Dr. ALIJA SILAJDžIĆ:

TESTAMENATU ŠERIATSKOM PRAVU

DRZAVNA TISKARA o SARAJEVU - 1941

Dr. ALIJA SILAJDžIć:

}

1 TESTAMENATU ŠERIATSKOM PRAVU

EL VASIJJETU UHTUL MIRA SI -TESTAMENAT JE BRAT NASLJED-STVA. MUHAMED, A. S.

?

DRZAVNA TISKARA U SARAJEVU - 1941

PREDGOVOR

Dajući ovom svom radu širi publicitet, osjećam za prijatnudužnost da izrazim i ovom prilikom svoju duboku zahvalnostgospodinu Dr. Mehmedu Begoviću, profesoru Univerziteta, počijem sam savjetu i uzeo za doktorsku disertaciju: Testamenatu šeriatskom pravu. Mogu njemu da zahvalim za svoju odlukuna ovaj posao, kao i za njegov svršetak. Mnogobrojne pote-škoće na koje sam nailazio svuda, samo njegovom pomoćumogao sam ih savladati. Gospodin profesor Begović je vazdabio spreman da mi se nađe u pomoći, ne žaleći truda ni vremena.

Pri obradi testamenta u rimskom pravu obraćao sam segospodinu Dr. Relji Z. Popoviću, profesoru Pravnog fakulteta,koji je svakom prilikom bio susretIjiv, na čemu mu se ovomprilikom zahvaljujem.

Isto tako dugujem zahvalnost gospodinu H. MehmeduHandžiću, kontr. nastavnik u Više islamske šeriatsko-teološkeškole, koji mi je kao upravnik Gazine biblioteke u Sarajevustavio na raspolaganje stručnu literaturu i olakšao njenu upo-trebu; kao i gospodinu Osmanu Omerhodžiću, šeriatskom sudijii honorarnom nastavniku pomenute škole na pruženim podacimaiz šeriatsko-sudske prakse.

Sarajevo, 20. lipnja 1941.

•

PISAC

1*

UVODPri izučavanju pojedinih institucija u pravu u novije vrijeme

se sve više služi uporednom metodom. Ona otvara šire vidikei pruža mogućnosti da se ocijeni cjelishodnost i opravdanostpojedinih pravnih propisa i da ukaže na savremenost njihovu.Ta metoda stoji u tijesno] vezi sa sociološkom metodom. S tim-u vezi sve se više poklanja pažnja izučavanju pravnih odnosapojedinih naroda, traže se zajedničke i dodirne tačke kod raznihpravnih sistema, kao i njihove karakteristike.

Za uporedno izučavanje prava kod pojedinih kulturnih na-roda postoje za to i specijalni instituti. U novije doba privukloje pažnju pravnih pisaca i šeriatsko pravo. Pri pomenutim insti-tutima postoje posebna odjeljenja koja ga izučavaju.

Izučavanje šeriatskog prava ponekad ima pored istorijskei praktičnu važnost. To naročito vrijedi za našu državu u kojojmuslimani regulišu jedan dobar dio pravnih odnosa po pro-pisima porodičnog, nasljednog i zadužbinskog šeriatskog prava.Zato se kod nas i s te strane osjeća potreba za naučnom obra-dom šeriatskog prava, po ugledu savremene pravne nauke. Onoje ostalo naučno neobrađeno, jer je njegova evolucija prekinutapadom političke moći islamskih naroda. Njegova obrada je bilakazuistička kao što je slučaj s rimskim pravom.

Dok su islamski narodi napredovali, ono je išlo u koraksa životom. Međutim, kasnije se sve više podvlači potreba dase život prilagodi pravu, a ne pravo životu, kao što je normalno.Život se ne da okovati u neka pravila koja ne trpe izmjena.Veliki islamski pravnici su vodili računa o ovim faktima, te sustvarali pravila za nove odnose i potrebe, ukoliko nisu moglinaći odgovarajućih propisa u glavnim izvorima.

S prekidom evolucije u šeriatskom pravu svakim danomse osjećalo da pojedina pravila ne odgovaraju potrebama života.

6

Mjesto iznalaženja novih pravila za novo nastale potrebe, dugose propovijedalo da šeriatsko pravo ne poznaje evoluciju i dase svi društveni odnosi moraju rješavati po pravilima koja suveć stvorena za sva vremena. Šeriatsko pravo koje se dotlerazvijalo pravilno, odjedanput mu je razvitak prekinut. Mjestoda se ono prilagođava životu, život je morao da se prilagođavanjemu.

Posljedica takve pogrešne koncepcije je njegov izostanakiza životnih potreba i njihova razvitka. To shvatanje je dovelodotle da se šeriatsko pravo u čitavim granama ljudskog životane primjenjuje ni u čisto muslimanskim državama. Isto takopostoje čitavi skupovi ljudskih odnosa za koje šeriatsko pravonema uopće svojih propisa il' i.h ima vrlo malo, i to samo uopćim potezima.

Međutim, šeriatsko pravo sa svojim osnovnim principimaomogućavalo je evoluciju u svim pravcima i za sve ljudskepotrebe. Njegovi osnovni principi sadrže mnogo životne snagei u stanju su i nakon trinaest vijekova da zadovolje potrebesavremenog života. O tome ćemo se uvjeriti i u materiji kojusmo uzeli za predmet našeg obrađivanja.

Dosta neopravdano se gleda na šer iatsko pravo s nekimnepovjerenjem. To nepovjerenje dolazi otuda, što je uobičajenoda se podvlače samo njegove negativne strane koje se izdvajajuiz sistema.

Prirodno bi bilo da je šeriatsko pravo pristupačno kakomasama na koje se primjenjuje, tako i onima koji ga pri-mjenjuju. Međutim, ono je ostalo donekle nepristupačno i onimakoji ga primjenjuju a da i ne spominjemo one na koje seprimjenjuje.

U većini država gdje muslimani žive kao vjerske manjine,primjena šeriatskog prava je zagarantovana međunarodnimugovorima, osnovnim državnim zakonima, te specijalnim pro-pisima. Ta garancija se obično odnosi na propise koji regulišuporodične, nasljedne i zadužbinske odnose muslimana. Kao pozi-tivni propisi oni su predmet naučnog obrađivanja i kod nas.

Do najskorijeg vremena literatura o šeriatskom pravu nanašem jeziku gotovo nije ni postojala.

Problem institucije nasljedstva je otvoren i aktuelan u svimadruštvenim sistemima. To pitanje, veoma važno s pravnog,

7

ekonomskog i socijalnog stanovišta, i nas će interesovati, tećemo pokušati da iznesemo stanovište šeriatskog prava po tompitanju. Iz nasljednog prava zadržaćemo se na pitanju testa-mentalnog nasljeđivanja po šeriatskom pravu, koje se znatnorazlikuje od testamentalnog nasljeđivanja u savremenom pravu.Testamenat po šeriatskom pravu razlikuje se kako po svojojsadržini tako i po svojoj formi.

..

PRVI DIO

USTANOVA NASLJEDSTVA I SLOBODATESTIRANJA

§ l.

USTANOV A NASLJEDSTVA

Savremeno društvo interesuju mnoga pravna pitanja kojaduboko zadiru u njegov socijalni i ekonomski život. Pravnanauka irna za zadaću da ta pitanja teoriski ispita i pokaže puti način na koji će se ta pitanja dovesti u sklad s potrebamakoje se svakim danom sve više ukazuju. Jedno od tih mnogo-brojnih i važnih pitanja je i pitanje na koji način ćemo riješitiprelazak imovinskih prava jednog lica, čiji se život ugasio. Nijesvejedno za jednu zajednicu ko će da stupi na mjesto jednoglica, čiji je život prestao, kad se radi o njegovim imovinskimpravima'). Interesovanje za ovo pitanje nasljeđivanja i insti-tucije nasljedstva nije bilo isto u raznim periodama vremenai kod raznih naroda.

Ljudsko društvo je moralo proći kroz razne faze svogarazvitka dok nije dostiglo stepen današnjeg razvoja. Razninarodi, razne generacije imale su svoje posebne načineza uređenje životnih odnosa u raznim .razdobljima, Imali susvoje sopstvene metode, svoja ubjeđenja i shvatanja. Svaka odovih generacija, svaki od ovih naroda, skoro svaki pojedinackoji je u danom mornentu bio član društva, imao je svojeciljeve, boreći se za opstanak. Svaka od tih generacija stvaralaje i svoj sistem društvenog uređenja, pomoću koga i u okvirukoga je smatrala da može najbolje da ostvari te ciljeve i svojeideale, vodeći računa o činjenicama koje su u pojedinim mo-mentima bile od značaja za formiranje društvenog sistema.Trudili su se da' taj sistem najbolje odgovori potrebama vre-mena, da: bude što vjernija slika i izraz stvarnog stanja, težnja

1) Adalbert pl. Shek Vugrovački, Najbliži zadaci bosansko-hercego-vačkog zakonodavstva na polju građanskog pravosuđa, »Mjesečnik«,1914., str. 3.

•

12

i ideala svoga vremena"). Stoga vidimo u svim granama društve-nih nauka jedno stalno previranje. Sve je u jednom vječitomstanju formiranja.

Kad se govori o reformi prava i njegovom prilagođavanjuživotnim odnosima, naročito se nameće i problem opravdanjasame ustanove nasljedstva. »Svo pravo, javno i privatno,materijalno i formalno, unutrašnje i spoljašnje, sadašnje kao ipređašnje nalazi se u manjoj ili višoj vezi s drugim manifestaci-jama društvene djelatnosti ljudi. Ali se ta intimnost naročitoi karakteristično ispoljava kod nasljednog prava-s"). Ni s kojompravnom institucijom nisu povezani toliki ekonomski interesikao s nasljednim pravom. Nije bez značaja, da li se nasljednired poklapa s ekonomskim interesima. Iako jedna generacijamožda neće ni osjetiti uticaj nasljednog reda, on se ipak vršii djeluje lagano, ali uspješno i sigurno. Pojedine klase narodasiromaše, seljačka imanja se razaraju, tradicionalni propisi sepetrificiraju, ekonomska snaga se raspada'). Taj problem jeuvijek bio predmet pravne nauke, ali u razna vremena dobivaoje različita rješenja koja su odgovarala shvatanjima vremenau kome su donošena.

PoGrociusu pravo nasljeđa i institucija nasljedstva jesunužna posljedica prava svojine, koje kao prirodno pravo

• ovlašćuje v svoga titulara da raspolaže pravom svojine, bilo tomeđu živima ili na slučaj smrti. Kipp veli: »Bez nasljednog pravaindividualna svojina bi bila samo polutanstvo, mi bi u tompogledu bili- samo uživaoci«.

Nesumnjivo je da o pravu nasljedstva l)e može biti nigovora bez postojanja individualne svojine. Nasljeđivanje pret-postavlja da se ima šta da naslijedi. Potrebno je da postojiprivatna svojina koja pretstavlja izvjesnu inovinsku vrijednost.Nasljedstvo i svojina se dopunjuju. Nasljedstvo daje svojinipunu socijalnu vrijednost u pravu").

Pravnici smatraju, dakle, nasljeđe kao prirodno pravo. Onipodvlače njegovo stalno postojanje s jedne strane kao poslje-

2) Dr. Borislav T. Blagojević, .Osnov prava nasleđa, »Branič«, 1935.,str. 173.

3) Živojin Perić, Socijalna shvatanja u nasIjednom pravu »ab intestato«(preveo R. Živković), »Branič«, 1936., str. 93.

4) Adalbert pl. Shek Vugrovački, op. cit. str. 3.5) Dr. Branislav Nedeljković, Porodica i nasljedstvo, »Arhiv«, 1940.,

str. 1~.

13

dica težnje pojedinaca da produže svoj rod, a s druge straneda se izbjegnu poremećaji u društvu, koji bi mogli nastatismrću jednog lica.

Institucija nasljedstva ima veze s problemom života, čijerješenje može bar donekle zadovoljiti, ako se u njeg unesepojam vječnosti. Posmatran kao pojam koji se svršava, OI!

nema vrijednosti. Međutim, naglašava se »da ne treba tražitivječnosti izvan života pri rješavanju društvenih pitanja. Vječ-nost treba tražiti u pojavama koje nam ona pruža u vidubeskrajnog niza generacija, koje se smjenjuju na istom poljurada. Život ćemo učiniti besmrtnim, ako ga stopimo sa životimaljudi koji žive u isto vrijeme s nama, da ga nastavimo u drugimkoji će preuzeti naše mjesto na zemlji, da im predamo poslovenašeg života i da osjećaje naše duše izjednači mo s osjećajimadruštva. Tada će pod utiskom osjećaja da se život nastavlja,radne energije postati intenzivnije, jer čovjek neće. više raditiradi postizanja neposrednog uspjeha, plašeći se i strahujući daneće postići svoj cilj, već će raditi s povjerenjem i odlučnošćuda bi doprinio ostvarenju dalekih rezultata, radi će za budućnostkao da neće umrijeti, a to je idealni rad koji vodi povećanjumoralne i naučneimovine čovječanstvae").

Teološka shvatanja koja su imala velikog uticaja na ciodruštveni život dala su svoje mišljenje i o ustanovi nasljedstva .To mišljenje je bilo veoma rašireno i dugo vremena poštovano.Po tom mišljenju sva dobra kao i sve drugo što postoji nazemlji potječe od Boga koji čovjeku propisuje prava i dužnostina zemlji. Kao osnovna. dužnost je zajednički život. Čovjektreba da živi za društvo i za Boga. Porodica igra jednu veomavažnu ulogu u društvu. Radi toga Bog određuje i pravo nasljed-st~a kao jedno prirodno pravo, da omogući održavanjeporo-dice. Ovo se učenje najbolje karakteriše u' njemačkoj pravnojposlovici: »Gott, nicht der Mensch macht den Erben«7). U tomsmislu veli Muhamed: »S~m Bog je odredio prava nasljednikai njihove dijelove e"). Prema ovoj koncepciji nasljedstvo nalazisvoje opravdanje u volji Božijoj.

6) Vivante, prof. univerziteta u Rimu, La penetration du socialismedans le droit prive, Lyon, 1903., p. 13-14., citiran od B. Blagojevića,Ugovori po pristanku, str. 103.

7) Paul Wilutzky, Vorgeschichte des Rechts - Prahistorisches Recht,IV. Buch, Breslau, 1903., s. 178.

8) Ajni, Umdetul kari fi šerhi sahihil Buhari, VI., s. 472.

14

Ova teološka koncepcija je naročito kritikovana od stranefilozofa pred Francusku revoluciju. Oni joj poriču svaku osno-vanost. Montesqieu u svome »Duhu zakona« proklamuje načeloda zakoni moraju da odgovaraju prilikama i potrebama svakognaroda i zemlje. Ovaj filozofski pokret koji se afirmisao urevoluciji poljuljao je autoritet učenja teologa. Tribuni revo-lucije ističu da je društvo osnov svih odnosa, te da prema tomesva prava izviru iz njega. Ovo novo shvatanje drukčije gleda i naustanovu nasljedstva i nasljednog prava. Rabespiere i Mirabeauističu da država ima pravo da donosi propise u pogledu nasljed-stva. Ona može da ukine ovu ustanovu. Ukoliko je zadrži ipriznaje, to čini samo zato, jer smatra da na taj način najboljeodgovara potrebama društva. Ona na taj način štiti kako inte-rese zajednice tako i interese pojedinaca. Tako je ustanovasvojine zajedno s ustanovom nasljedstva zadržana u novomdruštvenom poretku, koji je stvoren Francuskom revolucijom.Mi je srećemo i danas u svima zemljama i u svima pravnimsistemima.

I u najnovije doba se povlači pitanje ustanove nasljedstvai njeno opravdanje. Ovo pitanje povlači za sobom čitav kom-pleks pitanja o svima drugim ustanovama koje stoje u tijesno]vezi s institucijom nasljedstva. Ta veza se naročito ogleda sustanovama porodice, svojine i države. Da bi mogli ispitativažnost oi opravdanost ustanove nasljedstva prethodno semoramo upoznati kakvih posljedica ona ima na ustanove skojima je u vezi. Potrebno je ispitati njeno, kako pozitivno takoi negativno, dejstvo prema ovim ustanovama pa da bi moglidonijeti zaključak da li ovu ustanovu treba ukinuti, ili zadržatiili napokon prilagoditi je prilikama i potrebama savremenogdruštva.

Prvo ćemo se ukratko osvrnuti na ovu ustanovu u vezis porodicom. Promjenjeni životni odnosi povlače za sobom ipromjenu pravnih shvatanja i pravnih institucija: Nagli razvitakživota u toku XIX vijeka imao je velikog uticaja i na ustanovunasljedstva kao i na sve druge pravne ustanove. Taj uticajogleda se i na ustanovi porodice. Porodica je pod uticajemrazličitih činjenica dobivala u raznim periodama vremena irazličito značenje i različiti obim. Nekada je pretstavljala stubdruštva, dok nije postala, kako se naglašava, posljednja ćelijaegoističke zaštite pojedinaca. Ona gubi razvitkom tehnike svoj

15

stvarni ekonomski značaj. U posljednje vrijeme od nje se tražida postane u novom društvu ćelija vaspitanja i društvenogformiranja. To je njen pravi i glavni značaj. Ona treba dapretstavlja životnu zajednicu dvaju slobodnih i jednakih lica,koja proističe iz braka zasnovanog isključivo i samo nauzajamnoj ljubavi bračnih drugova, bez ikakvih materijalnihinteresa koji danas igraju pri zaključenju braka i u porodiciznačajnu pa i predominantnu ulogu").

Ni obim porodice nije bio isti u raznim perioda ma. On semijenjao. U početku je obuhvaćala čitavo pleme. Postepeno senjen obim smanjivao. To smanjenje u toku istorije išlo je dotle·da se danas odnosi gotovo samo na bračne drugove i njihovepotomke. Rijetko kad da obuhvaća i neke pretke.

Kroz istoriju se mijenja i razvija i država. Sve vise senjene funkcije množe. Ona uzima na sebe mnoge poslove kojisu spadali u djelokrug rada pojedinaca i porodice. Njen zadataki djelokrug rada je jako proširen, što ima značaja i za shva-tanje same institucije nasljedstva. Preuzimajući mnoge dužnostiporodice, treba da preuzme i njene povlastice i prava.

Tvrdi se da je prvobitna svojina porodična i kolektivna. Uplemenu čovjek sav pripada porodici. Izdvajanjem u bratstva onase sužava. Tako postaje pleme i poslije nacija. Potrebe se nami-ruju izvan porodice i njene kućne privrede. U općoj istorijisvojine, svojina je pripadala gensu. U to doba tehnički izrazsvojine odnosi se samo na pokretne stvari. Zemlja je pripadalagensu.

Svojina se u novije doba sve više socijalizira i smatra kaosocijalna funkcija, čiji se obim i predmet određuje od stranedruštva prema njegovim potrebama i interesima. Ona je izgu-bila svoju neprikosnovenost, apsolutnost i vječnost. Ova novashvatanja o svojini imaju velikog uticaja i na institucijunasljedstva i nasljednog prava. Zato je podvrgnuta kritici odstrane teoretičara XIX vijeka. Ta kritika je bila naročito oštraod strane socijalista.

Svi se kritičari slažu u tome da ustanova nasljedstva kaotakva privilegiše i trpi nejednakost u društvu, a glavni ciljdruštva je da otkloni tu nejednakost. U tome oni nalaze dovolj-no razloga da se ova ustanova ukine. Za njih nema dovoljnoopravdanja da se ona zadrži. Ali kad se postavi pitanje na

9) Dr. B. T. Blagojević, op. cit. str. 173.

16

I

koji nacm da se ukine ili kako da se reformiše, teoretičari ·serazilaze. Oni se ne slažu ni u pogledu sredstava ni u pogleduobima. Jedni na primjer traže da se ona konačno ukine. Drugi,međutim, predlažu da se otklone negativne strane ove ustanove,kako bi se otklonila nejednakost u ljudskom društvu. Onatreba da služi pravilnom razvitku društva i pojedinaca sa svojimpozitivnim osobinama. U novije vrijeme kritika se ne zadovo-ljava krajnjim gledištima, nego nastoji da ih izmiri, zauzimajućisve više pozitivan karakter. Ne zadovoljava se samim negira-njem postojećeg stanja, nego iznosi i. predloge za njegovouređenje i rješenje u budućnosti.

Institucija nasljedstva posmatrana kroz savrernenu kritiku,ima mnogo negativnih strana, ali joj se priznaju i njene dobreosobine i naročito se podvlače. Ona je plod prilika u kojimase razvija i izraz porodično-pravnih osjećaja kod pojedinihnaroda. Glavni osnov je ljubav iz krvnog srodstva, koja urežimu privatne svojine ne dopušta da ostavioca naslijedi kodrugi osim njegov najbliži srodnik. Putem nasljedstva jača seprincip privatne svojine i održava kontinuitet dobara 'i rada uporodici. Ono je podstrekač za sticanje dobara i napredak").

Tako ona vodi računa o ljubavi roditelja prema svojojdjeci, ukoliko se radi o nesposobnoj djeci za rad i privređi-vanje. U ovom slučaju ustanova nasljedstva pruža mogućnostiroditeljima da obezbijede svojoj djed potrebna sredstva zaživot. I savremeno društvo štiti porodične interese koji sesastoje u tome da se izvjesna dobra, koja pretstavljaju uspo-mene za čitave generacije, sačuvaju. Ovu zaštitu pruža najboljesama ustanova nasljedstva. Ona, najzad, dolazi kao neizbježnaposljedica postojanja porodične veze između pojedinaca kojise smjenjuju u nizu generacija, pretstavljajući oličenje posto-janja te veze na izvjesnim dobrima koja su kao takva u razli-čitim vremenima smatrana").

To bi bile pozitivne strane ustanove nasljedstva, koje pri-znaju i savremeni kritičari. Oni priznaju da će ove dobre stranepostojati i u najdaljoj budućnosti kod svakog društvenoguređenja.

Pored isticanja dobrih strana ustanove nasljedstva, kriti-čari ukazuju i na njene negativne strane. štaviše oni nalaze da

10) Đorđe Krstić, Nasljeđe na seoskim dobrima, »Arhiv«, 1929., str. 173.") Dr. B. T. Blagojević, op, cit. str. 174.

17

je ovih posljednjih broj mnogo veći i da je njihova važnostmnogo zamašnija. Na prvom mjestu se ističe da kod ustanovenasljedstva trpi ideja jednakosti koja od svoga formalnogznačenja pomalo dobija i svoje sadržajno, stvarno značenje ina koju se ukazuje kao na osnov društvenog uređenja. Nejed-nakost ima svoga velikog oslonca u ustanovi nasljeđa koje nataj način onemogućuje ostvarenje konačnog cilja društva:socijalnu jednakost. I radi toga se traži ukidanje ustanovenasljedstva. Institucija nasljeđa, u današnjem svom smislu,napada se i u odnosu na svojinu; za koju se dosada' neizbježnovezala. Svojina je, kao što smo naglasili, postala socijalnafunkcija, čije se vršenje, silom prilika, povjerava izvjesnimlicima. Vršenje ove funkcije, kao i svih drugih socijalnih funk-cija, trebalo bi povjeriti onima, koji će je najuspješnije obavljati.Ostaviti slučaju da rješava ko će ove funkcije vršiti, ne možese ničim pravdati. Nasljeđe je, takođe, jedan slučaj koji rješavako će preuzeti funkciju svojine, koja je do smrti jednog licavršena na korist cjeline. Tako ustanova nasljedstva u većinislučajeva onemogućuje pravilno vršenje ove funkcije.

Svojina sa svojim pojmom bi bila polutanska bez pravanasljeđivanja. Međutim, danas se naglašava da u interesu svo-jine, kao socijalne funkcije, treba ukinuti ustanovu nasljed-stva. Nova shvatanja koja se odnose na postojanje i djelanjepojedinaca u zajednici, na međusobne odnose roditelja i djece,koji su odnosi pravdali i nametali ustanovu nasljedstva, tražedanas njeno ukidanje, ako ne u cijelosti a ono bar u onomobliku u kome ona danas postoji. Svaki pojedini član ljudskezajednice treba da radi i od svoga rada i truda da živi. Svakainstitucija, koja bi omogućavala i dozvoljavala da neko živi odrada i truda drugog, treba da bude ukinuta ili da bude dove-dena u takve granice, .gdje će .biti isključena mogućnost životana račun drugog a bez ikakva rada i truda. Takva je institucijanasljedstva. Ona daje mogućnosti pojedincima da žive a da nerade. Staviše događa se da upropaste nasljeđenu imovinu, a dai sami ostanu bez sredstava za život, ostaju ono štu su bili iprije nego su dobili nasljedstvo. Na taj način ona daje pogre-šno shvatanje o učestvovanju pojedinaca u društvu, daje pogre-šan put društvu, izazivajući poremećaje. i sprječavajući pravilanrazvitak.

2

18

S druge strane promjenjeno shvatanje o zadatku pojedi-naca u društvu dovelo je do promjene shvatanja međusobnihodnosa roditelja i djece, upravo dužnosti roditelja prema djeci.Veliki dio dužnosti roditelja je prešao na društvenu zajednicu- vaspitanje, školovanje, osiguranje i drugo. Osim toga rodi-teljska dužnost traži od njih da ih osposobe za samostalan život,da kod njih razviju kult rada. Oni ne smiju od njih stvaratitakve članove društva koji će pasti njemu na teret i živjeti odrada drugih. Stvaranje ljenjivaca je štetno kako po društvotako i za njih same. Zbog toga se ne preporučuje da se djeciostavi poslije smrti toliko da mogu živjeti a da ne rade. Raditog pravilnog ispunjenja roditeljske dužnosti prema djecipredlaže se ukidanje nasljeđa. Samom ljubavlju roditelja premadjeci, radi osiguranja njihove budućnosti i sretnog života,opravdava se ukidanje ove institucije.

Najzad se navodi kao razlog za ukidanje ustanove nasljed-stva ideja pravične raspodjele tereta. Državna zajednica, kao iostale društvene organizacije, primile su na sebe veliki brojdužnosti koje su prije spadale u dužnost pojedinaca. Neophodnoje da one pribave i potrebna sredstva za vršenje tih dužnosti.Osim toga država se toliko angažuje u stvaranju uslova ipribavljanju dobara od strane pojedinaca, da bi bilo pravednoda uzima isto toliko učešća u prisvajanju i uživanju tih dobara.Stoga se i s te strane predlaže ukidanje institucije nasljedstva.

Pošto smo ukratko iznijeli dobre i loše strane ove usta-nove i na taj način bacili malo svjetla na nju, nameće se pitanjeda li ustanovu nasljedstva treba zadržati ili potpuno ukinuti.Ako budemo mjerili te dvije strane, pretegnula bi ona stranana kojoj se nalaze negativne strane ove ustanove. Podvlačećiove negativne strane, u toku XIX vijeka sve škole, čije su ten-dencije naginjale socijaliziranju društva, zahtijevale su potpunoukidanje institucije nasljedstva. Međutim, mi smo vidjeli daova ustanova ima i pozitivnih strana, da nam se nameće dužnostda te strane zadržimo i nadalje, jer, teoretski govoreći, 'Iakoje donijeti rješenje da se jedna ustanova ukine, ali čime binadomjestili one dobre strane koje su zadovoljavale potrebedruštva. Tako nam se nameće dužnost ne samo da izbjegavamokrajnosti, nego da pokušamo da kod jedne pravne ustanoveotklonimo rđave strane, a zadržimo pozitivne. Dužnost nam jeovu ustanovu prilagoditi interesima društvene zajednice. Insti-

19

tucija nasljedstva je jedan od izraza u kojima se manifestujedruštveni život"). Ta manifestacija se ogleda u obliku veze kojapostoji između umrloga i njegovih potomaka pa i drugih, srod-nika i to bilo u obliku star anja koje jedna generacija, i poredproširenja akcije u ovom pogledu od strane države i ostalihjavnih organizacija, pokazuje u vaspitanju druge generacije,bilo u obliku zajedničkog interesa generacija bilo u pogleduizvjesnih predmeta"). Ne- možemo predviditi u budućnosti niu jednom društvenom uređenju da bi mogao doći momenatkada bi ova ustanova izgubila sve dobre strane i prestala zado-voljavati potrebe u društvu. Samo po sebi se razumije da ovainstitucija neće igrati istu ulogu u svim društvenim sisternimai u svima periodama vremena. Ukoliko se u društvu bude višemanifestovao egoizam i ova će ustanova dolaziti više doizražaja. Obim i dejstvo ove ustanove je veće u građanskomdruštvu zbog jače razvijenosti egoističkih težnji, dok oi, nagla-šava se, u socijalistički uređenom društvu bila užeg obima zbogslabijih egoističkih osjećanja i oslabljenja materijalnih interesau ovoj oblasti.

Pitanje egzistencije ustanove nasljedstva je u tijesno] vezis potrebama društva. Ukoliko te potrebe bude zadovoljavala,njeno opstojanje u društvu biće osigurano. U tom smislu nammože najbolje poslužiti za primjer Sovjetska Unija. Reformesprovedene u porodičnom pravu odmah po dolasku boljševika-na vlast, trebale su da pripreme slom buržoaske forme porodice.Potpuno ukidanje institucije nasljedstva, propisano Dekretomod 27. travnja 1918. godine trebalo je da bude jedan od prvih iodlučnih udaraca zadanih instituciji privatne svoji ne. Ali u tokuvremena sovjetska vlada je bila primorana da učini izvjesnaotstupanja od ovog prvo bitnog borbenog stava, te je priznalasovjetskim građanima izvjesna privatna prava pa i samu pri-vatnu svojinu. Tako dolazi do donošenja sovjetskog građanskogzakonika »Graždanskago Kodeksa« u kojem nalazimo otstu-panje i od pomenutog dekreta i ponovno uvođenje institucijenasljedstva, iako u nepotpuno] formi, jer se o njoj govori samou 19 članova - čl. 416-439. pomenutog zakonika"). I ovaj

12) Dr. B. T. Blagojević, op. cit. str. 173.1") loe. cit.14) Dr. Arsen Čubinski, Porodično i nasljedno pravo Sovjetske Rusije,

»Arhiv«, 1930., str. 451. .

2*

20

nam primjer pokazuje da put kojim progres društva treba daide nije u ukidanju i uništenju zatečenih i istorijski nastalihustanova, nego u njihovom usavršavanju, i prilagođavanjunovim potrebama, vodeći računa o kulturnim prilikama i na-rodnoj svijesti. '

Prema tome došli. smo do uvjerenja da je institucijanasljedstva izraz životnih odnosa i potreba, a svaka pravnainstitucija nalazi svoje opravdanje u tim odnosima i potrebama.Zato opstanak ustanove nasljedstva zavisi od tih potreba.

Dosad smo se upoznali u naj kraćim crtama o ustanovinasljedstva i njenim pozitivnim i negativnim osobinama. Izni-jeli smo najkarakterističnija mišljenja pravnih pisaca. Namaizgleda najprihvatljivije mišljenje koje uči, da treba zadržatiinstituciju nasljedstva sve dotle dok zadovoljava potrebe dru-štvene zajednice.

Još se treba upoznati s načinima pomoću kojih neko možebiti pozvan na nasljedstvo. Jedni pravnici te načine nazivajuosnovima kojih ima tri, a iz kojih izvire pravo jednog lica dastupi u imovinska prava drugog na slučaj smrti. Ta tri osnovasu ugovor, testamenat i zakon"), Drugi, pak, pravnici uče dasva prava potiču iz zakona i da prema tome mora svakompravu biti osnov u zakonu. Imamo samo ona prava koja seosnivaju na zakonu. Bolje rečeno, dok je pravo, ono izvire izzakona, te je i zakonom zaštićeno. Prema tome osnov za pozi-vanje na nasljedstvo je samo jedan, a to je zakon. Međutim,pomenuta tri osnova mogu se primiti kao tri načina pomoćukojih se stupa u imovinska prava poslije smrti izvjesnog lica").Na jedan od pomenuta tri načina ili na sva tri od njih moženeko biti pozvan na nasljeđe. Ugovor pretstavlja saglasnostdvaju volja koje imaju za cilj da jedno lice naslijedi drugo.Volje se saglašavaju da imovina jednog lica pređe na drugoposlije smrti jednog od njih. Drugi način da neko može stupitiu imovinu jednog lica mortis causa jeste volja, i to posljednjavolja toga lica. Jedno lice koje se trudilo i privređivalo čitavaživota slobodno je da tom svojom imovinom raspolaže ugranicama zakona inter vivos. Ta sloboda mu se obično garan-tuje i na slučaj smrti. Njemu je, naime, slobodno da napravi

lO) DL Dragoljub Aranđelović, Nasljedno pravo, str, 7.18) Dr. Borislav T. Blagojević, Osnov prava nasljeđa, »Branič«, 1935.,

str. 173.

21

raspored svoje imovine, koji će se poštovati i poslije njegovesmrti. Najzad, kao treći i posljednji način da neko može doćiposlije smrti jednog lica u njegova imovinska prava jestezakon. I ovdje se radi o jednoj volji i to o jednoj pretpostav-ljenoj volji.

Kako se vidi sva tri ova načina imaju veze i osnivaju sena čovječijoj volji. Kod prvog slučaja postoje dvije volje, teprema tome to je najjači os nov, jer što dvije volje stvore, jednasama ne ruši. U drugom slučaju postoji volja samo jednoglica, o čijoj se imovini radi. Ta volja se može mijenjati sve dosmrti pa otuda i nosi ime posljednje volje. U trećem slučajuimamo takozvanu pretpostavljenu volju pojedinaca. Nazivamoje pretpostavljenom, jer se svakom daje mogućnost da regulišesvoje imovinske odnose na slučaj smrti kako on nađe zashodno, bilo ugovorom bilo testamentom i ukoliko se neko neposluži tim mogućnostima, uzima se da je njegova volja onavolja koja se nalazi u zakonu. Primjećujemo da ova pretpo-stavka vrijedi samo u onim nasljednim sistemima koji norrnirajuslobodu raspolaganja imovinom na slučaj smrti. Gdje te slobodenema, ne može se ni govoriti o pretpostavljenoj volji. O tomećemo se uvjeriti kad budemo govorili O slobodi testiranja ušeriatskom pravu, i to o testiranju mirije nekretninama.Ukoliko postoje ova sva tri načina za nasljeđivanje, voljapojedinaca je odlučujuća o tome ko će doći na mjesto jednoglica poslije njegove smrti u pogledu imovinskih prava. Prematome volja o pozivanju na nasljedstvo igra vrlo važnu ulogukod sva tri načina. Ova volja je zaštićena zakonom koji obez-bjeđuje pojedincima pravo raspolaganja dobrima i poslijenjihove smrti. Zato je potrebno da se više pozabavimo o ovojslobodi testiranja, o zavještalačkoj slobodi.

§ 2.

SLOBODA TESTIRANJA

Naglasili smo da kod sva tri načina pozivanja na nasljed-stvo igra glavnu ulogu volja ostavi oca, negdje izričito mani-festovana, a negdje Se opet pretpostavlja. Ta volja najvišedolazi do' izražaja, 'kad ostavilac sebi odredi neko lice zanasljednika, lice koje će stupiti na njegovo mjesto i produžitinjegovu ličnost u imovinskom pogledu. Ova sloboda ostavioca

22

manifestuje se u formi testamenta. Lice koje ostavilac izabereda stupi mjesto njega jest testamentalni nasljednik. Testamenatje u većini savremnih zakonodavstava jedan od osnova ilinačina pomoću koga se neko poziva da uzme imovinu ostavi-oca. Radi toga je potrebno malo više pokloniti pažnje ovompitanju i ispitati njegov istorijski razvitak. Isto tako je potrebno

. osvrnuti se i na to kako se gledalo i kako se gleda od stranepravnika-teoretičara na slobodu raspolaganja za slučaj smrtii kako je njeno dejstvo u praktičnom životu s obzirom naulogu koju treba da vrši ustanova nasljedstva. U doba vladanjaindividualizma ova se sloboda mogla sprovoditi u cijelosti ineograničeno. Kritika individualizma obuhvatila je i slobodutestiranja. U novije doba se sve više traži njeno ograničenje.'

