Zvjezdani taliri

Bila jednom dobra djevojčica kojoj su umrli otac i majka. Jadnica bijaše tako siromašna da nije više imala ni sobicu u kojoj bi boravila, ni krevetac u kojem bi spavala. Nije imala ništa drugo, nego odjeću na tijelu i komadić kruha u ruci koji joj je podario neki čovjek dobra srca. Bila je dobra i plemenita. Budući da se osjećala od svih napuštena, krenula je u svijet pouzdajući se samo u Boga. Stigla je na polje. Tako je srela starca koji joj je prišao i zamolio:

- Oh, daj mi nešto za jelo, tako sam gladan!

Djevojčica mu je dala svoj komadić kruha i poželjela mu dobar tek. Zatim je krenula dalje. U susret joj je došlo dijete koje je plakalo i govorilo:

- Tako mi je hladno za glavu, daj mi nešto da je pokrijem.

Djevojčica je skinula svoju kapicu i dala joj je. Hodala je tako još neko vrijeme dok putem nije naišlo i drugo dijete. Na sebi nije imalo majice, te mu je bilo veoma hladno. Zato mu je djevojčica dala svoju majicu.

Idući dalje došlo joj je ususret još jedno dijete koje ju je molilo suknjicu. Djevojčica je skinula svoju suknjicu i dala joj je. Napokon je stigla u šumu. Već se spustio mrak. U šumi je susrela dijete koje ju je zamolilo za košuljicu.

Djevojčica je pomislila: - Već je posve tamno, nitko me neće vidjeti i svoju košuljicu mogu darovati.

Skinula je košuljicu, te je darovala djetetu. Dok je tako stajala tamo promrzla i gola, stale su padati zvijezde sa neba. Zvijezde su bile sami tvrdi, srebrni taliri. Premda je poklonila svoju košuljicu istog je trenutka osjetila da na sebi ima meku košulju iz najboljeg platna. U nju je sakupila talire i bila bogata čitavog života.

~ 1 ~

Kako su zebre dobile pruge(Narodna iz Ugande)

U davna, davna vremena zebre nisu postojale. Ali bilo je puno magaraca. Oni su teško radili svaki dan. Nisu imali vremena za igru ili odmor. Samo su radili, radili, radili.

Magarci su nosili teške svežnjeve. Nosili su ih kilometrima, ali nikad nisu bili cijenjeni zbog svog rada.

Jednog dana, dvojica magaraca su se zasitila toga! Odlučili su da ne žele samo raditi cijele dane. Umjesto toga, željeli su pasti zelena polja, željeli su piti iz čistih potoka i ležati na mekanoj travi.

Otišli su kod starog mudraca i ispričali mu svoj problem. Stari mudrac je razmišljao i razmišljao. Složio se da su magarci preteško radili i želio im je pomoći. Odjednom je mudrac skočio.

Rekao je: "Imam ideju! Oslikat ću vas i nitko neće znati da ste magarci."

Otišao je pronaći malo boje i vratio se za nekoliko minuta. Nosio je dva lončića s bojom. U jednom je bila bijela, a u drugom crna boja. Stari mudrac počeo je oslikavati magarce. Prvo ih je obojio u bijelu boju, a zatim je povukao crne pruge preko bijele boje.

Kad je završio, magarci uopće nisu nalikovali na magarce.

"Više ne izgledate kao magarci", rekao je stari mudrac. "Svi će biti zavarani. Zvat ću vas drugačije. Zvat ću vas zebre."

Dvije zebre su otišle u polje pasti. Nitko ih nije uznemiravao i nisu morale raditi. Umjesto toga, legle su u travu i zaspale.

Ubrzo su ih ugledali drugi magarci. Pitali su zebre odakle dolaze. Kad su im zebre odale svoju tajnu, svi magarci su požurili starom mudracu.

"I nas pretvori u zebre", molili su.

Tako je stari mudrac oslikavao i druge magarce. Dok je to činio, sve više magaraca je dolazilo. Nije mogao dovoljno brzo oslikavati. Uskoro su magarci postali nestrpljivi. Počeli su živahno udarati kopitima i prevrnuli su lončiće s bojom. Boja se razlila i više je nije bilo u lončićima.

Oslikani magarci su ostali zebre. Ostali magarci su se, zbog nestrpljivosti, morali vratiti na posao.

Zato i magarci i zebre lutaju zemljom.

Važno je biti strpljiv.

~ 2 ~

Maca Papučarica (Ela Peroci)

U malom selu su malene kućice i u svakoj ima djece u šarenim košuljicama sa crvenim i plavim papučicama na nogama. U tom selu vlada lijepi red. Sve kuće su bijele, svi krovovi na kućama crveni, svi prozori zelenih kapaka. Dvorišta su očišćena i cesta je ravna. Sve je u najljepšem redu, samo su djeca neuredna. Navečer prije spavanja, nitko ne sprema papučice. Narednog dana traže ih pod stolom, iza peći, na stepenicama, u kolicima, među drvećem, u džepu očeva kaputa i poslije dugog traženja nađu jednu papuču u kuhinji, drugu u sobi. Jednog jutra kada su već u svim kućama, u malom selu spremali doručak i djeca se budila, mali Ivica je uzalud tražio svoje papuče.

- Mama, gdje su moje papuče? - pitao je.

- Ako ih nisi spremio sinoć, odnijela ih je maca - odgovorila je mama.

- Mama, gdje su moje papuče? - vikala je Slavica u susjednoj kući.

- Ako ih nisi sinoć spremila, odnijela ih je maca. - rekla je mama.

- Mama, gdje su moje papuče? - pitao je Tončić u trećoj kući.

- Maca ti ih je odnijela, jer ih nikad ne spremaš! - odgovorila je mama.

- Mama, gdje su moje papuče? - upitala je Tonka.

- Maca ih je odnijela. - odgovorila je mama.

Cijelo selo je mirisalo na slatku kavu, a djeca su bila gladna. Bosi su posjedali za stol, napili se tople kave, a zatim je Ivan stao na prag kuće i zavikao preko ceste:

- Slavice, dođi k meni!

Slavica je potrčala na prag i rekla:

- Rado bih došla k tebi, ali ne mogu. Maca mi je odnijela papuče.

- Tončiću! - zvali su Ivica i Slavica - Dođi k nama!

Tončić je također dotrčao na prag kuće i odgovorio:

- Maca mi je odnijela papuče!

I Tonka je došla bosa na kućni prag. I njoj je maca odnijela papuče. U svim kućama su otvarali vrata i sva djeca su na prag dolazila bosa.

- Maca mi je odnijela papuče! - govorili su jedno drugom.

Skakutali su s jedne noge na drugu, jer im je bilo hladno. Ubrzo je zasjelo sunce i djeci je bilo toplo. Bosi i u šarenim košuljicama otišli su na cestu.

Pitali su se:

- Kuda je maca odnijela naše papuče?

~ 3 ~

- Potražimo Macin dom. - rekao je mali Jure.

Otišli su. Sišli su sa ceste i išli po rosnoj travi. Stigli su do šume i išli sve dalje, dalje. Išli su po mahovini, slušali pjevanje ptica između granja, tražili Macin dom.

Usred šume našli su bijelu kućicu sa crvenim krovom. Prozori su bili puni ruža, a na vratima je bio natpis - MACA PAPUČARICA.

Maca je čula djecu i otvorila im vrata.

- Draga djeco, što želite?

- Papuče! - molila su djeca.

Sve ih je pozvala u kućicu. U kućici su bile police, a na policama plave i crvene papučice. Kakav red je bio u kućici! Djeca su se divila.

- Neka svatko uzme svoje papuče. - rekla je Maca Papučarica.

Ali to nije bilo lako. Papučice su bile očišćene i zakrpane. Sva istrgnuta dugmad bila su ponovo prišivena. Djeca su ih jedva prepoznala. Luka, najmanji od sve djece nije pronašao svoje papučice i bio je jako tužan.

- Kad padne snijeg, sašit ću ti nove papučice! - obećala mu je.

To su čula i druga djeca. Svi su se okrenuli i molili:

- I meni! I meni!

Maca Papučarica im je mahnula rukom i rekla:

- I vama ću ih sašiti!

Zatvorila je kućicu i promatrala kroz prozor kako djeca u šarenim košuljicama, u crvenim i plavim papučicama žure kući. Posljednji je trčao Luka. Luki će sašiti najtoplije papučice preko gležnjeva. Ivici takve da će ih moći nositi kad radi gimnastiku. Papučice male Slavice biti će lijepe kao mamine. Tončiću koji gubi svako dugme, moram sašiti papučice bez dugmadi. A drugoj djeci? Svakome onakve kakve najviše želi. Eh, tako ću svima ugoditi! - razmišljala je Maca Papučarica kad je gledala za njima. Zatim je zatvorila prozor i zaspala. Danas pada snijeg i Maca Papučarica šije papučice za djecu iz malog sela. Postavit će ih zečjom kožom da budu mekše.

Tko zna hoće li ih djeca spremati prije spavanja?

~ 4 ~

Razbojnik sa žutom pjegom(Grigor Vitez)

Pogledala sjenica kroz prozor u svom stanu na najvišem katu stare jele i vidjela da pada snijeg.

- Oho! Zima se ne šali! – rekla je tiho samoj sebi, naložila vatru i pristavila ručak. Zatim je uzela pletivo sa stola, uputila se prema vratima i rekla svojim sjeničicama:

- Ja idem malo u susjedstvo. Ručak neka se kuha, a vi nikome ne otvarajte. Oko kuće šuljaju se gadovi i nije im vjerovati.

To je sjenica mislila na kopca, žunu, divlju mačku ili nekog drugog opasnog lopova.

- Vrata iznutra dobro zaključajte i grijte se kraj peći. Ja ću se brzo vratiti – reče sjenica i uputi se u susjedstvo pletući rukavice za svoje sjeničice. Sjeničice su ostale same. Pogledaše kroz prozor, a vani padaju bijele pahuljice kao bijelo ptičje perje.

- Ah, što je lijepo! Pogledaj ostaju na granama, grmovima i na zemlji. Svuda se već bijeli. Baš je neobično! Nikad to još nisam vidjela. Idemo probati, možda je dobro za jelo. - kaže prva sjeničica.

- Ne smijemo otvarati vrata, mama je rekla. - kaže druga sjeničica.

- Idemo samo malo van da dohvatimo, to bijelo mora da je to nešto fino. - pozove prva sjeničica.

- Čekaj da je najprije provjerim.

Odvažnija sjeničica otključa vrata i proviri van.

- Oh, što je hladno! – kaže i odskakuta na najbližu granu, što učini i druga sjeničica. Sjede one tako na grani, a snijeg pada, pada. Dive se sjeničice tom bijelom čudu, skakuću i najednom opaze da na susjednom drvetu netko sjedi.

- Gledaj! – reče jedna – Što bi ono moglo biti? Sjedi na drvetu, nema krila, a nema ni kljuna!

Da nije to razbojnik o kojem je mama govorila!

- Neće biti. Vidiš kako mirno gleda, a pod grlom ima divnu, žutu pjegu, ljepšu nego što ima žutovoljka.

Najednom neznanac sa žutom pjegom skoči na njihovo drvo i pojuri na njih. Sjeničice vidješe da to ne sluti na dobro pa se razbježaše. Jedna uspije uletjeti u kućicu, a druga odleti na drugo drvo. Razbojnik skoči za njom. Sjeničica poleti prema svojoj kućici, a razbojnik za njom. Jedva je sjeničica uspjela uletjeti u kućicu. Osjetila je samo kako joj je dirnuo vrh repa. Strah je spopao obje sjeničice, ali im razbojnik više ništa nije mogao učiniti.

- Jesi li vidjela? – reče jedna sjeničica kada su se već malo primirile i kada je napadač otišao dalje – tako mirno izgleda i ima tako lijepu zlatnu pjegu pod vratom, a takav razbojnik! – htio nas je pojesti.

- Joj gdje mi je rep! Nema moga repa.

- Stvarno, iščupao ti je rep! Divljak jedan! No glavno je da si ti ostala čitava. Ne boli te?

~ 5 ~

- Ne boli, samo sam vrlo prestrašena! Sada ne možemo mami reći da nismo bile vani.

- Joj, što će se mama ljutiti kada dođe. Kako ću bez repa!

Tada je došla mama sjenica i odmah po izrazu svojih sjeničica zapazila da se nešto dogodilo.

Prišla je sjeničici koja se sakrila iza peći.

- Što je, što se dogodilo? Što si se zavukla iza peći? Izađi da te vidim. Sjeničica je izašla pokunjena, bez repa.

- Tako dakle! Bile ste vani! Tko vas je napao?

- Nekakav razbojnik što ima žutu pjegu pod vratom. Sjedio je na drvetu mirno, a onda je odjednom skočio na nas. Ja sam prva utrčala u kuću, a sestrica nije mogla tako brzo pa joj je dohvatio rep.

- Pa to je kuna! – reče mama sjenica – i te kakav je to razbojnik! A to što razbojnik lijepo izgleda, to ništa ne znači.

Razbojnici koji lijepo i nedužno izgledaju još su opasniji.

- A ti – obrati se sjeničici bez repa – ti nećeš moći u šetnju do proljeća. Kamo ćeš bez repa? A do proljeća rep će narasti. No, ništa, ništa nemoj biti žalosna! Glavno je da je glava ostala, a rep će narasti još ljepši!

Mama sjenica postavi stol i zovne svoje sjeničice ručati

~ 6 ~

Kraljevna na zrnu graškaBraća Grimm

Bio jednom kraljević koji se želio oženiti kraljevnom, ali pravom pravcatom.

Samo, kako će znati koja je zaista prava? Naredi svojim slugama da mu u jedan veliki kovčeg spakiraju najljepšu odjeću i obuću. Spakirali sluge svilene košulje, zlaćane prsluke, predivne šešire, lake čizmice i druge stvari potrebne za dug put. Roditelji mu poželješe sreću, nadajući se brzom povratku. Princ u zlatnim kočijama krene na dug i neizvjestan put. Proputovao je mnoge krajeve, susreo mnoge prelijepe i ljupke grofice i kneginje, predivne kraljevne, ali nikada nije bio siguran da su prave. I tako se vratio svojim roditeljima, pokunjen i sam.

- Sreo sam, majko, mnoge kraljevne. Dvoumio sam se jer nisam znao koja je zaista prava, koja je ona o kojoj sanjam. - govorio je tužni kraljević.

Jedne je noći bilo užasno nevrijeme. Munje su parale nebo, a tutnjava gromova nadjačavala šum kiše koja je padala kao iz kabla. Netko je lupao na vrata dvorca. Kad otvoriše, pred vratima je stajala djevojka. Voda joj se slivala niz kosu i odjeću, cvokotala je od hladnoće, ali je svejedno bila prelijepa. Uvedoše je u dvorac. Tražila je toplu kupku i tvrdila da je kraljevna. Kraljević posla dvorjanina da je pozove na večeru. Djevojka ubrzo stiže, a kraljević se, kad je ugleda, odmah zaljubi. Osjetio je veliku sreću i od sveg srca poželio da je ona zaista prava. Pitao se kako da to provjeri. Nije ni slutio kako o tome razmišlja i njegova majka kraljica, koja im dade znak da djevojku zadrže. I kraljica je željela da njen sin oženi pravu kraljevnu. Dosjetila se kako će to provjeriti.

Uzela je zrno graška i otišla u gostinjsku sobu. Stavila je zrno na krevet, a zatim uzela dvadeset madraca i poslagala ih na grašak, pa onda još navali dvadeset perina od guščjih pahuljica. Tu je imala djevojka te noći spavati.

Ujutro je zapitaše kako je spavala.

– Uh, loše, užasno! – potuži se djevojka. – Svu noć nisam gotovo ni oka sklopila! Tko zna što je to bilo u postelji! Na nečem sam tvrdu ležala, tako da mi je tijelo puno modrica. Grozno, kažem vam!

I tada vidješe da je prava kraljevna kad je kroz dvadeset madraca i dvadeset perina osjetila zrno graška. Tako osjetljiva može biti samo prava pravcata kraljevna. Kraljević je uze za ženu jer je sada znao da ima pravu kraljevnu, a grašak pohraniše u riznicu gdje ga i sad možeš vidjeti, ako ga tko nije uzeo.

~ 7 ~

Kralj žabaBraća Grimm

Davno nekada živio je jedan kralj. Bio je mudar i dobar, pa ga je njegov narod volio i poštovao. Kralj je imao nekoliko kćeri. Među njima se ljupkošću i ljepotom isticala najmlađa kći. Sunce se, na svom nebeskom putu, zagledano u šarenilo zemaljsko, svaki put zaustavljalo nad najmlađom kraljevom kćeri. Takva ljepota nigdje i nikada nije viđena. U blizini kraljeva dvorca prostirala se velika i tamna šuma. U njoj je rasla lipa. Stara, prastara, velika. Pod lipom je bio bunar. Dubok, zagonetan.

Samo mu se bljeskala crna površina vode. Okolo trava na proplanku, a sve dalje unedogled prostirala se gusta šuma. Najmlađa kraljeva kći je često, za ljetnih dana, dolazila u šumu. Voljela je sjediti kraj starog bunara. Zagledana u njegovu tamu, osjetila bi strah. Ali toplo sunce i blizina očeva dvorca otjerali bi strah. Uto bi, s grane na granu, proskakutala vjeverica. Zapjevala bi ptica. Lipa mirisala. I kraljevna bi uzela svoju zlatnu loptu, bacila bi je visoko u zrak, pa dočekala, radosna, u ruke. I opet bacala i dlanovima je hvatala. Činilo se da ništa tako ne voli kao tu svoju zlatnu loptu i igru s njom. A jednoga dana, lopta odskoči, odbi se i pljusnu u tamne dubine bunara. Tonula je dugo dok se sasvim ne izgubi iz vida. Kraljeva kći zaplaka. Mislila je da je loptu zauvijek izgubila. Uto začu kako netko govori:

– Zašto plačeš, kraljevno? Kakva te nesreća zadesila? Svojim suzama uznemirila si vodu moga bunara!

Djevojka se uplaši. A još više se začudi kad shvati da joj to govori jedna žaba. Iz crne vode bunara virila je velika ružna glava žabe.

– Plačem za svojom zlatnom loptom. Nestala je u vodi tvoga bunara – odgovori kraljeva kći.

– Ja ti mogu pomoći. Vratiti ću ti tvoju loptu – reče joj žaba. – A što ćeš ti meni pokloniti?

– Sve što zaželiš. Sve moje dragulje, sve moje ogrlice, svo moje prstenje! Samo reci!

– Bogatstvo mi ne treba. Imam ga više nego što možeš zamisliti. Želim od tebe nešto drugo. Ako pristaneš na tu moju želju, izvaditi ću zlatnu loptu iz ovog najdubljeg od svih bunara na svijetu.

– Reci šta želiš!

– Hoću da me zavoliš. Želim ti biti prijatelj u igri, jesti iz tvog tanjura i spavati na tvojem jastuku.

Kraljevna pristane. A u sebi je pomislila: "Samo se ti nadaj. Nikada nećeš biti moj prijatelj u igri, nikada nećeš jesti iz moga tanjura i nikada nećeš spavati na mom uzglavlju. Eto ti drugih žaba, pa se s njima druži."

Primivši obećanje, žaba ispuni sve što je rekla. Iz duboke, crne vode bunara izroni zlatnu loptu i baci je kraljevni na travu. Djevojka dohvati loptu i ne pogledavši više žabu, pođe veselo prema dvorcu svoga oca. Zalud je žaba žalosnim glasom dozivala:

– Ne mogu tako brzo! Pričekaj me!

Najmlađa je kraljeva kći nije slušala. Sutradan, dok je kraljeva kći sjedila za bogato postavljenim stolom, začu se nekakvo pljaskavo šljap, šljap po stepenicama. Pa onda, pred samim vratima šljap, šljap. Zatim neko zakuca na vrata i reče:

~ 8 ~

– Najmlađa kraljeva kćeri, otvori mi!

Kraljevna pođe prema vratima i osjeti strah; isti onakav kakav je osjećala dok bi sjedila na rubu bunara zagledana u njegovu crnu vodu. Otvori. Pred vratima vidje veliku, ružnu žabu. Užasnuta, djevojka zalupi vratima i vrati se, šutke, stolu. Kralj primjeti da mu se kći uznemirila, pa je upita:

– Čega si se uplašila? Tko je to pred našim vratima?

– Pred vratima je nekakva glupa žaba. – odgovori kraljevna.

– Što ta žaba želi od tebe i zašto je došla? – raspitivao se kralj.

– Dok sam se jučer igrala u šumi, pored starog bunara – započne kraljeva kći svoju priču – pala mi je zlatna lopta u vodu. Uplašila sam se da je više nikad neću vidjeti. Na moj plač pojavila se ova žaba i obećala mi loptu ako ja pristanem da mi bude prijatelj u igri, da jede iz mog tanjura i spava na mom uzglavlju. Ja sam prihvatila jer nisam vjerovala da će žaba zaista napustiti svoj bunar. Ona je tako ružna i ljigava, oče. Ja je neću. Gadi mi se!

U tom času začu se, po drugi put, kucanje: Kraljevna problijedi, a kralj je strogo pogleda i reče:

– Pođi i otvori svome gostu. Dato obećanje se mora izvršiti.

Kraljeva kći otvori vrata i žaba uđe. Dođe do stola i tu zastade čekajući da je djevojka podigne. Ma koliko joj se gadilo i ma koliko nije htjela dotaknuti žabu, kraljeva je kći morala, pred strogim licem svoga oca, poslušati i staviti žabu na stol pored svog tanjura. Žaba je mirno ručala, a onda zatražila:

– Odnesi me na svoje uzglavlje! Želim se odmoriti.

Djevojka zaplaka, nije htjela, nije mogla primiti žabu u svoj krevet. Ali kralj opet presudi:

– Obećala si, ispuni obećanje. Kad je tebi bilo teško, ova žaba ti je pomogla.

Kraljevna odnese žabu u svoju sobu. Spusti je, pa brzo istrča zalupivši vrata za sobom. Ma koliko bježala, ma kuda pošla, za sobom je čula pljaskavo šljap, šljap.

Žaba se provukla ispod vrata i uporno je pratila djevojku koja se, trčeći, penjala sve više i više na vrh kule dvorca.

Tu odluči pričekati žabu, mislila ju je baciti u ponor i zauvijek je se osloboditi. Ali se žaba ne dade uhvatiti. Molila je:

– Pusti me da ti budem prijatelj u igri. Stavi me na svoje uzglavlje.

Najmlađa kraljeva kći opet pobježe. Zaključa vrata kule sa devet brava. Sa sobom, u svoju sobu, povede malog crnog psa da je brani od žabe. I zaista. Uskoro se začu mokro, pljaskavo šljap, šljap. Ispod vrata proviri velika, ružna žaba. Provuče se u sobu, dođe do kreveta i uporno se htjede uspuzati uz svilene pokrivače. Djevojka se uplaši. Zgađena je promatrala je žabu jedva primjećujući da na žabinoj glavi blista mala, zlatna kruna.

