Haris S. Ćatović

Drama Siniše Kovačevića ,«Sveti Sava» je trebala biti izvođena jer u njoj nema svetogrđa

„Razlog našeg protesta jeste taj što je Kovačevićev pozorišni komad „Sveti Sava“ psovačko,

prostačko, vulgarno, neistinito, barem sa istorijske tačke gledišta, i lažno „sačinjenje“.Da,

ono vređa naša najdublja, najsvetija i najintimnija vjerska i nacionalna osjećanja“

Reagovanje iz Svetosavske stranke na pisanje o prekidu

pozorišne predstave „Sveti Sava“

Iza ove izjave ne kriju se samo „novi srpski demokrati“ predvođeni grupom članova Srpske

svetosavske stranke, nego i pridruženi studenti Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, nešto

pristalica Srpskog pokreta obnove, te drugi opozicionari (mnogi doktori nauka, advokati,

ljekari-koji su naveli da se smatraju žestokim vjernicima).Ove gore izrečene riječi stoje u

„Politici“. Predsjednik ove stranke u zasebnom intervjuu naglašava:“Predstava na nedostojan

način prikazuje život srpskog sveca“! No, šta je to konkretno nedostojno, Žarko Gavrilović

nije precizirao. Jasno je jedno, da u podsvijesti svi vide Savu kao „biće od krvi i mesa“, te kao

ličnost koja pored „svete“ misije vapi i za ljudskošću. Ali, dokumenti koji nam stoje na

raspolaganju ukazuju nam na jednu realnu činjenicu, a to je:ovaj pozorišni komad „upada“ na

scenu u nezgodno vrijeme (31.maja 1990.- znamo da su tad prisutne političke tenzije sa svih

strana što će se kasnije u jesen i potvrditi raspadom Jugoslavije(1991.).Znamo da je do

kuliminacije političke krize došlo na 14-tom kongresu SKJ. Zbog nesuglasica sa srbijanskim

predstavnicima, predstavnici Slovenije i Hrvatske, a zatim BiH i Makedonije su napustili

zasjedanje i okončali sudbinu Jugoslavije. Ovim činom Srbija želi sve uzvisiti, a ne pokoriti u

okrilju svoje kulture, umjetnosti, religije, nacije i tradicije). Po riječima protivnika ove

predstave, upravo ove sve važeće elemente „pod noge“ je stavila predstava zeničkog

Narodnog pozorišta „Sveti Sava“ čiji je autor Siniša Kovačević, a glavni zastupnik Jovan

Ćirilov, upravnik Jugoslavenskog dramskog pozorišta.Tako je kuliminiralo ono svojevrsno

neprijateljsko raspoloženje prema ovoj predstavi, popraćeno grubim, nedoličnim i drskim

provokacijama 50-tak ljudi koji su prije rezervisali sjedišta, a samo s ciljem da odbrane čast

svog vođe, ponajprije duhovnog. Gavrilović sasvim smjelo je izjavio za Politički

EKSPRES:“ Da smo o tome-šta sve sama predstava sadrži-obavestili same demonstrante, pre

demonstracija, mislimo da ni jedan glumac ne bi izašao napolje čitav, pa smo se pravili da

predstavu znamo samo po kritici što vređa naša verska i nacionalna osećanja, jer je naša

dužnost, kao organizatora bila da ne dođe do incidenta ☺.

Ja razumem što se S.Kovačević , J.Ćirilov i društvo ne mogu da uznesu na visinu svetosti

Svetog Save, ali ne razumem kako smeju da blate i u kaljužu greha bacaju Svetog Savu.O

onome što se dešavalo unutar pozorišta,mi ne znamo ko je sve tu bio i čije interese

zastupao!“ Oni su bez sumnje, stvorili atmosferu iz koje izviru uvjerenja da ova drama

vrijeđa:

1. najveću srpsku svetinju(svetogrđe)

