Fondacija za socijalno uključivanje u Bosni i Hercegovini * Фондација за социјално укључивање у Босни и ХерцеговиниZaklada za socijalno uključivanje u Bosni i Hercegovini * Social Inclusion Foundation in Bosnia and Herzegovina

Prioritetni problemi u sektoru ljudskih prava marginalizovanih grupa u Bosni i Hercegovini

F S U u B i H Ф С У у Б и Х Z S U u B i H S I F in B i H

Branilaca Sarajeva 47 71000 Sarajevo Tel + 387 33 219 313 Fax + 387 33 219 314

Email: sif@sif.ba Web http://www.sif.ba

Sadržaj

Uvod ………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………..3

1. Sistem socijalne zaštite.............................................................................................................................................3

2. Socijalno uključivanje................................................................................................................................................5

3. Diskriminacija u pristupu i korištenju javnih usluga..................................................................................................7

3.1 Zdravstvena zaštita.................................................................................................................................................8

3.2 Obrazovanje...........................................................................................................................................................9

4. Problemi nacionalnih manjina u BiH.......................................................................................................................10

5. Problemi LGBTI populacije u BiH............................................................................................................................11

6. Zaključak - prioritetni problemi i buduće aktivnosti................................................................................................12

PRILOG: KORIŠTENI IZVORI..............................................................................................................................................14

Dokumenti i izvještaji:.....................................................................................................................................................14

Učesnici Fokus-grupe sa 19 učesnika, 22. juli 2014:........................................................................................................14

Pojedinačni intervjui (telefonski i/ili sastanci), održani od 3. do 25. jula 2014:...............................................................15

2

Uvod

Naše društvo nije društvo jednakih mogućnosti za sve građane, zbog izražene diskriminacije građana umanjenih intelektualnih ili fizičkih sposobnosti kojima država jedva da pruža i kritični minimum za funkcionisanje u medicinskom smislu, tako da se nisu ni stekli uslovi za njihovo ravnopravno uključivanje u društveni život. Pripadnici romske nacionalne manjine, kao i LGBTI -populacija su u BiH takođe višestruko marginalizovani i njihova ljudska prava ugrožena. Samo postojanje termina “marginalizovane grupe” se može posmatrati kao prvi ključni problem u sektoru.

Svojim djelovanjem nevladin sektor, donekle, ublažava diskriminaciju marginalizovanih grupa u bh. društvu. Međutim, država ne može biti “amnestirana” od odgovornosti za rješavanje ovih pitanja. Javni sektor mora da radi svoj posao i da obezbijedi koncept “ljudska prava za sve” i društvo jednakih mogućnosti za sve građane u kojem će svako imati onoliko podrške koliko mu je dovoljno da bi bio ravnopravan s drugim građanima.

Ovaj dokument donosi pregled najizraženijih problema u sektoru ljudskih prava marginalizovanih grupa, naslanjajući se na nalaze novijih relevantnih izvještaja i dokumenata kao i kvalitativnog istraživanja među predstavnicima marginalizovanih grupa1 provedenog u julu 2014. Rješavanje ovdje navedenih problema za predstavnike marginalizovanih grupa predstavlja prioritet. U ovom dokumentu izneseni problemi predstavljaju osnovu za kampanje zagovaranja koje trebaju biti realizovane u periodu 2015 – 2018. Problemi koji se razmatraju u sekcijama koje slijede nisu izneseni po redu važnosti ili hitnosti njihovog rješavanja. Sve kategorije problema imaju podjednaku važnost.

1. Sistem socijalne zaštite

Prema podacima Svjetske banke, u 2010. godini u BiH je po različitim osnovama oko 60% stanovništva bilo socijalno isključeno, a petina ukupnog stanovništva nalazi se u stanju ekstremne socijalne isključenosti. Ovakvom stanju u velikoj mjeri doprinosi neadekvatan sistem socijalne zaštite koji je na snazi posljednjih 20 godina u BiH a kojeg karakteriše slaba efikasnost u smanjenju siromaštva, uprkos činjenici da BiH troši 3,39% BDP-a (2012) na isplatu različitih (nedoprinosnih) oblika novčanih pomoći2, što je više no dvostruko više od prosjeka među državama ove regije (1,6%). Za pomenutu slabu efikasnost u smanjenju siromaštva korijenski razlog, i ujedno i osnovni problem i zadatak u sektoru ljudskih prava-marginalizovanih grupa, leži u neadekvatnom ciljanju marginalizovanih građana i prisutnosti diskriminacije u sistemu socijalne zaštite koji je baziran na statusu a ne na stvarnim potrebama, što je situacija koju Svjetska banka karakteriše “fiskalno neodrživom, ekonomski neefikasnom i socijalno nepravednom”. Ovo može ilustrovati podatak da u BiH najsiromašnija petina stanovništva prima samo 17,3% od ukupnog iznosa socijalnih naknada iz budžetskih socijalnih transfera, što je mnogo manje od njihovih realnih potreba. Štaviše, uočen je trend smanjenja udjela najsiromašnije petine stanovništva u distribuciji ukupnih budžetskih transfera - taj udio je 2007 iznosio 18,3% a 2011 je iznosio 17,3% i realna predviđanja su da se ovaj negativni trend nastavlja. Ovakav sistem socijalne zaštite nema skoro nikakav uticaj na smanjenje siromaštva niti smanjenje društvene isključenosti. Kada pomenutih budžetskih naknada uopšte ne bi bilo, relativno siromaštvo bi se povećalo samo za 1,7 procentnih poena u 2011, tj. za oko 10%. Na boračko-invalidske naknade odlazi oko 60% ukupnih budžetskih naknada a unutar ove populacije prisutno je i najslabije ciljanje – najsiromašnija

1 Spisak dokumenata korištenih za ovu analizu, spisak učesnika fokus-grupe, pojedinačnih intervjua i sastanaka nalazi se u prilogu ovom dokumentu. 2 Transferi za civilne žrtve rata, osobe sa neratnim invaliditetom, dječju zaštitu i socijalnu zaštitu, boračko-invalidske naknade.

3

petina prima 13,7% a najbogatija čak 21,6% tih naknada. Drugim riječima, možete imati imovinu vrijednu 100 miliona KM, ili platu parlamentarca a da i dalje primate neki oblik socijalne pomoći, npr. boračku naknadu.

Socijalna zaštita u Bosni i Hercegovini ne obezbjeđuje ni minimalnu sigurnost za građane. Nije utvrđen socijalni minimum pa ni za lica sa invaliditetom i njihove porodice - onima kojima je najpotrebnija, socijalna sigurnost nije zagarantovana. Značajan broj osoba sa invaliditetom u potpunosti izdržava porodica, jer nemaju socijalnu sigurnost po bilo kojem osnovu i nemaju u zajednici razvijene usluge njege i druge socijalne usluge koje bi im omogućavale samostalan i nezavisan život. U postojećoj zakonskoj regulativi fokus je na oštećenju organizma, a ne funkcionalnoj sposobnosti i sposobnosti interakcije sa društvom, tako da se na invalidnost gleda tradicionalno kao na hendikep, manu, nesposobnost i slično. U javnosti ali i samom sistemu zaštite, podrška za funkcionisanje i socijalno uključivanje lica sa invaliditetom smatra se socijalnim davanjem za izdržavanje lica sa invaliditetom ili njegove porodice, pri čemu su zanemarena mnoga prava koja su im neophodna da bi imali jednake mogućnosti u društvu. Nedostaje socijalni aspekt invalidnosti, koji se posmatra kroz interakciju sa društvenim okruženjem, a ono sadrži razne prepreke koje ove osobe ometaju u punom i efikasnom učešću u društvu na jednakoj osnovi sa drugima.