– Podigni me! Tužiti ću te tvom ocu – zaprijeti žaba.

~ 9 ~

Djevojka se razljuti. Dohvati žabu i iz sve snage s njom udari u zid. Zatim još jedanput. Žaba osta nepovrijeđena. Treći put djevojka je zavitla u ogledalo. I gle! Žabe odjednom nestade.

Umjesto nje, pred začuđenom kraljevom kćeri pojavi se nepoznati mladić neobične ljepote. On reče:

– Ne boj se, kraljeva kćeri. Ona žaba koja ti se toliko gadila – bio sam ja. Nisam htio činiti zla djela i pokoravati se ćudima jedne zle vile, pa me pretvorila u žabu. Tada mi je kazala:

"Voliš ljude i ne želiš im činiti zlo. Budi krastava žaba, neka te se ljudi gade i bježe od tebe. Kada te najljepša djevojka na svijetu baci u ogledalo, nestati će čarolije." - Eto, to je moja priča – završi mladić.

Kraljeva kći se nasmija i reče:

– Sad mi je drago što me je otac natjerao da održim obećanje. Obećanja se moraju izvršavati. Nema više ružne žabe. Još jedno zlo je pobijeđeno.

Već sutradan je čitav dvor saznao da će se najmlađa kraljeva kćer i nepoznati mladić – mladi kralj vjenčati. I tako je bilo. A onda su otišli u njegovo kraljevstvo i živjeli tamo sretno i dugo, puno godina.

~ 10 ~

PalčićBraća Grimm

Bio jednom jedan siromašan seljak. Sjedio je svake večeri kraj ognjišta i održavao vatru, a žena prela. Tada bi seljak govorio:

– Kako je žalosno što nemamo djece. Kod nas je tako tiho, a u drugim kućama bučno i veselo.

– Da, – govorila je žena i uzdisala – kad bismo imali makar jedno, pa da je kao palac, ja bih bila zadovoljna.

Poslije sedam mjeseci žena rodi dijete, nimalo duže od palca, a oni rekoše:

– Dobili kako i zaželjeli, pa neka bude naše drago dijete.

Zbog malog rasta nazvaše ga Palčić. Premda su ga dobro hranili, dijete nije naraslo, već ostade onoliko koliko bješe prvog dana. No, dijete se činilo pametno i uskoro se pokaza da je ono bistro i spretno stvorenjce kome polazi za rukom sve što započne.

Seljak se jednog dana spremi u šumu po drva i reče u sebi: "Kad bih bar imao koga da dotjera kola za mnom."

– Oče, – povika Palčić – ja ću dotjerati kola, možeš se u me pouzdati, bit' će na vrijeme u šumi.

Čovjek se nasmija i reče:

– E, kad bi to moglo! Ti si premalen da vodiš konja na uzdi.

– To ne smeta, oče, samo ako majka hoće upregnuti konja. Ja ću mu sjesti u uho i dovikivati kuda treba ići.

– Dobro, – pristade otac – da pokušamo.

Kad je došlo vrijeme, majka upregnu konja. Palčića stavi konju u uho, a on viknu:

– Điha! Điha!

Konj krenu kao da je kočijaš pravi majstor i povuče kola ravno u šumu. U trenutku kad je mali vikao "Điha, điha" - kad su kola ulazila u jednu oštru okuku, naiđoše dva stranca.

– Čovječe, – reče jedan – pa šta je ovo? Kola voze, kočijaš viče konju, a nema ga.

– To nisu čista posla, – reče drugi. – Hajdemo za kolima da vidimo gdje će se zaustaviti.

Kola skrenuše u šumu i to baš prema onome mjestu gdje su sjekli drva. Kad Palčić ugleda oca, povika:

– Vidi, oče, evo mene s kolima, spusti me. Otac lijevom rukom prihvati konja, desnom izvadi sinčića iz uha i on radosno sjede na jednu slamku. Kad stranci ugledaše Palčića, od čuda su zanijemili. Onda jedan pozva drugoga na stranu i tiho reče:

~ 11 ~

– Ovaj mališan bi nam mogao donijeti sreću. Mogli bi ga u nekom velikom gradu pokazivati za novac. Hajd'mo ga kupiti!

Oni priđoše seljaku i rekoše mu:

– Prodaj nam ovog mališana. Bit' će mu dobro kod nas.

– Ne, – odgovori otac. – To je moj jedinac, ne bih ga prodao za sve blago ovoga svijeta.

Ali kad Palčić čuo da je riječ o prodaji, uspuza se uz očev kaput, stade mu na rame i šapnu na uho:

– Samo ti mene prodaj, oče, ja ću se vratiti.

Tako ga otac proda onoj dvojici za velik novac.

– Gdje hoćeš sjediti? – upitaše ga oni.

– Stavite me na obod šešira. Tamo mogu šetati naokolo i gledati uokolo, a pasti neću.

Ljudi mu učiniše po volji, Palčić se oprosti od oca i krenuše. Išli su sve dok se nije smrklo. Tad mališan povika:

– Spustite me dolje, prigustilo mi je.

– Ostani ti lijepo tamo gdje si, – reče onaj na čijem je šeširu sjedio – meni to ništa ne smeta. I ptice mi ponekad urade nešto po šeširu.

– Ne, – reče Palčić – ja znam šta je pristojnost, brzo me spustite dolje.

Čovjek skide šešir i pusti mališana na njivu kraj puta. On skoči i poče puzati po zemlji tamo-amo dok ne nađe mišju rupu i šmugne unutra.

– Laku noć, gospodo, putujte bez mene, – povika iznutra da im se naruga.

Oni potrčaše i počeše gurati štapove u mišju rupu, ali trud im osta uzalud. Palčić se povlačio sve dublje i dublje, pa kad pade noć, oni moradoše kući ljuti i prazne torbe. Kad Palčić vidje da su otišli, izađe iz podzemnog hodnika.

"Noću je opasno hodati po oranici", reče on, "možeš slomiti i vrat i nogu!"

Srećom, naiđe na praznu puževu kućicu.

"Hvala Bogu", reče, "tu mogu sigurno provesti noć", i smjesti se unutra. Ali upravo kad je htio zaspati, ču kako prolaze dva čovjeka i jedan od njih govori:

– Kako bismo samo mogli onomu bogatašu uzeti novac i srebro?

– To bih ti ja mogao reći, doviknu mu Palčić.

– Šta to bi? – reče jedan lopov uplašeno – čuh da netko govori. Oni zastadoše i oslušnuše, a Palčić ponovo progovori:

– Povedite mene, ja ću vam pomoći.

~ 12 ~

– A gdje si ti?

– Tražite me pri zemlji i pazite odakle dolazi glas – odgovori on. Lopovi ga najzad nađoše i podigoše.

– Ti, patuljče jedan, kako ćeš nam ti pomoći? – rekoše oni.

– Slušajte, – odgovori on – ja ću se provući između željeznih šipki u bogataševu sobu i dodati ću vam što god hoćete.

– Može – rekoše oni. – Hajde da vidimo što možeš i znaš.

Kad stigoše do bogataševe kuće, Palčić se uvuče u sobu i odmah povika iz sveg glasa:

– Što hoćete? Hoćete li sve što ovdje ima?

Lopovi se uplašiše i rekoše:

– Tiše! Da se tko ne probudi.

Ali Palčić se pravio da ne razumije pa ponovo viknu:

– Što hoćete? Hoćete li sve što ovdje ima?

To začu služavka koja je spavala u susjednoj sobi, uspravi se u krevetu i oslušnu. Ali lopovi koji su se od straha dali u bijeg, ponovo se ohrabriše i pomisliše:

– To nas mališa zafrkava.

Oni se vratiše i šapnuše mu:

– Budi ozbiljan i dodaj nam nešto.

Palčić opet povika iz sve snage:

– Pa ja ću vam sve dodati, samo pružite ruku.

To je sasvim dobro čula služavka koja je iz kreveta osluškivala i potrča na vrata, a lopovi pobjegoše glavom bez obzira. Pošto nije mogla ništa vidjeti, služavka pođe upaliti svjetlo. Tako za njom izađe i Palčić i neprimijećen ode u sjenik. Pošto je sve pretražila i ništa nije našla, služavka leže natrag u krevet misleći da je sanjala otvorenih očiju i ušiju.

Palčić se uspuza uz vlati sijena i nađe sebi lijepo mjesta za spavanje. Mislio se tu do jutra odmoriti, pa se onda vratiti kući svojim roditeljima. Ali još ga je mnogo toga čekalo.

Kad je svanulo, služavka ustade nahraniti stoku. Prvo pođe u sjenik i zahvati naramak sijena i to baš onaj u kojem je spavao Palčić. Ali, on spavaše tako čvrsto da ništa nije osjetio niti se probudio sve dok zajedno sa sijenom ne stiže kravi u usta.

– O, Bože, – povika on – kako sam to dospio u mlin?

Ali ubrzo shvati gdje se nalazi pa dobro pripazi da ne padne među zube i ne bude zdrobljen. Tako je morao skliznuti u želudac.

~ 13 ~

– U ovoj sobici su zaboravili prozore, – reče on – ni sunce ovamo ne dolazi, niti se svjetlo pali.

Smještaj mu se nije nimalo dopao. A najgore je bilo što je kroz vrata dolazilo sve više sijena i postajalo sve tješnje. U velikom strahu on povika što je mogao glasnije:

– Ne donosite više sijena, ne donosite više sijena!

Služavka, koja je upravo muzla kravu, kad ču da neko govori, a nikoga ne vidi, i to onim istim glasom koji je noćas čula, trže se i toliko prepade da klonu sa stoličice i prosu mlijeko. Brzo se podiže i trčeći prema gospodaru povika:

– Joj! Gospodaru, krava je progovorila.

– Ti si poludjela, – odgovori bogataš, ali ipak pođe u štalu vidjeti što je. Kad, samo što je ušao u štalu, Palčić opet povika:

– Ne donosite više sijeno, ne donosite više sijeno.

Uplaši se i bogataš pa naredi da kravu ubiju. I tako baciše i kravu i želudac u kojem je bio Palčić. Palčić je mnogo muka imao da se izvuče van i baš kad je uspio promoliti glavu, eto nove nesreće: dotrča gladan vuk i u jednom zalogaju proguta čitav želudac. Ali Palčić nije gubio hrabrost. "Možda ću se", mislio je, "moći sporazumjeti s vukom", i doviknu mu iz želuca:

– Dragi vujo, ja znam gdje ima divne hrane.

– Gdje to? – upita vuk.

– U jednoj kući, uvući ćeš se kroz dimnjak i naći kolača, slanine i kobasica koliko god hoćeš.

I on mu točno opisa kuću svoga oca.

Vuku nije trebalo ponavljati. On se noću uvuče kroz dimnjak, uđe u ostavu i naždera se do grla. Kad se zasitio, htjede izaći, ali je bio toliko debeo, da istim putem više nije mogao van. Palčić je s tim i računao, pa sad poče vrištati u vučjem trbuhu. Cičao je i vriskao koliko god je mogao.

– Smiri se, – zaškripi vuk zubima – probuditi ćeš ljude.

– Da ne bi, – reče mališan – ti si se sit najeo, hoću se i ja veseliti. Pa opet poče vikati iz sve snage. Od te buke se najzad probudiše njegov otac i majka, potrčaše do ostave i proviriše kroz pukotinu. Kad vidješe da je unutra vuk, otrčaše donijeti sjekiru i štap.

– Ti stani iza mene, – reče čovjek kad uđoše u sobicu – ako od mog udarca ne bude mrtav, trebaš ga ti udariti.

Palčić ču glas svoga oca i povika:

– Dragi oče, ja sam ovdje, evo me u vukovom trbuhu. A otac reče sav sretan:

– Hvala Bogu, vratilo nam se naše drago dijete!

On reče ženi da ostavi sjekiru da ne bi povrijedila Palčića, pa zamahnu štapom i udari vuka po glavi tako snažno da se ovaj odmah sruši. Poslije toga izvukoše mališana napolje.

~ 14 ~

– Ah, – reče otac – brinuli smo se za tebe! Gdje li si sve bio?

– Ah, oče, bio sam u mišjoj rupi, u kravljem želucu, u vukovom trbuhu. Ali sad ostajem kod vas.

– A mi te više nećemo prodati ni za sva blaga ovoga svijeta – rekoše roditelji milujući i ljubeći svog dragog Palčića. Oni mu dadoše jesti i piti i napraviše mu novo odijelo, jer se staro na putu poderalo.

~ 15 ~

Carevo novo ruhoHans Christian Andersen

Prije mnogo, mnogo godina živio jedan car koji je iznad svega volio novu odjeću. Sav svoj novac on je trošio na to da se što se ljepše obuče. On se nije brinuo za svoje vojnike, nije mario za kazalište, a niti za šetnju kroz šumu, ukoliko mu ne bi bilo stalo pokazati neku svoju novu odjeću. On je u toku dana, svakog sata mijenjao odjeću. I kao što se za vladara obično kaže da se nalazi u vijećnici, tako se za njega govorilo: "Car je u svojoj garderobi."

U tom velikom gradu u kojem se nalazio njegov dvor bilo je jako živo i veselo. Svaki dan su ga posjećivali mnogi stranci, ali jednog dana mu dođoše i dvije varalice. Rekoše mu da su tkalci i da mogu istkati tkaninu kakva se samo zamisliti može. Ne samo da njihove boje i šare izazivaju divljenje nego i odijelo od te tkanine ima neobičnu osobinu – ono je nevidljivo za svakog tko nije sposoban za svoju službu ili je neoprostivo glup.

"O, divna je ta tkanina!" – pomisli car. – "Kad budem imao odjeću od takve tkanine, ja ću znati tko u mome carstvu nije na visini svog položaja. A moći ću i razlikovati pametne od glupih. Ta mi se tkanina mora odmah otkati!"

I dade car toj dvojici varalica veliki novčani predujam, s tim da odmah počnu s radom. Varalice odmah postaviše dva prazna razboja i počeše tobože raditi. Do kasne noći su tako tkali na praznim razbojima i sve tražili da im donose najfiniju svilu i najčistije zlato, i sve su to trpali u svoju torbu.

"Baš bih volio vidjeti koliko li su već otkali" – pomislio je car, ali mu je bilo malo teško na srcu kada se sjetio da glupi ljudi, a i oni što ne odgovaraju svojem pozivu, neće moći vidjeti tu čudesnu tkaninu. Bio je uvjeren da se on za sebe nema šta pribojavati, ali ipak je odlučio prvo poslati nekog drugog da vidi kako posao napreduje. Čitav grad je već znao kakvu će čudotvornu moć imati ta tkanina i svi su nestrpljivo očekivali tko će se od njihovih susjeda pokazati kao glup, a tko nedostojan svog položaja.

"Poslati ću ja tkalcima svojeg starog i poštenog ministra" – odlučio je car. – "On će najbolje izviditi kako ide sa tkanjem. On je pametan i nitko bolje od njega ne vrši svoje službovanje!"

I stari čestiti ministar uđe u odaju gdje su one dvije varalice tkale na praznim razbojima. "Sačuvaj me, bože, ja ništa ne vidim!" – buljeći oči, pomisli stari ministar, ali ništa ne reče. Varalice ga zamoliše da priđe bliže, a onda ga upitaše sviđa li mu se šara i jesu li lijepe boje. Oni su pokazivali na prazan razboj, a jadni stari ministar, ma koliko buljio oči, ništa nije mogao vidjeti, jer ničega nije ni bilo. "Jao si ga meni!" – pomisli ministar – "da ja nisam glup? Nikada to nisam pomislio. Ali to nitko ne smije saznati! Zar ja nisam dorastao za svoj poziv? Ne, ne, ne smijem im reći da ne vidim tkaninu!"

– Pa vi ništa ne kažete! – reče jedan od tkalaca.

– O, tkanina je savršena, prekrasna! Šare su izvrsne, boje su divne! – odgovori stari ministar gledajući u razboj kroz svoje naočale.

– Da, da, reći ću caru da mi se tkanina izvanredno sviđa!

– E, to nam je izuzetno drago! – rekoše tkalci u jedan glas i počeše nabrajati boje i vrste šara svoje tkanine. Stari ministar je pažljivo slušao kako bi to sve mogao ponoviti kad se vrati u dvor. Tako je i učinio. Poslije toga varalice zatražiše još više novaca, još više svile i još više zlata. Rekli su da im to treba za tkanje, a sve su trpali u svoje džepove. Ništa od svega toga nije uzeto za tkanje i oni su i dalje

~ 16 ~

tkali na praznim razbojima. Malo zatim car posla još jednog poštovanog službenika da vidi kako ide sa tkanjem i kad će tkanina biti gotova. Ali i sa tim službenikom se dogodilo ono isto što i sa ministrom. On je gledao i gledao, ali nije vidio ništa drugo do prazan razboj.

– Što, zar nije lijepa tkanina? – upitaše ga varalice pokazujući mu i objašnjavajući nepostojeće šare. "Da sam glup – nisam" – pomisli čovjek. – "Pa što onda? Znači da nisam dorastao svom položaju? To je zaista smiješno! Ali ne smijem dozvoliti da to drugi primjete!" – I čovjek poče hvaliti tkaninu koju nije vidio i uvjeravati tkalce koliko mu se sviđaju njihove prekrasne boje i predivne šare.

– Da, da, to je nešto prekrasno! – rekao je caru kada se vratio u dvor.

Čitav grad je sada pričao samo o toj prekrasnoj tkanini. Sada je i car htio vidjeti tu tkaninu dok je još na razboju. Sa čitavom pratnjom svojih odabranika, među kojima su bila i ona dva stara velikodostojnika što su već bili tamo, car je došao onoj dvojici varalica i zatekao ih kako iz sve snage tkaju, ali tkaju bez potke i osnove.

– Zar nije divna tkanina! – rekoše ona dvojica velikodostojnika. – Izvolite, vaše veličanstvo, pogledajte kakve su divne šare, kakve divne boje! – i pokazaše na prazne razboje, jer su vjerovali da drugi vide tu tkaninu.

"Šta je ovo?!" – pomisli car. – "Ja ništa ne vidim. Pa to je užasno! Zar sam ja glup? Ili ne zaslužujem da budem car? Pa to bi bilo najstrašnije što bi me moglo zadesiti!" Nije htio priznati da ništa ne vidi, pa je tobože zadovoljno klatio glavom i, gledajući u prazan razboj, ponavljao:

– O, baš je, baš je lijepo! Taj vaš rad zaslužuje moje najviše priznanje!

Sada je i čitava careva pratnja gledala u prazan razboj i ponavljala:

– E, baš je, baš je lijepo! – I savjetovali su caru da se odmah na prvoj procesiji pojavi u odjeći od te divne tkanine. Svi su bili ushićeni, od usta do usta je išlo:

– Divno! Krasno! Veličanstveno!

Obojicu varalica car je odlikovao ordenom viteškog križa i dodjelio im titule tkalačkih vitezova. Cijelu noć uoči svečane procesije varalice su probdjele pored šesnaest zapaljenih svijeća. Svi su mogli vidjeti kako se tobože žure završiti carevu odjeću. Skidali su sa razboja nepostojeću tkaninu, u zraku su je tobože rezali velikim škarama, šili su je iglama bez konca i naposljetku su rekli:

– Evo, odjeća je gotova!

Car priđe u pratnji svojih najotmjenijih dvorjana, a varalice podigoše ruke kao da nešto drže i rekoše:

– Evo hlača! Evo kaputa! Evo ogrtača! Sve je kao paučina! Čovjek bi mogao pomisliti da na tijelu nema ništa, ali u tome i je prava vrijednost ove tkanine! – Da, da, tako je! – u jedan glas potvrdiše dvorjani iako ništa nisu vidjeli.

– Hoćete li sada, Vaše Veličanstvo, biti tako ljubazni pa odložiti svoju staru odjeću! – rekoše varalice. – Novu ćemo vam dati pred velikim ogledalom!

~ 17 ~

Car skide sa sebe staru odjeću i varalice mu tobože počeše dodavati komad po komad nove odjeće, a onda ga uhvatiše oko struka i počeše mu tobože namještati skute. Oni tako posluju oko njega, a car se pred ogledalom samo vrti i okreće.

– Bože, kako je divno sašiveno! Kao saliveno je! – divila se sva careva pratnja. – Kakva šara, kakve boje! Zaista dragocjena odora!

– Vaše Veličanstvo, vani već čekaju nosači sa baldahinom što će ga u procesiji nositi nad vašom glavom! – raportirao je voditelj parade.

– Dobro, dobro, ja sam već gotov! – odgovorio je car. – Dobro mi stoji, zar ne?! – i okrenu se pred ogledalom kao da hoće još jednom pažljivo osmotriti svoju raskošnu pojavu. Komornici koji su bili zaduženi za nošenje skuta, podigli su ih tobože sa poda i krenuli za njim držeći ruke u zraku i strahujući da se ne bi primjetilo da ti skuti i ne vide. I tako je car išao u procesiji pod divnim baldahinom, a okupljena svjetina na ulicama i prozorima je ponavljala:

– Bože, novoj carevoj odjeći nema nigdje ravne! Kako su mu divni skuti! Kako mu sve krasno stoji!

Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time priznao da je glup i da nije dorastao svojoj dužnosti. Dosad nijedna careva odjeća nije doživjela takvo priznanje.

Ali najednom je neko dijete povikalo:

– Pa car je gol!

– Ah, bože moj, taj nedužni glasić! – zabrzao je uplašeni otac.

Ali već istog trenutka se začuo šapat:

– Dijete kaže da je car gol! Car je bez odore!

I odmah zatim počeše vikati svi u jedan glas:

– Car je bez odore! Bez odore!

Car je pretrnuo – vidio je i sam da je bez odore, ali je ipak odlučio ostati do kraja u procesiji pa je zauzeo još dostojanstvenije držanje. A komornici iza njega i dalje su nosili nepostojeće skute.

~ 18 ~

Ružno pačeHans Christian Andersen

Divno je bilo u polju: ljeto u punom jeku, pšenica se zlati, zob zeleni, sijeno po zelenim livadama splašteno u stogove, a roda korača na svojim dugačkim crvenim nogama i nešto gunđa egipatskim jezikom koji je naučila od majke. Oko njiva i livada prostiru se velike šume, a u šumama svjetlucaju duboka jezera. Zaista, divno je bilo u polju. Na sunčanoj poljani nalazio se stari zamak opasan dubokim jezerima. Od njegovih zidina pa sve do jezera, naraslo je tako bujno i visoko vodenbilje i šaš da se iz njih ni dječak ne bi vidio. U tom gustom čestaru, u svom gnijezdu sjedila je jedna patka. Njoj je već dosadilo da sjedi tako dugo, jer joj nitko nije dolazio – sve ostale patke su više voljele plivati po jezerima nego sjediti pod raslinjem i s njom trabunjati. Najzad se u jajima začulo kljuvanje i tanko "piju-piju", oživjela su žumanca, ljuske su počele pucati i iz njih su pačići počeli provirivati svoje glavice.

