Draga mama

Nada Mihelčić

Zagreb, studeni 2015.

I.

- Bucka!.. - Buuuckaa!... - Buuuckaaa!... - Buuckaaa!!!... - Čuješ li li mene??!

Vrata sobe naglo su se otvorila i sad je uz dovratak stajala moja mama, bijesno me gledajući. Koliko te puta moram zvati? - pitala je, trudeći se da to zvuči kao da vrlo učinkovito suspreže svoj bijes.

- Oprosti, mama, nisam čula da me zoveš. Stisnula je oči u dva uska proreza i, namjestivši izraz lica kao da je upravo progutala nešto jako gorko, tihim je glasom rekla: - Nisi me čula? Zovem te već pet minuta i ti to nisi čula?

- Mama! Imam gotovo punih šesnaest godina i cijelo to vrijeme moje je ime Viktorija. To nije tako teško upamtili. Molim te preslani zazivati neke Bucke, Vikice, Dudice i sva ta kretenska imena jer se nemam namjeni na to više odazivali. Pokušaj nekako shvatiti da ja nisam nikakav tvoj »bucmasti gumbek« ni »mala blentača« ili kako me sve ne zoveš pred svojim čudnovatim prijateljicama. Ja sam odrasla žena, moje je ime Viktorija, i to je sve što one o meni trebaju znati i kako me trebate zvati.

- Kao prvo, nisi li još nikakva žena, a kao drugo, nikad mi se nije sviđalo to tvoje ime, no tata i baka Mirna toliko su željeli da te tako nazovemo da sam najzad pristala, ali...

- Ali ti se ne sviđa. Kao što li se ne sviđa ni to što idem u gimnaziju, a ne u onu tvoju ekonomsku školu, kao što ti se ne sviđa što igram rukomet umjesto nekakvog sviranja glasovira ili plesanja baleta! - sada sam već gotovo vikala, pitajući je ima li uopće na meni nešto što joj se sviđa. Istoga sam trenutka pomislila kako ću poludjeti ako sada kaže kako imam divne plave oči, baš kao što su i njezine.

- Imaš jako lijepe oči i lijepo si visoka, ali ako nastaviš ovoliko jesti... ne znam...

Jao, kako ona meni može podići tlak! U posljednjih godinu-dvije uopće ne možemo normalno razgovarati. Ona misli kako je to zato što sam u pubertetu, ali stvari među nama sve su gore zapravo zato što je iz dana u dan sve očitije kako ja nisam njezin klon niti ću to ikada biti.

- Da, mama, od tebe sam naslijedila krasne oči. - rekla sam tiho, unijevši u glas sav otrov koji sam mogla iscijediti iz sebe. - Nadam se da sam sve ostalo naslijedila od tate.

Pošla je prema stolu i s izrazom gnušanja zgrabila s poda moje donje rublje i majicu koju sam sinoć nosila, stavila je to na stolac uz prozor, a sama je sjela na onaj drugi, pogledavši me pogledom punim prijekora. Ne bi imalo nikakvog smisla objašnjavati joj da sam to sinoć posve uredno bacila na stolac, ali je skliznulo s njega.

- Očito je da si urednost naslijedila od tate. I taj svoj muškobanjasti karakter...

Mama, - prekinula sam je - tri godine morala sam moljakati dok se nisam izborila za svoju sobu. Ako je suditi po veličini ove prostorije, onda bi puno bolji izbor riječi bio izba. Izba ili ćelija, kako hoćeš, ali i to sam radosno prihvatila nadajući se da se barem ovdje mogu sakriti od tvojega vječitog pospremanja i tvojih priča. Jesi li me nešto trebala ili si samo došla pogledati što je sve na podu?

- Ne budi bezobrazna! Naravno da sam te trebala. U subotu smo ti i ja pozvane k mojoj Maji jer njezina Renatica slavi devetnaesti rođendan i jako se veseli što ćemo doći.

- Ne želim ići. Nikakvo odbijanje ne dolazi u obzir. Maja je moja najbolja

prijateljica, a znaš i sama kako te Renatica voli. U subotu nemaš ni trening ni utakmicu niti bilo kakvu drugu glupu izliku. Zapravo sam se došla posavjetovati što bismo joj kupile. Imaš li kakvu ideju?

- Čuj, mama, kad neka kokoš koja je već stara devetnaest godina samu sebe zove Renatica i na svoj rođendan zove tri godine mlađe cure i njihove mame, onda je jedini dar koji mi sad pada na pamet ona košulja s jako dugim rukavima koji se vežu na leđima...

- Ma, kakva košulja! Mislila sam neku knjigu ili neku lijepu vazu. Odjeću si ljudi ipak najradije biraju sami.

Uzdahnula sam. To je još jedna od poteškoća u razgovoru s mojom mamom. Nikad nisam sigurna je li mi neka fora propala zato što mama nije razumjela što želim reći ili me uopće ne sluša.

- Ne želim ići i gotovo! - Ne pitam te želiš li ili ne. Došla sam ti reći da tamo moramo doći u

pet poslijepodne pa nemoj opet izmisliti nešto zbog čega ćeš kasniti. Jesi li me čula?

- U pet? A kad dolazi klaun? - Kakav klaun? - Pa, znaš, oni klaunovi koji dolaze na te proslave dječjih rođendane

koje počinju usred bijelog dana. - Ne budi bezobrazna. - ponovila je tu svoju omiljenu opomenu,

ustala i pošla prema vratima. Izišavši u hodnik, zastala je, okrenula se, primila se za dovratak i samo glavu gurnula u sobu.

- Eh, da, gotovo sam zaboravila. Znaš kako Renatica ima slabu kosu... a ti si nešto govorila kako ćeš se možda šišati, pa sam mislila... bilo bi lijepo da se do subote ošišaš jer nije joj lako gledati svu tu grivu na tvojoj glavi... Hajde, budi srce, ionako si se namjeravala ošišati. - Dobro. - pristala sam.

Radosno je pohrlila prema meni, izvadila ruku iz džepa svoje kućne haljine i u moje ruke gurnula već prije pripremljenu novčanicu, zagrlila me, stavila svoju glavu prvo s jedne, a onda i s druge strane mojega lica i tamo poljubila zrak govoreći: kiss... kiss. - Ovo ti je novac za frizera... Ne moraš mi vratiti ostatak. - dodala je i otišla u dnevni boravak.

A, što ja znam, možda se ta luda Renata zaista ždere zbog moje

bujne, nepodnošljivo kovrčave kose. Ne bi me čudilo jer otkad je znam, uvijek je željela pogrešne stvari. Samo oni nesretnici kojima je Bog podario kosu kao što je moja znaju kakva je tlaka počešljati se. Ne znam sjeća li se tko onih starinskih električnih pećica s metalnim spiralama omotanim oko samotne cijevi. E, to ja imam na glavi: nekoliko milijarda takvih spirala koje su samo malo krupnije motane od onih pravih. Boja ovih mojih koleba se negdje na granici svjetlosmeđe i bakrenocrvene. Već sam nekoliko puta prolazila sve faze duljine te pokore. Lako mi je samo ako se ošišam doslovno na samo jedan ili dva centimetra duljine, ali onda izgledam kao kakav muževan plavooki momak iz Alžira ih Ruande. Jedina je dobra duljina ova koju nosim godinama, duljina kada je svaka vlas s tjemena duga gotovo četrdeset centimetara, pa sve to zgrabim i na potiljku sputam nekom XXL ukosnicom, gumicom veličine ogrlice ili vrpcom za kosu. No pomalo već gubim živce jer se

svakodnevno tuširam i češće nego jednom, a nema te kape za tuširanje u koju bih mogla ugurati sav taj užas. Zato sam odlučila ošišati se kako bih barem malo predahnula od te pokore. To s radikalnim šišanjem ujedno je i jedna od zaista rijetkih mojih zamisli koju je mama podržala. Ipak, već godinu dana to odgađam jer ako ikada opet poželim dugu kosu i ovu jednostavnu frizuru, morat ću prolaziti one međufaze kad kosa poraste, ali još nije dovoljno duga da je možeš svezati. To u početku izgleda kao da ti je glava četiri broja prevelika, a kasnije je još gore: idem ulicom stalno zjakajući hoće li mi kakve lude vrane sletjeti na tjeme, snesti jaja i proglasiti me svojim domom.

2.

Rea je genij. Ona je moja najbolja prijateljica. Još od vrtića. Idemo u isti razred, sjedimo u istoj klupi, igramo rukomet u istom klubu i sviđaju nam se slični dečki. Obje smo odlične učenice, ali to učenje Reu nimalo ne ometa u njezinim uobičajenim aktivnostima. Na primjer, iz Povijesti učimo neke kretenske kraljeve u nekim kretenskim državama koje više uopće ne postoje. Ja nad takvim lekcijama krvarim i po dva sata jer mi se stalno mota po glavi ono osnovno pitanje koje se svodi na to za što bi mi svi ti podaci ikada mogli trebati. Rea ne. Ona, fino, uzme knjigu i cijelu lekciju glasno pročita snimajući sve to onim diktafonom koji ima ugrađen u mobitel. Onda još u Wikipediji potraži podatke o tim kretenima pa i to glasno pročita. I. gotovo. Čim je to obavila, ode po svoj kolut žice, po kamenčiće i lemilo pa se baci na izradu takvog mrak nakita da one velike cure iz trećeg i četvrtog razreda jedva dočekaju neki novi prsten, lančić ili narukvicu pa joj za to daju silnu lovu. A dok umjetnica Rea izrađuje nakit, ona odlikašica Rea neumorno sluša iz diktafona sve one podatke koje je u njega izgovorila. I sutradan, ako je profa prozove, ona kao iz rukava sipa sve podatke o blesavom kralju, tako stručno i detaljno kao da je barem tri mjeseca hodala s njim. i sve ona tako obavi. Najtananije podatke iz Geografije nauči idući na trening i s treninga. Samo gurue u glavu one male slušalice, upali svoj dragocjeni diktafon i voila, baš kao da SU tanke žičice slušalica neki kablovi kojima ulijeva znanje izravno u mozak. Kad krene sa svojim psom u šetnju i stavi slušalice, znam da je na redu Latinski ili Biologija. I nitko nema pojma da ona pritom uči. Svi oni stari živčani ljudi vjeruju kako su vidjeli još jednu budalu koja ne može otići ni do zahoda bez tih slušalica i histerične glazbe.

Važno je spomenuti da Rea nema mamu. Bile smo u prvom razredu osnovne kad joj je mama oboljela i umrla. Rein se tata bojao da neće znati bili maloj i mama i tata, pa je ponekad pomišljao i na ponovnu ženidbu, ali Rea nije htjela nikakvu novu mamu. I, tako je tata išao s Reom u parkić, u zoološki vrt i u slastičarnicu, u ambulantu i u kazalište lutaka, a Rea je išla s tatom na utakmice. Bila je valjda jedina curica u drugom razredu koja je znala nabrojiti sve nogometaše Dinamu i državne repke i koja je točno znala zašto u rukometu treba navijati za Zagreb, a u vaterpolu za Jug, iako je Jug iz Dubrovnika a ne tu, iz Zagreba. Naravno, ja sam je slijedila u svemu pa i u tim navijanjima. Kad sam je pitala zašto u

vaterpolu navijamo za Jug, a ne za Mladost, rekla je kako joj je tata rekao da je to zato što svaka budala vidi koliko Jug bolje igra, a osim toga je Dubrovnik na moru, a oni tamo jedu više ribe, koja je zdrava za mozak, i zato su pametniji od nas. Otad sam htjela da i mi kod kuće stalno jedemo ribu i budemo pametni, ali je moja mama to odbila s nekom forom kako riba ima puno sitnih kosti, pa bih se mogla ugušiti.

Nazvala sam Reu i odmah joj prenijela onaj razgovor o odlasku na proslavu rođendana i spomenula kako mi je mama dala gomilu novca samo da se ošišam. Napravile smo detaljan plan, čije smo izvršenje zakazale za subotu prijepodne.

