Bio sam oduvijek edan neba...Da li je mogue prodrijeti u misli, u mikrokozmos drugoga bia, spoznati u cjelini strana mora i u potpunosti osjetiti okus tue zbilje? Zar pisci, pjesnici i umjetnici nisu oduvijek bili proroci ovoga poslanstva? Zar nisu pokuavali ravnodunom svijetu nametnuti peat vlastitih misli, egzistencije i spoznaje svijeta, zar je nisu pokuali, u neimatini rijei, vjetim kistom ili skladom harmonije prenijeti ostatku ovjeanstva, premostiti ravnoduna prostranstva koja dijele dvije due? Koliko je tek nezahvalan zadatak nas koji se uhvatimo ukotac sa tuim svjetovima i onda pokuavamo rekonstruisati mozaik njihova bia, skupljajui kamenie koje su namjerno rasijali pred nama? Ali, taj zadatak je u svojoj nezahvalnosti ipak ovjenan posebnim zadovoljstvom, pogotovo kad se pod zvijezdama dva ivotna puta, dva misaona meridijana, toliko preklope da tue rijei osjetimo na vlastitoj koi.

Tragina sudbina pire Matijevia, pisca, prevodioca, pjesnika, supruga, brata i oca je zbilja na koju vazda nanovo treba skretati panju. Ipak, danas valja primarno govoriti o njegovoj pisanoj ostavtini, batini vrijedne spomena, iskri u nevremenu, koja sija svjetlou i nadom. piro Matijevi je za ivota izdao tri knjige, prva nazvana Sunce u procijepu (1987., Univerzal Tuzla) jeste zbirka pripovijetki. Druga knjiga Svjetlost i Nada (1988., Mostovi Pljevlja) je autorova prva zbirka poezije, dok je trea i ujedno zadnja knjiga koju je Matijevi izdao za svoga ivoga nazvana Progonstva (1991., Univerzal Tuzla). Tu se radi o prvom i, naalost, zadnjem autorovom romanu. Nakon tragine smrti pire Matijevia osnovana je fondacija dr. piro Matijevi koja je posthumno u tri toma izdala njegova djela. Radi se o ve spomenutim pripovijetkama Sunce u Procijepu, romanu Progonstva, te sabranoj poeziji pod naslovom Raspukline, kojom u se uz Svjetlost i Nadu koristiti kada budem govorio o pjesnikom stvaranju Matijevia. Zanimljivo je primijetiti da neke pjesme koje se nalaze u navedenoj prvoj autorovoj zbirci poezije nedostaju u Raspuklinama. Razlog za ovo mi je nepoznat te to uz napomenu ostavljam po strani.

Ve u pripovijetkama autorovog prvijenca osjetimo knjievnu zaostavtinu koju Matijevi njeguje. Kratke kafkijanske prie, koje dijelom odzvanjaju bunilom i gorkom neizvjesnou, povezuje sa tradicijom klasine pripovjedake kole realizma, stvarajui time poveznicu izmeu knjievnih tradicija, ne iskljuujui nijednu niti se apsolutno oslanjajui na jednu ili pak drugu. Pripovijetke koje su podijeljene na tri ciklusa unutar same knjige bih u nedostatku pojmova najradije opisao kao komare i stanja izmeu sna i jave koja se materijaliziraju u zbilji. Ipak su Matijevieve pripovijetke vjeto utkane u stvarnost i posebno bi valjalo naglasiti da je dijalog nosei element mnogih od navedenih, doprinosei time suvie ljudskom kojim odiu ove prie, koje se ipak u svom transcendentalnom korijenu vraaju u zbilju i time stvaraju atmosferu bunila, konfuzije i nelagode. Matijevi, osim knjievnikog talenta, kojeg je nemogue negirati, ve ovdje iznosi peat svoje sudbine, dijelom nasluujui smrt, dijelom opipavajui vlastitu introvertnost svojim rijeima na hartiji. Zastraujui moment kada nepoznati neprijatelj nadire u mjesto u prii Neznanci pitajui junaka prie zato se nije spasio sa sugraanima, Matijevi ovjenava milju: Htjedoh ponijeti knjige. Zar se misao traginog knjievnika ve ne oslikava u ovim rijeima? Neumjesno bi i posve greno bilo izdvajati jednu pripovijetku iznad druge i izlagati ih itaocima kao kvalitetnije ili bolje -ljepota Matijevievih pria izloenih ovdje jeste to u subjektivnosti svoje egzistencije ovjek uvijek moe povui paralelu sa likovima opisanim na ovim stranama.

