradicio-naliste gotovo da i nema smisla, budući da je sudac uvijek ograničen voljom zakonodavca. Tradi-cionalisti često ističu da bi suci trebali izbjegavati ”stvaranje propisa”. Sudovanje je posebni oblik odlučivanja čiji je cilj nepristrano rješenje spora među strankama, a ne oblikovanje općih pravila koja zatim utječu na veliki broj ljudi.

Ideje tradicionalista o nelegitimnosti sudskog stvaranja prava u SAD-u su oslabile pojavom pravnog realizma (legal realism). Pravni realisti smatraju da je pravo prvenstveno akcija (acti-on, activism). Stvarni zakonodavac nije predstavničko tijelo, nego sudac, tužitelj, dakle akteri koji odlučuju o dokazima i kaznama. Vodeći zagovornik ove teorije bio je sudac Oliver Wendel Holmes.84 Za realiste je sudac poput suverena, nesputan bilo kojim ograničenjima. Naravno, nisu svi američki suci koji su prihvaćali filozofske osnove pravnog realizma smatrali i da se trebaju slo-bodno angažirati u stvaranju prava. Zbog toga se i realisti dijele u dvije grupe: aktiviste i pasi-viste. Aktivisti su uvjereni da se povijesne okolnosti mijenjaju, pa sukladno tome oblikuju svoje odluke s obzirom na moralna shvaćanja novog doba. Takav je sudac primjerice bio Earl Warren (1891-1974). S druge strane, pasivisti dijele uvjerenje o nužnosti moralnog napretka, ali smatra-ju da su zakonodavci u povoljnijoj poziciji da tumače ”duh vremena” (Zeitgeist) nego konzerva-tivnije i izoliranije sudstvo. To omogućava sljedeći zaključak. Zagovornik sudskog ograničenja je zapravo pravni realist koji razmišlja na sljedeći način: ako i postoji bilo koje ograničenje sudskog izbora, onda ono mora biti posljedica sudačkog samoograničavanja. S druge strane, aktivist je - prema K. Hollandu - također realist, ali koji sudstvo doživljava kao progresivnije od zakonodav-nog tijela, pa zato ne prihvaća ograničenja.85

Metodologija koju suci odaberu u tumačenju Ustava također određuje njihov odnos prema aktivizmu. Opseg ovog rada jednostavno ne dopušta izlaganje brojnih mogućih sredstava i nji-hovih varijacija. Zato ćemo spomenuti zagovaratelje tek dvije suprotstavljene teorije: (a) origi-naliste (originalists, interpretativists, textualists) i (b) antioriginaliste (non-originalists, non-inter-pretativists). Originalisti smatraju da se tumačenje Ustava treba što više osloniti na tradiciju i već utvrđeni smjer suda, neovisno o osobnom stajalištu sudaca prema javnoj politici. Tako primjeri-ce Robert H. Bork zaključuje da ”samo pristup originalnog shvaćanja zadovoljava kriterije koje svaka teorija ustavnog sudovanja mora zadovoljiti ako želi imati demokratski legitimitet”.86 An-tioriginalisti, međutim, naglasak stavljaju na moderne vrednote koje ne moraju nužno biti dio ustavnog teksta ili ustavne povijesti, ali predstavljaju dio temeljnih načela pravednosti i morala.

84 Veliki američki pravnik i sudac Wendel Oliver Holmes izrazio je to na sljedeći način: ”Proročanstva o tome što će raditi sudovi tiču se, zapravo i bez ikakvih pretenzija, onoga što ja smatram da je pravo”. Holmes O.M., MIND AND FAITH OF HOLMES, cit. pr. Ca-resse P.O., THE CLOAKING OF POWER - MONTESQUIEU, BLACKSTONE AND THE RISE OF JUDICIAL ACTIVISM, University of Chicago Press, Chicago, 2003., str. 242.

85 Holland K., JUDICIAL ACTIVISM vs. RESTRAINT: McDOWELL, MILLER AND PERRy - RECONSIDER THE DEBATE, American Bar Foundation Research Journal, sv. 1983, br. 3, 1983., str. 706.

86 Bork R.H., THE TEMPTING OF AMERICA, 1990., str. 143.; cit. pr. Hammond K.J., JUDICIAL INTERVENTION IN A TWENTy-FIRST CENTURy REPUBLIC: SHUFFLING DECK CHAIRS ON THE TITANIC, Indiana Law Journal, sv. 74, br. 2, 1999., str. 653.


28

Oni se protive uskom tumačenju namjera ustavotvoraca jer se na taj način prava i slobode ”zamr-zavaju” u određenom povijesnom trenutku, što rezultira posljedicama koje javnost ne prihvaća. C. Sunstein iznosi sljedeću kritiku originalističkog stajališta:

”Posljedice Borkovog originalizma su jasne. Kod njega ne postoji pravo privatnosti... Svaka će se diskriminacija održati, počevši od diskriminacije na temelju spola... Izborni porezi su dozvo-ljeni, kao i povrede načela jedan čovjek - jedan glas... Obvezna sterilizacija nekih kriminalaca ta-kođer bi bila prihvatljiva. Mnogi federalni programi iz razdoblja New Deala i nakon njega bili bi neustavni”.87

Ove i druge podjele među američkim pravnicima dokaz su da rasprave o sudskom aktivizmu ne prestaju. No i pristaše i kritičari sudskog aktivizma slažu se u tome da su suci važan dio ame-ričkog konstitucionalnog procesa od njegovih početaka. Predmet Marbury v. Madison (1803) afir-mirao je instituciju sudbenog nadzora i označio postupni izlazak sudbene vlasti u područje jav-nog prava. To je omogućilo daljnje širenje i transformaciju sudbene vlasti. Tumačeći Montesqu-ieua i njegov značaj za suvremeni (američki) konstitucionalizam na novi način, P.O. Carrese pa-žljivo povezuje sudski aktivizam i sudbeni nadzor. On smatra da ”judicijalizirajući aspekt moder-nog liberalizma” zaslužuje jednaku pažnju kao i svaki drugi aspekt demokratizacije:

”Recentne analize pokazuju različitost ‘sudskog aktivizma’ od ‘sudbenog nadzora’, ali i šire-nje aktivizma među sucima pod utjecajem američkog modela (sudbenog nadzora, op. P.B.). Suci su ‘postali važni igrači u procesu formiranja politike u više država’ počevši od SAD-a i Kanade, do Izraela i Japana. Dok komparativni dokazi pokazuju da sudski aktivizam - općenito govoreći - služi ciljevima liberalizma, oni također sugeriraju da sudski aktivizam smjera eroziji koliko par-lamentarnog sustava, toliko i većinske demokracije”.88

Ipak, upravo su Montesquieove ideje o umjerenosti, koje je zatim među ostalima prihvatio i Hamilton, omogućile izbjegavanje problema koje je ”stoljeće Holmesovog pravnog realizma” do-nijelo američkom ustavnom pravu i njegovoj jurisprudenciji. Suci mogu rješavati sukobe izme-đu političkih vlasti, odnosno težiti boljem osiguranju prava pojedinaca, jedino ako im interven-cije ostanu ”postupne i neprimjetne”.89 U tom smislu američka ustavnopravna teorija govori u prilog umjerenog sudskog aktivizma90 te nastojanja da se ograniče one mogućnosti koje omogu-ćuju njegovu zloupotrebu. Ta ograničenja su upravo kontrole i provjere koje proizlaze iz otvore-nog dijaloga i politike ravnoteže između demokratskih ustavnih vlasti i ”protuvećinske” sudbe-ne vlasti.

87 Sunstein C.R., THE PARTIAL CONSTITUTION, Harvard University Press, Cambridge (MA), 1993., str. 97.

88 Carrese P.O, THE CLOAKING OF POWER - MONTESQUIEU, BLACKSTONE AND THE RISE OF JUDICIAL ACTIVISM, The Uni-versity of Chicago Press, Chicago, 2003., str. 261.

89 Carrese P.O., op. cit., str. 263.

90 ”Američko političko iskustvo u posljednjih devedeset godina pokazuje da sudska intervencija u određenim područjima nije umanjivala uspjehe političke aktivnosti našeg društva. Činjenica je da su u brojnim slučajevima suci iznijeli ili stimulirali političku aktivnost, posebno razbijanjem blokada u kanalima političke promjene. To se je u nekim slučajevima postizalo širenjem ‘proce-duralnih’ prava (biračkog prava, slobode govora). Suci su i u drugim područjima pomogli artikuliranju novih prava puno jasnije olakšavajući njihovu zamjenu s obzirom na zastarjelo zakonodavstvo koje više nije imalo pravu potporu većine. U cjelini je dakle sudski aktivizam češće bio poticaj političkoj aktivnosti, nego što mu je bio prepreka”. Wolfe C., JUDICIAL ACTIVISM – BULWARK OF FREEDOM OR PRECARIOUS SECURITy? (Revised Edition), Rowman & Littlefield Publishers, Lanham - Oxford, 1997., str. 110.


29

Petar Bačić, Ph.D., assistant, Faculty of Law, University of Split

LEgISLATIvE SUPREMACy AND JUDICIAL ACTIvISM IN THE UNITED STATES OF AMERICA

Abstract

Successive episodes of development of constitutional democracy in the USA and in particular the experience of the «judicial supervision paradox» indicate that the Supreme Court of the USA has had two different functions: (1) norm enforcement and (2) policy making through Constitution and legislation interpretation in cases coming before the Court to decide. These and other divisions among American jurists demonstrate continuous existence of judicial activism discussions. However, the supporters and critics of judicial activism agree on the fact that judges have been playing an important role in American constitutional process ever since. The case Marbury v. Madison (1803) established the institution of judicial supervision and marked gradual introduction of judicial power into the area of public law; thus enabling further expansion and transformation of judicial powers. In the paper the author follows in the ideas of Montesquieu and assesses his significance in the development of modern (American) constitutionalism in a new way and clearly attaches judicial activism to judicial supervision taking contemporary interpretation into consideration inclining toward the standpoint that «judicialising aspect of modern liberalism» deserves as much attention as any other democratisation aspect .

Key words: Montesquieu, separation of powers, legislative supremacy, judicial activism

Dr.sc. Petar Bačić, Assistent, Fakultät der Rechtswissenschaften, Universität Split

LEgISLATIvE vORHERRSCHAFT UND RICHTERLICHER AKTIvISMUS IN DEN vEREINIgTEN STAATEN vON AMERIKA

Zusammenfassung

Die Folge der Begebenheiten in der Eintwicklung der verfassungsrechtlichen Demokratie in den Vereinigten Staaten von Amerika und insbesondere die Erfahrung vom « Paradox der rich-terlichen Aufsicht» weisen darauf hin, dass der Oberste Gerichtshof der Vereinigten Staaten von Amerika mindestens zwei Funktionen ausübte: (1) die Vollstreckung der Gesetze (norm enforce-ment) und (2) das Gestalten der Politik durch Auslegung der Verfassung und Gesetze in Fällen vor dem Gericht ( policy making). Diese und andere Teilungen unter amerikanischen Juristen beweisen, dass sich die Diskussionen über rechtsprechenden Aktivismus fortsetzen. Sowohl An-hänger als auch Kritiker des rechtsprechenden Aktivismus sind sich darüber einig, dass Rich-ter ein wichtiger Teil des amerikanischen verfassungsbildenden Prozesses sind. Der Fall Mar-


30

bury v. Madison (1803) bestätigte die Institution der richterlichen Aufsicht und bezeichnete die allmähliche Einführung der rechtsprechenden Gewalt in das Privatrecht. Dadurch werden wei-tere Erweiterung und Transformation der rechtsprechenden Gewalt ermöglicht. Die Arbeit fol-gt den Ideen von Montesquieu und stellt dessen Bedeutung für den modernen amerikanischen Konstitutionalismus auf eine neue Art fest den richterlichen Aktivismus mit der richterlichen Aufsicht klar bindend und sich dabei der Stellung zuwendend, dass der «judizierende Aspekt des modernen Liberalismus» wie alle anderen Aspekte der Demokratisierung beachtenswert ist.

Schlüsselwörter: Montesquieu, Gewaltenteilung, legislative Vorherrschaft, richterlicher Aktivismus

Dr. sc. Petar Bačić, assistant à la Faculté de droit de l’Université de Split

SUPREMATIE LEgISLATIvE ET L’ACTIvISME JUDICIAIRE AUX ETATS- UNIS

Revue

Les épisodes successives du développement de la démocratie constitutionnelle aux Etats-Unis, «le paradoxe de la surveillance judiciaire» en particulier, démontrent que la Cour Suprême des Etats-Unis réalisait au moins deux fonctions distinctes : (1) affirmation de la législation (norm enforcement), et (2) la création de la politique à travers l’examen et l’interprétation de la Constitution et de la lois dans des cas présentés devant le Tribunal (policy making). Celles-ci, ainsi que d’autres distinctions parmi les juristes américains font la preuve que les débats sur l’activisme judiciaire continuent. Les adeptes ainsi que les critiques de l’activisme judiciaire sont de concert au regard du rôle très important des juges dans le processus constitutionnel améri-cain depuis ses débuts. Le cas Marbury v. Madison (1803) a affirmé l’insitut de la surveillance ju-diciaire et marqué le passage graduel du pouvoir judiciaire dans le domaine du droit public. Ceci a permis par la suite la divulgation et la transformation de pouvoir judiciaire. Dans le texte, l’auteur poursuit Montesquieu et évalue son importance pour le constitutionalisme (américain) contemporain d’une manière nouvelle et tout en prenant en considération les interprétateurs contemporains relie distinctement l’activisme et la surveillance judiciaire et s’incline au point de vue que « l’aspect judiciaire du libéralisme contemporain» mérite la même attention que tout au-tre aspect de la démocratisation.

Mots-clés: Montesquieu, division de pouvoir, suprématie législative, aktivisme judiciaire


31

Ivana Tucak, LLM Preliminary CommunicationAssistant at the Faculty of Law, J.J. Strossmayer University of Osijek UDK 340.12

RETHINKING THE HOHFELD’S ANALySIS OF LEGAL RIGHTSAbstract: Human rights have always played a significant role in modern world.

Discussions on human rights have been held in philosophy, legal, political and moral theories. Authors have tried to answer the questions on justification and content of human rights, their conflicts and, by/while doing so, they have neglected the fact that human rights are a kind of subjective rights. The question about subjective right logically preceeds the questions of various sides of subjective rights and requires careful consideration. To find the right answer to this question the current legal bibliography undoubtedly holds the analythical scheme of basic legal terminology the most important as developed by an American legal theorist Wesley Newcomb Hohfeld at the beginning of the 20th century. This scheme represents a traditional starting point for discussions on rights, L.W. Summer and others). Hohfeld considered the notion «right» to be used imprecisely (ambiguously) and polysemic and designed an incredible innovative scheme of legal contradictions and correlations, which is one of the greatest improvements in the analysis of legal terms.

Key words: theory of rights, legal rights, fundamental legal conceptions, jural relations, analysis of rights, Hohfeld, Wesley N.

Introduction

This paper is not aimed at determining what rights some person has, but at determining what a right is. My main topic comprises an analytical scheme of jural relations, developed by American jurist Wesley Newcomb Hohfeld at the beginning of the 20th century. This is without a doubt an appropriate starting point to talk about the meaning of a right. Hohfeld’s descrip-tion of relations between various forms of legal entitlements reflects truths on formal features of legal rights. Countless references thereof prove Hohfeld’s great influence on analytical juris-prudence. 1

1 See, for instance, Andrew Halpin, Rights and Law Analysis and Theory (Oxford, Hart Publishing, 1997); Carl Wellman, A Theory of Rights, Persons Under Laws, Institutins and Morals (Rowman and Allanheld Publishers, 1985); Carl Wellman, Real Rights (Oxford University Press, 1995); L. W. Sumner, The Moral Foundation of Rights, (Clarendon Press Oxford 1987); and J. J. Thomson, The Realm of Rights (Harvard University Press, 1990).

Ivana Tucak, LLM: Rethinking the Hohfeld’s Analysis of Legal Rights

32

Hohfeld’s contribution is mostly contained in two articles published in the Yale Law Journal in 1913 and 1917 respectively.2 The one published in 1913 and entitled ”Some Fundamental Le-gal Conceptions as Applied in Judicial Reasoning” is one of the most cited articles in law reviews in general.3 It is important to point out that Hohfeld had not expected the article to be a revolu-tionary theoretical contribution to the legal science. On the contrary, his motifs had been prima-rily pedagogic, i.e. he had intended to show that developments in the field of jurisprudence and in the field of legal pedagogy had to be connected.4 Hohfeld’s intention was to emphasize the ed-ucational effects of a clear analytical opinion on legal issues.5 He denied that the article, as may be suggested by its title, represented “a merely philosophical inquiry as to the nature of law and legal relations”, but its main purpose was to “emphasize certain oft neglected matters that may aid in the understanding and in the solution of practical, everyday problems of law”.6Hohfeld did reveal that his articles “are intended more for the law school students than for any other class of readers”.7

Jural Relations

The eight fundamental legal conceptions resulted from Hohfeld’s dissatisfaction with the idea that all the jural relations can be reduced to rights and duties. That was singled out as the main obstacle to comprehension and successful resolution of legal issues. According to Hohfeld, there are eight fundamental legal conceptions. Those fundamental legal conceptions are sui generis, which means that all the attempts aimed at creating a formal definition are not only dis-satisfying but also useless.8 The most satisfying approach is to lay down various jural relations in a scheme of “opposites” and “correlatives” and, then, to proceed with stating examples of their individual scope and application in concrete cases.9 Hohfeld saw every jural relation as a relation

2 His two famous articles: «Some Fundamental Legal Conceptions as Applied in Judicial Reasoning», 23 Yale Law Journal 16 (1913) and «Fundamental Legal Conceptions as Applied in Judicial Reasoning», 26 Yale Law Journal 710 (1917). After his death, his articles were collected and published in a book called ”Fundamental Legal Conceptions as Applied in Judicial Reasoning”, with forewords by W. W. Cook and Al Corbin (New Haven and London, yale University Press, 1964), all quotations from the text are given pursuant to this edition (hereinafter cited as Hohfeld, FLC).

3 Fred R. Shapiro, “The Most Cited Articles from the Yale Law Journal”, 100 Yale Law Journal 1449, 1452-53 (1991).

4 N. E. H. Hull, «Vital Schools of Jurisprudence: Roscoe Pound, Wesley Newcomb Hohfeld, and the Promotion of an Academic Jurisprudential Agenda, 1910-1919», 45 Journal of Legal Education 235, 257 (1995).

5 Ibid. at 257. The article had influenced the scientific community so much that Hohfeld was offered a transfer from Stanford to the yale Law School where he had lectured until his death in 1918. Hohfeld was a devoted and uncompromising teacher of law. He wanted his students to master his fundamental legal conceptions and apply them to case analysis. That did not match what the students had been accustomed to and, along with some of his personal limitations - his way of dealing with people did not do any good to his general popularity, was also the reason why he was not preferred amongst the students of the yale Law School. He was only appreciated by the most talented, so, after Hohfeld’s death, young Karl Llewellyn wrote in his short memoir that Hohfeld was an inspiring teacher. See Nigel Simmonds, Introduction, in W. N. Hohfeld, Fundamental Legal Conceptions as Applied in Judicial Reasoning (David Campbell and Philip Thomas eds., 2001), at Ix (hereinafter cited as Simmonds, Introduction). See also Karl N. Llewellyn, «Wesley Newcomb Hohfeld: Teacher» 28 Yale Law Journal 795, 796 (1918).

6 Hohfeld, FLC, supra note 2, at 26.

7 Ibid. at 27.

8 Ibid. at 36.

9 Ibid.


33

between two persons.10 His notions might be presented in a slightly modified version of Glan-ville Williams’ table11:

Right Privilege Power Immunity

Duty No-Right Liability Disability

The vertical arrows couple jural correlatives, ”two legal positions that entail each other”12 whereas the diagonal arrows couple jural opposites, ”two legal positions that deny each other”. The latter expression is solely Hohfeld’s while Williams and a large number of other authors call them ”jural contradictories”.13 Every pair of correlatives has always to exist together.14 Person A as part of the pair cannot have a right if other person B has no duty. None of the pairs of oppo-sites can exist together. If person A has a right, he cannot have a no-right in relation to the same subject matter and the same person.15

Hohfeld based his analytical system on earlier Salmond’s system.16 Salmond identified three jural relations. According to Salmond, the notion of right was used in a wider sense in order to indicate “any advantage or benefit which is in any manner conferred upon a person by a rule of law”.17 Those rights are divided into different categories: (1) Rights in the strict sense, which are defined as interests protected by the law by imposing its duties with respect to the rights upon other persons,18 (2) Liberties defined as “interests of unrestrained activity” and (3) Powers “when the law actively assists me in making my will effective”.19 Salmond found no generic term which would be correlative to right in a wider sense, and would include all the burdens imposed by the law. Nevertheless, he, correlative to those three categories of advantages or benefits, singled out three types of legal burdens: duties, disabilities and liabilities.20 Salmond also made a table

10 Simmonds, Introduction, supra note 5, at xIII.

11 Williams, Glanville, «The Concept of Legal Liberty», 56 Columbia Law Review 1129, 1135 (1956). Com. Halpin, supra note 1, at 30.

12 Matthew H. Kramer, «Rights Without Trimmings» in Matthew H. Kramer, N. E. Simmonds, and Hillel Steiner, A Debate Over Rights, Philosophical Enquiries (Oxford University Press, 2002), at 8.

13 Williams, supra note 11, at 33. See also Kramer, supra note 12, at 8. Kramer has replaced the notion of ”opposite” with the notion of «contradiction» or «negation». He points out that since the 1920s Hohfeld’s analysis has defined a jural contradiction and not legal opposition. Other reviews on Hohfeld’s analytical scheme: Halpin, supra note 1; Stone, Roy, «An Analysis of Hohfeld», 48 Minnesota L Rev 313 (1963); Jacobson, A., «Hegel’s Legal Plenum» 10 Cardozo L Rev 877 (1989); Mullock, P., «The Hohfeldian Jural Opposite», 13 Ratio 158 (1971). Kramer includes more articles that discuss Hohfeld’s use of «opposite» at 8 n. 1.

14 Arthur L. Corbin, «Legal Analysis and Terminology» 29 The Yale Law Journal 163, 166 (1919).

15 Ibid.

16 John Salmond, Jurisprudence, (London: Sweet and Maxwell, Limited, 1937). Com. Joseph William Singer, «The Legal Rights Debate in Analytical Jurisprudence from Bentham to Hohfeld», 1982 Wisconsin Law Review 975, 1049 (1982).

17 Salmond, supra note 16, at 299.

18 Ibid.

19 Ibid. at 303.

20 Ibid. at 304.


34

of “correlatives” but he did not pay much attention to the “opposites”. On the other hand, Ho-hfeld cleared out the relation between the eight fundamental legal conceptions by inventing dif-ferent terms for the correlatives of liberties and powers and by designing the relations between the opposites.21

Rights and Duties

Hohfeld did not spend much time on the relation between rights and duties.22 According to him, the term “rights” is incorrectly used for denoting something that, in a certain case, might be a privilege, a power, or an immunity, and not a right in the strictest sense.23 A solution for the limitation of the word “right” to its precise and most appropriate meaning is to be found in the correlative (and equivalent) “duty”.24 As a correlative, legal right always have a legal duty. 25This pair of terms expresses the same jural relation, although seen from different points of view.26 Hohfeld gave an example wherein x has a right against y that he shall stay off the x’s land. The invariable correlative thereof is comprised in the fact that y is under a duty towards x to stay off x’s land. In Hohfeld’s opinion, the word ”claim” is the most suitable synonym for the word “right” in terms of its precise and most appropriate meaning.27 A genuine right or claim is enforceable, by means of state coercion, if necessary.28

Being granted or having a legal right (or a claim according to Hohfeld) consists of legal pro-tection against other people’s interference or against refusal of providing aid or remuneration regarding a particular action or a particular state of affairs. A person that is supposed to abstain from interference or to provide assistance or remuneration is under a duty to act in that manner. A right or claim is a legal position arising from imposition of a duty on someone else. 29

Privileges and No-Rights

Hohfeld’s main goal was to clarify the basic difference between rights (or claims) and privi-leges.30 The non-distinction between these terms leads to “confusion or blurring of ideas”.31 He wished to correct the faulty classical viewpoint that privileges are necessarily accompanied with other people’s duties not to interfere with such permitted actions.32 Consequently, Hohfeld crit-

21 Singer, supra note 16, at 1049.

22 He dedicated somewhat less than three pages to that relation. See Hohfeld, FLC, supra note 2, 36-38.

23 Ibid. at 36.

24 Ibid. at 38.

25 Corresponds to Corbin’s second question which was proposed for determining jural relations: “What must A (or B) do, under threat of societal penalty assessed for the benefit of the other?” Corbin, supra note 14, at 165.



28 Kramer, supra note 12, at 9.

29 Ibid.

30 Hohfeld, FLC, supra note 2, at 39. See also Singer, supra note 16, at 987.




35

icized classical analytical writers such as Thomas Holland33 and John Chipman Gray who incor-rectly deduced duties from privileges.34 A privilege as a jural relation means a bare negation of duties.

Most of the subsequent jurists prefer the term liberty over the term privilege.35 In Hohfeld’s analysis these two terms have the same structural position, although Hohfeld himself favoured the term privilege.36

Privileges are permissions to act in a certain way without being responsible for the damage done to other people who, simultaneously, are not in position to call in the authorities to pre-vent such action.37 As Hohfeld pointed out: “To the extent that the defendants have privileges the plaintiffs have no rights”.38 Rights (claims) and privilege cannot be in conflict.39

Hohfeld commented John Chipman Gray’s example who, in a chapter called “Legal Rights and Duties” of his book The Nature and Sources of Law wrote about the property right:40

The eating of shrimp salad is an interest of mine, and, if I can pay for it, the law will protect that interest, and it is therefore a right of mine, to eat shrimp salad which I have paid for, although I know that shrimp salad always gives me the colic41

Hohfeld thought that this passage deals with two types of relations: the first one refers to the privilege of eating salad and the second one relates to a party’s claim for not being disturbed while doing so. Privileges may be accompanied with rights that impose duties on other people not to interfere. However, privileges can sometimes exist without the existence of a right.42

A, B, C and D, being the owners of the salad, might say to X: “Eat the salad if you can; you have our license to do so, but we don’t agree not to interfere with you”. In such a case the privileges exist, so that if X succeeds in eating the salad, he has vi-olated no rights of any of the parties. But....if A had succeeded in holding so fast to the dish that X couldn’t eat the content, no right of X would have been violated.43

As privileges do not imply rights, rights do not imply privileges. For instance, a remainder-person has no privilege “to enter the land but retains a right to keep trespassers off”.44

It is also relevant to take notice that Hohfeld’s example is one of conflicting liberties: A‘s priv-ilege to keep salad for himself, conflicts with the privilege of person x to take it from him.45 As

33 T. E. Holland, The Elements of Jurisprudence (10th ed.).

34 Hohfeld, FLC, supra note 2, 40-41. See also Singer, supra note 16, at 988.

35 According to Thomson, the concept that privileges are rights is not Hohfeld’s but is featured by a long history and can be found in Hobbes’ Leviathan, Chapter 13, that describes the state of nature as ”the war of all against all”. In the state of nature, people have no claims. What they have are privileges and their privileges are their natural rights, and thus rights. Thomson, supra note 1, 49-50.

36 Com. Singer, supra note 16, at 987. Hohfeld, FLC, supra note 2, at 42.

37 Singer, supra note 16, at 986. The privilege no-right relation corresponds to Corbin’s first question: “What may A (or B) do, with-out societal penalty assessed for the benefit of the other?” Corbin, supra note 14, at 165.


39 Ibid.


41 J. Gray, The Nature and Sources of the Law sec. 48 (1909) according to Hohfeld, FLC, supra note 2, at 41.


43 Ibid.


45 Ibid.


36

said by Singer, Hohfeld showed how privileges can be legitimately in conflict. Such interferenc-es represent a special case of damage for which victims have no legal recourse. x and y can both have the legal liberty to eat the salad from the table. The dominancy will not result from common instruments of law but from power struggle which the state will not participate in.46

Hohfeld shared the opinion that liberties which are not accompanied with duties imposed on other people to avoid interference with legal action do exist in legal systems and there are often good political grounds for such action.47 He relieved legislators of the burden of imposing a duty on other people every time when someone is granted a legal liberty. A rational legislator may take advantage of political concerns when making decisions on whether to impose the above du-ties in a particular case or not.48

Such a privilege or liberty.....might very conceivably exist without any peculiar concomitant rights against «third parties» as regards certain kinds of interference. Whether there should be such concomitant rights (or claims) is ultimately a ques-tion of justice and policy; and it should be considered, as such, on its merits. The only correlative logically implied by the privileges or liberties in question are the «no-rights» of «third parties.49

Many theoreticians have had doubts about the importance of liberties or lack of duties in terms of legal rights analysis.50 Hart finds it wrong since when the law permits a person to do or to omit to do a certain action, despite a lack of the strictly correlative obligation of avoiding interference, exer-cising of such a liberty will always be protected by the law to some extent. It is a consequence of the existence of a “protective perimeter” for liberty. It refers to the severest forms of interference such as physical assaults or trespassing which are also criminal or civil offences.51 Moreover, Hart consid-ers both the notion of privilege and the protective perimeter necessary for analysis of numerous legal phenomena, including economic competition. Therefore, none of the competitors may »hit or trip up the other, or threaten him with the violence to get the prize. The perimeter of obligations to abstain from such actions constitutes the ring within which the competitors compete in the exercise of their liberties».52 One must not forget the fact that the duty of being non-violent is not correlative to exer-cising of a privilege, and it is logically separable from it.53 Duties are only correlative to claims-rights.

Hart makes a difference between a “liberty right” which is defined as to do an act protected by the strict correlative obligation towards other people of abstaining from intereference therewith, and a “liberty-right” which is protected only by a usual adequate perimeter of general obligations.54

46 Ibid. at 984.

47 Ibid. at 993.

48 Ibid. at 993.


50 Kocourek claimed that the relation privilege/no-right is not a jural relation at all since it does not imply any governmental restric-tion. He stated his famous example of a cigarette owner who is smoking in his workroom and therefore, in Hohfeldian words, exercising a privilege. No one has a claim against him that he should not smoke a cigarette. Where is a legal relevance of such an action? A. Kocourek, «The Hohfeld system of fundamental legal concepts», 15 Illinois Law Review 24, 36 (1920-1921). See also Miomir Matulović, «Jedan esej iz povijesti pravne analize», Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, 10 (1989), at 70.

51 H. L. A. Hart, Essays on Bentham, Studies in Jurisprudence nad Political Theory (Oxford, Clarendon Press, 2001) at 171.

52 Ibid.

53 Simmonds, Introduction, supra note 5, at xIV.

54 Hart, supra note 50, at 171.


37

Powers and Liabilities

Whereas the first two pairs of legal positions (“right”/“duty” and “liberty”/“no-right”) are first order relations, the following two pairs are second order relations (“power”/”liability” and “immunity”/”disability”).55 Some first order relations are applied directly to human conduct and social intercourses, without mediation of any second order relation. On the other hand, all the second order relations are applied directly to human entitlements and only indirectly to human conduct and social intercourses. 56

Pursuant to Hohfeld, a jural relation can be modified in two ways: by means of facts that are not under the volitional control of one or more persons or by means of facts which are under vo-litional control of human beings.57He defined powers by reference to the second group of cases, a person with the dominant volitional control has a legal power to effect a particular change of jural relations.58 Similar to other jural relations, this relation is held between two persons with respect to particular actions or states of affairs.59 Hohfeld listed various examples of legal pow-ers, property-related powers (property abandonment and power to transfer property), power to create contractual obligation, the creation of agency relation etc. Liability is susceptibility to someone’s exercising of a power.60 Deference to a change within someone’s entitlement is not necessarily unpleasant. A promisee may have a benefit from an entitlement vested by a promi-sor, as well as an inheritor.61

When it comes to liability, Hohfeld mentioned the position of the people engaged in a “pub-lic callings” such as innkeepers. Unlike the usual perception that innkeepers are under a duty to-wards all other parties, Hohfeld emphasized that an innkeeper is under the liability and travel-lers are in possession of a correlative power. Therefore, travellers have a legal power by making an adequate tender to impose a liability on an innkeeper to receive them as guests.62 There would be a great fuss if jurist confused Hohfeldian powers with rights. Simmonds, provides an exam-ple wherein a power may be combined with a duty not to exercise it, which happens when a non-owner has a power to pass title in property to bona fide purchaser, but will commit an offence while exercising the power. If we describe the power as a “right”, than we will have to say that the non-owner has a right to sell the property.63


56 Ibid.


58 Ibid. at 51. The power-liability relation corresponds with the third of Corbin questions: “What can A (or B) do, so as to change the existing legal relations of the other? (This has no reference to mere physical power)” Corbin, supra note 14, at 165.


60 Ibid.



63 Simmonds, Introduction, supra note 5, at xV.


38

Immunities and Disabilities

Immunity is state of being safe from modifications of one’s entitlements by another.64 Disa-bility is a lack of power to change legal entitlements.65Powers bear the same general contrast to-wards immunities as rights towards privileges. A right is an affirmative claim against another whereas a privilege is someone’s exemption from the right-claim of another. Similarly, a power is an affirmative control over a given jural relation as against another while an immunity is some-one’s freedom from a legal power or control of another with respect to some jural relations.66

For example, If A has an immunity against B, B is under a disability with respect to exercis-ing powers referring to entitlements covered by the immunity. Immunity rights can be frequent-ly found in constitutional texts. Consequently, legislature, if the people are granted the freedom of speech by the constitution, cannot exercise a power in that respect. The people have immuni-ty rights to the freedom of speech while legislature is under a disability.67

Conclusion

Hohfeld did not only correct minor technical mistakes but he also offered a radical critique of previous concepts of legal rights and liberties. 68 In the end, there is a question of the utility of Hohfeld’s scheme. The discussion on Hohfeld’s scheme of jural relations has turned out to be one of the most complex discussions in the history of legal analysis. The process of the evaluation of its utility and relevance is still going on. 69

Hohfeld himself stressed “the great practical importance of a clear appreciation of the dis-tinctions and discriminations seth forth”.70 The eight proposed terms-rights and duties, privileg-es and no-right, powers and liabilities, immunities and disabilities- represent “the lowest com-mon denominators of the law” to which all “legal quantities” may be reduced.71 They enable “dis-covering essential similarities and illuminating analogies in the midst of what appears superfi-cially to be infinite and hopeless variety....to discern common principles of justice and policy.....to use as persuasive authorities judicial precedents that might otherwise seem altogether irrel-evant”. 72

Finally, it is important to grasp that Hohfeld’s endeavour is analytical and definitional rather than empirical or substantive.73 Hohfeld put forth a scheme of jural relations in which legal posi-tions are connected with each other by logical relations of entailment and negation.74 This is the

64 Com. Singer, supra note 16, at 986.

65 Ibid.


67 Simmonds, Introduction, supra note 5, at xV.


69 Singer gives on almost two pages a bibliography related to Hohfeld. Since then (the article was published in 1982) there have been a number of articles (reviews) and books thereabout. See Singer, supra note 16, at 989-91 n. 22.


71 Ibid. at 64.

72 Ibid.


74 Ibid.


39

central feature of his analytical scheme which diminishes all the critiques involving an empiri-cal denial of Hohfeld’s theses.75 Hohfeld’s goal was to provide a precise analyse of legal rights and thus prevent confusions arising from “inadequacy and ambiguity of terminology” that refers to the use of rights, liberties powers and immunities in practice.

References

1. Corbin, Arthur L., «Legal Analysis and Terminology» 29 The Yale Law Journal 163 (1919).2. Halpin, Andrew, Rights and Law - Analysis and Theory (Oxford, Hart Publishing, 1997).3. Hart, H. L. A., Essays on Bentham: studies in jurisprudence and political theory (Oxford, Cla-

rendon Press, 2001).4. Hohfeld, W. N., «Some Fundamental Legal Conceptions as Applied in Judicial Reasoning»,

Yale Law Journal, Vol. 23 (1913), No. 1, 16-59.5. Hohfeld, W. N., «Fundamental Legal Conceptions as Applied in Judicial Reasoning», Yale

Law Journal, Vol. 26 (1917), No. 8, 710-770.6. Hohfeld, W. N., Fundamental Legal Conceptions as Applied in Judicial Reasoning (New Haven

and London, yale University Press, 1964).7. Hohfeld, W. N., Fundamental Legal Conceptions as Applied in Judicial Reasoning (David Cam-

pbell and Philip Thomas eds., Ashgate, Aldershot, 2001).8. Hull, N. E. H., «Vital Schools of Jurisprudence: Roscoe Pound, Wesley Newcomb Hohfeld,

and the Promotion of an Academic Jurisprudential Agenda, 1910-1919», Journal of Legal Education, Vol. 45 (1995), No. 2, 235-281.

9. Jacobson, A., «Hegel’s Legal Plenum» 10 Cardozo L Rev 877 (1989).10. Kocourek, A, «The Hohfeld system of fundamental legal concepts», 15 Illinois Law Review

24 (1920-1921). 11. Matthew H. Kramer, N. E. Simmonds, and Hillel Steiner, A Debate Over Rights, Philosophi-

cal Enquiries (Oxford University Press, 2002).12. Llewellyn, Karl N., «Wesley Newcomb Hohfeld: Teacher» 28 Yale Law Journal 795 (1918).13. Miomir Matulović, «Jedan esej iz povijesti pravne analize», Zbornik Pravnog fakulteta u Ri-

jeci, Vol. 10 (1989), str. 57 -78.14. Mullock, P., «The Hohfeldian Jural Opposite», 13 Ratio 158 (1971). 15. Salmond, John, Jurisprudence, (London, Sweet&Maxwell, Limited, 1937).16. Shapiro, Fred R., “The Most Cited Articles from the Yale Law Journal”, 100 Yale Law Jour-

nal 1449 (1991).17. Singer, J. W., «The Legal Rights Debate in Analytical Jurisprudence from Bentham to Hoh-

feld», 1982 Wisconsin Law Review 975 (1982).18. Stone, Roy, «An Analysis of Hohfeld», 48 Minnesota L Rev 313 (1963).19. Sumner, L. W., The Moral Foundation of Rights (Oxford, Clarendon Press, 1987). 20. Thomson, J. J., The Realm of Rights (Harvard University Press, 1990). 21. Williams, Glanville, «The Concept of Legal Liberty», 56 Columbia Law Review 1129 (1956).22. Wellman, Carl, A Theory of Rights, Persons Under Laws, Institutions and Morals (Rowman and

Allanheld Publishers, 1985). 23. Wellman, Carl, Real Rights (Oxford University Press, 1995).

75 Ibid. at 23.


40

Mr. sc. Ivana Tucak, asistentica Pravnog fakulteta Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku

PROMIšLJANJE HOHFELDOvE ANALIZE ZAKONSKIH PRAvA

Sažetak

Ljudska prava imaju veliku važnost u suvremenom svijetu. Rasprave o ljudskim pravima da-nas su raširene u filozofiji te u pravnoj, političkoj i moralnoj teoriji. Pisci u tim disciplinama na-stoje odgovoriti na pitanja o opravdanju i sadržaju ljudskih prava i o njihovim sukobima, pritom u pravilu zanemarujući da su ljudska prava vrsta subjektivnih prava. Pitanje što je to subjektivno pravo logički prethodi pitanjima o raznim stranama subjektivnih prava te zahtjeva pažljivo raz-matranje. Za pronalaženje valjanog odgovora na to pitanje u dosadašnjoj pravnoj literaturi ne-sumnjivo je najvažnija analitička shema temeljnih pravnih pojmova koju je razvio američki prav-ni teoretičar Wesley Newcomb Hohfeld početkom 20. stoljeća. Ova shema danas predstavlja tra-dicionalno mjesto za početak rasprave o pravima (H. Steiner, A. Halpin, M. H. Kramer, N. E. Si-mmonds, G. W. Rainbolt, C. Wellman, L. W. Sumner i dr.). Hohfeld je smatrao da se pojam «pra-vo» koristi neprecizno i višesmisleno, te je osmislio nevjerojatno inovativnu shemu pravnih su-protnosti i korelativnosti koja je možda jedan od najvećih napredaka u analizi pravnih pojmova.

Ključne riječi: teorija prava, zakonska prava, temeljni pravni pojmovi, pravni odnosi, analiza prava, Hohfeld, Wesley N.

Mr. Ivana Tucak, Assistentin an der Fakultat für Rechtswissenschaften in Osijek, Universität J. J. Stross-mayer in Osijek

ÜBERLEgUNgEN ZUR HOHFELDSCHEN ANALySE DER NORMATIvEN RECHTE

Zusammenfassung

In der modernen Welt spielen Menschenrechte eine wichtige Rolle. Die Diskussionen uber Menschenrechte sind heutzutage sehr verbreitet sowohl in der Philosophie als auch in den re-chtswissenschaftlichen, politischen und ethischen Theorien. Die Autoren bemühen sich in die-sen Theorien die Antworten auf die Fragen der Rechtsfertigung und des Inhalts der Menschen-rechte, ihrer Konflikte zu geben dabei in der Regel die Tatsache nicht beachtend, dass Menschen-rechte eine Art der subjektiven Rechte sind. Die Frage, was subjektives Recht ist, geht den Fra-gen über verschiedene Aspekte des subjektiven Rechts voran und bedarf genauer in Erwägung gezogen zu werden. Das am Anfang des 20. Jahrhunderts vom amerikanischen rechtswissensc-haftlichen Theoretiker Wesley Newcomb Hohfeld entwickelte analythische Schema der juridis-chen Grundbegriffe gewinnt dabei an Bedeutung, wenn in moderner rechtswissenschaftlichen


41

Literatur diese Frage genau beantwortet werden mag. Dieses Schema stellt heute einen traditi-onellen Ansatz zur Diskussion über Rechte dar (H. Steiner, A. Halpin, M. H. Kramer, N. E. Sim-monds, G. W. Rainbolt, C. Wellman, L. W. Sumner u.a.). Hohfeld war der Meinung, dass der Be-griff ”Recht” unpräzise und mehrdeutig verwendet wurde und erdachte ein unglaublich innova-tives Schema rechtswissenschaftlicher Gegensätze und Korrelate, das möglicherweise einer der größten Fortschritte in der Analyse der rechtswissenschaftlichen Begriffe ist.

Schlüsselwörter: Rechtstheorie, normative Rechte, juridische Grundbegriffe, Rechtsverhäl-tnisse, Rechtsanalyse, Hohfeld, Wesley N.

Mr. sc. Ivana Tucak, assistante à la Faculté de droit de l’Université J.J. Strossmayer à Osijek

RéFLEXIONS SUR L’ANALySE DU DROIT DE HOHFELD

Revue

Les droits de l’homme ont une grande importance dans le monde actuel. Les débats sur ce sujet sont très présentes dans la philosophie, ainsi que dans les théories du droit, de la politique et de la morale. Les auteurs dans ces disciplines s’efforcent de répondre à la question de la raison d’être et du contenu des droits de l’homme et des conflits qu’ils engendrent, en omettant le fait que les droits de l’homme sont une catégorie de droits subjectifs. La question de la nature su-bjective de ces droits précède logiquement celles concernant les différents aspects des droits su-bjectifs et exige une attention particulière. Pour trouver une réponse pertinente a cette question dans la bibliographie juridique, le schéma analytique des termes fondamentaux du droit déve-loppé par Wesley Newcomb Hohfeld au début du 20 ème siècle est sans nul doute le plus impor-tant. Il est le point de départ traditionnel pour entamer la discussion sur les droits ( H. Steiner, A.Halpin, M.H. Kramer, N.E. Simons, G.W. Rainbolt, C.Wellman, L.W. Sumner et al.) . Hohfeld a considéré que le terme « droit » est utilisé de façon imprécise et a plusieurs significations, c’est pourquoi il a créé un schéma novateur des antagonismes et corrélations juridiques qui est un des plus grands progrès dans l’analyse des termes juridiques.

Mots clés: droits de l’homme, droits subjectifs, droit de Hohfeld


43

Izabela Pruchnicka-Grabias, Ph.D.: Convertible arbitrage hedge funds investment results in the bear and the bull market – a comparative study

Izabela Pruchnicka-Grabias, Ph.D., Assistant Professor Original scientific paperWarsaw School of Economics, Poland UDK 336.764.2

CONVERTIBLE ARBITRAGE HEDGE FUNDS INVESTMENT RESULTS IN THE BEAR AND THE BULL MARKET – A COMPARATIVE STUDyAbstract: The research presented in the paper was done on the basis of 20 hedge funds

that use convertible arbitrage strategies. They were chosen at random from the data base prepared by BarclayHedge and Global Fund Technologies that comprises about 2000 hedge funds applying different investment strategies. It is a part of wider research done by the author for over 200 hedge funds, dividing them into groups according to the strategies applied by them. The aim of the research is to measure the investment results of hedge funds in 2007 and 2008 that is during the bull and the bear market. It was the S&P500 index to be used as a benchmark. It was shown that the majority of institutions whose aim is to generate absolute rates of return, and what refers to it, generating better rates of return than traditional investments irrespective of the market situation, thus also during the bear market, broke this rule. Such measures were taken into consideration as: rates of return, risk measured by standard deviation, risk measured by beta, the level of alpha, the correlation of the examined funds with traditional assets and the Sharpe ratio. Being determined by data availability, data from January 2007 until November 2008 were taken into consideration. It let examine the results of hedge funds both during favorable market conditions and during the bear market on global financial markets. In the first part of the paper the author gives the detailed characteristics of investment strategies used by the examined hedge funds.

Key words: financial market, bull market, bear market, hedge funds

Introduction

Convertible arbitrage is one of the strategies applied by hedge funds that are to generate at-tractive, absolute rates of return. Hedge funds field is one of the fastest developing parts of the world financial market. Their number increased rapidly in the last years. At present, they may not have good perspectives for the future, which raises concerns about if their dynamic develop-ment will be continued. Some fears concerning the influence of hedge funds on the global finan-cial stability appear. Besides, their rates of income generated during the bear market contribute

44

to the worst and worst opinion of these institutions. As bloomberg.com1 states, in 2008 hedge funds’ assets were reduced by 37% and they were at the level of 1,2 billion dollars. Morgan Stan-ley forecasts that hedge funds’ assets are to be reduced of another 250 milliard dollars that is of 21% this year. Their portfolios will be equal to 950 milliard dollars only which would be the low-est amount since 2004.2

Although hedge funds are very much associated with the negative events of the LTCM pe-riod, it is important to understand that they have various positive effects on the financial sys-tem: they contribute to market liquidity, play an important role in the price discovery process, contribute to the elimination of market inefficiencies, and offer diversification benefits to in-vestors.3 For example, a study of the markets in U.S. dollar interest rate options indicated that participants viewed hedge funds as a significant stabilizing force.4 In particular, when the op-tions and other fixed income markets were under stress in the summer of 2003, the willingness of hedge funds to sell options following a spike in options prices helped restore market liquid-ity and limit losses to derivatives dealers and investors in fixed-rate mortgages and mortgage-backed securities.5

Caldwell reports that the first hedge fund was formed by Albert Winslow Jones in 1949.6 Dur-ing the early years of the hedge fund industry (1950s – 1970s), the term “hedge fund” was used to describe the “hedging” strategy used by managers at the time.7 However, the term evolved and now is used in a different context specified beneath.

Generally understood, hedge funds are considered a subset of alternative assets, which in-clude virtually any investments that do not restrict themselves to the traditional strategies of holding long-only positions in publicly traded stocks and bonds. Examples of alternative inves-tments include private equity; inflation hedges such as timber and real estate; and of course, hedge funds. A key difference between hedge funds and other alternative investments is that hedge funds mostly deal in publicly traded securities, although some that present themselves as hedge funds deal in private transactions such as private investments in public entities (PIPE). Still others engage in highly illiquid securities.8 Investment strategies applied by hedge funds use financial leverage, which means that from one point of view, they may generate higher rates of return, but on the other side, they put investors into higher level of risk.

The main purpose of hedge funds in comparison to traditional investments is generating absolute returns instead of relative ones that depend on the market. They try to achieve it by sophisticated investment strategies that help earn money irrespective of the market situation. That is the theory. The practice shows that rates of return generated by hedge funds during the

1 Source: www.bloomberg.com, 10.03.2009.

2 www.bloomberg.com and j.a., Masowe zwolnienia w funduszach hedgingowych, www.parkiet.com, 10.03.2009.

3 T. Garbaravicius, F. Dierick, Hedge funds and their implications for financial stability, Occasional paper series, no, 34, European Central Bank, August 2005, p. 55.

4 The Role of Hedge Funds in the Capital Market, Testimony of Patrick M. Parkinson, May 16, 2006, www.federalreserve.gov, 5 January 2008.

5 Concentration and Risk in the OTC Markets for U.S. Dollar Interest Rate Options, Federal Reserve Board 2005, www.federalre-serve.gov, 5 January 2008.

6 T. Caldwell, Introduction: The Model for Superior Performance, in: Lederman, Jess and Robert A. Klein (ed.), Hedge Funds, Irwin Professional Publishing, New york 1995, p. 1 – 17.

7 Vault Career Guide to Hedge Funds, Vault Career Library, p. 2, www.vault.com, 9.03.2009.

8 V.Q. Tran, Evaluating Hedge Fund Performance, John Wiley & Sons, inc., New Jersey 2006, p. 48.


45

bear market in 2008 were often negative and the majority of them was even worse than the benchmark.

As Fung and Hsieh emphasize, while mutual fund returns have high and positive corre-lation with asset class returns, hedge funds returns have low and sometimes negative correlati-on with the same asset class returns. They attribute this failure to the dynamic use of leverage and changes in asset exposure by hedge funds. 9 The beneath data show that in recent months it has changed and positive rates of return are rare.

1. The scope and purpose of examinations

The research presented in the paper was done on the basis of 20 hedge funds that use con-vertible arbitrage strategies. They were chosen at random from the data base prepared by Bar-clayHedge and Global Fund Technologies which comprises about 2000 hedge funds applying dif-ferent investment strategies. It is a part of wider research done by the author for over 200 hedge funds, dividing them into groups according to the strategies applied by them. The aim of the re-search is to measure the investment results of hedge funds in 2007 and 2008 that is during the bull and the bear market. It was the S&P500 index to be used as a benchmark. It was shown that the majority of institutions whose aim is to generate absolute rates of return, and what refers to it, generating better rates of return than traditional investments irrespective of the market sit-uation, thus also during the bear market, broke this rule. Such measures were taken into consid-eration as: rates of return, risk measured by standard deviation, risk measured by beta, the level of alpha, the correlation of the examined funds with traditional assets and the Sharpe ratio.

Being determined by data availability, data from January 2007 until November 2008 were taken into consideration. It let examine the results of hedge funds both during favorable mar-ket conditions and during the bear market on global financial markets. In the first part of the paper the author gives the detailed characteristics of investment strategies used by the exam-ined hedge funds.

2. Assets under management and investment strategies

As chart 1 depicts, the amount of assets under management is different for each fund. The biggest fund is Wolverine Convertible Arbitrage Trading Fund Limited that possesses assets of 815000 thousand dollars. The second big is Castle Creek Arbitrage, LLC that has assets of 458000 thousand dollars and the third one is Cannizaro Asia Master Fund Ltd. that manages assets of 428070 thousand dollars.

Moving onto the three smallest funds, these are: SSI Hedged Convertible Market-Neutral L.P. having assets of 4805 thousand dollars, Mohican VCA Fund, L.P. managing assets equal to 5000 thousand dollars and Zazove Income Fund, L.P. possessing assets of 7100 thousand dollars. If one compares the biggest and the smallest fund, it can be concluded that the former is more than 114 times bigger than the latter. It shows that hedge funds can be subjects of different size, as well as proves that they were chosen at random for the research.

9 See: W. Fung, D. Hsieh, Empirical characteristics of dynamic trading strategies: the case of hedge funds, Review of Financial Studies, 10(2), p. 275 – 302 and S.J. Brown, W.N. Goetzmann, Hedge Funds with Style, Working Paper 8173, National Bureau of Economic Research, March 2001, p. 6.


46

Chart 1. Assets under management of the examined hedge funds in 2008 [thousands of dollars].

Source: prepared by the author on the basis of data provided by BarclayHedge and Global Fund Technologies.

Th e strategies applied by the analyzed hedge funds are diversifi ed. Apart from the fact that all of them can be classifi ed as Convertible arbitrage, each fund has its own attitude towards risk and methods that enable to choose the best classes of investments.

Generally, as J.R. Hedges states, convertible arbitrageurs are simultaneously long the con-vertible securities and short the underlying equities of the same issuer, thereby working the spread between the two types of securities. Returns result from the diff erence between cash fl ows collected through coupon payments and short interest rebates and cash paid out to cover dividend payments on the short equity positions. Returns also can result from the convergence of valuations between the two securities.10 More detailed description of the investment strate-gies applied by the examined funds is provided in table 1.

10 J.R. Hedges IV, Hedges on Hedge Funds, How to Successfully Analyze and Select an Investment, John Wiley & Sons, Inc., Hobo-ken 2005, p. 10-11.


47

Table 1. The spectrum of investments of the examined hedge funds.

Fund’s name Description of applied instruments and investment strategies

Whi

tebo

x D

iver

sifie

d Co

nver

tibl

e A

rbit

rage

Fu

nd, L

.P. Our Diversified Convertible Fund is a low-cost, convenient way to seek value

opportunities in convertible arbitrage through an efficiently optimized represen-tation of the asset class. Through our selection process we seek to fully represent the convertible bond universe while seeking to invest in only the top quartile of in-vestment opportunities. We believe our unique selection process allows us to pro-duce alpha and efficient representation in the same fund. And though we pursue alpha-generating strategies, we charge no incentive fee, a significant potential en-hancement to net returns.

Que

st g

loba

l Co

nver

tibl

e Fu

nd

Ltd. Quest utilizes a low leverage, risk-averse strategy that yields consistent perfor-

mance coupled with low volatility returns. James Doolin and Frank Campana have over 30 years of combined experience in convertible bonds, having worked togeth-er as a team for 8 of the last 10 years. Their focus is primarily in investment grade companies that have a predictable bond floor. Quest’s strategy has a solid risk/re-ward profile which attracts investors who need capital preservation coupled with strong performance.

