Budunost slobode j edna je od na jvan i j ih knj iga o g loba ln im po l i t i k im t r e n d o v i m a objavljenih u pos l jednjem desetl jeu. Njena ozbiljna razmat ran ja pruaju ivotno vane lekcije za sve nas koji smo zabrinuti za budu-nos t slobode u svi jetu.

Samuel Huntington

Provokat ivno i prosvjet l jujue is tovremeno. Bernard Lewis

Ovo je vrlo promil jena i in te l igentna knjiga vana za sve Amer ikance i sve one koji pro-vode amer iku pol i t iku. Naposl je tku, to je vani je od s tvarnog znaenja slobode i demo-kracije? Ova se knj iga pojavila u na jbo l jem moguem t r enu tku .

Peter Jennings

U ovoj hrabroj i ambicioznoj knjizi Fareed Za-karia modernizirao je Tocquevilleovu misao... Opseg Zakari j ina znanja je impresivan.. . Za-sluuje iroku itatel jsku publiku.

New York Times Book Review

Budunost slobode

Od is tog autora u i zdan ju F rak tu re : Svijet nakon Amerike

Fareed Zakaria

Budunost slobode Iliberalna demokracija u zemlji i u i nozems tvu

preveo s engleskog Sran Dvornik

Fraktura

Naslov izvornika The Future of Freedom

2003 by Fareed Zakaria

za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012.

za prijevod Sran Dvornik i Fraktura, 2012.

Sva prava pridrana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo

kojem obliku bez prethodnog doputenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-412-6

CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u

Zagrebu pod brojem 821144

za Paulu

Sirene bijahu morske nimfe koje su imale mo da svojom pjesmom zavedu sve koji ih uju, tako da su nesretni mornari, ne mogui se oduprijeti, bili prisiljeni bacati se u more, u svoju propast. Kirka je Odiseja uputila da ui svojih mornara napuni voskom kako ne bi mogli uti napjev, a sebe da dade zavezati za jarbol te svojim ljudima najstroe naredi da ga, ma to rekao ili uinio, nipoto ne oslobode sve dok za sobom ne ostave otok Sirena.

Odisej je posluao te upute. Ui svojih ljudi napunio je voskom i dao da ga konopcem vrsto zaveu za jarbol. Dok su se pribliavali otoku Sirena more bijae mirno, a iznad voda dopirahu tonovi pjesme tako zanosne i privlane da se Odisej poeo otimati kako bi se oslobodio te je kricima i znacima zaklinjao svoje ljude da ga oslobode; ali oni, poko-ravajui se njegovim prethodnim naredbama, skoie i jo ga vre vezae. Drali su se kursa, a glazba bivae sve tia, sve dok je se vie nije moglo uti; tada Odisej, sav sretan, dade svojim drugovima znak da odepe ui, a oni ga oslobodie spona.

T h o m a s Bu l f i nch , The Age of Fable or Stories of Gods and Heroes

Sadraj

UVOD

D e m o k r a t s k o doba 11

1. POGLAVLJE

K r a t k a p o v i j e s t l j udske s lobode 25

2. POGLAVLJE

I z o k r e n u t i p u t 5 7

3. POGLAVLJE

I l ibe ra lna d e m o k r a c i j a 89

4. POGLAVLJE

I s l a m s k i i z u z e t a k 121

5. POGLAVLJE

Prev i e dobroga 163

6. POGLAVLJE

S m r t a u t o r i t e t a 203

ZAKLJUAK

Iz laz 245

Pogovor 263

Bil jeka a u t o r a 277

Z a h v a l e 279

Kaza lo i m e n a 2 8 3

UVOD

Demokratsko doba

ivimo u demokratsko doba. Tijekom proteklog stoljea svijet je iznad sviju drugih oblikovao jedan trend - uspon demokracije. Godine 1900. ni jedna jedina zemlja nije imala ono to bismo danas nazvali demo-kracijom: vladu uspostavljenu putem izbora na kojima moe glasati svaki punoljetni dravljanin i dravljanka. Danas je ima 119 zemalja, to ini 62 posto svih zemalja svijeta. Ono to je neko bila osebujna praksa aice drava oko sjevernog Atlantika postalo je standardnom formom za cijelo ovjeanstvo. Monarhije su starinske; faizam i ko-munizam posve su diskreditirani. ak je i islamska teokracija privlana tek nekolicini fanatinih. Za veliku veinu svijeta, demokracija je je-dini preostali izvor politike legitimnosti. Diktatori poput egipatskog Hosnija Mubaraka i zimbabveanskog Roberta Mugabea ulau silne napore i trokove za organiziranje dravnih izbora - na kojima, dakako, s lakoom pobjeuju. Kada su neprijateljima demokracije usta puna njene retorike i kad oni oponaaju njene rituale, znate da je ona u tom ratu pobijedila.

ivimo u demokratsko doba ak i u mnogo irem smislu. Od svojega grkog korijena, "demokracija" znai "vladavinu puka". I posvuda svje-doimo pomicanju vlasti prema dolje. To nazivam "demokratizacijom", premda see daleko onkraj politike, jer proces je slian: rue se hijerar-hije, zatvoreni se sistemi otvaraju, a prvenstveni pokreta drutvenih

promjena sada su pritisci masa. Od forme vladavine demokracija postaje nainom ivota.

Pogledajmo oblast privrede. U dananjem kapitalizmu ono uistinu razliito i novo nije to to je globalan, ili informacijski bogat, ili to ga pokree tehnologija - sve ono to je vailo i u prijanjim povijesnim fazama - nego to to je demokratski. U posljednjih pola stoljea privredni je rast obogatio stotine milijuna u industrijskom svijetu, pretvorivi potronju, tednju i investiranje u masovnu pojavu. To je socijalne strukture drutava prisililo da se prilagode. Ekonomska mo, koju su stoljeima drale malene skupine poslovnih ljudi, bankara i birokrata, kree se posljetkom toga prema dolje. Danas veina kompanija - za-pravo veina zemalja - nastoji pridobiti ne aicu onih bogatih, nego mnoge pripadnike srednje klase. I to s pravom, jer imovina najeksklu-zivnije investicijske grupe malena je u usporedbi s imovinom nekog radnikog mirovinskog fonda.

Demokratizirana je i kultura. Ono to se neko zvalo "visokom kulturom" cvjeta, dakako, i dalje, ali kao poseban proizvod za starije skupine, a ne kao centar kulturnog ivota drutva, koji sada odreuju i njime dominiraju popularna glazba, filmski hitovi i udarni televizij-ski termini. To troje ini kanon modernog doba, skup kulturnih refe-renci poznatih svakome u drutvu. Demokratska revolucija koja se brzo iri drutvom mijenja i nau definiciju kulture. Klju reputacije, recimo, neke pjevaice u nekom starom poretku bio bi u tome tko je voli. Klju za slavu danas jest koliko je onih koji je vole. Po tom je mjerilu Madonna uvijek jaa od Jessye Norman. Kvantiteta se pretvorila u kvalitetu.

to je izazvalo tu demokratsku promjenu? Kao i kod svake dru-tvene pojave velikih razmjera, mnoge su sile pomogle stvaranju de-mokratskog vala - tehnoloka revolucija, porast bogatstva srednje klase i propast alternativnih sistema i ideologija koje su organizirale drutvo. Tim krupnim sistemskim uzrocima treba dodati jo jedan: Ameriku. Zbog uspona i dominacije Amerike - zemlje ija su politika i kultura duboko demokratske - demokratizacija se inila neizbjenom. Kakvi god bili njegovi uzroci, demokratski val djeluje predvidljivo na svakom

podruju. On rui hijerarhije, daje mo individuama i preobraava drutva daleko s onu stranu njihove politike. Zapravo, mnogo od onoga po emu se odlikuje svijet u kojem ivimo posljedica je demokratske ideje.

esto smo tijekom burnih 1990-ih itali da su tehnologija i infor-macije bile demokratizirane. To je relativno nova pojava. U prolosti je tehnologija pomagala jaanju centralizacije i hijerarhije. Na primjer, posljednja velika informacijska revolucija - ona u 1920-ima, u kojoj su se pojavili radio, televizija, filmovi i megafoni - djelovala je centrali-zirajui. Ona je osobi ili skupini koja je imala pristup toj tehnologiji davala mo da dopru do ostatka drutva. Upravo je zbog toga prvi korak u nekom udaru ili revoluciji dvadesetog stoljea bio zadobivanje kon-trole nad televizijskom ili radijskom postajom dotine zemlje. No da-nanja je informacijska revolucija proizvela tisue punktova za vijesti, zbog ega je centralna kontrola nemogua, a izraavanje neslaganja lako. Golem korak naprijed u tom je procesu donio internet, budui da je to sistem u kojem je, rijeima kolumnista Thomasa Friedmana, "sva-tko povezan, ali nitko nema kontrolu".

Demokratizacija tehnologije i informacija znai da uglavnom svatko moe doi do bilo ega. Primjerice do oruja za masovno unitavanje. Znamo da je Osama bin Laden tijekom 1990-ih radio na ozbiljnom programu biolokog oruja. No najvie zapanjuje upravo to da znan-stvene informacije i prirunici pronaeni u kabulskim sigurnim ku-ama Al-Kaide nisu bili tajne ukradene iz dravnih laboratorija. To su bili dokumenti preuzeti s interneta. Ako danas elite nai izvore za antraks, recepte za otrov ili metode za uporabu kemikalija kao oruja, sve to vam treba jest dobar program za pretraivanje. Isti ti otvoreni izvori uskoro e, naalost, pomoi nekome da napravi prljavu bombu. Komponente je lake pribaviti nego ikada prije. Ono to vam je uglav-nom potrebno jest znanje, a ono je tijekom proteklog desetljea nai-roko rasprostranjeno. ak je i nuklearna tehnologija ope dostupna. Na kraju krajeva, radi se o znanju starom pedeset godina, koje je pripa-dalo jo svijetu srednjovalnog radija i crno-bijele televizije. To se moe nazvati demokratizacijom nasilja.

To nije samo zgodan izraz. Demokratizacija nasilja jedna je od te-meljnih - i uasnih - znaajki dananjeg svijeta. Stoljeima je monopol na legitimnu upotrebu sile u ljudskim drutvima imala drava. Ta ne-jednakost moi izmeu drave i graana stvarala je poredak i bila je dijelom onog ljepila koje je povezivalo modernu civilizaciju. Ali tijekom posljednjih nekoliko desetljea premo drave je oslabjela; sada malene skupine ljudi mogu initi grozne stvari. A premda je najozbiljniji uda-rac dravnoj vlasti terorizam, centralne se vlade nalaze pod opsadom i na druge naine. Jaaju i trita kapitala, i privatna poduzea, i lokalne vlasti, i nedravne organizacije, i potkopavaju autoritet drave. Njenu slabost potvruju ilegalni tokovi ljudi, droge, novca i oruja koji su u porastu u cijelom svijetu. Ta difuzija moi nastavit e se i dalje, jer je pokreu iroke tehnoloke, socijalne i ekonomske promjene. U svijetu nakon 11. rujna drava se vratila s obnovljenom moi i legitimnou. I to e potrajati. Doba terorizma obiljeavat e napetost izmeu sila koje pokreu demokratizaciju vlasti s jedne strane i drave s druge.

Diskutirati o tim problemima ne znai rei da je demokratizacija loa. Ona je najveim dijelom imala udesne posljedice. Tko bi se od nas htio vratiti u doba s manjom mogunou izbora i manje individu-alne moi i autonomije? Ali, kao i bilo koja obuhvatna preobrazba, i demokracija ima svoje tamne strane. O njima pak rijetko govorimo. Ako to uinimo, smjesta emo izazvati kritiku da nismo "u skladu" s vremenom. Ali to znai da nikada zaista ne zastajemo da shvatimo ova vremena. Uutkani strahom da emo dobiti "protudemokratsku" eti-ketu, nismo u stanju razumjeti to bi to moglo biti loe u sve veoj demokratizaciji naih ivota. Uzimamo da demokratizacija nikada nee prouzroiti bilo kakav problem, pa kada vidimo socijalne, politike i ekonomske bolesti, prebacujemo krivnju ovamo i onamo, zaobilazei probleme, izbjegavajui odgovore, ali nikada ne govorei o velikoj pre-obrazbi koja lei u sreditu naeg politikog, ekonomskog i socijalnog ivota.

Demokracija i sloboda

"Recimo da su izbori slobodni i pravedni, a da su oni koji budu izabrani rasisti, faisti, separatisti", rekao je ameriki diplomat Richard Holbro-oke o Jugoslaviji u 1990-ima. "To je prava dilema." Bogme i jest, i to ne samo u prolosti Jugoslavije nego i u sadanjici svijeta. Razmotrimo na primjer izazov koji vidimo diljem islamskog svijeta. Priznajemo po-trebu za demokracijom u tim esto represivnim zemljama. Ali to ako demokracija proizvede kakvu islamsku teokraciju ili neto slino? Ovo nije tek dokono razmatranje. Po itavom planetu demokratski izabrani reimi, esto ponovo izabrani ili potvreni putem referenduma, re-dovno ignoriraju ustavna ogranienja svoje moi i liavaju svoje gra-ane njihovih osnovnih prava. Ovu uznemirujuu pojavu, koju se moe vidjeti od Perua do palestinskih teritorija, od Gane do Venezuele -moglo bi se nazvati "iliberalnom demokracijom".