2.nacionalna osjećanja

3.religijska osjećanja

4.historiju jednog naroda

Ovakav uviđaj u takvu zazornost s kakvom su je dočekali fanatični mitomani i nacionalno-

religijski satropi i novokomponovani nacionalističko-religiozni jednoumnici odražava se i na

cjelokupnu atmosferu Sterijnog pozorja (Novi Sad). Transparenti i svojevrsni politički miting

je bio potvrda tzv.osjećanja:(„NE SKRVNAVITE SRPSKE SVETINJE“, „SINAN-PAŠE ,

NE SPALJUJTE PONOVO SVETOG SAVU“, ĆIRILOVE GDJE TI JE NACIONALNI

PONOS“).Ovo su uradili „ljubitelji religioznog “ koji su više akt lutkarskog čina i političkog

ubjeđenja, nego savjesti religije. Ustaljenost je poput truleži, ona je neiskorjeniva i održiva je,

to se podvlači i pod ovaj slučaj: znači svetac je svetac, i on nikada ne može biti čovjek, pa čak

ni u metaforičnom smislu. To se pokazalo i u Beogradu u okruženju naglašene nacionalno-

političke i religijske narogušenosti, kojoj ne pomažu i ne vrijede argumenti umjetničkog

promišljanja i stvaralačkog reinterpretiranja historijske i mitske građe. Obraćaju ći se

gradskom (SUP-u), Svetom arhijerejskom sinodu (SPC), Bogoslovskom fakultetu SPC i

Bogosloviji „Sveti Sava“. Neželjenici gledanja predstave su tražili ishod da se sve okonča u

njihovu korist. Navesti ću još ovaj odjeljak iz novina kroz koji oni razlažu svoje stavove i daju

permisu za njihovu želju i zahtjev:

„A da se radi o svetogrđu navodimo da se u pomenutoj predstavi Sveti Sava prikazuje kao

razvratnik i neukrotivi seksualni manijak, zatim kao perverzna ličnost, kao psovač sa

najvulgarnijim rečnikom, nasilnik i tiranin koji preti da će braću „poklati kao ćuriće“, kao

podvodač koji, koji oslepelom starcu , „dovodi guzatu kuvaricu“, kao tiranin i prevajani

kaluđer, koji je u kaluđerskom soju-„vučijem čoporu“, ako upotrebimo reč i S.Kovačevića.

Sami Nemanjići su po S.Kovačeviću „pasja sorta“, njihov dvor, s opuštenjem „j.....“,dvor

pijandura i tirana. Mirenje braće od strane Sv.Save prikazuje se kao podvala, jer Sv.Sava

uzima mrtvo telo oca Pajsija i nad njim, kao da je to telo njihovog oca, miri zavađenu braću,

dok Nemanja ostaje živ da se kreće da „j... mater sebarsku“ svome vojniku. Sveti Sava je ne

samo razvratnik i nastrana osoba nego još i prepredenjak koji želi Grcima u svakoj prilici da

„uvali mačor„ ŠTO NE ODGOVARA ISTORIJSKOJ ISTINI“. Osim toga u predstavi se

vređa srpski narod na najgrublji način,jer su Srbi „narod vašljiv, Srbija puna kopiladi, mrči se

ko s kim stigne...“, a to verovali ili ne kaže Sv.Sava.

Ovo sačuvana građa je nama izgledala suviše labilna, jer su argumenti nedovoljni, i nalaze se

u znaku tjeranja vjernika da svoje stavove nametnute od strane vrhovne vjerske vlasti ne

podvrgavaju jednom „novom licu“ koji jami za slavom i želi da preuzme prevlast

popularnosti, iza koje se krije materijalna i svjetovna moć, od politike pa sve do religije.

Nije od viška reći, da je naivno vjerovati da je Rastko Nemanjić, obukavši monašku rizu,

zauvijek iz vena istočio onu snažnu i vrelu državotvornu nemanjičku krv. Jer sa tih izvora je

potekla snaga i umijeće da se onako u vučijim vremenima udare temelji potonjoj, slavnoj

državnosti i duhovnosti srpskog naroda. Svjetovni Nemanjić i duhovni Simeon i Savea,

svejedno, nisu samo svojom duhovnom smirenošću i moralnim asketizmom od perfidne

Vizantije dobili crkvenu autonomiju, od proračunatog Rima kraljevsku titulu i državnost. A

još su sa istoka svakog proljeća nadirale bugarske čete, sa sjevera mađarske. Ne uzimajući