Acu

ity

Fund

, Ltd

. The Fund’s investment objective is to preserve capital, while exploiting the sys-temic inefficiencies of the convertible bond markets. The Fund attempts to achieve this while producing attractive, stable returns (10-12% net of fees) via an invest-ment strategy of convertible arbitrage on a global basis. In Acuity’s view, a glob-al strategy provides greater insight into market trends, permits a broader based portfolio and enables a superior credit quality within the portfolio than does a purely domestic focus. Acuity intends to restrict the Fund’s AUM to $500MM, so as to maximize flexibility and the availability of meaningful investment opportu-nities. Portfolio decisions are made using a bottom-up approach, whereby the con-vertible security universe is continually analyzed and evaluated, utilizing various quantitative models that provide a consistent framework through which the Fund buys and sells equity volatility and/or credit spreads. Inputs for the models are generated via rigorous analysis by the Managers who have extensive experience in the convertible arbitrage markets. Risk management is a key element of Acuity’s strategy and involves a variety of risk policies, tools and systems.


48Sy

mph

ony

Rha

psod

y Fu

nd, L

.P. Rhapsody Fund, LP is a convertible-arbitrage strategy. The portfolio is typically

invested long in investment grade and near-investment-grade convertible bonds together with short positions in the underlying common stock. The portfolio at-tempts to maintain delta and duration neutrality in the aggregate while slight-ly overor under-hedging in positions where the probability of near-term volatil-ity is high. Investment Process-Symphony’s fixed-income investment process is a fundamental, bottom-up approach focused on obtaining a solid understanding of companies prior to making an investment. A team of professionals, each with an industry focus, analyze the entire capital structure of a company, from senior loans to equity. Symphony’s analysts enhance their industry and company knowl-edge by maintaining close relationships with experts in the investment and bro-kerdealer communities. In addition, Symphony’s analysts spend a considerable amount of time speaking with portfolio companies to better understand competi-tive dynamics, economic cycles and future prospects.

Wak

e Co

nver

tibl

e A

rbit

rage

SP1

USD The objective of the Wake Convertible Arbitrage Fund is to achieve capital pres-

ervation and absolute net capital appreciation in the region of 10 to 15% with a tar-get level of volatility and gearing respectively lower than 5% and 3 times. The Fund will invest in global convertible bonds, mainly European and US. The Fund will build a portfolio of convertibles, employing different hedging strategies and in-struments that will give it market neutrality. Quantitative tools enable us to value a very large universe of names. Once the data has been collected, it is then filtered, classified and checked. This screening process will drill out a number of names suitable for further qualitative analysis on the basis of volatility cheapness or cred-it cheapness depending on where any given name is trading relative to its stock price, sector, credit curve, credit peers and similar securities. Qualitative analysis is critical. This is where our volatility and credit trading experience, rigorous fun-damental analysis and due diligence process, understanding of micro and mac-ro elements affecting prices, knowledge of sectors and the names which compose them, market psychology and local market practices, all added up give us a strong edge in our marketplace. The diversification process is dual as portfolio diversifica-tion is achieved from both a sectoral and a structural standpoint, an integral part of our dynamic risk management monitoring process. AUM combines all curren-cy classes.

Stee

lhea

d Pa

thfin

der

Fund Our convertibles strategy utilizes a framework of sub-strategies: Busted High

Grade, Credit/yield, Volatility Trading, Special Situations, and Equity Sensitive. By constructing the portfolio using these sub-strategies, we can rotate our focus to the areas offering the best risk/reward at a given time or under particular market conditions. We believe this framework allows us to achieve more diversified return streams than if we had a more traditional, single-dimensional view of the convert-ibles market. Our overall goal is to achieve attractive returns while maintaining a modest risk profile and low correlation to broad market returns. In most market environments, we expect the Fund to be leveraged less than two times (measured by long market value to total capital).


49W

olve

rine

Con

vert

ible

Arb

itra

ge T

radi

ng F

und

Lim

ited The Fund’s goal is to achieve excess returns in the volatility and credit mar-

kets, primarily by investing in US convertible securities and their hedges. Excess returns are generated through competitive advantages in both operational scale/efficiency and risk management technology. The Manager’s significant resources and commitment to the Fund’s growth have made the Fund a leader in time-crit-ical trade execution for all of its arbitrage strategies. Real-time arbitrage pricing and execution capabilities combine with sophisticated electronic market data col-lection algorithms to give the Fund unmatched speed and transaction cost advan-tages. The result is a revenue stream that can benefit just as much from short-term price dislocations as it does from more traditional position-motivated convertible arbitrage. The Manager has also developed risk management systems that allow its investment universe to include instruments that other market participants have difficulty pricing or hedging. Because of the limited competition we face from other investors in the marketplace, these instruments are often ideal position can-didates. The Fund’s General Partner is a subsidiary of Wolverine Holdings, LLC, one of the largest firms in the options trading industry. Many of the development costs associated with the Fund’s infrastructure are shared with other subsidiaries of Wolverine Holdings, which generates tremendous synergies by giving it all the economies of scale that an overall firm of 200+ employees can provide.

Moh

ican

vC

A F

und,

L.P

. The fund begins with the philosophy that the manager and the strategy are in-separable. Continued success in managing a portfolio is an integration of people and plans that are eminently right for each other. Such a matchup is essential to achieving what’s best for investors. Convertible arbitrage is a low-risk, moderate-reward pursuit of absolute returns that truly hedges against downside loss. The hybrid complexity of convertible securities offers opportunity for excellent perfor-mance at the cost of daily intensive effort by a highly skilled manager. Very early in our careers, we recognized the validity of trading in convertible securities and ded-icated ourselves to developing the full range of skills required to continually excel in the strategy. Two attributes of our skills and strategy were emphasized at the inception of Mohican funds and account for our record of ongoing exceptional re-sults: versatility and focus. We are equally comfortable in executing in-the-mon-ey/cash flow trades, at/near-the-money gamma trades, and credit-sensitive/yield-oriented trades. We have worked since 1989 in market conditions that have driven convertible securities from equity-sensitive to credit-sensitive and back. Versatili-ty means we can handle all trades and conditions. Our experience also tells us that issuance and hedging of convertible securities are especially well suited for small and mid cap companies and smaller hedge funds. The market is less efficient in this part of the space, smaller managers can afford to research the greater uncertain-ties that exist there, and allocations of the bonds lack sufficient size to attract large funds. We remain focused on small and mid cap companies. To make our strategy produce outstanding results, we’ve created a stable organization and environment in which research, the core of our strengths, is conducted on a totally independent and rigorous basis. We screen the small and mid cap universe, monitor companies through media and services, and model/test securities for theoretical cheapness. Through in-depth research on a company (credit research, business understand-ing, phone calls and visits), we fine-tune our model of the security and examine its fit in the portfolio before making an investment decision.


50A

M M

aste

r Fu

nd I AM utilizes a spectrum of convertible arbitrage strategies which aim to pro-

duce absolute returns for investors. Quantitative, volatility, fundamental, and credit analyses determine the risks associated within the portfolio, while captur-ing return from volatility embedded in investment grade securities. The portfolio construction is primarily broken into three core strategies: 1) put opportunities fo-cusing on deep-in-the-money convertibles with positive cash flow, 2) volatility po-sitions focusing on short duration investment grade convertibles, paying particu-lar attention to skew, and 3) balanced opportunities focusing on convertibles with both undervalued option and credit elements. The goal c each category of the di-versified portfolio to generate return in normal market conditions, and act as a defensive hedge in extreme market conditions. In addition, the Partners’ experi-ence and reputation creates profits through exposure to new issue and short term trading opportunities. AM’s typically conservative use of leverage varies according to the individual positions, the portfolio and the overall markets, with the prima-ry goal being preservation of capital. AM Master fund is comprised of the D & E Funds. Each master fund offers an offshore and onshore class shares.

SSI H

edge

d Co

nver

tibl

e M

arke

t-N

eutr

al L

.P. SSI’s Hedged Convertible portfolio emphasizes income, and is designed to earn

300 basis points above T-bills with low volatility. The portfolio purchases approxi-mately 80 convertible bonds and/or preferred stocks, using quantitative and fun-damental analysis for selection. It takes advantage of the high interest income available on convertible securities, hedging the equity risk of the convertible with a short position in the same company’s underlying common stock. Additional gains are made possible through the inefficiencies that exist in the marketplace between a company’s convertible securities and the underlying equity. Through option pric-ing mathematics and short-selling expertise, SSI can take advantage of (1) high in-come with substantial downside protection, and (2) capital gains by exploiting the inefficiencies between these two classes of securities. SSI uses a bottom-up ap-proach to security selection. SSI’s proprietary model evaluates approximately 600 convertible issues based on relative valuation, equity price and interest rate sensi-tivity. 100 top-rated candidates are identified. SSI’s dedicated convertible analysts then fundamentally analyze the 100 top-rated candidates. Original research is per-formed. Wall Street research is reviewed but not relied upon as the primary source of ideas. Of the top 100 candidates, 80 are ultimately selected for the portfolio. The common stock of the 80 companies is then shorted. Hedge ratios are determined and balanced by risk category. SSI uses no leverage and focuses on low to moderate risk convertible positions. Hedged convertible positions are liquidated based on a confluence of several factors including deteriorating fundamentals, credit quality decline, call protection expiration, position becoming overvalued relative to other positions and a substantial increase or decrease in equity sensitivity.


51Te

nor

Opp

ortu

nity

Fun

d, L

td. The investment objective of the Partnership is to generate attractive risk-ad-

justed returns by employing a variety of strategies primarily focused on credit, vol-atility and equity relative value. These strategies include convertible arbitrage, cap-ital structure arbitrage, volatility and credit relative value, and special situation in-vestment strategies. The Partnership will seek to optimize risk-adjusted returns by actively managing capital allocation across these strategies. The portfolio will be managed to reduce systematic risk through diversification and limited expo-sure to overall levels of equity market valuations and interest rates. The portfolio will have exposure to issuer specific risk and general levels of volatility and credit spreads when the managers believe these strategies can provide attractive risk-ad-justed returns. Issuer specific risks that the managers retain usually have the fol-lowing features: cheap volatility and credit on an intra-industry relative value ba-sis, favorable credit and volatility relationships, mis-priced capital structure com-ponents, credit hedged with equity or volatility, restructuring opportunities, and special situations related to convertible and high yield bonds.

Sym

phon

y A

rpeg

gio

Fund Arpeggio Fund is a convertible-arbitrage strategy. The portfolio is typically in-

vested long in investment grade and near-investment-grade convertible bonds to-gether with short positions in the underlying common stock. The portfolio at-tempts to maintain delta and duration neutrality in the aggregate while slightly over- or underhedging in positions where the probability of near-term volatility is high. Symphony’s fixed-income investment process is a fundamental, bottom-up approach focused on obtaining a solid understanding of companies prior to mak-ing an investment. A team of professionals, each with an industry focus, analyze the entire capital structure of a company, from senior loans to equity. Symphony’s analysts enhance their industry and company knowledge by maintaining close re-lationships with experts in the investment and broker dealer communities. In ad-dition, Symphony’s analysts spend a considerable amount of time speaking with portfolio companies to better understand competitive dynamics, economic cycles and future prospects.

Aviv

a In

vest

ors

Conv

erti

ble

Bon

d A

rbit

rage

Fun

d g

BP The investment objective of the CBA Fund is to deliver an absolute return to shareholders by taking long positions and short positions in global convertible bonds (rated and unrated) equities, debt securities (rated and unrated), futures, options, warrants, preferred shares, swaps, contracts for differences and other derivative instruments (both exchange traded and over the counter). The Invest-ment Manager generally purchases long positions or short positions in convert-ible and equity-linked securities and in many cases hedges out some or the entire component risks embedded in those securities including equity, volatility, credit, interest rate and currency risk.


52Ca

stle

Cre

ek A

rbit

rage

, LLC The Fund’s investment objective is to receive consistent income and profit pro-

duction from a diversified portfolio of securities. The Fund will invest in convert-ible securities, equity securities, corporate debt and other income producing secu-rities and derivatives. In addition to investing in the foregoing securities and in-struments, the investment manager will from time to time make opportunistic in-vestments in other types of securities and transactions. The investment manag-er seeks to maximize returns through a combination of attractive coupon or div-idend yields and interest generated on the proceeds of the short rebates, and in the case of convertible securities, by trading on the underlying security’s volatil-ity or credit spread. The Fund will, from time to time, incur debt or otherwise le-verage its positions. The Fund will also use hedging strategies to minimize the risk of its investments in order to create a portfolio that consistently produces re-turns above the risk-free rate, while maintaining low volatility of returns and cap-ital preservation.

Mar

atho

n g

loba

l Eq

uity Marathon Global Equity Fund seeks to profit from opportunities in the global

equities market. The overall goal is to generate attractive absolute returns by cap-turing price appreciation, volatility and interest income while controlling risk. Op-timization of returns is obtained by establishing trades with the best risk/reward characteristics in a highly disciplined manner utilizing strict risk control proce-dures. Capital preservation is paramount and the cornerstone to the investment policy.

Infle

ctiv

e Co

nver

tibl

e O

ppor

tuni

ty F

und

I, L.

P. The Fund uses convertible arbitrage and fundamental value strategies to pur-sue high returns on a risk-adjusted basis. The portfolio is managed on a market-neutral basis. The Fund will seek to achieve returns by utilizing convertible ar-bitrage strategies and fundamental company value strategy. The Fund will seek to exploit the value of convertibles by identifying companies with a competitive advantage or disadvantage not yet realized in the marketplace. The fixed income characteristics of the convertible security and other relevant attributes will also be considered in making an investment. The Investment Advisor will also seek to use a diverse set of hedging instruments to generate returns while limiting volatility and mitigating risk. Overall, returns are expected to have a low correlation with traditional equity and fixed income investment strategies, providing additional di-versification to a comprehensive wealth management strategy.

KD

C Co

nver

tibl

e A

rbit

rage

Fun

d, L

P The Fund’s investment objective is to seek better than equity-like returns, with lower volatility and little correlation to the overall equity markets, by capturing pricing discrepancies that exist between the convertible security relative to the un-derlying common stock Positions are dynamically hedged in order to profit from the movements or “volatility” of the underlying common stock, while maintain-ing an overall portfolio that is market neutral. In addition, net positive cash flow is generated by the difference between the coupon, rebate, dividends, and the cost of carry. The Fund employs an analytically driven approach to identifying potential investment candidates. Once positions are established, they are constantly moni-tored and adjusted to maintain a neutral bias.


53Co

ncor

dia

Capi

tal,

Ltd.

Cla

ss B

-vol

atili

ty A

rbit

rage The fund invests in value arbitrage trading strategies in global equity markets.

No market or investment instrument will be excluded in an effort to identify the best risk-reward situations. Once a position has been taken it will be constantly monitored for changes in profit potential, risk and cost of maintenance. The focus is on opportunities that are not apparent, desired or fully evaluated by the invest-ment community at large. No time limit will be imposed on the holding of any in-dividual position. The Investment Manager believes that broad diversification of investments offers a greater chance of overall success. Proprietary derivative val-uation models and historical quantitative analysis are used to determine valua-tion ranges over which equity derivatives should trade relative to the underlying. Convertible bonds, warrant and option prices are analyzed to determine the val-uation ranges over which they should normally trade. Positions are taken when it is judged that prices have diverged too far from fair value through the purchase or sale of the derivative and a corresponding delta adjusted position in the underly-ing. On an individual and portfolio basis particular attention is paid to assump-tions on credit, volatility, liquidity as well as concentrations. The positions are ac-tively monitored on a day-to-day basis for delta adjustments, interest rate risk, credit risk and currency hedging. The investment manager believes a conservative relative value approach with a basis to investment grade paper will produce robust returns in all market environments. Under most circumstances, this will be the major focus of the share class.

Cann

izar

o A

sia

Mas

ter

Fund

Ltd

. The investment objective of the investment team is to achieve steady capital appreciation with low volatility, by investing in well diversified portfolios of Asian instruments across different markets in the region and based on multiple invest-ment strategies. The portfolio is divided firstly into ‘traditional’ strategies, com-monly ADR/GDR trades, Long/Short equity trades, merger arbitrage (typically late stage), rights arbitrage trades and convertible bond positions (but with very little volatility trading of CBs). On top of these, the team uses its considerable knowledge and experience in individual local markets with the addition of Event Driven, Special Situation or limited downside structured trades - all of which are designed to provide the team’s most favoured trade attribute - ‘cheap optionality’. The fund’s biggest country exposures are generated where the team believes it has a stock lending advantage, an information advantage or even a territorial regula-tory advantage.

Zazo

ve

Inco

me

Fund

, L.P

. This investment program seeks to achieve current returns of approximately 3% to 4% above those of money market funds and to maintain a high degree of safe-ty. This objective is pursued by utilizing the Zazove Convertible Arbitrage Strate-gy to focus primarily on opportunities in the United States. The portfolios are not leveraged.



54

3. Rates of return and risk generated by hedge funds

Rates of return and risk are the two main measures that let assess investment results. Hedge funds’ rates of return in 2007 were all positive (see table 2), 13 of which exceeded the benchmark which rose by 5,49% then. The highest rate of return was generated by Inflective Convertible Op-portunity Fund I, L.P. and was equal to 18,40%. The second high (13,62%) was the one achieved by Castle Creek Arbitrage, LLC., whereas the third best (12,04%) by Quest Global Convertible Fund Ltd. In 2008 the situation changed dramatically. Two funds only generated positive inter-est rates. Although at the same time the S&P500 index fell down by 37,66%, there were still four funds that noted higher drops. The worst result was achieved by Acuity Fund, Ltd. (-55,24%), the second worst by Aviva Investors Convertible Bond Arbitrage Fund GBP (-46,20%) and the third one by Wake Convertible Arbitrage SP1 USD (-44,32%).

As far as alphas are concerned, in 2007 two funds only had their values below zero. In 2008 these were 13 funds to have negative alphas, which seems to prove that the majority of funds did not come up to theoretical expectations. It can also be noticed that betas for the majority of the examined funds increased in 2008 in comparison to 2007, which means that these were not only rates of return that decreased but at the same time risk measured by beta increased.


55

Table 2. Rates of return as well as alpha and beta coefficients for the examined hedge funds.

Fund’s nameRate of return Alpha Beta

2007 2008 2007 2008 2007 2008

1 Whitebox Diversified Convertible Arbi-trage Fund, L.P. 6,33 -30,41 0,42 -0,07 0,21 0,75

2 Quest global Convertible Fund Ltd. 12,04 -4,92 0,92 -0,34 0,07 0,03

3 Acuity Fund, Ltd. 3,16 -55,24 0,21 -0,37 0,11 1,47

4 Symphony Rhapsody Fund, L.P. 1,53 -18,58 0,06 0,22 0,14 0,50

5 Wake Convertible Arbitrage SP1 USD 7,75 -44,32 0,63 -1,84 0,00 0,78

6 Steelhead Pathfinder Fund 7,05 -7,71 0,53 0,52 0,09 0,30

7 Wolverine Convertible Arbitrage Trading Fund Limited 6,25 -21,28 0,38 -0,02 0,28 0,51

8 Mohican vCA Fund, L.P. 7,34 -19,32 0,55 -0,49 0,11 0,35

9 AM Master Fund I 5,32 -32,68 0,48 -1,11 -0,07 0,55

10 SSI Hedged Convertible Market-Neu-tral L.P. 3,80 -24,03 0,22 -0,36 0,20 0,50

11 Tenor Opportunity Fund, Ltd. 7,06 -13,93 0,49 0,16 0,19 0,36

12 Symphony Arpeggio Fund 0,70 -29,07 -0,02 0,20 0,19 0,89

13 Aviva Investors Convertible Bond Arbi-trage Fund gBP 9,99 -46,20 0,79 0,69 0,03 1,38

14 Castle Creek Arbitrage, LLC 13,62 -4,70 1,05 0,53 0,05 0,23

15 Marathon global Equity 3,35 -9,16 0,21 -1,20 0,15 -0,01

16 Inflective Convertible Opportunity Fund I, L.P. 18,40 -10,02 1,53 -0,40 -0,20 0,11

17 KDC Convertible Arbitrage Fund, LP 1,22 -43,12 -0,02 -0,13 0,27 1,11

18 Concordia Capital, Ltd. Class B-volatili-ty Arbitrage 5,76 8,28 0,44 -0,14 0,09 -0,23

19 Cannizaro Asia Master Fund Ltd. 10,65 19,75 0,77 -1,21 0,19 0,19

20 Zazove Income Fund, L.P. 4,46 -19,30 0,35 -0,27 0,02 0,48


Moving on to risk measured by standard deviation, one must emphasize that all hedge funds increased their risk extremely in 2008 compared with 2007 (see table 3). The highest rise was achieved by Acuity Fund, Ltd. Its risk was 12 times higher than a year earlier. The second one was Aviva Investors Convertible Bond Arbitrage Fund GBP whose risk increased more than 7 times, whereas the third one was Zazove Income Fund, L.P. whose risk also went up by over 7 times.


56

Table 3. Standard deviations of the examined hedge funds and their changes (data in %).

Fund’s nameStandard deviation of monthly rates of return Standard deviation

change2007 2008

1 Whitebox Diversified Convertible Ar-bitrage Fund, L.P. 0,98 5,49 460,2

2 Quest global Convertible Fund Ltd. 1,03 1,47 42,72

3 Acuity Fund, Ltd. 0,84 11,10 1221,43

4 Symphony Rhapsody Fund, L.P. 0,77 3,77 389,61

5 Wake Convertible Arbitrage SP1 USD 1,09 5,90 441,28

6 Steelhead Pathfinder Fund 0,57 2,91 410,53

7 Wolverine Convertible Arbitrage Trading Fund Limited 1,12 3,77 236,61

8 Mohican vCA Fund, L.P. 1,04 2,92 180,77

9 AM Master Fund I 1,69 6,20 266,86

10 SSI Hedged Convertible Market-Neu-tral L.P. 1,05 4,49 327,62

11 Tenor Opportunity Fund, Ltd. 1,27 3,06 140,94

12 Symphony Arpeggio Fund 1,16 6,91 495,69

13 Aviva Investors Convertible Bond Ar-bitrage Fund gBP 1,14 10,08 784,21

14 Castle Creek Arbitrage, LLC 0,97 2,89 197,94

15 Marathon global Equity 1,09 1,33 22,02

16 Inflective Convertible Opportunity Fund I, L.P. 1,50 4,58 205,33

17 KDC Convertible Arbitrage Fund, LP 1,21 8,47 600

18 Concordia Capital, Ltd. Class B-vola-tility Arbitrage 1,70 3,12 83,53

19 Cannizaro Asia Master Fund Ltd. 1,47 1,84 25,17

20 Zazove Income Fund, L.P. 0,43 3,69 758,14

Source: prepared by the author on the basis of own calculations and data provided by BarclayHedge and Global Fund Technologies.

The measure of a rate of return and risk at the same time is the Sharpe ratio. The higher its value is, the better investment results are. In 2007, 13 funds had their Sharpe ratios above zero, which should be noted positively (see table 4). However in 2007 only one fund – Concordia Cap-ital, Ltd. Class B-Volatility Arbitrage had a positive Sharpe ratio and what’ s more, it was high-er than the previous year. It proves of poor investment results generated by 19 out of 20 hedge funds during the bear market.


57

As far as correlation ratios are concerned, generally speaking hedge funds should keep them low. In 2007 hedge funds maintained medium or low levels of correlation ratios, whereas in 2008 there were some correlation ratios that can be classified as rather high (see table 4). Besides, 17 hedge funds increased their correlation ratios in 2008, compared with 2007, which shows that they were more dependent on the market.

Table 4. Sharpe and correlation ratios for the examined hedge funds.

Fund’s nameSharpe ratio Correlation ratio

2007 2008 2007 2008

1 Whitebox Diversified Convertible Arbi-trage Fund, L.P. 0,54 -1,79 0,57 0,80

2 Quest global Convertible Fund Ltd. 2,11 -1,32 0,18 0,11

3 Acuity Fund, Ltd. -0,46 -1,55 0,36 0,78

4 Symphony Rhapsody Fund, L.P. -1,11 -1,64 0,49 0,78

5 Wake Convertible Arbitrage SP1 USD 0,86 -2,38 0,01 0,78

6 Steelhead Pathfinder Fund 1,29 -0,97 0,40 0,60

7 Wolverine Convertible Arbitrage Trad-ing Fund Limited 0,45 -1,87 0,67 0,80

8 Mohican vCA Fund, L.P. 0,79 -2,20 0,28 0,70

9 AM Master Fund I 0,14 -1,70 -0,11 0,52

10 SSI Hedged Convertible Market-Neu-tral L.P. -0,19 -1,76 0,51 0,65

11 Tenor Opportunity Fund, Ltd. 0,58 -1,55 0,39 0,70

12 Symphony Arpeggio Fund -0,95 -1,47 0,43 0,79

13 Aviva Investors Convertible Bond Arbi-trage Fund gBP 1,39 -1,45 0,08 0,81

14 Castle Creek Arbitrage, LLC 2,71 -0,65 0,13 0,47

15 Marathon global Equity -0,30 -3,29 0,36 -0,03

16 Inflective Convertible Opportunity Fund I, L.P. 2,68 -0,77 -0,36 0,14

17 KDC Convertible Arbitrage Fund, LP -0,78 -1,61 0,59 0,77

18 Concordia Capital, Ltd. Class B-volatil-ity Arbitrage 0,21 0,71 0,14 -0,43

19 Cannizaro Asia Master Fund Ltd. 1,21 -3,57 0,34 0,60

20 Zazove Income Fund, L.P. -0,03 -1,89 0,15 0,79



58

Conclusions

The research shows that hedge funds did not perform well in 2008, that is during the bear market. It means that theoretical assumptions on the activity of hedge funds were not fulfilled in the examined period. The similar results have been achieved for emerging markets funds, for equity long bias funds, fixed income, as well as for equity long only funds so far. The rest of the strategies will be examined in the nearest future by the author, which will let draw conclusions on the industry as a whole. At the moment it can be concluded that hedge funds did not meet their goals during the bear market in 2008. The majority of them generated negative rates of in-come and at the same time increased risk in comparison to 2007. If the resarch for the rest of the strategies confirm the same, it will mean that hedge funds can not be treated as a remedy for the recession.

Bibliography

1. Brown S.J., Goetzmann W.N., Hedge Funds with Style, Working Paper 8173, National Bure-au of Economic Research, March 2001.

2. Caldwell T., Introduction: The Model for Superior Performance, in: Lederman, Jess and Ro-bert A. Klein (ed.), Hedge Funds, Irwin Professional Publishing, New york 1995.

3. Concentration and Risk in the OTC Markets for U.S. Dollar Interest Rate Options, Federal Reserve Board 2005, www.federalreserve.gov, 5 January 2008.

4. Data provided by BarclayHedge and Global Fund Technologies.5. Fung W., Hsieh D., Empirical characteristics of dynamic trading strategies: the case of hed-

ge funds, Review of Financial Studies, 10(2).6. Garbaravicius T., Dierick F., Hedge funds and their implications for financial stability, Occa-

sional paper series, no, 34, European Central Bank, August 2005. 7. Hedges IV J.R., Hedges on Hedge Funds, How to Successfully Analyze and Select an Inves-

tment, John Wiley & Sons, Inc., Hoboken 2005.8. j.a., Masowe zwolnienia w funduszach hedgingowych, www.parkiet.com, 10.03.2009.9. The Role of Hedge Funds in the Capital Market, Testimony of Patrick M. Parkinson, May

16, 2006, www.federalreserve.gov, 5 January 2008.10. Tran, V.Q., Evaluating Hedge Fund Performance, John Wiley & Sons, inc., New Jersey

2006.11. Vault Career Guide to Hedge Funds, Vault Career Library, p. 2, www.vault.com, 9 March

2009.12. www.bloomberg.com, 10.03.2009.


59

Dr. sc. Izabela Pruchnicka-Grabias, docentica na Ekonomskom fakultetu Varšava, Poljska

REZULTATI KONvERTIBILNE ARBITRAžE HEDgE-FOND ULAgANJA NA TRžIšTU PADA I RASTA CIJENA – KOMPARATIvNA ANALIZA

Sažetak

Istraživanje predstavljeno u ovom radu je napravljeno na temelju 20 hedge-fondova koji koriste strategiju konvertibilne arbitraže. Fondovi su odabrani nasumce iz baze podataka pripremljene od strane Barclay Hedge and Global Fund Technologies od oko 2000 hedge fondova koji primjenjuju ra-zličite strategije ulaganja. Analiza je dio šireg istraživanja autorice na više od 200 hedge fondova, podi-jeljenih u skupine prema strategijama koje primjenjuju. Cilj istraživanja je bio izmjeriti rezultate hed-ge fond ulaganja u 2007. i 2008. godini tj. tijekom pada (bear market) i rasta (bull-market) cijena na tržištu. Korišten je S&P500 indeks kao standard (mjera vrijednosti). Pokazalo se da je većina institu-cija koje su imale za cilj generiranje apsolutnih stopa povrata odnosno generiranje boljih stopa povra-ta od tradicionalnog ulaganja bez obzira na tržišnu situaciju, dakle i za vrijeme pada cijena na tržištu prekršilo ovo pravilo. U obzir su uzete sljedeće mjere: stopa povrata, rizik mjeren standardnom devija-cijom, rizik mjeren beta, alfa razina, korelacija ispitanih fondova prema tradicionalnoj imovini i Shar-pov omjer. Budući da je raspoloživost podataka bila određena uzeti su u obzir podaci u periodu od si-ječnja 2007. do studenoga 2008. Omogućena je analiza rezultata hedge fondova i za vrijeme povoljnih uvjeta na tržištu kao i tijekom pada cijena na globalnom financijskom tržištu. U prvom dijelu rada au-torica navodi detaljne karakteristike strategija ulaganja koje su koristili ispitani hedge fondovi.

Ključne riječi: financijsko tržište, tržište rasta cijena, tržište pada cijena, hedge fondovi

Dr. Izabela Pruchnicka-Grabias, Dozentin an der Wirtschaftsschule in Warsawa, Polen

ERgEBNISSE DER INvESTIERUNg IN KONvERTIERBARE ARBITRäRE ABSICHERUNgSFONDS IN UMSTäNDEN DER BAISSE UND DER HAU-SSE – EINE KOMPARATIvE STUDIE

Zusammenfassung

Dieser Beitrag stellt eine Forschung von 20 Absicherungsfonds mit verändbaren Arbitragestrate-gien dar. Sie wurden durch die Methode der willkürlichen Auswahl der von BarclayHedge und Glo-bal Fund Technologies vorbereiteten Datenbasis entnommen. Diese Datenbasis umfasst über 2000 Absicherungsfonds mit verschiedenen Investierungsstrategien. Hier wird ein Teil einer umfassende-ren, mehr als 200 Absicherungsfonds bearbeitenden Forschung der Autorin dargestellt, in der Absi-cherungsfonds je nach verwendeten Stretegien in mehrere Gruppen eingeteilt sind. Der Zweck der Forschung ist es, Investierungsergebnisse der Absicherungsfonds im Jahre 2007 und 2008 zu me-


60

ssen, und zwar während der Hausse und der Baisse. Als Benchmark wurde der S&P500-Index gebra-ucht. Aus der Forschung ergab sich, dass die Mehrheit der Institutionen, deren Zweck die Generie-rung von absoluten Ertragsraten, und in Verbindung damit, von besseren Ertragsraten als bei der tra-ditionellen Investierungen ohne Rücksicht auf die Marktsituation ist – also auch in Bedingungen des Baissemarktes – gegen diese Regel verstoßen haben. Folgende Maßnahmen wurden in Betracht gezo-gen: die Ertragsrate, das durch übliche Deviationen gemessene Risiko, das durch Beta gemessene Ri-siko, Alpha-level, die Korrelation der erforschten Fonds mit dem traditionellen Vermögenswert und das Sharpe –Verhältnis. Da die Daten nur begrenzte Zeit zur Verfügung gestanden sind, wurden nur diejenigen vom Januar 2007 bis zum November 2008 in Betracht genommen. Diese Zeitspanne erla-ubte die Untersuchung von Resultaten der Absicherungsfonds sowohl in günstigen Marktbedingun-gen, als auch in Umständen der Baisse an globalen Finanzmärkten. Im ersten Teil des Beitrags bietet die Autorin einen detailreichen Überblick über die Merkmale der Investierungsstrategien, die von er-forschten Absicherungsfonds verwendet wurden.

Schlüsselwörter: Finanzmarkt, Hausse, Baisse, Absicherungsfonds

Dr. sc. Izabela Pruchnicka-Grabias, professeur assistant à Varsovie, Pologne

COMPARAISON DES RéSULTATS DES FONDS D’INvESTISSEMENTS UTILISANT DES STRATégIES D’ARBITRAgE CONvERTIBLES DANS DES SITUATIONS DE MARCHé HAUSSIèRE OU BAISSIèRE

Revue

L’étude présentée dans cet article a été réalisée sur un échantillon de 20 fonds d’investissements uti-lisant des stratégies d’arbitrage. Cet échantillon a été choisi de façon aléatoire dans la base de données de Barclay Hedge et Global Fund Technologies qui comprend environ 2000 fonds d’investissement qui utilisent diverses stratégies. Il fait partie d’une étude plus large réalisée par l’auteur et qui prend en compte 200 fonds, classés d’après leur stratégie d’investissement. Dans la première partie de l’article l’auteur définit les caractéristiques des stratégies utilisées par les fonds de l’échantillon. Le but de cette étude est de mesurer les résultats de ces fonds en 2007 et 2008 en période de marchés haussiers ou baissiers. Suivant la disponibilité des données on a étudié la période de janvier 2007 et novembre 2008 dans des conditions de marché favorables et pendant la période baissière globale des marchés fi-nanciers. La référence de mesure utilisée est l’index S&P 500. On a pris en compte les paramètre su-ivants: le niveau de rentabilité, le risque mesuré par l’écart type, par la fonction bêta, le niveau alp-ha et la corrélation entre le fonds examiné et les capitaux traditionnels et le ratio de Sharpe. On a pu montrer que la majorité des fonds dont le but est de générer un rendement maximal sont plus profi-tables en moyenne que les fonds traditionnels mais que sur les périodes baissières ils sont moins ef-ficaces que ceux ci.

Mots clés: marché financier, marché haussier, marché baissier, fonds d’investissements


61

Dr. sc. Ljubica Kordić, Pravni fakultet Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku Izvorni znanstveni radBorislav Marušić, Veleučilište Lavoslava Ružičke u Vukovaru UDK 821.112.2’36:34

UPORABA ATRIBUTA KAO ČIMBENIK SLOŽENOSTI NJEMAČKOGA ZAKONSKOG TEKSTAPrikaz: Pravni je tekst u svojoj komunikacijskoj funkciji upućen na dvije skupine adresa-

ta: pravne stručnjake i laike. U komunikaciji s laicima često dolazi do problema u razumijevanju, pa su još od 17. stoljeća na njemačkom govornom području evi-dentni pokušaji približavanja jezika prava običnim građanima, osobito na razini zakonskoga teksta kao pravne osnove u rješavanju sporova i ostvarivanju pra-va građana. Upravo zbog usmjerenosti zakonskoga teksta na najširi krug adre-sata-laika, poželjnim se stilskim obilježjima zakonskih tekstova smatraju jedno-stavnost i jasnoća, objektivnost i egzaktnost te općenitost i neutralnost izričaja. Uvijek aktualni prigovori zbog nerazumljivosti i složenosti pravnoga teksta su-geriraju da su ta stilska obilježja još uvijek nedovoljno zastupljena u jeziku nje-mačkih zakona. Cilj je ovoga rada ispitati u kojoj mjeri na složenost teksta nje-mačkih zakona utječe učestalost uporabe atributa. Stoga se u tekstu njemač-koga Zakona o izvršenju zatvorske kazne istražuje atributna uporaba pridjeva i participa. Za pretpostaviti je da bi uporaba pridjeva i participa kao atributa, s obzirom na njihovu opisnu funkciju u rečenici, trebala u strukturi zakonskoga teksta biti slabijega intenziteta. Pokažu li rezultati istraživanja suprotno, uka-zat će to na nedostatnu objektivnost, neutralnost i egzaktnost zakona kao teks-tne vrste, a složenost tvorbenih uzoraka pridjeva i participnih struktura bit će pokazatelj predstavlja li atributna uporaba pridjeva i participa faktor složenosti stilskoga izričaja njemačkog zakonskog teksta.

Ključne riječi: zakonski tekst, pridjevi i participi, prošireni participi, atributna uporaba, stilska obilježja, tvorba riječi

1. Zakoni kao tekstna vrsta

Der Terminus „Text“ bezeichnet eine begrenzte Folge von sprachlichen Zeichen, die in sich kohärent ist und die als Ganzes eine erkennbare kommunikative Funktion signalisiert.1 (Brinker, 2001, S. 17)

Suvremena lingvistika promatra tekst u njegovoj govornoj i pisanoj realizaciji u komunika-cijskom činu. Ovdje ćemo zakonski tekst kao podvrstu pravnih tekstova promatrati u njegovoj pisanoj formi. Prema Sandriniju, kriterij za određenje nekoga teksta kao pravnoga jest njegova

1 Brinker, Klaus (2001): Linguistische Textanalyse. Eine Einführung in Grundbegriffe und Methoden. 5. Auflage. Berlin: Erich Schmidt, str. 17.

Dr. sc. Ljubica Kordić, Borislav Marušić: Uporaba atributa kao čimbenik složenosti njemačkoga zakonskog teksta

62

praktična primjenjivost u pravnim poslovima i radnjama: „Ein Text ist juristisch, wenn mit ihm juristische Handlungen ausgeführt werden“2. Iako su suvremeni lingvisti (Kühn, Stolze, Sandri-ni) različito klasificirali pravne tekstove, prihvatimo li kao osnov Sandrinijev kriterij pravnih rad-nji koje se ostvaruju putem pravnoga teksta, postoje tri temeljne vrste tekstova u jeziku prava: pravno-upravni dokumenti, zakonski tekstovi i stručno-znanstveni tekstovi. U svim klasifikaci-jama pravnih tekstova, od kojih kao osobito preciznu valja spomenuti onu koju je načinila Ra-degundis Stolze3, zakonski tekst zauzima značajno mjesto kao temelj pravnog sustava svake ze-mlje, posebice onih koje povijesno pripadaju kontinentalno-europskom pravnom krugu. On se kao tekstna vrsta po svojoj jezičnoj i formalnoj strukturiranosti razlikuje od drugih vrsta prav-noga teksta. Za razliku od sudskih i javnobilježničkih dokumenata, forma zakonskih tekstova prepoznatljiva je neovisno o jeziku na kojemu su pisani i pravnog sustava kojemu pripadaju: ra-ščlanjeni su u poglavlja, članke, stavke i alineje, a na razini lingvističke analize odlikuje ih spe-cifičan leksik, stil, forma i sintaksa rečenice, t.j. rečenični modeli uvjetovani preskriptivnim ka-rakterom teksta.

Upravo je brojnost vrsta pravnih tekstova jedan od indikatora kompleksnosti jezika pravne struke. Drugi je odraz složenosti toga idioma njegov osebujan stil, koji se često određuje i kao «pravnički stil izražavanja», pa ga laici, a vrlo često i lingvisti, kvalificiraju kao nerazumljiv i kom-pliciran. Nerazumljivost jezika prava za laika predstavlja ne samo lingvistički, nego i društveni problem, jer se putem prava i pravnika rješavaju njegovi egzistencijalni problemi, i to uz pomoć odvjetnika kao tumača i posrednika („als Interpreten, der die Gesetze kennt, und sie zu verste-hen und auszulegen gelernt hat“)4. Još od vremena Friedricha Velikog bilježe se nastojanja pri-bližavanja jezika njemačkih zakona širokim narodnim masama5. Izraz je tih nastojanja i djelo L. Günthera „Recht und Sprache“ iz 1898. godine, čiji je cilj, po riječima samoga autora, borba pro-tiv «jezičnog divljanja pravnika» („Sprachverwilderung bei den Juristen“)6. I osamdesetih godi-na 20. stoljeća u pravnim su se krugovima bavili razlozima zaziranja stanovništva Njemačke pred sudovima: 50% ispitanika smatralo je da pravnici još više kompliciraju spor, a kao jedan od bit-nih uzroka problema navode se jezični razlozi („sprachliche Gründe“)7. Posljednjih se desetlje-ća bilježe nastojanja reforme jezika pravosuđa i uprave u Njemačkoj kako bi se stvorilo „pravo-suđe s ljudskim likom“ („eine Justiz mit menschlichem Antlitz“), odnosno „pravosuđe blisko građanima“ („eine bürgerfreundliche Justiz“).8 O složenosti i nerazumljivosti kao konstanta-ma stilskoga izričaja pravnih tekstova svjedoče teme brojnih seminara i kolegija koji se održava-ju na pravnim i filozofskim fakultetima diljem Europe (Köln, Mannheim, Regensburg, Bielefeld, Halle), a dominiraju pitanja (ne)razumljivosti jezika prava. Tako, primjerice, Sveučilište u Saar-landu u zimskom semestru 2006. nudi seminar pod nazivom «Recht und Sprache», a raspravlja-ju se pitanja kao: «Das Verstehen und Übersetzen juristischer Texte», odnosno «Problematisie-

2 Sandrini, Peter (1999) Translation zwischen Kultur und Kommunikation: der Sonderfall Recht. In: Sandrini, P. (Hrsg.): Übersetzen von Rechtstexten. Tübingen: Gunter Narr Verlag. str. 13.

3 Stolze, Radegundis (1999) Die Fachübersetzung – Eine Einführung. Tübingen: Gunter Narr Verlag, str.166.

4 Fluck, Hans-Rüdiger (1980, 1996): Fachsprachen – Einführung und Bibliographie, München: Francke Verlag, str. 35.

5 Kent Lerch: Vom Bemühen, die Gesetze verständlicher zu machen: eine unendliche Geschichte, preuzeto s Internet stranice www.bbaw.de/sdr/content/beitraege/lerch.html , posjećene 22. 04. 2009., str. 1/6.

6 Günther, L. (1898), Recht und Sprache. Ein Beitrag zum Thema vom Juristendeutsch. Berlin,VI.

7 Fluck, 1980., str. 41.

8 Kühn, Peter (2001): Juristische Fachtexte. In: Helbig et al. (Hrsg): Deutsch als Fremdsprache. Ein internationales Handbuch. Berlin, New york: de Gruyter, (582-594), str. 584.


63

rung der Rolle der Sprache: Schlüssel zum Recht, Werkzeug des ‘Rechtsarbeiters’, Barriere für den Normalbürger?»9

Unatoč spoznajama o složenosti jezičnoga izričaja pravnoga diskursa, zakonski bi tekst zbog specifične funkcije i usmjerenosti na široki krug adresata trebala odlikovati jasnoća, jednostav-nost, objektivnost, egzaktnost i preciznost izričaja te neutralan karakter teksta. To je regulira-no i člankom 43 HdR koji doslovno glasi: «Die Sprachwissenschaft beurteilt die Verständlich-keit von Texten nach folgenden Merkmalen: Einfachheit, Kürze und Prägnanz, Gliederung und Ordnung”10, pri čemu se pod «Prägnanz» podrazumijeva preciznost i jednoznačnost. Spomenu-ti prigovori kompliciranosti stila pravnoga idioma i aktualne rasprave lingvista i pravnika govore da u praksi tomu nije tako. To potvrđuju i izmjene ustavnih zakona nekih njemačkih i austrijskih pokrajina, kojima se nastojalo i zakonski regulirati način i stil pisanja zakona kako bi građani mo-gli lakše razumjeti svoja prava, tj. zakonske odredbe koje ih štite. Tako je 1998. izmijenjen članak 4. Ustavnog zakona za Donju Austriju (Verfassungsgesetz über die Verfassung des Bundeslandes Niederösterreich, /NÖ Landesverfassung 1979/ vom 7. Dezember 1978), čiji stavak 7. glasi:

7. Bürgernähe und Deregulierung: Der Zugang der Bürger zum Recht ist zu gewährleisten und der Weg für den Bürger so leicht wie möglich zu gestalten. Im Hinblick darauf kommt einer Beschränkung von Rechtsvorschriften auf das unbedingt erforderliche Ausmaß, der Verständlichkeit der Gesetzes- und Behördensprache und der Bürgerfreundlichkeit der Verwaltung besondere Bedeutung zu.11

U ovome ćemo radu istražiti kvantitativnom i kvalitativnom analizom učestalost atributne uporabe pridjeva i participa na korpusu konkretnoga zakonskog teksta kako bismo utvrdili jesu li pridjevi i participi u službi atributa učestala pojava u zakonskom tekstu na njemačkom jeziku i do koje mjere predstavljaju faktor složenosti stilskoga izričaja te tekstne vrste. Zašto upravo ovih dviju vrsta riječi? Kako je poznato, pridjevi, ali i participi u atributnoj funkciji, pobliže određuju imenice na koje se odnose: «Adjektive (Eigenschaftswörter) bezeichnen Merkmale, Eigenschaf-ten, Besonderheiten, und zwar innewohnende oder beigelegte»12. U tom smislu pridonose slože-nosti stilskoga izričaja, odnosno umanjuju objektivan i neutralan karakter teksta. Tomu još više pridonose participi u službi atributa, koji su u njemačkom jeziku često dopunjeni proširenjima te kao takvi čine konstrukcije koje su nerijetko stilski komplicirane (Klemmkonstruktionen), pa Petrović tvrdi: «Sie sind aus stilistischen Gründen zu vermeiden»13. Stoga bi njihova uporaba u zakonskom tekstu, osobito ako je snažnije zastupljena, trebala biti jednim od uzroka složenosti stilskoga izričaja te tekstne vrste u području njemačkoga jezika pravne struke. Da bismo došli do znanstveno pouzdanih spoznaja o učestalosti uporabe pridjevskih i participnih atributa i njiho-voj formi, u fokusu istraživanja bit će Zakon o izvršenju zatvorske kazne (Strafvollzugsgesetz)14 iz područja kaznenog postupovnog prava. Istražujući ograničeni i točno definiran tekstni uzo-

9 www.coli.uni-saarland.de/courses/spracheundrecht05/

10 Lerch, ibid, str. 3., kraticom HdR i citatom upućuje na izvornik pod nazivom «Handbuch der Rechtsförmlichkeit : Empfehlungen des Bundesministeriums der Justiz für die rechtsförmliche Gestaltung von Gesetzen und Rechtsverordnungen nach 42 Absatz 4 und 62 Absatz 2 der gemeinsamen Geschäftsordnung der Bundesministerien“, hrsg. v. Bundesministerium für Justiz, 1999 (3. Auf-lage 2008). In: Kent Lerch: Vom Bemühen, die Gesetze verständlicher zu machen: eine unendliche Geschichte, preuzeto s Internet stranice www.bbaw.de/sdr/content/beitraege/lerch.html , posjećene 22. 04. 2009., str. 1/6.

11 www.verfassungen.de/at/niederoesterreich/verf78-i.htm , stranica posjećena 28. 04. 2009. u 18,00 sati.

12 Wilhelm K. Jude: Deutsche Grammatik (Neufassung Rainer F. Schönhaar),Westermann Verlag, Braunschweig, 1975, (16. Auflage), str. 142.

13 Petrović, Velimir: Einführung in die Syntax des Deutschen, Janus Panonius Tudomanyegyetem, Pecs, 1995/ 138.

14 Gesetz über den Vollzug der Freiheitsstrafe und der freiheitsentziehenden Maßregeln der Besserung und Sicherung (Strafvoll-zugsgesetz – StVollzG: Strafvollzugsgesetz vom 16. März 1976 (BGBl. I S. 581, 2088)


64

rak (202 članka), ispitat ćemo frekventnost atributne uporabe pridjeva i participa u cjelokupnom korpusu teksta, a zatim uočiti i prikazati najučestalije tvorbene modele pridjeva i strukture par-ticipnih konstrukcija. Zbog domene rada nećemo se upuštati u detaljniju analizu genitivnih atri-buta, ali svakako treba imati na umu činjenicu proizašlu iz prethodnih istraživanja lingvističkih obilježja pravnih tekstova: da je evidentno obilježje toga idioma česta uporaba genitiva u službi atributa (Günther15, Kühn16, Weber17, Kordić18). S obzirom na ovaj podatak, te na onaj da pridje-vi čine tek 15% ukupnog rječničkog blaga njemačkoga jezika19, bit će zanimljivo vidjeti u kojoj su mjeri pridjevi i participi u atributnoj uporabi zastupljeni u korpusu konkretnoga zakonskog tek-sta. Polazeći od činjenice o uvijek aktualnoj nerazumljivosti i složenosti pravnoga izričaja («Der Ruf nach verständlichen Gesetzen ist nichts Neues»20, «Normen wollen verstanden werden»21, «Ein juristischer Text soll verständlich, aber auch unmissverständlich sein»)22, naša je pretpo-stavka da će atributi biti snažno zastupljeni u korpusu istraživanoga zakona i potvrditi kako stil-ski izričaj zakonskoga teksta ne odlikuje dostatna jednostavnost i jasnoća te kako je slijedom toga atributna uporaba pridjeva i participa jedan od čimbenika njegove složenosti.

2. Istraživanje atributne uporabe pridjeva i participa u tekstu njemačkoga Zakona o izvršenju zatvorske kazne

Od Güntherovih istraživanja s kraja 19. stoljeća pa do suvremenih radova usko lingvistič-ke naravi Webera23 i Kühna24, u obilježja imanentna tekstovima pravne struke u pravilu se ubra-ja uporaba poimeničenih participa (der Angeklagte, der Abgeordnete, der Geschädigte), atributna uporaba višesložnih participa (maßgebend, rechtsprechend), uporaba proširenih participa u služ-bi atributa (die am 22. September 1990 verabschiedete Verfassung der RK...)25 te uporaba višeslož-nih pridjeva i priloga. Günther je krajem 19. stoljeća zamjerao na prekomjernoj uporabi «prav-ničkih» pridjeva i priloga u njemačkim i austrijskim zakonima, osobito onih sa sufiksima -seits, - seitig, - mäßig, -gemäß, (rechtsseitig, gerichtsseits, gesetzmäßig, pflichtgemäß)26. U suvremenim se

15 Günther, 1898, ibid.

16 Kühn, Peter, 2001., ibid.

17 Weber, Siegfired (1995), Sprache und Recht. Chemniz.

18 Kordić, Problemi razumijevanja i prevođenja pravnoga teksta, u: Omazić, M. / Karabalić. V., (ed): Istraživanja, izazovi i promjene u teoriji i praksi prevođenja. Osijek, Sveučilište J. J. Strossmayera, (289-303).

19 Pozivajući se na Wellmanna (1984, 408) i Erbena (1980, 166), Fleischer i Barz navode: «Adjektive bilden nur cca 15% des Ge-samtwortschatzes». Vidi: Fleischer, Wolfgang/ Barz, Irmhild: Wortbildung der deutschen Gegenwartsprache, Max Niemayer Verlag, Tübingen, 1995, str. 224.

20 Lerch, preuzeto s Internet stranice Instituta za njemački jezik iz Mannheima (koji je 2001. godine organizirao zajedničku kon-ferenciju pravnika i lingvista pod nazivom Sprache und Recht) www.bbaw.de/sdr/content/beitraege/lerch.html , posjećene 22. 04. 2009., str. 1/6. Institut je objavio zbirku radova u zborniku: Haß – Zumkehr, U. (Hrsg): «Sprache und Recht, Institut für Deutsche Sprache, Jahrbuch 2001», Berlin – New york: W. de Gruyter ibid, str.1/6.

21 Ogorek, Regina: «Ich kenne das Reglement nicht, habe es aber immer befolgt» Metatheoretische Anmerkungen zur Verständniss-debatte, preuzeto s Internet stranice www.bbaw.de/sdr/content/beitraege/lerch.html , posjećene 22. 04. 2009., str. 1/6.

22 Ibid, citat izjave Wolfganga Kleina, njemačkog lingvista koji se godinama u svojim radovima gorljivo zalaže za jednostavnost i razumljivost zakonskih tekstova.

23 Weber, Siegfried (1995), ibid.

24 Peter Kühn, 2001.

25 Primjer preuzet iz udžbenika za studij prava Šarčević, Susan- Sokol, Nina (2002): «Deutsch für Juristen», Zagreb: Narodne novine, str. 14.

26 Günther, str. 23.


65

pak udžbenicima njemačkog jezika za pravnu struku27 kao učestale pridjevske forme uvježbava-ju pridjevi s nastavcima -bar, -lich. U istraživanju ćemo vidjeti koji su pridjevi danas učestali u za-konskim tekstovima na primjeru konkretnoga Zakona o izvršenju kazni. Za pretpostaviti je da bi korpus pridjeva i participa u atributnoj funkciji u odnosu na ukupan broj riječi i rečenica u tekstu trebao biti relativno slabo zastupljen kako bi se potvrdila težnja za jednostavnosti, objektivnosti i neutralnosti zakonskoga teksta s obzirom na njegovu funkcionalnu vrijednost za laike. S druge strane, imajući u vidu poznatu sintagmu o kompliciranosti jezika prava i pravnika, a i dosadaš-nje spoznaje lingvističke naravi o pravnom idiomu, pretpostavili smo da će pridjevi i participi u službi atributa biti snažno zastupljeni u istraženom tekstu. Analizom tvorbenih uzoraka pridje-va utvrdit ćemo jesu li učestaliji po tvorbi jednostavniji ili složeniji pridjevi, i u kojoj su mjeri za-stupljeni pridjevi sa sufiksima koji se u lingvističkoj i didaktičkoj literaturi navode kao tipični za jezik njemačkih zakona (-lich, -bar, -seits, - seitig, - mäßig, -gemäß) .

Korpus istraživanja čini Zakon o izvršenju zatvorske kazne Savezne Republike Njemačke, punim nazivom Gesetz über den Vollzug der Freiheitsstrafe und der freiheitsentziehenden Maßregeln der Besserung und Sicherung (Strafvollzugsgesetz - StVollzG). Sastoji se od 202 članka organizira-nih u pet odjeljaka, od kojih svaki sadrži nekoliko poglavlja. Nakon uvodnog navođenja područ-ja primjene Zakona (1. Anwendungsbereich), slijedi razrada pripadajućih članaka po poglavljima kako slijedi: 2) Vollzug der Freiheitsstrafe (Unterbringung und Ernährung des Gefangenen, Arbeit, Ausbildung und Weiterbildung, Religionsausübung, Gesundheitsfürsorge, Freizeit, Soziale Hil-fe, Besondere Vorschriften für den Frauenstrafvollzug, Sicherheit und Ordnung, Unmittelbarer Zwang, Disziplinarmaßnahmen, Rechtsbehelfe, Strafvollstreckung und Untersuchungshaft, So-zialtherapeutische Anstalten), 3) Besondere Vorschriften über den Vollzug der freiheitsentziehenden Maßregeln der Besserung und Sicherung ( Sicherungsverwahrung, Unterbringung in einem psyc-hiatrischen Krankenhaus und in einer Entziehungsanstalt), 4) Vollzugsbehörden (Arten und Ein-richtung der Justizvollzugsanstalten, Aufsicht über die Justizvollzugsanstalten, Innerer Aufbau der Justizvollzugsanstalten, Anstaltsbeiräte, Kriminologische Forschung im Strafvollzug), 5) Vo-llzug weiterer freiheitsentziehender Maßnahmen in Justizvollzugsanstalten, Datenschutz, Sozial- und Arbeitslosenversicherung, Schlußvorschriften (Vollzug des Strafarrestes in Justizvollzugsanstalten, Vollzug von Ordnungs-, Sicherungs-, Zwangs- und Erzwingungshaft, Arbeitsentgelt in Jugen-dstrafanstalten und im Vollzug der Untersuchungshaft, Unmittelbarer Zwang in Justizvollzu-gsanstalten, Datenschutz, Anpassung des Bundesrechts, Sozial- und Arbeitslosenversicherung, Einschränkung von Grundrechten, Inkrafttreten).