– Kva-kva! Brže-brže! – požurivala ih je patka. Iskobeljavši se iz ljuski što su brže mogli, pačići se počeše ogledati na sve strane pod tom kupolom od zelenog lišća. Mati ih je pustila da razgledavaju koliko hoće, jer je zelenilo ugodno za oči.

– Oh, koliki je svijet! – čudili su se pačići, jer su sada zaista imali mnogo više mjesta nego kad su u jajima ležali.

– Vi mislite da je to čitav svijet? – dočekala je patka. – Svijet se prostire daleko s one strane vrta, sve do župnikove njive, ali ja tamo još nikada nisam bila... Eto, sad ste se valjda svi izlegli – rekla je patka i pogledala. – Ne, nisu svi. Najveće jaje još je čitavo. Pa koliko ću još čekati? Već mi je dojadilo! – rekla je patka i opet sjela.

– Pa, kako je, kako? – zabrzala je njena stara prijateljica dolazeći joj u posjetu.

– Ah, s jednim jajetom se nekako oteglo! – požalila joj se domaćica. – Nikako da se izleže pače. A pogledaj samo ove! Na svijetu ih nema ljepših! Svi liče na oca, na onog mangupa što nas još nije došao ni vidjeti.

– Daj da vidim to jaje koje se neće otvoriti – rekla je njena stara prijateljica. – Vjeruj mi, to je pureće jaje. I meni su tako jednom podvalili, pa sam s mladuncima muku mučila: boje se vode ko ničega! Vikala sam na njih, prijetila, ali sve uzalud. Daj da vidim to jaje! E, rekla sam ja, to je pureće jaje! Bolje će biti, ostavi ti njega i hajde uči pačiće plivati!

– A neka, još ću malo posjediti – rekla je domaćica. – Kad sam već toliko sjedila, sjediti ću još malo.

– Kako hoćeš – otegla je stara patka i odgegala prema vodi. Najzad se raspuklo i veliko jaje. "Piju-piju!" zapijuckalo je mladunče i iskobeljalo se iz ljuske. Bilo je to neobično veliko i ružno pače. Patka ga pogleda i pomisli: Nekako je neobično veliko. Nijedno mi nije takvo. Nije valjda purić? Ali i to ćemo mi brzo vidjeti. Morati će u vodu, makar ga gurala! - Ujutro je osvanuo divan dan. Sunce je mamilo između gustih listova i majka zajedno sa svojim pačićima krene na jezero. Dođe do vode i skoči. "Kva-kva" – dozivala je mati pačiće i oni su sve jedno za drugim počeli skakati u vodu. Kako koje pače skoči tako i potone, ali odmah spretno izroni i počne plivati tako da ga je milina pogledati. Nožice su im same od sebe veslale. Svi su sada plivali, plivalo je čak i ono ružno pače.

~ 19 ~

"Ne, neće biti da je purić!" – razmišljala je majka. – Gledaj samo kako lijepo vesla nožicama i kako se uspravno drži! To je moje rođeno pače. A ako ga malo bolje pogledaš nije ni tako ružno." – Kva-kva! – povika pačićima.

– Plivajte za mnom, povesti ću vas u svijet da vas pokažem pačjem sastajalištu. Samo se držite uza me da vas štogod ne zgazi. I dobro se čuvajte mačke! - I tako stigoše na pačje sastajalište. Tamo je vladala nečuvena graja. Dvije obitelji su se tukle oko jedne jeguljine glave sve dok tu glavu nije ugrabila neka mačka.

– Eto, vidite, tako vam je na svijetu! – rekla je patka i obliznula kljun, jer i njoj se jela jeguljina glava. – A sad se požurite pokloniti onoj staroj patki. Ona je ovdje najotmjenija. U njezinim žilama teče prava španjolska krv, zato je tako i debela. Kao što vidite, ona oko noge ima crvenu traku. To je nešto izvanredno lijepo i znači najveće odlikovanje što ga jedna patka može dobiti. Ono znači da je čuvaju i da je po tome trebaju prepoznati i ljudi i životinje. Idite lijepo i ne okrećite noge unutra. Dobro odgojeni pačići drže noge prema van, kao i njihov otac i mati! A sada pognite vratove i recite: kva! - Tako njeni pačići i učiniše, ali patke što su ih promatrale glasno zakvakaše:

– Kva-kva, što će nam to društvo! Kao da nas ionako nema dosta! Ih, kako samo izgleda ono pače! Ne treba nam ono ovdje!

Istog trenutka zaletje se jedan patak i uštipne pače za vrat.

– Ne diraj ga! – povika majka. – Ono nikome ne smeta!

– Ali ono je nezgrapno i čudnovato – dočeka patak koji ga je uštipnuo. – Zato ga treba malo udesiti.

– Lijepa su to djeca u svoje majke! – javila se stara patka sa trakom oko noge. – Sva su lijepa, osim onog jednog. Dobro bi bilo kad bi se ono ponovo izleglo!

– Ali to se ne može, milostiva! – rekla je majka. – Istina je, nije lijepo, ali je plemenito, a i pliva kao i svako drugo, pa čak i nešto bolje. Kad naraste, valjda će biti ljepše i neće biti previše krupno. Predugo je ležalo u jajetu i zato zasada ne izgleda lijepo. – I majka ga kljunom pomilova po zatiljku i dodade. – Osim toga, muško je, pa mu taj izgled i ne smeta puno! Prikupiti će ono dosta snage da se probije u život!

– A ostali pačići su zaista lijepi – rekla je stara patka. – Budite dobri i ponašajte se kao kod svoje kuće – rekla je pačićima. – A ako nađete neku jeguljinu glavu, donesite mi je. - I pačići su se zaista ponašali kao kod svoje kuće. Ali ono jadno pače što se posljednje izleglo i bilo onako ružno, kljucale su i zadirkivale ne samo patke nego i kokoši.

– Nezgrapno je! – govorili su svi, a jedan puran što je s mamuzama došao na svijet i zato se smatrao carem, šepurio se kao neka jedrilica sa punim jedrima i, sav zajapuren, krenuo je ravno na to jadno pače. Siroto pače više nije znalo kuda će. Bilo je žalosno što je tako ružno i što mu se čitavo pačje sastajalište ruga. Tako je prošao već prvi dan, a kasnije je bilo sve gore i gore. Svi su proganjali to jadno pače. Pa i njegova rođena braća i sestre su bili grubi prema njemu i stalno su govorili: – Ružan si, da te barem mačak ugrabi!

Čak mu je i mati jednom rekla: – Da te barem više ne vidim. - Patke su ga štipale, kokoši kljucale, a djevojka što je hranila živinu ga je tjerala. To je jadnom pačetu toliko dozlogrdilo da je jednog dana preskočilo ogradu i pobjeglo. Male ptice u grmlju su se preplašile i razletjele na sve strane.

~ 20 ~

"Pobjegle su zato što sam tako ružan!" – pomislilo je pače i zatvorilo oči. Bježalo je sve dalje dok nije stiglo do močvare gdje su živjele divlje patke. Tu je umorno i tužno pače preležalo čitavu noć. Kad su se ujutro divlje patke digle, ugledale su svog novog susjeda.

– Tko si ti, odakle si? – pitale su ga one, a pače se okretalo na sve strane i pozdravljalo ih kako je najbolje znalo i umjelo.

– Baš si ružan! – rekle su mu patke. – Ali nama to ne smeta, samo da se ne oženiš nekom od nas! -

Jadno pače! Ono nije ni pomišljalo na ženidbu. Priželjkivalo je samo da ga puste da leži u trski i da pije vodu iz močvare.

Tu je pače preležalo čitava dva dana, a onda su došle dvije guske, ili bolje rečeno, dva divlja gusana. Još su bili vrlo mladi, pa su bili i vrlo drski. – Slušaj prijane! – rekli su mu oni. – Strašno si ružan, ali nam se sviđaš. Hoćeš li s nama, pa ćeš biti ptica selica? Odmah tu, u susjednoj močvari, ima nekoliko ljepotica divljih gusaka! Divno gaču "ga-ga-ga!" Kod njih možeš imati uspjeha iako si tako ružan! - Fiju! Fiju! – tog trenutka dva metka fijuknuše iz lovačke puške i oba gusana padoše mrtva u trsku.

- Fiju! – ponovo se razliježe pucanj i čitavo jato divljih gusaka se diže iz trske. Sada poče pucnjava za njima. To je počinjao veliki lov. Lovci su polegli oko močvare, a neki su se popeli i na drveće čije su grane padale na močvaru. Plavičasti dim se poput oblaka provlačio između tamnog drveća i dugo se rasplinjavao iznad močvare, a lovački psi su kroz šaš i trsku jurili preko te močvare. Kako se samo uplašilo jadno pače! Zakrenulo je glavu da je sakrije pod krilo, ali u tom trenutku pred njim se pojavila strašna psina, isplazila jezik, a oči sijevaju. Psina iskezila zube, gotovo je njuškom dotaknula pače, ali ga ne taknu, nego ode kako je i došla.

– Oh, hvala bogu! – odahnu pače. – Toliko sam ružan da me ni pas ne želi ugristi. - I tako je pače ostalo na miru. Ono se šćućurilo, a oko njega su odjekivali pucnji sve jedan za drugim. Tek pri kraju dana nastala je tišina, ali se jadno pače nije usuđivalo ni pomaknuti. Pače je još nekoliko sati tako pritajeno čekalo, a onda je pogledalo oko sebe i najednom potrčalo što ga noge nose. Puhao je vjetar i pače je jedva gegalo preko njiva i livada. U kasno predvečerje pače je nekako stiglo do jedne siromašne seljačke kućice, koja je bila tako trošna da ni sama nije znala na koju će se stranu srušiti. A vjetar je puhao sve jače i jače i jadno pače je moralo sjesti da ga vjetar ne bi odnio. Najednom pače opazi da su vrata na kući tako nakrivljena da bi se moglo uvući u kuću. A u toj kući je živjela jedna starica sa mačkom i kokoši. Taj mačak, što ga je starica zvala Sinčićem, znao je izvijati leđa i presti, znao je čak i bacati iskre ako ga je netko u mraku uz dlaku gladio. Kokoš je imala vrlo male i kratke noge i zato su je zvali Kratkonoga. Dobro je nosila jaja i starica ju je voljela kao rođeno dijete. Odmah ujutro su primjetili strano pače i mačak je počeo frkati, a kokoš kokodakati.

– Što je ovo? – začudila se starica i pogledala oko sebe, ali kako je slabo vidjela, učini joj se da je pače bilo neka ugojena patka što je ovamo zalutala, pa uzviknu: – Gle ti lijepe lovine! Sad ću imati i pačjih jaja! Samo da nije patak? To ćemo mi već vidjeti! - I starica odluči pričekati tri tjedna – za to vrijeme će vidjeti hoće li pače nesti jaja. Tri tjedna su prošla, ali jaja ni za lijek. Mačak je bio gospodar u kući, a kokoš gospodarica. Stalno su govorili: "Mi i svijet!", jer su smatrali da oni predstavljaju polovicu svijeta, i to onu bolju. Pače je smatralo da se i drukčije može gledati na te stvari, ali kokoš nije trpjela njegovo mudrovanje.

– Možeš li ti nesti jaja? – pitala ga ona. Pače kimne glavom da ne može.

~ 21 ~

– E, onda ne otvaraj svoj kljun!

A mačak ga je pitao:

– A znaš li ti izvijati leđa? Znaš li presti i dlakom bacati iskre?

– Ne znam.

– E, onda se ne uplići kad pametniji govore!

Snuždeno i ojađeno, pače se povuklo u kut i počelo maštati o svježem zraku i toplom suncu. I odjednom ga je obuzela neodoljiva želja da zapliva. Nije moglo izdržati, a da to ne kaže i kokoši.

– Šta ti je u glavu došlo! – dočekala je ona. – Nemaš pametnijeg posla, pa ti gluposti u glavu dolaze. Bolje bi ti bilo da nosiš jaja ili da predeš, onda ne bi ludovao.

– Ah, a tako je divno plivati po vodi! – uzdahnulo je pače. – Nema ništa ljepše nego kada zaroniš i glavom dođeš do dna!

– Čudna mi zadovoljstva! – nasmija se kokoš. – Ti si pošašavio. Mačak je najpametnije stvorenje koje znam, pa njega upitaj da li on voli plivati i roniti! A o sebi neću ni govoriti! A pitaj i našu staru gazdaricu, od nje na svijetu pametnije nema! Pitaj je bi li ona htjela plivati i tonuti na dno!

– Vi mene ne razumijete! – reklo je pače.

– Ako te mi ne razumijemo, tko će te onda razumjeti? Ne misliš valjda da si pametniji i od mačka i naše gazdarice, a o sebi da i ne govorim. Ne diži nos, drago dijete, radije zahvali stvoritelju na svemu dobru kojim si nagrađen. Zar nisi došao u toplu sobu i u društvo od kojeg možeš nešto naučiti? Ali ti si obično blebetalo i nije nimalo ugodno s tobom prijateljevati! Ja ti želim samo dobro, zato ti i govorim neugodne stvari. Po tome se i poznaje pravi prijatelj. Zato ti kažem: gledaj ti da što prije naučiš nositi jaja i da se naučiš presti i bacati iskre.

– A meni se čini da ću ja morati u široki svijet! – odgovorilo je pače.

– E, onda sretan ti put! – dočekala je kokoš.

I pače je zaista otišlo. Ono je plivalo i ronilo, ali su ga zbog njegove ružnoće sve životinje poprijeko gledale. Tako je i jesen došla. Lišće u šumi je požutjelo, potamnjelo i opalo. Vjetar se poigravao s opalim lišćem, a u zraku se već osjećala zima – već su se nadvili tmasti oblaci puni kiše i snijega, a na ogradi je stajao gavran i od hladnoće graktao: "Gra-gra!" Jeza je hvatala pri samoj pomisli na zimu. Za jadno pače su se približavali crni dani!

Jedne večeri kad je već sunce zalazilo, iza grmlja se u rumenilu sunca pojavilo čitavo jato divnih velikih ptica. Takve divote pače još nikada nije vidjelo. Te ptice sa dugačkim i vitkim vratovima bile su veličanstvene u sjaju svoje nježne bjeline. To su bili labudovi koji su, klikćući i šireći dugačka krila, letjeli iz tih hladnih krajeva u južne predjele gdje se vode ne smrzavaju. Labudovi su letjeli visoko, visoko i malo pače je obuzeo neki čudan osjećaj. Ono se na vodi okretalo poput nekog kotača, a onda je najednom isteglo vrat i podiglo glavu koliko je moglo i pustilo tako snažan i prodoran krik da se i samo od njega uplašilo.

~ 22 ~

Pače nikako nije moglo odvojiti pogled od tih divnih i sretnih ptica. A kada su one potpuno nestale iz njegovog vidokruga, pače je ponovo zaronilo na dno, a kada je opet izronilo iz vode, ono je bilo kao izvan sebe. Ono nije znalo ni kako se te ptice zovu, ni kuda lete, ali je osjećalo da ih je zavoljelo kako ništa dosad nije voljelo. Međutim, pače im nije zavidjelo – ta kako bi ono moglo poželjeti da bude onako lijepo! Ono bi bilo presretno kada bi ga bar patke primile u svoju sredinu. Jadno ružno pače!

A zima je bila hladna, tako hladna! Pače je moralo stalno plivati da se voda ne bi zaledila, ali se otvor u kojem je pače plivalo ipak iz noći u noć smanjivao. Pače je moralo svom snagom veslati svojim nožicama da bi spriječilo potpuno zamrzavanje vode, ali je najzad sasvim malaksalo, zastalo je i zamrzlo se u novoj kori leda.

Ujutro je naišao neki seljak, pa kada vidje šta se dogodilo, on razbi led svojom desnom klompom i odnese pače svojoj ženi. U njihovoj kući pače je opet oživjelo. Njihova djeca su se htjela igrati s njim, ali ono je pomislilo da mu i ona žele napakostiti, pa se dalo u bijeg. Bježeći od njih, palo je u vjedro s mlijekom i tako čitavu prostoriju poprskalo mlijekom. Žena zavika, poče mahati rukama i pače u strahu upade u stap sa maslom, pa zatim u posude pune brašna i tek onda se, onako brašnjavo, nekako nađe na podu. Istom sada nasta prava gužva. Žena diže graju, a djeca uz smijeh i viku potrčaše uhvatiti pače. Sva sreća pa su vrata bila otvorena, te pače pobježe napolje, zavuče se pod grm i iznemoglo klonu u svježi snijeg.

I suviše bi bilo tužno kada bi pričali sve nevolje koje je pače propatilo tijekom duge zime. Ležalo je u maloj bari među trskama sve dok nije dugo očekivano sunce opet zasjalo i ugrijalo. A onda su i ševe zapjevale i nastalo je divno proljeće.

Jednog dana pače zamahne krilima, a ona, sada ojačala, zašuštaše jače nego ikada prije i pače se vinu uvis. Pače još nije ni došlo k sebi od uzbuđenja, a već se našlo u nekom vrtu gdje su cvjetale jabuke i opijao miris jorgovana što se svojim granama nadnio nad vodu dubokog kanala.

O, kako je to sve bilo divno! Kako je opijao dah proljeća! Šušteći krilima i lagano klizeći po vodi, najednom su se iza grmlja pojavila tri bijela labuda. Pače je već vidjelo takve ptice, ali sada, kada ih ugleda tu pred sobom, obuze ga neizdrživa tuga i ono uzdahnu:

– Poletjeti ću u susret tim kraljevskim pticama! Znam, ubiti će me jer im se ovako ružan usuđujem približiti. Ali neka! Bolje je da me oni ubiju nego da me patke grizu, kokoši kljucaju i tjera ona djevojka na dvorištu. Bolje mi je da umrem tako nego da skapavam na zimi! - I pače prhnu u vodu i zapliva prema divnim labudovima, a kada ga labudovi ugledaše, oni uzdignutih krila poletješe prema njemu.

– Evo, ubijte me! – promuca jadno pače i nakloni glavu prema vodi da tako dočeka svoju smrt. Ali što je to? Na glatkoj vodenoj površini pače ugleda sebe! To više nije bilo ono nezgrapno, sivo i ružno pače, nego pravi pravcati labud! Nije bilo presudno to što se izlegao u pačjem gnijezdu, nego to što je na svijet došao iz labuđeg jajeta!

Poslije svih onih nevolja i stradanja kroz koje je prošao, mladi labud je, eto, dočekao dane radosti. I on je zaista znao cijeniti ovaj trenutak sreće! Veliki labudovi su plovili oko njega i milovali ga svojim kljunovima. U vrt je dotrčalo nekoliko dječaka i djevojčica i počeli su u vodu bacati komadiće kruha i zrnje.

Najednom je najmlađi dječak uzviknuo: – Evo novog labuda! -

~ 23 ~

I svi ostali se obradovaše i zapljeskaše: – Novi labud! Novi labud!

Poskakujući od radosti, djeca su otrčala po svoje roditelje, a kad su se svi okupili oko labudova, svi su u jedan glas ponavljali:

– Ovaj labud je najljepši! Najmlađi, a najljepši! -

A stari labudovi se izmakoše i pred njim se pokloniše. Mladi labud se zastidje i sakri glavu pod lijevo krilo. Od velike sreće bio je potpuno zbunjen. Bio je ponesen osjećajem iznenadne sreće, ali ne i osjećajem oholosti, jer nijedno dobro srce nije sklono oholosti. Dobro se on sjećao toga kako su ga progonili i ismijavali, a sada mu, eto, govore da je najljepši među ovim divnim pticama.

Rascvjetali jorgovan pruža svoje grane prema njemu, a sunce ga grije tako toplo i tako nježno. I mladi labud raširi krila, podiže glavu i iz dubine srca zaklikta:

– Kad sam bio ružno pače, o ovakvoj sreći ni sanjao nisam!

~ 24 ~

CrvenkapicaBraća Grimm

Bila jednom jedna djevojčica. Dobra i umiljata, draga svima, a svojoj baki najdraža. Baka joj od baršuna crvenog kapicu napravila, dijete ju je od radosti i ljubavi stalno nosilo pa su je prozvali Crvenkapicom. Crvenkapica je sa majkom živjela u kućici pored velike šume. A na drugom kraju šume, u maloj usamljenoj kući, stanovala je baka.

Jednog jutra majka reče Crvenkapici:

– Baka se razboljela. Sama je i leži. Odnesi joj košaricu sa hranom i popričaj malo sa njom. Budi dobra, ne šetaj po šumi, ne zaviruj po bakinoj kući i dođi do večere.

– Ne brini, majčice! Biću dobra i sve ću napraviti kako si mi kazala! – nasmija se Crvenkapica, uze košaru s jelom i krenu u šumu.

U šumi je bilo svijetlo i mirno, a do bakine kuće daleko. Odjedanput, pred Crvenkapicu stupi vuk. Djevojčica nije znala da je to zla, opasna zvijer, pa mu bez imalo straha odvrati pozdrav.

– Kuda ideš tako rano? – umiljato je upita vuk.

– Idem baki! – odgovori Crvenkapica.

– Šta to nosiš u košarici? – raspitivao se vuk.

Ne sumnjajući ništa, Crvenkapica ispriča da je baka bolesna i da joj nosi vina i kolača da se okrijepi i ojača.

– Gdje stanuje tvoja baka?

– Na kraju šume, ispod tri hrasta, uz ljeskovu živicu. Nije je teško naći – mirno je pripovijedalo dijete. Smišljajući zlo, vuk je mirno išao uz djevojčicu, a onda joj reče:

– Pogledaj, Crvenkapice, ovo divno cvijeće, poslušaj ptice. Zašto žuriš? Stići ćeš i do bake. Odmori se, uživaj.

Crvenkapica podiže glavu, pogleda oko sebe i pomisli: "Zaista je lijepo. Znam da je baka bolesna i sama. Ubrati ću joj koji stručak cvijeća. Neka se raduje, neka i njoj bude mirisno i radosno. A još je i rano, pa se mogu malo zadržati."

I Crvenkapica, zaboravljajući na obećanje koje je dala majci, odskakuta sa staze u šumu i počne brati cvijeće. Kako bi koji cvijet ubrala, učinilo bi joj se da je ona drugi još ljepši, potrčala bi za njim i, tako, zalazila sve dublje u šumu. A vuk se dade u trk i prečicom požuri bakinoj kući. Kad stiže tamo, on proviri kroz prozor, pa kad vidje da je starica sama, zakuca na vrata.

– Ko je? – javi se baka s postelje.

– Ja sam, Crvenkapica! – utanji vuk glasom. – Nosim ti, bakice, malo kolača. Otvori mi!

– Pritisni samo kvaku! Vrata nisu zaključana! – odgovori baka.

~ 25 ~

Kad vuk to ču, naglo otvori vrata, baci se na uplašenu staricu i proguta je. Zatim obuče njezine haljine, stavi na glavu njezinu kapu, legne u krevet i povuče pokrivač sve do njuške kako ga Crvenkapica ne bi odmah prepoznala. I stade čekati. A Crvenkapica je trčala za cvijećem i kada ga je nabrala toliko da ga gotovo više nije mogla nositi, sjeti se bake i krene prema njenoj kući. Šuma je bivala sve gušća, korijenje drveća smetalo nozi da ide brže. Nestade i Sunčeve svjetlosti. Ptice zašutješe. Crvenkapica osjeti strah i nemir uđe u njeno malo tijelo. Kad napokon izbi pred bakinu kućicu, začudi se otvorenim vratima.