Savi nijedan od atributa velikog prosvjetitelja i umnog državnika, Kovačević je daleko bliže

historiji i ličnostima nemanjičkog vremena, ako pokaže da se u vučenju tih velikih historijskih

poteza po neki put moralo posegnuti i za silom, podvalom, a ne kamoli psovkom. Zato dobar

poznavalac historije neće tek tako olahko odbaciti Kovačevićevu dramsku verziju. Dobar

poznavalac teatra čak će je pozdraviti kao vrijedno dramsko djelo.Tek primitivac kome su

historija i teatar daleka nepoznanica, a nacionalno mitomanstvo omiljeno štivo, može doći na

ideju da beogradsku publiku, srpsko pozorište i nacionalne interese tako siledžijski brani od

Kovačevićeve drame. Jasno je da Kovačević kao savremeni pisac koji piše o Sv. Savi neće

valjda pisati hagiografiju, niti će u dramu staviti Sv. Savu kao Sveca , nego ga mora gledati

kao historijsku ličnost. Mi smo u ovom stavu vidjeli spas i realnost. Jasno nam je da ova teza

iza sebe povlači tumačenje koje izvire kao „l'abîme de science“(ponor znanja) koji će biti

univerzum dokaza, koji su protuvriječenja ljubitelja tzv.“religioznog osjećanja“. Oni koji su

stali na stranu religije su produkt lutkarskog čina i političkog ubjeđenja, nego savjesti religije.

Psihologija gleda na religiju sa razumnog stanovišta i tumači da ubjeđenje prethodi stavu. Ali,

trulež utkan u nacionalne stavove vječno će da spava u nečijim interesima... Na kraju, ipak

vrijednost je potvrđena dugotrajnim euforičnim ovacijama upučena autorima predstave. Tad

za svakog razumnog i dobronamjernog gledaoca bio je najbolji dokaz da predstava ne vrijeđa

najvećeg srpskog sveca i nacionalnog idola, niti vrijeđa bilo čija vjerska i nacionalna

osjećanja, nego štaviše obogaćuje i umjetničkim sredstvima oplemjenjuje historijsku i mitsku

auru ličnosti Svetog Save, ali i ljudsku svijest i duhovnost koja iz toga izvire.

Sve ovo navedeno u prethodnoj rečenici može nam služiti kao potpora da se objasni

vrijednost drame.

1. historijske činjenice

Naime, te pomenute činjenice uopće nisu izmjenjene, historijat je prikazan identično

kao u historiji Srba, a postavke koje je Kovačević iznio u drami su poklopljene sa

žitijem koje hronološki prikazuje život Rastka. Isto tako Kovačević polazi od samog

početka, sve u drami proizilazi od pojave Rastka. Reditelj ništa ne dodaje i njegov lik

ne idealizira jer ga vidi u tom periodu kao renesansnog čovjeka i ne pridružuje mu

nikakve svetosti jer je on tad ipak samo čovjek. U drami on se svjesno ne bavi

detaljima kao što to rade historiografi i pisci žitija. Likovi koji su spomenuti u drami

su identični onim likovima koji se prožimaju kroz historiju Nemanjića i kroz

kompoziciju žitija. Oni likovi koje Kovačević spominje su sljedeći:

- Rastko Nemanjić, kasnije monah Sava, još kasnije sveti Sava

- Stefan Nemanja, Savin otac

- Miroslav, Nemanjin brat, Savin stric, slijepac

- Tugomir, Savin učenik, prijatelj i desna ruka

- Stefan Provovenčani, Savin brat, prvi srpski kralj

- Starac

- Žena (ovdje žena je predstavljena kao čežnja i ponajviše težnja da se

prikaže želja Rastka za suprotnim polom, koji kasnije postaje

nedokučivi slatki grijeh)

- Ana, žena velikog župana

- Vojnik (prvi)

- Vukan, Savin brat

- Vojnik (drugi)

- Nekoliko kaluđera

- Patrijah Mihajlo, veliki autorijan

- Sluga, bez nosa i ušiju

- Strez, bradati čovjek, bugarski uzurpator

- Lijepa uplakana žena

- Teodor I

- Radoslav, mladi kralj

*Pojavljuju se i carevi, kraljevi, vaseljanski patrijarsi, kraljice, sebri (robovi), monasi,

fukara.