Tekst Zakona obuhvaća 53 stranice s ukupno 19.000 riječi, organiziranih u 669 rečenica. U navedenom korpusu pridjevi i participi u službi atributa rabe se 1288 puta, od čega pridjevi 497 puta. Time pridjevi, koji su nešto slabije zastupljeni od participa, zauzimaju 26,1% u ukupnom korpusu riječi, što s obzirom na podatak da oni čine 15% ukupnog korpusa riječi u njemačkom jeziku može biti indikativno s obzirom na korpus riječi konkretnoga zakona. Usporedimo li broj pridjeva i participa s brojem rečenica, proizlazi da gotovo svaka rečenica sadrži po dva atributa. Ovi podaci sami po sebi ne govore u prilog objektivnosti, neutralnosti i jednostavnosti stilskog izričaja. Promatramo li učestalost uporabe pridjeva i participa kao atributa u odnosu na broj pre-dikata, uočit ćemo da je na razini polovine od ukupnog broja članaka (101) uočeno 762 predika-ta, što statističkom vjerojatnošću ukazuje da bi cijeli tekst Zakona mogao sadržavati više od 1500 predikata. Statističkim izračunom ti podaci upućuju na nešto snažniju zastupljenost predikata (za 14,2 %) od pridjevskih i participnih atributa. Ipak, uzme li se u obzir činjenica o snažnoj za-

27 Šarčević, Susan- Sokol, Nina (2002): «Deutsch für Juristen», Zagreb: Narodne novine, str. 83.


66

stupljenosti genitivnih i prijedložnih atributa, očito je da su atributi znatno snažnije zastuplje-ni nego što to indiciraju podaci o uporabi pridjeva i participa. Zbog ograničene domene ovoga rada nećemo se upuštati u dublju analizu genitivnih atributa zbog njihove brojnosti i semantič-ke raznolikosti (genitivus possessivus, partitivus, explikativus, subjektivus, objektivus, auctoris, itd.)28. Na njihovu učestalost ukazuju već i naslovi odjeljaka i poglavlja istraživanog Zakona (Voll-zug der Freiheitsstrafe, Unterbringung und Ernährung des Gefangenen, Vollzug der freiheitsentziehen-den Maßregeln der Besserung und Sicherung, Innerer Aufbau der Justizvollzugsanstalten, Arten und Einrichtung der Justizvollzugsanstalten, Vollzug von Ordnungs-, Sicherungs-, Zwangs- und Erzwin-gungshaft, Anpassung des Bundesrechts, Einschränkung von Grundrechten). Osim toga, u naslovima poglavlja kao i u kratkom tekstu članka 97. vidimo primjere prijedložnih fraza u službi atributa (präpositive Attribute, situative Attribute): Besondere Vorschriften für den Frauenstrafvollzug, Un-terbringung in einem psychiatrischen Krankenhaus und in einer Entziehungsanstalt, Aufsicht über die Justizvollzugsanstalten, Kriminologische Forschung im Strafvollzug, Zwang von einem Vorgesetzten, Handeln auf Anordnung. Njihova brojnost ukazuje na to da pridjevi i participi kao atributi čine tek jedan dio ukupnoga korpusa atributa. Kako je naš interes zbog opsega i domene rada poglavito usmjeren na uporabu atributa koji prethode imenici, u nastavku ćemo se posvetiti analizi atri-butnih pridjeva i participa s obzirom na njihovu učestalost, tvorbu i međuodnos u korpusu istra-živanoga zakonskog teksta.

Funkcionalno-strukturalističkom analizom29 korpusa utvrdili smo da prema kriteriju tvorbe riječi dominiraju pridjevi sa nastavkom –lich (82 pridjeva koji se javljaju ukupno173 puta u tek-stu). Preciznost ovih brojki treba uzeti s rezervom, jer se u tom korpusu prema pravilima tvorbe riječi uočavaju različiti tvorbeni oblici, tako da u svim slučajevima nije riječ u sufiksalnoj tvorbi. Primjerice, widerrechtlich je prefiksalna tvorenica uz osnovnu riječ rechtlich, kao i pridjevi unge-setzlich, unmöglich, unerläßlich, untunlich i unverständlich koji su nastali dodavanjem prefiksa un- uz osnovne riječi gesetzlich, möglich, erläßlich, tunlich i verständlich. U korpusu pridjeva nalazi se i jedna složenica (fernmündlich). Navedene ćemo primjere čija tvorba nije sufiksalne naravi u ta-blici br. 1 označiti zvjezdicom (*), a svrstali smo ih u istu tablicu jer su navedene osnovne rije-či zapravo nastale izvođenjem pomoću sufiksa –lich. Osobito su zanimljivi pridjevi koji su nasta-li izvođenjem iz složenica pomoću sufiksa -lich, kao, primjerice: archivrechtlich (Archivrecht+lich), lebensgefährlich, ausländerrechtlich, durchschnittlich, erkennungsdienstlich, geheimdienstlich, haup-tamtlich, nebenamtlich, laborärztlich, persönlichärztlich, staatsbürgerlich, strafrechtlich, strafvoll-streckungsrechtlich, strafvollzugsrechtlich, weltanschaulich.

Nakon ove skupine pridjeva po učestalosti slijede participi: najprije particip perfekta kao atri-but (rabi se 77 različitih participa koji se pojavljuju u korpusu teksta 190 puta zahvaljujući uče-staloj uporabi određenih usko stručnih izraza), a zatim particip prezenta, zastupljen s 49 primje-ra koji se u tekstu javljaju 84 puta. Zbog snažne zastupljenosti i ovaj će se dio korpusa prikazati tablično (Tablica br. 2). Nešto su slabije zastupljeni pridjevi s nastavkom –ig (22 pridjeva u upora-bi 48 puta) te –isch (17 pridjeva rabljenih 45 puta). Pridjevi sa sufiksom –ig vrlo su često izvede-ni iz prefiksalnih tvorenica (abhängig, auswärtig, bedürftig, ergiebig, vorjährig, vorläufig, zustän-dig) ili složenica (gegenwärtig, jeweilig, schulpflichtig, sofortig), a kao osnova javljaju se i simplek-si (fähig, geistig, nötig, richtig, sonstig, übrig, zeitig). Znakovito je da među pridjevima ove skupine

28 Petrović, ibid., str. 139. ff.

29 Rabimo termin koji se pripisuje metodi Lothara Hoffmanna iz 70-tih godina prošloga stoljeća (Hoffmann, L.: Kommunikationsmi-ttel Fachsprache –eine Einführung, Akademie-Verlag, Berlin, 1976.) , no suvremeni pristup je s obzirom na kvantitativni karakter metode znatno jednostavniji zahvaljujući kompjutorskoj tehnologiji i dostupnosti analiziranog korpusa putem Interneta. Ipak, nalaženje samih primjera i njihova kvalitativno-funkcionalna analiza bila je jednako zahtjevna kao i u počecima njezine primjene.


67

dominiraju pridjevi koji semantički izriču nužnost ili zabranu, što je logično s obzirom na karak-ter Zakona o izvršenju kazni: nötig (u uporabi 12 puta) , notwendig (9 puta), unzulässig (7 puta), wichtig (6 puta).

Zanimljivo je da su izrazito slabo zastupljeni pridjevi sa sufiksom –bar iako se u nekim lingvistič-kim raspravama navode kao karakteristični za jezik prava i kao takvi se uvježbavaju u udžbenicima za njemački jezik pravne struke30. Ukupno je 6 takvih primjera: absehbar, unmittelbar, unpfändbar, unab-dingbar, unvertretbar, überschaubar. Među njima su pridjevi unpfändbar, unabdingbar, unvertretbar za-pravo prefiksalne tvorenice s prefiksom un-, a osnovna je riječ etimološki nastala od glagola i sufik-sa -bar. Osim pridjeva unmittelbar, koji se u tekstu rabi 11 puta i također je prefiksalna tvorenica (un + mittelbar), ostali navedeni pridjevi uglavnom predstavljaju usko stručne pravne izraze (offene Fachausdrücke)31. Pridjevi nastali izvođenjem pomoću sufiksa –mäßig i –seitig, koji se kod Günthera navode kao vrlo frekventni i koje su jezikoslovci, zajedno sa sufiksima –seitig i –seitens , početkom 20. stoljeća nastojali istisnuti iz uporabe, u korpusu Zakona o izvršenju kazni zastupljeni su tek s tri pri-djeva sa sufiksom –mäßig (aktenmäßig, rechtmäßig i regelmäßig,) a samo je jedan sa sufiksom –seitig (beidseitig). Ovdje očigledno dolazi do izražaja činjenica da su jezikoslovci – Güntherovi suvremenici doista uspjeli «očistiti» tekstove njemačkih zakona od pravničkih kovanica i tuđica («Die Sprachreini-ger ... (haben) mit einigem fremden Ballast aufgeräumt»)32: sufiksi –seitig i –seitens toliko su rijetki da ih Fleischer u poglavlju «Wortbildung des Adjektivs»33 uopće ne spominje, a tek se sporadično mogu susresti u pravnim tekstovima, o čemu svjedoči usamljeni primjer beidseitig.

Pridjevi koji su po tvorbi složenice čine značajniju skupinu u korpusu, jer, iako nisu brojni, vrlo se često ponavljaju34. Navodimo najzanimljivije primjere prema kriteriju učestalosti pridjevske osnove: -fähig /-unfähig (arbeitsfähig, angriffsunfähig, fluchtunfähig), -zeitig (frühzeitig, gleichzeitig, rechtzeitig), -fügig (geringfügig), - tätig (erwerbstätig ), -willig (freiwillig), -widrig (rechtswidrig), -würdig (schutzwür-dig), - gültig (endgültig), -weilig (einstweilig), -weitig (andertweitig), - bedürftig (hilfsbedürftig), - kräftig (rechtskräftig), – lässig (fahrlässig), -lang (lebenslang). Dvojbu glede tvorbenog uzorka izaziva primjer schulpflichtig, no najvjerojatnije je riječ o sufiksalnoj tvorbi čija je osnova složenica Schulpflicht. Zani-mljive su i složenice čiji je prvi dio broj (eindeutig, einstimmig). Slične pojavnosti uočavamo i u pridje-va sa sufiksom –isch. Izvedeni su iz imenica (demokratisch, medizinisch, europäisch, organisatorisch, di-agnostisch, therapeutisch, psychiatrisch, orthopädisch, seelisch, kriminologisch, technisch), a mnoge su na-stale slaganjem ili izvođenjem iz složenica (sozialtherapeutisch, arbeitstherapeutisch, zahntechnisch, see-lesorgerisch, arbeitsorganisatorisch), pa i prefiksalnih tvorenica (fürsorgerisch).

Ostatak prikupljenog korpusa čini ukupno 26 pridjeva koji su po načinu tvorbe uglavnom sim-pleksi i izvedenice. U ovoj je skupini ujedno i najviše pridjeva iz općega jezika: billig, einzeln, fremd, frei (u uporabi 9 puta), früh, gesund, gemeinsam, gering, grob, hoch, inner, offen, personell, privat, religiös (9), sicher, schwer, sozial, verschieden, weit, zentral. Zanimljivo je da se u toj skupini pridjeva najviše rabe oni koji su, uvjetno rečeno, semantički neutralni: ander (30), besonder (31), allgemein (11), eigen (10).

30 Šarčević, Susan/ Sokol, Nina (2002): Njemački za pravnike – Deutsch für Juristen. Zagreb: Narodne novine.

31 Weber (1995), str.

32 Günther (1898), str. 8.

33 Fleischer, Wolfgang/ Barz, Irmhild: Wortbildung der deutschen Gegenwartsprache, Max Niemayer Verlag, Tübingen, 1995, str. 224. ff.

34 Treba naglasiti da lingvisti često govore o nejasnoj granici između pridjevskih izvedenica i složenica, no u izboru i analizi složenica ovdje se oslanjamo na Fleischera koji izrijekom samo –los i – mäßig svrstava u pridjevske sufikse, a ostale osnove pridjevske naravi smatra dijelovima složenice: «Abgesehen von -los und – mäßig, die als Suffixe gelten, werden die fraglichen Einheiten als Kompositionsglieder behandelt». Ibid, str. 227.


68

Tablica br. 1: Pridjevi sa sufiksom –lich kao najučestaliji u korpusu archivrechtlich geheimdienstlich

ärztlich (14) gemeinschaftlich

ausdrücklich gerichtlich

ausländerrechtlich geschäftlich

außerordentlich* gesetzlich (7)

ausschließlich gesundheitlich

äußerlich gründlich

befindlich inhaltlich

behördlich jährlich

beruflich (7) körperlich (16)

dienstlich (2) kenntlich

durchschnittlich kriminalpolizeilich

einheitlich laborärztlich

einschließlich lebensgefährlich

erkennungsdienstlich männlich

erforderlich (7) maßgeblich

erheblich (9) menschlich

fachlich (4) möglich

folglich monatlich

fernmündlich* mündlich

freiheitlich nachträglich

gefährlich namentlich

polizeilich öffentlich (nicht öffentlich)

räumlich untunlich*

rechtlich (5) unverständlich*

richterlich (6) unverzüglich*

sachlich vertraglich

schädlich vertraulich

schriftlich voraussichtlich

staatsbürgerlich vorsätzlich

strafrechtlich weiblich

strafvollstreckungsrechtlich widerrechtlich*

strafvollzugsrechtlich widerruflich*

täglich weltanschaulich

unerläßlich* wissenschaftlich

ungesetzlich* wirtschaftlich

unmöglich* wohnlich

unterschiedlich zahnärztlich


69

Analiziramo li navedene pridjeve, uočit ćemo da je pretežito riječ o pridjevima koji sadrže više slogova. U korpusu pridjeva sa sufiksom –lich tek ih je 16 dvosložne forme, a svi ostali su višesložni: u istom je korpusu čak 20 četverosložnih pridjeva, a 5 pridjeva čini 5 ili čak 6 slogova (archivrechtlich, ausländerrechtlich, kriminalpolizeilich, lebensgefährlich, strafvollstreckungsrechtlich, strafvollzugsrechtlich). U pravilu su to izvedenice iz složenica koje pripadaju kategoriji usko struč-nih pravnih izraza (otvorenih pravnih izraza) i koje su nastale slaganjem unutar jezičnoga susta-va pravnoga idioma (Archivrecht, Ausländerrecht, Kriminalpolizei, Lebensgefahr, Strafvollstreckun-gsrecht, Strafvollzugsrecht). Poslužimo li se riječima Nikole Viskovića, ovi bi izrazi pripadali skupi-ni stručnih izraza koje pravni idiom «sam stvara» i predstavljaju «sadržajne razlike u odnosu na opći jezik»35 (Visković, 1989:26).

U tablici br. 2. prikazat ćemo korpus također vrlo učestalih participa u službi atributa. Uoče-no je 126 primjera participa prezenta i perfekta u službi atributa. Prethodni se pojavljuju u tek-stu ukupno133 puta, a potonji 267 puta. Analizirat ćemo korpus ovih pridjeva i participa, uočiti najučestalije među njima i istražiti njihov tvorbeni uzorak kako bismo i na temelju toga došli do zaključka pridonosi li i atributna uporaba participa stilskoj složenosti zakonskoga teksta.

Većinom je riječ o proširenim participima, a kod onih primjera kod kojih su proširenja nužna zbog distribucijske uvjetovanosti glagola od kojih su nastali, to smo i naznačili u tablici.

Tablica br. 2: Participi u službi atributa u tekstu Zakona o izvršenju zatvorske kazneausgehend angemessene (12) Unterbringung

ausbildend (8) ausgeschlossen (3)

ausreichende Kleidung, Anzahl aufgefundene Fälle

anfallend (in diese Zeit anfallendes Hausgeld) ausgezahlte Reisebeihilfe

aufschiebendeWirkung der angestrebte Erfolg

betreffend (11) abgehaltene Massnahmen

begehrende Stellen angefochtene Massnahme, Entscheidung

bestehende Befugnisse abgestimmte Behandlung

zu bemessendes Arbeitsentgelt die auf x abgestellte Behandlung

die zu beschränkende Befugnisse die gerichtlich angeordnete Erzwingungshaft

bewertendes Interesse ihr nach diesem Gesetz aufgegebener Vollzug

dringende Fälle gesetzlich angeordnete Statistik

entstellend die in Abs. 2 aufgeführten Zwecke

eingehend (4) bestimmt (18)

erniedrigend (7) befasst (4)

entsprechende Weise, Behörde (6) bezeichnete Ansprüche

entgehendes Arbeitsentgelt beteiligte Vollzugsbehörde

entfallende Einkünfte die beantragte Maßnahmen, Handlung

ergänzend (3) (fachlich) begründete Behandlung

zu entziehende Befugnisse berechtigtes Interesse

zu erwartender Schaden der betroffene Gefangene

35 Visković, Nikola: Jezik prava, 1989, Zagreb, str. 26.


70

den Mangel enthaltende Tatsachen zu diesntl. Weisungen befugte Stellen

freiheitsentziehende (5) Massregeln von ...beauftragte Stellen/der beauftragte Arzt

folgend (10) bekanntgewordene Daten/ Geheimnisse

führende (6) beabsichtigte (7)

geltende/r Betrag, Bewertung entlassener Gefangene

gefährdende Gegenstände erneuter Anspruch

grundliegend (5) im erhöhten Maß

lebende Sozialhilfeempfänger erhobene Daten

heranwachsender Gefangene erhaltene Bezüge

nachgehende Betreuung ermöglichte Arbeit

die ihr obliegende Aufgabe die in Par. 2 erwähnte Beschäftigung

sicherheitsgefährdende Tätigkeiten erkannte Freiheitsstrafe

schwerwiegende (5) eingetretene (2)

stillende (und werdende) Mütter festgesetzte (4)

Überwiegendes (5) Interesse getroffene (6)

einen Teil den Kosten selbst tragende Sozialhil-feempfänger

geschlossener (3) Vollzug, Anstalt, Raum

eingebrachte Sachen

weiterbildend (5) geeignete (6) Maßnahmen, Einrichtungen

warnend gewährtes Entgelt, -e Beihilfe

werdende (2) genannte (12) Zwecke

zu vertretende Sache (2) gefangene Frauen

verbleibender Zeitraum die in Abs. 1 geregelte Zwecke

ein den Betrag von ... übersteigender Teil geordnetes Zusammenleben

zureichender Grund gewonnene Unterlagen

zwingende Massnahmen gesicherter Haftraum

zusammenhängender Zeitraum von x getrennte Unterbringung, Anstalten (7)

die zugrunde liegende Fehlhaltung in Gesetz geregelte Bezüge

die zuzweisende Arbeit die gesetzte Frist

gesonderte Anstalten

der Beamte des gehobenen Dienstes

darauf gerichtete Handlungen

in Abs. 2 geregelte Zwecke (4)

gespeicherte Daten

gesperrte Daten

die nach Abs.3 offenbarten Daten

personenbezogene Daten

übermittelte Daten

unbefugter Zugang


71

unberührte

überlassene Sachen

unterhaltsberechtigte Personen

unausgesetzte Absonderung

unterlassene Massnahmen

unterzeichnete Schrift

von priv. Unternehmen unterhaltene Betriebe

ohne seine Kenntniss vorgenommene änderun-gen, Erhebung

vorgesehene (4) Belegung, Frist

durch x verursachte Schaden

die mit x verbundene Frage

dienstlich verfolgter Zweck

Učestalost uporabe participa kao atributa te mnoštvo proširenih participa nedvojbeno uka-zuju na složenost stila njemačkih zakona. S druge strane, tu očiglednu složenost i zgusnutost sti-la donekle objektivizira frekventna uporaba onih participa čije je semantičko polje široko i nosi obilježje neutralnosti, kao što su: bestimmt, gennant, angemessen, entsprechend. U ovome korpu-su atributa snažnije je zastupljen participa perfekta, što stilskom izričaju daje obilježje objektiv-nosti i neutralnosti s obzirom na trpni i bezlični karakter participa perfekta u odnosu na parti-cip prezenta. Proširenja participa kao atributa javljaju se u 34 slučaja, što nije beznačajno u odno-su na ukupni korpus participa (119).

3. Zaključni komentar

„Die Juristensprache konstituiert und verändert die konstitutionellen Gegenstände und Sachverhalte unserer Lebenswelt“36. Ova konstatacija Birgit Feldner ukazuje na važnost razu-mijevanja jezika prava, osobito zakonskih tekstova, za život svakoga pojedinca. Ipak, problem njihova nerazumijevanja od strane laika konstantno je aktualan. Krenuvši od postavke o jedno-stavnosti, objektivnosti i neutralnosti kao poželjnim obilježjima stila zakonskoga teksta, u radu se strukturalističko-funkcionalnim pristupom načinila analiza frekventnosti uporabe pridjeva i participa u službi atributa s tezom da je upravo učestala uporaba tih struktura jedan od uzroka složenosti i nerazumljivosti zakonskih tekstova. Usporedivši rezultate istraživanja uporabe pri-djeva i participa kao atributa u tekstu Zakona o izvršenju zatvorske kazne u odnosu na predika-te i ukupan broj rečenica, došli smo do spoznaja o paradoksu kao karakterističnom obilježju stil-skoga izričaja zakonskih tekstova: s jedne strane, zgusnutost izraza, učestala uporaba višestruko složenih rečenica (izražena kroz brojnost predikata) ukazuju na težnju za preciznošću i sažetošću izraza kako bi se postigla općenitost i neutralnost teksta zakona radi njegove primjenjivosti na sve sporne situacije koje su moguće u stvarnom životu. S druge strane rezultati istraživanja uka-

36 Internet stranica časopisa Sprache und Recht ( Sprache und Literatur, Jg. 29, H. 81, 1998. Inhaltsübersicht Birgit Feldner), www.recht-und-sprache.de/literatur/theorpr02.htm, posjećena 15. 04. 2009. u 11,30 sati.


72

zuju na značajnu zastupljenost pridjeva i participa u službi atributa, koji uz čestu uporabu ge-nitivnih atributa usložnjavaju tzv. „imenski stil» tipičan za jezik prava (Nominalstil der Rechts-sprache). Njihova brojnost, složena forma i opisni karakter pridonose složenosti stilskoga izriča-ja, pa u kombinaciji sa višestruko složenim rečenicama i mnoštvom usko stručnih izraza (otvo-renih pravnih izraza), stvaraju dojam o kompliciranosti i nerazumljivosti zakonskoga teksta te se na prvi pogled čini kako takav stil pridonosi subjektivnosti i deskriptivnosti teksta. Ipak, ta-kav se stilski izričaj «neutralizira» učestalijom uporabom participa perfekta u odnosu na particip prezenta i mnoge pridjeve, jer ta forma, kako je poznato, nosi u sebi obilježja pasiva. Vratimo li se na problem nerazumljivosti jezika prava za širu javnost koji smo spomenuli u uvodu, možemo ustvrditi da je jedan od ključnih uzroka nerazumljivosti zapravo ambivalentan i kontraverzan ka-rakter stilskoga izričaja njemačkog zakonskog teksta i njegova kompleksna leksička i morfo-sin-taktička strukturiranost. Imajući u vidu ove spoznaje, moramo izraziti skepsu glede skorog rje-šavanja problema nerazumljivosti jezika prava, osobito zakonskih tekstova na koje su laici upu-ćeni u rješavanju sporova ili pri ostvarivanju svojih prava.

Literatura

1. Brinker, Klaus (2001): Linguistische Textanalyse. Eine Einführung in Grundbegriffe und Methoden. 5. Auflage. Berlin: Erich Schmidt.

2. Fleischer, Wolfgang/ Barz, Irmhild (1995): Wortbildung der deutschen Gegenwartsprache. Tübingen: Max Niemayer Verlag.

3. Fluck, Hans-Rüdiger (1980, 1996): Fachsprachen – Einführung und Bibliographie, München: Francke Verlag.

4. Gesetz über den Vollzug der Freiheitsstrafe und der freiheitsentziehenden Maßregeln der Besserung und Sicherung (Strafvollzugsgesetz) vom 16. März 1976

5. Günther, Lothar (1898) Recht und Sprache. Ein Beitrag zum Thema vom Juristendeutsch. Ber-lin.

6. Haß-Zumkehr, Ulrike (2001): Vorwort der Herausgeberin. In: Ulrike Haß – Zumkehr (Hrsg): Sprache und Recht, «Institut für Deutsche Sprache, Jahrbuch». Berlin – New york: W. de Gruyter (119-135).

7. Hoffmann, Lothar (1976, 1984): Kommunikationsmittel Fachsprache. Eine Einführung. Ber-lin: Akademieverlag.

8. Jude, K. Wilhelm.( 1975): Deutsche Grammatik (Neufassung Rainer F. Schönhaar), Braunschweig: Westermann Verlag, (16. Auflage).

9. Kordić, Ljubica (2008) Problemi razumijevanja i prevođenja pravnoga teksta. In: Vladimir Karabalić – Marija Omazić (ed): Istraživanja, izazovi i promjene u teoriji i praksi prevođenja. Osijek, Sveučilište J. J. Strossmayera, (289-303).

10. Kordić, Ljubica (2008): Njemački jezik prava s povijesnog gledišta. In: Vladimir Karabalić – Marija Omazić (ed): Istraživanja, izazovi i promjene u teoriji i praksi prevođenja. Osijek, Sveučilište J. J. Strossmayera, (275-289).

11. Kühn, Peter (2001): Juristische Fachtexte. In: Helbig et al. (Hrsg): Deutsch als Fremdsprache. Ein internationales Handbuch. Berlin, New york: de Gruyter, (582-594).


73

12. Lerch, Kent: Vom Bemühen, die Gesetze verständlicher zu machen: eine unendliche Ge-schichte, web-stranica interdisciplinarne radne grupe «Sprache des Rechts» iz Berlina, www.bbaw.de/sdr/content/beitraege/lerch.html posjećena 22. 04. 2009.

13. Ogorek, Regina: «Ich kenne das Reglement nicht, habe es aber immer befolgt» Metatheo-retische Anmerkungen zur Verständnissdebatte, web-stranica www.bbaw.de/sdr/content/beitraege/lerch.html , posjećena 22. 04. 2009.

14. Petrović, Velimir (1995): Einführung in die Syntax des Deutschen, Janus Panonius Tudo-manyegyetem, Pecs.

15. Sandrini, Peter (1999) Translation zwischen Kultur und Kommunikation: der Sonderfall Recht. In: Sandrini, P. (Hrsg.): Übersetzen von Rechtstexten. Tübingen: Gunter Narr Verlag.

16. Stolze, Radegundis (1999) Die Fachübersetzung – Eine Einführung. Tübingen: Gunter Narr Verlag.

17. Šarčević, Susan- Sokol, Nina (2002): «Deutsch für Juristen», Zagreb: Narodne novine. 18. Weber, Siegfried (1995): Sprache und Recht. Chemniz.19. Verfassungsgesetz über die Verfassung des Bundeslandes Niederösterreich, /NÖ Landes-

verfassung 1979/ vom 7. Dezember 1978.20. www.recht-und-sprache.de/literatur/theorpr02.htm, posjećena 15. 04. 2009. 21. www.bbaw.de/sdr/content/beitraege/lerch.html , posjećena 22. 04. 2009.22. www.coli.uni-saarland.de/courses/spracheundrecht05/, posjećena 28. 04. 2009.23. www.verfassungen.de/at/niederoesterreich/verf78-i.htm, posjećena 28. 04. 2009.24. http://www.bbaw.de/sdr/content/start.html, posjećena 22. 04. 2009.


74

Ljubica Kordić, PhD., Senior Lecturer, Faculty of Law in Osijek, Borislav Marušić, Assistant at the Polytechnics Lavoslav Ružička in Vukovar

ATTRIBUTIvE USAgE OF ADJECTIvES AND PARTICIPLES AS A FAC-TOR OF STyLISTIC COMPLEXITy OF gERMAN LEgAL TEXTS

Abstract

To fullfil its communicational function, legal text is directed to two different groups of addre-ssees: legal experts and lay people. In the communication with the latter group there are often severe problems in understanding. In that respect, since the 17th century in linguistic and legal journals published in German speaking countries, there were some attempts to make the langu-age of law easier to understand to ordinary citizens. Because of the need to be understood by the widest circle of lay addressees and to be applied to all the potential disputes, the expected styli-stic features of legal texts are simplicity, clearness, objectivity and exactness, as well as neutrali-ty and logical flow of expression. Numerous objections against complexity and difficulties in un-derstanding suggest that the stylistic features listed above are not sufficiently used in the langu-age of German laws. The aim of this paper is to research to which extent the complexity of legal text is influenced by the frequency of usage of attributes. To this purpose the paper analyses the attributive usage of adjectives and participles on the text corpus of German Act Concernining the Execution of Prison Sentences (Prison Act). Our presumption is that the usage of adjectives and participles functioning as attributes, with regard to their descriptive function in the senten-ce, should be represented with low intensity within the corpus of the examined legal text. If the results of the research lead to opposite conclusions, that will indicate insufficient objectivity, ne-utrality and exactness of the legal text as discourse. On the other hand, the formation models and structures of adjectives and participles will indicate whether attributive usage of adjectives and participles can be considered as a factor of stylistic complexity of German legal texts.

Key words: legal text, adjectives and participles, attributive usage, stylistic features, word formation


75

Dr. Ljubica Kordić, Fakultät für Rechtswissenschaften, Universität J. J. Strossmayer in OsijekBorislav Marušić, Veleučilište Lavoslava Ružičke, Vukovar

ATTRIBUTIvER gEBRAUCH DER ADJEKTIvE UND PARTIZIPIEN ALS FAKTOR STILISTISCHER KOMPLEXITäT DER DEUTSCHEN gESETZE-STEXTE

Zusammenfassung

Rechtstexte sind in ihrer Kommunikationsfunktion an zwei ambivalente Gruppen der Adre-ssate gerichtet: Fachleute und Leien. In der Kommunikation mit den Leien kommt es häufig zu den Verständnissproblemen, so dass seit dem Ende des 19. Jahrhunderts in den deutschsprac-higen Ländern die Bemühungen um die Annäherung der Juristensprache an gewöhnliche Bür-ger als Adressate evident sind, insbesondere auf der Ebene der Gesetzestexte, an welche die Bür-ger beim Lösen ihrer Streitigkeiten oder bei der Durchsetzung ihrer Ansprüche angewiesen sind. Aus dieser Tatsache ergeben sich Einfachheit und Eindeutigkeit, Objektivität und Exaktheit sowie Allgemeinheit und Neutralität als erwünschte stilistische Merkmale der Rechtstexte. Das Ziel dieses Beitrags ist zu überprüfen, ob die angeführten Merkmale tatsächlich in deutschen Gesetzestexten so frequent vertreten sind, dass sie als für diese Textsorte imannente stillistis-che Merkmale bezeichnet werden können. Als Grundlage der Forschung bedienten wir uns des umfangreichen Textes des deutschen Strafvollzugsgesetzes (202 Artikel). Diesem Korpus wur-den alle Adjektive und Partizipien als Attribute entnommen, um die Frequenz ihres Gebrauchs und ihre Wortbildungsformen zu überprüfen.

Schlüsselwörter: Juristensprache, Gesetzestexte, Adjektive und Partizipien, erweiterte Partizipien, attributiver Gebrauch, stillistische Merkmale, Wortbildung

Dr. sc. Ljubica Kordić, Faculté de droit de l’Université J.J. Strossmayer à Osijek Borislav Marušić, Ecole supérieure Lavoslav Ružička à Vukovar

DE L’EMPLOI DES ATTRIBUTS COMME FACTEUR DE COMPLEXITé DANS LES TEXTES LégAUX EN ALLEMAND

Revue

Le texte juridique dans sa fonction de communication s’adresse à deux groupes de destinata-ires : les experts juridiques et les profanes. Dans la communication avec les profanes on consta-te souvent des problèmes de compréhension, c’est pourquoi depuis le 17ème siècle dans les régions germanophones on a essayé de rendre accessible aux simples citoyens le langage juridique, no-tamment pour les textes législatifs relatifs à la résolution des conflits et à l’exercice des droits du


76

citoyen. Les textes législatifs sont destinés pour la plupart à un large cercle de profanes et il est souhaitable qu’ils soient écrits dans un style simple, clair, objectif ; exact, général et neutre. Les remarques constantes sur la complexité et l’incompréhensibilité des textes législatifs donnent à penser que ces caractéristiques ne sont pas suffisamment affirmées dans le langage juridique des lois allemandes. Le but de cet article est de rechercher dans quelle mesure la complexité des textes juridiques allemands est en rapport avec la fréquence de l’utilisation des attributs. Ain-si, dans le texte du Code d’Application des Peines on recherche l’utilisation des adjectifs et des participes passés employés comme attributs. On pourrait penser que l’utilisation des adjectifs et participes employés comme attributs, de par leur fonction descriptive dans la phrase devrai-ent dans la structure des textes législatifs avoir une faible fréquence d’apparition. Si les résultats de nos recherches montrent l’inverse ceci indiquera une insuffisance d’objectivité, de neutrali-té, et d’exactitude de la loi en tant que texte, et la complexité des modes de formation des adjec-tifs et des structures de participe démontrera si l’utilisation des adjectifs et participes en tant qu’attribut représente le facteur de complexité stylistique du texte législatif allemand.

Mots clés: texte législatifs, adjectifs et participes, utilisation attributive, caractéristiques stylistiques, formation des mots


77

Dr. sc. Miljenko Brekalo, nezavisni znanstvenik Izvorni znanstveni rad UDK 323.173(497.5=163.41)»1990/1995»

POKUŠAJ PRETVARANJA VELIKOSRPSKOG SEPARATIZMA POBUNJENIH HRVATSKIH SRBA U DRŽAVOTVORSTVO (1990-1995.)Prikaz: Republika Hrvatska pripada krugu zemalja koje su nastale raspadom Socijalistič-

ke Federativne Republike Jugoslavije. Usporedo sa stvaranjem novog društveno-političkog i gospodarskog uređenja, Hrvatska je vodila obrambeni rat. Zbog kon-stantnog pojačavanja agresivnog rata od strane pobunjenih Srba i bivše JNA, kao i kršenje normi međunarodnog ratnog prava, Sabor Republike Hrvatske je 8. listo-pada 1991. godine usvojio Odluku o raskidanju svih državno-pravnih sveza na te-melju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila SFRJ. Nedugo nakon toga, tj. 16. prosinca 1991. godine Vijeće ministara Europske zajednice obja-vilo je dokument pod naslovom “Smjernice za priznavanje novih država u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu”, kojim je utvrdila kriterije glede poštivanja ljudskih prava, nepromjenjivosti granica i miroljubive politike, kao uvjeta za priznavanje novih država. Na temelju tih kriterija, Republika Hrvatska stekla je međunarodno priznanje 15. siječnja 1992. godine. Tijekom trajanja Domovinskoga rata, pobunje-ni srbi su nastojali oružanu pobunu pretvoriti u državotvosrtvo. Glede toga, oru-žanu pobunu nastojali su «legalizirati» kvazinormativnom aktivnošću na područ-ju svoje paradržavne tvorevine Republike Srpske Krajine. Glavna obilježja paradr-žavne tvorevine Republike Srpske Krajine bila su sljedeća: protuustavno stvorene na okupiranim područjima Republike Hrvatske; nedostatak demokratskog legi-timiteta; nepostojanje pravnog kontinuiteta ni s jednom državom; etničko čišće-nje okupiranih područja Republike Hrvatske od nesrpskog puka, odnosno stvara-nje etnički čiste srpske države u kojoj je svaki pripadnik srpske nacionalnosti na području Republike Hrvatske, upisan u evidenciju državljana SFRJ, ujedno i nje-zin državljanin; izravno financiranje samoproglašenih vlasti na okupiranom dr-žavnom teritoriju Republike Hrvatske od strane Republike Srbije; kontinuirana materijalna, vojna, kadrovska i potpora u ljudstvu u obliku raznih «dobrovoljač-kih» postrojbi iz Srbije i Crne Gore; nikada nije država nije de facto i de iure prizna-la njezino postojanje, odnosno nisu joj priznate kvalitete suverene države u smi-slu međunarodnog prava ni međunarodnopravni subjektivitet. U ovome radu bit će prikazan karakter normativne aktivnosti pobunjenih Srba na području Repu-blike Hrvatske.

Ključne riječi: oružana pobuna, normativna (kvazinormativna) aktivnost, državotvorstvo, konvalidacija.

Dr. sc. Miljenko Brekalo: Pokušaj pretvaranja velikosrpskog separatizma pobunjenih hrvatskih srba u državotvorstvo (1990-1995.)

78

1. KRONIKA ORUžANE POBUNE U HRvATSKOJ

Beogradski politički krugovi, kao i dio intelektualnih, su 1990. godine kod Srba u Hrvat-skoj, prije prvih višestranačkih i demokratskih izbora, poticali val antihrvatskog raspoloženja. Nakon provedenih izbora i pobjede Hrvatske demokratske zajednice, pod optužbom da je na-stupila restauracija Nezavisne Države Hrvatske i ustaštva, pobunjeni Srbi su pristupili bloki-ranju cestovnih prometnica. Ovaj vid njihovoga građanskoga neposluha poznat je kao tzv. Bal-van-revolucija, koja je bila uvertira u krvavi Domovinski rat. Potpomognuti tadašnjim srbijan-skim rukovodstvom na čelu s Miloševićem, određeni broj Srba u Hrvatskoj pristupio je naoru-žavanju, koje je provedeno uz obilatu logističku potporu Jugoslavenske narodne armije, kao i osvajanjem policijskih skladišta oružja. Prije toga, Jugoslavenska narodna armija je razoruža-la Teritorijalnu obranu, koja se nalazila u isključivoj ingerenciji tadašnje Socijalističke Republi-ke Hrvatske. Paralelno s razoružavanjem teritorijalnih obrana u svim republikama bivše fede-racije, Jugoslavenska narodna armija je pristupila svome preustroju, naime, ukinute su armij-ske oblasti, koje su se poklapale s tadašnjim republičkim granicama i uvedeni su korpusi koji su u potpunosti zanemarili republičke granice.

Ponašanje instrumentaliziranih Srba na području Hrvatske 1990./91. godine usmjereno protiv sigurnosti pripadnika drugih nacionalnih skupina i njihove imovine, prema tada važe-ćem saveznom i republičkom krivičnom (kaznenom) zakonodavstvu, predstavljalo je krivično (kazneno) djelo oružane pobune sankcionirano odredbama članka 124. Krivičnog zakona So-cijalističke Federativne Republike Jugoslavije,1 odnosno članka 104. Krivičnog zakona Socija-lističke Republike Hrvatske.2 Prema tumačenju tadašnjih kazneno-pravnih stručnjaka: «Pod oružanom pobunom podrazumijeva se svaka akcija veće broja naoružanih ljudi usmjerena pro-tiv državnih organa radi nasilnog obaranja državnog i društvenog uređenja. Pod oružjem u smislu kaznenog djela oružane pobune podrazumijeva se u prvom redu oružje u vojno-tehnič-kom smislu, ali i drugi predmeti pogodni za napad ili obranu (sjekire, vile, kose, željezne šipke i dr.). U pojam pripremanja oružane pobune ulazi svaka djelatnost kojom se omogućava ostva-renje oružane pobune. Kolovođe oružane pobune su one osobe koje stvarno rukovode pobu-nom odnosno pojedinom oružanom akcijom. Organizatori i kolovođe su u pravilu iste osobe, ali nije isključeno da budu i različite. Tako je moguće da neki učesnik pobune, koji nije i organi-zator, tijekom pobune preuzme vodstvo pobunom, odnosno pojedinom oružanom akcijom po sporazumnoj odluci sudionika pobune, ili da se svojim utjecajem i djelovanjem nametne. Sma-tra se da je oružana pobuna nastupila već i samim okupljanjem sudionika oružane pobune ne određenoj prostoriji radi neposredne oružane akcije.« Dakle, sukladno objašnjenju navedenog članka kaznenog zakonodavstva, saveznog i republičkog, sve akcije koje su poduzeli srpski ek-stremisti nisu imale legalitet.

Oružanu pobunu u Republici Hrvatskoj potrebno je promatrati kroz četiri faze koordinira-nih aktivnosti pobunjenih Srba i Jugoslavenske narodne armije (JNA), i to:

• prva ili pripremna faza odnosi se na razdoblje od početka do kraja 1990. godine, ka-rakteriziraju je brojne incidentne situacije inicirane od strane pobunjenih Srba u obliku blokada prometnica i održavanja brojnih mitinga, kojima su nastojali diskre-ditirati novi demokratski poredak u Republici Hrvatskoj neopravdano ga optužuju-ći za povijesne recidive;

1 Službeni list SFRJ, br. 44/1976.

2 Narodne novine, br. 25/1977., 50/1978., 25/1984., 52/1987., 4319/1989.


79

• druga ili operativna faza odnosi se na razdoblje od 5. siječnja 1991. do 2. siječnja 1992. godine, karakterizira je intenzivno naoružavanje srpskoga puka od strane JNA i oku-pacija oko 15000 km² ili 16,5 % državnog teritorija, kao i raseljavanje oko 700.000 Hrvata i drugih pripadnika nesrpskog puka, što je predstavljalo oko 15 % ukupnog pučanstva Republike Hrvatske;

• treća ili okupacijska faza trajala je do okončanja Vojno-redarstvene akcije «Oluja», karakterizira je uspješan povratak (oslobođenje) okupiranih područja od strane Oru-žanih snaga Republike Hrvatske, naime, ova snaga predstavlja krah velikosrpske ide-je na području Republike Hrvatske;

• četvrta ili rekoncilijantna faza, karakterizira je rekoncilijacija odnosa između pobu-njenih Srba s jedne strane i dominantno većinskog hrvatskog puka i drugih nacio-nalnosti s druge strane, naime, tijekom trajanja ovoga razdoblja hrvatske oficijelne vlasti nastojale su pod svaku cijenu vratiti hrvatsko Podunavlje u ustavnopravni su-stav Republike Hrvatske mirnim putem, jer su za to postojali realni preduvjeti nakon briljantnih vojno-redarstvenih akcija, naime, pod svaku cijenu su se nastojale izbjeći nove ljudske žrtve i materijalna razaranja.

Incidentne situacije tijekom 1990. godine generirane od strane pobunjenih Srba i JNA bile su brojne, ali nekolicina je bila od vitalnog značaja za buduće podizanje oružane pobune. Sto-ga razloga, ovdje će biti prezentirane samo tri, kronološkim redoslijedom.

Veliki dio instrumentaliziranih Srba nije mogao prihvatiti demokratske procese u cijeloj nekadašnjoj federaciji, a naročito na području Republike Hrvatske. Stoga razloga, 4. ožujka or-ganiziran je i održan veliki miting kod partizanskog spomenika na Petrovoj gori. Nazočilo je više desetaka tisuća mitingaša s područja, Like, Banovine, Korduna, Bosanske krajine, Kosova, Vojvodine, a naročito je velik odaziv bio iz Beograda. Velika većina mitingaša bila je okićena ve-likosrpskom ikonografijom, nosile su se četničke zastave, kape, slike Sv. Save itd. Među nazoč-nima bio je veliki broj naoružanih, koji to nisu skrivali pred novinarima i televizijskim kame-rama. Izvikivali su parole neprijateljskog sadržaja, među kojima su bile najčešće: «Slobo, Srbi-ne», «Ubijte Tuđmana», «Uhapsite Tuđmana», «Hoćemo oružje». Velika perfidnost organizato-ra vidi se iz samoga naziva mitinga, kojega su nazvali «Zborom bratstva i jedinstva», što on po svom karakteru nikako nije mogao biti.


80

Srpska demokratska stranka (akr. SDS)3 osnovna je 17. veljače 1990. godine u Kninu, glavni osnivač bio je dr. Jovan Rašković,4 a njegova «desna ruka» bio je Jovan Opačić. Međutim idejni tvorac i inicijator osnivanja SDS-a u Hrvatskoj, a potom u BiH, prema vlastitom priznanju bio je srpski književnik Dobrica ćosić.5

U cilju potpore hrvatskim i bosanskim Srbima 12. svibnja u Beogradu u organizaciji Srpske demokratske stranke na čelu s njezinim predsjednikom dr. Jovanom Raškovićem, osnovan je ogranak u Beogradu. Na osnivačkoj skupštini otvoreno su iskazani velikosrpski stavovi koji su izravno bili upereni protiv nove demokratske vlasti u hrvatskoj, odnosno provi čitavog hrvat-skog nacionalnog korpusa.

U cilju diskreditacije hrvatskih vlasti, 19. svibnja u Benkovcu je izrežiran napad na Miroslava Mlinara, predsjednika Mjesnog odbora SDS-a za Benkovac. U svim srpskim medijima prikazane su rezne rane u predjelu vrata i trbuha, koje su bile površinskoga karaktera, a nastale su u dogo-voru s «povrijeđenim» Mlinarom. Narednog dana, tu fingiranu situaciju, Jovan Rašković je zlou-potrjebio da optuži hrvatske vlasti na osnivačkoj skupštini ogranka svoje stranke u Zadru. Tom prigodom najavio je suspenziju svih odnosa sa Saborom SRH i s «Tuđmanovim režimom».

Obilata politička i ina logistika politici SDS-a u Hrvatskoj prvi puta se javno mogla primijeti-ti iz govora Borislava Jovića, novoga predsjednika Predsjedništva SFRJ, kojeg je održao u Save-znoj skupštini 28. svibnja. Tom prigodom, optužio je Hrvatsku i Sloveniju za nepoštivanje ustav-nosti i zakonitosti. Međutim, poruka je bila jasna, implicitno se zaprijetilo dvjema zapadnim re-publikama, a u kojima su demokratski procesi uhvatili maha nakon siječanjskog neslavnog zavr-šetka xIV izvanrednog kongresa SKJ u Beogradu.

Skora oružana pobuna u Republici Hrvatskoj počela se izravno naslućivati 17. kolovoza 1990. godine, toga dana su srpski pobunjenici u Kninu i Obrovcu podijelili oružje pričuvnog sastava po-licije srpskome pučanstvu. Istovremeno, otkazali su poslušnost Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a predsjednik Skupštine općine Knin Milan Babić i njegov obrovački kole-ga Sergej Veselinović proglasili su ratno stanje. Tom prigodom, u jeku turističke sezone blokirali su prometnice koje su vodile s Jadranskog mora prema unutrašnjosti Hrvatske, također su blo-kirali magistralni željeznički pravac Zagreb – Split. Blokade su izvršili urušavanjem velikih gro-mada kamena i drveća, popriječili su natovarena teretna vozila i postavili oružane straže. Glede

3 Srpska demokratska stranka (akr. SDS) bila je radikalna, etno-nacionalistička stranka srpskoga puka, koja je osnovana tijekom egzistiranja SFRJ. SDS imao vodeću političku ulogu u ratnim događanjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, njezini su članovi organizirali naoružavanje Srba, podržavali ubijanje, protjerivanje i druge ratne zločine protiv pripadnika nesrpskoga puka na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. SDS je osnovao dr. Jovan Rašković pod «dirigentskom palicom» srbijanske Službe državne bezbednosti (SDB-a), na čijem se čelu u to vrijeme nalazio Jovica Stanišić, vjerni Milošević sljedbenik. Osnivanje bosanskog ogranaka SDS-a Rašković je najavio 23. lipnja 1990. godine u Petrinji, koji je osnovan 5. kolovoza 1990. godine u Banja Luci. Međutim, tijekom 1991. godine SDS je podijeljen na SDS Bosne i Hercegovine (kasnije SDS Republike Srpske), SDS Hrvatske (kasnije SDS Republike Srpske Krajine) i na filijalu koja je pokrivala područje Srbije i Crne Gore, krovna organizacija je bio SDS srpskih zemalja čiji je predsjednik do 1996. godine bio dr. Radovan Karadžić. U Republici Hrvatskoj, pored Raškovića, vodeći ljudi SDS-a bili su: Goran Hadžić, Milan Babić, Veljko Džakula, Ilija Sašić i Milan Martić, a u Bosni i Hercegovini bili su: Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić. Zbog zločinačkog karaktera stranke, naime, većina njezinih članova je bila optužena za ratni zločin, Richard Holbrooke, idejni začetnik Daytonskog sporazuma, tražio je da se stranka, ali u svome naumu nije uspio.

4 Dr. Jovan Rašković, (5. srpnja 1929. u Kninu – 29. srpnja 1992. u Beogradu) srpski političar velikosrpske provenijencije i liječnik psihijatar. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1956. godine, gdje je 1975. godine obranio doktorsku disertaciju iz područja neuropsihijatrije. Bio je ravnatelj neuropsihijatrije Medicinskog centra u Šibeniku u razdoblju od 1959. do 1961., na identičnoj funkciji nalazio se u Centru za naučno-istraživački rad bolnice «Sveti Sava» u Beogradu, bio je član SANU-u. Predavao je na nekoliko inozemnih i domaćih fakulteta. Bavio se «etnokarakterima» naroda na području Jugoslavije. U politiku se uključio 1990. godine, kada je pod patronatom srbijanskoga SDB-a utemeljio Srpsku demokratsku stranku u Kninu, s kojom je zahtijevao srpsku autonomiju u Hrvatskoj, a iz čega je proizišla oružana pobuna.

5 Jović, B.: Poslednji dani SFRJ, Vlastita naklada, Beograd, 1996., str. 115.


81

rješenja nagomilanih problema, MUP RH uputio je tri helikoptera s pripadnicima specijalne po-licije prema Kninu. Međutim, specijalci su se morali vratiti neobavljenog posla u Zagreb, jer su ih iznad Like presrela dva aviona (tipa MIG - 21) JNA i prisilila na povratak. Ovakvo ponašanje di-jela pobunjenih Srba nazvano je u Hrvatskoj «balvan revolucijom». Ovaj događaj pobunjeni Srbi su proglasili «Danom ustanka srpskog naroda», što je vidljivo iz odredbe članka 1. Zakona o pra-znicima Republike Srpske Krajine.6

Kronika oružane pobune pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj tijekom 1991. godine vrlo je teško sustavno izložiti na malome prostoru, koliki je previđeno u ovom radu, jer se on primarno ne bavi ovom vrstom istraživanja. Naime, spektar protuustavnih aktivnosti i kaznenih djela pro-tiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava vrlo je velik koji su počinili pobunjeni Srbi. Među-tim, za potrebe ovoga istraživanja, kronološki su poredani događaji koji su obilježili karakter ve-likosrpske politike i oružane pobune na području Republike Hrvatske tijekom 1991. godine.

Dana, 5. siječnja policijske postaje u Kninu, Obrovcu, Benkovcu, Gračacu, Korenici, Donjem Lapcu, Dvoru na Uni, Vojniću i Hrvatskoj Kostajnici otkazale su poslušnost Ministarstvu unu-tarnjih poslova Republike Hrvatske, te istovremeno ušle u sastav tzv. krajinskog Sekretarijata za unutrašnje poslove

Dana, 25. siječnja na većini nacionalnih televizija u Jugoslaviji prikazan je montirani doku-mentarni film «Što je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj», koja je trebala poslužiti kao podloga uvođenju izvanrednoga stanja u Republici Hrvatskoj, što autorima filma (KOS-u)7 nije pošlo za rukom, jer je pravovremenom intervencijom hrvatskih institucija vlasti razotkrivena namjera autora. Istoga dana, Predsjedništvo SFRJ nije se složilo s prijedlogom Srbije da se dopu-sti intervencija JNA u Republici Hrvatskoj.8

Tijekom veljače i ožujka održani su broji mitinzi na područjima Republike Hrvatske, gdje je srpsko pučanstvo činilo većinu, najzapaženiji su bili slijedeći: 2. veljače u Kninu i Vukovaru, 6. veljače u Belom Manastiru, 24. veljače u Dalju, 9. ožujka u Borovu Selu, Trpinji, Boboti i Mirkov-cima. Na mitinzima pobunjeni Srbi nisu priznavali novi Ustav Republike Hrvatske (tzv. Božićni Ustav), istovremeno su osporavali legitimitet novim demokratski izabranim vlastima.

Politička i svekolika druga logistika pobunjenim Srbima je dolazila iz Srbije, naročito iz Beo-grada, gdje je dio srpskih intelektualaca izravno podržavao srpsku separatističku politiku u Re-publici Hrvatskoj. Jedan od takvih intelektualaca je poznati beogradski književnik i političar Vuk Drašković, predsjednik srbijanske pročetničke stranke Srpski pokret obnove (SPO). Predmetni je u pismu izravno optužio hrvatsku oficijelnu politiku na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tu-

6 «Praznici Republike Srpske Krajine su: Nova godina, božićni praznici, Srpska nova godina, Dvadeset šesti februar – Dan Republike Srpske Krajine, Osmi mart - Dan žena,

Uskršnji praznici, Prvi maj – Praznik rada i Sedamnaesti august - Dan ustanka srpskog naroda. Nova godina slavi se 1. januara, Božićni praznici 6. i 7. januara, Srpska Nova godina 14. januara, Dvadeset šesti februar - Dan

Republike na dan 26. februara, Osmi mart – Dan Žena na dan 8. marta, Uskršnji praznici na Uskrs i Uskršnji ponedjeljak, Prvi maj – Praznik rada na 1. maj i Sedamnaesti august - Dan ustanka srpskog naroda na dan 17. augusta.»

Službeni glasnik RSK, br. 3/1993., str, 188.