Kad sam u subotu došla k njoj, Rea mi je pokazala pravo blago koje je

uspjela nabaviti. Jasna, mlada frizerska pomoćnica koja je zaposlena u frizeraju na kraju Reine ulice, nabavila nam je j više materijala negoli smo je molile, a to je naplatila izabravši, od nakita koji joj je Rea ponudila samo jednu naušnicu. Drugu nije htjela jer ionako namjerava nositi samo jednu, a ovu drugu neka joj Rea čuva za slučaj da ovu izgubi. Još je pristala i svratiti do Reine kuće i pomoći nam u pripremi boja koje nam je nabavila. Poslije ju je cijeli projekt jako zainteresirao, pa je odlučila sudjelovati i besplatno nam slaviti na raspolaganje svoje profesionalno znanje i vještinu. Mogla bih o tome pričati nekoliko sati, jer je sve to i trajalo nekoliko sali, ali dovoljno je reći da se trud isplatio. Nakon intervencije bojama, aluminijskom folijom, kistovima, širokim češljem, škarama, ravnalom i električnim šišačem, sve je bilo savršeno. Pruge na mojoj glavi prostirale su se u smjeru sjever-jug, bile su široke tri centimetra i bile su u dvije visine, tj. ona iznad samog uha bila je visoka dva centimetra, ona do nje ošišana gotovo do same glave, pa opet ona visoka dva centimetra, pa opet ošišana gotovo do kože, pa opet visoka... Jasna se odmah sjetila kako, u interesu simetrije i urednosti, moramo najprije krenuti s onim visokim crtama kod oba uha, pa onda niža, pa visoka, pa niska i tako do one na samom tjemenu koja će dijelili glavu na desnu i lijevu polutku, a za koju u početku nismo mogle predvidjeti kakva će bili. Ispalo je da je visoka i malo uža od ostalih pa smo joj to nadoknadile ostavivši je još malo višom. Od nje smo krenule s bojama. Rea i ja smo je kanile obojiti crno, no i tu nam je Jasnin savjet bio zlata vrijedan. Rekla je kako crna djeluje nekako sumorno, kako ti »ubije« mladenačku svježinu, pa smo tu stavile onu vulkan-crvenu. Tek u daljnjoj raspravi shvatile smo kako je previše rizično ići na to da svaka pruga bude posve različite boje jer bi krajnji učinak mogao biti strašan. Rea je

rekla kako bi, ovisno o tome ima li na jednoj strani glave više »lakih« ili »teških« boja, moglo ispasti kao da mi je glava čudno deformirana, kao da jedna polutka izgleda puno veća od druge ili kao da je na jednoj izbočenje ili tako nešto strašno. I Jasna se složila pa smo se pouzdale u ljepotu čiste simetrije. Kad je napokon sve bilo gotovo, a moja glava suha i spremna za rođendansko slavlje, nisam se mogla nagledali svojega odraza u zrcalu.

Rea je vrlo štedljivo pokupila ostatke boja na vatu i time sebi namazala samo dva pramena jer nam je ostalo samo malo svjetloljubičaste i još manje zelene boje.

- Oduvijek sam željela da mi se oko lijevog uha nešto zeleni. - govorila je zadovoljno, uredno omatajući taj pramen komadićem aluminijske folije.

Jasna je također bila vrlo zadovoljna učinkom i rekla je kako ćemo sve ovo točno tako ponovili kad ona bude polagala majstorski ispit. A ja sam, duboko u sebi, već tada nekako znala da će ovaj divni sklad boja pokrenuti u moje mame pravu lavinu ukora, suza, a možda i poneku nepristojnu riječ.

Da je zurka čisti mrak, moglo se vidjeti čim sam se zaputila prema Renatičinoj kući. To uvijek vidiš po prijekornom pogledu starijih prolaznika i po zavidnim pogledima vršnjakinja i vršnjaka koji su se jedva izborili i za ono što sad imaju na glavi.

Što sam se više približavala zgradi u kojoj stanuje mamina prijateljica, ona slutnja kako sam možda i malo pretjerala bila je sve jača. Možda je ovo previše radikalno, pomislio je onaj kukavički dio moje osobe i već mi je pred očima bila tužna slika moje mame kako zbog ove Frizure umire od sramote. Onaj drugi, junački i beskompromisni, dio mene sada je likovao. Znala sam da će me mama prisiliti otići pravom frizeru pa će mi sve skratili na istu duljinu i svu ovu ljepotu premazati nekom srednje-smeđom bojom, ali subotnje je poslijepodne i to se neće dogoditi prije ponedjeljka. Sada mogu sljedećih četrdesetak sati provesti strahujući ili uživajući. Odlučila sam se za uživanje.

Nema smisla govorili o Lome kako je sve prošlo na tom idiotskom rođendanu. Mamina je reakcija bila upravo onakva kakve sam se pribojavala i nakon nekoliko bijesno izgovorenih rečenica nije me više ni pogledala. Teta Maja govorila je kako je sve to mladenačko divljanje sada uzelo maha jer se djeca više ne smiju fizički kažnjavati, a svi znamo kako je batina izišla iz raja. Onih me pet-šest cura ispod oka gledalo s nekom

mješavinom otvorenog divljenja i zavisti, ali nisu komentirale zurku. Jedino je Renatica tiho rekla: »Joj, blago tebi!«, iako se kladim u Eiffelov toranj da se ona bez dopuštenja svoje mame neće nikada usuditi maknuti ni te svoje idiotske šiške koje negiraju postojanje bilo kakvog čela i bilo kakve pameti. Umirala sam od dosade, a sve se to otegnulo do deset navečer. Bilo je i pokušaja da se ludo zabavimo okrećući neku praznu bocu pa kad se zaustavila, onda je ona cura u koju je bio uperen grljak boce morala iskreno odgovoriti na već postavljeno pitanje. Ne samo da su ta pitanja bila dozlaboga glupa, nego su i, odgovarajući na njih, mahom lagale. Pritom su se tako zajapurile da bi i zadnja naivna budala znala da lažu. Eto kako meni moja mama upropasti subotnju večer.

Povratak kući protekao je u napetoj šutnji. Čim smo izišle iz Renatičine zgrade, mama je prosiktala kako je parkirala u prvoj ulici lijevo. I to je bio sav razgovor. Kad smo stigle kući, tata me pogledao i prasnuo u glasan smijeh. Mama ga je strijeljala pogledom, pa se brzo zaustavio, rekao kako ne postoji niti jedna luda zamisao koja ne bi pubertetlijama pala na pamet i kako mi je valjda jasno da ovakva ne mogu u školu. Oštrina se maminog pogleda nakon te rečenice malo ublažila, i dok je odlazila iz boravka u kuhinju, tata joj se iza leđa osmjehnuo, namignuo mi i, podigavši oba palca, pokazao što zapravo misli. Uzvratila sam mu osmijeh i odbrzala u onu svoju izbu kako bih im se čim prije maknula s očiju, ali i da bih u miru mogla pred ogledalom uživati u svojemu novom izgledu.

3.

Sudeći po toj mojoj novoj frizuri, netko bi mogao pomislili da sam blesava. A nisam. Nimalo. Dobro ja gledam oko sebe i razumijem sve što se događa. Nije nužno svakodnevno čitati novine. Starci ionako vječito zure u one vijesti na telki pa ponekad samo bacim pogled i odmah mi je sve jasno. Još se uvijek ne otvaraju nova radna mjesta, pa su odrasli živčani jer nemaju novca ni za režije. Još se uvijek govori više o tome koje su boje gaće neke blesave manekenke nego o klincu koji je pobijedio na matematičkoj olimpijadi. Još se uvijek u svijetu vodi na desetke malih, paralelnih ratova koji su sasvim dovoljno daleko da nikoga nije briga. Ponekad spikeri upozoravaju kako će sada pokazali potresne slike s neke bojišnice. Baš čekam da to vidim i uvijek se nekako razočaram jer samo vidiš nekoliko običnih leševa i poneki zbjeg s izbezumljenim mamama i zaplakanom djecom. Nije to ni sluga onim prizorima iz američkih i drugih filmova koje gledam otkad znam za sebe, a gdje su nam detaljno pokazali na stotine načina mučenja i ubijanja zarobljenika, i baš se dobro vidi kako im prerežu vrat ili kako lik gori, a još je živ. Zato mislim da su upozorenja spikera suvišna i nitko iz mojeg razreda neće biti nimalo potresen ovim blagim scenama jer, kako sam već rekla, naše je oko naviknuto na mnogo gore prizore. Nedavno smo Rea i ja provele poslijepodne u njezinu stanu. Najprije smo učile, a onda smo njezinom tati pomagale napraviti večeru, pa srao, režući kolač i radeći salatu, razgovarale o tim filmovima. Ja sam u jednom trenutku bubnula kako je zapravo baš fino što oduvijek gledamo takve filmove, pa smo svi nekako uvježbani i uopće ne histeriziramo kad vidimo one stvarne prizore na TV vijestima. Rein me tata zapanjeno pogledao. Prestao je komadati netom ispečeno pile i onda mi se, još uvijek držeći nož u ruci, unio u lice i ispod glasa počeo vrlo brzo govoriti kako nije moguće da smo još uvijek toliko naivne i blesave i pitao je kad ćemo napokon odrasti.

Priznajem da sam se malčice prestrašila. Rea me pogledala, odmahnula rukom i mirno mi rekla neka se ne obazirem jer on uvijek tako poludi kad počnu razgovarati o takvim stvarima.

- Kakvim stvarima? - pitala sam ne mogavši vjerovati da se ovo zaista dogodilo. Jer Rein je tata oličenje dobrote i staloženosti, uvijek spreman na šalu i kakvu zgodnu zezanciju. Sada se činilo kao da ga nije

moguće zaustaviti i lupetao je nešto o zloporabi masovnih medija i globalizacije, o tome kako ćemo uskoro svi postati tupi idioti, pogodni za sve vrste manipuliranja...

- Kakvim stvarima? - ponovila sam pitanje, nemajući pojma čime sam sve ovo izazvala, a osjećala sam se krivom.

- Tata, daj prestani! - rekla je Rea, a onda se opet okrenula prema meni. - Tata je uvjeren u postojanje globalne zavjere i zloporabe filmova. Uvjeren je da u Hollywoodu ne odlučuju ni redatelji niti producenti, nego izravno Pentagon kao produžena ruka šačice bogataša, da nas gospodari svijeta namjerno pretvaraju u idiote potpuno otupjele na smrt i patnje drugih ljudi i da ćemo tako postati tek komadi mesa koji će biti spremni poginuti za tuđe interese. Tata misli kako mu je sveta zadaća sačuvati me od toga i sličnih sranja. Odložila je bocu s octom, koje se bila latila kako bi začinila salatu, prišla je svom tati i glasno ga cmoknula u zajapuren obraz.

- Tata, nemoj mi plašiti najbolju prijateljicu jer ću nahuškati Pentagon na tebe! priprijetila mu je i on se napokon zaustavio. Osmjehnuo se i onim svojim dobro poznatim smirenim glasom rekao: - Samo se ti šali, ali uskoro će se jasno pokazati da tvoj tata nije budala. Molim Boga tla imam krivo, ali, nažalost, svakim danom stiže neka nova pol vida da nimalo ne pretjerujem.

Više se ne sjećam kako je Rea uspjela cijelu tu spiku vješto prebaciti na novu sezonu hokeja na ledu i na pitanje je li Medveščak trebao platiti baš toliko za tog novopridošlog rashodovanog NHL igrača, no pošlo joj je za rukom da večera, kao i uvijek, protekne u smijehu i šalama.

Nedugo zatim, kad smo se jednom pješice vraćale s treninga, upitala sam je zašto je striček Vlado, njezin tata, onako planuo.