1. Sloboda testiranja u rimskom pravu. - Ne bi želili dase ogriješi mo o tradiciju koja se poštuje prilikom proučavanjapojedinih institucija u pravu. Ta tradicija ima i svoga stvarnogopravdanja. Stvaralački duh rimskih pravnika omogućio jerimskom pravu da se popne do najviše tačke razvitka, takoda je dugo vremena vladalo mišljenje da postoje tri univerzalneaksiome - hrišćanstvo, germansko carstvo i rimsko pravo.Tako je rimsko pravo smatrano kao .nešto nedostiživo, pa jeuzeto kao osnov gotovo u svim sav rem en im zakonodavstvima.

Rimsko je pravo poznavalo samo dva načina pomoću kojihje neko mogao stupiti u imovinska prava jednog rimskog grada-nina poslije njegove smrti. To je testamenat i zakon. Imovinajednog rimskog građanina mogla se naslijediti samo ili potestamentu ili po zakonskom redu nasljeđivanja, nemo pro partetestatus, pro parte intestatus decedere potest. Međutim, ovo jepravilo u kasnijem periodu razvitka napušteno. Pravnici se neslažu da li je u prvo doba razvitka rimskog prava pojedinacmogao slobodno testamentom da odredi sebi nasljednika. Pitanjeslobode testiranja i njenog razvitka u rimskom pravu je sporno.Jedni pravnici zastupaju mišljenje da je oduvijek u rimskompravu postojala neograničena sloboda raspolaganja imovinomna slučaj smrti. Oni su to svoje mišljenje potkrepljivali i osnivalina tekstovima najznamenitijih rimskih pravnika'). Štaviše onisu to potkrepljivali i najstarijim pravnim dokumentom, zakonomXII tablica, u kome su riječ »legassit« protumačili da je rimski

1) Dr. 1. Baron, Institucije rimskog prava, IV. izdanje, Zagreb, 1925.,(preveo Dr. M. Škepel), str. 297.

23

građanin mogao testamentom odrediti sebi nasljednika posvojoj volji. S tim u vezi nameće se pitanje ukoliko je i da li jeintestatsko nasljeđivanje starije od testamentalnog. Po mi~ljenjupravnika koji uče da je sloboda testiranja postojala od početka,ta sloboda je u početku bila neograničena a tek kasnije je istapostepeno ograničavana. Međutim, postoji suprotno stanovištekoje je rezultat novijih ispitivanja. Oni se ne zadovoljavajupovršnim ocjenjivanjem pojedinih tekstova koji, se mogu i ~adrugi način shvatiti i protumačiti. \prije svega izgleda prirodnijeda je prvo postojalo intestatsko nasljeđivanje. U staro doba nijepostojala sloboda u pogledu raspolaganja imovinom, jer poje-dinci nisu mogli ni imati svoje imovine u današnjem smislu.Društvo je bilo tako organizovano da je odgovaralo njegovojprirodi i interesima da je postojala samo porodična, kolektivnasvojina. Član te grupe mogao je samo da je uživa za vrijemesvoga života, a poslije njegove smrti ostajala je u porodicinovim generacijama. Tako nije .ni biio individualne svojine udanašnjem smislu. Porodična, bratstvena i plemenska veza bilaje tako jaka da je pretstavljala neko pravno lice, subjekta tezajedničke imovine. Porodica nije izumirala. Ona se i vještačkiobnavljala. Zato njje moglo ni biti nasljeđivanja, jer nije biloostavioca").

Osim toga ni tekst zakona XII tablica »legassit« ne ukazujena punu slobodu raspolaganja.

Moramo ispitati mogućnosti i okolnosti pod kojima serazvija sloboda raspolaganja na slučaj smrti. Pita se da li višeodgovara primitivnom društvu intestatsko ili testamentalno na-sljeđivanje, da li je prirodnije da nasljednika nekom licu odre-đuje zajednica ili sam ostavilac. Individua nije bila tako jakai slobodna da je mogla steći neku imovinu i s njom raspolagatislobodno, kako inter vivos tako ni mortis causa. Pojedinac segubio u porodici, u tom malom kolektivu. Dobrima koja su mustavljena na raspolaganje nije mogao raspolagati ni za živ~~aa pogotovu na slučaj smrti. Ta sloboda se mogla samo kasnijepostepeno da razvije. Trebalo je dugo vrem~na .pa da. seindividua oslobodi potčinjenosti patrijarhaIne porodice. Zajed-nica nije mogla pustiti da njeni članovi biraju slobodno sebinasljednike, ne vodeći računa o njoj i o njenim interesima. Njojje svakako u interesu da unaprijed odredi koja će Ika stupiti

.) Živojin Perić; op. cit. str. 99.

24

na mjesto njenog umrlog člana. Ako bi pojedinci mogli posvojoj volji praviti slobodno raspored svoje imovine, moglo bise desiti da izaberu nekog ko nije po volji samoj zajednici iko bi joj mogao krnjiti interese. Njoj je svakako u interesuda ta imovina ostane u rukama onih koji će produžiti život tezajednice i njene tradicije.

Zato se opravdano tvrdi da u prvo doba nema ni slobodetestiranja niti samog zav ještanja. Iako se pretpostavlja da suRimljani zahvaljujući svom osobitom stvaralačkom duhu imaliu početku slobodu zavještanja, nije sigurno da su u ovome moglipraviti neke izuzetke od općeg pravila: da je svaka pravnaustanova morala proćs kroz mnoge faze svoga razvitka, dok jedobila svoju definitivnu formu i svoj vrhunac").

Kod drugih pravnih ustanova obično se smatra da se uzakonu XII tablica nalaze samo začeci tih pravnih institucijakoje su se postepeno razvijale. Međutim, po mišljenju pristalicada je postojao testamenat u prvo doba, mora se dopustiti dasu Rimljani još u najstarije doba svoga prava tako na jedanputstigli do više tačke razvitka, a kod drugih institucija da suslijedili laganom i postepenom razvitku koji jedino može bitidopušten sa gledišta istorije prava. Naročito porodični i ple-menski život nije išao u prilog slobode testiranja. Pravnici kojine priznaju da je bilo u prvo doba slobode testiranja iz riječi»Iegare« razumiju zavještanje u formi naređenoj od civilnogprava i to pojedinih predmeta iz zaostavštine, a ni u kom slučajune razumiju univerzalnu sukcesiju. Oni legatu suprotstavljajupojmove heredis institutio, fideicommisum, mortis causa donatio.

Međutim, prema Pomponiu zakon XII tablica upotrebljavariječ »legere« u smislu opće zavještalačke odredbe u pogleduimovine - heredis itistitutio, Jegata, oslobođenj e robova ipostavljanje tutora maloljetnoj djeci. Prema Pomponievomshvatanju »Jegare« u doba zakona XII tablica imala je veomaširoko značenje u pogledu slobode testiranja, a zatim se iznepoznatih razloga i ne zna se u koje vrijeme, ograničila poj-mom legata. Očigledno je da takav zaključak ne može podnijetikritiku, jer protivrječi logici. Svakako je logičnije da je pravilo»uti Jegassit« prema svom bukvalnom smislu davalo samo slo-bodu određivanja legata.

3) Konstantin Smirnov, Povodom pitanja o zavještalačkoj slobodi porimskom pravu, »Arhiv«, 1922., str. 96.

25

Najzad su pravnici stvorili testamentum per aes et Jibramna osnovu ovog istog teksta, a takođe na osnovu pravila »cumnexum faciet mancipiumque, uti Iitique nuncupassit ita iu.s esto«.Dakle, posve je moguće i prihvatljivo da su pravnici uveli zavje-štalačku slobodu u doba propadanja starih porodičnih i plemen-skih veza oslanjajući se na tekst »uii Jegassit« koji su samo-voljno protumačili.

Uostalom pravnici izvode zaključak iz fragmenata XIItablica da nije bilo dozvoljeno zavještanje kad su postojali sui.Si intestato mori tur, cui suus hetes nec escii, adgnatus proximusfamiliam habeto. Si adgnatus nec escii, geniiles iemiliem habento- ako ko umre bez zavještanja, onda u nedostatku sui heredesneka uzme temiiie-u najbliži agnat i t. d. - Oni ovakvom shva-tanju ovog teksta prigovaraju i daju' jedno drugo značenje ismisao: ako onaj koji nema sui heredes, umre bez testamenta,neka uzme najbliži agnat temilie-u'y. Dakle, samo ko nema suimože testirati. I prema atinskom pravu mogao je praviti testa-menat samo onaj koji nije imao rođenih sinova. I staro ger-mansko pravo nije poznavalo slobode testiranja. Pornenutapravna staro-njemačka poslovica »Gott, nicht der Mensch machtden Erben« najbolje nam karakteriše kako je staro germanskopravo gledalo na raspolaganje imovinom na slučaj smrti. Velise da je pravo testiranja moglo kasnije uskrsnuti iz kultapredaka. Najprije su njegove osobine stavljali zajedno s njimu grob. Ovo je sprečavalo dugo vremena da se razvije smisaoza nasljednim pravom. Ali iz istih razloga, od straha koji jedolazio od umrloga, ako se njegove posljednje želje ne ispune,razvio se smisao za raspolaganjem svojim dobrima na slučajsmrti i poštovanje te posljednje volje: Još je tome doprinijelai religija koja je bila potrebna za njegovu važnost"). Naprimjer u Indiji su se dugo vremena i u najnovije vrijemeprotivili uvođenju prava testiranja. Još i danas ima krajeva uPendžabu gdje se skoro i ne zna za pravo testiranja").

Iz ovoga se da zaključiti, da u početku razvitka rimskogprava nije moglo biti ni riječi o exhereditaciji. Iz ovakvogtumačenja koje je logično i prihvatljivo proizlazi da ni zakonXII tablica nije bio u stanju da stvori »hetedes« od agnata igentila. Odakle ga o~?a mogao stvoriti akt »testari«? Isto tako

') Konstantin Smirnov, op. cit. str. 100.0) i B) Paul Wilutzky, op. cit. str. 179.

26

se ne može održati teza koja je zastupala da je testamentumcalatis comitiis bio lex specielis, koji je mogao stvoriti ono štoje bilo nemoguće privatnoj volji. To bi značilo da je lex speciaIismogao stvoriti nasljednika - heres, drugog osim sui. U tomslučaju bi zakon XII tablica predvideo: adgnatus heres esio,genti1es heredes sunto, jer što može da učini lex pub1ica, pogo-tovu bi mogao to isto učiniti lex XII tabularum.

Još je interesantno podvući da postoji jedno opće pravilo,kako u javnom tako i u privatnom pravu da onaj ko ima dužnostii odgovornosti da ima i neograničenu vlast. Takav je slučaj spater fami1ias-om. On je bio pretstavnik rimske porodice kojanije smjela izumrijeti. Ako se nije mogla obnoviti prirodnimputem, rađanjem u samoj porodici, ona se obnavljala vještačkimnačinom, arogacijom. Dakle, samo je adrogatio mogla da stvorisuus heres koji se ni po ius civile ni po ius sacrum ne razlikujeod rođenog sina. Pretpostavlja se da je institutio heredisdozvoljena usljed nedostataka rođenih nasljednika. Zahtjevanjeod nasljednika da nosi ime testatora, ukazuje na opravdanjeadopcije i arogacije koje su imale zadaću da održe ime i kultporodice koja je izumirala, te se vještački morala produžavati.Adoptio per testamentum koja se sreće u nepravničkim izvorima,kako izgleda, i suviše je mlada, a da bi je mogli dovesti u vezus najstarijim testamentom. Veli se da je moguće da je adoptioin hereditatem, određivanje nasljednika zamjenjivalo arogaciju,ako bi pozvani htio da izbjegne patria potestas oporučitelj evu,ali da primi na se njeno sacra. U oba ova slučaja sudjelovao jepontifex maxim us, isti oblik pravnog akta i ista svrha. Ove objeinstitucije treba da nadoknade rođenog nasljednika. Sa slobodomtestiranja se htio ujedno da ukloni nepoćudni nasljednik, kakobi se spriječilo raspadanje imovine"). Ovaj argumenat dovodi uvezu instituciju s institucijom privatne svojine. Arogacija nijeakt zakonodavne vlasti nego akt privatne volje koju je poštovala zajednica. Testamenat je mogao ući u pravni poredak samokao privi1egium. Samo je, svakako, aktivno sudjelovanje (calata)naroda navikavanjem na izvanredno kao pravilo gubilo sve višei više od svoje važnosti. Najzad mu se pravo prisustvovanjaograničilo na samo svjedočenje, kao što je bilo uobičajeno kodarogacije. Za ovaj preokret posredovao je testamentum ir,

7) Rob. v: Mayr, Rčmische Rechtsgeschichte, I. Buch, 2. H. (Goschen,N2 578.), S. 98.

27

procinctu. Izjava posljednje volje neposredno pred odlazak uboj u ratnom stanju svjedoči da su drugovi prisustvovali samokao svjedoci. To nije vojnički testamenat u kasnijem smislu,jer je u to vrijeme bio građanin i vojnik jedno"). Navodi se kaovažan momenat za razvitak slobode testiranja prelaz dugovana testamentalnog nasljednika. Nekada u rimskom pravu dužni-kove obaveze bile su lične ineprenosive. Povjerioci su ostajalineisplaćeni. Kasnije je stvorena ideja identičnosti nasljednikovepravne ličnosti s pravnom ličnošću de cuiusa. Tako je nasljednikpostajao dužnik mjesto ostavioca. Isti je slučaj bio i s potraži-vanjima pokojnikovim").

Iz svih navedenih primjera i razmatranja mogli bi stvoritijedan zaključak: da pravo XII tablica nije moglo poznavatislobodu testiranja u današnjem smislu. Ono nije poznavalotestamenta čiji je caput et fundamentum postavljanje nasljed-nika. Nije postojao ni opći pojam heresa koji se kasnije razvio,universalnog sukcesora koji je po testamentu ili zakonu »succe-dit in universum jus quod defunctus bebuerit=v. Vlada mišljenjeda je u prvo doba svoga razvitka testamenat per aes et libramkoji je tvorevina interpretatora XII tablica bio legatno zavje-štanje, akt posljednje volje koji je sadržavao samo legate a neinstitutio hetedis=),

Testamentum calatis cotnitiis mogao je biti načinjen samou određenim rokovima i to dva puta u toku godine. Radi togase osjećala potreba da se stvori jedna nova forma koja će semoći praviti i u drugo doba godine i s manje poteškoća. Tojpotrebi' je imao da služi testamentum per aes et libram koji jebio surogat komicionalnog testamenta i koji je služio za slučajsubitae mortis. Prema tome sadržina komicionalnog i mancipa-cionog testamenta morala je biti adekvatna. Drugim riječimamoralo je' mancipaciono zavještanje u svojoj prvoj fazi datizavještaocu prilike da učini isto putem komicion~lnog testa-menta. Iz toga se izvodi: ako je mancipaciono zavj eštanj e bilolegatno, takav isti karakter se mora pripisati i komicialnomtestamentu. Kod mancipacionog testamenta je to ~arakteristično

8) Rob. v. Mayr, op. cit. s. 101.9) Ž. Pe rić.. op, cit. str. 99.10) Konstantin Smirnov, Successio in universum ius u rimskom na-

sljednom pravu, »Arhiv«, 1939., str. 540.") Rob. v. Mayr, op. cit. s. 103.

28

što je on neopozivljiv, jer je on uslijedio u obliku pravnog poslameđu živima - prodaje. Ovdje je vrlo važnu ulogu igraofamiliae emptor. On je bio prvobitno heredis loco. Time jesvakako rečeno da testamenat ne sadrži određivanje nasljednikanego samo određivanje legata"). Izgleda vrlo logično da suriječi »uti legassit« postepeno prilagođavane svakom testamen-ta Inom raspolaganju pa i za heredis institutio. Ovaj razvitak jeišao uporedo s tumačenjem gornjeg teksta u smislu 'slobodeda se može postaviti nasljednik od strane testatora.

Samo legatno zavještanje može da odgovara i da se dovedeu vezu sa starim pravom koje još nema izgrađenog pojma ouniversalnoj sukcesiji, te prema tome ni o mogućnosti imeno-vanja nasljednika u testamentu. U to staro doba imovina pokoj-nikova pretstavljala je samo skup tjelesnih stvari koje su usvojoj suštini bez gospodara. Ako je bilo sui, imovina se nijeraspadala na sastavne dijelove i nije ostajala bez gospodara.Moglo bi se uzeti da je nasljeđivanje sui-e bilo osnov na komese razvio docniji pojam univerzalne sukcesije, jer u kasnijedoba heres zauzima mjesto ostavioca kao što su nekada činilisui heredes. Ali sui ne nasljeđuju u isto vrijeme i aktivu ipasivu,jer na njih ne prelaze dugovi defunctusa. Prema tome nemauniverzalne sukcesije u današnjem smislu. U nedostatku sui,gentiJi, a u doba zakona XII tablica u početku adgnatus proxi-mus, odabiraju stvari pokojnikove, jer se imovina pokojnikovaraspadala, te nij e sačinj avala jednu cj elinu, hereditas.

Razvitkom života ukazuje se potreba da se volja pojedinacapoštuje i poslije njihove smrti. 'Ta ideja se mogla prvo razvitiu smislu legatnog zavještanja, svakako prije ideje o određivanjunasljednika. Poštivana je volja domaćinova da se u nedostatkusui-n razdjele gentiIima pojedini predmeti koji su ulazili u sastavnjegove imovine. Poznato je da je veza između gentila bila vrlojaka. Opravdano je da zavještalac nije mogao mimoići svojerođake, nego im je prema običajima morao nešto ostaviti poslijesvoje smrti. Još je vjerovatno da je zavještalac mogao ostavitilegate i u korist lica koja su ulazila u stari krug neccesetii,amici, propinqui, cognati, od kojih je pater familias birao članovesvog consilium domesticum, pa se ovaj krug mogao da ne podu-dara s krugom gentila. Ovo mišljenje, da testator ima moralnu

12) Rob. v. Mayr, op. cit. s. 104.

29

obavezu da se sjeti svojih rođaka i prijatelja, je vrlo staro.Ovo njegovo sjećanje je bilo za njih »honor«, čast. O ovojmoralnoj obavezi je prvo vodio računa komicialni a kasnije imancipacioni testamenat.

Jering je objasnio pojam famili-a i pecunia. Familija jepretstavljala skup res mancipi - stvari koje su se sticale po

-ius civile, dok pecunia skup res nec mancipi. Prema tome familiaje jače vezana s porođicom nego pecunia. Pravnici se ne slažuda li je propis »uti legassit« dozvoljavao zavještalačko raspola-ganje familiom. Testamenat per aes et libram nije odjednomukinuo zavještanje u kalatnim komicijama. Oni su postojalijednovremeno. Neki pravnici su dokazivali da je testamentumcalatis comitiis zakon u kome se imenovao heres. To svojemišljenje su potkrepljivali time, što je on donošen poput zakonau narodnim skupovima i to glasanjem. Međutim, ovom s*emišljenju prigovara da nema ubjedljivih dokaza. Komicionalnitestamenat je, izgleda, stariji od zakona XII tablica. Postojimogućnost da je sloboda određivanja legata postala u praksikomicionalnog testamenta. Ovo je vrijedilo kao običaj no pravopa je kasnije zakon XII tablica samo kodifikovao ovaj propisobičajnog prava. Misli se da je narod glasao u kalatnim komi-cijama i prilikom arogacije. Ovaj akt je i dobio ime adrogatio- od rogare populum. Međutim, zavještanje se zove testamen-tum - od testeri, dejstvo zavještaočevo, testari koju je zavje-štalac izgovarao pri komicionalnom testamentu, sadrži riječ»testor«. Dakle, svrha i smisao cijelog akta posljednje volje jeda se prizovu svjedoci radi posvjedočenja odredbe testatorove.Jedni pravnici vele da može narod u isto vrijeme biti i svjedoki glasati. Ali ovome mišljenju se prigovara da nije prirodnomiješati dvije uloge, jer da je nelogično da onaj koji je pozvanda riješi neko pravno pitanje nosi ime svjedoka.

U prvom stadiumu mancipacionog' testamenta familiaeemptor je bio heredis loco (Gai, 2, 103). Iz toga nek~ pravni~ihoće da zaključe da je u komicionalnom testamentu bIO heredisinsiitutio, ali nije mancipaciono zavještanje b!lo u stanju dastvori hetes bar u prvoj svojoj fazi. Zbog toga i radi najboljegupoređivanja s komicionalnim testamento~, bio je. f~miliae,emptor, iako ne' hetes, a ono Heredis loco. Ah por.eđenJe Izmeđukomicionalnog i mancipacionog testamenta .zahtJ ev.a ~a,. ka~ou mancipacionom testamentu nije postojala heredis institutio,

3130

se pojaviti samo u doba složenijeg ekonomskog života u Rimu,u doba razvitka trgovačkih odnosa i povećanja značaja pravapotraživanja i dugova, uopće obligacionih odnosa, s kojima jeišao uporedo i razvitak obligacionog prava. Starije pravo nijemoglo stvoriti univerzal nu sukcesiju, jer dugovi nisu bili dioimovine. Za njih je dužnik odgovarao svojom ličnošću koja seusljed cepiiis deminutio minima mijenjala, te su zbog toga dugovipropadali. Svakako suus heres morao je da plati dugove kojisu kao teret ležali na imovini. Kad se stvorio pojam univerzalnesukcesije, on je bio vezan za pojam heres-a, te je radi toga iadgnatus proximus postao heres. Otsada heres znači univer-zalnog sukcesora. Tada se rađa misao kod pravnika da i testatormože postaviti takvog heres-a"),

Ipak je pravo XII tablica moralo imati uticaja da postojanjesui isključuje pravo zavještanja. Pozicija koju su oni zauzimalibila je i suviše čvrsta. Testamenat je promjena pravnog poretka,zakonskog nasljednog prava u pojedinim slučajevima. Takvapromjena voljom privatnog lica, slobodom testiranja, isključe-njem zakonskih nasljednika, fiktivnim produženjem preminuloglica, jedne ili više po volji izabranih osoba, to su samo, ako seodbije osnivanje svojine i prava potraživanja bez sudjelovanjanovog vlasnika ili kreditora i davanjem slobode neslobodnombez sudjelovanja vlasti, za najstarije vrijeme kao još rnogućnogsadržaja testamenta - otstupanje od normalnog pravnogporetka, koje se upravo ne mogu zamisliti kao akt čisto privatnevolje").

Međutim, postepeno se stari porodični život raspadao i vezesu slabile. Interpretacijom je stvorena emancipatio koja jeslužila kao sredstvo pomoću koga je pater familias mogao dase riješi raskošnog i nepoćudnog sina. Ako je bilo mogućnopomoću emancipacije lišiti sina ne samo nasljedstva nego ipravne veze s porodicom, onda je postala moguća i exheredatiokoj aje imala isti cilj.

Nastojalo se da se suus-ov položaj u porodici oslabi, kojimu je bio zajamčen zakonom XII tablica. To se postizavalodavanjem prava ostaviocu da stvori heres-a. To se pravo izra-žavalo u formuli »heres esto« a za isključenje- istoga »exheresesto«. Stvaranjem ove posljednje formule definitivno je stvorena

14) Konstantin Smirnov, op. cit. str. 110.15) Rob. v. Mayr, op, cit, s. 100.

a bilo je samo jedno lice heredis laco, je to isto bilo i u korm-cionalnom testarnentu").

Veli se da Gaj nije htio reći da je fami1iae emptor zauzimaomjesto nasljednikovo, drugim riječima bio je quasi heres. Ukasnije doba kad se uprivatnom testamentu pojavila heredisinstitutio, nasljednik koji se koristio honor-om institutionis, bioje povjerenik zavještaočev koji je morao da izvrši volju zavještaočevu u pogledu legata i drugog. Nije se uobičajavalo da seove obaveze povjere nekom drugom licu, jer bi to bila uvreda zanasljednika, smanjenje honor institutionis i vrijednosti nasljed-nikove kao univerzalnog sukcesora i u ovome smislu kaoposljednika ličnosti testatorove. Ovo je ometalo razvijanjeustanove izvršioca testamenta - executores testamentarii - urimskom pravu.• Komicionalni testamenat kao legatni neophodno pretpo-stavlja da je testator morao povjeriti kome da izvrši njegovuposljednju volju.

Gaj upoređuje položaj fami1iae emptor-a s položajemkasnijeg heres-a a u pogledu uručenja legata i uopće izvršenjazavještanja i samo u ovom smislu kaže da je fami1iae emptor bioheredis laco. Izgleda da su izrazi »heredis loco« i »filiae loco«bili pedagoška sredstva koja su imala zadaću da olakšaju uče-nicima njegovim razumjevanje.

Ova naša razmatranja navode nas da stvorimo zključak danije postojala sloboda testiranja ni u zakonu XII tablica niti ukasnije stvorenom testamentu per aes et libram. Ta sloboda sepostepeno razvijala radom interpretatora XII tablica. S pojavomshvatanja o univerzalnoj sukcesiji koja pretpostavlja novopoimanje imetka u mjesto starog pojma fami1ia pecuniaque, kaoukupnosti aktive i pasive, pojavila se i ideja da se pored sui isvaki drugi nasljednik mora nazivati heres. On mora da zauzmemjesto koje je napušteno smrću domaćinovom. On stupa usredište njegovih prava i obaveza, on je njegov posljednik izamjenjuje ga u pravom smislu riječi. Ali ne kao njegovprirodni nasljednik koji je posljednik njegove ličnosti po krvinego kao njegov univerzalni sukcesor, posljednik njegovedomaće i ekonomske ličnosti. Misao o ovakvom poimanjuimetka, ukupnosti aktive i pasive i o univerzalnoj sukcesiji mogla

13) Konstantin Smirnov, Povodom pitanja o zavještalačkoj slobodi porimskom - pravu, »Arhive, 1922., str. 107.

'jI

I

32

sloboda testiranj a. Da je sloboda testiranj a bila određenazakonom, bilo bi moguće da se praeteritio - obilaženje djeceod strane ostavi oca - tumači kao exheredatio tacita. Smisaoexheredatio bio je drugi. To je bilo sredstvo stvoreno od stranepravnika, kojim će se suus lišiti svoga urođenog prava, S njimse htio obesnažiti propis zakona XII tablica, koj!' je formalnojoš uvijek postojao. Obično se misli da su propisi o ekshere-daciji imali za cilj da ograniče : slobodu testiranja i da supretstavljali takozvano formalno nužno nasljedno' pravo. Nikone shvaća propis o formi heredis institutio, o određenju legata,imenovanju tutora i oslobođenje robova kao ograničenje slobodetestiranja. Samo se forma koja je propisana za eksheredacijusmatra kao ograničenje slobode'. Ali je rimski testamenat biouglavnom djelo pravnika koji su prema svojoj staroj metodistvorili pravo putem obrazovanja različitih formula, u koje' suuvijali izvjesne ideje i pravnu sadržinu. Ako se nije strogopazilo na izvjesne forme, volja je bila ništavna. Naročito sestrogo vodilo računa o propisima koji su se odnosili na formueksheredacije. Na to se gledalo iz socijalno-političkih razlogakod isključenja iz nasljedstva. U klasično se doba uopće testa-menat interpretira s gledišta favor testamenti, s izuzetkomlišenja nasljeđa. To, me.dutim, ne upućuje na ograničenje slobodetestiranja. Ta sloboda nije tako stara kako to tvrde mnogi pisci,jer je teško vjerovati da se u najstarije doba razvitka pravaznalo za slobodu testiranja. Kao što se smisao općeg nasljedstvamogla razviti samo iz porodične veze između roditelja i djecetako se i testamentalno nasljedno pravo pokazuje u pojedino-stima kao postepeno i djelimično odvajanje nasljedno-pravneod porodično-pravne reprezentacije. Za dokaz da je testamen-talno naslj eđivanj e izgrađeno prema zakonskom ne srne služitisui nego necessarii heredes, jer oni nisu tako nazivani što supostojali nasljednici i protiv volje testatora nego naprotiv štosu se morali primati nasljeđa i protiv svoje volje, ako je samo tohtio ostavilac (prinudni nasljednici)!").

Postepeno razvijanje slobode testiranja ogleda se i kodostalih naroda. Taj razvitak je spor i prolazio je kroz razne faze.Takav je slučaj s germanskim, francuskim i engleskim testa-mentom.

10) Rob. v. Mayr, op. cit. s. 96.

33

U najstarije doba germanskog prava testamenat nije bioni poznat. Pri njegovom razvitku interesantnu je ulogu odigraotakozvani izvršilac testamenta. Ti izvršioci u staro doba noseime »Seltnsnner«, povjerljive ličnosti, u čije se vjerne rukepredavalo dobro svečanim poklonom da bi ga oni poslije smrtiostavioca predali određenim licima"). Zaodjevali su, dakle,posljednju volju u formu pravnog posla među živima da bi jojna taj način što više osigurali izvršenje. S obzirom na porodičnikolektivizarn testamenat je u gerrnanskom pravu bio nepoznat.

U Jeges barbarorum kod Franaka se spominje ustanovaaffatomie, a kod Lombarđana tinx. Ove ustanove zamjenjujutestamenat, ali pod uslovom da ostavilac nema djece ili kad živepotomke opravdano isključi iz nasljedstva. To Je bila neka vrstaadoptio in hereditate, koja se vršila pravnim poslovima međuživim: .

Tek u kasnije doba se pod uticajern crkve javlja testamenat.»Radi spasenja svoje duše vjerni su na slučaj smrti činili poklonesiromašnim i zavještanja u korist crkvenih ustanovae").

Nešto slično je bilo i u engleskom pravu. I tu je kodtestamenta vrlo važnu ulogu igrao izvršilac koji se održao svedo najnovijeg vremena. Ti izvršioci nose ime »Trustees«, kojimase u testamentu povjerava izvršenje posljednje volje. i koji uengleskom pravu igraju mnogo važniju ulogu nego izvršioci uostalim pravima.

Ni starom slovenskom ni srpskom pravu nije bilo poznatoni zakonsko ni testamentalno nasljeđivanje. Pod uticajemVizantije i prilično razvijene trgovine, te raspadanja porodičnihzajednica, u srednjevjekovno] srpskoj državi javila se individu-alna svojina i s njom pravo nasljedstva srodnika. To je važiloza vlastelu. Izgleda da je testamenat bio nepoznat"),

Iz svega izloženog se može izvući zaključak da je najvjero-vatnije da sloboda testiranja nije bila poznata u početkupojedinih pravnih sistema ni kod jednog naroda nego se poste-peno razvijala, dok je dobila svoj posljednji stepen. Doduše,ne .može se tačno tvrditi da se ta sloboda morala razvijati onakokako to pravnici pretpostavljaju i kako smo mi pokušali da

17) Paul, Wilutzky, op. cit. s. 179.18) Dr .. Branislav Nedeljkovič, porodica i nasljedstvo, »Arhiv«, 1940.,

str. 22. .19) Dr. Branislav Nedeljković, op, cit. str. 23.

3

34

iznesemo. Moglo je biti i nekih otstupanja od toga. Ali se možesa sigurnošću tvrditi, da se sve razvija po .izvjesnim logičnimi vječnim zakonima.

Pravnici su pokušali razvitak testamenta svrstati po perio-dama. Taj razvitak se veže za razvitak institucije svojine. Unajstarije doba je svojina pripadala porodici. U to doba.je moglobiti neke vrste testamenta i to u naročitaj formi pomoćuusvajanja nekog u porodici, adoptio in hereditate. Razvijanjemindividualne svojine pojavljuje se više testamenata 'kao naprimjer u obliku poklona na slučaj smrti. Svečana formase manifestovala pomoću posrednika koji bi izvršio poklon,Poklonaprimac bi na primjer došao u kuću poklonodavca ičastio. Kasnije nije trebao ni posrednik, dok se nije na koncurazvilai potpuna privatna svojina.

2. Sloboda testiranja u savremenim zakonodavstvima. - Udosadanjem našem izlaganju htjeli smo da iznesemo gle-dišta pravnih pisaca i istoričara u pogledu slobode testiranjau najstarije doba pravnog razvitka kod pojedinih naroda, čijisu pravni sistemi imali uticaja na savremena zakonodavstva.Najviše smo se pazabavili u tom pogledu na istariji rimskogprava i njegovog razvitka, jer je rimsko pravo poslužilo mnogimzakonodavstvima kao osnov. Osim toga dugo je vremenavladalo mišljenje u svijetu da ono nosi u sebi univerzalnikarakter. To je imalo velikog uticaja pri kodifikacijamanacionalnih prava. Sva zakonodavstva koja su prožeta njegovimduhom uzela su kod nasljednog prava rimsku koncepciju upogledu raspolaganja imovinom na slučaj smrti. S manjim ilivećim korekcijama svuda je usvojena sloboda testiranja kakvaje postojala u klasično doba rimskog prava. Smatralo se da jesloboda pravilo a ograničenje samo izuzetak koji vrijedi zanajbliže srodnike ostavioca. Ova sloboda je naročito odgovaralafilozofskim shvatanjima koja su vladala u doba ovih kodifi-kacija. Individualizam se - ogledao i u slobodi raspolaganjasvojom imovinom' kako inter vivos tako i mortis causa. I uslučaju kad se defunctus ne posluži pravom da slobodno moženapraviti raspored svoje imovine na slučaj smrti nego ostavi tovolji zakonodavca, smatra se da je i tada njegova volja bilapresudna u pogledu njegove imovine. Smatra se da je on' bašhtio da uzmu njegovu imovinu poslije njegove smrti lica kojazakon određuje. To je upravo njegova pretpostavljena volja,

35

njegov prećutni testamenat. Takve koncepcije su usvojene kodsvih zakonodavstava koja su bazirana na pandektnom pravu.Takav je slučaj s francuskim, austrijskim, srpskim i drugimgrađanskim zakonicima.

Prva kodifikacija je izvršena u Francuskoj. Iako je zakonomod 7. ožujka 1793. bila ukinuta sloboda testiranja iz političkihrazloga da se ovim putem ne bi uspostavili odnosi koji supostojali prije Revolucije, ona je ponovo uvedena s institucijomnužnog nasljednog prava"). Testamenat je kod ovih zakono-davstava glavni osnov za pozivanje na nasljedstvo.

Interesantno je da se pomene propis § 422. sovjetskoggrađanskog zakonika koji govori o raspolaganju imovinom naslučaj smrti. Prema tome propisu testamenat je naredba zaslučaj smrti o predaji imovine licima koja po zakonu imajupravo na nasljedstvo. To su potomci, preživljeli bračni drugovii sva drug-a lica, pod uslovom da su nesposobna za rad, da sunajmanje godinu dana prije ostaviočeve smrti bila od njegaizdržavana. Testamenat postoji i u slučaju ako se radi o raspo-djeli imovine pomenutih lica u drukčijoj srazmjeri nego je topredviđeno zakonom. Testator može testamentalnom nasljednikunaložiti legat, nalog, ali samo u korist zakonskih nasljednikakoji se u ovom slučaju smatraju kao povjerioci de cuius-ovi=).

20) Đorđe Krstić, Nasljeđe na seoskim dobrima.o-Arhiv«, 1929., str. 182.21) Dr. 'Arsen Čubinski, op. cit. str. 452.

. .-,

DRUGI DIO

NASLJEĐIV ANJE I SLOBODA TESTIRANJAPRIJE ISLAMA KOD ARAPA

U prvom dijelu ovoga našeg rada nastojali smo da pružimojedan letimičan i kratak pregled istorije testamenta i sloboderaspolaganja imovinom na slučaj smrti. Pri tome smo se držaliuobičajene prakse pa smo taj razvitak prikazali u glavnom narimskom pravu. Ujedno smo pokušali da tome razvitku damojedan opći karakter, ispitujući uzroke i uslove pod kojima serazvijala sloboda testiranja.

U ovom dijelu pokušaćemo da ispitamo kakav je bio sistemnasljeđivanja kod Arapa prije islama. Pri ovom ispitivanju nesmijemo ispustiti iz vida specijalne društvene prilike prije islamakod Arapa, kao i sve druge važnije okolnosti koje su uticalena razvitak njihova života.

