www.sajt.com.hr

FONETIKA I FONOLOGIJA

1. IME I DEFINICIJA FONETIKE

Fonetika je lingvistička disciplina koja se bavi proučavanjem ljudskih glasova sa svih mogućih aspekata: tipova izgovora, prozodije, ritma, fiziologije, fizike, akustike, psihologije, ortoepije, ortografije i funkcionalnih vrijednosti. Naziv fonetika dolazi od grčke riječi fonetiké.

Za fonetiku su se zanimali još stari civilizirani narodi Indijci i Kinezi, a napose Grci i Rimljani, još od onog trenutka kada su se glasovi počeli predstavljati simbolima. Već Aristotel dijeli konsonante na zvučne i bezvučne i primjećuje tri tipa akcenta u grčkom. Olakšavajuća okolnost za rani interes za fonetiku je u tome što se fonetika odvija u sferi egzaktnog i perciptibilnog, jer su glasovi egzaktne kategorije. No, u jeziku nije uvijek tako (semantika). Fonetika postaje egzaktnom znanošću tek tek krajem 18. stoljeća.

Prema Trubetzkoju, fonetika je znanost o materijalnoj strani ljudskog glasa (La phonétique est la science de la face materielle du langage humain.). Predmet fonetike su artikulirani ljudski glasovi. Bitna razlika između artikuliranih i neartikuliranih glasova jest u tome što se artikulirani glasovi proizvode svjesno, vlastitom voljom, dakle posredstvom psihološkog ustrojstva samog čovjeka, a neartikulirani uglavnom nevjesno, hotimično. I u tome što kombiniranjem artikuliranih glasova mogu nastati poruke (broj kombinacija je beskonačan), dok se neartikulirani glasovi ne mogu kombinirati (plač, krik, smijeh) nego su sami po sebi jednoznačna poruka.

Fonetika kao dio fizike

Fizikalni aspekti glasa odnosno njegova akustična definicija predstavlja zvučne vibracije koje proizvodi neki predmet dok titra. U svojoj fizikalnoj suštini nema nikakve razlike između artikuliranog i neartikuliranog tona. Kada slušamo glazbu, za nas nije toliko važan pojedini ton koji proizvodi instrument, već artikulacija notnog teksta odnosno kombinacije tonova koje prepoznajemo kao melodiju. Isto tako je u jeziku, jedan ton ne čini izričaj već njihova kombinacija. Odnosom tih kombinacija bavi se lingvistika u širem smislu, pa i fonetika.

Fizikalni karakter fonetike: fonetika je dakle dio akustike i prema tome dio fizike. Glasovi su građevni materijal od kojih su sačinjeni izričaji. Zbog toga neki lingvisti ne smatraju fonetiku dijelom lingvistike.

Jezik se može proučavati na više razina, kao na primjer: morfološka, sintaktička, semantička, leksikološka, etimološka i dr. Sve se ove razine isprepleću među sobom i nije uvijek jednostavno razlučiti bilo koju od njih radi njihova proučavanja. No, iz didaktičkih razloga to je ponekad nužno, pa ćemo i mi tako postupiti u slučaju fonetike.

Pojmovi: valovi (ondes), vibracije, titraji (vibrations), amplitude (amplitudes), frekvencije (fréquences), glasiljke, glasne žice (cordes vocales), otvorenost (ouverture), zatvorenost (fermeture), šupljina (cavité), zvuk (son), glas (voix).

2. PREDMET I PODJELA FONETIKE

Gotovo da nema znanosti ni znanstvene discipline koja bi zahvaćala samo jednu sferu društvenog života, odnosno čije bi se proučavanje moglo pratiti samo sa jedne točke gledišta. Ako kao predmet proučavanja uzmemo npr. stablo lako ćemo se uvjeriti da ga različito gleda slikar, šumar, tesar, brodograditelj, pjesnik, proizvođač papira itd. Ista je stvar i s fonetikom, različito je promatra fiziolog, lingvist, pjesnik ili sam fonetičar.

Dakle, proučavanje fonetskih pojava pretpostavlja tri osnovne razine: fizikalnu, artikulativnu i psihičku, te njihove kombinacije. To je lako ustvrditi ako je podsjetimo na način prenošenja jezičnih poruka (circuit de la parole). Izričaj ima dva lica: materijalno (nelingvističko) kojim se bavi fonetika te jezično (lingvističko) kojim se bavi fonologija.

Opća fonetika (phonétique générale) izučava sve fenomene vezane uz proizvodnju glasova i njihovu artikulaciju, distribuciju, promjene, funkcioniranje govornog aparata (appareil phonatoire/ appareil de phonation/ organes de phonation), fonetiku glasa, sloga, izričaja, ritmičke grupe itd; u svim jezicima svijeta. Proučava ono što je zajedničko svim govornicima i svim jezicima svijeta.

Deskriptivna fonetika (phonétique descriptive) definira i svrstava glasove ili kombinacije glasova, bilo kojeg jezika uopće ili pojedinih jezika i govora u jednom određenom trenutku. Deskriptivna fonetika proučava fonetičke specifičnosti pojedinih jezika (usporediti: hrvatski/ francuski/ kineski/ arapski) i pojedinih dijalekata ili govora (usporediti: novoštokavski/ kajkavski/ čakavski), te opisuje njihove fonološke inventare (primjer: hrvatski: 5 vokala, francuski: 16 vokala; primjer čekam da vidiš moju sestru - žataktyvwamas:r).

Historijska fonetika (phonétique historique, phonétique évolutive) proučava fonetske promjene koje su se dogodile unutar jednog jezičnog sustava i razloge koji su na to utjecali.

Pogledati: A.Martinet: Economie...; Ćosić: Uvod u studij francuskog jezika

Primjeri:

Vokali: 5 u latinskom, a 16 u francuskom jeziku.

Nazalnost: ne postoji u latinskom, karakteristična za francuski jezik.

Afrikati: ne postoje u latinskom, postoje u starofrancuskom, a opet u modernom francuskom ne postoje.