7 Kontraobavještajna služba (akr. KOS) bila je vojna protuobavještajna služba državnog aparata SFRJ osnovana sredinom 1952. go-dine, tada se iz UDBE izdvojilo područje vojne sigurnosti, 1966. godine je preimenovan u Upravu sigurnosti JNA. KOS se osobito bavio praćenjem «neprijateljske emigracije» i «unutarnjeg neprijatelja», surovo se obračunavao s pripadnicima hrvatske dijaspore koji su na bilo koji način osporavali SFRJ. Nakon smrti Josipa Broza Tita pripadnici KOS-a postali su glavni operativci velikosrp-ske politike u redovima JNA, krajem osamdesetih godina na čelne funkcije dolazili su isključivo Miloševićevi ljudi. Tijekom raspa-da Jugoslavije 1991. godine različitim je subverzivnim akcijama nastojao onemogućiti uspostavu suverene i samostalne Republike Hrvatske, npr. početkom 1992. godine pripadnicima KOS-a pripisuje se podmetanje bombe ispred Židovske općine u Zagrebu.

8 Podrobnije: Špeljelj, M.: Sjećanje vojnika, Znanje, Zagreb, 2001., str. 160-182.


82

đmanom za nacionalizam. Nakon toga, 13. veljače Ured predsjednika RH je vrlo rezolutno i jasno odgovorio Vuku Draškoviću na njegovo optužujuće pismo hrvatskom predsjedniku.9

Dana, 28. veljače samozvano Srpsko nacionalno vijeće SAO Krajine usvojilo je Rezolucija o ra-združivanju od Hrvatske i ostanku u Jugoslaviji zajedno s ostalim narodima i republikama koje prihvaćaju zajedničku državu.

Dana, 1. ožujka aktivni i pričuvni pripadnici MUP-a RH srpske nacionalnosti razoružali su svoje hrvatske kolege u Policijskoj postaji Pakrac. Dan kasnije, pripadnici specijalnih postroj-bi MUP-a iz Zagreba razoružali su srpske ekstremiste iz Pakraca. Nakon toga, na Pakračke ulice izašla su oklopna vozila JNA, koja su demonstrirala silu. No, unatoč toj činjenici hrvatska je po-licija je zadržala nadzor nad gradom. Ovaj je događaj bio prvi ozbiljniji sukob policijskih snaga sa srpskim ekstremistima i separatistima na području Republike Hrvatske.

Dana, 15. ožujka u Beogradu vojni je vrh JNA po drugi puta j na sjednici Predsjedništva SFRJ zatražio uvođenje izvanrednog stanja u Republici Hrvatskoj, ponovno je doživo neuspjeh nakon vrlo dramatičnog glasovanja. Svojim «negativnim» glasom to su onemogućili predstavnici: Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije i Makedonije. Naime, presudan je bio «negativan» glas Srbina Bogića Bogićevića, predstavnika BiH.

Dana, 28. ožujka srpske paravojne snage zauzele su područje Nacionalnog parka Plitvice, tri dana kasnije (31. ožujka), na katolički Uskrs, postrojbe specijalne policije MUP-a RH vratile su ovo područje pod kontrolu hrvatskih vlasti. Tom prigodom, poginuo je mladi redarstvenik Josip Jović iz Aržana kod Imotskog, prva žrtva u Domovinskom ratu. Nakon toga, na području Nacio-nalnog parka razmjestile su se snage JNA i zaposjele teritorij koji su pobunjeni Srbi zacrtali kao dio svoje buduće paradržavne tvorevine. Naime, ovakva simbioza JNA i pobunjenih Srba bila je vrlo česta tijekom 1991. godine kada bi se srpski separatisti našli u vrlo teškoj situaciji s vojne toč-ke gledišta. U ovoj oslobodilačkoj akciji MUP-a RH uhićeni su Željko Ražnjatović zv. Arkan i Go-ran Hađić, poznati ratni zločinci na području Republike Hrvatske, koji su svoju bestijalnost do-kazali tijekom razdoblja cjelokupne okupacije hrvatskog državnog teritorija, naročito područja hrvatskoga Podunavlja.10

U noći s 1. na 2. svibnja srpske paravojne postrojbe u Borovu Selu uhitile su dva pripadnika MUP-a RH, koje su nakon toga otpremili u Novi Sad, gdje su ih podvrgli fizičkoj torturi i držali u pritvoru. Nakon toga, vjerjujući da su još u Borovu Selu, pripadnici vinkovačke i osječke polici-je pokušali su predmetne osloboditi pregovorima. Nakon propale inicijative i pregovora u Boro-vo Selo 2. svibnja poslani su pripadnici specijalne policije iz Policijske uprave Vinkovci. U sukobu sa znatno brojnijim pripadnicima srpskih paravojnih postrojba ubijeno je dvanaest hrvatskih re-

9 Vrlo je zanimljiv sljedeći izvadak iz pisma koje je upućeno Vuku Draškoviću: “... Možete li navesti ijednu ranjenu ili ubijenu žrtvu, ijedan metak ispaljen od organa sigurnosti ili ijedno ime Srbina stradalog u zatvorima demokratske države Hrvatske? Nadamo se da se ne zauzimate za ljude iz terorističkog podzemlja u kakve spada uhićena Arkanova grupa. Ali čak i onda kad bi bili sasvim u pravu da su hrvatskom vodstvu «podčinjene povampirene aveti Endehazije»... «teroristi i umobolni ljudi», od Vas bi se očekivalo da svoj neprikriveni prezir ne proširujete na cijeli hrvatski narod. ... Čini se da je Vama jedino logično i normalno da hrvatskom narodu takve uvjete diktira Srbija. Povijest je pokazala da Srbija nije bila sposobna da se ni “moralno, ni civilizacijski, ni vojnički, ni razumski” nametne Hrvatskoj. Vrijedi li uopće Vama, s predrasudama s kojima nastupate, ponavljati povijesne činjenice da je hrvatski narod sam svoju slobodu, ustajući protiv fašizma pa i protiv NDH stvorene u okviru Hitlerovog imperijalnog poretka iz rata - prije nego što je Srbija oslobođena od partizanske vojske, bugarske vojske i Crvene armije - izišao sa 5 od 9 armijskih korpusa NOV-a? Znate li uopće (želite li znati?) da je u najpresudnijim bitkama na Neretvi i Sutjesci bilo najviše Hrvata? Odakle Vam ili bilo kome pravo na starateljstvo nad Hrvatskom i hrvatskim narodom, na razoružavanje njezine Teritorijalne obrane uoči slobodnih izbora, na prijetnje Hrvatskoj dobrovoljačkim odredima iz Srbije i Crne Gore, na dreku zbog naoružavanja legalnih organa hrvatske policije? Vrijedi li uopće bilo kakav argument protiv mržnje s kojom Vi i Vama slični pobornici velikosrpskog ekspanzionizma nastupate?”

10 Željko Ražnatović - Arkan i drugi, 14. lipnja osuđeni na dvadeset mjeseci zatvora zbog pripremanja i pomaganja oružane pobune protiv Republike Hrvatske. Nakon toga, svi osuđeni pušteni su iz pritvora do pravomoćnosti presude, nakon toga postali nedostu-pni hrvatskim vlastima.


83

darstvenika, a dvadeset i dva, što lakše, što teže, su ranjena. Ubijeni i masakrirani su sljedeći hr-vatski policajci: Stipan Bošnjak (1956.) iz Nuštra, Antun Grbavac (1961.) iz Nijemaca, Josip Culej (1966.) iz Jarmine, Mladen Šarić (1965.) iz Novih Jankovaca, Zdenko Perica (1965.) iz Nuštra, Zo-ran Grašić (1969.) iz Otoka, Ivica Vučić (1961.) iz Vinkovaca, Luka Crnković (1970.) iz Otoka, Ma-rinko Petrušić (1966.) iz Tovarnika, Janko Čović (1965.) iz Ivankova, Željko Hrala (1968.) iz Ivan-kova i Mladen Čatić (1971.) iz Županje.

Tijekom mjeseca travnja na određenom broju mitinga radikalnih Srba u Republici Hrvatskoj zabilježeni su javni istupi srpskih političara iz Srbije s četničkom ikonografijom. U Borovu Selu 14. travnja javno je istupao četnički vojvoda Vojislav Šešelj, 20. travnja u Jagodnjaku zabilježen je poznati antihrvatski govor srbijanskog poslanika Milana Paroškog. Tri dana kasnije, također u Jagodnjaku je boravio Šešelj, koji je tom prigodom uhićen od strane hrvatske policije, a u cilju rekoncilijacije odnosa ubrzo nakon toga i pušten.

Dana, 1. travnja u Korenici tzv. Izvršno vijeće “SAO Krajine” je donijelo Odluku o ujedinjenju s Republikom Srbijom. Prema velikosrpskim planovima u sastav tzv. SAO Krajina trebale su ući sljedeće općine: Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Vojnić, Vrginmost, Gli-na, Dvor na Uni, Kostajnica, Petrinja i Pakrac. Pored navedenih općina, u krajinski sastav trebala su ući i sva srpska naselja koja su se pripojila jednoj od navedenih općina, kao i ona koja se ubu-duće izjasne za pripajanje u procesu razgraničenja.

Nakon osnutka policijske postaje u selu Kijevo, 29. travnja JNA i krajinska milicija Krajine blokirali su selo, istovremeno oklopna vozila JNA zaprijetila su i ostalim selima u kojima su otvo-rene ili je planirano otvaranje policijskih postaja (Kruševo, Polača, Stankovci);

Tijekom svibnja pobunjeni Srbi napali su hrvatska sela Potkonje i Vrpolje kraj Knina, Bra-tiškovce kod Šibenika, Uništa i Kruševo kod Knina. Pored toga, sustavno su uništavali imovinu Hrvata, te na taj način sijali strah među nesrpskim pučanstvom. Zauzeli su Policijsku postaju u Plaškom. Oružane incidente činili su u Glini, Petrinji i Pakracu. U Donjem Lapcu minirali su kuću Milana Đukića, predsjednika Srpske narodne stranke, kojega nisu smatrali svojim istomišljeni-kom, optuživali su ga za kolaboraciju s hrvatskim vlastima. Naime, od 17. kolovoza 1990. godine, kada su postavljene prve barikade u Kninu, pa do kraja svibnja 1991. zabilježeno je preko dvjesto slučajeva podmetanja eksplozivnih naprava i preko sto oružanih incidenata pobunjenih Srba di-ljem Republike Hrvatske. Ta negativna bilanca, rezultirala je pogibijom šesnaest osoba, od toga poginulo je petnaest policajaca, istovremeno je ranjeno pedeset i šest osoba, a od toga broja če-trdeset policajaca.

Dana 9. svibnja održana je sjednica Predsjedništva SFRJ na kojoj su nazočili i predsjednici svih republika SFRJ. Vrh JNA na čelu s generalom Veljkom Kadijevićem, saveznim sekretarom za narodnu obranu, po treći puta je tražio izravnu interveniciju u Hrvatskoj. Od svih traženja, ovo je bilo najrezolutnije, predstavnici Republike Hrvatske bili su prisiljeni prihvatiti odluku o ras-poređivanju prosrpski orijentirane JNA na kriznim područjima između pobunjenih Srba i poli-cijskih snaga Hrvatske. Nakon ovoga, JNA otvoreno preuzima ulogu zaštitnika i saveznika srp-skih ekstremista u Hrvatskoj.

Dana 12. svibnja na području tzv. Krajine održan je nelegitimni referendum za sjedinjenje toga područja sa Srbijom i za ostanak u Jugoslaviji. Na temelju rezultata provedenog “referen-duma” 92 % Srba zaokružilo je odgovor «ZA”. Nakon toga, 16. svibnja pobunjeni Srbi predvođe-ni Srpskom demokratskom strankom donijeli su Odluku o pripajanju tzv. SAO Krajine Republi-ci Srbiji.


84

Tijekom lipnja u sljedećim istočnoslavonskim selima: Mirkovci, Markušica, Tenja, Bijelo Brdo, Borovo Selo, Bršadin, Pačetin, Trpinja, Bobota, Vera, Negoslavci, pobunjeni Srbi uspostavili su snažne logističke baze glede izvođenja terorističkih napada na Osijek, Vinkovce, Vukovar i okolna sela u kojima je živjelo nesrpsko pučanstvo. Na jugu Hrvatske, odnosno u Dalmaciji krajinska mi-licija okupirali je sela Bratiškovce, Plastovo, Dobrijeviće i Gardijane. Srpske paravojne postrojbe su na Banovini, uz pomoć JNA, blokirale Dvor na Uni i napale policijske postaje u Glini i Kozibrodu pokraj Dvora na Uni.

Dana 3. srpnja tenkovi JNA ušli su u Baranju i istočnu Slavoniju i postavili se na sva mjesta od vitalnog strateškog značaja, a ostatak vojnog kontigenta rasporedio se u okolici Šida, spremna za napad na Hrvatsku.

Tijekom mjeseca srpnja srpske paravojne postrojbe izvšile su znatan broj napada na brojna sela i gradove diljem Hrvatske, 4. srpnja izvršili su topničko-pješački napad iz Borova Sela i Vojvodi-ne na Borovo Naselje, 16. srpnja napale su selo Jasenice, 17. srpnja Lišane kraj Benkovca, 23. srp-nja Drežnik-Grad, 27. srpnja okupirali su Glinu i spalili slijedeća sela na Banovini: Hrvatski Čuntić, Strugu, Jukinac, Kuljane i Kozibrod. Topništvo JNA stacionirano u Vojvodini 25. srpnja nanijelo je teške gubitke pripadnicima Zbora narodne garde, koji su bili smješteni u središtu za obuku hrvat-skih snaga u Erdutu.

Tijekom kolovoza srpski ekstremisti nastavili su svoj krvavi pir još većom žestinom, od 1. do 3. kolovoza na Osječkom području okupirali su: Erdut, Aljmaš i Dalj u kojemu je na svirep način ubijeno dvadeset policajaca, petnaest pripadnika Zbora narodne garde i četiri pripadnika Civilne zaštite,11 te Gvozdansko i Divušu nedaleko od Dvora; 12. kolovoza Sarvaš kod Osijeka; 14. kolovo-za Korlat kraj Benkovca, Pecku i Kraljevčane; 16. kolovoza Staru Tenju kod Osijeka; 16. kolovoza Bi-skupiju kod Knina; 17. kolovoza Okučane; 19. kolovoza Rajić i sela naseljena srpskim pučanstvom u okolici Daruvara; 20. kolovoza prijevoj Ljubovo; 21. i 22. kolovoza okupirali su cijelu Baranju; 22. ko-lovoza Staru Gradišku; 26. kolovoza Kijevo; 28. kolovoza Vrliku; 29. kolovoza Skelu kod Gline.

Banjalučki korpus JNA 17. kolovoza prešao je rijeku Savu i pridružio se pobunjenim Srbima na području zapadne Slavonije, njegove postrojbe izravno su sudjelovale u napadima na: Okučane, Staru Gradišku i Novu Gradišku.

Dana 30.kolovoza pobunjeni Srbi napali su policijsku postaju na Plitvicama i prisilili hrvatske policajce na povlačenje, istovremeno u Zagrebu je održan prosvjed građana ispred zgrade Koman-de 5. vojne oblasti, gdje je pokojni Vlado Gotovac održao povijesni govor u kojemu je iskazao spre-mnost hrvatskog puka da se bori za svoju opstojnost i samobitnost svim sredstvima: «Ja vas vo-lim i ja se vama ponosim! I kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer već odavno u svijetu postoji jedna divna rečenica jednog velikog pis-ca koji kaže: ‘U Navari se umiralo od srama.’ I mi Hrvati, kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama! A oni - ta strašila - nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi, i ne mogu imati srama! Smrt je već u njima.Kad bi generali ima-li obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgra-du. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija - nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje - nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši - nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog

11 Tijekom Domovinskog rata srpski su ekstremisti i JNA još počinili zločine u sljedećim mjestima: Erdutu; Aljmašu; Ernestivnovu; Kozibrodu; Zamlači; Strugi; Berku; Tovarniku; Graboštanima; Stublju i Majuru kod Kostajnica; Lovincu; Balincima, Četekovcu, Čojlugu, Humu i Voćinu kod Slatine; Čorcima kraj Vrhovina; Vagancu kod Korenicae; Širokoj Kuli kod Gospića; Lovasu; Ivanovom Selu; Saborskom; Vukovaru; Škabrnji i Nadinu kod Zadra, Grabovcu, Selištu, Drežniku, Klancu na Banovini; Tordincima kod Vinkovaca; Joševici kod Gline; Bruškoj kod Benkovca.


85

mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca, jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji. Znate li, dragi Zagrepčani, pred kojom zgradom mi ovdje stojimo? - Pred Hrvatskim radišom podignutim zato da bi se mogli školovati siromašni hrvatski đaci, hrvatska sirotinja, da bi Hrvatska i tako napredova-la i postala moderna nacija. Tu su zgradu sagradili zajedno najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je sad u njoj? Posljednji čuvari komunizma! Ubojice hrvatskog naroda! I oni imaju obraza da, zaposjevši naše svete građevine, naše zadužbine, govore o svom po-sjedu u Hrvatskoj! Oni nam prijete da će na odlasku sve uzeti, sve odnijeti. Oni nam kažu da će iza sebe ostaviti samo pustoš. Pa mi znamo da će otići jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa dru-go nisu ni imali! - Jer sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače - sve je vaše! Vi to pla-ćate, vi za to radite, vi za to stradate! Oni će, prijete, uzeti sve. A pitam ja tu gospodu: gdje su i čime su stekli pravo na bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina? Koji su njihovi gradovi? Koji su njihovi dvorci? Koje su njihove palače? - Neka slobodno uzmu sve što je njihovo. A mi dobro znamo da oni ništa nemaju! Oni se ne boje uništavanja jer se njima nema što uništiti! Zapamtite dobro: Sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom. Oni žele da budemo divlji kao oni, da budemo ubo-jice kao oni, da budemo bez ičega kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim do-movima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni. Ali mi imamo svoje gradove, mi imamo svo-ju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju. Neka nas puste na miru! Neka odlaze odavde! Molim vas lijepo: kakvi su to ljudi, ako uopće možemo govoriti o ljudima, koji sjede u tuđim kuća-ma, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim gradovima, koji troše tuđi novac i jedu tuđi kruh, ubijajući one koji im sve to daju?! - Umrli bi davno da imaju i trunku čovječnosti u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošteni čovjek umire - od izgu-bljenoga dostojanstva. Ti demoni se već dugo kreću po povijesti kao da su besmrtni. Tako se pona-šaju. Ali neka znaju da je smrt, koja im je sad došla, definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje. Ono što umire sa sovjetskim generalima, umrijet će i ovdje! Moj kolega Fabrio rekao je: ‘Uvijek će ostati bar jedno pero i uvijek će netko reći: Ne!’. Ni govora! Ostat će hrvatski narod, ostat će sa stotinama, s tisućama pera i pokazati kako smo i koliko smo kroz ovu povijest učinili da bismo opstali, da bismo bili ljudi i da nikad ne bismo pristali biti moralna strašila, kao ovi koji nam tvrde da nas štite. Samo, od koga nas štite u našoj domovini? Od nas samih? - Neka nas puste na miru! Mi ćemo sami osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje vrijednosti.Ja to sigurno i konač-no znam, jer vi majke, vi žene koje ste se ovdje skupile na ovom jedinstvenom skupu kakav nikad u Europi nije održan, vi ovdje dokazujete da je Hrvatska u dubini svoga bića - ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je djevojačka i ona koja je majčinska - prožeta istim, veličanstve-nim načelom ljubavi i dostojanstva! Zato sam odmah i rekao da vas volim, da ću radije s vama umri-jeti nego s generalima živjeti, jer znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavlju, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude - i to je moja radost i to je moja snaga, moja kao i svih vas!Neka ta ljubav, neka ta snaga, neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu nenaoružanu i onu naoru-žanu, onu mušku i onu žensku, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu. Ako nemamo oružja, imamo sna-gu onoga što nas je ovamo dovelo, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spre-mnosti da umremo, ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Zato se ja ne bojim! To je ono po čemu je Hrvatska postojala, po čemu postoji i po čemu će postojati! Živjeli!»12

Tijekom mjeseca rujna, pobunjeni Srbi uz pomoć JNA na Vukovarskom području okupirali su: Berak, Bokšić, Orolik i Grabovo, Mikluševce, Tompojevce, Čakovce i Sotin. Na zapadnoslavonskom

12 Gotovac, V.: «Generali, Hrvatska se ne boji», Glasoviti govori, Naklada Zadro, Zagreb, 1999., str. 376-378.


86

području okupirtali su Kosovac, Veliki Miletinac, Gonje Bogićevse, Okučane i prekinuli promet na autocesti Zagreb – Lipovac. U Lici su okupirali: Kruševo, Jasenicu, Lovinac i Sv. Rok. Na Banovini okupirali su: Petrinju, Hrvatsku Kostajnicu, Dubicu i Topusko. Na dalmatinskom području okupi-rali su: Drniš, hidroelektranu Peruča, Rovanjsku i izbili na Jadransku magistralu. Na istočnoslavon-skom bojištu okupirali su: Slakovce, Tovarnik, Svinjarevce, Ilaču, Korođ, Antin i Stare Jankovce.

U mjesecu listopadu srpski ekstremisti i JNA okupirali su: Đeletovce, Petrovce, Marince i Cerić, strateški važne točke za obranu Vukovara, a na Iločkom području istu sudbinu su doživjeli stanov-nici Iloka, Lovasa, Šarengrada, Mohova, Opatovca i Bapske. Na zapadnoslavonskom bojištu okupi-rali su: Gornje Bogićevce, Okučane, Lipik, Jasenovac i Dragalić kod Nove Gradiške. Na južnom bo-jištu okupirali su Slano kod Dubrovnika, a na staru gradsku jezgru vršeno je neprekidno granati-ranje unatoč činjenici da je zaštićena poveljom UNESCO-a. Na karlovačkom području okupiran je dio južno od rijeke Kupe do Turnja, na koji je pored Duge Rese i Generalskog Stola vršen žestok na-pad srpskih postrojbi i JNA, a na Banovini okupirani su Vaganac i Hrvatski Blagaj. Tijekom listo-pada vršeni su najžešći napadi na Zadar, naročito nakon osvajanja od strane neprijatelja Murvice, Crnog, Musapstana, Biševa, dijela Bokanjca i brda Križ. Dana 7. listopada zrakoplovi JNA raketira-ni su Banske dvore u Zagrebu, a u kojima je u predsjedničkom uredu bio u tijeku sastanak dr. Fra-nje Tuđmana sa Stjepanom Mesićem, predsjednikom Predsjedništva SFRJ i s Antom Markovićem, predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća SFRJ.

Mjesec je studeni bio najporažavajući za hrvatske branitelje, tijekom trideset dana srpske po-strojbe i JNA osvojile su neke od strateških točaka u obrani suvereniteta i teritorijalnog integrite-ta Republike Hrvatske. Početkom studenoga srpske postrojbe okupirale su i razrušile Bogdanovce, nakon čega je obruč oko Vukovara još čvršće stegnut. Pored Bogdanovaca, na području istočne Sla-vonije okupirali su Lipovac, Podgrađe, Apševci, Donje Novo Selo i Nijemci, a na osječkom području Laslovo, Divoš i Ernestinovo. U Lici je osvojeno i razoreno Saborsko i Čanak. Polovicom studeno-ga okupiran je grad Slunj i njegova okolica, a u okolici Zadra istu sudbinu doživjeli su stanovnici Ze-munika Gornjeg, Nadina i Škabrnje. Srpski teroristi su 18. i 19. studenoga u Škabrnji i Nadinu ubi-li i izmasakrirali pedeset i šest žitelja.

U novijom hrvatskoj povijesti 18. studenoga ostat će datum zabilježen crvenim slovima, naime, toga dana prestao je organizirani otpor hrvatskih branitelja u Vukovaru, gradu heroju. U Vukovar-skom naselju, Borovu Naselju organizirani otpor prestao je dan kasnije, jedna bojna hrvatskih bra-nitelja nastavila je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20. studenoga, a zadnji branite-lji povukli su se tek 23. studenoga. Vukovarska bitka (od 24. kolovoza do 18. studenoga) bila je pre-sudna za obranu cjelokupne Hrvatske, a naročito istočnoslavonskih gradova (Osijeka, Vinkovaca, Đakova, Valpova, Belišća, Našica, Donjeg Miholjca).

Vukovar je herojski branilo do dvije tisuće branitelja u postrojbama ZNG-a, policije i HOS-a, koji su bili u sklopu 204. brigade. Mali broj branitelja iz stroja je izbacio preko trideset tisuća vojni-ka, od toga broja kao poginuli se navode se brojke između sedam i četrnaest tisuća i petsto ljudi. Po-daci su različiti, predstavnici JNA navedene podatke znatno umanjuju itd. Na drugoj strani, hrvat-ski branitelji su uništili veliku količinu tehnike neprijatelja, pogodili su petsto do šesto oklopnih vo-zila, od toga broja dvjesto tenkova. Pored toga, oboreno je trideset i šest zrakoplova.

Prema procjenama Glavnog sanitetskog stožera Republike Hrvatske, u Vukovaru je poginu-lo oko šesto branitelja i između tisuću i dvjesto i dvije tisuće civila, ranjeno je između dvije tisuće i petsto i četiri tisuće osoba. Nakon pada nekoliko tisuća je osoba zarobljeno, preko tisuću i petsto osoba je odvedeno u logore. Sveukupno prognano je preko dvadeset tisuća Vukovaraca. Do počet-ka 2001. godine iz masovnih grobnica na području Vukovara ekshumirane su tisuću dvjesto šezde-


87

set i četiri osobe, različite starosne dobi, raspon se kretao od šest mjeseci do sto i četiri godine, a toga broja dvjesto šezdeset i jedno tijelo ubijenih ranjenika iz Vukovarske bolnice pronađeno je na farmi Ovčara.13

2. vELIKOSRPSKI KARAKTER JNA

Jugoslavenska narodna armija (akr. JNA) bivša je vojska SFRJ, svoje začetke imala u parti-zanskim odredima stvaranim od 1941. godine pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije, koji su krajem 1942. godine organizirani u Narodnooslobodilačku vojsku i partizanske odrede Ju-goslavije. Tijekom trajanja Drugoga svjetskoga rata Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije su znatno ojačali, uslijed toga, 1. ožujka 1945. godine došlo je do preimenova-nja ovih formacija u Jugoslavensku armiju, a naziv Jugoslavenska narodna armija uveden je 22. prosinca 1951. godine.

JNA se sastojala od kopnene vojske, ratne mornarice i ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane. Njezin vrhovni zapovjednik bio je Josip Broz Tito, a nakon njegove smrti 4. svibnja 1980. godine tu funkciju preuzelo je Predsjedništvo SFRJ. Ovlasti nad JNA imala je jugoslavenska fe-deracija, preko Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (akr. SSNO) u kojem je djelovao Ge-neralštab JNA, koji je početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća preimenovan u General-štab oružanih snaga. Međutim, od 1969. godine uz JNA se kao druga sastavnica oružanih snaga razvijala Teritorijalna obrana (akr. TO), koja je bila u nadležnosti jugoslavenskih republika. Te-ritorijalna obrana je bila dio nacionalne obrane kojemu je osnovni zadatak bio osigurati slobodu operativnog manevra Jugoslavenske narodne armije na fronti i normalno funkcioniranje držav-ne uprave u ratu. Dakle, tijekom egzistiranja bivše federacije TO je uz JNA bila druga strategijska komponenta jedinstvenih oružanih snaga zemlje i najširi oblik organiziranog općenarodnog ot-pora na čitavom državnom teritoriju u skladu s koncepcijom općenarodne obrane. TO je obuhva-ćala sve naoružane sastave koji nisu bili dio JNA i milicije.

Pobornici velikosrpske ideje svoje pristaše u armijskim krugovima imali su nakon Titove smrti, tada se prvi puta «stidljivo» pojavila ideja o napuštanju dotadašnjeg armijskog ustroja. Naime, dotadašnja armijska struktura približno je područno pokrivala teritorije republika, osim Hrvatske koja je bila podijeljena između 5. i 7. armije.14 «Može se uočiti da je takva armijska po-djela, ako se uzme u obzir i teritorijalna obrana imala republičko obilježje. Organizacija JNA na strategijskoj i operativnoj razini uglavnom se poklapala s republičkim granicama i pokrajinama. Tako je svaka republika imala svoju armiju a pokrajina svoj korpus. Zapovjednici armija odno-sno korpusa najčešće su bili časnici iz tih republika. to je trebalo ukinuti. Za sve se već 1981. go-dine razmišlja, a 1985, uobličuje, a potom i provodi reorganizacija zapovijedanja i ustroja snaga SFRJ (JNA i TO). Veljko Kadijević naznačit će kako je bit tog rješenja, da se umjesto šest armija kopnene vojske formiraju tri vojišta – vojne oblasti čija je područna podjela potpuno zanemarila «administrativne» granice republika i pokrajina. Pojam administrativne granice, koji rabi general Veljko Kdijević ukazuje da je JNA već znatno ranije prihvatila velikosrpsku političku platformu, da granice republika nisu državne granice. Na taj način posredno se ne priznaje i federativno ure-đenje Jugoslavije, dakle, niti samu Jugoslaviju kao državu. Stožeri teritorijalne obrane republika

13 Podrobnije: Dedaković-Jastreb, M. – Mirković-Nađ, A. – Runtić, D.: Bitka za Vukovar, Drugo, prošireno i dopunjeno izdanje, Neobična naklada, Vinkovci, 2000., str. 221; Marijan, D.: Bitka za Vukovar, Hrvatski institut za povijest, podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb – Slavonski Brod, 2004., str. 284-285.

14 Usporedi: supra note, br. 7, str. 89-93.


88

i pokrajina u operativnom smislu su podređeni zapovjedništvima vojišta, umjesto vrhovnoj ko-mandi, a područni stožeri teritorijalne obrane zapovjedništvima korpusa JNA. U ovom slučaju u potpunosti se narušava sustav zapovijedanja i to na najvišoj strategijskoj razini. Zapovjednici vojišta postaju u potpunosti neovisni od vrhovnog zapovijedanja i isključivo podređeni načelni-ku Generalštaba oružanih snaga SFRJ.»15

Jugoslavenska narodna armija je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća doživjela znatne kadrovske čistke, a uslijed kojih su odstranjeni kadrovi u vojnom vrhu koji su bili čisto ju-goslavenski orijentirani, na njihova mjesta su dovedeni kadrovi koji su bili velikosrpske proveni-jencije. Preciznu analizu tadašnjeg stanja u Jugoslavenskoj narodnoj armiji dao je hrvatski voj-ni strateg, admiral Davor Domazet-Lošo, nekada i sam pripadnih Ratne mornarice JNA, gdje je obnašao istaknute zapovjedne dužnosti također u činu admirala. Prema njemu, JNA je imala sva obilježja vojske tipa ideološke jednakosti, preoblikovanje u srpsku imperijalnu silu odvijalo se dugotrajno i sustavno i to: na polju jezika, nacionalnog sastava, upravnog i zapovjednog časnič-kog zbora i ratnog umijeća.

“U višenacionalnoj zajednici kakva je bila bivša Jugoslavija ravnopravnost naroda bila je za-jamčena na formalno-pravnoj razini. Od toga nisu bile izuzete niti oružane snage (Zakon o služ-bi u oružanim snagama i ostala pravila). Bitno narušavanje nastaje na polju jezika, koje sa staja-lišta njegovog značenja za narod ima strateško obilježje. Službeni jezik u oružanim snagama bio je srpskohrvatski, što se opravdavalo jedinstvom zapovijedanja, i da taj jezik govori (razumije) većina pučanstva bivše Jugoslavije. U biti to je bila potpuna i sustavna srbizacija svih pripadnika oružanih snaga koji nisu bili Srbi. Svi pokušaji za promjenom jezične politike u JNA osuđivani su kao “napadi na JNA” i priskrbili su kvalifikaciju “antikomunističke i antijugoslavenske političko propagandne kampanje”. Diskvalifikacija je u svojoj konačnici sadržavala tvrdnju da takve ide-je predstavljaju protuarmijsku djelatnost, “koja je integralni dio antikomunističkog djelovanja s ciljem rušenja socijalističke federativne Jugoslavije”. Osim jezika, očigledna neravnopravnost bila je u nacionalnom sastavu časničkog zbora, gdje je postotak bio sljedeći: Srbi 63,2%, Crnogor-ci 6,2%, Makedonci 6,3%, Hrvati 12,6%, Slovenci 2,8%, Muslimani 2,4%, Jugoslaveni 3,6%, Alban-ci 0,6%, Mađari 0,7% i ostali 1,6%. Upravo pitanje nacionalne strukture djelatnog časničkog a i pričuvnog sastava zbog teritorijalne obrane (TO) u višenacionalnoj državi kakva je bila bivša Ju-goslavija, zahtijeva usklađenost udjela pojedinih naroda. Jasno se uočava ne samo da je ta zastu-pljenost nesrazmjerna, nego se radi o planiranom nacionalnom prikraćivanju cijelih naroda, po-glavito hrvatskog. Indeks od -53 na štetu hrvatskog naroda ima dodatnu specifičnu težinu, zato što je on poslije srpskog najbrojniji i jedini, koji je mogao uspostaviti kakvu takvu ravnotežu. Ne-srazmjerna zastupljenost Crnogoraca od čak 150 posto više značila je pričuvu srbijanskoj opciji kao “drugo oko u glavi”. Opravdanje za taj postotak nalazilo se u navodnim “prethodnim zaslu-gama” ili u malobrojnosti tog naroda, pa se olako prelazilo preko toga. Posebnu pozornost privla-či indeks odstupanja Jugoslavena od +45 zbog toga što će ta kategorija kasnije najradikalnije za-stupati ne toliko jugoslavenski integralizam, koliko velikosrpsku ideju. Svoju će vršnu točku pri-kraćivanje doseći u vremenu 1986.-1990. godine, nakon Memoranduma SANU i preustroja oru-žanih snaga, kada postotak Srba u ukupnom časničkom zboru prelazi 70 posto.”16

Prema podacima The Military Balance, The International Institute for Strategic Studies 1990-1991., JNA je bila jedna od najbrojnijih i najbolje opremljenih vojnih armija u Europi. Na početku

15 Domazet-Lošo, D.: Hrvatska i veliko ratište: međunarodne igre na prostoru zvanom bivša Jugoslavija, Udruga Svetog Jurja, Zagreb, 2002., str. 48.

16 Ibidem, str. 42 i 43.


89

Domovinskoga rata, njezin arsenal oružja sastojao se od : 1850 komada tenkova (850 kom. tipa T-54 i T-55, 300 kom. tipa M-84, 400 kom. tipa T-34, 300 kom. tipa M-4); 1058 komada oklopnih vozila pješadije; 1934 komada teškog artiljerijskog oruđa (105 mm, 122 mm, 130 mm, 152 mm, 155mm); 11 komada podmornica; 15 komada raketnih čamaca; 14 komada torpednih čamaca; 30 komada patrolnih čamaca; 14 komada minolovaca; 35 komada amfibija; 190 komada helikopte-ra (70 kom. tipa MI-8, 120 kom. tipa Gazela); 449 komada zrakoplova (122 kom. tipa MIG 21F, 18 kom. tipa MIG 21n, 16 kom. tipa MIG 29, 60 kom. tipa Super-galeb, 25 kom. tipa Galeb, 55 kom. tipa Orao-2, 25 kom. tipa Orao-1, 11 kom. tipa An-12, 15 kom. tipa An-26, 4 kom. tipa CL-215, 2 kom. tipa Falcon 50, 2 kom. tipa Learjet, 9 kom. tipa PC-6 i 6 kom. tipa yAK-40).17

Brojčani sastav Oružanih snaga SFRJ 1991. godine također je bio respektabilan, Kopnena vojska brojila je 138.000 pripadnika od toga broja bilo je 93.000 regruta, Ratna mornarica bro-jila je 10.000 pripadnika od toga broja 4400 regruta, zapovjedni kadar sastojao se od 78.600 ča-sničkog i dočasničkog kadra. Pričuvni sastav JNA sastojao se od 510.000 pripadnika, na Kopne-nu vojsku je otpadalo 440.000 pripadnika, na Ratnu mornaricu 43.000 pripadnika, a na Ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu 27.000 pripadnika. Teritorijalna obrana sastojala se od mi-lijun i pol pripadnika.18

Velikosrpski i zločinački karakter JNA tijekom trajanja Domovinskoga rata u Hrvatskoj naj-bolje se može sagledati iz riječi generala Veljka Kadijevića, tadašnjeg saveznog sekretara (mini-stara) za narodnu obranu, kojima je on objasnio vojnu intervenciju. «Oružani sukobi u hrvatskoj imali su dvije faze.

Prva faza obuhvaća vrijeme od prvih oružanih napada na Srbe u Srpskoj Krajini do kraja ljeta 1991. godine kada Hrvatska otpočinje s otvorenim oružanim napadima i na JNA.

Cilj Hrvatske u prvoj fazi bio je da upotrebom policije i vojske uspostavi vlast nad srpskim krajevima u Hrvatskoj i slomi svaki otpor srpskoga naroda, kao nužnu etapu u ostvarenju gene-ralnog cilja – stvaranja suverene hrvatske države, koja će obuhvatiti, pored cjelokupnog terito-rija u administrativnim granicama Republike Hrvatske, u kasnijoj etapi razgradnje Jugoslavije i drugog teritorija Jugoslavije s većinskim hrvatskim stanovništvom, odnosno teritorija na koje rukovodstvo HDZ-a, po raznim osnovama, ima aspiracije…»19

Prema Kadijeviću, tijekom trajanja prve faze Domovinskoga rata osnovni ciljevi djelovanja JNA bili su sljedeći:

• «potpuno blokirati Hrvatsku iz zraka i s mora;• pravce napada glavnih snaga JNA što izravnije vezivati za oslobađanje srpskih krajeva

u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatskog teritorija. U tom cilju ispresijecati Hr-vatsku na granicama Gradiška – Virovitica, Bihać – Karlovac – Zagreb, Knin – Zadar, Mostar – Split. Najjačom grupacijom oklopno-mehaniziranih snaga osloboditi istočnu Slavoniju, a zatim brzo nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti k Zagrebu i Varaždinu, odnosno na granicu Slovenije. Istovreme-no jakim snagama iz rajona Herceg Novi – Trebinje, blokirati Dubrovnik s kopna i izbi-ti u dolinu Neretve i na taj način sudjelovati sa snagama koje nastupaju na pravcu Mo-star – Split;

17 Izvor: Danas, br. 489/1991., Zagreb, 2. srpnja 1991., str. 14.

18 Ibidem, str. 13.

19 Kadijević, V.: Moje viđenje raspada (vojska bez države), Politika izdavačka delatnost, Beograd, 1993., str. 126.


90

• nakon dostizanja određenih objekata, osigurati i držati granicu Srpske Krajine u Hr-vatskoj, izvući preostale dijelove JNA iz Slovenije i nakon toga povući JNA iz Hrvat-ske;

• za mobilizaciju, pripremu mobiliziranih ili demobiliziranih jedinica kao i njihovo dovo-đenje na planirane pravce upotrebe potrebno je 10 – 15 dana, zavisno od stupnja bor-bene gotovosti jedinice i njezine udaljenosti od pravca upotrebe.»20

«Za Hrvatsku cilj druge faze rata ostaje u suštini isti onaj koga nije ostvarila u prvoj fazi su-koba u odnosu na srpski narod u Hrvatskoj, ali se tome dodaje i istjerivanje JNA iz Hrvatske kao sljedeći korak u ostvarenju generalnog cilja – ostvarenja suverene hrvatske države. Strategija i taktika se bitno mijenja u odnosu na drugu fazu. Ide se u otvoreni rat s JNA. JNA se proglašava «okupatorskom vojskom koja ugnjetava i ubija hrvatski narod, a pomaže četnike i odmetnike». Težište političkih i vojnih aktivnosti se, dakle, usmjerava protiv JNA. Traži se svestrana pomoć od saveznika iz inozemstva – od stručne i materijalne pomoći Hrvatskoj vojsci do poduzimanja raznih mjera koje treba da oslabe ili potpuno paraliziraju JNA kao što su neprekidno vanjske pri-jetnje i posebno uprezanje svih raspoloživih snaga u zemlji na koje i strani faktor ima utjecaja da se onemogući uspješna popuna JNA s rezervnim sastavom, da se maksimalno iskoristi sve snage i mogućnosti za razvijanje kohezije JNA po svim mogućim osnovama…»21

Kadijević u svojoj knjizi Moje viđenje raspada (vojska bez države)22 objašnjava rezultate i iskustva rata u Hrvatskoj, gdje se neosporno prepoznaje dominanta velikosrpska komponen-ta u redovima tadašnje JNA, a on osobno je bio jedan od glavnih operativaca operacionalizacije ideje «Velike Srbije» na području Republike Hrvatske. «Neuspjeh mobilizacije i dezerterstvo za-htijevali su modificiranje zadataka i ideje manevra završene operacije JNA u Hrvatskoj. Glavni zadaci modificiranoga plana operacije su izvršeni i to: svi srpski krajevi u Hrvatskoj, osim jed-nog dijela u zapadnoj Slavoniji, u uskom sudjelovanju sa srpskim ustanicima, su oslobođeni. To čini oko jedne trećine teritorija bivše Republike Hrvatske; kroz borbu je faktički izgrađena budu-ća vojska Srpske Krajine, koju je JNA opremila odgovarajućim naoružanjem i ratnom tehnikom; JNA je povukla sve svoje glavne borbene efektive iz Hrvatske i razmjestila ih tako da odgovaraju budućim zadacima. Najveći broj garnizona JNA u Hrvatskoj je deblokiran borbom, a samo ma-nji dio na osnovu Vensovog plana. Samo je manji broj garnizona i skladišta zauzeo neprijatelj. Najveći broj tako izgubljene tehnike onesposobljen je ili uništen naknadnim djelovanjem avija-cije i na druge načine; naneseni su veliki gubici Hrvatskoj vojsci, tako da više nije bila sposobna za bilo kakva ozbiljnija djelovanja, uključujući i obrambena. Uostalom, to je bio razlog što je Hr-vatska prihvatila Vensov plan. Da Hrvatska nije izgubila rat nikada ne bi prihvatila Vensov plan po kojem se jedna trećina teritorija koju ona smatra svojom, stavlja pod zaštitu Ujedinjenih na-

20 Ibidem, str. 135-136.

21 Ibidem, str. 130.

22 Kadijevićeva knjiga «Moje viđenje raspada (vojska bez države)», predstavlja njegovu subjektivnu projekciju ratnih događanja na području SFRJ. Naime, njegovi navodi nisu povijesne činjenice, već isključivo izvrtanje istih u kontekstu propale velikosrpske poli-tike. Boljom analizom sadržaja, stječe se dojam da je prigodom pisanja kao matricu koristio Memorandum SANU ili Garašaninova Načertanija. Predmetna knjiga je vrlo koncizna, džepnoga formata, dimenzija 120x200 mm, svega 166 stranica teksta, tiskana u tri tisuće komada. Pored toga, knjiga ne predstavlja povijesnu građu, obiluje masom netočnih navoda i pravopisnih pogrješaka, što ne dolikuje intelektualcu, pa makar on bio formalnog a ne stvarnog karaktera, kao što je to general-armije Veljko Kadijević, sin Srbina i Hrvatice podrijetlom iz Glavice kod Imotskog. Kao sudionik NOB-a, Kadijević je trebao biti u funkciji razvijanja bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda i narodnosti SFRJ, ideje i parole na koju se zaklinjao tijekom svoje cjelokupne vojničke karijere. Naime, nikako nije trebao biti jedan od glavnih operativaca velikosrpskog šovinizma i terorizma na području, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine.


91

cija s potpunom srpskom vlašću na tom teritoriju. Vensov plan je značio međunarodnu politič-ku intervenciju da se pomogne Hrvatskoj. Međutim, Jugoslavija je, po mome mišljenju, tako-đer, u danim međunarodnim okolnostima ispravno uradila što je prihvatila taj plan, jer on u dalj-njem omogućava da se na miran način, ali u dužem vremenskom razdoblju, ostvare politički ci-ljevi. Istovremeno izbjegava se na tom pitanju izravno sukobljavanje s onom strujom u međuna-rodnoj zajednici – koju predvodi Njemačka – koja hoće građanski rat u Jugoslaviji i kojoj će u tu svrhu težište prebaciti s Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Pored toga, Srpska Krajina je u okviru Vensovog plana vojnički vrlo čvrsto osigurana s jakom i dobro naoružanom vlastitom vojskom, s jakim brzopokretnim jedinicama JNA koje su u vrijeme prihvaćanja Vensovoga plana ostavljene blizu granica Krajine, tako da uvijek mogu brzo intervenirati. Sadašnja agresija Hrvatske na Srp-sku Krajinu pokazuje koliko su vojska i narod Krajine spremni da brane svoju slobodu.»23

Iako je negativni proces nacionalne transformacije JNA počeo početkom osamdesetih godi-na dvadesetoga stoljeća, Kadijević navodi da je on počeo tek tijekom Domovinskoga rata, suklad-no potrebama buduće Jugoslavije.24

Dakle, analizom Kadijevićevih navoda iz njegove knjige, vrlo lako se može zaključiti da je vrh zapovjednoga kadra JNA bio u funkciji velikosrpske politike na području Republike Hrvatske, a kasnije i Bosne i Hercegovine.

Prema admiralu Domazetu, slijed odrednica pretvaranja JNA u srpsku imperijalnu silu bio je sljedeći: strukturno je učiniti što više srpskom, a što manje vojskom ostalih naroda; infrastruk-turu prilagoditi razmještaju i uporabi snaga prema planu izbijanja na «zapadne srpske granice»; organizacijski prilagoditi snage za pacifikaciju prije obznanjivanja srpskog političkog cilja; opera-tivnu uporabu snaga provjeriti u uvjetima «izvanrednih prilika», a sve maskirati pod općom agre-sijom NATO-a (sindrom neprekidne ugroze); u provedbi plana naglašavati i prikazivati jugosla-vensku opciju, čekati da «unutarnji neprijatelj» prvi napadne, a onda ga poraziti; preoblikovati JNA u nekoliko srpskih vojski s naglaskom na obranu «ugroženog» srpskog naroda.25

Nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, Jugoslavenska narodna armija izgubi-la je svaki legitimitet boravka i djelovanja na hrvatskom državnom teritoriju. Stoga razloga, po-strojbe JNA bile su prisiljene od strane međunarodne javnosti da se povuku s okupiranih područ-ja, što su učinile 31. ožujka 1992. godine. Nakon povlačenja, JNA je ostavila srpskim ekstremisti-ma i teroristima velike količine svih vrsta naoružanja i vojne opreme. Međutim, na okupiranim područjima ostao je velik broj dočasnika (podoficira) i časnika (oficira) koji su ostali u svojstvu instruktora, što je još jedan od dokaza kauzalne sveze između pobunjenih Srba i bivše jugovoj-ske. Nakon povlačenja JNA je promijenila ime u Vojska SRJ i nastavila obilato logistički pomaga-ti u naoružanju i vojnoj opremi pobunjene Srbe na području Republike Hrvatske i susjedne Bo-sne i Hercegovine. Nešto više od mjesec dana nakon napuštanja postrojbi JNA područja Hrvat-ske, točnije 5. svibnja 1992. godine, četveročlano (krnje) Predsjedništvo SFRJ, donijelo je odlu-ku o napuštanju svake kontrole nad jugoslavenskom vojskom u Bosni i Hercegovini. Naime, dalj-nju brigu o toj vojsci, koja se sastojala od građana te države, prepustilo je zajednici bosansko-her-cegovačkih građana. Nakon te odluke, Srpska vojska tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kasnije preimenovana u Republiku Srpsku) postala je vlasnik i posjednik cjelokupnog naoruža-nja JNA, po identičnom scenariju kao u Republici Hrvatskoj.

23 Ibidem, str. 142-143.

24 Usporedi: ibidem, str. 133.

25 Supra note, br. 13, str. 70-71.


92

3. PRAvNI TEMELJI SUvERENOSTI I SAMOSTALNOSTI REPUBLIKE HRvATSKE

Na osnovi rezultata referenduma, koji su izražavali volju hrvatskih građana, Sabor Republike Hrvatske je 25. lipnja 1991. godine donio četiri vrlo bitna dokumenta, na temelju kojih se utirao put samostalnosti i samobitnosti. to su:

• Deklaracija o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske,• Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, • Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona za provedbu Ustava Repu-

blike Hrvatske i • Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj.

U Ustavu Republike Hrvatske o suverenitetu se govori u Izvorišnim osnovama i članku 2. Izvorišne osnove sadrže povijesni prikaz izgradnje suvereniteta od sedmog stoljeća do po-

sljednjih državnih i ustavno-pravnih promjena na području Republike Hrvatske. “Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda,

potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suvere-nost, što se očitovalo:

• u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;• u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u Ix. stoljeću;• u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u x. stoljeću;• u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;• u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Ha-

bsburške dinastije;• u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godi-

ne 1712.;• u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevi-

ne Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga pra-va hrvatskog naroda;

• u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dal-macije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju dr-žava i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;

• u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih od-nosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;

• u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listo-pada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;

• u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna sa-mobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;

• u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Državne Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga


93

antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Na-rodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvat-ske (1963.-1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i pro-mjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim iz-borima (godine 1990.), slobodno izrađenom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju dr-žavnu samobitnost. Novim Ustavom Republike Hrvatske (1990.) i pobjedom u Domo-vinskom ratu (1991.-1995.) hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i de-mokratske države.

Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovlju-je se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manji-na: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodno-sti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama Organizacije Ujedinjenih naroda i zemalja slobodnoga svijeta.

Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osi-guravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.”

Ustavno-pravna definicija suvereniteta, kako je navedeno, dana je u odredbama članaka 2. Ustava Republike Hrvatske:

“Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, je-

zerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.

Republika Hrvatska ostvaruje, u skladu s međunarodnim pravom, suverena prava i jurisdik-ciju u morskim područjima i u podmorju Jadranskoga mora izvan državnoga područja do grani-ca sa susjedima.

Hrvatski sabor i narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje:• o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj;• o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime;• o udruživanju u saveze s drugim državama.

Saveze s drugim državama Republika Hrvatska sklapa zadržavajući suvereno pravo da sama odlučuje o prenesenim ovlasti


94

4. KvAZINORMATIvNA AKTIvNOST POBUNJENIH SRBA

Okupaciju hrvatskoga teritorija pobunjeni Srbi nastojali su prikazati kao njihovo prirodno pravo na samoopredjeljenje, koje uključuje i pravo na odcjepljenje i na pripojenje Jugoslaviji. Gle-de oživotvorenja svoje separatističke ideje, pobunjeni Srbi su organizirali i proveli kvazinorma-tivni scenarij na području cijele Republike Hrvatske.26 Njihovu kvazinormativnu aktivnost treba promatrati kroz dvije faze, prva faza se odnosi na razdoblje ustrojenja autonomnih oblasti kao zasebnih cjelina, odnosno prije njihovog ujedinjena u jedinstvenu paradržavnu tvorevinu Repu-bliku Srpsku Krajinu. Onu prvu fazu karakterizira pravni partikularizam, naime, svaka autono-mna oblast je samostalno donosila svoje propise. Druga faza trajala je od 19. prosinca 1991. go-dine, i to s formiranjem tzv. Republike Srpske Krajine, i trajala je do 15. siječnja 1998. godine, odnosno do završetka, eufemistički rečeno, mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustav-no-pravni sustav Republike Hrvatske, a državno-pravno rečeno - do pripojenja ranije zavojeva-nih područja ozemlju što ga se medjunarodno-pravno priznaje podpadajućim pod vrhnovništvo Republike Hrvatske. Potonju fazu karakterizira normativna kodificiranost, koja je realizirana u Službenom glasniku Republike Srpske Krajine. Pored Srpske Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, nomotehnička rješenja biti će prikazana za Srpsku Autonomnu Oblast Krajinu i Republi-ku Srpsku Krajinu. Međutim, identičan prikaz normativne aktivnosti pobunjenih Srba za Srpsku Autonomnu Oblast Zapadnu Slavoniju nije moguć jer nije dostupna cjelovita dokumentacija koja bi ukazivala na pravnu osnovu stvaranja ovog dijela srpske paradržavne tvorevine. Dva su osnov-na razloga takvome stanju, prvi se nalazi u činjenici da su pobunjeni Srbi prigodom oslobađanja zapadne Slavonije, odnosno tijekom trajanja oslobodilačkih, vojno-redarstvenih i drugih suklad-nih djelovanja, kodnoga naziva «Bljesak» znatan dio dokumentacije spalili ili odnijeli sa sobom u onaj dio Bosne koji se nalazio, a nalazi se i sada, pod kontrolom pobunjenih bosanskih Srba. Drugi razlog nalazi se u činjenici da su pojedini hrvatski branitelji tijekom trajanja «Bljeska» neo-prezno i neodgovorno uništili jedan dio dokumentacije, koja predstavlja neophodnu povijesnu i pravnu građu glede rekonstrukcije nastojanja kvislinških vlasti da svojemu separatističkom dje-lovanju na odnosnom području Republike Hrvatske dadnu neko jače državno-pravno značenje. Međutim, cjelovita kvazinormativna djelatnost hrvatskih Srba tijekom trajanja njihove pobune, neodvisno o fazama, kroz koje je odnosna pobuna prolazila, imala je jedan jedinstveni cilj, a to je onemogućivanje državno-pravnoga integriranja hrvatskih zemalja, onemogućivanja da se Repu-

26 Zašto predmetak ili prefiks «kvazi»? Aktivnost krajinskih vlasti na izradi njihovih zakonskih i podzakonskih akata ne možemo kvalificirati normativnom aktivnošću. Osnovni razlog nalazi se u činjenici da su mnogobrojni akti doneseni suprotno odredbama članaka 366. 367 Ustava SRH, odnosno odredbama članaka 293, 296 i 298. Ustava SFRJ. Pored toga, glavnina zakonskih i podza-konskih akata tzv. Republike Srpske Krajine donesena je u razdoblju od početka 1992. do polovice 1995. godine, dakle, u vremenu kada je Republika Hrvatska bila priznati međunarodno-pravni subjekt. Naime, zakonodavni postupak (postupak donošenja zakona) reguliran je Ustavom Republike Hrvatske i Poslovnikom Hrvatskog sabora. Odredbama članka 80. Ustava RH je određeno da zakone donosi Hrvatski sabor. U članku 82. Ustava RH propisano je da zakone (organske zakone) kojima se uređuju prava naci-onalnih manjina Hrvatski sabor donosi dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika, a zakone (organske) kojima se razrađuje Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela, te ustrojstvo i djelokrug lokalne i područne (regionalne) samouprave donosi većinom glasova svih zastupnika. Pravo predlagati zakone ima svaki zastupnik, klubovi zastupnika i radna tijela Hrvatskog sabora, te Vlada RH (čl. 84. Ustava RH). Predsjednik Republike proglasit će zakone u roku od osam dana od kada su izglasani u Hrvatskom saboru, ako smatra da proglašeni zakon nije u skladu s Ustavom, može pokrenuti postupak za ocjenu zakona pred Ustavnim sudom RH. Prije nego što stupe na snagu zakoni i drugi propisi državnih tijela objavljuju se u «Narodnim novinama «, službenom glasilu RH. Vacatio legis iznosi osam dana od njegove objave, osim ako nije zbog osobito opravdanih razloga zakonom drugačije određeno. Glede narečenog, aktivnost pobunjenih Srba na izradi njihovih zakonskih i podzakonskih akata jedino se može definirati kao kvazinormativna aktivnost, jer nema ustavno uporište u nijednom od navedena tri ustava.