Za ljude na Zapadu, demokracija znai "liberalnu demokraciju": politiki sistem koji obiljeavaju ne samo slobodni i pravedni izbori nego i vladavina prava, dioba vlasti i zatita osnovnih sloboda govora, okupljanja, vjeroispovijesti i vlasnitva. Ali ovaj sveanj sloboda - koji bi se moglo nazvati "konstitucionalnim liberalizmom" - nije intrin-zino povezan s demokracijom; to dvoje nije uvijek ilo ruku pod ruku, pa ni na Zapadu. Na kraju krajeva, Adolf Hitler je kancelarom Njemake postao putem slobodnih izbora. Tijekom posljednjih pola stoljea na Zapadu su povezane demokracija i sloboda. No te dvije obale liberalne demokracije, isprepletene u politikom tkanju Zapada, danas se raz-dvajaju irom svijeta. Demokracija je u procvatu, a sloboda nije.

Na nekim mjestima, kao to je Srednja Azija, izbori su poploali put diktaturama. U drugima su pogorali sukobe raznih skupina i etnike napetosti. Na primjer, i Jugoslavija i Indonezija bile su daleko tole-rantnije i sekularnije kada su njima vladali monici (Tito, odnosno Suharto) nego sada, kao demokratske drave. A ni u mnogim nedemo-kratskim dravama izbori ne bi donijeli mnogo poboljanja. Diljem arapskog svijeta, izbori koji bi bili odrani sutra vjerojatno bi na vlast

doveli reime koji bi bili netolerantniji, reakcionarniji, vie protivni Zapadu, vie antisemitski nego to su to diktature koje sada vladaju.

U svijetu koji se sve vie demokratizira, reimi koji se opiru tom trendu stvaraju nefunkcionalna drutva - kao u arapskom svijetu. Njihov puk tu lienost slobode osjea mnogo jae nego ikada prije, jer su mu poznate alternative; moe ih vidjeti na CNN-u, BBC-ju i Al-Ja-zeeri. Pa ipak, nedavno demokratizirane zemlje i preesto postaju tek lanim demokracijama, to dovodi do razoaranja, pomutnje, nasilja i novih oblika tiranije. Pogledajmo Iran i Venezuelu. To, dakako, nije razlog da se prestane odravati izbore, ali svakako bi nas trebalo nave-sti da postavimo pitanje: to je korijen tog uznemirujueg kretanja? Zbog ega tako mnogo zemalja u razvoju ima toliko potekoa u stva-ranju stabilnih, uistinu demokratskih drutava? Kad bismo se latili golemog izazova izgradnje demokracije u Iraku, kako bismo osigurali da ona bude uspjena?

Prvo, razjasnimo to mislimo pod politikom demokracijom. Od vremena Herodota nju se prvenstveno definiralo kao vladavinu puka. Znanstvenici danas nairoko rabe tu definiciju demokracije kao procesa odabira vlada. Eminentni politolog Samuel Huntington u svojem Tre-em valu objanjava zbog ega:

Izbori, i to otvoreni, slobodni i pravedni, bit su demokracije, neizbjean sine qua non. Vlade to ih stvaraju izbori mogu biti nedjelotvorne, pokvarene, kratkovidne, neodgovorne, njima mogu dominirati posebni interesi, mogu biti nespo-sobne usvojiti politike mjere to ih zahtijeva javno dobro. Zbog takvih znaajki te vlade mogu biti nepoeljne, ali ne i nedemokratske. Demokracija je jedna javna vrlina, ne jedina, a odnos izmeu demokracije i ostalih javnih vrlina i poroka moe se razumjeti samo ako se demokraciju jasno razlui od drugih karakteristika politikih sistema.

Ta je definicija takoer suglasna sa zdravorazumskim shvaanjem tog termina. Ako neka zemlja odrava natjecateljske, viestranake izbore,

zovemo je "demokratskom". Kada se politika participacija u politici neke zemlje povea - na primjer time to ene dobiju pravo glasa -smatra se da je ta zemlja postala demokratskijom. Dakako, izbori mo-raju biti otvoreni i pravedni, a to iziskuje neka sredstva zatite slobode govora i okupljanja. Ali ii onkraj tih minimalnih uvjeta i obiljeiti neku zemlju demokratskom samo ako jami odreen katalog socijalnih, politikih, ekonomskih i religijskih prava - koji e veoma varirati od promatraa do promatraa - znai oduzeti znaenje rijei "demokracija". Uostalom, vedska ima ekonomski sistem koji po mnogima krnji in-dividualna prava vlasnitva, Francuska je donedavno imala dravni monopol na televiziju, a Britanija ima dravnu religiju. Ali za svaku od njih moe se jasno ustanoviti da je demokratska. Prihvati li se da "de-mokracija" subjektivno znai "dobru vladavinu", ona postaje analitiki neupotrebljivom.

U konstitucionalnom liberalizmu, s druge strane, ne radi se o proce-durama biranja vlade, nego o ciljevima vlade. On se odnosi na tradiciju, duboko usaenu u povijest Zapada, koja nastoji autonomiju i dostojan-stvo individue zatititi od prinude iz bilo kojeg izvora - drave, Crkve ili drutva. Taj termin zdruuje dvije blisko povezane ideje. Liberalan*

je jer se oslanja na filozofijsko porijeklo to poinje s Grcima i Rimlja-nima, koje teite stavlja na individualnu slobodu. Konstitucionalan je jer u sredite politike stavlja vladavinu prava. Konstitucionalni libe-ralizam razvio se u Zapadnoj Europi i Sjedinjenim Dravama kao obrana prava individue na ivot i vlasnitvo te slobode vjeroispovijesti i govora. Da bi osigurao ta prava, on naglaava kontrolu moi vlade, jednakost pred zakonom, nepristrane sudove i tribunale te odvajanje Crkve i drave. U gotovo svim svojim varijantama konstitucionalni liberalizam argumentira da ljudska bia imaju stanovita prirodna (ili "neotuiva") prava i da drave, da bi ih osigurale, moraju prihvatiti osnovni zakon

* T e r m i n " l ibera lno" rab im u smis lu iz d e v e t n a e s t o g stoljea, koji se t ie individu-a lne e k o n o m s k e , pol i t ike i rel igi jske slobode, koji se p o n e k a d naz iva "k l a s i n im l ibera l izmom", a ne u s u v r e m e n o m a m e r i k o m smis lu , koji ga p o v e z u j e sa socijal-n o m d ravom, a f i r m a t i v n o m akc i jom i d r u g i m po l i t i k im p r o g r a m i m a .

koji ograniava njihove moi. Tako su 1215. na Runnymedeu engleski baroni prisilili kralja da ogranii vlastitu vlast. U amerikim kolonijama ti su obiaji uinjeni eksplicitnima, pa je 1638. grad Hartford usvojio prvi pisani ustav u modernoj povijesti. Godine 1789. Ameriki je ustav stvorio formalan okvir za novu naciju. Godine 1975. zapadne su nacije postavile standarde ponaanja ak i za nedemokratske reime. I Magna Charta, i Temeljne odredbe Connecticuta, i Ameriki ustav i Helsinki zavrni akt jesu izrazi konstitucionalnog liberalizma.

Od 1945. zapadni politiki sistemi najveim dijelom utjelovljuju kako demokraciju tako i konstitucionalni liberalizam. Stoga je teko to dvoje zamisliti odvojeno, bilo u formi iliberalne demokracije ili li-beralne autokracije. A i jedno i drugo ustvari je postojalo u prolosti i opstaje u sadanjosti. Sve do devetnaestog stoljea veina zapadnoeu-ropskih zemalja bile su liberalne autokracije ili, u najboljem sluaju, poludemokracije. Pravo glasa bilo je veoma ogranieno, a izabrana za-konodavna tijela imala su ogranienu vlast. Velika Britanija, jedna od najdemokratskijih europskih zemalja, doputala je 1830. pravo glasa za jedva 2% svojeg stanovnitva da bira jedan dom Parlamenta. Tek potkraj 1940-ih veina zemalja Zapada postale su potpunim demokra-cijama s opim pravom glasa za punoljetne. Ali sto godina prije, krajem 1840-ih, veina njih bila je prihvatila vane aspekte konstitucionalnog liberalizma - vladavinu prava, prava privatnog vlasnitva, te sve vie i diobu vlasti i slobodu govora i okupljanja. Velikim dijelom moderne povijesti politike sisteme Europe i Sjeverne Amerike nije karakteri-zirala i od ostalih sistema diljem svijeta razlikovala demokracija, nego konstitucionalni liberalizam. "Zapadni model vlasti" najbolje simbo-lizira ne masovni plebiscit, nego nepristran sudac.

Mali otok Hong Kong desetljeima je bio malen ali pouan primjer kako sloboda ne ovisi o demokraciji. Imao je jednu od najviih razina konstitucionalnog liberalizma u svijetu, ali ni po emu nije bio de-mokratski poredak. Ustvari, kako se u 1990-ima pribliavalo kinesko preuzimanje Hong Konga, mnoge zapadne novine i asopisi uzrujavali su se zbog opasnosti koju e ta promjena donijeti hongkonkoj de-mokraciji. Ali Hong Kong, dakako, nije ni imao demokraciju vrijednu

spomena. U opasnosti je bila njegova tradicija slobode i prava. Stalno brkamo ta dva pojma. Ameriki i izraelski politiari esto kore Pale-stinsku upravu zbog nedostatka demokracije. Ali Jaser Arafat je, ustvari, jedini lider u cijelom arapskom svijetu koji je izabran na razumno slo-bodnim izborima. Problem s Palestinskom upravom nije u njenoj de-mokratinosti - koja, mada puna mana, barem donekle funkcionira - nego u njezinu konstitucionalnom liberalizmu, zapravo u njegovu manjku.

Osobito je Amerikancima teko uoiti ikakvu napetost izmeu demokracije i slobode, jer to u naoj povijesti nije dominantna tema - uz jedan krupan izuzetak. Kroz demokratski sistem na amerikom su Jugu bili uaneni ropstvo i segregacija. Sve od utemeljenja republike, onima koji su se gnuali ropstva prepreka je bio problem to je veina biraa na Jugu strastveno branila ropstvo. Ropstvo je na kraju iezlo ne zbog toga to je poraeno na izborima, nego zato to su snage Sjevera slomile Jug. Na kraju je sistem Johna Crowa, koji je na Jugu bio naslije-dio ropstvo, uniten tijekom 1950-ih i 60-ih ne putem demokracije, nego unato njoj. Premda je zavrni akt emancipacije, Zakon o graan-skim pravima 1964. usvojen u Kongresu, itav napredak prije toga odvijao se kroz naredbe izvrne vlasti - kao u desegregaciji oruanih snaga - ili kroz odluke Vrhovnog suda - kao u desegregaciji kola. U najveoj amerikoj tragediji sloboda i demokracija esto su bile suprot-stavljene.

Ameriki model

Tijekom 1990-ih jedan je ameriki znanstvenik putovao u Kazahstan, po zadatku uz potporu vlade SAD-a da pomogne novom parlamentu te zemlje u izradi izbornih zakona. Njegov domai kolega, stariji lan kazakog parlamenta, ignorirao je mnoge opcije koje je ameriki stru-njak skicirao, naglaeno govorei: "Hoemo da na parlament bude ba poput vaeg Kongresa." Amerikanac je bio zgroen; sjea se: "Pokuao sam rei jo neto osim triju rijei koje su mi istog asa vritei pale na

pamet: 'Ne, ne elite!"' To shvaanje nije neuobiajeno. Amerikanci koji se bave demokratskim poslom skloni su gledati na vlastiti sistem kao na nezgrapnu napravu koju ne bi trebala trpjeti ni jedna druga nacija. Ustvari, filozofija koja je stajala iza Ustava SAD-a - strah od akumulirane moi - danas je relevantna kao to je to bila i 1789. Ispada da bi Kazahstanu vrlo dobro doao jak parlament - poput amerikog Kongresa - da bi kontrolirao nezajaljiv apetit svojeg predsjednika.

udno je to se Sjedinjene Drave tako esto zalau za neogranienu demokraciju u inozemstvu. Ono po emu se ameriki sistem razlikuje od drugih nije to koliko je demokratski, nego koliko je nedemokratski, time to postavlja tolika ogranienja izbornim veinama. Uostalom, Povelja o pravima je popis onoga to vlada ne smije initi, bez obzira na elje veine. Meu trima granama amerike vlasti, Vrhovni sud -nesumnjivo najviu granu - vodi devetero ljudi koji nisu izabrani na izborima, a imaju doivotan mandat. Senat SAD-a najmanje je repre-zentativan gornji dom u svijetu, uz jedini izuzetak Doma lordova, koji nema moi i, uostalom, uskoro bi mogao biti promijenjen. Svaka ame-rika drava alje u Washington D.C. dvoje senatora, bez obzira na broj stanovnika. Tako 30 milijuna ljudi iz Kalifornije ima isto toliko glasova kao i 3,7 milijuna njih iz Arizone, to bi se teko moglo smatrati odno-som jedan ovjek - jedan glas.* U dravnim i lokalnim zakonodavnim tijelima irom Sjedinjenih Drava ne upada u oi mo veinske stranke, nego mjere zatite priznate manjinskoj stranci, pa ak i pojedinanom lanu zakonodavnog tijela. Drugi kljuni sloj unutar drutva tvore privatna poduzea i ostale nedravne skupine - ono to je Alexis de Tocqueville nazivao "posredujuim udruenjima". To bogato tkanje graanskog drutva imalo je udjela u oblikovanju karaktera amerike demokracije.