Ovim se pitanjima osobito bavila lingvistička škola koju nazivamo historijsko-komparativna gramatika.

Komparativna fonetika (phonétique comparative) usporedno izučava fonetske fenomene, napose kod jezika koji imaju zajedničkog pretka (romanski jezici, indoeuropski jezici). Tako se unutar romanskih jezika mogu uspoređivati fonetske pojave u francuskom, katalonskom, španjolskom ili u nekoj drugoj jezičnoj pojavi.

Normativna fonetika ili ortoepija (orthoépie) proučava pojave i propisuje pravila za dobar izgovor nekog jezika. Njezin se učinak može dobro pratiti kod djece dok uče materinski jezik ili onih koji tek počinju učiti strani jezik, kod pojedinaca koji ne mogu izgovarati neke foneme ili grupu fonema. Unutar ortoepije ili kao njen logičan pandan, nameće se i postojanje korektivne fonetike (phonétique corrective), koja upravo za predmet svoga rada ima ispravljanje krivog izgovora ili manjkavosti pri izgovoru. Jedna od najpoznatijih ustanova koja se bavi pitanjima korektivne fonetike je SUVAG.

Eksperimentalna ili laboratorijska fonetika (phonétique experimentale) je osobita vrsta deskriptivne fonetike; razvila se naročito u tridesetim godinama XX. stoljeća. S pomoću aparata (oscilatora, spektrografa, sonografa i drugih) n egzaktan se način proučava i prati fonetičke fenomene

Funkcionalna fonetika, fonematika ili fonologija (phonétique fonctionnelle, phonémique ou phonologie) danas se izučava kao zasebna lingvistička disciplina, metodološki i sadržajno različita od fonetike, ali ipak o njoj ovisna. Predmet proučavanja nisu sami glasovi nego prije svega njihove karakteristike definiranje razlikovnošću od drugih, s kojima ulaze u kombinacije za stvaranje izričaja i značenja.

Praška lingvistička škola i njezini najvažniji predstavnici Trubetzkoj i Jakobson, najzaslužniji su što je fonologija dobila posebno mjesto u okviru jezičnih proučavanja. Od naših lingvista posebno treba istaknuti Žarka Muljačića i Dalibora Brozovića.

3. GOVORNI ORGANI

U ovom ćemo poglavlju reći nešto o fiziološkim osobinama glasova (caractère physiologique). Svaki naš izričaj (énoncé) ostvaruje se osobinama glasova (caractère physiologique). Analizom odnosno raščlanjivanjem govornog lanca dolazimo do glasova (sons/voix) – minimalnih izričajnih jedinica. Glas je skup asrtikulacijsko-akustičkih osobina koje se realiziraju djelovanjem naših govornih organa (organes de phonation, organes phonatoires, organes de la parole). Suvremena je fonetika, pomoću tehničkih pomagala uspjela do tančine opisati glas (spektrograf i drugi aparati) pa se tu u velikoj mjeri približila potrebama fonologije i pomogla joj u opisu distinktivnih obilježja fonema (IDO).

Govorni aparat (appareil phonatoire)

Kako nastaje glas?

Pluća (poumons) su organ koji prvenstveno služi za disanje. Disanje (respitaion) se sastoji od udisaja (inspiration) i izdisaja (expiration). Fonetičare prvenstveno zanima ono što se događa kod izdisaja; u rijetkim slučajevima i kod rijetkih jezika i ono što se događa kod udisaja, jer fonetičari proučavaju glas koji nastaje izdisajem. Prvotna svrha disanja također nema veze s jezikom kao društvenom pojavom.

Dušnik (trachée, trachée-artère) se nastavlja na pluća, a grkljan (larynx) se nalazi na završetku dušnika. Glasne žice, glasiljke ili glasnice (cordes vocales) su zapravo zalisci koji se, prilikom govora, otvaraju i zatvaraju te predstavljaju jedini organ ljuskog tijela namjenjen prvenstveno

govoru. Ovisno o brzini titranja glasnica, glas će biti dubok (grave) ili visok (aigu) – od 60 titraja u sekundi za muški bas do 1300 za ženski sopran; prosječno muški glasovi 100-150, a ženski 200-300 titraja u sekundi.

Rezonatori: usna šupljina (cavité buccale) i nosna šupljina (cavité nasale). Šupljine imaju ulogu pojačala, što su veće, glasovi su dublji i obratno, što su manje glasovi su viši. Svod usne šupljine naziva se nepce (palais) koje je sastavljeno od od prednjeg ili tvrdog nepca (palais dur) i stražnjeg ili mekog nepca (palais mou ili voile du palais). Glasovi koji se tvore na prednjem nepcu nazivaju se palatali (palatales), a oni na stražnjem velari (vélaires).

Jezik (langue) je najvažniji organ u usnoj šupljini, toliko važan da su po njemu brojni jezici dobili i ime. Prvotna mu je namjena prehrambena. Budući da je riječ o vrlo elastičnom, zapravo najelastičnijem mišiću u ljudskom organizmu, vrlo je podoban za artikulaciju raznih vrsta glasova. Svaki njegov pojedini dio ima posebno ime od kojih dolaze i brojni nazivi u fonetici: vrh (apex – apical), hrbat (dorsus – dos – dorsal).

Usne (lèvres; pridjev: labial). Gornja usna (la lèvre supérieure) i donja usna (la lèvre inferieure). Usne se nalaze u produžetku čeljusti (marchoires) od kojih je gornja fiksna (nepokretna), a donja pokretna. Zubi (dents; pridjev dental) predstavljaju važan element u tvorbi glasova. Desni (alvéoles; pridjev alvéolaires). Dobro poznavanje navedenih termina na latinskom, francuskom i hrvatskom neophodno je za praćenje nastave iz fonetike i fonologije.