95

bliku Hrvatsku, posebice nakon 15. siječnja 1992. – kao dana formalnoga medjunarodnog prizna-nja, konstituira kao vrhovničku i jedinstvenu te nedjeljivu državu.

Nomotehnička rješenja pobunjenih Srba odlično se mogu sagledati na primjeru istočne Sla-vonije, Baranje i zapadnog Srijema.

Neuspjelu legalizaciju aneksije Hrvatskoga podunavlja pobunjeni Srbi su nastojali provesti donošenjem sljedećih kvaziakata:

• Deklaracija o suverenoj autonomiji srpskoga naroda Slavonije, Baranje i zapadnog Sre-ma, donesena je 26. veljače 1991. godine od strane tzv. Srpskog nacionalnog vijeća za Slavoniju, Baranju i Zapadni Srem;27

• Odluke o položaju srpskoga naroda iz Slavonije, Branje i Zapadnog Srema u jugosla-venskoj državnoj zajednici, donesena je 25. lipnja 1991. godine u Borovu Selu od strane tzv. Velike Narodne skupštine Srpske Oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema na njezinome prvome zasjedanju;28

• Ustavni zakon Srpske Oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema29 i Zakon o sprovo-đenju Ustavnog zakona,30 doneseni su 25. rujna 1991. godine u Belome Manastiru od strane tzv. Velike Narodne skupštine Srpske Oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Sre-ma na njezinome drugome zasjedanju.

Deklaracija o suverenoj autonomiji srpskoga naroda Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema se sastojala od sljedećih deset točaka :

“1. Srpski narod u Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu neodvojivi je dio suverenog srp-skog naroda koji živi u Jugoslaviji, sukladno tome, on na teritoriji koju nastanjuje ostvaruje su-verena prava srpskog naroda;

2. Ostvarivanje suverenih prava srpskog naroda u Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srije-mu iskazuje se u suverenoj autonomiji, koja podrazumijeva vrhovnu zakonodavnu, izvršnu i sud-sku vlast u stvarima autonomije;

3. Stvari autonomije u smislu ove Deklaracije jesu: jezik, obrazovanje djece i omladine, prosvjeta, bogoštovlje, zdravstvena zaštita, zaštita prirode, čovjekove sredine i spomenika kul-ture, briga o narodnom blagostanju, zaštita javnog reda, mira i sigurnosti, kao i druge stvari u izravnoj vezi s njima, a koje se utvrđuju Statutom autonomije ili autonomnom uredbom;

4. Radi ostvarivanja suverene autonomije srpskoga naroda u Slavoniji, Baranji i Zapad-nom Srijemu, Statutom autonomije utvrđuju se njezini organi i organizacije. Pravo je organa au-tonomije da propisuje i prikuplja poreze i dadžbine neophodne za obavljanje svojih djelatnosti u stvarima autonomije, te da se preko svojih organizacija i poduzeća bave odgovarajućim neophod-nim gospodarskim aktivnostima;

5. U skladu sa Statutom autonomije, organi autonomije surađuju s drugim dijelovima srpskog naroda u Jugoslaviji, njihovim predstavnicima, političkim i drugim organizacijama u ustanovama, te u tom smislu mogu u stvarima autonomije zaključivati posebne ugovore. Sta-tusnim ugovorima organi autonomije mogu u skladu sa svojim nadležnostima prenijeti vršenje određenih prava u stvarima autonomije na određene organe Srpske države;

27 Službeni glasnik Srpske Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, br. 1, str. 1-2. Kao izdavač Službenog glasnika deklarirala se Velika Narodna Skupština Srpske Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, a tisak je obavljalo «Slovo» Grafičko preduzeće Beli Manastir. prilog br.

28 Ibidem, str. 2, prilog br. ...

29 Ibidem, str. 2-5, prilog br. ...

30 Ibidem, str. 5-6.


96

6. Najviši zakonodavni organ u stvarima autonomije, koji donosi i statut autonomije, jest slobodno i demokratski izabrana Skupština Autonomije. Izvršna vlast u stvarima autonomi-je pripada Vladi autonomije, koja u skladu s načelima parlamentarizma europskog tipa odgovara Skupštini autonomije, Sudsku vlast u stvarima autonomije obavljaju nezavisni sudovi;

7. Dok se ne stvore uvjeti za ustanovljenje i normalan rad republičkih organa autonomi-je, njihova prava obavljat će Srpsko nacionalno vijeće za Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem (da-lje: Nacionalno vijeće). Pravo je Nacionalnog vijeća da oglasi ništavim sve pravne akte koji vrije-đaju važeći Ustav Jugoslavije i suverenu autonomiju srpskog naroda u Slavoniji, Baranji i Zapad-nom Srijemu;

8. Nacionalno vijeće jest izraz povjerenja i borbe srpskog naroda u Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu za slobodu. Čim budu stvorene pretpostavke za to, Nacionalno vijeće podni-jet će svoje odluke i rješenja na potvrdu nadležnim organima autonomije ili izravno srpskom na-rodu u Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu, na njegovom crkveno-narodnom saboru;

9. Osnovni oblik suverene autonomije srpskog naroda u Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu jest mjesna samouprava. Nositelji mjesne samouprave jesu one općine i mjesne zajedni-ce toga područja u kojima srpski narod imao većinu sada ili je tu većinu imao 6. travnja 1941. go-dine. osnovna načela ove samouprave odredit će se Statutom autonomije;

10. Suverena srpska autonomija Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem postoji i djeluje u sastavu sadašnje Republike Hrvatske samo pod uvjetom da Jugoslavija postoji kao savezna drža-va. Ukoliko takva Jugoslavija prestane da postoji ili se preobrazi u skup samostalni država, ova autonomija nastavit će da postoji kao dio matične države srpskoga naroda.”

Prema Odluci o položaju srpskoga naroda iz Slavonije, Branje i Zapadnog Srema u jugosla-venskoj državnoj zajednici, srpski narod na području Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema je od-lučio da ostaje u zajedničko državi s drugim dijelovima srpskoga naroda i drugim jugoslavenskim narodima koji žele da žive u zajedničkoj jugoslavenskoj državi, gdje će se primjenjivati Ustav SFRJ i drugi savezni zakonski i podzakonski akti. Teritorij Oblasti uređuje se ustavom zajednič-ke jugoslavenske države. U članku 6. Odluke stoji da trenutkom razdruživanja Republike Hrvat-ske, Slavonija, Baranja i zapadni Srijem ostaju u njezinom sastavu.

U preambuli Ustavnog zakona Srpske Oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema stoji : «Polazeći od principa samoopredjeljenja naroda, kao međunarodno priznatog prava,

srpski narod Srpske Oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema je, donoseći Deklaraciju o suve-renoj autonomiji srpskog naroda, Odluku o položaju srpskoga naroda Srpske Oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, ne osporavajući pravo drugim narodima za samoopredjeljenjem, od-lučio da živi zajedno s narodima Republike Srbije, Republike Crne Gore i drugim narodima koji žele živjeti u istoj državi Jugoslaviji zasnovanoj na vladavini prava i socijalnoj pravdi, ravnoprav-nosti, slobodama i pravima čovjeka i građanina, slobodnom tržištu, ravnopravnosti svih oblika vlasništva, demokratskim načelima društvenog i državnog uređenja…»

Ustavni zakon Srpske Oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema donesen je na drugom za-sjedanju tzv. Velike Narodne Skupštine, koje je održano 25. rujna 1991. godine. Predmetni Ustav-ni zakon u svome članku 1. odredio je da su okupirani dijelovi istočne Slavonija, Baranja i zapad-ni Srijem sastavni dijelovi Jugoslavije.31

31 Članak 1. Ustavnog zakona: “Srpska Oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srem je samostalna federalna jedinica u Jugoslaviji i ravnopravna je sa drugim federalnim jedinicama i njihovim dijelovima koje su donijele odluku da ostaju u Jugoslaviji.”


97

Ostvarivanje trodiobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu pobunjeni Srbi su predvi-djeli u Deklaraciji o suverenoj autonomiji srpskoga naroda Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema. Prema njima, ostvarivanje suverenih prava srpskog naroda u Slavoniji, Baranji i Zapadnom Sri-jemu iskazuje se u suverenoj autonomiji, koja podrazumijeva vrhovnu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast u stvarima autonomije. Trodioba vlasti na području Srpske Oblasti Slavonije, Bara-nje i Zapadnog Srema je propisana odredbama Ustavnog zakona Srpske Oblasti Slavonije, Bara-nje i Zapadnog Srema.

Ustavotvorna i zakonodavna vlast dana je u nadležnost Velikoj Narodnoj Skupštini, koja je imala slijedeće ovlasti :

• odlučuje o promjeni Ustavnog zakona; • donosi zakone, druge propise i opće akte; • donosi plan razvoja, prostorni plan, proračun i završni račun; • utvrđuje prijedlog odluke o promjeni granica Srpske Oblasti; • utvrđuje teritorijalnu organizaciju u Srpskoj Oblasti; • odlučuje o ratu i miru; • ratificira međunarodne ugovore; • raspisuje oblasni javni zajam i odlučuje o zaduživanju Srpske Oblasti; • raspisuje oblasni referendum; • bira i razrješava: predsjednika i potpredsjednike Velike Narodne Skupštine, predsjed-

nika i potpredsjednike i ministre u Vladi, predsjednike i sudce Oblasnog suda i dru-gih sudova, Oblasnoj javnog tužitelja i javne tužitelje, kao i druge funkcionare određe-ne zakonom;

• obavlja kontrolu nad radom Vlade i drugih tijela i funkcionara odgovornih Velikoj Na-rodnoj skupštini, u skladu s Ustavnim zakonom i drugim zakonima;

• obavlja i druge poslove u skladu s Ustavnim zakonom.

Prema odredbama Ustavnog zakona izvršna vlast pripada Vladi Srpske Oblasti Slavonije, Ba-ranje i Zapadnog Srema, koju bira Velika Narodna Skupština, njezin rad reguliran je Zakonom o Vladi Srpske Oblasti, Slavonija, Baranja i Zapadni Srem.32 Temeljem Odluke o izboru predsedni-ka i potpredsednika Vlade Srpske Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem33 za predsjednika je izabran Goran Hadžić, a za potpredsjednike dr. Mladen Hadžić i Dragan Sabljaković.

Prema odredbama članka 31. Ustavnog zakona sudbena vlast pripada sudovima, a prema odredbama Zakona o sudovima34 na teritoriju Srpske Oblasti primjenjuje se Zakon o sudovima Republike Srbije.35 Sudovi na teritoriju Oblasti su organizirani kao sudovi opće nadležnosti i pri-vredni sudovi. Sudovi opće nadležnosti su osnovni sudovi, viši sudovi i Oblasni sud Srpske Obla-sti, a privredni sudovi su privredni sudovi i viši privredni sudovi. Zakonom o privremenoj terito-rijalnoj nadležnosti sudova36 osnovi sudovi su Osnovi sud u Belom Manastiru za teritorij Bara-nje i Osnovni sud u Vukovaru s privremenim sjedištem u Dalju za teritorij Slavonije i Zapadnog Srema. Pored osnovnih sudova egzistirali su i viši sudovi kao drugostupanjski s identičnim sje-dištima i s identičnim mjesnim nadležnostima. Najviša sudbena instanca bio je Oblasni sud Srp-

32 Supra note br. 2, str. 10-12.

33 Službeni glasnik Socijalističke Republike Srbije, br. 43/1991. 9.

34 Supra note br. 2, str. 14.

35 Službeni glasnik Socijalističke Republike Srbije, br. 46/1991.

36 Supra note br. 2, str. 15.


98

ske Oblasti u Vukovaru s privremenim sjedištem u Dalju. Na drugoj strani, na teritoriju Srpske Oblasti primjenjivao se Zakon o javnom tužilaštvu Republike Srbije,37 prema odredbama Zakona o javnom tužilaštvu donesenog od strane Srpske Oblasti,38 funkciju javnog tužilaštva na teritori-ju Srpske Oblasti obavljali su javna tužilaštva, viša javna tužilaštva i Oblasni javni tužilac, a teri-torijalna nadležnost javnih tužilaštava bila je određena analogno nadležnostima sudova.

Odlukom o izboru predsednika Velike narodne skupštine Srpske Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadne i Srem za predsjednika je izabran Ilija Končarević, Odlukom o izboru potpredsedni-ka Velike Narodne Skupštine Srpske Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadne i Srem za njegove pot-predsjednike izabrani su Đorđe Latas i Časlav Nikšić.

Odredbama Zakona o sprovođenju Ustavnog zakona39 izvan snage na području Oblasti Sla-vonije, Baranje i Zapadnog Srema stavljen je izvan snage Ustav Republike Hrvatske, svi zakon-ski i podzakonski akti, a kao pravna pravila na ovome području uvedeni su zakonski propisi Re-publike Srbije. Pored toga, suspendiran je rad svih državnih tijela Republike Hrvatske na ovome području, a na njihov rad nastavili su privremeni ograni.

Pobunjeni Srbi na području tzv. Srpske Autonomne Oblasti Krajina poduzeli su niz protuu-stavnih radnja i donijeli velik broj podzakonskih s ciljem stvaranja državno-pravnih pretpostav-ki za odcjepljenje dijelova teritorija Socijalističke Republike Hrvatske. Kronološkim redom done-seni su sljedeći podzakonski propis :

• Odluka o osnivanju i konstituiranju Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like, Skup-štine općine Knin od 27. lipnja 1990.;40

• Odluka o osnivanju i konstituiranju Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like, Skup-štine općine Donji Lapac od 28. lipnja 1990. godine;

• Dogovor o pristupanju Zajednici općina Sjeverne Dalmacije i Like, Skupštine općine Gračac od 29. lipnja 1990. godine;

• Odluka o osnivanju i konstituiranju Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like, Skup-štine općine Obrovac od 12. srpnja 1990. godine;

• Odluka o pristupanju općine Vojnić Zajednici općina Sjeverne Dalmacije i Like, Skup-štine općine Vojnić od 24. srpnja 1990. godine;

• Odluka o pristupanju općine Dvor Zajednici općina Sjeverne Dalmacije i Like, Skupšti-ne općine Dvor od 17. srpnja 1990. godine.

Navedene odluke suprotne su odredbama Ustava Socijalističke Republike Hrvatske, kako s gledišta načina stupanja na snagu tako i u pogledu njihovog sadržaja. Naime, prema odredbi toč-ke 1. Amandmana xLIII. na Ustav SR Hrvatske,41 općine međusobno surađuju na principima do-brovoljnosti i solidarnosti, udružuju sredstva i osnivaju zajedničke organe, organizacije i služ-be za obavljanje poslova od zajedničkog interesa i za zadovoljavanje zajedničkih potreba i mogu se udruživati u zajednice općina Naime, ova odredba stupila je na snagu 21. lipnja 1989. godine, a nešto više od godinu dana (25. srpnja 1990.) stupio je na snagu Amandman LxIx. na Ustav SR Hrvatske.42 Amandmanom LxIx u točci 1. Amandmana xLIII. zamjenjuju se riječi “u zajednici

37 Službeni glasnik Socijalističke Republike Srbije, br. 43/1991.



40 Službeni vjesnik općina Drniš, Knin i Šibenik, br. 12/1990.

41 Narodne novine, br. 28/1989.

42 Narodne novine”, br. 31/1990.


99

općina” riječima “u skladu sa zakonom”. Navedenom zamjenom zadržana je mogućnost udruži-vanja općina, ali samo u skladu sa zakonom koji će urediti odnose u ovoj oblasti, a kakav u vrije-me donošenja spornih odluka pobunjenih hrvatskih Srba nije bio donesen. Prema tome, Odlu-ka Skupštine općine Knin o osnivanju zajednice općina ne samo što nije bila, niti je mogla biti, u skladu s Ustavom, već je bila izravno protuustavnom a po crti kaznene odgovornosti izrazitim napadajem ja javni poredak bilo SR Hrvatske (1945. (1963.) – 1989./1990.) bilo Republike Hrvat-ske (1989./1990., pa nadalje : naime, ni jedna skupština općine nema, niti je imala, ustavno ovla-štenje da osnuje zajednicu općina, da utvrđuje teritorij zajednice općina, odnosno da propisuje koje općine čine takvu zajednicu općina. Dakle, samo se Ustavom i zakonom mogao utvrđivati politički i teritorijalni ustroj SRH.

Krajem 1990. i početkom 1991. pobunjeni Srbi donijeli su u većem broju općina i mjesnih za-jednica sljedeće odluke koje su bile u cijelosti protivne tadašnjemu ustavno-pravnom poretku Re-publike Hrvatske i bile usmjerene na dezintegraciju Republike Hrvatske kao države :

• Skupština općine Kostajnica 19. prosinca 1990. godine donijela je Odluku o pristupanju Skupštine općine Kostajnica Zajednici općina Sjeverne Dalmacije i Like - Srpskoj Auto-nomnoj Oblasti Krajine i Odluku o raspisivanju referenduma;

• Skupština općine Knin 20. prosinca 1990. donijela je Statutarnu odluku o promjeni Statuta općine Knin;

• Skupština općine Benkovac 20. prosinca 1990. godine donijela je Odluku Skupštine op-ćine Benkovac o usvajanju Statuta Srpske Autonomne Oblasti Krajine i Odluku o pro-vođenju Statuta Srpske Autonomne Oblasti Krajine;

• Skupština općine Vojnić 20. prosinca 1990. godine donijela je Odluku Skupštine opći-ne Vojnić o usvajanju Statuta Srpske Autonomne Oblasti Krajine i Odluku o provođe-nju Statuta Srpske Autonomne Oblasti Krajine;

• Skupština općine Obrovac 20. prosinca 1990. godine donijela je Odluku Skupštine op-ćine Obrovac o usvajanju Statuta Srpske Autonomne Oblasti Krajine i Odluku o spro-vođenju Statuta Srpske Autonomne Oblasti Krajine;

• Skupština općine Gračac 20. prosinca 1990. godine donijela je Odluku Skupštine općine Gračac o usvajanju Statuta Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like, Odluku o usva-janju Statuta Srpske Autonomne Oblasti Krajine i Odluku o sprovođenju Statuta Srp-ske Autonomne Oblasti Krajine;

• Skupština općine Dvor 21. prosinca 1990. godine donijela je Odluku Skupštine općine Dvor o usvajanju Statuta Srpske Autonomne Oblasti Krajine, Odluku o usvajanju Od-luke Privremenog Predsjedništva Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like o sprovo-đenju Statuta Srpske Autonomne Oblasti Krajine od 12. prosinca 1990.;

• Skupština općine Vrginmost 15. siječnja 1991. donijela je Odluku Skupštine općine Vr-ginmost o raspisivanju referenduma o pristupanju općine Vrgimnost Srpskoj Autono-mnoj Oblasti Krajine;

• Skupština općine Pakrac 22. veljače 1991. godine donijel je Odluku Skupštine općine Pa-krac o pristupanju općine Pakrac SAO Krajina;

• Zbor građana mjesta Vrzići 28. studenoga 1990. godine donio je Odluku o raspisivanju referenduma radi odlučivanja o izdvajanju mjesta Vrzići iz Mjesne zajednice Vratnik - općina Senj, i pripajanju Mjesnoj zajednici Brlog - općina Otočac;

• Zborovi građana sljedećih mjesnih zajednica donijeli su Odluku o raspisivanju referen-duma o izdvajanju iz općine Otočac i pripajanju općini Titova Korenica: Mjesne zajed-


100

nice Zalužnica 10. studenoga 1990. godine, Mjesne zajednice Vrhovine 16. studeno-ga 1990., Zbora građana Mjesne zajednice Doljani 26. studenoga 1990., Mjesne zajed-nice Srpsko Polje 27. studenoga 1990., Mjesne zajednice Podum 28. studenoga 1990., Mjesne zajednice Donji Babin Potok 29. studenoga 1990., Mjesne zajednice Gornji Ba-bin Potok 29. studenoga 1990., Mjesne zajednice Gornje Vrhovine 29. studenoga 1990., Mjesne zajednice Turjanski od 29. studenoga 1990., Mjesne zajednice Škare 30. stude-noga 1990., Mjesne zajednice Drenov Klanac i Brloška Dubrava 1. prosinca 1990., Mje-sne zajednice Ponori 1. prosinca 1990., Mjesne zajednice Rudopolje 1. prosinca 1990., Mjesne zajednice Brlog 1. prosinca 1990., Mjesne zajednice Glavace od 1. prosinca 1990. i Mjesne zajednice Dabar 1. prosinca 1990.

Pobunjeni Srbi svojim odlukama u navedenim općinama usvojili su Statut Srpske Au-tonomne Oblasti Krajine i Odluku o provođenju Statuta Srpske Autonomne Oblasti Kraji-na, kao i Odluku o pristupaju Zajednici općina Sjeverne Dalmacije i Like - Srpskoj Autono-mnoj Oblasti Krajine. Prigodom osnivanju Srpske Autonomne Oblasti Krajina pozivali su se na Zajednicu općina Sjeverne Dalmacije i Like. Međutim, odluke općinskih skupština o osnivanju navedene Zajednice poništene su Odlukom Ustavnog suda Socijalističke Repu-blike Hrvatske broj U/I-214/1990. od 28. kolovoza 1990. Naime, navedene odluke ne samo što nisu u skladu s temeljnim odredbama Ustava Republike Hrvatske, također i s odredba-ma Ustava Socijalističke Republike Hrvatske iz 1974. godine već su izravno vrijedjale pozi-tivni ustavni poredak Republike Hrvatske i po toj crti očitovale izrazita obilježja bića po-jedinih kaznenih djela. Ustav iz 1974. godine, za primjene svoga važenja i u vremenu kada su donesene navedene odluke, nije sadržavao osnovu za osnivanje autonomnih oblasti u okviru SR Hrvatske. Na drugoj strani, takve ustavne osnove ne sadrži ni važeći Ustav Re-publike Hrvatske, njegovim temeljnim odredbama tj. u članku 1. utvrđeno je da je Repu-blika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država, a u članku 2. stav-ku 1. da je suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv. Stoga, navede-ne odluke o usvajanju neustavnih akata Srpske Autonomne Oblasti Krajine (Statut Srpske Autonomne Oblasti Krajine i Odluka o njegovu provođenju), kao i odluke o pristupanju u njezin sastav, u suprotnosti su s Ustavom iz 1974. godine i s važećim Ustavom Republike Hrvatske. Isto tako, neustavne su Odluka Skupštine općine Kostajnica o raspisivanju re-ferenduma, kao temelj za pristupanje općine Kostajnica u Srpsku Autonomnu Oblast Kra-jine i Statutarna odluka Skupštine općine Knin o promjeni Statuta općine Knin kojom se općina Knin uključuje u sastav spomenute Srpske Autonomne Oblasti Krajine. Dakle, pre-ma navedenim ustavnim odredbama, na području Republike Hrvatske ne samo što nije bilo dopuštenim osnivati autonomne teritorijalne cjeline, bez obzira na razloge kojima su to opravdavali pobunjeni hrvatski Srbi, a osnivanje Srpske Autonomne Oblasti Krajine predstavljalo njihov protuustavan čin, već je to bilo izravno uperenim na obaranje pozitiv-noga ustavnog poretka jedne države – Republike Hrvatske. Na drugoj strani, odluke zbora građana mjesta Vrzić i zborova građana navedenih mjesnih zajednica očitovale su se izra-zito protuustavnim i protuzakonitim : npr., glasom odredaba stavka 2. članka 10. Zakona o područjima općina u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj to je bilo ne samo nedopuštenim i protuzakonitim, već i uperenim na obaranje postojećega ustavnog poretka. Uostalom, da potonje i ne stoji, stoji to da odluku o raspisivanju referenduma, radi odlučivanja o izdva-


101

janju pojedinog mjesta iz sastava određene općine, donosi općinska skupština te općine, a ne zbor građana kao što je to ovdje slučaj.

Identično svojim sunarodnjacima na području Srpske Oblasti Slavonija, Baranja i Za-padni Srem i Srpske Autonomnu Oblast Krajinu, pobunjeni Srbi na području Srpska Oblast Zapadnu Slavoniju također su poduzeli niz protuustavnih radnja i donijeli velik broj aka-ta s ciljem stvaranja normativnih pretpostavki za odcjepljenje dijelova teritorija Socijali-stičke Republike Hrvatske.

Kronološkim redom tzv Narodna skupština Srpske Oblasti Zapadne Slavonije donije-la je sljedeće akte:

• Odluku o proglašenju Statuta Srpske Oblasti Zapadne Slavonije,• Statut Srpske Oblasti Zapadne Slavonije,• Odluku o sprovođenju Statuta Srpske Oblasti Zapadne Slavonije,43

• Odluku o organizaciji i načinu rada oblasnog veća Srpske Oblasti Zapadne Slavonije,44

• Odluku o organizaciji oblasnih organa uprave,45

• Odluku o osnivanju, organizaciji i načinu rada Izvršnog saveta Opštine Okučani,46

• Odluku o postavljanju Izvršnog saveta Opštine Okučani,47

• Odluku o osnivanju, organizaciji i načinu rada Izvršnog saveta Opštine Grubiš-no Polje,48

• Odluku o postavljanju Izvršnog saveta Opštine Grubišno Polje,49

• Odluku o osnivanju, organizaciji i načinu rada Izvršnog saveta Opštine Podrav-ska Slatina,50

• Odluku o postavljanju Izvršnog saveta Opštine Podravska Slatina,51

• Odluku o osnivanju, organizaciji i načinu rada Izvršnog saveta Opštine Daruvar,52

• Odluku o postavljanju Izvršnog saveta Opštine Daruvar,53

• Odluku o osnivanju, organizaciji i načinu rada Izvršnog saveta Opštine Pakrac,54

• Odluku o postavljanju Izvršnog saveta Opštine Pakrac,55

• Odluku o pripremanju regionalnog prostornog plana Srpske Oblasti Zapadne Slavonije,56

43 Službeni glasnika Republike Srpske Krajine, br. 14/1992.

44 Ibidem.

45 Ibidem.

46 Ibidem.

47 Ibidem.

48 Ibidem.

49 Ibidem.

50 Ibidem.

51 Ibidem.

52 Ibidem.

53 Ibidem.

54 Ibidem.

55 Ibidem.

56 Ibidem.


102

Odluku o ovlaštenim licima koja zastupaju interese srpskog naroda Srpske Oblasti Za-padne Slavonije u odnosima sa UNPROFOROM, u ovlastima gde se rešava i odlučuje o statu-snim pitanjima Srpske Oblasti Zapadne Slavonije.57

Kvazinormativna rješenja pobunjenih Srba na području Srpske Oblasti Zapadne Slavoni-je sadržajno su ista kao i kod njihovih sunarodnjaka na području drugih dviju oblasti. Stoga razloga, u ovom poglavlju neće biti detaljnijeg prikaza njihovoga sadržaja.

Vrhunac normativne aktivnosti okupacijskih vlasti predstavlja Ustav Republike Srpske Krajine, kojega su istovremeno, tj. 19. veljače 1991. godine usvojile Skupština Srpske Auto-nomne Oblasti Krajina, Velika narodna skupština Srpske Oblasti Slavonija, Baranja i Zapad-ni Srem i Skupština Srpske Autonomne Oblasti Zapadna Slavonija. Navedene skupštine do-nijele su Odluku o proglašenju Ustava Republike Srpske Krajine a objavljena je u Službenom glasniku Republike Srpske Krajine, br. 1 od 2. siječnja 1992.

U preambuli Ustava SRK stoji: «Polazeći od prava srpskoga naroda na samoopredjeljenje i u skladu sa slobodno izraženom voljom srpskog naroda Srpske Autonomne Oblasti Kraji-na potvrđene i referendumom, kao i vjekovne borbe srpskog naroda za slobodu njegove slo-bodarske demokratske i državotvorne tradicije, riješen da stvori demokratsku državu srp-skog naroda na svom povijesnom i etničkom prostoru u kojoj se ostalim građanima osigura-va ostvarivanje nacionalnih prava, državu zasnovanu na suverenosti koja pripada srpskom narodu i ostalim građanima u njoj, na vladavini prava i na ravnopravnim uvjetima za napre-dak pojedinaca i društva, srpski narod Republike Srpske Krajine preko svojih poslanika u Ustavotvornoj skupštini, donosi Ustav Republike Srpske Krajine.»

Ustav RSK definira Republiku Srpsku Krajinu kao nacionalnu državu srpskoga naroda i svih građana koji u njoj žive. Prema njegovim odredbama, suverenost pripada srpskom na-rodu Republike Srpske Krajine i svim građanima koji u njoj žive, a ostvaruju je referendu-mom, narodnom inicijativom i preko svojih slobodno izabranih predstavnika.

Teritorij je RSK jedinstven i neotuđiv, a o promjeni granica odlučuju građani referendu-mom. Međutim, Skupština RSK može odlučiti da se druge srpske teritorije pripoje Republici Srpskoj Krajini ako se prethodno građani tih teritorija izjasne za pripajanje.

57 Ibidem.


103

5. KARAKTER KvAZINORMATIvNE AKTIvNOSTI POBUNJENIH SRBA

Kvaziormativne aktivnosti pobunjenih Srba, koje su bile osnova procesu osnivanja i ustro-javanja srpskih autonomnih oblasti i Republike Srpske Krajine na području Republike Hrvat-ske, bile su nelegitimne. Proces je započeo tijekom egzistiranja Socijalističke Federativne Repu-blike Jugoslavije, odnosno Socijalističke Republike Hrvatske, prema čijim tadašnjim propisima, saveznom i republičkom ustavu za to nisu postojale pravno-političke pretpostavke. Naravno, taj se proces nije mogao ozakoniti ni prema tzv. Božićnom Ustavu Republike Hrvatske iz 1990. go-dine. Prema odredbama Ustava SFRJ, teritorij republika ne može se mijenjati bez njihovog pri-stanka, a republičke granice mogu se mijenjati samo na osnovi sporazuma.58 Nadalje, SFRJ je prema odredbama članka 1. i 2. Ustava SFRJ definirana kao savezna država, dobrovoljno ujedi-njenih naroda, socijalističkih republika i socijalističkih autonomnih pokrajina, s tim što su nje-zine republike bile utvrdjene kao ‘države utemeljene na suverenosti naroda ... ‘, i to s pravom na razdruživanje i odcjepljenje. Dakle, nije bio predviđen nikakav drugi oblik autonomije na po-dručju SFRJ, osim ‘autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine’ (u sastavu SR Srbije) kao ‘auto-nome ... društveno-političke zajedice u kojoj radni ljudi i gradjani ostvaruju svoja suverena pra-va ... ‘, a nipošto nekakvih srpskih autonomnih oblasti i same RSK. Treba istaknuti da su savezni Ustav i Ustav SRH u svojim osnovnim načelima predviđali pravo na samoodređenje, koje uklju-čuje i pravo na odcjepljenje, ali koje se pravo pravo priznavalo samo njezinim republikama.59 Tre-ba, k tomu, dodati da u skladu s takvim odredjenjima Ustava SFRJ (1974.) stoji odredba stavka 2. članka 1. Ustava SRH koji ju definira kao nacionalnu državu hrvatskoga naroda, državu srpsko-ga naroda u Hrvatskoj i državu narodnosti koje u njoj žive. Dakle, tadašnja savezna i republička legislativa je predviđala mogućnost odcjepljenja republika, a nikako separatističkih skupina kao što su to bili pobunjeni hrvatski Srbi na okupiranim područjima Republike Hrvatske. Ovo ustav-no pravo priznala je i međunarodna zajednica, koja je to iskazala na Konferenciji o miru u Jugo-slaviji (Arbitražna komisija) Mišljenje br. 3. od 11. siječnja 1992. godine (o međunarodnim grani-

58 Članak 5. Ustava SFRJ: «Teritorij Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije jedinstven je i čine ga teritoriji socijalističkih republika. Teritorij republike ne može se mijenjati bez pristanka republike, a teritorij autonomne pokrajine – ni bez pristanka autonomne

pokrajine. Granica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ne može se mijenjati bez suglasnosti svih republika i autonomnih pokra-

jina. Granica između republika može se mijenjati samo na osnovi njihova sporazuma, ako se radi o granici autonomne pokrajine, i na

osnovi njezine suglasnosti.» Članka 4. ustava SRH: «Teritorij Socijalističke Republike Hrvatske čine područja općina utvrđena zakonom. Teritorij Socijalističke Republike Hrvatske sastavni je dio teritorija Socijalističke Republike Jugoslavije. Granice Socijalističke Republike Hrvatske mogu se mijenjati samo na osnovi odluke Sabora Socijalističke Republike Hrvatske i u

skladu s izraženom voljom stanovnika na koje se odnosi promjena.»

59 Osnovno načelo br. 1. Ustava SFRJ: «Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na odcjepljenje…» Osnovno načelo br. 1. Ustava SRH: «Hrvatski narod, zajedno sa srpskim narodom i narodnostima u Hrvatskoj, u skladu sa svojim povijesnim, slobodarskim težnjama, izvojevao je u zajedničkoj borbi, s drugim narodima i narodnostima Jugoslavije u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji nacionalnu slobodu, vlast radničke klase i radnog naroda, te uspostavio svoju državu - Socijalističku Republiku Hrvatsku i na temelju prava na samoodređenje, uključujući i pravo na odcje-pljenje i udruživanje s drugim narodima…..».


104

cama novih država).60 Zbog visokih pravnih standarda, poštivanja ljudskih prava i sloboda, prava etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, a u skladu s Deklaracijom o Jugoslaviji i Smjernica-ma o priznanju novih država u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu, Republika Hrvatska je pri-znata kao suverena država.

Koncepti o statusu tzv. Republike Srpske Krajine, kao i njoj prethodeći srpskih autonomnih oblasti, kontinuirano se mijenjao. Naime, postojale su sljedeće:

• prvo, pripajanje samoproglašenih srpskih autonomnih oblasti Republici Srbiji; • drugo, proglašenje samoproglašenih srpskih oblasti federalnim jedinicama krnje SFRJ,

koju su tada tvorile samo Srbija i Crna Gora; • treće, uspostava integralnog koncepta stvaranja zajedničke države srpskog naroda; • četvrto, stvaranje nove Federacije svih srpskih država.61

60 «Komisija je u svojem Mišljenju br. 1 od 29. studenoga 1991. godine, a objavljenom 7. prosinca 1991. godine, ustanovila da se “Socijali-stička Federativna Republika Jugoslavija nalazi u procesu raspada”. Stoga, uzimajući u obzir činjenicu da su, među ostalima i Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina, zatražile međunarodno priznanje kao neovisne države, Komisija je svjesna da pitanje koje joj se postavlja mora naći odgovor u kontekstu fluidnoga stanja koje se neprestano mijenja, i smatra da se on mora zasnivati na načelima i pravilima međunarodnoga javnog prava.

Stoga je Komisija mišljenja da, čim proces u SFRJ dovede do stvaranja jedne ili više neovisnih država, problemi granica, a napose onih između republika na koje se postavljeno pitanje odnosi, morat će se rješavati u skladu sa sljedećim kriterijima:

Prvo – Vanjske će se granice morati u svim slučajevima poštovati, u skladu s načelom iz Povelje Ujedinjenih nacija, Deklaracije o načelima međunarodnoga prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija (Rezolucija 2625 (xxV) Opće skupštine Ujedinjenih nacija) i Helsinškoga završnog akta, a kojim se inspirira i članak 11. Bečke konvencije od 23. kolovoza 1978. godine, o sukcesiji država glede ugovora.

Drugo – Granice između Hrvatske i Srbije ili između ove druge i Bosne i Hercegovine, ili možda između ostalih susjednih neovisnih država, mogu se mijenjati jedino slobodnim i zajedničkim sporazumom.

Treće – U nedostatku tako postignutoga sporazuma, prijašnja razgraničenja dobivaju svojstvo granica zaštićenih međunarodnim pravom. To je zaključak kojemu vodi načelo poštovanja teritorijalnoga statusa quo, a napose načela uti possidetis juris, koje je, iako je najprije bilo prizivano u rješavanju problema dekolonizacije u Americi i u Africi, danas postalo načelom opće naravi, kao što je to izrekao Međuna-rodni sud (parnica o Graničnom sporu, Burkina Faso – Repubika Mali, presuda od 22. prosinca 1986. godine): “Ipak to načelo nije posebno pravilo koje bi pripadalo samo nekom specifičnom sustavu međunarodnoga prava. Ono je opće načelo, logički povezano s fenomenom stjecanja neovisnosti ma gdje do njega došlo. Njegov očiti cilj jest da se izbjegne opasnost da se neovisnost i stabilnost novih država ugroze bratoubilačkim ratovima…”.

Četvrto – Nikakva promjena postojećih granica i crta razgraničenja postignuta silom ne može proizvesti pravne učinke, u skladu s dobro utvrđenim načelom međunarodnoga prava posebno obznanjenim u Deklaraciji o načelima međunarodnoga prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija (Rezolucija 2625 Opće skupštine) i s Helsinškim završnim aktom koji je bio prizvan od Konferencije u Haagu 7. rujna 1991. godine, kao i u nacrtu Konvencije Konferencije o miru u Jugoslaviji datiranom 4. studenoga 1991. godine.»

Degan, V. D.: Hrvatska država u međunarodnoj zajednici, razvitak njezine međunarodnopravne osobnosti tijekom povijesti, Nakladni zavod globus, Zagreb, 2002., str. 338-339.

61 Skupština Republike Srpske Krajine i Skupština Republike Srpske usvojile su 31. listopada 1992. godine u Prijedoru zajedničku Deklara-ciju (Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 17/1992.), kojom su započele prve pripreme za ujedinjenje navedenih paradržavnih tvorevina. U tekstu Deklaracije od trinaest točaka, dvije skupštine su se obvezale sljedeće: pravni sustavi u Republici Srpskoj Krajini i Republici Srpskoj biti će identični; građani Republike Srpske i Republike Srpske Krajine imaju srpsko državljanstvo, državni simboli su isti u skladu s povijesnim kontinuitetom srpskoga naroda i postojećim Ustavnim i zakonskim rješenjima, grb je tradicionalni grb Nemanjića s krunom, zastava srpska: crveno-plavo-bijela trobojnica i himna «bože pravde»; napad na jednu od Republika smatra istovremeno i napadom na drugu Republiku, zbog čega stupaju u obrambeni savez čiji je zadatak da obostrano štiti ostvarenu slobodu i integritet obiju Republika; nadležni organi i institucije treba da osiguraju jedinstven sustav obrazovanja, što uključuje jedinstven pravopis, jezik i ćirilično pismo; skupštine objavljuju spremnost za sve vidove povezivanja Republika u oblasti inozemnih poslova, informiranja, komunikacija, transporta, kulture, socijalne i zdravstvene zaštite, ekonomskih aktivnosti, trgovine i vanjske trgovine, energije, ekologije i dr.; Republike će urediti zajedničke odnose iz sferi carinske, kreditno-monetarne, fiskalne i politike platnog sustava; skupštine Republika obvezale su se na donošenje odluka o izboru za zajedničku Ustavotvornu skupštinu obave što prije, najkasnije devedeset dana nakon završetka rata; svi vidovi suradnje iz ove deklaracije ponudit će se i drugim srpskim državama; pokrenut će se inicijativa za sazivanje svih srpskih skupština (Republike Srpske Krajine, Republike Srpske, Republike Srbije i Republike Crne Gore); skupštine Republika opredijelile su se za državno ujedinjenje, koje se odlaže isteka plana OUN o zaštiti Republike Srpske Krajine (Vensov plan) i provest će se na osnovi rezultata plebiscita. Pripreme za ujedinjavanje RSK s »drugim srpskim državama«, započete krajem 1992. godine, počinju se formalno-pravno ostvarivati tijekom 1995. godine. Skupština RSK, na trećoj sjednici prvog redovnog zasjedanja, održanoj u Borovu Selu 20. svibnja 1995., donijela je Odluku o pristupanju realizaciji ujedinjenja Republike Srpske Krajine i Republike Srpske (Glasnik Republike Srpske Krajine, br. 3/1995.) Navedena je Odluka donesena na temelju »rezultata referenduma provedenog u lipnju 1993. godine o ujedinjenju Republike Srpske Krajine s Republikom Srpskom i drugim srpskim državama, a u skladu s projektom o ostvarivanju Srpske federacije kojega je Skupština Republike Srpske Krajine prihvatila na sjednici održanoj 10. studenoga 1994. godine, a Skupština Republike Srpske prihvatila na sjednici 15./16. travnja 1995. godine. U citiranoj Odluci, između ostaloga, navodi se da »proces ujedinjenja neće voditi suprotno interesima drugih Srpskih država, SRJ prije svega, odnosno proces će se usuglašavati sa svim Srpskim državama«.


105

Sve ideje tzv. srpskih državotvoraca vidljive su iz sadržaja akata koje su donosile samoprogla-šene vlasti na okupiranim dijelovima državnog teritorija Republike Hrvatske.

Glavna obilježja paradržavne tvorevine Republike Srpske Krajine bila su sljedeća:• protuustavno stvorene na okupiranim područjima Republike Hrvatske;• nedostatak demokratskog legitimiteta;• nepostojanje pravnog kontinuiteta ni s jednom državom; • etničko čišćenje okupiranih područja Republike Hrvatske od nesrpskog puka, odno-

sno stvaranje etnički čiste srpske države u kojoj je svaki pripadnik srpske nacionalno-sti na području Republike Hrvatske, upisan u evidenciju državljana SFRJ, ujedno i nje-zin državljanin;

• izravno financiranje samoproglašenih vlasti na okupiranom državnom teritoriju Repu-blike Hrvatske od strane Republike Srbije;

• kontinuirana materijalna, vojna, kadrovska i potpora u ljudstvu u obliku raznih «do-brovoljačkih» postrojbi iz Srbije i Crne Gore;

• nikada nije država nije de facto i de iure priznala njezino postojanje, odnosno nisu joj priznate kvalitete suverene države u smislu međunarodnog prava ni međunarodno-pravni subjektivitet.

6. KONvALIDACIJA PROPISA REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE

Konvalidacija62 akata Republike Srpske Krajine u Republici Hrvatskoj propisana je odredba-ma Zakona o konvalidaciji,63 koji je na svojoj sjednici od 26. rujna 1997. godine donio Zastupnič-ki dom Sabora Republike Hrvatske. Pored navedenog zakonskog teksta, ovu materiju reguliraju i tri podzakonska akta, i to: Uredba za provođenje Zakona o konvalidaciji akata izdanih u predme-tima upravne naravi,64 Uredba za provođenje Zakona o konvalidaciji u predmetima sudbene vla-sti65 i Uredba za provođenje Zakona o konvalidaciji za pravno područje rada, zapošljavanja, mi-rovinskog i invalidskog osiguranja, doplatka za djecu, socijalne skrbi zaštiti vojnih i civilnih in-valida rata.66

Prema odredbama zakona o konvalidaciji, konvalidiraju se svi pojedinačni akti i odluke doni-jete ili izdane od strane raznih tijela ili pravnih osoba koje imaju javne ovlasti, donijeti ili izdani u predmetima sudbene i upravne naravi na područjima Republike Hrvatske koja su bila ili koja sada jesu pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda. Međutim, konvalidacija je moguća samo ako je u skladu s odredbama Ustava Republike Hrvatske, Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj i dru-gim zakonima Republike Hrvatske. Konvalidacija se ne provodi ex offo, već isključivo na zahtjev

62 Lat. convalidatio; engl. convalescence; njem. Konvalidation, Konvaleszenz; franc. convalidation. Konvalidacija je naknadno osnaženje nevaljalog pravnog posla u slučaju kad razlog nevaljalosti leži u nedostatku neke od polaznih

premisa samog pravnog posla. Rimsko pravo nije dozvoljavalo konvalidaciju (quod ab initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere). Navedeno načelo je usvojeno u svim modernim pravnim sustavima, gdje postoje brojne iznimke. Suvremeno pravo luči distinkciju na ništave pravne poslove, koji se u načelu ne mogu konvalidirati i probojne pravne poslove, kod kojih je moguća konvalidacija uz ispunjenje određenih pretpostavki.



65 Ibidem.

66 Ibidem.


106

zainteresiranih stranaka ili osoba koje imaju pravni interes, naime, oni mogu tražiti od suda ili ovlaštenog upravnog tijela Republike Hrvatske ili pravne osobe koja ima javne ovlasti da utvrdi da su pojedinačni akti i odluka sukladni ili protivni Ustavu Republike Hrvatske, Ustavnom zako-nu o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Re-publici Hrvatskoj ili zakonima Republike Hrvatske.

Sukladno odredbama Uredbe za provođenje Zakona o konvalidaciji akata izdanih u predme-tima upravne naravi, pojedinačni akti i odluke donesene ili izdane u predmetima upravne nara-vi na područjima Republike Hrvatske koja su bila pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, a koji ispunjavaju uvjete propisane Zakonom o konvalidaciji, zamjenjuju se aktima nadležnih ti-jela Republike Hrvatske. Nadležnim tijelima za zamjenu akata su: nadležna ministarstva, župa-nijski uredi i pravne osobe koje imaju javne ovlasti, kao stvarno i mjesno nadležna prvostupanj-ska tijela. Postupak zamjene akata nadležna upravna tijela provode ex offo, na zahtjev stranke ili na zahtjev osobe koja ima pravni interes. Međutim, kada stranka ili druga osoba koja ima pravni interes zatraži da se utvrdi da je akt konvalidiran, upravno tijelo će bez odlaganja o tome obavije-stiti svaku drugu osobu za koju ocijeni da može imati pravni interes u ovoj upravnoj stvari, te Dr-žavno odvjetništvo Republike Hrvatske i Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, s po-zivom da u roku od osam dana istaknu eventualne prigovore zbog kojih se ne bi mogla utvrditi valjanost konvalidacije akta u skladu s odredbama Zakona o konvalidaciji i odredbama Uredbe za provođenje Zakona o konvalidaciji akata izdanih u predmetima upravne naravi. U onim slučaje-vima kada osoba koja ima pravni interes zatraži od upravnog tijela da za akt koji je predmet kon-validacije utvrdi da je protivan Ustavu Republike Hrvatske, Ustavnom zakonu o ljudskim pravi-ma i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj ili zakonima Republike Hrvatske, upravno tijelo obligatno je provesti postupak utvrđenja je li akt sukladan ili protivan Ustavu, Ustavnom zakonu ili zakonima Republike Hrvatske. Nakon toga, u roku od osam dana obavijestiti stranku, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske.

Uredbom za provođenje Zakona o konvalidaciji u predmetima sudbene naravi propisan je po-stupak utvrđivanja sukladnosti odluka donesenih u predmetima sudbene naravi na područjima Republike Hrvatske koja su bila pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda i postupak za utvr-đivanje da su odluke u predmetima sudbene naravi protivne Ustavu Republike Hrvatske, Ustav-nom zakonu o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili ma-njina u Republici Hrvatskoj ili zakonima Republike Hrvatske. O primjeni Zakona o konvalidaci-ji odlučuje sud stvarne i mjesne nadležnosti prema 0dredbama Zakona o područjima i sjedišti-ma sudova67 na prijedlog zainteresirane stranke, osobe koja ima pravni interes, državnog odvjet-nika ili državnog pravobranitelja. Nakon što sud primi prijedlog, dostavlja ga drugoj zainteresi-ranoj stranci, osobi koja ima pravni interes, državnom odvjetniku i državnom pravobranitelju, koji mogu u roku od trideset dana podnijeti prigovor. Ako u navedenom roku ne bude podnesen prigovor na prijedlog kojim se traži utvrđenje da je konvalidirana odluka u predmetima sudbene naravi sukladna ili da je protivna Ustavu, Ustavnom zakonu ili zakonu Republike Hrvatske, sud će donijeti rješenje kojim će prijedlog usvojiti. Međutim, ako ovlaštena osoba podnese prigovor, sud će donijeti odluku o tome je li konvalidirana odluka u predmetima sudbene naravi sukladna ili protivna Ustavu, Ustavnom zakonu ili zakonu Republike Hrvatske, a protiv odluke nadležnog suda dopuštena je žalba.

67 Narodne novine, br. 3/1994., 104/1997.


107

Uredbom za provođenje Zakona o konvalidaciji za upravno područje rada, zapošljavanja, mi-rovinskog i invalidskog osiguranja, doplatka za djecu, socijalne skrbi i zaštite vojnih i civilnih in-valida rata propisan je postupak ostvarivanja prava iz radnog odnosa, nezaposlenosti, mirovin-skog i invalidskog osiguranja, doplatka za djecu, socijalne skrbi i zaštite vojnih i civilnih invalida rata, na temelju pojedinačnih akata i odluka, konvalidiranih temeljem odredaba. Zakona o kon-validaciji, donesenih ili izdanih od strane raznih tijela ili pravnih osoba koje imaju javne ovlasti, na područjima Republike Hrvatske koja su bila pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda. Za-interesirana stranka ili osoba koja ima pravni interes može podnijeti zahtjev nadležnom tijelu da donese novi akt kojim se zamjenjuje konvalidirani akt te utvrdi da su pojedinačni akt i odluka na temelju kojih je ostvarila neko od prava iz citirane Uredbe, sukladni ili protivni Ustavu Republike Hrvatske, Ustavnom zakonu o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj ili zakonima Republike Hrvatske.

Dakle, konvalidacija akata Republike Srpske Krajine je moguća ako nisu u suprotnosti s odredbama Ustava Republike Hrvatske, Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj i drugim zakoni-ma Republike Hrvatske. Drugim riječima, to znači da, argumento a contrario, svi akti Republike Srpske Krajine imaju onakav pravni značaj kakav su imali prije donošenja propisa o konvalidaci-ji, i poslije toga, to su bili i ostali pravno nepostojeći akti, kako prema pozitivno-pravnim propi-sima Republike Hrvatske, tako i prema odredbama međunarodnoga prava. Naime, njihov pravni (stvarni) učinak svodi se samo na privremeno onemogućavanje nadležnih pravosudnih i uprav-nih tijela da redovito obavljaju svoje dužnosti na privremeno okupiranim područjima Republi-ke Hrvatske.68

7. ZAKLJUČAK

Osnivanje srpskih autonomnih oblasti, kao i tzv. Republike Srpske Krajine, prema pozitiv-nim legislativama Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) i Socijalističke Federativne Republi-ke Jugoslavije (SFRJ) predstavlja nelegitiman čin dijela pobunjenih Srba. Identična je kvalifika-cija ovoga čina i sa stajališta odredaba međunarodnog prava, jer Republika Srpska Krajina (RSK) nikada nije postala međunarodno-pravni subjekt. Također, normativne aktivnosti pobunjenih Srba, koje su bile osnova procesu osnivanja i ustrojavanja srpskih autonomnih oblasti i Republi-ke Srpske Krajine na području Republike Hrvatske, bile su nelegitimne. Proces je započeo tije-kom egzistiranja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, odnosno Socijalističke Repu-blike Hrvatske, prema čijim tadašnjim propisima, saveznom i republičkom ustavu za to nisu po-stojale normativne pretpostavke. Naravno, taj se proces nije mogao ozakoniti ni prema tzv. Bo-žićnom Ustavu Republike Hrvatske iz 1990. godine. Prema odredbama Ustava SFRJ, teritorij se republika ne može mijenjati bez njihovog pristanka, a republičke se granice mogu mijenjati samo na osnovi sporazuma. Nadalje, SFRJ je prema odredbama Ustava SFRJ definirana kao savezna država, dobrovoljno ujedinjenih naroda, socijalističkih republika i socijalističkih autonomnih pokrajina. Dakle, nije bio predviđen nikakav drugi vid autonomije na području SFRJ, pa ni srp-skih autonomnih oblasti i Republike Srpske Krajine. Treba istaknuti da su savezni Ustav i Ustav SRH u svojim osnovnim načelima predviđali pravo na samoodređenje, koje uključuje i pravo na

68 Podrobnije: Babac, B.: Upravno pravo – Odabrana poglavlja iz teorije i praxisa, Pravni fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osije-ku, Osijek, 2004., str. 172-181, 432-435; Babić, M.: Kako ishod upravnog prijepora o konvalidaciji može biti prethodnim pitanjem za odlučivanje prijepora parbenoga, Pravni vjesnik, br. 3-4, Osijek, 2003., str. 123-150.


108

odcjepljenje. Naime, Ustav SRH definira Socijalističku Republiku Hrvatsku kao nacionalnu drža-vu hrvatskoga naroda, državu srpskoga naroda u Hrvatskoj i državu narodnosti koje u njoj žive. Dakle, tadašnja savezna i republička legislativa je predviđala mogućnost odcjepljenja republika, a nikako separatističkih skupina kao što su to bili pobunjeni Srbi na okupiranim područjima Re-publike Hrvatske. Ovo ustavno pravo priznala je i međunarodna zajednica, koja je to iskazala na Konferenciji o miru u Jugoslaviji (Arbitražna komisija), Mišljenje br. 3. od 11. siječnja 1992. godi-ne (o međunarodnim granicama novih država). Na drugoj strani, nelegitimnost djelovanja pobu-njenih Srba na području Republike Hrvatske može se najbolje sagledati iz uloge Slobodana Mi-loševića, naime, on je bio spiritus movens svih njihovih aktivnosti. Zbog toga, on snosi individu-alnu kaznenu odgovornost za zločine navedene u Statutu Međunarodnog kaznenog suda, a koji su detaljno opisani u optužnici Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Naime, tu-žitelj Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju optužio je Miloševića za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija i kršenja zakona i običaja ratovanja. Činjenič-no, a i prema navodima optužnice, on je sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu, što je također kažnjivo prema odredbama Statuta Međunarodnog kaznenog suda. Svrha je Miloševi-ćevog udruženog zločinačkog poduhvata bila prisilno uklanjanje većine hrvatskog i drugog ne-srpskog pučanstva s približno jedne trećine državnog teritorija Republike Hrvatske, teritorija za koji je on planirao da postane dio nove države pod srpskom dominacijom. Tužitelj Međunarod-nog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju eksplicitno je za pokušaj amputacije dijela državnog te-ritorija Republike Hrvatske, kao i za pokušaj osnivanja paradržavne tvorevine Republike Srpske Krajine, optužilo Miloševića i njegove suučesnike, a protiv većine njih je također podiglo optužni-ce. Dakle, Republika Srpska Krajina, pored hrvatskog pozitivnog zakonodavstva, legitimitet nije imala ni po međunarodnom pravu.

