9771986592001

ISSN 1986 - 5929

fojničkafojnička Broj 38siječanj/veljača 2016.

cijena 2 KM

HRVATSKOKATOLIČKOPROSVJETNODRUŠTVO

FOJNICARODOLJUB

škrinjaškrinja

2 BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. 3BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

UMJESTO UVODNIKA

Fojnička škrinja, broj 38, siječanj/veljača 2016. Izdavač: HKPD "Rodoljub" Fojnica

Glavna urednica: Suzana Lovrić • Uredništvo: Marijana Bilić, Ivana Cvjetković, Ivan Katavić, Božana Tuka i Nikica Vujica • Lektura: Nina Šuta • Adresa: Fojnica, Mehmeda Spahe bb • Tel.:

063 369 169 • E-mail: fojnicka.skrinja@gmail.com • Žiro-račun: 3060510000031712 Hypo Alpe-Adria banka • Naklada: 600 primjeraka • Tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica

CIJENE REKLAMNOG PROSTORA U ČASOPISU

1/1 stranica 1/2 stranice1/4 stranice (kolor)1/8 stranice

150 KM80 KM40 KM20 KM

FOJNIČKAŠKRINJAFOJNIČKAŠKRINJADOGAĐAJ

Dragi prijatelji Fojničke škrinje,

novi broj vam ulazi u domove i ove, hirovite veljače. Na dan- dva mrzla i

mrka, s prijetnjom snijega, na dan- dva južna i omamljujuća, s opojnim

nagovještajem proljeća... Kako joj onda vjerovati? Pa nikako! Pustite je da

izgromolji najbolje od svih vaših stanja. Pročitajte sve naše vesele i tužne

stranice i kada preklopite posljednju, čistim srcem, bez otrova ljutnje, straha ili

beznađa, nađite vremena pročitati 40 pravila ljubavi. Knjigu je napisala mlada

turska autorica Elif Safak, s najboljom namjerom prema svakoj,do sada,

zapisanoj povijesti i u želji da nam ovaj život na Zemlji ipak ne prođe uzaludno.

Izbor tekstova za ovaj broj nije bio nimalo lagan. Lelujamo između

stvarnosti kakva jest, kakvu početkom mjeseca vidimo u obliku 100% težeg

računa za vodu i komunalije npr... i one stvarnosti koju priželjkujemo. Osigurati

egzistenciju u rodnom kraju postao je nedostižan san za mnoge mlade obitelji

koje su se odlučile na odlazak u bolji život. Ja, kao žena bez potomstva, ne

usudim se ulaziti u analize njihovih motiva. Vjerujem im sve što nađu za razlog.

Ali često dok bježimo od sebe, donosimo krive odluke koje ne remete samo

balans našeg bića već unesrećuju i naše susjede, prijatelje, naše vrtove i rijeke

pored kojih živimo, usporava nas kroz krhki atmosferski omotač koji svakako

prolazimo na putu do Istine.

urednica

Suzana Lovrić

MAŠKARE U FOJNICI

rijeme karnevalskih ludovanja je za nama, za vjernike katolike teku dani korizme i priprave za Uskrs, uz Božić Vnajradosniji blagdan. Pokladni običaji u fojničkom kraju su

se zadržali, iako u nešto izmijenjenom obliku, i uvjereni smo kako će još dugo živjeti, unatoč sve malobrojnijem puku. Evo nekoliko sličica kao podsjetnik kako su ovogodišnje poklade obilježili učenici OŠ "Ivan Goran Kovačić", te sa završne tradi-cionalne zabave u Bakovićima na pokladni utorak.

Svake godine nastavno osoblje i učenici Osnovne škole "Ivan Goran Kovačić" iz Gojevića i Fojnice upriliče prigodan program kojim unesu tračak radosti u svakodnevicu. Ovogodišnji pro-gram u Gojevićima bio je nešto skromniji, no to ne znači da nije bilo veselo. Naprotiv, zahvaljujući učiteljicama Heleni i Romani, te učitelju Vladi Kulišu koji su uključili i roditelje u izradu ori-

ginalnih kostima i maski, učenici su nižih razreda igrom i plesom uljepšali dan svim nazočnima. Najboljima su pripale i nagrade.

I u Fojnici su se učitelji, nastavnici, djeca i njihovi roditelji svojski potrudili kako bi karnevalsku povorku učinili razno-vrsnijom i zanimljivijom. Po starom običaju prodefilirali su od škole kroz glavne ulice grada, ali za razliku od ranijih godina nisu se zadržavali pred restoranom Stari grad (nije bila organizirana fešta), već su napravili krug i vratili se u školu. Svojim razno-vrsnim kreacijama, ulogama i pjesmom privlačili su pozornost prolaznicima, izmamljujući im osmjeh na licima.

U Bakovićima je pak navečer u Domu KPD "Matija Gubec" održan tradicionalni maskenbal i igranka na kojoj su izabrane i nagrađene tri najbolje maske.

T.B.

2 BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. 3BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

UMJESTO UVODNIKA

Fojnička škrinja, broj 38, siječanj/veljača 2016. Izdavač: HKPD "Rodoljub" Fojnica

Glavna urednica: Suzana Lovrić • Uredništvo: Marijana Bilić, Ivana Cvjetković, Ivan Katavić, Božana Tuka i Nikica Vujica • Lektura: Nina Šuta • Adresa: Fojnica, Mehmeda Spahe bb • Tel.:

063 369 169 • E-mail: fojnicka.skrinja@gmail.com • Žiro-račun: 3060510000031712 Hypo Alpe-Adria banka • Naklada: 600 primjeraka • Tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica

CIJENE REKLAMNOG PROSTORA U ČASOPISU

1/1 stranica 1/2 stranice1/4 stranice (kolor)1/8 stranice

150 KM80 KM40 KM20 KM

FOJNIČKAŠKRINJAFOJNIČKAŠKRINJADOGAĐAJ

Dragi prijatelji Fojničke škrinje,

novi broj vam ulazi u domove i ove, hirovite veljače. Na dan- dva mrzla i

mrka, s prijetnjom snijega, na dan- dva južna i omamljujuća, s opojnim

nagovještajem proljeća... Kako joj onda vjerovati? Pa nikako! Pustite je da

izgromolji najbolje od svih vaših stanja. Pročitajte sve naše vesele i tužne

stranice i kada preklopite posljednju, čistim srcem, bez otrova ljutnje, straha ili

beznađa, nađite vremena pročitati 40 pravila ljubavi. Knjigu je napisala mlada

turska autorica Elif Safak, s najboljom namjerom prema svakoj,do sada,

zapisanoj povijesti i u želji da nam ovaj život na Zemlji ipak ne prođe uzaludno.

Izbor tekstova za ovaj broj nije bio nimalo lagan. Lelujamo između

stvarnosti kakva jest, kakvu početkom mjeseca vidimo u obliku 100% težeg

računa za vodu i komunalije npr... i one stvarnosti koju priželjkujemo. Osigurati

egzistenciju u rodnom kraju postao je nedostižan san za mnoge mlade obitelji

koje su se odlučile na odlazak u bolji život. Ja, kao žena bez potomstva, ne

usudim se ulaziti u analize njihovih motiva. Vjerujem im sve što nađu za razlog.

Ali često dok bježimo od sebe, donosimo krive odluke koje ne remete samo

balans našeg bića već unesrećuju i naše susjede, prijatelje, naše vrtove i rijeke

pored kojih živimo, usporava nas kroz krhki atmosferski omotač koji svakako

prolazimo na putu do Istine.

urednica

Suzana Lovrić

MAŠKARE U FOJNICI

rijeme karnevalskih ludovanja je za nama, za vjernike katolike teku dani korizme i priprave za Uskrs, uz Božić Vnajradosniji blagdan. Pokladni običaji u fojničkom kraju su

se zadržali, iako u nešto izmijenjenom obliku, i uvjereni smo kako će još dugo živjeti, unatoč sve malobrojnijem puku. Evo nekoliko sličica kao podsjetnik kako su ovogodišnje poklade obilježili učenici OŠ "Ivan Goran Kovačić", te sa završne tradi-cionalne zabave u Bakovićima na pokladni utorak.

Svake godine nastavno osoblje i učenici Osnovne škole "Ivan Goran Kovačić" iz Gojevića i Fojnice upriliče prigodan program kojim unesu tračak radosti u svakodnevicu. Ovogodišnji pro-gram u Gojevićima bio je nešto skromniji, no to ne znači da nije bilo veselo. Naprotiv, zahvaljujući učiteljicama Heleni i Romani, te učitelju Vladi Kulišu koji su uključili i roditelje u izradu ori-

ginalnih kostima i maski, učenici su nižih razreda igrom i plesom uljepšali dan svim nazočnima. Najboljima su pripale i nagrade.

I u Fojnici su se učitelji, nastavnici, djeca i njihovi roditelji svojski potrudili kako bi karnevalsku povorku učinili razno-vrsnijom i zanimljivijom. Po starom običaju prodefilirali su od škole kroz glavne ulice grada, ali za razliku od ranijih godina nisu se zadržavali pred restoranom Stari grad (nije bila organizirana fešta), već su napravili krug i vratili se u školu. Svojim razno-vrsnim kreacijama, ulogama i pjesmom privlačili su pozornost prolaznicima, izmamljujući im osmjeh na licima.

U Bakovićima je pak navečer u Domu KPD "Matija Gubec" održan tradicionalni maskenbal i igranka na kojoj su izabrane i nagrađene tri najbolje maske.

T.B.

4

RETROVIZOR

5

FOJNIČKAŠKRINJA

16. siječnja

Obilježili 65 godina postojanja i rada

Menadžment "Štamparije" Fojnica tradicionalno na kraju kalendarske godine pozove svoje penzionere da zajedno sa uposlenicima ove firme upriliče druženje i tom prilikom penzionerima uruče poklon pakete. Tako je bilo i ovih dana gdje su uposlenici ove firme zajedno sa 23 penzionera obilježili i 65 godina postojanja i rada "Štamparije" Fojnica.

U svom pozdravnom govoru Šehzija Buljina, koji je na čelu menadžmenta firme, se osvrnuo na same početke rada ove kompanije, kazavši da je ona formi-rana 1951. godine kao takozvana sreska "Štamparija" u kojoj je tada bilo uposleno samo pet radnika. Godinama je ona rasla i razvijala se da bi 1979. godine bila izgrađena današnja zgrada ove firme koja je određene poslove radila i u proteklom ratu. Danas je u njoj zaposleno 48 radnika.

"Protekla godina bila je jako specifična i, bez obzira na teškoće na koje smo nailazili, a bilo ih je jako puno od tih zakonskih previranja, zakona o javnim nabavkama, ovome i onome, ali i pored toga mogu reći da smo se u ovoj godini sa poslovanjem vratili na one najbolje poslijeratne godine. Postigli smo bolji rezultat u poslovanju u odnosu na prošlu godinu za 18 do 20% i mislim da će ukupan prihod biti veći od 2.100.000 KM, a to će završni račun pokazati. Redovno smo isplaćivali lične dohotke i sve ostalo", rekao je Šehzija Buljina, direktor "Štampa-rije" Fojnica.

Hazim Čukle

JUBILEJ ŠTAMPARIJE FOJNICA

FOJNICA - KLADIONICA Fojničani sportskim kladionicama uplate oko dvadeset i tri i po miliona maraka godišnje

Piše: Ahmed BURIĆ, Radiosarajevo.ba

Fojnica ima oko 17.000 stanovnika, koji – i zbog toga je Fojnica dospjela u medijsku žižu – sportskim kladionicama uplate oko dvadeset i tri i po miliona maraka godišnje. U tu svrhu je u sali bosansko-turskog centra koja je bila ispu-njena do posljednjeg mjesta, održana tribina Klađenje – zlo koje nas uništava. Predavač je, veli naš izvor, bio Harun Pašalić, profesor islamske teologije. Ukazano je na vjerske, moralne, psihofizičke i društvene posljedice klađenja. Također, govo-rilo se i o nemarnosti viših državnih instanci kada je u pitanju poštivanje zakon-skih odredbi, odnosno zabrana da maloljetnici ne smiju pristupiti kladionicama, te nepoštivanju odredbe da se kladionice ne smiju nalaziti u krugu od 100 metara od javnih institucija (škola, općine, domova zdravlja...).

Ne idu bogati u kladionicu, nego sirotinja – rajaAkcent na ovom predavanju je stavljen na to da se godišnje u Fojnici na kla-

dionice potroši oko 23 miliona KM što u gradu koji ima deset hiljada punoljetnih stanovnika predstavlja godišnju potrošnju od 2.300 KM po glavi stanovnika. Da se malo, matematički, umiješamo: ispada da svaki stanovnik Fojnice svakoga dana uplati 6,30 KM na listiće sa kojih se smiješe dobici. Od Urala do Čilea, i od Aljaske do Adelaidea igra globalna svjetska ponuda, a (bošnjački) narod u Fojnici to tako rado dočekuje i igra se. Doduše, niko od prisutnih, barem da je nama poznato, nije ukalkulirao ono što je, svakako, trebalo. Fojnica ima veliku banju, rehabilitacijski centar, i veliki broj igrača kladionice dolazi iz reda nekadašnje radničke klase. Koju su zapale bijedne penzije, a sretnije i one koje imaju djecu u inostranstvu obasja tih desetak dana Fojnice. Tu im kladionica bude nada za dodatak na penziju – ako Atletico dobije u gostima, ili Monaco odigra neriješeno, eto i mogućnosti da se u banji ostane i koji dan više. Ni šejtan, dakle, nije crn kako ga piše efendija Pašalić, koji proziva državne institucije, ali čini se, nikako da ovariše da svi građani ne mogu raditi u državnim institucijama, iako to forsira ova vlast, te da ih je mnogo nezaposlenih u privatnom sektoru, baš zbog toga što je državna administracija tako glomazna i tako korumpirana.

Što bi se reklo: ne idu bogati u kladionicu, nego sirotinja – raja, koja baš u Irskom dnevniku velikog njemačkog pisca Heinricha Bolla, više idu u kladaru, što je veća glad. Kad dijete pita majku – "mama, zašto opet nemamo ništa jesti?" – a majka odgovori – "otac je odnio zadnje penije u kladionicu!", to je posljedica dubo-ke krize. Iste one krize koju je generirao kler, koji danas na predavanjima "plače" nad sudbinom naroda. Oni su, naime, zastupali da je bitno da je nama Allah dao da prestane rat, a na slobodi će Gospodar svemirskih brodova, već "smisliti" neku caku. E, pa nema cake: što se tiče zapošljavanja u Fojnici, ne može se baš reći da tamo posla ima. Pogotovo za mlade. I po tome se ova varoš, u kojoj vikendice imaju i neke ugledne Sarajlije, ne razlikuje mnogo od ostatka ove zemlje. To što radi, radi, uglavnom, oko Reumala, hotela čija je glavnina napravljena u socijalizmu, i nije se bitno mijenjala zadnje tri decenije. Ono što je dograđeno, tek je manji dio.

Predavanju je, dalje se veli, prisustvovao i načelnik općine Fojnica Sabahudin Klisura koji je predložio da se ovo predavanje održi u svakoj mjesnoj zajednici u Fojnici kako bi se podigla svijest o ovome zlu i danas, slobodno ćemo kazati, društvenom problemu broj jedan.

Akcija - "svi u kladonice" – u ovoj je zemlji počela s poraćem u kojoj je klasi novobogataša dozvoljeno da bez velikih poreza "legalno" pljačka narod i državu. Od kladare su se obogatili veliki tajkuni, čija je obaveza bila da finansiraju stranke na vlasti. Ta ljubav nikada nije prekinuta, a problem nakaradne ljubavi je samo u tome što su tu zločinačku spregu jarma i kapitala – pod maskom slobodnih igara – finansirali siromašni građani Federacije BiH. Nije različito ni u Republici Srpskoj: šta se čude imami koji agitiraju protiv harama klađenja. Ne možeš zaglupljivati narod, stalno tražeći od njega da glasa uvijek za iste, a istovremeno od njega tražiti da bude moralan i socijalno svjestan. Jer, sve je to isti narod. Od Fojnice, do kladionice.

Koeficijent da će se to promijeniti je nizak, oko 1,05.

BOŽIĆNO-NOVOGODIŠNJI ŠAHOVSKI TURNIRPobjednik šahovskog turnira Anđelko TrogrlićU organizaciji Šahovskog kluba "Fojni-

ca" iz Fojnice je u prostorijama tržnog centra "Škafa" u Fojnici odigran tradi-cionalni Božićno-novogodišnji šahovski turnir, na kome je nastupilo šesnaest igrača iz Fojnice i Kiseljaka: Nermin Letić, Pero Perić, Vinko Božić, Anđelko Trogrlić, Šaban Kurta, Josip Raos, Marinko Okić, Andrija Lekić, Janko Kapetanović, Enver Omerović, Šimo Bakula, Jandrija Rakita, Fehim Zeče-vić, Smail Pašić, Bošnjak Josip, Slavo Perica.

Turnir se igrao po Švicarskom sistemu. Sedam kola sa tempom igre od po 10 minu-ta po igraču. Pobjednik ovog šahovskog turnira je Anđelko Trogrlić sa osvojenih 6 poena, drugo mjesto je osvojio Nermin Letić sa 5,5 poena, treće mjesto Smail Pašić sa 5 poena, četvrto mjesto Marinko Okić sa 4,5 poena... Prva četvorica su dobili novča-ne nagrade, koje su obezbjeđene kotizaci-jom. Sudija turnira je bio Andrija Lekić. Po završetku turnira je priređeno druženje.

Hazim ČUKLE

MISOM U SAMOSTANSKOJ CRKVI PROSLAVLJEN BLAGDAN ZAŠTITNIKA FOJNICEU nedjelju, 17. siječnja, u Fojnici je pro-

slavljen blagdan sv. Ante Pustinjaka, zaštit-nika grada i građana, te drugi patron samo-stana i župe Fojnica. Misno slavlje u župnoj crkvi Duha Svetoga pred-vodio je fra Franjo Trogrlić Šitum, župni vikar u Podmilačju.

Na početku Mise, Veliki župni zbor pod ravnanjem orguljaša Damira Iviša otpjevao je nekoliko strofa zavjetne pjesme Fojni-čana "Sv. Anti Pustinjaku" koju je spjevao i napjev skladao Fojničanin fra Vinko Vicić, stariji (umro u Fojnici, 28.3.1796.).

KANONSKA VIZITACIJA U ŽUPI FOJNICAU utorak, 9. veljače 2016. nadbiskup

metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić obavio je kanonsku vizitaciju župe Svetoga Duha u Fojnici. Kardinal Puljić se susreo sa župnikom fra Nikicom Vujicom, pregledao knjige župne administracije te u prijepodnevnim satima slavio Svetu misu za narod na kojoj je sudjelovao veliki broj župljana te župe.

Nakon Svete mise kardinal Puljić se susreo sa vijećnicima župe, te zatim pohodio 4 filijalne crkve od kojih se u njih tri redovito slavi Sveta misa. Fra Nikica Vujica župnik i gvardijan samostana u Fojnici izvijestio je kardinala Puljića o trenutnom stanju župe te ga upoznao s aktivnostima koje su se odvijale i koje se još odvijaju na području te župe. (KTA)

BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

"Živimo u svijetu i vremenu u kojem je život mnogima postao pretežak, prezahtje-van i previše kompliciran. Ljudi se više ne snalaze, osjećaju se nedoraslima suludom tempu. Gube tlo pod nogama, gube smisao i vrijednosti života, gube vjeru i moral, obi-čaje i nadu u bolje. Uz to, još mnogo nesi-gurnosti: Gdje je čovjek na kojega se možeš osloniti? Što te čeka kod kuće? Tko ti je vjeran? Gdje mi je dom, srce, koje me ljubi i brine se o meni", rekao je fra Franjo u svojoj homiliji.

Dodao je kako u svetištu sv. Ive u Podmilačju često sluša ljude s njihovim problemima i mukama, pogotovo ojađene majke koje pitaju za savjet.

"Teško je dati pravi savjet za konfliktne situacije i nerješive probleme, ali znam da može pomoći nepoklebljiva, jaka vjera. Vjera koja nije samo utjeha usred nevolja i gorčina, nego i ustrajnost u povjerenju u Boga kada se ne možemo ničim više utje-šiti. Vjera i nepodnosivo čini podnosivim. U vjeri i predanju primaš utjehu, pomoć i snagu, koja ne potječe od tebe, nego odoz-go, od Boga", poručio je okupljenim Fojni-čanima. (R.R.)

4

RETROVIZOR

5

FOJNIČKAŠKRINJA

16. siječnja

Obilježili 65 godina postojanja i rada

Menadžment "Štamparije" Fojnica tradicionalno na kraju kalendarske godine pozove svoje penzionere da zajedno sa uposlenicima ove firme upriliče druženje i tom prilikom penzionerima uruče poklon pakete. Tako je bilo i ovih dana gdje su uposlenici ove firme zajedno sa 23 penzionera obilježili i 65 godina postojanja i rada "Štamparije" Fojnica.

U svom pozdravnom govoru Šehzija Buljina, koji je na čelu menadžmenta firme, se osvrnuo na same početke rada ove kompanije, kazavši da je ona formi-rana 1951. godine kao takozvana sreska "Štamparija" u kojoj je tada bilo uposleno samo pet radnika. Godinama je ona rasla i razvijala se da bi 1979. godine bila izgrađena današnja zgrada ove firme koja je određene poslove radila i u proteklom ratu. Danas je u njoj zaposleno 48 radnika.

"Protekla godina bila je jako specifična i, bez obzira na teškoće na koje smo nailazili, a bilo ih je jako puno od tih zakonskih previranja, zakona o javnim nabavkama, ovome i onome, ali i pored toga mogu reći da smo se u ovoj godini sa poslovanjem vratili na one najbolje poslijeratne godine. Postigli smo bolji rezultat u poslovanju u odnosu na prošlu godinu za 18 do 20% i mislim da će ukupan prihod biti veći od 2.100.000 KM, a to će završni račun pokazati. Redovno smo isplaćivali lične dohotke i sve ostalo", rekao je Šehzija Buljina, direktor "Štampa-rije" Fojnica.

Hazim Čukle

JUBILEJ ŠTAMPARIJE FOJNICA

FOJNICA - KLADIONICA Fojničani sportskim kladionicama uplate oko dvadeset i tri i po miliona maraka godišnje

Piše: Ahmed BURIĆ, Radiosarajevo.ba

Fojnica ima oko 17.000 stanovnika, koji – i zbog toga je Fojnica dospjela u medijsku žižu – sportskim kladionicama uplate oko dvadeset i tri i po miliona maraka godišnje. U tu svrhu je u sali bosansko-turskog centra koja je bila ispu-njena do posljednjeg mjesta, održana tribina Klađenje – zlo koje nas uništava. Predavač je, veli naš izvor, bio Harun Pašalić, profesor islamske teologije. Ukazano je na vjerske, moralne, psihofizičke i društvene posljedice klađenja. Također, govo-rilo se i o nemarnosti viših državnih instanci kada je u pitanju poštivanje zakon-skih odredbi, odnosno zabrana da maloljetnici ne smiju pristupiti kladionicama, te nepoštivanju odredbe da se kladionice ne smiju nalaziti u krugu od 100 metara od javnih institucija (škola, općine, domova zdravlja...).

Ne idu bogati u kladionicu, nego sirotinja – rajaAkcent na ovom predavanju je stavljen na to da se godišnje u Fojnici na kla-

dionice potroši oko 23 miliona KM što u gradu koji ima deset hiljada punoljetnih stanovnika predstavlja godišnju potrošnju od 2.300 KM po glavi stanovnika. Da se malo, matematički, umiješamo: ispada da svaki stanovnik Fojnice svakoga dana uplati 6,30 KM na listiće sa kojih se smiješe dobici. Od Urala do Čilea, i od Aljaske do Adelaidea igra globalna svjetska ponuda, a (bošnjački) narod u Fojnici to tako rado dočekuje i igra se. Doduše, niko od prisutnih, barem da je nama poznato, nije ukalkulirao ono što je, svakako, trebalo. Fojnica ima veliku banju, rehabilitacijski centar, i veliki broj igrača kladionice dolazi iz reda nekadašnje radničke klase. Koju su zapale bijedne penzije, a sretnije i one koje imaju djecu u inostranstvu obasja tih desetak dana Fojnice. Tu im kladionica bude nada za dodatak na penziju – ako Atletico dobije u gostima, ili Monaco odigra neriješeno, eto i mogućnosti da se u banji ostane i koji dan više. Ni šejtan, dakle, nije crn kako ga piše efendija Pašalić, koji proziva državne institucije, ali čini se, nikako da ovariše da svi građani ne mogu raditi u državnim institucijama, iako to forsira ova vlast, te da ih je mnogo nezaposlenih u privatnom sektoru, baš zbog toga što je državna administracija tako glomazna i tako korumpirana.

Što bi se reklo: ne idu bogati u kladionicu, nego sirotinja – raja, koja baš u Irskom dnevniku velikog njemačkog pisca Heinricha Bolla, više idu u kladaru, što je veća glad. Kad dijete pita majku – "mama, zašto opet nemamo ništa jesti?" – a majka odgovori – "otac je odnio zadnje penije u kladionicu!", to je posljedica dubo-ke krize. Iste one krize koju je generirao kler, koji danas na predavanjima "plače" nad sudbinom naroda. Oni su, naime, zastupali da je bitno da je nama Allah dao da prestane rat, a na slobodi će Gospodar svemirskih brodova, već "smisliti" neku caku. E, pa nema cake: što se tiče zapošljavanja u Fojnici, ne može se baš reći da tamo posla ima. Pogotovo za mlade. I po tome se ova varoš, u kojoj vikendice imaju i neke ugledne Sarajlije, ne razlikuje mnogo od ostatka ove zemlje. To što radi, radi, uglavnom, oko Reumala, hotela čija je glavnina napravljena u socijalizmu, i nije se bitno mijenjala zadnje tri decenije. Ono što je dograđeno, tek je manji dio.

Predavanju je, dalje se veli, prisustvovao i načelnik općine Fojnica Sabahudin Klisura koji je predložio da se ovo predavanje održi u svakoj mjesnoj zajednici u Fojnici kako bi se podigla svijest o ovome zlu i danas, slobodno ćemo kazati, društvenom problemu broj jedan.

Akcija - "svi u kladonice" – u ovoj je zemlji počela s poraćem u kojoj je klasi novobogataša dozvoljeno da bez velikih poreza "legalno" pljačka narod i državu. Od kladare su se obogatili veliki tajkuni, čija je obaveza bila da finansiraju stranke na vlasti. Ta ljubav nikada nije prekinuta, a problem nakaradne ljubavi je samo u tome što su tu zločinačku spregu jarma i kapitala – pod maskom slobodnih igara – finansirali siromašni građani Federacije BiH. Nije različito ni u Republici Srpskoj: šta se čude imami koji agitiraju protiv harama klađenja. Ne možeš zaglupljivati narod, stalno tražeći od njega da glasa uvijek za iste, a istovremeno od njega tražiti da bude moralan i socijalno svjestan. Jer, sve je to isti narod. Od Fojnice, do kladionice.

Koeficijent da će se to promijeniti je nizak, oko 1,05.

BOŽIĆNO-NOVOGODIŠNJI ŠAHOVSKI TURNIRPobjednik šahovskog turnira Anđelko TrogrlićU organizaciji Šahovskog kluba "Fojni-

ca" iz Fojnice je u prostorijama tržnog centra "Škafa" u Fojnici odigran tradi-cionalni Božićno-novogodišnji šahovski turnir, na kome je nastupilo šesnaest igrača iz Fojnice i Kiseljaka: Nermin Letić, Pero Perić, Vinko Božić, Anđelko Trogrlić, Šaban Kurta, Josip Raos, Marinko Okić, Andrija Lekić, Janko Kapetanović, Enver Omerović, Šimo Bakula, Jandrija Rakita, Fehim Zeče-vić, Smail Pašić, Bošnjak Josip, Slavo Perica.