– Bako, bakice! – zvala je Crvenkapica, ali joj nitko ne odgovori.

– Dobro jutro! – reče dijete, pređe preko praga i priđe krevetu.

Pred njom je ležala njena baka sa kapicom navučenom duboko na lice i njen izgled uplaši djevojčicu.

– Jao, bakice! – uzviknu Crvenkapica – Zašto imaš tako velike uši?

– Da te bolje čujem!

– A zašto imaš tako velike oči?

– Da te bolje vidim!

– A zašto imaš tako dugačke ruke?

– Da te lakše zgrabim!

– A zašto su ti, bakice, tako velika usta?

– Da te lakše progutam! – uzviknu vuk, skoči iz postelje i proguta malu Crvenkapicu. Zatim, sit i zadovoljan, leže opet u bakinu postelju. Spavao je i glasno hrkao. Pored bakine kuće prolazio je lovac. Kad je čuo vukovo glasno hrkanje, uplašio se da se starici nije šta desilo i brzo je ušao u kućicu. Na svoje veliko iznenađenje, u bakinom je krevetu vidio vuka. Iako je imao spremnu i napunjenu pušku, nije pucao. Uzeo je velike škare i, cak, cak, po vukovom trbuhu. Odatle, prva, iskoči Crvenkapica:

– Uh, kako me bilo strah. U vukovom trbuhu je sami mrak.

Zatim lovac izvuče baku, koja je jedva disala od straha i uzbuđenja. Onda su vukov trbuh napunili kamenjem i čekali da se probudi. I nisu dugo čekali. A kad ovaj ugleda lovca i pušku, htjedne pobjeći, ali nije stigao dalje od praga. Tu uginu što od straha, što od kamenja koga mu je bio pun trbuh. Tako su sad svi bili zadovoljni. Lovac je vuku oderao kožu i s njom otišao kući. Baka je pojela nešto kolača i popila čašu vina pa se brzo oporavila. A Crvenkapica je razmišljala:

"Dok sam živa, neću više skretati s puta i sama trčati po šumi." Vratila se kući. Tamo ju je čekala majka i nije se ljutila na svoje dijete. Znala je da njezina Crvenkapica sada zna i što je vuk, što je šuma i što je put kojim treba ići.

~ 26 ~

Snjeguljica i sedam patuljakaBraća Grimm

Bilo je to jednom davno usred zime. Sa neba su pahuljice lepršale kao paperje. Jedna kraljica je vezla kraj otvorenog prozora. Pa kako je vezući pogledala u daljinu, ubode se iglom u prst i u snijeg padoše tri kapi krvi. Pošto je crvenilo tako lijepo izgledalo u bijelome snijegu, ona pomisli:

"Kad bih imala dijete, bijelo kao snijeg, rumeno kao krv i crne kose kao ebanovina."

Ni godina nije prošla, ona rodi kćerkicu koja je bila bijela poput snijega, kao krv rumena i kose tamne boje ebanovine, pa je zato i nazvaše Snjeguljicom. A kad se dijete rodi, kraljica umre. Nedugo poslije njene smrti kralj se oženi drugom ženom. Bila je lijepa, ali ohola i nadmena i nije mogla podnijeti da je netko ljepotom nadmaši. Imala je čarobno ogledalo, pa kad bi stala pred njega i ogledala se, govorila bi:

– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji? A ogledalo bi odgovaralo:

– Vi ste, kraljice, najljepši!

Znala je da ogledalo govori istinu i bila je zadovoljna. A Snjeguljica je rasla i bivala sve ljepša. Kad je napunila sedam godina bila je lijepa poput vedrog dana, ljepša čak i od kraljice. Kad kraljica tada ponovo upita ogledalo:

– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?i?

Ono joj odgovori:

– Vi ste lijepi, kraljice, ali Snjeguljica je ljepša!

Kraljica se uplaši i pozeleni od zavisti. Otada kad god bi ugledala Snjeguljicu, srce bi joj zastalo od bijesa, toliko je zamrzila djevojčicu. Zavist i oholost rasle su u njenom srcu kao korov, tako da se nije mogla smiriti ni danju ni noću. Stoga pozva jednog lovca i naredi mu:

– Odvedi djevojčicu u šumu, ne želim je više vidjeti! Ubij je, a meni, kao dokaz, donesi njezino srce.

Lovac odvede Snjeguljicu u šumu, ali kad izvuče lovački nož, ona zaplaka i reče:

– Ah, dragi lovče, poštedi mi život, otići ću u divlju šumu i nikad se neću kući vratiti!

Sažali se lovac na prelijepu djevojčicu i reče:

– Hajde, bježi, jadno dijete.

"Ionako će te pojesti divlje zvijeri", pomisli on, pa pošto je nije ubio, osjeti kako mu ogroman kamen pade sa srca. U taj čas pojavi se jedan mladi vepar, on ga ubi, izvadi njegovo srce i odnese kao dokaz kraljici. To srce kuhar je morao posoliti i skuhati da ga zla kraljica pojede misleći da je Snjeguljičino. Jadno malo dijete ostalo je sasvim samo u velikoj šumi i bilo ga je strah od svakog šuma lišća, svakog stabla, i nije znalo kako da se spasi. Poče trčati po grubom kamenju i trnju. Divlje životinje su skakale oko nje, ali je nisu napadale. Trčala je koliko su je noge nosile, sve do sumraka, a tada ugleda neku malu kućicu, obradova se i uđe da se odmori. U toj kućici je sve bilo maleno, ali tako lijepo i čisto da se ne da opisati. Bio je tu stolić prekriven bijelim stolnjakom, a na njemu sedam tanjurića, kraj svakog

~ 27 ~

tanjurića žličica, mali nožić, mala vilica i mali vrč. Pokraj zida bilo je poredano sedam krevetića, pokrivenih bijelim plahtama. Snjeguljica je bila gladna i žedna i zato iz svakog tanjurića pojede malo povrća i kruha i iz svakog vrča popije kapljicu vina. Nije htjela sve uzeti od jednoga. Bila je strašno umorna i htjede leći u jedan od krevetića, ali joj niti jedan nije odgovarao: jedan bijaše predug, drugi prekratak, dok joj najzad sedmi nije bio sasvim dobar, pa ona osta u njemu i zaspa.

Kad padne noć, dođoše gospodari kućice – sedam patuljaka koji su u gori tražili zlato. Upališe svojih sedam svjetiljki i kad osvjetliše kuću, primjetiše da je netko tu bio, jer nije bilo sve onako kako su ostavili.

Prvi reče: – Tko je sjedio na mojoj stolici?

Drugi reče: – Tko je jeo iz mog tanjurića?

Treći reče: – Tko je štipkao moj kruh?

Četvrti: – Tko je krao moje povrće?

Peti: – Tko je bockao mojom vilicom?

Šesti: – Tko je rezao mojim nožićem?

Sedmi: – Tko je pio iz mog vrča?

Tad se osvrnu prvi i primijeti udubljenje na svom krevetu pa reče:

– Tko je ležao u mojem krevetiću?

Ostali dotrčaše i povikaše:

– I u mojem je netko ležao!

A sedmi, kad zaviri u svoj krevetić, ugleda Snjeguljicu kako spava. On rukom pozva ostale. Iznenađeni, dotrčaše i sa svojih sedam svjetiljki obasjaše Snjeguljicu.

– Ajoooj! – šaputali su, – kako je to dijete lijepo! – i tako su se radovali da je nisu htjeli probuditi, već je ostaviše da spava. A sedmi patuljak je spavao po jedan sat kod svakog svojeg prijatelja, i tako prođe noć. Kad osvanu jutro, Snjeguljica se probudi, pa kad ugleda sedam patuljaka, uplaši se. Ali oni su prema njoj bili ljubazni i upitaše je:

– Kako se zoveš?

– Zovem se Snjeguljica! – odgovori ona.

– A kako si dospjela u našu kućicu?

Ona im ispriča kako je njena maćeha naredila da je ubiju, kako joj je onaj lovac poklonio život i kako je poslije cijeli dan bježala dok nije našla njihovu kućicu. Patuljci joj rekoše:

– Ako želiš voditi naše domaćinstvo: kuhati, spremati krevete, prati, šiti i plesti i sve držati čisto i uredno, onda možeš ostati kod nas i ništa ti neće nedostajati.

– Hoću od srca – reče Snjeguljica.

~ 28 ~

I ostade kod njih. Kuću im je držala uredno. Patuljci su ujutro odlazili u planinu i tražili zlato i navečer se vraćali kući. Tada im je jelo moralo biti gotovo. Kako je preko dana djevojčica bila sama, dobri patuljci su je opominjali govoreći:

– Čuvaj se maćehe, ona će kad-tad saznati da si ti ovdje. U kuću ne puštaj nikoga.

Pošto je vjerovala da je pojela Snjeguljičino srce, kraljica mišljaše da je opet ona najljepša, pa stade pred ogledalo i upita:

– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?

Ogledalo odgovori:

– Ovdje ste, kraljice, najljepši vi, ali je Snjeguljica, tamo preko sedam planina, kod sedam patuljaka, puno ljepša.

Tada kraljica protrnu. Znala je da joj ogledalo ne laže, nego da ju je lovac prevario i da je Snjeguljica još živa. Ponovo poče razmišljati kako da je uništi. Zavist joj nije dala mira sve dok opet ne bude najljepša. Napokon je smislila!

Obojiti će lice i obući se kao stara prodavačica, da je nitko ne može prepoznati. Tako prerušena pođe preko sedam planina do sedam patuljaka, a kad poslije duga hodanja stiže, pokuca na vrata i viknu:

– Dobra roba, lijepa roba, jeftino!

Snjeguljica proviri kroz prozor i reče:

– Dobar dan, draga ženo, što to prodajete?

– Dobru robu, lijepu robu, – odgovori ova – pojaseve u svim bojama – i izvuče jedan ispleten od šarene svile.

– Ovu čestitu ženu mogu pustiti unutra – pomisli Snjeguljica, otključa vrata i kupi lijepi pojas.

– Dijete, – reče stara – kako ti to izgledaš! Hodi da ti ga ja lijepo zavežem.

Snjeguljica nije ništa sumnjala, stade pred nju i pusti da joj zaveže novi pojas. Ali stara je opasa tako brzo i tako je čvrsto stegnu da Snjeguljica izgubi dah i pade kao mrtva.

– Sad više nećeš biti najljepša – reče i požuri napolje.

Kad sedam umornih patuljaka stiže na večeru, silno se uplašiše videći da njihova draga Snjeguljica leži na podu kao mrtva. Brzo prerezaše pojas i ona polako počne disati i – oživi. Kad su čuli što se dogodilo, rekoše joj:

– Stara prodavačica nije nitko drugi nego zla kraljica. Čuvaj se i ne puštaj nikoga u kuću ako mi nismo kraj tebe.

A kad je zla žena stigla kući, stala je pred ogledalo i upitala:

– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?

Ono joj odgovori kao i ranije:

~ 29 ~

– Ovdje ste najljepši vi, kraljice, ali Snjeguljica, preko sedam gora, kod sedam patuljaka, tisuću je puta ljepša.

Kad ovo ču kraljica, od muke joj se smuti u glavi, jer je tako saznala da je Snjeguljica opet ostala živa.

– Sad moram smisliti nešto što te mora uništiti – prošapta ona i vještičjim umijećem, u koje se razumjela, načini otrovni češalj. Ponovo se preruši, ali ovaj put u neku staricu i tako pođe preko sedam planina do sedam patuljaka, pokuca na vrata i viknu:

– Nosim dobre robe, jeftino!

Snjeguljica proviri i reče joj:

– Idite vi svojim putem, ja ne smijem nikom otvarati.

– Pa valjda smiješ pogledati, – reče stara, izvadi otrovni češalj i diže ga uvis. Snjeguljici se češalj tako svidio, prevari se i otvori vrata, pa kad se oko kupovine pogodiše, stara reče:

– A sad da te lijepo počešljam.

Jadna Snjeguljica nije ništa slutila i pusti da je stara češlja, ali samo što joj češljem dotače kosu, otrov poče djelovati, djevojčica se onesvijesti i pade.

– Sad si gotova! – reče zla žena i ode. Srećom pa se to dogodilo pred večer i patuljci se vratiše kući.

Kad ugledaše Snjeguljicu kako leži na zemlji, odmah posumnjaše na njenu maćehu, u žurbi počeše pregledavati sve po kućici i u njenoj kosi nađoše otrovni češalj. Tek što joj ga izvukoše iz kose ona se osvijesti i ispriča im što se dogodilo. Tad je oni opet opomenuše da se čuva i da nikom ne otvara vrata.

A kraljica kod kuće opet stade pred ogledalo i reče:

– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji ?

Ono joj odgovori kao prošli put:

– Ovdje ste, kraljice, najljepši vi, ali Snjeguljica, preko sedam planina, kod sedam patuljaka, tisuću je puta ljepša!

Kad kraljica ču da ogledalo tako govori, zadrhta od bijesa i viknu:

– Snjeguljica mora umrijeti, pa makar me to života stajalo!

Ode potom u jednu skrivenu sobu, u koju nitko osim nje nije smio ući i tu načini jednu otrovnu jabuku. Izvana je bila tako lijepa, bijela pa rumena, da bi je poželio svatko tko bi je vidio, ali tko bi samo komadić pojeo, morao bi umrijeti.

Kad je jabuka bila gotova, kraljica oboji lice i preobuče se u seljanku pa krenu preko sedam gora do sedam patuljaka. Kad pokuca na vrata, Snjeguljica izviri na prozor i reče:

– Ne smijem vas pustiti unutra, sedam patuljaka su mi zabranili.

~ 30 ~

– Razumijem – odgovori seljanka. – Mislila sam prodati ove jabuke. Ali kad je tako... Evo, kad si tako lijepa, jednu ću ti pokloniti.

– Ne, – reče Snjeguljica – ne smijem ništa primiti.

– Bojiš li se da ću te otrovati? – upita žena. – Evo, gledaj, razrezaću je popola; crveni dio tebi, bijeli meni.

Jabuku je tako napravila da je samo crveni dio bio otrovan. Snjeguljicu je primamila lijepa jabuka, pa kad vidje seljanku da jede, nije mogla odoliti, pruži ruku i uze otrovnu polovicu. Samo što je zagrizla, pade mrtva na zemlju. Kraljica je pogleda pakosno i glasno se nasmija:

– Bijela kao snijeg, rumena kao krv i tamnokosa kao ebanovina! Sad te više patuljci neće oživjeti!

A kad stiže kući, upita svoje ogledalo:

– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?

Ono je malo šutjelo, pa odgovori:

– Najljepši ste Vi, kraljice, najljepši!

Njezino zavidno srce se konačno smiri, toliko koliko se zavidno srce može smiriti. Kad navečer dođoše kući, patuljci nađoše Snjeguljicu kako leži na zemlji. Na njenim usnama nije bilo daha, bila je mrtva.

Pretražiše svu kuću ne bi li našli nešto sumnjivo, razvezaše joj pojas, razčešljaše kosu, opraše je vodom i vinom, ali ništa nije pomoglo – draga djevojčica je bila mrtva. Staviše je na odar i sva sedmorica sjedoše oko nje i ostadoše tako tri dana plačući. Mislili su je pokopati, ali ona je izgledala još uvijek kao živa; još su joj obrazi bili tako rumeni da oni rekoše:

– Ne možemo je u crnu zemlju zakopati.

Napraviše kovčeg od stakla, položiše je, a zlatnim slovima napisaše njeno ime i da je bila princeza. Onda iznesoše kovčeg na vrh planine i po jedan od njih je uvijek tu ostajao na straži. I životinje su je dolazile oplakivati; prvo sova, onda gavran, pa golubica.

Snjeguljica je dugo, dugo ležala u kovčegu, ali je još uvijek bila bijela kao snijeg, rumena kao krv i tamnokosa kao ebanovina, pa je izgledala kao da spava. Dogodi se da jedan kraljevski sin dođe u šumu i stigne do kuće patuljaka prespavati. On vidje na brijegu kovčeg i lijepu Snjeguljicu u njemu i pročita što je bilo napisano zlatnim slovima. Onda reče patuljcima:

– Dajte mi kovčeg, a ja ću vam za njega dati šta god želite.

Ali patuljci odgovoriše: – Ne damo ga ni za svo blago svijeta.

– Onda mi ga poklonite, – reče kraljevski sin – ja više ne mogu živjeti, a da ne gledam Snjeguljicu. Čuvati ću je i poštovati kao svoje najdraže.

Kad je to rekao, dobri patuljci se sažališe i dadoše mu kovčeg. Kraljevski sin naredi da ga sluge ponesu na ramenima. Ali dogodi se da se oni spotakoše o žbunje i od potresa ispade Snjeguljici otrovni zalogaj koji joj je bio zastao u grlu.

~ 31 ~

I ubrzo ona otvori oči, diže poklopac kovčega, uspravi se i opet je bila živa.

– Ah, gdje sam!? – uzviknu.

A kraljevski sin, sav sretan, odgovori:

– Kod mene si! – i ispriča joj sve šta se dogodilo. Na kraju reče:

– Volim te više od svega na svijetu. Pođi sa mnom u dvorac moga oca i budi moja žena.

Snjeguljica pristade i pođe s njim, a svadba im je bila divna i raskošna. Ali na slavlje je bila pozvana i Snjeguljičina opaka maćeha. Pošto je obukla prekrasne haljine, ona stade pred ogledalo i upita:

– Ogledalce, ogledalce, kaži meni, tko je najljepši u čitavoj zemlji?

Ogledalo odgovori:

– Ovdje ste, kraljice, najljepši vi, ali je mlada kraljica ljepša!

Tada zla žena izusti kletvu i ukoči se od straha. Prvo nije htjela ni ići na svadbu, ali se nije mogla smiriti dok ne vidi mladu kraljicu. A kad je ušla i prepoznala Snjeguljicu, stala je kao ukopana i nije se mogla ni pomaknuti od straha.

Tada joj srce prepuknu od silne zavisti i zlobe.

~ 32 ~

Ivica i MaricaBraća Grimm

Bio jednom jedan drvosječa koji je sa ženom i dvoje djece živio u maloj kolibi na kraju velike šume. Bili su jako siromašni. Često ni kruha nisu dovoljno imali. A žena je bila maćeha djeci – dječaku i djevojčici. Dječak se zvao Ivica, a djevojčica Marica.

Zemljom je vladala glad. Nesretni drvosječa jedva je prehranjivao svoju obitelj. Jedne večeri, kad ni kruha nisu više imali, žena reče:

– E, ovako se više ne može. Biti će najbolje da djecu odvedemo daleko u šumu i tamo ih ostavimo. Naložiti ćemo im vatru, neka se griju. Možda će ih netko dobar pronaći i uzeti k sebi. Poslije, kad bude bolje, možemo ih mi opet uzeti.

Nesretni otac se pobuni i reče da on to nikako ne može učiniti. Ali je zla žena navaljivala sve dotle dok on, utučen i bespomoćan, na kraju ne pristade učiniti onako kako je ona predlagala. Djeca, koja od gladi nisu mogla zaspati, su sve čula i Marica gorko zaplaka.

Ivica je tješio svoju sestricu:

– Ne plači, Marice. Biti će dobro.

Kad su otac i maćeha zaspali, Ivica se polako išulja iz kuće. Nebo je bilo puno mjesečine i sjaja zvijezda. Bijeli kamenčići rasuti po dvorištu, blistali su poput dragog kamenja. Ivica ih pokupi, napuni džepiće svojih hlačica, lagano se vrati u kuću i reče Marici:

– Ne brini, sestrice! Biti će sve dobro. Spavaj.

I djeca zaspaše, svladana strahom i umorom. Tek što je svanulo, maćeha probudi djecu.

– Ustajte, djeco! Idemo u šumu po drva.

Dade svakom po komadić kruha i krenuše, jedno za drugim. Ivica je išao zadnji i stalno zastajkivao. To je on bacao bijele kamenčiće da obilježi stazu i da se poslije sa sestrom vrati kući. Maćeha primjeti da on nešto radi pa ga upita:

– Zašto se stalno okrećeš, Ivice?

– Gledam u moje bijelo mače. Eno ga, gore, na krovu kuće.

Maćeha nikakvo mače nije vidjela, ali ušuti i krene dalje. Uskoro su zašli duboko u šumu. Otac ode siječi drva, a djeca nakupiše suhog granja pa im maćeha naloži veliku vatru i reče:

– Sjedite tu, kraj vatre. Odoh ja pomoći ocu. Poslije ćemo zajedno kući.

Djeca poslušaše. Uskoro, od umora i straha zaspaše. Kad su se probudila, bila je uveliko noć. Marica zaplaka, a Ivica je počne tješiti.

– Ne plači, sestrice. Čim dođe Mjesec, odvesti ću te kući.

I zaista. Čim se Mjesec odvoji od planine, nebo se osu sjajem, a kamenčići zablještaše poput malih zvijezda. Dugo su djeca išla tragom kamenčića do svoje kuće. Tek u zoru zakucaše na vrata.

~ 33 ~

Maćeha ih izgrdi što su se zadržali u šumi, a otac je dugo grlio svoju djecu, presretan što su opet zajedno.

Uskoro opet glad uđe u malu kolibu. Maćeha reče ocu:

– Osim nešto kruha, u kući nemamo ni trunka hrane. Odvedimo djecu u šumu! Naći će ih neki dobar čovjek i uzeti k sebi. Kada nama bude bolje, vratiti ćemo ih kući.

Zaludu se nesretni otac opirao. Žena je navaljivala i navaljivala pa on, na kraju, pristade. Djeca su čula i ovaj razgovor. Ivica požuri po kamenčiće, ali su i vrata i prozori bili čvrsto zatvoreni. Marica zaplaka, a Ivica je tješio sestricu:

– Ne boj se! Biti će sve dobro.

Ujutro, rano, maćeha probudi djecu, dade im po komadić kruha i tako krenuše u šumu. I opet je Ivica bio zadnji i bacao mrvice kruha na stazu. Duboko u šumi otac ode nasiječi drva, maćeha naloži vatru i reče:

– Sjedite tu i čekajte nas! Odoh pomoći ocu. Poslije ćemo zajedno kući.

Djeca pojedoše komadić kruha što ga Marica izvadi iz svoje pregačice i zaspaše. Kad su se probudili, bila je već uveliko noć. Vatra se ugasila. Marica zaplaka, a Ivica joj reče:

– Ne plači, sestrice! Čim dođe Mjesec, odvesti ću te kući.

Kad se Mjesec pojavi iznad planine, sva noć se rasvijetli, ali mrvica kruha nigdje ne bi. Gladne ptice su ih pozobale još za dana.

– Ne plači, Marice – reče Ivica. – Naći ću ja put do kuće.