Glavna obilježja paradržavne tvorevine Republike Srpske Krajine bila su sljedeća: protuustav-no stvorene na okupiranim područjima Republike Hrvatske; nedostatak demokratskog legitimi-teta; nepostojanje pravnog kontinuiteta ni s jednom državom; etničko čišćenje okupiranih po-dručja Republike Hrvatske od nesrpskog puka, odnosno stvaranje etnički čiste srpske države u kojoj je svaki pripadnik srpske nacionalnosti na području Republike Hrvatske, upisan u eviden-ciju državljana SFRJ, ujedno i njezin državljanin; izravno financiranje samoproglašenih vlasti na okupiranom državnom teritoriju Republike Hrvatske od strane Republike Srbije; kontinuirana materijalna, vojna, kadrovska i potpora u ljudstvu u obliku raznih «dobrovoljačkih» postrojbi iz Srbije i Crne Gore; nikada nije država nije de facto i de iure priznala njezino postojanje, odnosno nisu joj priznate kvalitete suverene države u smislu međunarodnog prava ni međunarodnoprav-ni subjektivitet.

Koncepti o statusu tzv. Republike Srpske Krajine, kao i njoj prethodeći srpskih autonomnih oblasti, kontinuirano se mijenjao. Naime, postojale su sljedeće: prvo, pripajanje samoproglaše-nih srpskih autonomnih oblasti Republici Srbiji; drugo, proglašenje samoproglašenih srpskih oblasti federalnim jedinicama krnje SFRJ, koju su tada tvorile samo Srbija i Crna Gora; treće, uspostava integralnog koncepta stvaranja zajedničke države srpskog naroda; četvrto, stvaranje nove Federacije svih srpskih država.

Sve ideje tzv. srpskih državotvoraca vidljive su iz sadržaja akata koje su donosile samoprogla-šene vlasti na okupiranim dijelovima državnog teritorija Republike Hrvatske.


109

8. LITERATURA

Knjige i članci:

• Babac, B.: Upravno pravo – Odabrana poglavlja iz teorije i praxisa, Pravni fakultet Sve-učilišta J. J. Strossmayer u Osijeku, Osijek, 2004.;

• Babić, M.: Kako ishod upravnog prijepora o konvalidaciji može biti prethodnim pita-njem za odlučivanje prijepora parbenoga, Pravni vjesnik, br. 3-4, Osijek, 2003.;

• Danas, br. 489/1991., Zagreb, 2. srpnja 1991.;• Dedaković-Jastreb, M. – Mirković-Nađ, A. – Runtić, D.: Bitka za Vukovar, Drugo, pro-

šireno i dopunjeno izdanje, Neobična naklada, Vinkovci, 2000.;• Domazet-Lošo, D.: Hrvatska i veliko ratište: međunarodne igre na prostoru zvanom

bivša Jugoslavija, Udruga Svetog Jurja, Zagreb, 2002.;• Gotovac, V.: «Generali, Hrvatska se ne boji», Glasoviti govori, Naklada Zadro, Zagreb,

1999.;• Jović, B.: Poslednji dani SFRJ, Vlastita naklada, Beograd, 1996.;• Kadijević, V.: Moje viđenje raspada (vojska bez države), Politika izdavačka delatnost,

Beograd, 1993.; • Marijan, D.: Bitka za Vukovar, Hrvatski institut za povijest, podružnica za povijest Sla-

vonije, Srijema i Baranje, Zagreb – Slavonski Brod, 2004.;• Špeljelj, M.: Sjećanje vojnika, Znanje, Zagreb, 2001.

Zakonski i podzakonski akti:

• Deklaracija o suverenoj autonomiji srpskoga naroda Slavonije, Baranje i zapadnog Sre-ma, Službeni glasnik Srpske Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, br. 1/1991.;

• Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Službeni list SFRJ, br. 44/1976.;

• Krivični zakon Socijalističke Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 25/1977., 50/1978., 25/1984., 52/1987., 4319/1989.;

• Odluka o položaju srpskoga naroda iz Slavonije, Branje i Zapadnog Srema u jugosla-venskoj državnoj zajednici, Službeni glasnik Srpske Ob

• Odluka o proglašenju Statuta Srpske Oblasti Zapadne Slavonije, Službeni glasnika Re-publike Srpske Krajine, br. 14/1992.;

• Statut Srpske Oblasti Zapadne Slavonije, Službeni glasnika Republike Srpske Krajine, br. 14/1992.;

• Uredba za provođenje Zakona o konvalidaciji akata izdanih u predmetima upravne na-ravi, Narodne novine, br. 51/1998.;

• Uredba za provođenje Zakona o konvalidaciji u predmetima sudbene vlasti, Narodne novine, br. 51/1998.;

• Uredba za provođenje Zakona o konvalidaciji za pravno područje rada, zapošljavanja, mirovinskog i invalidskog osiguranja, doplatka za djecu, socijalne skrbi zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, Narodne novine, br. 51/1998.


110

• Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 41/2001. i 55/2001.;

• Ustav Republike Srpske Krajine, Službeni glasnika Republike Srpske Krajine, br. 1/1992.;

• Ustavni zakon Srpske Oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, Službeni glasnik Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, 1/1991.;

• Zakon o praznicima Republike Srpske Krajine, Službeni glasnik RSK, br. 3/1993.;• Zakon o primjeni propisa, Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 16/92.; • Zakon o sprovođenju Ustavnog zakona, Službeni glasnik Srpske oblasti Slavonija, Ba-

ranja i Zapadni Srem, 1/1991.;• Zakon o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske Krajine i lokalnoj upravi, Službe-

nog glasnika Republike Srpske Krajine, br. 3/1992.; • Zakona o područjima i sjedištima sudova, Narodne novine, br. 3/1994., 104/1997.


111

Miljenko Brekalo, Ph.D.

AN ATTEMPT TO TURN gREAT-SERBIAN SEPARATISM OF REBEL-CROATIAN SERBS INTO STATE-BUILDINg STRATEgy (1990-1995)

Abstract

The Republic of Croatia counts among the countries that emerged from the collapse of the Socialist Federal Republic of yugoslavia. Along with the creation of a new social-political and eco-nomic system Croatia was amidst the Homeland war. Because of the aggression of rebel-Serbs and former yugoslav army and violation of international war law, the Sabor of the Republic of Croatia adopted on 8 October 1991 the Decision to sever constitutional relations with yugosla-via. On 16 December 1991 the Council of Minsters of the European Union adopted the Guideli-nes on the Recognition of New States in Eastern Europe and the Soviet Union setting the criteria for the respect of human rights, borders and peaceful policy as conditions to acknowledgement of new states. It was these criteria that the Republic of Croatia acquired international recogniti-on on 15 January 1992. During the Homeland war rebel-Serbs tried to turn the armed rebellion into a state building action. They tried to legalize the quasinormative activities in the area of the-ir parastatal entity of the Republic of Serbian Krajina . Main features of this parastatal entity of the Republic of Serbian Krajina were: unconstutionally created in occupied territories of the Re-public of Croatia, lacking democratic legitimacy, non-existence of legal continuity with any of the states, ethnic cleansing of occupied territories from non-Serbians i.e. formation of a clean Serbi-an state in which every member of Serbian nationality on the territory of the Republic of Croa-tia registered as a citizen of SFRJ is at the same time its citizen; direct financing of self-proclai-med authorities on the occupied territories of the Republic of Croatia by the Republic of Serbia; continuous material, military, personnel and human source support in form of various volon-teering units from Serbia and Montenegro; no state has ever recognised its existence, i.e. none of modern sovereign state features de facto and de iure in sense of international law or interna-tional legal subjectivity. The paper deals with the character of normative activities of rebel-Serbs on the territory of the Republic of Croatia.

Key words: armed rebellion, normative (quasinormative) activity, state-building, convalidation.


112

Dr. Miljenko Brekalo

vERSUCH DER vERWANDLUNg DES gROSSSERBISCHEN SEPARATI-SMUS vON AUFSTäNDISCHEN KROATISCHEN SERBEN IN EIgENSTA-ATLICHKEIT (1990-1995)

Zusammenfassung

Die Republik Kroatien zählt zu den Ländern, die durch Zerfall Jugoslawiens (SFRJ) entstan-den sind. Parallel mit der Herstellung der neuen politischen und wirtschaftlichen Ordnung mu-sste Kroatien einen Verteidigungskrieg führen. Wegen der ständigen Intensivierung der Krie-gskonflikte seitens der aufständischen Serben und der ehemligen Jugoslawischen Volksarmee (JNA), sowie wegen der Verstöße gegen die Normen des internationalen Kriegsrechts, wurde am 8. Oktober 1991 vom Kroatischen Parlament (Sabor der Republik Kroatien) die «Entschei-dung über die Aufhebung aller rechtspolitischen Verbindungen» beschlossen, die als Grundlage für die Bilung von SFRJ mit anderen Republiken und Bundesländern dienten. Unlängst danach, am 16. Dezember 1991, veröffentlichte der Ministerrat der Europäischen Gemeinschaft die Ur-kunde «Richtlinien zur Anerkennung neuer Staaten in Osteuropa und der Sowjetunion», wodur-ch neue Kriterien bezüglich des Schutzes der Menschenrechte, der Unverändbarkeit der Gren-zen und der Friedenspolitik als Voraussetzungen für die Anerkennung neuer Staaten festgesetzt wurden. Auf Grund dieser Kriterien erlangte Kroatien am 15. Januar 1992 seine völkerrechtliche Anerkennung. Im Laufe des Heimatskriegs haben aufständische Serben in Kroatien versucht, ihren bewaffneten Aufstand in die Eigenstaatlichkeit zu verwandeln. Zu diesem Zweck haben sie versucht, ihren bewaffneten Aufstand durch quasi-normative Tätigkeit auf dem Gebiet ihres Quasi-Staates, der Republik Serbischen Krajina, zu «legalisieren». Hauptmerkmale des Quasi-Staates Republik Serbische Krajina sind folgende: verfassungswidrige Herstellung der quasi-sta-atlichen Verwaltungseinheit auf den eroberten Gebieten Kroatiens; Mangel an demokratischer Legitimität, keine Kontinuität rechtlicher Verbindung mit irgendwelchem Staat; ethnische Säu-berung der eroberten Gebieten Kroatiens von der nicht-serbischen Bevölkerung, bzw. Schaffung eines ethnisch sauberen serbischen Staates, in dem jeder Angehörige der serbischen Nationali-tät auf dem Gebiet der Republik Kroatien, der ins Register der Staatsangehörigen von SFRJ ein-getragen wurde, gleichzeitig sein Staatsbürger ist; unmittelbare Finanzierung der selbstverkün-deten Verwaltungsgewalt auf dem eroberten Staatsgebiet der Republik Kroatien seitens der Re-publik Serbien; kontinuierliche materielle und militärische Unterstützung in der Form verschie-dener «freiwilliger» Formationen aus Serbien und Montenegro; kein Staat in der Welt hat de fac-to und de iure Vorhandensein dieses Quasi-Staates anerkannt, d.h. ihm wurden weder Merkma-le eines souvärenen Staates im völkerrechtlichen Sinne, noch völkerrechtliche Souvärenität von irgendwelchem Staat anerkannt. In diesem Beitrag wird der Charakter der normativen Tätigkeit von aufständischen Serben auf dem Gebiet der Republik Kroatien dargestellt.

Schlüsselwörter: bewaffneter Aufstand, normative (quasi-normative) Tätigkeit, Eigenstaatlichkeit, Konvalidation


113

Dr. sc. Miljenko Brekalo

TENTATIvE DE CRéATION D’UN éTAT PAR LES SéPARATISTES SER-BES REBELLéS EN CROATIE (1990-1995)

Revue

La création des zones autonomes serbes ainsi que de la soi-disant République de Srpska Kra-jina, selon la législation en vigueur au sein de l’ancienne république socialiste de Croatie (SRH) ainsi que dans la Fédération des Républiques Socialistes de yougoslavie, représente un acte illé-gitime de la part de la fraction serbe rebellée. Il en de même au regard des dispositions du dro-it international car la République de Srpska Krajina (RSK) n’est jamais devenue un état reconnu par le droit international. Ainsi, les activités normatives des serbes rebellés qui furent à la base du processus de fondation et d’organisation des zones autonomes serbes et de la République de Srpska Krajina sur le territoire de la République de Croatie ont été illégitimes.

Mots clés: rébellion armée, activités normatives (quasi-normatives), création d’état, couverture de la nullité


115

Prof. dr. sc. Ivana Barković, izvanredna profesorica Pregledni znanstveni radPravnog fakulteta Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku UDK 34.330.1

EKONOMSKA ANALIZA PRAVA: MOGUćNOSTI I OGRANIČENJAPrikaz: Ekonomska analiza prava definira se kao primjena ekonomske teorije i ekonom-

skih metoda u izučavanju formiranja, strukture, procesa i utjecaja zakona i prav-nih institucija. Drugim riječima, ona koristi ekonomske teorije i metode kako bi predvidjela utjecaj pravnih sankcija na ponašanje pri čemu ekonomisti sankcije tretiraju kao cijene, pretpostavljajući da će ljudi na sankcije reagirati slično kako reagiraju na cijene. Cilj je ovog rada ukratko predstaviti (novu) disciplinu koja ujedinjuje pravo i ekonomiju poznatu kao ekonomska analiza prava (eng. econo-mic analysis of law), a koja do sada nije u potpunosti zaživjela u hrvatskoj teoriji i praksi. Nakon uvodnih opaski, drugi dio rada posvećen je osnovama ekonom-ske analize prava, zasebne znanstvene discipline, koja koristi ekonomsku anali-zu kao oruđe u evaluaciji zakona i pravila ili rječnikom institucionalista - institu-cija, njihove ekonomske učinkovitosti i društvene prihvatljivosti. U trećem dije-lu rada prikazuje se primjena ekonomske analiza prava na primjeru određivanja visine zatvorske kazne kao sankcije za počinjenje kaznenih djela. U četvrtom di-jelu rada kratko komentiramo zašto ovaj pristup pravu nije u potpunosti zaži-vio u Europi dok je u Sjedinjenim Američkim Državama iznimno popularan ne samo u akademskoj zajednici nego i u (sudskoj) praksi. Zaključna razmatranja rada upozoravaju na potencijalne manjkavosti ovog pristupa pravu, no također mogu poslužiti i kao poticaj za daljnje izučavanje i istraživanje ove iznimno za-nimljive znanstvene discipline.

Ključne riječi: pravo, ekonomska analiza, pravna pravila, institucije, društveno blagostanje

1. Uvod

Kakve učinke imaju zakoni? Voze li osobe opreznije, čiste li led s nogostupa marljivije te po-činjavaju li manje kaznenih djela zbog prijetnji zakonskim sankcijama? Zagađuju li tvornice ma-nje okoliš ili proizvode sigurnije proizvode za tržišta i poštuju li ugovore kako bi izbjegli tužbe? S obzirom na učinke koje imaju, jesu li zakoni društveno povoljni? Ovakvim i mnogim drugim slič-nim pitanjima bave se mnogi znanstvenici iz područja koje ujedinjuje pravo i ekonomiju (eng. law and economics) na novi, rigorozniji i sustavniji način od 1970-ih godina. Njihov ekonomski pri-stup pravu – poznat kao ekonomska analiza prava - smatra se intelektualno uvjerljivim te je uveli-

Prof. dr. sc. Ivana Barković: Ekonomska analiza prava: mogućnosti i ograničenja

116

ko revolucionalizirao razmišljanje o pravu.1 Ekonomska analiza prava primjenjuje alat mikroeko-nomske teorije u analizi pravnih zakona i institucija, odnosno koristi mikroekonomske koncep-te kako bi se objasnili učinci zakona, procijenilo koji su zakoni i pravila ekonomski učinkoviti te predvidjeli koji će zakoni i pravila biti doneseni.

Ekonomska analiza prava posebno je popularna u pravnom sustavu Sjedinjenih Američkih Država. Sudske odluke nerijetko se temelje upravo na primjeni ekonomske analize u pravnim slučajevima. U europskim akademskim (pravnim i ekonomskim) krugovima tek se primjećuje povećan interes za ovu novu disciplinu, no on je više na intelektualnoj i konceptualnoj razini, a manje na praktičnoj. Postoje za to, zasigurno, i razlozi.

Cilj je ovoga rada ukratko predstaviti (novu) disciplinu – pravo i ekonomiju (eng. law and eco-nomics), također poznatu kao ekonomska analiza prava (eng. economic analysis of law), koja do sada nije u potpunosti zaživjela u hrvatskoj teoriji i praksi. Nakon uvodnih opaski, drugi dio rada posvećen je osnovama ekonomske analize prava, zasebne znanstvene discipline, koja se koristi ekonomskom analizom kao oruđem u evaluaciji zakona i pravila ili rječnikom institucionalista - institucija2, njihovom ekonomskom učinkovitosti i društvenom prihvatljivosti. U trećem dije-lu rada prikazuje se primjena ekonomske analize prava na primjeru određivanja visine zatvorske kazne kao sankcije za počinjenje kaznenih djela. U četvrtom dijelu rada daje se kratki komentar zašto ovaj pristup pravu nije u potpunosti zaživio u Europi dok je u Sjedinjenim Američkim Dr-žavama iznimno popularan ne samo u akademskoj zajednici nego i u (sudskoj) praksi. Zaključ-na razmatranja rada upozoravaju na potencijalne manjkavosti ovog pristupa pravu, no također mogu poslužiti i kao poticaj za daljnje izučavanje i istraživanje ove iznimno zanimljive znanstve-ne discipline.

2. Osnove ekonomske analiza prava : definicija, pristupi, premise

Ekonomska analiza prava definira se kao primjena ekonomske teorije i ekonomskih metoda u izučavanju formiranja, strukture, procesa i utjecaja zakona i pravnih institucija.3 Ona eksplicit-no podrazumijeva kako pravne institucije nisu zadane izvan ekonomskog sustava, već su one en-dogene i varijabilne unutar toga sustava i gleda kako se promjena jedne ili više institucija odra-žava na druge elemente u tom sustavu. Drugim riječima, ekonomska analiza prava koristi eko-nomske teorije i metode kako bi predvidjela utjecaj pravnih sankcija na ponašanje pri čemu eko-nomisti sankcije tretiraju kao cijene, pretpostavljajući da će ljudi na sankcije reagirati slično kako reagiraju na cijene. Primjerice, prema najpoznatijem ekonomskom zakonu ponude i potražnje,

1 Disciplinu koja se bavi ekonomskom analizom prava susrećemo pod nazivima Pravo i ekonomika (eng. Law and Economics) ili Institucionalna ekonomija (eng. Institutional Economics). Ona obuhvaća Staro pravo i ekonomiju (eng. Old Law and Economics), Novo pravo i ekonomiju (eng. New Law and Economics), Ekonomiju vlasničkih prava (eng. Economics of Property Rights) odnosno Neoinstitucionalnu ekonomiju (eng. Neoinstitutional Economics) i Teoriju javnog izbora (eng. Public Choice Theory). Vidi detaljnije u Jovanović, A.: Uvod u ekonomsku analizu prava, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, 1998, str. 7-9.

2 Prema Douglassu Northu, institucije su pravila ponašanja u određenom društvu, odnosno ograničenja koje je čovjek sam iznašao da bi oblikovao ljudske interakcije. Institucije strukturiraju poticaje u ljudskoj razmjeni bilo da je riječ o političkim, ekonomskim ili socijalnim oblicima. Odnosno, institucionalna ograničenja uključuju djelovanje koje je pojedincima zabranjeno i definiranje okolnosti u kojima je pojedincima dozvoljeno poduzimanje određenih akcija. Institucije mogu biti formalne institucije (npr. zakoni, ugovori, itd.) i neformalne (npr. tradicija, norme, itd.). O institucijama vidi više u North, D.: Institucije, institucionalna promjena i ekonomska uspješnost, Masmedia, Zagreb, 2003.

3 Rowley, C.K.: Public Choice and the Economic Analysis of Law. U: Mercuro, N.: (ed.), Law and Economics, Boston, Kluwer Acade-mic Publishers, 1989, str. 125.


117

što su cijene ponuđenih dobara više, potražnja za tim dobrima je manja4, odnosno što su strože pravne sankcije, manje će se počinjavati kažnjiva djela. Ekonomska analiza prava podrazumijeva korištenje matematičkih preciznih teorija (npr. teorija cijena, teorija igara i sl.) i empirijski čvr-ste metode (statistika i ekonometrija) kako bi se analizirali utjecaji cijena, tj. sankcija na ponaša-nje. Iz plejade ekonomskih teorija, metoda i koncepata posebice se izdvajaju sljedeći: mikroeko-nomski koncepti, kao što su maksimizacija, ravnoteža i efikasnost; krivulje ponude i potražnje, krivulje proizvodnje, krivulje korisnosti, krivulje troškova; krivulja indiferencije i dr.; teorija iz-bora i korisnosti (granična korisnost i zakon opadajuće granične korisnosti), ravnoteža potroša-ča; cjenovna elastičnost ponude i potražnje; teorija proizvodnje i graničnih proizvoda, kratki i dugi rok; tržišna ravnoteža, teorija igara, teorija cijena; Pareto efikasnost5 ili Kaldor-Hicks efika-snost6; te analiza troškova i koristi.

Ekonomska analiza prava kao intelektualni pokret ima svoju povijest koja seže sve do klasika ekonomske misli 18. stoljeća poput Adama Smitha (1776) i David Humea (1875), pa čak i njiho-vih prethodnika Becarria7 (1767) i Benthama8 (1789) koji su dio svojih radova posvetili raspravlja-jući o kriminalu. Tako je, na primjer, Bentham razvijao u detalje ideju kako pravne sankcije mogu odvratiti pojedince od lošeg ponašanja te da bi se sankcijama trebalo koristiti u slučajevima kada one mogu učinkovito zastrašiti, a ne onda kada u tome ne bi imale nikakvoga uspjeha (kao, na primjer, kada bi se primjenjivale na umobolne).

Zanimljivo je, međutim, da je do 1960-ih godina i 1970-ih ekonomski pristup pravu hiberni-rao, sve do čuvenog članka Ronalda Coasa9 (1960) „The Problem of Social Cost“ , u kojemu rasprav-lja kako poticaji za smanjivanje štete i raznih negativnosti proizlaze iz dodjele vlasničkih pra-va. Pored Coasa, polje prava i ekonomije obilježio je Gery Beckera10 (1968) s utjecajnim člankom „Crime and Punishment: An Economic Approach“ koji je na suvremeniji način nastavio Bentha-movu raspravu; Guido Calabresi11 (1970) s radom „ Some Thoughts on Risk Distribution and the Law of Torts“ u kojemu pažnju posvećuje pravilima koja reguliraju odgovornost u nesrećama; Ri-chard Posner12 (1972) koji je napisao opsežan udžbenik „Economic Analysis of Law“ te niz člana-ka u kojima se bavi ovim područjem.13 Među suvremenicima ekonomske analize prava ističe se

4 Zakon ponude i potražnje ne odnosi se na ekstremno inferiorna dobra ili tzv. Giffenova dobra te cjenovno neelastična dobra. Na primjer, riža u nekim dijelovima Kine smatra se Giffenovim dobrom jer što je njezina cijena veća, potražnja za njom je veća. Cjenovno neelastična dobra su, na primjer, čista voda za piće ili određeni antibiotik koji može spriječiti infekciju u slučaju kada niti jedan drugi antibiotik to ne može.

5 Pareto efikasnost ili Paretov optimum kaže da nije moguće poboljšati proizvodnju ili potrošnju tako da se poveća zadovoljstvo jedne osobe bez smanjenja zadovoljstva druge osobe. Odnosno, efikasno je ono stanje u kojemu se nitko ne može dovesti u bolji položaj bez da se netko drugi ne dovede u slabiji položaj.

6 Kaldor-Hicks efikasnost oslanja se na Pareto efikasnost, ali je manje striktni kriterij te se može primijeniti u više okolnosti. Prema Kaldor-Hicks efikasnosti, ishod se smatra efikasnijim ako se Pareto optimalni ishod može postići tako da ljudi, koji su dovedeni određenom promjenom u bolji položaj, kompenziraju ljudima kojima se položaj pogoršao uslijed promjene. Na primjer, dobro-voljna razmjena dobara između proizvođača i potrošača koja uzrokuju zagađenje (okoliša) bila bi Kaldor-Hicks efikasna ako bi se i proizvođači i potrošači složili provesti transakciju iako bi morali u potpunosti kompenzirati ‘trošak’ žrtvama zagađenja.

7 Vidi više Beccaria, C.: On Crimes and Punishments and Other Writings, Cambridge University Press, Cambridge, 1995.

8 Vidi viši u Bentham, J: An Introduction to the Principles of Morals and Legislation, Hafner, New york, 1948.

9 Coase, R.: The Problem of Social Cost, Journal of Law and Economics, 3, 1960.

10 Becker, G.: Crime and Punishment: An Economic Approach, Journal of Political Economy, 76, 1968, str. 169-217.

11 Calabresi, G.: Some Thoughts on Risk Distribution and the Law of Torts, yale Law Journal, 1961, str. 499-553.

12 Posner, R.A.: Economic Analysis of Law, Little Brown, Boston, 1972.

13 Neki od poznatijih članaka R.A. Posnera uključuju sljedeće: Some uses and abuses of economics in law, University of Chicago Law Review, 46(2), 1979; The Economics of Justice. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1981; The Problems of Jurisprudence, Cambridge, MA: Harvard University Press, 1990.


118

nekoliko autora – Robert Cooter i Thomas Ulen s vrlo popularnim udžbenikom „Law & Economi-cs“ (2004), A. Mitchell Polinsky „An Introduction to Law and Economics“ (2003), Steven Shavell „Fo-undations of Economic Analysis of Law“ (2004), Nicholas Mercuro i Steven G. Medema „Economics and the Law – From Posner to Post-Modernism“ (1999) – koji su bitno pridonijeli razvoju ekonom-ske analize prava kao moderne znanstvene discipline i metode u primjeni.

2.1. Mogući pristupi

Ekonomski pristup pravu temelji se na dva osnovna tipa pitanja koja se postavljaju kada je riječ o pravnim pravilima Prvi tip pitanja deskriptivne je prirode, a tiče se učinaka pravnih pravi-la. Na primjer, kako utječe sustav odgovornosti u slučaju prometnih nezgoda na broj prometnih nezgoda, na kompenzaciju žrtava prometnih nezgoda ili na troškove parničnog postupka. Dru-gi je tip pitanja normativne prirode, odnosno tiče se društvene poželjnosti pravnih pravila14. Na istom primjeru, postavlja se pitanje je li naš sustav odgovornosti društveno dobar s obzirom na različite posljedice. U nastojanju da se ekonomskim pristupom odgovori na ova dva tipa pita-nja, teorijska pažnja obično se usredotočuje na stilizirane modele individualnog ponašanja s jed-ne strane i pravnog sustava s druge strane. Prednost je proučavanja takvih modela da omoguću-ju odgovor na deskriptivna i normativna pitanja na nedvojben način te da mogu osvijetliti razu-mijevanje stvarnog utjecaja pravnih pravila na ponašanje te pomoći u donošenju pravne politike.

Kod deskriptivnih pitanja u nekom modelu, akteri se u tom modelu općenito karakteriziraju kao racionalni, odnosno oni gledaju na stvari unaprijed te se ponašaju na način koji maksimizira njihovu očekivanu korisnost. S obzirom da je ponašanje aktera racionalno, utjecaj pravnih pravi-la može se utvrditi. To je, dakako, moguće u definiranom svijetu modela jer su u obzir uzete sve relevantne pretpostavke – želje pojedinaca, njihovo znanje, sposobnosti i njihovo okruženje. Na primjer, hoće li neka osoba voziti pažljivo bit će u modelu determinirano tako što će se navesti koliko je izvedivo jednoj osobi oprezno voziti, koliki je rizik da će sam vozač biti ozlijeđen u pro-metnoj nezgodi i u kojoj mjeri, kakva je odgovornost u prometnoj nezgodi, koje će okolnosti do-vesti do tužbe, ima li osoba osiguranje u slučaju prometne nezgode, itd.

Kod normativnih pitanja procjenjuju se društvene politike, pa tako i pravne (tj. zakonodav-ne) politike s obzirom na društveno blagostanje. Jedno pravno pravilo bit će superiornije u odno-su na drugo ako prvo rezultira višom razinom društvenog blagostanja. Stoga treba naglasiti da je normativna ekonomska analiza prava po prirodi stvari uvjetovana u smislu da pravno pravilo može u najboljem slučaju ovisiti o kriteriju društvenog blagostanja u određenoj situaciji. Na pri-mjer, ako bi društveni cilj bio samo smanjenje broja prometnih nezgoda, najbolje pravno pravi-lo trebalo bi podrazumijevati vrlo stroge kazne za počinitelje prometnih nezgoda. No, ako pored minimiziranja broja nezgoda društveni cilj uključuje i prednosti koje ljudi imaju od vožnje auto-mobila, teško da bi najbolje pravno pravilo uključivalo najrigoroznije kazne za uzrokovanje pro-metnih nezgoda. Ovo nameće pitanje: Koje se mjere društvenog blagostanja uzimaju u obzir pri ekonomskoj analizi prava?

14 Shavell, S.: Foundations of Economic Analysis of Law, The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, London, England, 2004, str. 1-3.


119

Potrebna je kratka indigresija vezana uz prirodu mjere društvenog blagostanja. Prema okviru ekonomike blagostanja15, društveno blagostanje je funkcija dobrobiti pojedinaca, odnosno funk-cija njihovih korisnosti. Korisnost pojedinca s druge strane može ovisiti o bilo čemu što je nekom pojedincu važno: ne samo njegove materijalne želje, nego i estetski ukusi, altruistički osjećaji, že-lja za zadovoljstvom osjećaja poštenja, itd. Stoga društveno blagostanje može ovisiti o bilo kojem od navedenih primjera i ovisit će u mjeri u kojoj pridonose njegovoj korisnosti. Zato je i pogrešno vjerovati da, s ekonomskog aspekta, društveno blagostanje odražava samo uske ekonomske čim-benike kao što su količine dobara i usluga koje se proizvode i koriste. Štoviše, mjera društvenog blagostanja može utjeloviti poželjnost jednakosti između korisnosti pojedinaca. To jest, funkci-ja koja predstavlja mjeru društvenog blagostanja može biti takva da je bolje ako pojedinci imaju slične korisnosti nego ako su njihove korisnosti disprezirane iako su jednake u zbroju. Funkcije društvenog blagostanja sa svojstvom da jednakost korisnosti ima tendenciju povećanja društve-nog blagostanja predmet su izučavanja ekonomista u mnogim područjima, posebice kada je ri-ječ o oporezivanju prihoda. Stoga je koncept društvenog blagostanja koji se primjenjuje u ekono-mici blagostanja bitno generaliziran i može akomodirati mnoga stajališta o društvenom dobru.

Ipak, standardno je ekonomskim analitičarima da svoju pažnju usmjere k poprilično jedno-stavnim mjerama društvenog blagostanja, a što se očituje kroz dva tipa pretpostavki16. Jedna pretpostavka jest da mjera društvenog blagostanja obično neće uskladiti važnost i raspodjelu ko-risnosti. Odnosno, učinak pravnih pravila na raspodjelu dobrobiti neće biti relevantan za njiho-vo ocjenjivanje s aspekta mjere društvenog blagostanja. Ova se pretpostavka ne donosi zbog mi-šljenja da je raspodjela korisnosti zapravo nevažna. Uzimanje u obzir pravnih pravila o raspodjeli čimbenika komplicirat će analizu, ali neće promijeniti u konačnici zaključke za što postoji i objaš-njenje. Naime, društvo ima na raspolaganju porez na dohodak i transferni sustav kojim se koristi kako bi se dohodak preraspodijelio. Ako se stoga u analizu uključe porez na dohodak i transferni sustav, promjena u tom sustavu može nadomjestiti bilo koju negativnu posljedicu pravnog pra-vila. Na primjer, ako bi pravno pravilo poremetilo ravnotežu i pomoglo bogatima, a oštetilo siro-mašne, bogate bi se moglo više oporezovati, a siromašne manje, tako da primjena tog pravila ne bi nužno imala bilo kakav učinak na raspodjelu nakon što bi bile učinjene optimalne prilagodbe u poreznom i transfernom sustavu. Dakle, ako se pretpostavi da će se poreznim i transfernim su-stavom koristiti na način da unesu pozitivne promjene kod raspodjele prihoda, učinci raspodje-le na izbor pravnog pravila ne bi trebali biti važni. Dakako, ne mora se pretpostaviti da će se po-rezom na prihod i transfernim sustavom uvijek koristiti kako bi se bogatstvo preraspodijelilo na dobrobitan način te se u tom slučaju o pravnim pravilima može odlučiti djelomično i na temelju

15 Ekonomika blagostanja (eng. welfare economics) grana je ekonomske teorije koja se bavi vrednovanjem ekonomskih principa u okviru njihovih posljedica na stanje blagostanja u društvu. Drugim riječima, ona se bavi društvenom poželjnošću alternativnih ekonomskih stanja. Pri ocjeni blagostanja, teoretičari ekonomike blagostanja uzimaju u obzir ne samo ekonomske ekonomske (materijalne) elemente blagostanja (npr. ostvareni prihod) već i niz društvenih, političkih i inih faktora koji osiguravaju kvalitetu života (npr. jednakost, pravednost, slobodu, ljudska prava, itd.). Poseban pristup u ekonomici blagostanja, tzv. capability appro-ach ili pristup sposobnosti – razvijao je indijski ekonomist Amartya Sen koji je za svoje doprinose u objašnjavanju kompleksne prirode društvenog i ekonomskog razvoja dobio Nobelovu nagradu 1998. godine. Prema ovom pristupu blagostanje pojedinca ili društva ovisi o slobodni izbora, individualnoj heterogenosti i multidimenzionalnoj prirodi samog koncepta blagostanja. Koncept blagostanja definira se u okviru deset funkcionalnih sposobnosti (npr. doživjeti duboku starost, baviti se ekonomskim aktivno-stima, imati slobodu udruživanja, biti nedsikriminiran, itd.), tj. stvarnih mogućnosti koje se temelje na osobnim i društvenim okolnostima. U kontekstu ekonomike razvoja, ovaj pristup kontrira uobičajenom poimanju da razvoj ovisi isključivo o rastu bruto domaćeg proizvoda te da je siromaštvo pitanje lišenosti dohotka. Vidi više u Sen, A.: Freedom: Development As Freedom, Knopf, New york, 1999.

16 Shavell, S.: Foundations of Economic Analysis of Law, The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, London, England, 2004, str. 1-3.


120

njihovih učinaka na preraspodjelu. Drugi tip pretpostavke tiče se pojmova poštenja i moralno-sti. Uzmimo na primjer u obzir klasični koncept korektivne pravde gdje se zahtijeva da počinitelj nekog prekršaja mora učiniti/dati određenu kompenzaciju svojoj žrtvi za počinjenu štetu. Jasno je da ideja korektivne pravde ima značajnu važnost za pojedince, posebice u kontekstu nesreća i zbog toga bi se moralo voditi računa da se uključi u mjere društvenog blagostanja.

Što zapravo razlikuje ekonomsku analizu prava od bilo koje druge analize prava? Shavell na-vodi tri karakteristike17:

(1) ekonomska analiza naglašava uporabu stiliziranih modela, statističkih i empirijskih testova teorije, dok drugi pristupi ne koriste niti jedno niti drugo;

(2) u opisivanju ponašanja, ekonomska analiza, za razliku od drugih pristupa, pridaje puno veću težinu racionalnosti pojedinaca koja usklađuje ponašanje pojedinca s potenci-jalnim posljedicama tog ponašanja,

(3) kod normativne procjene, ekonomska analiza uzima u obzir eksplicitnu mjeru druš-tvenog blagostanja, dok su kod drugih pristupa kriterij društvene dobrobiti implicitni.

2.2. glavne premise ekonomske analize prava

Već su se iz prethodnoga poglavlja, u većoj ili manjoj mjeri, iskristalizirale četiri glavne pre-mise ekonomske analize prava.

Prva je premisa postulat metodološkog individualizma prema kojemu sve analize moraju u konačnici uzeti u obzir ponašanje pojedinaca. Svi grupni (ili kolektivni) fenomeni moraju se objasniti kao kompozicije individualnih odluka, odnosno kao fenomeni u kojima prevladava-ju učinci individualnih odluka.

Druga premisa pretpostavlja da individualni donositelji odluka racionalno maksimiziraju svoje zadovoljstvo, odnosno svoje beneficije u odnosu na troškove. Hipoteza o racionalno-sti izuzetno je važna jer ako se ljudi ne ponašaju na predvidljiv način, onda ideja da se druš-tvo može regulirati zakonima i poticajima nije održiva.18 Upravo nam ova hipoteza omogućuje predviđanja kakve reakcije pojedinaca možemo očekivati na promjene u njihovom okruženju.19

Treća se premisa odnosi na stabilne preferencije.20 Preferencije nisu zadane rođenjem, bio-loškom nužnošću niti su fiksne tijekom života. Ona se oblikuju i preoblikuju tijekom života, brže u mlađoj, a sporije u starijoj dobi. Da bi se moglo predvidjeti kako će pojedinci reagirati na promjene, mora se pretpostaviti da su njihove preferencije kratkoročno konstantne.

Četvrta se premisa bavi pitanjem što se događa kod interakcija ljudi. Ako se zabrane smet-nje, pretpostavlja se da interakcije imaju tendenciju kretanja prema ravnoteži, što se u golom obliku prikazuje u teoriji igara te na više opisan način u ekonomskoj teoriji koja se bavi tržišti-ma gdje se (implicitnim) prilagodbama cijena u konkurentskoj borbi nastoji izjednačiti ponu-

17 Shavell, S.: Foundations of Economic Analysis of Law, The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, London, England, 2004., str. 4.

18 Veljanovski, C. G.: The Role of Economics in the Common Law, Research in Law and Economics, no. 7, 1985, str. 35.

19 Ipak treba napomenuti da je realnost hipoteze o racionalnom izboru pod upitnikom iz dvaju razloga. Psihološka istraživanja često pokazuju da odluke ljudi imaju tendenciju devijacije od modela racionalnog izbora u situacijama koje imaju male vjerojatnosti ili su velike kompleksnosti. Isto tako, ljudi se u stvarnom životu suočavaju s odlukama koje su obilježene rizikom ili neizvjesnošću. Često su i nesavršeno informirani o ulozima koji su vezani uz određene situacije. Također treba voditi računa o tome što zaista racionalnost znači u kontekstu gdje donositelji odluka ne mogu procijeniti do koje mjere njihovo neznanje ide. No, bez obzira na navedeno, ovu hipotezu ne možemo odbaciti.

20 Becker, G.: The Economic Approach to Human Behaviour, Chicago, University of Chicago Press, 1976., str. 5.


121

da i potražnja za dobrima i uslugama. Becker21 smatra da se premisa tržišne ravnoteže može uspješno primijeniti na implicitna tržišta vezana uz politiku, brak o druga područja jednako uspješno kako se primjenjuje na tržištima koja uključuju novčane transakcije.

3. Primjena ekonomske analize prava: izabrani primjer

Kao jedan od primjera za ekonomsku analizu prava može poslužiti problematika provo-đenja zakona pri čemu je kažnjiva aktivnost sankcionirana zatvorom umjesto novčanom ka-znom. Zatvor u ovom slučaju predstavlja sankciju koja se primjenjuje kako bi se pojedince od-vratilo od kriminalnog ponašanja, odnosno počinjenja teških zločina kao što su na primjer oružana pljačka, pronevjera, prodaja droge, i sl. Ekonomsku analizu primijenit ćemo na pri-mjeru krađe automobila pri čemu država mora odlučiti o dužini zatvorske kazne za navedeno djelo ako je počinitelj uhvaćen, odnosno koliko novaca država mora potrošiti na pokušaj hvata-nja počinitelja. Očito je da su veći izgledi za hvatanje počinitelja povezani s više novčanih sred-stava koja državi stoje na raspolaganju za ovakve aktivnosti. S druge strane, što je duži zatvor-ski rok, više sredstava mora biti utrošeno na rad i održavanje zatvora. Učinkovit izbor zatvor-ske kazne i vjerojatnosti otkrivanja počinitelja ovisi o tome koliko brzo raste nekorisnost pro-teklog vremena u zatvoru s duljinom zatvorske kazne. Pri tome nekorisnost možemo shvati-ti kao odvojenost od obitelji, prijatelja, posla, svakodnevnice, itd. Razmotrit ćemo to na pri-mjeru.22

Pretpostavimo da nekorisnost pojedinca generirana boravkom u zatvoru raste proporcio-nalno s duljinom vremena provedenim u zatvoru. Konkretno, zamislimo da tijekom svake go-dine provedene u zatvoru, osoba trpi 100 jedinca nekorisnosti. Tada bi se, na primjer, na dvo-godišnju kaznu zatvora, koja rezultira s 200 jedinica nekorisnosti, gledalo kao na dvostruko neugodniju nego na jednogodišnju. Pretpostavimo da država želi nametnuti kaznu od 100 je-dinica nekorisnosti kradljivcima automobila kako bi obeshrabrila takvo delikventno ponaša-nje. To bi se moglo postići s jednogodišnjom kaznom zatvora ako je moguće uhvatiti krad-ljivca s apsolutnom vjerojatnošću (100% ili 1.0). Razmotrimo dvije mogućnosti gdje vjerojat-nost hvatanja kradljivca nije apsolutna. Država može nametnuti dvogodišnju kaznu uhvaće-nom kradljivcu uzrokujući mu 200 jedinica nekorisnosti ako je vjerojatnost otkrića 0.5. Očeki-vana nekorisnost za kradljivca u slučaju dvogodišnje kazne jest 100 jedinica, tj. 0.5x200 jedini-ca, tako da je u ovom slučaju zastrašen u istom opsegu (nekorisnosti) kao što bi bio da je znao da će sigurno ići u zatvor na godinu dana. Također, pretpostavimo da država može nametnu-tu petogodišnju kaznu kojoj odgovara 500 jedinica nekorisnosti ako su izgledi otkrića 0.2. Oče-kivana nekorisnost kradljivca ponovo bi bila 100 jedinica, tj. 0.2x500 jedinica. Drugim riječi-ma, što je manja vjerojatnost uhićenja kradljivca, duža je zatvorska kazna kako bi država osi-gurala da je kradljivac kažnjen sa 100 jedinica nekorisnosti. Ove su opcije prikazane u tabli-ci 1 (stupci 1 - 4).

21 Ibidem.

22 Navedena ekonomska analiza zatvorske kazne preuzeta od Polinsky, M.: An Introduction to Law and Economics, third edition, Apen Publishers, New york, 2003, str. 91 – 97.


122

Tablica 1. Primjer kazne zatvora pri čemu nekorisnost raste proporcionalno

Zatvorska kazna

Jedinice nekorisnosti

vjerojatnost otkrivanja

Očekivana nekorisnost

Prisilni troškovi

Zatvorski troškovi

1 2 3 4 5 6

1 godina 100 1.0 100 1,000,000 750,000

2 godina 200 0.5 100 500,000 750,000

5 godina 500 0.2 100 200,000 750,000

Što se troškova tiče, očito će učinkovit sustav zakonske prisile biti takav u kojem će želje-na razina zastrašivanja i odvraćanja od kaznenog ponašanja biti postignuta što je moguće jef-tinije. Treba razmotriti dvije vrste troškova - prisilne i zatvorske. Pretpostavimo da vjerojat-nost otkrivanja i uhićenja kradljivca jednaka 1.0 (tj. stopostotna vjerojatnost) „košta“ drža-vu 1,000,000 USD i da je cijena otkrivanja kradljivca kod niže stope vjerojatnosti proporcio-nalna frakcija navedene cijene. Prema tome, cijena postizanja stope vjerojatnosti otkrića jed-naka 0.5 bit će 500,000 USD (0.5x1,000,000 USD) a cijena stope vjerojatnosti jednaka 0.2 bit će 200,000 USD (0.2x1,000,000 USD). Ovi su rezultati prikazani u 5. stupcu tablice 1. Cijena zatvora ovisi o broju godina odsluženih u zatvoru pri čemu svaka godina državu stoji 75,000 USD.

Konkretnije, pretpostavimo da imamo 10 kradljivaca automobila. Ako su uhvaćeni po sto-pi vjerojatnosti 1.0 i svaki kažnjen jednogodišnjom kaznom zatvora, ukupno će biti odsluže-no 10 godina zatvora. Pretpostavimo da držanje pojedinca u zatvoru državu stoji 75,000 USD po osobi. Znači da će ukupni troškovi zatvora iznositi 750,000 USD (10 osoba na 10 godina x 75,000).

Druga je mogućnost pretpostavka da je zatvorska kazna dvije godine, vjerojatnost otkri-ća jednaka 0.5 te da je od 10 kradljivaca privedeno njih petoro23, a svaki služi dvije godine, tako da bi ukupan broj godina po osobi opet bio 10. Posljedica je ta da bi ukupni troškovi zatvora opet bili 750,000 USD. Naposljetku, ako je u pitanju petogodišnja kazna s mogućnošću otkri-vanja jednakom 0.2, dva bi kradljivca bila privedena i oni bi služili ukupan broj godina jednak onom broju kao kod 10 osoba, opet koštajući državu 750,000 USD. Ovi su rezultati prikazani u 6. stupcu tablice 1. Valja primijetiti da je trošak zatvora u sve tri kombinacije isti. Ova raspra-va pokazuje sljedeće: ako je nekorisnost proporcionalna s duljinom vremena u zatvoru, učin-kovit sustav zakonske prisile uključuje korištenje relativno visokih kazni u slučaju niskih sto-pa vjerojatnosti otkrivanja počinitelja. Naime, razlog je tomu taj što s rastom kazne i proporci-onalnim padom vjerojatnosti otkrivanja počinitelja, a uz zadržavanje učinka zastrašivanja od-nosno odvraćanja od počinjenja kaznenog djela, ukupni trošak zatvora ostaje nepromijenjen, ali cijena otkrivanja počinitelja značajno pada.

U ozbiljnoj analizi morala bi se razmotriti i dva druga slučaja: (i) kada pojedincu nekori-snost raste iznad proporcionalnog s duljinom vremena u zatvoru, odnosno da pojedincu od-služenje zatvorske kazne postaje sve teže s protokom vremena (npr. odvojenost od obitelji, po-sla, svakodnevnice) i (ii) nekorisnost raste ispod proporcionalnog s duljinom vremena u zatvo-ru, odnosno da je pojedinac naviknut na zatvorski život ili je jednostavno prestao mariti o ži-votu i ljudima izvan zatvora. Međutim, za potrebe ovog rada pretpostavljamo da je jedan as-

23 Iako stvarni broj kradljivaca, koji bi mogli biti privedeni može biti neizvjestan, pet će predstavnika od očekivane vrijednosti broja biti privedeno.


123

pekt kompleksnog problema određivanja visine kazne zatvora24 s ciljem odvraćanja pojedinca od neželjenog ponašanja dovoljan da se predoči, barem u osnovi, kako funkcionira ekonom-ska analiza prava.

4. Popularnost ekonomske analize prava u Sjedinjenim Američ-kim Državama

Američki sudac Richard A. Posner, koji je popularizirao ekonomsku analizu prava, najbolje objašnjava zašto je ovaj pokret dobio toliko na značenju u Sjedinjenim Američkim Državama. On upućuje na nekoliko čimbenika koji američki pravni sustav naginju k ekonomskoj analizi25:

• Jedan je čimbenik zakonodavna funkcija američkih sudova koja ohrabruje američke pravnike (odvjetnike) da promišljaju legislativno. Oni, drugim riječima, moraju raz-mišljati o politikama usklađivanju rezultata s (raspoloživim) sredstvima te balansi-ranju između konkurentskih interesa.

• Drugi je čimbenik fluidnost američne pravne profesije u kojoj pravnici (odvjetnici) ti-jekom svoje karijere mogu biti profesori, advokati, političari, konzultanti, praktiča-ri, državni službenici ili suci.

• Još jedan čimbenik je prestiž primijenjene ekonomije u SAD-u i želja američkih ekono-mista da primijene trenutnu teoriju na pravo.

• Zadnji je čimbenik interes mnogih odvjetnika kod problema koji proizlaze iz stvara-nja monopola provedbom antitrastovskih zakona i regulacije javnih dobara i zajed-ničkih nositelja.

Svi ovi čimbenici koji omogućuju popularnost ekonomske analize prava u SAD-u rijetko se pronalaze u Europi prvenstveno iz razloga što europski sudovi nemaju legislativnu moć. Prav-na profesija u Europi nije fluidna i zbog izolacije europskih sudstava, pravo je tehnička, auto-nomna disciplina odvojena od ekonomije koja je više teorijska. Također, u Europi postoji kon-tinuirani utjecaj sociologije prava.26 Međutim, i u Europi se pojavljuju neki čimbenici koji uka-zuju na prisutnost blagog porasta ekonomske analize u pravu. Prvi čimbenik je nedavno ukla-njanje barijera da se pravo prakticira izvan nacionalnih granica kako bi se promovirala veća pravna uniformnost u Europi. Posner to opisuje na sljedeći način: „Bolje nego da se prevo-di pravna kultura jednog naroda u pravne kulture drugih naroda Europske unije, ekonomska analiza prava nudi prijevod svih tih pravnih kultura na jezik ekonomije, koji je univerzalni je-zik – univerzalniji nego engleski!“27

24 Kazna zatvora nije, dakako, jedina kazna. Počinitelje se može kazniti i novčanim sankcijama (tj. globama) koje su jeftinije za društvo. Globe su novčani prijenosi između prekršitelja i države dok zatvorske kazne zahtijevaju od države da potroši novac u izgradnju i održavanje zatvora. Zato se ne bi trebalo oslanjati na sankciju zatvora osim ako prekršitelj nije novčano kažnjen do mogućeg maksimuma.

25 Vidi zanimljiv članak o popularnosti ekonomske analize prava usporedno u Sjevernoj Americi, Izraelu i Europi u Gazal-Ayal, O.: Economic Analysis of Law in North America, Europe and Israel, Review of Law & Economics, 3.2, 2007: 485-516. Dostupno na: http://works.bepress.com/oren_gazal_ayal/5 (12.01.2009.)

26 Detaljnjiju analizu nude Ulen,T., Garoupa, N. (2009). : The Market for Legal Innovation: Law and Economics in Europe and United States, University of Illinois, Law and Economics Research Paper No. LE07-009, 2009. Dostupno na: SSRN: http://ssrn.com/abstract=972360 (12.01.2009.)

27 Posner, R.A.: Collection of Articles about Economic Analysis of Law, 1939.


124

5. Umjesto zaključka

Iako ekonomska analiza prava privlači veliki interes, kritičari ovakovoga pristupa prava tako-đer su vrlo uvjerljivi. Posebno naglašena kritika tiče se teorijskog pokušaja primjene analize troš-kova i dobiti na načela dobroga i lošega. U nekim slučajevima ta je analiza primjenjiva, u drugima nije, posebice kada načelo efikasnosti protuslovi određenim moralnim normama.

Posebno glasne kritike tiču se normativnog pristupa ekonomske analize prava. Naime, ve-ćina znanstvenika koji se bave ekonomskom analizom prava kreće se unutar okvira neoklasič-ne ekonomske misli koja se oslanja na teoriju o racionalnom izboru, odnosno koja pretpostavlja da ljudi uvijek donose racionalne odluke na temelju savršenih informacija tako da maksimiziraju svoju materijalnu korist. Ipak, suvremena je ekonomska misao28 dovela u pitanje realnost hipo-teze o racionalnom izboru i to iz dvaju razloga. Psihološka istraživanja često pokazuju da odluke ljudi imaju tendenciju devijacije od modela racionalnog izbora u situacijama koje imaju male vje-rojatnosti ili su velike kompleksnosti. Isto tako, ljudi se u stvarnom životu suočavaju s odluka-ma koje su obilježene rizikom ili neizvjesnošću. Često su nesavršeno informirani o ulozima koji su vezani uz određene situacije. Također, treba voditi računa o tome što zaista racionalnost znači u kontekstu gdje donositelji odluka ne mogu procijeniti do koje mjere ide njihovo neznanje. Bez obzira na navedeno, ova se hipoteza ne može odbaciti, ali se njezina ograničenja moraju uzeti u obzir. Nadalje, dio liberalnih kritičara ekonomske analize prava kao argument navode kako nor-mativna ekonomska analiza ne(dovoljno) podrazumijeva važnost ljudskih prava i pitanja distri-butivne pravde.

Bez obzira na kritike i određene manjkavosti premisa, ekonomska analiza prava predstav-lja interdisciplinarni uspjeh dviju velikih društvenih znanosti.29 U prilog tome govore i suvreme-ni pravci razvoja ove discipline usmjereni k intenzivnijoj primjeni ekonomskih teorija u analizi pravne problematike. Posebno se ističe sve eksplicitnija primjena teorije igara te inkorporiranje bihevioralne ekonomije u ekonomsku analizu prava te pojačano korištenje statističkih i ekono-metrijskih tehnika. Uvođenje socio-ekonomskih aspekata u ekonomsku analizu prava pokušaj je „amortiziranja“ manjkavosti neoklasične ekonomske tradicije.

Do sada se ekonomski pristup pravu posebno razvio u nekim dijelovima prava, kao što su imovinsko pravo, ugovorno pravo, tržišno natjecanje i pravo društava, ali se sve više koristi ili bar pokušava koristiti i u svim ostalim područjima prava, kao što su kazneno pravo, obiteljsko pravo, pravo intelektualnog vlasništva.30 Primjetno je da se ekonomska analiza prava širi i na do sada neistraživana područja poput komparativnog prava ili međunarodnog javnog prava.31

28 Američki znanstvenici Daniel Kahneman i Vernon Smith nagrađeni su Nobelovom nagradom za ekonomiju 2002. godine zbog uključivanje uvida iz psiholoških istraživanja u ekonomsku znanost, posebice u domeni ljudskog prosuđivanja i odlučivanja u uvje-tima neizvjesnosti te razvoja labaratorijskih eksperimenata kao sredstava empirijske ekonomske analize, posebice kod izučavanja alternativnih tržišnih mehanizama. Kahnema i Smith su kroz svoja istraživanja i eksperimente dokazali da se ljudi ne ponašaju u skladu s (neoklasičnom) teorijom u slučajevima kada je tržište kompliciranije i gdje neizvjesnost igra veliku ulogu. Vidi više u Barković D., Barković, I.: Nobelova nagrada za ekonomiju, 2. dopunjeno izdanje, Grafika, Osijek, 2004., str. 169-176.