4. TIPOVI ARTIKULACIJE

Zbog velike gipkosti govornih organa (prvenstveno jezika i usana), moguće su bezbrojne kombinacije orvora (ouverture) i zatvora (fermeture) u usnoj šupljini. U pogledu slobode prolaza zraka kroz usnu šupljinu, možemo razlikovati tri osnovna tipa artikulacije:

- Slobodan (libre)- Stješnjen (rétréci)- Zatvoren (arrêté)

Prvim tipom smatraju se vokali (voyelles), a druga dva predstavljaju konsonante (consonnes).

Kod vokalskih artikulacija, prolaz zraka kroz dušnik i usta (pharyngo-buccal) je slobodan (libre). Što je taj otvor veći, to jest, što je jezik viđe udaljen od nepca, to su vokali koji tada nastaju otvoreniji. S akustičke točke gledišta, položaj jezika i usana odgovara visokim (hautes) i niskim (basses) frekvencijama (fréqances). Korelacija je očita: što je jezik bliže nepcu frekvencije su više i vokali su viši, reksiji, oštriji; i obratno: što je jezik dalje od nepca frekvencija je niža i vokali su dublji.

Slogotvornost

Vokali mogu sami činiti slog (syllabe): eau /o/; est //; ou /u/, pa kažemo da su oni slogotvorni (syllabiques), a konsonanti ne mogu, pa za njih kažemo da su neslogotvorni odnosno asilabični (assyllabiques). S obzirom na monosilabički karakter francuskog jezika, vokali mogu dati i minimalnu jedinicu značenja (monème). Na primjer [o] = voda. Budući da

konsonanti ne mogu tvoriti slog, oni to rade sa svojim susjednim vokalom tj. „zvone“ sa svojim susjednim vokalom odakle i potječe njihovo ime consonnes koje je nastalo od prijedloga con (s, sa) i glagola sonner (zvoniti).

Zapreke

Svi konsonanti se tvore s pomoću neke zapreke (obstacle), ustvari, na ovaj ili na onaj način, stješnjenjem usnog kanala (canal buccal). O tome kakve sve tipove stješnjenja imamo govorit će se posebno prilikom izučavanja tvorbe konsonanata.

Ovo je princip artikulacijskog (fonetskog) tvorbenog opisa francuskih glasova. Svaki glas osim svojih artikulacijskih svojstava (mjesto i način tvorbe) ima i svoja inherentna distinktivna obilježja (IDO, traits distintifs), koja je u tijesnoj vezi s načinom i mjestom tvorbe, ali im je pristup s metodološke strane drugačiji. No to nas pitanje vodi prema jednoj drugoj disciplini, prema fonologiji.

5. PODJELA I OPIS GLASOVA S ARTIKULACIJSKE TOČKE GLEDIŠTA

Različite tipove artikulacije uvjetuje različit položaj govornih organa. Iz tih različitih artikulacija proizlaze i različiti glasovi. Spomenuli smo razliku u proizvodnji konsonanata i prednjih vokala, te različitim tipovima artikulacije konsonanata.

Mogući kriteriji za razlikovanje karakterističnih artikulacija su:

mjesto tvorbe ili artikulacije (lieu d'articulation) titranje glasiljki (vibration des cordes vocales) način tvorbe ili artikulacije (mode d'articulation) prolaz zračne struje

Prema mjestu artikulacije, konsonante dijelimo na:

Dvousneni ili bilabijali (biabiales): b, p, m

Zubnousneni ili labiodentali (labiodentales): f, v

Zubni ili dentali (dentales): t, d, n

Alveolari (alvéolaires): t, englesko d

Prednjonepčani (palatales): j, nj, lj, š, ž, č, dž, c, ć, đ

Stražnjenapčani (vélaires): k, g, h

Prema osnovnoj podjeli prema mjestu tvorbe, konsonanti se dijele na labiale, dentale, palatale i velare.

Prema titranje glasiljki, konsonanti se dijele na:

Zvučne (sonores, voisées) konsonante koji nastaju prilikom titranja glasnica.

Bezvučne (sourdes, non voisées) konsonante prilikom čije artikulacije glasiljke ne titraju.

Prema načinu tvorbe, konsonanti se dijele na:

Prekidne, okluzive (occlusives): p, t, k, b, d, g + afrikate donekle

Neprekidne, frikative ili spirante (fricatives, spirantes): f, v, s, ž, š, z, h, l, r

Prema prolazu zračne struje, konsonanti se dijele na:

Oralne (orales) koji nastaju kada zračna struja prolazi kroz usnu šupljinu,

Nazalne (nasales) koji nastaje kada zračna struja prolazi kroz nosnu i usnu šupljinu (m, n, nj, englesko n)

Afrikate i likvide

Osnovna karakteristika svih podjela je heterogenost kriterija, pa se pojedini glasovi mogu naći u više dijeljenih skupina.

Prema mjestu i načinu tvorbe posebno mjesto zauzimaju afrikate (affriquées) jer su sastavljeni od jednog prekidnog i jednog neprekidnog suglasnika, zvučnog ili bezvučnog; npr. /č/ = /t/ + /š/; /dž/ = /d/ + /ž/. S afrikatama treba biti oprezan i reči da /č/, iako po postanku /t/ i /š/, nije isto što i /t/ i /š/. Riječ je o novom fonemu,a ne o dva bivša. Francuski jezik danas nema afrikata, ali ih je imao u povijesnom razvoju. Afrikate u hrvatskom su: /c/, /č/, /ć/, /dž/ i /đ/.

Likvide (liquides) čine osobito važnu skupinu suglasnika. Po mjestu tvorbe su alveolari, po načinu tvorbe frikativi, po zvučnosti zvučni, a po prolazu zračne struje orali. Međutim, postoji i alveolarno /r/. Fonem /l/ je lateral (latérale), dok je /r/ uglavnom vibrant (vibrante), alveolaran, zvučan, neprekidan i oralan. Francuski jezik poznaje uvularni /r/ (uvulaire/, koje se artikulira na mekom nepcu i resici.

6. PROZODIJSKE KARAKTERISTIKE FRANCUSKOG JEZIKA

Prozodija je znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem prozodijskih jedinica (visine, trajanja i intonacije).