Arapsko Poluostrvo na kome se razvijao život predislamskihArapa s malim izuzecima je pješčana pustinja koja nije pružaladovoljno uslova za normalan razvitak jednog kulturnijeg života.Materijalni život, osim u rijetkim oazama i primorskim mjestima,bio je vrlo oskudan i bijedan. Dok je u primorskim krajevimai tim oazama bila razvijena zemljoradnja, u ostalim dijelovimapoluostrva je stočarstvo bilo glavno zanimanj e. Predislamskaarapska poezija koja je ogledalo kako duhovnog tako i mate-rijalnog života odiše pustinjskim i nomadskim životom.Pustinjski Arap je stalno u pokretu, tražeći bolje uslove zaživot. Njega nema šta da veže za jedno mjesto. Zemlja mu nijemogla pružiti ni najpotrebnije za održanje golog života. Toga je sililo da traži bolje uslove za život. Ta teška životna borbarazvijala je u njemu ratnički duh koji je prelazio u otimačinui pljačku. Ovo je gotovo glavno zanimanje i jedino sredstvo zaodržavanje života. Ovi slabi i teški životni uslovi ogledali su sei na duhovnom stvaranju ovog naroda. Smisao za veću i jačudruštvenu zajednicu nije se mogao razviti u dovoljnoj mjeri izbog slabih komunikacionih uslova. Tu je povoljan teren zarazvitak porodičnog i plemenskog egoizma. Nešto bolji uslovi

40

za duhovni razvitak bili su u gradovima u kojima je cvalatrgovina. Na jugu Arabije cvao je kulturni život. Isto tako nasjeveru pod uticajem persijske i vizantijske kulture. Međutim,u centralnoj Arabiji, može se reći, da nije bilo nikakve kulture,jer nije bilo ni stalnog zadržavanja na jednom mjestu. Dok suse na sjeveru' i jugu miješali pomoću trgovine s kulturnimnarodima, oni iz centralne Arabije, izolovani od svakog uticaja,pravili su zasjede i pljačkali karavane, koje su prolazile krozpustinju i nosile trgovačku robu.')

Pogrešno je mišljenje koje vlada u svijetu da su Arapiprije islama bili. posve izolovani od ostalih naroda koji su u todoba bili nosioci kulture. To se može reći samo za one izcentralne Arabije. Međutirri, Arapi iz ostalih dijelova Arabijeodržavali su vezu i u materijalnom i, u duhovnom pogledu sasusjednim narodima. Trgovina, uticaj grčke i persijske kulture,razne misije jevrejstva i hrišćanstva, koje su navaljivale naArapsko Poluostrvo s namjerom da prošire svoju vlast, nisubile bez ikakva uticaja. Arapsko se Poluostrvo nalazilo, dakle.između dvije velike kulture, na istoku persijske a na zapadugrčke. Međutim, taj uticaj nije bio koliki bi se mogao očekivati,jer osvajanje ovog poluostrva zahtjevalo je mnogo i ličnih imaterijalnih žrtava"), Arapi su mnogo izostajali iza svojihsusjeda u kulturnom pogledu. Živjeli su' po plemenima. Oni izcentralne Arabij e su se stalno selili od mj esta do mj esta, te kaonomadi nisu bili vezani ni za jedno određeno mjesto. U raznagodišnja doba sa svojim blagom obilazili su pojedine predjele,tražeći vode i paše. Arapi prije islama nisu potpadali pod uticajkulture svojih susjeda iz više razloga. Oni su se razlikovali posvojoj prirodi od njih, razdvajalo ih je more, brda i pustinje,a naročito one iz centra!ne Arabije, velika udaljenost od grčkogi persijskog društvenog i duhovnog života. Osim toga arapskije narod bio nepismen i rij etko se nalazilo lica koj a bi' znalačitati i pisati. Primali su od susjeda samo ono što je bilo pristu-pačno pustinjskom čovjeku. Teški životni uslovi stvorili su odArapa tip površnog čovjeka 'koji ne produbljuje stvari, negoih gleda okom jednog praktičara koji traži neposrednu koristod njih, što nije slučaj kod Grka i Perzijanaca.

1) Ahmed Emin, Fedžrul islam, III. izdanje, Kairo, 1935., s. 6.2) Ahmed Emin, Fedžrul islam, III. izdanje, Kairo, 1935., s. 19.

41

lnteresantno je naglasiti da žena kod Arapa prije islamau mnogim granama života učestvuje zajedno s muškarcem.Ona privređuje zajedno s njim. Samo što nije bila sposobnaza rat, a rat je bio osnov i izvor života. Zato je žena bila zapo-stavljana, jer su prava bila prema dužnostima.

Iako su Arapi prije islama živjeli po plemenima odvojeno,postojala je veza koja je spajala Arape cijelog poluostrva ujednu nacionalnu zajednicu. Ta veza je pojačavana opasnošćuod zajedničkog neprijatelja koji je stalno navaljivao na njih.Ta se veza njegovala održavanjem naročitih godišnjih skupovai proglašenjem Meke svetim mjestom svih Arapa. Osim togapojedina plemena su nastojala otkloniti međusobna neprijatelj-stva pomoću bračnih veza .izrneđu se.

Poznato je, da se pojedini narodi imeđu se razlikuju kaoi same individue po običajima, shvatanjima, stepenu inteligencijei u svemu drugom što se odnosi na duhovnu i materijalnukulturu.

Već smo podvukli da pustinjski Arap ne nalazi dovoljnouslova za život u zemlji na kojoj se kreće. Zemlja je za njegasamo prostor za stanovanje. Neplodnost zemljišta je uzrok dase više cijenila pokretna imovina od nepokretne. Pokretnu možeda nosi sa sobom i da je lakše pribavi. Sva njegova imovinasastojala se iz najnužnijih stvari za život - život kojim živipustinjski Arap. Kao najglavniji i gotovo jedini izvor njegovabogatstva je deva. Ona ga svojim mlijekom i mesom hrani,svojom dlakom i kožom odijeva, a u pustinji služi kao najboljesaobraćajno i prenosno sredstvo, koje nazivaju pustinjskomlađom.

Usljed slabih i oskudnih materijalnih uslova i duhovnirazvitak je bio slab i neznatan. Jednostavni i primitivni pravnisaobraćaj nije mogao zahtjevati ni stvoriti neki razvijenijipravni poredak, a pogotovo privatno-pravni. Zbog bijede isiromaštva stanovnici Arapskog Poluostrva nisu mogli ni sanjatio nekom duhovnom razvitku i napretku. Oni su silom prilikapraktični i nisu ih mogli ineteresovati neki dublji problemi, jerse morao na prvom mjestu boriti za svoje održavanje.

Kod Arapa prije islama nije postojala neka organizovanavlast niti sudstvo koje bi štitilo red i bezbjednost i koje bi dijelilopravdu među plemenima i pojedincima. Kako pojedinci tako ipojedina plemena su obično samovlašćem rješavali međusobne

42 43

3) Ahmed Emin, op. cit. s. 276.4) Mahmud Šukri El Elusi El Bagđadi, II. izdanje, Egipat, 1924., 1.,

str. 308.5) Ahmed Emin, op. cit. str. 276.

stepen duhovnog razvitka i privrednog života, jer imovinapripada više porodici nego pojedincu.

Materijalni napredak je jedan od najvažnijih činilaca iuslova za duhovnu kulturu. Da bi čovjek udovoljio višimciljevima kojima teži, potrebna su mu u najviše slučajevaizvjesna materijalna sredstva. Težnja za ostvarenjem tih višihciljeva potiču čovjeka na stvaranje i rad. Ideali i ciljevi kulturnogčov jeka gone da razmišlj a kako bi ih ostvario sa stečenomimovinom. Covječiji -život je i previše kratak da bi mogao zavrijeme njegova trajanja ispuniti sve svoje želje i ostvariticiljeve. Sem toga čovjeku je urođeno da stalno teži nekomvišem idealu, do koga se obično ne dopire. Jedino što mu ostaje,to je da se nalazi na putu njegova ostvarenja. Naša nesposobnostda postignemo te svoje ciljeve za života nagoni nas da poradimo,na njihovu ostvarenju i poslije naše smrti. Naša su nastojanjakroz čitav život angažovana da obezbjedimo poštovanje' naševolje. štaviše htjeli bi da osiguramo njeno poštovanje i poslijesmrti. Nagon za životom nas sili da po svaku cijenu živimo iposlije naše smrti. Mi dajemo pravac životu u kome više fizičkine učestvujemo. Nismo zadovoljni s kratkoćom našeg života,pa hoćemo da osiguramo sebi prije smrti da se naša voljarespektuje i po prestanku života, bar u pogledu plodova našegličnog rada i truda. Zadovoljnije umiremo kad smo uvjereni daće naša volja biti poštivana u pogledu onog zašto smo se borili,dok smo bili u životu. Otud se stvorila ideja da vječito zadržimosvoje pravo na dobrima koja smo stekli. Smrt nam dopušta dauživamo svoja dobra samo izvjesno vrijeme. Zato nastojimo daodredimo lice koje će zauzeti naše mjesto i uživati to pravomjesto nas.

Nas specijalna interesuje kako su bili regulisani odnosi kodArapa prije islama u pogledu univerzalne i singularne sukcesijena slučaj smrti. Da bi mogli pravilno shvatiti i tumačiti šeriatskepropise, moramo poznavati odgovarajuće propise koji su važilikod Arapa prije pojave islama. Mnoge institucije u šeriatskompravu ostale bi nam neobjašnjive kada ne bi konzultovali pred-islamsku literaturu i običaj no pravo. Ima pravnika koji s pravompodvlače, da. je običajno pravo Arapa prije islama jedan odpomoćnih izvora šeriatskog prava. To svoje mišljenje bazirajuna kur'anskom propisu: »Slijedi put kojeg je označio Ibrahim ... «.Mnoge institucije šeriatskog prava potiču iz arapskog običajnog

•

odnose"). U naj vise slučajeva se rješavalo silom i oruzjern.Uzurpacije su bile redovna pojava. Veli se da su najumjerenijiprivezivali svoje pse na plodnirn zemljištima pa dokle bi dopiraolavež pasa, računalo se da su ta zemljišta pripadala odnosnamlicu.

Ne može se poreći da i najprimitivnije društvene zajednicenemaju nekog uređenja i propisa koji regulišu njihove odnose.I Arapi u najstarije i najprirnitivnije doba svoje istorije imalisu izvjesno pravno uređenje koje je bilo nerazvijeno i primitivnoi nije se dovoljno osjećalo u međusobnom životu .

Među Arapima prije islama dijelili su pravdu i rješavalisporove jedna vrsta izbranih sudija. To su obično bili ugledniljudi koji su se odlikovali sposobnošću i popularnošću u plemenu.Oni su najviše sudili u sporovima koji bi nastali usljed takmi-čenja u junaštvu, slavi, vrlinama, položaju u društvu, slavnomrodu i porijeklu i drugim. -Svako pleme. je imalo ovakve ljudekojima bi se obraćali svojevoljno"), Ove sudije nisu konzultovalineke pisane i kodifikovane zakone niti su im služili neki poznatipropisi. Oni su se pridržavali običajnog prava i tradicije. Nekadsu sudili na temelju svog iskustva i ličnog uvjerenja, nekad popropisima židovskog prava, koji su dopiraii do njih. Propisi pokojima se sudilo nisu imali sankcije u današnjem smislu. Zavisiloje od volje parničara da li će se obratiti ovim sudijama. Presudase nije mogla prinudno izvršiti, iako bi se' stranke obratile sudui on im sudio. Presude, dakle,. nisu bile izvršive u današnjemsmislu riječi ni prema jednoj stranci, jer je od njihove voljezavisila da li će se povinjavati presudi ili ne. Jedina sankcija jebila što je osuđena stranka bila izvrgnuta mržnji plemena, akone bi dobrovoljno izvršila naloge iz presude").

Kako se vidi pravni odnosi a i propisi koji su regulisali teodnose bili su posve nerazvijeni. Privatno-pravni odnosi susvakako još nerazvijeniji. Propisi stvarnog, obligacionog pa iporođičnog i nasljednog prava su bili oskudni. Imovinski odnosisu specijalna bili nerazvijeni usljed slabog materijalnog stanja.Raspolaganja među živim su bila rijetka, a pogotovu na slučajsmrti, jer smisao za raspolaganje na slučaj smrti iziskuje viši

44 45

'prava prije islama. One nam postaju jasne jedino ako poznajemoprilike i okolnosti pod kojima su stvorene. Svaka pravna insti-tucija ima svoju isto riju koju moramo poznavati da bi "je moglipravilno shvatiti i u društvu primjenjivati. Takav je slučaj i sašeriatskim pravom. I ukoliko je islam donio nove norme ipropise, oni će nam biti shvatljivi istom kad ispitarno kakvi supropisi regulisali izvjesne životne odnose prije pojave islama ida li su isti zadovoljavali životne potrebe, te šta je nagnalozakonodavca da ih zamijeni ili reformiše i saobrazi novim potre-bama društva. Sem toga potrebno je 'naglasiti da islam, i kaovjera, nije stavio van snage sve što je prije njega bilo. On' jenaprotiv imao da usavrši ono što .je zatekao. To se naročitoprimjećuje kod propisa koji regulišu odnose među ljudima. Onje mnoge ustanove zadržao kakve je zatekao,' jedan najvećibroj prilagodio je novim potrebama ljudske zajednice, a dokinuoje samo one institucije i propise koji su bili u suprotnosti smoralnim principima njegovog učenja. Iz navedenih razlogapotrebno je ispitati organizaciju društva prije islama i normekoje su regulisale odnose u njemu.

što se tiče privatnog prava možemo reći da imamo vrlomalo podataka koji bi nam mogli pružiti jednu sliku o regu-lisanju privatno-pravnih odnosa prije islama. I ukoliko bi semoglo naći, to je razbacano po raznim djelima koja se ne bavespecijalno pravom. Šeriatski pravnici, izgleda, da nisu mnogopažnje posvećivali običajnom pravu koje je živjelo prije islama.Izgleda nam da je uzrok torne što je to običaj no pravo bilovrlo primitivno, a naglim širenjem islamske države i -dolaskomu dodir s daleko kulturnijim narodima, bili su kulturno pobje-đeni od njih, te nisu ni obraćali toliko pažnje na prirnitivnoobičaj no pravo Arapa prije islama. Sem toga jedna velika većinašeriatskih pravnika nije poticala iz Arabije u kojoj se islampojavio. To se može vidjeti i kod pravnih škola na čije pret-stavnike utiče sredina iz koje su ponikli i u kojoj su se razvijali.

Zato smo prisiljeni dau mnogim slučajevima pravimo pret-o postavke u pogledu pojedinih propisa koji su važili prije islama.Osim toga nekad možemo i indirektno iz šeriatskih propisazaključiti, kako su pojedini životni odnosi bili regulisani prije.Zato nam mogu da posluže vrlo dobro primjeri islamskogzakonodavca koji se služio postepenim donošenjem propisakod pojedinih društvenih odnosa.

Poslije ovih općih napomena pokušaćerno ispitati kakav jenasljedni sistem vladao u arapskom društvu prije pojave islama.Ispitaćemo na koji se način likvidirala imovina jednog lica naslučaj smrti i kako se vršila sukcesija te imovine s jednog licana drugo: Potrebno nam je, dakle, ispitati da li je bilo indi-vidualne svojine, kako se raspolagalo s njom, da li je prelazilana intestatske ili testamentalne nasljeđnike. U prvom dijelu ovognašeg rada mi smo se opredijelili za tezu koja zastupa mišljenjeda u najstarije doba društvenog razvitka nije ni bilo nasljeđi-vanja u svojinu u današnjem smislu riječi, jer je sva imovinapripadala zajednici, porodici kao pravnom licu, koja nije izu-mirala a koja se i vještački obnavljala adopcijom, te da sučlanovi te zajednice dobivali izvjesna dobra samo na uživanje.Pošto nije bilo nikad defunctusa, to nije moglo biti ni riječio nasljeđivanju. Isto tako kad se razvila institucija nasljeđa,prvo je bilo intestatsko nasljeđivanje, a poslije toga dolazisloboda testiranja i testamentalno nasljeđivanje.

Ne mogu se poreći izvjesni zakoni po kojima se upravljarazvitak društva. Savršenije forme pojedinih pravnih institucijasu svakako kasnijeg datuma. U načelu svako društvo moraproći kroz izvjesne faze svoga razvitka, dok dostigne savršenijuformu. Nama izgleda da se ova opća načela mogu primjenitii na arapsko društvo prije pojave islama. Činjenica je, da suArapi prije islama živjeli najprimitivnijim životom. Njihov životje bio strogo plemenski. Iako su postojale neke veze izmeđupojedinih plemena, poznato je opet da su između njih vođenitrajni ratovi koji su nekad trajali i po 40 godina. Da bi moglidobiti jednu jasniju sliku o sukcesiji imovine na slučaj smrti,potrebno je' ispitati sve okolnosti koje bi mogle da utiču naovu instituciju.

Prije svega' smo konstatovali da institucija nasljeđa stojiu vezi s ustanovom privatne svojine, porodice, kao i državnezajednice.

lako je postojala neka veza koja je okupljala Arape scijelog poluostrva, ipak je' plemenski osjećaj toliko njegovani bio odlučujući da se može slobodno tvrditi da je pleme sasvojim interesima bilo iznad svega. Pojedinac se posve gubiou tom kolektivu i o njemu se vodilo računa samo kao o jednomčlanu plemena, te povreda časti i interesa pojedinaca su bilaidentična s čašću i interesima plemena. Arapski nacionalizam

46

J je bio u dosta velikoj mjeri . razvijen, kad su dolazili u pitanjeArapi i drugi narodi. Arapi su strogo vodili računa o pri-padnosti pojedinim. plemenima i njihovim ograncima. To senajbolje vidi iz njihovog odličnog poznavanja geneologije.Svaki Arap je poznavao više desetina djedova i 12radjedova odkojih je poticao. Oni su taj rodoslovni lanac obično vezali zaneke vjerovjesnike i Božije poslanike. Koliko je to bilo kodnjih razvijeno najbolje se vidi iz toga, što su i za svoje konjeznali po 15-20 koljena od koga su poticali i to kako muškutako i žensku lozu. Mnogo su poklanjali pažnje -svorn porijeklui čuvali da se ne miješaju s neodgovarajućim i nedostojnimčlanovima drugih plemena. Dakle, plemenski osjećaj je biorazvijen do maksim uma.

Porodična je veza takođe jaka. Porodice su male ćelijeplemena, male jedinke od kojih je sastavljeno pleme. Porodicaje najmanja društvena jedinica, te ukoliko je u njoj zdrav život,utoliko će i samo pleme, sastavljeno od njih, biti jako i veliko.Koliko je jaka veza između pojedinih članova u porodici, teporodica kao članova plemena možemo posredno zaključiti izpropisa koje zavodi islam. Društveno uređenje kod Arapa prijeislama bilo je nepodesno za jači kulturni razvitak, nije bilo ustanju da odolijeva navalama sa strane, kao što nije zadovo-ljavalo ni potrebe unutrašnjeg arapskog društvenog života.Ono se moralo postaviti na druge, zdravlje temelje. Trebalo jeotkloniti sve smetnje i prepreke koje su pođržavale neslogu irazdor među pojedinim plemenima pa i čitavim arapskim na-rodom. Islam dolazi s novim učenjem, novijim principima,novim društvenim uređenjem. Na prvom mjestu postavlja prin-cipe koji će ujediniti u jednu 'zajednicu politički i vjerski raz-jedinjeni arapski narod. Nastoji da otkloni uskogrudnost iegoizam porodice, plemena pa i arapskog nacionalizma. Islamje imao u zamisli jednu sveopću ljudsku zajednicu u kojoj sepojedinci ne cijene po pripadnosti izvjesnim porodicarria, ple,menima ili nacijarna, Ljudi se cijene po svojim ličnim spo-sobnostima i vrlinama. Ljude treba cijeniti po tome kolikokoriste ljudskoj zajednici. Kod Boga je najpribraniji onaj kojije najpobožniji, koji se vlada po propisima religije, inne ekre-mekurri indallahi etkakurn"). Iz ovog propisa možemo indirektno

0) Ahmed Emin, op. cit. str. 86-,

47zaključiti da prije pojave islama postoji jedan drugi kriterij umpo kome se ljudi cijene, da li pripadaju izvjesnim porodicama,plemenima i nacijama.

Da bi .bila što čvršća porodica i pleme morale su svepravne institucije koje su djelovale u tom pravcu odgovaratitim ciljevima. V jerovatno da nije bilo individualne svojine udanašnjem smislu, u smislu rimskog prava, izuzam u mjestimagdje je cvala trgovina kao u Meki i drugim mjestima. Sva dobra,kako pokretna tako i nepokretna, izgleda, da su pripadalaporodlci, plemenu kao pravnom licu. Pojedinci su mogli dobitiu svojinu samo najnužnije i najpotrebnije predmete s kojima suse. služili svakodnevno. Kroz. istoriju se pravo pojedinaca upogledu sticanja svojine na pojedinim stvarima mijenjalo. Ukoliko se već i davalo slobode pojedinim članovima da raspolažus dobrima zajednice, to je bilo u. interesu upravljanja i raspo-laganja za potrebe same zajednice. Trebalo je da prođe mnogovremena, da se pojedincima dozvoli raspolaganje tim dobrimainter vivos. Pojedinac se gubio u zajednici i sve njegove funkcijei pravni poslovi bile su funkcije same zajednice, te nisu mogleu principu ići na štetu nje same. Njeni članovi su samo njenooruđe, njeni organi koji u ime nje funkcionišu, Ti članovi supostojali. u interesu porodice i plemena. Porodica je vezalačlanove u jedan snop, da bi postala što jača. Ideja porodičneVeze i solidarnosti razdvajala je društvo na jedan beskonačanbroj odvojenih tabora s posebnim i egoističnim ambicijama, štosmeta rađanju il razvijanju bratskog osjećanja među ljudima").

Istorija nasljeđa se osnivala u najstarije doba na posto-janju jedne zajednice kojoj prema torne pripadaju sva dobrajednog lica. Ta zajednica je u prvi mah pleme, ali se, docnije'ograničila na porodicu").

Porodica kao titular prava ne nestaje. Ona je vječita, a onikojih nestaje jednih za drugim, to jest članovi porodice, nisutitulari prava. Na taj način, po ovom shvatanju, onaj koji sezove nasljednikom, to u suštini nije: on ne može naslijediti, jerda bi se naslijedilo treba da postoji de cuius a de cuiusa nema,pošto porodica ne umire. Članovi koji prethode. tobožnjemnasljedniku .nisu bili sopstvenici dobara, ona su porodična a oni,

7) Zivojin Perić, op, cit. str. 103.8) Dr. Borislav T. Blagojević, Zakonsko nasljeđivanje u svojinu izmedu

bračnih drugova, »Arhiv«, 1939., str. 222.

48

samo plođouživaoci=). Ovo shvaćanje odstranjuje svaku idejunasljeđivanja.

Porodica je bila stub religioznog, nacionalnog, privrednogi moralnog. Ovdje prošlost i tradicija igraju vidnu ulogu.Porodica je prošlost, sadašnjost i budućnost. Mrtvi žive .uličnostima živih.

Nama izgleda da se ova opća načela primitivnog društvamogu primjeniti i pretpostavitj za Arape prije islama, bar unajstarije vrijeme. Istom u kasnije doba se moglo razviti pravonasljeđivanja. Nama izgleda da je član porodice i plemena unajstarije doba samo izuzetno mogao raspolagati dobrima kojasu pripadala toj zajednici. Trebalo je vremena da ti članovimogu sticati dobra za sebe i da s njima mogu slobodno raspo-lagati inter vivos. Svakako je kasnije priznato pravo pojedin-cima da s tim istim stvarima mogu raspolagati i na slučaj smrti.Prvo sa stvarima koje su im pripadale kao njihova osobina.

Težište našeg pitanja je, da li je u Arabiji prije islamapostojalo intestatsko ili testameritalno nasljeđivanje. v eć smonapomenuli da ne raspolažemo s dokumentima koji bi nammogli pružiti sigurne i neosporne dokaze o tom pitanju. Izsvega izloženog mi bi mogli primiti pretpostavku da je posvelogično da je moralo predhoditi zakonsko nasljeđivanje koje jeu prvom redu imalo u vidu interese porodice koja se održavalapomoću muških potomaka. Ovu pretpostavku osnivamo L načinjenici što je nečega sličnog bilo kod starih Jevreja kojis Arapima zajedno pripadaju istom stablu ljudskog roda -semitskog porijekla. Kod Jevreja u najstarije doba dok su se .još bavili 'poljoprivredom u Palestinu svako pleme je imalo svojuposebnu teritoriju, a svaka porodica opet svoj odijeljen! dio.S obzirom na porodični karakter zemljišta nastojalo' se daimanje ostane u porodici. Tim s-e objašnjava da su pri naslje-đivanju imali prednost muški nad ženskim potomcima pa su inajbliži srodnici mogli međusobno stupiti u brak, samo da seodrži imovina u porodici"), Osim toga može nam poslužiti! kaoprimjer koliko se nastojalo da se održi porodica kao pravnolice i to, što je običaj no pravo u Arabiji priznavalo ugovore o

Sa) Strabos Erdbescheibung, tib. Dr. A. Forbiger, IV., S. 76., NQ 783.,Berlin, dritte Auflage, 1855.-1908. Navodi Dr. M. Begovića: Šeriatskobračno pravo, Beograd, 1936., str. 29.

9) Đorde Krstić, op. cit. str. 181..

49

potpunoj adopciji. Ovu ugovori su bili" dosta česti i zasnivali suizmeđu usvojioca i usvojenika civilno srodstvo i nasljedni odnos.Usvojeno dijete ulazilo je u porodicu svoga usvojioca i uživalosva prava i imalo sve dužnosti kao rođeno dijete"). U početkuje islam trpio adopciju, ali je kasnije ukinuta kao ustanovakoja je bila na štetu krvnih srodnika. Islam nije htio da trpivještačkih porodica. Osim toga islam je nastojao da raskinečvrstu vezu porodice koja je prije njega održavana u Arabiji,jer je to išlo na uštrb razvijanju osjećanja za jednu širu ljudskuzajednicu. Islam je nastojao da porodici da njenu odgovarajućuulogu, te. da oslabi njen strogi egoizam koji je vladao prijeislama. Prema običajnom pravu prije islama u Arabiji se vodilomnogo računa o tome da se dijele prava prema dužnostima.Zato je mogao naslijediti samo onaj muški najbliži srodnik kojije mogao »jahati konja« i »sablju pasati«. Dakle, samo onajkoji je mogao ratovati i svoje štititi od neprijatelja. Ženske,kao ni muška djeca, nisu mogli naslijediti, jer su bili nesposobniza rat koji je bio glavni! izvor bogatstva i jedan' od načinasticanja imovine"). Arapi su oštro reagirali kad je islam daoprava nasljeđa ženskim licima i djeci. Iz toga proizlazi da supozivana na nasljedstvo samo lica muškog pola i sposobna daučestvuju u ratu, jer su samo ona u stanju da održavaju porodicui pleme i da ih oružjem brane od neprijatelja. Razumljivo jeda je nasljednik morao biti unaprijed određen. Teško je vjero-vati da je ostavljeno na volju pojedincu da odredi lice koje ćestupiti u imovinska prava poslije njegove smrti.

Postavlja se pitanje da li je pored zakonskog nasljeđivanjapostojala sloboda testiranja. Nama izgleda da te slobode nijebiJo uopće. Ukoliko se razvila, to je moglo biti samo ukasnije doba, pred samu pojavu islama. Međutim, ne može se, ,

poreći da te slobode nije biJo pred pojavu islama. Iz tradicijese vidi da se u izvjesnim slučajevima moglo slobodno raspo-lagati na slučaj smrti cijelom imovinom, ako nije bilo muškihza rat sposobnih srodnika. Muški srodnik je vjerni čuvarognjišta, običaja, svetih tradicija, porodičnih uspomena i imo-vine svojih predaka. To se samo posredno da zaključiti. Među-tim, nama ovo ne izgleda prihvatljivo. Mogli bi primiti pretpo-stavku da je postojala sloboda raspolaganja izvjesnim dijelom

10) Dr. Mehmed Begović, O adopciji u šeriatskom pravu, »Arhiv«,1934., str. 29.

") Taberi, Tefsir, IV., str. 185.4

50

•

svoje imovine u obliku legata. Ni sam islam ne poznaje testa-mentalnih nasljednika pa je teško pretpostaviti da ga je pozna-valo arapsko običajno pravo. Mi smo već naglasili da je testa-mentalno nasljeđivanje znak jednog razvijenijeg društvenogoblika. To se može vidjeti i iz Muhamedove izreke da nasljed-nika određuje Bog, i daje svakom njegov dio. Ne govore namnikakvi ozbiljniji razlozi da bi islam ukinuo tu slobodu da jepostojala. Donekle bi moglo da nas na to navede ukidanjeugovornog nasljeđivanja koje je važilo u Arabiji prije islama.Mogao bi biti razlog tome sprječavanje pojedinaca da eventu-alno ne bi zloupotrijebili to svoje pravo na štetu zajednice kojuje islam imao na prvom mjestu u vidu. Najpribližnije je mišljenjeda je postojala sloboda raspolaganja na slučaj smrti izvjesnimdijelom imovine u vidu legata. Poznato je da je bio običaj kodArapa da ostavljaju legate stranim licima da bi se mogli pono-siti i hvalisati. Tim bi se mogao najlakše objasniti kur'anskipropis koji u početku islama stavlja u dužnost pojedincima daostavljaju legate poslije svoje smrti roditeljima i najbližim srod-nicima. Kur'an usvaja propis običajnog prava o slobodi zavje-štanja samo što ga čini obaveznim u pogledu roditelja i naj-bližih srodnika. što se tiče drugih lica, to prepušta slobodnojvolji pojediaca.

Ima pravnika koji zastupaju mišljenje da je sloboda testi-ranja postojala daleko prije islama, ali pod izvjesnim uslovima.Oni vele da je arapsko običajno pravo dozvoljavalo licima kojanemaju muškog potomstva da slobodno raspolažu cijelomimovinom u korist samo muških lica koja su sposobna da»konja jašu« i »sablju pašu«, jer nasljednik odnosno legatarmora biti u stanju da se brani od neprijatelja i da štiti svojadobra. Kao argumenat njima služe i slijedeće tradicije, čiji jesadržaj određivanje dijela s kojim se može po volji raspolagatina slučaj smrti. Ovo se desilo kad je bio bolestan Muhainedovdrug Sad ibni Ebi Vekas. Kad ga je Muhamed posjetio ovaj gaje upitao da li može testirati sa 2/3 svoje imovine, jer je mnogobolestan, a ostavlja iza sebe samo jednu kćerku. Kad muMuhamed nije odobrio, on ga je pitao za Ih. I za to je dobionegativan odgovor. Za 1/3 dobio je odgovor: »Da, ali je il/omnogo, jer bolje je ostaviti nasljednike bogate nego ih ostavitida prosjače-s"). Iz ove tradicije pravnici izvode zaključak da je.

12) Buhari, Sahih, Egipat, 1311., sv. IV., str. 3.

5t

pomenuti Muhamedov drug tražio mišljenje od njega da li možeraspolagati imovinom kao što je mogao po običajnom pravu kojeje važilo prije islama. U ovom smislu postoji još jedna tradicijakoja se prenosi od Halife Omera. Njemu je došao neki Šejh irekao: »Vladaru pravovjernih, ja sam star čovjek a imam velikobogatstvo. Naslijedi će me neki pustinjski Arapi kao dalji rođaci,čija je srodnička veza daleka. Mogu li napraviti raspored cije-lom svojom imovinom?« Omer mu nije dozvoli o (ja emirelmuminin, ene šejhun kebirun, ve mali kesirun, ve jerisuni ara-bun mevali kelaletun menzuhun nesebuhum, efe usi bi mali kulli-hi? Kale la ..... )13). Još jedna tradicija ukazuje da su Arapi uizvjesnim slučajevima raspolagali na slučaj smrti cijelom svojomimovinom. Priča Musab ibni Sad da je njegov otac u bolestipozvao Muhameda i tražio od njega odobrenje da po svojojvolji napravi raspored cijelom svojom imovinom, ali mu nijedozvolio-više od jedne trećine").

Činjenice koje su odlučivale da neko može biti nasljednikizvjesnog lica jest krvno srodstvo i ugovor. Po krvnom srod-stvu, kao što smo napomenuli, mogli su naslijediti muški srod-nici sposobni za rat i sposobni da donesu plijen. Djeca kao niženski srodnici nisu mogli biti nasljednici.

Na. temelju ugovora mogao je neko naslijediti, ako se dvalica saglase da će jedan za drugog platiti krvarinu u slučajuako jedan od njih izvrši ubistvo, da jedan za drugog odgovarai da preživjeli naslijedi. Drugi slučaj je ugovor o adopciji, Utom slučaju bi posinak dobio ime i pravo nasljedstva na zao-stavštinu poočima (usvojioca)15).

13) Seih Ahmed Ibrahim, IItizamut- Teberruati, Kairo, 1933., str. 516.14) Muslim, Sahih, V., 71, 1331.i5) Mehmed-Ali Ćerimović, Seriatsko nasljedno pravo, Sarajevo, 1937.,

str. 3.

4*

TREĆI DIO

TESTAMENAT U ŠERIATSKOM PRAVU

§ l.

POJAM NASLJEDNIKA U ŠERIATSKOM PRA YU

Zakoni moraju odgovarati potrebama života jednog naro-da, njegovu karakteru, kulturnim, političkim i socijalnim prili-kama. Svi narodi bazi raju svoje pravne sisteme gotovo naistim pravnim principima. Oni se razlikuju samo u pojedino-stima koje karakterišu pojedine narode. Takav je slučaj i sašeriatskim pravom. Pojam nasljednika u šeriatskom pravu neslaže se s onim u savremenim zakonodavstvima. Mi smo vidjelida se taj isti pojam ne poklapa u prvim počecima razvitkanasljednog prava s pojmom koji se razvio tokom istorije. Uprvo doba razvitka nasljednog prava nasljeđivala se' samoaktiva imovinskih prava ostaviočevih. Dugovi su ostajali ne-isplaćeni i za njih nasljednik nije odgovarao. Pojam univer-zalnog sukcesora koji je poznat u svim savremenim zakono-davstvima nije bio poznat ni u prvo doba rismkog prava. Njegasu životne potrebe stvorile kasnije. U prvo doba nasljednikstupa u imovinska prava ostavioca samo u pogledu njegoveaktive. Upravo on nasljeđuje samo imovinu a ne ostavioca kaotakvog. Dugovi ostaviočevi nisu ulazili u nasljednu masu.Usljed deminutio minima oni su se gasili s njegovom smrću.Međutim, u toku istorije prava, pojam nasljednika se mijenjai širi. Nasljednik postaje univerzal ni sukcesor, te na njegaprelazi kako aktiva tako i pasiva de cuiusa. On stupa mjestoostavi oca u centar njegovih imovinskih odnosa. Prima na sesva prava i obaveze koje su postojale u momentu ostavi očevesmrti, a imale su imovinski karakter, te nisu bile strogo ličneprirode. Ako nije bilo čiste aktive, nije se mogio ni govoritio nasljeđivanju. Dok je danas moguće da se nasljedstvo sastojiiz samih dugova, to nije bio slučaj u prvo doba njegova razvit-ka. Nasljednik u savremenom smislu stupa u sva prava ostavio-čeva, koja se odnose na njegovu imovinu a nisu strogo ličnog

56

karaktera. On ga nasljeđuje kao subjekta tih prava i obavezaa ne samo njegovu imovinu.

Ako uzmemo da postoje dvije koncepcije u pogledu naslje-đivanja: prva koja se sastoji u tome da nasljeđivanja može bitisamo, ako ostavilac iza sebe ostavi imovinu koja nije prezadu-žena i druga po kojoj neko može biti nasljednik i same pasiveostavi očeve, tada možemo reći da se po prvoj nasljeđuje samoimovina, a po drugoj ostavilac sa svim svojim pravima i oba-vezama u pogledu imovine.