29 Hsiung, B.: Economic Analysis of Law: An Inquiry of its Underlying Logic, Erasmus Law and Economics Review 2, no. 1, March 2006, str. 1.

30 Mlikotin-Tomić, D., Šega, A.: Ekonomska analiza prava: razvoj i aktualnost, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, godina 4, 2006.

31 Na primjer, Sykes, Alan O.: The Economics of Public International Law (July 2004), in Chicago Law & Economics, Olin Working Paper No. 216. Dostupno na SSRN: http://ssrn.com/abstract=564383 or DOI: 10.2139/ssrn.564383; Van Aaken, A.: Towards Beha-vioral International Law and Economics? Comment on Kenneth W. Abbott. University of Illinois Law Review, Vol. 1, 2008; U. of St. Gallen Law & Economics Working Paper No. 2007-16 . Dostupno na SSRN: http://ssrn.com/abstract=1000196


125

U prilog važnosti ekonomske analiza prava govori i činjenica da je uvedena kao predmet u ku-rikul svih važnijih pravnih i ekonomskih fakulteta Sjedinjenih Američkih Država (npr. Universi-ty of Chicago Law School gdje predaju doajeni ekonomske analize prava Richard Posner, Ronald Coase i Gery Becker te George Mason University School of Law gdje je podučavao između ostalih i Nobelov laureat Vernon Smith). Unazad nekoliko godina pokreće se sve više doktorskih progra-ma kao najviših razina znanstvenog obrazovanja kojima se dodjeljuje akademski stupanj dokto-ra znanosti iz područja ekonomske analize prava (npr. doktorski program poznatog Vanderbilt University Law School).

Na europskim sveučilištima ekonomska analiza prava postaje samostalna nastavna discipli-na u posljednjem desetljeću. Od 1990-ih godina, konzorcij europskih sveučilišta (Aix-en-Proven-ce, Bolonja, Gent, Haifa, Hamburg, Manchester, Rotterdam, Beč) nudi interdisciplinarni magi-starski studij iz područja ekonomske analize prava (eng. European Master in Law and Economics) koji je Europska komisija potvrdila kao Erasmus Mundus Master Programme izvrsne akademske kvalitete. Tri europska sveučilišta- iz Hamburga, Rotterdama i Bolonje - nude zajednički Europ-ski doktorski program iz ekonomije i prava (eng. European Doctorate in Law and Economics).

Ekonomska analiza prava u Hrvatskoj nije se još iskristalizirala kao znanstvena disciplina, a hrvatski autor ju prvi put spominje tek 1995. godine pod nazivom „Economic analysis of law and market legislation“.32 Tijekom godina tek se manji broj autora33 pozabavio ekonomskom analizom prava kao modernom znanstvenom disciplinom i/ili poslužio metodama i argumentacijom eko-nomske analize prava (Mlikotin Tomić i Šega, 2006).34 Iako pravna doktrina Hrvatske još uvijek nije u potpunosti prihvatila intelektualni izazov ove (nove) znanstvene discipline, ekonomska analiza prava zasigurno će pronaći svoje pobornike kako u pravnim tako i u ekonomskim kru-govima.

Uz sva svoja ograničenja, ekonomska analiza prava u međunarodnoj akademskoj zajedni-ci predstavlja interdisciplinarni uspjeh prava i ekonomije, a budućnost ove discipline ovisit će o razumijevanju, suradnji i komunikaciji pravnika i ekonomista kako bi se prevladala ograničenja premisa ove dvije velike znanosti.

Literatura

• Barković, D., Barković, I.: Nobelova nagrada za ekonomiju, 2. dopunjeno izdanje, Grafika, Osijek, 2004.

• Beccaria, C.: On Crimes and Punishments and Other Writings, Cambridge University Pre-ss, Cambridge, 1995.

• Becker, G.: The Economic Approach to Human Behaviour, Chicago, The University of Chi-cago Press, 1976.

• Becker, G.S.: Crime and Punishment: An Economic Approach, 76 J Pol Econ 169, 1968.• Bentham, J: An Introduction to the Principles of Morals and Legislation, Hafner, New

york, 1948.

32 Mlikotin Tomić, D., Economic analysis of law and market legislation, u zbirci radova sa međunarodne konferencije Restrukturiran-je gospodarstva u tranziciji, Knjiga III, 7-9, Ekonomski fakultet Zagreb, studeni 1995., str. 109.

33 Prof. dr. sc. Deša Mlikotin Tomić, profesorica zagrebačkog Pravnog fakulteta posebno se ističe kao autorica radova s tematikom iz područja ekonomske analize prava. Na njezinu inicijativu održana je i Međunarodna konferencija Europske udruge za pravo i ekonomiju (eng. European Association of Law and Economics – EALE) u Zagrebu 23-25. rujna 2004. godine.

34 Mlikotin-Tomić, D., Šega, A.: Ekonomska analiza prava: razvoj i aktualnost, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, godina 4, 2006.


126

• Bentham, J: An Introduction to the Principles of Morals and Legislation, Hafner, New york, 1948.

• Calabresi, G.: Some Thoughts on Risk Distribution and the Law of Torts, 70 yale LJ 499, 1961.

• Calabresi, G.: The Costs of Accidents. yale University Press, New Haven, 1970.• Coase, R.H.: The Problem of Social Cost , 3 J Law & Econ 1, 1960: pp. 1-44• Jovanović, A.: Uvod u ekonomsku analizu prava, Pravni fakultet Univerziteta u Beogra-

du, 1998.• Gazal-Ayal, O.: Economic Analysis of Law in North America, Europe and Israel, Review of

Law & Economics 3.2 (2007): 485-516. Dostupno na http://works.bepress.com/oren_ga-zal_ayal/5

• Polinsky, M.: An Introduction to Law and Economics, third edition, Aspen Publishers, New york, 2003.

• Posner, R.A. Collection of Articles about Economic Analysis of Law, 1939.• Posner, R.A.: Economic Analysis of Law, Little Brown, Boston, 1972. • Posner, R.A.: Some uses and abuses of economics in law. University of Chicago Law Revi-

ew, 46(2), 1979.• Posner, R.A.: The Economics of Justice. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1981; • Posner, R.A.: The Problems of Jurisprudence. Cambridge, MA: Harvard, 1990. • North, D.: Institucije, institucionalna promjena i ekonomska uspješnost, Masmedia, Za-

greb, 2003. • Rowley, C. K.: Public Choice and the Economic Analysis of Law, u Nicholas Mercuro (ed.),

Law and Economics, Boston, Kluwer Academic Publishers, 1989.• Shavell, S.: Foundations of Economic Analysis of Law, The Belknap Press of Harvard Uni-

versity Press, Cambridge, Massachusetts, London, England, 2004.• Mlikotin Tomić, D.: Economic analysis of law and market legislation, u zbirci radova s

međunarodne konferencije Restrukturiranje gospodarstva u tranziciji, Knjiga III, 7-9, Eko-nomski fakultet Zagreb, studeni 1995.

• Mlikotin-Tomić, D., Šega, A.: Ekonomska analiza prava: razvoj i aktualnost, Zbornik Eko-nomskog fakulteta u Zagrebu, godina 4, 2006.

• Hsiung, B.: Economic Analysis of Law: An Inquiry of its Underlying Logic, Erasmus Law and Economics Review 2, no. 1, March 2006

• Sen, A.: Freedom: Development As Freedom, Knopf, New york, 1999.• Sykes, A. O.: The Economics of Public International Law (July 2004). U Chicago Law & Eco-

nomics, Olin Working Paper No. 216. Available at SSRN: http://ssrn.com/abstract=564383 or DOI: 10.2139/ssrn.564383

• Ulen, T., Garoupa, N.: The Market for Legal Innovation: Law and Economics in Europe and United States, University of Illinois, Law and Economics Research Paper No. LE07-009. Available at SSRN: http://ssrn.com/abstract=972360

• Van Aaken, A.: Towards Behavioral International Law and Economics? Comment on Ke-nneth W. Abbott. University of Illinois Law Review, Vol. 1, 2008; U. of St. Gallen Law & Econo-mics Working Paper No. 2007-16 . Available at SSRN: http://ssrn.com/abstract=1000196

• Veljanovski, C. G.: The Role of Economics in the Common Law, no. 7, Research in Law and Economics, 1985.


127

Ivana Barković, Ph.D., Associate Professor, Faculty of Law in Osijek

ECONOMIC ANALySIS OF LAW: OPPORTUNITIES AND LIMITATIONS

Abstract

The paper aims at presenting a (new) discipline- law and economics also known as economic analysis of law that has not fully taken hold in Croatian theory and practice. Following the in-troductory remarks the second part of the paper deals with basics of economic analysis of law, a separate scientific discipline that makes use of economic analysis as a means for evaluation of laws and regulations or to use the institutionalists’ terms - institutions, their economic effici-ency and social adequacy. The third part of the paper gives a survey of economic analysis of law application in a case study of defining the term of imprisonment as a sanction imposed for co-mmitting criminal offences. The fourth part comments briefly on why this approach to law has not fully taken hold in Europe while being quite popular in the United States not only in acade-mic circles but in (legal) practice as well. Concluding remarks point out potential deficiencies in this approach to law; nevertheless they can encourage further research in this exceptionally in-teresting scientific discipline.

Key words: law and economics, economic analysis of law, legal rules, institutions, social welfare

Prof. Dr. Ivana Barković, ausserordentliche Professorin an der Fakultät für Rechtswissenschaften, Universität J. J. Strossmayer in Osijek

ÖKONOMISCHE ANALySE DES RECHTS: MÖgLICHKEITEN UND BES-CHRäNKUNgEN

Zusammenfassung

Das Ziel dieser Arbeit ist es, eine (neue) Disziplin vorzustellen – Recht und Wirtschaft (Eng. law and economics), die auch unter dem Namen Ökonomische Analyse des Rechts (Eng. economic analysis of law) bekannt ist und in kroatischer Theorie und Praxis noch keine Anwendung ge-funden hat. Nach einleitenden Bemerkungen wird der zweite Teil des Beitrags den Grundlagen der ökonomischen Analyse des Rechts gewidmet – einer getrennten wissenschaftlichen Diszi-plin, die die ökonomische Analyse als Mittel der Evaluierung der Gesetze und Rechtsregel, oder mit Wortschatz der Institutionalisten ausgedrückt: der Institutionen, ihrer ökonomischen Leis-tungsfähigkeit und gesellschaftlicher Akzeptabilität verwendet. Im dritten Teil wird die An-wendung der ökonomischen Analyse des Rechts am Beispiel der Bemessung von Freiheitsstra-fe als Sanktion für begangene Straftaten dargestellt. Im vierten Teil kommentiert die Autorin,


128

warum dieser Ansatz keine völlige Anwendung in Europa gefunden hat, während er in den Ve-reinigten Staaten, nicht nur in akademischen, sondern auch in richterlichen Gemeinschaft und Praxis außerordentliche Popularität genießt. Die am Schluss folgenden Erörterungen weisen auf eventuelle Nachteile dieses Ansatzes zum Recht hin; sie können aber auch als Anstiftung für wei-tere Forschung dieser außerordentlich interessanten Disziplin dienen.

Schlüsselwörter: das Recht, Ökonomische Analyse des Rechts, Rechtsregel, Institutionen, gesellschaftlicher Wohlstand

Dr. sc. Ivana Barković, professeur à la Faculté de droit de l’Université J.J. Strossmayer à Osijek

ANALySE ECONOMIQUE DU DROIT: POSSIBILITES ET LIMITES

Revue

Le but de cet article est de présenter brièvement la (nouvelle) discipline – droit et économie (en anglais: law and economics) connue aussi comme l’analyse économique du droit qui jusqu’à maintenant n’a pas été établie dans la théorie et la pratique croate. Après quelques observations préliminaires la seconde partie de cet article est consacrée aux principes de l’analyse économique du droit, une discipline scientifique particulière qui utilise l’analyse économique comme outil pour évaluer les lois et règlements ou - en d’autres termes -les institutions, leur efficacité économique et leur acceptation sociale. Dans la 3ème partie on présente l’application de l’analyse économique du droit sur un exemple de détermination des durées de peines de prison comme sanction pour les délits pénaux. Dans la 4ème partie on explique pourquoi cette approche du droit ne s’est pas complètement établie en Europe tandis qu’aux USA elle est extrêmement populaire non seulement dans les cercles académiques mais aussi dans la pratique judiciaire. En conclusion on attire l’attention sur les insuffisances potentielles de cette approche du droit qui sont aussi des pistes de travail pour les études et recherches futures sur cette discipline scientifique très intéressante.

Mots clés: droit, analyse économique, règles juridiques, institution, prospérité sociale


129

Davor Muhvić, mag. iur. Pregledni znanstveni radAsisten Pravnog fakulteta Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku UDK 343.163:340.5

POREDBENI PRIKAZ PRAVNOG POLOŽAJA DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA S POSEBNIM OSVRTOM NA PRAVNI POLOŽAJ DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA U REPUBLICI HRVATSKOJPrikaz: Državno odvjetništvo (javno tužiteljstvo) je posebno državno tijelo kojemu je

najvažnija funkcija progon počinitelja kaznenih djela u kaznenom postupku. Način ustroja tog državnog tijela varira od zemlje do zemlje. Autor se u ovom radu usredotočuje na jedan aspekt problematike državnog odvjetništva – njegov pravni položaj u okviru trodiobe državne vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sud-sku, te daje prikaz pravnog položaja državnog odvjetništva u pet zapadnoeurop-skih zemalja: Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj, Engleskoj i Italiji. Posebno je izložen pravni položaj državnog odvjetništva u Republici Hrvatskoj s kritikom trenutnog normativnog uređenja. Na kraju se izvode zaključci oko pravne nara-vi institucije državnog odvjetništva te se predlaže reforma normativnog ustroja pravnog položaja državnog odvjetništva u Republici Hrvatskoj.

Ključne riječi: državno odvjetništvo, izvršna vlast, pravosudna vlast, eksterne upute, inter-ne upute, pravo avokacije, pravo devolucije, hijerarhijski odnosi, monokratski ustroj

1. UvOD

U suvremenim državama je danas uobičajeno postojanje državnog tijela koje obavlja funkci-ju kaznenog progona u kaznenom postupku. To se tijelo obično naziva državnim odvjetništvom ili javnim (državnim) tužiteljstvom1. Kako je kod nas ustavni termin za to tijelo državno odvjet-ništvo, u ovom radu koristit ćemo se tim nazivom2. Državno odvjetništvo je izraz potrebe za po-stojanjem posebnog državnog tijela koje će po službenoj dužnosti progoniti počinitelje kaznenih djela, bez obzira na volju oštećenika ili nekog drugog građanina (tzv. načelo oficijelnosti kazne-

1 Institucija državnog odvjetništva (javnog tužiteljstva) ušla je u većinu europskih kaznenih postupaka tijekom 19. stoljeća po uzoru na francuski Zakonik o kaznenom postupku iz 1808. godine, postavši karakteristična za tzv. mješoviti oblik kaznenog postup-ka kontinentalnih europskih zemalja. Javno tužiteljstvo se u francuskom pravu razvijalo još od 1670. godine. Bayer, Vladimir: Kazneno procesno pravo – odabrana poglavlja, Knjiga II., Povijesni razvoj kaznenog procesnog prava, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, 1995., str. 129., 144.-145.

2 O povijesnoj utemeljenosti tog naziva u Hrvatskoj vidi Ljubanović, Vladimir: Kazneno procesno pravo, izabrana poglavlja, Pravni fakultet Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku, Osijek, 2002., str. 64.

Davor Muhvić, mag. iur.: Poredbeni prikaz pravnog položaja državnog odvjetništva s posebnim osvrtom na pravni položaj državnog odvjetništva u Republici ...

130

nog progona), i potrebe da funkcija kaznenog progona bude potpuno odvojena od funkcije suđe-nja radi postizanja pune objektivnosti suca (tzv. akuzatorno ili optužno načelo) 3.

Međutim, državno odvjetništvo nije u svim državama ustrojeno na jednak način. Prvenstve-no postoje znatne razlike između zemalja kontinentalnog europskog pravnog kruga i zemalja an-gloameričkog pravnog kruga, ali odstupanja u brojnim pitanjima postoje i između zemalja iste pravne tradicije. Kada govorimo o državnom odvjetništvu, nužno nam se nameću pitanja njego-va ustrojstva i unutarnjih odnosa njegovih službenika, njegova odnosa s drugim državnim tijeli-ma, načina zakonske regulacije njegove obveze na pokretanje kaznenog postupka (načelo legali-teta kaznenog progona ili načelo oportuniteta kaznenog progona4), zatim ovlasti i dužnosti dr-žavnog odvjetnika u kaznenom postupku (naročito u prethodnom postupku), načina imenova-nja na dužnost i razrješenja s dužnosti, te odnosa prema građanima direktno zainteresiranima za vođenje kaznenog postupka.

U ovom radu dotaći ćemo se većine ovih pitanja i načina njihova uređenja u pet zapadnoeu-ropskih država s uvaženom pravnom tradicijom, s posebnim naglaskom na aspekt pravnog po-ložaja državnog odvjetništva u svjetlu trodiobe državne vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Njemačka, Francuska i Švicarska izabrane su zbog svog nesumnjivog utjecaja kao tipične predstavnice kontinentalnog europskog pravnog kruga, Engleska kao izvorište angloameričke pravne tradicije, a Italija kao svojevrsni specifičan slučaj. Nakon prikaza pravnog položaja držav-nog odvjetništva u navedenih pet zemalja razmotrit ćemo kakav je pravni položaj državnog od-vjetništva u Republici Hrvatskoj.

2. PRAvNI POLOžAJ DRžAvNOg ODvJETNIšTvA U NEKIM ZAPAD-NOEUROPSKIM ZEMLJAMA

2.1 Pravni položaj državnog odvjetništva u Njemačkoj

U njemačkom ustavu ne postoje odredbe o državnom odvjetništvu. Položaj i ustrojstvo dr-žavnog odvjetništva prvenstveno su normirani Zakonom o ustrojstvu sudova iz 1975. godine, dok su ovlaštenja državnog odvjetništva u kaznenom postupku regulirana Zakonom o krivič-nom postupku iz 1975. godine5.

Državno odvjetništvo u Njemačkoj je ovlašteno zaprimati kaznene prijave i prijedloge za pokretanje kaznenog postupka6, voditi istragu, odlučivati o podizanju optužnice, zastupati op-tužbu na glavnoj raspravi te podnositi pravne lijekove nakon donošenja presude. Važnu ulogu ima i u postupku izvršenja kazni7. Državno odvjetništvo je u Njemačkoj „gospodar prethodnog

3 Opširnije o navedenim načelima vidi Krapac, Davor: Kazneno procesno pravo, Prva knjiga: Institucije, II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine, Zagreb, 2003., str. 55.-62.

4 Prema načelu legaliteta kaznenog progona državni odvjetnik je obvezan pokrenuti i vršiti kazneni progon uvijek kada za to postoje zakonski uvjeti, dok prema načelu oportuniteta (svrhovitosti) kaznenog progona državni odvjetnik pokreće kazneni progon tek kada na temelju postojanja zakonskih uvjeta u konkretnom slučaju ocijeni da je, sa stajališta državnih interesa, svrhovito (oportuno) obavljati kazneni progon. Usp. ibid., str. 62. i dalje, i Ljubanović: Kazneno procesno pravo, op. cit., str. 49.-52.

5 Novoselec, Petar: Državno odvjetništvo u Saveznoj Republici Njemačkoj, Francuskoj i Švicarskoj, Pravni vjesnik, br. 3-4/1990., str. 343.

6 Prilikom odlučivanja o pokretanju kaznenog progona njemački državni odvjetnik vezan je načelom legaliteta kaznenog progona. Vidi supra bilj. 4.

7 Novoselec, op. cit., str. 344.


131

postupka“8 jer se prethodni postupak sastoji iz samo jedne faze – istrage, koju, po slovu zakona, za razliku od klasičnog mješovitog modela kaznenog postupka s istražnim sucem isključivo nad-ležnim za provođenje istrage, provodi državno odvjetništvo9. U prethodnom postupku držav-nom odvjetništvu pomaže policija koja mu je „funkcionalno podređena“ te je obvezna postupa-ti prema njegovim uputama10. U praksi, međutim, policija često postupa prilično samostalno, a o poduzetim radnjama državnog odvjetnika obavještava nakon već provedene istrage11.

Državno odvjetništvo u Njemačkoj je hijerarhijski organizirano državno tijelo koje stoji u re-soru i pod kontrolom ministarstva pravosuđa. Hijerarhijska organizacija državnog odvjetniš-tva omogućava vrlo visoke standarde nadzora i kontrole12. Osim hijerarhijskih odnosa, državno odvjetništvo u Njemačkoj karakterizira i monokratski ustroj13. Ustrojstvo državnog odvjetništva usko je povezano s ustrojstvom sudova. Njemačka je savezna država u kojoj postoje savezni i ze-maljski državni organi te je ovdje bitno napomenuti da savezno državno odvjetništvo nije na-dređeno zemaljskim državnim odvjetništvima. Savezni ministar pravosuđa nadređen je save-znim državnim odvjetnicima, dok je zemaljskim državnim odvjetnicima nadređena pravosudna uprava odgovarajuće zemlje. Neprekinuta hijerarhija viših i nižih državnih odvjetništava postoji samo u svakoj zemlji zasebno14. Navedeno se odnosi i na pravo avokacije i pravo devolucije15. U nje-mačkoj literaturi se smatra da je takav model „djelotvorna zapreka potencijalnom jakom utjeca-ju nekoga središnjeg organa krivičnog progona“16.

Hijerarhijska organizacija državnog odvjetništva funkcionira na temelju uputa viših tijela ni-žima. Potrebno je razlikovati eksterne upute od internih uputa. Pravo davanja eksternih uputa ima savezni ministar pravosuđa saveznim državnim odvjetnicima te zemaljski ministar pravosuđa zemaljskim državnim odvjetnicima. Eksterne upute opravdavaju se potrebom snošenja odgo-vornosti izvršne vlasti za funkcioniranje državnog aparata u demokratskom društvu, a kako bi to bilo moguće, vlada mora biti nadređena tom istom državnom aparatu17. Pravo davanja inter-nih uputa imaju viši službenici državnog odvjetništva prema nižim službenicima državnog od-

8 Izraz je preuzet iz njemačke literature, vidi Ljubanović, Vladimir: Državno odvjetništvo: njegov položaj, ustrojstvo i funkcije u kaznenom postupku, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, br. 2/1996., str. 696., bilj. 35.

9 Ljubanović, Vladimir: Aktualna pitanja državnog odvjetništva, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, br. 2/1997., str. 510.

10 Usp. Ljubanović: Državno odvjetništvo: njegov položaj, ustrojstvo i funkcije u kaznenom postupku, op. cit., str. 696. i dalje, i Novoselec, op. cit., str. 348.

11 Huber Barbara: Javno (državno) tužilaštvo: pravni položaj, djelatnost i nadzor, Zakonitost, br. 5/1992., str. 784.-785. Više o odnosu državnog odvjetništva i policije u Njemačkoj vidi u Albrecht, Hans-Jörg: Criminal Prosecution: Developments, Trends and Open Questions in the Federal Republic of Germany, European Journal of Crime, Criminal Law and Criminal Justice, Vol. 8, No. 3, 2000., str. 254.-256.

12 Albrecht, op. cit., str. 254.

13 Hijerarhijski odnosi – odnosi podređenosti nižih državnih odvjetništava višima. Monokratski ustroj – ustroj u kojem je jedna osoba (državni odvjetnik) na čelu određenog državnog odvjetništva, koja obavlja poslove

iz njegove nadležnosti, njime upravlja, zastupa ga i odgovorna je za njegov rad. Usp. Krapac: Kazneno procesno pravo, op. cit., str. 147.-148. i Ljubanović: Kazneno procesno pravo, op. cit., str. 55.

14 Novoselec, op. cit., str. 343.-344. i 346.-347.

15 Pravo avokacije – ovlast državnog odvjetnika da preuzme obavljanje svih ili pojedinih poslova zamjenika državnog odvjetnika istog državnog odvjetništva ili od nižeg državnog odvjetništva.

Pravo devolucije – ovlast državnog odvjetnika da, iz opravdanih razloga, povjeri postupanje u pojedinačnom predmetu drugom zamjeniku državnog odvjetnika istog državnog odvjetništva ili drugom nižem državnom odvjetništvu. Usp. Krapac: Kazneno procesno pravo, op. cit., str. 147.-148. i Ljubanović: Kazneno procesno pravo, op. cit., str. 55.-56. U nešto starijoj literaturi koristili su se nazivi devolucija i supstitucija (tako npr. Novoselec, op. cit. i Ljubanović: Državno odvjetništvo: njegov položaj, ustrojstvo i funkcije u kaznenom postupku, op. cit., str. 699.-700.).

16 Huber, op. cit., str. 779.

17 Usp. ibid., str. 781. i Ljubanović: Aktualna pitanja državnog odvjetništva, op. cit., str. 508.


132

vjetništva. To se odnosi kako na davanje uputa službenicima unutar istog državnog odvjetniš-tva, tako i na davanje uputa službenicima nižeg državnog odvjetništva na području višeg držav-nog odvjetništva od kojeg uputa dolazi. Upute mogu biti općenite, ali se mogu odnositi i na kon-kretan slučaj18. Mogu se odnositi i na pravna i na činjenična pitanja. Postojanje obveznih upu-ta zapravo je mjera nadzora nad državnim odvjetnicima koja se opravdava „potrebom da država mora osigurati svoje interese preko organa koji je zastupa“19. Međutim, pravo davanja uputa ipak je ograničeno načelom zakonitosti i načelom legaliteta kaznenog progona. Državno odvjetništvo treba zastupati „pravnu volju države, a ne njenu volju kao izraz njene političke moći“ 20. Drugim riječima, državni odvjetnik ne samo da nije dužan, već ne smije postupati po nezakonitoj uputi jer bi inače snosio kaznenu odgovornost isto kao i davalac upute. Ovdje se mora primjetiti da je državni odvjetnik često u teškom položaju jer „može biti svakodobno razriješen ako počne izra-žavati veću odanost načelima zakonitog i pravednog pravosuđa nego potrebama vladine dnevne politike“21. Međutim, u praksi se nadređeni u načelu suzdržavaju od uplitanja u rad pojedinom državnom odvjetniku. Razlog tome je prvenstveno iskustvo fašističke vladavine u Njemačkoj od 1933. do 1945. godine i tadašnji golem utjecaj politike na pravni sustav. Ključnu preventivnu ulo-gu u tom pogledu danas u Njemačkoj imaju mediji22.

Njemački teoretičari zauzimaju stajalište da državno odvjetništvo pripada izvršnoj vlasti jer se sudskom vlašću mogu smatrati samo organi koji donose presudu (iurisdictio est ius dicendi of-ficium). U skladu s takvim gledištem državni odvjetnici u Njemačkoj nemaju sudački status već se smatraju državnim (upravnim) službenicima23. Međutim, državno se odvjetništvo u Njemač-koj ne može smatrati čisto upravnim tijelom. Njemački procesualisti potkrjepljuju tu tvrdnju s više činjenica. Državni odvjetnik nije stranka u njemačkom kaznenom postupku zbog toga što nema položaj koji je oštro suprotstavljen interesima okrivljenika. On je dužan utvrđivati kako one okolnosti koje terete okrivljenika, tako i one koje mu idu u korist, a može ulagati i pravne li-jekove u okrivljenikovu korist. Državni odvjetnik ima dužnost podržati suca na glavnoj raspra-vi u nastojanju da pravilno utvrdi činjenično stanje i da pravilno primjeni pravo. U skladu s izne-senim proizlazi da državni odvjetnik mora u svom postupanju biti objektivan te težiti ostvare-nju istinitosti i pravednosti. Državni odvjetnici se u Njemačkoj, poput sudaca, na tu dužnost po-stavljaju doživotno. Da bi se naglasila ovakva specifična uloga državnog odvjetništva u odnosu na ostala tijela državne uprave često se u njemačkoj literaturi koristi poznata francuska postav-ka da je državno odvjetništvo „čuvar zakona“. U prilog tom stajalištu idu i druge tvrdnje iz nje-mačke literature, kao npr., da je državno odvjetništvo „pravosuđu pridodano tijelo koje obavlja pra-vosudnu funkciju u širem smislu“ (Katholnigg) ili da je državno odvjetništvo „hijerarhijski strukturi-rano tijelo pravosudne vlasti“ (Roxin) 24.



20 Ibid., str. 348. Usp. s Ljubanović: Aktualna pitanja državnog odvjetništva, op. cit., str. 512.-514.




24 Ljubanović: Državno odvjetništvo: njegov položaj, ustrojstvo i funkcije u kaznenom postupku, op. cit., str. 688.-691. Usp. s Novo-selec, op. cit., str. 344.-346.


133

2.2. Pravni položaj državnog odvjetništva u Francuskoj

Opće odredbe o državnom odvjetništvu i njegovim ovlastima sadržane su u francuskom Za-koniku o krivičnom postupku iz 1957. godine, a odredbe o unutrašnjoj organizaciji i statusnim pi-tanjima državnih odvjetnika u Uredbi o statusu magistrature iz 1958. godine25.

Državno odvjetništvo u Francuskoj provodi prethodnu istragu zajedno s pravosudnom po-licijom26, pokreće službenu istragu (koju provodi istražni sudac), odlučuje o podizanju optužni-ce, zastupa optužbu na glavnoj raspravi i povodom pravnih lijekova. Karakteristika francuskog prava je da državni odvjetnik prilikom odlučivanja o pokretanju kaznenog progona postupa pre-ma načelu oportuniteta kaznenog progona27. Zbog toga u Francuskoj postoji i mogućnost privatnog progona kao instrumenta kojim se može ispraviti propust državnog odvjetnika28. Prethodni po-stupak u Francuskoj se dijeli na dvije faze: prethodnu istragu (policijski izvidi) pod kontrolom državnog odvjetnika i službenu istragu (istraga) pod vodstvom istražnog suca. Službena istraga provodi se obvezno samo za najteža kaznena djela, dok se za ostala kaznena djela provodi samo fakultativno. Prethodna istraga je tako u većini slučajeva jedini oblik prethodnog postupka29. Iako je formalno prethodna istraga u Francuskoj pod kontrolom državnog odvjetništva, policija u praksi, slično kao i u Njemačkoj, postupa u prehodnoj istrazi prilično samostalno, a o poduze-tim radnjama državnog odvjetnika obavještava nakon već provedenih radnji30.

Slično kao i u Njemačkoj, državno odvjetništvo u Francuskoj je hijerarhijski organizirano dr-žavno tijelo na čelu s ministrom pravosuđa. Ministar pravosuđa politički je odgovoran za rad dr-žavnog odvjetništva31. U pravilu je ustrojstvo državnog odvjetništva povezano s ustrojstvom su-dova32. Kako je ustrojstvo sudova u Francuskoj vrlo zamršeno, što je dijelom posljedica trodio-be kaznenih djela na zločine, prijestupe i prekršaje u francuskom pravu, u to se pitanje u ovom radu nećemo pobliže upuštati33. Državni odvjetnici smatraju se magistratima kao i suci. Nije ne-uobičajeno da tijekom karijere magistrat prijeđe iz jedne profesije u drugu34. Unatoč tome, izme-đu sudaca i državnih odvjetnika postoje i neke važne razlike. Državne odvjetnike imenuje dekre-tom predsjednik Republike na prijedlog ministra pravosuđa. Za razliku od sudaca, za imenova-nje državnih odvjetnika ne traži se mišljenje Višeg savjeta za magistrature. Iako je karijera držav-nih odvjetnika zasnovana na jednakim kriterijima kao i sudačka, o njihovom unapređenju odlu-čuje samostalno ministar pravosuđa. Jednako tako, za razliku od sudaca, državni odvjetnici ne uživaju stalnost i nepremjestivost35. Posebnost francuskog slučaja je u tome što je isključeno pra-vo avokacije i pravo devolucije između organa različitog ranga (koncepcija tzv. vlastitog ovlaštenja). To znači da predstavnik državnog odvjetništva višeg ranga ne može preuzeti postupanje u pred-


26 Pravosudna policija nadležna je za otkrivanje kaznenih djela i počinitelja te prikupljanje dokaza, za razliku od upravne policije, koja je nadležna za osiguranje javnog reda i sprječavanje počinjenja kaznenih djela. Ibid., str. 352.

27 Vidi supra bilj. 4. Verrest, Pieter: The French Public Prosecution Service, European Journal of Crime, Criminal Law and Criminal Justice, Vol. 8, No. 3, 2000., str. 212.

28 Usp. Huber, op. cit., str. 792. i Verrest, op. cit., str. 212.

29 Usp. Ljubanović: Aktualna pitanja državnog odvjetništva, op. cit., str. 511. i Novoselec, op. cit., str. 349-350.

30 Novoselec, op. cit., str. 352.-353.

31 Verrest, op. cit., str. 222.

32 Ibid., str. 212.

33 O tome vidi Novoselec, op. cit., str. 349.

34 Verrest, op. cit., str. 225.

35 Usp. Novoselec, op. cit., str. 350. i Verrest, op. cit., str. 221.


134

metu za koji je nadležno državno odvjetništvo nižeg ranga niti to može povjeriti nekom drugom organu. Isto vrijedi i za ministra pravosuđa. Pravo na avokaciju i pravo na devoluciju u francu-skom pravu postoji samo u okviru istog organa. Radnje pojedinog službenika određenog držav-nog odvjetništva smatraju se radnjama čitavog državnog odvjetništva (princip nedjeljivosti dr-žavnog odvjetništva) 36.

Što se tiče eksternih i internih uputa, kao oblika kontrole državnog odvjetništva, važno je ista-knuti poseban položaj generalnog tužitelja pri Kasacionom sudu37, koji niti prima upute od mi-nistra pravosuđa (eksterne upute), niti daje upute nižim državnim odvjetništvima (interne upu-te). Ministar pravosuđa nema pravo davanja uputa svim državnim odvjetništvima, već samo oni-ma najvišeg ranga, ako izuzmemo spomenutog generalnog tužitelja pri Kasacionom sudu. Dalj-nje pravo davanja internih uputa seže neprekinuto sve do državnih odvjetništava najnižeg ran-ga. Međutim, eksterne i interne upute mogu se odnositi samo na podizanje optužbe, a nikako na zabranu krivičnog progona. S obzirom na činjenicu da pravo avokacije i pravo devolucije u fran-cuskom pravu postoji samo u okviru organa istog ranga, djelotvornost uputa kao kontrolnog mehanizma državnih odvjetništava je znatno umanjena, ali ne i potpuno jer službenik višeg or-gana ima ovlast pokrenuti disciplinski postupak protiv službenika nižeg organa. Također, upute se mogu odnositi samo na pisane radnje, ne i na usmena izlaganja državnog odvjetnika na glav-noj raspravi38.

Kada govorimo o pravnom položaju državnog odvjetništva u Francuskoj, u pravnoj teoriji je, slično kao i u Njemačkoj, prisutno stajalište da se radi o državnom organu koji ima obilježja i iz-vršne i pravosudne vlasti39. Najvažnije činjenice koje govore u prilog tvrdnji da se radi o dijelu iz-vršne vlasti su: hijerarhijski ustroj na čelu s ministrom pravosuđa i položaj državnih odvjetnika kao državnih (upravnih) službenika. U prilog tvrdnji da se radi o dijelu pravosudne vlasti govore činjenice da su državni odvjetnici u nekim stvarima ipak izjednačeni sa sucima: zajedničko ško-lovanje, svrstavanje u platne razrede po istim kriterijima kao suci te olakšani prelazak kadrova između ovih dviju funkcija. Francuski teoretičari, za razliku od njemačkih, ne odriču državnom odvjetništvu svojstvo stranke u kaznenom postupku, ali ipak smatraju da se položaj državnog odvjetništva u svijetlu svog specifičnog položaja i ovlaštenja koje ima u kaznenom postupku ne može svesti na položaj „obične“ stranke40. Osim čuvene postavke da je državno odvjetništvo „ču-var zakona“, u francuskoj literaturi nailazimo i na druge slične tvrdnje koje govore u prilog nave-denom, npr. da je državno odvjetništvo „čuvar općeg interesa“, ili da je državno odvjetništvo „od-vjetnik društva“ 41. Iako u posljednje vrijeme u Francuskoj ima sve više prijedloga da se državnom odvjetništvu omogući veća samostalnost, još uvijek prevladava stav prema kojem ministar pra-vosuđa mora imati određene ovlasti u provođenju kriminalne politike kako bi se spriječila zlou-poraba u primjeni načela oportuniteta od strane državnog odvjetništva42.

36 Novoselec, op. cit., str. 351-352.

37 Kasacioni sud je najviši francuski sud isključivo revizijskog karaktera. Ibid., str. 349.

38 Ibid., str. 352. Vidi i Verrest, op. cit., str. 222.-224.

39 Verrest, op. cit., str. 211.-212.

40 Usp. ibid., str. 221.-222. i Novoselec, op. cit., str. 350.-351.

41 Novoselec, op. cit., str. 350.-351.

42 Verrest, op. cit., str. 223.-224.


135

2.3. Pravni položaj državnog odvjetništva u švicarskoj

Švicarska je, poput Njemačke, savezna država. Međutim, za razliku od Njemačke, u Švicar-skoj ne postoji jedinstveni zakon o kaznenom postupku koji bi se odnosio na kaznene postupke pred svim sudovima u cijeloj državi, već svaki kanton ima svoj zakon o kaznenom postupku i za-kon o organizaciji sudova. Norme o organizaciji i funkcioniranju saveznog državnog odvjetniš-tva sadržane su u Saveznom zakonu o saveznom krivičnom pravosuđu iz 1934. godine, a norme o organizaciji i funkcioniranju kantonalnih državnih odvjetništava sadržane su u kantonalnim za-konima o organizaciji sudova43.

Zbog raznolikosti pravne regulacije kaznenog postupka po kantonima ne može se uopćeno govoriti o ovlastima švicarskog državnog odvjetnika u kaznenom postupku. Svim kantonima je zajedničko da državni odvjetnik zastupa optužbu pred sudom na glavnoj raspravi. S druge stra-ne, modeli uređenja prethodnog postupka značajno odstupaju od jednog kantona do drugog44. I švicarsko pravo poznaje posebnu policiju koja sudjeluje u prethodnom postupku pod rukovod-stvom državnog odvjetništva, a naziva se sudskom policijom45.

Ustrojstvo i unutarnju organizaciju državnog odvjetništva u Švicarskoj odlikuje, s jedne stra-ne raznolikost regulacije po kantonima, a s druge strane faktična samostalnost i neovisnost po-jedinih državnih odvjetništava u svom radu. Od pravila da ustrojstvo državnih odvjetništava pra-ti ustrojstvo sudova u Švicarskoj ima mnogo više odstupanja nego u Njemačkoj i Francuskoj46. Državne odvjetnike najčešće biraju kantonalni parlamenti, a ponegdje i kantonalne vlade, i to na određeno vrijeme. U manjim kantonima biraju ih građani na neposrednim izborima. Unutarnje ustrojstvo državnog odvjetništva u Švicarskoj, kao i u Njemačkoj i Francuskoj, odlikuje mono-kratsko ustrojstvo i hijerarhijski odnosi. Poput francuskog prava, u švicarskom pravu pravo avokaci-je i pravo devolucije postoje samo u okviru istog organa47.

Pravo davanja eksternih i internih uputa u Švicarskoj je dosta ograničeno. Na davanje ekster-nih uputa u nekim kantonima ovlaštene su ili kantonalne vlade, ili kantonalni ministri pravo-suđa, a u nekim kantonima državna odvjetništva podvrgnuta su nadzoru sudova. Zajedničko je svim kantonima da takve upute mogu imati vrlo ograničeni obujam. U nekim kantonima ekster-ne upute mogu se odnositi samo na pokretanje nekog kaznenog postupka, ne i na nepokretanje postupka. U nekim kantonima se upute uopće ne mogu odnositi na pojedinačne slučajeve, već samo na administrativno poslovanje. U Švicarskoj postoji tendencija sve jačeg osamostaljivanja državnih odvjetništava od izvršne vlasti, a u skladu s tim i tendencija ukidanja svih oblika ekster-nih uputa. U stručnim se krugovima smatra da treba težiti i ograničenju internih uputa. Vlada-juće je stajalište da se položaj državnih odvjetnika treba približiti položaju sudaca u pogledu jača-nja individualne odgovornosti pojedinog državnog odvjetnika48.

Vladajuće mišljenje u Švicarskoj o pravnom položaju državnog odvjetništva odgovara nje-mačkom i francuskom, po kojem se radi o specifičnom organu s obilježjima i izvršne i pravosud-ne vlasti. U prilog shvaćanju da se radi o tijelu izvršne vlasti ističe se da je državno odvjetništvo u propisima nekih kantona definirano kao takvo te da državni odvjetnici u Švicarskoj imaju status


44 Više o tome vidi ibid., str. 354.

45 Ibid., str. 355.

46 Ibid., str. 353.

47 Ibid., str. 355.

48 Ibid.


136

državnih (upravnih) službenika. Za razliku od njemačkih, a slično francuskim, švicarski se držav-ni odvjetnici ne biraju doživotno, već na određeno vrijeme. S druge strane ističe se da je državno odvjetništvo dio izvršne vlasti samo u formalnom smislu, dok je u materijalnom smislu dio pra-vosudne vlasti, jer je dužno postupati na objektivan način te težiti utvrđenju materijalne istine. To između ostalog proizlazi iz okolnosti da državno odvjetništvo u kaznenom postupku mora utvrđivati činjenice koje terete okrivljenika, ali i one koje mu idu u korist, a može ulagati i prav-ne lijekove u korist okrivljenika. Osebujnost švicarskih shvaćanja o pravnom položaju državnog odvjetništva, u odnosu na njemačka i francuska, jest u tome što mu odriču svojstvo „čuvara za-kona“. Vladajuće je stajalište da ovlasti državnog odvjetništva treba ograničiti na djelatnost pro-gona počinitelja kaznenih djela u okviru kaznenog postupka. Iz navedenog proizlazi da se držav-no odvjetništvo u Švicarskoj smatra strankom u kaznenom postupku49.

2.4. Pravni položaj državnog odvjetništva u Engleskoj

Poznato je da je engleski kazneni postupak rezultat drugačijeg povijesnog puta od onoga u kon-tinentalnoj Europi. Za razliku od tzv. mješovitog modela kaznenog postupka, kakvog primjenjuju zemlje kontinentalne Europe, u Engleskoj se razvio tzv. akuzatorni model kaznenog postupka. Iako je taj postupak utemeljen na modelu popularne tužbe50, zanimljivo je da je u novije vrijeme u Engle-skoj došlo do razvoja institucija kaznenog progona po uzoru na kontinentalni model.

Već je ranije englesko pravo poznavalo institucije Glavnog odvjetnika (the Attorney-General) i Glavnog solicitora (the Solicitor-General) kao članova Vlade bez mjesta u Kabinetu. Neke od funk-cija Glavnog odvjetnika su: davanje pravnih savjeta članovima Vlade, zastupanje Vladinih organa u složenijim slučajevima pred sudom, davanje mišljenja o zakonskim nacrtima, i slično. Za određeni manji broj kaznenih djela mogućnost pokretanja kaznenog progona uvjetovana je dozvolom Glav-nog odvjetnika. Glavni odvjetnik je čak u nekim važnijim slučajevima osobno zastupao optužbu, ali se to rijetko događalo. Za svoj rad Glavni odvjetnik odgovara Parlamentu. Što se tiče Glavnog soli-citora, moglo bi se reći da je on svojevrstan zamjenik Glavnog odvjetnika51.

Godine 1879. ustanovljena je institucija Ravnatelja javnih progona (the Director of Public Pro-secutions). Taj organ je po mnogočemu sličan klasičnom institutu državnog odvjetnika poznatog u pravnim sustavima kontinentalne Europe. Svrha tog organa u engleskom pravu bila je vođenje ka-znenog progona po zapovijedi Glavnog odvjetnika ili državnog tajnika, ali u određenim je slučajevi-ma Ravnatelj javnih progona imao i ovlast samoinicijativnog progona52.

Zakonom o progonu kaznenih djela iz 1985. godine ustanovljena je Krunska služba kaznenih progona (the Crown Prosecution Service) na čelu s već spomenutim Ravnateljem javnih progona. Uspostava tog organa zapravo je jedan od rijetkih prodora kontinentalnih ideja u englesko kazne-no procesno pravo. Radi se o centraliziranom državnom tijelu s odjelima raspoređenima po cijeloj zemlji. Temelji se na monokratskom ustroju i hijerarhijskim odnosima53. Međutim, za razliku od eu-ropskih državnih odvjetništava, Krunska služba kaznenih progona u pravilu nema ovlast pokretanja kaznenog postupka. Već je spomenuto da je engleski kazneni postupak utemeljen na modelu popu-

49 Ibid., str. 354.

50 Prema modelu popularne tužbe, inicijativa za pokretanje kaznenog postupka pripada privatnoj osobi, oštećeniku ili bilo kojem drugom građaninu. Drugačije je u pravnim sustavima zemalja kontinentalne Europe gdje je prihvaćeno tzv. načelo oficijelnosti kaznenog progona. Krapac: Kazneno procesno pravo, op. cit., str. 57.

51 Krapac, Davor: Engleski kazneni postupak, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995., str. 50.-51.

52 Ibid., str. 48.-49.

53 Ibid., str. 49.


137

larne tužbe, ali u praksi, u velikoj većini slučajeva kazneni progon pokreće policija. Krunska služba ne može utjecati na odluku policije u pogledu pokretanja kaznenog progona54. U Engleskoj je po-licija „gospodar prethodnog postupka“, dok Krunska služba kaznenih progona u prethodnom po-stupku nema nikakvih ovlasti55. U najvećem broju slučajeva, nakon pokrenutog postupka, od poli-cije kazneni progon pred sudovima preuzima upravo Krunska služba kaznenih progona56. Nakon preuzimanja kaznenog progona od policije, uloga Krunske službe kaznenih progona se ograničava na zastupanje optužbe pred nadležnim sudom57. Nakon što primi slučaj od policije, Krunska služ-ba kaznenih progona ima ovlast prekinuti progon ili promijeniti optužbu58. Kako je engleski kazne-ni postupak stranački postupak, službenici Krunske službe kaznenih progona u njemu imaju polo-žaj stranke u punom smislu te riječi59.

Za razliku od zemalja kontinentalne Europe, gdje ustroj državnih odvjetništava prati ustroj su-dova, tijela kaznenog progona u Engleskoj više su vezana uz policiju nego uz sudove60. Razlog tome je što je Krunska služba kaznenih progona (ustanovljena 1985. godine) zapravo nastala iz tzv. soli-citorskih odjela policijskih organa61. Naime, sve do 1960-ih godina policija u Engleskoj ne samo da je kod većine kaznenih djela odlučivala o tome da li će progoniti počinitelja već je i zastupala optuž-bu pred magistratskim sudovima. Tijekom 1960-ih i 1970-ih policija je počela zapošljavati pravnike kako bi im pomagali u njihovim progoniteljskim funkcijama. Tijekom vremena ti pravnici su se sve više počeli pojavljivati pred magistratskim sudovima kao zastupnici optužbe62.

Već smo vidjeli da je u zemljama kontinentalne Europe u pravilu ministar pravosuđa na vrhu piramide hijerarhijski ustrojenog državnog odvjetništva. U pravilu on nadzire rad državnog od-vjetništva i ima pravo davanja eksternih uputa državnom odvjetništvu. U Engleskoj se tijelo ka-znenog progona smatra nezavisnim i od izvršne, i od sudske vlasti63. Ravnatelja javnih progona, čel-nika Krunske službe kaznenih progona, imenuje Glavni odvjetnik64. Glavni odvjetnik nadzire rad Ravnatelja javnih progona, a preko njega, i rad Krunske službe kaznenih progona65. Glavni odvjet-nik odgovara za rad Krunske službe kaznenih progona isključivo parlamentu, a ne ministru pravo-suđa ili Vladi66. Međutim, mora se uzeti u obzir da je, unatoč tome, Glavni odvjetnik ipak član Vla-de. To znači da i on može biti stavljen u tešku poziciju izbora između postupanja po zakonu i po-stupanja prema potrebama vladine dnevne politike67. Dakle, ne može se reći da je tijelo kaznenog progona u Engleskoj potpuno odvojeno od izvršne vlasti, kao što je to, kako ćemo vidjeti u nastav-ku, slučaj u Italiji.

54 Ashworth, Andrew: Developments in the Public Prosecutor’s Office in England and Wales, European Journal of Crime, Criminal Law and Criminal Justice, Vol. 8, No. 3, 2000., str. 259.


56 Krapac: Engleski kazneni postupak, op. cit., str. 45. i 50.

57 Ibid., str. 50.

58 Ashworth, op. cit., str. 259.



61 Huber, op. cit., str. 779. Više o tome vidi u Ashworth, op. cit., str. 258.


63 Ibid., str. 262.

64 Ibid.

65 Krapac: Engleski kazneni postupak, op. cit., str. 50.-51.

66 Huber, op. cit., str. 780.-781.

67 Ibid.


138

2.5. Pravni položaj državnog odvjetništva u Italiji

Kada smo govorili o pravnom položaju državnog odvjetništva u Njemačkoj, Francuskoj i Švi-carskoj, vidjeli smo da se u sve tri navedene zemlje ovo državno tijelo doživljava kao organ sui ge-neris, koji ima karakteristike i izvršne (upravne) i pravosudne vlasti68. Italija u tom pogledu čini izuzetak od ostalih zapadnoeuropskih zemalja jer je talijansko državno odvjetništvo potpuno odvojeno od izvršne vlasti. Drugim riječima, državno odvjetništvo je u Italiji dio pravosuđa. Ovakvo rješenje, predviđeno talijanskim Ustavom iz 1948. godine, posljedica je loših iskustava iz vreme-na Mussolinijevog totalitarističkog režima tijekom kojega je dolazilo do brojnih zlouporaba dr-žavnog odvjetništva od strane izvršne vlasti69.

Državno odvjetništvo u Italiji ima isključivu nadležnost za pokretanje kaznenog postupka te ima značajne ovlasti nad policijom u prethodnom postupku70. U Italiji je državno odvjetništvo „gos-podar prethodnog postupka“71. Državni odvjetnik postupa prema načelu legaliteta kaznenog progona, ali ipak ima mogućnost zatražiti „arhiviranje“ nekog „slabijeg“ slučaja72. Može se reći da zbog toga državni odvjetnik do određene mjere ipak ima određene diskrecijske ovlasti u pogle-du pokretanja kaznenog progona. Talijanskim Zakonom o kaznenom postupku iz 1988. godine u znatnoj mjeri je umanjena ovlast i dužnost suda da na vlastitu inicijativu utvrđuje materijalnu istinu (tzv. inkvizitorna maksima) te je državni odvjetnik dobio položaj stranke u kaznenom po-stupku po uzoru na akuzatorni model kaznenog postupka kakvog poznaju zemlje angloamerič-kog pravnog kruga. Državni odvjetnik u Italiji nije „čuvar zakona“ i nije obvezan prikupljati do-kaze u korist okrivljenika73.

U Italiji je državno odvjetništvo hijerarhijski organizirano tijelo čije ustrojstvo prati ustroj-stvo sudova, ali na vrhu organizacije državnog odvjetništva nije ministar pravosuđa, niti je ono na bilo koji drugi način podređeno izvršnoj vlasti. Na čelu državnog odvjetništva je Glavni pro-gonitelj (procuratore capo) kojega izabire Vrhovno vijeće magistrature74. To je posebno tijelo pred-viđeno talijanskim Ustavom, ovlašteno za donošenje svih odluka koje se tiču državnih odvjetni-ka i sudaca (imenovanje, unaprjeđenje itd.), a kako bi se osigurala njihova neovisnost. Dvije tre-ćine Vrhovnog vijeća magistrature čine državni odvjetnici i suci izabrani od strane svojih kole-ga75. U Italiji, dakle, slično kao i u Francuskoj, državni odvjetnici čine sa sucima zapravo jedno ti-jelo - magistraturu, školuju se na isti način, zapošljavaju se preko zajedničkog javnog natječaja, a tijekom karijere često prelaze sa sudačke funkcije na državnoodvjetničku, i obratno, čak i nekoli-ko puta u karijeri76. Magistratura je stalna - nakon imenovanja na temelju javnog natječaja i ini-cijalnog ispita, magistrat napreduje u karijeri automatizmom prema godinama službe. Nakon 28 godina u službi, magistrat doseže najviši rang i najviši platni razred. U usporedbi s ostalim dr-žavnim službama magistrati imaju daleko veće plaće i mirovine. Magistrati se ne mogu ukloniti

68 U engleskoj literaturi o navedenom se pitanju rijetko govori, ali bi se moglo reći da je i u Engleskoj državno odvjetništvo specifičan državni organ, ako se uzme u obzir da se radi o dijelu državne uprave, ali s određenim stupnjem neovisnosti. Ibid., str. 780.-783.

69 Di Federico, Giuseppe: Prosecutorial Independence and the Democratic Requirement of Accountability in Italy, British Journal of Criminology, Vol. 38, No. 3, 1998., str. 375.

70 Ibid. Vidi i Pavišić, Berislav: Talijanski kazneni postupak, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2002., str. 50.-54.

71 Huber, op. cit., str. 784.-785.

72 Ibid., str. 787.

73 Ibid., str. 789.-790.

74 Ibid., str. 780.

75 Di Federico, op. cit., str. 375.

76 Ibid., str. 372. (bilj. 1.)


139

niti premjestiti sa svog položaja, osim po svojoj volji (ako se izuzmu neke teže disciplinske mje-re). Zanimljivo je primijetiti kako u Italiji ne postoji nikakva vrsta ocjenjivanja obnašanja duž-nosti državnog odvjetnika. Nije neuobičajeno da se sucima i državnim odvjetnicima na temelju „pravosudnih zasluga“ odobrava produljeni dopust kako bi obavljali zastupničke dužnosti u par-lamentu ili čak ministarsku dužnost u Vladi bez nepovoljnih posljedica za magistratsku karije-ru77.