Prozodem je skup obilježja koja čine obilježje sloga, iako se često pripisuju vokalima (što je netočno; latinski se vokali dijele na duge i kratke, a hrvatski ne). Dok fonemi objedinjuju akustičke i artikulacijske osobine glasova, prozodemi se odnose na njihova respiratorna i muzička svojstva. Prozodijska su obilježja: silina (udar, naglasak – osnovno prozodijsko obilježje), duljina (kvantitet) i intonacija.

Akcent ili naglasak je fonološko distinktivno sredstvo koje nije ograničeno samo na jedno mjesto, na jedan segement nego se sastoji u konktastu naglašenih i nenaglašenih slogova, pa

uključuje više slogova ili cijelu riječ. Također i na razini rečenice ili iskaza možemo osnovnom značenju rečenice dodavati različite sadržaje ističući akcentom pojedine riječi:

Petar je danas prodao kuću Mariji. (Petar, a ne Marko)

Petar je danas prodao kuću Mariji. (danas, a ne jučer)

Petar je danas prodao kuću Mariji. (prodao, a ne poklonio)

Petar je danas prodao kuću Mariji. (kuću, a ne automobil)

Petar je danas prodao kuću Mariji. (Mariji, a ne Jasni)

I ovdje je distinktivna funkcija akcenta moguća samo u okviru ove cjeline tj. cijele rečenice. Uz akcent veže se i rečenična melodija ili intonacija kojom nešto možemo konstatirati (Ti si to ponovno učinio.), pitati (Ti si to ponovno učinio?) ili izraziti prijekor (Ti si to ponovno učinio!). i za tu razliku je potrebna cijela rečenica. Postoje dakle razlikovna sredstva koja nisu ograničena na jedan segment riječi nego se protežu na cijelu riječ ili rečenicu. Ta se sredstva u američkoj lingvistici zovu suprasegmentalni fonemi, dok se u binarizmu koriste nazivi prozodija i prozodemi.

Slog

Od općeg prema pojedinačnom: tekst (discours), izričaj (énoncé), ritmička grupa (groupe rythmique), monem (monème), slog (syllabe), glas (son, voix).

Slog je slijed on najmanje jednog vokala i jednog konsonanta, ali ga može činiti i jedan vokal (haie //, eau /o/, aux /o/, est //). Riječ se može sastojati od jednog, ali i od više slogova. S obzirom na to da je francuski tipičan monosilabički jezik, ima golem broj riječi osnovnog vokabulara sastavljenog samo od jednog sloga: /po/, /po/, /pu/, /pe/, /p/, /pa/, /py/, /pa/ itd.

Svaki slog može biti otvoren (ouverte) ili zatvoren (fermée). To je činjenica od presudne važnosti za razvoj francuskog vokalizma i za broj vokala u francuskom jeziku, primjerice, /me/ - /m:r/, /bo/ - /bn/.

Većinu slogova u francuskom predstavljaju otvoreni slogovi (oko 80%). Slično je stanje i u drugim indoeuropskim jezicima, pa prema tome pripada fonetskom ustrojstvu jezika kao takvog. Otvoren slog je onaj koji završava vokalom, a zatvoren onaj koji završava konsonantom. Primjeri:

- Otvoreni slogovi: pa/ra/di pre/se/de po/li/fo/ni- Zatvoreni slogovi: mr/tl vr/dikt rdr/

Konsonantske grupe

Kada imamo slijed od više konsonanata, riječ se raščlanjuje na slogove tako da prvi konsonant u grupi ide u prethodni slog, a drugi konsonant započinje novi slog. Dakle, s konsonantom završava i započinje slog. Iznimku predstavljaju grupe mutta cum liquida, u kojima i prvi i

drugi konsonant idu u sljedeći slog. Primjer: e/krir/, a/pli/ke. Slijed od više konsonanata nazivamo konsonantskom grupom (groupe consonnantique).

Konsonantna grupa može biti:

Inicijalna (initial): croire, prendre, transcrir Medijalna (médiane): espérer, comprendre, verdict Finalna (final): attendre, portable, pauvre

Grupa može biti sastavljena i od više od 2 konsonanta. Konsonantska grupa u francuskom može nastati i izgovorom slijeda riječi u nizu: [žllyi...].

Konsonanti su asilabični (asyllabique), jer ne mogu tvoriti slog, dok su vokali silabični (syllabiques), jer to mogu. Princip je taj da svaki vokal tvori po jedan slog (maléalbe, véhicule, créer), pri čemu u francuskom valja voditi računa o grafiji, budući da u pojedinim slučajevima veliki broj grafema stoji za samo jedan vokalski fonem (château, pour, chauffeur).

Udvojeni konsonanti i diftonzi

Udvojenim konsonantima (consonnes géminées ou doubles) ne izgovaraju se udvojeno, to jest, ne izgovaraju se različito od običnih (neudvojenih) konsonanata. Kod rastavljanja na slogove, granica sloga je u grafiji između ta dva konsonanta (com/men/ce/), a u izgovoru, po istim pravilima kao i u drugim riječima, to jest kao da nije riječ o udvojenim konsonantima.

Kada unutar jedne riječi imamo slijed više vokala, u principu svaki vokal čini poseban slog. Takav susret nazivamo zijevom ili hijatom (hyatus) (be/a; ko/eg/zis/s:s)

Diftong (diphtongue) je susret jednog poluvokala i jednog vokala. Poluvokal i vokal u diftongu pripadaju istom slogu: /vwa:r/, /pj:r/.

7. VOKALI (VOYELLES)

Otac današnjeg francuskog vokalskog sustava je latinski. Latinski je imao 5 vokala i deset vokalskih fonema. Svaki je, naime, vokal bez obzira na položaj, mogao biti dug i kratak, a kako je vokalska kvantiteta bila fonološki relevantna, to je svaki vokal imao po dvije vrijednosti. Međutim, razvitak latinskog vokalizma tekao je, zahvaljujući sinkopi i ispadanju vokala u nenaglašenim slogovima, prema otvorenim i zatvorenim slogovima, i kasnije, prema zatvorenim i otvorenim vokalima, dakle, prema onome što se u fonetici naziva apertura (aperture).