Koncepcija šeriatskog prava je bliža onoj prvoj. U šeriat-skom pravu može biti nasljeđivanja samo, ako ima čiste imo-vine. Nasljednik se poziva samo na aktivu. On nikad ne odgo-vara za dugove ostaviočeve. Može se reći da ne postoji konti-nuitet između ostavioca i nasljednika. Po smrti ostavioca vodise jedan naročiti postupak u pogledu njegove imovine. To jejedna vrsta stečaja koja se otvara nad zaostavštinom. Sud uzajednici s nasljednicima vrši likvidaciju te zaostavštine. Premakur'anskom propisu na prvom mjestu vrši se isplata dugova,jer to odgovara principu pravičnosti koji je izražen u rimskompravilu: »nemo liberalis nisi liberatus«. Poslije dugova dolazelegati - raspolaganja posljednjom voljom. Ostatak imovinedijeli se među nasljednike). Dakle, iz zaostavštine se prvopodmiruju pogreb ni troškovi. Poslije toga dolazi isplata dugovakoji su nastali prije smrti ostaviočeve, Zatim izvršenje posljednjevolje u visini jedne trećine zaostavštine koja je ostala po isplatidugova. Druge dvije trećine dijele se među nasljednike).Prema tome kad se nasljednici pozovu da uzmu zaostavštinuizvjesnog lica, znači da je ta zaostavština čista od svih teretakoji bi, eventualno, mogli biti vezani za nju ili, ako je već bilotih tereta, oni su prethodno očišćeni. Dugovi i legati biće naprvom mjestu isplaćeni. Sud će po službenoj dužnosti pozvatieventualne povjerioce i legatare da se prijave u nasljednumasu, da ih isplati prije nego ju je predao nasljednicima. Ovdjese i ne pojavljuje potreba blogodejanja popisa i odvajanjaimovine ostaviočeve. Nasljednik se ne treba plašiti nikakvihtereta i obaveza prelaskom zaostavštine s ostavi oca na njega.Zato i ne postoji ustanova prijema nasljedstva od strane nasljed-nika. Ono na njega prelazi ipso iure smrću ostavi očevom. On

.1) Kur'an, IV. s. Nisa-l l. (» ... po isplati leg ata i dugova«).2) Ahkami Serija, § 582.

57

..

ga se ne može ni odreći. Jedino mu stoji na raspolaganjumogućnost da se odrekne svog dijela .u korist ostalih nasljed-nika u ostavinskom postupku - što u stvari znači da taj svojdio pokloni drugim nasljednicirna, »Propis kojim bi se dozvo-ljavalo nasljedniku da se može odreći nasljedstva potreban jesamo u slučaju gdje su uz nasljedstvo skopčani izvjesni tereti,jer se niko ne može siliti da bez svoje volje prima na se nekeobaveze-s"). Šeriatsko pravo u pogledu nasljeđivanja primilo jekoncepciju koja je vrijedila u najstarije doba razvitka nasljed-nog prava. Po tom shvatanju nasljednik treba da iz nasljedstvavuče neku korist, a nikako da prima neke terete na se4). Šeri-atsko pravo traži kao pretpostavku za nasljeđivanje da imaimovine koja će se naslijediti i to čiste zaostavštine, protivnosavremenom pravu, po kome se mogu naslijediti i sami dugovi.Nasljednik po šeriatskom pravu stupa samo u prava ostavioče-va, a dugovi, .koji sene mogu isplatiti iz zaostavštine, gase se").

Iz svega ovog možemo stvoriti jedan zaključak da šeriatskopravo ne poznaje pojam nasljednika kakvog poznaje savremenopravo, pa prema tome ne poznaje ni univerzalnog sukcesorakoji je poznat u savremenim zakonodavstvima.

Ovo nekoliko napomena o pojmu nasljednika iznijeli smoradi toga što će nam trebati pri ispitivanju da li šeriatsko pravopoznaje testamentalno nasljeđivanje u smisluevropskog prava

§ 2.

SLOBODA TESTlRANJAU ŠERIATSKOM PRAVU.

1. Raspolaganje u visini jedne trećine. Suprotno savreme-nim zakonodavstvima šeriatsko pravo ne poznaje neograničenuslobodu raspolaganja imovinom na slučaj smrti. Dok savremenopravo, s malim ograničenjima u korist izvjesnih lica, daje punuslobodu raspolaganja na slučaj smrti, šeriatsko pravo samoizuzetno dopušta pojedincima tu slobodu. Savrernena zakono-davstva koja se osnivaju na principima rimskog prava drže se

3) Rušnov ~ Posilović, Tumač .općem austrijskom građanskom zako-niku, II., Zagreb, str. 205.

') Mih. P. Jovanović, Posmrtno imanje i nasljednik, »Arhiv«, 1913.,str. 102.

5) Zejlei, Šerhu Kenzir-Rekaik, Egipat, 1315., VI., s. 202.

58

individualističke koncepcije u pogledu slobode raspolaganjasvojom imovinom, kako među živim tako i na slučaj smrti.Ta shvatanja daju odriješene ruke u pogledu sticanja dobara,u pogledu njihovog raspolaganja među živim pa i na slučajsmrti. Sva ova zakonodavstva uzimaju kao glavni o nov prismjenjivanju generacija i uzimanju stečenih dobara, volju osta-viočevu. Volja pojedinca je slobodna i neograničena kao štoje i pojedinac slobodan i neograničen. Volja je odlučujućifaktor pri odlučivanju ko će da stupi na mjesto jednog licaposlije njegove smrti. Vidjeli smo da ona igra glavnu ulogukod sva tri načina pomoću kojih se dolazi na nasljedstvo jednoglica. Ova sloboda je ograničena samo u korist izvjesnih licakoja imaju pravo na takozvani zakoni ili nužni dio nasljedstva.

Šeriatsko pravo zastupa jedno drugo gledište koje se umnogome razlikuje ed stanovišta koje su zauzela današnjazakonodavstva. Ono zastupa jedno srednje, kompromisno rje-šenje koje vodi računa na prvom mjestu o interesima zajednicepa onda o željama i potrebama pojedinaca. Islam sa svojimpropisima daje slobodu pojedincima u granicama koje će kori-stiti zajednici. Islam je vodio mnogo računa onasljednompravu pa je najdetaljnije propisao ko će i pod kakvim uslovimamoći da naslijedi. Kur'an ima relativno najviše propisa o nasljed-nom pravu, više nego i o jednoj grani pravnih odnosa. Propisišeriatskog nasljednog prava su javnopravnog karaktera i nemogu se mijenjati voljom stranaka. Dok građansko pravosmatra da zakonski red nasljeđivanja pretstavlja prećutni ne-pisani testamenat, u šeriatskom pravu naprotiv volja ostavio-čeva je ograničena, jer zakonski nasljedni red uživa prednostnad testamentorn'). Šeriatsko pravo poznaje široki krug licakoja ulaz.e u red nasljednika koji su svi nužni nasljednici, jerih ostavilac ne može svojom voljom isključiti iz nasljeđa. Jedinodržava kao zakonski nasljednik može biti lišena nasljedstva mitaj način što u slučaju kad nema drugih nasljednika osim nje,ostavilac može raspolagati cijelom imovinom na slučaj smrti.Inače ta sloboda je ograničena .u korist nasljednika. Šeriatsko

ravo ostavlja de cuiusu -,pravo ~ slobodno raspolaže na slučajsmrti samo 1/~ zao tavštine. Druge 2/8 su rezervisa·ne za nasljed-nike2. Raspolaganje preko 1/8 ostaje bez dejstva·. Međutim, šeri-

1) Dr. Mehmed Begović, Karakteristike šeriatskog nasljednog prava,poseban otisak iz »Arhiva« 1938., Beograd, 1938., str. 2.

2) Ahkami Šerije, § 537.

•

59

atski pr~vnici vele d~ će raspolaganje važiti i preko '/3, ako gaodvo~re lica u čije interese zadire. Napominjemo, usput, da ovazaštita propisana u korist nasljednika vrijedi samo prilikomraspolaganja posljednjom voljom. Ona nije dosljedno prove-~.e~a u nj.ihovu korist, jer ne postoji kod raspolaganja međuzrvim. Šenatsko pravo daje neograničenu slobodu raspolaganjadobrima među živima i ne daje nikakvu zaštitu nasljednicimaprotiv tih raspolaganja pa makar ta raspolaganja bila i bezn~knade. Pojedinac je u mogućnosti da za života razdijeli uvidu poklona cijelu imovinu u korist nasljednika ili trećih lica.Pokloni koji ispunjavaju materijalne i formalne uslove puno-važnosti ostaju na snazi i nasljednici ih ne mogu pobijati nitražiti uračunavanje unaprijed primljenog. Ne može se podićitu~b~ za redukciju nasljednog dijela onog nasljednika koji jeprrrruo kakav poklon od ostavi oca, kao što bi se to mogloučiniti u smislu propisa građanskog prava. To isto vrijedi zapoklone učinjene u korist trećih lica. Nasljednici su zaštićenipropisorn koji zabranjuje poklone na slučaj smrti - mortiscausa donatio3

). Oni su isto tako zaštićeni jednom originalnominstitucijom šeriatskog prava a to je smrtna bolest (rnarazi-mevt). Sva raspolaganja u vidu poklona koja ostavilac izvrši~rtnoj bolesti, važe samo u visini 1/3 zaostavJti~e i smatraj1!~ ~ao testamentalna_raspolaganja, te dijele sudbinu testamenta

--.Lne vrijede u korist nasljednika'), Raspolaganja pod ovakvimokolnostima smatraju se da su preduzeta u cilju oštećenjanasljednika.

Propisi o nasijednom pravu mnogo zavise od društvenozi političkog uređenja jednog naroda. Na njih utiče isto tak~uređenje porodice, ekonomski i industrijski razvitak. Ali je odvrlo velikog uticaja na nasljedno pravo religija i običaj. To senajbolje vidi kod šeriatskog prava, koje se upravo i odlikujesvojom originalnošću i svojim vjerskim karakterom. Vidjelismo da postoji puna sloboda raspolaganja aktima među živima,dok se ta sloboda naprotiv ograničava na slučaj smrti. Zako-nodavac je to pravo ograničio u korist srodnika, zakonskihnasljednika. Ako ima zakonskih nasljednika, ostavilac močer~spolagati samo 1/3-om svoje imovine. Druge 2/3 moraju ostatinasljednicima. Ovog se pravila drže sve škole. Ovo vrijedi, kad

3) Medžela, § 837 i 854.4) Serah si, Mebsut, Egipat, 1331., XX IX., str. 18.

60

su, u pitanju nasljednici privatna lica. Međutim, ako je nasljed-nik Bejtul mal (fiscus), mišljenja pravnika se razilaze u pogleduraspoloživog dijela, to jest u pogledu slobode raspolaganja naslučaj smrti. Jedni pravnici naglašavaju da volja titulara jednogprava dolazj u obzir samo za vrijeme njegova života. Odmomenta nastupanja smrti njegova volja ostaje više bez ikakvauticaja. On prestaje da bude vlasnik dobara koja je posjedovao,te nema ni prava da raspolaže njima nakon smrti. Život je uslovsine qua non da jedno lice može' raspolagati svojim dobrima.S prestankom .života prestaju i prava raspolaganja. Zastupniciove teorije vele: ako je zakonodavac ovlastio subjekta jednogprava da raspolaže 1/3 svojih dobara, to je učinio kao izuzetakod općeg pravila. Zato se i u otsustvu privatnih lica, kao zakon-skih nasljednika, ne može otstupati od tog izuzetka i tumačitiga kao pravilo. Testator će i u tom slučaju imati pravo daraspolaže samo sa 1/3 i' kad od zakonskih nasljednika ostajesamo Bejtul-rnal. Po toj teoriji druge 2/3 ostaju Bejtul-rnalu.Ovoj se teoriji prigovara da je nedosljedna u pogledu slobodetestiranja i razloga njenog ograničenja. Po ovoj teoriji bi, veledrugi pravnici, testator imao manje pravo u slučaju kad gaBejtul mal nasljeđuje, jer kad ima nasljednika. privatnih lica,pruža mu se više slobode u pogledu raspolaganja svojom imo-vinom, jer može i preko trećine raspolagati, ako to ratifikujunasljednici poslije njegove smrti, i tako omoguće punovažnosttestamenta i u pogledu viška preko 1/3, Ovo ne vrijedi za Bejtulmal (fiscus), jer će isti imati uvijek pravo na 2/3 i neće moćiratifikovati .raspolaganje preko raspoloživog dijela.

Druga teorija suprotno prvoj veli da život nije bitni uslovda čovjek može raspolagati svojim dobrima, nego da se njegovavolja poštuje i poslije njegove smrti, kad se tiče imovinskihprava. što se tiče ograničenja te slobode, ona je propisanasamo u korist srodnika koji u momentu prestanka života izvje-snog lica stiču pravo da zauzmu njegovu zaostavštinu. Kad nematih srodnika koji bi mogli naslijediti ostavioca, ostaju mu slo-bodne ruke da napravi raspored cijelom svojom imovinom mau čiju korist. Fiscus će imati pravo u tom slučaju samo na onajdio zaostavštine, koji eventualno preostane poslije isplatelegata5).

5) Zejd Bej, Komentar Ahkami Šerije, II., str. 275. - Ahkami Šerije,§ 534.

61

• Dokaz da je ograničenje raspolaganja posljednjom voljomučinjeno u korist nasljednika, pravnici izvode iz citirane tradi-cije da je bolje ostaviti svoje nasljednike bogate nego daprosjače. Prema tome, ako nema srodnika nasljednika, ostavilacće moći raspolagati cijelom svojom imovinom.

Porodična solidarnost iz koje izviru prava i dužnosti za njenečlanove mnogo je više naglašena u šeriatskom nego u građanskompravu. Tu postoji pored dužnosti uzajamnog pomaganja i zaštite,štaviše i kolektivna odgovornost za naknadu štete koju pričinijedan član porodice svojim djelima protiv tuđeg života"). Takvoshvatanje porodice i uzajamnosti njenih članova iziskuje ogra-ničenje slobode raspolaganja imovinom posljednjom voljom.Već smo napomenuli da savremena zakonodavstva uzimaju kaoredovnu pojavu slobodu raspolaganja koja se manifestuje utestamentu. Ta sloboda je ograničena samo u korist najbližihsrodnika kojima se priznaje pravo na nužni nasljedni dio. Tazakonodavstva daju prednost testamentu pa se i zakonski redsmatra kao nepisani prećutni testamenat. Šeriatsko pravonaprotiv daje prednost zakonskom redu nasljeđivanja, atesta-menat se smatra samo kao njegova dopuna. On služi kao sred-stvo da se zadovolji pravičnost i nadopune praznine s obziromna specijalne slučajeve koji traže otstupanje od općih pravila.

Postavlja se pitanje da li je opravdana sloboda raspolaganjacijelom imovinom na slučaj smrti. Da li se ta sloboda slažes interesima savremenog društva. Interesi društva ne smiju bitizapostavljeni u pogledu određivanja lica koje će stupiti u centarimovinskih prava poslije smrti izvjesnog lica. Izgleda nam daneograničena sloboda u pogledu raspolaganja nije u skladu sinteresima savremenog društva, države, a interesi društva suprimarne važnosti. Pojedinci, pak, sa svojim. interesima dolazemi drugo mjesto. Razumije se da zakonodavac pri donošenjupropisa o nasijednom pravu mora voditi računa i o opravdanimželjama i potrebama pojedinaca, koje se ponekad i ne slažu sopćim interesima. Ti propisi, kao i svi drugi, moraju da budušto vjernija slika stvarnog života, koja će pokazivati savremenepotrebe, kako društva kao takvog, tako i pojedinaca kao nje-govih članova. Naglasili smo da je institucija nasljedstva odvelikog uticaja na druge pravne institucije i da državna zajed-nica mora voditi računa: ko će stupiti u imovinska prava jednog

0) Dr. Mehmed Begović, Nasljeđivanje bračnih drugova u šeriatskorni građanskom pravu, »Gajretov Kalendar«, 1939., str. 27.

.1

62

lica poslije njegove smrti. Zato je državi u interesu da tačno •odredi ko će i pod kojim uslovima naslijediti jedno umrlo lice.Njoj nije u interesu da to pusti na volju pojedincima i njihovojuviđavnosti da oni vrše tu ulogu mjesto zakonodavca i da po-vjeravaju socijalne funkcije kome oni hoće. Isto tako je opravdano dati izvjesnu slobodu i pojedincima u tom pogledu. Tasloboda bi bila samo kao nadopuna zakonodavcu koji ne možepredvidjeti sve konkretne slučajeve koji bi u interesu pravičnostizahtijevali da se otstupi od općih načela. Zato se potreba testa-mentalnog raspolaganja pokazuje samo kao korekcija pozitiv-nog zakonskog nasljeđivanja. Ono ne bi smjelo privilegisatijednog nasljednika na štetu' drugog. Time bi se nanio uštrbnačelu jednakosti među nasljednicima. To bi moglo samo uopravdanim i izuzetnim slučajevima da važi. Ustanova testamenta bi bila nepravedna, ako bi se njome omogućivalo ne-pravično privilegisanje nasljednika, jednih na štetu drugih. Kadbi načela i propisi građanskog zakonika u pogledu nasljednogprava imali apsolutnu vrijednost, testamenat bi bio suvišan ine bi ga trebalo dozvoliti. Međutim, on se priznaje samokao izuzetni regulator pozitivnih nasljedno-pravnih propisa.On popunjava relativnost tih propisa. »Pomoću testamentapojedini narodi mogu da sačuvaju svoju pravnu svijest kojaje u mnogo slučajeva u suprotnosti s pozitivnim zakon-skim propisimae"). Sloboda treba da postoji samo u tojmjeri, ukoliko je socijalno korisna, Ne smije se zaboravitida pored pojedinaca postoji i društvena zajednica kojoj neodgovara neograničena sloboda pojedinaca. Neograničena slo-boda bez društvene zaštite prelazi u anarhiju. Propisi o zakon-skom nasljeđivanju ne smiju biti takvi da testamenat postanepravilo i opća pojava. Testamentom se obično privilegišu jedninasljednici na štetu drugih. To izaziva sukobe. Mjesto da pružisigurnost u pravnom saobraćaju i da pravilno reguliše odnosemeđu nasljednicima po želji ostavi oca, obično se događaobratno. Mjesto bratstva i harmonije rađa se svađa koja unajviše slučajeva prelazi u neprijateljstva. Testamenat koliko-god je koristan, kad su u pitanju konkretni i iznimni slučajevi,s obzirom na praznine zakona, on je štetan kad se njimeprivilegišu nasljednici, jedni na štetu drugih. Specijalno kodnašeg naroda testamenat u najviše slučajeva ne dolazi do izraza

7) Đorđe Krstić, op. cit. str. 185.

!

63

i primjene, jer je 011 svojstven kulturnijim narodima i kul-turnijim narodnim slojevima. Osim toga vjerski momenat igravrlo važnu ulogu u pogledu raspolaganja imovinom na slučajsmrti.

Testamenat bi trebalo dozvoliti samo u izuzetnimslučajevima koje zakon nije mogao predvidjeti. I u pogleduraspoloživog dijela ne bi trebalo ostaviti u svim slučajevimapunu slobodu testatoru. »Uređenje nasljednih odnosa trebaposmatrati i s javnog, opće-ekonomskog gledišta a ne samos privatnog prava-s"). Kako testamentalno tako i intestatskonasljeđivanje mora imati .za osnov prezumptivnu ljubav kojapotiče iz urođenih osobina svakog čovjeka da živi, bori se,trudi i teče za održavanje svoje egzistencije i svojih najmilijih.Ta ljubav, doduše, ima svoje određene granice i stepene"),

Intestatsko nasljeđivanje imalo bi da bude u granicama ivrijednosti koje smo ranije obilježili, kao osnovom. Testamenatje potrebno zadržati i pri tome ograničiti ga da se njim ne bimogle izigravati dobre strane institucije nasljedstva. »Na tajnačin bi testamenat pretstavljao sredstvo za pravilniju (boljeodgovarajući potrebama konkretnog slučaja) raspodjelu na-sljedne mase")«. U pogledu organizacije prava nasljeđa potrebnoje ravnati se idejom najbolje mogućnosti zadovoljenja interesadruštva.

Interesantno je napomenuti kakva je sloboda u pogleduraspolaganja posljednjom voljom bila u. starom engleskompravu. Po Common law iz XII. vijeka (isto tako i Magna Carta)sloboda raspolaganja kretala se samo do 1/3 dobara. Ostale 2!Ssu morale ostati nasljednicima i to 1/3 potomcima i 1/3 pre-živjelorn bračnom drugu. Međutim, od XVII. vijeka postoji iu engleskom pravu puna sloboda testiranja") .

2. R a s p o I a g a nje pre k o 1/3, Kao što smo se upo-znali šeriatsko pravo u principu slobodu testiranja ograničujedo visine 1/3 imovine. Međutim, šeriatski pravnici dozvoljavajuizuzetke u ovom pogledu. U ovom slučaju pravnici se razilaze.Ali gotovo je opće mišljenje šeriatskih pravnika da testamenat

8) Đorđe Krstić, op. cit. str. 187.9) Dragomir P. Milojević, Nasljedno pravo po projektovanom gra-

đanskom zakoniku, »Arhiv«, 1925., str. 411.10) Dr. Borislav T. Blagojević, Osnov prava nasljeđa, »Branič«, 1935.,

str. 175.11) Paul Wilutzky, op. cit. s. 180.

64

vrijedi i preko '/3, ako ga ratifikuju lica u čije interese zadire.Već smo citirali tradiciju iz koje se vidi s koliko se možeraspolagati na slučaj smrti, a to je što Sad ibni Ebi Vekas priča:»Bio sam teško bolestan pa me je posjetio. Božiji poslanik.Rekao sam mu da sam teško bolestan, kao što i sam vidi, dasam bogat i da imam samo jednu kćerku koja će me naslijeditipa sam ga pitao da li mogu raspolagati s 2/3 svoje imovine.Rekao mi je da ne mogu. Na pitanje da li mogu s '/3, rekaoje da mogu, ali je i '/3 mnogo, ako se bojim za svoje nasljednike,jer je bolje ostaviti nasljednike bogate nego siromašne pa daprosjače.« Šeriatski pravnici su primili ovu tradiciju kaojednoglasno rješenje koje se smatra vladajuće i po kome sesudi'")"),

Šeriatski pravnici svih pravnih škola na temelju ovetradicije izvode da se može .raspolagati samo '/3 dobara.U tom pogledu je tradicija jasna. Isto tako se iz nje jasnovidi svrha i motiv ovog ograničenja. Pravo raspolaganja s tomtrećinom dato je čovjeku, prema jednoj drugoj tradiciji, datim postigne što je propustio učiniti za života i da postignesvoje opravdane želje i ciljeve. Druge 2/3 zakonodavac jeosigurao za nasljednike, u namjeri da ih sačuva od bijede iprosjačenja. Lijepo je rekao Šabija da nema bolje nagrade odimovine koju čovjek o tavlja svojoj djeci, kojom će ih obezbijediti da ne traže pomoći od drugih.

12) Šejh Ahmed Ibrahim, Iltizamut- Teberruati, Kairo, 1933., s. 515.*) Seriatsko pravo poznaje glavne i sporedne izvore. U glavne izvore

spadaju: 1. Kur'an; 2. Tradicija (hadis); 3. Idžmaulummet (saglasnostislamskih naučnika o izvjesnim pitanjima) i 4. Kijas (propisi izvedeni naosnovu analogije). Ovi izvori su poredani prema njihovom rangu, pravnomznačenju i važnosti. Pored ova četiri glavna izvora neki pravnici priznajukao sporedne izvore: 1. U'rf (običajno pravo) i 2. Re'] (slobodno stvaranjeprava). Islamski naučnici služeći se ovim izvorima često puta su dolazilido suprotnih rješenja. Ova suprotnost se ogleda pri tumačenju izvjesnihpropisa, jer se nisu služili istim metodama. Jedni su se držali gramatičkoga drugi logičkog tumačenja. Ta podvojenost se isto tako vidi pri popu-njavanju praznina. Iz toga su se stvorile pojedine pravne škole. Sve ovepravne škole uglavnom mogu se podijeliti u dvije struje: u struju kojadaje prednost slobodnom stvaranju prava pred tradicijama, čijoj se vjere-do tojnosti može prigovoriti i struju koja daje prednost i takvim tradi-cijama pred slobodnim stvaranjem prava. Pravnici koji pripadaju prvojstruji zovu se ehli re'j, a pristalice druge ehli hadis. Medu prve spadajupravnici škole kojoj pripadaju muslimani naše države.

65

Šeriatski pravnici se razilaze u pogledu toga šta će bitis testamentom kojim se raspolaže preko '/3 zaostavštine. Da liće biti ništavan u pogledu onog što prelazi raspoloživi dio iliće se čekati za taj višak odobrenje nasljednika. Pita se da lije u pogledu toga viška apsolutno ili relativno ništavan. Pret-stavnici šafijske, malikijske i hambelijske škole smatraju da jetestamenat apsolutno ništavan u.pogledu dijela koji prelazi raspo-loživu sumu. To svoje mišljenje bazi raju na pomenutoj tradiciji,jer je Muhamed zabranio raspolaganje preko '/3, a zabrana jednogpravnog posla čini ga apsolutno ništavnim. Sve što prelazi 1/3nečije imovine, to pripada nasljednicima poslije smrti ostavi- I

očeve. To više nije njegova imovina nego tuđa, a s tuđomimovinom se ne može raspolagati. Zakonodavac je rezervisao2/3 zaostavštine nasljednicima, koje pripadaju njima u momentusmrti. Ostaviocu je ostavljena '/3 kojom i na slučaj smrti možeraspolagati prema svome nahođenju. S druge 2/3 ne može ras-polagati kao ni s drugom imovinom svojih nasljednika, kojanije dobivena putem nasljeđa. Uostalom kakvo je to raspo-laganje koje zavisi od odobrenja trećih lica koja ga moguspriječiti. Tu i nema prave slobode.

Suprotno stanovište su zauzeli veliki pravnik Ebu Hanifa,njegovi učenici i drugi pravnici, pristalice ostalih škola. Ponjihovom mišljenju testamenat je valjan i preko raspoloživogdijela, ako ga u tom pogledu odobre nasljednici, čiji je interespovrijeđen, a budu sposobni da zaključuju pravne poslove iraspolažu svojom imovinom bez naknade"). Ako takav testa-menat odobre nasljednici, isplati će se u cijelosti. Ako ga, pak,odobre samo neki, vrijediće samo prema njima i u pogleduonog dijela koji bi otpao na njih da su ga svi odobrili. Zastup-nici ovog mišljenja vele da je ova zabrana samo u interesunasljednika, kao što pokazuje citirana tradicija. Kad nasljednicisa svojim odobrenjem očituju da njihovi interesi nisu povri-jeđeni, zašto takav test amen at ništiti.

Praktična važnost ovih suprotnih mišljenja ogleda se utome što se postavlja pitanje da li se tu nalazi jedan ili dvapravna posla. Po Ebu Hanifinom mišljenju uzima se da je pravniposao jedan i da je samo njegova punovažnost odgođena doodobrenja zainteresovanih rica. Međutim, po mišljenju drugihpravnih škola postoje dvije pravne operacije pa se odobrenje

'3) Ahkami Serija, § 537.

5

66

od strane nasljednika smatra kao nov pravni posao, nezavisanod volje testatorove. Ovo odobrenje je poklon od strane po-slovno sposobnih nasljednika legataru, kao poklonoprimcu. Zaovaj posao se traže svi uslovi kao za ugovor o poklonu. Kadnasljednik daje odobrenje da se testamenat izvrši preko raspo-loživog dijela, čini poklon legatarima, kao kad bi im nešto po-klonio i iz svoje imovine koja. mu nije došla putem nasljeđaod ostavioca. Ovakvo rezonovanje pravnika koji ne pripadajupravnoj školi kojoj pripadaju muslimani u našoj državi, izgledanam mnogo logičnije i prihvatljivije. Neobjašnjivo nam je daneko ima pravo da raspolaže izvjesnim dobrima i da mu je za'isto pravo potrebno nečije drugo odobrenje. Sloboda bi uovom slučaju bila djeljiva. Ili smo slobodni raspolagati svojimdobrima ili nismo. šta nam vrijedi neka sloboda koja zavisiod volje drugog, tu i nema slobode. Davanje odobrenja u ovomslučaju ne može se mjeriti s onim koje se daje od stranezakonskih zastupnika izvjesnim licima, jer se ono daje u inte-resu tih lica da se zaštite od eventualno štetnih posljedica.Međutim, ovdje je drugačiji slučaj. Onaj ko daje to odobrenje,može ga uskratiti u svom ličnom interesu. Dok kod zakonskihzastupnika nema za njih nikakve direktne štete, kod odobrenjaza prekomjerno raspolaganje ta je šteta očita. Osim toga ovdjenasljednik dajući odobrenje radi po svojoj slobodnoj volji,što nije slučaj kod zakonskih zastupnika. Od njegove dobrevolje zavisi da li će taj višak odobriti: On to čini po svojo]uviđavnosti, kao i kod drugih besplatnih raspolaganja kojačini iz svoje imovine.

Ovdje se nalaze svakako dva pravna posla. Jedan je pravlje-nje samog testamenta a drugi činjenje poklona po preporucii želji samog ostavioca. To se najbolje vidi iz uslova, koji setraži, da je nasljednik sposoban za besplatno raspolaganjesvojom imovinom. Ovdje bi ostavilac htio da čini dobra djelas tuđim dobrima, jer s njegovom smrću prekida se veza izmeđunjega. kao subjekta prava i dobara koja su predmet nasljedstva.Zakonodavac je vodio računa o željama pojedinaca i njihovimpotrebama pa im je dao pravo da izvjesnim dijelom svoje imo-vine prave raspored na slučaj smrti.

P[~ mišljenju većine šeriatskih pravnika odobrenje odgran~ nasljednika za višak preko '/3 treba da se da p;slije smrtiJestatoro~, jer istom tada stiče- pravo na njegovu zaostavštinu.

67

Odobrenje koje se da prije njegove smrti, nema nikakvevažnosti pa ne veže nasljednika njegova i~java data u tompogledu, koju je dao, dok je testator bio u životu=).

Ibni Rušd, pristalica malikijske pravne škole, veli u po-gledu odobrenja koje je dato za života testatorova da trebapraviti razliku da li su nasljednici živili u zajednici s ostavi-ocem. One koji su s njim živili, ne veže izjava data u pogleduodobrenja. Drugi jedan pravnik ove škole smatra da ih toodobrenje neće vezati, ako su ga dali dok je testator bio uživotu. Naprotiv obavezuje, ako je dato dok je bio u bolesti,pod uslovom da ga testator nije izdržavao. Neki opet pravnicivele da će to odobrenje vezati nasljednike pod ovim uslovima:1. ako je dato dok je testator bio u bolesti, opasnoj po život,2. da je od te bolesti umro, 3. da je nasljednik bio neovisanod testatora u pogledu izdržavanja, 4. da nasljednik nije uzabludi da mu ne pripada pravo da može opozvati to odobrenje,da je, dakle, svjestan svoga prava i 5. da je potpuno poslovnosposoban u momentu davanja toga pristanka. I Malik se slažes većinom pravnika hanefijske škole u pogledu datog odobrenjaposlije smrti testatorove. Ono u tom slučaju obavezuje nasljed-nika, ako je bio sposoban da ga da. Ima pravnika koji zastu-paju mišljenje da je punovažno odobrenje koje je dato i prijesmrti testatorove, bez obzira na pomenute uslove, ali je ovomišljenje ostalo usamljeno.

Šeriatski pravnici isto tako odobravaju testamenat u slu-čaju testiranja u korist jednog nasljednika, iako je u njihovukorist testamenat zabranjen, pod uslovom da ga odobre tazainteresovana lica. Isti je slučaj s testiranjem prezaduženezaostavštine. Šeriatski pravnici u najvećem broju smatraju daje to testamenat, čija punovažnost zavisi od izvjesnih zaintere-sovanih lica, kao i kod prekoračenja jedne trećine. Oni u ovojoperaciji vide samo jedan pravni posao, a to je volja ostavi-očeva, kojoj je u ovom slučaju potrebno odobrenje tih lica.Korisnik odnosno legatar u ovom slučaju stiče pravo direktnood ostavioca. Oni, doduše, za davanje ovog odobrenja traže odtih lica poslovnu sposobnost, kao i za druga raspolaganjasvojom imovinom. Ako na primjer poslovno sposobni povjeriociodobre da ostavilac s imovinom raspolaže, ona je punovažna.Povjeriocima se priznaje da mogu činiti oprost duga i nasljed-

14) Zejlei, Šerhu Kenzir-Rekaik, _Egipat, 1315., s; 206.

5*

6869

stvo se nalazi slobodno s obzirom na njih do izmirenja legata.Nasljednici se ne mogu usprotiviti ovoj isplati, jer oni imajupravo na nasljeđe samo poslije isplate dugova").

Ovo mišljenje nam izgleda neprihvatljivo. Prije svega po-stavlja se pitanje u čiju se korist odriču povjerioci svojih po-traživanja koja se nalaze kao teret na zaostavštini. Ako točine u korist ostavi oca, uzeće se da je zaostavština bez dugovai dijeli će sudbinu čiste zaostavštine. U tom slučaju će nasljed-nici moći spriječiti isplatu legata koji prelaze 1/3 .cijele za-ostavštine. Ako bi se, pak, povjerioci odrekli u korist legatara,onda bi to bio od njihove strane poklon za lica koja su ozna-čena od ostavi oca kao legatari. U tom slučaju oni bi izvodilisvoje pravo ne od ostavioca nego od povjerioca. Ukoliko bise taj prenos prava vršio s ostavioca na legatare direktno, tobi bilo samo radi brzine pravnog saobr aćaja. U tom slučajupostoje dvije pravne operacije. Jedna je testamenat u kome,može se reći, testator izražava želju da povjerilac pokloniizvjesno dobro jednom licu, koga on označava kao legataraili, pak, ostavilac želi da mu povjerilac učini poklon u viduoproštaja duga koji on ostavlja svom legataru. Prema tomepostoje dva pravna posla. U prvom slučaju povjerilac po željitestatora čini poklon licu koje on označi. U drugom slučajupovjerilac čini poklon samom ostaviocu koji tim poklonorn .raspolaže na slučaj smrti. Pošto u ovom slučaju poklonoprimaczbog smrti ne može da primi poklon, to nema ni ugovora opoklonu. Biće pravilnije da povjerilac pokloni izvjesno potra-živanje, koje ima prema ostaviocu, licu označenom od ostavioca.Pošto su oba i poklonodavac i poklonoprimac živi, to postojimogućnost o saglasnosti dvaju volja, koja je potrebna kodugovora o poklonu.

Iz ovog izlaganja vidi se da postoje dva gledišta u pogleduslobode raspolaganja imovinom na slučaj smrti. Prvo ostavljaindividui da slobodno raspolaže' svojim dobrima, kako međuživima, tako i na slučaj smrti. Drugo, pak, nastoji da ovu slo-bodu dovede u izvjesne granice u interesu izvjesnog kruga licakoja su vezana za života s pokojnikom srodničkim ili bračnimvezama. Šeriatsko pravo usvaja ovu drugu koncepciju. Ono vodi

J računa i o željama i potrebama pojedinaca, ali samo do izvjesnegranice. Ono pretpostavlja interese zajednice interesima njenih

15) Zejiei, op, cit. IV., s. 230.

članova. Zakonodavac je precizno odredio ko može biti nasljed-nik i zauzeti imovinu poslije smrti jednog lica. Da bi pojedinacmogao postići izvjesne ciljeve i zadovoljiti potrebe, ostavljamu se jedan dio njegove imovine da s njom raspolaže i to neu korist nasljednika, čiji je dio sam zakonodavac odredio.

,. '"

§ 3.

PRAVNA PRIRODA TESTAMENTA

Testamenat nosi u sebi nečeg svetog, religioznog, C1Je seispunjenje u svemu zahtjeva od časna i moralna čovjeka. S timu vezi postavlja se pitanje u pogledu njegove pravne prirode.Unoseći u ovo pitanje riječ pravo, pravna priroda, s tim smoga uvrstili u domen pravnog, ali mu tim ne odričemo i karaktermoralnog. O svakoj pravnoj instituciji postoji i jedan moralnisud, i ukoliko se te institucije bazi raju više na moralnom, onesu za pravo od većeg značaja. Šeriatsko pravo, kao i sva drugavjerska prava, sve ljudske radnje posrnatra s jednog vjerskog,moralnog stanovišta. One se dijele s obzirom na sankcije kojesu propisane na ovom i na onom svijetu. S vjerskog stanovištaza naše radnje bićem o nagrađeni ili kažnjeni.