- Oh, moralna i svaka druga propast svijeta sada su tatine omiljene teme. Ja baš i ne razumijem sve o čemu mi govori, ali vidim kako mu je silno stalo da me sačuva od nečeg što on vidi kao najveću opasnost. Predbacuje mi kako premalo čitam. Ljetos me prisilio čitati nekakvog Remarka. Lik je pisao o momcima koji su ratovali još u Prvom svjetskom ratu, pa o nekakvom pijanom kirurgu i još koječemu. Morala sam pročitati dvije njegove knjige: Na Zapadu ništa novo i Tri ratna druga. Eh, da, još i knjigu nekakvog Wolfganga Otta koja se zove Morski psi i male ribe. Rekao je kako ćemo ići na more tek kad sve to pročitam. Zaista je odgodio odlazak na ljetovanje pa petnaestak dana nisam dizala glavu s tih knjiga, a zapravo i nisu bile loše... ima dosta akcije... rat i te stvari. Kad

sam sve to napokon pročitala, rekao mi je neka do sutra razmislim i tek mu tada kažem tko su ti likovi iz knjiga i kakav je moj stav prema njima. Ti znaš i sama kako bih je sve učinila samo da se na nekoliko dana dokopam mora, ali to je bilo previše. Derala sam se na njega govoreći kako nisam nikakav idiot kojem treba dodijeliti dodatna dvadeset i četiri sata za razmišljanje jer ja i sada znam što mislim. I neka napokon počne pakirati stvari za more jer ja sam svoj dio pogodbe ispunila krvareći nad tim sranjima punih, četrnaest dana, koje smo već lijepo mogli provesti na nekoj plaži. Stari je upalio onaj svoj zaprepašteni pogled i uperio mi ga ravno u oči pa počeo šiziti kako sam površna, kako te knjige nisu nikakav priručnik iz građevinarstva, nego čovjek stvara vlastiti odnos prema likovima. I ja sam se derala govoreći kako sam i bez njegovog zapovijedanja stvorila taj odnos, kako su mi se neki likovi jako svidjeli i baš sam strepjela za njih. Tek je tada tata izgledao zadovoljno. »Znaš li tko su ti za koje si strepjela?« Upitao me, a onda je, nekim šupljim glasom koji nikada neću zaboravili, sam odgovorio: »To su bili neprijatelji tvog prapradjeda.« I, onda je dodao kako posve slučajno neki takav momak nije tijekom toga rata ubio mog prapradjeda i tako spriječio da se prabaka, djed, tata i ja uopće rodimo. Ne znam je li me više zaprepastilo to što mi je rekao kako smo se vrlo lako mogli i ne roditi ili sam se zgrozila nad tim da sam čitajući zavoljela naše neprijatelje. Brzo sam prekinula tu spiku i zahtijevala što brži odlazak na ljetovanje. I, otišli smo na more, ali stari je uspio u svojem naumu i otad vrlo često razgovaramo o tim temama.

- Mi kod kuće nikada ne razgovaramo o takvim stvarima. - priznala sam. - Razgovaramo o tome što ćemo sutra jesti i trebamo li kupili kakav odjevni predmet ili popraviti nešto u stanu. Ponekad se starci svađaju ili ogovaramo susjede, mamine i tatine šefove i prijatelje, i to je to. Oni još, naravno, razgovaraju o meni, o tome kako im ide na živce moj pubertet, i takve stvari.

Rea se počela cerekati govoreći kako ih razumije jer je i njoj jako težak taj moj pubertet i kako joj je sasvim dovoljan njezin. Ona nekako sve okrene na zezanje i zato se volim družiti s njom.

Kada sam rekla kako ja vrlo dobro razumijem što se oko mene događa, nisam mislila na sve ovo čime nas davi Rein tata. Mislila sam na obične, svakodnevne stvari. Slušam kako nama, mladima, svi govore kako ne smijemo lagati, a oni lažu punom parom. Evo, sada su na televiziji rekli kako će porasti plaće i zato će se jako povećati javna potrošnja. Ma, možeš misliti! Ako se uopće išta bude dogodilo, onda će

plaće značajno porasti onima koji ionako imaju gomilu love i troše je negdje u tuđini. Mojim će starcima njihova mizerna plaća možda porasti za kakvih osamdeset ili sto kuna. To će biti pravo čudo od povećane potrošnje! Čak i ako združe taj novac, bit će im to taman za jedan kilogram lošije bijele ribe i za jedno pakiranje toaletnog papira. Pravo ludilo od povećane potrošnje! I, svi znamo da je to tako, no na televiziji o tome govore kao da će trgovci automobilima, jahtama i krznom morati staviti metalne rešetke na svoje prodavaonice kako im mi noću ne bismo razbili izloge nastojeći uhvatiti što bolji položaj za stampedo koji će nastali kad oni ujutro otvore svoja vrata.

Ali ne mislim ja da sam pametna zato što shvatim takve stvari, nego vidim kako sam zapravo posve odrasla. Ne može se mene više varati onako kako se varaju djeca. Na primjer, ovaj međusobni odnos mojih roditelja. Ponekad ili iz svoje sobe čujem kako reže jedno na drugo, a čim se ja pojavim, tope se od ljubaznosti. Malo sam se o tome raspitala kod škvadre u školi. U mojem je razredu dvadeset i osam učenika. Među njima je sedam učenika čiji su se roditelji službeno rastavili, ali ili ima barem još toliko čiji se tata odselio u vikendicu ili je još kod kuće jer nema kamo otići, ali uopće ne razgovaraju, nego kažu klincima nešto u stilu: »Reci svojoj mami neka...« ili: »Pitaj svoga ćaću kad mi napokon namjerava ostaviti novac za struju!« Već smo nekoliko puta u razredu razgovarali baš o tome kako svi naivno žale one čiji su se roditelji službeno rastavili, a njima je, zapravo, krasno. Često se dogodi da ti sretnici idu dvaput na ljetovanje, a u nekih se roditelji zaista natječu tko će im kupiti bolju i skuplju stvar. Nitko ne žali one jadnike koji u ulozi relejne stanice samo prenose tisuće otrovnih poruka. Njima nitko ništa posebno ne kupuje jer, fol, trebaju biti ludo sretni što su im starci još na hrpi. Zato sam se malo raspitala kod tih razrednih eksperata i oni su mi objasnili kako sam ja još u fazi čekanja, a moji su roditelji u prvoj fazi tog cirkusa, i kako se ja time mogu sasvim fino koristiti. Na primjer, ako me mama ne pusti na neki tulum, samo suznih očiju stanem pred tatu i pitam ga zna li on što sam to skrivila da me mama ne pušta k prijateljima. Tata će začuđeno pogledati mamu i blago reći nešto kao: »Ma, samo ti idi, dušo, mama to nije ozbiljno mislila.« Naravno, vrijedi i obrat, pa ako ti tata, na primjer, kaže kako ti je još sasvim dobro ono smeće od stolnog računala koje su ti kupili prije tri godine, ti zaprepašteno pogledaš mamu i pitaš jesmo li mi jako siromašni i zašto je baš notebook, koji tako trebam, prva stvar na kojoj su odlučili štedjeti. Onda, prema uputama razrednih stručnjaka, trebam samo briznuti u plač i zamoliti ih neka mi

oproste što sam to tražila jer ja nisam imala pojma da je situacija tako teška. Tada još samo dodam kako ću zamoliti nekoga u razredu da mi dopusti služiti se njegovim računalom... Notebook garantirano stiže već za nekoliko dana.

Slušala sam sve te savjete i odmah znala kako je to podlo, ali sam sve upamtila i čuvala za slučaj ako moji iziđu iz faze glumljene ljubaznosti i pretvore me u svoj relej. Jer tada oni više neće biti pošteni prema meni, pa ne moram ni ja biti poštena prema njima. Ponekad sam šetala gradom razgledavajući izloge i ako mi je neka zgodna stvar zapela za oko, potajno sam je stavila na popis stvari koje ću tražiti od staraca ako zaista dođe do najgoreg. Tješila me nada da se to nikada neće dogoditi. Tada sam prvi put u životu shvatila kako je strašno što imamo vikendicu. Jer kad moji starci udu u fazu relej a pa im i ona dojadi, moj će tata imati kamo otići. Nakon te spoznaje danima sam strepjela. Jedne sam nedjelje, baš u vrijeme ručka, otvorila tu temu. Govorila sam kako. eto, ni ovog vikenda nismo išli u vikendicu iako je vrijeme krasno, pa kako se dogodi da vikendica i po dva mjeseca zjapi prazna, pa kako bi bilo bolje prodati je i kupiti još jedan automobil koji bi bio samo mamin, a ne da se ovako stalno natežu kome sutra više treba vozilo. Mama je to prokomentirala kao sjajnu zamisao, ali je dodala kako je i vikendicu i zemljište na kojoj je izgrađena tata naslijedio od svojih, pa to mora on odlučiti. Tata je odmah presjekao taj razgovor rekavši kako mu je to jedino što mu je ostalo od njegove bake i da je ne bi prodao ni kad bismo crkavali od gladi. Od tada sam počela mijenjati planove i pripremati se za uistinu najgoru varijantu. U krevetu sam, sve dok me ne bi shrvao san, prilagođavala svoj budući život tren ulicu kad ćemo tata i ja odselili u vikendicu. Jer još sam lani, nakon jedne svoje velike svađe s mamom, zaključila kako ipak više volim tatu nego nju i da ću, ako se oni rastave, moliti tatu da me povede sa sobom. U školi su mi rekli kako ja tu nemam što puno birati jer kad se starci rastavljaju, onda o tome s kim ćeš živjeti odlučuju neki drugi ljudi i oni te, fino, samo stave među stvari koje pripadaju mami, i gotova stvar. Drugi su tvrdili kako je to tako samo kad se radi o klincima u osnovnoj školi, a nas odrasle ipak pitaju s kim želimo živjeti. Ako do toga dođe, ja ću odmah odabrati tatu i onda će mami biti žao što je bila takva prema meni. Meni će s njim biti fino jer, kao prvo, Rea živi s tatom i - što im nedostaje? Kao drugo, mene moj tata ne uhodi njuškajući po mojim dnevnicima i po mojem kompjutoru, a još se manje prikrada u moju sobu i gleda što mi je sve palo na pod. A, kao treće, on voli jesti meso i ne tjera me jesti glupu soju i razne žitarice.

Mama stalno govori kako me ni igranje rukometa neće spasiti od pretjerane debljine i neka se ugledam na nju, koja je tako lijepo vitka jer se zdravo hrani, a ne kao ja, koja jedem svako smeće koje je provelo deset minuta na rešetki roštilja. Naravno da sam poludjela i počela sam se derati kako ona nije lijepo vitka, nego je jedna živčana žlundra na visokim petama! Znam da joj to nisam smjela reći, ali ni ona meni ne treba stalno govoriti kako ću postati debela. Ja sam sada taman dobre težine, a tako će biti i dalje, i to bez njezinih šašavih žitarica. Rekla sam joj i kako je posve normalno sve ovo što ja jedem jer da je dragi Bog htio da jedemo žito, imali bismo kljun, a ne usne. Pogledala sam joj usta koja su uvijek namazana, poput krvi crvenim, ružem, a onda zamislila kako joj na tome mjestu stoji kljun pa sam počela umirati od smijeha. Otišla je u dnevni boravak i rekla tati kako će ona poludjeti ako se taj moj pubertet protegne na još godinu-dvije.

4.

Joj, što ja ne volim zelenu boju! Ma, fuj! Sad dobro, ona tamnije zelena još nekako može proći, ali je ona svijetla u kategoriji »selo moje, rodni zavičaju«. Znaš ono, kad mala dođe u disko, a majica kao da je friško prolistala pa u tome izgleda kao komandos koji se sprema sakriti u živicu uz tramvajsku prugu. Užas. Eh, jednog se utorka mama vratila iz šopinga baš s takvom sočnozelenom minicom, banula bez kucanja u moju sobu i ponosno mahala tom zelenom krpetinom kao da je pokojnom Gadariju otela zastavu.

- Vidi što sam ti kupila! - Meni? - upitala sam, i ne pokušavajući zatomiti prizvuk gađenja. - Pa, ne valjda tati. Tebi, naravno! - Mama, to možeš slobodno vratiti. Znaš da ja ne volim zelenu boju. Nisam baš bila sigurna zna li to ona ili ne jer već sam rekla kako

nikada ne znam sluša li što govorim ili ne sluša. Nekako mi se čini da si ona ranom zorom zacrta svoj detaljni dnevni plan pa tko preživi - pričat će o tome. Tako si je lani zabila u glavu kako nema smisla da tata jede u svojoj firmi, nego neka ponese nešto od kuće. Mojem je tati malo važno što će jesti, važno je samo da je meso. Tako je odmah prihvatio jer ne samo da mu je manje-više svejedno, nego je znao da će ionako morati pristati i da je samo pitanje hoće li to učiniti od prve ili nakon njezinoga tisuću osamsto i devetog ljutitog napominjanja. Naravno da je, siromahu, njegovu omiljenu salamu odmah počela stavljati u nekakvo pecivo u kojem ima samo toliko brašna da se sve ono zrnje, sjemenke i mekinje drži na okupu. Tata je šutio i trpio. Jednom sam ga pitala kako to uopće može jesti. »Tko kaže da ja to jedem?« promrmljao je i objasnio kako u uredu pecivo daruje tajnici opsjednutoj zdravom hranom, a on pojede samo salamu pa onda, fino, sa svojom škvadrom ode na užinu kao i uvijek do tada. Pomislila sam kako ima još mnogo loga što ću morati naučiti od tate. Stvar je ipak pukla dva-tri mjeseca poslije, nekih desetak dana nakon što mu je »onaj otrov od salame« zamijenila biljnom masti i miješanim klicama. Jednog nas je dana za večerom opominjala neka

prestanemo iz salate vaditi samo zelenu salatu. Tata je tihim kašljem pročistio grlo.