FRANCUSKI VOKALI U JONESOVU TRAPEZU

Palatali velari

Zatvoreni [i] [u]

[y]

Poluzatvoreni [e] [o]

[]

Poluotvoreni [] [] []

[] [] [] []

Otvoreni []

[a] []

Podjela vokala:

1. Prema stupnju otvorenosti: a) Otvoreni (ouvertes): a, , b) Poluotvoreni (semi-ouvertes): , , , o, , c) Poluzatvoreni (semi-fermées): e, , od) Zatvoreni (fermées): i, y, ue) Poluvokali (semi-voyelles): j, y, w

2. Prema mjestu tvorbe: a) Prednji (palatales, anterieures): a, , e, i, , b) Srednji (medianes, composées, labialisées, arrondies): , , y, c) Stražnji (posterieures, velaires): , o, , u, o

3. Prema prisutnosti nazalnosti: Nazalni su vokali oni vokali koje prati nazalni izgovor i oni su u francuskom jeziku potpuni fonemi za razliku od hrvatskog gdje su nazali varijante (alofoni) osnovnog oralnog fonema. Nazali su: , , , o

Vokalska kvantiteta (quantité vocalique)

Vokalska kvantiteta (quantité vocalique, allongement) u francuskom jeziku nije distinktivna (razlikovna, relevantna). Raspored dugih i kratkih vokala je pozicijski i ne ovisi o samome vokalu, već o ritničkoj grupi (groupe rythmique) i vokalskom okruženju (entourage vocalique) i općenito fonetskom okruženju (entourage phonétique). Da bi vokali bili dugi (allongement vocalique) moraju se ispuniti neki uvjeti:

a) Vokal može biti dug samo u naglašenom zatvorenom slogu (syllabe accentuée, fermée). Naglašen slog je onaj slog koji se nalazi na kraju ritmičke grupe. Evo nekoliko primjera:

Pierre. Pierre regarde. Pierre regarde sa soeur. Pierre regarde sa soeur jouer de la guitare.

b) Produžuju se u zatvorenom naglašenom slogu (allongement combinatoire) svi vokali, ako je slog zatvoren konsonantima /v/, /r/, /z/, /ž/ ili konsonantskim grupama /vr/ i /vl/.

c) Produžuju se svi nazali u zatvorenom naglašenom slogu bez obzira na konsonant koji zatvara slog.

d) Produžuju se vokali /o/, // i // bez obzira na konsonant koji zatvara slog.

Nazali

Od europskih jezika samo je francuski sačuvao nazale kao potpune foneme. Pozna ih još poljski i portugalski. Nazali su u francuskom potpuni fonemi jer se svaki nazal iz nazalne serije suprotstavlja svim ostalim nazalima i svim vokalima. U dosta je nepovoljnoj poziciji nazal // zbog male funkcionalne opterećenosti (rendement fonctionnel).

Kod artikulacije nazala od odlučujeg je značenja nosna šupljina, mada se temeljne opozicije stvaraju kao i kod orala. Nazalni element u tvorbi se ne može kontrolirati. On je prisutan ili odsutan. Nazalizirani vokal (voyelle nasalisée) je vokal koji na sebe prima dio nazalnosti susjednog nazalnog konsonanta, ali time ne mijenja svoj fonološki status, nego ustvari postaje alofon osnovnog oralnog fonema.

Nazalni vokal je potpuni fonem (à part entière). U zatvorenom slogu pod naglaskom se svaki nazal produžuje, bez obzira na konsonant koji zatvara slog (vidi: allongement, quantité vocalique). Ta duljina nije fonološka (ex: enfance, sainte, réponse...)

Grafička prezentacija nazala

Ne može biti riječi o nazalnom vokalu bez prisutnosti nazalnog konsonanta; svejedno radi li se o /m/ ili o /n/. /m/ je zapravo pozicijska varijanta fonema /n/ ispred bilabijala /p/, /b/, /m/.

Nazalni suglasnik na apsolutnom kraju nazalizira prethodni vokal. To je redovito /n/: vin, pont, vent, parfum.

Za postojanje nazalnosti važan je sljedeći raspored: V + N + C = N (nasale); npr: important, entendre, répondre

Nema nazala ili se provodi denazalizacija (denasalisation):

1. V+N+V = O (orale): ami, inactif, inoubliable 2. V + 2N + V = O (orale): innocent, année, donner

grafije: an, en, aen, ao; IZNIMKE: ennui, emmagasiner, ennoblir, -ient; -ien: bien, lien, vient; éen: lycéen, méditerrannéen.

grafije: in, im, ïn, în; IZNIMKE: examen, appendice, Benjamin, Rubens, Stendhal. Denazalizacija: inn+voyelle – ženski rod pridjeva i imenica, glagoli

grafije: on, om, mon, ombre, un/um, Columbia, jungle, columbarium, maximum, rhum, album. Denazalizacija se vrši isto kao i u prehodnom slučaju.

grafije: un, um; denazalizacija: tunnel, brune, rhume, parfumer.

Poluvokali/Polukonsonanti (semi-voyelles)

Svi poluvokali ili polukonsonanti su spiranti, velari i zvučni. /j/ nije labijaliziran dok /y/ i /w/ jesu. Korespondenti poluvokala su najzatvoreniji vokali u francuskom, to jest: /i/, /y/ i /u/; u nekim jezicima poluvokali su samo alofoni najzatvorenijih vokala i nemaju fonološku vrijednost.

Poluvokal /j/ se nikada ne javlja u ortografiji; a kada se javlja u tom obliku onda predstavlja fonem //. /j/ je uvijek ispred, između ili iza vokala: /j:r/, /taj/, /travaje/.