Drama se dešava u Srbiji krajem XII i početkom XIII vijeka. Znamo da su Teodosijevi i

Domentijanovi spisi ispunjeni sakralnim karakterom i svaka fraza koju lik izgovori u žitiju

i ono što se zabilježi u historiji je posve kazano provjerljivim tonom ( sve je rečeno

visokim stilom potkrijepljeno harmonijom svetosti).

Kovačević, takve podatke prekodira u korist drame u kojoj nema nikakvog traga

svećarskom- uzvišenom pristupu nacionalnoj mitologiji. Reditelj , jednostavno, od

podataka iz Rastkovog života gradi dramu koja je u svakom trenutku, u svakoj rečenici

koju izgovaraju likovi, u svakoj sceni, načinjena sredstvima savremene dramaturgije, ali

se ne kosi i ne protivriječi historijskoj podlozi.

Rastko je u drami prikazan kao lik, koji je ubačen u političku aktivnost Nemanjića , koji

kroz čitavu svoju historiju vodi upornu borbu između Vizantije i Ugarske , zbog prevlasti

u sjevernim dijelovima Balkanskog poluotoka. Zahvaljujući toj borbi , naročito poslije

smrti moćnog cara Manuela, uspjelo je Nemanjinom državničkom talentu da Srbiju

razvije kao osjetnog političkog činioca na Balkanskom poluotoku i da joj da državni

program među srpskim i srodnim slovenskim plemenima za čitav niz vijekova. Upravo

ovakvu borbu vodi i Kovačević sa svojim likovima u drami počinjući od važne stavke, da

se sazna da je Rastko lik koji je zadužen za prikaz samostalnosti. Prikazati važnost

samostalnosti u tadašnjem periodu je bilo posve nemoguće, jer je u žitiju prikazana više

vjerska uloga nego politička borba. Kovačević je ovo svjesno zgazio i Rastka kao

historijskog lika preokrenuo svojom maštom u lika koji je sazdan od akcija. A akcije u

kojima Rastko okončava razne poduhvate , samo su posljedica čvrsto zamišljenog plana.

Ono što se prožima kroz dramu nosi jasan cilj sa sobom; stvoriti od Srbije državu sa svim

odgovarajućim atributima. Upravo kod Kovačevića, Rastko je posvećen ostvarenju te

ideje koja je generalna tačka prosvjetiteljstva, ali ne u onom pogledu kao u žitiju , gdje je

ključna misao prosvjetiteljstva podvrgnuta hrišćanstvu. I historija više se obazire na stanje

u XII i XIII stoljeću i posmatra Rastka kao individuu, koja je uporište tadašnjeg stanja.

Zanemarujući žitije i Siniša Kovačević odlučuje da gleda na Rastka Nemanjića kao i

historičari, posmatrajući ga kao uglednog političara.

Srbija je u tom periodu bila prikazana kaožrtva koja žudi za hrabrom «glavom», koja će

promijeniti njeno dotadašnje stanje, koje je bilo na vrhuncu propasti ljudi tada ruke dižu

ka Bogu, koji je spasitelj i koji jedini može pronaći kompetentnu osobu koja može riješiti

Srbiju svih «belaja». Ljudi , tad više daju za pravo religijskim funkcionerima, mada ne

znaju da oni ponajprije imaju lice političara . Kovačević historijske činjenice koje su bile

uobličene u paniku, strah i trepet srpskog naroda prikazuje na umjetnički način pomoću

žargoniziranja samog dramskog teksta i priključujući nemoralne vrijednosti svojim

likovima.

*** «Narod vašljiv, Srbija puna kopiladi, mrči se ko s kim stigne, Vizantija se raspada,

azijatski nekrst nadire, a prinčevi karaju i love...»