I uze bratac sestricu za ruku. Išli su išli, ali puta ne nađoše. I sutradan su stazu tražili, ali je šuma bivala sve gušća. Tek trećeg dana, kada od gladi i umora nisu mogli dalje, doletje neka snježnobijela ptica. Ne plašeći ih se nimalo, mašući krilima, pozva djecu za sobom. Išli su tako Ivica i Marica za pticom sve dok ne stigoše do nekakve male kuće. I zastadoše zadivljeni. Gle čuda! Kućica bijaše sva napravljena od medenjaka, marcipana, čokolade. Djeca počeše grickati od svega pomalo, a nekakav glas reče:

– Tko mi kuću moju dira? Tko mi ne da mira!

Ivica i Marica odgovoriše:

– Vjetar ludi što iz gore gudi, on ti kuću dira, on ti ne da mira!

I nastaviše se gostiti. Na kućici se otvore vrata i na njima se pojavi nekakva starica, pogurena, krezuba; ona reče kreštavim glasom:

– Dobra moja dječice! Samo vi ručkajte! Uđite u kuću. Dati će vama baka još kolačića.

Djeca poslušaše staricu. A ona ih nahrani i mlijekom napoji i u bijele krevetiće na spavanje odvede. Samo to nije bila nikakva dobra baka. Bila je to zla vještica koja je voljela mamiti djecu k sebi da ih može zatvoriti u svoju kućicu od kolača. Ujutro, vještica grubo prodrma djecu, razbudi ih, Ivicu zatvori u kavez, a Marici naredi:

~ 34 ~

– Hajde ljenjivice! Donesi vode, spremi svome bratu doručak. Mora se dobro ugojiti kako bih ga mogla što brže pojesti.

Marica gorko zaplaka, ali je morala poslušati vješticu. Dani su prolazili. Marica je prala, vodu nosila, bratu hranu kuhala. Vještica je svaki dan prilazila kavezu:

– Pruži prst Ivice! Jesi li se ugojio?

Pametni dječak bi kroz rešetke provukao nekakvu tanku kost, a vještica, koja nije dobro vidjela, ljutila se što je dijete i dalje mršavo. Najzad izgubi strpljenje i naredi:

– Marice, naloži veliku vatru! Neću više čekati!

Jadna Marica opet zaplaka. Plakala je, plakala, ali nije znala što napraviti. U neka doba vještica joj reče:

– Vidi je li vatra dovoljno jaka. Želim i kruh ispeći.

Djevojčica se dosjeti:

– Kako mogu vidjeti kad su vrata tako visoko.

– Glupa gusko! – naljuti se vještica – Nisu vrata visoko. Vidi kako ja mogu pogledati.

Istog trena kad se vještica približila peći i prignula se vratašcima, Marica je svom snagom gurne u vatru, čvrsto priklopi vratašca i zalupi rezu. Tako nestade zle vještice. A Marica pritrči kavezu, oslobodi Ivicu vičući iz sveg glasa:

– Slobodni smo, slobodni! Vještica je mrtva.

Njihovoj radosti i veselju nije bilo kraja. Nakupili su pune džepove kolača i medenjaka. Pronašli su i vještičino blago, pa i od njega uzeše. Onda požuriše da odu što dalje od vještičine kuće.

Začarana šuma se pred njima otvarala i djeca začas stigoše do nekakve velike rijeke. A na njoj ni mosta, ni skele. Djeca ugledaše jednu patku pa povikaše:

– Patkice, milenice! Duboka je voda, nemamo broda. Idemo daleko, prenesi nas preko!

Patka ih prenese preko vode i djeca nastaviše put. Šuma je bivala sve rjeđa, dok je sasvim ne nestade. Na ivici šume ukazala se njihova kućica. Ivica i Marica potrčaše. Proviriše kroz prozor i vidješe svoga oca, samog, tužnog. Kucnuše o okno.

Otac podiže glavu, ugleda ih. Dugo je grlio svoju dječicu. Visoko ih dizao u zrak, ljubio, čvrsto držao. Da se više nikada ne rastave.

I nisu se rastajali. Živjeli su dugo, sretno sve do kraja svoga života...

~ 35 ~

Mačak u čizmamaBraća Grimm

Imao neki mlinar tri sina, mlin, magarca i mačka. Sinovi su mljeli, magarac donosio žito i odnosio brašno, a mačak hvatao miševe. Kad je mlinar umro, sinovi podijeliše nasljedstvo: najstariji dobi mlin, srednji magarca, a najmlađi mačka.

Rastuži se on i stade u sebi govoriti: "Ja sam najgore prošao. Moj najstariji brat može mljeti žito, drugi može jahati na magarcu, a što ću ja s mačkom? Mogu od njega napraviti krznene rukavice i to je sve."

– Slušaj, – progovori mačak koji je izgleda razumio njegove misli – nemoj me ubiti da bi napravio par loših rukavica. Naruči ti meni čizme tako da mogu izaći i pokazati se pred ljudima, pa nećeš dugo čekati na moju pomoć.

Mlinarev sin se začudi mačkovim riječima, pa kako je baš u tom trenutku naišao obućar, on ga pozva i reče da mačku uzme mjeru za čizme.

Kad su čizme bile gotove, mačak ih navuče, uze vreću, naspe u nju malo žita, a pri vrhu namjesti uzicu da se vreća može svezati, pa je zabaci na rame i ode na dvije noge kao čovjek. U toj zemlji je vladao car koji je volio jesti jarebice, ali nevolja je bila u tome što ih je bilo teško nabaviti. U šumi ih je bilo koliko hoćeš, ali su bile tako oprezne da ih ni jedan lovac nije mogao uloviti. Mačak je to znao, pa naumi okušati sreću. Kad stiže u šumu, raširi vreću, razastre žito, pa jedan kraj uzice stavi u travu, a drugi iza grma. Tu se sakri pa, pritajivši se, poče promatrati. Jarebice se uskoro pojaviše, opaziše žito, pa jedna za drugom počeše skakati u vreću. Kad ih je u vreći bilo već prilično, mačak pritrča i povuče uzicu. Zabaci vreću na leđa i uputi se ravno u carev dvor. Kad stiže, stražar viknu:

– Stoj! Kuda ćeš?

A mačak ni pet ni šest već odgovori:

– Caru.

– Jesi li lud, – reče stražar – mačak da ide caru!

– Pusti ga – reče drugi stražar. – Znaš da cara često dosadno. Možda će ga mačak razveseliti frktanjem i mijaukanjem.

I tako mačak izađe pred cara. Duboko se pokloni i reče:

– Moj gospodar, grof... – pa tu izgovori neko zamršeno i otmjeno ime – preporučuje se gospodaru caru i šalje ove jarebice koje su se uhvatile u njegovu zamku.

Caru se toliko zasjajiše oči nad lijepim i ugojenim jarebicama da se naduo od radosti, pa naredi da mačku iz riznice u onu vreću naspu toliko zlata koliko može ponijeti. Na rastanku mu reče:

– Odnesi to svojem gospodaru i zahvali mu na poklonu.

Za to vrijeme je siroti mlinarev sin sjedio kraj prozora i s glavom podbočenom rukama razmišljao kako je posljednji novčić dao za mačkove čizme – a šta mu može mačak donijeti? Kad, eto ti mačka, bubnu na vrata, zbaci vreću, razveza je, istrese zlato i reče:

~ 36 ~

– Ovo ti je za čizme, a car te pozdravlja i puno ti se zahvaljuje.

Mlinarev sin se obradova zlatu, ali nikako nije mogao shvatiti kako je mačak do njega došao. Svlačeći čizme, mačak mu sve ispriča, a onda reče:

– Eto, sad imaš dovoljno novaca, ali neće na ovome ostati. Sutra ću opet obući čizme i učiniti te još bogatijim. Da znaš, caru sam rekao da si ti grof.

Sutradan, kao što reče, mačak navuče čizme pa opet krenu u šumu i odnese caru još bogatiji ulov. Tako je bilo skoro svakoga dana. Mačak je donosio kući zlato, a car ga je toliko zavolio da mu je dopustio ulaziti i izlaziti kod njega bez najave i švrljati po dvorcu do mile volje. Jednom se tako macan grijao kraj ognjišta u carevoj kuhinji, kad naiđe kočijaš i poče psovati:

– Bestraga i car i princeza! Baš sam htio otići u krčmu piti i kartati, a evo moram ih voziti u šetnju do jezera.

Kad mačak to ču, požuri kući i reče svome gospodaru:

– Ako želiš postati grof, pođi sa mnom na jezero i kupaj se u njemu.

Mlinarev sin se začudi mačkovim riječima, ali ga posluša, pođe za njim, svuče se do gola i skoči u vodu. Mačak mu uze odjeću, odnese je i sakri. Samo što to obavi, doveze se car.

Mačak odmah poče kukati i jaukati:

– Ah, milostivi care! Moj se gospodar kupao u ovom jezeru, a naišao lopov i ukrao mu odjeću. Eno gospodina grofa u vodi, ne može od srama isplivati, a ako dugo ostane, prehladiti će se i umrijeti.

Kad je to čuo, car naredi kočijašu da stane, pa posla čovjeka iz svoje pratnje trkom u dvorac da donese jedno njegovo odijelo. Mlinarev sin obuče raskošnu odjeću, a kako ga je car već poznavao kao grofa koji mu šalje jarebice, pozva ga pored sebe u kočiju. Careva kći se tome obradova, jer je mladi grof bio lijep i odmah joj se svidio. Mačak je, međutim, otrčao prije njih, pa kad stiže do neke velike livade gdje je preko sto ljudi kosilo travu, upita ih:

– Ljudi, čija je ovo livada?

– Velikog čarobnjaka, – odgovoriše mu.

– Slušajte, sad će se ovuda provesti car. Kad upita čija je livada, vi odgovorite: grofova. Ako tako ne kažete, svi ćete biti pobijeni.

Onda odjuri dalje i stiže do njive pod žitom, tako velike da joj se nije vidio kraj, a na njoj je žnjelo preko dvjesta žetelaca.

– Narode, čije je ovo žito? – opet će mačak.

– Čarobnjakovo – odgovoriše mu.

– Poslušajte, sad će se ovuda provesti car, pa kad upita čije je žito, vi odgovorite: grofovo. Ako tako ne kažete, svi ćete biti ubijeni.

~ 37 ~

Stiže tako mačak i do jedne lijepe šume, u kojoj je preko tri stotine drvosječa obaralo i cijepalo hrastovinu.

– Ljudi, čija je ovo šuma?

– Čarobnjakova.

– Slušajte me dobro, sad će se ovuda provesti car, pa kad upita čija je šuma, vi odgovorite: grofova. Ako tako ne kažete, svi ćete biti pobijeni.

Ljudi su se čudili i gledali za njim a mačak ode dalje. Kako je izgledao neobično i hodao u čizmama na dvije noge kao čovjek, oni ga se uplašiše. Tako mačak stiže i do čarobnjakovog dvorca, drsko uđe unutra, stade pred čarobnjaka i pokloni se. Ovaj ga prezrivo pogleda i upita što želi. Mačak se opet pokloni i reče:

– Priča se, milostivi, kako se možeš, po volji pretvoriti u bilo koju životinju. Što se tiče psa, lisice ili vuka, to bih još i povjerovao. Ali da se možeš pretvoriti i u slona, to mi se čini sasvim nemoguće, pa sam se došao sam uvjeriti.

Čarobnjak mu oholo odgovori:

– Ništa lakše, – pa se u trenu i pretvori u slona.

– To je veličanstveno, – ushićeno će mačak – ali možeš li se pretvoriti u lava?

– I to je za mene sitnica – reče čarobnjak i u trenu se pred njim stvori lav.

Mačak se napravi da je uplašen pa uzviknu:

– Oh! Ovo je divno i neviđeno, to nisam mogao ni sanjati. Ali još čudnije bi bilo kad bi se mogao pretvoriti i u tako malenu životinjicu kao što je miš. Ti sigurno možeš bolje od bilo kojeg čarobnjaka na svijetu, ali mi se čini da bi to i za tebe bilo preteško.

Kad je čuo ove slatke riječi, čarobnjak se sav rastopi od miline pa odgovori:

– Kako da ne, mačkiću moj, mogu ja i to – pa začas počne skakutati po sobi pretvoren u miša. Mačak skoči, ulovi ga i pojede.

Za to vrijeme, car se vozio u kočijama sa grofom i princezom, i u to stigoše do one velike livade.

– Čija je ovo livada? – upita car.

– Gospodina grofa – povikaše ljudi, kako im je mačak naredio.

– Lijep komad zemlje, gospodine grofe – reče car. Krenuše dalje i stigoše do velikog žitnog polja.

– Čije je ovo žito? – upita car.

– Gospodina grofa – opet mu odgovoriše.

– Ah, oh, gospodine grofe, lijepo imanje! – reče car. Stigoše tako i do velike šume.

– Čiji je ovo gaj, ljudi?

~ 38 ~

– Gospodina grofa.

Car se još više začudi pa reče:

– Vi ste veoma bogat čovjek, gospodine grofe, skoro da ni sam nemam ovako divnu šumu.

Konačno stigoše i do čarobnjakovog dvorca. Mačak je čekao gore na stepenicama, a kad se kočija zaustavi, on sjuri, otvori vrata i reče:

– Gospodaru, dobrodošli u zamak moga gospodina grofa i on je sretan zbog časti koju mu činite.

Car izađe iz kočije i zadivi se prekrasnom dvorcu koji je bio veći i ljepši od njegovog, a grof povede princezu uz stepenice u dvoranu koja je blistala od zlata i dragog kamenja.

Tada grof isprosi princezu, a kad je car umro, on ga naslijedi i postade car te zemlje, a mačak u čizmama njegov prvi ministar.

~ 39 ~

Vuk i sedam kozlićaBraća Grimm

Bijaše jednom jedna koza pa imala sedam mladih kozlića koje je voljela kao što svaka majka voli svoju djecu. Jednog dana pođe ona u šumu po hranu pa pozva svih sedam kozlića i reče im:

– Draga djeco, ja idem u šumu, a vi se dobro čuvajte vuka, jer ako uđe, pojesti će vas od glave do pete. Taj zlikovac se često pretvara, ali vi ćete ga odmah prepoznati po hrapavom glasu i crnim šapama. A kozlići rekoše:

– Draga majko, mi ćemo se dobro čuvati, možeš ići bez brige.

Koza zameketa i mirno krenu na put.

Ne prođe dugo, a netko zakuca na kućna vrata i viknu:

– Otvorite, draga djeco, evo vaše majke, svakom sam nešto donijela. Ali kozlići po hrapavom glasu prepoznaše vuka i povikaše:

– Nećemo ti otvoriti, ti nisi naša majka, ona ima nježan i mio glas, a tvoj glas je hrapav. Ti si vuk.

Tada vuk ode nekakvom trgovcu i kupi veliki komad krede. Kad je pojede, glas mu postade nježan. Onda se vrati, pokuca na vrata i viknu:

– Otvorite, draga djeco, evo vaše majke, svakom sam ponešto donijela.

Ali vuk je stavio svoju crnu šapu na prozor pa kad je kozlići vidješe, poviču:

– Nećemo ti otvoriti, naša majka nema crne šape kao ti, ti si vuk. Tada vuk otrča pekaru i reče:

– Udario sam se u nogu, premaži mi je tijestom.

I kad mu pekar tijestom premaza šape, on otrča mlinaru i reče mu:

– Pospi mi šape brašnom.

Mlinar pomisli: "Vuk hoće nekoga prevariti", pa ga htjede odbiti, ali vuk mu reče:

– Ako mi to ne učiniš, pojesti ću te.

Tako se mlinar uplaši i zabijeli mu šape. Eto, takvi su ljudi. Onda zlikovac dođe i po treći put na kućna vrata, pokuca i reče:

– Otvorite, djeco, došla je vaša draga majka i svakome ponešto iz šume donijela.

Kozlići povikaše:

– Pokaži nam prvo nogu, da vidimo jesi li naša draga majka.

~ 40 ~

On onda stavi šapu na prozor i kad kozlići vidješe da je bijela, povjerovaše da je istina i otvoriše vrata. Ali uđe im vuk, glavom i bradom. Oni se uplašiše i stadoše se sakrivati. Jedno skoči pod stol, drugo u krevet, treće u peć, četvrto u kuhinju, peto u ormar, šesto pod korito, a sedmo u kutiju zidnog sata. Ali vuk ih sve nađe i nije oklijevao nego ih je jedno za drugim progutao. Samo ono najmlađe, u kutiji od sata, nije našao. Kad se tako do mile volje najeo, vuk se odgega na livadu, leže pod drvo i zaspa. Malo zatim vrati se i koza iz šume. Ali imala je što vidjeti! Kućna vrata širom otvorena, stol, stolice i klupa prevrnute, korito slupano, pokrivač i jastuci po podu. Počne tražiti svoju djecu, njih nigdje. Dozivala ih je redom po imenu, ali nitko se ne odazva. Najzad, kad zovnu najmlađeg, začu se njegov glasić:

– Draga majko, evo me u kutiji od sata.

Ona ga izvadi te joj ono ispriča kako je došao vuk i sve ostale pojeo. Pomislite samo koliko je koza plakala za svojom jadnom djecom. Najzad u svome jadu izađe van, a kozlić istrča s njom. Kad stiže na livadu, a tamo vuk pod drvetom leži i hrče da se sve grane tresu. Ona ga zagleda sa svih strana i primjeti da se u njegovom prepunom trbuhu kozlići koprcaju.

"Ah,", zaključi ona, "to su moja jadna djeca, koju je vuk progutao za večeru, a još su živa!" Najmanji kozlić brzo otrči kući po škare, iglu i konac. Koza prereže zlom vuku trbuh i samo što je napravila prvi rez kad jedan kozlić promoli glavu i kako je rezala dalje tako je iskakao jedan za drugim, svih šest kozlića. I svi su bili živi i zdravi. Kakva je to bila radost! Grlili su svoju dragu majku i cupkali od sreće. Ali koza im je naredila:

– Trčite i brzo nakupite kamenja da ovoj bezobraznoj zvijeri napunimo trbuh dok još spava.

Sedam kozlića požuriše i donesoše kamenja pa ih uguraše vuku u trbuh što su mogli više. Onda ga koza opet na brzinu zaši tako da se nije ni makao niti šta primijetio. Kad se vuk najzad naspavao, podiže se i kako je od teškog kamenja u trbuhu bio jako ožednio, on krenu prema bunaru da se napije vode. Ali kad poče hodati i teturati tamo-amo, poče se i kamenje u njegovom trbuhu sudarati i zveckati. Tada on povika:

– Što to zveči, što to lupa u trbuhu mome? Ili su to kozlići ili neko kamenje?

A kad stiže do bunara i nagne se nad vodu, teško kamenje ga povuče dolje i on se utopi. Kad to vidješe, sedam kozlića dotrčaše vičući iz sveg glasa:

– Vuk se utopio! Vuk je mrtav! – i od radosti su zaplesali oko bunara zajedno sa svojom majkom.

~ 41 ~

PepeljugaBraća Grimm

Razbolje se žena nekog bogataša, pa kad osjeti da joj je blizu kraj, pozva kćer jedinicu i reče joj:

– Drago dijete, budi dobra i čestita, pa će ti svatko biti od pomoći.

Kad to reče, sklopi oči i izdahnu.

Djevojčica je svaki dan odlazila do majčinog groba i plakala. Nije zaboravila majčine riječi. Kad je došla zima, pokri snijeg majčin grob svojim bijelim pokrivačem, a kad ga sunce u proljeće okopni, bogataš se oženi drugom ženom. Žena sa sobom dovede i svoje dvije kćeri, koje su naoko bile lijepe i čiste, ali u srcu zle i prljave. Tako nastadoše teški dani za sirotu pastorku.

– Zar će ova glupa guska sjediti s nama u sobi? – govorile su.

– Tko želi kruha, mora ga i zaslužiti.

Oduzeše joj lijepe haljine, navukoše joj staru sivu pregaču i dadoše drvene klompe.

– Vidi ti ponosne princeze, kako se dotjerala! – vikale su, smijale se i odvele je u kuhinju. Tu je morala od jutra do mraka raditi teške poslove, ustajati u ranu zoru, donositi vodu, ložiti vatru, kuhati i prati. Osim toga, polusestre su joj radile svakojake pakosti, rugale joj se i sipale joj u pepeo grašak i leću, a ona je morala sjediti i prebirati. Uvečer, umorna od tolikog posla, morala bi leći kraj ognjišta, jer nije imala svoje postelje. Kako je od pepela uvijek bila prašnjava, nazvaše je Pepeljugom. Jednoga dana otac se spremao na sajam pa upita pastorke što žele da im donese.

– Lijepih haljina – reče jedna.

– Bisera i dragog kamenja – reče druga.

– A ti, Pepeljugo, – upita otac – što bi ti željela?

– Otkinite, oče, prvu grančicu koja vam dodirne šešir kad se budete vraćali kući. Nju mi donesite.

Tako otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisere i drago kamenje, a kad je vraćajući se kući jahao kroz šumu, okrznu ga ljeskova grančica i zbaci šešir. On je otkide i ponese.

Kad je došao kući, dade pastorkama što su zaželjele, a Pepeljugi dade ljeskovu grančicu. Pepeljuga mu zahvali, ode na majčin grob i zasadi grančicu; pri tom je toliko plakala da su joj suze tekle niz obraze i zalijevale grančicu. Grančica je od suza odmah počela rasti i postala lijepo drvo. Pepeljuga je svaki dan tri puta odlazila na grob, plakala i molila, a svaki put bi na drvo slijetala bijela ptičica, pa kad bi Pepeljuga izgovorila neku želju, ptičica bi joj s grane bacila ono što je zaželjela. Dogodi se da kralj te zemlje priredi svečanost koja je trebala trajati tri dana i na koju je pozvao sve lijepe djevojke iz kraljevstva kako bi njegov sin sebi odabrao nevjestu. Kad su dvije polusestre čule da će i one biti pozvane, silno se obradovaše, pozvaše Pepeljugu i rekoše joj:

– Očešljaj nas, očisti cipele i pričvrsti kopče, ići ćemo na svečanost u kraljeve dvore.

Pepeljuga ih je poslušala, ali je gorko plakala jer je i ona željela ići na ples pa zamoli maćehu da i nju povedu.

~ 42 ~

– Zar da ti, Pepeljugo, – reče ova – takva, puna prašine i pepela, ideš u dvorac? Nemaš ni haljinu ni cipele, a plesala bi!

Kako je Pepeljuga i dalje molila, ona reče:

– Evo, sasula sam ti zdjelu leće u pepeo. Ako je za dva sata istrijebiš, možeš ići s nama.

Pepeljuga izađe na zadnja vrata u vrt i povika:

– O, vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi: Dobra zrnca u lončić, loša u trbuščić!

Odmah sletješe na prozor dvije bijele golubice, za njima dvije grlice, a onda dolepršaše sve ptičice pod nebom i spustiše se na pepeo. Golubice zaklimaše glavicama i, kljuc-kljuc, kljuc-kljuc, a za njima i sve druge ptičice, pa potrijebiše sva dobra zrnca u zdjelu.