Ali ono se troi, stvarajui vlastitu ameriku verziju iliberalne de-

*Ovaj j e posebn i a spek t amer i ke demokrac i j e u g l a v n o m imao s t rane posl jedice, je r j e m a l e n i m d r a v a m a s m a l o b r o j n i m s t a n o v n i t v o m davao g o l e m po l i t i k i u t j e c a j i ob i lne subvenci je . Pa ipak, a m e r i k a demokrac i j a ima ve l ike kor i s t i od ve ine svoj ih " n e d e m o k r a t s k i h " znaa jk i .

mokracije. Problemi Amerike razlikuju se od onih s kojima se suoavaju zemlje Treeg svijeta - i mnogo su manji od ovih potonjih. Ali povezani su. U Americi su zakoni i prava vrsto ustanovljeni. Nestaju meutim ona manje formalna ogranienja, koja iznutra ispunjavaju liberalnu demokraciju. Mnoge od tih drutvenih i politikih institucija - politike stranke, profesije, klubovi i udruenja - nisu po svojoj strukturi demo-kratske. Sve njih ugroava demokratska ideologija koja o vrijednosti svake ideje i institucije sudi na osnovi jedne jednostavne provjere: Je li mo rasprena to ire? Jesu li one, drugim rijeima, onoliko demokrat-ske koliko bi mogle biti? Tako je Kongres SAD-a, premda po definiciji demokratski, neko funkcionirao na hijerarhijski i zatvoren nain, na stanovitoj distanci od pritisaka javnosti. Sada je on transparentno tijelo, potpuno otvoreno pogledu i pritiscima birake baze. Kongres vie re-agira na razne zahtjeve, demokratiniji je, i disfunkcionalniji.

Ili promotrimo amerike politike stranke, koje su danas Potemki-nove organizacije. One vie ne igraju svoju povijesnu ulogu selektora i presuditelja u amerikom izbornom procesu. Uz dominaciju prethod-nih unutarstranakih izbora i ispitivanja javnog mnijenja, stranke slue kao puke posude koje treba ispuniti prema trenutnom ukusu javnosti - neoliberalnom, konzervativnom, bilo kakvom. A pogledajmo i pro-fesionalne elite Amerike - ponajvie odvjetnike - koje su neko tvorile svojevrsnu lokalnu aristokraciju i bile nositeljice dunosti i odgovor-nosti spram svojih mjesta i gradova. Izgubile su presti i smisao za javno dobro i pretvorile se u nestrpljive mahere. Slinom su putanjom ili i medicina, raunovodstvo, bankarstvo. Sile koje su bile vodi demokra-ciji ubrzano erodiraju.

Nadomjestilo ih je ispitivanje javnog mnijenja. Kada povjesniari budu pisali o ovom vremenu, jamano e im upasti u oi nae stalno, neprestano provjeravanje pulsa puka. Politiari, korporacije i novinari troe goleme koliine vremena, novca i energije u nastojanju da prore-knu nazore javnosti o bilo emu, od sistema socijalne sigurnosti, preko zagrobnog ivota, do gaziranih napitaka. To je, zapravo, utrka da se pred njom klekne prije drugih. Ispitivai javnog mnijenja postali su naim modernim vraevima, koji ankete javnog mnijenja tumae s ozbiljno-

u kojom su njihovi prethodnici itali iz pileih iznutrica. Ispitivanja javnog mnijenja, kao i pilee iznutrice, mogu, dakako, biti dvosmislena, a ljudi mogu i promijeniti miljenje - to se dogaa s vremena na vri-jeme - i tada nastane jagma za novim pukim nazorom. Tako su isti oni ljudi koje su 2000. slavili kao genije 2002. postali pokvarenjaci. Newt Gingrich, mozak izborne lavine 1994., godinu dana poslije postao je trapavi ekstremist. Dok je bio predsjednik, imid Billa Clintona go-tovo se na tjednoj bazi kretao od nitkova do politike legende. Du cijele te krivudave jurnjave jedina je konstanta ritualno odavanje po-asti amerikoj javnosti. "Ameriki puk nije glup", govore politiari u beskraj, ak i kad objanjavaju ustrajnu udnju javnosti za niim pore-zima i veim dravnim pogodnostima. "Ameriki puk eli znati", rei e politiar i onda kad je upravo politiar - moda ba samo taj politiar - onaj koji postavlja neko pitanje. "uli smo od amerikog puka", pro-glasit e trei, kao da najavljuje boansko doae. Ako je pripisana amerikom puku, bilo kakva banalna tvrdnja danas ima snagu biblij-skog otkrivenja.*

Sloboda i ogranienja

S druge strane puk osjea da postoji problem. Amerikanci i Amerikanke potuju svoj politiki sistem manje nego ikad. U tome nisu usamljeni. Veina zapadnih zemalja pokazuje isto povijesno nisko potovanje spram svoje politike. Ustvari, nedavni porast populizma protiv establi-menta u svakoj europskoj zemlji ukazuje na to da su ti osjeaji moda ve prilino ojaali. Taj rastui trend nezadovoljstva i ljutnje spram

*Kao i u s v i m d r u g i m o p a a n j i m a o Americ i , to je prvi , i na najbol j i na in , i skazao Tocquevil le: "F rancuz i su u v r i j e m e s ta re m o n a r h i j e v je rova l i u m a k s i m u da kra l j ne m o e pogri jei t i" , napisao je, "a ako bi i pogri je io , za to bi okrivi l i n j egove sa-v j e tn ike . (...) Amer ikanc i ima ju isti s tav u odnosu na veinu." U i s tom tonu Michael K i n s e y je svoje k o l u m n e iz New Republic s a k u p i o u k n j i g u p r i j eko rna nas lova , nazvav i amer i k i p u k Big Babies ("Velike b e b e " - op. prev.).

postojeih politikih sistema dolazi u loe vrijeme. Zapadne su zemlje pod pritiskom dok se suoavaju s iz temelja novim izazovima kao to su terorizam, demografske promjene, imigracija i kulturni sukobi. Vlade moraju tititi drutva od novih opasnosti, preurediti socijalnu dravu i poticati useljavanje a da ne izazovu rat kultura, to bi u bilo koje vri-jeme bilo pretjeran zahtjev. Ali politiki sistem nikada nije bio tako disfunkcionalan. Neprestano voenje kampanja i podilaenje, priku-pljanje novca, posebni interesi i lobiranje - najakutnije u Americi - sve je to u oima puka diskreditiralo sistem, a odaziv biraa je okantno nizak. Zapadna demokracija i dalje je uzor za ostatak svijeta, no je li mogue da, poput supernove, u trenutku zasljepljujue slave u dalekim univerzumima, zapadna demokracija u svojoj sri postaje praznom?

Mnogi smatraju suprotno - da je sve vea demokratizacija sviju drutvenih sfera bez daljnjega dobra. Iz raspada starih sistema, otva-ranja pristupa i stjecanja moi svakog obinog ovjeka proizii e sve vea individualna sloboda i srea. Tijekom posljednjih godina burnih 1990-ih konzultantska tvrtka Accenture objavljivala je reklame u po-hvalu svojim dalekovidnim analizama. Jedna od njih bila je lani novin-ski naslov koji je glasio "INTERNET E DONIJETI DEMOKRACIJU U KINU", uz koji je ila njihova napomena "Sad postaje zanimljivo". Premda je gorljivost doba dot-coma izblijedjela, tehnologijski entuzijasti istiu da je internet jo u djetinjoj dobi i da e na kraju donijeti demokraciju u Kinu, prosperitet u Indiju, i sve nas pretvoriti u vlastite bankare, pravnike, urednike, pa ak i zakonodavce. Ovaj je potonji trend vidljiv u dravama poput Kalifornije, koja je ve dobrano na putu prema vla-davini putem referenduma. Druge je slijede. Kako moete biti protiv toga da bude vie demokracije?

Ali to ako sloboda ne dolazi iz kaosa, nego i iz neke mjere poretka - ne iz nesputane, izravne demokracije, nego iz regulirane, reprezen-tativne demokracije? to ako nam, kao u veem dijelu ivota, trebaju vodilje i ogranienja? I to ako je sloboda istinski sigurna samo kada su ti zatitnici jaki? U najmanju ruku, upravo je ta alternativna teorija proizvela modernu, liberalnu demokraciju. Demokracija s kojom i-vimo na Zapadu uvijek je bila ono to je Aristotel zvao "mjeovitim

reimom". Dakako, imala je izabranu vlast, ali i konstitucionalne za-kone i prava, neovisno sudstvo, jake politike stranke, crkve, poduzea, privatna udruenja i profesionalne elite. Politika demokracija bila je bitan, zapravo krucijalan element cjeline - najviu vlast ima puk - ali sistem je bio kompleksan, s mnogim dijelovima, koji nisu svi podlijegali izborima. Zapravo je svrha mnogih od tih nedemokratskih institucija i skupina bila ublaavanje javnih strasti, obrazovanje dravljanki i dravljana, voenje demokracije, pa time i osiguravanje slobode. Kada harvardski Pravni fakultet daje diplome svojim studentima, podsjea ih na to da o pravu misle kao o "mudrom ograniavanju koje ljude ini slobodnima". Nacionalna himna "Amerika je lijepa" objavljuje: "Ame-riko, Ameriko / Neka Bog ispravi svaku tvoju manu. / Uvrsti svoju duu samokontrolom / Svoju slobodu pravom."

Ova je knjiga poziv na samokontrolu, na obnovu ravnotee izmeu demokracije i slobode. Ona ne argumentira protiv demokracije. Ali tvrdi da je mogue neto kao previe demokracije - previe neega izrazito dobroga. Bit liberalne demokratske politike jest konstrukcija bogatog, kompleksnoga drutvenog poretka, kojim ne dominira samo jedna ideja. Oci utemeljitelji Amerike na primjer teili su stvaranju takva pluralistikog drutva kada su mnogi vjerovali da bi drutvima trebala dominirati jedinstvena religijska ideologija. Demokracija je takoer jedinstvena ideologija, pa kao i drugi takvi predloci ima ogranienja. Ono to djeluje u zakonodavstvu ne mora djelovati u korporaciji.

Latiti se obnove ne znai traiti povratak starog poretka. Sviaju nam se demokratske promjene koje smo proivjeli i cijenimo njihova dostignua. Cilj nije liberalna demokracija kakvu se prakticiralo u 19. stoljeu, nego kakvu bi trebalo prakticirati u 21. stoljeu. Demokratska drutva sada potrebuju nove amortizere i vodilje, namijenjene moder-nim problemima i vremenima. Pa ipak, svaki takav pothvat mora poeti povratkom povijesti, borbi za slobodu i demokraciju koja je zapoela na Zapadu i proirila se drugamo. Hoemo li obnoviti neprestano tra-ganje za ivotom, slobodom i sreom, moramo se sjetiti snaga koje su ih prvobitno proizvele. Samo razumijevanjem prolosti slobode mo-emo pomoi osiguravanju njene budunosti.

1. POGLAVLJE

Kratka povijest ljudske slobode

Sve je poelo kad je Konstantin odluio da se preseli. Vladar najveeg carstva na svijetu krenuo je 324. godine na istok, premjestivi glavni grad iz Rima u Bizant, staru grku koloniju na ulazu u Crno more, koju je ubrzo preimenovao u Konstantinopol. Zbog ega je naputen Rim, legendarno sjedite carstva? Konstantin je objasnio da je to uinio "po Bojoj zapovijedi". S tom vrsti logike ne moete zbiljski raspravljati, premda su nekog udjela sigurno imali i tatina i vlastohleplje. Konstan-tin je oajniki elio ostaviti za sobom veliajnu batinu, a to je, osim pobjede u ratu, bilo bolje nego sagraditi nov glavni grad? Taj je potez bio i politiki mudar. Konstantinopol je bio blii velikim kulturnim i ekonomskim sreditima tog vremena kao to su Atena, Solun i Antio-hija. (Rim je u to vrijeme bio smatran abokreinom.) Konstantinopol je k tome bio i strategijska toka za obranu carstva od neprijatelja, uglavnom germanskih plemena i perzijskih armija. U etvrtom su stoljeu sredita povijesnog zbivanja bila na Istoku.