2. političke činjenice

« Nije dovoljno samo poznavati dela jednog umetnika, treba također znati, kad ih je napravio,

zbog čega, kako i u kojim uslovima.» Picaso

Ove Picasove riječi nam se čine kao dobar početak ovog odjeljka jer za dokazivanje pomenute

teze pomoći će nam period kad Rastko hrli da postigne vrhunac političke moći. Političke

činjenice su na prvom mjestu, one su zasebne i ne dodiruju se ni u kojem slučaju sa svetošću.

Naime, kroz dramu se uvjeravamo da je Sava prvo političar koji teži da svoj «čopor» dovede

do autokefalnosti što kroz dijalog u samoj drami se i očituje:

Sava: «Moramo se što pre osamostaliti, što pre. I crkveno i svetovno. A onda prosvećivati.

Poumiraće od šuge i tripera pre nego što Turci i stignu do granice. Sve je stric bio u pravu,

sve. Nije vreme za kovanje mačeva, od njih spasa nema...»

Politika u Savinom životu je bila veoma širok pojam, pa gledajući sa različitih aspekata

možemo reći da Savina misija je dakako više okrenuta ka državi nego ka crkvi. Jedan od

koraka jeste i pomirenje braće Vukana i Stefana. To pomirenje je u interesu dobročinstva

države i njenog naroda. Ova tematika se ne mimoilazi sa žitijem i historijom.

Ista dosljednost je praćena u drami i to je još jedan razlog da Kovačević vidi svoju dramu u

svjetlu koja ne krši pravila vezana za umjetnost.

Pošto u ovoj drami Sava je postavljen na veliku odgovornost Mišić je s pravom komentirajući

ovu dramu naglasio: «Politika je uistinu kurva.» Takav dojam se neodoljivo nameće nakon

«Svetog Save» Siniše Kovačevića, drame koju je Udruženje dramskih pisaca Srbije uzdiglo u

sasvim zaslužene visine Nagradom «Branislav Nušić», koju su potom anatemisala beogradska

pozorišta i na kraju «balade» praizvelo zeničko Narodno pozorište u režiji Vladimira Milčina

stojeći na raskrišćima historije. Politika katkad dejstvuje mimo svakog semafora logike i

razložnosti i otuda vodi porijeklo svekolika ljudska parodija, koja čovjeka nužno pokorava.

Da nije tako izostala bi i kompletna gungula oko rečene drame i čovjek bi na miru mogao

izložiti svoje ideje koje ne krše kult svetosti, ali podržavaju kult politike. Zbog toga što

religija svojim očima idealizira Rastka Nemanjića kao « vodilju kroz božanske staze», sasvim

je razumljivo ako se neko usudi da ga idealizira na drugi način, da će se kršiti norme i da

publika će bacati cipele u lice Kovačevića. Lik Rastka , kasnije Save je ponajprije realan, a

ne fiktivan što ne sprječava samog pisca da stvori univerzalnu priču o surovom političkom

mehanizmu, koji se u pojedinim historijskim momentima iskazuje kao imperativ pred kojim

padaju sve etičke vrijednosti jedne civilizacije. Otuda u liku Kovačevićevog Save

prepoznajemo Makijavelija, ili tačnije Vladaoca koji je poslušao Makijavelijeve savjete,

sposobnog i energičnog političara koji vodi delikatne državne poslove i predvodi svoj narod,

djelujući iz duboke sjenke manastirskih zidina, dovoljno inteligentnog da izabere pravi put, ali

i dovoljno smjleog, pa i buntovnog, da pitanja religije i morala svjesno i smišljeno podredi

elementarnom zahtjevu vremena kojem pripada, što u konkretnom slučaju znači- opstanku

Srba. Ovdje postaje jasno i zašto se Kovačević odlučio baš za lik Rastka Nemanjića, jer je

očito kako je u srpskoj historiji malo ličnosti koje su se našle pred dilemama poput onih koje

su morale mučiti svijest i savjest prvog poglavara Srpske pravoslavne crkve. Rastko ne želi

prijestolje, no kao i junak romana «Kum» Mrija Puza , Majkl Corleone, i on je prisiljen da

vlada. Upravo ta nametnuta situacija učinit će od Kovačevićevog Save tragičnu ličnost. No,

on nije Hamlet koji će se dugo nećkati i kojem vrijeme dozvoljava luksuz da bude neodlučan.