Turnir se igrao po Švicarskom sistemu. Sedam kola sa tempom igre od po 10 minu-ta po igraču. Pobjednik ovog šahovskog turnira je Anđelko Trogrlić sa osvojenih 6 poena, drugo mjesto je osvojio Nermin Letić sa 5,5 poena, treće mjesto Smail Pašić sa 5 poena, četvrto mjesto Marinko Okić sa 4,5 poena... Prva četvorica su dobili novča-ne nagrade, koje su obezbjeđene kotizaci-jom. Sudija turnira je bio Andrija Lekić. Po završetku turnira je priređeno druženje.

Hazim ČUKLE

MISOM U SAMOSTANSKOJ CRKVI PROSLAVLJEN BLAGDAN ZAŠTITNIKA FOJNICEU nedjelju, 17. siječnja, u Fojnici je pro-

slavljen blagdan sv. Ante Pustinjaka, zaštit-nika grada i građana, te drugi patron samo-stana i župe Fojnica. Misno slavlje u župnoj crkvi Duha Svetoga pred-vodio je fra Franjo Trogrlić Šitum, župni vikar u Podmilačju.

Na početku Mise, Veliki župni zbor pod ravnanjem orguljaša Damira Iviša otpjevao je nekoliko strofa zavjetne pjesme Fojni-čana "Sv. Anti Pustinjaku" koju je spjevao i napjev skladao Fojničanin fra Vinko Vicić, stariji (umro u Fojnici, 28.3.1796.).

KANONSKA VIZITACIJA U ŽUPI FOJNICAU utorak, 9. veljače 2016. nadbiskup

metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić obavio je kanonsku vizitaciju župe Svetoga Duha u Fojnici. Kardinal Puljić se susreo sa župnikom fra Nikicom Vujicom, pregledao knjige župne administracije te u prijepodnevnim satima slavio Svetu misu za narod na kojoj je sudjelovao veliki broj župljana te župe.

Nakon Svete mise kardinal Puljić se susreo sa vijećnicima župe, te zatim pohodio 4 filijalne crkve od kojih se u njih tri redovito slavi Sveta misa. Fra Nikica Vujica župnik i gvardijan samostana u Fojnici izvijestio je kardinala Puljića o trenutnom stanju župe te ga upoznao s aktivnostima koje su se odvijale i koje se još odvijaju na području te župe. (KTA)

BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

"Živimo u svijetu i vremenu u kojem je život mnogima postao pretežak, prezahtje-van i previše kompliciran. Ljudi se više ne snalaze, osjećaju se nedoraslima suludom tempu. Gube tlo pod nogama, gube smisao i vrijednosti života, gube vjeru i moral, obi-čaje i nadu u bolje. Uz to, još mnogo nesi-gurnosti: Gdje je čovjek na kojega se možeš osloniti? Što te čeka kod kuće? Tko ti je vjeran? Gdje mi je dom, srce, koje me ljubi i brine se o meni", rekao je fra Franjo u svojoj homiliji.

Dodao je kako u svetištu sv. Ive u Podmilačju često sluša ljude s njihovim problemima i mukama, pogotovo ojađene majke koje pitaju za savjet.

"Teško je dati pravi savjet za konfliktne situacije i nerješive probleme, ali znam da može pomoći nepoklebljiva, jaka vjera. Vjera koja nije samo utjeha usred nevolja i gorčina, nego i ustrajnost u povjerenju u Boga kada se ne možemo ničim više utje-šiti. Vjera i nepodnosivo čini podnosivim. U vjeri i predanju primaš utjehu, pomoć i snagu, koja ne potječe od tebe, nego odoz-go, od Boga", poručio je okupljenim Fojni-čanima. (R.R.)

6 7

RETROVIZOR

BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

FOJNIČKAŠKRINJA

1993. godine bili zarobljeni fojnički Hr-vati. U podacima, koji se mogu naći na pomenutoj stranici, navedeni su uvodni podaci o općini Busovača, na čijoj se teri-toriji nalazio logor Silos, te kratak saže-tak ratnih zbivanja na tom području. On-da slijede podaci o samom logoru, koje su predstavnici Udruženja prikupljali iz različitih izvora.

Tekst prenesen sa stranice tranzicijska-pravda.org

Na samom kraju sela Kaćuni, u blizini kasarne bivše JNA, nalazio se Silos čija je namjena bila skladištenje pšenice.

Krajem juna ili početkom jula 1993. godine Silos je pretvoren u zatočenički objekt. U njemu je bio zatvoren 21 pri-padnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Svi su bili uhićeni na području općine Fojnica.

Uprava

Silos je bio pod kontrolom 333. brd-ske brigade i Vojne policije 3. korpusa Armije RBiH. 333. brdska brigada bila je potčinjena Operativnoj grupi (OG) Lašva, čije se sjedište nalazio u Kaknju. OG Lašva nalazila se u sastavu 3. korpusa ARBiH na čijem se čelu nalazio Enver Ha-džihasanović. Kao upravnika zatočenici navode Aliju Begića. Stražari su bili: Se-

naid Huzbašić, Huso Arnaut, Fuad Baru-čija, stražar po prezimenu Ćatić i drugi.

Uslovi

Silos je napravljen od betona. Zidovi su mu visoki oko četiri metra. Unutraš-njost objekta je bila pregrađena beton-skim zidovima koji su bili na udaljenosti od oko 1,5 metar. U zidove su bila ugrađe-na metalna vrata, koja su razdvajala pro-storije. Nije bilo plafona, nego su se iznad ovih prostorija nalazile drvene grede i krov.

Ratni zarobljenici su bili raspoređeni u dvije prostorije veličine 10x6 metara. U jednoj je bilo 14, a u drugoj sedam zato-čenika. Spavali su na betonskom podu, bez ćebadi. Nije im bilo dozvoljeno da se kupaju. Nisu imali ni česmu za osnovnu ličnu higijenu. Nisu imali ni toalet, te su nuždu vršili u čizmu i kantu. Povremeno bi im bilo dopušteno da se okupaju u rijeci koja se nalazila nedaleko od logora.

Obroci su bili neredovni. Zarobljenici su nekada dobivali jedan obrok dnevno, nekada dva, a bilo je i dana kada nisu ništa jeli. Po dvojica su jeli iz jednog tanjira. Deset dana su pili vlastitu mo-kraću, jer nisu dobili ni kapi vode. Poslije mjesec i pol počeli su izlaziti van na obroke. Išli su u tankim čarapama na nogama, jer nisu imali nikakvu obuću.

edavno je u Sarajevu upriličena jav-na prezentacija projekta "Mapira-Nnje logora/mjesta zatočenja u BiH

1992-1995", na kojem je radilo Udruže-nje tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u BiH. Na interent stranici tran-zicijska-pravda.org, predstavljeni su po-daci o 250 dokumentiranih logora i mje-sta zatočenja u BiH, gdje se mogu naći podaci o svjedočenju žrtava i drugi pri-kupljeni podaci o tim stratištima.

Među tim logorima, uvršten je i logor Silos u Kaćunima, mjestu gdje su tijekom

ŠUTNJA ŠUTNJA

Priredio Ivan KATAVIĆ

Ana POPOVIĆ

Dvadeset i dvije godine nakon rat-nih sukoba između pripadnika Ar-mije RBiH i HVO-a u Fojnici, još uvi-jek nije razriješena istina o zločini-ma koji su vršeni na zarobljenim foj-ničkim Hrvatima u logoru Silos. Neki od tih žrtava nisu više živi. U tom lo-goru bio je zarobljen 21 fojnički Hr-vat, koje su mjesecima zlostavljali i mučili pripadnici 3. korpusa Armije RBiH. Do danas, za te zločine nitko nije odgovarao.

DOKUMENTIRANJE LOGORA U RATU U BIH

o zločinima nad fojničkimHrvatima u logoru Siloso zločinima nad fojničkimHrvatima u logoru Silos

ska drugih lokacija. Umirovljenici iz Hr-vatske recimo rado odlaze u Sarajevo, u Visoko gdje posjete piramide te Vitez, tržni centar "Fis", dok su omiljena od-redišta Slovenaca Mostar i Međugorje", kazala nam je Mersida Bureković, stru-čna suradnica za prodaju i marketing.

Uz "Reumal" posljednih godina niču i privatni turistički kompleksi čiji kapaci-tete najmom prostora koristi i "Reumal", a surađuje i sa ostalim turističkim dje-latnicima u Fojnici koji njihovim gostima imaju i mogu što ponuditi, od vjerskog do seoskog turizma.

"Mi želimo da naš goste ode zadovo-ljan iz Fojnice i BiH, a ne 'Reumala'. Naši gosti često posjećuju Franjevački samo-stan ali i sve druge sadržaje koje im nudi ne samo Fojnica već i mjesta i gradovi koji su u našoj blizini tako da kroz njihov boravak u 'Reumalu' zapravo potičemo razvoj turizma cijele regije ali i BiH", ka-zao nam je Eldan Lokmić, direktor "Reu-mala".

Od menadžmenta ovog javnog podu-zeća očekuje se i prikladna nacionalna zastupljenost zaposlenih. Direktor Lok-mić tvrdi da nitko od prijeratnih radnika nije oštećen, da je ili dobio otpremninu ili mu je uvezan staž.

"Što se nacionalne strukture tiče, ona se popunjava sukladno ponudi na tržištu rada, ovisi i broju povratnika zainteresi-ranih za posao u Reumalu. Plaće naših zaposlenika nisu velike, ali su redovite i ne kasne", kaže Lokmić.

Prava adresa za pitanje prikladne na-cionalne zastupljenosti u "Reumalu" je Općinsko vijeće Fojnice.

Ono što je važno jest da u "Reumalu" postoje radna mjesta, gosti koji se rado vraćaju te medicinski i rehabilitacijski program koji očito daje rezultate. Po-tvrdile su to i brojne osobe iz javnog života koje su bile korisnici usluga ove ustanove koja svojim primjerom potvr-đuje da je moguće, ne samo preživjeti tranziciju, nego i u novim uvjetima po-slovanja nizati uspješne poslovne rezul-tate zahvaljujući kojima BiH u svijet šalju pozitivnu priču. Uz ponudu i usluge "Reumala", svakako je upotpunjuju i pri-rodne ljepote te znamenitosti Fojnice kao i cijele BiH.

odluke i to jednoglasno. Plod takvog rada su i ulaganja koja trenutačno realizira-mo", kazao nam je Gavran.

Što je još važnije, osim menadžmenta, radom "Reumala" zadovoljni su i gosti. Među njima zatekli smo i Žarka Beloše-vića, predsjednika Matice umirovljenika Splitsko-dalmatinske županije. Već ne-koliko godina Belošević u Fojnicu dovodi organizirane skupine umirovljenika iz rodnog Omiša i cijele županije, a oni tek jedna od skupina umirovljenika iz RH, redovitih gostiju "Reumala".

"Ja sam ovdje sedmu godinu zare-dom. To što se svi vraćamo godinama najbolje potvrđuje koliko smo zadovoljni uslugom i susretljivošću osoblja koju ov-dje dobijamo. Zbog svega toga ja se u Foj-nici više i ne osjećam gostom", ispričao nam je Belošević.

Pored umirovljenika iz Hrvatske, re-doviti gosti "Reumala" su i organizirane skupine iz Slovenije koje privlači izuzet-no pristupačna cijena, slijede gosti iz Libije koji dolaze sukladno sporazumu s Libijskim komitetom za brigu o ranjeni-cima, potom gosti zemalja Beneluxa, potom Blistog istoka koji ljeta provode u Fojnici.

"Među našim najbrojnijim gostima su i domaći gosti koje nikako ne treba zabo-raviti. Ono što je gostima iz inozemstva posebno zanimljivo je mogućnost obila-

avna ustanova za medicinsku rehabili-taciju i banjsko liječenje "Reumal" iz JFojnice jedan je od rijetkih primjera

ustanova u takozvanom "državnom vlas-ništvu" koje su ne samo preživjele proces tranzicije već su i u novim uvjetima po-slovanja nastavile putem uspješnog po-slovanja, ulaganja te otvaranja novih rad-nih mjesta. Budući da zdravstvene usta-nove ne podliježu privatizaciji, u "Reu-malu" privatizaciju nisu ni čekali. A nisu čekali ni bilo čiju pomoć. Odmah nakon rata krenuli su s radom. Broj zaposlenih s prijeratnih 140 u međuvremenu se pove-ćao na skoro 400. Raspolažu s 530 ležaja na odjelima za fizikalne, kardio, neuro te posebne i dječju terapiju.

Početak nove 2016. godine u "Reu-malu" je započeo investicijama vrijed-nim oko pet milijuna KM. Obnavljaju se smještajni i ugostiteljski kapaciteti iz-građeni davne 1979. godine, novi izgled dobila je i recepcija, gradi se novi lift, ba-zen. Po riječima Jakova Gavrana, pred-sjednika Upravnog odbora, ulaganjima je prethodio niz poslovnih poteza menadž-menta ove ustanove. Prije svega riješili su višegodišnju dilemu s osnovačkim pravima te ih nakon lutanja po različitim razinama vlasti, ponovno vratili u općinu Fojnica koja ih, kažu, najbolje razumije.

"U proteklih godinu dana imali smo 22 sjednice UO na kojima smo donijeli 44

Nisu čekali privatizaciju niti bilo čiju pomoć

Fojnički "Reumal" izrastao u prepo-znatljiv brend zbog kojeg se gosti rado vraćaju u Fojnicu i BiH

6 7

RETROVIZOR

BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

FOJNIČKAŠKRINJA

1993. godine bili zarobljeni fojnički Hr-vati. U podacima, koji se mogu naći na pomenutoj stranici, navedeni su uvodni podaci o općini Busovača, na čijoj se teri-toriji nalazio logor Silos, te kratak saže-tak ratnih zbivanja na tom području. On-da slijede podaci o samom logoru, koje su predstavnici Udruženja prikupljali iz različitih izvora.

Tekst prenesen sa stranice tranzicijska-pravda.org

Na samom kraju sela Kaćuni, u blizini kasarne bivše JNA, nalazio se Silos čija je namjena bila skladištenje pšenice.

Krajem juna ili početkom jula 1993. godine Silos je pretvoren u zatočenički objekt. U njemu je bio zatvoren 21 pri-padnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Svi su bili uhićeni na području općine Fojnica.

Uprava

Silos je bio pod kontrolom 333. brd-ske brigade i Vojne policije 3. korpusa Armije RBiH. 333. brdska brigada bila je potčinjena Operativnoj grupi (OG) Lašva, čije se sjedište nalazio u Kaknju. OG Lašva nalazila se u sastavu 3. korpusa ARBiH na čijem se čelu nalazio Enver Ha-džihasanović. Kao upravnika zatočenici navode Aliju Begića. Stražari su bili: Se-

naid Huzbašić, Huso Arnaut, Fuad Baru-čija, stražar po prezimenu Ćatić i drugi.

Uslovi

Silos je napravljen od betona. Zidovi su mu visoki oko četiri metra. Unutraš-njost objekta je bila pregrađena beton-skim zidovima koji su bili na udaljenosti od oko 1,5 metar. U zidove su bila ugrađe-na metalna vrata, koja su razdvajala pro-storije. Nije bilo plafona, nego su se iznad ovih prostorija nalazile drvene grede i krov.

Ratni zarobljenici su bili raspoređeni u dvije prostorije veličine 10x6 metara. U jednoj je bilo 14, a u drugoj sedam zato-čenika. Spavali su na betonskom podu, bez ćebadi. Nije im bilo dozvoljeno da se kupaju. Nisu imali ni česmu za osnovnu ličnu higijenu. Nisu imali ni toalet, te su nuždu vršili u čizmu i kantu. Povremeno bi im bilo dopušteno da se okupaju u rijeci koja se nalazila nedaleko od logora.

Obroci su bili neredovni. Zarobljenici su nekada dobivali jedan obrok dnevno, nekada dva, a bilo je i dana kada nisu ništa jeli. Po dvojica su jeli iz jednog tanjira. Deset dana su pili vlastitu mo-kraću, jer nisu dobili ni kapi vode. Poslije mjesec i pol počeli su izlaziti van na obroke. Išli su u tankim čarapama na nogama, jer nisu imali nikakvu obuću.

edavno je u Sarajevu upriličena jav-na prezentacija projekta "Mapira-Nnje logora/mjesta zatočenja u BiH

1992-1995", na kojem je radilo Udruže-nje tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u BiH. Na interent stranici tran-zicijska-pravda.org, predstavljeni su po-daci o 250 dokumentiranih logora i mje-sta zatočenja u BiH, gdje se mogu naći podaci o svjedočenju žrtava i drugi pri-kupljeni podaci o tim stratištima.

Među tim logorima, uvršten je i logor Silos u Kaćunima, mjestu gdje su tijekom

ŠUTNJA ŠUTNJA

Priredio Ivan KATAVIĆ

Ana POPOVIĆ

Dvadeset i dvije godine nakon rat-nih sukoba između pripadnika Ar-mije RBiH i HVO-a u Fojnici, još uvi-jek nije razriješena istina o zločini-ma koji su vršeni na zarobljenim foj-ničkim Hrvatima u logoru Silos. Neki od tih žrtava nisu više živi. U tom lo-goru bio je zarobljen 21 fojnički Hr-vat, koje su mjesecima zlostavljali i mučili pripadnici 3. korpusa Armije RBiH. Do danas, za te zločine nitko nije odgovarao.

DOKUMENTIRANJE LOGORA U RATU U BIH

o zločinima nad fojničkimHrvatima u logoru Siloso zločinima nad fojničkimHrvatima u logoru Silos

ska drugih lokacija. Umirovljenici iz Hr-vatske recimo rado odlaze u Sarajevo, u Visoko gdje posjete piramide te Vitez, tržni centar "Fis", dok su omiljena od-redišta Slovenaca Mostar i Međugorje", kazala nam je Mersida Bureković, stru-čna suradnica za prodaju i marketing.

Uz "Reumal" posljednih godina niču i privatni turistički kompleksi čiji kapaci-tete najmom prostora koristi i "Reumal", a surađuje i sa ostalim turističkim dje-latnicima u Fojnici koji njihovim gostima imaju i mogu što ponuditi, od vjerskog do seoskog turizma.

"Mi želimo da naš goste ode zadovo-ljan iz Fojnice i BiH, a ne 'Reumala'. Naši gosti često posjećuju Franjevački samo-stan ali i sve druge sadržaje koje im nudi ne samo Fojnica već i mjesta i gradovi koji su u našoj blizini tako da kroz njihov boravak u 'Reumalu' zapravo potičemo razvoj turizma cijele regije ali i BiH", ka-zao nam je Eldan Lokmić, direktor "Reu-mala".

Od menadžmenta ovog javnog podu-zeća očekuje se i prikladna nacionalna zastupljenost zaposlenih. Direktor Lok-mić tvrdi da nitko od prijeratnih radnika nije oštećen, da je ili dobio otpremninu ili mu je uvezan staž.

"Što se nacionalne strukture tiče, ona se popunjava sukladno ponudi na tržištu rada, ovisi i broju povratnika zainteresi-ranih za posao u Reumalu. Plaće naših zaposlenika nisu velike, ali su redovite i ne kasne", kaže Lokmić.

Prava adresa za pitanje prikladne na-cionalne zastupljenosti u "Reumalu" je Općinsko vijeće Fojnice.

Ono što je važno jest da u "Reumalu" postoje radna mjesta, gosti koji se rado vraćaju te medicinski i rehabilitacijski program koji očito daje rezultate. Po-tvrdile su to i brojne osobe iz javnog života koje su bile korisnici usluga ove ustanove koja svojim primjerom potvr-đuje da je moguće, ne samo preživjeti tranziciju, nego i u novim uvjetima po-slovanja nizati uspješne poslovne rezul-tate zahvaljujući kojima BiH u svijet šalju pozitivnu priču. Uz ponudu i usluge "Reumala", svakako je upotpunjuju i pri-rodne ljepote te znamenitosti Fojnice kao i cijele BiH.

odluke i to jednoglasno. Plod takvog rada su i ulaganja koja trenutačno realizira-mo", kazao nam je Gavran.

Što je još važnije, osim menadžmenta, radom "Reumala" zadovoljni su i gosti. Među njima zatekli smo i Žarka Beloše-vića, predsjednika Matice umirovljenika Splitsko-dalmatinske županije. Već ne-koliko godina Belošević u Fojnicu dovodi organizirane skupine umirovljenika iz rodnog Omiša i cijele županije, a oni tek jedna od skupina umirovljenika iz RH, redovitih gostiju "Reumala".

"Ja sam ovdje sedmu godinu zare-dom. To što se svi vraćamo godinama najbolje potvrđuje koliko smo zadovoljni uslugom i susretljivošću osoblja koju ov-dje dobijamo. Zbog svega toga ja se u Foj-nici više i ne osjećam gostom", ispričao nam je Belošević.

Pored umirovljenika iz Hrvatske, re-doviti gosti "Reumala" su i organizirane skupine iz Slovenije koje privlači izuzet-no pristupačna cijena, slijede gosti iz Libije koji dolaze sukladno sporazumu s Libijskim komitetom za brigu o ranjeni-cima, potom gosti zemalja Beneluxa, potom Blistog istoka koji ljeta provode u Fojnici.

"Među našim najbrojnijim gostima su i domaći gosti koje nikako ne treba zabo-raviti. Ono što je gostima iz inozemstva posebno zanimljivo je mogućnost obila-

avna ustanova za medicinsku rehabili-taciju i banjsko liječenje "Reumal" iz JFojnice jedan je od rijetkih primjera

ustanova u takozvanom "državnom vlas-ništvu" koje su ne samo preživjele proces tranzicije već su i u novim uvjetima po-slovanja nastavile putem uspješnog po-slovanja, ulaganja te otvaranja novih rad-nih mjesta. Budući da zdravstvene usta-nove ne podliježu privatizaciji, u "Reu-malu" privatizaciju nisu ni čekali. A nisu čekali ni bilo čiju pomoć. Odmah nakon rata krenuli su s radom. Broj zaposlenih s prijeratnih 140 u međuvremenu se pove-ćao na skoro 400. Raspolažu s 530 ležaja na odjelima za fizikalne, kardio, neuro te posebne i dječju terapiju.

Početak nove 2016. godine u "Reu-malu" je započeo investicijama vrijed-nim oko pet milijuna KM. Obnavljaju se smještajni i ugostiteljski kapaciteti iz-građeni davne 1979. godine, novi izgled dobila je i recepcija, gradi se novi lift, ba-zen. Po riječima Jakova Gavrana, pred-sjednika Upravnog odbora, ulaganjima je prethodio niz poslovnih poteza menadž-menta ove ustanove. Prije svega riješili su višegodišnju dilemu s osnovačkim pravima te ih nakon lutanja po različitim razinama vlasti, ponovno vratili u općinu Fojnica koja ih, kažu, najbolje razumije.

"U proteklih godinu dana imali smo 22 sjednice UO na kojima smo donijeli 44

Nisu čekali privatizaciju niti bilo čiju pomoć

Fojnički "Reumal" izrastao u prepo-znatljiv brend zbog kojeg se gosti rado vraćaju u Fojnicu i BiH

8 9

FOJNIČKAŠKRINJA

BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

bilo složeno oko 500 komada sitne pune cigle. Pri vraćanju iz klozeta po četvorica bi stala uz tu ciglu, na udaljenosti od metra. Iza nas bi stajala grupa od 30 Mu-slimana pomiješana s policijom i civili-ma. Mi bismo digli ruke u vis okrenuti licem prema cigli i čekali da nas netko nabije u ciglu.

Tko god je ulazio u ćeliju, mi smo morali stajati mirno, gledati među nožne prste, a ruke su morale biti pozadi. Do-nosili su nam njihov list Preporod, koji je neko morao glasno čitati tako da odje-kuje ćelija. Tjerali su nas da se klanjamo nekoliko večeri do pola sata uz glasan povik 'Allahu ekber'. Policajac bi stajao u hodniku i govorio: 'Jače, mamu vam ustašku.'

Jednog dana prišao mi je policajac, stavio mi kalašnjikov na želudac i rekao: 'Ti si mozak HVO-a. Ti sve znaš. Ti si taj što si prodavao hrvatske knjige i udžbe-nike. Mali Hrvatić.' To je sve bilo lažno. Nisam poznavao niti jednog od polica-jaca koji su nas tukli. Pitali su me znam li pismo bosančicu. Rekao sam da ne znam. Rekli su mi da ću naučiti i dobio sam batine po leđima. Najteži dan u tjednu bio je petak. Tog dana kroz naše ćelije prošlo bi od 150 do 200 Muslimana koji su išli u džamiju u Kaćune. Mi smo stajali mirno. Oni bi nas gledali i govorili bi: 'Pobijte tu ustašku đubrad, šta će na ovoj zemlji'.”

Razmjene

Komisija za razmjenu ratnih zatoče-nika i tijela poginulih bojovnika Kiselja-ka je izvršila razmjenu 13. septembra 1993. godine. Prema dogovoru, HVO je

ih tuku, što potvrđuju i ostali. Svi su tjerani da skaču s visokog mosta u plitki potok, a Darko je još morao praviti salto u zraku, uz "odobravanje" i po stotinjak Muslimana koji bi se sakupili kako bi uživali u patnjama zarobljenih.

Jedan od zatočenika izjavio je: "Jedan od njih, visok, s kratkom bradicom i fran-cuskom kapicom na glavi, u ruci nosi svjetiljku, bateriju, i svjetlost upire u oči svakom od nas. Traži nekog tko mu je u mirna vremena 'stao na žulj'. Priđe mom prijatelju Zlatanu. Udara ga šakom u gla-vu. To je činio gotovo pedeset puta. Ja nisam brojao, a niti sam smio gledati, jer i ja čekam nešto slično. Vrijeme je kasno, negdje iza ponoći. Prisiljavao je Zlatana da prizna nešto što je neistinito. Često smo bili maltretirani i batinani. Na klozet smo išli grupno, po četiri. Kad bi se grupa vraćala mi bismo mimikom ispitivali: tuku li? Ako tuku, znači mi se ne javljamo za odlazak na klozet. Ja sam trebao da idem u klozet na mokrenje, 28. srpnja 1993. godine oko 18:00, jer više nisam mogao izdržati.

Zarobljenici su u prostoriji mokrili u duboku gumenu čizmu. Na polasku u klozet ponio sam čizmu punu mokraće. Policajac me pitao: 'Tko je to mokrio? Jesi li ti?' Ja sam odgovorio da nisam. Idući do klozeta mi je rekao: 'Nemoj da bi ko po-bjegao.' Rekao sam mu: 'Neće nitko po-bjeći.' Znao sam da sam ja tu sam. Rekao mi je da spustim čizmu, što sam i učinio. Reče mi: 'Ja mnogo volim nastavnike' i tri puta me udari šakom u predjelu grla, jabučice.

Poslije toga tri dana nisam mogao ni pljuvačku gutati od bolova. U zgradi je

Po povratku, noge bi im bile mokre i prljave. Stražar Fuad Baručija je dozvo-ljavao zatočenicima da ponekad izađu vani, donosio im je i tablete protiv bolo-va, te je spriječavao ulazak drugih vojni-ka ARBiH koji su imali namjeru da tuku zatočenike.