U BiH ne postoji ujednačen minimum socijalne sigurnosti unutar entiteta. Takvo stanje ugrožava socijalna ljudska prava i uzrokuje razlike u ostvarivanju tih prava (teritorijalna diskriminacija među korisnicima kao i pasivnost sistema socijalne pomoći). U BiH nedostaju entitetske mjere za uspostavljanje minimuma socijalne sigurnosti koje bi uvele bolje ciljanje marginalizovanih grupa i pravedniju raspodjelu naknada u okviru socijalne politike što bi stvaralo uslove za ostvarivanje socijalnih ljudskih prava i otklanjanje postojeće teritorijalne diskriminacije među korisnicima kao i doprinosilo aktivaciji cjelokupnog sistema socijalne pomoći u funkciji smanjenja socijalne isključenosti.

Uslužne djelatnosti koje su u nadležnosti lokalnih zajednica ne bi trebale da budu finansirane samo od strane te lokalne zajednice, nego i sa viših nivoa (npr. kantona ili entitetskog nivoa). Sadašnje stanje odlikuju velike razlike u opsegu i kvalitetu usluga, u zavisnosti od materijalnih mogućnosti pojedinih lokalnih zajednica - bogatije zajednice pružaju više, siromašnije pružaju manje – to je diskriminacija korisnika. Pored toga, prava koja su zakonima utvrđena za lica sa invaliditetom nisu jasno definisana i lako dolazi do zloupotreba.

Neadekvatna rješenja u sistemu socijalne zaštite imaju odraza na ostvarivanje prava djece i omladine sa teškoćama u razvoju. Naime, ukoliko žele ostvariti pravo na porodičnu penziju, roditelji mladih sa invaliditetom do 18 godine su njihovi staratelji u skladu sa Porodičnim zakonom (entitetski zakoni) a nakon toga moraju pokrenuti postupak kojim se punoljetno dijete proglašava poslovno nesposobnim (potpuno ili djelimično) i u vanparničnom sudskom postupku imenuje staratelj, čime osobe sa invaliditetom gube i pravo na rad. Ovo je u suprotnosti sa članom 25 UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom koji traži od država ugovornica da obezbijede mehanizme gdje god je moguće i u slučajevima koji to dozvoljavaju da osobe sa invalidietom zadrže u potpunosti ili što više pravne i poslovne sposobnosti. U obrazovnom sistemu, pozitivni efekti sistema inkluzivnog obrazovanja se najčešće gube jer nakon što su dobile obrazovanje, osobe koje su, inače, spremne za uključivanje u radni odnos i život, ne mogu se zaposliti i uključiti u društvo. Na taj način gube svi – i obrazovni sistem koji je uložio u inkluzivno obrazovanje, i sistem socijalne zaštite koji izdvaja sredstva umjesto da osoba sama stiče dohodak, a najviše gube te osobe koje ostaju trajno nezaposlene i isključene iz društvenog i ekonomskog života, čime se krši njihovo pravo na rad.

Bosna i Hercegovina nema definiciju invaliditeta. Ovo samo po sebi ne mora da bude problem obzirom da definicija invaliditeta ne postoji ni u međunarodnim dokumentima, zbog specifičnosti koje svaka država ima u ovoj oblasti (geografski aspekt, klimatski, broj i vrste invaliditeta, ekonomska moć države, tradicija itd). Međutim, ono što je problem je diskriminacija prema uzroku invaliditeta zbog čega se u sektorskim zakonima nalaze različite definicije osoba sa invaliditetom (radni invalidi, osobe sa civilnim invaliditetom,

4

boračko-invalidska populacija i civilne žrtve rata). Zakoni različito definiraju nastanak, procenat invaliditeta te naknade a ova razlika se projektuje i na ostale sektore npr. zdravstveni i obrazovni kao i na druga pojedinačna prava osoba sa invaliditetom. Ovo je u suprotnosti sa članovima 2, 4, 5 i 25 UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom. Dakle, osim diskriminacije marginalizovanih grupa u odnosu na druge građane, odnosno, u odnosu na društvo u cjelini, prisutna je i diskriminacija unutar grupe marginalizovanih građana – kao što je diskriminacija između ratnih vojnih invalida i osoba čiji invaliditet nije posljedica učestvovanja u ratnim djejstvima. Naime, Obim prava i visine pojedinih davanja za podršku utvrđuju se po osnovu uzroka nastanka invaliditeta, čime se lica sa istom vrstom i stepenom invaliditeta dovode u različit položaj što dovodi do diskriminacije. Ta diskriminacija je posljedica neadekvatnog i međunarodnim konvencijama suprotnog principa ciljanja marginalizovanih građana i prisutnosti diskriminacije u sistemu socijalne zaštite koji je baziran na statusu (porijeklo invaliditeta) a ne na stvarnim potrebama. Diskriminacija unutar ove kategorije prisutna je i u običnom životu – kao u slučaju osoba čiji invaliditet nije posljedica učestvovanja u ratnim djejstvima kod čekanja na pružanje usluga – u zdravstvu, pošti, banci i drugim uslugama – zbog opšte prisutnog i oglašenog pravila da prednost u pružanju usluga imaju ratni vojni invalidi. U procesu donošenja politika, u kojem se potrebe artikulišu u kategoriju prava na korištenje i zaštitu, desila se devijacija - potrebi se dodaju statusni, politički i drugi simboli i u konačnici dobijemo pravo koje je diskriminirajuće i koje se pretvara u anti-pravo.

Nužno je, stoga, promovisati univerzalnu prirodu socijalnih prava, jedinstvenost potreba svake osobe sa invaliditetom, bez obzira na uzrok invalidnosti (bilo da se radi o ratnom vojnom invalidu ili licu čija invalidnost nije posljedica ratnih djejstava). Potrebno je da socijalna zaštita iznađe način kako bi se definisala i obezbijedila socijalna sigurnost ovih osoba kao i intenzivirati razvoj specifičnih usluga u lokalnoj zajednici i šire, koje odgovaraju njihovim potrebama. A to je obaveza države u procesu implementacije UN konvencije koju je ratifikovala.

Konačno, u BiH je prisutan i problem višestruke marginalizovanosti – kada jedna osoba biva marginalizovana po više osnova kao npr. građanka-pripadnica romske nacionalne manjine koja je, uz to, i osoba sa invaliditetom i siromašna.