Nije prošlo ni sat vremena, a one završile i odletjele. Tada djevojka, sva radosna, odnese zdjelu maćehi, vjerujući da će sada smjeti ići na svečanost. Ali maćeha reče:

– Ne, Pepeljugo, ti nemaš haljinu i ne znaš plesati. Svi će ti se smijati.

Kad se djevojka opet rasplakala, ona nastavi:

– Ali ako mi dvije pune zdjele leće istrijebiš za jedan sat iz pepela, onda možeš ići. – A u sebi pomisli: "To neće nikako stići." Kad ona prosu dvije zdjele leće u pepeo i ode, djevojka opet izađe u vrt i povika:

– O, vi golubice, vi grlice i pitome ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti: Dobra zrnca u lončić, loša u trbuščić!

Opet na kuhinjski prozor sletješe dvije bijele golubice, pa dvije grlice, a onda dolepršaše sve ptičice pod nebom i spustiše se na pepeo. Golubice klimnuše glavicama pa; kljuc-kljuc, kljuc-kljuc, a za njima i sve druge ptičice, i istrijebiše sva dobra zrna u zdjelu. Nije prošlo ni pola sata, a one završiše i odletješe. Djevojka odnese zdjelu maćehi, sva radosna, jer je pomislila da će sada i ona ići na svečanost. Ali maćeha reče:

– Ništa ti ne pomaže. Nećeš s nama jer nemaš haljinu i ne znaš plesati. Mi bismo te se sramile.

Okrenu joj leđa i požuri za svojim oholim kćerima. Kad više nikog nije bilo kod kuće, Pepeljuga ode na grob svoje majke pod lijesku i reče:

– Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!

Jedna ptica joj baci zlatom protkanu haljinu i svilom i srebrom izvezene cipelice. Ona se brzo obuče i potrča na svečanost. Njene polusestre i maćeha je nisu mogle prepoznati. Bila je tako lijepa u raskošnoj odjeći, da one pomisliše kako je kraljevska kći.

Na Pepeljugu nisu ni pomišljale, uvjerene da ona sjedi kod kuće u prašini i trijebi leću iz pepela.

Kraljević joj priđe, uze je za ruku i zaplesa s njom, pa je čitavo vrijeme plesao samo s njom i nije joj htio ispustiti ruku, a kad bi je neko drugi zamolio za ples, on je odgovarao:

~ 43 ~

– Ovo je moja plesačica.

Tako je ona plesala do večeri. Kad htjede krenuti kući, kraljević reče:

– Poći ću s tobom da te ispratim.

Htio je vidjeti čija je to kćer, ali ona mu pobježe i skoči u golubinjak. Kraljević je čekao sve dok nije došao njen otac, kome je kazao da je neznana djevojka skočila u golubinjak. Otac pomisli: "Da nije Pepeljuga?"

Donesoše mu sjekiru i trnokop da razvali golubinjak, ali unutra nikoga ne nađoše. Kad dođoše kući, Pepeljuga je ležala u prašnjavim haljinama u pepelu, a petrolejka je tužno svjetlucala kraj dimnjaka. Jer, ona je brzo iskočila s druge strane iz golubinjaka i otrčala do ljeskovog drveta. Tamo je svukla lijepu haljinu i stavila na grob, a ptica je odnijela. Onda je obukla svoju sivu pregačicu i legla u kuhinju kraj pepela. Drugog dana, kad se svečanost nastavila i roditelji sa sestrama otišli, ode Pepeljuga ponovo do ljeskovog drveta i reče:

– Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!

Ptica joj tada baci još gizdaviju haljinu. Kad se u toj odjeći pojavila na svečanosti, svi su bili zadivljeni njenom ljepotom. A kraljević, koji ju je čekao, odmah je uze za ruku i ponovo zaplesa s njom. Ako bi je neko drugi zamolio za ples, on je govorio:

– To je moja plesačica.

Kad je pala večer i ona htjela otići, pođe i kraljević s njom da vidi u koju će kuću. Ali ona pobježe u vrt iza kuće. Tamo je stajalo lijepo veliko stablo na kojem su visile prekrasne kruške. Hitro kao vjeverica uspne se Pepeljuga među granje i kraljević nije vidio kud je nestala. Ali on opet pričeka dok ne dođe njen otac i reče mu:

– Neznana djevojka je opet pobjegla. Mislim da se sakrila u kruškinom granju. Otac opet pomisli: "Da nije Pepeljuga?" Naredi da mu donesu sjekiru i posiječe drvo, ali ne nađoše nikoga. A kad uđoše u kuhinju, Pepeljuga je već ležala u pepelu, jer je prije toga skočila sa stabla, vratila ptici sa ljeskovog drveta lijepu haljinu i obukla svoju sivu pregačicu. I trećeg dana, kad su roditelji i sestre otišli, pođe Pepeljuga na majčin grob i reče drvcetu:

– Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!

Sad joj ptica baci haljinu koja je bila tako sjajna i raskošna kakvu još nitko nije imao i cipelice od suhog zlata. Kad je u ovoj haljini došla na svečanost, svi su zanijemili od divljenja. Kraljević je opet plesao samo s njom i kad bi je netko drugi zamolio za ples, on je govorio: – To je moja plesačica.

Kad padne večer i Pepeljuga pođe kući, kraljević je opet htio pratiti, ali ona mu tako brzo pobježe da je nije mogao stići. Ali, kraljević se ovog puta poslužio lukavstvom. Naredio je da se stepenice namažu smolom, pa kad je djevojka potrčala kući, lijeva cipela joj se zalijepi i ostade. Kraljević je podiže i vidje da je bila vrlo malena i od suhog zlata. Drugog dana dođe s cipelicom Pepeljuginom ocu i reče mu:

– Nijedna druga neće mi postati žena osim one kojoj pristaje ova zlatna cipelica.

Dvije polusestre se silno obradovaše jer su imale lijepa stopala. Starija uze cipelicu i pođe s majkom u sobu da je isproba. Kako je cipelica bila premalena pa joj palac nije mogao stati, majka joj reče:

~ 44 ~

– Odsjeci palac! Kad budeš kraljica, nećeš trebati hodati. Djevojka odsječe palac, ugura nogu u cipelicu, stisne zube od bola i izađe pred kraljevića, a on je kao svoju nevjestu uze na konja i odjaha. Kad su prolazili pored groba, na ljeskovom grmu sjedile su dvije golubice i gukale:

"Gukni, gukni, golubice,

krv curi iz cipelice.

Cipela je premalena,

a nevjeste prave nema."

Kraljević pogleda njenu nogu i spazi kako je krv procurila. On okrenu konja, vrati lažnu nevjestu i reče da to nije prava, i neka druga sestra isproba cipelu. Sad druga ode u sobu, s mukom utiska prste u cipelu, jer joj je peta bila prevelika, pa majka i njoj reče:

– Odreži petu. Kad budeš kraljica nećeš morati pješačiti.

Djevojka odreza komad pete, utisnu nogu u cipelu i izađe pred kraljevića, a on je uze na konja kao svoju nevjestu i odjaha. Ali kad su prolazili pored ljeskovog drveta, sjedile su na grani dvije golubice i gukale:

"Gukni, gukni, golubice,

krv curi iz cipelice.

Cipela je premalena,

još nevjeste prave nema."

Kraljević pogleda njenu nogu i opazi kako je krv procurila iz cipele i natopila bijelu čarapu, pa okrenu konja i lažnu nevjestu vrati kući.

– Ni ovo nije prava, – reče. – Imate li još kćeri?

– Ne – reče otac. – Tu je još samo Pepeljuga, siroče moje pokojne žene, ali ona vam ne može biti nevjesta.

A kad kraljević reče da mu je pokažu, povika maćeha:

– Ah, ne, ona je prašnjava i prljava, ne možemo vam je pokazati.

Kraljević, međutim, ostade pri svome pa su morali pozvati Pepeljugu. Ona prvo opra ruke i lice pa izađe i pokloni se kraljeviću koji joj pruži zlatnu cipelu. Tada ona sjede na klupicu, skide drvenu i obuče zlatnu cipelu koja joj je pristajala kao salivena. A kad je ustala i kraljević je pogledao u lice, prepozna lijepu djevojku s kojom je plesao i povika:

– Ovo je moja prava nevjesta!

Maćeha i polusestre se skameniše i poblijediše od bijesa, a on uze Pepeljugu na konja i odjaha s njom. Kad su prolazili pored ljeskovog drveta, zagukaše bijele golubice:

~ 45 ~

"Gukni, gukni, golubice,

tu su zlatne cipelice

što djevojci dobro stoje

jer nevjesta prava to je."

A onda poletješe i spustiše se Pepeljugi na ramena, jedna s desne, druga s lijeve strane. Kad je trebalo slaviti svadbu, dođoše se obje polusestre dodvoriti i s Pepeljugom lažno dijeliti sreću. Kad su mladenci pošli na vjenčanje, stade starija s desne, a mlađa s lijeve strane Pepeljuge da joj budu pratilje, ali ih golubice, koje su ostale na nevjestinim ramenima, otjeraše.

A Pepeljuga i kraljević ostaše sami u svojoj sreći, pa su živjeli dugo i sretno i ostali dobri i plemeniti.

~ 46 ~

TrnoružicaBraća Grimm

Živjeli nekad davno car i carica koji su govorili svakog dana:

– Ah, kad bismo imali dijete!

A nikako ga nisu mogli dobiti. Ali, jedanput, kad se kraljica kupala, izmili neka žaba iz vode i reče joj:

– Tvoja želja će se ispuniti. Prije nego prođe godina dana, donijeti ćeš kćerku na svijet.

Kako žaba reče tako se i dogodi i carica rodi djevojčicu, tako lijepu da car nije znao što će od radosti, pa priredi veliko slavlje. Nije pozvao samo rođake, prijatelje i poznanike, nego i mudre vile da bi bile blage i naklonjene djetetu.

Bilo ih je trinaest u njegovom carstvu, a pošto je imao samo dvanaest zlatnih tanjura, morala je jedna od njih ostati kod kuće. Kad je slavlje bilo pri kraju, počeše mudre vile darivati dijete svojim čudesnim darovima: jedna vrlinom, druga ljepotom, treća bogatstvom i tako redom sa svim što se može poželjeti na ovome svijetu. U trenutku kad je jedanaesta darovala svoje, iznenada uđe ona trinaesta. Htjela se osvetiti što nije bila pozvana. Niti koga pogleda niti pozdravi, samo glasno reče:

– Neka se careva kći u svojoj petnaestoj godini ubode vretenom i padne mrtva.

Ne rekavši više ni riječi, okrenu se i ode iz dvorane. Svi su bili uplašeni, ali tada istupi dvanaesta koja još nije bila izrekla svoju želju. Pošto nije mogla otkloniti zlo proročanstvo, nego ga samo ublažiti, reče:

– Neka to ne bude smrt, nego stogodišnji dubok san.

Želeći sačuvati svoje drago dijete od te nesreće, kralj naredi da se sva vretena u carstvu spale. Na djevojčici se počeše javljati svi darovi mudrih vila, tako da je bila lijepa, čedna, ljubazna i razborita, pa ju je svatko, tko ju je samo jednom vidio, zavolio. Ipak, dogodi se da, baš na onaj dan kad je napunila petnaest godina, car i carica ne budu u dvorcu i da djevojčica ostane sasvim sama. Počne švrljati okolo, razgledavati sobe i odaje do mile volje, dok ne dođe do jedne stare kule. Penjući se uskim, zavojitim stepenicama stiže do nekih malih vrata. U bravi je bio zahrđali ključ. Kad ga ona okrenu, vrata se otvoriše i ona u maloj sobici ugleda staru ženu kako sjedi s vretenom u ruci i vrijedno prede lan.

– Dobar dan, bakice, – reče princeza – što ti to radiš?

– Predem. – odgovori starica i klimnu glavom.

– A što ti je to što tako veselo skakuće? – upita djevojka, uze vreteno i htjede presti. Ali samo što ga je dotakla, zlo proročanstvo se ispuni i ona se ubode u prst. U istom trenu, kad je osjetila ubod, ona pade na staričin krevet i utonu u dubok san.

Taj san se proširi po čitavom dvorcu: car i carica, čim su stigli kući i ušli u dvoranu, zaspaše, a s njima i cijela dvorska svita. Zaspaše i konji u štali i psi u dvorištu, golubovi na krovu i muhe po zidovima, pa i vatra što je treperila na ognjištu utihnu i zaspa, čak i kuhar, koji je baš tog trena htio povuči za kosu svog pomoćnika, jer je nešto zabrljao, pusti ga i zaspa. Stiša se i vjetar. Na drveću oko dvorca nije se više micao ni jedan listić.

~ 47 ~

Oko dvorca poče rasti trnova živica koja je svake godine bila sve viša, dok ga najzad nije sasvim obavila i prerasla da se više nije mogla vidjeti ni zastava na vrh krova. Po svijetu se širila priča o lijepoj, usnuloj Trnoružici – tako nazvaše carevu kćer – pa su s vremena na vrijeme dolazili kraljevići i pokušavali se kroz trnje probiti u dvorac. Nije im polazilo za rukom, jer ih je trnje, kao da ima ruke, hvatalo, greblo i zaustavljalo, čega se mladići nisu mogli osloboditi, pa su tu ostajali i umirali.

Poslije dugo vremena dođe opet jedan kraljević u ovu zemlju, pa je čuo kako neki starac priča o trnovoj živici, kako se iza nje nalazi dvorac i u njemu već sto godina spava prelijepa careva kći Trnoružica, car i carica i čitava dvorska svita. On je još od svog djeda slušao da su mnogi kraljevići dolazili i pokušavali se probiti kroz trnje, ali da su ostajali visiti na njemu. Tada mladić reče:

– Ja se ne bojim. Idem unutra vidjeti lijepu Trnoružicu.

Starac ga je odvraćao, ali on nije slušao njegove riječi. Desilo se da je upravo tada proteklo onih sto godina i došao dan kad se Trnoružica trebala probuditi. Kad se kraljević približio živici, ona se pretvori u velike lijepe cvjetove koji su se sami razmicali i propuštali ga, a onda se opet za njim zatvarali. U dvorištu ugleda konje i carske hrtove kako leže u dubokom snu. Na krovu su sjedili golubovi držeći svoje glavice pod krilima. Kad je ušao u kuću, spavale su muhe na zidovima, kuhar je još držao ruku kao da hoće šćepati momka, a služavka je sjedila pored crnog pijetla, koga je trebalo operušati.

Išao je dalje i u dvorani našao čitavu dvorsku svitu kako leži i spava, a gore na prijestolju spavali su car i carica. Sve je bilo toliko tiho da je mogao i svoj dah čuti. Došao je naposljetku do one kule i otvorio vrata male sobe u kojoj je spavala Trnoružica. Bila je tako lijepa da nije mogao oči od nje odvojiti, pa se saže i poljubi je. Kako je poljupcem dotače, ona otvori oči, probudi se i pogleda ga ljubazno.

Upravo kad siđoše, probudi se car, za njim carica i cijela dvorska svita i gledahu se začuđenih očiju. Konji u dvorištu ustadoše i stresoše se, psi skočiše i zamahaše repom, golubovi na krovu izvukoše glavice ispod krila, pogledaše oko sebe i prhnuše u polje. Muhe poletješe sa zidova. U kuhinji zapucketa vatra i poče kuhati jelo, pečenje opet zacvrča, kuhar prilijepi momku takvu pljusku da je zajaukao, a služavka operuša pijetla. I kad se sve probudi započe svadba kraljevića i Trnoružice, pa su živjeli sretno do kraja svog života.

~ 48 ~

PinokioCarlo Collodi

Jednom davno stari stolar Geppetto (Đepeto) načini drvenog lutka i nazva ga Pinocchio (Pinokio)… Pogleda Đepeto Pinokija, obuze ga sjeta jer nije imao djece, pa će ovako lutku:

“O, Pinokio, kad bi barem bio pravi dječak…”

Čula taj vapaj dobra vila, došla Đepetu obnoć, te mu ovako zbori:

“Dobri moj Đepeto, mnoge si ti ljude učinio sretnima, a sada ću ja učiniti sretnim tebe…”

Osmjehnu se vila i svojim čarobnim štapićem nježno dotače lutka:

“Probudi se, Pinokio, dajem ti dar života!”

I, gle, Pinokio istog trena skoči na noge, a vila mu reče:

“Zapamti, Pinokio, ako budeš hrabar, iskren i nesebičan, jednog ćeš dana postati pravi dječak.”

Tada se vila okrene prema Cvrčku i povjeri mu važan zadatak:

"Ti si mudar stvor! Zadužujem te da pomogneš Pinokiju u rasuđivanju dobra i zla."

Idućega dana Đepeto, pun ponosa, posla svoga malog drvenog dječaka u školu.

"Cvrčak će ti pokazati put", reče mu, pa doda: "I ne skreći nigdje s puta..."

Međutim, Pinokio je krenuo, ali u školu stigao nije... Sretne ga, naime, na putu pokvareni lutak Zloćo, koji ga nagovori da pođe s njim u kazalište lutaka, jer će ga učiniti slavnim. O, kako li je samo Pinokio bio sretan dok je cijelu noć plesao sa svojim prijateljima... Ali da, kratko je ta sreća trajala, jer ga već malo zatim Zloćo zaključa u kavez kako ne bi mogao pobjeći. U tom se trenutku pojavi plava vila i upita Pinokija zašto nije otišao u školu. A Pinokio poče lagati kako su ga oteli... Ali, kako bi kakvu laž dodao, nos bi mu bivao sve veći i veći... Kad je, ipak, napokon rekao istinu, vila ga je oslobodila, ali ga je pri tom ovako upozorila:

"Zapamti, Pinokio, zadnji put ti pomažem. Ako ne želiš biti dobar, ostat ćeš zauvijek od drveta!"

Čvrsto odlučivši biti poslušan svom ocu, Pinokio sutradan krene u školu. Ali da, na putu sretne kočiju punu razdraganih dječaka, koji su se dobro zabavljali, a kočijaš ga sa širokim osmijehom pozove da pođe s njima na Otok Sreće. Malo tko bi takvom pozivu mogao odoljeti, pa Pinokio, sav sretan, uskoči unutra. Nije htio čuti dva tužna magarčića, koja su vukla kola, kako ga upozoravaju da ne ide. Nije htio čuti ni Cvrčka koji je vapio:

"Ne ulazi, Pinokio, ne ulazi!"

Na Otoku Sreće Pinokio i dječaci su se povazdan igrali, dobro zabavljali, jeli slatkiše do iznemoglosti i činili baš sve što žele. Pinokijeva sreća je bila neizmjerna! Kako su magarčići i Cvrčak bili u krivu! Dobro je što ih nije poslušao! Ali da, nije ta sreća baš dugo trajala! Probudi se, naime, jedno jutro Pinokio, i ima što vidjeti - izrasli mu uši i rep baš kao u magareta.

~ 49 ~

Uplaši se Pinokio i brže bolje pobježe s tog otoka Sreće ravno kući, a u stopu ga prati njegov vjerni prijatelj Cvrčak. Kad oni tamo, Đepeta nigdje! Još se više uznemiri Pinokio, jer mu nije padalo na um gdje bi mogao biti njegov dragi tatica. Kad eto odjednom goluba s porukom u kojoj je pisalo kako je Đepeto otišao na more tražiti svoga nezahvalnog sina, ali ga je progutao veliki kit. Istog trena krene Pinokio pronaći to čudovište i spasiti oca...

Ali da, umjesto da spasi oca, kit proguta i njega. O, kolike li sreće kad se ugledaše! Ali, valja im van! A kako?! Dosjeti se Pinokio da zapale vatru, a kad dim dobro nadraži kitu nozdrve, on tako kihnu da izbaci oba junaka daleko u more. Vrlo iscrpljeni, boreći se protiv snažnih valova, posljednjim su se snagama približavali obali. Ali Đepetu ponestade i ono malo snage, te se već činilo da mu nema spasa. Pinokio pomisli koliko je njegov otac propatio zbog njegove lakomislenosti, a sad će zbog njega i glavu izgubiti, pa upre sve sile i, malo-pomalo, malo-pomalo, i potpuno iscrpljen dovuče svoga ljubljenoga oca na obalu. Ali Pinokio, potpuno iscrpljen, pade i ostade ležati glavom zaronjen u vodu. Jadni ga Đepeto jedva podiže i odnese ravno u krevet, pa klekne pored njega i stalno jecajući počne zapomagati:

"Pinokio moj dragi, sine jedini, žrtvovao si svoj život da bi mene spasio..."

Kad, eto, iznenada opet plave vile! Mahne štapićem Pinokiju iznad glave i reče:

"Danas si, Pinokio, dokazao da si hrabar, iskren i nesebičan. Zato ćeš postati pravi dječak!"

Cvrčak je bio vrlo zadovoljan promatrajući kako njegov drveni prijatelj postaje pravi dječak. Njegov je zadatak u potpunosti ispunjen!

Đepetova se sreća, naravno, ni s čim nije mogla usporediti! Konačno je imao sina! A Pinokio je naučio cijeniti savjete drugih, te je od tada marljivo išao školu, ispunjavao svoje obveze i bio velika radost i izniman ponos svom dragom starom Đepetu.

~ 50 ~

Postojani kositreni vojnikHans Christian Andersen

Neki dječak dobije za rođendan dvadeset i pet kositrenih vojnika. Svi su bili slični kao jaje jajetu, tek je jedan bio malo drugačiji: imao je samo jednu nogu. Kad su ih lijevali od neke stare žice, bješe posljednji, pa za nj nije doteklo kositra. No, stajao je čvrsto i ponosno kao i ostali.

Poslušajte što je jadnik doživio i kakva ga je zadesila kob. Na stolu gdje poređaše vojnike bilo je mnoštvo svakakvih igračaka. Najviše se tu isticao prekrasan dvorac od šarenog kartona. U njemu i oko njega sve je bilo divno, no od sveg najdivnija balerina na vratima. Načinjena od papira, u haljini od tanahne svile, nosila je preko ramena modru vrpcu s blistavom zvijezdom. Ljupko je pružala ručice jer je bila plesačica, a jednu nogu bijaše tako iza sebe, da je kositreni vojnik nije mogao ni vidjeti.

"To bi bila žena za mene!", pomisli vojnik očaran. "Moram se sa njom upoznati".

I odmah se sakrije i stade je krišom promatrati. Čim se spusti mrak i ukućani odu na počinak, igračke se stanu obijesno zabavljati, pa nastane vika i komešanje. Vojnik i plesačica ostadoše jedini nepomični i tihi. Iza ponoći sve se umiri. Kad djeca ujutro ustanu, postave vojnika na otvoren prozor. Vjetar uznenada zalupi oknom i vojnik se, jao... strmoglavi s trećeg kata i zabuši bajonetom među kamenje pločnika. Mališani odmah pohitaju na ulicu, ali nikako da ga nađu. Uto udari pljusak. Kad kiša presta naiđu dva derana.

"Gle kositrenog vojnika!" kliknu jedan. " Neka se malo provoza čamcem!"