Carevi ne putuju s malo prtljage, a ni Konstantin nije bio iznimka. Preselio je ne samo glavni grad nego i desetke tisua njegovih stanov-nika te radi prehrane svojih ljudi rekvirirao goleme koliine hrane i vina iz Egipta, Male Azije i Sirije. Svoje je slubenike razaslao irom carstva da donesu umjetnika djela za "novi Rim". Grabe je bila takva da ju je historiar Jacob Burckhardt opisao kao "najsramotniju i najop-seniju krau umjetnina u cijeloj povijesti... poinjenu radi ukraava-

nja [Konstantinopola]".* Senatore i druge dostojanstvenike na sve se naine poticalo da se presele; u novom su ih gradu ekale doslovne kopije njihovih domova. No premda je doveo najvei dio svojeg dvora, Konstantin je ostavio jednu osobu: rimskog biskupa. To povijesno odva-janje Crkve i drave imat e sudbonosne i korisne posljedice po ovje-anstvo.

Premda je rimski biskup nominalno bio nadreen - jer je prvi nosi-lac te funkcije, Petar, bio najvii Kristov apostol - kranstvo je prei-vjelo time to je postalo decentraliziranom religijom koja obuhvaa zbirku samoupravnih crkava. Ali Rim sada bijae udaljen od carskoga glavnog grada. Drugi vani sveenici, kao biskup Bizanta i oni u obli-njoj Antiohiji, Jeruzalemu i Aleksandriji, sada su ivjeli u sjeni impera-tora, postavi ubrzo privjescima dravne vlasti. Ali daleko od dvorskih moi i intriga rimska je Crkva procvala, uvrstivi neovisnost koja joj je na kraju omoguila da zatrai plat duhovnog vodstva nad kran-skim narodima. Posljetkom tog odvajanja, opazio je veliki engleski klasini znanstvenik Ernest Barker, Istok (Bizant) je dospio pod kon-trolu drave, a Zapad (Rim) pod suverenost religije. Bilo bi tonije rei da je na Zapadu suverenost bila predmetom osporavanja; tijekom 1500 godina nakon Konstantinova preseljenja europsku je povijest konti-nuirano obiljeavalo trvenje izmeu Crkve i drave. Iz iskri tih okraja proizile su prve vatre ljudske slobode.

Sloboda, stara i nova

Izdvojiti pojedinaan dogaaj kojim bi se oznailo poetke jedne kom-pleksne povijesne pojave - u ovom sluaju razvoja ljudske slobode -oevidno je previe pojednostavnjeno, ali prie neime moraju poeti. A uspon kranske Crkve je, po mojem sudu, prvi vaan izvor slobode

*Jacob Burckhard t , The Age of Constantine the Great, prev. Moses Hadas (Berkeley: Univers i ty of Cal i forn ia Press, 1983.), 351.

na Zapadu - a odatle i u svijetu. On istie sredinju temu ovog poglav-lja, a to je da je sloboda na Zapadu nastala stoljeima prije demokracije. Sloboda je dovela do demokracije, a ne obrnuto. On takoer istie pa-radoks koji se provlai ovim prikazom: kakvi god bili dublji strukturni uzroci, sloboda je na Zapadu roena iz niza borbi za vlast. Posljedice tih borbi - izmeu Crkve i drave, plemia i kralja, protestanata i katolika, poduzea i drave - integralan su dio tkanja ivota Zapada i stvaraju sve vee pritiske u korist individualne slobode, posebice u Engleskoj te, preko nje, u Sjedinjenim Dravama.

Neki to isticanje kranske Crkve mogu osporiti ukazujui s naklo-nou na staru Grku kao kolijevku slobode. Pomislit e na znameniti Periklov pogrebni govor odran 431. prije nove ere, koji doarava uz-budljivu viziju Atene njegova doba, posveen slobodi, demokraciji i jednakosti. Velikim dijelom 19. stoljea obrazovni programi britanskih i njemakih sveuilita polazili su od shvaanja da se najvei procvat ljudskih dostignua zbivao u grkim gradovima-dravama u 5. stoljeu prije nove ere. (Studije antike Grke i Rima na Oxfordu i Cambridgeu jo se uvijek kolokvijalno naziva "Velikima".) Ali viktorijanska opsesija Grkom djelomice je bila fantazija. Antika Grka bila je izvanredna kultura, plodna u filozofiji, znanosti i knjievnosti. To je bilo rodno mjesto demokracije i nekih s njom povezanih ideja, ali one su u praksi djelovale samo u nekoliko malenih gradova-drava tijekom najvie stotinu godina i zamrle su s makedonskim osvajanjem Atene 338. go-dine prije nove ere. Vie od tisuu godina kasnije, grki je eksperiment postao nadahnuem za demokrate, ali tijekom stoljea koja su u me-uvremenu prola nije bio ostavio za sobom opipljiv ili institucionalan utjecaj na politiku u Europi.

to je vanije, Grka nije bila rodno mjesto slobode kako je danas razumijevamo. Sloboda u modernom svijetu prije svega je sloboda in-dividue od samovolje vlasti, to je najveim dijelom povijesti znailo od surove moi drave. Ona podrazumijeva stanovita osnovna ljudska prava: slobodu izraavanja, udruivanja i vjeroispovijesti te prava na primjeren postupak. Ali antika sloboda, kako je objasnio filozof pro-svjetiteljstva Benjamin Constant, znaila je neto drugo: da svatko

(zapravo svaki muki dravljanin) ima pravo sudjelovati u upravljanju zajednicom. Obino su svi dravljani bili lanovi zakonodavnog tijela ili su, ako to nije bilo praktino, lanovi zakonodavnog tijela birani drijebom, kao danas ameriki porotnici. Puke skuptine antike Grke imale su neogranienu vlast. Prava pojedinca nisu bila ni teorij-ski sveta ni faktiki zatiena. Grka je demokracija, kako se izrazio Constant, esto znaila "podinjavanje pojedinca vlasti zajednice".*

Prisjetimo se da je u Ateni u 4. st. prije nove ere, gdje je, govori se, grka demokracija nala svoj najistinskiji izraz, puka skuptina - demo-kratskim glasanjem - osudila na smrt najveeg filozofa tog doba zbog njegova nauavanja. Pogubljenje Sokrata bilo je demokratsko, ali ne liberalno.

Ako se grke korijene zapadne slobode esto precjenjuje, rimske se zanemaruje. Kada je Herodot pisao da su Grci "slobodni ljudi", mislio je da nisu robovi podinjeni stranom osvajanju ili dominaciji stranaca; tu bismo ideju danas nazvali "nacionalnom neovisnou" ili "samo-odreenjem". (Po toj su definiciji Sjevernokoreanci danas slobodni ljudi.) Rimljani su isticali jedan drugi aspekt slobode: da sve graane treba pred zakonom tretirati jednako. To poimanje slobode mnogo je blie modernom zapadnome, a latinska rije koja je oznaava, libertas, korijen je nae rijei**. Dok su Grci svijetu dali filozofiju, knjievnost, pjesnitvo i umjetnost, Rim nam je dao poetke ograniene vlasti i vladavine prava. Rimska Republika, sa svojom podjelom vlasti (tri grane), biranjem funkcionara s ogranienim mandatom i naglaava-njem jednakosti pred zakonom, uzor je vlasti sve od tada, najsvjesnije pri osnivanju Amerike Republike. Sve do danas rimski politiki poj-movi i termini vrijede u cijelom zapadnom svijetu: senat, republika, konstitucija, prefektura. Zapadno je pravo tako ispunjeno rimskom batinom da su do poetka 20. stoljea pravnici morali vrlo dobro znati

* B e n j a m i n C o n s t a n t , "The L iber ty o f a n c i e n t s Compared w i t h That o f t h e Mo-d e r n s " (1819.), u Benjamin Constant: Political Writings, B iancamar ia F o n t a n a , ur. (New York: Cambr idge Univers i ty Press, 1988.).

**Liber ty (op. prev.).

latinski. Veina svjetskih zakona o ugovoru, vlasnitvu, obvezi, difa-maciji, nasljeivanju i posjedu te pravila postupka i dokaza varijacije su rimskih tema. Po Herbertu Asquithu, nadarenom amateru klasiaru koji je postao premijer Ujedinjenog Kraljevstva, najvei dar Rima budu-im epohama bilo je to to je "utemeljio, razvio i sistematizirao svjet-sku jurisprudenciju"*.

Zjapeu prazninu u rimskom pravu meutim predstavljalo je to to u praksi nije vailo za vladajuu klasu, posebno kada je republika do prvog stoljea degenerirala u monarhiju. Carevi poput Nerona, Vitelija i Galbe rutinski su osuivali ljude na smrt bez suenja, pljakali pri-vatne domove i hramove te silovali i ubijali svoje podanike i podanice. Poznato je da je Kaligula imenovao svojeg konja za senatora i tim inom prekrio implicitna, ako ne i eksplicitna pravila tog neko potovanja dostojnog tijela. Tijekom dekadencije carstva raspale su se pravne tra-dicije koje su bile briljivo graene u godinama Rimske Republike. Pouka iz pada Rima jest da za trajnost vladavine prava nisu dovoljne dobre namjere vladara, jer se one mogu mijenjati (i namjere i vladari). Potrebne su institucije unutar drutva ija je snaga neovisna o dravi. Zapad je takvu snagu protutee naao u Katolikoj crkvi.

Paradoks katolianstva

Najkonkretnija batina Rima jest Rimokatolika crkva, koju je engle-ski filozof Thomas Hobbes nazvao "sablau umrloga Rimskog Carstva koja okrunjena sjedi ponad [njegova] groba".** Kultura Rima postala je kulturom katolianstva. Posredstvom Crkve prenesene su bezbrojne tradicije i ideje - te, dakako, latinski, koji je obrazovanim ljudima diljem

*Herber t Asqu i th , " I n t r o d u c t i o n " u Ernes t Baker, The legacy of Rome (Oxford: Cla-r e n d o n Press, 1923.), vii.

**Ci t i rano u David Gress, From Plato to NATO: the Idea of the West and its Opponents (New York: Free Press, 1998.), 125. Mnogo dugu j em ovoj f a sc inan tno j i vano j knj iz i zbog n j e n e d iskus i je o R i m u i Katol ikoj crkvi .

Europe dao zajedniki jezik i tako ojaao njihov smisao jedinstvene zajednice. Sve do danas ideje i struktura Katolike crkve - njen univer-zalizam, hijerarhija, kodeksi i zakoni - uvelike slie idejama i strukturi Rimskog Carstva.

Moglo bi se initi da je Katolika crkva udno mjesto za poetak prie o slobodi. Kao institucija, ona se nije zalagala za slobodu misli ili, donedavno, ak ni za razliitost vjerovanja. Ustvari, tijekom sred-njeg vijeka, dok je njena mo jaala, postajala je sve netolerantnija i tlaiteljska, naglaavajui dogmu i neupitnu poslunost te sluei se vrlo gadnim sredstvima za guenje drukijeg miljenja (podsjeam na panjolsku Inkviziciju). Sve do danas njena je struktura hijerarhij-ska i autokratska. Crkva nikad nije sebe smatrala snagom koja promie individualnu slobodu. Ali od poetka se tvrdoglavo opirala moi dr-ave i tako ograniavala vladavinu monarha. Kontrolirala je krucijalne drutvene institucije kao to su brak te obredi roenja i smrti. Crkvena imovina i sveenici nisu podlijegali oporezivanju - to nipoto nije bila sitnica s obzirom na to da je, na svom vrhuncu, Crkva bila vlasnica jedne treine zemlje u Europi. Katolika crkva bila je prva znaajnija institucija u povijesti neovisna o svjetovnoj vlasti i spremna suprot-staviti joj se. Takvim djelovanjem stvorila je raskol u zgradi dravne vlasti, a u zakutcima i pukotinama poela je rasti individualna slo-boda.

Borbe izmeu Crkve i drave zapoele su samo pedesetak godina nakon Konstantinova preseljenja. Jedan od Konstantinovih nasljed-nika, car Teodozije, u vrijeme tekog sukoba s Tesalonjanima, grkim plemenom, pozvao je cijelo pleme u Milano - i organizirao pokolj svo-jih gostiju od kojega se ledi krv u ilama, pokolj mukaraca, ena i djece. Milanski nadbiskup, poboan ovjek po imenu Ambrozije, bio je zgro-en i javno je odbio dati caru svetu priest. Teodozije je protestirao, pribjegavajui biblijskoj obrani. Kriv je za ubojstvo, objasnio je, no nije li jedan od biblijskih junakih kraljeva, David, kriv ne samo za ubojstvo nego i za preljub? Nadbiskup je bio nepopustljiv, grmei u odgovor, prema znamenitom prikazu engleskog historiara Edwarda Gibbona: "Oponaao si Davida u njegovu zloinu, oponaaj ga, onda, i u njegovu

pokajanju."* Na ope iznenaenje, sljedeih osam mjeseci car, najmo-niji ovjek svijeta, periodino se odijevao kao prosjak (kao to je u bi-blijskoj prii inio David) i stajao ispred katedrale u Milanu molei nadbiskupa za oprost.