2. Socijalno uključivanje

Osobama sa ograničenim fizičkim i intelektualnim mogućnostima država jedva da pruža i kritični minimum za funkcionisanje u medicinskom smislu, tako da se nisu ni stekli uslovi za njihovo ravnopravno uključivanje u društveni život.

Još uvijek preovladavaju sistemska rješenja institucionalnog smještaja osoba sa intelektualnim poteškoćama - nerijetko protivno volji i željama osobe u vezi s tim gdje, s kim i kako da živi. Nizak je nivo opšte svijesti o potrebi i potencijalima smještaja u lokalnim zajednicama i socijalne uključenosti osoba sa intelektualnim poteškoćama i još uvijek preovladavajuća percepcija da su posebne institucije jedino rješenje za takve građane. Nedostaju entitetske mjere (strategije, akcioni plan, standardi i sl.) za regulisanje vaninstitucionalne podrške kao jednog humanijeg modela društvene pomoći marginalizovanim grupama koji, u poređenju sa institucionalnim modelom podrške, kvalitetnije i dugoročno zadovoljava socijalne potrebe korisnika i stvara uslove za njihovu aktivnu participaciju u društvu.

Nedovoljno se koriste alternativna rješenja kao što su servisi podrške u vidu lokalnih kapaciteta centara za mentalno zdravlje (koji često postoje “samo na papiru”) a za koje postoje i regulatorni okvir i dostatna sredstva i kadrovi. Osim za osobe sa intelektualnim poteškoćama, humanija savremena, alternativna rješenja servisa u lokalnoj zajednici treba proširiti na druge marginalizovane osobe kao što su siromašni,

5

bolesni, stari i drugi građani u socijalnoj potrebi među kojima, sudeći po žalbama Instituciji ombudsmena za ljudska prava BiH koje dolaze od ovih kategorija, postoje veliki problemi prouzrokovani činjenicom da je jednokratna socijalna pomoć, odnosno naknada za njegu, nedostatan i neadekvatan način zadovoljavanja njihove socijalne potrebe. Usluge i servisi podrške marginalizovanim osobama u lokalnoj zajednici su u BiH na veoma niskom stepenu, nedostaju usluge socijalnog stanovanja, stanovanja uz podršku i zaštićenog stanovanja, i nije razvijen program socijalnog stanovanja i samostalnog života u lokalnoj zajednici. Pomoć porodicama osoba sa ograničenim fizičkim i intelektualnim mogućnostima je nedovoljna.

U Bosni i Hercegovini nedostaju kvalitetni modeli procjene preostale sposobnosti (što je suština definicije iz UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom a prema prihvaćenoj definiciji Svjetske zdravstvene organizacije) kao i kvalitetni savremeni program bazne i profesionalne rehabilitacije.

Postojeći pravni okvir u BiH (entitetima) ne reguliše pitanje socijalnog poduzetništva, kao specifičnog oblika profitne djelatnosti (npr. ne postoje entitetski zakoni o socijalnom poduzetništvu). Donošenje novih mjera koje bi uredile i promovisale socijalno poduzetništvo bi doprinijelo većoj socijalnoj uključenosti marginalizovanih grupa putem ostvarivanja prava na rad i ekonomskog osnaživanja osoba i njihovih porodica ili zadovoljavajući nedostajuće druge potrebe ove populacije.

Uprkos pozitivnim iskustvima zapošljavanja i samo-zapošljavanja osoba sa invaliditetom koja su rezultat djelovanja entitetskih fondova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osobama sa invaliditetom, ili pojedinačnih međunarodnih ili domaćih projekata, još uvijek su prisutni brojni problemi u oblasti zapošljavanja lica sa invaliditetom. Naime, često se zapošljavanje osoba sa invaliditetom realizuje isključivo u okviru određenih projekata na određeno vrijeme nakon čega lica sa invaliditetom opet završe na biroima za zapošljavanje. Mnogi poslodavci nemaju velikog sluha za zapošljavanje lica sa invaliditetom i radije plaćaju posebni doprinos za zapošljavanje lica sa invaliditetom nego da ista zaposle a procenat invaliditeta kao minimum za ostvarivanje prava na rehabilitaciju i zapošljavanje nije ujednačen. Broj radnih centara i zaštitnih radionica za zapošljavanje lica sa invaliditetom sa većim stepenom invalidnosti i tjelesnog oštećenja još uvijek je veoma mali. Stimulacija poslodavaca za zapošljavanje lica sa invaliditetom nije dovoljna, pri čemu je potrebno pristupiti izmjenama propisa kako bi poslodavci koji zapošljavaju osobe s većim stepenom invalidnosti bili dodatno motivisani, umjesto trenutne „uravnilovke“ u ovoj oblasti. Potrebno je stvoriti uslove koji omogućavaju zapošljavanje na duži period , osobito osoba većim procentom invaliditeta i sa smanjenom radnom sposobnošću. Pored toga, u bh. propisima postoji obaveza državnih organa da u postupcima javnih nabavki izvjestan postotak roba i usluga nabavljaju od preduzeća koja upošljavaju osobe sa invaliditetom. U praksi je procenat ustupanja posla po javnim nabavkama od strane vlada i opština preduzećima koje upošljavaju osobe s invaliditetom daleko niži od zakonskog minimuma. Stoga je potrebno, pored ostalog, insistirati na provedbi ove zakonske odredbe u praksi (npr. kroz obavezu državnih organa na uvođenje iznosa u procentima u tekst javne nabavke za nabavku roba i usluga).

U socijalnom poduzetništvu leže velike mogućnosti socijalnog i ekonomskog uključivanja osoba sa invaliditetom, koje se, kao u primjeru društva “Euro Maxline” Sarajevo ili “Patriot” iz Bijeljine, uspješno i održivo zapošljavaju. Međutim, zapošljavanje i uključivanje u ekonomski i društveni život moguće je tek nakon što budu uspješno riješena prethodna pitanja koja se tiču rane prevencije i detekcije, zdravstvene zaštite, pristupa i ravnopravnosti, adekvatnih uslova u obrazovanju i rješenja u socijalnoj zaštiti. Stoga bismo zapošljavanje mogli nazvati “trećom fazom”, pri čemu bi prve dvije bile: medicinska habilitacija i rehabilitacija i socijalna rehabilitacija (ravnopravnost). Sve ove faze potrebno je posmatrati sinergijski, imajući na umu da se sve to dešava u jednom ekonomskom i pravnom miljeu.