1. Testamenat s vjerskog gledišta. Šeriatski pravnici su svjerskog stanovišta posmatrali i testamenat. Šeriatsko pravoza sva ljudska 'djela ima dvije sankcije, jednu na ovom a druguna onom svijetu'. Iz tih razloga šeriatsko pravo je podijeliloljudska djelanja u nekoliko kategorija. Jedne radnje su zapojedince obavezne, dok su druge zabranjene. Neke su, opet,pohvalne, neke pokudne, Najzad ima djela za koja čovjek nitiće biti odgovoran niti će dobiti za njih kakvu nagradu.

Šeriatski pravnici su nastojali da odrede u koju kategorijuljudskih poslova spada raspolaganje svojom imovinom na slučajsmrti. Jedni su na temelju kur'anskog propisa zastupalimišljenje da je. vjerska dužnost sjetiti se na slučaj smrti svojihroditelja i bližih srodnika, zavještajući im jedan dio svojeimovine. Taj propis glasi: »Propisano vam je na slučaj 'smrti, vako ostavljate imovine, da ostavite oporuku roditeljima isrodnicima ... «'). Međutim, u pogledu ovog kur'anskog propisa

,) Džessas, Ahkamul Kur'an, 1., str. 190., Egipat, 1347.

70

pravnici i komentatori Kur'ana se razilaze. Većina ih je kojivele da je ovaj propis derogiran jednim drugim kur'anskimpropisom koji govori O pravu nasljeđivanja i tradicijom kojaveli da se ne može testirati u korist nasljednika (La vasijjete Iiivarisi). Drugi, pak, koji ne priznaju derogiranja kur'anskihpropisa, vele da je taj propis još na snazi i da vrijedi u slučajukad roditelji i bliži srodnici u konkretnom slučaju ne nasljeđuju,~ao na primjer kad postoji neka smetnja za nasljeđivanje, kaosto je slučaj kod razlike u religiji. Međutim, najvjerovatnije jeobjašnjenje da je u predislamsko doba bio običaj testirati ukorist stranih lica, u namjeri da se time postigne slava međudrugim plemenima, jer je osobina Arapa prije i poslije islamada sami ističu svoje vrline i dobročinstva. Pojedinci su setakmičili u hvalisanju. Islam je ovo osudio pa je u prvo vrijemetražio da se na prvom mjestu čovjek sjeti na slučaj smrti svojihroditelja i najbližih srodnika s jednim dijelom svoje imovine.Međutim, Kur'an je docnije detaljno propisao redove nasljed-nika i dijelove koji im pripadaju.

Profesor i dekan pravnog fakulteta u Kairu Šejh AhmedIbrahim u ovom smislu napravio je umjesnu i opravdanu podjelušto se tiče vjerskog momenta u pogledu testiranja. On veli daje nekad dužnost pojedincu da napravi raspored svoje imovinei da se koristi raspoloživim dijelom pa da ga ostavi određenimlicima ili u pobožne, humane i prosvjetne svrhe. To će biti naprimjer u slučaju kad nije vršio izvjesne vjerske dužnosti kojesu vezane za imovinu, a koje je propustio ispuniti za vrijemesvoga života. Isto tako ako ima nekome dužan izvjesnu stvarili izvjesnu sumu novaca a za to ne znaju niti njegovi nasljed-nici niti izvršilac njegove posljednje volje. Ovdje' bi izgledaloda i nema testamenta, jer se smatra da je test amen at jedandobročini posao koji zavisi od volje ostaviočeve da li će gaučiniti ili ne. Šeriatski pravnici i za ovo pitanje su našli rješenje.Dobročini posao je za koji se ne traži naknada, protučinidba.Vjerske obaveze prestaju smrću jednog lica, a ostaje samogrijeh za koji postoji kazna na onom svijetu pa ako nekonaredi da se one izvrše poslije' njegove smrti, onda je to dobro-čini posao u obliku testamenta. Šeriatski pravnici primjenjujuisto rješenje i u slučaju kada testator u svome testamentu naredida se imaju isplatiti izvjesni dugovi koji su postojali premanjemu za vrijeme života.

•• of

71

U korist izvjesnih lica ne preporučuje se testiranje. To suraskalašena i nemoralna lica koja bi zavještana dobra trošiliu razvratne i nemoralne svrhe. Međutim, ukoliko bi ovaj testa-menat djelovao vaspitno i popravljivo, ne bi spadao u ovu kate-goriju. Ostaviti testamenat u korist bogatijih, bez obzira da lise radi o srodnicima ili ne, spada u djela za koja nema ni na- \grade ni kazne. U svim ostalim slučajevima se preporučujenapraviti raspored s raspoloživim dijelom svoje imovine").

2. Pojam testamenta. Po arapskom riječničkom značenjuriječ vasijjet (testamenat) znači vezivanje. Takvo je etimološkoznačenje riječi: testator raspolaže svojom imovinom da bi jestavio u dodir s izvjesnim licem. Testamenat uspostavlja kon-takt između prava i dobara i jednog trećeg lica koje im je dotlebilo strano.

Definicija koju su pravnici dali o testamentu mnogo sepribližuje pojmu vezivanja, dodirivanja. Šeriatski pravnici su,uglavnom, dali dvije definicije test amen ta, iz riječi testirati,isa', ali su obje iz jednog korjena riječi i znače isto, samo štoje jedna šireg a druga užeg značenja. Testirati znači učinitiizvjesno lice vlasnikom jedne stvari, njenih plodova ili upotrebete stvari na slučaj smrti bez naknade (El vasijjetu temlikunmudafun ila ma ba'del mevti bitarikit-teberrui)").

Pomoću testamenta u šeriatskom pravu može jedno licepostaviti legatara. U njemu može da da jednom licu nalog, kaona primjer da izvrši u njegovo ime hodočašće, kao i to da unjegovo ime svake godine prinosi žrtvu (kurban). Nalog. bi bioisto tako, ako bi testator :odredio da se za njegovu dušu uči'hatma (učenje Kur'ana). Utestamentu se mogu izraziti izvjesneželje koje testator želi da se ispune poslije njegove smrti, akoje nisu obavezne za lica od kojih se traži njihovo ispunjenje.

Pomenutim definicijarna :se prigovara da nisu tačne ucijelosti nego samo djelimično, da testator čini vlasnikom jednestvari ili njene upotrebe ili napokon titularom jednog ovlaštenja.On sam nije u stanju da to izvrši nego je potrebna izjava voljei druge strane. Potreban je prijem od stranelegatara. Istomtada testamenat postaje perfektan. Testamenat je manifestacijavolje jednog lica, koja se odnosi na njegove interese i koja ćese izvršiti poslije njegove smrti.

2) Šejh Ahmed Ibrahim, Iltizamut- Teberruati, s. 499.3) Ahkami Še rija, § 530.

I \72 73

.,Riječ vasijjet (testamenat) ima i jedno drugo značenje. Iz

nje se može razumjeti da se traži od nekog lica da učini izvjesnuradnju u otsutnosti vlastodavca, bilo za njegova života ili poslijenjegove smrti. Ta ista riječ u pravu znači dati nekom izvjesnustvar ili njenu korist bez naknade u svojinu koja se stiče poslijesmrti ostavioca. Ovaj smisao vasijjeta je primljen od većinešeriatskih pravnika. Sporno je među njima da li pod ovaj pojamspada besplatno raspolaganje svojom imovinom u takozvanojsmrtnoj bolesti, od koje se u najviše slučajeva umire. Vasijjet,dakle, znači raspolaganje svojom imovinom ili njenom koristi,čija važnost nastupa poslije smrti zavještaoca. Neki pravnicipodrazumijevaju pod tom riječi i određivanje zastupnika poslijesmrti, koji će se brinuti o malodobnoj djeci i njihovoj imovini'),Rimski pravnik Modestin veli: »Testamentum est vo/untatisnostrae iusta sententia de eo, quod quis post mortem suam fierivelit«5) »Srpsko pravo pod testamentom razumije jedan obliknaredbe posljednje volje kojom zavještalac određuje: komeće pripasti njegova zaostavština na slučaj njegove smrti, biloda se taj, kome se što ostavlja, postavlja za nasljednikabilo ne e").

3. Pravna priroda testamenta. - Kad govorimo o pravnojprirodi testamenta, htjeli bi da odredimo u koju kategorijupravnih poslova spada testamenat, raspored imovine na slučajsmrti. Na prvom mjestu pravni se poslovi dijele na jednostranei dvostrane, to jest na poslove kod kojih sudjeluje volja samojednog lica i one kod kojih dolazi do izražaja volja dvaju lica.

Testamentom se u pravom smislu riječi ne raspolaže. Njimese čini raspored. Testamenat je, istina, akt volje, ali je to voljakoje na prvi pogled nema više, koja je iščezla sa svojim nosio-cem. Ta volja nema više onih interesa koji su za nju postojalidok je fizički nosilac bio još živ. Testatorova volja dolazi doizražaja tek po njegovom nestanku. Ono što ostane poslijenjega jest zaostavština, trajni dio njegove prolazne ličnostikoja više nema vlasti nad spoljnjim svijetom. Testator ne čininikakvu žrtvu. On se ne lišava ni jednog dijela svoje imovine.Čim je umro, ona je prestala biti njegova. Njegovi su interesipali pa ih ne može ni žrtvovati. On od svog imetka ništa ne

4) Šejh Ibrahim, op. cit. s. 498.5) D. XXVIII., 1., fr. 1.S) Dr. Dragoljub Aranđelović, Nasljedno pravo, Beograd, 1925., str. 13.

daje. Kao što veli Hek, on daje samo ono što bi smrt i onakoiz ruku istrgla. Ko poklanja, daje svoje. Ko zav ješta, oduzimaod nasljednika. Testamentalno raspolaganje ne pretstavlja nika-kvu žrtvu za testatora. Hladna testatorova ruka daje ne izsvoje nego iz nasljednikove imovine. I nepopr avljivi tvrdica,koji za svoga života nije ni najmanji poklon učinio, može dazavješta najbogatije legate i da zasnuje najsjajnije zadužbine.Tu se najbolje vidi koliko legat ima u sebi elemenata poklona.Testamenat se približuje poklonu, te se dovodi u vezu s poklonom na slučaj smrti, iz koga se izvodi njegovo porijeklo. Potom mišljenju on je postao iz dvostranog pravnog posla kojije tokom vremena postao jednostrani pravni posao. To semišljenje potvrđuje i velikom starošću donatio mortis ceuse'v.Pravnici poklonu daju širi i uži smisao. U poklone u širemsmislu spada i legat. Uži smisao bi obio ugovor o poklonu. po-kloniti se može ugovorom ili testamentom (kodicilom). Razlikaizmeđu raspolaganja na slučaj smrti i dobročinog ugovora jeu tome što volje na osnovu kojih se vrši ta sukcesija ne koeg-zistiraju kod testamenta, dok je to slučaj kod dobročinog ugo-vora. Kod testamenta testator ne postoji više u momentu kadase ponuda njegova prima"). Legat se smatra kao uslovni poklon.Poklonoprimac, mortis causa, čije pravo ima karakter tražbenogprava, ovlašćen je da s ostalim povjeriocima ostaviočevirn kon-kuriše u njegovoj zaostavštini, dok obrnuto legatar, po pravilu:nemo /iberalis nisi /iberatus, dolazi poslije povjerilaca zaostav-štine.

Savremeno pravo testamenat ubraja u jednostrane pravneposlove, čije dejstvo nastupa istom poslije smrti testatora.Međutim, šeriatski pravnici ga ubrajaju u dvostrane, u ugovore.

Interesantna je podjela ugovora po šeriatskom pravu nafakultativne i obligatorne. Ova podjela je nepoznata savreme-nom pravu, jer je ugovor saglasnost volja dvaju stranaka, tekad se saglase, jedna' od njih ne može svojevoljno raskinutiugovor.

Qbligatorni ugovor (akd lazum) pretstavlja takav ugovor Vkoji se ne može raskinuti jednostranom izjavom volje. Da bijedan ugovor postao obligatoran, potrebna je saglasnost dvaju

> <

7) Rob. v. Mayr, op. cit. s. 102.8) Živojin Perić, Karakterne osobine ugovora o poklonu, »Arhiv«,

1924., str. 161.

74 75

9) Zejlei, II!., op. cit. str. 99.10) Ibni Rušd, Bidaja, I!., s. 279.") Šejh I.brahim Ahmed, op, cit. s. 530.

se izjasnio o prijemu, više ne može odbiti legat. Tada test amen atdobiva karakter obligatornog ugovora. Prema tome smrt testa-torova koja je nastupila poslije pristanka legatara, čini testa-menat obligatornim ugovorom. Ovo se odnosi samo kad jetestator odredio legatara. Ali ako je dao nekome jedno ovla-štenje, fakultativni ili obligatorni karakter ugovora seodre-đuje različito. Kad je lice, kome se ovlaštenje daje, znalo zatestamentalno raspolaganje, smrt ostavioca je dovoljna da učiniugovor obligatornim i nije potrebno ispitivati da li se to liceprimilo toga ovlaštenja. Isti je, u slučaju odbijanja, morao oba-vijestiti testatora, dok je bio živ. Ova strogost se tumači činje-nicom da je zakonodavac htio prije svega da zaštiti interesetestatorovih maloljetnika. Isto tako se naglašava, da je testatorznao ocijeniti bolje nego sudija da li je to lice sposobno dabude tutor njegovoj djeci. Iz tih razloga se uzima da je testa-menat obligatoran odmah poslije smrti testatorove, neovisnoda li je bilo prijema ili ne. Ali ako ovo lice nije znalo prijesmrti testatorove da mu je testamentom dato ovlaštenje, onoće moći da ga odbije i poslije smrti ostaviočeve. Ako ga odbije,može ga ponovno primiti, ukoliko sudija ne bude postavio drugolice na njegovo mjesto. Ovdje se takođe vodi računa o inte-resima maloljetnika.

Legatar može primiti legat poslije smrti ostavi oca, iako biga odbio prije smrti, ako raspoloženje još postoji.

Šeriatski pravnici uglavnom testamentu daju karakter dvo-stranog pravnog posla i time ga smatraju ugovorom, osim uiznimnim slučajevima. Tu je saglasnost volja neophodna").Ovakvo određivanje pravne prirode testamenta ne slaže se sučenjem savremenog prava, koje testamentu ne daje karakterdvostranog pravnog posla. Da bi bilo dvostranog pravnog poslaodnosno ugovora, potrebna je saglasnost dvaju volja. Namaizgleda da te saglasnosti ovdje nema, jer izjava o prijemu i pošeriatskom pravu ne proizvodi svoje dejstvo za života testa-torova. Legatar istom poslije smrti testatorove stiče pravo dase izjasni da li prima test amen at odnosno legat. Međutim,u to doba volja ostaviočeva više ne postoji, nje je nestalo sasmrću njenog nosioca. Znači da je nemoguća saglasnost tihdvaju potrebnih volja. Zato je svakako pravilnije uzeti da je to

12) Hafiz Ajni Bušatlić, Porcdično ' i nasljedno pravo muslimana,Sarajevo, 1926., str. 121.

volja, što je slučaj kod svih ugovora u savremenom pravu. Onimogu biti kako besplatni tako i onerozni.

Fakultativni ugovor (akd džaiz) je posebna vrsta ugovorapo šeriatskom pravu, koju vrstu je poznavalo i rimsko pravo.Iako su se dvije stranke saglasile o izvjesnoj stvari, svaka odnjih može jednostrano raskinuti taj ugovor. šeriatski pravniciuzimaju za primjer ove vrste ugovora ugovor o posluzi, u kojojposlugodavac može zahtjevati vraćanje stvari, a poslugoprimacmože ju vratiti, svaki po svojoj volji, bez pristanka drugog, štoje slučaj i u rimskom pravu (comodatum). U tu vrstu ugovoraubrajaju ostavu, mandat i societas. Oni su svi u suštini f akul-tativni ugovori, ali mogu postati i obligatorni, ako se stipulišus jednim obligatornim; kao kombinovani ili mješoviti ugovori").

Napomenuli smo, da testirati u šeriatskom pravu znači uči-niti nekoga vlasnikom ili plodouživaocem izvjesnog dobra, ilidati nekome ovlaštenje nad licem ili stvarima. Pravna prirodatestamenta po šeriatskom pravu zavisila bi od toga da li jetestator imao u vidu jedno ili drugo. Ako je nekom dao ovla-štenje, onda je testamenat ugovor i potreban je pristanak idruge strane. Malik smatra da je za valjanost testamenta potre-ban i pristanak leg atar a"). Naprotiv, ako ga je učinio vlasnikomili usufructuarom, pravi se razlika da li je beneficiar jedno odre-đeno lice, u tom slučaju je, takođe, prijem neophodan i testa-menat je ugovor. Ako, pak, beneficiar nije određeno lice, kaokad testator zav ješta svoje imanje siromašnim ili u opće korisnesvrhe, u tom. slučaju testamenat nije ugovor. On postaje jedno-strani pravni posao"),

Šeriatski pravnici, dakle, smatraju testamenat nekad jedno-stranima nekad dvostranim pravnim poslom. Oni ga isto takosmatraju nekad fakultativnim anekad obligatornim ugovorom,u slučaju kad je dvostr ani pravni posao. Opće je poznato, datestator sve do svoje smrti može opozvati svoj testamenat. Istotako i legatar može odbiti legat i to još dok je testator živ,štaviše i onda kad je dao svoj pristanak u momentu pravljenjatestamenta. Iz toga šeriatski pravnici izvode da je testamenatf'akultativan za života ostavočeva pa makar da se legatar izja-snio o prijemu legata. Naprotiv, kada testator umre a legatar

76

jednostrani pravni posao, čija perfektnost nastupa tek poslijesmrti ostavi očeve. Što se tiče prijema od strane legatara, onje potreban radi samoga njega, jer se niko ne može siliti daprima izvjesne koristi i poklone od drugog. Testamenat je upogledu testatora punovažan i obavezuje i prije izjave legatarao prijemu.

§ 4.

SADRžAJ TEST AMENT A

šeriatsko pravo i u pogledu sadržaja testamenta ne slaže ses modernim pravom a naročito sa zakonodavstvima koja sebazi raju na pandektnom, rimskom pravu. Ta zakonodavstvapoznaju testamenat, čiji je glavni i bitni elemenat postavljanjenasljednika, institutio heredis. Institutio heredis est caput etfundamentum totius testamenti. Pandektno pravo je zahtijevaloza punovažnost testamenta postavljanje nasljednika. To je biobitni elemenat, bez koga nnje moglo biti ni testamenta. Uzpostavljanje nasljednika mogle su biti naređene i druge odredbe,ali su bile zavisne od postavljanja nasljednika. Ako bi slučajnonaredba o postavljanju nasljednika bila ništavna, padale su i svedruge. Legati i druge naredbe mogle su, dakle, postojati jedinouz postavljanje nasljednika u testamentu. Oni sami nisu moglibiti predmet testamenta. Rimsko pravo je stvorilo jednu druguinstituciju u kojoj su se mogli ostaviti samo legati i drugenaredbe. To je kodicil. U kodicilu se ne mogu postaviti nasljed-nici, nego samo druge naredbe.

1. Sadržaj testamenta u savrernenom pravu. - Koncepcijurimskog prava u pogledu sadržaja testamenta usvojio je austrij-ski zakonodavac. Po austrijskom pravu bitna sadrži na je postav-ljanje nasljednika. U § 553. Austrijskog građanskog zakonikaizrično stoji: »Ako se posljednjom naredbom postavlja nasljed-nik, onda je testamenat. Ako su pak u njoj samo druga nare-đenja, onda se zove kodicil (Wird iln einer letzten Anordnungein Erbe eingesetzt, so heisst sie Testament; enthalt sie abernur andere Verfiigungen, so heisst sie Codicil). Komentatoriovog propisa ne slažu se u tome da li naredba posljednje voljemože sadržavati same legate bez postavljanja nasljednika. Alis obzirom da se Austrjjski građanski zakonik bazira na koncep-

'.

77

cijarna pandektnog prava, uzima se da nema testamenta bezpostavljanja nasljednika. To je njegov bitni elemenat. Naredbakojom se ne postavlja nasljednik zove se izrično i u austrijskompravu kodicil.

što se tiče srpskog građanskog prava, pravnici se razilazeu pogledu sadržaja testamenta. Pored toga što je Srpski gra-đanski zakonik skraćeni prijevod Austrijskog građanskog zako-nika, pravnici se razilaze i u pogledu tekstova samog zakonika.§ 424. Srpskog građanskog zakonika, koji govori o definicijitestamenta nije jasan i iz njega se ne bi moglo tačno razumjetida je bitni elemenat njegov postavljanje nasljednika. Jednipravnici zastupaju mišljenje da se testamentorn postavljajunasljednici; ali da isti ne mora sadržavati naimenovanje nasljed-nika, kao u rimskom pravu. On može imati i druge naredbe).Drugi, pak, tvrde da i po Srpskom građanskom zakoniku nematestamenta bez postavljanja nasljednika, prije svega što je Srpskigrađanski zakonik uzeo za osnov Austrijski građanski zakonik,te da je prihvatio i ovdje kao i u mnogim drugim pravnim insti-tucijama doktrinu pandektnog prava. To se objašnjava i samim'tekstom zakonika. Akt posljednje volje koji bi sadržavao neštodrugo osim postavljanja nasljednika, morao bi biti- kodicil. Toznači da bi morao biti vezan za jedan drugi akt posljednje voljekoji bi sadržavao naznačenje nasljednika. Znači da P? Srpskomgrađanskom zakoniku jedan samostalan i nezavisan akt posljed-nje volje ne može imati jedino za predmet da, ustanovi ispo-ruke, legate. Samo kodicilu može biti jedini zadatak da ustanovilegate, a kodicil po § 431. Srpskog građanskog zakonika »do-metak k testamentu«, dakle jedan akt posljednje volje, nesarno-stalan, zavisan. Da jedan samostalan i nezavisan akt posljednjevolje bude punovažan, mora imati za predmet naimenovanjenasljednika, mora biti testamenat").

Ta koncepcija pandektnog prava nije vladajuća u B ropi.Druga zakonodavstva ne uzimaju kao bitni elemenat za važnosttestamenta postavljanje nasljednika. Testamenat može sadrža-vati samo određivanje legata. Radi toga se ne pokazuje potrebaza institucijom kodicila. Testamenat je forma u kojoj se možeda izrazi svaka naredba posljednje volje, neovisno od institutio

1) Dr. Dragoljub Aranđelović, Nasljedno pravo, str. 51.2) Živojin Perić, Karakterne osobine ugovora o poklonu, »Arhiv«,

1924., str. 161.

78

heredis. Takav je slučaj sa savremenim zakonodavstvima kojasu pri normiranju propisa o testamentu uzela običajno pravo.Toga se pridržavao i francuski zakonodavac koji ne čini nikakverazlike između zav ještanja u vidu postavljanja nasljednika iodređivanja legata. Francuski zakonodavac sve poklonoprimcepo testamentu naziva uglavnom isporukoprimcima, Legeieitesi dijeli ih u tri kategorije: Iegeieites universels, a titre universels(legatari s alikvotnim dijelovima). Ove dvije kategorije legatarasu testamentalni nasljednici Austrijskog i Srpskog građanskogzakonika. A a titre particuJier (legatari koji dobijaju iz za-ostavštine samo jedno izvjesno dobro), su legatari Austrijskogi Srpskog građanskog zakonika. U francuskom pravu, dakle,jedan testamenat može glasiti samo na legate a titre particulier,to jest na isporuke iz § 535. Austrijskog građanskog zakonika i§ 469. Srpskog građan. zakonika"). Osim francuskog i njemačkokao i švajcarsko pravo ne postavlja uslov za punovažnost testa-menta određivanje nasljednika. Po njima svaki akt posljednjevolje naziva se testamenat. On može sadržavati same legate, amože imati za predmet i naimenovanje nasljednika, kao i oba-dvoje. To se vidi iz § 1937. i slijedećih Njemačkog gr ađanskogzakonika i čl. 498. i slijedećih Švajcarskog zakonika.

2. Sadržaj testamenta u šeriatskom pravu. Iz gornjeg izla-ganja može se vidjeti da postoje dvije koncepcije u pogledusadržaja; pojma testamenta. Po prvoj testamenat je .akt po-sljednje volje, kojim se postavljaju nasljednici, dok po drugojsvaka naredba posljednje volje u pogledu imovine jednog licana slučaj smrti pretstavlja testamenat. Postavlja se pitanje kojojkoncepciji odgovara testamenat u šeriatskorn pravu.

Već u početku ovog dijela mi smo iznijeli najglavnijekarakteristike pojma nasljednika u šeriatskom pravu i konsta-tovali smo da taj pojam ne odgovara pojmu nasljednika u savre-menom pravu. On nije univerzal ni sukcesor.

Ovdje ćemo pokušati da damo razliku između nasljednikai legatara, da bi mogli reći da li šeriatsko pravo poznaje testa-mentalnog nasljednika, te prema tome i postavljanje njegovo utestamentu. Savremeno pravo vidi razliku između nasljednikai legatara u tome što nasljednik služi tome cilju da se produžiimovno-pravna ličnost ostavioca. Nasljednik se određuje da

3) Zacharie von Ling enthal, Handbuch des franz6sischen civilrechts,VIlI. Auflag e, bearbeitet von Crome, Bd. IV., 1895.

79

stupi na mjesto zav ještaoca, koje je ostalo prazno njegovomsmrću. »Naređivanje legata ima drugi smisao. Ono omogućujezavještaocu da se u posljednjoj volji sjeti drugih lica: svojihukućana koji neće biti u konkretnom slučaju njegovi nasljednici,daljih srodnika, svoje posluge, raznih humanih društava i za-dužbina, ka6 i svojih prijatelja. Ovim licima hoće da ukažepažnju, zavještavajući im kakvu imovinsku koriste").

Legat je naredba posljednje volje kojom ostavilac nekomezavještava iz svoje zaostavštine neku imovinsku korist (legatumest deJibatio hereditatis qua testator ex eo, quod universum

. heredis toret, aJicui quid collatum velit)").Legat ne zasniva univerzalnu već singularnu sukcesiju. Le-

gatar nije nasljednik nego isporukoprimac. On ima tražbenopravo prema nasljedniku pa na zavještajnoj stvari stiče svojinutek predajom. U rimskom pravu legati se zavještaju na računnasljedstva a ne na račun nasljednika. Stoga nije mogao testatorviše legatima zavještati od čistog nasljedstva. Međutim, savre-meno pravo stavlja legate na teret nasljednika. Kad nasljednikprimi nasljedstvo bez popisa, moraće isplatiti legate makar iprelazili vrijednost primljene zaostavštine").

Napomenimo odmah, da šeriatsko pravo ne pravi razlikuizmeđu testamenta i kodicila. Ono nema specijalne forme zapostavljanje nasljednika niti za određivanje legata. Zato nemožemo jednostavno odgovoriti da li šeriatsko pravo poznajetestamenat u smislu rimskog prava. U šeriatskom pravu imamosamo jedan pojam koji označava raspolaganje posljednjomvoljom a to je vasijjet. Naglasimo, da šeriatsko pravo preciznoodređuje ko će i pod kojim uslovima naslijediti ostavioca. Onoje ograničilo slobodu raspolaganja do 1/3 imovine, a raspo-laganje tom 1/3 zove se vasijjet.

Potrebno nam je ispitati sve razlike i sličnosti između na-sljednika i lica, u čiju se korist zavješta, da bi mogli donijetizaključak da li se taj korisnik može nazvati testamentalnimnasljednikom. Doduše, svi šeriatski pravnici jednoglasno zaklju-čuju da nasljednik može biti samo zakonski, a nikako i testa-mentalni. Dok oni nazivaju nasljednika varis, dotle legataramusa leh. Međutim, mi se ne možemo zadovoljiti samom tom

4) Dr. Dragoljub Aranđelović, Nasljedno pravo, str .. 123.5) L. 116 fr. D. de leg. 1.6) Dr. Dragoljub Aranđelović, Rimsko pravo, Beograd, 1938., str. 311.

80

konstatacijom, jer nam tu razliku 111Clmne objašnjavaju. Mibismo htjeli da pokušamo da iznađemo zajedničke osobine irazlike koje postoje kod ova dva pojma. Nas ne zadovoljavajusamo formalni nazivi, nego nam je potrebna neka stvarnarazlikakoja se pokazuje u praktičnom životu. Zakonodavac ponekadmože da naziva drugim terminima iste stvarne sadrži ne jedanpravni pojam.

Zato ćemo analizirati pojam nasljednika i pojam legatara.Prije svega napominjemo, da šeriatsko pravo ograničava

slobodu raspolaganja na slučaj smrti na 1/3, ako ima nasljednika.Inače dozvoljava raspolaganje cijelom imovinom. Ne nalazimorazlike između onoga koji nasljeđuje kao intestatski nasljednikcijelu imovinu i onoga kome je testator ostavio cijelu zaostav-štinu, ako je umro bez zakonskih nasljednika izuzam fiska. Ijedan i drugi uzimaju čistu zaostavštinu bez dugova. Ako jede cuius ostavio više nasljednika među kojima ima i onih kojidobivaju jedan alikvotni dio na primjer 1/8 i uz to još nekometestamentom ostavi cijelu raspoloživu sumu, 1/3, ne vidimorazloga da se onaj s 1/8 naziva nasljednik, a ovaj s 1/3 legatar,kad i jedan i drugi uzimaju te dijelove iz čiste zaostavštine i neodgovaraju ni za kakve dugove. Ne vidimo nikakva razloga dase i onaj legatar ne zove nasljednik i to testarnentalni, koga jestvorio testator svojom voljom.

Da vidimo da li se ova dva pojma razlikuju u pogledumomenta sticanja svojine nad nasljeđenim odnosno zavještanimstvarima. Šeriatsko pravo ne poznaje ležeće nasljedstvo. Samomsmrću ostavi oca sva njegova dobra prelaze ha nasljednike. Takoje i kod nekih savremenih zakonodavstava. Nasljednik ipso jurepostaje vlasnik svih stvari ostavi oca njegovom smrću. Postavljase pitanje da lf je to slučaj i s legatarom. Savremeno pravo smatrakao povjeri oca legatara prema nasljedniku. Legatar stiče samotražbeno pravo u visini legata i to prema nasljedniku. Međutim,u šer iatskorn pravu stvar izgleda drugačija. Šeriatski pravnicismatraju da je legatar preči od nasljednika i on se prvi nami-ruje). Mi držimo da on u isto vrijeme postaje vlasnik zavještanesume kao i nasljednik. On nema nikakvog tražbenog pravaprema nasljedniku. Njegovo je pravo upereno protiv samezaostavštine i on ga ostvaruje prije nasljednika ili, u istovrijeme. Šeriatski sudija po službenoj dužnosti, vršeći likvida-

7) Ahkarni Serija, § 582,

81

ciju imovine ostavi oca, mora isplatiti legate prije odnosnozajedno kad uručuje zaostavštinu. Ni ovdje ne postoji razlikaizmeđu nasljednika i legatara, kao što je slučaj usavremenompravu. Međutim, ima i razlike u ova dva pojma. Na prvommjestu isplaćuje se legatar u visini 1/3 pa onda na red dolazenasljednici.

Šeriatsko pravo smatra sve nasljednike kao nužne. Njihnasljednik ne može isključiti iz nasljedstva, kad ispunjavajupotrebne uslove. Ali isto tako ni ovi nasljednici se ne moguodreći svoga prava na nasljedstvo. Smrću ostavioca njegovaimovina prelazi na nasljednike bez njihove volje. Međutim, nijeisti slučaj s legatarom. Kakogod stoji na volju testatoru hoće linekog obdariti na slučaj smrti, tako isto stoji na volju legataruda li će primiti taj legat. Dok kod nasljeđivanja ne postojisloboda volje ni na, jednoj strani, ta sloboda je zagarantovanali pogledu legata za obje stranke. Zakonodavac je odrediounaprijed ko će koga naslijediti i nije dao slobode ni jednojstrani. Međutim, kod zavještanja postoji sloboda na objestrane, S tom razlikom što testator ne može ostaviti legatanasljedniku - praelegat.

Muslimanski zakonodavac je vodio računa kod određivanja.nasljednika i o vjerskoj pripadnosti. Razlika u vjeri je smetnjaza nasljeđivanje. Muslimana ne može naslijediti nemusliman,kao ni obratno. Kako islam dozvoljava mješovite brakove, tojest da se jedan musliman može oženiti sa ženskom koja pripadakojoj monoteističkoj religiji, to je vodio računa i u pogleduprelaska imovine na slučaj smrti. Islam zabranjuje nasljeđivanjemeđu pripadnicima raznih religija. Ali, ipak, vodi računa opotrebama ovakvih porodica, te dopušta da musliman možeostaviti legat nemuslimanu i obratno"). Tako na primjer bračnidrugovi raznih religija ne mogu jedan drugog nasljediti, alimogu po šeriatskom pravu ostaviti jedan drugom legat. Mužmože ženi nemuslimanski ostaviti 1/3 svoga imetka kao legat.dok žena muslimanka može naslijediti u najboljem slučaju 1,4,ako muž ne ostavi potomaka.

Osim ova dva pornenuta slučaja pojam nasljednika i pojamlegatara razlikuje se još i u pogledu ubistva. Ubistvo, doloznoili nehatno, osim zakonskih iznimki, je apsolutna smetnja zanasljeđivanje i u tom su pravnici složni. Međutim, ne postoji

8) Ahk arni Serija, § 542.6

82

saglasnost među šeriatskim pravnicima u pogledu legatar a.Jedni dozvoljavajuda legatar - ubica pod izvjesnim okol-nostima ima pravo na leg at koji mu je ostavilac zavještao, akoga je on ubio, ili smrtno ranio").

Osim toga postoji još jedna razlika između nasljednika ilegatara, koja se primjenjuje pri prelazu prava sostaviocana nasljednika i beneficiara testamenta. Nasljednik se moraprimiti nasljedstva i od njegove strane nije potrebna nikakvaizjava u pogledu prijema. Štaviše on se ne može ni odreći togprava. Ono prelazi na njeg ipso iure smrću ostavioca. Međutim,to nije slučaj s beneficiar-om testamenta. On se mora izjasnitida li prima legat. Zavještana stvar pripašće njemu samo" akose izjasni da prima legat'").

Iz gornje analize možemo izvesti zaključak da šeriatskopravo ne poznaje testamentalnog nasljednika. Nasljednikaodređuje zakonodavac unaprijed. Samo izuzetno ostavlja poje-dincu da može svoju imovinu ostaviti kome hoće i da možesamo s izvjesnom količinom svoje imovine raspolagati po voljiza slučaj smrti. Lice kome testator ostavlja svoju imovinu utim slučajevima nije njegov nasljednik, nego legatar, obdar enik,jer nasljednik je samo onaj koji je unaprijed u zakonu pred-viđen, koji se ne može isključiti niti se može odreći toga svogasvojstva, što nije slučaj kod legatara. Ima' pravnika koji veleda je legatar testamentalni nasljednik cijele imovine, kada nemazakonskih nasljednika sem države. Međutim, mogli bi primitida je neko nasljednik, ako mu je zavještana cijela imovina iako ne postoji razlika u vjeri. Ali šta ćemo reći, ako postojita razlika? Moramo primiti zaključak da u šeriatskom pravune postoji testamentalni nasljednik uopće ili priznati da postojedrugi uslovi kod testamentalnog nego kod intestatskog naslje-đivanja. Ako bi primili da ima iukom slučaju testarnentalnoz, tonasljednika, to bi učinili u slučaju kad se ostavilac sjeti jednogIka s jednim alikvotnim, idealnim dijelom do visine 1/3 za-ostavštine.

Iz svega bi mogli zaključiti da šeriatsko pravo ne poznajetestamentalnih nasljednika: nego samo zakonske. Ono poznajeslobodu raspolaganja imovinom na slučaj smrti, ali je ograni-čava i u pogledu lica i u pogledu raspoloživog dijela. Prema

9) Zejlei, op. cit. VI., s. 183.10) Ahkami Šerija, § 543.

183

tome šeriatsko pravo ne poznaje testamenta u smislu pandek-tnog prava nego bi to više odgovaralo kodicilu. Međutim,vasijjet po šeriatskorn pravu bi odgovarao testamentu nje-mačkog, francuskog i švajcarskog prava, koja ne postavljajuuslov za punovažnost testamenta postavljanje nasljednika, negomože sadržavati i same Ieg ate.