Jedan od zatočenika sjeća se: "Iznad nas bio je otvoren prostor ispod krova na visini od oko 12 metara. Preko nas letjeli bi glubovi i prljali po nama. Sve je to trebalo izdržati. Na objed smo poslije mjesec i pol počeli ići izvan ćelije. Išli smo u tankim čarapama na nogama jer nismo imali nikakvu obuću. Po povratku, noge bi bile mokre i prljave. Jeli smo po dvojica iz istog tanjura. Tanjur je često stajao pored ljudskog izmeta, blizu klozeta, a mi smo bili gladni i morali smo jesti."

Zlostavljanja

Zatočenici su zlostavljani i u prosto-rijama u kojima su boravili, ali i van njih. Stražari su ih svakodnevno tukli nogama u teškim vojničkim čizmama, palicama, te kundacima. Nisu imali medicinsku po-moć, a neki od njih su tokom premlaćiva-nja zadobili teške povrede po glavi i dru-gim dijelovima tijela. Zbog teških uslova mnogi su dobili i reumu.

Zatočenik Rudolf Milušić je pretučen u više navrata, i to pendrecima i kunda-cima pušaka. Polomljena su mu tri rebra. Imao je toliko modrica i rana po cijelom tijelu, da ga drugi zatočenici nisu mogli prepoznati. Zatočenici su povremeno bili prisiljeni da rade u okolini, da sijeku drva, da ih režu ručnom testerom ili da ih cijepaju. Morali su i tući jedni druge, a po više puta dnevno dolazili su vojnici i poli-cajci i tukli ih dok ne bi pali u nesvijest.

Bivši zatočenik Marijan Krajina zabi-jao je glavu u beton da ne sluša jauke svog sina koji se nalazio u susjednoj pro-storiji. Zatočenik Krajina: "Ja sam Boga molio samo za jedno: da umrem! Ako pakao doista postoji – onda je pakao bio ovdje! Četvorica nas je bilo kojima su ovdje bili i sinovi. Sve se preživi, neka me udara koliko hoće, ali slušati kako tvoje dijete satima udaraju…"

Zatočenici su bili toliko izudarani da od krvnih podljeva najčešde uopće nisu vidjeli, a grlo im je uvijek bilo suho jer vodu uglavnom nisu dobijali, ali su, i po-red svega toga, po cijele dane morali uzvikivati "Tekbir!" i "Allahu egber!"

Darko Krajina, u vrijeme zatočeništva imao je 17 godina, a u Silosu je bio zatvo-ren sa ocem Brankom. Premlaćen je bez-broj puta kao i svi drugi, a kaže da su čak petkom žene i djeca iz džamije dolazili da

Dženana Karup Druško Nataša Kandić Slaven Rašković

tih ljudi, dobijate sliku u stvari šta se dešavalo tokom rata u BiH i svih sukoba, koji su bili tokom 1992. godine do 1995. godine",naglašava Karup-Druško.

Prema podacima udruženja logorša, u BiH je vrijeme rata postojalo preko 1000 logora i mjesta zatočenja. Karup-Druško ističe kako će isitraživanja o tome trajati godinama:

"Mi smo prošle godine imali prigovo-re da istraživanjem pokušavamo relativi-zirati ono što se desilo. Međutim, ne mo-žete vi činjenice relativizirati ako imate logor Nepeke, koji je držala Narodna obrana Fikreta Abdića, u kojem je bilo preko 2.000 ljudi. Logor je bio ograđen žicom i u njemu su bile ćelije i unutrašnje obezbjeđenje. Zatim, ako imate logore koji su bili u Prijedoru, gdje imate orga-nizirano premještanje zatočenika iz ma-njih logora u veće i ako imate brojeve ubi-jenih, niko ne može promijeniti činjeni-ce. Ono što mi pokušavamo da doku-mentujemo i mjesta za koje se manje zna jer ih ima jako puno. Skoro da ne postoji grad ili općina u BiH u kome tokom sukoba nije bilo mjesto zatočenja ili za civile ili za vojne zatvorenike", dodaje Karup-Druško.

Nataša Kandić, koordinatorica Koa-licije za REKOM smatra da nije dovoljno izvršiti samo popis 130.000 ljudi strada-lih na prostoru bivše Jugoslavije, nego da je potrebno ustanoviti i mjesta u kojima su te žrtve bile zatočene.

"Hoćemo da ti logori budu dokumen-tovani u kontekstu uslova, uprave i kako su se odnosili oni koju su držali pod kontrolom ta mjesta. Hoćemo da znamo - ko je i pod kakvim uslovima ubijen i u

kojim logorima. Hoćemo da se sećanje na sve što se dogodilo, počevši od 1991. do 2001. godine kada je poslednji rat u Ma-kedoniji završen, da o tome govorimo na osnovu činjenica i da sećanje na žrtve na teško kršenje ljudskih prava baziramo na temelju činjenica", ocjenjuje Kandić.

Mapiranje logora i zatočeničkih mje-sta u BiH otvara vrata da se isti posao uradi i u drugim državama regije, dodaje Kandić.

"Iako se ne može porediti broj logora i zatočeničkih mjesta u drugim država-ma, tih logora je bilo i u Hrvatskoj i na teritorijama gdje nije bilo rata, kao na primjer u Srbiji. Najteže je identifikovati logore i zatočenička mjesta na Kosovu. Ovaj početak projekta u Bosni i Hercego-vini otvara vrata da to uradimo na čita-vom prostoru BIH, to nikada niko nije uradio", objašnjava Kandić.

Slaven Rašković, koordinator Istra-živačko-dokumentacijskog programa Documente iz Zagreba ističe kako se po-litičke elite u regiji još uvijek nisu uhva-tile u koštac za ovim problemom:

"Mi smatramo da će ovaj regionalni pristup dokumentiranju, gdje ćemo us-pjeti utvrditi sve činjenice o najtežim stradanjima i kršenjima ljudskih prava u čitavoj bivšoj Jugoslaviji, će na neki način primorati političke elite da tako veliku stvar uzmu u obzir. Mislim, kada istraži-vanja budu gotova, da ćemo ih prisiliti da to i urade", ističe Rašković.

Ovo je jedan od najsveobuhvatnijih popisa logora i mjesta zatočenja u BiH. Njime će se sasvim sigurno umanjiti mo-gućnost manipuliranja činjenicama, na-vode realizatori projekta.

trebao predati 21 zarobljenika, a zauz-vrat bi zarobljenici u Silosu bili oslobo-đeni. Razmjena je izvršena na dionici Pločari Polje-Lug, opština Kiseljak. Tom prilikom oslobođeni su: Ivo Vidović, An-to Vidović, Anto Naletina, Mladen Arsić, Dragan Jukić, Marko Krajina, Marijan Krajina, Željko Krajina, Branko Krajina, Darko Krajina, Mijo Guja, Anto Jurkić, Josip Lovrić, Stipica Lovrić, Alfonzo Lovrić, Zlatan Lovrić, Slobodan Lovrić, Nikica Lovrić, Sanor Lovrić, Marko Gru-bešić i Rudolf Milušić.

Nije bilo posjeta predstavnika Među-narodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK). Do sada niko nije procesuiran zbog zatvaranja i mučenja zatočenika u Kaćunima.

* * *Dženana Karup-Druško, direktori-

ca Udruženja tranzicijska pravda, odgo-vornost i sjećanje u BiH ističe, kako će do kraja godine biti objavljeni podaci o ukupno 300 logora u BiH.

"Dokumente koje postavljamo na interent stranici sadrže neki uvodni dio o okolnostima koje su dovele do toga da se formiraju mjesta zatočenja, gdje je čak bilo i nekih privatnih zatvora i velikih logora kao što je bila Manjača. Zatim, odvajamo dio - ko je bio u upravi i ko je bio u odgovoran. Čak što više, uspije-vamo odvajati osoblje, stražare i čuvare od onih koji su zlostavljali zatočenike. Također, govorimo što se ljudima tamo događalo, do presuda međunarodnih sudova. Ono što je u našem istraživanju jako bitno, to je da se ono zasniva isklju-čivo na činjenicama gdje vi kad pročitate naše dokumente, odnosno svjedočenje

DOKUMENTIRANJE LOGORA U RATU U BIH

Sarajevo: Prezentacija istraživanja o logorima u BiH od 1992. do 1995. godine

8 9

FOJNIČKAŠKRINJA

BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

bilo složeno oko 500 komada sitne pune cigle. Pri vraćanju iz klozeta po četvorica bi stala uz tu ciglu, na udaljenosti od metra. Iza nas bi stajala grupa od 30 Mu-slimana pomiješana s policijom i civili-ma. Mi bismo digli ruke u vis okrenuti licem prema cigli i čekali da nas netko nabije u ciglu.

Tko god je ulazio u ćeliju, mi smo morali stajati mirno, gledati među nožne prste, a ruke su morale biti pozadi. Do-nosili su nam njihov list Preporod, koji je neko morao glasno čitati tako da odje-kuje ćelija. Tjerali su nas da se klanjamo nekoliko večeri do pola sata uz glasan povik 'Allahu ekber'. Policajac bi stajao u hodniku i govorio: 'Jače, mamu vam ustašku.'

Jednog dana prišao mi je policajac, stavio mi kalašnjikov na želudac i rekao: 'Ti si mozak HVO-a. Ti sve znaš. Ti si taj što si prodavao hrvatske knjige i udžbe-nike. Mali Hrvatić.' To je sve bilo lažno. Nisam poznavao niti jednog od polica-jaca koji su nas tukli. Pitali su me znam li pismo bosančicu. Rekao sam da ne znam. Rekli su mi da ću naučiti i dobio sam batine po leđima. Najteži dan u tjednu bio je petak. Tog dana kroz naše ćelije prošlo bi od 150 do 200 Muslimana koji su išli u džamiju u Kaćune. Mi smo stajali mirno. Oni bi nas gledali i govorili bi: 'Pobijte tu ustašku đubrad, šta će na ovoj zemlji'.”

Razmjene

Komisija za razmjenu ratnih zatoče-nika i tijela poginulih bojovnika Kiselja-ka je izvršila razmjenu 13. septembra 1993. godine. Prema dogovoru, HVO je

ih tuku, što potvrđuju i ostali. Svi su tjerani da skaču s visokog mosta u plitki potok, a Darko je još morao praviti salto u zraku, uz "odobravanje" i po stotinjak Muslimana koji bi se sakupili kako bi uživali u patnjama zarobljenih.

Jedan od zatočenika izjavio je: "Jedan od njih, visok, s kratkom bradicom i fran-cuskom kapicom na glavi, u ruci nosi svjetiljku, bateriju, i svjetlost upire u oči svakom od nas. Traži nekog tko mu je u mirna vremena 'stao na žulj'. Priđe mom prijatelju Zlatanu. Udara ga šakom u gla-vu. To je činio gotovo pedeset puta. Ja nisam brojao, a niti sam smio gledati, jer i ja čekam nešto slično. Vrijeme je kasno, negdje iza ponoći. Prisiljavao je Zlatana da prizna nešto što je neistinito. Često smo bili maltretirani i batinani. Na klozet smo išli grupno, po četiri. Kad bi se grupa vraćala mi bismo mimikom ispitivali: tuku li? Ako tuku, znači mi se ne javljamo za odlazak na klozet. Ja sam trebao da idem u klozet na mokrenje, 28. srpnja 1993. godine oko 18:00, jer više nisam mogao izdržati.

Zarobljenici su u prostoriji mokrili u duboku gumenu čizmu. Na polasku u klozet ponio sam čizmu punu mokraće. Policajac me pitao: 'Tko je to mokrio? Jesi li ti?' Ja sam odgovorio da nisam. Idući do klozeta mi je rekao: 'Nemoj da bi ko po-bjegao.' Rekao sam mu: 'Neće nitko po-bjeći.' Znao sam da sam ja tu sam. Rekao mi je da spustim čizmu, što sam i učinio. Reče mi: 'Ja mnogo volim nastavnike' i tri puta me udari šakom u predjelu grla, jabučice.

Poslije toga tri dana nisam mogao ni pljuvačku gutati od bolova. U zgradi je

Po povratku, noge bi im bile mokre i prljave. Stražar Fuad Baručija je dozvo-ljavao zatočenicima da ponekad izađu vani, donosio im je i tablete protiv bolo-va, te je spriječavao ulazak drugih vojni-ka ARBiH koji su imali namjeru da tuku zatočenike.

Jedan od zatočenika sjeća se: "Iznad nas bio je otvoren prostor ispod krova na visini od oko 12 metara. Preko nas letjeli bi glubovi i prljali po nama. Sve je to trebalo izdržati. Na objed smo poslije mjesec i pol počeli ići izvan ćelije. Išli smo u tankim čarapama na nogama jer nismo imali nikakvu obuću. Po povratku, noge bi bile mokre i prljave. Jeli smo po dvojica iz istog tanjura. Tanjur je često stajao pored ljudskog izmeta, blizu klozeta, a mi smo bili gladni i morali smo jesti."

Zlostavljanja

Zatočenici su zlostavljani i u prosto-rijama u kojima su boravili, ali i van njih. Stražari su ih svakodnevno tukli nogama u teškim vojničkim čizmama, palicama, te kundacima. Nisu imali medicinsku po-moć, a neki od njih su tokom premlaćiva-nja zadobili teške povrede po glavi i dru-gim dijelovima tijela. Zbog teških uslova mnogi su dobili i reumu.

Zatočenik Rudolf Milušić je pretučen u više navrata, i to pendrecima i kunda-cima pušaka. Polomljena su mu tri rebra. Imao je toliko modrica i rana po cijelom tijelu, da ga drugi zatočenici nisu mogli prepoznati. Zatočenici su povremeno bili prisiljeni da rade u okolini, da sijeku drva, da ih režu ručnom testerom ili da ih cijepaju. Morali su i tući jedni druge, a po više puta dnevno dolazili su vojnici i poli-cajci i tukli ih dok ne bi pali u nesvijest.

Bivši zatočenik Marijan Krajina zabi-jao je glavu u beton da ne sluša jauke svog sina koji se nalazio u susjednoj pro-storiji. Zatočenik Krajina: "Ja sam Boga molio samo za jedno: da umrem! Ako pakao doista postoji – onda je pakao bio ovdje! Četvorica nas je bilo kojima su ovdje bili i sinovi. Sve se preživi, neka me udara koliko hoće, ali slušati kako tvoje dijete satima udaraju…"

Zatočenici su bili toliko izudarani da od krvnih podljeva najčešde uopće nisu vidjeli, a grlo im je uvijek bilo suho jer vodu uglavnom nisu dobijali, ali su, i po-red svega toga, po cijele dane morali uzvikivati "Tekbir!" i "Allahu egber!"

Darko Krajina, u vrijeme zatočeništva imao je 17 godina, a u Silosu je bio zatvo-ren sa ocem Brankom. Premlaćen je bez-broj puta kao i svi drugi, a kaže da su čak petkom žene i djeca iz džamije dolazili da

Dženana Karup Druško Nataša Kandić Slaven Rašković

tih ljudi, dobijate sliku u stvari šta se dešavalo tokom rata u BiH i svih sukoba, koji su bili tokom 1992. godine do 1995. godine",naglašava Karup-Druško.

Prema podacima udruženja logorša, u BiH je vrijeme rata postojalo preko 1000 logora i mjesta zatočenja. Karup-Druško ističe kako će isitraživanja o tome trajati godinama:

"Mi smo prošle godine imali prigovo-re da istraživanjem pokušavamo relativi-zirati ono što se desilo. Međutim, ne mo-žete vi činjenice relativizirati ako imate logor Nepeke, koji je držala Narodna obrana Fikreta Abdića, u kojem je bilo preko 2.000 ljudi. Logor je bio ograđen žicom i u njemu su bile ćelije i unutrašnje obezbjeđenje. Zatim, ako imate logore koji su bili u Prijedoru, gdje imate orga-nizirano premještanje zatočenika iz ma-njih logora u veće i ako imate brojeve ubi-jenih, niko ne može promijeniti činjeni-ce. Ono što mi pokušavamo da doku-mentujemo i mjesta za koje se manje zna jer ih ima jako puno. Skoro da ne postoji grad ili općina u BiH u kome tokom sukoba nije bilo mjesto zatočenja ili za civile ili za vojne zatvorenike", dodaje Karup-Druško.

Nataša Kandić, koordinatorica Koa-licije za REKOM smatra da nije dovoljno izvršiti samo popis 130.000 ljudi strada-lih na prostoru bivše Jugoslavije, nego da je potrebno ustanoviti i mjesta u kojima su te žrtve bile zatočene.

"Hoćemo da ti logori budu dokumen-tovani u kontekstu uslova, uprave i kako su se odnosili oni koju su držali pod kontrolom ta mjesta. Hoćemo da znamo - ko je i pod kakvim uslovima ubijen i u

kojim logorima. Hoćemo da se sećanje na sve što se dogodilo, počevši od 1991. do 2001. godine kada je poslednji rat u Ma-kedoniji završen, da o tome govorimo na osnovu činjenica i da sećanje na žrtve na teško kršenje ljudskih prava baziramo na temelju činjenica", ocjenjuje Kandić.

Mapiranje logora i zatočeničkih mje-sta u BiH otvara vrata da se isti posao uradi i u drugim državama regije, dodaje Kandić.

"Iako se ne može porediti broj logora i zatočeničkih mjesta u drugim država-ma, tih logora je bilo i u Hrvatskoj i na teritorijama gdje nije bilo rata, kao na primjer u Srbiji. Najteže je identifikovati logore i zatočenička mjesta na Kosovu. Ovaj početak projekta u Bosni i Hercego-vini otvara vrata da to uradimo na čita-vom prostoru BIH, to nikada niko nije uradio", objašnjava Kandić.

Slaven Rašković, koordinator Istra-živačko-dokumentacijskog programa Documente iz Zagreba ističe kako se po-litičke elite u regiji još uvijek nisu uhva-tile u koštac za ovim problemom:

"Mi smatramo da će ovaj regionalni pristup dokumentiranju, gdje ćemo us-pjeti utvrditi sve činjenice o najtežim stradanjima i kršenjima ljudskih prava u čitavoj bivšoj Jugoslaviji, će na neki način primorati političke elite da tako veliku stvar uzmu u obzir. Mislim, kada istraži-vanja budu gotova, da ćemo ih prisiliti da to i urade", ističe Rašković.

Ovo je jedan od najsveobuhvatnijih popisa logora i mjesta zatočenja u BiH. Njime će se sasvim sigurno umanjiti mo-gućnost manipuliranja činjenicama, na-vode realizatori projekta.

trebao predati 21 zarobljenika, a zauz-vrat bi zarobljenici u Silosu bili oslobo-đeni. Razmjena je izvršena na dionici Pločari Polje-Lug, opština Kiseljak. Tom prilikom oslobođeni su: Ivo Vidović, An-to Vidović, Anto Naletina, Mladen Arsić, Dragan Jukić, Marko Krajina, Marijan Krajina, Željko Krajina, Branko Krajina, Darko Krajina, Mijo Guja, Anto Jurkić, Josip Lovrić, Stipica Lovrić, Alfonzo Lovrić, Zlatan Lovrić, Slobodan Lovrić, Nikica Lovrić, Sanor Lovrić, Marko Gru-bešić i Rudolf Milušić.

Nije bilo posjeta predstavnika Među-narodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK). Do sada niko nije procesuiran zbog zatvaranja i mučenja zatočenika u Kaćunima.

* * *Dženana Karup-Druško, direktori-

ca Udruženja tranzicijska pravda, odgo-vornost i sjećanje u BiH ističe, kako će do kraja godine biti objavljeni podaci o ukupno 300 logora u BiH.

"Dokumente koje postavljamo na interent stranici sadrže neki uvodni dio o okolnostima koje su dovele do toga da se formiraju mjesta zatočenja, gdje je čak bilo i nekih privatnih zatvora i velikih logora kao što je bila Manjača. Zatim, odvajamo dio - ko je bio u upravi i ko je bio u odgovoran. Čak što više, uspije-vamo odvajati osoblje, stražare i čuvare od onih koji su zlostavljali zatočenike. Također, govorimo što se ljudima tamo događalo, do presuda međunarodnih sudova. Ono što je u našem istraživanju jako bitno, to je da se ono zasniva isklju-čivo na činjenicama gdje vi kad pročitate naše dokumente, odnosno svjedočenje

DOKUMENTIRANJE LOGORA U RATU U BIH

Sarajevo: Prezentacija istraživanja o logorima u BiH od 1992. do 1995. godine

10

Kupetz izvršni direktor Njemačkog udruženja dizajnera Frankfurt am Main, Giulio Ridolfo dizajner iz Udina – Italija, Gerhard Wolf vlasnik Funktion Möbel iz Darmstadta – Njemačka.

Sajam u Kelnu vrijedi za jedan od najznačajnijih i najvećih sajmova te vrste u svijetu, na kojem se već na početku svake godine promoviraju najsavreme-niji dizajn, materijali, i tehnologije. MS&WOOD izlaže ove godine na vlasti-tom štandu u Hala 2.2. Stand M-026 na kojem se nalaze nagrađene stolica i stol, kao i ostali namještaj nove linije Primum Collection 2016.

jeli gotovo stopostotni izvoz našeg na-mještaja u 40 zemalja svijeta, uspješno smo okončali treću fazu razvoja a to je vlastito dizajniranje i proizvodnja na-mještaja najvišeg ranga kvaliteta za do-maće i svjetsko tržište. Naše nagrađene stolice i stol su 100% Create and made in BiH", kazao je Muhamed Pilav, direktor kompanije MS&WOOD.

Stolice i stol iz kolekcije Primum su spoj vrhunskog dizajna, najsavremenije tehnologije i sigurne majstorske ruke. Nagrade Iconic Awards: Interior Inova-tion dodijelio je žiri u sastavu Barbara Friedrich iz njemačkog časopisa A&W Architektur & Wohnen Hamburg, Andrej

tolica i stol fojničkog proizvođača čiji dizajn potpisuje dizajner Avdo Avda-Sgić, nagrađena je u kategoriji Iconic

Awards: Interior Inovation."Ovo je veliki uspjeh za cijelu bh. in-

dustriju namještaja, Fojnicu i, naravno naš MS&WOOD. Pokazali smo još jed-nom cijelom svijetu da smo u stanju osmisliti, dizajnirati i proizvesti namje-štaj najzahtjevnijih standarda i najvišeg cjenovnog ranga. Ovo je posljednja, treća faza razvoja našeg MS&WOOD-a, jer na-kon restruktuiranja iz neperspektivne proizvodnje žice u proizvodnju namje-štaja, potom ovladavanja tehnološkim procesima i kvalitetom koji su nam doni-

FOJNIČKE PERSPEKTIVE

Bosanskohercegovačka industrija namještaja MS&WOOD (Majstori i Drvo) dobila je dvije nagrade za di-zajn na ovogodišnjem sajmu namje-štaja u Kelnu. Žiri najznačajnijeg saj-ma namještaja na svijetu nagradio je dizajn stolice i stola iz najnovije li-nije Primum collection 2016, dizaj-nirane i proizvodene u tvornici na-mještaja u Fojnici, a koja je premi-jerno predstavljena na štandu MS&WOOD-a.

novinska agencija Patria

Nagrade za MS&WOOD iz FojniceNagrade za MS&WOOD iz Fojnice

11BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

FOJNIČKAŠKRINJA

dok je INA-ina na Alaupovci zaostajala u tom pogledu.

Najizraženiji problem bio je nedosta-tak nadstrešnice zbog čega su, zasigurno, uposlenici proklinjali kada im za najve-ćeg pljuska navrati vozilo, a oni moraju s kišobranom u ruci točiti gorivo. Danas je to prošlost. Na benzinskoj postaji su na-kon rata vršeni određeni radovi kao što su dvosmjerni ulazak (do tada se moglo točiti isključivo ulaskom od strane Fojni-ce), postavljanje novih automata, pove-ćanje gabarita objekta, unutarnje uređe-nje itd., da bi se prošle godine pristupilo sistematskoj rekonstrukciji.

Dugogodišnji uposlenik i šef današ-nje benzinske postaje čiji je vlasnik "HoldINA" d.o.o. Sarajevo, Darko Memija, mi je kazao kako su iz zemlje izvađene stare kace (rezervoari) a položene nove, izmijenjen kompletan cjevovod, ugrađe-na nova elektronika, betoniran potporni zid (ujedno granica vlasništva), urađena nadstrešnica, instaliran visokotlačni pumpni automat, sagrađen toalet, prila-gođen osobama u invalidskim kolicima itd. Ukratko, postaja je dobila sasvim no-vi izgled u kojoj se mogu kupiti plin u bocama, maziva, ulja, auto-kozmetika, osvježavajući napici i druga osnovna ro-ba široke potrošnje.

Zahtjevni radovi započeli su 29. listo-pada 2015. godine, a objekt pušten u po-novni rad 15. siječnja 2016. godine. Glav-ni izvođač radova bilo je poduzeće GS "Građenje" d.o.o. Prozor-Rama, a zbog opsežnosti posla bilo je uključeno još ne-koliko pod-izvođača.

Na benzinskoj postaji INA-e na Alau-povci uposlena su četiri djelatnika. Rad-no vrijeme je od 06 do 22 sata.

rva benzinska postaja u Fojnici bila je INA-ina, u vlasništvu tadašnje dr-Pžave Jugoslavije, otvorena davne

1969. godine na ulazu u Fojnicu, na Alau-povci. Zemljište za gradnju darovao je Jozo Grubešić-Komšić iz Šavnika pod uv-jetom da mu zaposle sina Miroslava "Mi-rana". Dogovor je ispoštovan; nedaleko od raskrižja na Alaupovci nikla je benzin-ska crpka, a "Miran" dobio siguran posao blizu kuće. Ubrzo je primljen u radni od-nos i Vlatko Škoro, Komšića zet, rodom iz Gromiljaka, te Nikola Baban iz Kiseljaka. Danas su sva trojica pokojnici, jedini je živ Mladen Molinar iz Kiseljaka prvi dje-latnik na crpki koji je radio u početku, dok se Miran i Vlatko nisu uhodali. Kao što se vidi na fotografijama, svečano otvorenje izvršio je tadašnji načelnik op-ćine Fojnica Mustafa Varešlija presijeca-njem vrpce i točenjem goriva u Škodu Hamze Frljka iz Fojnice. Po jedna benzin-ska postaja u svakoj općini okruženja bi-la je tada sasvim dovoljna kako bi zado-voljila potrošačke potrebe malog broja vozila.

Nakon zadnjeg rata benzinske posta-je su postale unosan biznis; počele su ni-cati na svakom koraku, pa je i naša mala Fojnica, makar izvan frekventnih prava-ca, postala bogatija za šest novih. Sve su one manje-više građene po modernim projektima pružajući i dodatne usluge

Napokon je benzinska postaja INA na ulazu u Fojnicu, u okviru temelji-te rekonstrukcije, dobila nadstreš-nicu pa njezini uposlenici ubuduće neće morati točiti gorivo držeći u drugoj ruci kišobran

Novo lice benzinske postaje INA FojnicaNovo lice benzinske postaje INA Fojnica

T. BOŠNJAK

Svečano otvorenje izvršio je tadašnji načelnik općine Mustafa Varešlija presijecanjem vrpce i točenjem goriva u Škodu Hamze Frljka iz Fojnice

10

Kupetz izvršni direktor Njemačkog udruženja dizajnera Frankfurt am Main, Giulio Ridolfo dizajner iz Udina – Italija, Gerhard Wolf vlasnik Funktion Möbel iz Darmstadta – Njemačka.