Začas načine čamac od novina, posade u nj vojnika i puste ga veselo, neka plovi niz jarak kraj pločnika, a pritom su ga oni pozorno pratili svojim pogledom. Voda bijaše jako nabujala, pa je čamac skakutao na valovima. Vojnik protrne, ali ostade uspravan, ni okom da bi trepnuo. Čamac otplovi u tamu pod neku dasku, a struja ga nosila sve brže i sve pomamnije. Kad je isplivao ispod mosta, zatutnji strahotan šum: voda se tu izlijevala u veliki kanal. Groza obuze vojnika, ali je ostao postojan, ponosan i uspravan, ni okom da bi trepnuo. Čamac se punio vodom, srljao u propast i za tren se survao u vrtlog, gdje i potone. Raskvašeni se papir podere, a vojnik propadne i odmah ga proguta neka riba. Kako je bilo mračno i tijesno u njenoj utrobi! No, nakon nekog vremena opet oko njega sine svjetlost dana i netko iznenađeno viknu:

"Kositreni vojnik!"

Naime ribu koja ga je progutala su uhvatili i na trgu prodali, pa je dospjela u kuhinju trećeg kata iste one kuće. Tu su je rasporili i u njoj našli vojnika. Koje li čudnovate sudbine! Kositrenog vojnika stave na stol među one iste igračke. Ganut, on opet ugleda svoju dragu balerinu. Uto ga jedan od obijesnih mališa, bez ikakva razloga baci u naloženu peć. Gledao je u izabranicu svog srca, a ona mu je milo uzvraćala pogled. Vojnik osjeti užasnu vrućinu, no nije znao je li to od plamena ili od ljubavi. I već se počeo taliti, ali je ostao postojan, uspravan, s puškom na ramenu. Ni okom da bi trepnuo. Najednom se otvore vrata, nahrupi propuh i podigne malu plesačicu, a ona poleti poput vile ravno u peć, gdje za tren oka nestade.

Kad je sutradan djevojka čistila peć, našla je ostatke vojnika, malu grudicu - kositreno srce. Od plesačice ostala je njezina zvijezda, koja je stajala uz kositreno srce.

~ 51 ~

Zlatokosa i tri medvjedaRobert Southey, Joseph Cundall

Nekada davno, živjela u šumskoj kolibici obitelj medvjeda. Tata medvjed je bio velik, mama medvjedica je bila nešto manja, a treći, mali medvjedić, je bio najmanji. Svaki od njih imao je svoj krevet za spavanje, stolac za sjedenje i zdjelicu za kašu.

Jednoga jutra, mama medvjedica je za doručak skuhala finu kašu. Kaša je bila jako vruća i obitelj medvjeda je odlučila poći u šetnju dok se kaša ne ohladi.

U kućici pored šume stanovala je sa svojim roditeljima djevojčica Zlatokosa. Imala je plave oči i dugu zlaćanu kosu. Po njoj je i nazvaše Zlatokosa. Voljela je šetati šumom i po čitav dan se igrati na šumskoj livadi. Njezina majka ju je često upozoravala da se ne udaljuje previše od kuće.

Toga jutra, izađe Zlatokosa iz kuće i krene prema šumi. Htjela je ubrati malo šumskog cvijeća i odmah se vratiti. Ali, lijepog, šumskog cvijeća je bilo posvuda i Zlatokosa je sve dublje ulazila u šumu.

Odjednom se Zlatokosa našla pred nekakvom kolibicom. Provirila je kroz prozor i ugledala zdjelice s hranom na postavljenom stolu. Zlatokosa je bila jako gladna, pa otvori vrata i uđe u kolibicu.

Kašica je mirisala, a Zlatokosa priđe najvećoj zdjelici i malo okusi. Bijaše još prevruća. Priđe srednjoj zdjelici, ali je jelo u njoj bilo već hladno. Zato i nju ostavi i uzme zalogaj iz najmanje zdjelice. Ta je bila baš kako treba, pa djevojčica pojede svu kašu.

Zlatokosa se pokuša popeti na jedan stolac, ali je on bio previsok. Bio je to stolac tate medvjeda. Zatim je sjela u nešto manji stolac. Bio je to stolac mame medvjedice, ali joj ni taj nije odgovarao. Tek je treći stolac bio kao napravljen za nju. Bio je to stolac malog medvjedića. Ali, kada je Zlatokosa ustajala, stolac se polomio!

Zlatokosoj su se oči sklapale od umora, pa ona pođe na kat, gdje nađe tri kreveta. Prvo skoči na krevet tate medvjeda, ali on joj bijaše odveć tvrd. Potom leže na krevet mame medvjedice, ali joj se on učini odviše mekan. Konačno se ispruži po krevetu malog medvjedića, jer joj je tu bilo baš kako treba. Zlatokosa zaspi.

Dok je ona tako spavala, u kolibicu se vratiše njezini stanovnici: tata medvjed, mama medvjedica i mali medvjedić.

Kad tata medvjed ugleda žlicu u svojoj zdjeli, reče dubokim glasom: "Netko je dirao moju kašu!"

I mama medvjedica vidje u svojoj zdjeli žlicu, pa reče: "Netko je dirao i moju kašu!"

A kad mali medvjedić vidje svoju zdjelicu praznu, zaplaka i povika: "Netko je pojeo moju kašu!"

Onda medvjedi pogledaše uokolo, pa redom povikaše:

- Netko je sjedio na mojem stolcu!

- Netko je sjedio i na mojem stolcu!

Mali medvjedić zaplaka i povika: "Netko je sjedio na mojem stolcu i polomio ga!"

~ 52 ~

"Uh, kako sam ljut!" - rekao je tata medvjed.

"I ja sam ljuta!" - viknula je mama medvjedica.

"Ja sam jako tužan!" - plakao je medvjedić.

I tri medvjeda krenuše uz stepenice.

Tata medvjed je vidio da je netko dirao njegov krevet, pa povika: "Netko je ležao na mojem krevetu!".

Onda mama medvjedica opazi da je i na njezinom krevetu netko ležao, pa povika: "Netko je ležao i na mojem krevetu!".

A kad medvjedić priđe svojem krevetiću, povika slabašnim glasom: "Netko je zaspao u mojem krevetiću i još uvijek spava!"

Na te se riječi Zlatokosa probudi i pored krevetića ugleda tri medvjeda. Uplašena skoči, pa jurnu niz stepenice koliko god je brže mogla, projuri kroz vrata i počne trčati sve dok nije ugledala svoju kuću na kraju šume.

Poslije toga je bolje slušala svoju majku, nije lutala šumom, nije nepozvana ulazila u tuđu kuću i nije jela kašu namijenjenu drugima.

A obitelj medvjeda; tata medvjed, mama medvjedica i mali medvjedić, napraviše novu kašu, popraviše polomljenu stolčicu, poravnaše svoje krevete i više nikada nisu ostavljali kašu samu da se hladi.

~ 53 ~

Stoliću, prostri se!

Nekad davno živio krojač sa tri sina i jednom kozom čijim su se mlijekom hranili. Pošalje tako jedanput otac najstarijeg sina da napase kozu. Čitav je dan dječak hodao proplankom, šumarkom, a koza brstila. Uveče upita mladić kozu da li je sita.

"Sita, presita kući mi se hita!", odgovori koza.

Poslije, otac dođe u štalu, pomilova kozu, a ova zavreča:

"Gladna pregladna, trave ne vidjela, na kamenu bila!"

Otac se razljuti na sina lijenčinu, izudara ga i otjera od kuće. Sutradan, srednji sin povede kozu na pašu. Kada je predveče htjede vratiti kući, koza sretno izmeketa:

"Sita, presita, kući mi se hita!"

Ali kad gazda dođe da je vidi, koza opet odmeketa:

"Gladna, pregladna, trave ne vidjela, na kamenu bila!"

Tada krojač istuče i svog srednjeg sina i otjera ga iz kuće.

Isto se dogodi i sa najmlađim sinom – koza je svoju pjesmu svaki put na isti način odvrečala. Tako krojač i svog trećeg sina otjera od kuće. Četvrtog dana povede krojač sam kozu na pašu. I njemu je ona uvečer tvrdila:

"Sita, presita, kući mi se hita!"

A kad dođoše u štalu, koza vreknu:

"Gladna pregladna, trave ne vidjela, na kamenu bila!"

Sad tek krojač shvati šta je uradio pa istuče i otjera kozu i osta sam.

Njegovi sinovi se raziđoše po svijetu tražeći posla. Najstariji je učio zanat kod jednog stolara. Poslije godinu dana, jer je bio marljiv i vrijedan, dobi od majstora običan drveni stolić na dar. Ali to nije bio običan drveni stočić. Kad mladić, prema majstorovim uputama reče: "Stoliću, prostri se!" gle čuda. Stolić se ispuni najraznovrsnijim i najljepšim jelima.

I kako što nestane sa stola, tako se opet napuni! Obradova se mladić i veselo krenu kući jer se oca poželio, a htio je i da ga obraduje svojim stolićem. Jedne večeri zastade pred nekom krčmom da se odmori i da tu zanoći. Dobar kakav je bio, pred svim gostima viknu svom stoliću: "Stoliću, prostri se!". Gosti se zadiviše čudu i dobro se pogostiše. Ali krčmar odluči da noću, kad mladić zaspe, zamijeni čarobni stolić običnim starim stolom kakav je imao negdje na tavanu. Tako i učini. A mladić, ništa ne primijetivši, krene očinskoj kući. Obradova se otac sinu, a još više priči o čarobnom stoliću. Sazvaše prijatelje i rođake i najstariji sin uzviknu:

~ 54 ~

"Stoliću, prostri se!" Pa opet: "Stoliću, prostri se!", ali se ništa ne dogodi. Gosti ismijaše mladića i otiđoše gladni svojim kućama, a mladić od stida samo što u zemlju nije propao.

Srednji brat učio zanat kod nekog mlinara. I on je bio marljiv i vrijedan pa mu gazda poslije godinu dana dade nagradu. Magare. Ali ni to ne bijaše obično magare: kad se prostre ispod njega plahta i blago ga se povuče za uši i kaže "Magarence, daj!" iz njega, na sve strane pljusne kiša dukata. Obradova se mladić i veselo krenu kući. Jedne večeri i on zastade kod iste krčme i isto mu se dogodi što i njegovom najstarijem bratu. Krčmar vidje kako mladić ide u štalu, kako prostire plahtu ispod svog magarca i kako, povukavši magarca za uši i uzviknuvši "Magarence, daj!", dobi kišu dukata. Iste noći krčmar zamijeni čarobno magare običnim. I tako mladić dođe kući i tako sazvaše prijatelje i rođake, ali na uzvik "Magarence, daj!" ne bi ništa. Naljutiše se gosti i odoše praznih ruku svojim kućama, a mladić od stida samo što nije u zemlju propao.

Najmlađi brat učio zanat kod nekog tokara. I on je bio marljiv i vrijedan i poslije godinu dana šegrtovanja za nagradu je dobio vreću, a u vreći štap. Ali ni to ne bi obična vreća, ni obični štap. Na uzvik "Udri!", štap bi izletio i devetao neprijatelja sve dok mu se ne kaže "Stani!". Obradova se najmlađi sin staroga krojača. Znao je što se desilo njegovoj braći, pa požuri put one krčme. Tamo se pravio važan. Tajanstven. Pričao je o čudima koja je vidio ili za koja je čuo. A svoju vreću pomno čuvao. Krčmar jedva sačeka noć pa se krišom prikrade usnulom mladiću i njegovoj vreći. Ali dječak nije spavao, nego kad krčmar dotače vreću, povika "Udri! Udri!" a štap izletje i tako dobro obavi svoj posao da krčmar pristade da vrati i stolić i magare, i da uradi sve što treba samo da sklone štap.

I tako se najmlađi sin uputi očevoj kući. Sa sobom je nosio stolić, za sobom vodio magarca, a preko leđa prebacio vreću i u vreći čarobni štap. Dočekao otac radosno svoje najmlađe dijete, ali jedva pristade da sazove prijatelje i rođake. Dođoše gosti i stolić se prostre: "Stoliću, prostri se!" i na stolu se nađe svakojakih jela. Kad magarcu reče "Magarence daj!" magarac izda hrpu dukata: Samo nitko ne viknu štapu u vreći: "Udri!" Zašto bi i viknuo!? Svi su se gostili i radovali. A stari krojač ostavi iglu i škare i živio je sa svoja tri sina sretno i dugo.

~ 55 ~

Djevojčica sa šibicamaHans Christian Andersen

Bila je hladna zimska noć. Snijeg je padao i počelo se smrkavati. Bila je posljednja večer u godini – večer uoči Nove godine. Po toj hladnoći, mračnom ulicom išla je jedna gologlava i bosonoga djevojčica. Doduše, imala je na nogama neke papuče kada je pošla od kuće, ali kakva joj je bila korist od njih kada su to bile velike papuče koje je prije nosila njena majka. One su bile tako velike da su joj spale s nogu kada je potrčala da se sakrije ispred kola što su projurila ulicom. Jednu papuču više nije mogla da nađe a s drugom je umakao neki dječak i doviknuo joj da će mu ta njena papuča poslužiti kao kolijevka kad mu se rodi dijete.

Tako je sada ta djevojčica išla bosih, crvenih i plavih nožića od studeni. U staroj je pregači nosila sve svoje šibice, a jednu kutiju je držala u ruci. Čitav dan nije prodala ni jednu jedinu kutiju šibica, nije dobila nijednu lipu. Gladna, prozebla i potištena, lutala je jadnica sve dalje. Snježne pahuljice padale su po njenoj dugačkoj, svijetloj kosi koja se u kovrčama spuštala niz njen potiljak, ali ona nije ni mislila na taj svoj ukras. Svi prozori su bili osvijetljeni, a po ulicama se širio miris guščjeg pečenja – svuda se pripremao doček Nove godine, pa je i ona sada mislila na to.

Ona se šćućurila u jednom uglu između dvije kuće, od kojih je jedna malo više štrčala na ulicu. Nožice je podvila poda se, ali joj je ipak bilo sve hladnije. A kući se nije smjela vratiti, jer nije prodala nijednu kutiju šibica, nije dobila niti jednu lipu, i otac bi je istukao. A i što će tamo, i kod kuće je isto tako hladno. Živjeli su u potkrovlju i vjetar je puhao sa svih strana, iako su najveće rupe začepili slamom i krpama. Ručice su joj se sasvim ukočile od studeni. Ah, samo da upali jednu šibicu malo bi se ogrijala! Da o zid kresne samo jednu šibicu zagrijala bi prste! Ona kresnu jednu šibicu i odmah buknu plamen. Šibica je gorjela kao svijeća i bilo je tako toplo dok je držala ruku nad njom. Bila je to čudesna svjetlost i djevojčici se činilo da sjedi pored velike tople željezne peći sa sjajnim mesinganim ukrasima. Ona ispruži noge da i njih malo zagrije, ali se tog trenutka plamen ugasi – nestade peći i djevojčica osta sa drvcetom dogorjele šibice u ruci.

Ona kresnu još jednu šibicu, pa i ona zaplamsa, i zid po kojem zasja postade providan poput koprene. Mogla je vidjeti pravo u sobu gdje je bio postavljen stol sa čistim bijelim stolnjakom i divnim posuđem od porculana. A na stolu se puši pečena guska punjena šljivama i jabukama. Ali što je bilo još ljepše – ta guska je skočila sa stola i, onako sa viljuškom i nožem u leđima, preko sobe zagegala prema njoj. I upravo kada guska dođe pred sirotu djevojčicu, ugasi se šibica i pred njom osta samo debeli i hladni zid.

Kada upali novu šibicu, pred njom se ukaza prekrasna jelka. Bila je i veća i ljepše ukrašena nego ona što je prošle godine kroz staklena vrata vidjela kod onog bogatog trgovca.

Tisuće svjećica je gorjelo na zelenim grančicama, a šarene slike, kao one u dućanskim izlozima, gledale su pravo u nju. Djevojčica izdiže obje ruke prema svjećicama i šibica se ugasi. Ali one mnogobrojne svjećice počele su se dizati sve više i više, a onda se pretvoriše u sjajne zvijezde. Jedna od njih pade i ostavi za sobom dugački plameni trag.

“Sad je netko umro!” – pomislila je djevojčica. To je ona čula od svoje pokojne bake koja je govorila: “Svaki put kad padne zvijezda, nečija duša krene u nebo.”

~ 56 ~

Kada djevojčica kresnu novu šibicu, oko nje sve zasja i u tom sjaju pojavi se njena baka sva blistava, blažena i zadovoljna.

– Bako! – viknu djevojčica. – Uzmi me sa sobom! Znam da ćeš nestati čim se šibica ugasi kao što je nestala i ona topla peć i divno guščje pečenje i ona krasna velika jelka!

Da i baka ne bi iščezla, djevojčica brzo zapali sav ostatak šibica iz kutije. Šibice planuše i sve zablista kao usred bijela dana. Nikada joj ranije baka nije izgledala tako lijepa i tako velika. Ona uze djevojčicu u naručje i ponese je visoko, visoko u veliku radost i prekrasnu toplinu. Sada je djevojčica bila na nebu i više nije bilo ni zime, ni gladi ni straha …

A ujutro, u onom kutu između dvije kuće, našli su je rumenih obraza i sa osmijehom na usnama – bila je mrtva. Smrzla se posljednje večeri u staroj godini. Prvo jutro nove godine zateklo je mrtvu djevojčicu sa šibicama.

Pred njom je ležalo puno potpuno izgorjelih šibica.

– Htjela se ugrijati! – govorili su prolaznici.

A nitko nije slutio kakve su lijepe slike lebdjele pred njom kada je sa svojom bakom zaplovila u novogodišnju radost.

~ 57 ~

Matovilka (Zlatokosa)

U davno doba živjeli muž i žena. Dugo su i uzaludno željeli dijete. Napokon se njihova želja ispunila. Nestrpljivo su očekivali dan rođenja djeteta. I dok su dani polako prolazili, majka je sjedila kraj prozora i promatrala prekrasan vrt. Bio je to vrt vještice – čarobnice.

Jednog dana žena opazi gredicu sočnog, zelenog matovilca. Poželi ga i zatraži od svog muža da joj ga donese, kako god zna.

Noću, da ga zla vještica ne vidi, muž krišom nabra punu korpu matovilca. Žena se obradova i brzo pojede matovilac. Opet je nesretni muž, krišom, noću, pošao u vještičin vrt. Odjedanput, pred njim se stvori bijesna vještica. Vikala je, prijetila, a čovjek joj pričao o želji svoje žene, o djetetu koje očekuju i molio je za milost. Vještica pristade da ga pusti i da mu da matovilac, ali mu reče da joj mora dati dijete kada se rodi.

U strahu, željan da što prije ode iz vrta zle vještice, čovjek na sve pristade. Uskoro su čovjek i žena dobili djevojčicu. Najljepšu na svijetu. Ali se ne stigoše obradovati. Vještica se odmah pojavi, uze dijete i odvede ga sa sobom. Nazvala ju je Matovilka i brinula se o njoj s puno ljubavi.

Kad je Matovilka navršila dvanaest godina, vještica je zaključa u kulu bez vrata i prozora. U toj kuli samo je jedan mali prozor otvarao djevojčici vidik u svijet. Kroz taj prozor ulazila je i svjetlost dana i mrak noći.

Na kuli opake vještice nije bilo ni vrata ni stepenica. Dijete je tu odraslo. Postalo djevojka duge zlatne kose. Nikoga nije poznavala, nikoga nije viđala osim stare vještice.

Kad bi vještica htjela da je vidi, stala bi pod kulu i naredila: – Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu. Matovilka bi tako uradila, a vještica bi se uz kosu popela, a kasnije niz kosu i spustila.

Jednog dana, jahao je šumom mladi kraljević. Začudi se kada u samoći daleke šume začu pjesmu. Idući za glasom pjesme, kraljević dođe pred usamljenu kulu. Ali vidje da nema vrata, pa ma koliko je želio da vidi tko pjeva, on odjaha. Očaran pjesmom, vratio se već sljedećeg dana. I tako je, iz dana u dan, stajao pred kulom i slušao Matovilkinu pjesmu.

Jednog dana, dok je slušao, vidje kako dolazi stara vještica, pa se sakri, a ona naredi: – Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu!

Mladić vidje kako se vještica penje i kako odlazi. Zatim, oponašajući vještičin glas i on zatraži: – Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu!

Djevojka posluša i kraljević se pope. Čim se vidješe, zavolješe se. Dugo su pričali u tišini kule. Mladić obeća da će se sljedeće noći vratiti s ljestvama niz koje će oboje sići i pobjeći zloj vještici. Ali je Matovilka bila naivna i nepromišljena.

Kad sljedećeg dana dođe vještica, djevojka je upita:

– Kako to da mi je kosi teže kada se ti penješ nego mladi kraljević?

~ 58 ~

Vještica se strašno razljuti. Krila je Matovilku, čuvala je samo za sebe, a sada je shvatila da je prevarena.

Uze škare, odreza zlatnu kosu Matovilke i pomoću svojih čarolija prenese djevojku u pustinju na kraj svijeta. Zatim se vrati u kulu i stade čekati. Kad dođe noć, dojaha kraljević:

– Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu.

Vještica uhvati čvrsto jedan kraj odrezanih vitica, a drugi spusti niz kulu. Kraljević se pope i na svoj užas ugleda na prozoru ružno lice i dva grabljiva oka stare vještice. Rugala mu se i smijala:

– Nema više Matovilke i tebe više neće biti!

I nasrnu na jadnog mladića. On pade na oštro trnje u podnožju kule. Obnevidio, očajan i nesretan, uzjaha svoga konja. Lutao je po svijetu tražeći Matovilku.

Prolazile su godine. Ni jednog trena slijepi mladić nije zaboravio pjesmu djevojke iz kule. A onda, jednog dana, mladić stiže u pustinju na kraj svijeta, i čuje Matovilkinu pjesmu. Zovnu je po imenu. Plačući, djevojka je grlila i milovala lice mladog kraljevića.

I gle čuda! Kad na slijepe oči mladićeve padoše suze djevojačke, on ponovno progleda. Odvede Matovilku u svoj dvor gdje su živjeli dugo, dugo. A za zlu vješticu nikad se više ništa nije čulo.

~ 59 ~

PLAVE PRIČE

Patuljak San

Veliko stablo usred livade dom je mnogih ptičica. To je ujedno i najveselije mjesto na livadi. Od rana jutra, i prije nego što Sunce

Patuljak San izviri iza brežuljka, odavde se počinje razlijegati cvrkut stotine malih pernatih stvorenja.

Ipak, jutros je taj žamor toliko glasan da je svakome jasno kako se događa nešto vrlo neobično. O čemu li samo ptičice tako žustro raspravljaju?

- Pogledajte ispod stabla, drage moje prijateljice! - uzbuđeno će plavetna sjenica.

- Pa to je patuljak San! - zacvrkuće vrabac. - Nije li već odavno trebao biti u svome dvorcu navrh planine?

Svatko pametan naime zna da djeca mogu vidjeti patuljka samo dok spava. Budući da patuljci ne vole da ih djeca vide, spavaju jedino u svome dvorcu.