§ 5.

USLOVI PUNOVAŽNOSTI TEST AMENT A

1. Da bi testamenat proizveo željeno dejstvo potrebno jes jedne strane da testator izjavi volju iz koje se vidi da izvjesnodobro treba da pređe u svojinu jednog lica a s druge straneua ovo lice primi i pristane da 'to dobro pređe na njega. Ovaizjava mora biti poslije smrti ostavioca. Ne uzima se u obzirizjava data za njegova života. Saglasnost volja se traži, jertestarnenat po šeriatskom pravu spada u dvostrane pravneposlove, s tom razlikom što prijem od strane obdarenog neslijedi neposredno iza izjave ostavi oca, kao kod drugih imo-vinskih ugovora, jer njegovo dejstvo nastupa istom poslijeostaviočeve smrti pa isticanje svojine slijedi istom tada.Međutim, pravnici prave razliku da Ii se radi o individualnoodređenom licu, u čiju se korist testira ili o neodređenom. Uprvom slučaju testamenat je punovažan istom kad ga obda-reni primi, dok je u drugom punovažan samom izjavomvolje ostavioca. Ako bi nastupila smrt legatar ova prije testa-torove, testamenat ne bi proizveo svoje dejstvo, jer njegovasmrt je nastupila prije momenta koji je odlučujući za prelazakprava svojine s ostavioca na benef'iciara testamenta. Imapravnika koji zastupaju mišljenje da će pravo iz testamentapreći na djecu leg atar ovu. Jedni opet vele da će to pravo prećina nasljednike leg atarove, ako je ostavilac znao za njegovusmrt, a nije opozvao svog testamenta, jer time je pristao daugovor o testamentu važi sad prema nasljednicima legatarovim,kao u slučaju kad legatar umre prije nego se izjasni da li primatestamenat. To pravo pripada njegovim nasljednicima, jer pravoprijema ili odbijarija pripada njima. Ovo mišljenje pravdaju pri-stalice hanef'ijske škole time što smatraju da je glavno da se neodbije testamenat pa se računa da je testamenat punovažan, kad

6*

84

J testator izjavi volju da ostavlja jedan dio svoje imovine u ko-rist nekog lica, a ovo lice ne izjasni se da ga odbija. Izvjesnipravnici opet vele da je testarnenat ništavan, ako obdareni umreprije nego se 'izjasni o prijemu, jer oni smatraju da je potrebnasaglasnost volja za njegovu valjanost. Pravnik Zufer veli da je zapunovažnost testamenta potrebna samo izjava testatora, kao štoje slučaj kod nasljedivanja, te da prava iz testarnenta prelaze nanasljednika odnosno legatara samom smrću ostavi oca, štavišei protiv volje njihove. Dakle, nije potreban pristanak nasljed-nika odnosno legatara. Na njih prelazi svojina zavještanih stvaribez obzira da li su dali svoj pristanak. Međutim, opravdano seprigovara da je nelogično siliti nekog da postane vlasnik izvje-snih stvari i protiv svoje volje, jer nam neko može ostaviti izvje-sne stvari koje nam mogu nanijeti štetu (pravilo šeriatskogprava glasi: »la jedhulu fi milki insanin bigajri ihtijarihi šejunil1el irsu ittifakan«, ništa osim nasljedstva ne može ući u imovinujednog lica bez njegova pristanka. - Ankarevi). Zato je po-trebno čekati da se korisnik izjasni da li prima testamenat. štose pak tiče prava nasljedstva, čija svojina prelazi samom smrćuostavioca, pravnici to pravdaju izričnom voljom zakonođavcakoji može obvezivati pojedince i bez njihova pristanka na to,jer on. nema želje da ih tereti u nečiju korist bez razloga.Glavno je da testator ostaje pri svojoj zadnjoj volji. Šeriatskipravnici smatraju da je oportuno, pravično da legatar dobivaprava iz testamenta, kad ne odbije isti. Tada će to pravo prećina njegove nasljednike kao nasljedstvo, za koje nije potrebnaizjava o prijemu. Međutim, ako bi beneficiar odbio legat poslijesmrti testator ove, tim samim je testamenat postao bez važnostii neće proizvesti željeno dejstvo").

Malikijska škola uči da će testamenat biti punovažan istomkad se izjasni korisnik poslije smrti testatorove da ga prima,ako je on određeno lice. Ako ga odbije, neće proizvesti željenodejstvo. Ako bi umro prije nego bi se izjasnio o prijemu, topravo pripada njegovim nasljednicirna. Ako ga nasljednici primebiće valjan. Međutim, ako bi testator htio da počastvuje samoneko određeno lice pa se ovo ne izjasni o prijemu prije svojesmrti, to pravo neće pripasti njegovim nasljednicima.

Po ovom pitanju pristalice hambelijske škole nisu složne.Jedni vele da pripada nasljednicima pravo da se izjasne o testa-

') šeih Ahmed Ibrahim, op, cit. s. 501.

85

mentu za koga se nije izjasnio legatar. Drugi vele da će testa-menat biti ništavan, ako se njegov korisnik nije izjasnio oprijemu poslije smrti ostaviočeve.

Safijska pravna škola uči ovako: Ako beneficiar primitestamenat i izvrši se tradicija testirane stvari, neće ga višemoći odbiti, jer je svojina nad tim stvarima stečena tradicijom.Ako bi ga primio pa odbio prije izvršene tradicije pa ponovoprimio, neće se uzimati uobzir njegovo odbijanje, jer je stekaosvojinu s prvim prnje mom. 'Postoji i suprotno mišljenje koje seosniva na tome što je to pravni posao bez naknade, te se možeodbiti sve do tradicije. Ako se, pak, uopće ne izjasni da liprima testamenat, nasljednici ostavioca imaju pravo da tražeto izjašnjenje. Ako bi se beneficiar sustezao i odugovlačios izjašnjenjem, uze će se da je odbio testamenat, jer se naglašavada je potrebno da se zna svakog prava subjekt. U slučaju ako sekorisnik ne bi izjasnio da 11prima testamenat, ne bi se znaloda li testirani predmet pripada nasljednicima ostaviočevim iliIeg ataru"). Na njegovo mjesto dolaze njegovi nasljednici, akoovaj umre· poslije smrti ostavioca ne izjasnivši se. Oni moguprimiti ili odbiti ostavljeni testamenat njihovom prethodniku.što se tiče svojine na testiranim stvarima ona je prešla odtestatora, jer j.e umro pri svojoj volji koja se smatra zaposljednju. Ostalo je na volju korisniku da li će je primiti, paako on umre ne izjasnivši se, to pravo prelazi na njegove na-sljednike i oni mogu primiti ili odbiti testamenat.

Ukratko, svi se šeriatski pravnici slažu u tome da će testa-inenat biti punovažan i proizvesti svoje dejstvo, u slučaju kadje testator ostao pri svojoj volji do svoje smrti,a lice kome jeoporučio izvjesno svoje dobro bude neodređeno. Isto su takosložni da će ostati bez važnosti, ako ga određeni beneficiarodbjje poslije testatorove smrti. Ako bi ga odbio prije njegovesmrti, to se neće uzimati u obzir, jer se još ne zna da liće testator ostati pri svojoj izjavljenoj volji. S ovim se ne slažešeriatski pravnik Zufer. Pretstavnik šafijske škole se razilazikod pitanja da l~ može odbiti testamenat, pošto se jednomizjasnio da ga prima, a nije izvršena tradicija. Većina pravnikausvaja mišljenje da pravo o prijemu pripada nasljednicima, akonjihov ostavilac nije odbilo niti primio testamenat. Ebu Hanifai njegove pristalice smatraju da je testamenat punovažan samom

2) Serahsi, op. cit. XXVIII., s. 47.

86

smrću korisnika i da zavještano dobro prelazi na njegove na-sljednike kao njegova zaostavština").

2. Važno je ustanoviti kojim momentoin prelazi svojinatestirane stvari na beneficiara. I ovo pitanje je sporno međušeriatskim pravnicima i pravnim školama. Pravnik Zufer zastupamišljenje da će svojina preći na legatara u momentu smrtiostavi oca. To mišljenje zastupaju i pretstavnici šafijske i mali-kijske škole. Ali većina šeriatskih pravnika traži da legatar primitestamenat i istom tada stiče svojinu na oporučenim dobrima.Zufer bazira svoje mišljenje na činjenici da je to jednostranipravni posao, čije dejstvo nastupa smrću ostavioca. Tim mo-mentom prelazi svojina na legatara. Od toga časa je više ne-moguće .testatoru da opozove svoju izjavljenu volju pa nijepotrebno čekati na prijem od strane legatara. Međutim, drugomišljenje uzima da je testarnenat ugovor kao i drugi imovinskiugovori, za kojije potrebna saglasnost obiju stranaka. Šeriatskopravo kao i francusko za prenos svojine ne traži tradiciju.I ovdje je glavno saglasnost dvaju volja. Testamenat će proiz-vesti svoje dejstvo kad ga primi onaj, u čiju je korist pravljen.Nikome nije dozvoljeno da bez nečijeg pristanka čini istogvlasnikom izvjesnog dobra. Ebu Hanifa i njegovi učenici, Jusufi Muhamed, vele da svojina testirane stvari! je neizvjesna u među-vremenu od smrti ostavioca do prijema od strane legatara, te -ako primi testamenat, svojinu je stekao od momenta smrtitestatorove, kao i kad umre ne izjasnivši se o prijemu. Ako gaodbije, testira na stvar ostaje nasljednicirna ostaviočevim. Ovdjese ne slažu šafijska i hanefijska škola u pogledu prelaska pravana nasljednike legatarove. Traži se prijem ili da nema odbijanja,što znači na pristanak.

Postavlja se pitanje, da li je odlučujuće za punovažnosttestamenta sami prijem ili smrt testatorova ili je, pak, potrebnoda se kumulativno ispune oba uslova. Po ovom pitanju šeriatskipravnici su dali tri rješenja. Ovo je važno kad se radi o plodo-vima testirane stvari. Ako uzmemo prvo mišljenje, plodovi ćepripasti ostaviocu odnosno njegovim nasljednicima sve do pri-jema testamenta. Po drugom mišljenju pripali bi legataru odmomenta smrti ostaviočeve, a po trećem ovi plodovi će sepodijeliti između legatara il nasljednika testatorovih, tako da

") Ahkami Serija, § 543.

87

će 1/3 pripasti njemu a 2/3 nasljednicima"). Šeriatski pravnicismatraju da je ovo mišljenje i rješenje najpriznatije i najpr a-vičnije.

Ova sporna pitanja se pojavljuju, kad je legatar određenolice pa se čeka na njegov pristanak. Međutim, stvar izgledadrugačija i jednostavnija u pogledu prelaska svojine stestatorana legatara koji je individualno neodređeno Ovdje se ne tražipristanak onih u čiju je korist ostavljen testamenat, jer suneodređeni. Testamenat je punovažan i proizvodi dejstvo smrćuostavi oca i toga momenta prelazi i svojina na legatara. Takoako bi jedno lice ostavilo testamenat u humane i dobrotvornesvrhe, neće se čekati na izjašnjenje o prijemu, jer su neođre-na lica koja će se njime koristiti.

3. Opozivanje testamenta. - šeriatski pravnici' se slažu datestator može opozvati svoj testamenat, da može mijenjatisvoju volju u pogledu raspolaganja svojom imovinom na slučajsmrti. To mu pravo pripada sve do njegove smrti. To je dobro-čini pravni posao, bez naknade, čije dejstvo ima da nastupiistom poslije njegove smrti"). Pravo svojine ne prelazi prijesmrti pa je moguć odustanak. Predstavnik malikijske pravneškole ne dozvoljava opozivanje testamenta, ako se testatorodreče toga prava"). Testamenat se može opozvati izrično iprećutno, ako se radi o određenom predmetu. Međutim, akose radi o jednoj određenoj količini na primjer jednoj trećiniimovine, onda je opozivanje moguće samo izrično, jer će sevoditi računa o toj imovini u momentu smrti. Do toga časaimovina ostavi očeva može se povećati a može i smanjiti. Lite-ratura šeriatskog prava je puna primjera o prećutnom opozi-vanju testamenta. Tu se govori o raznim radnjama iz kojih semože nazrijeti volja da testator odustaje i opoziva testamenat.

što se tiče poricanja testamenta, pravnici se ne slažu da lije to odustanak od istog. Pretežno je mišljenje da poricanjene znači opozivanje testarnenta").

Ako bi predmet testamenta propao ili bi bio upropaštenod strane testatora, neće odgovarati za to niti će ga nakna-diti, jer on nije još bio prešao u svojinu legatarevu"). Isto tako

4) Šejh Ahmed Ibrahim, op, cit. S. 503.5) Ahkami Serija, § 544.6) Ibni Rušd, op. cit. s. 279.7) Ahkami Šerija, § 545.8) Ahkami Šerija, § 546.

88

ako bi taj predmet poslije smrti ostavioca propao slučajno kodnasljednika ili izvršioca testamenta, neće morati da ga naknade,jer je kod njih bio kao ostava. Ali ako propadne njihovomkrivnjom, moraće platiti njegovu vrijednost").

Lice kome se ostavlja testamenat nije dužno dokazivati daje testator ostao kod izjavljene volje do svoje smrti, nego sepretpostavlja da je on ostao pri toj izjavljenoj volji. Ko tvrdiprotivno, treba da dokaže.

Postoji izričan kur'anski propis » ... gajre mudarrin ... «,koji ne dozvoljava testamenat kojim se namjerava nanijeti nekašteta drugom. Ovakav testamenat je ništavan i neće proizvestinikakvo dejstvo. Takav bi na primjer bio testamenat s kojimbi testator privilegisao jedne nasljednike na štetu drugih ili bihtio isključiti neke od njih. Takav testamenat je ništavan pama s kolikim dijelom se raspolagalo. Ovakvi testamenti semoraju po službenoj dužnosti poništiti. Ovo se samtra kaozloupotreba prava koja je po šeriatskom pravu zabr anjena'").

§ 6.

SPOSOBNOST ZA PRA VLJENJE TEST AMENT A

Dok je svako lice sposobno da bude subjekt prava, dotle seza pravo raspolaganja traži izvjesna sposobnost koja se nazivaposlovnom sposobnošću. Da bi.jedno lice moglo raspolagati svo-jom imovinom, zakon traži da to lice ima izvjesnu sposobnosti da ne posjeduje izvjesnih okolnosti koje bi ga mogle učinitinesposobnim da raspolaže svojom imovinom. Ta sposobnostmora postojati u momentu preduzimanja pravnih poslova.Uglavnom se sposobnost za pravljenje testarnenta poklapa sasposobnošću za preduzimanje pravnih poslova.

Sposobnost za pravljenje testamenta u šeriatskom pravune podudara se sa sposobnošću koja se predviđa u građanskompravu. Ta se razlika ogleda specijalno tamo gdje se ta sposob-nost ne slaže s onom za preduzimanje pravnih poslova.

Šeriatsko pravo smatra testamenat kao dobročini pravniposao, bez naknade. Zbog toga ne može praviti test am en atsvako lice koje ima pravnu sposobnost. Traži se poslovna spo-

~) Ahkami Serija, § 546.10) šejh Ahmed Ibrahim, op. cit. s. 505.

/

I

89

~.

sobnost. Lica s ogramcenom sposobnošću ne mogu raspolagatisvojom imovinom na slučaj smrti. Tu sposobnost nemaju raspi-kuće ni prezadužena lica. Međutim, po ovim pitanjima šeriatskipravnici nisu dali ista mišljenja.

1. Duševno bolesna lica. Srpski građanski zakonik u § 427.veli da duševno bolesna lica ne mogu praviti testamenat. Ni pošeriatskom pravu ta lica ne mogu napraviti punovažan testa-menat osim u vrijeme svijetlih momenata. To je pravni posaoza koji se traži puna saglasnost dvaju volja, što se ne može oče-kivati od duševno bolesnog lica.

2. Srpski građanski zakonik u pogledu doba koje je po-tr'ebno za jedno lice da može napraviti punovažan testamenattraži da je navršilo najmanje 15 godina, dok Austrijski građan-ski zakonik (§ 569.) veli da nisu sposobni praviti testamenat ma-loljetnici koji nisu navršili 18 godina. Oni mogu samo usmenopred sudom da naprave testamenat. Poslije navršene 18 godinemože se posljednja volja izjaviti bez ikakvih ograničenja.

što se tiče valjanosti testamenta napravljenog od stranemaloljetnika, šeriatski pravnici se razilaze a naročito u pogledumaloljetnika koji djela s razborom. Pravnik Ahmed, pretstavnikhambelijske pravne škole, zastupa mišljenje da će testamenattakvoga maloljetnika biti punovažan, ako je navršio 10 godinai ako taj testamenat bude u skladu s vjerskim propisima. PO-gotovu će biti punovažan, ako maloljetnik bude između 10 i17 godine. Šafijska škola ima po ovom pitanju dva suprotnamišljenja. Po jednom testamenat ovakvog maloljetnika je ni-štavan, jer se tiče raspolaganja imovinom za koju je potrebnabračna punoljetnost (bulug). Drugo mišljenje se osniva na činje-nici da to nije raspolaganje u pravom smislu, jer nije oprav-dana bojazan da će time maloljetnik upropastiti svoju imovinu.Ako ostane u životu, ostaje u njegovoj ruci svojina, a ako umrenije mu ni potrebna. Zato je dozvoljeno takvom maloljetnikupraviti punovažan testarnenat').

Malikijska pravna škola ovakvom maloljetniku dozvoljavada napravi punovažan testamenat, jer ukoliko bi mu se sprrječilo to pravo, to bi trebalo da bude samo u njegovu korist.Međutim,. ako mu ne dozvolimo da napravi testamenat, nije unjegovu interesu, nego u interesu drugih, u interesu njegovihnasljednika.

1) Zejlei, op. eit. VI., s. 185.

90

Hanefijska pravna škola, koje se drže muslimani u našojdržavi kao i većina muslimana na svijetu, ne dozvoljava malo-ljetniku, koji nije bračno punoljetan, da napravi valjan testa-menat. Pravnici ove škole temelje svoje mišljenje na tome štoje to jedan pravni posao bez naknade pa ga maloljetnik nemože zaključiti, kao što ne može učiniti ni poklon. Kao što nevaži priznanje jednog maloljetnika, tako mu ne vrijedi ni testa-menat"). Jedino se razumnom maloljetniku koji je navršio 7godina dozvoljava testiranje na svoje pogrebne troškove").

3. Raspikuća. - Raspikuće po Srpskom građanskom zako-niku nesposobni su da raspolažu svojom imovinom na slučajsmrti. Po Austrijskom građanskom zakoniku mogu raspolagatis 112svoje imovine.

Šeriatski pravnici se i u ovom pitanju razilaze. Ovakvomlicu je dqzvoljeno napraviti punovažan testamenat po mišljenj~malikijske škole i njenih pravnika i to iz istih razloga kao 1

razboritom maloljetniku. I šafijska škola izjednačuje ovo licesrazboritim maloljetnikom. Hambelijska škola dozvoljavapravljenje testamenta raspikući kome je ograničena svojevlast.On se izjednačava srazboritim maloljetnikom, jer mu takvoraspolaganje ne nanosi nikakve štete. Ebu Hanifa, najznamenitijišeriatski pravnik, daje slobodu raspolaganja imovinom na slučajsmrti raspikući, jer je isti bračne punoljetan, duševno zdravi prema tome sposoban. On ne dozvoljava da se raspikućiograničava svojevlast. Njegovi učenici, Muhamed i Jusuf, vele,da bi po analogiji testamenat raspikuće trebao biti ništavan,kao i ostali pravni poslovi bez naknade. Ali s obzirom na pra-

2) Ahkami Še rija, § 531.2a) Ahkami Šerija, § 531. Po šeriatskom pravu maloljetstvo in:a tri

faze. Prva traje do navršene sedme godine i maloljetnik u tim godinamazove se gajri mumejjiz, maloljetnik koji radi bez razbora. Druga faza trajeposlije navršene sedme. do navršene devete odnosno dvanaeste godine (zaženske do navršene devete a za muške do dvanaeste). Ta faza se zove dobarazbora (sagiri mumejjiz). Treća faza počinje s navršenom devetom odno-sno dvanaestom godinom. Maloljetnici tih godina spadaju među »skorodorasla lica« (murahik). U ovim godinama se pojavljuje bračno puno-ljetstvo (bulug). Poput rimskih pravnih škola šeriatsko pravo poznajestvarno i pretpostavljeno bračno punolietstvo. S navršenom petnaestomgodinom smatra se da nastaje bračno punoljetstvo i za muški i za ženskipo\. Međutim dozvoljeno je dokazivanje tog punoljetstva u pojedinim kon-kretnim slučajevima i prije navršene petnaeste godine (Ahkami šer'ijja,§ 495).

j

/

91

vičnost (istihsan) oni ga dozvoljavaju, ako se ostavlja u pobožnei dobrotvorne svrhe. Ovo mišljenje je uzakonjeno u Egiptu").I ovdje bi ograničenje bilo samo iz bojazni da ne upropašćujesvoju imovinu i da je sačuva za drugog. Čuva se dok je u životu.Međutim, što se tiče te iste imovine poslije njegove smrti nemarazloga da se čuva, jer se interesi nasljednika ne krnje. Njimaje svakako osigurano dvije trećine zaostavštine. Ukoliko se tičetestamenta koga je napravio raspikuća u neke druge svrhe, ovadva pravnika ga ne dozvoljavaju. Naglasimo, da se svi pravnicislažu da je testamenat valjan, ako ga raspikuća ostavi u po-božne i dobrotvorne svrhe.

4. Dužnik. - Testamenat proizvodi svoje dejstvo istom kadumre testator. Ako bi testator bio prezadužen, testamenat ćeproizvesti svoje dejstvo istom, ako ga odobre povjerioci. Me·đutim, ako dugovi testatora ne iscrpljuju svu imovinu i povje.rioci ne odobre da se testamenat u cijelosti ispuni, prvo će se

. podmiriti dugovi pa će se isplatiti testamenat, ako ne prelazi1/3 zaostavštine i ako je ostavljen nekom trećem licu a nenasljedniku').

•§ 7.

U ČIJU SE KORIST MOžE TESTIRATI

Šeriatski pravnici se razilaze kod pitanja da li je uslov zapunovažnost testamenta postojanje legatara u momentu prav-ljenja testamenta. Većina ih je koji postavljaju kao uslov životlegatara. S ovim se neki ne slažu a među njima je i predstavnikmalikijske škole. Malik dozvoljava da testator može ostaviti legati mrtvom licu, ako zna za njegovu smrt pri pravljenju testa-menta. U tom slučaju bi se legat potrošio na izmirenje legata-revih dugova. Ako ovih nema, legat će pripasti njegovim na-sljednicima. Ukoliko ne bude imao ni nasljednika, testamenatće biti ništavan, alegat neće pripasti fiscusu. Testamenat će,međutim, biti ništavan, ako testator ne bude znao da legatarnije živ. Drugi vele da niukom slučaju nije valjan testamenat,ako je legatar mrtvo lice. Isto tako po Maliku je dozvoljen

3) Ahkami Šerija, § 532.4) Šejh Ahmed Ibrahim, op, cit. s. 508.; Ibni Rušd, op. cit. s. 277.;

Serahsi, op, cit. XXVIII., s. 91.

92 93

testamenat u korist još nepostojećeg lica, lica koje' ima da serodi. Ovo mišljenje zastupaju i neki pravnici iz šafijske škole.Ako se poslije smrti testatorove u izvjesnom vremenu ne rodidijete, legat će ostati nasljednicima ostaviočevim. Plodovi legi-rane stvari koji su nastali poslije smrti testatorove a prije ro-đenja djeteta, po jednima pripali bi nasljednicima ostaviočevim,jer legatar još i ne postoji pa ne može steći svojinu. Po drugimazadržaće se za legatara, ako se rodi živ. Inače će ostati nasljed-~icima testatorovim. Ovo razilaženje se osniva na tome da lije život uslov za punovažnost testamenta ili za sticanje pravaiz njega.

Malik dozvoljava testiranje u korist umrlog iz razloga, štoje to jedan koristan pravni posao za njegove nasljednike. To seodbija radi toga što se testamenat smatra kao dvostrani pravniposao, za koji nije sposoban mrtvi da se izjasni").

Što se tiče testiranja u korist legatara koji se još nije nirodio upoređuje se s vakufom, jer se i tu ostavlja imovina jošnepoznatim i neodređenim licima. Ali se napominje da testa-menat sliči nasljedstvu, a nasljedstvo prelazi samo na lica koja

• su preživjela ostavioca pa bi trebalo i kod testamenta. što setiče vakufa on ima sasma drugi cilj koji se treba stalno daispunjava.

Postavlja se pitanje da li je postojanje legatara potrebnou momentu postavljenja testamenta ili u času smrti testatorove.Ako se radi o individualno neodređenom licu, glavno je da budeživo u momentu smrti testatorove, inače je potrebno da postojiu vrijeme pravljenja istog. Takođe nije potrebno njegovopostojanje u vrijeme pravljenja, ako je legatar određen poizvjesnim svojstvima kao na primjer kada se ostavi testarnenatu korist siromašnih lica.

što se tiče začetka, ono je potrebno u momentu pravljenjatestamenta. Uslov je da mu se može dokazati očinstvo.

Svi su pravnici složni da se može ostaviti testamenat za-četom djetetu, ako se rodi u zakonskom roku"). Njemu se nemože dati poklon, jer ga ne može primiti i uzeti u državinu,a nema svoga zakonskog zastupnika koji bi ga u ime njegaprimio. Za testamenat u ovom pitanju važe pravila koja seprimjenjuju pri zakonskom redu nasljeđivanja. 'Pošto začeto

1) Šejh Ahmed Ibrahim, op. cit. s. 510.2) Ahkami Šerija, § 540.

dijete može biti nasljednik, to može i legatar. Štaviše testamenatje u tom pogledu širokogrudniji od zakonskog reda nasljeđi-vanja, jer se može ostaviti i pripadniku druge vjeroispovijesti,što nije slučaj sa zakonskim nasljeđivanjem.

Legatar treba da je određen. Testamenat će biti bez važnosti,ako je legatar neodređen uopće, ako se ni po čemu ne možeznati kome legat pripada. Ovo je mišljenje Ebu Hanife i ponjemu se sudi. Njegovi učenici, Muhamed i Jusuf dozvoljavajutestamenat i neodređenom licu, ako se ta neizvjesnost i neod-ređenost može otkloniti .Inače ga ni oni ne dozvoljavaju. PravnikMuhamed veli, ako testator nije tačno odredio ko je legatar odviše lica, to će odrediti njegovi nasljednici"). Ebu Hanifa velida svojina zavještane stvari prelazi u momentu smrti ostaviočevei da je potrebno znati na koga prelazi. Samo testatoru pripadato pravo određivanja a nikako njegovim nasljednicima.

Ako je više legatara, čiji se broj zna, za punovažnosttestamenta potrebno je da ga svi prime. Kad se njihov broj nezna, legat će se smatrati kao milostinja pa će morati sadržavatiriječi koje označuju lica koja zaslužuju istu. Ako se vidi da nije">određen takvim licima, biće ništavan, jer milostinja pripadasiromašnim, nemoćnim i t. d.

Šeriatsko pravo pored toga što ograničava ostavioca upogledu dijela s kojim može da raspolaže, ono mu ograničara

. i slobodu u pogledu izbora lica kojima može ostaviti legat.Šeriatski zakonodavac je zabranio ostaviocu da izvjesnim licimaostavi testamenat.

1. Nasljednik. --'---Savremeno pravo omogućuje da slobodnotestator bira lica kojima će zavještati svoju imovinu ili jedannjen dio. Može se reći da na prvom mjestu dolazi u obzir naj-bliži srodnik ostavi oca, koji je ujedno i zakonski nasljednik ukonkretnom slučaju. Prema tome jedno lice može biti i testa-mentalni i zakonski pa štaviše i ugovorni nasljednik. Šeriatskopravo, međutim, zauzima jedno drugo stanovište. Šeriatskizakonodavac je strogo i precizno propisao ko će i pod kojimuslovima stupiti u imovinska prava ostavi oca poslije njegovesmrti. Zakonodavac smatra da raspoloživi dio koji ide na štetuzakonskih nasljednika 'ne smije da pr ivilegiše pojedine nasljed-nike na štetu drugih, te je to pravo raspolaganja dato ostaviocuda ga upotrebi samo u korist trećih lica koja u konkretnom

3) Ibni Rušd, op . cit. s. 279.

94

slučaju ne nasljeđuju. šeriatsko pravo prema tradiciji da se nemože testirati u korist nasljednika, zabranjuje testamenat unjegovu korist (»nije dozvoljen legat u korist nasljednika«).Doduše, uz tu tradiciju dodaje se da to ograničenje postoji samou slučaju kad se nasljednici protive. Seriatski pravnici su i poovom pitanju dali različita rješenja. Ebu Hanifa veli da je pravoraspolaganja na slučaj smrti ograničeno u korist nasljednika,pa ako nasljednici odobre testamenat koji bude na njihovu štetu,biće punovažan. Legat u korist nasljednika biće, dakle, puno-važan samo poslije ratifikacije ostalih nasljednika. S ovim pro-pisom se htjelo spriječiti privilegisanje po jedinih nasljednika,jer se na taj način štite i održavaju dobri odnosi među nasljed-nicima, kao članovima jedne porodice.

Sernatsko pravo poznaje dvije vrste nasljednika. Jedni sus ostaviocem bili u krvnom srodstvu, dok su drugi vezanibračnim odnosom. U prvom slučaju nasljednici će 'iscrpiti svuzaostavštinu. U drugom, pak, uzeće samo svoje alikvotne,idealne dijelove, te na ostatak neće imati nikad pravo, nego ćeisti pripasti državi. Jedino će ostatak moći da dobiju na osnovutestamenta, ako nema drugih nasljednika sem države"). Prematome bračnim drugovima je dozvoljeno da jedan drugom zav je-štaju cijelu imovinu na osnovu testamenta, ako nema' drugihnasljednika izuzam države"). S ovim se ne slažu Muhamed i Jusuf,te Malik iŠaf'ija").

Pitanje testiranja u korist nasljednika zasniva 'se na tradiciji:»Bog je dao svakome njegovo pravo pa nije dozvoljen legat ukorist nasljednikae"). Iz ove tradicije se vidi da jedno lice nemože stupiti u imovinska prava ostavioca na dva načina, nemože u isto vrijeme biti zakonski i testamentalni nasljednikodnosno legatar, niti se može odrećinasljednog dijela i primitilegat makar bio i povoljniji. Ima pravnika koji zastupajumišljenje da je apsolutno ništavan testamenat u korist nasljed-nika, bez obzira da li ga ostali nasljednici odobravaju. Međutim,već-ina šeriatskih pravnika zauzima stanovište da će testamenatvažiti i u korist nasljednika, pod uslovom ako ga ostali odobre.Oniavo mišljenje baziraju na jednoj dr.ugoj tradiciji koja veli

4) Zejlei, op. cit. VL, s. 233. - Zejd Be], IL, s. 276.-277.0) Sejfulah Prohić, Ahsenul vesile, Sarajevo, 1920., s. 3.0) Šejh Ahmed Ibrahim, op, cit. s. 515.7) Džessas, Ahkamul Kur'an, L, s. 193. - Ajni, Umdetul kari fi šerhi

sahihil Buhari, VL, s. 472.

95

da testamenat u korist nasljednika nije dozvoljen, osim ako gaodobre ostali nasljednici"). Ovo odobrenje mogu dati samoposlovno sposobni nasljednici i to samo poslije smrti ostavioca.Ta sposobnost odgovara onoj za besplatno raspolaganje svojomimovinom. Dato odobrenje prije smrti testatorove je bezvažnosti, jer nemaju nikakva prava na njegovu imovinu. Poštopravo svojine na ostaviočevim dobrima stiču ipso iure smrćunjegovom, to su ovlašten u da njom slobodno raspolažu pa prematome da daju i odobrenje u pogledu testamenta koji zadire unjihova prava. To znači da je to od njihove strane poklon, jersu postali vlasnici zaostavštine samom smrću ostavi očevom.

Ukratko, možemo rezimirati gledišta šeriatskih pravnika upogledu testiranja u korist nasljednika u dvije grupe. Jedniuopće ne dozvoljavaju da nasljednik može pored svog nasljed-nog dijela da uzme još i izvjesni dio zaostavštine na osnovutestamenta. Drugi, pak, vele da će testamenat u korist nasljednikavrijediti, ako na to pristanu ostali nasljednici. Prvo gledištezastupa Maljk, Šafija i neki pravnici hambelijske škole, dokdrugo Ebu Hanifa i njegovi učenici, te škola hambelijska išafijska. Mi smo već dali svoje mišljenje u pogledu odobrenjaod strane nasljednika, da je to poklon, te i ovdje to napomi-njemo. Zato bi ova oba gledišta bila ispravna. Oni koji poričupravo da se može testirati nasljedniku, svakako su u pravu kaoi oni što traže odobrenje ostalih nasljednika, jer se ovdje radi

. o poklonu od njihove strane jednom od njih, a to je dozvoljenouz potrebne uslove. To neće biti legat od strane ostavi oca, negopoklon od onog koji daje pristanak odnosno odobrenje. Legatarkoji dobije nešto pod tim uslovom, nije legatar nego poklone-primalac.

Još je slično legatu u pogledu nasljednika i njihova odo-brenja, kad ostavilac prizna da je dužan jednom od njih izvjesnusumu novaca ili neku određenu stvar; kad svom nasljednikuoprosti dug i kad izabere izvjesne stvari za neke nasljednike izsvoje imovine. Ako bi svakom nasljedniku testamentom odrediopojedine stvari iz zaostavštine u visini njegovog dijela, misli seda bi to bilo dozvoljeno, jer se pravo nasljednika ne .sastoji u

f

određenim stvarima nego u vrijednosti njegovog dijela, a inačeje dozvoljeno zamjenjivanje pojedinih stvari između nasljednikakao i između njih i trećih lica, ako se dobije ekvivalentna

8) Zejlei, op. cit. v 1., s. 183.

96I

vrijednost. Međutim je i' ovdje potreban pristanak ostalihnasljednika, jer kako nije dozvoljeno mijenjati dio jednagnasljednika isto tako nije ni prava na pojedine stvari. Muhamedje zabranio privilegisanje djece j.ednih na štetu drugih i u vidupoklona, jer ta izaziva neprijateljstva i zavist među njima.Pogotovu je ta nepravično i nepohvalno da se čini u bolesti ina slučaj smrti. Tada se naročito traži ad ostavioca da budepravedan i jednaka pažljiv prema svima.

Pravnici šiijske sekte u islamu i neki komentatori Kur'anadazvalajavaju da se može u testamentu ostaviti nasljednikuizvjestan dio u visini raspoložive sume. U tame se ne razlikujunasljednici ad nenasljednika. Oni! ta sva je mišljenje bazirajuna kuranskorn propisu: »Bag vam je propisao da napravitetestamenat, ako ste bogati, kad vam se približi smrt, i taroditeljima i bližim srodnicima. Taj testamenat mara biti pra-vedan. Ta je utvrđena istina za bogobojazne. Ka bi takav testa-menat zamijenio, griješnik je e"). Većina pravnika i komentatoraKur ' ana zastupaju mišljenje da je pamenuti kur' anski propisderagiran, ali se ne slažu kojim propisorn. Jedni vele kur'an-skim propisorn kaji govori o' nasljednim dijelovima pojedinihnasljednika. Drugi .vele da je ukinut i zamijenjen tradicijom:»Nema testamenta nasljedniku-s. Treći, pak, vele i jednim idrugim. Džessas veli da je u prva doba islama Kur'an ovlastiopojedince da prave raspored svojom irnovinorn, a poslije je taza sebe zadržao i odredio kame pripada koliki dio.