Sajam u Kelnu vrijedi za jedan od najznačajnijih i najvećih sajmova te vrste u svijetu, na kojem se već na početku svake godine promoviraju najsavreme-niji dizajn, materijali, i tehnologije. MS&WOOD izlaže ove godine na vlasti-tom štandu u Hala 2.2. Stand M-026 na kojem se nalaze nagrađene stolica i stol, kao i ostali namještaj nove linije Primum Collection 2016.

jeli gotovo stopostotni izvoz našeg na-mještaja u 40 zemalja svijeta, uspješno smo okončali treću fazu razvoja a to je vlastito dizajniranje i proizvodnja na-mještaja najvišeg ranga kvaliteta za do-maće i svjetsko tržište. Naše nagrađene stolice i stol su 100% Create and made in BiH", kazao je Muhamed Pilav, direktor kompanije MS&WOOD.

Stolice i stol iz kolekcije Primum su spoj vrhunskog dizajna, najsavremenije tehnologije i sigurne majstorske ruke. Nagrade Iconic Awards: Interior Inova-tion dodijelio je žiri u sastavu Barbara Friedrich iz njemačkog časopisa A&W Architektur & Wohnen Hamburg, Andrej

tolica i stol fojničkog proizvođača čiji dizajn potpisuje dizajner Avdo Avda-Sgić, nagrađena je u kategoriji Iconic

Awards: Interior Inovation."Ovo je veliki uspjeh za cijelu bh. in-

dustriju namještaja, Fojnicu i, naravno naš MS&WOOD. Pokazali smo još jed-nom cijelom svijetu da smo u stanju osmisliti, dizajnirati i proizvesti namje-štaj najzahtjevnijih standarda i najvišeg cjenovnog ranga. Ovo je posljednja, treća faza razvoja našeg MS&WOOD-a, jer na-kon restruktuiranja iz neperspektivne proizvodnje žice u proizvodnju namje-štaja, potom ovladavanja tehnološkim procesima i kvalitetom koji su nam doni-

FOJNIČKE PERSPEKTIVE

Bosanskohercegovačka industrija namještaja MS&WOOD (Majstori i Drvo) dobila je dvije nagrade za di-zajn na ovogodišnjem sajmu namje-štaja u Kelnu. Žiri najznačajnijeg saj-ma namještaja na svijetu nagradio je dizajn stolice i stola iz najnovije li-nije Primum collection 2016, dizaj-nirane i proizvodene u tvornici na-mještaja u Fojnici, a koja je premi-jerno predstavljena na štandu MS&WOOD-a.

novinska agencija Patria

Nagrade za MS&WOOD iz FojniceNagrade za MS&WOOD iz Fojnice

11BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

FOJNIČKAŠKRINJA

dok je INA-ina na Alaupovci zaostajala u tom pogledu.

Najizraženiji problem bio je nedosta-tak nadstrešnice zbog čega su, zasigurno, uposlenici proklinjali kada im za najve-ćeg pljuska navrati vozilo, a oni moraju s kišobranom u ruci točiti gorivo. Danas je to prošlost. Na benzinskoj postaji su na-kon rata vršeni određeni radovi kao što su dvosmjerni ulazak (do tada se moglo točiti isključivo ulaskom od strane Fojni-ce), postavljanje novih automata, pove-ćanje gabarita objekta, unutarnje uređe-nje itd., da bi se prošle godine pristupilo sistematskoj rekonstrukciji.

Dugogodišnji uposlenik i šef današ-nje benzinske postaje čiji je vlasnik "HoldINA" d.o.o. Sarajevo, Darko Memija, mi je kazao kako su iz zemlje izvađene stare kace (rezervoari) a položene nove, izmijenjen kompletan cjevovod, ugrađe-na nova elektronika, betoniran potporni zid (ujedno granica vlasništva), urađena nadstrešnica, instaliran visokotlačni pumpni automat, sagrađen toalet, prila-gođen osobama u invalidskim kolicima itd. Ukratko, postaja je dobila sasvim no-vi izgled u kojoj se mogu kupiti plin u bocama, maziva, ulja, auto-kozmetika, osvježavajući napici i druga osnovna ro-ba široke potrošnje.

Zahtjevni radovi započeli su 29. listo-pada 2015. godine, a objekt pušten u po-novni rad 15. siječnja 2016. godine. Glav-ni izvođač radova bilo je poduzeće GS "Građenje" d.o.o. Prozor-Rama, a zbog opsežnosti posla bilo je uključeno još ne-koliko pod-izvođača.

Na benzinskoj postaji INA-e na Alau-povci uposlena su četiri djelatnika. Rad-no vrijeme je od 06 do 22 sata.

rva benzinska postaja u Fojnici bila je INA-ina, u vlasništvu tadašnje dr-Pžave Jugoslavije, otvorena davne

1969. godine na ulazu u Fojnicu, na Alau-povci. Zemljište za gradnju darovao je Jozo Grubešić-Komšić iz Šavnika pod uv-jetom da mu zaposle sina Miroslava "Mi-rana". Dogovor je ispoštovan; nedaleko od raskrižja na Alaupovci nikla je benzin-ska crpka, a "Miran" dobio siguran posao blizu kuće. Ubrzo je primljen u radni od-nos i Vlatko Škoro, Komšića zet, rodom iz Gromiljaka, te Nikola Baban iz Kiseljaka. Danas su sva trojica pokojnici, jedini je živ Mladen Molinar iz Kiseljaka prvi dje-latnik na crpki koji je radio u početku, dok se Miran i Vlatko nisu uhodali. Kao što se vidi na fotografijama, svečano otvorenje izvršio je tadašnji načelnik op-ćine Fojnica Mustafa Varešlija presijeca-njem vrpce i točenjem goriva u Škodu Hamze Frljka iz Fojnice. Po jedna benzin-ska postaja u svakoj općini okruženja bi-la je tada sasvim dovoljna kako bi zado-voljila potrošačke potrebe malog broja vozila.

Nakon zadnjeg rata benzinske posta-je su postale unosan biznis; počele su ni-cati na svakom koraku, pa je i naša mala Fojnica, makar izvan frekventnih prava-ca, postala bogatija za šest novih. Sve su one manje-više građene po modernim projektima pružajući i dodatne usluge

Napokon je benzinska postaja INA na ulazu u Fojnicu, u okviru temelji-te rekonstrukcije, dobila nadstreš-nicu pa njezini uposlenici ubuduće neće morati točiti gorivo držeći u drugoj ruci kišobran

Novo lice benzinske postaje INA FojnicaNovo lice benzinske postaje INA Fojnica

T. BOŠNJAK

Svečano otvorenje izvršio je tadašnji načelnik općine Mustafa Varešlija presijecanjem vrpce i točenjem goriva u Škodu Hamze Frljka iz Fojnice

12 13

PRIČE IZ ZAVIČAJA

SITIŠĆESITIŠĆEPiše Tomislav BOŠNJAK

FOJNIČKAŠKRINJA

Još od polovice 70-ih godina prošlog stoljeća Sitišće je ostalo bez pravoga života, postajući sve više samo pojam na zemljo-vidnim kartama. Zadnji izdanci nekada brojnih obitelji danas žive u nekoliko kuća stisnutih u kotlini starog majdana Zimije.

zvani Jurica (1880.-1964.) otišao najda-lje, gore prema Puljića kamenu, u tzv. Je-zero. Ženio se tri puta. Njegov je sin Jozo, oženivši se Marom Knežević iz Otigošća, otišao u Laze, kosu naspram Šćitova, sa-gradio kolibu na panjevima posječenih stabala i navalio krčiti (dobio nadimak Lazar). Stvorio je zavidno imanje kao i porod od devetero djece, ali je svoj nesre-tni život okončao tragično. Anto Vrebac (1909.-1982.) je kao udovac s četvero djece otišao na ženinstvo u Selište i s udovicom Stipe Juraka izrodio još osme-ro. Međutim za kratko vrijeme, čim su izašli na dob, svi su napustili rodno selo.

Zbog ograničenosti prostora za pisa-nje samo ću napomenuti kako su Stjepa-novi praunuci npr. Mijo (1904.-1966.) oženjen Katom Tolo, Mato zvani Kram-

da nije ni bilo, tek desetak raštrkanih ku-ća građenih i mimo kriterija koje su od-ređivale životne potrebe (osunčanost, zavjetrina, blizina izvora vode itd.). Mo-glo bi se reći kako je groblje središte Si-tišća. Na um mi pade anegdota vezana za naziv, nastala kad se Andrija Bošnjak zvani Miško iz Selišta vraćao kući s pro-ljetne mise na groblju, a radoznala su-sjeda Jurkanovca, provirujući kroz pro-zorčić, zapitala: "Jesi li to bio u Sitišću?"

"Kakvo Sitišće - ono je Gladišće", ljuti-to je odgovorio ovaj aludirajući da je os-tao gladan (tradicionalno se pozivala rodbina i prijatelji na užinu).

S obzirom na današnje prilike kad se život Sitišća sveo na nekoliko kuća sti-snutih u kotlini starog majdana Zimije u kojima žive zadnji izdanci nekada bujnih loza Vrebaca i Stojanovića te još niže Ra-jića i Kvesa, bez optimističnih pogleda u budućnost, moj bi se obilazak mogao mirne duše nasloviti kao putovanje u prošlost. Pješačenje smo započeli kori-steći se starim štrajbukom, na mjestima podzidanim kamenim pločama, i izbili na široki put novije gradnje koji presijeca brdo crvene zemlje. Do danas sačuvani nazivi Švabin put i Švabina struga te

puz (1906.-1970.) oženjen Anom Babić, Juro (1905.), Stjepan (1907.-1990.) i Ivo zvani Ivanko (1916). Otac ove trojice zadnjih bio je Anto (1870.) zvani Šakan-dul oženjen Lucom Blaškić.

Rajići. U prvoj polovici 19. stoljeća pojavljuju se najprije u Busovači odakle doseljavaju u fojnički kraj, ponajviše do-laskom na ženinstvo, i teško je utvrditi njihovu međusobnu rodbinsku poveza-nost. Potomci im se rađaju na širem po-dručju; od same varošice Fojnice, Luči-ca/Banje i Tješila do Bistrice, Djedovog Dola i Ostruške Citonje. Premda pisano u više varijanti; Raič, Raić, Rajič, Raičević… jasno je kako se radi o istom prezimenu čije je podrijetlo iz Neretve. Lakše su ih raspoznavali po nadimcima. Martin Rajić se naselio u Lučice (negdje stoji Putlje-vaće) sa ženom Anđom r. Kavelj (Jurić) pa im je ostao nadimak Kavelji do danas.

U Ostrušku Citonju doselila su braća Stjepan i Marko Rajić, rođeni u Homatli-jama (općina Konjic) od oca Pere Raiča i Ruže r. Miloš. Ovi Rajići su dobili nadi-mak Rolje pa se i groblje koje su osnovali u šumi naziva Roljino groblje. Stjepan (1870.-1944.) je oženivši 1895. godine Anu Vrebac zvanu Zlošut, djevojku iz su-sjedstva preko šume, došao u Sitišće i tu se nastanio, dok je Marko (1880.-1948.) svoju izabranicu Ružu Šušnjaru vjenčao u Crnom Vrhu (Solakova Kula). Kasnije, kao udovac oženio je Lucu Petrović. Od Stjepanovih sedmero djece troje su bili sinovi – Jozo, Ivo i Niko. Dali su se na kr-

brojni brjegovi i uvale s ostacima troske jasno govore kako se u prošlosti na tom području kopala i prerađivala željezna ruda. Važnu ulogu s rudarstvom zasigur-no su imala i dva prirodna jezera, od ko-jih je veće tzv. Matino jezero s drugu stra-nu puta. Široko, udubljeno korito kojim je voda otjecala iz jezera bilo je u zad-njem ratu bliska crta razdvajanja zaraće-nih strana.

Mada je groblje posljednja, svima za-jamčena varijanta, posjetili smo ga na početku našeg pješačenja jer najbolje svjedoči o starosti Sitišća i rodovima koji su u njemu živjeli. U jednom pogledu, od običnih uzglavnih ploča s jednostavnim urezanim križevima preko skromnih kri-ževa i modernih mramornih spomenika, skupljen je ovozemaljski život nekoliko naraštaja Vrebaca, Stojanovića, Rajića i Pecirepa zvanih Parači koji se mogu sma-trati starosjediocima. Dolascima na že-ninstvo kasnije su, bliže majdanu Zimije, nastale obitelji Grubešić Komšić, Kvesa i Bošnjak.

Vrebac (Vrebčević). Istražujući spo-menuta prezimena došao sam do zaklju-čka kako je prezime Vrebac (Vrebčević) bilo dosta rasprostranjeno, i ne može mu se sa sigurnošću odrediti podrijetlo. Pu-no ih je živjelo u Orahovu. Najstariji po-daci datiraju iz Matica umrlih; 1783. go-dine su u Gvožđanima umrle žene djevo-jačkog prezimena Vrebčević, dok se u Matice krštenih od 1793. godine upisuju djeca Tome Vrepca iz Ragala, a nekoliko godina kasnije i Ive Vrepca. Ovi Vrepci su već tada imali nadimak Tomić koji ih pra-ti do danas. Početkom 19. stoljeća na Se-lakovićima se rađaju potomci Šime i Ma-te Vrepca, ali malo koje je moglo preživ-jeti kugu koja je masovno morila staro i nejako, osobito od 1814. do 1817. godi-ne. Cvjetonja kao mjesto rađanja prvog Vrepca javlja se prvi put 1813. godine kada je kršten Ivo, sin Ive Vrepca. Budući da se Ivo kao otac više ne spominje, sma-tram kako su pravi rodonačelnici svih Vrebaca rođenih u Citonji - Stjepan i Ma-to nadimka Zlošut.

Stjepan se vjenčao u studenom 1834. godine s Anđom Božić (Ivić) iz Tješila koja je već sljedeće godine počela rađati potomke, ukupno desetero djece. Lozu Vrebaca produžili su Jozo, Mijo, Ivo zvani Ivšo i Pero.

Mato je pak bio oženjen Anđom Kne-žević – Medvidović iz Dusine s kojom je imao šestero djece. Brojno potomstvo Vrebaca, rođeno u kućici pored Vranjaka, kroz naraštaje se proširilo Citonjom i da-lje od Sitišća. Tako je Stjepanov unuk Juro

BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

Vjenčanje Mate (Ivo) Vrepca i Ane r. Babić, 17. veljače 1947.

njezin dio na kojem se nalazi Sitišće. I Ci-tonja je u ne tako davnoj prošlosti odisala životom dok je njezina djeca nisu počela napuštati uskom stazom s nadom u bolju budućnost. I dobro su izabrala…

Cvjetovnja, Cvitovnja ili Citonja samo su neke od varijanti pisanja naziva ove planine jugoistočno od Fojnice koji se spominju u prošlosti. Za razliku od viso-kih planina masiva Vranice na zapadu, pogodnim jedino za ispašu stoke Citonja s Jasikovicom pripada redu nižih planina (1.225 m), pogodna za "sklonište vuku i hajduku", kako bi rekla narodna pjesma. Njezino šumsko bogatstvo snažno nače-to i obilato korišteno u prošlom stoljeću kao da je neiscrpno, koristi se i danas.

Obje strane prostrane planine bile su naseljene ljudima, s tom razlikom što su oni iz Bakovićke Citonje imali privilegiju da njih prve pomiluju zraci izlazećeg sunca.

Preobilno bi bilo pisati o cijeloj Ostru-škoj Citonji pa se usredotočujem na uže područje koje gravitira Šćitovu, između dva istoimena potoka Velikog i Malog Vranjaka, a koje je u zemljopisnim karta-ma označeno kao Sitišće. Nije riječ ni o kakvom nazivu sela jer ga zapravo nika-

posljednje vrijeme veoma izraženi odlasci preko granice u "obećane Uzemlje" zapadne Europe poprimili

su pravu epidemiju. Osjećaj tuge javlja se u čovjeku kad vidi kako jedna za drugom odlaze cijele obitelji iz susjedstva ostav-ljajući svoja uređena imanja i zaključane domove. Najveći broj njih se zasigurno odlučio na taj korak iz očaja, primorani egzistenciju rješavati u tuđini. Civilizacij-ska dostignuća današnjice visoko su po-digla ljestvicu potreba koju ljudi pokuša-vaju dosegnuti po cijenu odlaska sa svo-jih ognjišta. Druga su priča oni koji preko kruha traže pogaču misleći kako se mate-rijalno bogatstvo, kao najveće mjerilo sreće, može priskrbiti samo tamo "preko crte". Ako pri tome ne spoznaju kako je sreća u nama samima, ona će nam uvijek izmicati i stvarati osjećaj krivnje što smo otišli pogrešnim putom.

Ostavimo se umovanja na temu odla-zaka. Spomenuo sam ih iz razloga što su me slični osjećaji prožimali dok sam s Nikicom Stojanovićem iz Zimija obilazio napuštenu Ostrušku Citonju, bolje reći

12 13

PRIČE IZ ZAVIČAJA

SITIŠĆESITIŠĆEPiše Tomislav BOŠNJAK

FOJNIČKAŠKRINJA

Još od polovice 70-ih godina prošlog stoljeća Sitišće je ostalo bez pravoga života, postajući sve više samo pojam na zemljo-vidnim kartama. Zadnji izdanci nekada brojnih obitelji danas žive u nekoliko kuća stisnutih u kotlini starog majdana Zimije.

zvani Jurica (1880.-1964.) otišao najda-lje, gore prema Puljića kamenu, u tzv. Je-zero. Ženio se tri puta. Njegov je sin Jozo, oženivši se Marom Knežević iz Otigošća, otišao u Laze, kosu naspram Šćitova, sa-gradio kolibu na panjevima posječenih stabala i navalio krčiti (dobio nadimak Lazar). Stvorio je zavidno imanje kao i porod od devetero djece, ali je svoj nesre-tni život okončao tragično. Anto Vrebac (1909.-1982.) je kao udovac s četvero djece otišao na ženinstvo u Selište i s udovicom Stipe Juraka izrodio još osme-ro. Međutim za kratko vrijeme, čim su izašli na dob, svi su napustili rodno selo.

Zbog ograničenosti prostora za pisa-nje samo ću napomenuti kako su Stjepa-novi praunuci npr. Mijo (1904.-1966.) oženjen Katom Tolo, Mato zvani Kram-

da nije ni bilo, tek desetak raštrkanih ku-ća građenih i mimo kriterija koje su od-ređivale životne potrebe (osunčanost, zavjetrina, blizina izvora vode itd.). Mo-glo bi se reći kako je groblje središte Si-tišća. Na um mi pade anegdota vezana za naziv, nastala kad se Andrija Bošnjak zvani Miško iz Selišta vraćao kući s pro-ljetne mise na groblju, a radoznala su-sjeda Jurkanovca, provirujući kroz pro-zorčić, zapitala: "Jesi li to bio u Sitišću?"

"Kakvo Sitišće - ono je Gladišće", ljuti-to je odgovorio ovaj aludirajući da je os-tao gladan (tradicionalno se pozivala rodbina i prijatelji na užinu).

S obzirom na današnje prilike kad se život Sitišća sveo na nekoliko kuća sti-snutih u kotlini starog majdana Zimije u kojima žive zadnji izdanci nekada bujnih loza Vrebaca i Stojanovića te još niže Ra-jića i Kvesa, bez optimističnih pogleda u budućnost, moj bi se obilazak mogao mirne duše nasloviti kao putovanje u prošlost. Pješačenje smo započeli kori-steći se starim štrajbukom, na mjestima podzidanim kamenim pločama, i izbili na široki put novije gradnje koji presijeca brdo crvene zemlje. Do danas sačuvani nazivi Švabin put i Švabina struga te

puz (1906.-1970.) oženjen Anom Babić, Juro (1905.), Stjepan (1907.-1990.) i Ivo zvani Ivanko (1916). Otac ove trojice zadnjih bio je Anto (1870.) zvani Šakan-dul oženjen Lucom Blaškić.

Rajići. U prvoj polovici 19. stoljeća pojavljuju se najprije u Busovači odakle doseljavaju u fojnički kraj, ponajviše do-laskom na ženinstvo, i teško je utvrditi njihovu međusobnu rodbinsku poveza-nost. Potomci im se rađaju na širem po-dručju; od same varošice Fojnice, Luči-ca/Banje i Tješila do Bistrice, Djedovog Dola i Ostruške Citonje. Premda pisano u više varijanti; Raič, Raić, Rajič, Raičević… jasno je kako se radi o istom prezimenu čije je podrijetlo iz Neretve. Lakše su ih raspoznavali po nadimcima. Martin Rajić se naselio u Lučice (negdje stoji Putlje-vaće) sa ženom Anđom r. Kavelj (Jurić) pa im je ostao nadimak Kavelji do danas.

U Ostrušku Citonju doselila su braća Stjepan i Marko Rajić, rođeni u Homatli-jama (općina Konjic) od oca Pere Raiča i Ruže r. Miloš. Ovi Rajići su dobili nadi-mak Rolje pa se i groblje koje su osnovali u šumi naziva Roljino groblje. Stjepan (1870.-1944.) je oženivši 1895. godine Anu Vrebac zvanu Zlošut, djevojku iz su-sjedstva preko šume, došao u Sitišće i tu se nastanio, dok je Marko (1880.-1948.) svoju izabranicu Ružu Šušnjaru vjenčao u Crnom Vrhu (Solakova Kula). Kasnije, kao udovac oženio je Lucu Petrović. Od Stjepanovih sedmero djece troje su bili sinovi – Jozo, Ivo i Niko. Dali su se na kr-

brojni brjegovi i uvale s ostacima troske jasno govore kako se u prošlosti na tom području kopala i prerađivala željezna ruda. Važnu ulogu s rudarstvom zasigur-no su imala i dva prirodna jezera, od ko-jih je veće tzv. Matino jezero s drugu stra-nu puta. Široko, udubljeno korito kojim je voda otjecala iz jezera bilo je u zad-njem ratu bliska crta razdvajanja zaraće-nih strana.

Mada je groblje posljednja, svima za-jamčena varijanta, posjetili smo ga na početku našeg pješačenja jer najbolje svjedoči o starosti Sitišća i rodovima koji su u njemu živjeli. U jednom pogledu, od običnih uzglavnih ploča s jednostavnim urezanim križevima preko skromnih kri-ževa i modernih mramornih spomenika, skupljen je ovozemaljski život nekoliko naraštaja Vrebaca, Stojanovića, Rajića i Pecirepa zvanih Parači koji se mogu sma-trati starosjediocima. Dolascima na že-ninstvo kasnije su, bliže majdanu Zimije, nastale obitelji Grubešić Komšić, Kvesa i Bošnjak.

Vrebac (Vrebčević). Istražujući spo-menuta prezimena došao sam do zaklju-čka kako je prezime Vrebac (Vrebčević) bilo dosta rasprostranjeno, i ne može mu se sa sigurnošću odrediti podrijetlo. Pu-no ih je živjelo u Orahovu. Najstariji po-daci datiraju iz Matica umrlih; 1783. go-dine su u Gvožđanima umrle žene djevo-jačkog prezimena Vrebčević, dok se u Matice krštenih od 1793. godine upisuju djeca Tome Vrepca iz Ragala, a nekoliko godina kasnije i Ive Vrepca. Ovi Vrepci su već tada imali nadimak Tomić koji ih pra-ti do danas. Početkom 19. stoljeća na Se-lakovićima se rađaju potomci Šime i Ma-te Vrepca, ali malo koje je moglo preživ-jeti kugu koja je masovno morila staro i nejako, osobito od 1814. do 1817. godi-ne. Cvjetonja kao mjesto rađanja prvog Vrepca javlja se prvi put 1813. godine kada je kršten Ivo, sin Ive Vrepca. Budući da se Ivo kao otac više ne spominje, sma-tram kako su pravi rodonačelnici svih Vrebaca rođenih u Citonji - Stjepan i Ma-to nadimka Zlošut.

Stjepan se vjenčao u studenom 1834. godine s Anđom Božić (Ivić) iz Tješila koja je već sljedeće godine počela rađati potomke, ukupno desetero djece. Lozu Vrebaca produžili su Jozo, Mijo, Ivo zvani Ivšo i Pero.

Mato je pak bio oženjen Anđom Kne-žević – Medvidović iz Dusine s kojom je imao šestero djece. Brojno potomstvo Vrebaca, rođeno u kućici pored Vranjaka, kroz naraštaje se proširilo Citonjom i da-lje od Sitišća. Tako je Stjepanov unuk Juro

BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

Vjenčanje Mate (Ivo) Vrepca i Ane r. Babić, 17. veljače 1947.

njezin dio na kojem se nalazi Sitišće. I Ci-tonja je u ne tako davnoj prošlosti odisala životom dok je njezina djeca nisu počela napuštati uskom stazom s nadom u bolju budućnost. I dobro su izabrala…

Cvjetovnja, Cvitovnja ili Citonja samo su neke od varijanti pisanja naziva ove planine jugoistočno od Fojnice koji se spominju u prošlosti. Za razliku od viso-kih planina masiva Vranice na zapadu, pogodnim jedino za ispašu stoke Citonja s Jasikovicom pripada redu nižih planina (1.225 m), pogodna za "sklonište vuku i hajduku", kako bi rekla narodna pjesma. Njezino šumsko bogatstvo snažno nače-to i obilato korišteno u prošlom stoljeću kao da je neiscrpno, koristi se i danas.

Obje strane prostrane planine bile su naseljene ljudima, s tom razlikom što su oni iz Bakovićke Citonje imali privilegiju da njih prve pomiluju zraci izlazećeg sunca.

Preobilno bi bilo pisati o cijeloj Ostru-škoj Citonji pa se usredotočujem na uže područje koje gravitira Šćitovu, između dva istoimena potoka Velikog i Malog Vranjaka, a koje je u zemljopisnim karta-ma označeno kao Sitišće. Nije riječ ni o kakvom nazivu sela jer ga zapravo nika-

posljednje vrijeme veoma izraženi odlasci preko granice u "obećane Uzemlje" zapadne Europe poprimili

su pravu epidemiju. Osjećaj tuge javlja se u čovjeku kad vidi kako jedna za drugom odlaze cijele obitelji iz susjedstva ostav-ljajući svoja uređena imanja i zaključane domove. Najveći broj njih se zasigurno odlučio na taj korak iz očaja, primorani egzistenciju rješavati u tuđini. Civilizacij-ska dostignuća današnjice visoko su po-digla ljestvicu potreba koju ljudi pokuša-vaju dosegnuti po cijenu odlaska sa svo-jih ognjišta. Druga su priča oni koji preko kruha traže pogaču misleći kako se mate-rijalno bogatstvo, kao najveće mjerilo sreće, može priskrbiti samo tamo "preko crte". Ako pri tome ne spoznaju kako je sreća u nama samima, ona će nam uvijek izmicati i stvarati osjećaj krivnje što smo otišli pogrešnim putom.

Ostavimo se umovanja na temu odla-zaka. Spomenuo sam ih iz razloga što su me slični osjećaji prožimali dok sam s Nikicom Stojanovićem iz Zimija obilazio napuštenu Ostrušku Citonju, bolje reći

14

PRIČE IZ ZAVIČAJA

15

FOJNIČKAŠKRINJA

Uskoplja u godini kad su pali okovi sto-ljetne turske tlake (1878.), a upravu nad Bosnom preuzela Austro-Ugarska Mo-narhija. Od šestero djece imali su četiri sina od kojih su dvojica sigurno (po kazi-vanju njihovih unuka) bili vojnici koji su pod oružjem išli na Rusiju u Prvom svjet-skom ratu. Stjepan (1889.-1949.) mobili-ziran je u rat dok su mu u kućici pored Vranjaka ostali žena Ivka r. Puljić iz Cr-nića i sin Andrija koji još nije bio proho-dao. O njemu nisu ništa znali četiri i pol godine, a kada se vratio, vladao je mno-gim riječima iz stranih jezika. S Ivkom je izrodio još sina Jozu (1920.-2006.) te kćeri Anu, Anđu i Ivušu, a kada je ona umrla (1934.) za dvije godine je vjenčao Katu Komšić koja je rodila još jednoga sina - Miju (1936.).