- Dobro si me sjetila. - rekao je. - Nemoj mi više raditi sendviče. Prije sam barem mogao pojesti salamu, a sada moram sve baciti. Šteta jela i novca.

- Novca ti je žao? Novca ti je žao, a mene ti nije žao?! - Oči su joj bile pune suza. - Ubijam se od napora da vas zdravo hranim, a ovo mi je hvala! Sada ćeš i nju ohrabriti. - trzajem glave pokazala je u mojem smjeru. - Nije ti dovoljno što Bucka jede koliko i lučki radnici pa je sad još trebaš i bodriti da jede samo mesinu?!

- Moje je ime Viktorija, a ne Bucka. - promrmljala sam. - Ja sam te rodila i zvat ću te kako ja hoću! A, osim toga, šuti kad

razgovaram s tvojim tatom! Uostalom, baš me briga! Barem neću razbijati glavu time što bih

skuhala. Svakog ću vam dana ispeći tri kile masne prasetine i krumpira pa jedite dok se ne raspuknete. Kako ste krenuli, neću morati dugo čekati.

Ove su riječi i u tate i u mene izazvale viziju raja na zemlji, ali znali smo da ona to ne misli ozbiljno i da neće zašutjeti dok sve ne shvatimo kao opasnu prijetnju mučenice čiji se trud ne cijeni.

Eto, zbog takvih sam stvari odmah znala da će slično biti i s tom nakazom od zelene minice.

- Znaš li ti uopće koliko sam to platila? - podigla je tu krpu, a glas joj je vibrirajući krenuo u zavidne visine.

- Otkad crveni križ prodaje darovanu robu? - upitala sam. Ma, znam ja da sam ponekad baš bezobrazna, ali to je, nekako, jače

od mene. Dok ja shvatim što govorim, sve je već rečeno pa onda samo pokušavam to nekako polizati.

- Mislim, mama, možda je to nekomu čak i lijepo, ali kad bih morala slikom jednog predmeta prikazati katastrofu, ja bih odabrala baš ovu minicu.

- Puno mi se ti razumiješ u to što je lijepo, a što ne. Hajde, reci što piše na etiketi. Modni guru kao ti sigurno zna koja je ovo marka!

- NASA. - Molim?

- NASA! Valjda si čula za te momke koji se bave istraživanjem svemira i tim stvarima. Sigurno oni proizvode ovakve užase pa ih strpaju u sonde i ispale u duboki svemir. Računaju da će se mali zeleni usrali od straha kad vide tu minicu. Kužiš? Jedan od načina preveniranja invazije.

Gledala me onom mješavinom zdvojnog i ljutitog pogleda. - Čuj, znam da si u pubertetu, ali taj tvoj bezobrazluk zbilja bi trebao imati neke granice!

Krenula je iz sobe i već je gotovo bila na hodniku kad se okrenula. - Bome ćeš se načekati, znaš! Što se mene tiče, morat ćeš nas godinama moli ti da ti kupimo ma i novu kapu, a kamoli išta drugo!

- Oh, baš ćeš me kaznili! Imam sedam pari traperica i barem trideset majica, a to mi je sasvim dovoljno i za tri života...

Zalupila je vratima i ne pričekavši kraj rečenice. Danima sam uzaludno čekala da mi se ta odbijena minica razbije o

glavu. Ništa. Mama je uopće nije spominjala, pa sam se već posve opustila. Tih je dana mama bila sjajno raspoložena, a jedne nam je večeri napokon rekla i razlog.

- Danko, sjećaš ti se li onoga Majinog brata Željka? - Onog kretena kaj si hodala s njim dok si bila na faksu? - Da, i samo da znaš da on nije nikakav kreten, nego si ti još uvijek

bolesno ljubomoran! On je uspješan poslovni čovjek, građanin svijeta. Tata je glumio da se jedva drži i, gledajući me, samo je prostenjao: -

Dušo, daj mi čašu vode sa šećerom jer mi se čini da umirem od ljubomore. - Baš je dobro glumio samrt, pa sam se nasmijala, ali mami nije bilo do smijeha.

- Samo ti glumataj, ali ja znam da te to još uvijek ždere. Izgleda bolje nego ikada, ima vlastitu firmu i gomilu love. Znaš li gdje živi? U Oslu!!!

- To me ne čudi. - rekao je tata. - Svi polarni medvjedi žive na sjeveru...

To mu je bila dobra fora, pa sam se nasmijala, no mama me presjekla: - Kaj ti baš moraš tu sjediti s nama i gutati svaku riječ? Marš u sobu i primi se knjige!

- Nemam što učiti. Sve znam! - Evo, to je pokupila od tebe! - graknula je sud na tatu. - Sve zna!

Tako i ti sve znaš, a gledaj kako živimo. Stanujem u ovih bijednih sedamdeset kvadrata, a nije ni toliko jer je sve zatrpano tim tvojim

knjižurinama... Ne mogu vjerovati da sam onakvog čovjeka ostavila zbog tebe! Ovu posljednju riječ izgovorila je s gnušanjem.

Povukla sam se u svoju sobu. Ne zato da bih udovoljila mami, nego čula sam sve što sam trebala čuti. Taj je razgovor označio prekretnicu i kraj onoga njihovog licemjernog međusobnog osmjehivanja čim bi vidjeli da ih gledani. Sada su počeli otvoreno režati i nije ih bilo briga slušam li ja sve to ili ne. Mama je sve više vremena provodila kod tete Maje, a po povratku nas je uvijek izvijestila što je genijalni gospodin Željko pametno rekao i u kojim je sve svjetskim metropolama boravio. Netremice je gledala tatu, snimajući učinak svojih riječi. A onda je vjerojatnost pogubnog učinka podigla za još jedan stupanj.

- Čuj, Danko, ja sam jako često kod njih, pa sam mislila kako je možda red da ih jednom pozovem k nama na večeru. Što ti misliš?

- Mislim da je možda red da ne budeš tako često kod njih ili da ih jednom pozoveš k nama na večeru.

Tatin je glas bio neprirodno monoton, niti jedan malo viši ili niži

zvuk. Ne znam zašto, ali to me podsjetilo na one filmske prizore iz bolnica kad u bolesničkoj sobi na onom ekranu ugledaš posve ravnu crtu i čuješ tup zvuk koji označava da je pacijent preminuo. U meni se sve nekako zgrčilo, slično onom osjećaju koji se javlja kad profa matematike šara pogledom po razredu, a li se bojiš da će sad tebe pozvati pred ploču.

- Dogovorila sam da dođu u subotu u šest. U meni je nešto puklo i prasnula sam poput vulkana: - U subotu je

prijenos utakmice! Zar ne možemo tata i ja gledati u miru barem ove utakmice kad igra državna repka...

- Kakva vražja utakmica? - Rukometna! Muška repka igra protiv Šveđana. To ti je kao da u

nogometu igra Brazil protiv Argentine! I što sad tu tobože pitaš tatu, a ionako si već sve dogovorila?!

Vikala sam. Ne znam zašto, ali vikala sam punim grlom. Tata me pogledao i onim grobnim glasom rekao: - Molim te, prestani.

- Tada se okrenuo prema mami i rekao: - Subota u šest je sasvim u redu. - Zatim je ustao, izišao iz dnevnog boravka, a trenutak kasnije čulo se kako su se otvorila i zatvorila vrata stana.

Zatvorila sam se u svoju sobu, uključila kompjutor i otišla na fejs. Srećom, Rea je bila tamo i još nisam ni započela pisati poruku, a već mi je stiglo njezino upozorenje: »Jesi li sve ponovila za test iz Latinskog?«

Majko moja! Posve sam zaboravila. Brzo sam utipkala: »Jao, posve sam zaboravila. Idem sada.« Isključila sam komp. Zagledala sam se u zid pitajući se zašto se moji starci ne mogu voljeti kao svi normalni ljudi. Bilo je to ljutito, ali posve retoričko pitanje, na koje nisam ni pokušala odgovoriti. Uzela sam bilježnicu iz Latinskog i nasumce je otvorila. Na vrhu stranice pisalo je: Analiziraj vrste riječi u ovim rečenicama: 1) Quantum potes, tantum aude...

Vid mi se zamaglio, a onda su se suze prelile i rasplakala sam se kao neki klinac.

5.

U petak poslijepodne jedva sam dočekala tatu. Mama je, naravno, otišla k teti Maji, pa sam željela s njim U miru porazgovarati. Kad se presvukao, oprao ruke i ušao u dnevni boravak, stavila sam pred njega tanjur, donijela jelo, čašu i bocu hladnog piva. Nasmijao se.

Oho, vidim da je ova zalogajnica nabavila krasnu mladu konobaricu! Kaj je? Ponestalo džeparca?

- Ma ne, htjela sam malo porazgovarati... o školi. - slagala sam brzo, želeći ga pustiti da pojede u miru. Licem mu je preletjela tamna sjena, a onda se opet razvedrilo.

- Kaj ti nemaš večeras trening? - Imam, ali imam još dovoljno vremena, a i ne planiram razgovarati

satima. Čekaj, idem po teku... Otišla sam u svoju sobu kako bih mu ostavila vremena za jelo i kako

bih smislila neko šašavo pitanje iz škole kojim bih započela onaj pravi razgovor. Nakon desetak minula ušla sam u boravak. Tata je uvijek brzo jeo pa je i sada več zapalio onaj smrdljivi otrov od cigarete i s vidljivim užitkom otpio gutljaj piva. Parkirala sam se na stolac nasuprot tati.

- Tata, nemoj mi se smijati, ali muči me naizgled glupo pitanje i, koliko god bilo glupo, stalno razmišljam o tome. Daj mi, molim te, reci zašlo danas, u dvadeset i prvom stoljeću, ja moram učiti taj glupi latinski, koji se već stotinama godina ne govori ni u jednoj zemlji.

Osmjehnuo se: - Kaj smo dobili kulju iz testa? - Trojka. Molim te, nemoj me tužiti mami, ispravit ću ja to. Ne pitam

te zbog loše ocjene iz tesla, nego sam dobila lošu ocjenu iz testa baš zato što se ne mogu prisiliti učili nešto iako teško, bezvezno i posve nepotrebno.

- Koliko vremena imam za odgovor? - upitao je posve ozbiljno. Bila sam velikodušna. - Dvije minute. Daj neku skraćenu verziju. -

dodala sam u strahu da će sada opaliti neku epsku varijantu, koja bi mogla potrajati dok ne padnem u nesvijest. On oduvijek sva moja pitanja shvaća jako ozbiljno i uvijek spremno istrese ama baš sve što je tijekom

života čuo, a može se logički ili na silu povezati s pitanjem, pa zato često dvaput razmislim prije negoli ga uopće nešto pitam.

- Latinski se govori u Vatikanu, ali to i nije neka država par exellence, pa u tom smislu čak imaš pravo. Međutim, latinski je silno važan u mnogim znanostima. U nekima je važan zbog prošlosti, a u nekima, naprotiv, zbog sadašnjosti, pa čak i budućnosti. Što se prošlosti tiče, tu ti je, na primjer, povijest i arheologija i njihove pomoćne discipline, ali i klasična filologija i studij mnogih europskih jezika... i da sad ne nabrajam. Svi su oni, svatko sa svojeg stajališta i zbog svojeg predmeta istraživanja, zainteresirani za razumijevanje spisa nastalih u doba Rimskog Carstva, ali i svih dokumenala vezanih uz povijest i pravni status Rimokatoličke Crkve. Znaš i sama kako u mnogim jezicima postoji mnoštvo latinizama, posebice u skupini romanskih jezika...

Toga sam se bojala. Tatu možeš pitali bilo što, no on uvijek počne objašnjavati još od vremena prije Krista. Pokušala sam ga na vrijeme prekinuti: Nisam te pitala zašto s tim gnjave povjesničare ili lingviste, nego zašto muče mene malenu, ni krivu ni dužnu!