Dok je zapošljavanje osoba sa invaliditetom donekle regulisano i funkcioniše, dotle u slučaju ovisnika nakon što ostvare apstinenciju socijalna reintegracija, uključujući zapošljavanje, u potpunosti izostaju. Istina je da

6

je stopa nezaposlenosti visoka i da je svima teško, međutim, ova populacija ima i problem više - da bi se mogli zaposliti oni kriju ko su i šta su bili. S druge strane, poslodavci nisu motivisani da podrže resocijalizaciju i zapošljavaju takve osobe (za razliku od npr. zapošljavanja osoba sa invaliditetom), što je višestruko negativna praksa. Naime, kad se bivši ovisnik izdvoji, zaposli, odvoji od ranije prakse (bilo da se radilo o drogi, alkoholu, kocki i drugim bolestima ovisnosti), tada se povećava šansa za dugoročnu apstinenciju i društvo ima korist od smanjene stope kriminaliteta, manje infektivnih bolesti, veći broj radno sposobnih ljudi, i to postaje ne samo stvar individualne dobiti za pojedinca nego dobitak i za društvo u cjelini. Ako društvo pruži adekvatnu podršku tim ljudima nakon liječenja, možemo reći da sve ono što je urađeno u otkrivanju i tretmanu nije bilo uzalud.

Nepostojanje smjernica za standarde i rad terapijskih zajednica predstavlja dodatni problem. Standardi i registar terapijskih zajednica neophodni su kako bi bilo moguće unaprijediti Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u pravcu izricanja sudske mjere obaveznog liječenja, tamo gdje je primjenjivo. Mjera obaveznog liječenja, u poređenju s mjerom zatvorske kazne, mnogo uspješnije vodi održivoj promjeni ponašanja počinilaca. Pored toga, mjera obaveznog liječenja u terapaeutskoj zajednici je za društvo ekonomski isplativija (troškovi zatvorskog boravka su višestruko viši od troškova liječenja u terapijskoj zajednici).

3. Diskriminacija u pristupu i korištenju javnih usluga

U Bosni i Hercegovini nije omogućena puna pristupačnost javnim uslugama za osobe sa invaliditetom čime se krše njihova prava na pristupačnost, nezavisno življenje i uključenost u zajednicu i ličnu pokretljivost. Postojeća legislativa u načelu je usklađena sa međunarodnim standardima, uspostavljen je institucionalni okvir za provođenje, naročito na Entitetskom nivou. Međutim, uprkos tome, postoji niz poteškoća u praktičnoj primjeni važećih propisa.

Institucije vlasti se nedovoljno angažuju na uklanjanju arhitektonskih barijera i prilagođavanju zvučne i vizuelne saobraćajne signalizacije kao i povećanju mobilnosti osoba sa invaliditetom i nedovoljno sredstava izdvajaju sredstava za obezbjeđivanje prilagođenih stanova, uključujući socijalno stanovanje.

Mnoge uslužne djelatnosti nisu prilagođene specifičnim potrebama lica sa invaliditetom, otežano im je kretanje i komunikacija a korištenje novih IT tehnologija je zbog neprilagođenosti licima sa invaliditetom otežano ili nemoguće. Osobama sa invaliditetom je otežano korištenje kulturnih i sportskih sadržaja. U mnogim objektima nije prilagođen pristup, u nekima je riješen glavni ulaz ali ne i unutrašnjost objekta. Ova oblast je regulisana zakonima i ni jedan novi objekat ne bi smio dobiti upotrebnu dozvolu da se ne provjeri pristupačnost, međutim, u praksi se to masovno izbjegava. Novi objekti niču i na sceni je masovno kršenje npr. čak i Mc.Donald's u Banjaluci, nova zgrada Fakulteta političkih nauka u Banjaluci itd.

Problem komunikacije u pružanju javnih usluga osobama sa senzorskim ograničenjima - neosjetljivost na specifičnosti u komunikacijskim potrebama takvih osoba, primjer osobe oštećenog sluha koja satima čeka jer ne može da čuje dok zdravstveni radnici prozivaju njeno ime, nepostojanje tumača za djecu oštećenog sluha u školama ili pravilo da osoba oštećenog vida mora imati pratioca prilikom potpisivanja na šalteru banke ili dva svjedoka prilikom ovjere potpisa kod notara, što nameće dodatne troškove naknade za takvu uslugu. Pored ostalog, nužno je dosljedno sprovesti zakonsku regulativu o upotrebi znakovnog jezika.

Javni prevoz prilagođen osobama sa invaliditetom kako sa fizičkim tako i sa senzornim i intelektualnim smetnjama gotovo da ne postoji. U Republici Srpskoj nema zakona o kretanju uz pomoć psa vodiča, tako da nije regulisana obaveza da lice sa psom-vodičem ima pristup prevozu (javnom pravozu, taksiju itd.).

7

Licima sa invaliditetom su ugrožena prava prilikom glasanja jer nisu predviđeni glasački listići na Brajevom pismu. Glasanje je moguće samo uz pratioca – međutim, postoji teoretska mogućnost da pratilac, koji je naklon nekoj drugoj političkoj partiji, promijeni volju slijepog lica kojemu pomaže oko glasanja.

3.1 Zdravstvena zaštita

Zdravstvena zaštita osoba sa invaliditetom, naročito u primjeru pomagala, je postavljena na principu da se obezbijedi kritični minimum onoga što je potrebno da osoba funkcioniše, dakle, primjenjuje se čisti medicinski pristup, umjesto da se obezbijedi zaštita koja omogućuje osobi i da se ravnopravno uključi u društvene tokove.

Prava na pomagala, iako su riješena u pravnim aktima, u praksi se teško ostvaruju. U ostvarivanju prava na pomagala postoji diskriminacija po uzroku nastanka i vrsti invaliditeta, kao i prebivalištu. Pomagala koja se mogu nabaviti preko fondova zdravstvenog osiguranja su najčešće neodgovarajuća jer ne prate tehnička dostignuća, uslovi za njihovo ostvarivanje su po kantonima različiti u pogledu ličnog učešća osiguranika, rokova korištenja i u pogledu vrste pomagala. Pravo koje je u regulativi garantovano, često se „razvodnjava“ i derogira odlukama organa zaduženih za provođenje. Npr. pravo na skuplje pomagalo nije omogućeno jednom u pet, nego jednom u osam godina - uprkos tome što je tehnološki upotrebni rok pomagala mnogo kraći. Pored toga, zbog prakse javnih nabavki po principu (cijenom) najpovoljnijeg ponuđača drastično se snizio kvalitet ortopedskih pomagala i ostalih sredstava neophodnih za normalan život osoba sa invaliditetom i osoba u stanju socijalne potrebe, što direktno utiče na zdravlje i socijalno uključivanje tih građana.

Nemogućnost djece i osoba u autističnom spektru da u sistemu zdravstvene zaštite dobiju kvalitetnu uslugu, oslobođenu psihološke traume za njih i njihovu porodicu, naročito je izražena u domenu stomatoloških usluga, gdje za njih još uvijek nije obezbjeđeno korištenje opšte anestezije. Potrebno je obučiti zdravstveni kadar da radi sa ovim osobama, donijeti registar usluga u opštoj anesteziji i obezbijediti ovu uslugu takvoj populaciji u okviru sistema zdravstvene zaštite.

Problem predstavlja i nepostojanje posebnih stolova i uslova za ginekološke preglede za žene s visokim stepenom invaliditeta. Zbog neosjetljivosti sistema u pružanju zdravstvene zaštite prema ovoj populaciji javlja se pojava da takve osobe ne odlaze na redovne preglede, što dugoročno utiče na njihovo zdravlje.