Slična sudbina zadesila je i Stjepano-vog brata Jakova (1893.-1983.). On je kao austrougarski vojnik ratujući u Rusiji bio i ranjen pa je primao austrijsku mirovi-nu. Ranjen je bio i u Drugom svjetskom ratu, kao domobran. Lik Jakova pamtim baš ovakav kao na slici, a koji mi je do-datno dočarao njegov unuk Ivo zvani Đa-volov. Bio je srednjeg stasa, bijelih brčića sa šubarom na glavi u standardnoj na-rodnoj nošnji; prsluk, uvijek čista bijela suknena košulja, đamadan, vuneni čara-pi i opanci na nogama, a preko ramena kožni šarpelj. Bio je poznat kao narodni zubar. Pored toga što su mu dolazili kući u Sitišće, kliješta je nosio u džepu, zamo-tana u maramici, "ako zatrebaju". Naj-češće su mu trebala srijedom u Fojnici gdje je mnoge riješio muka zubobolje u kavani kod Brke Migića, onako na stolici, rakijom dezinficirano.

nova za žito do predmeta za svakodnev-nu upotrebu. Svojoj Janji je napravio stan (razboj) od javorovog drveta za tkanje ponjava i serđada pa su susjedi dolazili, razgledali i komentirali: "Što je Parač na-pravio stan..." Tkao je na četiri nita. Posli-je Ilijine smrti početkom 70-ih godina Parači su se brzo rasuli iz Sitišća.

Dok je Citonjom bujao život, ljudi su bili međusobno povezani potrebama pa su se međusobno pomagali, ženili, uda-vali, kumili… Nije im bilo teško noću, s fe-njerom u ruci, prevaljivati daljinu uskim puteljcima kako bi došli jedni drugima na sijelo. U vrijeme kosidbe i kopačine međusobno su se "uzaimali". U kopačima

Osim rada na zemlji Jako se u životu najviše bavio šumskim poslovima, pra-vio riže za plavljenje drva, a djeca išla u brigade, radila… Prvi se put oženio Lu-com r. Majić, udovicom Ive Pecirepa zva-nog Parač s četvero djece koja je rodila još šestero, a kada je ostao udovac doveo je 27 godina mlađu djevojku iz Čitluka, Vidu r. Marinčić. Iako je bio u poznim go-dinama za očinstvo Vida je 1962. rodila, ali dijete nije poživjelo. Zadnje godine ži-vota proveli su kod Jakinog sina Stjepana (1927.-2011.) koji je početkom 70-ih u Polju Šćitovo sagradio kuću. Nekako u is-to vrijeme u Zimije je s obitelji saselio i Jozo Stojanović (1920.-2006.), sin onog starijeg Stjepana što je značilo početak kraja života u Sitišću.

Pecirepi (Parači): Osim spomenutih Vrebaca nadimka Šakanduli vizualno najbliži susjedi Stojanovićima bili su Pe-cirepi, nadimka Parači, s druge strane Vranjaka. Istražujući crkvene matice nai-šao sam na podatak koji dokazuje kako je nadimak Parač (negdje Barač) zapravo prezime, staro skoro 200 godina, a iz njega je nastalo novo s kojim se stalno prepliće - Pecirep. Naime, 1835. godine vjenčani su Mato, sin Ante Parača iz Milo-draževa i Ruže r. Primorac iz Mostara, i Marija Križanović, kći Marka iz Livna i Ivke Pločić (Trogrančić) iz Fojnice.

Krajnja točka moga obilaska bila je upravo Paračeva kuća. U zadnjem ratu izgorjela je stara kuća Ilije Parača u kojoj nitko nije živio, a na njenom se mjestu danas nalazi vikendica Ilijinog sina Pere, sagrađena uz pomoć njegovih sinova iz Luxemburga. Ideju da prirodni materija-li (kamen i drvo) budu osnovni građevni

se njegovao jedan fin običaj, današnjem naraštaju nezamisliv; na kraju istjerane postati motike zašute, a započne pjesma, bećarac. Šuma ori. Otpjeva se koja i opet nastavi s radom do kraja nove postati… Moji kazivači ne pamte bilo kakvog svira-ča narodnog instrumenta, osim što je Ni-ko Rajić (1906.-1974.) odlično svirao frulu čuvajući goveda.

Što u samom ratu što nakon njega, iz Ostruškog dijela Citonje poginulo je 17 momaka ili mlađih ljudi čija imena i da-nas bez greške nabraja Ivuša Cvjetković (1930.) r. Stojanović, kći ovog Stjepana na slici, austrougarskog vojnika. Najteže je stradala obitelj Jurice Vrepca iz koje su poginula četiri sina – Ivo, Frano, Mijo i Anto te obitelj Drljo gdje je petero djece ostalo bez oca Pere. Rat je službeno bio završen, ali je po šumama ostalo mnogo ljudi koji su bili u poraženim vojskama ili su se jednostavno krili ne želeći biti ni u jednoj, a vlasti novonastale države su ih proganjale kao zvijeri i postupno likvidi-rale. Za to vrijeme stanovništvo iz zaba-čenijih šumskih kuća moralo je saseliti naniže, kako ne bi moglo hraniti izglad-njele "šumljake". Pecirepi – Parači su do-šli u kuću Alije Hodžića u Zimije. U Sitišće su odlazili samo danju kako bi obrađivali zemlju. U muhađerluku su ostali sve do 1953. godine dok se nisu vratili u novu kuću, sagrađenu od kamena, drva i ćerpiča.

Citonja je i u zadnjem ratu bila popri-šte velikih borbi, a Bašino brdo, Kapura, Biljevine itd. lokaliteti upisani crnim slo-vima na kojima su prekinuti mnogi mladi životi boreći se za svaku uvalu, uzvišenje. Logika zdravog razuma u nekom drugom vremenu ne bi mogla dokučiti smisao, tj. besmisao onoga što se u danom trenutku zgusne u sudbonosno. Povijesno značaj-no. Nitko neće znati kako bi izgledala na-ša sadašnjost da su popustile prve crte obrane HVO-a u Jasikovici, životno zna-čajne za Hrvate cijele Središnje Bosne. Ili, gledajući s vedrije strane – kako bi izgle-dala da rata uopće nije bilo (kamo sre-će)?

Do Drugog svjetskog rata djeca iz O. Citonje uopće nisu išla u školu niti su morala, s obzirom na udaljenost do škole u Šćitovu Polju (otvorena 1932.). Nakon rata u Zimijama je Ilija Parač održavao te-čajeve opismenjavanja pa je zahvaljujući svakodnevnom dodiru s knjigama nje-gov sin Pero naučio čitati i pisati prije po-laska u školu. Za lijepih dana skakutao je šumom preko Orlovača do škole, ali kad je padao snijeg morao je cestom pa kraj Pecirepovih mlina uzbrdo u Sitišće.

čenje šume stvarajući plodne njive oko groblja. Iako je najbrojnije potomstvo ostavio Jozo (1898.-1976.) zvani Roljo s Ankom r. Miličević preko sina Frane i Milke r. Pecirep, danas se prezime Rajić sačuvalo tek u Zimijama gdje žive Ivica i Marica. Kako ne bi došlo do zabune; nisu to likovi iz bajke već Franin sin Ivica zva-ni Regan s Maricom r. Tolo. No, znajući da su im se sinovi razišli u inozemstvo može se naslutiti što im donosi vrijeme. U Si-tišću je Nikin sin Stjepan zvani Stevo (1945.-2015.) sagradio vikendicu koja je jedina preživjela rat, i premda je blizu puta prijeti joj opasnost druge vrste - ko-rov, zarastanje…

Stojanovići. Povijest loze Stojanovi-ća, ne samo u Citonji već općenito u opći-ni Fojnica, za razliku od mnogih drugih rodova nije teško pratiti. Prije svega, nisu se mnogo seljakali. Njihove osnovne ma-tice bile su u varošici Fojnici i O. Citonji. U crkvenim maticama se spominju počet-kom 19. stoljeća na Selakovićima. Velika kuga (1814.-1817.) skoro im je zatrla trag, ali su se oporavili. Stojanovići su primjer kako su se varoške obitelji, s ri-jetkim izuzecima, držale nepisanog pra-vila međusobnog uzimanja, kumstava… U Fojnici su Stojanovići imali nadimak Erina koji se često upisivao u njihove is-prave.

U Citonju, poviše Sitišća, uz potok Vranjak se doselio Jakov Stojanović iz Rame odakle je bila i njegova žena Ana Brizar Ramljak (iz Orašca). Od petero djece krštene u fojničkoj samostanskoj crkvi čini se kako je samo najmlađi Jozo (1856.-1920.) nastavio lozu roda Stoja-novića. Vjenčao se s Anđom Mikulić iz

elementi vješto su pretočile u djelo um-jetničke ruke mog vodiča Nikice Stojano-vića pa je nastala krasna kućica za odmor duše i tijela. Okućnica je također uređe-na, voće orezano, vrt obrađivan.

U komforu svoje kuće u Fojnici Pero mi je kazivao o svojim precima prisjeća-jući se djetinjstva u Citonji. Otac mu je Ilija (1906.-1970.), a majka Janja Vicić iz Mujakovića koja je rodila devetero djece i svi su poživjeli osim jedne kćeri. Ilijin pak otac bio je Mijo (1879.) koji se ženio dvaput, a djed Frano Pecirep oženjen Ma-rom Tolić iz Ljetovika (Kreševo). Frano se može smatrati rodonačelnikom loze Pecirepa Parača u Citonji jer je kao mje-sto rođenja djece upisivan Vranjak. Ilija je bio pismen čovjek. Prije Drugog svjet-skog rata radio je u rudnicima u Njemač-koj i Bakovićima, a nakon rata u šum-skom poduzeću "Inač" i "Jahorina" kao službenik na obračunu plaća radnicima. Nakon umirovljenja bio je angažiran kao tehnički direktor u "Bosna-furniru" iz Vi-sokog.

Zemljoradnja i stočarstvo bile su naj-važnije grane za opstanak ljudi u to vrije-me pa tako i u Sitišću. Parači su imali pre-ko stotinu dunuma zemlje računajući i šumu. Zemlja se gnojila stajskim đubri-vom, a njive bliže kući navodnjavane vo-dom dovedenom oko kilometar dugom jažvom iz potoka pa je uspijevalo sve što se sijalo. Na vodom bogatom Vranjaku bilo je poredano nekoliko mlinova; od Stojanovića, Parača, Šakandula (Juro Vrebac), dolje do Inote Grubešića i kas-nije Frane Rajića u Zimijama. Pored poto-ka su bila i močila za lan i konoplju. Ilija se doimao raznim majstorlucima, od mli

BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

Ivica (Jozo) Rajić (1924. – nestao u II. Svjetskom ratu)

Stjepan (Jozo) Stojanović (1889.-1949.), austrougarski vojnik

Jozo (Stjepan) Stojanović(1920.-2006.), vojnik JNA

Jakov (Jozo) Stojanović (1893.-1983.) sa šubarom na glavi i u narodnoj nošnji

Braća Juro i Stjepan Vrebac "Šakandul" sa suprugama. Iza njih Jurin zet Slavko Tomičić sa suprugom Ružom i sinom

14

PRIČE IZ ZAVIČAJA

15

FOJNIČKAŠKRINJA

Uskoplja u godini kad su pali okovi sto-ljetne turske tlake (1878.), a upravu nad Bosnom preuzela Austro-Ugarska Mo-narhija. Od šestero djece imali su četiri sina od kojih su dvojica sigurno (po kazi-vanju njihovih unuka) bili vojnici koji su pod oružjem išli na Rusiju u Prvom svjet-skom ratu. Stjepan (1889.-1949.) mobili-ziran je u rat dok su mu u kućici pored Vranjaka ostali žena Ivka r. Puljić iz Cr-nića i sin Andrija koji još nije bio proho-dao. O njemu nisu ništa znali četiri i pol godine, a kada se vratio, vladao je mno-gim riječima iz stranih jezika. S Ivkom je izrodio još sina Jozu (1920.-2006.) te kćeri Anu, Anđu i Ivušu, a kada je ona umrla (1934.) za dvije godine je vjenčao Katu Komšić koja je rodila još jednoga sina - Miju (1936.).

Slična sudbina zadesila je i Stjepano-vog brata Jakova (1893.-1983.). On je kao austrougarski vojnik ratujući u Rusiji bio i ranjen pa je primao austrijsku mirovi-nu. Ranjen je bio i u Drugom svjetskom ratu, kao domobran. Lik Jakova pamtim baš ovakav kao na slici, a koji mi je do-datno dočarao njegov unuk Ivo zvani Đa-volov. Bio je srednjeg stasa, bijelih brčića sa šubarom na glavi u standardnoj na-rodnoj nošnji; prsluk, uvijek čista bijela suknena košulja, đamadan, vuneni čara-pi i opanci na nogama, a preko ramena kožni šarpelj. Bio je poznat kao narodni zubar. Pored toga što su mu dolazili kući u Sitišće, kliješta je nosio u džepu, zamo-tana u maramici, "ako zatrebaju". Naj-češće su mu trebala srijedom u Fojnici gdje je mnoge riješio muka zubobolje u kavani kod Brke Migića, onako na stolici, rakijom dezinficirano.

nova za žito do predmeta za svakodnev-nu upotrebu. Svojoj Janji je napravio stan (razboj) od javorovog drveta za tkanje ponjava i serđada pa su susjedi dolazili, razgledali i komentirali: "Što je Parač na-pravio stan..." Tkao je na četiri nita. Posli-je Ilijine smrti početkom 70-ih godina Parači su se brzo rasuli iz Sitišća.

Dok je Citonjom bujao život, ljudi su bili međusobno povezani potrebama pa su se međusobno pomagali, ženili, uda-vali, kumili… Nije im bilo teško noću, s fe-njerom u ruci, prevaljivati daljinu uskim puteljcima kako bi došli jedni drugima na sijelo. U vrijeme kosidbe i kopačine međusobno su se "uzaimali". U kopačima

Osim rada na zemlji Jako se u životu najviše bavio šumskim poslovima, pra-vio riže za plavljenje drva, a djeca išla u brigade, radila… Prvi se put oženio Lu-com r. Majić, udovicom Ive Pecirepa zva-nog Parač s četvero djece koja je rodila još šestero, a kada je ostao udovac doveo je 27 godina mlađu djevojku iz Čitluka, Vidu r. Marinčić. Iako je bio u poznim go-dinama za očinstvo Vida je 1962. rodila, ali dijete nije poživjelo. Zadnje godine ži-vota proveli su kod Jakinog sina Stjepana (1927.-2011.) koji je početkom 70-ih u Polju Šćitovo sagradio kuću. Nekako u is-to vrijeme u Zimije je s obitelji saselio i Jozo Stojanović (1920.-2006.), sin onog starijeg Stjepana što je značilo početak kraja života u Sitišću.

Pecirepi (Parači): Osim spomenutih Vrebaca nadimka Šakanduli vizualno najbliži susjedi Stojanovićima bili su Pe-cirepi, nadimka Parači, s druge strane Vranjaka. Istražujući crkvene matice nai-šao sam na podatak koji dokazuje kako je nadimak Parač (negdje Barač) zapravo prezime, staro skoro 200 godina, a iz njega je nastalo novo s kojim se stalno prepliće - Pecirep. Naime, 1835. godine vjenčani su Mato, sin Ante Parača iz Milo-draževa i Ruže r. Primorac iz Mostara, i Marija Križanović, kći Marka iz Livna i Ivke Pločić (Trogrančić) iz Fojnice.

Krajnja točka moga obilaska bila je upravo Paračeva kuća. U zadnjem ratu izgorjela je stara kuća Ilije Parača u kojoj nitko nije živio, a na njenom se mjestu danas nalazi vikendica Ilijinog sina Pere, sagrađena uz pomoć njegovih sinova iz Luxemburga. Ideju da prirodni materija-li (kamen i drvo) budu osnovni građevni

se njegovao jedan fin običaj, današnjem naraštaju nezamisliv; na kraju istjerane postati motike zašute, a započne pjesma, bećarac. Šuma ori. Otpjeva se koja i opet nastavi s radom do kraja nove postati… Moji kazivači ne pamte bilo kakvog svira-ča narodnog instrumenta, osim što je Ni-ko Rajić (1906.-1974.) odlično svirao frulu čuvajući goveda.

Što u samom ratu što nakon njega, iz Ostruškog dijela Citonje poginulo je 17 momaka ili mlađih ljudi čija imena i da-nas bez greške nabraja Ivuša Cvjetković (1930.) r. Stojanović, kći ovog Stjepana na slici, austrougarskog vojnika. Najteže je stradala obitelj Jurice Vrepca iz koje su poginula četiri sina – Ivo, Frano, Mijo i Anto te obitelj Drljo gdje je petero djece ostalo bez oca Pere. Rat je službeno bio završen, ali je po šumama ostalo mnogo ljudi koji su bili u poraženim vojskama ili su se jednostavno krili ne želeći biti ni u jednoj, a vlasti novonastale države su ih proganjale kao zvijeri i postupno likvidi-rale. Za to vrijeme stanovništvo iz zaba-čenijih šumskih kuća moralo je saseliti naniže, kako ne bi moglo hraniti izglad-njele "šumljake". Pecirepi – Parači su do-šli u kuću Alije Hodžića u Zimije. U Sitišće su odlazili samo danju kako bi obrađivali zemlju. U muhađerluku su ostali sve do 1953. godine dok se nisu vratili u novu kuću, sagrađenu od kamena, drva i ćerpiča.

Citonja je i u zadnjem ratu bila popri-šte velikih borbi, a Bašino brdo, Kapura, Biljevine itd. lokaliteti upisani crnim slo-vima na kojima su prekinuti mnogi mladi životi boreći se za svaku uvalu, uzvišenje. Logika zdravog razuma u nekom drugom vremenu ne bi mogla dokučiti smisao, tj. besmisao onoga što se u danom trenutku zgusne u sudbonosno. Povijesno značaj-no. Nitko neće znati kako bi izgledala na-ša sadašnjost da su popustile prve crte obrane HVO-a u Jasikovici, životno zna-čajne za Hrvate cijele Središnje Bosne. Ili, gledajući s vedrije strane – kako bi izgle-dala da rata uopće nije bilo (kamo sre-će)?

Do Drugog svjetskog rata djeca iz O. Citonje uopće nisu išla u školu niti su morala, s obzirom na udaljenost do škole u Šćitovu Polju (otvorena 1932.). Nakon rata u Zimijama je Ilija Parač održavao te-čajeve opismenjavanja pa je zahvaljujući svakodnevnom dodiru s knjigama nje-gov sin Pero naučio čitati i pisati prije po-laska u školu. Za lijepih dana skakutao je šumom preko Orlovača do škole, ali kad je padao snijeg morao je cestom pa kraj Pecirepovih mlina uzbrdo u Sitišće.

čenje šume stvarajući plodne njive oko groblja. Iako je najbrojnije potomstvo ostavio Jozo (1898.-1976.) zvani Roljo s Ankom r. Miličević preko sina Frane i Milke r. Pecirep, danas se prezime Rajić sačuvalo tek u Zimijama gdje žive Ivica i Marica. Kako ne bi došlo do zabune; nisu to likovi iz bajke već Franin sin Ivica zva-ni Regan s Maricom r. Tolo. No, znajući da su im se sinovi razišli u inozemstvo može se naslutiti što im donosi vrijeme. U Si-tišću je Nikin sin Stjepan zvani Stevo (1945.-2015.) sagradio vikendicu koja je jedina preživjela rat, i premda je blizu puta prijeti joj opasnost druge vrste - ko-rov, zarastanje…

Stojanovići. Povijest loze Stojanovi-ća, ne samo u Citonji već općenito u opći-ni Fojnica, za razliku od mnogih drugih rodova nije teško pratiti. Prije svega, nisu se mnogo seljakali. Njihove osnovne ma-tice bile su u varošici Fojnici i O. Citonji. U crkvenim maticama se spominju počet-kom 19. stoljeća na Selakovićima. Velika kuga (1814.-1817.) skoro im je zatrla trag, ali su se oporavili. Stojanovići su primjer kako su se varoške obitelji, s ri-jetkim izuzecima, držale nepisanog pra-vila međusobnog uzimanja, kumstava… U Fojnici su Stojanovići imali nadimak Erina koji se često upisivao u njihove is-prave.

U Citonju, poviše Sitišća, uz potok Vranjak se doselio Jakov Stojanović iz Rame odakle je bila i njegova žena Ana Brizar Ramljak (iz Orašca). Od petero djece krštene u fojničkoj samostanskoj crkvi čini se kako je samo najmlađi Jozo (1856.-1920.) nastavio lozu roda Stoja-novića. Vjenčao se s Anđom Mikulić iz

elementi vješto su pretočile u djelo um-jetničke ruke mog vodiča Nikice Stojano-vića pa je nastala krasna kućica za odmor duše i tijela. Okućnica je također uređe-na, voće orezano, vrt obrađivan.

U komforu svoje kuće u Fojnici Pero mi je kazivao o svojim precima prisjeća-jući se djetinjstva u Citonji. Otac mu je Ilija (1906.-1970.), a majka Janja Vicić iz Mujakovića koja je rodila devetero djece i svi su poživjeli osim jedne kćeri. Ilijin pak otac bio je Mijo (1879.) koji se ženio dvaput, a djed Frano Pecirep oženjen Ma-rom Tolić iz Ljetovika (Kreševo). Frano se može smatrati rodonačelnikom loze Pecirepa Parača u Citonji jer je kao mje-sto rođenja djece upisivan Vranjak. Ilija je bio pismen čovjek. Prije Drugog svjet-skog rata radio je u rudnicima u Njemač-koj i Bakovićima, a nakon rata u šum-skom poduzeću "Inač" i "Jahorina" kao službenik na obračunu plaća radnicima. Nakon umirovljenja bio je angažiran kao tehnički direktor u "Bosna-furniru" iz Vi-sokog.

Zemljoradnja i stočarstvo bile su naj-važnije grane za opstanak ljudi u to vrije-me pa tako i u Sitišću. Parači su imali pre-ko stotinu dunuma zemlje računajući i šumu. Zemlja se gnojila stajskim đubri-vom, a njive bliže kući navodnjavane vo-dom dovedenom oko kilometar dugom jažvom iz potoka pa je uspijevalo sve što se sijalo. Na vodom bogatom Vranjaku bilo je poredano nekoliko mlinova; od Stojanovića, Parača, Šakandula (Juro Vrebac), dolje do Inote Grubešića i kas-nije Frane Rajića u Zimijama. Pored poto-ka su bila i močila za lan i konoplju. Ilija se doimao raznim majstorlucima, od mli

BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

Ivica (Jozo) Rajić (1924. – nestao u II. Svjetskom ratu)

Stjepan (Jozo) Stojanović (1889.-1949.), austrougarski vojnik

Jozo (Stjepan) Stojanović(1920.-2006.), vojnik JNA

Jakov (Jozo) Stojanović (1893.-1983.) sa šubarom na glavi i u narodnoj nošnji

Braća Juro i Stjepan Vrebac "Šakandul" sa suprugama. Iza njih Jurin zet Slavko Tomičić sa suprugom Ružom i sinom

16 17

FOJNIČKAŠKRINJAPRIČE IZ ZAVIČAJA

atacije drva iz O. Citonje pa je 80-ih godi-na investiralo u probijanje, nasipanje i valjanje šumskog puta koji je na kvalite-tan način spojio obje Citonje i omogućio strojevima ulazak u šumsko carstvo. Za stanovnike Sitišća put je došao preka-sno; većina je bila saselila bliže cesti ne dočekavši ga, kao ni električnu energiju koja nije zasijala ni kod "Inote" Grubeši-ća, najbližega Zimijama.

Obići Sitišće, spustiti se na Pecirepo-vu ravan iznad rijeke, natkućiti se na sti-jene s kojih je panorama Polja Šćitova kao na dlanu, a ne spomenuti Junački sanduk, ogromni kamen ravnih ploha, bilo bi neoprostivo. Ako ništa drugo, a ono zbog raznih legendi o junaku koji leži pod kamenom, nastalih kroz protekla stoljeća njegovog postojanja. Istina, ka-men je neobično pravilno oblikovan i gle-dajući ga takvoga bujna mašta može uči-niti nemoguće, kao što je i od njega priro-da nehotice stvorila umjetničko djelo. Nedaleko od Junačkog sanduka Nikica mi je pokazao i Gospino vrelo. Riječ je o tajanstvenom bunariću s vodom koji ni-kada ne presušuje, a ne zna se odakle se napaja. Dok se živjelo u Sitišću, narod ga je posjećivao u većem broju vjerujući ka-ko im voda iz njega liječi određene bo-lesti. Nikica je svojim umijećem s kame-nom i s nekoliko nabožnih predmeta ovo vrelo učinio vidljivijim za prolaznike us-kom stazom.

Dolazak na Zimijsku stijenu ostav-ljajući kilometre puta kroz šumu, s po-gledom na krivudavu cestu i rijeku koje se na pojedinim dijelovima skoro ljube pa opet rastavljaju vodeći svaka svome cilju, označio je svršetak naše misije Siti-šću i početak nastajanja ove priče koja bi trebala ostati svjedokom njegove proš-losti.

Šumsko bogatstvo Ostruške Citonje je vrlo kvalitetna bukva, najbolje klase, rijetko viđena u Europi. Intenzivnija eks-ploatacija šume započela je nakon Dru-gog svjetskog rata kada se tražila radna snaga, a ljudi nenavikli na svakodnevnu obvezu, često su napuštali i mijenjali po-slove. Prednost Citonjaša bila je blizina radnog mjesta od kuće. Netom izašli iz rata ljudi su radili teške poslove na slaboj hrani, slabe odjeće i obuće. Kovači su imali u to vrijeme najviše posla; njihovo znanje ugrađeno u proizvod ispod teškog čekića bilo je vrlo bitno za učinkovitost rada, stoga su pravi majstori bili na glasu i cijeni. Od posječenog stabla koristilo se sve. Značajnu ulogu odigrao je potok Vra-njak. U njegovom gornjem toku pravila se brana i voda se akumulirala. Za to vri-jeme dovozili su se i redali trupci niz po-tok, a kada akumulacija dosegne određe-nu razinu, otvori se kalauza i silna voda pojuri nizbrdo noseći svojom snagom trupce sve do lagera u Zimijama. Dolje je bila pilana na vodeni pogon Slovenca na-dimka Edica. Za transport cjepanica ski-vale su se riže od daske i također slale do Zimija. Otpada nije bilo; što nije išlo u trupce i cjepanice završavalo je u žegama gdje se dobivao kvalitetan drveni ugljen. Dok su bili u muhađerluku, Parači su niz suhu rižu iz Citonje u Zimije transpor-tirali repu i slične poljoprivredne usjeve. Kvalitetnog puta nije bilo pa se najviše koristila tjelesna snaga. Ljudi su mnogo vozili drva i na velikim saonicama s uvr-nutim drvenim uprtnjačama. Fojničko Šumarstvo uvidjelo je isplativost eksplo-

BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

Stjepan Vrebac sa suprugom Marom r. Pecirep i prvih šestero djece (nedostaju tri sina, kasnije rođena)

Junački sanduk, ogromni kamen ravnih ploha, inspiracija za razne legende o junaku koji leži pod njim

FOJNIČKAŠKRINJA

"Danas neće niko učit zanat, na samo ide u kafiće, na internet i kladio-nice. Evo, trebao bi sebi pokovati sjekiru, nemam kome u Fojnici odnijeti. Imam sav stolarski alat, neki od njih je star kao primjera radi grubi šaraman preko 70 godina, a fini šaraman je nešto mlađi od

omladi- njega, neki to zovu i raubank. Mene je učio ovom zanatu pokojni Ili-

ja Škrlja, sve nazivi alata na njemačkom. To je lijep zanat, ali ga malo ko hoće učiti. Evo biciklo mi stalno vozi i moj sin, a to je nastavio i njegov sin, moj unuk Amel", kaže Šefik Turko.

ovo vrijeme brzog ritma života, 74 godišnji Šefik Turko iz Fojnice je Uostao vjeran svom jedinom prevoz-

nom sredstvu - biciklu, kojeg, kako kaže, vozi preko 52 godine.