- Hoćeš li da li objasnim ili ne? - Hoću, ali skrati malo! Okrenuo je očima kao da se žali Bogu na sudbu kletu koja ga je

snašla, a onda je nastavio. - Kada sam rekao da je važan i za sadašnjost, pogledaj samo prirodne znanosti. Još ste u osnovnoj školi učili kako su kemijski elementi dobili simbole... Recimo, zlato je Au jer se zlato latinski kaže aurum, i da ne nabrajam. Ako u istu dvoranu staviš kemičare iz cijelog svijeta i na ploču napišeš kemijske formule, svi će oni odmah znati o čemu se radi jer se i u njihovoj zemlji to tako piše. Zamisli samo kakav bi kaos nastao kad bi svaka zemlja rabila drukčije simbole i kako bi svaka suradnja bila nemoguća. Ili biologija! Na primjer, u zoologiji imaš lava za kojeg znaš da Englezi kažu lion, Turci kažu arslan, mnogi u Africi mu kažu simba, ali oni znaju da mu je latinski naziv panthera leo i tako će se razumjeti. To vrijedi i za ribe i sisavce, za kukce, gmazove, ptice i za sve bolesti bilo koje od tih vrsta i rodova... Isto vrijedi i za biljke. Zato u botanici uz lokalne nazive biljaka upisuju u zagradi i njihovo latinsko ime. I to ne samo u botanici u školi, nego tako učiš i na šumarskom fakultetu, a na agronomskom za sve poljoprivredne kulture, ali i za sve vrste drača i plijesni i svih nametnika koji se na njima javljaju. A, nije nikakvo čudo ni kad čuješ stručnjaka za vrtnu arhitekturu da kao iz rukava sipa latinske nazive cvijeća, grmlja i stabala. Zamisli kako bi

strašno bilo u medicini ili veterini kada ne bi postojao latinski naziv za baš svaki najsilniji djelić tijela, za svaku košćicu i žilu, i živac, i stanje, i bolest. Na primjer, ja obolim i pošalju me k nekim najboljim liječnicima u Švicarsku ili u Rusiju, ili u Ameriku. Oni pogledaju papir na kojem je latinskim jezikom napisana moja povijest bolesti i istog im je trenutka sve jasno kao da su bili uz mene od časa kad se bolest pojavila. Zato zamisli samo koliki su životi spašeni jer nije dolazilo do fatalnih pogrešaka pri nestručnom prijevodu takvih dokumenata, na primjer s urdu jezika na japanski ili s finskog na francuski.

Sve to vrijedi i za veterinu. I drugdje. Nema astronoma koji ne zna da je Ursa Maior zviježđe Velikog Medvjeda, i posve je nevažno kako se to kaže na lokalnom jeziku... Ili uzmi studij prava. Za svaki krimen, za svako kazneno djelo postoji latinski naziv, i to opet zato da bi se izbjegle silne pogreške, koje su u jeziku sitne, ali stubokom mijenjaju činjenično slanje, a time i presudu...

- Halo, tata, Zemlja zove!!! - Vidiš kako si djetinjasta! Pitaš, a ne zanima te odgovor. Nisam sve

ni nabrojio... - Pa, shvatila sam. Idem u gimnaziju kao i većina klinaca koji poslije

srednje škole namjeravaju studirati. Nitko ne zna što ćemo za tri godine odabrati kao profesiju pa sad učimo taj latinski za svaki slučaj...

Tata me mrko gledao, pa sam brzo dodala: - Učimo ga i zbog opće kulture, kako bismo razumjeli sve ovo.

Lice mu se ozarilo do te mjere da sam se prepala kako će sada nastaviti objašnjavati sve dok ne doživim živčani slom pa uopće ne odem na trening. Zato sam sve presjekla: - Zapravo sam te htjela pitati hoćete li se ti i mama rastaviti, ali nisam to htjela tako naglo i nepristojno, pa sam pitala to za latinski i namjeravala napraviti neprimjetan prijelaz na pravu stvar. Ali to kod tebe ne pali. Ne samo da ću zakasniti na trening, nego će mi tu i mladost proći, sve dok ti ne budeš zadovoljan svojini objašnjenjem...

Od srca se nasmijao: - Onda takve stvari trebaš pitati mamu. Ona bi ti to jako jednostavno objasnila jednim »Kuš i uči!« pa bi imala vremena i pješice odšetati na trening. A što se tvojeg pravog pitanja tiče, odgovor je vrlo kratak: ne znam. Eh, da, jako me zanima kako si namjeravala s latinskog neprimjetno prijeći na rastavu braka?

- Nemam pojma. Možda bih pitala kako se na latinskom kaže rastava braka...

Pogledala sam na sat, vrisnula, u prolazu tati zveknula pusu u čelo i odjurila na trening.

Svlačionica je bila prazna, pa sam se u trenu presvukla i odškrinula

vrata dvorane. Ekipa je krvarila izvodeći sve one opake vježbe zagrijavanja, a trener je bio u suprotnom dijelu dvorane, pa sam brzo upala, priključila se onim jadnicama u zadnjem redu i započela istezanje. Upravo je U tom trenutku trener zaključio da smo se dovoljno zagrijavale, pa je zazviždao, prišao, podijelio nas u skupine i započeo uvježbavanje nekih posebnih križnih dodavanja, na kojima se temeljila cijela njegova teorija da ćemo osvojiti barem prvenstvo kadetkinja Zagreba. Ovdje treba reći da sam ja ljevakinja, i to ne onako pomalo, šifra slaba dešnjakinja ili da sam ambidekster, nego sam baš ekstremni ljevak. U rukometu to gotovo uvijek znači da ti je sudbina igrali desno krio. To je još jedna od nepravda prema ljevacima jer su dešnjacima na raspolaganju sve pozicije, a nas strpaju na to krilo, i gotova stvar. Službeno je objašnjenje za tu nepravdu da su ljevaci rijetki, pa je svaki klub izvan sebe od sreće kad dobije ljevaka, kojeg odmah zabiju na to desno krilo i tako izbjegnu promašaje koje dešnjaci rade na toj poziciji jer su prisiljeni pucati gotovo iz mrtvog kuta. Meni je to krivo jer u koncepciji igre kakvu je dosad imao naš trener - krila su nevjerojatno pasivna i dočepaju se lopte samo kad nekom ispadne pa se otkotura prema krilu, ili svake prijestupne godine kada pokušamo izvesti cepelin ih lako nešto. Srednji vezni već nakon dvadeset minuta crkava od umora, a ja na krilu stignem pročitati novine. Srećom sam čvrste grade, pa me ostavlja u igri i u fazi obrane i barem ne sjedam svaki čas na klupu. Moram zamoliti trenera da mojoj mami objasni kako je baš izvrsno što sam ne samo ljevakinja, nego i visoka i upravo ovakve jake grade. I kako to nema veze s nekom debljinom, za koju me ona stalno optužuje.

S Reom sam stigla razgovarali tek nakon treninga. Još na samom početku utakmice, onako nezagrijana, u jednom sam raskoraku nategnula, nešto s unutrašnje strane lijevog bedra, pa me poslije to boljelo i nekako probadalo pri svakom koraku. Zato sam se na povratku radosno bacila na prvi slobodan stolac u polupraznom tramvaju. Naravno da je na prvoj slanici ušlo baš puno ljudi i neki se kondor od babetine nadvio nad mene. Odmah je počela štektali kako ova današnja

mladež ne ustaje starijima. Uopće nije bila stara, mislim onako posve stara, nego joj se sjedilo, i gotovo! Tako se i moja mama fura na mladost, a u tramvaju stalno radi scene ako joj netko mladi ne ustane. Ona će jednoga dana i od vozača tramvaja zahtijevati da joj prepusti svoj stolac. Rea se sagnula do te čavke i šapnula joj nešto. Nakon toga je ova nestala nekamo u dubinu tramvaja i više je nisam vidjela. Kad smo izišle, pitala sam Reu što joj je rekla. Ah, ništa, samo da su mi prije mjesec dana ugradili umjetni kuk, ali se nešto zakompliciralo...

6.

Onom su se gospodinu Željku pojavili neki poslovni problemi, pa je prvim zrakoplovom odletio za Frankfurt i odatle za Oslo. Ne može se reći da je tatu ili mene zbog toga shrvala neka neizmjerna tuga. Kako je mama dan ranije nabavila meso za roštilj, nije imalo smisla pustiti da sve to propadne usitnjeno u nekoj maminoj čudnoj kombinaciji s gomilom raznorodnih žitarica. To jelo mama zove zdravi gulaš, a meni izgleda kao da su divni ali jako prljavi komadići mesa spašeni iz blata nas talog na podu neke sjemenarnice nakon katastrofalne poplave. Spasili smo polovinu loga blaga brzo ga ispekavši na roštilju jer je bolje gledati prijenos utakmice i uz to jesti hladan roštilj nego slušati neke bezvezne goste i jesti toplu »zdravu hranu«.

Jako volim gledati s tatom sve sportske prijenose, posebno rukomet

jer se u to najbolje razumijem. Mi jedino ne gledamo umjetničko klizanje i natjecanja gimnastičara, i to zbog nepravednih sudaca. Na primjer, u klizanju neka mala izvodi slobodan sastav i napravi pravu seriju od nekoliko povezanih teških skokova, i sve to još na kraju zasladi takvom sjajnom piruetom da ti treba barem jedna minuta da ti se vlastite oči odvrte natrag u normalan položaj. Cijelu točku izvede super, bez i jednog pada, čak i bez posrtanja. Onda ode s leđa, grli se sa svojom trenericom, koja bi joj, umjesto uobičajene puse, radije dala umjetno disanje da joj čim prije povrati snagu, a onda znređaju mlake, osrednje ocjene sudaca, kako za težinu, tako i za umjetnički dojam. Ja ne mogu gledati takvu nepravdu. S gimnastičarima je slično. I mi u školi imamo Tjelesnu kulturu pa povremeno vježbamo na spravama, i zato iz prve ruke znam kako je to teško i običnom čovjeku često posve neizvedivo. Evo, na primjer ja. Igram rukomet u klubu, za školu nastupam u stolnom tenisu i dobro trčim na srednje pruge. Nikada ne markiram te sale, ali cijeli mi se razred smijao kada sam doslovno preklinjala profu neka me ne tjera vježbati na gredi. Kad se nekako i popnem na tu spravu, ja se sva ukočim. Visoka sam metar i osamdeset i jedan centimetar, a ta prokletnica od grede široka je samo deset centimetara, i znam da ću je promašiti, bez obzira na sve što mi kažu da tu trebam napraviti. U slobodnom prijevodu to znači kako ću, imam li puno sreće, tjemenom bubnuti s visine od stotinu osamdeset i

jedan centimetar točno u to drvo, a ako nemam sreće, udarit ću lim istim tjemenom o strunjaču na podu, koji je još metar niže, i tako se potrgati da će me kasnije u bolnici cijela ekipa kirurga morati vrtjeti kao Rubikovu kocku ne bi li me nekako vratila u prvobitno stanje. Srećom, imam normalnu profu, koja razumije moj strah, pa sam pošteđena grede. Na televizijskim sam prijenosima nekoliko puta pratila ta natjecanja po spravama pa kad vidim kako neka mala, onako i ne gledajući, krene na gredi napraviti salto unatrag ili kad neki momak riskira vječiti boravak u invalidskim kolicima pa se u djeliću sekunde ni jednom rukom ne drži za vratilo, ja samo tiho kriknem i pravim se kako moram ići po nešto u kuhinju. I u tom sportu, baš kao i u klizanju, sudci boduju i minuli rad, pa će neko poznato ime dobiti cijeli bod više samo zato što je sjajno vježbao prije šest-sedam godina, kad se ovi novi još nisu ni pojavili.

Zato tata i ja uživamo gledajući sve igre loptom. I navijamo kao blesavi, tako da nas često mama dolazi opominjali kako je ne bismo sramotili pred susjedima. Pratimo čak i odbojku, koju zaista rijetko prenose, pa bučno pozdravljamo neobranjive servise, sjajne blokove na mreži i majstorske poteze našeg tehničara, a ponekad čak i zaplješćemo protivnicima jer, kako tata kaže, dobar je potez dobar potez ma tko ga izveo.

Uživam s njim gledati rukomet i ne kažem to sada samo zato što mi je on tata, ali moj bi stari mogao, bez ikakvih stručnih priprema, raditi kao rukometni sudac. Sve vidi. Čak i ja se ponekad zeznem, ali on ne. Recimo, naši napadaju i teško je sve vidjeti jer protivnička obrana lamala rukama, dvojica guraju u sendvič onoga našeg koji ima loptu, protivnička klupa već je spremna urlali kako će to bili probijanje, sudac tog trenutka zazviždi i ja razočarano kažem kako gad vraća na devet, a moj tata skače i viče: »Sedam! Seeedam! Obrana iz prostora!!!«

Režiser vrati i kamera lijepo pokaže da je neprijateljski obrambeni igrač tako debelo nagazio crtu da mu je pola pete tenisice ušlo u šesterac. Stari hvali sudca, mrmlja molitvu i ako zabijemo taj sedmerac, on se raduje kao dijele, skoči s kauča i opali nekoliko koraka onoga svojeg pobjedničkog plesa. Kakvi bi li gosti mogli to zamijeniti? Meni ga je fora gledati i kad za vrijeme tekme netko opali loptu tako da je kamera ne stigne pratili pa ona ode iz vidnog polja, a stari se nagne kao da će je vidjeti negdje iza televizora. Ja mu se onda rugam i smijem mu se, ali smije se i on, i baš nam je odlično.