Kako sam se odluio da poeziju promatram posebno, valja prvo obratiti panju na Matijevievu posljednju knjigu, njegov autobiografski roman Progonstva. Uzaludno bih se zamarao, a ne bih dovoljno izrazio tovanje prema ovoj knjizi kada bih se upustio u puste i suhoparne knjievne analize onoga to je u njoj zapisano. Dakle, uzimam si za pravo da o tome govorim sasvim subjektivno, jer kako bi drugaije ovjek mogao promatrati umjetniko djelo no kroz prizmu vlastitog bia. Kako god bilo, Progonstva, i to ne samo zbog logike izdavanja i slijeda pievih djela, predstavljaju vrhunac proznog stvaranja Matijevia. U rijeima i djelima, ivotu, enjama i nadama, porazima i uzdanicama glavnog junaka jasno prepoznajemo utkane niti Matijevievog ivota. U ovoj knjizi stilizirano je izloen njegov ivotni put, ali ne na stazama suhoparnog iznoenja injenica niti na kruto realistinoj predstavi onoga minulog, nego na jednostavnim shvatanjima bia koje je preko due, uma i tijela prevalilo ova zbivanja, koje je u krv zapeatilo ova deavanja te ih sad iznosi pred nas na papir. To su vienja jednog djeteta, zalutalog mladia i sanjara i iskusnog profesora koji se nalazi na obroncima ivota, kuajui svojim iskustvom vasionu. I izrazita umjetnika vrijednost, riznica u kojoj se nalazi pozlata ovih strana jeste Matijevieva iskustvena, pripovjedaka i misaona osjetljivost koja nam svaku ovu fazu predstavlja, ne samo iz perspektive pripovjedaa, nego iz misaone i onovremene perspektive, oivljavajui prolost u javu, prelijevajui sjeanja i filtrirajui minule emocije u vaskrslom, za itaoca, opipljivom ruhu. Paljivi italac e primijetiti kurzivne dijelove romana, koji esto odiu retrospektivnom i posve filozofskom milju koju je autor vjeto utkao u konstrukciju svoga djela. Ovi dijelovi, od izuzetne stilske i misaone vrijednosti, predstavljaju prepredene niti, kope i poluge koje vezuju ostale pripovjedake misli i time stvaraju jednu cjelinu koja ne nosi samo pripovjedaki vijenac, dakle, ne prenosi nam samo slijed zbivanja ve izvlai esenciju jednoga ivota i pretapa ga u iskustveno vino koje se uzdie nad jednom sudbinom i prelazi u univerzalije. Matijevi svoj roman poinje potresnim rijeima isposnika, rijeima ispovijedi kada pie: Gdje su granice prostora i vremena? Znam da mi niko nee dati odgovor. I malo je tko voljan da prekine moje nedoumice dok zurim u ogledalo. te postavljajui bezvremena pitanja: Gdje su granice ljubavi i smrti? Nita nije otkriveno. Sve je tajna. Sve to me obasja doe mi glave.Moda je besmisao jedino edo u kozmosu. Nisu li sva pregnua osuena? Sve nam je od roenja na probi. Matijevi nam ne izlae samo priu, on nam ne oslikava samo prolost niti zaostaje u pokuaju da svoju priu iznese na papir i da je time zaklopi. Progonstva su proces, misaona utrka protiv smrtnosti i vremena, udnja za istinom na kunji, filozofski spis utkan u ivotnu priu, pokuaj da se meu prste zarobi smisao. Iza pedesete pokuavam da sve razotkrijem. Poneto sam iskamio u vremenu. Nastojao sam da izvijem most nad provalijom. Nikada ne preoh taj most. Zauvijek ostadoh sa onu stranu. to nam ove rijei prenose nego udnju za istinom i za onim to je bezvremeno? Nemogue bi bilo iz skladne cjeline izdvajati pojedine dijelove, jer bi se time samo naruila harmonija, iako sam svjestan da sam to ve nesvjesno i pokuao uiniti. Progonstva su izrazito potcijenjeno, zapostavljeno i zaboravljeno djelo koje e svakako nai svoje vrijeme i itaoce - bilo bi pogreno u dananjim izvjetaenim okolnostima traiti pravdu za Matijevia i njegovu genijalnost koja se u prozi najbolje oslikava upravo u ovoj knjizi. Ali, kako i knjige posjeduju vlastitu sudbinu tako e i ispisani kvalitet koji je nemogue negirati u svakoj generaciji nai svoga itaoca pa zato bi se onda biseri bacali zna se ve pred koga? Matijevi ostaje vjeran svojoj ostavtini, svojoj zvijezdi, a batinu i sudbinu najbolje opisuje vlastitim rijeima:

Bio sam oduvijek edan neba. Prosuh mnotvo pjesama

iskri u nevremenu...