Penzioner je već sedamnaest godina, živi sa suprugom, kćerkom i unukom. Za-vršio je stolarski zanat, pa VKV stolar i penziju zaradio u Pilani u Fojnici. Na bici-klu ga fojničani mogu vidjeti i po kiši, vrućini i po snijegu, simpatični Ševko nam je ispričao otkud ta ljubav prema biciklu.

"Nisam nikad polagao vozački ispit, a biciklo sam zavolio i naučio voziti kod mog dajđe Alije Skopljaka iz Kreševa, tad mi je dao i biciklo, nije na njemu bilo ni farbe, i od tada samo vjerujem u to pre-vozno sredstvo. Kasnije mi babo kupio novo u trgovini Hazima Tutnjevića u Foj-nici, marke 'partizan'. Kao momak sam sa njim obišao cijelu srednju Bosnu, išlo se curama pa i dalje u Sarajevo, Visoko, Zenicu..., ma bilo onda zahićmet imati biciko, sjednem u automobil samo kad idem daleko i moram", priča Šefik Turko.

"Evo od kako sam u penziji imam je-dan svoj mali kutak gdje izrađujem neke suvenire, kao drvene fenjere, kućice za ptice, nanule, čegrtaljke za plašenje ptica u kokuruzima, ma ono za džeparca. Sad su minusi i do preko desetog podioka ispod nule, ja sjednem i vozim biciklo. Malo mi nezgodno da me ne bi policija zaustavila - imam ljetne gume, ali znaju me pa će progledati kroz prste.

Veli meni doktor Dino: 'dobro ti je to što stalno voziš bicikl, radi zdravlja, kon-dicije', rekoh - pa i vi sebi nabavite isto, kaže nemam kad, neće", šali se Turko.

ZANIMLJIVOSTI

Šefik Turko 52 godine koristi bicikl kao prevozno sredstvo

Turko vozi bicikl po vrućinama, kiši i minusima.

Šefik u svom kutku sa nekim alatkama i suvenirima.

Tekst i fotografije: Hazim ČUKLE

Na biciklu ga fojničani mogu vidjeti i po kiši, vrućini i po snijegu, simpatični Ševko nam je ispričao otkud ta ljubav prema biciklu.

16 17

FOJNIČKAŠKRINJAPRIČE IZ ZAVIČAJA

atacije drva iz O. Citonje pa je 80-ih godi-na investiralo u probijanje, nasipanje i valjanje šumskog puta koji je na kvalite-tan način spojio obje Citonje i omogućio strojevima ulazak u šumsko carstvo. Za stanovnike Sitišća put je došao preka-sno; većina je bila saselila bliže cesti ne dočekavši ga, kao ni električnu energiju koja nije zasijala ni kod "Inote" Grubeši-ća, najbližega Zimijama.

Obići Sitišće, spustiti se na Pecirepo-vu ravan iznad rijeke, natkućiti se na sti-jene s kojih je panorama Polja Šćitova kao na dlanu, a ne spomenuti Junački sanduk, ogromni kamen ravnih ploha, bilo bi neoprostivo. Ako ništa drugo, a ono zbog raznih legendi o junaku koji leži pod kamenom, nastalih kroz protekla stoljeća njegovog postojanja. Istina, ka-men je neobično pravilno oblikovan i gle-dajući ga takvoga bujna mašta može uči-niti nemoguće, kao što je i od njega priro-da nehotice stvorila umjetničko djelo. Nedaleko od Junačkog sanduka Nikica mi je pokazao i Gospino vrelo. Riječ je o tajanstvenom bunariću s vodom koji ni-kada ne presušuje, a ne zna se odakle se napaja. Dok se živjelo u Sitišću, narod ga je posjećivao u većem broju vjerujući ka-ko im voda iz njega liječi određene bo-lesti. Nikica je svojim umijećem s kame-nom i s nekoliko nabožnih predmeta ovo vrelo učinio vidljivijim za prolaznike us-kom stazom.

Dolazak na Zimijsku stijenu ostav-ljajući kilometre puta kroz šumu, s po-gledom na krivudavu cestu i rijeku koje se na pojedinim dijelovima skoro ljube pa opet rastavljaju vodeći svaka svome cilju, označio je svršetak naše misije Siti-šću i početak nastajanja ove priče koja bi trebala ostati svjedokom njegove proš-losti.

Šumsko bogatstvo Ostruške Citonje je vrlo kvalitetna bukva, najbolje klase, rijetko viđena u Europi. Intenzivnija eks-ploatacija šume započela je nakon Dru-gog svjetskog rata kada se tražila radna snaga, a ljudi nenavikli na svakodnevnu obvezu, često su napuštali i mijenjali po-slove. Prednost Citonjaša bila je blizina radnog mjesta od kuće. Netom izašli iz rata ljudi su radili teške poslove na slaboj hrani, slabe odjeće i obuće. Kovači su imali u to vrijeme najviše posla; njihovo znanje ugrađeno u proizvod ispod teškog čekića bilo je vrlo bitno za učinkovitost rada, stoga su pravi majstori bili na glasu i cijeni. Od posječenog stabla koristilo se sve. Značajnu ulogu odigrao je potok Vra-njak. U njegovom gornjem toku pravila se brana i voda se akumulirala. Za to vri-jeme dovozili su se i redali trupci niz po-tok, a kada akumulacija dosegne određe-nu razinu, otvori se kalauza i silna voda pojuri nizbrdo noseći svojom snagom trupce sve do lagera u Zimijama. Dolje je bila pilana na vodeni pogon Slovenca na-dimka Edica. Za transport cjepanica ski-vale su se riže od daske i također slale do Zimija. Otpada nije bilo; što nije išlo u trupce i cjepanice završavalo je u žegama gdje se dobivao kvalitetan drveni ugljen. Dok su bili u muhađerluku, Parači su niz suhu rižu iz Citonje u Zimije transpor-tirali repu i slične poljoprivredne usjeve. Kvalitetnog puta nije bilo pa se najviše koristila tjelesna snaga. Ljudi su mnogo vozili drva i na velikim saonicama s uvr-nutim drvenim uprtnjačama. Fojničko Šumarstvo uvidjelo je isplativost eksplo-

BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

Stjepan Vrebac sa suprugom Marom r. Pecirep i prvih šestero djece (nedostaju tri sina, kasnije rođena)

Junački sanduk, ogromni kamen ravnih ploha, inspiracija za razne legende o junaku koji leži pod njim

FOJNIČKAŠKRINJA

"Danas neće niko učit zanat, na samo ide u kafiće, na internet i kladio-nice. Evo, trebao bi sebi pokovati sjekiru, nemam kome u Fojnici odnijeti. Imam sav stolarski alat, neki od njih je star kao primjera radi grubi šaraman preko 70 godina, a fini šaraman je nešto mlađi od

omladi- njega, neki to zovu i raubank. Mene je učio ovom zanatu pokojni Ili-

ja Škrlja, sve nazivi alata na njemačkom. To je lijep zanat, ali ga malo ko hoće učiti. Evo biciklo mi stalno vozi i moj sin, a to je nastavio i njegov sin, moj unuk Amel", kaže Šefik Turko.

ovo vrijeme brzog ritma života, 74 godišnji Šefik Turko iz Fojnice je Uostao vjeran svom jedinom prevoz-

nom sredstvu - biciklu, kojeg, kako kaže, vozi preko 52 godine.

Penzioner je već sedamnaest godina, živi sa suprugom, kćerkom i unukom. Za-vršio je stolarski zanat, pa VKV stolar i penziju zaradio u Pilani u Fojnici. Na bici-klu ga fojničani mogu vidjeti i po kiši, vrućini i po snijegu, simpatični Ševko nam je ispričao otkud ta ljubav prema biciklu.

"Nisam nikad polagao vozački ispit, a biciklo sam zavolio i naučio voziti kod mog dajđe Alije Skopljaka iz Kreševa, tad mi je dao i biciklo, nije na njemu bilo ni farbe, i od tada samo vjerujem u to pre-vozno sredstvo. Kasnije mi babo kupio novo u trgovini Hazima Tutnjevića u Foj-nici, marke 'partizan'. Kao momak sam sa njim obišao cijelu srednju Bosnu, išlo se curama pa i dalje u Sarajevo, Visoko, Zenicu..., ma bilo onda zahićmet imati biciko, sjednem u automobil samo kad idem daleko i moram", priča Šefik Turko.

"Evo od kako sam u penziji imam je-dan svoj mali kutak gdje izrađujem neke suvenire, kao drvene fenjere, kućice za ptice, nanule, čegrtaljke za plašenje ptica u kokuruzima, ma ono za džeparca. Sad su minusi i do preko desetog podioka ispod nule, ja sjednem i vozim biciklo. Malo mi nezgodno da me ne bi policija zaustavila - imam ljetne gume, ali znaju me pa će progledati kroz prste.

Veli meni doktor Dino: 'dobro ti je to što stalno voziš bicikl, radi zdravlja, kon-dicije', rekoh - pa i vi sebi nabavite isto, kaže nemam kad, neće", šali se Turko.

ZANIMLJIVOSTI

Šefik Turko 52 godine koristi bicikl kao prevozno sredstvo

Turko vozi bicikl po vrućinama, kiši i minusima.

Šefik u svom kutku sa nekim alatkama i suvenirima.

Tekst i fotografije: Hazim ČUKLE

Na biciklu ga fojničani mogu vidjeti i po kiši, vrućini i po snijegu, simpatični Ševko nam je ispričao otkud ta ljubav prema biciklu.

18 19

FOJNIČKAŠKRINJAOČUVANJE TRADICIJE

BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

preuzimanje igre od protivnika. Ako pak i ovaj pokušaj ne urodi plodom postoji treći, kad se dođe na dvije čarape. Ali do toga nije nimalo lako doći, osobito ako su neusuglašeni "išćili". Naime, tada treba dizati ("poriti") prazne čarape i paziti kako ne bi protivniku dao mnogo bodova ("konja"). Upravo se u takvim situacija-ma najčešće naleti na "minu" tzv. "pat-ku", kad umjesto prve prazne igrač naleti na čarapu s prstenom što protivniku do-nosi maksimalnih 11 "konja". Dakako, li-kovanje se poprati veoma bučno uz ša-

će (čitaj - znanje) tijekom igre, tako su se mijenjale i strane u zadirkivanju i podba-danju na račun slabijega. Frcale su i "patke" koje su izazivale gromoglasne uzvike i krisku popraćenu pljeskom dla-nova, baš kao što su nekada činili naši preci.

Evo kratkog podsjetnika na način i pravila igre:

Za igranje prstena od rekvizita po-trebno je deset vunenih čarapa i krpa ("svita") kao jedanaesti, te dobar, veći prsten kako bi ga bilo teže sakriti. Igraju dvije ekipe sačinjene najčešće od 3 do 4 igrača. Nekada se igralo na podu (danas uglavnom na stolu, stojeći); na ponjavu se prostru deke kako bi se lakše klečalo, petrolejka lampa ili fenjer spuste što niže, i nakon što se odredi tko će prvi "pokrivati", igra je mogla početi. Pravila su naoko jednostavna, ali put do pobjede, osvajanja 200 "konja" (bodova) nimalo lagan. Dok igrač s prstenom u jednoj šaci drugom rukom uzima čarape, prekriva je i tako reda čarape jednu do druge, oči protivnika su usredotočene na svaki nje-gov pokret, i nije nimalo lako zavarati im trag pod koju je čarapu ostavio prsten. Prva prilika (od moguće tri) za oduzima-nje igre protivniku pruža se dok još nisu

osvanuti. Druga su priča zagriženi koc-kari koji su igrali po nekoliko dana bez prekida. Još je dobro ako bi ostali samo bez kaputa ili košulje; neki su gubili kra-vu, par volova, njivu… I sada u našem okruženju postoje jaki turniri u prstenu gdje pod dekom budu položeni silni nov-ci. Priče o najboljim prstendžijama svoga vremena dugo se prepričavaju u narodu.

Ove moje prstendžije iz Bakovića još se nisu našle, srećom, u tim kockarskim krugovima, ali makar se igralo i u rundu pića nije nedostajalo žara. Ovisno na čiju se stranu naginjala Fortuna, boginja sre-

ljiva zadirkivanja kako bi protivnika što više "ubio u pojam".

Ne zamjera se ni kibicerima sa strane što ponešto dobace. Ako se uspješno "spori" na dvije čarape ponovno nastaje velika dvojba – pod kojom je prsten. Ako se igra rekreativno, opušteno, tada je dozvoljeno koristiti sitne trikove u takti-ziranju, verbalnom iskušavanju onoga tko je sakrivao prsten kako bi se lakše do-šlo do njega. Ukoliko pogode i "odnesu" prsten igru preuzima druga ekipa, a ako ne protivniku se bilježe tri boda (uvijek se na čarapu ispod koje je prsten dodaje još jedan, "nabacak"), plus ranije dignuta "ukrivka".

Igra traje dok jedna ekipa ne izvede 200 konja. Prvih 50 naziva se "noga", a preko 150 "kunara". Jedna partija može potrajati satima, pretvoriti se u pravi psi-hološki rat, nadmudrivanje, osobito ako su protivnici izjednačeni.

Ja sam svoju "misiju" u Bakovićima završio nakon ponoći, dok se majstori-com rješavao pobjednik "Mladi" protiv "Starih". Poražene će više od poraza peći hvalisanje pobjednika pa će s nestrplje-njem čekati prigodu i pokušati uzvratiti istom mjerom.

itko ne zna kada je nastala i odakle je potekla igra prstena, omiljena na-Nrodna igra, zastupljena u tradiciji

svih naroda u BiH. Igralo se uglavnom u zimskom periodu kako bi se prekratile duge noći do proljeća. I dok su žene noći provodile radeći korisne poslove (prede-nje, pletenje, tkanje, vezenje…), muškar-ci su besposlicu ubijali igrajući prstena. Uvijek bi se u selu našao "nagodan" do-maćin kod kojeg se okupljalo društvo. U toploj sobi, uz igru, rakiju i meze znalo se

poredane sve čarape, tj. "svita" kao zad-nja. Ako neki igrač iz ekipe ima svoj dobar "išćil" (čarapa pod kojom smatra da je prsten) podiže "ukrivku". Ukoliko pod tom čarapom bude prsten automat-ski njegova ekipa preuzima igru, u pro-tivnom igrač koji krije ponovno pokrije "ukrivku" i završava sakrivanje "svitom". Tada nastaju konzultacije što je čiji "išćil" kako bi jedan igrač (po dogovoru) počeo "poriti".

Podizanje prve čarape ("prvetanje") pod kojom je prsten nova je prilika za

Stara narodna izreka koja veli: Bolje da nestane sela nego običaja, potvr-đuje se na djelu u Bakovićima. Mno-ga naša sela, osobito ona udaljenija, potpuno su nestala nakon zadnjega rata, a običaji su nastavili živjeti. Je-dan od njih je i stara narodna igra skrivanje prstena ispod čarapa, pučki rečeno igranje prstena. Imao sam priliku zabilježiti nadmetanje "Starih" protiv "Mladih" u kavani u Bakovićima, i mogu kazati kako mla-di uopće nisu zaostajali za nešto sta-rijim protivnicima što jamči siguran nastavak tradicije.

Tomislav BOŠNJAK

Igra prstenaZa igranje prstena od rekvizita potrebno je deset vunenih čarapa i krpa ("svita") kao jedanaesti, te dobar, veći prsten kako bi ga bilo teže sakriti. Igraju dvije ekipe sačinjene najčešće od 3 do 4 igrača. Nekada se igralo na podu (danas uglavnom na stolu, stojeći); na ponjavu se prostru deke kako bi se lakše klečalo, petrolejka lampa ili fenjer spuste što niže, i nakon što se odredi tko će prvi "pokrivati", igra je mogla početi.

18 19

FOJNIČKAŠKRINJAOČUVANJE TRADICIJE

BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

preuzimanje igre od protivnika. Ako pak i ovaj pokušaj ne urodi plodom postoji treći, kad se dođe na dvije čarape. Ali do toga nije nimalo lako doći, osobito ako su neusuglašeni "išćili". Naime, tada treba dizati ("poriti") prazne čarape i paziti kako ne bi protivniku dao mnogo bodova ("konja"). Upravo se u takvim situacija-ma najčešće naleti na "minu" tzv. "pat-ku", kad umjesto prve prazne igrač naleti na čarapu s prstenom što protivniku do-nosi maksimalnih 11 "konja". Dakako, li-kovanje se poprati veoma bučno uz ša-

će (čitaj - znanje) tijekom igre, tako su se mijenjale i strane u zadirkivanju i podba-danju na račun slabijega. Frcale su i "patke" koje su izazivale gromoglasne uzvike i krisku popraćenu pljeskom dla-nova, baš kao što su nekada činili naši preci.

Evo kratkog podsjetnika na način i pravila igre:

Za igranje prstena od rekvizita po-trebno je deset vunenih čarapa i krpa ("svita") kao jedanaesti, te dobar, veći prsten kako bi ga bilo teže sakriti. Igraju dvije ekipe sačinjene najčešće od 3 do 4 igrača. Nekada se igralo na podu (danas uglavnom na stolu, stojeći); na ponjavu se prostru deke kako bi se lakše klečalo, petrolejka lampa ili fenjer spuste što niže, i nakon što se odredi tko će prvi "pokrivati", igra je mogla početi. Pravila su naoko jednostavna, ali put do pobjede, osvajanja 200 "konja" (bodova) nimalo lagan. Dok igrač s prstenom u jednoj šaci drugom rukom uzima čarape, prekriva je i tako reda čarape jednu do druge, oči protivnika su usredotočene na svaki nje-gov pokret, i nije nimalo lako zavarati im trag pod koju je čarapu ostavio prsten. Prva prilika (od moguće tri) za oduzima-nje igre protivniku pruža se dok još nisu

osvanuti. Druga su priča zagriženi koc-kari koji su igrali po nekoliko dana bez prekida. Još je dobro ako bi ostali samo bez kaputa ili košulje; neki su gubili kra-vu, par volova, njivu… I sada u našem okruženju postoje jaki turniri u prstenu gdje pod dekom budu položeni silni nov-ci. Priče o najboljim prstendžijama svoga vremena dugo se prepričavaju u narodu.

Ove moje prstendžije iz Bakovića još se nisu našle, srećom, u tim kockarskim krugovima, ali makar se igralo i u rundu pića nije nedostajalo žara. Ovisno na čiju se stranu naginjala Fortuna, boginja sre-

ljiva zadirkivanja kako bi protivnika što više "ubio u pojam".

Ne zamjera se ni kibicerima sa strane što ponešto dobace. Ako se uspješno "spori" na dvije čarape ponovno nastaje velika dvojba – pod kojom je prsten. Ako se igra rekreativno, opušteno, tada je dozvoljeno koristiti sitne trikove u takti-ziranju, verbalnom iskušavanju onoga tko je sakrivao prsten kako bi se lakše do-šlo do njega. Ukoliko pogode i "odnesu" prsten igru preuzima druga ekipa, a ako ne protivniku se bilježe tri boda (uvijek se na čarapu ispod koje je prsten dodaje još jedan, "nabacak"), plus ranije dignuta "ukrivka".

Igra traje dok jedna ekipa ne izvede 200 konja. Prvih 50 naziva se "noga", a preko 150 "kunara". Jedna partija može potrajati satima, pretvoriti se u pravi psi-hološki rat, nadmudrivanje, osobito ako su protivnici izjednačeni.

Ja sam svoju "misiju" u Bakovićima završio nakon ponoći, dok se majstori-com rješavao pobjednik "Mladi" protiv "Starih". Poražene će više od poraza peći hvalisanje pobjednika pa će s nestrplje-njem čekati prigodu i pokušati uzvratiti istom mjerom.

itko ne zna kada je nastala i odakle je potekla igra prstena, omiljena na-Nrodna igra, zastupljena u tradiciji

svih naroda u BiH. Igralo se uglavnom u zimskom periodu kako bi se prekratile duge noći do proljeća. I dok su žene noći provodile radeći korisne poslove (prede-nje, pletenje, tkanje, vezenje…), muškar-ci su besposlicu ubijali igrajući prstena. Uvijek bi se u selu našao "nagodan" do-maćin kod kojeg se okupljalo društvo. U toploj sobi, uz igru, rakiju i meze znalo se

poredane sve čarape, tj. "svita" kao zad-nja. Ako neki igrač iz ekipe ima svoj dobar "išćil" (čarapa pod kojom smatra da je prsten) podiže "ukrivku". Ukoliko pod tom čarapom bude prsten automat-ski njegova ekipa preuzima igru, u pro-tivnom igrač koji krije ponovno pokrije "ukrivku" i završava sakrivanje "svitom". Tada nastaju konzultacije što je čiji "išćil" kako bi jedan igrač (po dogovoru) počeo "poriti".

Podizanje prve čarape ("prvetanje") pod kojom je prsten nova je prilika za

Stara narodna izreka koja veli: Bolje da nestane sela nego običaja, potvr-đuje se na djelu u Bakovićima. Mno-ga naša sela, osobito ona udaljenija, potpuno su nestala nakon zadnjega rata, a običaji su nastavili živjeti. Je-dan od njih je i stara narodna igra skrivanje prstena ispod čarapa, pučki rečeno igranje prstena. Imao sam priliku zabilježiti nadmetanje "Starih" protiv "Mladih" u kavani u Bakovićima, i mogu kazati kako mla-di uopće nisu zaostajali za nešto sta-rijim protivnicima što jamči siguran nastavak tradicije.

Tomislav BOŠNJAK

Igra prstenaZa igranje prstena od rekvizita potrebno je deset vunenih čarapa i krpa ("svita") kao jedanaesti, te dobar, veći prsten kako bi ga bilo teže sakriti. Igraju dvije ekipe sačinjene najčešće od 3 do 4 igrača. Nekada se igralo na podu (danas uglavnom na stolu, stojeći); na ponjavu se prostru deke kako bi se lakše klečalo, petrolejka lampa ili fenjer spuste što niže, i nakon što se odredi tko će prvi "pokrivati", igra je mogla početi.

20

Kiseljaku starim razglednicama,fotografijama i arhivskim dokumentima

Sandra Biletić

21BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

U uvodnom dijelu knjige Goran Mila-nović piše: "Godinama sam se bavio sa-kupljanjem raznih starih stvari, a neke od njih pripadaju kategoriji kolekcionar-

vo nije prva knjiga o Kiseljaku, ali sigurno jest prva s ovakvim sadrža-Ojem. Razglednice, fotografije i doku-

menti objavljeni u knjizi smještaju Kise-ljak u širi vremenski i prostorni kon-tekst, na kojima su prepoznatljivi motivi Kiseljaka i okolice, znanih nam i nezna-nih zdanja, ulica, parkova, ljudi i običaja, ukratko povijest ispisana fotografijama, razglednicama i dokumentima.

Neosporna je činjenica da je prostor na kojem se nalazi općina Kiseljak s okol-nim naseljima imala jako bitnu povijesnu ulogu. Upravo to navelo je Gorana Mila-novića iz Jehovca da počne sa sakuplja-njem materijala iz raznih vremenskih perioda, koji govore kakav je grad s oko-licom bio nekad, a kakav je danas. Za-hvaljujući njegovoj višegodišnjoj angaži-ranosti i entuzijazmu danas imamo ob-javljeno i ovo djelo. No da bi se sva ova bogata kulturna materijalna i nemateri-jalna baština Kiseljaka očuvala, osniva-nje zavičajnog muzeja osobno mi dođe kao logičan i primjeren izbor. To bi bio jedan od načina da se i Kiseljak predstavi

nježne lavine u našim krajevima prava su rijetkost, osobito zadnjih godina kada nema dubokih snjegova, ali jedna je ostala upamćena po svojim tragičnim Sposljedicama kada je u svom rušilačkom naletu izbrisala pet ljudskih života.

Tragični događaj se dogodio 12. veljače 1953. godine na lokalitetu Požarne. S desne strane rijeke Jezernice među bukovim stablima nalazila se baraka šumskih radnika, dok se s lijeve strane, prema planini Sikiri, protezao šumoviti predio Papratnice.

Bilo je vrijeme ručka. Sedam radnika "Šumarstva" se nalazilo u baraci kada se začula neobična buka, lomljava… Jedan od njih, Ilija Kožul s Tješila, došao je do vrata i ugledao stravičan prizor - snježna lavina se približavala velikom brzinom rušeći i lomeći sve pred sobom. Uspio je samo skočiti natrag i povikati: "Lavina, gotovi smo!" Za bilo što drugo nije bilo vremena. Ogromna količina snijega, drveća i drugog materijala sručila se u rijeku, prešla na drugu stranu gdje je bila baraka i u trenu je zatrpala. Kako nije bilo očevidaca koji bi nesreću obznanili najbližim kućama u Prokosu ili obavijestili policijsku postaju u Fojnici, ljudima je postalo sumnjivo tek kada su na Tovarištu ugledali kako rijekom plutaju drva pa su krenuli uzvodno.

Mada se reagiralo najbrže što se moglo u takvim okolnostima, ipak je potrajalo dok su otkopali snijeg i došli do unesrećenih. Kažu, jedan je pronađen sa žlicom u ustima; smrt ga je zadesila dok je prinio zalogaj.

Smrtno su stradala dvojica Božića s Tješila, Pero (1903.) i njegov sin Jozo (1933.) te trojica musli-mana iz Prokosa (jedan je bio Omerčević dok osta-lima nisam, na žalost, uspio saznati prezimena).

Dvojica sretnika koji su preživjeli snježnu lavinu bili su Ilija Kožul s Tješila i Mumin ? iz Prokosa. Spasila ih je greda pod čijom su kosinom imali zraka, premda su punih 19 sati proveli zatrpani pod snijegom.