Dok je Rimsko Carstvo na istoku propadalo, rasli su vlast i neovi-snost rimskog biskupa. Postao je prvi meu prinevima Crkve, zvan "II Papa", sveti otac. Godine 800. papa Lav III. bio je prisiljen okruniti franakog vladara Karla Velikog kao rimskog cara. Ali tim je inom Lav zapoeo tradiciju "investiture", po kojoj je Crkva morala blagosloviti novog kralja dajui tako legitimnost njegovoj vladavini. Do 12. stoljea papinska vlast je porasla te je papa postao sredinjim akterom u kom-pleksnim politikim igrama Europe. Papinstvo je imalo mo, legiti-mnost, novac, pa ak i vojsku. Dobilo je jo jednu veliku simboliku bitku protiv cara Svetoga Rimskog Carstva Henrika IV., koji je 1077. -bezuspjeno - doveo u pitanje irenje prava investiture koje je provodio papa Grgur VII. Izgubivi u toj borbi, Henrik je, kako legenda kae, bio prisiljen stajati bos u snijegu u Canossi te od Svetog Oca traiti oprost. Bilo to istina ili ne, jasno je da je do 12. stoljea papa postao po moi i pompi ravan bilo kojem od europskih kraljeva, a Vatikan je postao ta-kmacem najvelianstvenijih dvorova na kontinentu.

Geografija slobode

Crkva je na Zapadu stekla mo iz jednostavna razloga: nakon opadanja Rimskog Carstva nikad vie nije bila suoena s jednim jedinim europ-skim imperatorom. Umjesto toga, Katolika je crkva bila u stanju su-protstavljati jednog europskog vladara drugome, postavi vitalnim "presudnim glasom" u tadanjim igrama oko vlasti. Da se na cijelom

*Edward Gibbon, The Decline and Fall of the Roman Empire, sv. 3, poglavl je 27, 4. dio (Opadanje i propast Rimskog Carstva, prev. Gordana Vuievi, S lubeni list SCG, Beograd 2003.; op. prev.). I ope t , hva la Davidu Gressu na ovoj prii i i zvoru .

kontinentu uzdigao jedan monarh, bio bi slomio neovisnost Crkve i pretvorio je u slukinju dravne vlasti. To se dogodilo Grkoj pravo-slavnoj crkvi, a kasnije i Ruskoj pravoslavnoj crkvi (kao, uostalom, i veini svjetskih religija). Ali ni jedan vladar nikada nije osvojio cijelu Europu, pa ak ni njen vei dio. Tijekom tisuljea pokualo ih je samo nekoliko - Karlo Veliki, Karlo V., Napoleon, car Wilhelm i Hitler. Svi su bili onemogueni, i to prilino brzo.

Kako to objasniti? Vjerojatno planinama i rijekama. Europa je ras-cijepljena barijerama koje njena planinska podruja odvajaju rijenim dolinama to granie s planinskim lancima. Njene rijeke teku u zaklo-njene, plovne zaljeve du dugake, razvedene obale Mediterana - to sve znai da su male regije mogle opstajati, pa i napredovati same za sebe. Odatle duga europska povijest mnotva neovisnih zemalja. Teko ih je osvojiti, lako ih je kultivirati, a njihove su rijeke i njihova mora pogodni trgovinski pravci. Azija je, nasuprot tome, puna ravniarskih prostranstava - ruskih stepa i kineskih ravnica - kojima armije mogu neometano stupati. Ne iznenauje to su tim podrujima milenijima vladala centralizirana carstva.*

Topografija Europe omoguila je razvoj zajednica razliitih veliina - gradova-drava, vojvodstava, republika, nacija i carstava. Godine 1500. Europa je obuhvaala vie od 500 drava, od kojih mnoge nisu bile vee od jednog grada. Ta je raznovrsnost imala dvije izvanredne posljedice. Prvo, omoguavala je razliitost. Ljudi, ideje, umjetnost, pa ak i tehnologije koje nisu bile dobrodole ili zapaene u jednom kraju esto bi procvale u drugome. Drugo, razliitost je hranila stalnu kon-kurenciju izmeu drava, to je stvaralo inovacije i djelotvornost po-

*Afr ika je geografsk i posebno n e s r e t n a . Una to t o m e to je drugi po ve l i in i kon-t i n e n t , i m a n a j k r a u oba lnu l ini ju, koja je v e i n o m prev ie p l i tka za razvoj luka . Zbog toga je u povi jes t i imala slabo r a z v i j e n u t rgov inu . N jene r i jeke n i su p lovne , jer su ili p repl i tke , ili i spresi jecane b r z a c i m a i vodopad ima t a m o gdje su d u b o k e (u o v o m sluaju d r a m a t i n i kra jobrazi p o g u b n o d je lu ju na poslove). D o d a m o l i t o m e t r o p s k u v r u i n u i bolest i , dob ivamo t u n o s t r u k t u r n o ob jan jen je n e r a z v i j e n o s t i Afr ike .

litike organizacije, vojne tehnologije i ekonomske politike. Uspjenu se praksu kopiralo; neuspjene se metode odbacivalo. Spektakularni ekonomski i politiki uspjeh Europe - ono to ekonomski historiar Eric Jones oznaava kao "europsko udo" - lako bi mogao biti posljedica njene neobine geografije.*

Plemii i kraljevi

Europsku su politiku strukturu zajedno uobliile geografija i povijest. Propadanje Rimskog Carstva i zaostalost germanskih plemena koja su ga unitila doveli su do decentralizirane vlasti irom kontinenta; ni jedan vladar nije imao upravnih kapaciteta da vlada veoma rasprostra-njenom kraljevinom koja bi obuhvaala toliko neovisnih plemena. Nasuprot tome, Kina za dinastija Ming i Mandu, mogulska Indija te Osmansko Carstvo kontrolirali su velike zemlje i razliite narode. Ali u Europi su lokalne velmoe i poglavice vladali svojim teritorijima i razvijali bliske odnose sa svojim zakupcima. To je postalo specifinom znaajkom europskog feudalizma - neovisnost njegove zemljoposjed-nike klase. Od srednjeg vijeka do 17. stoljea europski su suvereni bili udaljene kreature koje su svojim kraljevinama vladale uglavnom no-minalno. Francuski je kralj na primjer u Bretanji smatran samo vojvo-dom i stotinama je godina u toj regiji imao ogranienu vlast. U praksi, ako je monarh htio uiniti bilo to - zapoeti rat, izgraditi tvravu -morao je posuivati i pogaati se za novac i vojsku s lokalnim poglavi-cama, koje su u tom procesu postajale grofovi, vikonti i vojvode.

Tako je europska zemljovlasnika elita postala aristokracija s moi, novcem i legitimnou - neto posve drukije od puzeih, ovisnih dvorskih plemia u drugim dijelovima svijeta. Taj gotovo ravnopravan

*E. L. Jones, The European Miracle: Environments, Economics, and Geopolitics in the History of Europe and Asia ( N e w York: Cambr idge Un ive r s i t y Press, 1981.). To je zadiv l ju jue i roka i suges t ivna knj iga, ali Jones daje k u l t u r i v e u t e i n u nego ja.

odnos izmeu plemia i kraljeva duboko je utjecao na razvoj slobode. Kao to je napisao Guido de Ruggiero, veliki historiar liberalizma, "Bez efektivnog otpora posebnih povlatenih klasa, monarhija ne bi stvorila nita drugo osim naroda robova".* Ustvari, upravo su to inili u velikom dijelu ostatka svijeta. U Europi je s druge strane plemstvo tijekom srednjeg vijeka zahtijevalo da mu kraljevi jame stanovita prava koja ak ni kruna nije smjela povrijediti. Takoer je uspostavilo predstavnika tijela - parlamente, ope stalee, skuptine - kako bi osiguralo stalnu mogunost da njihovi interesi dou do rijei. U tim srednjovjekovnim pogodbama lee temelji onoga to danas nazivamo "vladavinom prava". Gradei na rimskim tradicijama, ta je prava osi-guravala i jaala mo plemstva. Poput sraza izmeu Crkve i drave, sukob izmeu plemstva i monarhije druga je velika borba za vlast eu-ropske povijesti koja je pomogla osigurati, takoer nenamjerno, siro-vinu za slobodu.

Englesko plemstvo bilo je najneovisnije u Europi. Plemii su ivjeli na svojim imanjima, upravljajui svojim zakupcima i titei ih. Zauz-vrat su izvlaili dadbine koje su im davale bogatstvo i mo. Kako se izrazio jedan znanstvenik, to je bila "radna aristokracija": svoj poloaj nije odravala razvedenim dvorskim ritualima, nego sudjelovanjem u politici i vladavini na svim razinama.** Kraljevi Engleske, koji su svoju mo konsolidirali prije veine svojih kolega na kontinentu, priznali su da njihova vlast ovisi o pridobivanju plemstva - ili barem jednog nje-gova dijela. Kada bi monarsi pretjerali, izazvali bi protuudar baron. Henrik II., okrunjen 1154., proirio je svoju vlast po cijeloj zemlji; slao je suce na udaljena mjesta da nametnu kraljevske uredbe. Teio je uje-dinjavanju zemlje i stvaranju zajednikog, imperijalnog prava. Da bi to postigao, morao je srednjovjekovnom plemstvu oduzeti njegova ovlatenja i posebne povlastice. Njegov je plan djelovao, ali samo do-

*Guido de Ruggiero, The History of European Liberalism (Oxford: Oxford Univers i ty Press, 1927.). D ivna knj iga koja za s luu je da bude klasik.

**Daniel A. Baugh, ur., Aristocratic Government and Society in Eighteenth Century England (New York: New Viewpoints, 1975.).

nekle. Uskoro je plemstvo podiglo oruanu pobunu - doslovno - i nakon 40 godina sukoba Henrikov sin, kralj Ivan Bez Zemlje, bio je prisiljen 1215. potpisati primirje na polju blizu dvorca Windsor. Taj dokument, Magna Charta, smatran je u to vrijeme poveljom baronskih privilegija, koja razrauje prava feudalnih glavara. Sadrao je i odredbe koje jame slobodu Crkve i lokalnu autonomiju za gradove. Istupao je (na neodre-en nain) protiv tlaenja bilo kojeg kraljeva podanika. S vremenom su engleski suci taj dokument interpretirali ire, pretvorivi ga u kva-ziustav koji jami stanovita individualna prava. Ali ak je i u svoje vrijeme Magna Charta bila znaajna kao prvo pisano ogranienje kra-ljevske vlasti u Europi. Kao takvu, zapaa historiar Paul Johnson, "opravdano je se klasificira kao prvi od English Statutes of the Realm*, za koje se moe rei da iz njih izviru engleske i amerike slobode".**

Rim protiv reformacije

Nakon sukoba Crkve i drave te kralja i plemia, trea velika borba za vlast - izmeu katolika i protestanata - pokazat e se kao najdua i najkrvavija, a i ona je imala sluajne, ali revolucionarne implikacije za slobodu. Njezin je neoekivani pokreta bio poboan njemaki redov-nik koji je ivio u malenom, zabaenom gradiu Wittenbergu. Bio je to poetak 16. stoljea i cijelom je Europom vladalo nezadovoljstvo pa-pinstvom, koje je bilo postalo izuzetno mono i korumpirano. Naj-skandaloznija praksa Rima bilo je iroko rasprostranjeno prodavanje indulgencija: papinskih potvrda koje su kupca oslobaale grijeha, ak i onih koje jo nije ni poinio. Tim su novcem financirane beskrajne ekstravagancije Crkve, koje su bile zapanjujue ak i po bljeteim standardima baroka. Njen je najnoviji projekt bila najvea, najvelian-stvenija katedrala koju je ovjeanstvo ikada vidjelo - katedrala Svetog

*Zbirka eng lesk ih zakona koji sa in javaju "nep i san i us tav" . **Paul Johnson , "Laying D o w n t h e Law", Wall Street Journal, 10. ou jka 1999.

Petra u Rimu. ak i danas, dok ovjek hoda golemim mramornim po-vrinama u Vatikanu, gledajui pozlatu, drago kamenje, tapiserije i freske od zida do zida i od poda do stropa, lako je zamisliti poboan gnjev Martina Luthera.