Jo je Nietzsche u svom spisu o Zarathustri propovijedao i u umjetnikom imperativu zagovarao: Pii krvlju i spoznat e da je krv duh. te: Ko pie u krvi i izrekama, tog ne treba itati ve napamet uiti.. ini mi se da je Matijevi jedan od rijetkih koji je ove dvije umjetnike zapovijedi, isklesane u mislima tolikih i prije no to ih je Nietzsche materijalizirao u svom djelu, spojio i primijenio, bilo to svjesno ili nesvjesno. Koliko istinito odzvanja Bodlerova misao da je teko zamisliti ljepotu bez melankolije kada je preslikamo na poeziju pire Matijevia: traginost njegove misli pretoene u stihove, bol duha i misli, ovjekove sudbine kao sjenke neminovnosti i vjenosti, vjeita potraga za istinom i smislom, utjehom kroz bure jave i snova, izmeu neminovne smrtnosti i ivota kojeg valja ivjeti, kako nam to i Matijevi sam iznosi u svojoj poemi Privid:

ovjekov ivot jeigra u sjenciNebo mune oprata prolaznostzvijezde mune prireujugozbu

Nijedna egzistencija, niiji ivot na ovoj zemlji ne prolazi bez neminovnosti i gorine bola i poraza. Matijevi je slikar vlastite agonije koju ipak u nunosti, u krajnjem smislu svoje umjetnosti, pretvara u svjetlost, u nadu, u jedan isposniki spas pred nedohvatnim silama vjenosti i nespoznajnog. Zanimljiva je misao koju je Matijevi utisnuo nad svojim djelom, koju je postavio kao jedno od nepogreivih pravila i stoera umjetnosti, koju bih uvrstio u svojoj traginoj istinitosti meu navedene misli Nietzsche i Bodlera, a Matijevi je iznosi u svojoj pjesmi Spoznaja:

Da bi u djelumogao savrenooblikovatiovjekovu sudbinuumjetnikne smije bitinjen miljenik

Zar se ovdje ne nazire jo ona drevna homerovska misao uklesana u vjenost u monumentalnoj i neprolaznoj Odiseji u svom opisu pjevaa:Glasnik se pojavi tada i dragog dovede pevaaKoga zavole Muza te dobrom ga obdari i zlom; Oni uze mu vid, al' slatku dade mu pesmu.

Koliko li se ve nazire postojna istina pjesnitva i pjesme, koja uz dobrotu vee neminovnu pjesniku sudbinu, traginost i bol koju je Matijevi upravo opisao kao nadahnue pjesnikog, umjetnikog stvaranja.

Kao i kod svakog drugog pisca kojeg vee misaona homogenost njegovog bia, tako se pitanja i tenje Matijevieve umjetnosti preslikavaju i prelijevaju iz proze u poeziju i obrnuto, tako da bi bilo posve pogreno i nemogue promatrati jednu posve odvojenu od druge. Mnoga pitanja iz Progonstava nalaze se i u pjesmama, kao to sam ve i napomenuo, pa bi valjalo raunati s tim da je misaona uniformnost dokaz unitarnosti Matijevievog svijeta koji nam pokuava doarati kroz svoju umjetnost.

Paljivi italac koji nije upoznat sa Matijevievom poezijom e iz dvije citirane pjesme primijetiti da se radi o dosta slobodnom stihu bez interpunkcije, koji je u svom mistinom i dubokoumnom cilju oslikavanja jedne univerzalne istine (pouke i misli vodilje pjesme) donekle odbacio ljepote tradicionalnih formi pjesnitva, poput rime i kitnjaste pjesnike ornamentacije. Ipak, bilo bi sasvim pogreno smatrati Matijevia pjesnikom koji se potpuno odvojio od te tradicije (kako bi i mogao, potujui postulate i viemilenijski kontinuitet umjetnosti same!), Matijevi nam to impresivno dokazuje mnogim, izrazito umjetniki i misaono vrijednim, kao i jeziki dotjeranim sonetima koje je mogue nai u Raspuklinama, a u tom smislu posebno bih izdvojio sonetni vijenac u navedenoj knjizi. Impresivna je, ipak, Matijevia sposobnost da sa tako malo kae toliko mnogo, da svoj izraz, uklijeten izmeu riznice pjesnikog izraaja i turosti lakonske simplifikacije, izmami iz bogatstva jezika.

U izvjetaenom i ispraznom svijetu dananjeg pjesnitva nazirem misao i batinu Matijevievog pjesnitva, djela uope, kao novog, znaajnijeg i iskrenijeg vala, kojeg je jo Crnjanski najavio u svom epilogu rijeima:

Ne, tom je kraj!Na Itaki e da se udariu sasvim druge iceSvejedno da li jaili ko drugi.I to nam na kraju preostaje no da se nadamo da je Matijevi dosegao zvijezde koje je za ivota samo doticao snovima...

Pjesma Sr takoer poinje ovim rijeima. este su ovakve paralele izmeu Progonstava i odreenih pjesama Matijevia, to je izrazito zanimljivo i korisno kada pokuavamo rekonstruirati misaonu podlogu pasusa/pjesme, v. piro MATIJEVI, Raspukline 163, Novi Sad 2007.