Između vokala zatvara hijat i ne tvori konsonantsku grupu: /vwajl/, /krej/. Poseban slučaj predstavlja grafija V+il (ail, oeil), V+ill (ailleurs, aille); V+ay (crayon); V+oy (voyez); C+r/l+i (crier, plier); C+ille+V (billet). Iznimke: ayez, ayons, essayer. Međutim /aj/: Bayonne, La Fayette, mayonnaise, Mayance, Himalaya, cobay. /j/ je pravi fonem i nikako se ne smije miješati s fonemom /i/ i obrnuto: abbaye /-ei/ abeille /-ej/, pays /ei/ paie /-e/, pied /-je/, piller /-ije/.

Važne opozicije nastaju udvostručavanjem fonema /j/ u nekim specifičnim situacijama s glagolima čija osnova završava na /j/: nous croyons /-jo/, nous croyions /jjo/, vous voyez /je/ vous voyiez /jje/. Dakle u imperfektu i konjuktivu prezenta.

Poluvokal /y/. U ortografiji je uvijek predstavljen grafemom u. Ne javlja se ni na početku ni na kraju nego uvijek u medijalnoj poziciji: U+V: huile, huître, huit; ili ruelle, nuage, nuit.

C+R/L+UI = /Y/ fluide, lui, instruit

C+R/L+U+ neki drugi vokal = /Y/, cruelle, truand

/y/ se oponira /j/ u riječima kao što su scier, suer.

Poluvoka /w/. U prtografiji se javlja najčešće kao OI quoi, voiture, trois odnosno OIN: moins, loin, point. Još se javlja u slijedu OU+V: oui, Louis, roué. Nikada se na javlja u finalnoj poziciji, a rijetko u inicijalnoj. /w/ se suprotstavlja /j/ i /y/ u riječima: souhait/scier/suer; i roué/ruer/riez.

8. UVODNA RASPRAVA O FONEMU

Glasove proizvode sva živa bića. Sva živa bića komuniciraju između sebe (ne samo glasovima), no iz toga se ne može zaključiti da se svaku komunikaciju smije smatrati jezikom, usprkos činjenici što govorimo o jeziku cvijeća, jeziku boja, jeziku životinja. Svaki komunikacijski sustav operira simbolima (zastave, vojne oznake, grbovi, novac, glasovi,

slova). Da bismo razumjeli značenje simbola, moramo razumjeti šifru, to jest priradati onoj sociološkoj skupini koja tu šifru razumije (štap + cilindar, pet povezanih krugova; dvanaest zvijezda na plavoj podlozi, broj cipela...).

Riječ je također jedna šifra, jedan simbol. Da bismo razumjeli njezino značenje moramo pripadati jezičnoj zajednici koja poznaje šifre, ili, moramo te šifre naučiti, ako se u tu zajednicu želimo na bilo kakav način uključiti. Učenje stranih jezika je ustvari upoznavanje s novim simbolima za stvari koje već poznajemo. Pojave kao što su dan, noć, kiša, more, ptica, krava itd. identične su u hrvatskom i u francuskom. Iz tog možemo zaključiti da je izvanjezična stvarnost svugdje ista, dakle, nije stvarnost sama po sebi, nego imenovanje te stvarnosti (etikete, simboli, šifre, dogovori, konvencije, jednom riječju, riječi, još preciznije monemi).

Svaka riječ, monem, sastoji se od slijeda glasova koje možemo izgovoriti (eventualno napisati) samo jednoga za drugim (princip tzv. linearnosti lingvističkog znaka). Najveći broj glasova je u svim jezicima identičan, jer su i govorni organi koji ih proizvode kod svih ljudi svijeta identični i ne daju beskrajni broj mogućnosti za nove artikulacije.

Ono što nije identično ni u jednom jeziku, to je raspored, postava, distribucija glasova u iskazu. Nisu identični ni dogovori između korisnika sistema. Svaki raspored ili postava daje neko značenje i to ćemo smatrati stvarnošću. Svaka riječ-monem, sastavljena je od manjih jedinica, koje su po svom značenju identične u većini jezika i koje nemaju nikakva značenja (glasovi, slova). Od sada ćemo te jedinice zvati fonemima (phonèmes), a njihovu pisanu manifestaciju grafemima (graphèmes).

9. FONEM I OSNOVE FONOLOGIJE

Nakon opisa glasova s arrtikulacijske točke gledišta, bit će potrebno radi homogenosti opisa i jedinstvene prezentacije svih fonema nekog jezika opisati i sastav (građu) samih fonema. Ovim su se pitanjima bavili mnogi lingvisti i čitave lingvističke škole (npr. Praška fonološka škola), a od najpoznatijih lingvista posebno Roman Jakobson, od hrvatskih Žarko Muljačić i Dalibor Brozović.

Osnovna značajka suvremene lingvistike je da jezik promatra kao sustav za komuniciranje među ljudima, lingvistiku kao nepreskriptivu znanost koja je u širem smislu dio semiologije – znanosti o znakovima. U jeziku sve funkcionira na principu opozicija, ali je to i sistem u kojem se sve i drži (Saussure: „un système où tout se tient“).

Najmanja jedinica koja ulazi u opozicije jest fonem. Fonem je, dakle, najmanja jedinica izraza, ali bez vlastita značenja, što nije slučaj s većim jedinicama (monemom, npr.). fonem vuče svoju vrijednost iz odnosa prema drugim jedinicama u sistemu, točnije iz odnosa prema svim jedinicama iz svoje klase, to jest – fonema. Iako je fonem bez značenja, on utječe na značenje i bez njega se ono ne bi moglo ostvariti. Fonem se realizira glasovnim putem i ortografija tu ne igra nikakvu ulogu.

Prepoznajemo samo one glasove koji su različiti od drugih. Svojstva koja ih čine drugačijima pproizlaze iz specifične artikulacije. Potrebno je, dakle, analizom utvrditi koja su to svojstva.