Nagomilani zbijeni snijeg u koritu rijeke topio se skoro cijelo ljeto, a vidljivi trag kuda se sjurila snježna lavina ostao dugogodišnji podsjetnik na ovu tragediju.

stva. Tako sam se u svom kolekcionar-skom radu jednim dijelom bavio i numiz-matikom, te filatelijom, a najviše karto-filijom (sakupljanjem starih razgledni-ca). U razglednice sam se zaljubio zbog njihove ljepote i informacije koju nam donose o prošlosti određenih krajeva. One su ujedno i povijesni artefakt jer se u prošlosti nikada nisu pravile fotografije ni sela ni gradova, a pogotovo gradskih ulica i svakodnevnog života koji se na njima odvija. Razglednica je bila prva u tome; ona nam kao mali prozor u proš-lost donosi sliku o tome kako su se gra-dovi gradili, razvijali, širili i mijenjali. Na-kon razglednica, počeo sam prikupljati i stare dokumente vezane za naše krajeve koja su nam, budući da su u pisanoj for-mi, također nudila mnoga saznanja o prošlosti. Stare razglednice, fotografije i dokumente kupovao sam na kolekcio-narskim sajmovima u zemlji i inozem-stvu. Ako neke od njih ne bih našao na sajmovima, kupovao sam ih na specijali-ziranim websajtovima koji služe upravo za povezivanje kolekcionara širom svi-jeta. Prije nekoliko godina odlučio sam se konkretnije posvetiti istraživanju te prikupljanju foto i arhivske građe koja se odnosi na kiseljačko područje. U tom traganju odlazio sam i u Arhiv BiH, gdje mi je u istraživanju arhivske građe sve-srdno pomagala Sandra Biletić, inače na-še gore list. Osim nje i institucije u kojoj radi, u realizaciji projekta, kroz ustupa-nje rijetkih i zanimljivih fotografija, imao sam i pomoć mnogih pojedinaca, koje ov-dje svakako želim spomenuti, a to su: rahmetli Kadir Hadžiabdić, Zlatko Dević, Mladen Tomić Šamšo, Željko Franković, Emir Gačanović Šajka, Budimir Komlje-nović, Krešo Kobačić, Zvonko Marković i župni ured Kiseljak. Nakon što sam pri-kupio prilično obiman materijal, namet-nula mi se ideja da bi ga bilo dobro na određen način publicirati. Tada sam for-mirao uredništvo koje je imalo za cilj od svega prikupljenog napraviti publikaciju vrijednu pozornosti sadašnjeg i budućih naraštaja, takvu koja će kroz fotografije, razglednice i dokumente osvijetliti ba-rem mali dio iz prošlosti Kiseljaka u kojoj će čitatelj osjetiti dah prošlosti i puls života kakav je nekada bio u kiseljačkom kraju."

Dokumentacijska vrijednost ove knji-ge je ogromna. Ona predstavlja svjedo-čanstvo o izgledu mjesta, objekata i ljudi kojih više nema, oživljava prošlost, onu prošlost u kojoj se nalaze naši korijeni, a korijenima se uvijek vraćamo.

i prikaže u svom najljepšem izgledu. Da-nas mnogi muzeji u svijetu imaju odjele razglednica, fotografija i dokumenata, a kao jedan od poticaja osnivanja muzeja možemo uzeti upravo tadašnji izgled ulica i objekata "našeg malog mista". Po-znato je da je Varšava u poslijeratnom periodu obnovljena uz pomoć zbirki raz-glednica koje su pružale vizualnu per-spektivu za obnovu. Nadamo se da će na-predak današnje tehnologije omogućiti nekad u budućnosti i Kiseljaku da po-novno postane svjetski poznata turisti-čka destinacija koja bi svake godine bilje-žila porast broja posjetitelja, kao što je to bilo nekada s ili bez električne energije, bez interneta i svih ovih čuda modernog doba...

FOJNIČKAŠKRINJAFOJNIČKAŠKRINJAIZ PROŠLIH VREMENA

Tragična snježna lavinaSjećanje na tragični događaj 1953. godine kada je snježna lavina uPožarnoj odnijela pet života, a dva su spašena.

Ilija Kožul

Tomislav BOŠNJAK

IZ SUSJEDNIH OPĆINA

U izložbenom paviljonu Srednje škole "Ivan Goran Kovačić" u Kiselja-ku 22. prosinca 2015. godine odr-žana je promocija knjige "Kiseljak u starim razglednicama, fotografija-ma i arhivskim dokumentima" au-tora Gorana Milanovića i Mile Juki-ća, financirana sredstvima kiseljač-ke podružnice HKD "Napredak". Ri-ječ je o bogato ilustriranom izdanju na 144 stranice, s nakladom od 1000 primjeraka.

20

Kiseljaku starim razglednicama,fotografijama i arhivskim dokumentima

Sandra Biletić

21BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

U uvodnom dijelu knjige Goran Mila-nović piše: "Godinama sam se bavio sa-kupljanjem raznih starih stvari, a neke od njih pripadaju kategoriji kolekcionar-

vo nije prva knjiga o Kiseljaku, ali sigurno jest prva s ovakvim sadrža-Ojem. Razglednice, fotografije i doku-

menti objavljeni u knjizi smještaju Kise-ljak u širi vremenski i prostorni kon-tekst, na kojima su prepoznatljivi motivi Kiseljaka i okolice, znanih nam i nezna-nih zdanja, ulica, parkova, ljudi i običaja, ukratko povijest ispisana fotografijama, razglednicama i dokumentima.

Neosporna je činjenica da je prostor na kojem se nalazi općina Kiseljak s okol-nim naseljima imala jako bitnu povijesnu ulogu. Upravo to navelo je Gorana Mila-novića iz Jehovca da počne sa sakuplja-njem materijala iz raznih vremenskih perioda, koji govore kakav je grad s oko-licom bio nekad, a kakav je danas. Za-hvaljujući njegovoj višegodišnjoj angaži-ranosti i entuzijazmu danas imamo ob-javljeno i ovo djelo. No da bi se sva ova bogata kulturna materijalna i nemateri-jalna baština Kiseljaka očuvala, osniva-nje zavičajnog muzeja osobno mi dođe kao logičan i primjeren izbor. To bi bio jedan od načina da se i Kiseljak predstavi

nježne lavine u našim krajevima prava su rijetkost, osobito zadnjih godina kada nema dubokih snjegova, ali jedna je ostala upamćena po svojim tragičnim Sposljedicama kada je u svom rušilačkom naletu izbrisala pet ljudskih života.

Tragični događaj se dogodio 12. veljače 1953. godine na lokalitetu Požarne. S desne strane rijeke Jezernice među bukovim stablima nalazila se baraka šumskih radnika, dok se s lijeve strane, prema planini Sikiri, protezao šumoviti predio Papratnice.

Bilo je vrijeme ručka. Sedam radnika "Šumarstva" se nalazilo u baraci kada se začula neobična buka, lomljava… Jedan od njih, Ilija Kožul s Tješila, došao je do vrata i ugledao stravičan prizor - snježna lavina se približavala velikom brzinom rušeći i lomeći sve pred sobom. Uspio je samo skočiti natrag i povikati: "Lavina, gotovi smo!" Za bilo što drugo nije bilo vremena. Ogromna količina snijega, drveća i drugog materijala sručila se u rijeku, prešla na drugu stranu gdje je bila baraka i u trenu je zatrpala. Kako nije bilo očevidaca koji bi nesreću obznanili najbližim kućama u Prokosu ili obavijestili policijsku postaju u Fojnici, ljudima je postalo sumnjivo tek kada su na Tovarištu ugledali kako rijekom plutaju drva pa su krenuli uzvodno.

Mada se reagiralo najbrže što se moglo u takvim okolnostima, ipak je potrajalo dok su otkopali snijeg i došli do unesrećenih. Kažu, jedan je pronađen sa žlicom u ustima; smrt ga je zadesila dok je prinio zalogaj.

Smrtno su stradala dvojica Božića s Tješila, Pero (1903.) i njegov sin Jozo (1933.) te trojica musli-mana iz Prokosa (jedan je bio Omerčević dok osta-lima nisam, na žalost, uspio saznati prezimena).

Dvojica sretnika koji su preživjeli snježnu lavinu bili su Ilija Kožul s Tješila i Mumin ? iz Prokosa. Spasila ih je greda pod čijom su kosinom imali zraka, premda su punih 19 sati proveli zatrpani pod snijegom.

Nagomilani zbijeni snijeg u koritu rijeke topio se skoro cijelo ljeto, a vidljivi trag kuda se sjurila snježna lavina ostao dugogodišnji podsjetnik na ovu tragediju.

stva. Tako sam se u svom kolekcionar-skom radu jednim dijelom bavio i numiz-matikom, te filatelijom, a najviše karto-filijom (sakupljanjem starih razgledni-ca). U razglednice sam se zaljubio zbog njihove ljepote i informacije koju nam donose o prošlosti određenih krajeva. One su ujedno i povijesni artefakt jer se u prošlosti nikada nisu pravile fotografije ni sela ni gradova, a pogotovo gradskih ulica i svakodnevnog života koji se na njima odvija. Razglednica je bila prva u tome; ona nam kao mali prozor u proš-lost donosi sliku o tome kako su se gra-dovi gradili, razvijali, širili i mijenjali. Na-kon razglednica, počeo sam prikupljati i stare dokumente vezane za naše krajeve koja su nam, budući da su u pisanoj for-mi, također nudila mnoga saznanja o prošlosti. Stare razglednice, fotografije i dokumente kupovao sam na kolekcio-narskim sajmovima u zemlji i inozem-stvu. Ako neke od njih ne bih našao na sajmovima, kupovao sam ih na specijali-ziranim websajtovima koji služe upravo za povezivanje kolekcionara širom svi-jeta. Prije nekoliko godina odlučio sam se konkretnije posvetiti istraživanju te prikupljanju foto i arhivske građe koja se odnosi na kiseljačko područje. U tom traganju odlazio sam i u Arhiv BiH, gdje mi je u istraživanju arhivske građe sve-srdno pomagala Sandra Biletić, inače na-še gore list. Osim nje i institucije u kojoj radi, u realizaciji projekta, kroz ustupa-nje rijetkih i zanimljivih fotografija, imao sam i pomoć mnogih pojedinaca, koje ov-dje svakako želim spomenuti, a to su: rahmetli Kadir Hadžiabdić, Zlatko Dević, Mladen Tomić Šamšo, Željko Franković, Emir Gačanović Šajka, Budimir Komlje-nović, Krešo Kobačić, Zvonko Marković i župni ured Kiseljak. Nakon što sam pri-kupio prilično obiman materijal, namet-nula mi se ideja da bi ga bilo dobro na određen način publicirati. Tada sam for-mirao uredništvo koje je imalo za cilj od svega prikupljenog napraviti publikaciju vrijednu pozornosti sadašnjeg i budućih naraštaja, takvu koja će kroz fotografije, razglednice i dokumente osvijetliti ba-rem mali dio iz prošlosti Kiseljaka u kojoj će čitatelj osjetiti dah prošlosti i puls života kakav je nekada bio u kiseljačkom kraju."

Dokumentacijska vrijednost ove knji-ge je ogromna. Ona predstavlja svjedo-čanstvo o izgledu mjesta, objekata i ljudi kojih više nema, oživljava prošlost, onu prošlost u kojoj se nalaze naši korijeni, a korijenima se uvijek vraćamo.

i prikaže u svom najljepšem izgledu. Da-nas mnogi muzeji u svijetu imaju odjele razglednica, fotografija i dokumenata, a kao jedan od poticaja osnivanja muzeja možemo uzeti upravo tadašnji izgled ulica i objekata "našeg malog mista". Po-znato je da je Varšava u poslijeratnom periodu obnovljena uz pomoć zbirki raz-glednica koje su pružale vizualnu per-spektivu za obnovu. Nadamo se da će na-predak današnje tehnologije omogućiti nekad u budućnosti i Kiseljaku da po-novno postane svjetski poznata turisti-čka destinacija koja bi svake godine bilje-žila porast broja posjetitelja, kao što je to bilo nekada s ili bez električne energije, bez interneta i svih ovih čuda modernog doba...

FOJNIČKAŠKRINJAFOJNIČKAŠKRINJAIZ PROŠLIH VREMENA

Tragična snježna lavinaSjećanje na tragični događaj 1953. godine kada je snježna lavina uPožarnoj odnijela pet života, a dva su spašena.

Ilija Kožul

Tomislav BOŠNJAK

IZ SUSJEDNIH OPĆINA

U izložbenom paviljonu Srednje škole "Ivan Goran Kovačić" u Kiselja-ku 22. prosinca 2015. godine odr-žana je promocija knjige "Kiseljak u starim razglednicama, fotografija-ma i arhivskim dokumentima" au-tora Gorana Milanovića i Mile Juki-ća, financirana sredstvima kiseljač-ke podružnice HKD "Napredak". Ri-ječ je o bogato ilustriranom izdanju na 144 stranice, s nakladom od 1000 primjeraka.

22 23BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

FOJNIČKAŠKRINJAPRIJATELJI FOJNICE

Pustite mi da pišem…

Pustite mi da kao nekad pišem- stihove o ljubavi.

Pustite me da sanjam duboke kristalne očiMoje ljubljene!

Šta se to sa mnom zbiva?Samo mi lobanje u raspadanju

pred očima plivaju;Samo nokti što grebu zemlju

I vode je ka ustima željnih ljubavi (ka ustima lobanje od crva očišćenih)

Samo majke što u lutanju leleču i plaču za mladosti svoje duše.Bježat ću od ovog užasa

I pisati o ljubaviO očima dubokim

(ispunjenim blatom i pepelom)Pisat ću o mladalačkom elanu

(prekinutom tenkovima)Pisat ću o ta dva

(podignuta prsta)o pletenicama

(odrezanim u znak žalosti).Bježat ću od ovog užasa

i pisati o mladosti(sa okovima na rukama)

Bježat ćuAli, neću pisati!

Ni pisati više ne znam.

Majka Tereza

Pred tobom kleču ekselencijeA Ti ruku daješ pogaženimaPred tobom se smrt predaje

Ti ruku pružaš životu.Pred tobom pada politika

A ti se čojstvu predaješ»Majkom te zovemo, mi jadnici«

Majko Tereza!Svijet epohe nukleusa

Saginje glavu pred tobomMajko Tereza!

Naša si, a mi te svijetu poklanjamoI opet ostaješ dovoljno naša

Majko Tereza!I ja, koji ne priznajem idole, i koji sam

tek tren ljudske svijestiljubim zemlju koja te rodila

i kličemMajko!

Albanko!Čovječe!

Šutnja

Sve oko njega šutiI on šuti

Jer ne želi da ga ušute.mir šutnjom izražava

oluju takođera da ga ne bi ušutjeli

upotrebljava tri tačke šutnje...i tjeraju ga da šuti

i smeta im što šuti –jer znaju da šutnjom šutnju prešuti

i provociraju ga da ne šutida bi ga mogli ušutkati.I kada razbije šutnju –

- pjesnikušutkuju ga zauvjek–

»pjesnici«

Hijene

I

Jezive oči hijenatraže strvine.

Željne krvičekaju u zasjedi

svoj plijen!Nisam ja!

Ostaje mi da biram:stranu hijena

ili stranu strvina.

II

Crvi sumnje čiste Moju svijest

Dok balave njuške hijena oštrih zubi i bez usana

hrane se mojimdo danas nedodirljivim idealima.

Cijela povjest moga mozga pretvorila se je u jedno jedino:

razočarenje.

III

Tko može izdržati užasavajući smijeh hijena

što ližu moju od crva očišćenu lobanjui pokušavaju me ubijediti

da mi žele samo očistiti mahovinu s mog mozgazaslijepljenog domoljubljem.

Nikollë Berishaj

Rođen 3.12.1958. u Tuzima (Crna Gora). Osnovnu i srednju školu

završio u rodnom gradu, a studirao u Ljubljani, gdje je i živio od 1977. do

1989. godine. Član Društva naučnih i tehničkih prevoditelja Slovenije i

stalni sudski tumač za albanski i srpsko-hrvatski jezik za područje

Slovenije (od 1980. godine), te član Društva prevoditelja Crne Gore i

Društva književnih prevoditelja Albanije i Kosova. Prevodi na jezičkim re-lacijama albanski–slovenački–hrvatski (srpski, bosanski, crnogorski).

Diplomirani je inženjer elektrotehnike i međunarodni ovlašteni ispi-tivač ECDL programa. Živi i radi u Tuzima, Crnoj Gori.

Sudionik je Prvog međunarodnog seminara prevoditelja slovenačke

književnosti, Novo Mesto, 17.- 22. kolovoz 2010.

Dobitnik je najviše slovenačke nagrade za književno prevodilaštvo

Pretnarove nagrade 2013. koju prati počasni naslov "Ambasador slove-načke književnosti i jezika te slovenskih kultura".

Autorska izdanja:

1. Nikollë Berishaj, "Fjalor sllovenisht-shqip dhe shqip-sllovenisht"

Slovensko-albanski in albansko-slovenski slovar, Cankarjeva Založba,

Ljubljana 1989., drugo dopunjeno izdanje Toena, Tirana 2002. i 2009.

2. Nikollë Berishaj, Sub rosa dictum, poezija (albanski), Illyricum

Tuz, 2001.

3. Nikollë Berishaj, Kush e vrau besën, roman (albanski), Illyricumi

Tuz, 2011.

4. Nikollë Berishaj, Antologji e poezisë bashkëkohore sllovene

(albanski) Antologija savremene slovenačke poezije, Toena Tirana,

2008.

Ukupni zbroj objavljenih prijevoda je tiskan u pedeset i osam knjiga,

a njih osam trenutačno čeka izdavača.

Grob mog pretka

Pored puta, u sjenci hrastabez križa, polumjeseca ni zvijezde

gomila kamenja bez redoslijedasteže srca, budi osjećanja naša

(A neznanim junacima grade mauzoleje!)Njegova nam krv teče žilama,

hrani srca naša; pretvoren u pepeo,

isušenostao bez imena naš poznati junak

(Neznanom junaku se gradi grob od mermera!)Njegove kosti upijaju našu krv kao

biljka rosu(Pod spomenik neznanom junaku nema ni kostiju)

Na njegovom grobu, koji ne liči na grobpasu ovce, krave…

i svinje svojim rilicamakopaju po njemu.

- po grobu, koji nije grob, po grobu našeg pretka

(Počasne straže u svečanim odijelimaStoje mirno i čuvaju povijest

neznanih junaka!)Samo gusle, negdje iza debelih zidova

Pominju veliko ime,Koje se malim slovom piše.

- mitovi nemaju povijesnu vrijednost!(Povijest se čuva u muzejima koji nose ime

neznanog junaka!)

Ne stidi se

Ne stidi se svojega nožem rezanog imenaNa suznom stablu masline!

Bio si mlad i htio biti besmrtan.Ali, nemoj misliti

da će se samo od sebe brisati,i nemoj misliti da će se ikada brisati!

Stoljećima će živjeti,da podsjeća na tvoj zločin.

Tvoja će se djeca smijati ili stidjetizločinu besmrtnosti svojega oca.

Izvinut će se maslinovim granamapreskočivši nož

kojim sebe učini besmrtnimna maslinovom stablu.

Iz njegove raneneprestalno će teći sol

koju nitko neće htjeti da isprobaa tvoja djeca najmanje.

22 23BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

FOJNIČKAŠKRINJAPRIJATELJI FOJNICE

Pustite mi da pišem…

Pustite mi da kao nekad pišem- stihove o ljubavi.

Pustite me da sanjam duboke kristalne očiMoje ljubljene!

Šta se to sa mnom zbiva?Samo mi lobanje u raspadanju

pred očima plivaju;Samo nokti što grebu zemlju

I vode je ka ustima željnih ljubavi (ka ustima lobanje od crva očišćenih)

Samo majke što u lutanju leleču i plaču za mladosti svoje duše.Bježat ću od ovog užasa

I pisati o ljubaviO očima dubokim

(ispunjenim blatom i pepelom)Pisat ću o mladalačkom elanu

(prekinutom tenkovima)Pisat ću o ta dva

(podignuta prsta)o pletenicama

(odrezanim u znak žalosti).Bježat ću od ovog užasa

i pisati o mladosti(sa okovima na rukama)

Bježat ćuAli, neću pisati!

Ni pisati više ne znam.

Majka Tereza

Pred tobom kleču ekselencijeA Ti ruku daješ pogaženimaPred tobom se smrt predaje

Ti ruku pružaš životu.Pred tobom pada politika

A ti se čojstvu predaješ»Majkom te zovemo, mi jadnici«

Majko Tereza!Svijet epohe nukleusa

Saginje glavu pred tobomMajko Tereza!

Naša si, a mi te svijetu poklanjamoI opet ostaješ dovoljno naša

Majko Tereza!I ja, koji ne priznajem idole, i koji sam

tek tren ljudske svijestiljubim zemlju koja te rodila

i kličemMajko!

Albanko!Čovječe!

Šutnja

Sve oko njega šutiI on šuti

Jer ne želi da ga ušute.mir šutnjom izražava

oluju takođera da ga ne bi ušutjeli

upotrebljava tri tačke šutnje...i tjeraju ga da šuti

i smeta im što šuti –jer znaju da šutnjom šutnju prešuti

i provociraju ga da ne šutida bi ga mogli ušutkati.I kada razbije šutnju –

- pjesnikušutkuju ga zauvjek–

»pjesnici«

Hijene

I

Jezive oči hijenatraže strvine.

Željne krvičekaju u zasjedi

svoj plijen!Nisam ja!

Ostaje mi da biram:stranu hijena

ili stranu strvina.

II

Crvi sumnje čiste Moju svijest

Dok balave njuške hijena oštrih zubi i bez usana

hrane se mojimdo danas nedodirljivim idealima.

Cijela povjest moga mozga pretvorila se je u jedno jedino:

razočarenje.

III

Tko može izdržati užasavajući smijeh hijena

što ližu moju od crva očišćenu lobanjui pokušavaju me ubijediti

da mi žele samo očistiti mahovinu s mog mozgazaslijepljenog domoljubljem.

Nikollë Berishaj

Rođen 3.12.1958. u Tuzima (Crna Gora). Osnovnu i srednju školu

završio u rodnom gradu, a studirao u Ljubljani, gdje je i živio od 1977. do

1989. godine. Član Društva naučnih i tehničkih prevoditelja Slovenije i

stalni sudski tumač za albanski i srpsko-hrvatski jezik za područje

Slovenije (od 1980. godine), te član Društva prevoditelja Crne Gore i

Društva književnih prevoditelja Albanije i Kosova. Prevodi na jezičkim re-lacijama albanski–slovenački–hrvatski (srpski, bosanski, crnogorski).

Diplomirani je inženjer elektrotehnike i međunarodni ovlašteni ispi-tivač ECDL programa. Živi i radi u Tuzima, Crnoj Gori.

Sudionik je Prvog međunarodnog seminara prevoditelja slovenačke

književnosti, Novo Mesto, 17.- 22. kolovoz 2010.

Dobitnik je najviše slovenačke nagrade za književno prevodilaštvo

Pretnarove nagrade 2013. koju prati počasni naslov "Ambasador slove-načke književnosti i jezika te slovenskih kultura".

Autorska izdanja:

1. Nikollë Berishaj, "Fjalor sllovenisht-shqip dhe shqip-sllovenisht"

Slovensko-albanski in albansko-slovenski slovar, Cankarjeva Založba,

Ljubljana 1989., drugo dopunjeno izdanje Toena, Tirana 2002. i 2009.

2. Nikollë Berishaj, Sub rosa dictum, poezija (albanski), Illyricum

Tuz, 2001.

3. Nikollë Berishaj, Kush e vrau besën, roman (albanski), Illyricumi

Tuz, 2011.

4. Nikollë Berishaj, Antologji e poezisë bashkëkohore sllovene

(albanski) Antologija savremene slovenačke poezije, Toena Tirana,

2008.

Ukupni zbroj objavljenih prijevoda je tiskan u pedeset i osam knjiga,

a njih osam trenutačno čeka izdavača.

Grob mog pretka

Pored puta, u sjenci hrastabez križa, polumjeseca ni zvijezde

gomila kamenja bez redoslijedasteže srca, budi osjećanja naša

(A neznanim junacima grade mauzoleje!)Njegova nam krv teče žilama,

hrani srca naša; pretvoren u pepeo,

isušenostao bez imena naš poznati junak

(Neznanom junaku se gradi grob od mermera!)Njegove kosti upijaju našu krv kao

biljka rosu(Pod spomenik neznanom junaku nema ni kostiju)

Na njegovom grobu, koji ne liči na grobpasu ovce, krave…

i svinje svojim rilicamakopaju po njemu.

- po grobu, koji nije grob, po grobu našeg pretka

(Počasne straže u svečanim odijelimaStoje mirno i čuvaju povijest

neznanih junaka!)Samo gusle, negdje iza debelih zidova

Pominju veliko ime,Koje se malim slovom piše.

- mitovi nemaju povijesnu vrijednost!(Povijest se čuva u muzejima koji nose ime

neznanog junaka!)

Ne stidi se

Ne stidi se svojega nožem rezanog imenaNa suznom stablu masline!

Bio si mlad i htio biti besmrtan.Ali, nemoj misliti

da će se samo od sebe brisati,i nemoj misliti da će se ikada brisati!

Stoljećima će živjeti,da podsjeća na tvoj zločin.

Tvoja će se djeca smijati ili stidjetizločinu besmrtnosti svojega oca.

Izvinut će se maslinovim granamapreskočivši nož

kojim sebe učini besmrtnimna maslinovom stablu.

Iz njegove raneneprestalno će teći sol

koju nitko neće htjeti da isprobaa tvoja djeca najmanje.

24 25BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

FOJNIČKAŠKRINJAZDRAV ŽIVOT

Vježbe protiv celulitaPSIHOLOGIJA I PEDAGOGIJA

FOJNIČKAŠKRINJA

ih, neki će i opravdati njihove postupke. Gledajući i slušajući ih, ne postoji obični smrtnik koji im može suditi. Ne postoji ni onaj koji će reći da su u pravu ili da gri-ješe. Ovdje i nije važno dokazati jesu li u pravu ili griješe. Važno je da oni sami urade introspekciju, da pogledaju dubo-ko u sebe, potraže potisnute sadržaje, pokušaju shvatiti razloge zbog kojih su ih potisnuli. Važno je da te sadržaje nakon određenog vremena izvuku van, da se suoče s njima.

Svaka individua ima pravo biti tužna, osjećati se tjeskobno, biti depresivna, potiskivati određene sadržaje. Ali isto tako, svaka individua zaslužuje da joj se da prilika da se suoči s navedenim stanji-ma i da ih pokuša riješiti. Jedino kroz pogled u sebe možemo razumijeti ili bar pokušati razumijeti druge. Jedino tako možemo težiti kompromisima, a izbjeći kompromitiranje.

Koračajući kroz svakodnevnicu nala-zimo vrijeme za sve druge, obavljamo obveze za koje smo prethodno napravili popis, trudimo se ne izazvati kritike koje će nas unazaditi, rješavamo probleme drugih, a najmanje brinemo o sebi. Naj-manje vremena odvajamo za sebe, naj-manje vremena posvećujemo razgovoru sa samim sobom, razmišljanju o sebi i svojim postupcima, o tome koliko je u davanju drugima prisutno davanje sebi samome.

u onim područjima života koje smatra najuspješnijim, u kojima se osjeća najsi-gurnijom. Za neke je to posao, za neke prijateljski odnosi, za neke partnerski odnosi. Nije važno o kojem se odnosu ra-di, ali u njima su sigurno zadovoljeni vaši minimalni zahtjevi.

Minimalni zahtjevi se razlikuju od osobe do osobe. Neki ih imaju jako puno, a neki jako malo. S druge strane, neki ih imaju puno u prijateljskim odnosima, ali jako malo u poslovnim. Nema nikakvog pravila koje definira koji su najbolji minimalni zahtjevi i koje biste morali imati ili koliko biste ih trebali imati, ali postoji jedno drugo, nepisano pravilo. Obično ih imate onoliko koliko ste svjesni da možete dati. Drugim riječima, ako ste sigurni u sebe kao poslovnu osobu i imate dojam da možete mnogo dati svom poslodavcu, imat ćete mnogo minimalnih zahtjeva od svog posla koji jednostavno moraju biti zadovoljeni ako želite biti zadovoljni. Oni bi trebali pred-stavljati glavnog motivatora u vašem hodu k dalje.

