Usporedba rjeavanja temeljnih filozofskih pitanja kod Platona i Aristotela (ontoloko razdoblje)

Filozofska pitanja Nain rjeavanja filozofskih pitanjaRazlikeSlinosti

PlatonAristotel

Bitak

Ideje su vjene i nepromjenjive biti svega. One su izvor i uzrok svega, praslike, paradigme stvari. Takvo shvaanje proizlazi iz podvojenosti zbilje na istinsku zbilju ideja i vidljivi materijalni svijet pojava, koje su tek sjene ideja. Ali i iz traenja opeg i prevladavanja relativizma pa je Platon opim pojmovima pridao vrijednost izvornih opstojnosti te su pojmovi ideje, a ideje su bitak.(Konj je konj, po ideji konja)Oblik je ono bitno, bit po kojoj neto jest to to jest, svrha, znaenje. Aristotel razlikuje tvar i oblik. Tvar je pasivna mogunost, potencija, a stvar je oblikovana tvar (hilemorfizam). Kao to je oblak oblak po formi oblaka, tako je i ovjek ovjek po formi ovjeka, a to je dua, koja je trovrsna (vegetativna, animalna i razumska). Prema Aristotelu 4 su uzroka svega: tvar (causa materialis), oblik (causa formalis), kretanje (causa efficiens) i svrha (causa finialis). Oni su predmet prve filozofije tj. metafizike (poetak ontologije)Platon ne rjeava ontoloka pitanja promatranjem svijeta kao to to radi Aristotel. Za Aristotela nema druge zbilje (realnosti) pored ove koja je jedinstvo opeg i pojedinanog, neprihvatljiva mu je dvojnost svjetova . Tvrdi da ope ne moe biti izvan pojedinanoga. Konjstvo nije izvan konja. Konjstvo je u konju. Time kritizira Platonov idealizam. Glavna razlika je ta to Platon vidi ideje kao bitak svega a Aristotel oblik kao bit svega, materije. Za Platon su najsavrenije ideje, a Aristotel prihvaa postojanje nepokretnog pokretaa (Boga).Zbilju shvaaju dvojako: Platon razvija svoju filozofiju oko ideja i pojava, a Aristotel oko tvari i oblika. Obojica prihvaaju nekakvo savrenstvo koje sve pokree.

KretanjeKod Platona nema kretanja, nego samo postoji meteksis- sudjelovanje ideje u pojavi.Polazi od svog osnovnog shvaanja bitka pa kretanje definira kao in prelaska materije u formu. Razvija hijerarhiju oblika jer je odnos izmeu tvari i oblika relativan. Kamen kao tvar ima mogunost za oblik stupa, a stup za oblik stupovlja, pa za hram, a hram za trg i tako beskonano. Zato vidi svijet kao vjeno kretanje, usavravanje oblika, tok sve veeg proimanja tvari oblikom. Razlika je u tome da je kretanje za Aristotela prelazak materije u formu a kod Platona se to kretanje ni ne vidi jer za njega postoji samo sudjelovanje ideje u pojavi. U ovome Aristotel najvie kritizira Platona jer tvrdi da mora postojati neto izmeu ideje i pojave. Nema slinosti osim da je za obojicu kretanje vezano uz bitak.

Spoznaja Shvaanje o spoznaji zapoinje kao i predsokratici pa govori o dvije vrste spoznaje. Prva je noesis, umna spoznaja, koja je upravljena bitku. I nju dijeli na episteme (isto znanje o idejama) i predoavanje( matematske ostvaraje jer je to najblie finoi same ideje). Druga je doksa, mnijenje, koja je upravljena bivanju, dogaanju, osjetilnom svijetu. A nju dijeli na vjerovanje (da se u nekoj pojavi zrcali ideja) i nagaanje ( sjene pojava). Spoznaja za njega nije postupno sazrijevanje nego on u svoju filozofiju uvodi teoriju sjeanja. Dua boravi u carstvu ideja te kad se rodi vidljivi svijet podsjea duu na ideje. Prema tome, spoznaja je sjeanje (anamneza). Filozofija moe ubrzati to sjeanje.

Aristotel smatra da filozofija treba krenuti od prve supstancije, koja se sastoji od materije i oblika. Tako i spoznaja poinje od onoga to je nama prvo dano, pojedinane tvari koju percepcijom dohvaamo (zor). Miljenje se postupno induktivno uzdie do spoznaje opeg. A to je druga supstancija, rodovi i pojmovi prve supstancije (Aristotel ih je definirao kao kategorije). To je za njega znanost. Umijee je kad spoznaja polazi od onoga to je ope i dolazi do onog to je pojedinano. Aristotelovo miljenje je da to mogu samo oni koji su neto istraili, koji neto znaju te da se tako deduktivnim putem dolazi do istine. On je uveo klasinu teoriju istine prema kojoj je istina podudaranje pojam i stvari. Takva spoznaja je za njega filozofija. Platon kree od podjele spoznaje na osjetilnu i razumsku, dok kod Aristotela takve izriite podjele nema. Shvaanje spoznaje im je potpuno razliito. Dok se Platon oslanja na teoriju sjeanja, Aristotel polazi od istraivanja i znanja te spoznaju svodi na induktivno i deduktivno razmiljanje koje nas vodi znanosti i istini.Obojica svoje teorije temelje na vlastitom shvaanju bitka. Moglo bi se rei da im je slino to jedna vrsta spoznaje kree od osjetila. Kod Platona doksi odgovaraju pojave vidljivog svijeta a Aristotelova indukcija kree od percepcije onoga to nam je dano.