Nepobitna je činjenica da svi ljudi iz iste jezične skupine govore drugačije. Prepoznajemo nekog po glasu, u zborovima se pjevaju različiti glasovi itd. drugačije govore muškarci od žena, djeca od ostale djece, drugačije prehlađeni od zdravih, a ako tome još pridodamo različite regionalno i društveno uvjetovane varijacije, broj individualnih varijacija postaje beskonačan. No, isto je tako nepobitna činjenica da se unatoč svim ovim razlikama, na koncu svi – ukoliko poznaju kod – razumiju. Kako je to moguće?

To dolazi od toga što svaki fonem u svojoj realizaciji ima nekoliko aspekata koji utječu na njegov izgled. Fonem čini posebnim različitim od svih drugih njegova jezgra (noyau du phonème). Ta je jezgra sastavljena od većeg broja inherentnih distinktivnih obilježja (traits distinctifs). Skraćeno ćemo ih zvati IDO. Skup svih IDO čini jedan poseban fonem. Identična IDO daju identične foneme.

Zbog fonemskog okruženja (entourage phonemique), dakle fonema koji se nalaze ispred i iza artikuliranog fonema i nemogućnosti govornih organa da brzo prelaze iz jedne artikulacije u drugu, fonem se – ne mjenjajući jezgru – redovito izgovara drugačije nego što bi se izgovorio da može postojati izvan sustava, u tzv. čistom stanju. Taj se dio fonema zove zaštitna masa fonema, varijanta fonema ili alofon. Broj varijanti je teoretski neograničen, a na njih utječe: fonemsko ograničenje, regionalni karakter govora, interferencije različitih jezičnih sustava itd.

U trećem sloju izgovora fonema aktiviraju se individualne varijante (variantes individuelles) izgovora. Prvi i drugi sloj (jezgra i varijante) je identičan za sve sudionike u procesu komunikacije, treći je individualan.

Ako je broj varijanti ograničen, broj fonema je u svakom slučaju striktno ograničen i ne može se ni povćati ni smanjivati bez posljedica po čitav sustav. Ovakvu situaciju nazivamo zatvorenim popisom (liste fermée) fonema.

Najlakše ćemo doći do fonema i prepoznati ga kao različitog od svih njemu jednakih jedinica, te funkcionalno značećeg, služeći se metodom komutacije (commutation), odnosno metodom minimalnih parova (paires minimales). Primjeri: /po-bo/, (py-by/, /pu-bu/, /pe-be/ itd.

Vidi se iz gore navedenih primjera da se fonem /b/ u jednom svojstvu razlikuje od fonema /p/, a to je zvučnost te da razlika u tom svojstvu u identičnim postavkama uvijek izaziva promjenu u značenju. To svojstvo koje se ovakvom metodom da izlučiti zovemo različitim imenima, a najčešće distinktivno (razlikovno) obilježje (trait distinctif, trait pertinent, IDO, itd.).

Analizom distinktivnih obilježja dolazimo do opreka ili opozicija (oppositions), a opreke su temelj de Saussureova učenja o jeziku. Prema njemu: „U jeziku postoje samo razlike...ništa što nije različito ne pripada jeziku.“. Identitet svakog elementa nekog sustava rezultira iz njegova odnosa prema drugim elementima tog sustava i to prvenstveno razlikovnih (primjeri iz života su brojni, npr: ime+prezime+nadimak+osobna karta+slika+otisak prstiju+eventualne osobitosti+jmbg).

Za jezična istraživanja nije, dakle, toliko važna supstancija koliko forma, nije toliko važno što neki element jest, koliko je važno što on nije u odnosu na druge, to jest po čemu je različit od drugih.

U fonemu, sva se IDO ostvaruju istodobno i na fonem se ne može primjeniti načelo linearnosti iskaza.

Često se događa da broj razlikovnih jedinica dvaju fonema bude veći od nužnog minimuma, to jest jedan. Sva IDO preko jedan nisu nužno potrebna, pa takvu pojavu nazivamo zalihost ili redundancija (redondance). Fenomen zalihosti prati i druge razine lingvističke analize. Primjeri /p/-/m/: ovdje su uključena dva IDO: zvučnost i nazalnost. Ili na razini sintakse: la grande montagne blanche – pripadnost ženskom rodu iskazana je 4 puta: imenicom ženskog roda, članom, pridjevima ženskog roda. Zalihost je velika pomoć za razumijevanje jezika jer je ona implicirano ponavljanje, koje je opet, temelj svakog učenja.

Fonološki opisi različitih jezičnih sustava ne smiju se brkati. Ono što je fonem u jednom jeziku ne mora biti u drugom. Isti ili gotovo isti glasovi u različititm jezicima nemaju iste funkcije i uposlenost. Različiti sustavi se međutim mogu uspoređivati da bi se bolje uočile razlike.

Fonem je uvijek sastavlje od svoja tri osnovna dijela: jezgre, zaštitne mase i individualne varijante. To dalje znači da je jezgra uvijek u nekom okruženju i da tu jezgru i zaštitnu masu možemo dokučiti samo ako je izgovorimo. Neizgovoreni fonem ne postoji. Ne postoji dakle, fonem kojeg možemo realizirati mimo glasa (alofona). Fonem je apstrakcija.

Svaki fonem ne može stajati na svakom mjestu u diskursu, a razlike postoje i od jezika do jezika. Način, raspored fonema u postavama, specifičan za pojedini jezik nazivamo distribucijom (distribution). U talijanskom jeziku, npr. fonem /č/ ne može stajati na krajnjem mjestu /cento/, /piace/ dok u hrvatskom može, npr. skakač, riječ, ribič. Konsonantska grupa /dl/ u talijanskom nije moguća, dok je moguća u hrvatskom jeziku: dlan, nadležan. Francusko „e muet“ ne može stajati na kraju riječi; čakavsko m na apsolutnom kraju prelazi u n: gledan, radin, a kajkavski i ruski zvučni suglasnici na apsolutnom kraju prelaze u bezvučne: krf, ljubaf, itd. Najjednostavniji dokaz da svi fonemi stoje u nekoj organiziranoj distribuciji, koja je uglavnom ravna sposobnosti ljedskih govornih organa, jest da s pokuša čitati tekst odostraga: /sob/-/bos/.