Bilo je poziva na reformu i prije Luthera - Erazmo je na primjer traio jednostavniju, ogoljeniju formu bogotovlja - ali nitko se nije izravno suprotstavio autoritetu Crkve. Luther je to uinio u 95 po-drobno argumentiranih teza, koje je u jutro 31. listopada 1517. zname-nitim aktom prikucao na vrata dvorske crkve u Wittenbergu. Pravo je, moda, bilo na Lutherovoj strani, ali imao je i sree. Njegova se hereza pojavila u pogodnom trenutku povijesti tehnike. Do asa kad je Kato-lika crkva reagirala na njegovu akciju, strogo zabranivi irenje nje-govih ideja, novi tiskarski strojevi ve su Lutherov dokument raspaali po cijeloj Europi. Zapoela je reformacija. Nakon 150 krvavih godina, gotovo je pola Europe bilo protestantsko. Kad bi Martin Luther vidio dananji protestantizam, s njegovim lagodnim doktrinama koje malo toga trae a mnogo toleriraju, vjerojatno bi bio zgroen. Luther nije bio liberal. Upravo suprotno, on je bio optuio Vatikan zbog previe po-pustljivog odnosa spram religije. Umnogome je bio ono to bismo danas zvali fundamentalistom, zahtijevajui doslovnije tumaenje Biblije. Lutherove kritike papinstva bile su vrlo sline kritikama koje islamski fundamentalisti danas iznose o koruptnim, ekstravagantnim rei-mima Bliskog istoka koji odstupaju od istinskog puta pobonosti. Luther je papu napadao s konzervativne strane teologijskog spektra. Ustvari, neki kau kako sraz katolianstva i protestantizma ilustrira staru maksimu da je religijska sloboda proizvod dvaju jednako pogub-nih fanatizama, od kojih svaki ukida onaj drugi.

Veina sekti koje su iskrsnule kao posljedica reformacije bile su jo puritanskije od luteranstva. Najutjecajnija meu njima bilo je osobito tvrdo vjerovanje, kalvinizam, koji je postulirao nevrijednu izopaenost ovjeka i slabe izglede za spas za sve osim nekolicine, koju je Bog ve odabrao. Ali zajednika toka razliitih protestantskih sekti bila je odbacivanje autoriteta papinstva te neizravno i cijele religijske hijerar-

hije. Bile su dio ope borbe protiv autoriteta i, premda to u ono vrijeme nisu znale, dio ire prie o slobodi.*

Unato svim njihovim prepirkama, te male protestantske sekte u sjevernoj Europi otvorile su mogunost osobne putanje do istine, bez posredstva sveenika. Ukoliko su uope zamiljale ikakvo sveenstvo, trebala ga je birati samoupravna kongregacija. Te sekte, koje su unutar ire zajednice esto predstavljale manjinu, borile su se za prava svih manjina da vjeruju i slue Bogu po svojem izboru. Sve zajedno, one su otvorile prostor za slobodu religije u zapadnom svijetu. Pomogle su oblikovanju modernih ideja ne samo o slobodi savjesti i govora nego i o kritikom znanstvenom istraivanju, prvo religijskih tekstova kao to je Biblija, a potom i sve opeprihvaene mudrosti. Znanost je, uo-stalom, konstantan proces prkoenja autoritetu i osporavanja dogme. U tom smislu moderna znanost ima neobian dug prema religioznim fanaticima iz 16. stoljea.

Na izravniji, politiki nain protestantizam je djelovao tako to je kraljevima i prinevima dao izgovor da preotmu mo od sve arogan-tnijeg Vatikana, to su ionako kanili uiniti. Prvi vei napad dogodio se ne kao podrka idealima protestantizma, nego iz ne tako uzvienog razloga to je jedan nemiran monarh htio dobiti nasljednika. Henrik VIII. Engleski zatraio je od pape Klementa VII. da poniti njegov brak s Katarinom Aragonskom jer mu nije rodila prestolonasljednika. (Nije da se nije pokuavalo: tijekom osam godina ona je rodila jednu djevoj-icu i pet djeaka, koji su svi umrli, a dva puta je pobacila.) Papa je to odbio, pa je kralj Henrik raskinuo s Vatikanom, proglasivi se glavarem

*Posjet ioci eneve , koja se g o d i n a m a sma t ra l a d u h o v n i m r o d n i m m j e s t o m pro te-s t a n t i z m a , nai e u n a j v e e m j a v n o m pa rku s p o m e n i k reformaci j i . Taj s p o m e n i k , sagraen 1909., go lem je zid sa s k u l p t u r a m a i ba re l j e f ima koji slave ba t i nu refor-maci je . On slavi sve o n e koji su neko bili oci u temel j i t e l j i pokre ta , p o p u t Lu thera , Jeana Calvina , pa ak i Olivera Cromwel l a i a m e r i k i h pur i t anaca . M n o g e su od t i h u z a j a m n o sup ro t s t av l j en ih sek t i zaboravl jene - a m o d a i t r eba ju bi t i zaborav-l jene.

Crkve Engleske. Henrik nije bio ni u kakvu doktrinarnom sporu s Ka-tolikom crkvom. Ustvari, bio je branio papu protiv Luthera u ogledu zbog kojega mu je Vatikan dodijelio ast "Branitelja vjere", titulu koju njegovi nasljednici zaudo nose do dana dananjega. Nova neovisna Anglikanska crkva tako je po doktrini bila katolika - osim sitnice zvane papa.

Raskid Engleske s papom bio je prvi i najistaknutiji u nizu religijskih pobuna i ratova protiv Vatikana, u kojem je sudjelovala praktiki svaka europska drava i koji je potrajao gotovo 150 godina nakon Lutherova prkosnog ina. Ratovi to su uslijedili iz reformacije zavrili su 1648. Vestfalskim mirom, kako je nazvan, okonan je Tridesetogodinji rat izmeu Nijemaca i caru je dodijeljeno carevo - plus dobar dio onoga to je dotad bilo Boje (zapravo papino). Oivio je ideju iz 1555. - cuius regio eius religio (ija je vlast, njegova je i religija) - po kojoj su prinevi mogli birati religiju svojih drava te je izriito dozvoljavao religijsku toleran-ciju i preseljavanje. Godina 1648. ne predstavlja jasnu toku razdvaja-nja izmeu Crkve i drave, ali simbolizira vaan pomak u povijesti Zapada. Vestfalski mir je sahranio ideju da je Europa jedna golema kranska zajednica - "Kranski svijet" - kojom duhovno upravlja Katolika crkva, a svjetovno sveti rimski car.* Budunost je pripadala dravi.

Prosvijeena drava

U 18. stoljeu pravi izazov kraljevskoj vlasti vie nije dolazio od religije, nego od lokalnih vlasti: kneeva, vojvoda, barona i grofova. Ali tijekom tog stoljea kralj e nadvladati svoje takmace. Jaao je svoj dvor i stvo-rio centralnu vlast - dravu - koja je zasjenila lokalne takmace. Drava je trijumfirala iz nekoliko razloga: zbog tehnolokih promjena, vee

*Ideja s v j e t s k e za jedn ice v j e r n i k a pos to j i jo uv i j ek u i s lamu: umma. M e u t i m n e m a m u s l i m a n s k o g ekv iva l en t a Kato l ike c rkve ili pape (vidjet i 4 . poglavlje).

vojne konkurencije, nacionalistikih kretanja i mogunosti centrali-ziranja prikupljanja poreza. Vrijedi meutim zapaziti jednu posljedicu. Jaanje drave nije bilo dobro za slobodu. Kako je mo monarha rasla, oni su raspustili veinu srednjovjekovnih parlamenata, stalekih skup-tina i sabora. Kada su u proljee 1789. bili sazvani francuski Opi sta-lei - uoi Revolucije - bilo je to prvo njihovo okupljanje u 175 godina! Nedavno ojaali kraljevski vladari takoer su poeli dokidati vieslojni sistem privilegija plemstva, regionalnih tradicija i cehovskih zatitnih mjera u korist uniformnoga pravnog kodeksa kojim je upravljao mo-narh. Vana je iznimka bio Engleski parlament, koji je u svojoj borbi s monarhijom zapravo zadobio kontrolu nakon Slavne revolucije 1688.*

Na povrini, slabljenje plemstva moe izgledati kao pobjeda jedna-kosti pred zakonom, a u to je vrijeme tako i prikazivano. Kako su se ideje prosvjetiteljstva irile Europom sedamnaestog stoljea, filozofi poput Voltairea i Diderota matali su o "racionalizaciji" i "moderniza-ciji" vladavine. Ali u praksi su ti trendovi znaili vie moi centralnoj vlasti i pranjenje lokalnih i regionalnih vlasti. "Prosvijeeni apso-lutizam", kako je kasnije nazvan, imao je neke elemente napretka. Vladari poput pruskog Friedricha II., ruske Katarine II. i Josipa II. Au-strijskog tolerirali su religijska neslaganja, uvodili pravne reforme te novcem i panjom obasipali umjetnike, glazbenike i pisce (to donekle objanjava i dobar javni odjek koji su uivali). Ali premjetanje moi oslabilo je jedine drutvene skupine koje su mogle ograniiti kraljevsku vlast i njezine ekscese. Sloboda je sada ovisila o velikodunosti vladara. Kada bi se naao pod pritiskom iz inozemstva ili iz zemlje, ak i najdo-broudniji monarh - i njegovi ne tako dobroudni nasljednici - odbacio bi liberalizaciju i skrio razilaenja. Do kraja 18. stoljea, u kojem su mir Europe remetili rat, revolucija i lokalne pobune, prosvijeeni je apsolutizam postao vie apsolutizam nego prosvijeen.

*Ri je ima pov je sn i a ra J . H. P lumba , "Revoluci ja 1688. bila je s p o m e n i k koj i je vlastela podigla v las t i tom osjeaju neovisnos t i " . J. H. Plumb, The Growth of Political Stability in England, 1675-1725 (London: Macmi l l an , 1967.), 29-30.

Monarhija je kulminaciju dosegnula u Francuskoj pod Lujem XIV. Feudalizam u Francuskoj oduvijek se razlikovao od feudalizma u En-gleskoj. Pritisnuta izmeu neprijateljskih susjeda, Francuska se stalno pripremala na rat, zbog ega je njena centralna vlast bila jaka. (Od 54 godine, koliko je bio na vlasti, Luj XIV. je ratovao 30 godina.) Monarhija je geopolitiko stanje iskoritavala drei plemie daleko od baze nji-hove moi, a to je bila njihova zemlja. Gradei na temeljima koje je poloio genijalni kardinal Richelieu, Luj XIV. je plemie izgurao iz lokalne uprave i umjesto njih postavio vlastite regionalne funkcionare. Takoer je degradirao regionalna vijea i skuptine. Luja su zvali "Kralj Sunce" ne zbog njegova bljetavog bogatstva, nego zbog njegova pre-eminentnog poloaja u zemlji. U usporedbi s njim sve druge sile djeluju blijedo. Luj XIV. je francusko plemstvo trajno doveo u Pariz, mamei ga najblistavijim dvorom u Europi. Cilj mu je bio da ih oslabi. Legen-darna rastronost francuske monarhije - beskrajne igre, balovi, lovovi i dvorski rituali, uda Versaillesa - bila je na jednoj razini lukavo poli-tiko sredstvo zadravanja velmoa u zlatnom kavezu. Iza raskoi svile i napudranih perika francuska je aristokracija postajala nemonom i ovisnom.*

Francuska revolucija (1789.) promijenila je u zemlji mnogo toga, ali ne i te centripetalne tendencije. Zapravo, revolucija je samo i dalje centralizirala zemlju. Nasuprot engleskoj Slavnoj revoluciji (1688.), koja je ojaala zemljino plemstvo, Francuska ga je revolucija unitila. Takoer je osakatila Crkvu i oslabila lokalne velmoe, upe i banke. Kako je opazio veliki znanstvenik i politiar 19. stoljea, lord Acton, u

*Jacques Barzun , From Dawn to Decadence: 1500 to the Present (New York: Harper-Coll ins, 2000.) , 287-89.

revoluciji se nije toliko radilo o ograniavanju sredinje vlasti koliko o ukidanju svih drugih moi koje bi joj se nale na putu. Francuzi su, zapaa on, od Amerikanaca posudili "njihovu teoriju revolucije, a ne njihovu teoriju vladavine - njihov kroj, ali ne i njihovo ivanje". Suve-renost puka preuzela je svu slavu i neogranienu mo kraljevske suve-

renosti. "Puk" je bio iznad svega, i proglasio je svojim ciljevima libert, galit, fraternit. Sloboda, koja je neko bila ovisna o kraljevskoj veli-kodunosti, sada je ovisila o hirovima "dravljana" koje su, dakako, predstavljale voe revolucije.

