185

LITURGIJA - SVETI SUSRET

2

Crkva ima dugu povijest kojoj se jo uvijek ne nasluuje kraj, tovie, daljnji tijek tog hoda Crkve u vremenu do te je mje-re nemogue predvidjeti, da nam uvijek iznova prireuje nova iznenaenja. Ta nepredvidljivost vrijedi i za pitanje pobonosti kako pojedinaca u Crkvi, tako i veih crkvenih grupa, odnosno Crkve u cjelini. Postoji, dakle, neto to emo nazvati povijest pobonosti. I tu povijest prati stalna promjena i u njoj djelova-njem Duha Svetoga nastaje uvijek neto novo, to sa sobom nosi sigurno i brojne neizostavne opasanosti.

Kako Crkva Isusa Krista kroz te svoje mijene napose one duhovne povijesti ne smije i uz pomo Duha Svetoga, vjerujemo, nee izgubiti vlastiti identitet, primjeujemo da u njezinoj povije-sti ostaje uvijek jedan bitni i neotuivi dio, pa upravo stoga pro-lost ne nestaje jednom zauvijek, kao da ne bi imala nita vri-jedno poruiti budunosti. Naprotiv, u toj povijesti, podvrgnutoj stalnim promjenama, ono staro moe postati novo, te tako svu kasniju povijest pouavati i nadahnjivati. Da bismo stvorili novu budunost, postoji korak koji zovemo povratak na izvore. To staro, koje uvijek iznova oivljava, ne pretae se u novo vrijeme kao nekakva mrtva i beivotna datost, kao muzejski primjerak kojega se s potovanjem uva, nego se mijenja i preobraava u novost, koja unato svemu zadrava svoju staru bit.

Sve upravo reeno o crkvenoj povijesti a napose o pobo-nosti u njoj, na poseban se nain tie euharistijske pobonosti i naina na koji slavimo injenicu Kristovog dara pod prilikama kruha i vina. U ovom osvrtu bit e stoga najvie rijei o mogu-nosti da ono staro upravo u toj vrsti euharistijske pobonosti

Karl RahnerEUHARISTIJSKA POBONOST

186

Karl Rahner, Euharistijska pobonost

ponovno oivimo i da ga promatramo vie kao jednu mogunost i zadau a manje kao nepovratni dio prolosti.

Pogledamo li bez predrasuda ivot Crkve u naim zemljama, onda je nemogue nijekati da je upravo euharistijska pobonost u znaajnom opadanju. Prakticira li se danas ta tiha molitva pred tabernakulom kao neko? Koliko danas jo uope ima sa-mostana u kojima se stalno moli? Nisu li tijelovske procesije u mnogim mjestima dokinute ili u najboljem sluaju znaajno smanjene? U koliko se jo crkava koristi monstranca? Klecanje pred Presvetim gotovo da je i zaboravljeno. Ljudi, koji jo dolaze na euharistijska slavlja, odmah po ulasku u crkvu sjedaju u klupe i dosauju se dok misa ne pone. To da bi ovjek mogao za trenutak kleknuti i pomoliti se nazonom Kristu, gotovo da dananjim ljudima po ulasku u crkvu kao mogunost i ne do-pire do svijesti. Primanje svete priesti prilikom sudjelovanja na nekom euharistijskom slavlju, postalo je daleko vie nego prije za mnoge vjernike kao neto samorazumljivo, ali ipak samo kao dio najobinije navike. Prije, gotovo samorazumljiva kratka za-hvala nakon primljene svete priesti danas je posve zaboravlje-na. Danas kako vidimo ne postoji nikakva nuna veza izmeu sakramenta pokore, dakle ispovijedi i primanja svete priesti, na nain kako su to raniji narataji shvaali. No postavlja se pitanje, koliko je iva i jasna ta svijest u dananjem prosjenom kraninu o potrebi za sakramentom svete ispovijedi nakon po-injenog tekog grijeha i neposredno prije primanja svete prie-sti. Sline opaske o promjenama na podruju euharistijske po-bonosti mogle bi se jo i dalje nabrajati. No postavlja se pitanje to na sve to kazati?

Sigurno da se u ovom prilogu ne mogu spomenuti i obraditi svi povijesni pojavni oblici euharistijske pobonosti sa eljom da se oni i u budunosti ouvaju i njeguju. Veina tog povijesnog blaga zapravo i nema neku ba svijetlu budunost, ma koliko god neto bilo sveto i pobono. Tako nisam ba siguran da e u budunosti svaka crkva posjedovati monstrancu kao samorazu-mljivi dio vlastitog inventara. Ali s druge strane na podruju eu-haristijske pobonosti i svih njezinih povijesnih oitovanja nema nita manje svega onoga, to bi trebalo ostati, to e sigurno i u budunosti imati svoj smisao i to naprosto ne smije propasti. Spomenut u i komentirati samo jednu stvar. Naime, radi se o tihoj molitvi svakog pojedinog vjernika pred Presvetim.