Zato će dilema vezana za izvor sredstva koja su dozvoljena kod mladog Nemanjića trajati

kratko. Historija, kako je sagledava Kovačević ima sasvim određene planove i njih mogu

prozreti samo intelektualci. Narodi čiji vladari nisu u stanju da sagledaju historijske činjenice

moraju propasti. Zbog toga, Sava kao političar uzima sudbinu Srbije u svoje ruke, ali ne zbog

lične koristi i slave, već zato što je spoznao animistički princip historijske neminovnosti

«Samo narodi koji su svjesni sebe preživljavaju.» Kulturna samosvjest i prosvjetiteljstvo su

tek dio ( nimalo nevažan) tog Velikog Plana, čija je glavna tačka uvijek politika. Kao što smo

naveli prije , prosvjetiteljstvo je ključna riječ uspjeha, u ovom slučaju ono je bilo presudno u

političkoj misiji. Prosvjećivao je narod i vukao ih za sobom tako što je već 1917. godine

izgradio zajedno sa ocem manastir Hilandar, koji je ubrzo postao najviša škola za srpsko

sveštenstvo. Time je ustvari počelo sprovođenje Savine zamisli o konačnom odvajanju srpske

crkve od vizantijske. Sava je uspio da srpska crkva njegovog oca proglasi za sveca. On je tako

Nemanju istakao kao uzor sveštenstva kaluđerima i time učvrstio svoju porodicu kao

vladajuću dinastiju. Međutim, kada je osjetio da su unutrašnje prilike u srpskoj državi potpuno

sazrele otišao je prvo kod ikejskog patrijarha, a zatim kod vizantijskog cara. Uspio je da se

izbori za odluku o osnivanju samostalne, nezavisne srpske crkve. U daljem radu Sava je

izvršio reorganizaciju crkve, teritorijalno je podijelio na eparhije, dao joj je ustav i počeo da

radi na obnavljanju starih i podizanju novih manastira. Posebnu pažnju je posvetio školovanju

svešteničkih kadrova. Uporedo sa radom na učvrščivanju crkve Sava je pomagao i učvrščenje

srpske države. Još dok je bio u Svetoj Gori čuvši, za sukob među braćom Nemanjića, on

dolazi u Srbiju i izmiruje ih. Bio je zadužen za najodgovornije političke zadatke, a posebno za

one koji su se ticali dobrosusjedskih odnosa i mira na granici.

Tako je Sava kao arhiepiskop, političar i državnik udario snažne temelje srpske

srednjovjekovne crkve i države. Njegovu misiju potvrđuje i sam Kovačević u našem

izabranom dijalogu. Želja da postane ego Srbije i da političke svrhe podvrgne svom uspjehu

se prožima kroz cijelu ovu umjetničku tvorevinu:

«Stefan: Uredu, ovo razumem, ovo su konci i ćelije, ovo crkva, ovo ekonomski deo. A ovo šta

je?

Sava: To su škola i bolnica.

Stefan: Pa šta će ti to? Ajde, bolnica još đene-đene, mada su i do sada sebri umirali po

kućama, ali škola...I to za sevarsku i vlasteosku decu zajedno!?

Sava: Upravo tako.

Stefan: To su bačene pare. Moram samo nešto da ti kažem, brate. Ovo radim samo da okajem

bratoubilački rat, kad ovo završimo, gotovo je. Ni para više u te besmislice. Pa ja za taj novac

mogu da držim deset dobrih plaćeničkih četa. I to Kelte. Mogu da naoružam.

Sava: Ovo je, Stefane, oružje! Ako hoćeš da budeš prvi srpski kralj, moraš ovo da radiš...

Stefan: Šta mi fali i kao županu, u čemu je razlika?

Sava: Ti ćeš biti prvi srpski krunisani vladar, a u čemu je razlika, to ćeš shvatiti kad se

opasuljiš. Kad porasteš, kašće ti se samo. Lepo ćeš se oženiti...»

« Sava: Mislite svoje pokajničke suze i vašem će mrtvom roditelju lakše biti. Srbija uskoro

mora biti kraljevina, potpuno nezavisna kao država i spotpunom autokefalnošću svoje crkve.