Politika (Drava)Politika mora poivati na moralu. Drava je nastala iz potrebe ljudi za suradnjom u podjeli rada. Cilj je drave srea svih graana, ostvarenje pravednosti. Prema sposobnostima dijeli graane u tri stalea: proizvoditelji (zemljoradnici, zanatlije koji proizvode za sve lanove zajednice), vojnici (uvari koji brane dravu) i vladari ( upravljaju dravom). Razlikuje tri dijela due: poudni, voljni i umni. Vjeruje da kod pojedinih ljudi dominira jedan dio due zato ih dijeli na tri stalea. Proizvoditelji kao poudni dio drave skloni su u svojoj tenji za ugodom, a vrline su im razboritost, umjerenost, skromnost. Mana uvara je tenja za vlau, a vrlina im je hrabrost. Vrlina vladara je mudrost, a mane nemaju. Za njega je pravednost da svatko radi svoj posao, odnosno onaj za koji je sposoban. Ako svaki stale ostvaruje svoju vrlinu, drava je u cjelini i svaki stale i svaki pojedini graanin pravedan. Zastupa vladavinu aristokracije i smatra da e vladari ustrajati u filozofiji. To je idealna drava.Politika je djelovanje u interesu zajednice. Cilj je ostvariti neko ope dobro. Zajednica je prije pojedinca. ovjek je drutveno i politiko bie te svoju bit moe ostvariti tek u politikoj zajednici ili dravi, a ako nije u zajednici onda je ili zvijer ili Bog. Mogua je valjana vladavina, kojoj je cilj ope dobro, neovisno o tome tko vlada (kraljevstvo, aristokracija, republika) i nevaljana vladavina, kojoj je cilj korist samo onih na vlasti (tiranija, oligarhija, demokracija). Platon gleda nerealno na dravu. Vidi da nijedna postojea drava nije ni blizu njegovog shvaanja, ali svejedno vjeruje da se moe stvoriti idealna drava (utopija) . Aristotel je realan u skladu s povijesnom stvarnou, pa dijeli vladavine na valjane i nevaljane. Platon graane dijeli na stalee prema sposobnostima, a Aristotel govori jednako o svakom ovjeku, da svatko moe ostvariti neko ope dobro. Obojica vide kao glavnu funkciju drave odgoj graana

Na prvo mjesto stavljaju zajednicu, drutvo u dravi. Ovdje se nazire totalitarizam u kojem se pojedinac, pa ak i itav stale, gubi pred zajednicom drave.

UmjetnostPlaton malo cijeni umjetnost dok ljepotu izjednaava s idejom dobra i istine. Umjetnosti u idealnoj dravi dodjeljuje skromnu, drugorazrednu, odgojnu ulogu. Sveo ju je na puko sredstvo. Negira ju govorei da je umjetnost mimesis (oponaanje, podraavanje prirodom, obmana) a umjetnici su opsjenari, iluzionisti. Za njega je umjetnost trea od istine: prve su ideje, druge su pojave, koje su sjene ideja, a trea je umjetnost, koja je sjena sjene. Umjetnost je oponaanje ali ne puko oponaanje nego stvaralako. Umjetnici su stvaratelji. Umjetnost se bavi onim to je ope. Aristotel smatra da je umjetnost blia filozofiji nego historiografija, koja se bavi pojedinanim. Umjetnost je svrhovita. Ona je odmor, osvjeenje, odgojno sredstvo i oienje, katarza, oslobaa nas. Umjetnost nas oplemenjuje. Platon gleda negativno na umjetnost, a Aristotel pozitivno. Za Platona je ona bezvrijedna, sjena sjene dok Aristotel misli potpuno suprotno. On vidi umjetnost kao neto uistinu potrebno ovjeku, kao stvaralaku dimenziju ovjeka koja ga vodi osloboenju od emocija, katarzi. Obojica priznaju da umjetnost jeste imitacija i daju joj odgojnu ulogu.

EtikaPlaton dijeli ljude na stalee po njihovim sposobnostima. Daje im odreene vrline i mane temeljene na dijelu due za koji vjeruje da prevladava kod pojedinog stalea.Aristotel misli da svatko moe postii neko dobro (pravedan, ponosit), neku sreu. Ostvarenjem svoje umne prirode ovjek e biti sretan. Misli da vrline nisu jedinstvene i zato ih dijeli na etike i dijanoetike. Etike se postiu tako da razum odgoji volju po naelu zlatne sredine a dijanoetike su razumske vrline koje su dio onog najvieg blaenstva koje obuzima mudraca kada se teorijskom spoznajom priblii prvim izvorima i uzrocima svega te sudjeluje u boanskom miljenju. Platon vidi stalee kao pravedno ureenje u drutvu, a Aristotel smatra da svaki odreen pojedinaan ovjek moe uvijek ostvariti kakvo realno dobro, neto ime e ostvariti napredak u razvoju vlastitih mogunosti. Platonova drava je pravedna ako svaki stale izvrava svoje dunosti. Aristotel drugaije gleda na pravednost govorei o njoj kao jednakosti, ali samo meu jednakima.Platon dijeli ljude po sposobnostima a Aristotel opravdava ropstvo, osobito barbarima, po roenju. Platon idealizira filozofe govorei da su bez mane i Aristotel ih idealizira jer smatra da filozofi sudjeluju u boanskom miljenju.

Ivan Juri 4.b