U oblasti zdravstvene zaštite lica sa invaliditetom veliki problem predstavlja i to što ne postoje preventivne mjere u pogledu ranog otkrivanja i identifikovanja poremećaja koji dovode do invaliditeta kako u prenatalnoj tako i u postnatalnoj fazi. Ne postoje mjere i programi i druge aktivnosti koje se tiču seksualnog i reproduktivnog zdravlja lica sa invaliditetom, i ne postoje programi za edukaciju i osposobljavanje medicinskog i paramedicinskog osoblja u postupku i radu sa licima sa invaliditetom.

Zbog različitog kvaliteta i opsega zdravstvene zaštite među kantonima u Federaciji i RS postoji diskriminacija na teritorijalnom prinicipu. Kako bi se otklonila teritorijalna diskriminacija, bilo bi veoma važno osnovna prava iz zdravstvene zaštite garantovati sa viših nivoa vlasti – npr. nivo entiteta u FBiH - kako bi se izjednačila prava po kantonima.

Zdravstvena zaštita populacije ovisnika predstavlja poseban problem koji dovodi da ta populacija bude u poziciji posebne isključenosti, ne samo od društvene okoline nego i od zdravstvenih profesionalaca među kojima je stigma posebno izražena. Postoje podaci da su stavovi prema ovisnicima za 50% grublji među ljekarima nego među policajcima. Stav društvene sredine o bolestima zavisnosti, i šire, o bolestima alkoholizma i kocke je u najvećem procentu da je to „hir“ i „bezobrazluk“ a ne bolest. U početnom dijelu – u

8

fazi prepoznavanja bolesti – nailazimo na problem jer su te osobe unutar svojih grupa homogenizovane i nedostupne za intervenciju a porodica je izolovana i problem se krije iz straha od osude okoline. Sve to može da utiče da se ovisnik, ali i društvo, zbog neuvida u problem, teško odlučuju na liječenje, roditelji zbog negiranja ne prepoznaju problem. Nakon što se uključe u proces liječenja, tada se suočavaju sa stavom zdravstvenih profesionalaca koji izbjegavaju da rade s ovom populacijom, zato što je ishod neizvjestan i što je hroničan. U slučaju liječenja izvan tretmana, kada osoba kaže da se liječi u terapijskoj zajednici bilo je iskustva drugačijeg pristupa prema njima, neljubaznosti, i sve do otvorene agresije, čime je njihovo pravo na liječenje dovedeno u pitanje.

Pristup zdravstvenoj zaštiti pripadnicima romske nacionalne manjine i dalje je veoma otežan zbog postojanja administrativnih barijera, predrasuda, nedostatka novčanih sredstava za participaciju – tzv. markica za zdravstvenu zaštitu gdje građani moraju uplatiti određeni novčani iznos u smislu participacije za zdravstveno osiguranje, neažurnosti prijavljivanja Zavodu za zapošljavanje, neinformisanosti Roma o mogućnosti osiguranja na zdravstveno osiguranje, neovjerene zdravstvene knjižice što je, opet, posljedica, nepostojanja matične evidencije.

Uprkos preporuci Savjeta Evrope da država BiH treba pružiti mogućnost podvrgavanja operaciji i drugim neophodnim tretmanima koji vode do potpune promjene spola, ali također treba obezbjediti i da osiguranja pokrivaju medicinski neophodni tretman u cijelosti, uključujući operaciju promjene spola kao dio tog tretmana, trenutno u BiH trans-osobe za proces „prilagodbe spola“ nemaju nikakvu medicinsku, ni terapeutsku, ni pravnu pomoć niti, naša država pokriva dio troškova zahvata prilagodbe pola za razliku od susjednih zemalja.3 Štaviše, u proceduri zakonske izmjene spola izražen je uvredljiv zahtjev, kojim se traži da osoba u potpunosti hirurški izmijeni spol kako bi se promijenila oznaka spola u njegovim ili njenim zvaničnim dokumentima, čime se povređuje pravo na vlastito rodno izražavanje.

3.2 Obrazovanje

U oblasti obrazovanja djece sa poteškoćama u razvoju, u BiH postoji relativno dobro uređen zakonski okvir koji je, međutim, razuđen, različito regulisan u pojedinim kantonima i između entiteta i nema harmonizacije propisa. Uvođenje inkluzivne nastave nije pratila priprema nastavnika i prilagođavanje nastavnog plana i programa, kao ni mehanizmi za uključivanje lokalne zajednice u obezbjeđivanje podrške. Stvarna podrška obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju u sistemu opšteg obrazovanja, koja u širem smislu podrazumijeva različite oblike – primjerene programe, pomagala i nastavna sredstva, pristupačnost škola, educirano nastavno osoblje, ličnog asistenta i edukacijsko-rehabilitacijskog stručnjaka (stručnog saradnika), u praksi gotovo da ne postoji. Dakle, deklarisani inkluzivni pristup nije u dovoljnoj mjeri proveden u praksi. Aktivnosti na unapređenju obrazovanja djece sa poteškoćama u razvoju koje trenutno obavlja nevladin sektor su neodržive ukoliko ne dođe do sistemskih rješenja u društvu i ukoliko država ne preuzme odgovornost.

U ovoj oblasti problem predstavlja i nepostojanje sistemskog i od države obezbijeđenog funkcionalnog servisa rane detekcije i intervencije, neadekvatna je podrška roditeljima, nedovoljan broj stručnog kadra (defektolozi, logopedi, asistenti u nastavi) i neadekvatni prostorni kapaciteti za primjenu inkluzivnog obrazovanja a izražen je i nedostatak asistenata za podršku takvoj djeci.

Trenutni resursi u školstvu nisu pravilno iskorišteni, motivacija osoblja je neadekvatna kao i načini da se obezbijedi da osoblje u školstvu radi na način koji je potreban za djecu s poteškoćama u razvoju. Nužna je revizija postojećeg kadra i modernizacija usluga u obrazovanju djece s posebnim potrebama. Također,

3 U Srbiji država pokriva 60%, u Hrvatskoj 100% a u Crnoj Gori 80% troškova intervencije prilagodbe pola.

9

počev od kategorizacije, koja je, umjesto da odražava edukativne potrebe, ustvari, stigmatizirajuća, do obrazovnog sistema, ne postoji fleksibilnost prema individualnim potrebama djeteta.

Pitanje pristupa školovanju osobama sa tjelesnim invaliditetom nije ni blizu sistemskog riješenja. Stotine djece nema pristup školama širom BiH radi njihove nemogućnosti fizičkog pristupa školskim ustanovama i školskim prostorijama i nemogućnosti da imaju pristupačan i odgovarajući prevoz. Djeca sa težim i teškim invaliditetom, naročito u ruralnim sredinama, su potpuno isključena iz osnovnog obrazovanja, a ne postoje zakonska rješenja i mehanizmi koji će omogućiti dostupnost školama i realizaciju prava na obrazovanje i dostupnost školskih objekata a rijetke su škole koje na raspolaganju imaju stručni tim za rad sa djecom sa posebnim potrebama.