Na vama je, gospodo srpska, da to učinite, na vama braćo moja mila, Stefane, Vukane...»

« Sava: Ma, ko vlada Srbijom, oca ti jebem, da ti jebem? Ko vlada, nemoj da se zaluđuješ, ti

vladaš, s gomilom kopiladi i pameću deteta od pet godina. Pa, ti dalje od nosa ne vidiš,

Stefane, nemoj da ti taj vidik skratim. Utuvi to u glavurdu.»

« Sava: Prvom, kako stvari stoje, tast ti neće još dugo biti vizantijski car; drugo, nisi ti

sebarska boranija, oni mogu da se žene iz ljubavi; kraljevi ne. Otpratićeš je slepom

otpremninom, pa od volje joj. Ili nazad, ocu, ili u manastir...»

« Sava: Grčki se govori na grčkom dvoru, ovde ne. Bar dok sam ja živ.»

Čitajući ove citate, shvatamo da je Kovačević razumno prikazao Savu kao vještog političara,

koji nailazi na prepreke koje su prikazane u historiji Srba, ali su bile pogodno tlo za uspjeh

«sveca».

3. Svetost nije igra, ali je poslužila za otkrivanje moguće relativne istine.

Ovdje lik Rastka Nemanjića, kasnije Save je promatran kao «svetac politike» , a ne kao

uzor religije. Sava je u drami predstavljen kao individua koja povlači svoj narod za

dobrobit države, čime Kovačević ne narušava svetost, jer ne zalazi u čuda koja su osnova

religije. Ismijavanje je grub pojam za autora i on sam ubjeđuje da nije imao namjeru da

povrijedi vjernička uvjerenja. Kroz dramu se naglašava samo prosvjetitejska i politička

uloga, ali u njoj se skriva samo pridjev «svetih», koji ne oslikava ono što su žitije uzdigle

do religijske moći. Svako čudo nije ni najmanje povrijeđeno, ali beogradska publika i

ostale hrišćanske ustanove i političke stranke su ovo djelo vidjele kao provokativnost jer

bi se njihova «visina» snizila i drama bi postala uporište dobra i zarade. Kovačević se

«poigrao» sa Rastkom, jer je on u očima srpskog naroda bio ikona po kojoj se ravnaju sve

dobre stvari. Mi ne možemo reći da je žargon ugrozio svetost, jer je on samo istakao

Kovačevićev renesansni duh. Sve institucije su s ciljem osporile vladavinu Kovačevićeve

drame, jer bi on prodro visoko i umanjio njihovu cijenu (ne možemo reći da je drama bila

svugdje derogirana, jer u našoj maloj ekspediciji smo se uvjerili da kritičari daju visoku

ocjenu, a na prezentaciji ćemo pokazati dokaz da je ova drama dobila niz nagrada.

Nagrade su: Zlatna plaketa i diploma igara za najbolje umjetničko ostvarenje, Diploma igara i

novčana nagrada za najbolju režiju dodjeljena Vladimiru Milčinu za režiju predstave Sveti

Sava, te niz drugih nagrada. Crkva nije zabranila 1990. godine navodeći razlog da je

umjetnost grana koja ne ovisi o religiji.

Zaključak je suviše bitan za okvirenje ove teze; iako je Kovačević naglasio: «Svetost sama po

sebi nije zanimljiva», ali ova premisa nije utjecala na to da je reditelj dira i ugrožava.

4. Umjetnost iznad svega

Kovačević prati svoju intuiciju i hrani je podacima iz historije, to mu je glavni oslonac, ali

njegovo lično viđenje je čelno jer svoju impresiju je odlučio iznijeti po svaku cijenu, što je

vrlo opravdano, jer Kovačević promatranjem glavnog lika ponajprije gleda kroz talenat i

umeće glavni lik da interpretira sveca svoje nacije i ovom prilikom on je ujedno s likom

stožer cijele predstave, epicentar iz koga zrače ne samo ideje već i diktiraju ritmovi predstave,

prepliću planovi, izvlače kontrapunkti. U drami, Kovačević koristi ovaj slogan :»U jeziku

nema stida ili u umjetnosti nema prepreka», što znači da korištenjem žargona Kovačević

oslikava kompletan stav o likovima i njihovim osobinama i time umjetnost nadvisuje žitije,

gdje je jezik odabran i specifičan.