Kur'anski propis o' testamentu propisuje dužnost da. seostavi legat roditeljima i bližim srodnicima, a propis o' naslje-đivanju govori uopće o' zavještanju kaji obuhvata i nasljednikeilegatare. Maže se reći da ovi propisi ne staje u međusobnojkoliziji, jer se gavari o' dužnosti djece da se sjete svojih roditeljai bližih srodnika u testamentu, kad avi u konkretnom slučajune nasljeđuju usljed smetnji kaje bi eventualna magle da posto-je. Ovakvo tumačenje daje Ševkanija iTaberija. Fahrudin Razijau svom komentaru Kur'ana veli da između ovih propisa nemaprotivr jećnosti. Prvi propis zabranjuje smanjivanje fiksiranihdijelava,te da se pa prvom propisu razumije dar ad Baga apa drugam ad ostavioca pa je dozvoljeno da nasljednik ujednobude i legatar.

Q) Šejh Ahmed Ibrahim, op. cit. s. 525.

I'

i I

I(

1II

II>

97

Pravnici šiijske sekte vele da tradicija ne može derogiratikur'anskiprapis. Oni vele da je Bag odredio svakom nasljednikunjegov' dio i da mu se ne može testirati više ad l/3' Osim taganavade da ova tradicija znači da nasljedniku nije dužnost ostavititestamenat, a ne isključuju slobodu da muse testira; Oni-jošnavade u prilog svog mišljenja il ta da je zakonodavac fiksirao2/3 zaostavštine nasljednicima. Ta ne može mijenjati ni ostavilacniti ka drugi. šta se tiče l/3ana je ostala ostaviocu da s njomslobodno raspolaže pa i u korist nasljednika, ako ima-opravda-nih razlaga, kao što može biti jedan ad njih potrebniji iz višeuzroka. Ista tako mu je slobodno testirati tu l/3 i nenasljed-nicima. Dakle, l/3 je' zakanadavac ostavio testatoru da s njomslabo dna raspolaže, a druge dvije je zadržao za nasljednike.Postavlja se pitanje šta će biti s onom l/3' ako ostavilac uopćene. bude pravio testamenta. Ona će ostati -svakakO' nasljednicimai ta srazmjerno njihovim dijelovima. Da li je ta sad' legat adstrane testator a ?, Šiijski pravnici naglašavaju da ta nije ništadruga nega prećutni testamenat u kome se izražava pretpostav-ljena valja ostavioca.

2. Ubica. - Šeriatska prava kao i sva ostala zakonodavstvasmatraju ubistva kao smetnju za nasljeđivanje. Ona se razlikujusama u pogledu isključenja prativpravansti,' te oko taga da lise radi o' nehatnorn ili doloznorn lišenju života, Dok su svišeriatski pravnici složni da ubica neće naslijediti svoju žrtvu,bez obzira da li ju - je lišio života nehatno. ili dolozno, dotle senjihova mišljenja razilaze u pogledu testiranja u korist ubice.

Hanefijska škola nedazvaljava legat u korist ubice, bezobzira da li se ta zločinstvo dogodilo prije in poslije pravljenjatestarnenta, ako ga ne odobre nasljednici"). Malik veli da jevaljan testamenat ti oba slučaja. Šafijapravi razliku da li jetestamenat pravljen .prije ili poslije nega su nanesene smrto-nosne povrede. AkO' je ostavjlac zajveštao jednom licu izvjesnadobro pa ga ovo lice liši, života, testamenat neće proizvestidejstva u' pogledu njega. Testamenat će vrijediti, ako muzavještapaslije nanesene povrede ad kaje je nastupila smrt.Malik svoje. mišljenje opravdava time, šta je testamenat ugovorkao i svi drugi imovinski ugovori, Ubistva ga ne može raskinuti.Kad se može pokloniti ubici, može mu se i testamentorn zavje-štati izvjesna korist.

10) Ahkarni Šerija, § 539. - Sejfulah Praha, op, cit. s. 3.

7

98

Pravnici šafijske škole isto tako prave razliku da li jetest amen at učinjen prije ili poslije smrtonosne povrede. Akotestator napravi testamenat poslije nanesenih povreda koje suu uzročnoj vezi s njegovom smrću, isti će biti valjan, jer seuzima da mu je samim tim oprostio,što ga se sjetio u svojojposljednjoj volji. U drugom slučaju neće mu se predati legat,jer je lišio života ostavioca. da bi se što prije domogao zavje-štanih dobara. Zato će mu se uskratiti pravo na testamenat kaokazna za učinjeno djelo. Hanefijska škola zabranjuje testiranjeu korist ubice u javnom interesu, kao i kod nasljeđivanja prematradiciji: »Ubid ne pripada ništae").

Ako je ubistvo smetnja da neko bude legatar u javnom. interesu, onda nasljednici ne mogu svojom privolorn osnažititaj testamenat, kao što ne mogu oprostiti kaznu koja je vezanaza to krivično djelo. Lišenje života jednog lica zadire u javneinterese i zajednica ga kažnjava bez obzira da li se s tim slažeoštećeni. 'Pošto je jedna vrsta kazne i lišenje prava na dobranjegove žrtve, neće moći nasljednici svojom privolom osnažiJtiinače ništavan testarnenat").

Jedni pravnici vode računa o stepenu krivnje ubičine. Akoje s umišljajern izvršio krivično djelo, biće lišen prava iz testa-menta. Međutim, ako je iz nehata, imaće pravo na zavještanadobra.

Pretstavnici hanefijske pravne škole stali su na stanovišteda je legat ubici ništavan, bez obzira da II je testamenat na-pravljen prije ili poslije smrtonosne povrede. U obzir dolazisamo ubistvo koje je u direktnoj kauzalnoj vezi s radnjomizvjesnog lica i da je isto protupravno. Ako je izvršeno u nužnojodbraniili u zakonu ovlaštenim slučajevima, neće biti smetnjaza sticanje legata. Isto tako neće biti smetnja, kao i kod nasIje .đivanja, ako ga izvrši maloljetnik ili duševno bolesno lice")Ovo se mišljenje osniva na sličnosti između testamenta i nasljeđa.Kao što je ubistvo smetnja za nasljeđivanje, tako je isto i zapribavljanje legata. Međutim, prigovara se da ta sličnost nijepotpuna, jer i razlika u vjeri je smetnja za nasljeđivanje a nijeza sticanje legata. Ali se ovdje ne može vršiti poređenje, jer jeubistvo smetnja zbog svojih teških posljedica. Ono je smetnja

") Serahsi, Mebsut, XXVII., s. 176.12) Zejiei, op. cit. VI., s. 183.13) Ahkami Serija, § 539.

..

99

radi toga što se hoće otkloniti mogućnost da nasljednik, u na-mjeri da što prije dođe do nasljedstva, ne izvrši zločinstvo, aovo vrijedi i za legatare. Osim toga napominje se da je legatubici valjan, ako ga odobre nasljednici kao i u slučaju kad nemadrugih nasljednika. Dakle, ubica-Iegatar je preći od države, štonije slučaj kod, nasljeđivanja. Ubica ne može naslijediti pa mato bilo s odobrenjem nasljednika ili kad nema drugih osim njega.Država je preča od nasljednika koji je ubio svoga ostavioca.Iz svega ovoga neki pravnici izvode da bi trebalo dozvoliti ubiciostaviočevom da bude legatar, jer se ne primjenjuju svi propisina legatara koji se primjenjuju na nasljednika. Prema mišljenjuEbu Jusufa nasljednici ne mogu ratifikovati testamenat ti korist'ubice kao ni kod nasljeđa. Ebu Hanifa i Muhamed vele da jevaljan testamenat u pogledu ubice, ako ga odobre nasljednicii ako nije ubistvo s umišljajem, jer se nasljednici odriču svogaprava.

Nama izgleda da je Ebu Hanifino i Muhamedovo mišljenjeispravnije, jer legatar-ubica ne dobiva zavještano dobro nepo-sredno od testatora nego od njegovih nasljednika a oni su slo-bodni da raspolažu svojom imovinom po svojoj volji. Ako bise, pak, uzelo da legatar stiče taj legat neposredno od svoježrtve, bilo bi mišljenje Ebu Jusufovo ispravnije.

3. Razlika u vjeri. - Mi smo već napomenuli da šeriatskopravo razliku u religiji uzima kao smetnju za nasljeđivanje.Međutim, ta razlika nije smetnja da jedan musliman u visini 1/3ili cijele imovine, ako nema zakonskih nasljednika, ostavijednom licu koje ne pripada islamskoj religiji. Isto tako jedozvoljeno muslimanu da bude legatar jednog nemuslimana. Uovom se slažu svi šeriatski pravnici.

Posljednja volja ostavi očeva treba da je izjavljena lično,slobodno i svjesno.

Pored toga što šeriatsko pravo omogućuje ostavljanjelegata u korist fizičkih lica, koja su živa u vrijeme pravljenjatestamenta ili su začeta, pod uslovom da se u zakonskom rokuživa rode, ono dozvoljava određivanje legata i u korist pravnihlica: vjerskih zadužbina, vakufa i drugih dobrotvornih ustanova.Tako se može ostaviti legat u korist bogomolja, prosvjetnihzavoda, bolnica, u korist pravljenja puteva, mostova, škola,biblioteka i sličnih zavoda i ustanova (§ 541. Ahkami šer'ijje).Kao što smo prije napomenuli ova pravna lica ne moraju egzi-

7*

100

stirati u momentu pravljenja testamenta nego se u testamentumože ostaviti legat i onim pravnim licima koja se imaju osnovatipo zamisli samog testatora ili nekog drugog lica.

Naročito važnu ulogu u islamskom svijetu su igrale vjerskezadužbine (vakufi) koje i danas imaju u vjersko-prosvjetnompogledu znatnog uticaja na društveni život muslimana. Ovezadužbine se mogu osnivati kako aktima među živim tako i naslučaj smrti. Gotovo je pravilo da imućnija lica u svome testa-mentu pored ostalih legata određuju izvjesna zavještanja i ukorist vjerskih zadužbina. Razumije se da raspolaganja na slučajsmrti u korist vakuf'a ne smiju prelaziti raspoloživu sumu.·

Šeriatsko pravo ne dozvoljava zavještanje u korist životinja,ali dozvoljava zavještanja u korist vakufa koji će' se brinuti' oživotinjama.

. Šeriatsko pravo dozvoljava testatoru da testira legat podizvjesnim uslovom, rokom i nalogom, samo što traži da taograničenja budu u skladu s islamskim moralnim principima.»Postavljanje nemoralnih uslova povlači ništenje izjave posljed-nje volje kao i u Austrijskom građanskom zakoniku« (Dr. D.Aranđelović-Dr. M. Begović, Nasljedno pravo, Beograd, 1940.str. 196.).

Zavještanje pod nalogom je česta pojava. Obično se lega-taru stavlja u dužnost da svake godine u ime ostavioca prinosižrtvu (kolje kurban), da u ime njegovo obavi hadž kao i to dasvake godine prouči cio Kur'an za dušu ostavioca (hatrnu) idrugo.

§ 8.

PREDMET TEST AMENT A

Mi smo naglasili da testamenat u šeriatskom pravu ima zapredmet određivanje legata a ne postavljanje nasljednika. Prematome kad govorimo šta može biti predmet testamenta u šeriat-skom pravu, možemo slobodno postaviti pitanje šta može bitipredmet legata u šeriatskom pravu .. U § 653. Austrijskog gra-đanskog zakonika stoji da može biti predmet legata sve štomože biti predmet pravnog saobraćaja: stvari, prava, radnje idruga djelanja koja imaju vrijednosti. Dakle, sve što je mogućei dozvoljeno a ima imovinsku korist.

\01

Možemo reći da ovo vrijedi u principu i za šeriatsko pravo.Obično se veli da predmet legata može biti svaka stvar, kakopokretna tako i nepokretna, njihove koristi i plodouživanja').

Postavlja se pitanje da li testator mora imati u svojini stvaris kojima misli raspolagati na slučaj smrti ili može praviti testa-menat i s onim što ne posjeduje nego očekuje ili misli da ćesteći svojinu na istim. Šeriatski pravnici vele da može biti pred-met testamenta stvar koju testator nema u svojini u momentupravljenja testamenta kao na primjer da zavješta nekom plo-dove svoga voća ili svojih životinja. Neki vele da taj testamenatne vrijedi, jer testator nema u svojini dobara s kojima raspo-laže. Predmet testamenta mogu biti i stvari čija se predaja nemože izvršiti kao pticeu zraku, plod životinje u njenoj utrobii slično, jer sve te stvari mogu biti predmet nasljeđivanja. Stvarikoje se očekuju, ako se dobiju, pripadaju legataru. Inače testa-menat je bez važnosti").

Hanefijska pravna škola traži da jedna stvar može bitipredmet testamenta, treba da je moguće na njoj steći svojinuposlije smrti testatorove pa ma na ko ji način. Zato je dozvo-ljeno testirati kako stvari koje mogu biti predmet kupoprodajetako i njihove koristi, plodove. Oni vele da ne može biti predmettestamenta plod koji nije još u zametku, jer se isti ne možesteći u svojinu ni jednim imovinskim ugovorom. Međutim,z.ačetiplod može biti predmet testamenta, jer se računa da već postoji.Taj zametak treba da je u momentu pravljenja testamenta, ajedni vele da je glavno da bude u momentu smrti ostavioca.Međutim, ako se testira jedna stvar i plodovi pripadaju leg ataru,ukoliko se to izrično ne isključi.

Ako testator spomene u testamentu da ostavlja nekom jedanneodređen dio, ostaje pravo njegovim nasljednicima da taj dioodrede. Jedni vele da mogu da daju šta hoće. Ako bi testatorbio bez nasljednika, u tom slučaju će pripasti legat aru 1/2

zaostavštine a druga polovina državi"). Ako, bi testator zavještaonekom dio jednog nasljednika, to jest onoliki dio koliki jenasljednikov, vrijedi će, ako ne prelazi '/3 imovine.

Testator može zavještati nekom individualno određenustvar kao na primjer određenog konja, određenu kuću ili odre-

1) Ahkami Šerija, § 533.2) Šejh Ahmed Ibrahim, op. cit. S. 536.3) Ahkami Še rijs, § 549. ~ Zejlei, VL, op. cit, s. 189.

to2

đeno zemljište, a može je odrediti samo po rodu kao na primjer1/3 svojih ovaca. U oba slučaja testamenat se odnosi na te stvarikoje su se nalazile u momentu njegovog pravljenja. Propadnuli te stvari prije smrti testatorove, testamenat će biti bez dejstva,nema važnosti, jer nema objekta nad kojim će se izvršiti'). Ako,pak, jedan dio te stvari propadne, u tom dijelu će testamenatbiti bez važnosti. Testamenat se neće odnositi na takve stvarikoje bi testator poslije stekao ili nabavio. Kad se radi o stvarimakoje nisu u testamentu određene ni po rodu ni individualno,testamenat će proizvesti dejstvo, ako se te stvari nađu u za-ostavštini u momentu ostaviočeve smrti. To će vrijediti i tadkad bi on te stvari imao u svojini u momentu pravljenja testa-menta pa ih otuđio i ponovo stekao u svojinu, jer se u tompogledu testamenat odnosi na imovinu de cuiusa, koja se nalaziu času njegove smrti. Testamenat će proizvesti svoje dejstvo iu slučaju kad bi neko napravio testamenat u pogledu izvjesnihstvari, iako ih nema u momentu pravljenja test amen ta nego ihsteče kasnije, ako se iz njegove posljednje volje može zaključitida je pravio raspored za slučaj smrti sa stvarima koje budestekao ili imao u momentu smrti.

Postoji raziiaženje među pravnicima u pogledu raspolaganjau visini 1/3 imovine da li se ta trećina uzima u obzir u momentupravljenja testamenta iii u momentu smrti. Jedni vele da će seuzeti u momentu pravljenja, jer je to imovinski ugovor kojiiziskuje opredjeljenje u momentu njegova sklapanja. Premaovom mišljenju, ako bi neko zavještao 1/3 svoje imovine u časupravljenja testamenta pa se ta imovina' uvećala, neće se uzimatiu obzir to povećanje pri isplati 1/3, Ako bi napravio testamenati bio bez imovine pa je kasnije stekao, neće se odnositi na tustečenu imovinu. Ista tako ako bi mu propala dobra s kojima jeraspolagao u testamentu, isti bi ostao bez dejstva").

Pretežnije je drugo mišljenje koje uzima u obzir imovinuu momentu smrti, jer u tom momentu testamenat proizvodisvoje dejstvo").

Ako testator ostavi dvojici po imenu 1/3 pa jedan od njih,umre poslije pravljenja testamenta a prije smrti ostaviočeve,

.) Zejlei, VI., op. cit. s. 189.5) Ibni Rušd, Bidaja, 11., s. 279.6) Šejh Ahmed Ibrahim, op. cit. s. 539. :.- Sejfulah Praha, Ahsenul

vesile, s. 7.

103

preživjelom pripada polovina od 1/3 C/6), jer su u njoj konku-risali U' mornentu pravljenja testamenta. Drugi dio 1/3 (16)

pripašće ostaviočevim nasljednicima. Ukratko, ako je legatarsposoban da primi testamenat u času pravljenja istog pa mu

. to pravo otpadne radi neispunjenja uslova, tada će uzeti njegovkolega tar samo svoj dio. Ako, pak, ne bude imao uopće uslova zasticanje prava iz testamenta, cijela 1/3 će' pripasti njegovukoleg ataru') .

Po šeriatskbm pravu pojedinac može raspolagati na slučajsmrti kako sa svoj inom pojedinih stvari tako i s upotrebomi plodouživanjem istih. Legatar može dobiti na osnovu testa-menta izvjesne stvari ostaviočeve u svojinu, na upotrebu i uži-vanje ili samo jedno od toga.

Pomoću testamenta može se, .dakle, konstituisati u nečijukorist pravo plodouživanja. To plodouživanje može biti za čitavaživota, a može trajati samo izvjesno vrijeme. Pravilo je da trajedok je legatar u životu. Međutim, testator može narediti da topravo prelazi i na nasljednike legatarove. Sve četiri pravneškole zastupaju mišljenje da predmet testamenta može biti svešto može da koristi čovjeku a nije zakonom zabranjeno.

Ima pravnika koji zastupaju mišljenje da se ne može raspo-lagati posljednjom voljom plodovima jedne stvari, jer su plodovibuduće stvari i u tom slučaju raspolaže se nečim što ne postoji.Drugi, pak, vele da je testiranje s koristima stvari testiranjeimovinom nasljednika, jer dejstvo testamenta nastupa smrćuostavi očevom, a tada svojina pripada nasljednicima koji trebajuda ubiru plodove. U tom slučaju bi se raspolagalo s imovinomnasljednika, a to nije dozvoljeno. Takav testamenat bi bio poputugovora o posluzi, jer se i ugovorom o posluzi ustupa u svojinupravo korišćenja jednom stvari i to bez naknade. Isti je slučajs legatom plodouživanja. Ugovor o posluzi prestaje smrćuposlugodavca. Veli se da će smrt testatora spriječiti da testa-menat postane punovažan, kad je u stanju da raskine već puno-važan ugovor. Lakše je nešto spriječiti nego ga raskinuti, kadpostane punovažno. Međutim, kad čovjek ima' pravo da raspo-laže s koristima stvari pomoću zakupa i posluge za života, tomože činiti i testamentom. Kad se može to činiti s drugimugovorima; zašto da ne možes testamentorn"). Što se tiče

7) Ahkami Šerija, § 550.8) Šejh Ibrahim, op. cit. s. 550.

\

\\104

tvrdnje da u tom slučaju testator raspolaže s imovinom nasljed-nika, to nije opravdano, jer testator ima nad predmetom testa-menta ius abutendi, fruendi et utendi pa mti je dozvoljeno _datestira samo ius fruendi iliutendi a da za nasljednike ostavi- golusvojinu ili da i tu golu svojinu testira nekom drugom legataru.Između testamenta i posluge postoji razlika, jer je poslugaustupanje koristi odmah za života testatorova i prestaje njego-vom smrću, dok kod testamenta testator želi da preda pravouživanja poslije smrti pa smrt ne može uticati-u. pogledu pre-stanka. Isti će slučaj biti, ako jedno lice odredi sebi punomoćnikaza života. Kad umre vlastodavac, punomoćnik će prestati davrši tu funkciju. Ako, pak, to punomoćstvoveže za poslijesmrti, ostaće u važnosti i ovaj će postati izvršilac njegove po-sljednje volje").

Šeriatski pravnici ne poznaju razlike između prava _plodo-uživanja i prava upotrebe stvari (ius fruendi et utendi). Upravooni poznaju samo pravo upotrebe stvari (ius utendi). To se naj-bolje vidi iz propisa koji govore o testiranju koristi jednestvari, a to je propis § 555. Ahkami Šerije koji veli: »Legatarjednog stana ne može isti iznajmiti drugom. Ako su mu zavje-štani prihodi od tog stana, ne može. u njemu stanovati«. Iz ovogpropisa se vidi da su pomiješani pojam prava upotrebe i pravaplodouživanja. Ovaj propis je pobrkao ta dva pojma pa je smi-sao nejasan. U prvom dijelu propisa vidi se čisto pravo upotrebejednog stana. Pošto se daje lično beneficiaru za njegove potrebe,posve je logično da to pravo ne može prenijeti na drugog, jerje ius utendi nepreriosivo. Međutim, drugi dio propisa je neja-san i nelogičan. U njemu se svakako radi o pravuplodouživanja.Ono je po savremenom pravu otuđivo i prenosivo. Ako jednolice ima pravo da ubire prihode od jednog stana, nerazumljivoje da samo ne može iskorišćavati i stanovati u istome stanu.Ono je- u stanju da dobiva prihode jedino, ako ga nekom iznaj-mi, da 'ubire kiriju. Zašto bi bilo zabranjeno samom legataru dastanuje u istom stanu. Kad je ostavilac bio toliko pažljiv premanjemu i sjetio gase u testamentu, nema nikakva razloga spri-ječiti ga da Iično uživa taj stan mjesto da ga drugom izdaje.Dužnost usufructuara je da sačuva samu supstanciju stvari, aslobodno mu je da iz nje vuče sve što može. šeriatsko pravonema izričnih propisa u pogledu pitanja da li pravo uživanja

9) Šejh Ahmed Ibrahim, op. cit. str. 551

-105

mora vršiti sam legatar ili ga može ustupiti i drugom licu. Potom pitanju nisu se izjasnili ni osnivaoci pravnih škola. Docnijipravnici Se razilaze u tome. Jedni dozvoljavaju da i drugi možestanovati u jednome stanu koji je zavještan legataru. što setiče pitanja da li legatar može drugom ustupiti to pravo uznaknadu, hanefijski pravnici se slažu u tome da to nije dozvo-ljeno i pravdaju time što je legatar dobio legat bez naknadepa mu nije dozvoljeno da ga drugom ustupa s naknadom.Međutim, Šafija i Ahmed dozvoljavaju ustupanje ovog prava i

-uz naknadu. Legatar prema tome može iznajmiti svoje pravostanovanja u kući, dok mu to pravo traje, jer on ima pravo daraspolaže s korišću stvari, te može uzeti za nju naknadu").

Ako bi nasljednici htjeli prodati svojinu stvari na kojoj jelegat uživanja ili ako bi htio legatar gole svojine da je proda,veli se da je to dozvoljeno. U tom slučaju kupac stupa na mjestoprodavca 'sa svima pravima i dužnostima. Jedni vele da to nijedozvoljeno, jer ono što nema koristi ne može se ni prodati.Drugi vele da se može prodati samo vlasniku koristi, jer će utom slučaju sastaviti i golu svojinu s pravom uživanja i bićepotpuno pravo jedne stvari").

Šeriatsko pravo je propisalo na. koji način se ima pro-tumačiti nejasna i neodređena izjava posljednje volje. Akoostavilac ne odredi precizno dio s kojim -raspolaže, ostavljase nasljednicima da oni taj dio odrede i le gat aru će pre-dati onoliko koliko nađu za shodno. Ako ostavilac odredilegataru jedan naznačeni dio svoje imovine, ako nema nasljed-nika, legatar će dobiti polovinu čitava imetka a druga polo-vina će pripasti Bejtul-rnalu, fiscusu (Ahkami šer'ijja § 549.).Ako jedno lice zavješta trećinu svoje imovine u korist dva indi-vidualno određena lica koja u konkretnom slučaju mogu bitilegatari pa u momentu prijema legata bude jedan od njih umro,cijelu trećinu će dobiti onaj koji je-u životu. Međutim, ako jedanod njih umre prije ostavioca ili ne bude ispunjavao potrebnihuslova poslije punovažnog prijema, preostalom će pripasti samonjegov dio a neće .dio kolegatara, nego će pripasti nasljednici-ma (Ahkami šer'ijja § 550.). Na jednake će dijelove podijelitiblizanci, ako je izvjesno dobro zavještano u korist začetka.

10) Serahsi, XXVII., s. 181., 182.; 28., s. 2. i 44.11 Sejh Ahmed Ibrahim, op. cit. 553.

106

Prava prir aštaja u korist legatara vršiće se jedina pa izrič-naj naredbi ostavioca. .

AkO zav ještalac ostavi izvjesnorn licu kao. legat prava užitkaza navijek, vrijedi će sama da njegove smrti i neće ta pravopreći na njegove nasljednike, nega će se povratiti nasljednicimaostaviočevim, Ako.' ta vrijeme ograniči na neka lika godina uzećese da je određeno na tri gadine (Ahkami šerijja § 553.).

§ 9.

FORMA TEST AMEN TA

Valja jednag lica biće relevantna za prava sama kad je uspoljnjern svijetu izjavljena, Dok nije izjav1jena može biti pred-met religiaznih i etičkih pasmatranja. D'a bi prava vodilo računao. njoj, mara biti na ma kaji način spaljnjem svijetu pretstav-ljena. Način na kaji se ili sredstva kojim se čavječija valjaspaljnjem svijetu saopćava, naziva se njenom Iormom. Prematome farma je oblik u kome se čavječija valja u spaljnjemsvijetu pojavljuje. Valja se može izraziti u raznim formama, azavisi ad samog zakonodavca kakve će se f'orrne tražiti 'za poje-dine izjave volje. Nepridržavanje tih farmi sveti se na samompravnom poslu. Obična se astavljapajedincima da svoju pravnuvolju izraze' u ma kojoj farmi. Ali u pojedinim slučajevima iza izvjesne pravne poslove zakonodavac može propisati da sevalja može izjaviti sama u farmi kaju on odredi i da pravnipasao sama anda bude punovažan ili da se može sudskim putemostvarivati, ako. se pri izjavi volje na ovu farmu bude pazilo.U tamslučaju imama f'ormalnu izjavu volje nasuprot nef'or-malnoj').

Svi na radi i u svim vremenima imali supropisane farme zaizjavljivanje volje. 'Manje više te sve farme imale su svojubraktičnu važnast, , ,

, '. ~ .

Pismena f'orma je posljednja uvedena u pravni saobraćaj.Ona zauzima u modernim zakonodavstvima najvažnije mjestameđu. zakonskim farmama. O njoj se mnogo raspravlja. Onaide na uštrb slaba di u farmama, kaja je došla nakon strogog

1) Dr. Dragoljub Aranđelović, O formainim izjavama volje, Beograd,1911., str. 4.

/

i 107

..

farmalizma rimskog prava. Pri rješavanju ovog pitanja marase vaditi računa kako. o. korisnim tako. i o. štetnim posljedicamakaje nastupaju u pravnom saobraćaju, .

M.išljenja pravnika su podijeljena u pogledu pismene farme.U njenu korist se nava di da ta farma stvara kad izjavljivačavolje neka poslovno raspoloženje u kome treba da se nalazisvaka lice kad preduzima pravne poslove, te da volju ne izjav-ljuje prenagljena nega s hladnim rasuđivanjem. >>(pismenafarmabudi pravnu svijest, zajamčava ozbiljnost namjeravane odluke.Osigurava dokaz, a tim smanjuje pamičenje-s"). Pismeno] formise prigovara da je skupa. Sprečava slobodan pravni saobraćajkoji traži slobodu kretanja i kaji se ne da ukalupiti. Idealneprilike kojima teži svaka zakonodavstvo ne mogu se postićisama pravnim propisima. Zato i zahtjevi o. pismenoj f'orrn] nemogu podvale i prevare u pravnom saobraćaju sasvim otklonitinega sama smanjiti. Treba narod pripremiti' i osposobiti zapismenu formu pravnih poslova. Ni isprava ne daje sigurnostida ono što je napisano zaista i odgovara pravoj volji i pasti-gnutom sporazumu stranaka. Ona ne daje zaštite ni protiv lažini protiv zablude. "

Kod nas se mnaga pisalo i raspravljalo ouvođenju usmenagtestamenta kao. redovne forme. Ta pitanje je pretresana i nakongresu pravnika u Dubrovniku 1932. godine"). Kao najglavnijirazlog za uvođenje usmenog testamenta kao redovne formenavodi se nepismenost našeg naroda. Ne može biti razlogzadržavanja pismene farme ta šta sva moderna zakonodavstvapropisuju pismenu, kao redovnu formu, jer je kad njih pisme-nost razvijena do maksimuma.

Pri donošenju našeg novog zakona o vanparničnorn pa-stupku preovladalo je mišljenje da se usmeni testamenat uvedekao. redovna farma.

Šeriatska prava kao jJ ostala zakanadavstv~ zahtijeva odtestatora pridržavanje izvjesnih određenih formi pri pravljenjutestamenta. Ovaj uslov ima svrhu da osigura svečani mornenatpri izjavljivanju posljednje .volje i da se prida sva važnost kajumara imati, jer raspolažući testator čini u stvari akt zakono-davca, kao. šta je to već konstatovala i rimska koncepcija.

2) Dr. Dragoljub Aranđelović, Nasljedno pravo, str. 53.3) Spomenica kongresa pravnika u Dubrovniku, 1932.

108 109

Šeriatsko pravo u pogledu forme poznaje dvije vrste testa-menata, privatnopravni i javnopravni. Privatnopravni testamenatje redovna forma i to usmeni. Kod usmenog testamenta traže sedva muška vjerodostojna svjedoka ili jedan muški! i dva ženska").

Testator može napisati testamenat lično ili ga drugomizdiktirati. Isti može biti potpisan od svjedoka ili sastavljen unjihovom prisustvu. Građansko pravo smatra punovažnim testa-menat, ako ga zavještalac svoje ručno napiše i potpiše. Međutimtakav testamenat po šeriatskom pravu bez svjedoka bi bio bezvažnosti (Sarani, Mizan, sv. IL, s. 114.).

Šeriatsko pravo preporučuje pismenu formu kod svih prav-nih poslova pa i kod testamenta. Ima izrični kur'anski propiskoji pri zaključenju pravnih poslova traži pismenu formu:»Fektubuhu .. ;« (Bekare, 281.). Pošto se tu nalaže .u oblikuimperativa »Zapišite ... «, to su neki pravnici i komentatoriKur'ana protumačili da taj imperativ treba da se uzme u svomobičnom značenju, te da pismena forma bude obavezna. Alivećina šeriatskih pravnika protumačila je taj propis kao pre-poruku. Osim toga ima i jedna tradicija koja se nalazi u čuvenojzbirci Buharije, iz koje se isto tako na prvi pogled možerazumjeti da testamenat mora biti u pismeno] formi. Ta tradicijaveli da onaj koji namjerava da raspolaže svojom imovinom naslučaj smrti, ne smije provesti ni dvije noći bez napisanogtestarnenta").

Pored pomenutih propisa šeriatski pravnici su stali nastanovište da pismena forma nije obavezna ni kod jednog prav-nog posla pa ni kod testamenta. Ona se samo preporučuje. Ovonjihovo tumačenje i mišljenje nije bez stvarnih razloga. Kaonajglavniji razlog bila je totaina nepismenost koja je vladalameđu Arapima u vrijeme pojave islama. Ni sam Muhamed nijeznao ni čitati ni pisati. Pismenost među Arapima je bila rijetkapojava. U arapskom djelu »Futuhul buldan« stoji da je u naj-većem arapskom plemenu 'Kureišita u vrijeme pojave islama bilosvega 17 lica koja su znala čitati i pisati. Ta lica su u tom djelupo imenu navedena. Među njima su bile i 3 žene"). Kad je ovakanepismenost vladala u plemenu koje je imalo svu vlast i trgovinuu svojim rukama, može se pretpostaviti kakvo je bilo stanje utom pogledu među ostalim plemenima u Arabiji.

4) Kur'an, V., 105--107,; .Medžela, § 1685..) Šejh Ahmed Ibrahim, op. cit. s. 499,B) Ahmed Emin, Fedžrul-islarn, s. 173.

Osim toga šeriatsko pravo mnogo drži do iskaza svjedoka.Govoriti istinu, to je vjerska dužnost svakog muslimana, Svje-dočenje ima svoju naročitu svetost i onaj koji se o nju ogriješizaslužuje kaznu na oba svijeta. Naročito treba podvući svjedo-čenje pod zakletvom. Krivokletstvo se smatra kao najveći grijehza koji, prema vjerovanju naroda, Bog može teško da kazni ina ovom svijetu.

Ova dva momenta su bila odlučujuća pri usvajanju usmeneforme pri svim izjavama volje pa i kod posljednje volje jednoglica, s kojom raspolaže imovinom na slučaj smrti.

Kolikogod 'pismena forma ima svojih dobrih strana, nepri-stupačna je ogromnoj većini naroda pa se osjećaju njene ne-gativne strane više nego pozitivne.

§ 10.

IZVRšILAC TEST AMENT A

Svako ljudsko djelo ima svoju svrhu, svoj cilj kome teži.Cilj testamenta je da se izvrši. Volja ostaviočeva treba da seispuni, da se realizuje u društvu. Zato je izvršenje testamentanjegov cilj. Testator funkciju izvršenja povjerava izvjesnom licukoje se zove izvršilac testamenta. Izvršioca testarnenta poznavaloje staro hebrejsko, hrišćansko i englesko pravo. Izvršilac vršiistu ulogu koju je vršio famiIiae emptot u rimskom pravu.

Mancipatio familiae je karakterističnija od izv.ršenja testa-menta. U općoj evoluciji nasljednog prava ovaj se razvitak javljau fazi ugovornog nasljeđivanja, koja se izjednačuje s. pravnimposlovima među živima. Pomoću nje se prikrivala prava namjerau pogledu ispravljanja nasljednog zakonskog reda. Zavještalacna slučaj smrti u formi mancipacije predavao bi imovinu familiaeemptoru u prividnu svojinu, Ovo lice koje postaje vlasnik dobrasamo je pomagač,' posrednik. On će ostaviti raspolaganjeimovinom dosadanjem vlasniku za njegova života i prenijeće jeposlije njegove smrti na označena lica. On je u stvari samoizvršilac odredbe posljednje volje. Upotreba ovog instrumentadopuštala je s jedne strane zav ještaocu da odgodi prenos dobaranasljednicima do svoje smrti, a s druge strane poštovanje tr adi-cionalnog principa u pogledu prenosa dobara. Ova ustanova

110

ima za cilj da familiae emptoru povjeri Izvršenje njegove po-sljednje volje. Ona je sprečavala da se odustane i .opozovejednom izjavljena volja.

Mancipatio familiae igra važnu ulogu u evoluciji propisatestamenta. To je institucija koja je omogućila da se izbjegneneopozivljivost primitivnog ugovora o nasljedstvu. Testamenatkoji se pravio pred komicijama nije mogao biti promjenjenni opozvan osim u osveštanim formama. Tebalo je čekati novisaziv komicije kala te. Testamenat bi ostao u važnosti, ako bitestator umro ili ne biJ mogao posjetiti komiciju. Međutim,upotreba mancipatio familiae pridržavala je zavještaocu pravoopozivanja. što bi jedna mancipatio učinila, to bi druga moglaraskinuti. Familiae emptor je bio najobičniji posrednik, te nije

. imao nikakva interesa da se suprotstavi ovoj novoj mancipatio.Testator je na taj način zadržao za sebe pravo da opozove ilimodifikuje svoj testamenat u svako doba.

Izvršilac testamenta je posrednik za prenošenje dobara međuživima prije nego nastane momenat nasljeđivanja.