Nažalost, nema baš nikakve aktivnosti u kojoj bih mogla tako uživali s mamom. Kao prvo, ona uvijek pazi da sve radi ozbiljno i s mjerom. Ne sjećam se da sam je ikad vidjela da se smije onako neobuzdano i od svega srca. Ne, ona uvijek pazi i ako postoje formati osmijeha, na primjer od jedan do šest, ona će nekomu uglednom podariti slabu trojku, a sav se ostali puk mora zadovoljiti manjim. Ako joj ponekad i pobjegne glasan smijeh, ona odmah pokrije usta rukom kao da se trudi ne kihati čovjeku u lice ili kao da joj nedostaju dva prednja zuba, pa ju je stid da to netko vidi. Kad sam bila klinka, to mi je bilo jako smiješno, a sad mi je bez veze. Pitala sam je zašto to radi. Neko mi vrijeme nije ni odgovarala, a poslije je na mnoga takva ili slična pitanja odgovarala univerzalnom rečenicom: »Pristojne žene to ne rade.« Nije mi bilo jasno zašto se pristojne žene ne bi od srca smijale, pa sam jednom odlučila istjerati to na čistac.

- Mislim da se mnogi posve pristojni ljudi često smiju, i to je nešto što je meni vrlo ugodno čuti i lijepo vidjeti. A ti brzo pokriješ ta usta kao da si izlanula kakvo prostotu, i to uopće ne izgleda kao smijeh, nego nekako... ma, ne znam, neiskreno. Volim kad se ljudi smiju. Evo, tata ima tako zarazan smijeh da se čak i ti počneš smijati...

- Tata nije žena, pa ne mora biti ženstven. Ako to još nisi otkrila, muškarci su svinje i ponašaju se kao svinje. Svi oni žderu do si tosti, podriguju se, puštaju vjetrove, za pišaj u pola nužnika i da ne nabrajam. Svijet bi zaista bijedno izgledao kada bi nam oni bili uzor!

Tu sam se našla na skliskom terenu jer, ruku na srce, ja i ne znam baš mnogo o muškarcima. Nemam brata, tata mi je divan, Rein tata također, a svi ostali muškarci iz mojega života nisu se ni u vrtiću niti u školi mnogo razlikovali od nas, cura. Do sada sam imala možda čak i dvadesetak sudara s dečkima koji su mi se sviđali, i baš niti jedan nije radio ništa odvratno. Zato sam se radije držala vlastitih iskustava.

- Kako im možeš zamjerili što jedu sve dok ne osjete da su siti? Pa, i ja jedem sve dok ne osjetim da sam sita...

- Zato tako i izgledaš! Prava dama već iz pristojnosti mora ostaviti pola jela na tanjuru, bila gladna ili ne. Osjećaj sitosti javit će ti se već nakon petnaestak dvadesetak minuta.

Nasmijala sam se od sveg srca: - Ha-ha-ha-ha-ha, mislim da je veća vjerojatnost da će mi se nakon petnaestak ili dvadesetak minuta ponovno javiti osjećaj gladi.

Tijekom posljednjih godinu-dvije svi su naši razgovori završavali ili svađom, ili mojim divljanjem, ili maminom šutnjom, koja je trebala biti izraz njezine teške povrijeđenosti i iskrenog razočaranja pa sam se, uza sve čime me izluđivala, još osjećala i pomalo krivom što sam je tako razočarala. Sjećam se kako sam jedva čekala završetak osmog razreda jer mi je bila rekla kako ću tada već postati djevojka pa ćemo to proslaviti lakiranim noktima i mojim prvim cipelama na visoku petu. Nisam joj ni spominjala kako su sve cure u razredu to već odavno obavile i kako imaju svoje vlastite kolekcije lakova i cipela. Jedva sam čekala taj dan. Mnoge sam večeri prije sna zamišljala kako ću svaki nokat lakirati drugom bojom, jer tako je to imala susjeda Mia, i to je baš krasno. Cipele sam zamišljala u svim mogućim bojama, ali uvijek su to bile platforme koje bi me činile još barem deset centimetara višom.

Kad je dan odlaska u kupovinu napokon došao, nisam se uspjela izboriti ni za što. Mama mi je kupila proziran lak za nokte i sandale s punom potpeticom visokom svega četiri centimetara i s posve tankim potplatom. Samo su me ponos i inat spasili da ne plačem još u trgovini. Naravno da sam odbila i lak i cipele, eno - sve je u onome velikom ugrađenom ormaru u predsoblju, još neotvoreno, i služi jedino kao mamin neporeciv dokaz moje teške naravi.

Tako bih se rado tada bila nekom požalila, ali tata se nije dao uvući u takve razgovore, a nekako mi se čini neukusnim žaliti se Rei na svoju mamu jer ona svoju nije nikada preboljela, pa bi takve moje jadikovke bile neuviđavne kao da se čovjeku kojemu su amputirali nogu žališ kako si dobila žulj na peti. Zato, od dana kad sam dobila taj lak i cipele, izbjegavam svaki razgovor s mamom o bilo kojoj »ženskoj« temi. Nije to baš lako kao što zvuči kad ovako kažem. Jer mama je u tim stvarima kao pitbul i kad te zgrabi, ne pušta te sve dok ona ne odluči da li je dosta. Jednom je počela, onako iz čista uvira. Pa sam se naslušala kako je njoj već preko glave mojeg bezobrazluka i što ja mislim tko sam ja da samo tako mogu odbiti nove i vrlo lijepe cipele. I kako mi nije kupila platforme koje sam odabrala jer ja ne znam u tome hodati! I kako bih u njima ionako bila previsoka!!! E, tu je toliko pretjerala da sam morala prekršili svoj tajni zavjet šutnje. Toliko sam se uzrujala da mi je gotovo pozlilo. Ona će meni govoriti kako trebam hodati u visokim petama?! Stotine sam je puta gledala kako hoda. Pred poznatima korača sitno, kao da među koljenima drži tenisku lopticu, koja ne smije pasti na pod, ali kad smo same ili nekamo žuri, onda grabi kao ruski pješadijski dočasnik, svaki korak metar i pol! Moram potrčati da bih je sustigla. To sam joj i rekla.

Zapravo sam se derala, ali što mogu kad me izdaju živci jer me stalno vrijeđa.

- I, što li je značilo ono da bih u onim cipelama koje sam ja sebi odabrala bila previsoka?!!! Je li to zato što bih bila viša od tebe? Pa, već sada sam viša od tebe i rast ću baš tebi za inat. Kako mogu biti previsoka? Pa, nemam tri metra! Tri metra je previsoko, ako se mene pita!!!

- Ne pita se tebe, nego muškarce. - rekla je posve mirnim, tihim glasom, koji kao da je čudno odjekivao pokraj onoga mojeg urlanja. - U ovoj su zemlji prosječni muškarci jedva koji centimetar viši nego ti sada. U onakvim cipelama stršila bi iznad svih i dok hodaš ulicom, gledala bi im tjeme, a ne lice. Malo je normalnih muškaraca kojima bi se svidjela takva žena.

Mama, ti imaš problema s riječju sviđanje. Ja sam htjela te cipele jer se meni sviđaju, a ne zato da bih se u njima ja svidjela nekomu idiotskom slučajnom prolazniku. I, zašlo bi meni muškarci određivali kakve ću cipele nositi? Stalno govoriš kako su svinje na koje se ne smijem ugledati, a kad ti se svidi, onda zabriješ kako se trebam ravnati prema njima! Što se mene tiče ako je netko niži?

Žalim slučaj, ali neka naraste ili neka se pomiri s mišlju da sam viša od njega!

Ja samo želim da se ponašaš kao normalna žena i dok sam ti ja mati i živiš pod mojim krovom, lako ćeš se i ponašali. A o svemu ćemo razgovarali jednom drugom zgodom, kad se smiriš i sabereš.

Rekavši to, nestala je iz dnevnoga boravka. Tipično! Moja je mama

prvak svijeta u lome da te iz čisla mira natjera da pobjesniš, a onda se naglo povuče jer se, fol, s tobom ne može normalno razgovarati kad si lako živčana. U posljednjih godinu-dvije bilo je takvih sukoba koliko hoćeš. Stalno me u nečem ispravlja, i ponekad mislim kako ona iskreno vjeruje da ja bez nje ne bih znala ni disati. I stalno mi nabija na nos taj moj pubertet, a pritom uopće ne vidi kako je u te posljednje dvije-tri godine i ona sama postala nepodnošljiva.

7.

Naša raska predaje nam Hrvatski. Uvjerena je u svoju veliku demokratičnost i stalno nam govori kako će ona s nama prijateljski porazgovarati o bilo čemu što nas muči. Ma, možeš misliti kako nam se prijateljski razgovara! Stalno melje nešto o nužnosti demokracije i uvažavanja tuđih stavova, a ona sama uvažava tuđe stavove tako dugo dok se slažu s njezinim vlastitim. Čim joj pokušaš reći kako nije u pravu, ona te nastoji zbuniti posegnuvši za imenima koja nikad nismo čuli, a čije teorije, navodno, potvrđuju njezine tvrdnje. Onda ispali u zrak desetak grčkih i latinskih liječi i gleda nas onako sažalno, a u sebi likuje. Svima nam je ogadila te sate »prijateljskih razgovora« i više nitko normalan i ne pokušava sudjelovati. Ona ne popušta. Navalila je na tu svoju navodnu demokratičnost kao majmun na trešnje i nimalo demokratično nama ne ostavlja nikakav izbor. Ne, još si je dovela i pojačanje. Uvela je da vrlo često imamo roditeljske sastanke, i to nakon posljednjega školskog sata, tako da tim sastancima obvezno moraju nazočiti i učenici. Nije teško zamisliti kako tada i tamo izgleda demokracija u času kad roditelji čuju da je iz posljednjeg testa iz Matematike jedna trećina razreda dobila negativnu ocjenu, druga se trećina izvukla s bijednim dvojkama, a ni ostatak se razreda nije proslavio. Zrakom se prostre raster od barem dvadesetak nevidljivih pravaca koji spajaju gnjevne roditeljske oči s glavama njihovih potomaka i kao da zrače neizrečenom prijetnjom »doći ćeš ti meni kući!« E, baš na tom se sastanku Rea proslavila. Raska je pročitala te skupne rezultate i zamolila da netko od učenika kaže koji nam se logičan zaključak iz toga nameće. Naravno da je onaj slinavi puž. Noa podigao svoju mlitavu štrebersku ruku.

- Izvoli, Noa. - raznježila se raska. - Logični je zaključak da se ne trudimo dovoljno. Tada je Rea digla

ruku, a raska se pravila da je ne vidi. Hvala ti, Noa, - nastavila je onim ljepljivim, ljubaznim glasom - eto, sad znamo i razlog ovako slabom uspjehu.

Rea je i dalje nepokolebljivo držala ruku u zraku i tada je nečija naivna mama, misleći da raska ne vidi tu ruku, upozorila da »ona djevojčica otraga želi nešto reći.« Sad raska nije imala kamo, nego je dala Rei riječ.

- Mislim da je Noa pogriješio jer tek kad bi se isključile sve druge objektivne okolnosti koje djeluju na nas, mogli biste govoriti o lome kako se nameće zaključak da se ne trudimo.

- A ti, naravno, znaš za takve okolnosti? upitala je raska, nastojeći je zbuniti.

- Naravno da znam. Cijel i razred zna. Ne tvrdim da Novakica ne zna matematiku, ali nam lako loše predaje to svoje znanje da pod satom nitko ništa ne razumije...

- Ako baš želiš govoriti, onda moraš govoriti pristojno. Profesorica Novak nije za tebe nikakva Novakica...

- Ispričavam se. Profesorica Matematike, gospođa Zdenka Novak nikad nam nije znala objasniti gradivo, a ne zna ni sada i neće nikada ni znati. To je objektivna okolnost zbog koje, ma koliko se mi trudili ili ne trudili, ne možemo napredovati.

Tamo dolje, u dnu učionice, skriveno ispod klupa, nekoliko je đačkih ruku žestoko zapljeskalo, izrazivši tako svoje slaganje s tom tvrdnjom. Raska se pravila da to ne čuje.

- Znači, problem je u profesorici Novak, a ne u vama? - mrko je gledala Reu.