187

Sluba Boja 46 (2006.), br. 2, str. 185-188

Sigurno da se Bogu moemo obratiti u svako doba i u sva-koj prigodi. Nema dvojbe da e vjeni Bog uti nau molitvu koju izgovaramo u samoi u skrovitosti nae sobe. Svaki kranin trebao bi sve vie uiti otkrivati i prepoznavati Boga, kako bi mu svaki dan postajao liturgijsko slavlje. Ali, ako se eli biti iskren, onda se mora priznati da samo onaj, koji se s Bogom ee su-sree, poglavito kroz redovito pohaanje misnih slavlja, moe osjeati i ispravno cijeniti to zajednitvo s ostalom braom kr-anima. ovjek, koji Bogu eli biti uvijek i posvuda blizu, znat e cijeniti te vidljive tragove svoje odanosti i pobonosti kao naj-oitije znakove svoje elje za sjedinjenjem s Bogom.Takav ovjek onda vie ne vidi nepomirljive suprotnosti izmeu trajne posvete svakodnevnice i posebnih ili izabranih svetih trenutaka u vla-stitom ivotu.

To isto vrijedi i za euharistijsku pobonost. Upravo je to dio katolikog vjerovanja da je Isus Krist kao Bog i ovjek ivo prisutan pod prilikama euharistijskog kruha i vina. Ta je prisut-nost, nema dvojbe, usmjerena prije svega na stvarno primanje i konzumiranje euharistijskog jela. Isus je kao Bog i ovjek u euharistijskoj hrani prisutan, tako to ga se prima, ali On je i prije toga oito ivo prisutan, kako bi ga se uope moglo tjelesno primati. I stoga se katoliki Isus Krist, taj boanski dokaz spa-senja, mora i pod euharistijskim prilikama tovati i astiti. To tovanje u usporedbi sa stvarnim primanjem nebeskog kruha dodue jo ne predstavlja vrhunac sakramentalnog dogaaja ali jest posve normalna posljedica koja proizlazi iz katolike vjere u ivu Kristovu prisutnost u Presvetom sakramentu.

aenje Krista u sakramentu ne bi smjelo propasti ili ne-stati, pa sve ako poetak povijesti tog aenja i nije sasvim jasan. No, za povijest spasenja i za povijest Crkve ne vrijedi da bi trebalo nestati sve ono to se razvilo i to je poelo iz nejasnih motiva i razloga. Ne, mi katolici, krani elimo pojedinano i u zajednici promatrati vidljivi znak prisutnosti Onoga, koji nas je volio i koji se iz ljubavi prema nama predao u smrt. Ne bi nam trebalo biti strano pa i u osobnoj molitvi ponekad kleknuti pred Gospodina, koji nas je otkupio.

Prije etrdeset godina vidio sam u Beu ljude kako se u tramvaju krste ili kako skidaju eire, kada tramvaj prolazi po-red neke crkve. To nam je danas postalo toliko strano, tako da je najbolje odustati od svakog pokuaja oivljavanja tih znako-va pobonosti. Ali usprkos svemu, iskreno, osobno i zajedniko

188

Karl Rahner, Euharistijska pobonost

aenje Presvetog oltarskog sakramenta, pa i izvan euharistije, ipak ne bi smjelo nestati. ovjek bi se i sam trebao ispitati, je li mu samom ta duga tradicija euharistijske pobonosti jo neto znai. I nas se pita hoemo li osigurati budunost toj predaji. Tako staro nesumnjivo krije u sebi blagoslov za budunost. I taj blagoslov mi moramo primiti.

Smatram kako bi i dalje trebala ostati praksa u Crkvi, i to ne u iznimno rijetkim sluajevima, da neki kranin sam i u tiini klei u crkvi pred tabernakulom, u kojemu je pohranjen kruh ivota za blagovanje. Taj kranin zna da je Bog posvuda, da on u svojoj moi i ljubavi sve podnosi, da je svima i svemu na neiskaziv nain blizak i da je itavi svijet mjesto ili katedrala u kojoj ga se asti i tuje. Ali taj kranin zna takoer i to da on sam nije jo uvijek dovoljno blizak tom svom Bogu i zna da se jo mora uiti prepoznavati Boju blizinu. No, on zna takoer i to da je taj svemoni Bog ljubavi, budui da mu nismo uvijek tako blizu, sam odredio mjesta i prilike, na kojima se nudi nama, zatoenicima u prostoru i vremenu, da ga lake i jednostavnije susretnemo. Isus je taj dogaaj u kojemu se Bog na jedinstven i neponovljiv nain nudi nama pozemljarima. I upravo pred tim tjelesnim Isusom, pa sve ako i skrovito u sakramentalnim zna-kovima klei kranin. U Isusu nam je ponueno nenadmano i konano utjelovljenje Boje, a to se isto na neki nain ponovno javlja i procesu povratka svijeta k Bogu i njegovoj slavi u sakra-mentu. Pred njim klei kranin. On promatra onoga kojega su proboli, po Njemu Bog prihvaa svijet kao jedinstvenu zbilju. Molei kranin uti, on prihvaa tihi mir sakramenta i moe mu iznijeti svaku svoju molbu ili problem. No, preko tog Isusa on eli takoer biti prihvaen u kraljevstvo istine i ljubavi Boje, koja se u tiini rasprostire pred sakramentalnim znakom.

Smatram da ne smijemo danas a ni u budunosti zaboraviti to to su nai kranski preci znali i prakticirali. Vjeno svjetlo u naim katolikim crkvama i danas poziva na sabranu utnju pred tajnom naeg spasenja i otkupljenja.

(Iz: K. Rahner, Schriften zur Theologie, vol. XVI., str. 300-305.)

S njemakog preveo: Joko Kodoman

SB2006-2.pdf