Neformalni podatak da je obuhvat romske djece osnovnim obrazovanjem tek 4-6% ukazuje na to da u stvarnosti postoje brojne barijere koje pripadnicima romske nacionalne manjine ograničavaju pristup kvalitetnom obrazovanju: ekstremno siromaštvo, promjene mjesta boravka, uvriježeni stereotipi i predrasude o Romima, nedovoljna osviještenost i nezainteresovanost dijela romske populacije o važnosti obrazovanja njihove djece, nedostatak ličnih dokumenata, te nedovoljnost finansijskih sredstava za realizaciju mjera planiranih akcionim planovima o obrazovanju Roma za koje se dvije godine za redom (2012 i 2013. godine) ne izdvajaju nikakva finansijska sredstva.

Analiza školskih udžbenika pokazuje da se u nekima od njih homoseksualnost definiše kao bolest i svrstava u grupu poremećaja poput pedofilije i narkomanije a ne postoje programi obuke nastavnog osoblja u oblasti kodeksa ponašanja u cilju promovisanja tolerantnog okruženja, osjetljivosti na razlike i sprečavanja nasilja.

4. Problemi nacionalnih manjina u BiH

U Bosni i Hercegovini je prisutna diskriminacija pripadnika nacionalnih manjina (ustavna kategorija „ostalih“) koja se očituje u nemogućnosti da ravnopravno učestvuju u izborima za najviše političke funkcije na nivou BiH. Naime, Ustav BiH u preambuli garantuje prava prije svega konstitutivnim narodima a članovima IV i V reguliše da se pri izboru delegata u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i Predsjedništvo BiH biraju samo predstavnici tri konstitutivna naroda: Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ustavna kategorija „ostali”, koju prema Ustavu BiH, čini 17 nacionalnih manjina i svi oni koji se ne identificiraju kao konstitutivni narodi, nisu u prilici da se kandiduju na spomenute pozicije. Zbog ovog očiglednog izraza diskriminacije dijela građana BiH, uslijedila je tužba Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, od strane predstavnika romske i jevrejske nacionalne manjine, „Dervo Sejdić i Jakob Finciji protiv BiH“, u kojem slučaju je Sud donio presudu u korist podnosilaca i obavezao BiH da uskladi svoj Ustav sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Kao što znamo, iako je od presude prošlo preko pet godina, BiH presudu nije provela.

Pored toga, prava nacionalnih manjina da učestvuju u izbornom procesu i političkom odlučivanju su ograničena usljed nedostataka u Izbornom zakonu, drugim aktima i faktičkoj primjeni izbornog procesa. Visoka kvota (preko 3%, što mogu postići samo dvije opštine u BiH!) za mjesta za nacionalne manjine u opštinskim vijećima/skupštinama, način izbora i politički uticaj u Vijeću nacionalnih manjina, zloupotreba mjesta dodijeljenih nacionalnim manjinama od strane političkih partija itd. samo su neki od problema koje treba otkloniti kako bi pripadnici nacionalnih manjina izabrani u zakonodavna tijela bili stvarni predstavnici nacionalnih manjina i da bi bolje zastupali interese te populacije.

10

Osim navedene povrede političkih prava koja pogađa sve nacionalne manjine u BiH, u slučaju najbrojnije nacionalne manjine – Roma – prisutan je mnogo širi problem socijalne isključenosti, počev od nemogućnosti ostvarivanja osnovnih prava (pravo na obrazovanje, zapošljavanja, očuvanje zdravlja i stambeno zbrinjavanje), lošeg socio-ekonomskog položaja, nezaposlenosti, neobrazovanosti, siromaštva i drugih oblika materijalne deprivacije. Pored toga, zbog rasprostranjenih stereotipa i predrasuda, Romi su izloženi i segregaciji i diskriminaciji u mnogim područjima društvenog djelovanja.

Brojni međunarodni forumi (UN Komitet za elminaciju rasne diskriminacije (CERD), Komitet za prava djece (CRC), Evropska komisija i drugi) kao i domaći (Institucija ombudsmena BiH) iz godine u godinu ponavljaju preporuke da BiH mora da nastavi s naporima u borbi protiv predrasuda o Romima, da im se omogući pristup ličnim dokumentima koja su im potrebna za uživanje građanskih i političkih prava, kao i ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. Postoji veći broj strateških dokumenata i akata donesenih s ciljem poboljšanja situacije romske nacionalne manjine. Međutim, njihova provedba ima veoma ograničen uspjeh.

Prikrivena i, rjeđe, direktna diskriminacija prema Romima prisutna je u pružanju javnih usluga kao što je školstvo. Neki od oblika prikrivene diskriminacije u školstvu su: izdvajanje romske djece u neformalnom druženju tokom boravka u školi, pravdanje velikog broja izostanaka te prelazak iz nižeg u viši razred bez adekvatnog znanja i razvijenih kompetencija (“formalno napredovanje bez stečenih uslova”) koja utiče na konačni stepen znanja i osposobljenosti nakon školovanja, organizovanje instruktivne nastave isključivo za romske učenike bez obzira na uspjeh u školi, i to subotom, verbalna i neverbalna agresija nad romskom djecom, nacionalna asimilacija (nedeklarisanje Roma o nacionalnoj pripadnosti, odnosno tendencija da se (pojedini) Romi izjašnjavaju kao neopredijeljeni ili biraju pripadnost jednom od konstitutivnih naroda, kako bi izbjegli “etiketiranje”) i jezička asimilacija Roma (romska djeca ne govore romski jezik ili, ako ga poznaju, ne žele ga govoriti u školskom okruženju, najčešće iz straha da će im se druga djeca rugati). Direktna diskriminacija, iako rijetka, takođe je prisutna. Očituje se u sporadičnim slučajevima odbijanja upisa romskog djeteta u školu, zahtjevima roditelja većinske populacije da se romsko dijete udalji ili čak ispiše iz škole te nemogućnosti pohađanja nastave na maternjem, romskom jeziku.

5. Problemi LGBTI populacije u BiH

Uz izuzetak jednog obavještenja za štampu od strane Institucije ombudsmena BiH u povodu Dana borbe protiv homofobije, niti jedan od nadležnih državnih organa nije nikad pokrenuo neku aktivnost ili finansirao projekat namijenjen skretanju pažnje na probleme LGBTI (lezbijki, gej, i biseksualne i transrodne) populacije i njihovom rješavanju. Jedan od mogućih uzroka takvog stanja je, osim tradicionalne stigmatizacije, i nedovoljna informisanost o razmjerama ove populacije u našem društvu, o čemu ne postoje zvanične statistike. Međutim, ukoliko primijenimo analogiju s društvima u kojima te statistike postoje, proizilazi da u našoj zemlji broj LGBTI - građana koji su lišeni bilo kakve brige od države čiji su građani, nije zanemariv.4

Pravna zaštita LGBTI -građana daleko je od dovoljne. BiH je, po preporuci Savjeta Evrope, uključila seksualnu orijentaciju i seksualno izražavanje u antidiskriminaciono zakonodavstvo i Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH i Zakonom o zabrani diskriminacije zabranila diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije. Međutim, u nedostatku drugih mjera, te u svjetlu opšte društvene netrpeljivosti prema ovoj populaciji, zakonodavstvo pruža slabu zaštitu LGBTI osobama. Osim toga, zakonska rješenja nisu

4 U SAD procjene iz najkonzervativnijih krugova su da 3% američkog punoljetnog stanovništva pripada LGBTI populaciji. Ukoliko primijenimo tu analogiju u BiH, broj građana koji pripadaju ovoj populaciji iznosio bi 96,930 bh. građana, što je 3% od 3.231.031 punoljetnih registrovanih birača u BiH (broj punoljetnih građana BiH prema Popisu 2013. godine nije dostupan).