- Tako je. I to mogu vrlo lako potkrijepiti. Svi smo mi još pri upisu u osnovnu školu... a i poslije... prošli liječničke preglede i baš nitko od učenika ovog razreda nije retardiran ili s bilo kakvim psihičkim poteškoćama koje bi mu otežavale proces učenja. Ako bolje pogledamo, postoje samo tri čimbenika: udžbenik, učenici i nastavnik. Udžbenik je odobrilo Ministarstvo prosvjete, a to znači da su pri njegovom prihvaćanju uzeli u obzir i naše predznanje, i našu dob, i sposobnost usvajanja novoga gradiva. Učenici su mentalno zdravi, pa ako usprkos tome ne razumiju gradivo, zna se koji je od tih triju faktora za to kriv.

Sada je mnogo više đačkih ruku nestalo ispod klupa i prolomio se pljesak, a sporadično su se čule neke riječi roditelja koje su zvučale kao odobravanje.

- Molim mir. - rekla je raska, zagledavši se u onaj papir koji je imala u ruci. A kad je opet zavladala tišina, nastavila je, gledajući opet Reu: - Kad toliko cijeniš logičko mišljenje, onda sigurno uviđaš kako upravo ta tvoja logika govori protiv tebe. Evo, ovdje lijepo piše da si ti iz testa dobila odličan. Kako to objašnjavaš? Ako su ovi ostali sasvim prosječna zdrava djeca koja se silno trude shvatiti gradivo i ne uspijevaju, kako to da si ti

tako dobro razumjela lošu nastavnicu i dobila peticu? Je li to možda zato što su oni samo prosječni učenici, a ti si neki genij? - Tu je zastala, širokim osmijehom poprativši tu svoju glupu šalu.

I Rea se osmjehnula kad je rekla: - Nisam genij, ali ne ovisim o profesorici Matematike gospođi Zdenki Novak jer ja matematiku vježbam sa svojim dečkom.

Gotovo nije bilo roditelja koji se nije nasmijao. Neki zato što im je ta izjava zvučala djetinjasto iskreno, neki su pak slutili možebitnu lukavost, a bilo je i onih posvuda prisutnih blaženih koji baš ne razumiju točno o čemu se zapravo govori, ali se ipak nasmiju jer ih ponese atmosfera. Samo smo se Rein tata i ja slatko nasmijali jer smo jedini znali što zapravo Rea govori. Naime, još u osnovnoj školi, kad smo tek dobile menstruaciju i uočile neke razlike između djevojčica i dječaka, Rea je svojemu tati probila uši vrlo teškim pitanjima: te kako to da dečki nemaju menstruaciju, te kako to da mi, cure, iz petog razreda ne smijemo ići same s dečkom u kino, te smije li poljubili malog Sašu Jurića jer je on tako krasan da ga baš želi poljubiti, te ovo, te ono... Tata se jednog dana pojavio s lijepo umotanim darom i stavio kutiju ispred Ree.

- To je za mene? - upitala ga je. - Da. - Što je to? - nastavila je. - Reci mi, reci mi! - ponavljala je sretno i u

samo dva trzaja poderala ukrasni papir. - Notebook! - uskliknula je radosno i iz kutije izvadila kompjutor veličine veće bilježnice. - Samo moj? Zauvijek?

- Samo tvoj i zauvijek, ali pod jednim uvjetom. Obećaj mi da će to biti tvoj dečko barem dok ne pođeš u srednju školu. Smiješ se igrati (s) njim do mile volje, smiješ ga voljeti i čak poljubili, i smiješ ga zvali Saša, samo mi, molim te, još barem dvije-tri godine ne spominji prave žive dečke jer mi je život dovoljno težak i bez njih.

Tako je to bilo. Rea se i danas služi tim notebookom, ali ga već odavno ne zove Saša. Mijenjala mu je imena onako kako su se mijenjala imena dječaka koji su joj se jako sviđali i onda je napokon odustala i spravu je zvala samo »moj dečko«. Znala je satima sjediti uz njega i igrati igrice, dežurati na fejsu ili čitati podatke korisne za školske predmete, pa je tako i vježbala matematičke zadatke, i čitala priložena obrazloženja ili potajno pogledala rješenje pa krenula ponovno. Eto, zato smo samo njezin tata i ja znali čemu se smijemo.

I Rea i ja smo cure s jako razvijenim osjećajem za pravdu, i mislim da je to bilo i oslalo zdrav temelj za naše iskreno prijateljstvo. Pobliže smo

se upoznale već na samom početku osnovne škole jer smo bile među onom šačicom djece koja nisu polazila sate Vjeronauka. Za vrijeme tih sati nas su slali u knjižnicu, a ako je knjižnica bila zatvorena, čekali smo na hodniku. Kada smo prvi put ušli u knjižnicu, mali je Sead rekao knjižničarki da smo mi muslimani i zato moramo biti u knjižnici. Knjižničarka je podigla glavu, promrmljala: »Lijepo, lijepo«, i nastavila pisati, a onda nam je ponudila da nešto čitamo ili crtamo ako nam je dosadno. Nismo baš bili vješti u čitanju, pa smo malo gledali ilustracije ili smo crtali, ali je meni sve to ubrzo dosadilo. Jednom su me kod kuće za ručkom roditelji pitali kako mi se sviđa u školi. Rekla sam da nije loše, samo mi je jako dosadno bili muslimani. Nikada neću zaboraviti kako su me tata i mama pogledali.

- Što ti je dosadno?? - zaprepašteno je upitao tata. - Kad moram biti muslimani i ići u knjižnicu, a druga djeca ostanu u

razredu i govore nešto što ja ne smijem slušali. - Ma, tko li je rekao da ne smiješ slušali? I otkud ti to da si

muslimanka? - upitala je mama gotovo šapatom. Sjećam se kako sam po tonu kojim su mama i tata govorili shvatila

da nešto nije u redu, i bojala sam se da ću ja biti kriva pa sam se rasplakala.

- Ivana mi to kaže, Ivana s kojom sjedim u klupi uvijek mi kaže kada ja moram ići proč... van iz razreda jer nisam njihova i ne smijem slušati.

- Nisi čija? Čija?! - tata je gubio živce. Ne znam...njihova. Mi onda moramo u knjižnicu i Sead je rekao teti

knjižničarki da smo muslimani, a ona je rekla neka crtamo. - plakala sam svom snagom, - Ja neću tamo crtati i biti muslimani, hoću biti u svojem razredu!

Tata je pobjesnio, mama ga je pokušavala smiriti, ali on je vikao kako je znao da će to tako biti s tim Vjeronaukom, i tko im je ikada dopustio tu podjelu djece na mi i oni, i kako ja neću ispaštati zato što su oni odlučili od prvog osnovne indoktrinirati djecu, i kako im sutra on ide u školu pa će oni i bez Vjeronauka čuti Boga svoga...

Još su me svašta ispitivali, ali uvidjela sam da ja nisam ništa skrivila i da nije po mene opasno, pa sam prestala plakati. Tata je zaista sutradan otišao u školu, a poslije su roditelji često pred gostima prepričavali tu epizodu, ali ja nisam ništa razumjela, pa me nije niti zanimalo. Za mene je sve ipak završilo dobro jer sam se tijekom toga dangubljenja u knjižnici

zbližila s Reom i Tomicom, ali i sa Seadom, Azrom i Edinom. Tada smo Rea,

Tomica i ja već shvatili da mi nismo muslimani, a mislim da nas je s ostalom trojkom čvrsto povezalo što smo se svi osjećali odbačenima od ostatka razreda, i u svim sporovima tijekom osnovne škole mi smo uvijek bili na istoj strani, čak i prije negoli smo znali zbog čega je izbio neki sukob.

Vjeronauk nismo kod kuće spominjali sve do lani, kad je tata opet bio na rubu živčanog sloma i psovao je ne znam koje ministarstvo zbog trovanja djece, pa sam naivno upitala kako on to misli da nas truju jer u mojoj se školi još nitko nije otrovao. Taj moj naivan i nesmotren upit stajao me jednomjesečnog predavanja u nastavcima. Tema je bila religije svijeta, jako nervozan i ljutit predavač bio je moj tata, a jedina publika i žrtva bila sam ja. Kad je napokon posustao, i to riječima kako je to »uglavnom ono osnovno što mi je na tu temu imao reći«, bila sam psihički posve izmoždena, ali u Zagrebu nije bilo osobe ispod šesnaest godina koja je imala i približno tako dobar uvid u komparativni pregled svjetskih religija kakav sam imala ja. Ma, niti približno!

8.

Napokon je došao onaj koji su mama i teta Maja naknadno dogovorile za posjet. Točno u 18 sati začulo se zvono i tata je otvorio vrata jer se marna još uvijek oblačila ili uljepšavala. Ta njezina dotjerivanja uvijek traju još pola sata nakon što nam dovikne kako je gotova, kao da je neboder s kojeg, kad je napokon gotov, još moraš skinuti skele, ili tako nešto. Nikad kraja! Sjedila sam u dnevnom boravku kad su u jednom trenutku istovremeno kroz vrata predsoblja ušli tata i gosti, a iz sobe mojih staraca izišla je mama. Gosti su mi nešto govorili vedrim glasom, ali ja to nisam čulu, a niti sam mogla odvojiti pogled od mame. Izgledala je poput okićene jelke. Doslovno. Na moje zaprepaštenje, odjenula je onu groznu zelenu minicu, koju mi je nedavno pokušala darovati, i povješala po sebi baš sav nakit koji je imala. Nedostajale su joj još samo one sićušne treperave svjetiljke za novogodišnje drvce pa da dođem u napast zapjevati: Na tom novom ljeeeetu, svega obiljaaa...

Dok su teta Maja i njezin brat Željko sjedali za stol, taj me čovjek odmjerio i, uz osmijeh oko glave, rekao pomalo neprirodnim glasom: - Oh, zar je moguće da je ovo Bucka? Pa, ti si već prava mlada dama! Čuj, Sonja, ne mogu vjerovati da si joj ti mama. Izgledaš kao da si joj starija sestra! Ozbiljno!

Pronirmljala sam kako je moje ime Viktorija, ali na to se opet nitko nije obazirao jer je tata u međuvremenu dodao kako on Željku jamačno izgleda kao moj stariji brat, ali nije, nego mi je tata, i baš je zadovoljan tom ulogom.

Ja sam, onako u sebi, pala u nesvijest kad sam čula taj Željkov glupi i otrcani ulet mami jer sam u barem dvadeset filmova čula kako nekoj ženi kažu da uopće ne izgleda kao mali, nego kao starija sestra, i onda je to, fol, kompliment na koji se majka/sestra blentavo osmjehuje i iskreno uživa u tome kako uopće ne izgleda doraslo svojim godinama i ulozi.

- Ruku na srce, Danko, - rekao je gospodin Željko - ti baš izgledaš kao tata, kao pravi balkanski tata, koji misli da je s roditeljstvom dobio doživotno dopuštenje za puštanje trbušine...

Moja se mama nije osmjehivala, nego je panično mijenjala teinu i bila je u pola rečenice kojom je komentirala kako su savršeno točno došli i

kako bi se po njima »mogle rihtati ure«. Željko je ležerno malo podigao lijevi rukav: - Kraj ovakvog sata bilo bi sramota kasniti.

Mene to pokazivanje sata nije impresioniralo. Ćuka k'o ćuka. Danas ionako malo tko nosi sat na ruci kad ga imaš na mobitelu. Ali sad se ubacila teta Maja: - Ma, ja sam mu baš rekla kog je vraga kupovao tu glupost. Ti Rolexi vrijede više od nečijih automobila, a ne služe ničem drugom nego pokazivanju statusa.

Znala sam što znači riječ status i shvatila sam da je i to usmjereno protiv tate, ono u stilu »on ima, a ti, sirotinjo, nemaš«.

- Moj je tata doktor znanosti, radi u čuvenom institutu i ubi] bi se kad bi mu društveni status ovisi] o tome kakvu ćuku fura na ruci! - bubnula sam pomalo svadljivo, ne dopuštajući da se taj glupi razgovor usmjeri protiv mojega tate.

- Šuti, mala. - procijedila je mama kroza zube, a Željko se glasno nasmijao. - Bravo, Bucka, ti si prava tatina kći i braniš ga čak i kad ga nitko ne napada. Bravo!