Komplementarna distribucija (distribution complémentaire), tanak/tanka. Ovdje je riječ o različitim glasovima i istim fonemima. Budući da ne tvore minimalni par nalaze se u komplementarnoj distribuciji, pozicijskoj ili kombinatornoj varijanti (variante combinatoire). U ovu klasu problema spada i pitanje arhifonema (archiphonème). Matematičkim rječnikom kazano, to je zajednički nazivnik, odnosno IDO koji se nalazi u svim kombinatornim varijantama fonema. Kontekst odlučuje o uporabi i realizaciji nekih fonema. Svaki je nazal u francuskom ispred /p/ i /b/ = /m/; /t/ i /d/ = /n/. Slični su fenomeni neutralizacija (neutralisation), gubitak nekog obilježja zbog fonemskog okruženja i denazalizacija (denasalisation), gubitak nazalnosti zbog vokala iza nazalnog konsonanta; certain ami, mon ami itd. Asimilacije po zvučnosti također: ispiti – izpiti – izbiti. U ovo se uključuje i pojam aliteracije (aliteration), koja je pojava također rezultat fonemskog okruženja: Iver /ive/ - je lève /l:v/, appeler i ostali glagoli s u infinitivnoj osnovi. Fonemi nisu definirani za sva vremena. Mogu nestajati (u francuskom su nestali afrikate, u hrvatskom nazali), a mogu i nastajati. Sve jačom medijskom povezanošću i standardizacijom jezika, sve je manja

vjerojatnost da se pojave novi fonemi u standardiziranim jezicima. Pojava ili nestanak nekog fonema može za sobom povući velike pomutnje u fonološkom sustavu.

U fonološkom sustavu mogu se na raznim razinama pojaviti simetrije, paralelizmi i korelacije. Često se događa se velika skupina fonema razlikuje na temelju samo jednog IDO. Takvu pojavu nazivamo korelacija (corrélation). U korelativnom su odnosu samo zvučni i bezvučni fonemi te nazali i neneazali.

Funkcionalna opterećenost (rendement fonctionnel) fonema je zastupljenost točnije učestalost zastupljenosti nekog fonema u opozicijama. Npr. /č/ je vrlo zastupljen u jeziku – ima veliku okurenciju (occurence), ali slabo ulazi u opozicije, pa ima slabi rendement fonctionnel (učinak). Najproduktvniji su parovi zvučni/bezvučni, a u hrvatskom su najslabiji parovi: /č/-/ć/, /dž/-/đ/, pa se u nekim zonama već vide tragovi neutralizacije.

Označeni član (terme marqué) je onaj član koji ima jedan + ili jedan element više od nultog stanja. Ta činjenica drugom, neoznačenom članu ne umanjuje vrijednost (npr. tvorba ženskog roda u morfologiji; p/b u fonologiji itd.).

10. BINARIZAM

Binarizam je fonološka metoda pomoću koje se utvrđuje identitet fonema, broj IDO koja sadrži više od jednog fonema, te matrica fonema pojedinog jezika. Svaki fonem se sastoji od više IDO i sva se Ido nalaze u jezgri fonema, te se realiziraju istodobno (sva odjednom, a ne jedno za drugim). Maksimalni broj IDO svih jezika koji postoji na planetu je 12. Svi se ne slažu oko točnog broja, a mi ćemo operirati brojem 12 kojeg predlaže Roman Jakobson. Ni jedan jezik na svijetu ne koristi sva IDO koja su mu na raspolaganju. Neki kavkaski jezici koriste devet, što je jako mnogo, dok je prosjek ostalih jezika šest do sedam.

Binarističku je metodu uveo Roman Jakobson, učenik Praške fonološke škole, kasnije profesor na Yaleu. Značajno ju je komentirao i doradio Žarko Muljačić. Na hrvatski su je jezik aplicirali Dalibor Brozović i Žarko Muljačić, obojica zadarski profesori.

Matrice fonema (binarističke tablice) opisuju IDO tako da se svakome fonemu prosutnost nekog svojstva označava sa +, a odsutnost istog svojstva sa -. Na nekim pozicijama se može istodobno imati i plus i minus, to jest fonem može imati istodobno i jedno i drugo svojstvo. Postoje sljedeća inherentna distinktivna obilježja fonema:

1. Vokalski – nevokalski (vocaliques – non vocaliques)2. Konsonantski – nekonsonantski (consonnantiques – non consonnantiques)3. Nazalni – oralni (nasalisés – oraux; nasalisés – non nasalisés) 4. Kompaktni – difuzni (compacts – diffus) 5. Neprekidni – prekidni (continus – discontinus)6. Stridentni – blagi (stridents – mat)7. Glotalizirani – neglotalizirani (glottalisés – non glottalisés)8. Zvučni – bezvučni (sonores – sourdes; voisés – non viosés)9. Napeti – nenapeti (forts – doux; ; tendus – relâchés)10. Gravisni – akutni (graves – aigus; sombres – claires)

11. Bemolizirani – nebemolizirani (labialisés – non labialisés; bémolisés – normaux)12. Dijazisirani – nedijazisirani (mouillés – non mouillés); palatalisés – non palatalisés;

diésés – normaux)

Prvo, drugo, četvrto i deseto svojstvo je univerzalno i posjeduju ga svi jezici (vokalnost, konsonantnost, kompaktnost i gravisnost). Treće, peto i deveto (napetost, nazalnost i neprekidnost) je kvaziuniverzalno i posjeduje ga većina jezika. Na primjeru francuske riječi /gato/, opis izgleda ovako:

G A T O

VOKALNOST - + - +

KONSONANTNOST + - + -

NAZALNOST - - - -

KOMPAKTNOST + + - -

GRAVISNOST + + - +

NAPETOST - + + +

ZVUČNOST + + - +

NEPREKIDNOST - + - +

Binarizam nije metoda koja se primjenuje samo u fonologiji. Danas se primjenjuje i u semantici, leksikologiji, ali i u drugim jezičnim disciplinama, pa čak i izvan lingvistike.