Ali postojao je jo jedan uzor slobode, to je uoio upravo jedan Francuz. Montesquieu - zapravo Charles-Louis de Secondat, baron de La Brde et du Montesquieu - poput mnogih liberala prosvjetiteljstva u 18. stoljeu divio se Engleskoj zbog njezina sistema vlasti. Ali Mon-tesquieu je otiao i dalje te ustanovio u emu je bitna znaajka engle-skog sistema: to to on slobodu faktiki jami umjesto to je proklamira u teoriji. Zbog toga to je vlast bila podijeljena izmeu kralja, aristokrata (Dom lordova) i puana (Donji dom), ni jedna grana nije mogla previe ojaati. Ovo "razdvajanje vlasti" osiguralo je zatitu graanskih sloboda i toleriranje religijskog neslaganja. Montesquieu nije polagao slijepu vjeru u mehaniku vlasti i ustava; uostalom, njegovo glavno djelo nosi naslov O duhu zakona.

Ustvari, ovlatenja britanskog monarha tijekom nekoliko stoljea bila su tako okljatrena da je Britanija do kraja 18. stoljea, premda formalno monarhija, u zbilji postala aristokratskom republikom, kojom vlada zemljovlasnika elita. Montesquieuova laskava interpretacija jako je utjecala i na same Britance. Najistaknutiji britanski pravnik tog doba William Blackstone sluio se Montesquieuovim mislima kada je pisao komentare na englesko pravo. Amerika filozofkinja politike Judith Shklar istaknula je kako je u vrijeme utemeljivanja Amerike Republike "Montesquieu bio neupitan autoritet. James Madison, Tho-mas Jefferson, John Adams i drugi svjesno su nastojali primijeniti nje-gove principe u stvaranju novoga politikog sistema. Citirali su ga vie nego ijednog modernog autora (nadmaivala ga je samo Biblija). Njegova je privlanost bila tako proirena", zapaa Shklar, "da su se i oni koji su podravali novu konstituciju i oni koji su joj se suprotstavljali u svojoj argumentaciji jako oslanjali na Montesquieua."*

*Jud i th Shklar , Montesquieu ( N e w York: Oxfo rd Univers i ty Press, 1987.), 121.

Posljedice kapitalizma

Do 18. stoljea neobina britanska politika kultura stekla je konaan, krucijalan izvor snage: kapitalizam.* Ako su borbe izmeu Crkve i dr-ave, plemia i kraljeva te katolika i protestanata razbile vrata indi-vidualne slobode, kapitalizam je sruio zidove. Nita nije uobliilo moderni svijet tako jako kao kapitalizam, koji je unitio tisuljetne obrasce ekonomskog, socijalnog i politikog ivota. Tijekom nekoliko stoljea unitio je feudalizam i monarhizam, s njihovim teitem na krvnoj vezi i roenju. Stvorio je neovisnu klasu poslovnih ljudi koji malo duguju dravi, a sada su dominantna sila svakog razvijenog dru-tva na svijetu. On je vladajuom filozofijom modernog doba, umjesto poretka i tradicije, uinio promjenu i dinamiku. Kapitalizam je stvorio nov svijet, potpuno razliit od svijeta koji je postojao tisuljeima. A najdublje se ukorijenio u Engleskoj.

Zapoeo je drugdje. U 14. stoljeu ponovo su u nekim dijelovima Europe poeli bujati trgovinski poslovi, koji su tijekom najveeg dijela srednjeg vijeka bili zamrznuti. Revolucija poljoprivredne tehnologije proizvodila je vikove ita, koje je valjalo prodati ili trampiti. Trgovita i luki gradovi - Antwerpen, Bruxelles, Venecija, Genova - postadoe sreditima ekonomske aktivnosti. Dvojno knjigovodstvo, uvoenje arapskih brojki i uspon bankarstva pretvorili su zaraivanje novca iz amaterskog zanimanja u sistematian posao. Ubrzo su se komercijalne pobude proirile iz lukih gradova u unutranjost, veinom u Nizozem-skoj, a kasnije u Engleskoj, gdje su primijenjene na sve vrste poljopri-vrede, zanata, proizvodnje i usluga. Jo je uvijek predmet debate zbog ega se kapitalizam prvo proirio na tim podrujima, ali veina eko-

*O razl i i t im def inic i jama "kap i ta l i zma" nap i sane su m n o g e knjige. Ovdje ga rabim u n a j o s n o v n i j e m smis lu , koj i je u s k l a d u s v e i n o m leks ik ih def in ic i ja , m e u ko j ima je i ona iz Oxford Paperback Encyclopedia (1998.): "Sis tem e k o n o m s k e orga-nizaci je za snovan na t r i no j konku renc i j i , u ko j em su s reds tva za p ro i zvodn ju , raspodje lu i r a z m j e n u u p r i v a t n o m v l a s n i t v u i n j i m a upravl ja ju ind iv idue ili kor-poracije."

nomskih historiara slae se da je vaan imbenik bila kompetentna drava koja je titila privatno vlasnitvo. Tamo gdje je kapitalizam uspio, to je bilo "uglavnom zahvaljujui tome kakav je tip prava vla-snitva bio stvoren", piu vodei povjesniari o toj tematici, Douglas North i Robert Thomas.* Do 16. stoljea poeo se po cijeloj Europi ra-zvijati konsenzus da "Imovina pripada porodici, a suverenitet vladaru i njegovim magistratima". panjolski pravnik iz 15. stoljea objanjavao je: "Kralju je povjereno jedino upravljanje kraljevinom, a ne vlast nad stvarima."** Meutim samo je u Engleskoj kralj (Charles I.) bio doista smaknut, uglavnom zbog proizvoljnog razrezivanja poreza.

Sistematska zatita prava vlasnitva preobrazila je drutva. To je znailo da se moglo eliminirati kompleksnu mreu feudalnih obiaja i povlastica - koji su predstavljali prepreke efikasnom koritenju imo-vine. Engleska zemljovlasnika elita preuzela je vodeu ulogu u mo-dernizaciji poljoprivrede. Sistemom ograivanja, brutalnim procesom potvrivanja svojih prava nad panjacima i zajednikom zemljom na njihovim posjedima, natjerali su kmetove i seljake i zakupnike koji su ivjeli od te zemlje da se ponu baviti specijaliziranim i efikasnijim radom. Panjaci su potom iskoriteni za uzgoj ovaca kako bi se opslu-ivalo visoko profitabilnu trgovinu vunom. Prilagodivi se tekuoj kapitalistikoj revoluciji, engleske zemljovlasnike klase osigurale su svoju mo, ali su pomogle i modernizaciji svojeg drutva. Francuski su aristokrati, nasuprot tome, bili odsutni zemljovlasnici koji nisu uinili mnogo da svoje posjede uine produktivnijima, a ipak su i dalje od svojih zakupaca izvlaili bogate feudalne dae. Kao i mnogi kontinen-talni aristokrati, prezirali su trgovanje.

Osim poduzetnih plemia, kapitalizam je stvorio i novu skupinu bogatih i monih ljudi koji svoje bogatstvo nisu dugovali zemlji daro-vanoj od krune nego neovisnoj ekonomskoj aktivnosti. Od sitnijeg

*Douglas N o r t h i Rober t Thomas , The Rise of the Western World: A New Economic History (Cambridge: Cambr idge Univers i ty Press, 1973.), x.

**Richard Pipes, Property and Freedom (New York: Knopf , 1999.), III.

plemstva do poduzetnih seljaka, ti engleski "slobodnjaci" bili su, rijeima jednog historiara, "skupina ambicioznih, agresivnih malih kapitalista".* Bili su prvi pripadnici buroazije, radine vlasnike klase koju je Karl Marx definirao kao "vlasnike sredstava za proizvodnju drutva i poslodavce radnika". Marx je tono prepoznao da je ta klasa avangarda politike liberalizacije u Europi. Budui da su njeni pripad-nici imali velike koristi od kapitalizma, vladavine prava, slobodnih trita te uspona profesionalizma i meritokracije, podravali su postu-pne reforme i poticali te trendove. U sada ve legendarnom djelu soci-jalne znanosti, harvardski znanstvenik Barrington Moore ml. prouio je putanje k demokraciji i diktaturi po svijetu i saeo svoj sredinji zakljuak u etiri rijei: "Nema buroazije, nema demokracije."**

Kada je poduzetnika aktivnost postala glavnim sredstvom dru-tvenog napredovanja, to je revolucioniralo britansku politiku. Donji dom, koji je u 17. stoljeu kralju preoteo mo i upravljao zemljom, bio je sada pun odnedavna bogatih trgovaca i poduzetnika. Broj titularnih plemia u Britaniji uvijek je bio malen: krajem 18. stoljea bilo ih je manje od 200.*** Ali nie od njih leala je iroka klasa esto nazivana "engleska gospoda"****. Gospoda su obino imala neku vezu s aristokra-cijom i esto su preuzimala odgovornosti u lokalnoj upravi, ali u krajnjoj liniji njihov presti i mo potjecali su iz poslovnih aktivnosti, rada u profesiji ili efikasnog poljodjelstva. Mnogi od tih ljudi uli su u javni ivot te su uz zdravu distancu spram starog poretka zagovarali progre-sivne reforme kao to su slobodna trgovina, slobodna trita, indivi-dualna prava i sloboda religije.

*Mildred Campbel l , The English Yeomen under Elizabeth and the Early Stuarts (New York: A. M. Kelley, 1968.), n a v e d e n o u Ba r r i ng ton Moore, Social Origins of Dicta-torship and Democracy: Lord and Peasant in the Making of the Modern World (Boston: Beacon Press, 1966.).

**Moore , Social Origins, 418. U or ig ina lu stoji "bourgeois" , a ne "buroazi ja" , ali se es to ci t i ra na po ton j i na in , to i ja i n i m .

***J. M. Rober ts , The Penguin History of the World (New York: Pengu in , 1997.), 553. * * * * G e n t r y (op. prev.).

Sva trojica najmonijih britanskih premijera 19. stoljea - Robert Peel, William Gladstone i Benjamin Disraeli - potekla su iz redova gospode. Ta nova mona klasa usvojila je mnoge znaajke aristokracije - palae na imanjima, aketi, lovne zabave - ali bila je fluidnija. "Dentl-meni" su uivali iroko potovanje i poeli su odreivati trendove u svojem drutvu ak i vie nego lordovi. Zapravo, do r8. stoljea engle-ski je dentlmen postao gotovo mitskom figurom, koja je bila predmet drutvenih aspiracija. Pria se da je jedna njegovateljica zamolila kralja Jamesa I. da njezina sina uini dentlmenom. Monarh je odgovorio: "Dentlmenom ga nikako ne mogu uiniti, premda bih ga mogao ui-niti lordom." Jedan posjetitelj Francuz ismijao je tendenciju engleske aristokracije da oponaa gospodu: "U Londonu se gospodari odijevaju poput svojih komornika, a vojvotkinje oponaaju svoje sobarice."* Da-nas se engleskog dentlmena uglavnom pamti kao dendija, iju estet-sku osjetljivost diljem svijeta reklamira Ralph Lauren. Ali njegovo je porijeklo tijesno povezano s raanjem engleske slobode.

Angloamerika

Unato tome to je do 18. stoljea dolo do uspona kapitalizma, ogra-niene vlasti, vlasnikih prava i konstitucionalizma u velikom dijelu Europe, Englesku se smatralo jedinstvenom. Bila je bogatija, inovativ-nija, slobodnija i stabilnija nego ijedno drutvo na kontinentu. Kako je zapazio Guido de Ruggiero, "Slobode individue, osobito sigurnost osobe i imovine, bile su vrsto osigurane. Uprava je bila decentralizi-rana i autonomna. Pravosudna tijela bila su potpuno neovisna o cen-tralnoj vlasti. Prerogativi krune bili su usko ogranieni. (...) Politika mo bila je koncentrirana u rukama Parlamenta. Kakav je tome slian prizor mogao ponuditi kontinent?" Mnogi su promatrai u to vrijeme izvodili sline zakljuke, slavei englesku konstituciju i nacionalni

*E. J. Hobsbawm, Industry and Empire (New York: Pengu in , 1969.), 26.

karakter. Neki su se konkretnije usredotoili na privredu. Za Voltairea, "trgovina kojom su se graani Engleske obogatili pomogla je i njihovu oslobaanju... zauzvrat, ta je sloboda proirila trgovinu". Umjesto da njeguje dekadentne uitke svojeg plemstva, primijetio je paljivi pro-matra, francuski sveenik Abbe Coyer, engleska je vlada pomogla "estitoj srednjoj klasi, tom dragocjenom sastavnom dijelu nacija".*

Slobodna trita pomogla su bogaenju srednje klase, koja je potom promicala stvar slobode. To je izgledalo kao pozitivan krug.