11

zadovoljavajuća i zbog toga što su propustila da uvrste i zabranu diskriminacije na osnovu rodnog identiteta.

Izmjene Krivičnog zakona kojim se uvodi zločin iz mržnje još uvijek nisu donesene u Federaciji BiH. Odredba o zabrani govora mržnje na osnovu etničke pripadnosti, nacionalnosti, vjere, rase, boje kože, rodnog identiteta i seksualne orijentacije itd., uključujući i govor mržnje na internetu nije uključena u Krivični zakon FBiH, te krivične zakone RS-a i Brčko distrikta a zakoni ne preciziraju ni homofobni i transfobni govor mržnje ili podstrekavanje na mržnju na osnovu seksualne orijentacije ili rodnog identiteta.

U našem pravnom sistemu još uvijek nije uvedena mogućnost registrovanja zajednice života za pripadnike gej i lezbejske zajednice što bi omogućilo da partneri mogu regulisati imovinske odnose, te ostvariti pravo na penziju drugog partnera, pravo na izdržavanje, kao i zdravstveno osiguranje pa do „sitnih“ životnih situacija kao što je omogućavanje posjeta u bolnici (koja je dozvoljena samo „članu uže porodice“ ali ne i istospolnom partneru).

LGBTI osobe su često bile izložene maltretiranju i diskriminaciji, uključujući i otpuštanje s posla. U nekim slučajevima je u otkaznom pismu izričito navedeno da je seksualna orijentacija razlog prekida radnog odnosa, zbog čega je takvim osobama izuzetno teško naći novo zaposlenje.

Evidentni su propusti ili potpuni izostanak mjera obezbjeđenja, gonjenja i procesuiranja počinilaca akata nasilja nad LGBTI aktivistima5, čime bh. društvo indirektno šalje poruku da ne može da osigura pravo na okupljanje njegovih građana, što dodatno pojačava strah kod LGBTI osoba da takve slučajeve uopšte prijavljuju.

6. Zaključak - prioritetni problemi i buduće aktivnosti

Oblasti koje su generalno relevantne za pripadnike marginalizovanih grupa - za sve kategorije osoba sa invaliditetom i osoba sa ograničenim fizičkim i intelektualnim mogućnostima, kao i Rome i LGBTI -osobe, i u kojima su evidentni mnogobrojni pojedinačni problemi, uključuju:

Neprovođenje instrumenata zaštite ljudskih prava – od međunarodnih konvencija pa do zakona, podzakonskih akata i politika, uključujući i nepostojanje minimuma socijalne sigurnosti unutar entiteta što ugrožava socijalna ljudska prava i uzrokuje razlike u ostvarivanju tih prava (teritorijalna diskriminacija među korisnicima kao i pasivnost sistema socijalne pomoći), kao i nepoštivanje političkih (izbornih) prava pripadnika nacionalnih manjina;

Socijalna isključenost marginalizovanih grupa - nedovoljna društvena uključenost predstavnika marginalizovanih grupa usljed neodgovarajućeg zakonskog okvira i nepostojanja uslova za dinamičan razvoj socijalnog poduzetništva kao oblika socijalnog uključivanja. Država trenutno jedva da obezbjeđuje kritični minimum da bi osoba „funkcionisala“ (medicinski), što joj ne omogućuje i da se uključi u društveni život ravnopravno s drugim građanima;

Nedovoljna pomoć porodicama osoba sa ograničenim fizičkim i intelektualnim mogućnostima i još uvijek preovladavajuća sistemska rješenja institucionalnog smještaja osoba sa intelektualnim poteškoćama - nerijetko protivno volji i željama osobe u vezi s tim gdje, s kim i kako da živi. Nedovoljno se koriste alternativna rješenja podrške marginalizovanim osobama i njihovim porodicama putem servisa u lokalnoj zajednici a postojeće servise potrebno je proširiti, osim za

5 Značajniji slučajevi nasilja nad okupljenim građanima i/ili LGBTI aktivistima: septembar 2008 Queer Sarajevo Festival u septembru 2008, nasilje nad aktivistima udruženja „Okvir“ u martu 2013 i festival „Merlinka“ u februaru 2014.

12

osobe sa intelektualnim poteškoćama i na druge marginalizovane osobe kao što su siromašni, bolesni, stari i drugi građani u socijalnoj potrebi;

Diskriminacija pri pružanju javnih usluga, a naročito u oblastima obrazovanja, zdravstva i stanovanja i zapošljavanja (uključenosti u zajednicu) kao i nedostatak usluga potrebnih osobama s invaliditetom, i nepostojanje službi za ranu intervenciju kao ključa za uspjeh kasnijih faza razvoja i uključivanja većine osoba s invaliditetom;

Problemi medicinske rehabilitacije i habilitacije, kao i obrazovanja i socijalne rehabilitacije; Diskriminacija po osnovu uzroka invalidnosti (diskriminacija unutar marginalizovane populacije); Neadekvatna pravna regulativa i pravna zaštita LGBTI osoba i njihova diskriminacija u pružanju

javnih usluga, posebno u zdravstvu i bezbjednosti; Osim prisutnosti opšte stigmatizacije, ostvarivanje prava pripadnika romske nacionalne manjine je

otežano jer mnogi od njih nisu upisani u matične knjige, nemaju lična dokumenta niti prijavu prebivališta, što im onemogućava da ostvare pristup zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju i ne mogu se upisati u birački registar.

Da bi se navedeni problemi prevazišli i unaprijedilo stanje u ovim oblastima potrebno je izvršiti reviziju postojećih resursa i njihovu modernizaciju, edukaciju kadra, uvesti konkretne servise i promjeniti politike i zakonsku regulativu.

Jedno od osnovnih sredstava u rukama civilnog društva za borbu za promjenu politika i prakse su kampanje zagovaranja. Mnogobrojni konkretni problemi i primjeri koji su, pored opštih problema, izneseni u ovom dokumentu mogu u kampanjama zagovaranja biti iskorišteni kao ključni “okidač” za skretanje pažnje javnosti i donosilaca odluka u borbi za promjenu politika i prakse.