- Moje je ime Viktorija, a ne Bucka. - rekla sam. - Oh, to ti je tata sigurno dao po onoj engleskoj kraljici! - Nije, dao mi je to ime zato što ono na latinskom znači pobjeda, pa

smo i kraljica i ja dobile ime s istog izvora. Kaže se Nomen est omen jer postoji vjerovanje da ćeš biti onakav kako tvoje ime o tebi govori. - dodala sam i osjetila na sebi tatin blag i odobravajući pogled. Nekako sam osjetila da smo tata i ja ekipa i to me ispunilo silnom radošću, pa mi je tim teže palo kada je rekao da me moli da, čim pojedemo, odem. u svoju sobu jer odrasli moraju razgovarati o nečem vrlo ozbiljnom...

- Oprosti, Danko, - prekinuo ga je gospodin Željko - ali ja sam Sonji već prije rekao neka se ne trudi pripremati večeru jer ja već godinama ne večeram. Samo popijem svoj energetski napitak, i to je to...

- Opraštam, nasmijao se tata - ali Sonja još uvijek ima muža i kćer koji jedu kao vukovi... bez obzira na to koje je doba dana.

Povrijedilo me to tatino odbijanje moje podrške. Nevjerojatno je kako su roditelji nepravedni i nedosljedni jer li u istom danu znaju reći kako si posve odrasla osoba i da se tako moraš i ponašati, a onda te šalju u tvoju sobu jer si, fol, klinka pa ne možeš sudjelovati u razgovorima odraslih. Zato sam promrmljala kako zapravo i nisam gladna, a moram napisati još brdo zadaća pa idem u svoju sobu, a neka me pozovu samo ako bude kakvih kolača. Mama je tiho zarežala kako mi zbilja samo još

slatko manjka, a ja sam dostojanstveno prešutjela sve ono što sam joj zapravo trebala reći: da jednostavno moram jesti slatko jer mi ona toliko zagorčava život. Odvukla sam se u svoju sobu i parkirala na stolcu odmah iza vrata, nadajući se da ću čuti većinu razgovora. Neko se vrijeme čulo posve nerazumljivo mrmljanje i kad sam već namjeravala odustati, čula sam tatin glas: - Ne mogu vjerovati! Pa, nisam ja Sonji u ćaća pa da tražite moj blagoslov. Niti sam vas spetljao niti ću vas raspetljavati! Za mene je to gotova stvar...

Opet se sve stišalo, a onda se čuo mamin glas, gotovo kao jecaj: - Pa, zar ti nakon svih ovih godina moja sreća ništa ne znači?

- Znači mi točno onoliko koliko i tebi moju, koliko i tebi moja i Viktorijina - rekao je tata.

- Ne uvlači malu u to! Ja ne napuštam svoje dijete, nego tebe! - sada je mamin glas gotovo vrištao. - I vidim da sam to trebala davno prije učiniti. - dodala je nešto tiše.

- Možda bi ti to i učinila da se prije pojavila kakva seljačina s Rolexom i debljim bankovnim računom.

- Stidi se, Danko. - napokon je progovorila i teta Maja. - Govoriš o svojoj ženi kao da je kakva jeftina gadura s ceste. Žena ima pravo na sreću. To je osnovno ljudsko pravo i ne možeš joj ga osporavati ovakvim vrijeđanjem...

- E, samo sam još tebe trebali - tata se više nije ni trudio prigušiti glas. - Odi vrit, skup s lom tvojom petparačkom psihologijom iz ljubavnih romana. I ti si tragala za srećom i kaj sad imaš za pokazati?! Dva propala braka i zdušni rad na upropaštavanju tuđih!

Nisam to mogla više slušati. Bacila sam se na krevet, pokrila preko glave i plakala kao zadnja luđakinja. Eto, ipak se dogodilo. Starci će se rastavili! Toliko sam se već dugo igrala tom mišlju, toliko, sam se dugo pripremala, zamišljala svoj život s tatom u našoj vikendici, toliko sam se raspitivala kod svih onih nesretnika iz svojega razreda kojima se to već dogodilo, ali ništa mi od toga nije pomoglo. I ništa što sam do sada čula nije me pripremilo na ovo jer baš ništa nije bilo onako kako sam očekivala. Ja sam jedina u razredu kojoj odlazi mama, a ne tata. Ne znam o kakvoj je to potrazi za srećom govorila i kakvu je sreću vidjela u Željku, koji je onako glupo lagao kako ona izgleda kao da mi je starija sestra. A, možda sam i ja kriva što odlazi jer je nedavno pred svojim prijateljicama rekla kako nije nikakva sreća bili zatvoren u stanu s pubertetlijom. Tada sam mislila da se šali, a sada znam da se nije šalila. Sigurno sam ja

dobrim dijelom kriva za sve to jer sam stalno odbijala sve što mi je nudila pa joj je sigurno to dodijalo. A sada će jadni tata ispaštati zajedno sa mnom. U jednom sam trenutku poželjela da log Željka pregazi auto ili da umre na bilo koji način, a onda sam se posramila jer nije on kriv, nego ja. Da sam samo uzela onu odvratnu zelenu minicu i da sam barem jednom obula one kretenske cipele, možda bi moja marna bila sretna i ne bi sada morala tražiti neku drugu sreću... Ma, kako joj je samo mogao sasvim ozbiljno reći onu glupost da izgleda kao da mi je sestra?! To mi je dizalo tlak isto onoliko koliko i mamino ponašanje kad k nama pozove svoje frendice iz banke. Tada me svaki čas bez ikakvog razloga grli i govori im kako mi imamo poseban odnos i kako je jedva dočekala da ovako lijepo odrastem pa smo sada ne marna i kći, nego razgovaramo kao frendice, zapravo i jesmo najbolje frendice. Kad sam prvi put čula da je to rekla, ja sam, onako u sebi, pala u nesvijest. Ma, možeš misliti kakve smo frendice! Po cijele mi dane glasnoćom od 120 decibela izvikuje zapovijedi i vjerojatno bi mi prije donirala bubreg nego izrekla kakvu pohvalu. Znam da je svakodnevno živciraju u toj njezinoj banci jer, čim dođe kući, govori kako je sve to prokleta lopovska banda i kako nema firme u kojoj netko nešto ne krade i ne krivotvori račune. Kao da mene to zanima! Baš smo slika nerazdvojnog prijateljstva: ona govori samo o svojoj banci, a ja to više i ne slušam! Ali čim joj dođu te bankarice, ona se pretvori u med i mlijeko, hvali me kako dobro učim i kako smo mi superfrendice. Čak me pred njima i zove frendi. Frendi ili Bucka... užas!

Dugo sam morala čekati da mi suze presahnu pa da s glave maknem

pokrivač koji mi je poslužio kao prigušivač jecaja. Otišla sam do radnog stola i poslala Rei SMS poruku: Gotovo je! Starci mi se rastavljaju! Umrijet ću!

Uskoro je stigao Rein odgovor: Moj tata kaže da uzmeš torbu s knjigama za sutra i dođeš k nama pa možeš tu prespavati. Mooolim te, dođi!

Slagala sam školske knjige u torbu kako bih ujutro mogla s Reom ravno u školu, no opet nisam mogla odoljeti, pa sam ponovno sjela na onaj špijunski stolac i nastavila prisluškivati.

- I prestani o meni govoriti kao o nekom glupanu! - govorio je gospodin Željko. - Ja sam morao prekinuti studij jer sam bio potreban svome ocu, koji je tada još radio u Njemačkoj.

- Ti si prekinuo studij zbog izbijanja Domovinskog rata! Da, da, to je istina o tebi. Dok su ovdje dečki ginuli, ti si požurio pobjeći što dalje i spasiti svoju guzicu. Lažeš baš kao što je lagao i tvoj djed kad je godinama lajao kako je morao napustiti Jugoslaviju zbog komunističkih progona. Ne znam je li tih progona zaista bilo, ali sve da i jest, pitam te tko bi gubio vrijeme progoneći tvoga djeda, tada dvadesetogodišnjeg bedaka bez ikakve škole, zanata i znanja. Njima su bili opasniji i pilići iz seoskog dvorišta nego takvi mulci koji nisu znali ništa ni o čemu pa im je šljakanje na njemačkim bauštelama bio san i zvijezda vodilja...

- Naravno da ne znaš ništa o progonima - zarežao je Željko - jer su tvoji bili te komunjare koji su progonili poštene ljude, a i ti si to bio i ostao. Samo, danas vi sebe nazivate lijevim intelektualcima. Ma nemoj!

- Dajte prestanite! - umiješao se mamin glas. - Zar u ovoj zemlji zaista ne može niti jedan razgovor završiti bez prepirka o ustašama, četnicima i partizanima...

- Tko spominje četnike? - obrecnuo se Željko. - U mojoj obitelji nije bilo Srba, a niti će ih biti ako se mene pita...

- Eto vidiš! - mamin je glas zvučao umorno. Nije više imalo nikakvog smisla dalje prisluškivati jer su, očito,

razgovarali o nečem sasvim desetom. Uzela sam laptop, torbu i jaknu pa sam prilično bučno izišla iz svoje sobe. Svi su prekinuli prepirku i začuđeno me pogledali.

- Dogovorila sam se s Reom da ćemo kod nje pisati zadaću, a to će potrajati, pa ću radije kod nje prespavati nego pješačiti kući u gluho doba noći. - rekla sam, pogledavajući naizmjenično tatu i mamu. Bilo je to prvi put da nisam tražila ničije izričito dopuštenje da bih noć provela kod svoje prijateljice ili kod bilo koga. Starci su to popratili šutnjom, čak mi se učinilo kako im to baš odgovara, pa je to bio još jedan malen uteg na tome cijelom teretu nesreće koja me snašla. Razočarano sam zaključila kako sam jako nisko plasirana na tome njihovom dnevnom redu bračnih trzavica, mogućih rastava i razjašnjavanja tko je dezerter, a tko pritajena komunjara.

Kad sam izišla iz kućne veže, na ulici me dočekala hladna, vlažna jesen, koja kao da je plakala onim milijunima kapljica vlage što su titrale u zraku ne znajući bi li se pretvorile u maglu ili kišu. I ja sam se nakratko

kolebala između bijesa i plača, ali već prije prvog raskrižja prevladao je plač.

9.

U osnovnu školu pošla sam sa šest i pol godina, a u glazbenu sa sedam i pol. U toj me glazbenoj školi jedna dobra gospođa pitala koji instrument želim svirati.

- Glasovir! - odgovorila je moja mama. - Ne znam što sve ima. - odgovorila sam ja. - Pođi, pokazat ću ti. - Muž i ja smo se odlučili za glasovir. - ponovila je mama dok smo

žurile hodnikom, prateći u stopu onu gospođu. Kad smo se napokon sve tri našle u prostoriji s instrumentima, nisam znala na koju bih stranu prije pogledala. Instrumenti su bili složeni po skupinama. Posve sam nezainteresirano prošla pokraj gudaćih i svih žičanih i uputila se ravno prema onima koji su se sjali kao da su od suhoga zlata. Trenutak sam se kolebala između tenor saksofona i nečega golemog što je izgledalo još impresivnije. Taj sjaj i veličina su nadvladali.

- Ja bum ovo svirala! - rekla sam uperivši prst u zlatnu grdosiju. - To je tuba. - pojasnila mi je gospođa. - Ja bum to. Ja bum tubila... - Ti ćeš tubiti glasovir! - mamin je glas postao odrješit. - Ili ovo! - rekla sam prišavši nečemu što mi je izgledalo poput jako

zanimljivog stolića. - To je marimba. - rekla je gospođa. Slična je onom instrumentu

pokraj, koji se zove ksilofon. To su udaraljke... - To hoću, mama. Ja bum udarala. - Svirat ćeš glasovir. - mirno je odgovorila. - Zaaaaašto mi ništa ne daš?! - zavapila sam, spremna proliti potoke

suza. - Jer odabireš goleme instrumente, a uopće nemaš pojma ni kako

zvuče. I zato što si za ovo premalena, i budi sretna ako ti pluća ikada budu dovoljno jaka da iz tube izvučeš ikakav ton. I zato što kod kuće već imaš glasovir...

- Naš je glasovir veći od tube, a za njega ti nisam premalena! - rekla sam svadljivo.

- I zato što je glasovir majka svih instrumenata. - zaključila je mama svoj niz argumenata i, ne obazirući se na nas, izišla iz prostorije.

Gospođa me pogledala, slegnula ramenima i rekla: - Čini mi se da će, za početak, ipak biti glasovir.

Tako je i bilo. Prevagnuo je argument koji mama nije ni spomenula, a

to je bila činjenica da je i ona sama učila, svirati glasovir, i to prilično dugo, a odustala je tek negdje pri kraju srednje glazbene škole. Cijeloga ovog događaja sjetila sam se nedavno, ka