Nije rijetkost da se svaka individua, u prethodno objašnjenim danima, osjeća manje vrijednom, tjeskobnom pa čak i depresivnom. Upravo tada odlučuje da želi mijenjati mnogo toga u svome životu, da želi metaforički rečeno okrenuti novu stranicu ili pisati novu knjigu. Mnogi će kao objašnjenje tome navesti bezbroj lo-gičnih, ali i nelogičnih razloga. Slušajući

ijekom godine postoje oni dani koji nekim propisanim pravilima zahtije-Tvaju od nas više odricanja, koji su tu

da bismo sami sebe uspjeli osvijestiti, bazirati se na važne komponente našega života. Negdje u svojoj nutrini znamo da je svaki dan takav, ali upravo zbog propi-sanih pravila, bilo vidljivih ili nevidljivih, lakše nam je uraditi introspekciju ili po-gled na sebe u danima koji su, što bismo rekli tu upravo s ciljem introspekcije. Ko-liko ćemo u tim danima postići kompro-misa s drugima, ali i sa samim sobom, ali i koliko ćemo biti izloženi kompromitira-nju sebe samih, uvijek ovisi o nama. Ho-ćemo li dopustiti drugima da kompromi-som nazivaju negiranje sebe i vitalnih potreba ili ćemo čvrsto braniti ono što jesmo i pokušati korigirati svoje obrasce ponašanja, razumijeti svoje vrline i ma-ne? Teško je odgovoriti na ovo pitanje.

Kompromis radimo onda kada pri-stajemo na ono što je iznad naših mini-malnih zahtjeva, a kopromitiramo se kada pristajemo na ono što je ispod naših minimalnih zahtjeva.

Ono što bi svaka individua trebala uraditi prije nego krene na korekciju vla-stitog ponašanja s ciljem boljeg razumi-jevanja drugih i s ciljem sretnijeg, mir-nijeg i duhovnošću ispunjenog života, jest da definira svoje minimalne zahtjeve

Kompromis sa samim sobom Marijana BILIĆ

vam moraju biti ravna, glavu morate dr-žati uspravno. Kada ste u čučnju, morate imati osjećaj oslanjanja na pete. Noge neka vam budu paralelno u širini bokova.

Čučnjevi u raskoraku. Kada radite ovu vježbu, osim što morate imati kon-trolu s ravnotežom, morate paziti da vam koljeno prednje noge ne prelazi nožne prste. Raskorak neka bude veliki, tako da prednja noga u najdonjoj poziciji čučnja bude pod pravim kutom, a zadnja daleko iza.

Magareći udarac. Možda je ovaj na-ziv smiješan, ali vjerujte neće vam biti do smijeha kada započnete raditi ovu vjež-bu. Kada kleknete na sve četiri, dignite jednu nogu savinutu u koljenu pod pra-vim kutom te ju dižite i spuštajte tako da zatežete mišiće stražnjice. Nogu cijelo vrijeme morate držati pod ravnim kutom.

Podizanje noge na pilates lopti. Sjednite na loptu za pilates i uspravite leđa, a ruke stavite na bokove ili sa svake strane lopte kako biste imali bolju rav-notežu. Polako počnite dizati jednu nogu, tako dugo dok ju ne izravnate. Prsti vam

cijelo vrijeme moraju biti zategnuti pre-ma gore. Radite ovu vježbu polako. Svaki pokret neka bude naglašen. Napravite što je više ponavljanja moguće.

Zatezanje bokova. Lezite na leđa s pogrčenim koljenima i rukama sa svake strane tijela. Jedno stopalo prebacite preko koljena druge (pogledajte na slici). Donji dio leđa izravnajte s podom, pri-tisnite trbušne mišiće i dignite bokove visoko, tako da vam se abdomen izravna nogama. Držite u gornjem položaju oko pet sekundi, dobro zategnite sve mišiće i polako spuštajte. Ne savijajte leđa kada ste u gornjem položaju.

Ovo je samo dio vježbi koji će vam pomoći u razgradnji celulita. Također, ove vježbe koje smo vam prikazali i sav-jetovali, najučinkovitije su protiv celuli-ta, ali to ne znači da i brojne druge sport-ske aktivnosti neće dati rezultata. Upra-vo suprotno! Ono što je na kraju najvaž-nije zapamtiti je da vježbate radi zdrav-lja, a ne radi izgleda.

otrebno je odabrati vježbe koje će vam poboljšavati cirkulaciju u orga-Pnizmu, što će pak djelovati na ubrza-

vanje metabolizma i sagorijevanje suviš-nih masnoća...

Što je najbolje?Najbolje vježbe za sagorijevanje celu-

lita su brzo hodanje, trčanje i plivanje. Naime, celulit je između ostalog rezultat loše cirkulacije, a ova tri načina vježba-nja su najbolja za poticanje te cirkulacije. Točnije hodanje, trčanje i plivanje pomo-ći će vam da masnoće koje su zarobljene ispod kože, ponovno dođu u vaš krvotok te da ih sagorite. Također ove vježbe, kao i druge kardiovaskularne vježbe, potiču znojenje što pomaže tijelu da se detoksi-cira.

Plivanje – vježbate ramena, kvadri-cepse i ostale mišiće na butinama, listove i ruke.

Hodanje – vježbate kvadricepse i os-tale mišiće na butinama, stražnjicu, lis-tove i ruke.

Vožnja biciklom – vježbate noge, stražnjicu, kvadricepse i ostale mišiće na butinama, listove.

Orbitrek – vježbate noge, stražnjicu, kvadricepse i ostale mišiće na butinama, listove.

Veslanje – vježbate leđa, ruke i noge.Steper – vježbate noge, stražnjicu,

kvadricepse i ostale mišiće na butinama, listove.

Aerobne vježbe protiv celulita

Čučnjevi. Radite pravilne čučnjeve što znači da vam koljena ne smiju prili-kom čučnja prelaziti nožne prste. Leđa

Gordana

BOŠNJAK ČUTURIĆ

24 25BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

FOJNIČKAŠKRINJAZDRAV ŽIVOT

Vježbe protiv celulitaPSIHOLOGIJA I PEDAGOGIJA

FOJNIČKAŠKRINJA

ih, neki će i opravdati njihove postupke. Gledajući i slušajući ih, ne postoji obični smrtnik koji im može suditi. Ne postoji ni onaj koji će reći da su u pravu ili da gri-ješe. Ovdje i nije važno dokazati jesu li u pravu ili griješe. Važno je da oni sami urade introspekciju, da pogledaju dubo-ko u sebe, potraže potisnute sadržaje, pokušaju shvatiti razloge zbog kojih su ih potisnuli. Važno je da te sadržaje nakon određenog vremena izvuku van, da se suoče s njima.

Svaka individua ima pravo biti tužna, osjećati se tjeskobno, biti depresivna, potiskivati određene sadržaje. Ali isto tako, svaka individua zaslužuje da joj se da prilika da se suoči s navedenim stanji-ma i da ih pokuša riješiti. Jedino kroz pogled u sebe možemo razumijeti ili bar pokušati razumijeti druge. Jedino tako možemo težiti kompromisima, a izbjeći kompromitiranje.

Koračajući kroz svakodnevnicu nala-zimo vrijeme za sve druge, obavljamo obveze za koje smo prethodno napravili popis, trudimo se ne izazvati kritike koje će nas unazaditi, rješavamo probleme drugih, a najmanje brinemo o sebi. Naj-manje vremena odvajamo za sebe, naj-manje vremena posvećujemo razgovoru sa samim sobom, razmišljanju o sebi i svojim postupcima, o tome koliko je u davanju drugima prisutno davanje sebi samome.

u onim područjima života koje smatra najuspješnijim, u kojima se osjeća najsi-gurnijom. Za neke je to posao, za neke prijateljski odnosi, za neke partnerski odnosi. Nije važno o kojem se odnosu ra-di, ali u njima su sigurno zadovoljeni vaši minimalni zahtjevi.

Minimalni zahtjevi se razlikuju od osobe do osobe. Neki ih imaju jako puno, a neki jako malo. S druge strane, neki ih imaju puno u prijateljskim odnosima, ali jako malo u poslovnim. Nema nikakvog pravila koje definira koji su najbolji minimalni zahtjevi i koje biste morali imati ili koliko biste ih trebali imati, ali postoji jedno drugo, nepisano pravilo. Obično ih imate onoliko koliko ste svjesni da možete dati. Drugim riječima, ako ste sigurni u sebe kao poslovnu osobu i imate dojam da možete mnogo dati svom poslodavcu, imat ćete mnogo minimalnih zahtjeva od svog posla koji jednostavno moraju biti zadovoljeni ako želite biti zadovoljni. Oni bi trebali pred-stavljati glavnog motivatora u vašem hodu k dalje.

Nije rijetkost da se svaka individua, u prethodno objašnjenim danima, osjeća manje vrijednom, tjeskobnom pa čak i depresivnom. Upravo tada odlučuje da želi mijenjati mnogo toga u svome životu, da želi metaforički rečeno okrenuti novu stranicu ili pisati novu knjigu. Mnogi će kao objašnjenje tome navesti bezbroj lo-gičnih, ali i nelogičnih razloga. Slušajući

ijekom godine postoje oni dani koji nekim propisanim pravilima zahtije-Tvaju od nas više odricanja, koji su tu

da bismo sami sebe uspjeli osvijestiti, bazirati se na važne komponente našega života. Negdje u svojoj nutrini znamo da je svaki dan takav, ali upravo zbog propi-sanih pravila, bilo vidljivih ili nevidljivih, lakše nam je uraditi introspekciju ili po-gled na sebe u danima koji su, što bismo rekli tu upravo s ciljem introspekcije. Ko-liko ćemo u tim danima postići kompro-misa s drugima, ali i sa samim sobom, ali i koliko ćemo biti izloženi kompromitira-nju sebe samih, uvijek ovisi o nama. Ho-ćemo li dopustiti drugima da kompromi-som nazivaju negiranje sebe i vitalnih potreba ili ćemo čvrsto braniti ono što jesmo i pokušati korigirati svoje obrasce ponašanja, razumijeti svoje vrline i ma-ne? Teško je odgovoriti na ovo pitanje.

Kompromis radimo onda kada pri-stajemo na ono što je iznad naših mini-malnih zahtjeva, a kopromitiramo se kada pristajemo na ono što je ispod naših minimalnih zahtjeva.

Ono što bi svaka individua trebala uraditi prije nego krene na korekciju vla-stitog ponašanja s ciljem boljeg razumi-jevanja drugih i s ciljem sretnijeg, mir-nijeg i duhovnošću ispunjenog života, jest da definira svoje minimalne zahtjeve

Kompromis sa samim sobom Marijana BILIĆ

vam moraju biti ravna, glavu morate dr-žati uspravno. Kada ste u čučnju, morate imati osjećaj oslanjanja na pete. Noge neka vam budu paralelno u širini bokova.

Čučnjevi u raskoraku. Kada radite ovu vježbu, osim što morate imati kon-trolu s ravnotežom, morate paziti da vam koljeno prednje noge ne prelazi nožne prste. Raskorak neka bude veliki, tako da prednja noga u najdonjoj poziciji čučnja bude pod pravim kutom, a zadnja daleko iza.

Magareći udarac. Možda je ovaj na-ziv smiješan, ali vjerujte neće vam biti do smijeha kada započnete raditi ovu vjež-bu. Kada kleknete na sve četiri, dignite jednu nogu savinutu u koljenu pod pra-vim kutom te ju dižite i spuštajte tako da zatežete mišiće stražnjice. Nogu cijelo vrijeme morate držati pod ravnim kutom.

Podizanje noge na pilates lopti. Sjednite na loptu za pilates i uspravite leđa, a ruke stavite na bokove ili sa svake strane lopte kako biste imali bolju rav-notežu. Polako počnite dizati jednu nogu, tako dugo dok ju ne izravnate. Prsti vam

cijelo vrijeme moraju biti zategnuti pre-ma gore. Radite ovu vježbu polako. Svaki pokret neka bude naglašen. Napravite što je više ponavljanja moguće.

Zatezanje bokova. Lezite na leđa s pogrčenim koljenima i rukama sa svake strane tijela. Jedno stopalo prebacite preko koljena druge (pogledajte na slici). Donji dio leđa izravnajte s podom, pri-tisnite trbušne mišiće i dignite bokove visoko, tako da vam se abdomen izravna nogama. Držite u gornjem položaju oko pet sekundi, dobro zategnite sve mišiće i polako spuštajte. Ne savijajte leđa kada ste u gornjem položaju.

Ovo je samo dio vježbi koji će vam pomoći u razgradnji celulita. Također, ove vježbe koje smo vam prikazali i sav-jetovali, najučinkovitije su protiv celuli-ta, ali to ne znači da i brojne druge sport-ske aktivnosti neće dati rezultata. Upra-vo suprotno! Ono što je na kraju najvaž-nije zapamtiti je da vježbate radi zdrav-lja, a ne radi izgleda.

otrebno je odabrati vježbe koje će vam poboljšavati cirkulaciju u orga-Pnizmu, što će pak djelovati na ubrza-

vanje metabolizma i sagorijevanje suviš-nih masnoća...

Što je najbolje?Najbolje vježbe za sagorijevanje celu-

lita su brzo hodanje, trčanje i plivanje. Naime, celulit je između ostalog rezultat loše cirkulacije, a ova tri načina vježba-nja su najbolja za poticanje te cirkulacije. Točnije hodanje, trčanje i plivanje pomo-ći će vam da masnoće koje su zarobljene ispod kože, ponovno dođu u vaš krvotok te da ih sagorite. Također ove vježbe, kao i druge kardiovaskularne vježbe, potiču znojenje što pomaže tijelu da se detoksi-cira.

Plivanje – vježbate ramena, kvadri-cepse i ostale mišiće na butinama, listove i ruke.

Hodanje – vježbate kvadricepse i os-tale mišiće na butinama, stražnjicu, lis-tove i ruke.

Vožnja biciklom – vježbate noge, stražnjicu, kvadricepse i ostale mišiće na butinama, listove.

Orbitrek – vježbate noge, stražnjicu, kvadricepse i ostale mišiće na butinama, listove.

Veslanje – vježbate leđa, ruke i noge.Steper – vježbate noge, stražnjicu,

kvadricepse i ostale mišiće na butinama, listove.

Aerobne vježbe protiv celulita

Čučnjevi. Radite pravilne čučnjeve što znači da vam koljena ne smiju prili-kom čučnja prelaziti nožne prste. Leđa

Gordana

BOŠNJAK ČUTURIĆ

26 27

FOJNIČKAŠKRINJA

BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

KULINARSKI "OBRAČUN"

mesa, s tim što su kotlići sa svinjetinom

bili posebno označeni. Prvi dio priprema

(odabir mesa, začina itd.) ekipe su oba-

vile kod kuće, a na licu mjesta kuhari su

imali zadaću tajnom recepturom svojih

gulaša pridobiti najbolje ocjene ocjenji-

vačkog suda. Činilo se kako brojni posje-

titelji, natiskani oko stolova s pićima i

mezetlucima smetaju kuharima, ali na-

Organizator je natjecateljima osigu-

rao prostor s ognjištem, drva, stolove i

nagrade za najbolje. Bila je i tombola. Vo-

ditelju programa Peri Miletiću, umno-

gome je pomoglo što su svi natjecatelji

dobili napisan protokol sa satnicom cje-

lodnevnog programa aktivnosti. Glazbe-

nu kulisu fešte u početku je činila Rutina

harmonika, a kada su se društva malo

"zagrijala", začula se Nenina gitara te

Romina i Pegetova frula, praćene pjes-

mama raznih napjeva. Goste u motelu

zabavljao je pak glazbeni bračni par s

Otigošća Robert i Snježana Bošnjak.

Na ovogodišnju kotlićijadu prijavilo

se 12 ekipa, a s obzirom na teritorijalnu

zastupljenost njihovih pojedinih članova

moglo bi se reći kako je poprimila inter-

nacionalni karakter. Pored najbrojnijih

Fojničana jaka je bila ekipa iz Primorja;

od Ploča, Neuma, Vrgorca, Gruda, pojedi-

protiv - uživali su u svojoj ulozi istodob-

no se družeći dok se meso u kotlićima

krčkalo na laganoj vatri.

Opuštena ugodna atmosfera sa zalas-

kom sunca polako se premještala s tera-

se u toplinu motela "Brusnica" gdje se

tražilo mjesto za stajanje. Oni "hrabriji"

ostali su napolju pored vatri.

Neizvjesnost o imenu pobjednika po-

trajala je do 20 sati. Neutralni ocjenjiva-

čki sud je u međuvremenu donio konač-

nu odluku o najboljem gulašu uzimajući

u obzir njegov okus, boju, gustoću i izgled

komada mesa.

Pobjednikom ovogodišnje kotlićijade

proglašena je ekipa "Vinkići" iz Neuma

kojoj je pripala novčana nagrada od 150

KM. Drugo mjesto osvojila je ekipa "Luda

Rajka" (Mlađo Tuka i njegovo društvo),

dok su se trećom pozicijom morali zado-

voljiti Ivan, Žuti i Bracika iz ekipe "Cito-

nja" – Bakovići. Ovo je službeni poredak,

međutim slobodno se može reći kako su

svi, zapravo, bili pobjednici. Svi kotlići su

ispražnjeni, a da je bilo i repete, dobro bi

došla. Druženje se nastavilo do sitnih sati

novoga dana. Rasprave i dvojbe o najbo-

ljim gulašima će trajati još neko vrijeme,

a ostat će sjećanja na lijepo druženje i

želja da se ponovi sljedeće godine.

ako to počne; najprije se rodi ideja

koja ako padne na plodno tlo i privu-Tče svoje pobornike i sljedeće godine

prelazi u tradiciju. Ideja Rekreacijskog

centra "Brusnica" na Fratarskim staja-

ma, nastala prije šest godina, postigla je

pun pogodak, a sudeći po svake godine

većem broju sudionika, mogla bi doista

prerasti u lijepu tradiciju i značajan da-

tum u planovima brojnih zaljubljenika

kulinarstva. I ne samo njih.

Izuzetno lijep, sunčan, subotnji dan 6.

veljače 2016. godine izmamio je brojne

ljubitelje prirode i druženja koji su pre-

valili 13 km makadamskog puta kako bi

bili dio fešte koja se se održavala na tera-

si RC "Brusnica". Uzalud je ski lift svojim

šumovima i praznim sidrima koja su kli-

zila dvosmjernom putanjom pozivao po-

sjetitelje, no njihova je pažnja bila usmje-

rena na prostor motela ispunjen dimom,

žamorom, smijehom i zvucima glazbe.

Uzrok je bio i nedovoljna količina snijega

na stazi koju je s odmicanjem dana, sun-

ce učinilo neupotrebljivom.

naca iz Kreševa, Viteza i Žepča, do Župa-

nje (RH). Prvi put su se i članice udruge

"Fojnička žena" pojavile kao ekipa. Imale

su i svoj štand humanitarno-prodajnog

karaktera na kojem su nudile svoje ruko-

tvorine, razne ljekovite pripravke, mele-

me, kreme, likere…

Pravila su bila jasna: pripremao se

klasični gulaš, od jedne ili više vrsta

Kotlićijada na Fratarskim stajamaSvi se slažu kako je ovogodišnja kotlićijada bila najbolja do sada, u svakom pogledu, počevši od vremenskih uvjeta, organizacije, broja ekipa, interesa posjetitelja i ozračja općenito. Najbolji gulaš imali su gosti iz Neuma.

Tomislav BOŠNJAK

26 27

FOJNIČKAŠKRINJA

BROJ 38 SIJEČANJ/VELJAČA 2016. BROJ 38SIJEČANJ/VELJAČA 2016.

KULINARSKI "OBRAČUN"

mesa, s tim što su kotlići sa svinjetinom

bili posebno označeni. Prvi dio priprema

(odabir mesa, začina itd.) ekipe su oba-

vile kod kuće, a na licu mjesta kuhari su

imali zadaću tajnom recepturom svojih

gulaša pridobiti najbolje ocjene ocjenji-

vačkog suda. Činilo se kako brojni posje-

titelji, natiskani oko stolova s pićima i

mezetlucima smetaju kuharima, ali na-

Organizator je natjecateljima osigu-

rao prostor s ognjištem, drva, stolove i

nagrade za najbolje. Bila je i tombola. Vo-

ditelju programa Peri Miletiću, umno-

gome je pomoglo što su svi natjecatelji

dobili napisan protokol sa satnicom cje-

lodnevnog programa aktivnosti. Glazbe-

nu kulisu fešte u početku je činila Rutina

harmonika, a kada su se društva malo

"zagrijala", začula se Nenina gitara te

Romina i Pegetova frula, praćene pjes-

mama raznih napjeva. Goste u motelu

zabavljao je pak glazbeni bračni par s

Otigošća Robert i Snježana Bošnjak.

Na ovogodišnju kotlićijadu prijavilo

se 12 ekipa, a s obzirom na teritorijalnu

zastupljenost njihovih pojedinih članova

moglo bi se reći kako je poprimila inter-

nacionalni karakter. Pored najbrojnijih

Fojničana jaka je bila ekipa iz Primorja;

od Ploča, Neuma, Vrgorca, Gruda, pojedi-

protiv - uživali su u svojoj ulozi istodob-

no se družeći dok se meso u kotlićima

krčkalo na laganoj vatri.

Opuštena ugodna atmosfera sa zalas-

kom sunca polako se premještala s tera-

se u toplinu motela "Brusnica" gdje se

tražilo mjesto za stajanje. Oni "hrabriji"

ostali su napolju pored vatri.

Neizvjesnost o imenu pobjednika po-

trajala je do 20 sati. Neutralni ocjenjiva-

čki sud je u međuvremenu donio konač-

nu odluku o najboljem gulašu uzimajući

u obzir njegov okus, boju, gustoću i izgled

komada mesa.

Pobjednikom ovogodišnje kotlićijade

proglašena je ekipa "Vinkići" iz Neuma

kojoj je pripala novčana nagrada od 150

KM. Drugo mjesto osvojila je ekipa "Luda

Rajka" (Mlađo Tuka i njegovo društvo),

dok su se trećom pozicijom morali zado-

voljiti Ivan, Žuti i Bracika iz ekipe "Cito-

nja" – Bakovići. Ovo je službeni poredak,

međutim slobodno se može reći kako su

svi, zapravo, bili pobjednici. Svi kotlići su

ispražnjeni, a da je bilo i repete, dobro bi

došla. Druženje se nastavilo do sitnih sati

novoga dana. Rasprave i dvojbe o najbo-

ljim gulašima će trajati još neko vrijeme,

a ostat će sjećanja na lijepo druženje i

želja da se ponovi sljedeće godine.

ako to počne; najprije se rodi ideja

koja ako padne na plodno tlo i privu-Tče svoje pobornike i sljedeće godine

prelazi u tradiciju. Ideja Rekreacijskog

centra "Brusnica" na Fratarskim staja-

ma, nastala prije šest godina, postigla je

pun pogodak, a sudeći po svake godine

većem broju sudionika, mogla bi doista

prerasti u lijepu tradiciju i značajan da-

tum u planovima brojnih zaljubljenika

kulinarstva. I ne samo njih.

Izuzetno lijep, sunčan, subotnji dan 6.

veljače 2016. godine izmamio je brojne

ljubitelje prirode i druženja koji su pre-

valili 13 km makadamskog puta kako bi

bili dio fešte koja se se održavala na tera-

si RC "Brusnica". Uzalud je ski lift svojim

šumovima i praznim sidrima koja su kli-

zila dvosmjernom putanjom pozivao po-

sjetitelje, no njihova je pažnja bila usmje-

rena na prostor motela ispunjen dimom,

žamorom, smijehom i zvucima glazbe.

Uzrok je bio i nedovoljna količina snijega

na stazi koju je s odmicanjem dana, sun-

ce učinilo neupotrebljivom.

naca iz Kreševa, Viteza i Žepča, do Župa-

nje (RH). Prvi put su se i članice udruge

"Fojnička žena" pojavile kao ekipa. Imale

su i svoj štand humanitarno-prodajnog

karaktera na kojem su nudile svoje ruko-

tvorine, razne ljekovite pripravke, mele-

me, kreme, likere…

Pravila su bila jasna: pripremao se

klasični gulaš, od jedne ili više vrsta

Kotlićijada na Fratarskim stajamaSvi se slažu kako je ovogodišnja kotlićijada bila najbolja do sada, u svakom pogledu, počevši od vremenskih uvjeta, organizacije, broja ekipa, interesa posjetitelja i ozračja općenito. Najbolji gulaš imali su gosti iz Neuma.

Tomislav BOŠNJAK

usreti članova La Verne se održavaju u prostorijama samostana sv. Duha u Fojnici svaki četvrtak u 19,30 sati, a cilj djelovanja je prvenstve-Sno dobrotvorni i humanitarni rad kroz različite aktivnosti, kako bi se

pomoglo potrebitima u našoj župi. Udruženje svake godine organizira proslavu blagdana sv. Nikole, scenski

prikaz živih jaslica, humanitarni dobrotvorni božićni koncert, akciju dariva-nja krvi, akciju "Ruke moje daruju", molitveno bdijenje u Velikom tjednu i različite druge aktivnosti i sadržaje. Pored toga, naši susreti su ispunjeni i drugim različitim oblicima druženja, kao što su molitve, predavanja, klanja-nja pred Presvetim, filmovi, debate, pjesme, igre itd. Svakog četvrtka je jedna od ovih navedenih tema.

Ovo ljeto/jesen smo imali jednu posebnu i dragu akciju La Verne u kojoj su članovi udruženja na poseban način pomogli jednom našem župljaninu Borisu Toli iz mjesta Bakovića, koji je slijep. Boris je jako zanimljiv dečko, pun priče i života, živi s majkom Lucijom i sestrom Ružicom. Borisu smo pomogli pri obnovi kuće i nabavci bijele tehnike, namještaja, posuđa i svega što je potrebno za normalan život jednoj ovako lijepoj i plemenitoj obitelji.

S obzirom da je Boris veliki prijatelj La Verne, jedne zgode smo ga pitali ima li još nešto što bismo mogli učini za njega, a on je rekao: "Da, ali ne smijem vam reći", našalio se i dodao: "Bog mi oduzeo vid, a ja bih želio imati lijepe zube ako je ikako moguće".

Tu smo Borisovu rečenicu prenijeli članovima La Verne (velike Frame) i krenuli u realizaciju tako što smo u najkraćem roku zakazali termin kod naše drage doktorice Suzane Lovrić. Zahvaljujući dobrim ljudima, Fojničanima, članovima, osoblju iz samostana, Boris dolazi na redovite termine i nakon određenog vremena dobiva nove zube.

Inače, Boris je jako zanimljiva i dobra osoba, pun života, jako voli društvo i ljude i svi oni koji žele mogu ga obići i posjetiti, vjerujem da će mu biti jako drago.

Udruženje se također može pohvaliti što smo i ove godine, nakon huma-nitarnog dobrotvornog božićnog koncerta, posjetili 26 obitelji gdje smo im uručili pakete u vrijednosti od po 120 KM (osnovnih životnih namirnica). Također smo, do kraja ove školske godine, uplatili sendviče za 14 učenika Osnovne škole "Ivan Goran Kovačić" Fojnica, Gojevići. To smo uspjeli realizirati zahvaljujući na poseban način Igoru i Ivani Bošnjak, koji su nam uvijek spremni pomoći u svakoj akciji. Od srca im hvala i Bog ih blagoslovio.

Pored svega pozitivnog što radimo i organiziramo, nastojimo i sebe nagraditi tako da obično organiziramo zimski izlet na planinu. Nedavno smo proveli vikend na Plitvičkim jezerima...

Želja nam je da nam se priključe svi oni koji žele, svi su dobro došli, studenti, mladi bračni parovi... da zajedno radimo i gradimo.

Vijekoslav OROZ

Udruženje La Verna djeluje već četiri godine u župi Fojnica zahvaljujući našem duhovnom asistentu fra Domagoju Šimiću. Čine ga mladi koji su ranije bili članovi Frame Fojnica, sadašnji studenti i bivši studenti, a neki su već i udati i oženjeni.

UDRUŽENJE LA VERNA

Za Borisov ljepši osmijeh