U vezi sa kapacitetom za provođenje kampanja, uočen je i dodatni problem -

Organizacije koje zastupaju marginalizovane grupe posjeduju niske kapacitete za zagovaranje i lobiranje u svrhu promjena koje bi postepeno dovodile do poboljšanja stanja ljudskih prava marginalizovanih grupa. Takođe, slaba je koordinacija združenog djelovanja organizacija u ovom sektoru.

Zbog toga je narasla potreba za obrazovanjem neformalne koalicije za ljudska prava marginalizovanih grupa koja će u združenim akcijama zagovaranja objediniti, na širokoj platformi, organizacije civilnog društva koje predstavljaju marginalizovane grupe i relevantne predstavnike javnog i privatnog sektora.

Organizacioni odbor Koalicije za ljudska prava marginalizovanih grupa će u narednom periodu, unutar navedenih okvirnih problema, na međusektorskom principu, formulisati konkretna pitanja za pokretanje kampanja zagovaranja u cilju rješavanja sektorskih problema. U predstojećoj kontinuiranoj komunikaciji između članova organizacionog odbora i drugih relevantnih aktera u sektoru će se postepeno kreirati nukleus za formiranje Koalicije za ljudska prava marginalizovanih grupa koja će razmatrati pokretanje kampanja zagovaranja i provoditi iste.

FSU u BiH i IBHI, kao sektorski partneri u implementaciji Programa održivosti civilnog društva CSSP, će pružati podršku u vođenju i koordinaciji navedenih napora formiranja koalicije, kontinuiranog monitoringa i procjene problema i potreba, kao i pripremu i provedbu kampanja zagovaranja koje će rezultirati promjenama politika i poboljšanjem stanja u sektoru ljudskih prava marginalizovanih grupa.

13

PRILOG: KORIŠTENI IZVORI

Dokumenti i izvještaji: Alternativni izvještaj o progresu u 2014, Sarajevski otvoreni centar - Inicijativa za monitoring

evroskih integracija BiH, Human Right Papers, Sarajevo 2014 Alternativni izvještaj o primjeni Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih nacija za

Bosnu i Hercegovinu, MyRight - EMPOWERS PEOPLE WITH DISABILITIES, Sarajevo 2014 (Anti)diskriminacija romske djece u osnovnim školama – Analiza stanja, aut. Lejla Hodžić, Kali Sara-

Romski informativni centar, Sarajevo, jun, 2013 Budžetske novčane naknade za socijalnu zaštitu u BiH – Šta funkcioniše, a šta ne, IBHI,

Sarajevo/Banja Luka, 2013. Godišnji izvještaj o rezultatima aktivnosti institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH za 2013

godinu, Banja Luka, 2014 Godišnji izvještaj o pojavama diskriminacije u BiH za 2013 godinu, Institucija ombudsmena za

ljudska prava BiH, Banja Luka, 2014 Izvještaj Vlade SAD o poštivanju ljudskih prava u BiH za 2013.godinu

(http://bosnian.sarajevo.usembassy.gov/ljudska-prava-2013.html), Izvještaj Evropske komisije o napretku BiH u 2013, http://europa.ba/News.aspx?

newsid=5929&lang=BS, Izvještaj Mreže pravde u Bosni i Hercegovini za 2. Univerzalni periodični pregled o stanju ljudskih

prava u Bosni i Hercegovini 2013, Mreža pravde, Sarajevo, 2014 Izvještaj o usklađenosti zakonodavnog i institucionalnog okvira u BiH sa UN konvencijom o pravima

lica sa invaliditetom sa preporukama za harmonizaciju, ACED, Banja Luka 2014 Mi smo tu - Analiza trenutnog stanja svih osoba sa invaliditetom i mogućnosti njihovog

zapošljavanja i samozapošljavanja u Bosni i Hercegovini, Fondacija za socijalno uključivanje u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, februar 2014

Nacrt Izvještaja za drugi ciklus univerzalnog periodičnog pregleda koji je sačinjen u skladu sa Stavom 5. Aneksa Rezolucije 16/21 Komiteta za ljudska prava UN-a, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2014,

Reforma socijalne politike i NVO sektor u BiH – od zaštite ka socijalnom uključivanju, Fondacija za socijalno uključivanje u Bosni i Hercegovini i Inicijativa za bolju i humaniju inkluziju – IBHI, policy paper, Sarajevo, 2014

Praćenje provedbe preporuke Vijeća evrope o mjerama za borbu protiv diskriminacije zasnovane na seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu, Izvještaj za BiH, Edicija Ljudska prava Sarajevskog otvorenog centra, Sarajevo, 2013

Siromaštvo u BiH 2011 – Trendovi i dostignuća i Indikatori adekvatnosti ciljanja budžetskih transfera za socijalnu zaštitu u BiH 2011, IBHI, Sarajevo/Banja Luka, 2013.

Specijalni izvještaj ombudsmana o položaju Roma u BiH, Institucija ombudsmena BiH, Sarajevo, 2014

Učesnici Fokus-grupe sa 19 učesnika, 22. juli 2014: Amira Krehić (Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH), Ermin Terko (Ministarstvo civilnih poslova BiH), Sabaheta Hurem (Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI FBiH), Fikret Zuko (Udruženje slijepih Kantona Sarajevo), Sevdija Kujović (Udruženje “Život sa Down sindromom”), Elvira Bešlija (Vijeće za osobe sa invaliditetom BiH), Haris Haverić (Savez organizacija za podršku osobama s intelektualnim teškoćama FBiH - Sumero), Jadranka Sidro (Udruženje gluhih

14

Kantona Sarajevo), Veselinka Moric (URDAS – Udruženje roditelja djece i osoba u autističnom spektru), Sanela Lindsay (EDUS – “Edukacija za sve”), Alma Mrkanović (Udruženje “Autizam u BiH”), Dijana Arslanagić (Udruženje “Autizam u BiH”), Almedina Karić (Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH), Amina Mulabdić (Direkcija za ekonomsko planiranje BiH), Mirsad Hrvat (“Euro Maxline” – Društvo za zapošljavanje osoba sa invaliditetom), Žarko Papić (IBHI), Ranka Ninković-Papić (FSU u BiH), Saša Leskovac (FSU u BiH) i Edo Kukić (FSU u BiH).

Pojedinačni intervjui (telefonski i/ili sastanci), održani od 3. do 25. jula 2014: Fikret Zuko (Udruženje slijepih kantona Sarajevo), Sanela Bešić (Kali Sara - Romski informativni centar Sarajevo), Sandra Trkulja (Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida Republike Srpske), Branko Suzić (Savez slijepih Republike Srpske), Željko Volaš (Organizacija amputiraca „UDAS“, Banja Luka), Ružica Atanacković (Udruženje građana “Zajedno”, Banja Luka), Sanja Stanić i Tatjana Preradović-Sjenica (Udruženje građana “Viktorija” Banja Luka), Dušan Marković (Preduzeće za zapošljavanje invalida – „Patriot“ d.o.o., Bijeljina) i Saša Gavrić (Sarajevski otvoreni centar).

15