Zemlje najslinije Engleskoj bile su njene kolonije u Americi. Kolo-nisti su uspostavili vlade vrlo sline vladama koje su ostavili iza sebe u tudorovskoj Engleskoj. Godine 1776., kada su se pobunili protiv kra-lja Georgea III., kolonisti su svoju revoluciju izrazili kao poziv na povrat njihovih prava kao Engleza. Po njihovu shvaanju, njihove davno us-postavljene slobode uzurpirao je monarh tiranin, to ih je prisililo da objave neovisnost. U nekom smislu to je bila repriza same engleske Slavne revolucije, u kojoj se Parlament bio pobunio protiv samovoljnog monarha iji je glavni grijeh takoer bio to to je povisio poreze bez pristanka onih kojima vlada - ili, tonije, onih koji plaaju poreze. Pobjednice su i 1688. i 1776. bile napredne, modernizirajue elite trgo-vakog duha. (Gubitnici su, osim kralja, bili i stari torijevci, koji su ostali lojalni kruni, kako u Engleskoj 17. stoljea tako i u Americi 18. stoljea.)

Ali ako je Engleska bila izuzetna, Amerika je bila poseban sluaj posebnog sluaja. To je bila Engleska bez feudalizma. Dakako, Amerika je imala bogate zemljovlasnike porodice, ali one nisu imale titule ni prava po roenju i nisu bile obdarene politikom moi usporedivom s moi lanova Doma lordova. Da bi se razumjelo Ameriku 18. stoljea, napisao je povjesniar Richard Hofstadter, trebalo je zamisliti tu jedin-stvenu mogunost, "svijet srednje klase".** Premda su u privredi i dru-tvu bili prisutni aristokratski elementi, oni su rijetko dominirali. Na

* H o b s b a w m , Industry, 4 8 . **Richard Hofs tad te r , America at 1750: A Social Portrait (New York: Knopf , 1971.),

131.

Sjeveru su poeli slabjeti krajem 18. stoljea. Povjesniar Gordon Wood je zapisao: "Osamdesetih godina 18. stoljea moemo zaista osjetiti promjenu iz predmodernog u moderno drutvo, u kojem poinju do-minirati poslovni interesi i potroaki ukusi obinih ljudi." Amerika revolucija, koja je, po Woodovim rijeima, stvorila "eksploziju podu-zetnike moi", proirila je jaz izmeu Amerike i Europe.* Amerika je sada bila otvoreno buroaska i ponosila se time. U danima nakon svo-jeg dolaska u Sjedinjene Drave 1831., Tocqueville je u svojem dnevniku zapazio kako "izgleda da se u Americi cijelo drutvo stopilo u srednju klasu".

Ameriki put u liberalnu demokraciju bio je izuzetan. Veina ze-malja ne zapoinje svoje nacionalno iskustvo kao novo drutvo bez feudalne prolosti. Amerikancima, slobodnima od stotina godina mo-narhije i aristokracije, nije bila potrebna mona centralna vlada ni nasilna socijalna revolucija radi zbacivanja starog poretka. U Europi su se liberali bojali dravne vlasti, ali su i matali o njoj. eljeli su je ogra-niiti, a ipak im je trebala za moderniziranje njihovih drutava. "Velika prednost Amerikanaca", po Tocquevilleovu znamenitom opaanju, "jest to to su do stanja demokracije dospjeli a da nisu morali pretrpjeti demokratsku revoluciju. (...) Roeni su jednaki a da nisu morali postati jednaki."

Poetkom 19. stoljea u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Dravama najveim se dijelom razvijala individualna sloboda i vladala je jednakost pred zakonom. Ali nijedna od tih zemalja nije bila demo-kratska. Prije Zakona o reformi iz 1832., pravo glasa u Ujedinjenom Kraljevstvu imalo je 1,8 posto punoljetnog stanovnitva. Nakon tog zakona brojka je porasla na 2,7 posto. Nakon daljnjeg proirenja prava glasa 1867., glasati je moglo 6,4 posto, a nakon 1884. 12,1 posto.** Tek

* G o r d o n Wood , The Radicalism of the American Revolution ( N e w York: R a n d o m House , 1993.), str . 3 4 8 .

**Postoci glasova p ro rauna t i su uz p o m o B. R. Mi tche l l , Abstracts of British Histo-rical Statistics (Cambridge: Cambr idge Univers i ty Press, 1962.); The Great Br i ta in Historical G.I .S. , Univers i ty of Sussex, d o s t u p n o na www.geog .por t . ac .uk /gbhgis /

1930., kada su ene dobile puno izborno pravo, Ujedinjeno Kraljevstvo je zadovoljilo dananja mjerila demokracije: ope pravo glasa punoljet-nih. Ipak, bilo je nairoko smatrano uzorom konstitucionalne liberalne drave - drave koja titi slobodu i kojom se vlada po zakonu.

Sjedinjene Drave bile su demokratinije od Ujedinjenog Kraljev-stva, ali ne onoliko koliko ljudi misle. Tijekom prvih nekoliko desetljea samo je bjelako muko stanovnitvo imalo pravo glasa - sistem pri-lino slian onome u zemlji iju su vlast bili upravo zbacili. Godine 1824. - 48 godina od neovisnosti - samo je 5 posto punoljetnih Ame-rikanaca glasalo na predsjednikim izborima. Taj se broj dramatino poveao kada se proirila Jacksonova revolucija, a ogranienja vezana uz vlasnitvo najveim su dijelom uklonjena. Ali tek uoi Graanskog rata moglo se uope govoriti o tome da svaki bijeli mukarac u Sjedi-njenim Dravama ima pravo glasa. Crnci su u teoriji dobili pravo glasa 1870., ali ustvari su ga na Jugu dobili tek stoljee poslije. ene su pravo glasa dobile 1920. Unato tom pomanjkanju demokracije, najveim dijelom 19. stoljea Sjedinjene Drave i njihov sistem zakona i prava bili su predmet svjetske zavisti. A s vremenom je konstitucionalni li-beralizam doveo do demokracije, to je dovelo do daljnje slobode, i tako je to ilo.

Ostatak Europe iao je k liberalnoj demokraciji kompleksnijom pu-tanjom nego Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Drave, ali na kraju je tamo dospio. Ono to se u Britaniji i Americi dogaalo polako i (uglav-nom) mirno, na kontinentu se dogaalo isprekidano i krvavo (o emu e se diskutirati u sljedeem poglavlju). Ipak, veinom su postale libe-ralno demokratske do kasnih 1940-ih, a gotovo sve ostale to su obavile nakon 1989., pri emu se konsolidacija odvijala brzo i vrsto. Razlog je jasan: sve zapadne zemlje imale su zajedniku povijest koju je, uza sve varijacije, obiljeavala izgradnja konstitucionalne liberalne tradicije.

db; i E. J. Evans , The Forging of the Modern Industrial State: Early Industrial Britain, 1783-1870 ( N e w York: Longman , 1983.). Vidjet i i G e r t r u d e H i m m e l f a r b , "The Poli-t ics of Democracy : The Engl i sh R e f o r m Act of 1867", Journal of British Studies 6 (1966.).

Engleski je sluaj ono to uenjaci nazivaju "idealnim tipom", zbog ega ga je korisno istaknuti. Ali u 18. stoljeu ak je i najretrogradnija eu-ropska sila u usporedbi s dravama u Aziji ili Africi ve bila liberalan reim. Dravljani su imali izriita prava i ovlatenja koja nije mogao zamisliti ni jedan nezapadni podanik. Monarsi su bili sputani pravom i tradicijom. Graansko drutvo privatnih poduzea, crkava, sveuili-ta, cehova i udruenja bujalo je bez velike intervencije drave. Privatno vlasnitvo bilo je zatieno, a privatno je poduzetnitvo jaalo. esto su te slobode bile jae u teoriji nego u praksi i esto su bile podlone povredama autokratskih monarha. Ali u usporedbi s ostatkom svijeta Zapad je uistinu bio zemlja slobode.

Kultura kao sudbina

Moglo bi se uiniti da je ova kratka povijest slobode vodi koji obeshra-bruje. Ona upuuje na zakljuak da bi se svaka zemlja koja se nada da e postati liberalno demokratskom valjda trebala premjestiti na zapad. Bez sumnje, biti dijelom zapadnog svijeta - pa makar i na periferiji - jest politika prednost. Meu svim zemljama koje su stekle neovisnost nakon pada sovjetskog imperija, one koje su sudjelovale u onome to bi se moglo nazvati "zapadnim iskustvom" - stare zemlje austrijskog i njemakog imperija - bile su najuspjenije u liberalnoj demokraciji. Linija koja je 1500. razdvajala zapadno i istono kranstvo danas dijeli uspjene liberalne reime od neuspjenih, iliberalnih. Poljska, Maar-ska i eka Republika, koje su zasigurno bile dio Europe, najdalje su doprle u konsolidiranju svoje demokracije; sljedee su po redu baltike drave. ak i na Balkanu, u Sloveniji i Hrvatskoj, koje se nalaze zapadno od linije to dijeli Istok i Zapad, ide dobro, dok Srbija i Albanija (na istoku) imaju mnogo tegobniju tranziciju.

Znai li to da je kultura sudbina? Taj su jaki argument iznosili ugledni uenjaci od Maxa Webera do Samuela Huntingtona. Trenutno, to je ideja u trendu. Od poslovnih konzultanata do vojnih stratega, ljudi danas govore o kulturi kao o jednostavnom objanjenju veine zago-

netki. Zbog ega je amerika privreda doivjela ekspanziju u posljednja dva desetljea? Oevidno: zbog nae poduzetnike kulture. Zato se Rusija ne moe prilagoditi kapitalizmu? Takoer oevidno: to je feu-dalna, protutrina kultura. Zbog ega je Afrika zaglibila u siromatvu? I zbog ega arapski svijet uzgaja teroriste? I opet, kultura.

Ali ti su odgovori previe jednostavni. Uostalom, i amerika je kultura proizvela i stagflaciju i Veliku depresiju. A neko feudalne kulture Japana i Njemake izgleda da su se dobro prilagodile kapita-lizmu, pa su te zemlje postale drugom, odnosno treom najbogatijom zemljom na svijetu. Jedna zemlja moe u razliita vremena uspijevati i promaivati, ponekad u razmaku od samo dvadeset godina, to bi ukazivalo na to da je na djelu jo neto osim kulture, koja je relativno nepromjenjiva.

Genijalni patrijarh Singapura Lee Kuan Yew jednom mi je objasnio da, ako elite vidjeti kako djeluje kultura, usporedite efikasnost nje-makih i zambijskih radnika bilo gdje u svijetu. Ubrzo ete doi do zakljuka da u tim dvjema kulturama postoji neto vrlo razliito, to objanjava rezultate. Znanstvenici argumentiraju na slian nain: u svojem zanimljivom djelu Tribes, Joel Kotkin zastupa tezu da, ako u modernom svijetu elite ekonomski uspjeti, klju je jednostavan -budite idov, budite Indijac, ali, iznad svega, budite Kinez.

Lee i Kotkin oevidno su u pravu u opaanju da stanovite skupine - Kinezi, Indijci, idovi - odlino uspijevaju u najrazliitijim okolno-stima. (Ustvari, meni je ova varijanta teorije kulture posebno privlana, jer sam indijskog porijekla.) Ali ako je klju za ekonomski uspjeh to da ste Indijac, kako objasniti alosno djelovanje indijske privrede tijekom prvih etiriju desetljea njene neovisnosti od 1947. - ili, uostalom, stotinama godina prije toga? Odrastajui u Indiji nipoto nisam Indijce smatrao ekonomski uspjenima. Ustvari, sjeam se dana kada je legen-darni zastupnik u indijskom parlamentu Piloo Mody postavio Indiri Gandhi sljedee pitanje tijekom premijerkina "aktualnog sata" u New Delhiju: "Moe li premijerka objasniti zbog ega su Indijci ekonomski uspjeni pod svakom vladom u svijetu osim pod njenom?"

Slina pitanja moe se postaviti o Kini, jo jednoj zemlji koja je

stotinama godina ostvarivala bijedne ekonomske rezultate, sve do prije tri desetljea. Ako su sve to je potrebno Kinezi, Kina ih ima na mili-jarde. to se idova tie, premda su bili uspjeni na mnogim mjestima, ona zemlja u kojoj su veina, Izrael, takoer je donedavno bila u eko-nomskom meteu. Zanimljivo je da se ekonomska srea svih triju ze-malja (Indije, Kine i Izraela) upadljivo promijenila otprilike 1980-ih. Ali to se nije dogodilo zbog toga to su one dole do novih kultura, nego zbog toga to su njihove vlade izmijenile odreene strategije i stvorile sistem susretljiviji spram trita. Kina danas ima bri rast od Indije, ali to ima vie veze s injenicom da Kina svoju privredu reformira eksten-zivnije nego Indija nego s ikakvom navodnom superiornou konfu-cijanske etike naspram hinduistikoga mentalnog sklopa.

udno je to je Lee Kuan Yew tako estok zagovornik kulturne argumentacije. Singapur se kulturno ne razlikuje mnogo od svoje su-sjede Malezije. Vie je kineski, a manje malajski, ali u usporedbi s ostat-kom svijeta te dvije zemlje imaju mnogo zajednikoga. Ali Singapur je, mnogo vie od svojih susjeda, imao djelotvornu vladu koja je prov