Pitanje se postavlja da li je izvršenje testamenta bilo kaodirektni presedan testamentu. To se poriče među pravnicima.Ni predislamsko pravo kao ni islam nije poznavalo izvršenjetestamenta odvojeno odn.jega. Naprotiv izvršenje testamentaje bilo uvijek uz testamenat. Kao dokaz može nam poslužititradicija: »Evs ibni Sabit Ensarija .kad je htio umrijeti, pozvaoje svoje sestrične, izvršiteljice svog testamenta koji je sadržavaoraspolaganje s cjelokupnim njegovim dobrima. Evs je ostaviokao nasljednike samo svoju ženu i dvije kćeri. Dvije izvršiteljicepo običajnom pravu su uzele u posjed nasljedstvo i nisu ništadale ni ženi ni kćerima. Žena je otišla da se žali Muhamedu.Muhamed joj reče da se vrati kući, jer mu ne bijaše stigla objavapo tom pitanju. Tada mu stiže od Boga ovaj propis: »Ljudiimaju jedan dio u onom što ostavljaju roditelji. Žene imajujedan dio što ostavljaju otac i majka«. Muhamed je pozvaoizvršiteljice i naredi im da ne diraju u dobro Evsovo. ZatimBog objavi: »Bog vam naređuje u onome što se odnosi na vašudjecu: sinovima dva puta veći dio nego kćerima-s'). Ovaj namhadis pokazuje koegzistenciju testamenta i njegova izvršenja.Izvršenje testamenta sačinjava od početka u šeriatskom pravu

') Ahmed Ebul Feth Bej, Porijeklo i istorija muslimanskog zakone-davstva, Kairo, 1922., str. 15.

111

jednu. klauzulu testamenta, ali ono nije bitni elemenat kao uengleskom pravu (tnedievel). ili kao institutio heredis u rimskompravu.

Kao što smo vidjeli familae emptor je dobivao pravo svojinena dobrima zavještaoca. Međutim, izvršilac testamenta u šeri-atskom pravu nije nikada imao to pravo. Njegova uloga sesastojala iz tri misije: upravljanje dobrima ostaviočevim, izvr-šenje njegove posljednje volje i briga nad njegovom rnaloljet-nom djecom. Njegovo postavljanje daje mu samo pravo uprav-ljanja dobrima ili štitništva nad njegovom maloljetnom djecoma ne pravo nad zaostavštinom ostavi oca. Bez sumnje može sedesiti da izvršilac bude u isto vrijeme i nasljednik. To je bionormalan slučaj u predislamsko doba, ali to pravo izvršioca nadzaostavštinom ostavioca osnivalo se na osnovu nasljedstva a neiz svojstva izvrši oca. Za primjer nam može poslužiti pomenutatradicija.

Funkcija vasije ne poklapa se s funkcijom izvršioca u smisluevropskog prava.

Pravna koncepcija izvršenja testamenta je, kao i koncep-cija testamenta i nasljeđivanja, dosta stara. Ima svoj početakkao i drugi propisi muslimanske porodice u starim običajimapredislamskog doba.

Što se tiče izvršenja testamenta ono je slabo poznato upredislamsko doba zbog primitivnog života arapskog naroda.Legatar je bio obično i izvršilac, jer se on mogao postaviti zasukcesora ostaviočevih dobara samim aktom posljednje volje.

Iz ovog kratkog izlaganja predislamskih običaja vidi se dase funkcija izvršioca testamenta miješa sa nasljednim pravom.Samo šeriatsko pravo poznaje instituciju izvršioca testamenta,gotovo, kao samostalnu. Šeriatsko pravo za nju propisuje pra-vila, uslove i granice. Šeriatski pravnici su stvorili ta pravila na'temelju osnovnih izvora: Kur'ana i tradicije.

Sistem izvršenja testamenta je stvaran postepeno od osni-vača pravnih škola, tumačenjem od strane njihovih sljedbenikai najzad učestvovanjem šeriatskih sudova u islamskim zemljama.

Ova institucija igra vrlo važnu ulogu i s obzirom na štit-ništvo nad maloljetnim i nemoćnim licima. Ali spajanjem tihdvaju uloga, izvršenja testamenta i štitništva, spriječilo je da serazvije samostalno i originalno kao izvršenje engleskog testa-menta.

112

Muslimanski klasični pravnici miješaju izvršenje testamentas institucijom štitništva. Šeriatsko 'pravo nema posebnog 'Pojmaza označenje štitništva i izvršenja testamenta. Za oba pojmapostoji jedan te isti osnov riječi vasijjet, vesajet, a štitnik (tutor)i izvršilac testamenta označava se jednim imenom vasije, 'Overiječi na prvom mjestu znače štitništvo i štitnika.I funkcijavas ije kao izvršioca testamenta u šeriatskorn pravu je: produ-ženje prava štitništva maloljetnika testatorovih.

1. Osnov pozivanja za izvršenje testamenta. - Šeriatskopravo poznaje tri osnova pomoću kojih se neko poziva na izvr-šenje testamenta. Prema tome postoje tri vrste izvršioca: testa-mentalni, zakonski i sudski. Prvi isključuju posljednje").

U principu testator je slobodan pri određivanju lica kojeće ga zamjenjivati poslije njegove smrti u pogledu upravljanjanjegovom imovinom, star anja nad njegovom djecom i izvršenjenjegove posljednje volje. Ovo lice se može nazvati pravim pret-stavnikorn ostavioca ' i izvršiocem njegove volje. U slučaju kadatestator ne ostavi iza sebe mololjetne djece, prava izvrši oca suvrlo ograničena. Njegova se uloga sastoji samo u. pretstavljanjuostavioca pri podjeli njegovih dobara. U principu to 'su samopunoljetni . nasljednici koji s punim pravom mogu da se baveizvršenjem odredaba koje je testator ostavio").

Zakonski izvršilac je otac, djed i bliži muški srodnici osta-vioca, koji stiču p}lno pravo nad njihovom malodobnom djecom.On nad njima ima zakonsko štitništvo - velajet. Ako otac nijeoznačio izvršioca testamenta, njegov srodnik muškog pola uzima'na se u isto vrijeme, kao štitnik njegove djece, i izvršenje nje-gove . posljednje volje. Zakonski tutor maloljetnika stiče punopravo da može biti izvršilac testamenta svoga srodnika. Zakon-ski tutor je uvijek muški srodnik ostavioca. Žena kao ni srodniciiz pobočne linije ne mogu biti. zakonski tutori. Ovo pravo seosniva na pretpostavci ljubavi i osjećaja srodnika prema malo-ljetnicima. Prednost imaju srodnici maloljetnika pred srodnicimaostavioca. Ako zakonski tutor ne ispunjava uslova, sudija će mupridoda li jedno lice kao općeg nadzornika u pogledu dobaranesposobnih nasljednika").

2) Ahkami Še rija, § 434.~) Serahsi, op. cit. XXVII., s. 29.') Ahkami Šerija, § 445.

113

Sudija postaje izvršilac test amen ta, kada ostavilac u svomtestamentu ostavi legat a ne označi izvršioca.

Kada de cuius ostavi iza sebe, maloljetnih nasljednika nepostavivši izvršioca a nema ni zakonskih tutora, sudija je dužanda postavi izvrši oca. U praksi se briga štitništva i izvršenjatestamenta povjerava licu u koje se ima povjerenje i to izmeđupuno ljetnih nasljednika, srodnika ili trećih lica.

2. ~~lovi za P?stavljanje. izvršioca testamenta. n~y~s1ihacmora biti: 1) musliman, ako Je testator musliman. Nemuslimanimogu postaviti i muslimane i pripadnike svoje vjere; 2) slobo-dan; 3) duševno zdrav, jer duševna poremećenost mogla bidonijeti štetu nasljednicima i 4) povjerljiva osoba"),

Od momenta imenovanja izvršilac se smatra častan. Sudijaga ne može svrgnuti s položaja, ako je podoban pri ispunja-vanju svih dužnosti"). Šeriatski pravnici se ne slažu da li sudijamože svrgnuti testamentalnog izvršioca, ako je nečastan. Jednizastupaju mišljenje da treba poštivati volju testatora')., Ako časni izvršilac ne može da ispunjava potpuno dužnostiove funkcije, sudija nema prava da ga liši te dužnosti: on moraimenovati samo drugog izvršioca kao pomoćnika"), Ovo semišljenje osniva na potpunom poštivanju testatorove volje. Alinesposobnost prvog izvršioca treba da bude dokazana. Akotestamentalni izvršilac ne može da vrši ni jednu funkciju, sudijaima pravo da ga zamijeni drugim, sve dok ponovno ne postanesposoban za njihovo vršenje. Ako testamentalni izvršilac nijepovjerljiva osoba, sudija ga može svrgnuti i zamijeniti drugim.Njegova poročnost mogla bi nanijeti štetu zaostavštini. Sudijau ovom slučaju vrši pretpostavljenu volju ostavi oca. Izvršilacmora da bude dobar administrator i punoljetan. Ova dva uslova

. se pretpostavljaju sami po sebi. Sudija će uvijek' imati pravozamijeniti izvrši oca kome ne dostaje jedan od ovih uslova").

Testametaini izvršilac može se u pogledu svoga postavljanjaizjasniti na tri načina: primiti se, odbiti ili se ne izjasniti uopće.Nije potrebno da testator zna za sve odluke. Izvršilac se možeodlučiti još i poslije smrti testatara. .

5) Ahkami šerija, § 443.6) Ahkami Šerija, § 444.7) Šejh Zejd Bej, op. cit. s. 144., 14.5,8) Ahkami Šerija, § 445.9) Ahkami Serija, § 443.

8

114

I Šeriatsko pravo za razliku od svih starih zakonodavstava" . .. . ,kao što smo vidjeli, ne traži stroge forme za zaključenje ugo-vora. Ono se dijametralno razlikuje od rimskog prava prveperici de, koje' uslovljava valjanost jednog ugovora izgovaranjemodređenih riječi ili vršenjem izvjesnih radnji. Potrebna je samosaglasnost volja. Ova teorija volje dominira u cijelom šeriatskompravu, a specijalne ima' važnost u našem predmetu. Zaimeno-vanje L:,\v"šioca testamenta ne traži se nikakva' naročita forma.sv~-daHifestacije volje koje se mogu interpretirati kao postav-ljanje izvršioca, biće dovoljne za ono što ove označuju'"). Istije slučaj s primanjem i odbijanjem funkcije izvrši oca testamenta.Na prijem se može pristati šutnjom, vršenjeminekih radnji tenadzorom nad djecom"). Ima pravnika koji vežu izvršioca testa-menta samim imenovanjem, bez njegova znanja, 'ako on mani-festuje primanje šutnjom i upravlja imovinom ostavi oca. Ovomišljenje nije prihvatljivo, jer ga baziraju na sličnosti s nasljed-stvom koje prelazi na nasljednike ipso iure smrću ostaviočevom.Takav izvršilac je strano lice za ostavioca. Između njih ne postojinikakva pravna veza. Izvršilac testamenta se primorava samimčinom primanja da ispuni izvjesne dužnosti prema imovini iprema djeci testatorovoj i odgovara za svoju nemarnost i aljka-vost. Ako ne zna za svoje imenovanje, uzima se- kao da jenemaran. Bilo bi nepravedno učiniti ga odgovornim u ovomslučaju. Još manje bi se smio izvršilac izjednačiti s nasljedni-kom. Nasljednik stiče svojinu nad dobrima ostavioca samomnjegovom smrću, dok izvršilac ne postaje nikad njihov vlasnik.Njegova je funkcija izvršenje posljednje volje ostaviočeve.

Šejh Zejd Bej traži da se izvršilac testamenta mora primitiizrično, jer se izlaže odgovornosti i pošto je ta funkcija' besplat-na (počasna). testator ga ne može obvezivati bez njegova zna-nja"). Tako je usvojio i Kadri Paša u § 439.

Ako se izvršilac primi dužnosti za života testatorova i akone odbije prije njegove smrti, ne može više odbiti tu dužnost.On bi to, ipak, mogao odbiti s odobrenjem testatora, ako bi biorezervisao ovo pravo u momentu njegova primanja ili ako bimu sam testator dao ovo pravo u aktu postavljenja"). Ako je

10) Šejh Zejd Be], QP. cit. s. 138.11) Zejlei, ap. cit. VI., s. 206.12) Sejh Zejd Bej, op. cit. s. 138.13) Ahkami Šerija, § 435.

115

izvršilac primio funkciju za života testatorova, testator je sigu-ran pri smrti da će njegova volja biti ispunjena. Ako bi seizvršilac kasnije odrekao, prekršio bi obavezu koju je primio.Inače bi testator mogao imenovati drugog koji bi se primio tedužnosti bezuslovno. Ako on to propusti, smatra se da je osta-vio na volju izvrši ocu da, li će se primiti ili ne."). U ovom seslažu i stariji i mlađi pravnici (§ 435.).

Ako izvršilac odbije za vrijeme života testatorova, postojedvije hipoteze:

a) kad je testatorznao za ovo odbijanje, izvršilac jeoslobođen, jer je testator mogao drugog postaviti. Ako testatorpostavi drugog, prvi neće moći da se ponovo primi poslije smrtinjegove, jer gaje prećutno ostavilac svrgnuo").

b) ako testator' nije znao za odbijanje, ostaće . i daljeu obavezi i dužan je vršiti svoju funkciju"). Ako se izvršilacne izjasni, poslije smrti može' da primi ili da odbije funkcijuizvršenja. Ako primi, biće obavezan kao da je, primio za životatestatorova. Ako odbije, oslobađa se obaveze").

Ako izvršilac pošto je odbio, ponovno primi, biće valjantaj prijem. Međutim, ako u međuvremenu sudija postavi drugog,ponovno primanje nije punovažno. Na osnovu svoga pravanadzora,sudija može poništiti imenovanje izvršioca, oduzimajućibilo imenujući sebe samog izvršio cem, bilo uzimajući na sebefunkciju tutora. Ta je doktrina primljena i od Kadri Paše").

3. Nagrada izvrši oca testamenta. - Šeriatski pravnici po-klonili su svoju pažnju i pitanju nagrade izvršioca testamenta.Ovo pitanje je tretirano i u Kur'anu i to u propisu koji se'odnosi na tutora uopće. Ovaj propis govori, o načelnoj obavezipovraćanja dobara maloljetnicima, kad 'postanu punoljetni").Iz ovog propisa se izvodi pravo izvrši oca da traži nagradu za J

vršenje svoje funkcije. Ovo pravo se potvrđuje i mnogim izre-kama Muhamedovim. Tako je došao jedan čovjek i pitao Mu-hameda da Ji; može da se služi dobrima pupile, koja se nalazepod njegovom upravom. On mu je dozvolio, pod uslov~m da

H) Ibni Naim, VIlI., 456,; Šejh Zejd Bej op. cit.s. 135., 136.15) Šejh Zejd Be], ap. cit. s. 137:10) Ahkami Šerija, § 436,17) Zejlei, VI., 206.; Ibni Asim, VIlI., 457.; Šejh Zejd, 137.18) Ahkami Šerija, § 438.19) Kur'an, IV., 5.

8*

128

gućuje šeriatskom pravu njegovo prilagođavanje potrebamaživota i vremena. Pri tome su vrlo važnu ulogu igrale u razvitkušeriatskog prava i muftije koje su morale davati precizne odgo-vore na svako postavljeno pitanje, poput rimskih pravnika kojisu davali responsio.

Međutim, sudska praksa šeriatskih sudova, a specijalne kodnas, nije bila predmet naučnog obrađivanja, kao što je slučajkod zapadnih naroda.

Kod nas se vrlo malo bavilo sakupljanjem važnih odlukai rješenja šeriatskih sudova. Jedino je austrijska vlada neštoradila na tome kao što je i g. Abdulah Bušatlić u svom djelu(Šeriatsko-sudski postupnik sformularima - Sarajvo, 1927)navodio pojedina rješenja šeriatskih sudova.

Mi smo pokušali da ovaj naš rad rasvjetlimo i s te stranepa smo u arhivi šeriatskog suda u Sarajevu našli nekoliko pre-suda koje će biti interesantne da se navedu.

1. Mi smo se već upoznali s pitanjem raspoloživog dijela pošeriatskom pravu kao i redovnoj formi testamenta. Ovdje ćenam jedna presuda šeriatskog suda u Sarajevu (P. 80/37)rasvijetliti ovo pitanje.

Umro je H. A. iz S. i ostavio iza sebe kao zakonske nasljed-nike dvije sestre od strica i to H. H. i S. Z. U ostavinskom po-stupku se pojavio V. M. koji tvrdi da ga je ostavilac postavioza svog izvrši oca testamenta i ovlastio da 1/3 milkovnih dobarapotroši za ukop i druge dobrotvorne svrhe, prema svom naho-đenju. Međutim, šeriatski sud je istog uputio da putem parnicekod istog suda dokaže postojanje tog testamenta, jer ga na-sljednici nisu priznali. Dakle, V. M. tvrdi da ga je zavještalacjednom prilikom pozvao sebi i rekao: »Ja vasijjet činim 1/3cijelog svog pokretnog i nepokretnog imetka i ti si mi vasi-muhtar, a M. 1. vasi-nazir« (pomoćnik izvršioca) inadodao:»ne brini se ti, ja ću naći svjedoke i to ću zasvjedočiti«.Svjedok F. M. iskazao je da je i njega zavještalac jednomprilikom pozvao i rekao mu: »Nek si mi i ti šahid i svje ..dok da sam vasijjet učinio 113 svog Imetka za ukop, i akomi ne bude nasib da odem na hadž, da mi vasi-rnuhtar V. M.i vasi-nazir M. 1. pošalju bedel (zamjenu) na hadž, i u drugedobrotvorne svrhe za koje oni nađu za shodno«. Drugi svjedokje posvjedočio da ga je prije izvjesnog vremena pozvao kućiostavilac i rekao: »Budi mi ti šahid da sam odredio vasi-

129

muhtara V. M. a vasi-nazir a M. 1. i da vasijjet činim sulus e/3)svog imetka i ovaj sulus ima da se upotrijebi, ako on ne bi otišaona hadž da mu se pošalje bedeli-hadž i za njegov ukop i da seu druge dobrotvorne svrhe potroši«. Treći svjedok posvjedočioje da mu je ostavilac rekao da ima imama i muezina i da ćejednog postaviti za vasi-rnuhtara a drugog za vasi-riazira.

Nasljednici kao tuže na strana prigovorili su vjer odostoj-nosti pomenutih svjedoka i između ostalog naveli su i to data lica nisu spadala u krug prijatelja ostaviočevih, jer je istiimao veliki broj svojih dobrih prijatelja s kojima se stalnodružio. Prvostepeni sud je proveo propisanu proceduru u po-gledu vjerodostojnosti svjedoka i na osnovu njihovih iskazadonio presudu o valjanosti testamenta, koju 'je potvrdio iVrhovni šeriatski sud, svojom presudom od 26.-IV.-1938. broj282/38.

2. Upoznali smo se da je i po šeriatskom pravu testamenatopozivljiv pa je testator sve do svoje smrti slobodan da odu-stane od istog, i to kako riječima tako i djelima pa i pravlje-njem novog testamenta, ako njim raspolaže s istim dobrima.Tako je R. H. napravila vasijjetnamu (pismeni testamenat)4. zilhidžeta 1350. godine po Hidžri i istu ovjerila kod nadležnogšeriatskog suda. Nakon izvjesnog vremena isti je spalila i na-pisala drugu vasijjetnamu od 10. Ramazana 1356. godine. Uoba slučaja je odredila istu svotu novaca do visine 1/3 imetka.Samo je u drugoj bio .drug ačiji raspored i nije bila potpisanani od ostaviteljice ni od svjedoka. Međutim, u toku ostavinskogpostupka pojavio se izvršilac testamenta s drugom oporukomkoju su i nasljednici priznali i testamenat je izvršen. Nakonmjesec dana po završenom postupku pojavile su se A. i S. M.i prijavile da je ostaviteljica 1350. godine po Hidžri napravilatestamenat ,ovjerila ga kod suda i u istom zavještala im po10.000 dinara. Nasljednici su priznali da je ostaviteljica napravilaovaj testamenat, ali ga uništila i na taj način odustala od njegai napravila drugi u' kojem je raspoložila istom svotom, ali ukorist drugih lica nego što je u prvom slučaju. Izvršilac je pred-ložio da se ta lica odbiju sa svojim zahtjevom, a oni su naprotivtražili da se izvršilac uputi na parnicu da dokaže valjanost testa-menta iz 1356. i da je tim opozvan onaj iz 1350. Pošto je nastaospor šeriatski sud je uputio izvrši oca na parnicu protiv legataraiz ranijeg testamenta. Pet svjedoka je posvjedočilo da je

9

130

ostaviteljica odustala od ranijeg time što ga je uništila i na-pravila drugi testamenat, a .sarno je jedan svjedok iskazao daje ostala pri prvom rasporedu' svoje imovine, iako se taj testa-menat nije mogao pronaći kao sačuvan. Šeriatski sud u Sarajvusvojom presudom br. P. 94/38 odbio je izvršioca kao tužioca stužbenim zahtjevom i povrh toga presudio da je isti dužan pri.znati »opstojanost i valjanost« testamenta od 1350. i njegovimlegatarima isplatiti označene svote kao i parnične troškove.

Vrhovni šeriatski sud u Sarajvu svojom presudom br. 414/39.poništio je presudu prvostepenog suda kao na zakonu neosno-vanu s primjedbama da je testamenat od 1356 pravovaljan, jersu ga nasljednici priznali i dozvolili njegovo izvršenje u cije-losti. što se tiče onog iz 1350., njegovi korisnici su trebali putemparnice protiv zaostavštine dokazati njegovu »opstojanost«isadržinu, a ne da izvršilac tuži za priznanje drugog testamentaodnosno odustanak od prvog.

3.. Iz zaostavštine A. F. tražili su da im se priznaju legatii to M. F. za se i za svoga rođaka po jednu šestinu a sam F. M.za sebe samog 1/3 cijele ostavštine. Međutim, i izvršilac H. R.tvrdio je da ga je ostavilac postavio za vasi-muhtara i ostaviomu 1/3 cjelokupnog imetka da po svojoj uviđavnosti potroši udobrotvorne svrhe. Po provedenom postupku Šeriatski sud uSarajvu svojom presudom od 14. srpnja 1933. osnažio je testa.menat u smislu tužbe izvršioca H. R. jer su ga svjedoci potvrdili.Međutim je ostale odbio s njihovim zahtjevima, jer u smislušeriatskih propisa nisu mogli dokazati svoja prava s najmanjedva muška svjedoka ili jednim muškim i dva ženska. Ova pre-suda je potvrđena i od strane Vrhovnog šeriatskog suda uSarajvu broj 332/33.

4. U pogledu izvrši oca testamenta napomenuli smo dašeriatsko pravo dozvoljava postavljanje za izvrši oca testamentalice koje je izvršilac postavio za svoj test amen at, ako ovaj prijeumre nego se testamenat izvrši a prvi ostavilac ne postavi drugolice. Tako je M. A. napravio raspored imovine na slučaj smrtis 1/3 i za izvrši oca postavio Š. M. a za vasi-nazira M. A. IzvršilacŠ. M. je umro prije smrti ostavioca koji nije postavio drugo liceza izvršioca. Zato je Šeriatski sud u Sarajvu pod br. Os. 565/20.postavio za izvršioca testamenta umrlog M. H., H. A. lice kojeje njegov izvršilac postavio za izvršioca svoga testamenta. Me-đutim ovaj testamenat su osporili nasljednici ostavi očevi, jer su

131

svjedoci posvjedočili da im je ostavilac pncao da. j~ na~r~viC'»vasijjetnamu«, ali im nije nikad rekao šta je u njoj zavještaoniti u čiju je korist. Kod ostavioca se zaista našla »vasijjetnama«uobičajene forme i sadržine, ali nije bila potpisana ni od testa-tara ni od svjedoka. Zato je sud svojom presudom od 30.-yI.-1922. broj P. 101121. odbio izvršioca sa zahtjevom da se priznapomenuti testamenat kao valjan.

5. A. A. iz Kočana testirao je u korist svojih. nasljednika1/3 svoje imovine. Međutim, njegova kćerka F. kao zak~nski n~-sljednik nije priznala ovaj testamenat niti ga je odobnla ?a. JeSreski šeriatski sud u Kočanima svojom presudom od 31. ožujka1933., broj 395 u smislu § 536. Ahkami šer'ijje ogl~sio za n~~važeći testamenat pomenutog A. A. koji je sastavljen u kućiistog 11.-V.-1932. godine i potvrđen po Štipsko~ prvost~pveno~sudu broj 8552/32., jer šeriatsko pravo ne dozvoljava zavještanjeu korist nasljednika.

6. Šeriatsko pravo dozvoljava pojedincima da raspol.ažusvojom imovinom na slučaj smrti samo do 1/3 u kO:ist nenasljed-nika i to s dobrima pravne prirode milk. 'Međutim H. B. kaovojnik napravio je pismeni testamenat I.-IV.-1917. godine ~.Šiklošu u kome je zavještao cijelu svoju imovinu, pokretnu 1

nepokretnu, kako pravne prirode milk tako ~,mirij~. Za testa-mentalnog nasljednika je postavio svog bratića B. 1 sestru p~ocu E. B. i kao legat je ostavio izvjesne nekretnine pravne ,pn~rode mirije u korist džamije u V. K. Testamenat s~ potpisalitestator lično i dva svjedoka. Pošto je dokazano da Je testatorpoginuo na frontu iste godine, pokrenut je ostavinski .po,stupakkod Sreskog suda u Cazinu. Tokom postupka se pojavio kaozakonski nasljednik H. B. ostaviočev brat po ocu i E. B. sestrapo ocu koje se ostavilac sjetio u testamentu. Nasljednic~ su po-rekli testamenat u pogledu raspolaganja mirije nekretnina kaoi milkovnim dobrima preko 1/3, Šeriatski sud je po završenompostupku izdao urudžbenu ispravu 25.-IV.-1922. br. Os. 40~/~1:i osnažio testamenat samo u pogledu milkovnih dobara u vrsnu1/3' i to samo u korist bratića B, koji u konkretnom slu~a~~nije nasljednik. Ostali dio !estamenta oglas,io je z~ nevaz.eCl,jer šeriatsko pravo ne dozvoljava raspolaganje u kon~t nasIJe? .nika, što je slučaj sa sestrom po ocu E. B. Isto tako, Je ?vglaslOza nevažeće raspolaganje mirije nekretninama pa Je ništavan

9*

132

testamenat u pogledu legata u korist džamije u V. K. Prematome sud je doznačio bratiću B., kao legataru lj 3 pokretnihdobara i nepokretnih pravne prirode milk, a ostalo je uručiozakonskim nasljednicirna.').

') Sistematsko ispitivanje jurisprudencije naših šeriatskih sudova popitanju teze nije mi bilo moguće da iznesem jer mi je - i pored svihmojih nastojanja - njen pregled ostao .nemoguć, s objektivnih razloga lito zbog toga što sudska praksa šeriatskih sudova uopće nije bila predmetnaučnog obrađivanja, kao što ne postoje ni zbirke važnijih presuda.

ZAKLJUčAK

Šeriatsko pravo oskudijeva u propisima o posljednjoj volji.Propisi koji se odnose na testamenat, može se reći, imaju višekarakter propisa koji regulišu odnose među .živima, Radi togašeriatski pravnici u principu smatraju testamenat dvostranimpravnim poslom.

Uloga testamenta u šeriatskom pravu je manje važna negou građanskom. Dok u građanskom pravu na prvo mjesto dolazetestamentalni nasljednici, u šeriatskom pravu ih i nema. Voljaostavioca po građanskom pravu dominira u pogledu nasljeđi-vanja. Štaviše i zakonsko nasljeđivanje se smatra kao pret-postavljeni izraz volje ostavi oca, kao prećutni testamenat.Šeriatsko pravo ne prepušta slobodu raspolaganja na slučajsmrti ostaviocu, Ta sloboda je pojedincima priznata samo uograničeno] mjeri. To ograničenje postoji u korist srodnika okojima šeriatsko pravo vodi mnogo računa. Šeriatsko pravonije izgubilo iz vida ni potrebe pojedinaca pa im je ostaviloda slobodno raspolažu s trećinom svoje imovine. Ali i tu trećinune mogu ostaviti u korist lica koja u konkretnom slučajunasljeđuju.

Šeriatsko pravo ne poznaje isključenje nasljednika pomoćutestamenta. Ne dozvoljava mijenjanje njihovih dijelova, izjedna-čenježenskih s muškim potomcima niti favoriziranje pojedinihnasljednika. Praelegat po šeriatskom pravu nije dozvoljen nitinasljednik može birati između legata i nasljednog dijela.

Kur'an preporučuje testamenat roditeljima i bližim srodni-cima. Njega šeriatsko pravo preporučuje kao korekciju zakon-skih propisa. Tradicija veli da svaki musliman treba da ostavitestamenat.

Šeriatsko pravo daje punu slobodu raspolaganja imovinommeđu živim, dok ju je ograničilo na slučaj smrti. Ono smatrada ta dobra ne pripadaju više ostaviocu nego njegovim nasljed-

134

nicima. Nasljednike je odredio sam zakonodavac, računajući dato više odgovara interesima zajednice. Porodica u šeriatskompravu igra važniju ulogu nego u građanskom. Međusobna pravai dužnosti članova porodice u ,šeriatskom pravu su veća negou građanskom. Ti odnosi zahtijevaju da na zaostavštinu jednoglica imaju prava ti srodnici. Ta prava i dužnosti vezana su,dakle, za najbliže srodnike. Zato zakonodavac nije dozvoli oostaviocu da isključi te srodnike koji polažu prava na njegovuzaostavštinu. Radi toga je volja ostavioca ograničena, a testa-menat napravljen od njeg ima sporedni značaj. On ima samoda popunjava izvjesne praznine u nasijednom pravu, koje zako-nodavac nije mogao predvidjeti u pojedinim konkretnim slu-čajevima, test amen at je, zato prema tradiciji, brat nasljedstva.

LITERATURA

Dr. Dragoljub Ar anđelović, Nasljedno pravo, Beograd, 1925.Dr. Dragoljub Aranđelović, O formainim izjavama volje, Beograd, 1911.Dr. Dragoljub Aranđelović, Rimsko pravo (predavanja), Beograd, 1938.Dr. Bertold Ajsner, O općem građanskom pravu u Bosni i Herce-

govini, »Arhiv«, 1920., str. 81.Adalbert pl. Shek- Vugrovački, Najbliži zadaci bosansko-hercegovačkog

zakonodavstva na polju građanskog pravosuđa, »Mjesečnik«, 1914., str. 1.Dr. Bertold Ajsner, Šeriatsko pravo i naš jedinstveni građanski

zakonik, »Pravosuđe«, 1936., str. 259.Dr. Mehmed "Begović, Šeriatsko bračno pravo, Beograd, 1935.Dr. Mehmed Begović, O adopciji u šeriatskom pravu, »Arhiv«, 1934.,

str. 29.Dr. Mehmed Begović, Nasljeđivanje bračnih drugova u šeriatskom i

građanskom pravu, Gajretov kalendar, 1939., str. 27.Dr. Mehmed Begović, Karakteristike šeriatskog nasljednog prava,

»Arhiv«, 1938.Dr. I. Baron, Institucije rimskog prava, Zagreb, 1925.Dr. Matija Belić, Usmena oporuka, »Mjesečnik«, 1932., str. 503 .

. Dr. Borislav T. Blagojević, Zakonsko nasljeđivanje u svojinu izmeđubračnih drugova, »Arhiv«, 1939., str. 202.

Dr. Borislav T. Blagojević, Osnov prava nasljeđa, »Branič«, 1939.,str. 175.

Hafiz Ajni Bušatlić, Porodično i nasljedno pravo muslimana, Sara-jevo, 1926.

Mehmed Ali Ćerimović, O erazi miriji, »Glasnik« I. V. Z., 1935., str. 329":Dr. Arsen Čubinski, Porodično i nasljedno pravo Sovjetske Rusije,

»Arhiv«, 1930., str. 441.Ljudevit Farkaš, Zemljišno zakonodavstvo u B. H., »Arhiv«, 1925.,

str. 266.Dr. M. Gruber,' Misli o seljačkom nasijednom pravu, »Mjesečnik«,

1913., str. 648.Mih. P. Jovanović, Pravo na zakoni dio i testatorovo pravo slobodnog

raspolaganja imanjem, »Arhiv«, 1921., str. 241.Mih. P. Jovanović, Posmrtno imanje i nasljednik, »Arhiv«, 1913., s. 94.Đorđe Krstić, Nasljeđe na seoskim dobrima, »Arhiv«, 1929., str. 173.Aleksa K. Matanović, Nasljedno običajno pravo u Crnoj Gori, »Arhiv«,

1928., str. 352.

136

Dragomir P. Milojević, Nasljedno pravo po projektovanom građan-skom zakoniku, »Arhiv«, 1925., str. 41 I.

Branislav Nedeljković, Istorija baštinske svojine, Beograd, 1936.Dr. Branislav Nedeljković, Porodica i nasljedstvo, »Arhiv«, 1940., s. 8.Rušnov - Posilović, Tumač općem austrijskom građanskom zakoniku,

II. knjiga, Zagreb.D. Ranković, O usmenom testamentu, »Arhiv«, 1921., str. 222.Dr. Pavao Rastovčan, Moral, dobri običaji i zloporaba prava u gra-

đanskom zakoniku, Zagreb, 1927.Dr. M. Ruždić, Odgovornost rnir ijskih nekretnina za ostavinske

dugove, »Mjesečnik«, 1935., str. 258.Živojin Perić, Karakterne osobine ugovora o poklonu, »Arhiv«, 1924.,

str. 161.Živojin Perić, Socialna shvatanja o nasijednom pravu »ab intestato«

(preveo R. Živković), »Branič«, 1936., str. 97.Dr. Relja Z. Popović, Kondicio impossibiIis u rimskom testamentu,

»Arhiv«, 1921., str. 270.Dr. Ant. Pop-Hristić, Tursko nasljedno pravo. po hanefijskoj školi,

»Arhiv«, 1912., str. 16. .Dr. Ivo Pavičić, Pravo testiranja glede mirijskih zemljišta u B. 1 H.,

»Mjesečnik«, 1913., str. 634.Konstantin Smirnov, Povodom pitanja o zavještalačkoj slobodi po

rimskom pravu, »Arhiv«, 1922., str. 93.Konstantin Smirnov, Successio in universurn ius u rimskom nasljed-

nom pravu, »Arhiv«, 1939., str. 540.Dr. Eugen Sladović, Islamsko pravo u B. i H., Beograd, 1926.Spomenica kongresa pravnika u Dubrovniku, 1932.Paul Wilutzky, Vorgeschichte des Rechts - Pr ahistorisches Recht -

IV. Buch, Breslau, 1903.Rob. v. Mayer, Romische Rechts-geschichte, l. Buch, 2. H. (Coschen,

N2 578).Ahmed Emin, Fedžrul islam, Kairo: 1935.Mahmud Šukri el Elusi, Bulugul edeb, Egipat, 1924.Ahmed Ernin, Duhal islam, Kairo, 1938.Šejh Ahmed Ibrahim, Iltizamut-teberruat, Kairo, 1937.Ibni Rušd, Bidaja.Serahsi, Mebsut, Egipat, 1331.Zejlei, Šerhu Kenzir Rekaik, Egipat, 1315.Džessas, Ahkamul Kur-an, Egipat, 1347.Sejfulah Proho, Ahsenul Vesile, Sarajevo, 1920.

r~

';

SADRŽAJ

Uvod ' .

PRVI DIO§ I. Ustanova nasljedstva§ 2. Sloboda testiranja ..

DRUGI DIO

Nasljeđivanje sloboda testiranja prije islama kod Arapa . . . . .

TREĆI DIO

Testamenat u šeriatskom pravu

§ 1. Pojam nasljednika u šeriatskorn pravu§ 2. Sloboda testiranja u šeriatskom pravu§ 3. Pravna priroda testamenta . .§ 4. Sadržaj testamenta . . . . . . . . .§ 5. Uslovi punovažnosti testamenta . . .§ 6. Sposobnost za pravljenje testamenta§ 7. U čiju se korist može testirati§ 8. Predmet testamenta§ 9. Forma testamenta . . . . . .§ 10. Izvršilac testamenta ... . .§ 11. Da li se može testirati s mirije nekretninama,§ 12. Ništavnost testamenta . . . . . . . . .§ 13. Razlika između testamenta u građanskom i šeriatskorn pravu§ 14. Testamenat i šeriatsko-sudska praksaZaključak .

Strana

5

1121

39

55576976838891100106109120124125127133