Primjeri iz drame:

Sava: « Ja sam sebi u narednih nekoliko godina namenio askezu. Meditaciju i samoću na

nekoj Hilandarskoj steni.»

Strez: «Tvoj je brat, pope, šupak-efendija, pička i slabić. Ko mu je kriv kad je budala,

gostoprimstvo se ne daje svakom jel tako, ljudi...?»

Ovi citati su odlika stila Kovačevićeve drame koja bježi od historije i žitija i time se izdvaja

kao posebnost umjetničkog dara. Kovačević njeguje sve što drama podržava, ali kritičari

naglašavaju da usprkos kvalitetu djela postoji jedna mala zamjerka koja se tiče rascjepkanosti

drame, dok čitamo imamo dojam da je svaki list čini poseban članak. Kovačević svoju

umjetnost ponajprije razvija na domišljatosti i pridavanju realnih osobina glavnom liku

Rastku, pa potom njegovoj drugoj polovici historijsko-znamenitom liku, svetom Savi. On

njega vidi kao običnog čovjeka koji ima iste potrebe kao svi ljudi, ali pobliže označeno i kao

ostali likovi ove drame. Siniša kao dramaturg poštuje dramu kao umjetničku tvorevinu, a ne

zalazi u drugu problematiku. Jezik koji je predstavljao glavni problem pri izvođenju drame je

po Kovačeviću samo hranitelj umjetnosti i slobodnog čovjeka.

Zaključak:

Kroz ove date tačke uvjerili smo se da je drama bez razloga skinuta sa repertoara, te da je

nekvalitetno ocijenjena od nekih javnih institucija i pozorišta. Mi tvrdimo da poduhvativši se

da napiše dramu o svetom Savi, prvom srpskom prosvjetitelju i svecu., Siniša Kovačević je

imao dva pouzdana oslonca, čijim ukrštanjem on nastoji podići veo mraka srednjovjekovlja i

postići više dramsku, ali i povjesnu autentičnost. Prvi mu je oslonac bio dobro poznavanje

svog naroda, koji se pokazuje u političkim razračunavanjima od srednjovjekovlja do naših

dana ( a i inače nije atipičan na ovim balkanskim prostorima): prijekost, žestina, oslonost,

naprezanje od zločina ako je potrebno, da bi se došlo do željenog cilja. Iz pouzdanih

historijskih argumenata o sudbinama mnogih srpskih vladara

( oslijepljivanje, progonstvo), Kovačević radi jednu vrlo moguću projekciju dramske situacije

koja pokazuje da su ispunjeni svi elementi koji ne krše ni kulturno, ni vjersko stanje, nego

prikazuje samo političko godište u Srbiji između Vizanta i Venecije. Drugi oslonac

Kovačeviću je opći civilizacijski uvid u prilike svijeta u kojem je sveti Sava živio i djelovao.

Kao što smo naveli da Kovačević ponajprije gleda na Savu kao na čovjeka kojeg nosi kroz

pustinju renesansni duh, ali pomoću njegovih skladnih i veličanstvenih umjetničkih emanacija

čije je uporište uokvireno u njegov mali svijet koji mora biti ohrabren i dozvoljen drugima da

u njega provire i zraknu šta krije druga polovica Rastka Nemanjića, odnosno Save.

Literatura:

Drama Siniše Kovačevića, Sveti Sava

Žitije Svetog Save, Teodosije

Carski čin Stefana Nemanje, Svetislav Mandić

Iz naše književnosti feudalnog doba, Svjetlost, Sarajevo, 1954.

Sava Nemanjić- Sveti Sava (historija i predanje)

Hilandar, D. Bogdanović, V.J. Đurić, D. Medaković

Pregled jugoslavenake književnosti, Dragutin A. Stefanović, Vukašin Stanisavljević

Stara književnost, Đorđe Trifunović

Rječnik stranih termina, Marijan Filipović