Zbog položaja državnog odvjetništva kao samostalnog i neovisnog pravosudnog organa, u Italiji ne postoji pravo davanja eksternih i internih uputa. Eksterne upute nisu moguće zbog potpu-ne odvojenosti državnog odvjetništva od izvršne vlasti, a interne upute zbog toga što je državni odvjetnik po statusu izjednačen sa sucem, a ne s državnim (upravnim) službenikom78. Posljedica takvog uređenja je tzv. „personalizacija progoniteljskih funkcija“79. Naime, unatoč formalnom hi-jerarhijskom i monokratskom ustrojstvu državnog odvjetništva, radnje u kaznenim predmetima u praksi se promatraju kao radnje pojedinog službenika državnog odvjetništva, a ne kao radnje državnog odvjetništva (kao državnog tijela). Talijanski autor Giuseppe Di Federico smatra da pri ustroju i organizaciji državnog odvjetništva treba postići optimalnu ravnotežu između „potre-be za neovisnošću i potrebe za odgovornošću državnog odvjetništva“ te navodi da je Italija otiš-la u jednu krajnost80. U pokušaju postizanja što veće neovisnosti državnog odvjetništva, u Italiji je stvorena situacija nedostatka mogućnosti nadzora i kontrole nad državnim odvjetništvom kao pretpostavka njegova odgovornog rada.

3. PRAvNI POLOžAJ DRžAvNOg ODvJETNIšTvA U REPUBLICI HR-vATSKOJ

Temeljne odredbe o državnom odvjetništvu u Republici Hrvatskoj sadržane su u čl. 124. Usta-va Republike Hrvatske81. Ustrojstvo i organizacija državnog odvjetništva detaljnije su normira-ni Zakonom o državnom odvjetništvu iz 2001. godine82, a ovlasti državnog odvjetništva u kazne-nom postupku “starim” Zakonom o kaznenom postupku iz 1997. godine dok ne stupe na snagu odredbe “novog” Zakona o kaznenom postupku iz 2008. godine83.

Prema Zakonu o kaznenom postupku iz 1997. godine državno odvjetništvo u Republici Hr-vatskoj ima vodeću ulogu u predistražnom postupku, zahtijeva provođenje istrage od istražnog suca, odlučuje o podizanju optužnice, zastupa optužbu na glavnoj raspravi i ima pravo podno-šenja pravnih lijekova. Kada stupe na snagu odgovarajuće odredbe Zakona o kaznenom postup-ku iz 2008. godine, državni odvjetnik u Republici Hrvatskoj bit će “gospodar prethodnog postup-ka” u punom smislu te riječi. Prema odredbama novog zakona državni odvjetnik će, pored prava

77 Ibid., str. 376. i dalje.

78 Huber, op. cit., str. 780.-783.

79 Di Federico, op. cit., str. 379. i dalje.

80 Ibid., str. 372. i dalje.

81 Ustav Republike Hrvatske (pročišćeni tekst), Narodne novine, br. 41/01.

82 Zakon o državnom odvjetništvu, Narodne novine, br. 51/01, 16/07, 20/07 i 146/08.

83 Zakon o kaznenom postupku, Narodne novine, br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 i Zakon o kaznenom po-stupku, Narodne novine, br. 152/08. Novi ZKP stupio je na snagu 1. siječnja 2009., međutim, većina odredbi novog ZKP-a, pa tako i onih koje se odnose na ovlasti državnog odvjetništva u kaznenom postupku, stupit će na snagu 1. rujna 2011. godine, odnosno 1. srpnja 2009. u predmetima za kaznena djela iz čl. 21. Zakona o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, Narodne novine, br. 88/01, 12/02, 33/05, 48/05 i 76/07. Vidi čl. 575. novog ZKP-a.


140

i dužnosti koje ima sada, provoditi istragu umjesto istražnog suca, provoditi će i nadzirati pro-vođenje dokaznih radnji, predlagati će privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske ko-risti, odlučivati će o odgodi kaznenog progona, te pregovarati s okrivljenikom o priznanju kriv-nje i sankciji. Prilikom odlučivanja o pokretanju kaznenog progona državni odvjetnik je, u pra-vilu, vezan načelom legaliteta kaznenog progona84. U skladu s kontinentalnom europskom prav-nom tradicijom, u Republici Hrvatskoj državni odvjetnik ne utvrđuje samo one činjenice koje te-rete okrivljenika već i one koje mu idu u korist, a može podnositi pravne lijekove i u korist okriv-ljenika (žalba, zahtjev za obnovu kaznenog postupka, zahtjev za zaštitu zakonitosti). Iz tih ra-zloga, državno odvjetništvo se može smatrati samo „strankom u čisto formalnom smislu“85, jer nje-gova uloga nadilazi funkciju kaznenog progona u kaznenom postupku.

Ustrojstvo državnog odvjetništva u Republici Hrvatskoj slijedi ustrojstvo sudova: Državno odvjetništvo Republike Hrvatske „ustanovljuje se za cijelo područje Republike Hrvatske“ , žu-panijsko državno odvjetništvo „za područje županijskog, odnosno trgovačkog suda“, a općinsko državno odvjetništvo „za područje jednog ili više općinskih sudova“ (čl. 10. Zakona o državnom odvjetništvu)86. Unutarnji se ustroj državnog odvjetništva u Republici Hrvatskoj temelji na hi-jerarhijskim odnosima - „općinska državna odvjetništva podređena su županijskim državnim od-vjetništvima, a ova Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske“ (čl. 11. st. 2. Zakona o držav-nom odvjetništvu) i monokratskom ustroju – „državni odvjetnik obavlja poslove iz nadležnosti dr-žavnog odvjetništva, zastupa državno odvjetništvo, odgovoran je za rad državnog odvjetništva i upravlja državnim odvjetništvom“ (čl. 13. st. 1. Zakona o državnom odvjetništvu). Državni od-vjetnik ima pravo avokacije – „državni je odvjetnik ovlašten preuzeti obavljanje svih ili pojedinih poslova zamjenika državnog odvjetnika istoga državnog odvjetništva ili od nižega državnog od-vjetništva“, i pravo devolucije – „iz opravdanih ra zloga državni odvjetnik može povjeriti postupa-nje u pojedinač nom predmetu drugom zamjeniku državnog odvjetnika istoga državnog odvjet-ništva ili drugom nižem državnom odvjetništvu“ (čl. 26. st. 2. Zakona o državnom odvjetniš-tvu). Hrvatski sustav poznaje samo pravo davanja internih uputa - „državni je odvjetnik ovlašten zamjeniku državnog odvjetnika istoga državnog odvjetništva ili nižem državnom odvjetništvu dati obvezatni naputak za rad i postupanje kada je to potrebno radi jedinstvene primjene zako-na, kao i nalog i uputu za rješavanje pojedinog predmeta“ (čl. 26. st. 1. Zakona o državnom od-vjetništvu).

Prije promjene Ustava Republike Hrvatske iz 2000. godine i donošenja novog Zakona o dr-žavnom odvjetništvu iz 2001. godine, državno odvjetništvo u Republici Hrvatskoj se, slično kao u Njemačkoj, Francuskoj ili Švicarskoj, smatralo specifičnim tijelom s karakteristikama izvršne vlasti i karakteristikama pravosudne vlasti87. Međutim, prema Ustavu RH iz 2000. godine držav-no odvjetništvo je „samostalno i neovisno pravosudno tijelo88 ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Re-

84 O izuzecima vidi Ljubanović: Kazneno procesno pravo, op. cit., str. 50.-52.

85 Ibid., str. 48.

86 Uz navedene ustrojstvene oblike državnog odvjetništva postoji i Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta kao specijalizirano tijelo državnog odvjetništva nadležno za cijelo područje RH u određenim kaznenim predmetima. Ured je ustrojen Zakonom o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, Narodne novine, br. 88/01, 12/02, 33/05, 48/05 i 76/07, loc. cit. ( vidi bilj. 83).

87 Vidi Ljubanović: Državno odvjetništvo: njegov položaj, ustrojstvo i funkcije u kaznenom postupku, op. cit., str. 691. i dalje.

88 U skladu s ustavnom formulacijom državnog odvjetništva kao „samostalnog i neovisnog pravosudnog tijela“ ministar nadležan za poslove pravosuđa u RH nema pravo davanja eksternih uputa državnom odvjetništvu.


141

publike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona“89 (čl. 124. st. 1. Ustava RH). Iz toga bi se moglo zaključiti da je Republika Hrvatska krenula putem Italije i potpuno od-vojila državno odvjetništvo od izvršne vlasti. Ipak, da tome nije baš tako, proizlazi iz činjenice da „glavnoga državnog odvjetnika Republike Hrvatske imenuje na vrijeme od četiri godine Hrvat-ski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, uz prethodno mišljenje nadležnog odbora Hr-vatskoga sabora“ (čl 124. st. 2. Ustava RH). Taj isti glavni državni odvjetnik imenuje županijske i općinske državne odvjetnike, također na vrijeme od četiri godine, uz prethodno mišljenje, izme-đu ostalih, i ministra nadležnog za poslove pravosuđa (čl. 49. Zakona o državnom odvjetništvu). U našoj literaturi je dobro primjećeno da na taj način „nitko nije odgovoran za loš rad državnog odvjetništva“ – „glavni državni odvjetnik to nije, jer ga aktualna politička vlast koja ga je i imeno-vala štiti kao „svoga“ čovjeka, a nije to ni sama ta vlast, jer se poziva na pravni položaj državnog odvjetništva kao samostalnog i neovisnog pravosudnog tijela“90.

Državnoodvjetničko vijeće, osnovano po uzoru na Državno sudbeno vijeće, je tijelo koje bi trebalo jamčiti „samostalnost i neovisnost“ državnog odvjetništva. Međutim, ono ne odlučuje o imenovanju, razrješenju i stegovnoj odgovornosti državnih odvjetnika (o načinu njihova imeno-vanja već je bilo govora), već samo njihovih zamjenika (čl. 124. st. 4., 5. i 6.). Naime, s idejom vo-diljom da se položaj službenika državnog odvjetništva izjednači s položajem sudaca, a ne držav-nih (upravnih) službenika, u Ustavu RH iz 2000. godine povučena je paralela između sudaca i za-mjenika državnih odvjetnika, te između predsjednika sudova i državnih odvjetnika (glavnog dr-žavnog odvjetnika te županijskih i općinskih državnih odvjetnika)91. Pritom je, kako primjeću-je Vladimir Ljubanović, „ispuštena iz vida činjenica da se položaj i zadaci državnog odvjetnika u obavljanju njegovih dužnosti bitno razlikuju od položaja i zadataka predsjednika suda, a položaj zamjenika državnog odvjetnika od položaja suca“92. Predsjednik suda je sudac koji uz svoje su-dačke dužnosti obavlja još i poslove sudske uprave. On nema pravo davanja „obvezatnih napu-taka za rad i postupanje“ (interne upute) ostalim sucima, niti pravo avokacije i pravo devoluci-je. Svaki sudac je „neovisan, sudi prema svojem pravnom znanju i vezan je samo na ustavne, za-konske i druge propise“93. Pojednostavljeno rečeno, neovisnost suda nije ugrožena s obzirom na to da predsjednika suda imenuje ministar pravosuđa, jer on mu ne može narediti „kako da sudi“, niti predsjednik suda to može narediti sucu suda kojeg je predsjednik. S druge strane, državni odvjetnik je taj koji „obavlja poslove iz nadležnosti državnog odvjetništva, zastupa državno od-vjetništvo, odgovoran je za rad državnog odvjetništva i upravlja državnim odvjetništvom“. On je ovlašten davati svojim podređenima (svojim zamjenicima i nižim državnim odvjetništvima) in-terne upute, te ima pravo avokacije i pravo devolucije.

Nakon iznesenoga proizlazi da je neovisnost i samostalnost državnog odvjetništva u Repu-blici Hrvatskoj vrlo upitna zbog činjenice da izvršna vlast ima presudan utjecaj u imenovanju dr-žavnih odvjetnika i zbog podređenosti nižih državnih odvjetništava višima, te zamjenika držav-nih odvjetnika državnim odvjetnicima. U takvom ustroju rješenje po kojem zamjenike državnih odvjetnika imenuje neovisno tijelo ne može biti jamstvo neovisnog i samostalnog državnog od-vjetništva.

89 Iz ustavne formulacije po kojoj je državno odvjetništvo dužno „podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona“ može se zaključiti da se i u Republici Hrvatskoj državno odvjetništvo smatra „čuvarom zakona“. Ljubanović: Kazneno procesno pravo, op. cit., str. 44.

90 Ljubanović: Kazneno procesno pravo, op. cit., str. 45 (bilj. 60.)

91 Usp. čl. 124. st. 3., 4. i 5. s čl. 122. st. 1. i 2. i čl. 123. st. 1. Ustava RH.

92 Ljubanović Vladimir: Novo hrvatsko pravo državnog odvjetništva, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, br. 2/2001., str. 8.

93 Ibid.


142

4. ZAKLJUČAK

Nakon izlaganja o pravnom položaju državnog odvjetništva u pet izabranih zapadnoeurop-skih zemalja, te naposljetku i u Republici Hrvatskoj, može se zaključiti da je državno odvjetniš-tvo, zbog svoje uloge i funkcija u pravnom sustavu države, državno tijelo sa specifičnim položa-jem, bez obzira na određene razlike u pojedinim državama. Najveće sličnosti postoje između Nje-mačke, Francuske i Švicarske, kao tipičnih predstavnica kontinentalnog europskog pravnog kru-ga. U sve tri navedene zemlje državno odvjetništvo se smatra državnim tijelom posebne vrste, kako s karakteristikama izvršne vlasti, tako i s karakteristikama pravosudne vlasti. Ipak, vidjeli smo da između tih triju država postoje i određene razlike u načinu pravnog uređenja ovoga tijela. Engleska u odnosu na uređenje državnog odvjetništva značajnije odstupa od kontinentalnih eu-ropskih zemalja. Zbog potpuno različitog povijesnog razvoja i tradicije, institucije engleskog pra-va općenito je teško uspoređivati s onima iz kontinentalnih europskih prava. Međutim, iz onoga što je izloženo u ovom radu, možemo vidjeti da i institucije kaznenog progona u Engleskoj tako-đer odlikuju karakteristike kako izvršne, tako i pravosudne vlasti. To se, međutim, ne može reći i za Italiju. Kako smo vidjeli, u Italiji je državno odvjetništvo potpuno odvojeno od izvršne vlasti te predstavlja dio pravosudne vlasti.

U Republici Hrvatskoj je pitanje pravnog položaja državnog odvjetništva riješeno na način koji se, opet, razlikuje od načina njegova uređenja u svim navedenim državama. Prema slovu Ustava, državno odvjetništvo u Republici Hrvatskoj pripada pravosudnoj vlasti, ali smo već na-veli ustavne i zakonske odredbe koje nisu u skladu s tom ustavnom tvrdnjom. Zbog toga može-mo reći da je u stvarnosti i kod nas državno odvjetništvo državno tijelo s obilježjima pravosudne, ali i izvršne vlasti. Takvo stanje stvari nalaže potrebu mijenjanja sadašnjeg normativnog uređe-nja institucije državnog odvjetništva. Pri tome Republika Hrvatska može birati između dva puta: slijediti primjer Italije i izmijeniti ustavne i zakonske odredbe na način da državno odvjetništvo zaista bude „samostalno i neovisno pravosudno tijelo“, ili odustati od takve definicije i ostati u okvirima kontinentalne europske pravne tradicije na način da državno odvjetništvo ipak bude pod određenim nadzorom i kontrolom izvršne vlasti.

S obzirom na talijanska iskustva, gdje se pod svaku cijenu išlo za postizanjem pune samostal-nosti i neovisnosti državnog odvjetništva, a na štetu učinkovite kontrole i nadzora nad tim tije-lom kao jamstva za njegov odgovoran rad, autor smatra da Republika Hrvatska u pogledu ovo-ga pitanja ipak treba ostati vjerna kontinentalnoj europskoj pravnoj tradiciji. U skladu s tim, iz-vršnu vlast bi do određene mjere ipak trebalo učiniti odgovornom za rad državnog odvjetniš-tva. To, međutim, ne znači da bi državno odvjetništvo nužno trebalo u potpunosti izjednačiti s državnom upravom, a njegove službenike s državnim (upravnim) službenicima. Primjeri zema-lja izloženih u ovom radu pokazuju nam različite mogućnosti uspostavljanja potrebne optimal-ne ravnoteže između neovisnosti i odgovornosti, odnosno elemenata pravosudne i elemenata iz-vršne vlasti.


143

5. LITERATURA

1. Albrecht, Hans-Jörg: Criminal Prosecution: Developments, Trends and Open Questions in the Federal Republic of Germany, European Journal of Crime, Criminal Law and Criminal Ju-stice, Vol. 8, No. 3, 2000., str. 245.-256.

2. Ashworth, Andrew: Developments in the Public Prosecutor’s Office in England and Wales, European Journal of Crime, Criminal Law and Criminal Justice, Vol. 8, No. 3, 2000., str. 257.-282.

3. Bayer, Vladimir: Kazneno procesno pravo – odabrana poglavlja, Knjiga II., Povijesni razvoj ka-znenog procesnog prava, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, 1995.

4. Di Federico, Giuseppe: Prosecutorial Independence and the Democratic Requirement of Accountability in Italy, British Journal of Criminology, Vol. 38, No. 3, 1998., str. 371.-387.

5. Huber Barbara: Javno (državno) tužilaštvo: pravni položaj, djelatnost i nadzor, Zakonitost, br. 5/1992., str. 775.-795.

6. Krapac, Davor: Kazneno procesno pravo, Prva knjiga: Institucije, II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine, Zagreb, 2003.

7. Krapac, Davor: Engleski kazneni postupak, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995.

8. Ljubanović, Vladimir: Kazneno procesno pravo, izabrana poglavlja, Pravni fakultet Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku, Osijek, 2002.

9. Ljubanović, Vladimir: Novo hrvatsko pravo državnog odvjetništva, Hrvatski ljetopis za ka-zneno pravo i praksu, br. 2/2001., str. 3.-29.

10. Ljubanović, Vladimir: Aktualna pitanja državnog odvjetništva, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, br. 2/1997., str. 507.-516.

11. Ljubanović, Vladimir: Državno odvjetništvo: njegov položaj, ustrojstvo i funkcije u kazne-nom postupku, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, br. 2/1996., str. 686.-703.

12. Novoselec, Petar: Državno odvjetništvo u Saveznoj Republici Njemačkoj, Francuskoj i Švi-carskoj, Pravni vjesnik, br. 3-4/1990., str. 343.-357.

13. Pavišić, Berislav: Talijanski kazneni postupak, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2002.

14. Verrest, Pieter: The French Public Prosecution Service, European Journal of Crime, Criminal Law and Criminal Justice, Vol. 8, No. 3, 2000., str. 210.-244.


144

Davor Muhvić, LLB, Assistant at the Faculty of Law in Osijek

A COMPARATIvE SURvEy OF STATE ATTORNEy’S OFFICE LEgAL STATUS WITH SPECIAL REFERENCE TO THE LEgAL STATUS OF STATE ATTORNEy’S OFFICE IN THE REPUBLIC OF CROATIA

Abstract

State attorney’s office (public attorney’s office) is a separate government body prosecuting the perpetrators of criminal acts in criminal proceeding. The organisational system of this body varies from state to state. The author of the paper focuses on an aspect of the state attorney’s of-fice issue – the legal status within the division of powers into legislative, executive and judicial and surveys the legal status of state attorney’s office in five West-European countries: in Germa-ny, France, Switzerland, England and Italy. A special survey of state attorney’s office in the Re-public of Croatia has been given with a critical view of the current normative system. Finally the conclusions have been drawn on legal nature of the state attorney’s office institute suggesting a normative system reform of state attorney’s office legal status in the Republic of Croatia.

Key words: state attorney’s office, executive power, judicial power, external instructions, internal instructions, right of avocation, right of devolution, hierarchy, monocracy system.

Davor Muhvić, dipl. Iur., Fakultät für Rechtswissenschaften, Universität J. J. Strossmayer in Osijek

KOMPARATIvE DARSTELLUNg DER RECHTSLAgE DER STAATSA-NWALTSCHAFT MIT BESONDERER RÜCKSIHT AUF DIE RECHTSLAgE DER STAATSANWALTSCHAFT IN DER REPUBLIK KROATIEN

Zusammenfassung

Die Staatsanwaltschaft (öffentliche Anwaltschaft) ist ein getrenntes Organ der öffentlichen Gewalt, dessen wichtigste Funktion in der Verfolgung von Straftätern im Strafverfahren be-steht. Die Weise, auf welche dieses Organ aufgebaut ist, variiert von einem Staat zum anderen. Der Autor fokussiert in diesem Beitrag auf einen Aspekt der mit der Staatsanwaltschaft verbun-denen Problematik: ihre Rechtslage im Rahmen der Gewaltenteilung in die Legislative, Exeku-tive und Rechtsprechung - und bietet eine Darstellung der Rechtslage der Staatsanwaltschaft in fünf westeuropäischen Staaten: Deutschland, Frankreich, der Schweiz, England und Italien. Be-sonders wird die Rechtslage der Staatsanwaltschaft in der Republik Kroatien erörtert, wobei ak-tuelle normative Regelung kritisch analysiert wird. Am Ende werden daraus Schlussfolgerungen gezogen, insbesondere in Bezug auf den Rechtscharakter der Staatsanwaltschaft, und der Au-


145

tor schlägt die Veränderung der vorhandenen normativen Regelung der Rechtslage von Staatsa-nwaltschaft in der Republik Kroatien vor.

Schlüsselwörter: Staatsanwaltschaft, vollziehende Gewalt (Exekutive), rechtsprechende Gewalt, externe Anweisungen, interne Anweisungen, Avokationsrecht, Devolutionsrecht, Hierarchie, monokratischer Aufbau

Davor Muhvić, dipl.iur., assistant à la Faculté de droit de l’Université J. J. Strossmayer à Osijek

REvUE COMPARéE DE LA POSITION JURIDIQUE DU MINISTèRE PU-BLIC (PARQUET) AvEC UNE ANALySE PARTICULIèRE DE LA SITUATI-ON EN RéPUBLIQUE DE CROATIE

Revue

Dans cet article l’auteur s’intéresse à un aspect de la problématique du ministère public- sa position juridique dans le cadre de la séparation des pouvoirs de l’état entre le judiciaire, l’exécutif et le législatif. L’Allemagne, la France et la Suisse, en tant que représentants types d’un grou-pe juridique européen continental, malgré certaines différences ont beaucoup de points com-muns, s’agissant de la position juridique du ministère public. Dans ces trois états on considère assez généralement qu’il s’agit d’un corps d’état particulier qui présente des caractéristiques à la fois des pouvoirs exécutifs et judiciaires. L’Angleterre, sur ce sujet diffère considérablement des états européens continentaux. Cependant même si les institutions du droit anglais sont difficile-ment comparables avec celles du droit européen continental, on peut dire que les corps de pour-suite pénale en Angleterre présentent également les attributs des deux pouvoirs exécutifs et ju-diciaires. La position juridique du ministère public en Italie est définie par des normes et diffère entièrement des états mentionnés ci-dessus. En Italie le Parquet est séparé du pouvoir exécutif et est rattaché uniquement au pouvoir judiciaire. Le ministère public en République de Croatie, selon la Constitution appartient au pouvoir judiciaire. Cependant d’autres normes constitutio-nnelles et législatives sont en désaccord avec cette assertion. Il en résulte une situation où il est difficile de déterminer le responsable des activités du Parquet. Un tel état de fait impose la néce-ssité de changer les normes actuelles. L’auteur considère que la République de Croatie devrait re-ster fidèle à la tradition juridique européenne continentale et attribuer au pouvoir exécutif une certaine responsabilité dans les activités du ministère public.

Mots clés: ministère public, pouvoir exécutif, pouvoir judiciaire, instructions externes, droit de révocation, instructions internes, droit de la dévolution, relations hiérarchiques, structure monocratique


PRIKAZI

149

Tunjica Petrašević, mag. iur., asistent Pravnog fakulteta Sveučilišta J.J. Strossmayer u OsijekuBarbara Herceg, mag. iur., asistentica Pravnog fakulteta Sveučilišta J.J. Strossmayer u Osijeku

PRVI ZNANSTVENO-STRUČNI SKUP: DIJETE I PRAVO

U Osijeku je 19. lipnja 2009. godine održan prvi znanstveno- stručni skup pod nazivom „Di-jete i pravo“ u organizaciji Pravnog fakulteta u Osijeku. Važnost i vrijednost ovoga skupa krije se u interdisciplinarnosti koja je po prvi puta primjenjena na položaj djeteta u Republici Hrvat-skoj. Dijete kao pravni subjekt i njegov položaj razmatrani su kroz različite pravne grane upravo jer se uvjeti kojima je određen položaj djeteta itekako razlikuju među pojedinim pravnim grana-ma unutar istog pravnog sustava.

Tako je ova materija na ovom skupu prošla različitu pravnu regulaciju, počevši od rimske pravne tradicije, društvenog nauka Katoličke crkve, pravne teorije, ustavnog prava,zatim obitelj-skog, građanskog i građanskog procesnog prava, radnog, kaznenog, međunarodnog javnog i pri-vatnog prava te europskog prava. Sudionici skupa bili su stručnjaci iz centara za socijalnu skrb, odvjetnici, suci, državni odvjetnici, a izlagači su bili predavači s pravnih fakulteta u Osijeku i Za-grebu, odvjetnice iz Osijeka te pravobraniteljica za djecu. Nakon uvodnih riječi, uslijedila su izla-ganja koja su podijeljena u četiri sesije: Dijete u povijesno-teorijskom kontekstu, položaj djeteta u obiteljskom i građanskom procesnom pravu, poslovna sposobnost i pravna odgovornost djete-ta i dijete u međunarodnom i europskom pravu.

U svojoj uvodnoj riječi, nazočne je u ime Pravnog fakulteta u Osijeku i Katedre građansko-pravnih znanosti pozdravio prof. dr. sc. vlado Belaj te izrazio nadu kako će ovaj skup potaknuti rješavanje problema vezanih za položaj djeteta u Republici Hrvatskoj i ponuditi odgovore na go-ruća pitanja. Osvrnuo se na probleme djece kao pravnih subjekata i njihovu specifičnu ulogu, na njihovu deliktnu odgovornost i procesni položaj te istakao važnost djeteta kao subjekta u naci-onalnom, međunarodnom i europskom pravu. Svoj uvodni govor završio je prigodnom izrekom koja vuče svoje korijene još iz rimskog prava: „ Djetetu se duguje najveće poštovanje.“

Skupu se potom obratila predsjednica Ustavnog suda RH, prof. dr.sc. Jasna Omejec, u pisa-nom obliku, izrazivši žaljenje jer nije mogla nazočiti skupu. Spriječili su je, kako je navela, razlozi objektivne naravi. Naglasila je važnost promjene svijesti po pitanju položaja djeteta u pravnom sustavu RH i nadu u skore odgovore na važna pitanja. Zaželjela je skupu plodnu raspravu.

Pravobraniteljica za djecu u RH, Mila Jelavić, zahvalila se organizaciji ovog znanstveno –stručnog skupa jer je to prvi skup o ovoj problematici organiziran na ovakav način, odnosno in-terdisciplinarno. Predstavila je djelovanje ureda pravobranitelja za djecu. Dotakla se i Ustava RH koji proklamira poštivanje ljudskih prava. Iznijela je zanimljiv podatak kako u Republici Hrvat-skoj, prema popisu stanovništva iz 2001. godine, 21% stanovništva čine djeca. Istaknula je u važ-nost Konvencije o pravima djeteta iz 1989., koja ove godine bilježi 20 godina postojanja i provo-đenja, a RH je potpisnica iste od 1991. Konvencija o pravima djeteta jest abeceda dječjih prava,

Tunjica Petrašević, mag. iur., Barbara Herceg, mag. iur.: Prvi znanstveno-stručni skup: Dijete i pravo

150

odnosno osoba mlađih od 18 god. RH svake godine podnosi izvješća o poštivanju Konvencije , a ta obveza postoji još od 1993. god. kada je podneseno prvo izvješće. Nakon toga uslijedilo je osni-vanje neovisnog tijela za praćenje poštivanja prava djece u RH.Temeljem svega toga, 2003. godi-ne donijet je Zakon o pravobranitelju za djecu.1

2004. god. Ženevi je podnijeto drugo izvješće, a pristigla preporuka pledirala je za šire djelo-vanje Ureda, pa 2007. Ured počinje svoj rad i u Splitu, Osijeku i Rijeci.

Uredi dnevno zaprime i do 35 poziva ali se najčešće traže različite informacije. Ured nema ka-rakteristike odvetničkog ureda niti centra za socijalnu skrb, pa ne može kažnjavati niti udovolja-vati raznim zahtjevima koji se postavljaju. Moglo bi se reći da je Ured neka vrsta glasnogovor-nika djece , multidisciplinaran, okuplja stručnjake iz raznih područja, sudjeluje u postupku izra-de nacrta propisa koji se odnose na prava djece te potiče i organizira tematske rasprave sabor-skih odbora.

Jelavić je istaknula kako se povećava broj prijave povreda dječjih prava te smatra daje tomu tako zbog jačanja svijesti ljudi o ovoj problematici.

Izlaganja prve sesije : „ Dijete u povijesno-teorijskom kontekstu“ započeli su prof. dr. sc. Marko Petrak s Pravnog fakulteta u Zagrebu i Nikol žiha, mag. iur., s Pravog fakulteta u Osije-ku. U svome izlaganju bavili su se položajem djeteta u rimskoj pravnoj tradiciji.

Petrak je izložio strogi patrijarhat rimske obitelji, naglasivši okupljenost obitelji oko prav-nog koncepta „ pater familias“ iz kojeg su izvirali svi imovinsko pravni odnosi. Dijete s promatra-lo s aspekta ovlasti oca koji je, pored ostalih prava, posjedovao i najjače pravo, pravo života, od-nosno „ius vitae“, dakle mogao je odlučivati o djetetovom životu ili smrti. Iako se to pravo često ističe u teoriji,zapravo nema dokaza da se „ius vitae“ uporebljavao u životnoj realnosti, stoga se kaže kako su rimski očevi bili strogi u teoriji a blagi u praksi. Petrak se osvrnuo naročito na zašti-tu nasciturusa. U rimsko doba postojao je tzv. „curator ventris“ , ili „ skrbnik nad utrobom“, kao posebna osoba koja je skrbila nad pravima nerođene djece. Rimljani su bili vrlo osjetljivi na dječja prava i vodeći se Ulpijanovom maksimom kako se djeca ne rađaju roditeljima nego cijeloj zajed-nici. Time je stavljen naglasak da djeca nisu bila vlasništvo njihovih roditelja.

Izlaganje je nastavila Žiha, koja se bavila pitanjima tutorstva i kuratorstva iz koji se razvio da-našnji pojam skrbništva. Kuratorstvo i tutorstvo mogli su biti određeni iz raznih razloga, a najče-šće zbog dobi, spola ili zdravstvenih razloga. Skrbnici, odnosno kuratori ili tutori, obično su po-stavljani muškim nedoraslim osobama, a kao zanimljivost izdvojeno je da žena nije mogla biti skrbnik vlastitom djetetu.

Drugo izlaganje u okviru prve sesije održao je mr. sc. Josip Berdica s Pravnog fakulteta u Osijeku, pod naslovom: „ Dijete u društvenom nauku Crkve“. Berdica je izlaganje započeo cita-tom: „ Briga za dijete…prvotni je i temeljni način provjere odnosa čovjeka prema čovjeku.“2

Bavio se društvenim naukom Crkve, kao sastavnim dijelom moralne teologije Katoličke cr-kve, koji obuhvaća konkretni život na temelju Biblije i kršćanske tradicije pod etičko socijalnim vidom. Kanonski položaj djeteta određen je na način da se maloljetna osoba prije navršene 7. go-dine smatra djetetom dok s navršetkom 7. godine postaje sposobna služiti se razumom.3

1 NN 96 /03.

2 Ivan Pavao II., Familiaris consortio ,br. 26.

3 Kan., 97 ., par.2.


151

Katekizam Katoličke crkve govori da su djeca dar roditeljima i društvu. Berdica je razmatrao i problematiku umjetne oplodnje prema dokumentu „ Dignitas personae“ iz 2008.4, te isto tako dostojanstvo i prava djece prema dokumentu „ Kompendij socijalnog nauka Crkve“ koji iznosi tri najintrigantnija oblika diskriminacije djece: pedofiliju, maloljetnički rad te položaj djece u rat-nim sukobima.

Treće izlaganje pod naslovom: „ Dijete kao nositelj prava“ održala je mr. sc. Ivana Tucak s Pravnog fakulteta u Osijeku. Bavila se pravno teorijskim pitanjem djeteta kao nositelja prava, te pripadajućim ekvivalentom obveza koje bi djetetu kao pravnom subjektu trebale biti dodijelje-nje.

Nakon izlaganja uslijedila su pitanja dr. sc. Branke Rešetar za prof. dr.sc. Marka Petraka o nasciturusu u današnjem obveznom pravu a vezano uz pravo naknade štete te za mr.sc. Josipa Berdicu o krštenju djece parova u izvanbračnoj zajednici a potom je i doc. dr. sc. Mario Vinković postavio pitanje istom izlagaču.

Druga sesija započela je izlaganjem „ Procesni položaj i zastupanje djeteta u sudskom postup-ku“ kojeg je izložio prof. dr. sc. Alan Uzelac s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Uzelac je izrazio oduševljenje idejom organizacije ovakvog skupa te govorio o raskoraku ži-votne realnosti i pravne norme, raskoraku građanskog i obiteljskog prava kao i načelima tih prav-nih grana te raskoraku sadržaja i forme u zaštiti interesa i dobrobiti djeteta. Smatra kako dje-cu treba postupno uvesti u njihova prava. U RH postoji velika neusklađenost propisa, po pitanji-ma dječjih prava, primjerice Obiteljskog zakon - Zakona o radu - Zakon o socijalnom osiguranju. Zbog toga je procesno obiteljsko pravo više rezultat (stilskog’???) slučajnog (ad hoc) razvoja ne-goli sustavnog istraživanja. Ukazao je na pitanja poslovne sposobnosti djeteta i mnoge nelogič-nosti na relaciji Zakon o obveznim odnosima - Obiteljski zakon - Zakon o radu.

Slađana Aras, mag. iur., s Pravnog fakulteta u Zagrebu, bavila se načelom saslušanja strana-ka u obiteljskim adhezijskim oficijelnim postupcima, odnosno statusnim i imovinskopravnim adhezijskim oficijelnim postupcima uz bračni, maternitetski i paternitetski spor.5 U svome izla-ganju osvrnula se na odluke Ustavnog suda RH6 kao i na pravo na pravično suđenje i sastavnice koje čine to pravo. Usporedila je problematiku a austrijskim pravnim rješenjima te izlaganje zavr-šila citatom prof. dr. sc. Trive: „ Dopustiti da sudac ovlašten na oficiozne i inkvizitorne procesne aktivnosti krije od stranaka svoje ocjene i namisli – značilo bi isto što i povezom skinutim s očiju suca oslijepiti stranke ; spriječiti ih da vide i spoznaju bit onoga što sudac poduzima.“

Uslijedilo je izlaganje dviju odvjetnica iz Osijeka, vlatke Mišljenović Dasović i Sande Pa-šuld, koje su se kroz praktičan primjer bavile relacijom profesionalnog odvjetničkog kodeksa i in-teresa djeteta u postupcima razvoda braka.7

Interesi djece u obiteljskim odnosima protežu se kroz cijeli tekst Obiteljskog zakona , dok su prava i dužnosti u odnosima roditelja i djece , pa tako i u postupcima razvoda braka definirana od čl. 87. do 107. U svome izlaganju usporedile su Zakon o odvjetništvu 8 i Kodeks odvjetničke eti-ke9 po pitanju zaštite interesa stranaka i zapitale se o zaštiti prava i interesa djece budući da ma-

4 U problematici umjetne oplodnje iznose se dva temeljna principa: dostojanstvo svake ljudske osobe i rađanje koje mora biti plod braka.

5 Vidi Obiteljski zakon, NN 116/ 03, čl. 294, 294a, 300, 301.

6 U-III/ 267/ 2002 i U-III/2047/2006.

7 Radilo se postupku razvoda braka pred Općinskim sudom u Osijeku iz 2008. god.

8 NN 9/ 94.

9 NN 64/ 07.


152

loljetna djeca u postupcima razvoda braka nemaju status stranke. Zaključile su da je nužno dje-ci osigurati jači procesni položaj u ovim vrstama postupka te intervenirati u Kodeks odvjetničke etike radi obveze odvjetnika u zaštiti legitimnih prava djece.

Posljednje izlaganje u okviru druge sesije imala je dr. sc. Branka Rešetar s Pravnog Fakulte-ta u Osijeku, pod naslovom: „ Uloga centra za socijalnu skrb u zaštiti prava djeteta na obiteljski život“. Rešetar je govorila o pravnim izvorima djetetovog prava na obiteljski život u RH10 i povre-di toga prava koja može nastati radi neopravdanog zadiranja u obiteljski život i nepoduzimanja potrebnih mjera radi ostvarivanja prava na obiteljski život. Prema Obiteljskom zakonu, postup-ci koji se tiču prava na obiteljski život mogu biti privatnopravni ( u kojima se odlučuje s kojim će roditeljem dijete živjeti kao i susretima i druženjima s drugim roditeljem ) te javnopravni ( koji-ma se oduzima roditelju pravo da živi sa svojim djetetom i povjerava se dijete na čuvanje i odgoj drugoj osobi, ustanovi ili pravnoj osobi, povjeravanje djeteta ustanovi za socijalnu skrb na čuva-nje i odgoj te lišenje roditeljske skrbi ).

Rešetar je razmatrala procesne uloge centra za socijalnu skrb, koje mogu biti različite ovisno o karakteristikama postupka koji se vodi, npr. stranka, umješač, vještak.

Prema stajalištu Ustavnog suda RH i Suda za ljudska prava, temeljna načela u postupanju suda i centra za socijalnu skrb vezana za zaštitu djetetovog prava na obiteljski život jesu hit-nost, zadiranje u obiteljske odnose samo kada je to nužno te rad na ponovnoj uspostavi obitelj-skih odnosa.

Nakon izlaganja za riječ se javila gospođa Klobučar iz Centra za socijalnu skrb Osijek, koja je iznijela potrebu rasterećenja centara za socijalnu skrb od složenih funkcija koje su im dodijelje-ne. Odvjetnica Biloš iz Osijeka komentirala je izlaganje odvjetnica Mišljenović Dasović i Pašuld, a praktičan slučaj kojega su odvjetnice u svome izlaganju predtavile izazvao je izmjenu argume-nata između prof. dr. sc. Uzelca i odvjetnice Pašuld.

Raspravu između nazočnih djelatnika centara za socijalnu skrb potaklo je izlaganje dr. cs. Re-šetar. Pravobraniteljica Jelavić je ukazala na činjenicu da inicijativa za izmjenom postojećeg zal-konodavstva pripada upravo pravnim stručnjacima.

Treća sesija započela je izlaganjem: „ Poslovna i deliktna sposbnost djeteta „ Dubravke Klasi-ček, mag. iur., i Davorina Pichlera, mag. iur. s Pravnog fakulteta u Osijeku. Kao uvod predstavili su različite dobne granice za stjecanje poslovne i deliktne sposobnosti u građanskom pravu. Puna poslovna sposobnost stječe se s navršenih 18 godina. 11 Djelomična poslovna sposobnost stječe se s navršenih 15 godina , dok se deliktna sposobnost stječe s navršenih 14 godina.12 Posljedično se javlja problem da dijete s navršenih 14 godina postaje deliktno sposobno i odgovara za svoja pro-tupravna djela , no još uvijek ne može očitovanjima volje proizvoditi pravne učinke jer nema po-slovne sposobnosti, ni pune ni djelomične. Kao zaključak istakli su neujednačenost stjecanja de-liktne i oporučne sposobnosti 13, i otvoreno pitanje kriterija za stjecanje tih sposobnosti u djece pri čemu je de lege ferenda nužan interdisciplinarni pristup problemu.

Doc. dr. sc. Mario vinković s Pravnog fakulteta u Osijeku izložio je radnopravne aspekte dje-tetove poslovne sposobnosti, odnosno „ Kako zaštititi maloljetne sportaše i manekene?“

10 Čl. 35. Ustava RH, čl. 8.., 9 i 16. Konvencije o pravima djeteta UN, čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda VE, čl. 87. i 107. Obiteljskog zakona iz 2003. god.

11 Iznimno ju je moguće steći i ranije i to ako je maloljetna osoba navršila 16 godina te je stupila u brak ili / i postala roditeljem.

12 Dijete od 7. do 14. godine života nema deliktnu sposobnost, osim ako se dokaže da je prilikom počinjenja građanskog delikta bilo sposobno rasuđivati.

13 Oporučnu sposobnost ima osoba s navršenih 16 godina ako je sposobna rasuđivati.


153

Vinković je istakao odredbe Zakona o radu14 koje daju pravnu regulaciju po pitanju zapošlja-vanja i rada maloljetnika, gdje najniža dob za zapošljavanje iznosi 15 godina, ali su mogući izu-zeci, primjerice, snimanje filmova. Istakao je da postoji zabrana rada maloljetnika na određenim poslovima, kao i ovlaštenje inspektora rada zabraniti rad maloljetnika na inače dopuštenim po-slovima ukoliko ugrožavaju razvoj i zdravlje maloljetnika. Po pitanju poslovne sposobnosti, Vin-ković je istakao kako Zakon o radu prihvaća metodu asistencije nasuprot metodi reprezentaci-je, stoga maloljetnik koji se zaposli pod zakonskim uvjetima stječe punu poslovnu sposobnost u kontekstu radnog odnosa ali ne i opću punu poslovnu sposobnost.

Prema odredbama Obiteljskog zakona potrebno je prethodno odobrenje centra za socijalnu skrb kad je predmet ugovora o radu raspolaganje budućim imovinskim pravima djeteta. U svo-me izlaganju, Vinković se osvrnuo i na pravila FIFA-e 15 , stipendijske ugovore u RH, Pravilnik o radu posrednika u transferima igrača Hrvatskog nogometnog saveza i nastup djece mlađe od 16 god. na modnim pistama i zaključio kako se područje izlaganja nalazi u sivoj zoni, izostavljeno od regulacije konvencija Međunarodne organizacije rada. Naglasio je potrebu interdisciplinarnosti ovoj problematici uz nužno stalno postupanje u najboljem interesu djeteta.

Uslijedilo je izlaganje pod naslovom : „ Sposobnost za krivnju djece i maloljetnih počinitelja kaznenih djela“ pripadalo je prof. dr. sc. Igoru Bojaniću, Igoru vuletiću ,mag. iur., te Barbari Herceg, mag. iur., s Pravnog fakulteta u Osijeku. Ukazano je na razliku između građanskoprav-nog pojma djeteta koji slijedi Konvenciju o pravima djeteta ( djetetom se označava osoba koja nije navršila 18 godina ) i kaznenopravnog pojma, restriktivnijeg, gdje je dijete osoba do navrše-ne 14. godine života. U ovom izlaganju razmatran je položaj djeteta kao počinitelja protupravnog djela. Za kategoriju djece u kaznenom pravu vrijedi neoboriva presumpcija neubrojivosti, pre-sumpcija iuris et de iure, da su djeca nesposobna za krivnju. Ono što se javlja kao problem jest či-njenica da je isključenje kaznenopravne odgovornosti apsolutno, ne ovisi o stupnju razvitka dje-teta, pa će ubrojivost, odnosno krivnja, biti isključena i kad je dijete vrlo razvijeno i može shvati-ti značenje svoga postupanja i vladati svojom voljom.16

Osim djece, kao počinitelji kaznenih djela, pojavljuju se i maloljetnici.Istaknuto je da naš Za-kon o sudovima za mladež granice maloljetništva postavlja od 14 pa do 18 godina, a unutar toga razdoblja postoji dihotomija uređenja , s obzirom na dob u vrijeme izvršenja djela. To su mlađi maloljetnici od 14-16 godina te stariji maloljetnici od 16-18 godina. Za maloljetne počinitelje vri-jedi načelo krivnje17, dakle u cijelosti su sposobni za krivnju, ali je njihov sankcijski tretman razli-čit od sankcija za punoljetne počinitelje kaznenih djela.

Posljednje izlaganje treće sesije pod naslovom : „ Pravo djeteta pacijenta na informirani pri-stanak“ izložila je Anica Čulo, mag. iur., s Pravnog fakulteta u Osijeku. Prema Konvenciji o pravi-ma djeteta , djetetovo mišljenje potrebno je uvažavati u skladu s njegovom dobi i zrelosti, a u me-dicinskom pravu se pravo na izražavanje mišljenja ostvaruje kroz institut informiranog pristan-ka. Čulo se bavila problemom koji nastaje kada maloljetnik koji je stekao poslovnu sposobnost ne može dati valjani pristanak na medicinski zahvat na svome tijelu ali isti može dati za medicin-ski zahvat na tijelu drugoga, primjerice, svoga djeteta. U potonjem slučaju mu je jedini uvjet po-sjedovanje poslovne sposobnosti.Kao primjere pravno relevantne volje, Čulo je navela podnoše-

14 Čl. 21, 22, 23 i 24. Zakona o radu NN 137 / 04.

15 Federation Internationale de Football Association.

16 To su , prema vladajućoj kaznenopravnoj dogmatici, sastavni dijelovi ubrojivosti, koja je prvi sastojak krivnje, pored namjere odnosno nehaja te svijesti o protupravnosti.

17 “ Nitko ne može biti kažnjen niti se prema njemu može primjeniti druga kaznenopravna sankcija ako nije kriv za počinjeno kazneno djelo.” Čl.4. Kaznenog zakona, NN 110 / 97.


154

nje prijedloga za dopuštenje sklapanje braka prije punoljetnosti, pokretanje postupka za stjeca-nje poslovne sposobnosti maloljetnika koji je postao roditelj, davanje pristanka na posvojenje…itd. Također, iznijet je i prikaz poredbenih pravnih rješenja i to Nizozemske, Velike Britanije, Slo-venije, Austrije, Španjolske i Rusije, u kojima pravo na pritanak uglavnom ima dijete sposobno razumjeti značenje i posljedice zahvata. Zaključno, de lege ferenda, istaknuta je potreba razma-tranja snižavanja dobne granice za informirani pristanak, prihvaćanje sposobnosti za rasuđiva-nje kao osnovni kriterij sposobnosti za pristanak te uvažavanje mišljenja djeteta i u slučajevima kada ono nije sposobno dati pristanak.

Posljednja sesija započela je izlaganjem: „ Prava djeteta u međunarodnom humanitarnom pravu“ doc. dr. sc. Mire Lulić i Davora Muhvića, mag. iur., s Pravnog fakulteta u Osijeku. U izla-ganju su predstavljena teška kršenja prava djece koja su se zbila u proteklim oružanim sukobima a za posljedicu su imala ratnu siročad, otmice djece, težak život djece u izbjegličkim kampovima, djecu vojnike, dječji rad, bolesti i pothranjenost djece…itd.

Iznijet je podatak kako je u proteklih deset godina u oružanim sukobima ubijeno dva miliju-na djece a fizički ranjeno šest milijuna. Veliki problem su i tzv. djeca –vojnici, koji se koriste kao špijuni, robovi te nose oružje. Povratkom u mirnodopsko stanje javljaju se drugi problemi, kao što su siromaštvo, besperspektivnost, razorene obitelji, teška resocijalizacija, svakodnevni život s posttraumatskim stresom. Spomenut je i poseban predstavnik Glavnog tajnika Ujedinjenih na-roda kojemu je zadaća promicanje i zaštita prava djece izložene oružanim sukobima. Od 1998. do 2005. god. ovu dužnost obnašao je Olara A. Otunnu, a 2006. god. na njegovo mjesto došla je Radhika Coomaraswany.

Mr. sc. Mirela župan s Pravnog fakulteta u Osijeku izložila je prezentaciju pod nazivom: „ Dijete u međunarodnom privatnom pravu“, istaknuvši da privatnopravnu situaciju koja je me-đunarodno obilježena treba tretirati različito od tuzemnih predmeta. Na praktičnim primjerima pojasnila je i kada je situacija međunarodno obilježena i kako treba postupati u tom slučaju, kao i na koji način se određuje mjerodavno pravo od slučaja do slučaja. Župan se osvrnula na suvreme-ne trendove zaštite djeteta u međunarodnom privatnom pravu, koji unificiraju pravo, praktici-ra se administrativna suradnja i nove poveznice te se djeca štite mehanizmima procesnog prava. Sve to dovelo je do ukidanja multipliciteta pravnih izvora, potiskuju se neprihvatljivi nacionalni režimi, marginaliziraju se bilateralni režimi te snaži načelo najbolje interesa djeteta.

Posljednje izlaganje pod nazivom „ Dijete u pravu Europske unije“ održao je Tunjica Petraše-vić, mag. iur., s Pravnog fakulteta u Osijeku. Petrašević je prikazao razvoj prava djece od pukog objekta i instrumenta za ostvarivanje slobode kretanja radnika preko pasivnih subjekata zaštite od nasilja i krijumčarenja, prema samostalnim pravima i to kroz nekoliko aspekata: dijete u kon-tekstu slobode kretanja, dijete u području slobode, sigurnosti i pravde, dijete u kontekstu gra-đanstva Europske unije, dijete u kontekstu zaštite ljudskih prava u EU te je predstavio Lisabon-ski ugovor u dijelu koji se odnosi na prava djece.

U začetku, prava i interesi djece su bili zanemareni a obitelj i djeca shvaćeni su kao prepre-ka mobilnosti radne snage. Djeca su se spominjala samo u kontekstu određenih socijalnih prava (beneficija) kao i prava na spajanje obitelji.

Nakon ugvoora iz Amsterdama i stvaranja prostora slobode, sigurnosti i pravde, javila se za-štita djece od trgovine, nasilja i iskorištavanja. Ugovor iz Amsterdama prvi je put spomenuo dje-cu u primarnom pravu Zajednice. Petrašević je naveo kako je Povelja o temeljnim pravima EU iz 2000. godine prepoznala dijete kao neovisan subjekt prava EU, izričito uključivši njegove intere-


155

se i potrebe, naglasivši kako bi do značajnijeg zaokreta u politici EU prema pravima djece trebalo doći tek s Lisabonskim ugovorom ali čija je sudbina nažalost još uvijek neizvjesna.

Nakon plodne rasprave sudionika o iznesenim temama, odgovaranja na postavljena pitanja i razmjene znanstvenih mišljenja i stavova, skupu se sa završnom rječju obratila dr.sc. Branka Rešetar u ime organizatora i zahvalila izlagačima na zanimljivim i iscrpnim referatima, a osta-lima na pažnji i sudjelovanju u raspravi te je iskazala želju da se održavanje ovog skupa pretvo-ri u tradiciju.


157


Naziv i adresa naručitelja (za fizičke osobe ime i prezime)

.........................................................................................................................................................

.........................................................................................................................................................(Mjesto)

.........................................................................................................................................................(Ulica i kućni broj i broj pošte)

............................................................ ........................................................ (Mjesto) (Datum)

NARUDŽBENICAkojom se neopozivo pretplaćujem na časopis PRAVNI VJESNIK za _________ godinu.

Ukupno kompleta .................... po cijeni od 120,00 kn

........................................................ Potpis ovlaštene osobe

Poziv na pretplatu

Pravni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, S. Radića 13, Osijek, tel: (031)224-500, ž.r. br.2340009-110063962.

Obraćajući se znanstvenoj i stručnoj javnosti Pravni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Stro-ssmayera u Osijeku slobodan je izvijestiti o redovitom izlaženju znanstveno-stručnog časopi-sa pod nazivom PRAVNI VJESNIK - časopis za pravne i društveno-humanističke znanosti. Na-mjera je Fakultetskog vijeća bila i ostala da časopis objavljuje znanstvene, stručne i druge rado-ve koji udovoljavaju visokim standardima, neovisno potječu od nastavnika Fakulteta ili drugih suradnika.

Slijedom toga pozivamo znanstveno-stručnu javnost na suradnju, a zainteresirane pravne osobe i pojedince na pretplatu. Pozivajući na pretplatu slobodni smo vas obavijestiti da se na komplet br. 1-4/2009. možete pretplatiti po cijeni od 120,00 kn za pravne i fizičke osobe te 80,00 kn za studente.


158

Uputstva autorima

Pravni vjesnik preferira radove do 30 stranica, zajedno s popisom literature (bibliografijom).Radovi trebaju biti pisani na formatu A4, s jednostrukim proredom (uključivo fusnote i re-

ference), širim marginama i konsekutivno numeriranim stranicama. Na prvoj stranici treba pi-sati ime i prezime autora, naziv i adresa ustanove u kojoj autor radi, e-mail adresa, telefon, i na-slov rada. O detaljnijem izgledu rada molimo pogledati uputstva za pisanje radova na web stra-nici http://vjesnik.pravos.hr. Sažetak kojeg se prilaže na hrvatskom i engleskom jeziku, na 10-15 redaka iznosi svrhu rada, metodologiju, rezultate i zaključak. Potrebno je navesti i ključne riječi na hrvatskom i engleskom jeziku.

Objavljuju se oni radovi koji su pozitivno ocijenjeni. Ti se radovi kategoriziraju kako slijedi:• izvorni znanstveni rad (sadrži dosad još neobjavljene rezultate izvornih• znanstvenih istraživanja);• prethodno priopćenje (sadrži rezultate novih istraživanja na projektima u tijeku, i ne

mora imati dovoljno pojedinosti koje bi omogućavale provjeru kao kod izvornih znan-stvenih radova. Takovi radovi zahtijevaju brzo objavljivanje.);

• pregledni članak (daje sažet i kritički prikaz stanja i trendova određenog područja, a popraćen je iscrpnim popisom literature iz kojeg je vidljiv doprinos autora tome po-dručju.);

• stručni članak (ne mora biti vezan uz izvorno istraživanje, već daje prijedloge za pri-mjenu rezultata prethodnih znanstvenih istraživanja.);

• izlaganje sa znanstvenog skupa (treba biti koncipirano kao cjelovit članak, i objavljuje se samo ako već nije objavljeno kao referat u zborniku dotičnog skupa.)

Odluku o kategorizaciji donosi Uredništvo na temelju prijedloga dvaju anonimnih recenze-nata.

Šalju se tri primjerka na papiru, a istovjetna se kopija šalje i u elektroničkoj formi - na CD-u ili disketi, u Microsoft Word DOC ili PDF formatu.

Prilozi se šalju na adresu:

PRAVNI VJESNIK – UREDNIŠTVOPRAVNI FAKULTET OSIJEKS. Radića 1331000 Osijek

e-mail: [email protected]

159


Bilješke:

für rechtswissenschaften der universität josip juraj ...role of the supreme court symposium,...

Documents