Patuljak San cijelu je noć dobroj djeci nosio lijepe snove. Pred jutro je bio toliko umoran da je odlučio na trenutak sjesti. Kako je sjeo, tako je zadrijemao.

- Probudi se, probudi se! - prodrma ga njegov pomoćnik Tin. Patuljak otvori oči i istog trena postane nevidljiv. Stavi na leđa vreću sa snovima, otvori kišobran i odleti u svoj dvorac.

Uspavanka

Jednom davno, u jednoj velikoj šumi, živjeli su vjeverica, mišić, lisica, zeko, ježić i srna. Svake večeri sjedili bi do kasno u noć kraj potoka i pričali priče za laku noć, ali nikako nisu mogli zaspati.

- Kad bismo barem imali nekoga tko bi nam svirao uspavanku! - jadikovali su mališani.

- Je li me tko tražio? - javi se oštar glasić iz trave.

- A tko si ti? - upita lisica.

- Zrikavac! Znam svirati stotinu uspavanki.Hoćete li poslušati?

Ne pričekavši odgovor, zrikavac počne svoju pjesmu. Mališani sklope oči i usnu.

Otada im zrikavac svake večeri svira uspavanku, a lisica ga zauzvrat svako jutro nosi na leđima.

~ 60 ~

Lijeni Jurica

- Divna li dana za ljenčarenje! – protegne se Jurica, izuje cipele, skine čarape i legne pod stablo. – Još samo kad bi trešnje bile velike kao bundeve!

- Zašto? – upita ga stablo.

- Zato da se ne moram stalno penjati po te sitne špekulice koje imaju toliko koštica da me već bole čeljusti od silnog pljuckanja.

- Hm, hm! – zašušti stablo. – I ti bi, dakle, htio da trešnje budu velike kao bundeve? Šteta što ne znaš čarobne riječi.

- Zar postoje čarobne riječi?

- Prisloni uho uz moje deblo pa ćeš ih čuti. Ššššš! Jesi li upamtio?

- Kako da ne! Čiri-bu, čiri-ba, trešnja kao bundeva!

- Treees! – padne bundevasta trešnja Jurici ravno na palac.

- Auaaa! – jaukne Jurica i skoči uvis držeći se za nogu.

- Čiri-bu, čiri-ba, palac kao bundeva! – nasmije se stablo.

~ 61 ~

Leteći slonić

- Kako li je samo lijepa trava ispod mog brežuljka! – glasno razmišlja slonić. – Puno zelenija nego ovdje gore.

- Zašto ne siđeš? – upita ga gušter.

- Jako je strmo – odgovori slonić. – Bojim se da bih se mogao poskliznuti i pasti koliko sam dug i širok.

- Da ja imam tako velike uši kao ti, ne bih nikada hodao.

- Kako to misliš, gušterčiću?

- Mahao bih ušima što bih jače mogao i letio kao ptica. Pokušaj!

Slonić uzme zalet, ispruži surlu, zamahne ušima i baci se niz brežuljak.

- Dum-du-du-duum! – zatrese se livada, a slonić ostade ležati potrbuške.

- Pao sam koliko sam dug i širok! – izusti začuđeno.

- Zašto nisi otvorio padobran? – upita ga gušter.

- Pa ja nemam padobran!

- Drugi put ga svakako nabavi! – nasmije se gušter.

~ 62 ~

Krokodilska priča

Slonić se do mile volje naigrao u vodi, a onda umoran sjeo na obalu.

- Ispričaj mi jednu priču! - zamoli svog prijatelja krokodila.

- Auauuu! - zijevne krokodil.

- Jednom sam pojeo dvogrbu devu. Onako sit odlučio sam malo odrijemati, kad li mi netko pokuca na

trbuh. "Tko me to uznemirava?", ljutito sijevnem očima. "Ja! Pusti me van!" "A tko si ti?", pitam.

"Morska krava. Stanovala sam u devinoj grbi." Pustimja morsku kravu van, ali tek što sam ponovno

sklopio oči, netko mi opet kucne po trbuhu: "Tko se to usuđuje opet mi remetiti san?", grmnem

bijesno. "Ja! Pusti me van!" "A tko si ti?", pitam. "Nosorog. Stanovao sam u drugoj devinoj grbi."

Pustim i njega van, ali oni mene nisu pustili na miru. "A što ti misliš, gdje ćemo mi sada stanovati kad

si pojeo devu?", vele oni meni. Što mi je drugo preostalo nego da pustim i devu?" - završi krokodil

svoju priču.

- A onda je deva sjela na magarca i odjahala u pustinju - nasmije se majmun.

- Kakva krasna priča! - oduševljeno će slonić.

- Baš ti hvala, prijatelju!

~ 63 ~

Patuljak Žirić

Patuljak Žirić stanuje na vrhu krošnje stoljetnoga hrasta. Svako jutro spušta se niz stablo i odlazi u

pekarnicu.

- Molim vas kilogram mrvica! – kaže pekaru, a pekar odmah vadi ispod tezge vreću mrvica. Žirić je

prebaci na leđa, pa put pod noge do svoga hrasta.

- Stižu mrvice, stižu mrvice! – cvrkuću ptičice čim ga ugledaju na stazi. Žirić im istrese vreću, popne se

na svoju granu i uživa gledajući ih kako kljucaju.

Danas Žirić slavi sto pedeset šesti rođendan. Ptičice su dugo razmišljale što bi mu poklonile, a onda su

odlučile da će mu kupiti crvenu kapicu.

Kako li se samo Žirić obradovao rođendanskom daru! Strpao je svoju raščupanu kosu pod kapicu i sav

sretan izustio:

- Sada sam pravi patuljak!

Umorna ptičica

Svake godine, kada nastupe hladniji dani, ptičice se skupe u jato i krenu na dalek put u toplije krajeve.

Nije lako satima mahati malenim krilima dok Sunce nemilosrdno prži.

- Kako sam žedna! - uzdahne ptičica.

Ali nigdje ni kapi vode dokle god seže pogled. Visoko gore samo plavo nebo, a dolje beskrajni žuti

pijesak.

- Vode, vode! - cvrkuće ptičica slabašnim glasom.

Odjednom joj krila popuste i ptičica padne kraj velikog kaktusa.

- No, što čekaš? Napij se! - namigne joj kaktus.

- Ali nigdje ne vidim vodu!

- Kljucni me! Ja sam bodljikava kanta puna vode.

Doista, kaktus je govorio istinu. Ptičica se napije slatkog soka, mahne krilcima i veselo odleti za svojim

jatom.

~ 64 ~

Tri želje

- Plop! - bljesne čarobni štapić, a pred mamom medvjedicom stvori se sjajna vila.

- Ispunit ću ti jednu želju - reče vila umilnim glasom.

- Samo jednu? - začudi se medvjedica.

- Naravno! Nisam ja zlatna ribica koja ispunjava tri želje - uvrijeđeno će vila.

- Oprosti, oprosti, nisam te htjela uvrijediti, ali ja imam tri medvjedića, pa sam mislila...

- Nemoj ništa misliti, nego mi reci jednu želju jer mi se jako žuri. Moram još navratiti u dućan po srebrne cipelice i svilene rukavice.

- Hm, a zar baš nikako ne možeš ispuniti tri želje?

- No, dobro, ispunit ću ti tri želje, kad si već navalila.

- Prva je želja da moj najstariji medvjedić naraste velik, druga da srednji medvjedić naraste velik, a

treća da najmanji medvjedić naraste velik.

- Neka ti bude! - reče vila i nestane.

Tri medvjedića izrasli su u velike medvjede koji i danas jako vole svoju mamu.

Umišljene cipele

- Dobro jutro, drage prijateljice! - pozdrave crne gumene čizme. - Kako ste noćas spavale?

- Što se to vas tiče! - obrecnu se crvene lakirane sandalice. - Ne razgovaramo s običnim prostim

kaljačama.

- Ni mi! - umišljeno će žute kožnate cipelice. - Ni mi! Ni mi! - zatopću i druga dva para cipela.

Gumene čizme žalosno ušute u svome kutu.

- Brum! Bruuum! - začuje se grmljavina. - Petre, požuri, zakasnit ćeš u školu!

Petar otvori ormarić za cipele. Crvene sandalice veselo zatopću: Obuci nas!

- No, vi ste mi baš prave za kišu - nasmije se Petar, pa izvuče crne gumene čizme.

- Šljap, šljap, šljap! - veselo gacaju čizmice posred svake lokve na cesti.

~ 65 ~

Lončiću, kuhaj!

Bila jednom jedna dobra djevojčica koja je živjela sama sa svojom majkom. Bile su tako siromašne da nisu imale ništa, čak ni komad kruha da utaže glad.

Jednom djevojčica ode u šumu i tamo sretne staru ženu koja je znala za njeno siromaštvo. Starici je bilo žao da djevojčica i njezina majka gladuju pa joj pokloni lončić.

No to nije bio običan lončić. Bilo je dovoljno reći “Lončiću kuhaj!” i on je odmah počeo kuhati dobru

slatku kašu.

Zatim je valjalo reći “Lončiću stoj!” i lončić bi prestao kuhati.

Djevojčica se zahvali starici i odnese lončić kući. Tako su se ona i njezina majka oslobodile gladi. Najele bi se slatke kaše kad god su to zaželjele.

Jednom, kada djevojčica nije bila kod kuće, mama reče “Lončiću kuhaj!” i lončić je počeo kuhati tako da se do sita najela. No kad je htjela da lončić prestane kuhati, nikako se nije mogla sjetiti pravih riječi koje bi zaustavile kuhanje.

I tako je lončić kuhao i kuhao. Kaša je već prešla preko ruba lončića i dalje kuhala i kuhala. Napunila se cijela kuhinja, a zatim i cijela kuća. Zatim i druga kuća, pa ulica, kao da lončić hoće nahraniti cijeli svijet. I nijedan čovjek nije znao kako da pomogne tom čudu prečudnom koje ih je snašlo.

Tek poslije, kada je ostala samo još jedna kuća prazna, došla je djevojčica i rekla samo “Lončiću stoj!” i dok bi okom trepnuo on je prestao kuhati.

No lončić je već nakuhao toliko kaše, da su svi koji su željeli doći u taj grad, morali sebi napraviti put jedući slatku kašu.

~ 66 ~

PalčicaHans Christian Andersen

Bila jednom jedna žena koja je jako voljela djecu, ali eto...nije mogla imati djece mada ih je svim srcem željela.

Jednom tako ugosti ona jednu ubogu staricu, a ova čuvši šta ljubaznu domaćicu mori reče:

"Ti si plemenita i dobra žena i zato ću ti pomoći. Evo uzmi ovo zrno ječma, stavi ga u lonac za cvijeće i

zalij, pa ćeš vidjeti što će se dogoditi".

Žena zahvali i čim starica ode, brzo učini kako joj je rekla.Tek što je posadila zrno i zalila, iz zemlje niče prekrasan cvijet, a kad se otvorio pupoljak na dnu cvjetne čaške žena ugleda ljupku plavokosu djevojčicu. Kako nije bila veća od palca, od milja je prozva Palčicom. Kolijevku joj žena napravi od orahove ljuske, jastuk od plavih ljubičica, a pokrivač od latica bijele ruže. Tu je spavala noću, a danju se igrala na stolu na kojem je njena mati šila i uz to pjevala tako umilnim glasom da je bilo divota slušati.

Jedne noći dok je Palčica spavala, kroz otvoren prozor uleti ružna žaba krastača.

"Oh, kako je lijepa, evo krasne ženice za mog sina", pomisli žaba i dohvati orahovu ljusku i nestade s

Palčicom u vrtu.

Zaustavi se tek u jednoj bari prekrivenoj žabokrečinom, na obali široke rijeke. Tamo je stara krastača živjela sa svojim sinom koji je bio ružan poput nje.

"Kva-kva-kvak! Kre-kre-kre!", zakreketa žabac kad ugleda Palčicu.

"Ne viči toliko, probudit ćeš je" opomenu ga stara krastača.

"Da nam ne pobjegne, odnijet ćemo je na velik list lopoča i ostavit nasred rijeke, dok mi u mulju uredimo za tebe i nevjestu lijepu svečanu sobu u kojoj ćete stanovati poslije vjenčanja".

Tako i učine. Kad se ujutro majušna djevojčica probudila, stade gorko plakati. Kad je stara krastača uredila sobu na dnu bare, ukrasivši je trskom i žutim lopočem, da bi što svečanije dočekala snahu, otpliva sa sinom do Palčice i reče joj:

" Ovo je moj sin. On će ti biti muž i živjet ćete na dnu bare. Došli smo po tvoju posteljicu da njome ukrasimo sobu, a po tebe ćemo se vratiti kasnije."

"Kva-kva-kvak! Kre-kre-kre!", zakreketa ružni sin, to je bilo sve što je znao reći. I otplivaše s posteljom.

Palčica osta sama na listu pa još jače zaplaka,jer nije htjela živjeti u bari, a još se manje željela udati za ružnog žapca. Male ribice koje su kružile oko lista vidjele su i čule sve što žaba rekla. Da bi spasile Palčicu od krastače i njenog ružnog sina, pregrizle su svojim oštrim zubićima peteljku lopoča kojom se list s Palčicom držao stabljike. List, nošen vodenom strujom lagano zaplovi niz rijeku. Palčica otplovi tako daleko da je žaba krastača nikada više ne stiže.

~ 67 ~

Ploveći na široku lopočevu listu Palčica je prošla pokraj mnogih gradova, a ptice koje su sjedile na obali vidjevši je zacvrkutale bi: «O, divne li djevojčice!», a list je plovio sve dalje i dalje noseći Palčicu u dalek nepoznat svijet. Krasan leptir dugo je kružio nad njom i najposlije se zanesen ljepotom male Palčice spustio na list. Vidjevši da se leptir ne boji, Palčica skinu svoj svileni pojas s haljine pa jedan kraj priveza leptiru oko vrata a drugi pričvrsti za peteljku lista. Leptir sada poletje nisko nad vodom vukući za sobom list koji još brže zaplovi niz rijeku, čija se površina presijavala na suncu kao rastopljeno srebro.

Odjednom doletje odnekuda velik hrušt, opazi Palčicu, dohvati je oko tankog struka, pa s njom odletje prema jednom drvetu. Lopočev list otplovi dalje niz rijeku zajedno sa leptirom koji je bio vezan za njega, tako da ga se više nije mogao osloboditi. Iako se silno uplašila, Palčica je više strahovala za sudbinu lijepog bijelog leptira nego za svoju, jer je znala da će leptir uginuti od gladi ako se ne uspije osloboditi pojasa kojim ga je privezala za list.

Sletjevši na veliko drvo, hrušt spusti Palčicu na najkrupniji list pa je najprije nahrani medom. Zatim joj reče da je vrlo lijepa, iako nimalo ne liči na hrušta. Onda pozva rođake i prijatelje da im pokaže svoju buduću nevjestu. Kad su je dobro razgledali sa svih strana, neke gospođice iz hrušteve obitelji primjetiše, prezrivo napućivši ticala:

«Dosta jadno izgleda! Ima samo dvije noge!»

Njima se pridruži i stara hrušteva tetka, koja, vidjevši je, uzviknu:

«Oh kako je ružna!» iako je u dubini duše morala priznati da je Palčica prava ljepotica.

Sada se i sam hrušt pokolebao, pe se nastojao što prije osloboditi ružne nevjeste. Zato uzme Palčicu i spusti je na tratinčicu ispod granatog stabla, a zatim odletje. Napuštena i sama, Palčica gorko zaplaka što je tako ružna da je čak ni hruštevi neće.

Cijelo ljeto živjela je sirota Palčica potpuno sama u velikoj šumi. Od vlakanaca trave isplela je sebi posteljicu i objesila je pod veliki čičkov list. Tako je bila zaklonjena od kiše i rose. Hranila se slatkim sokom šumskog cvijeća, a jutarnjom rosom je gasila žeđ. Tako joj neopaženo prođoše ljeto i jesen, a za njima dođe hladna, oštra i duga zima. Ptice koje su svojim lijepim glasovima unosile radost i vedrinu, odletjele su na jug, cvijeće uvenulo, a drveće ogoljelo. Veliki čičak, pod čijim listom je živjela, osušio se, požutio i polegao po zemlji pod naletom hladnog vjetra. Bez krova nad glavom, u tankoj i poderanoj haljinici kroz koju je probijao ledeni vjetar, nježna i osjetljiva Palčica osjetila je da se inoj bliži kraj.

Već su prolijetale i prve snježne pahuljice, koje su brzo pokrivale Palčicu kao da je netko zasipa lopatama snijega. Ogrnula se jednim uvelim listom, ali je on bio suviše ukočen da bi se mogla umotati u njega, pa je i dalje cvokotala od zime.

Lutajući šumom, Palčica najzad stiže na jednu njivu s koje je žito bilo već davno požnjeveno. Drhćući od studeni prolazila je kroza strnjiku, koja je za nju bila čitava šuma. Poslije dugog potucanja Palčica naiđe na neka vratašca i bojažljivo zakuca na njih. Bio je to dom jedne stare poljske mišice koja je imala sobu punu žita, prijatnu toplu kuhinju i veliku dnevnu sobu. Stojeći pred vratima kao neka mala prosjakinja, Palčica zamoli staru mišicu da joj udjeli zrnce ječma, jer već dva dana nije ništa okusila.

~ 68 ~

«Jadno dijete», reče mišica koja je imala dobro srce, «uđi u moju toplu sobu pa ćemo zajedno ručati!»

Skromna i tiha, Palčica se toliko dopala staroj mišici da joj je nakon ručka rekla:

«Ako želiš, možeš ostati kod mene cijelu zimu, ali zato ćeš mi pospremati stan i pričati priče, jer uživam u njima!» Palčica rado prihvati ovu ponudu i ostade u tihom, toplom domu stare poljske mišice.

«Uskoro će nam doći gost!» reče jednog dana mišica. «Povremeno me posjećuje naš susjed, veoma bogat i učen. On ima velike divne sobe i odjeven je u skupocjenu bundu od crnog i smeđeg baršuna.»

Uskoro je Palčica imala priliku upoznati susjeda. Bio je to jedan ugojen krt, veoma bogat i učen, samo nikako nije podnosio sunce i poljsko cvijeće za koje nije imao ni jednu lijepu riječ, možda zato što je tako rijetko izlazio na danju svijetlost.

Uskoro je izgradio i podzemni hodnik do stana poljske mišice, kojim je stara mišica s Palčicom mogla do mile volje šetati. Da bi im pokazao svoj hodnik, uzeo je u usta komad trulog drveta koje je u mraku svijetlilo blijedim sjajem i pošao ispred njih, upozorivši Palčicu da se ne uplaši mrtve ptice koju će zateći na kraju hodnika. Kad su stigli do mjesta gdje je ležala uginula ptica, krt svojim nosom razgrnu zemlju iznad glave i napravi otvor kroz koji je dopirala jasna dnevna svijetlost.

Palčica tada ugleda nasred hodnika mrtvu lastu modrikastocrnih krila čvrsto priljubljenih uz tijelo, dok joj je glava bila uvučena ispod perja. Jadna ptica, sigurno je uginula od hladnoće. Palčica, koju su ptice svojom razdraganom pjesmom zabavljale cijelo ljeto sve do kasne jeseni, veoma ih je zavoljela. Zato je i bila duboko dirnuta žalosnom sudbinom laste.

«Ova više neće zacvrkutati!» reče krt gurnuvši svojom kratkom nogom mrtvu lastu.

«Nije baš slavno roditi se kao ptica! Ta jadna stvorenja od ranog proljeća sve do pozne jeseni uveseljavaju svijet svojim cvrkutom, a kad dođe zima, oni, koji su dotle uživali u njihovoj pjesmi, dopuštaju mirna srca da jadno uginu od gladi.»

«Da», uzdahnu stara poljska mišica, «imate potpuno pravo! I ja se često pitam kakvu zahvalnost dobivaju ta jadna krilata stvorenja za svoju pjesmu kad zima pokrije polja i šume svojim ledenim pokrivačem? Nikakvu uvaženi susjede! Zar je onda čudo što toliko njih bijedno ugine od gladi i hladnoće?»

Palčica ne reče ništa, ali čim njih dvoje okrenuše leđa ptici, ona pomaknu perje s njezine glave i spusti lagan poljubac na lastine sklopljene oči.

«Možda mi je baš ona cvrkutala, veselo kružeći nad mojom glavom pod plavim ljetnim svodom!» pomislila je djevojčica. «Koliko mi je samo radosti ulila ta draga lijepa ptica!»

Krt ponovo zatvori otvor kroz koji je dopirala dnevna svijetlost, pa otprati gošće njihovoj kući. Te noći Palčica nikako nije mogla zaspati. Najzad je ustala i isplela od sijena lijepu veliku prostirku, tiho je pošla hodnikom i pokrila mrtvu pticu. Pod nju je stavila malo pamuka da joj bude što toplije u hladnim njedrima zemlje.

«Zbogom, draga ptico!» reče zatim. «Zbogom i hvala ti za pjesmu kojom si mi olakšavala samoću!»

~ 69 ~

Palčica prisloni glavu na lastine grudi, jer joj se činilo da u njima nešto kuca. Bilo je to lastino srce. Ptica nije uginula već se samo nalazila u stanju obamrlosti koja je lagano nestajala pod djelovanjem topline. Život je opet zastrujao njenim tijelom.

Palčica se odjednom jako uplašila jer je lasta u usporedbi s njom bila strahovito velika, ali je ipak prikupila svu hrabrost, pa je pticu omotala pamukom što je bolje mogla i donijela joj list, kojim se i sama pokrivala, pa je pokrila preko glave.

Slijedeće noći opet se odšuljala iz sobe i sišla obići lastu. Ptica se već prilično oporavila, ali je još uvijek bila jako slaba. Samo za trenutak otvorila je oči i pogledala Palčicu koja je kraj nje stajala s komadom trulog drveta u ruci umjesto svjetiljke.

«Od srca ti hvala, drago dijete!» prošaputa lasta slabim glasom. «Tako mi prija ova toplina! Uskoro će mi se vratiti snaga pa ću opet letjeti pod toplim suncem!»

«Vani je hladno», odgovori Palčica. «Snijeg vije i mraz je okovao zemlju i rijeke! Ostani zato u svojoj toploj postelji dok ne grane proljeće, a ja ću te čuvati i njegovati!»

Onda donese lastavici vode u latici jedne uvele male divlje ruže koja joj je služila umjesto čaše. Kad je utažila žeđ, lasta ispriča Palčici kako je ozlijedila krilo prelijećući neki trn, pa nije mogla letjeti usporedno s ostalim jatom. Sve je više zaostajala, dok se najzad njene suputnice nisu izgubile u sivoj daljini, a ona je posustala i iznemogla pala na zemlju. Od tog časa ne sjeća se što se s njom događalo.

Tako je lasta cijelu zimu provela u krtovu hodniku, okružena pažnjom i njegom dobre Palčice koju je jako zavoljela. Čim je granulo proljeće i sunce ogrijalo zemlju, lasta se oprostila s Palčicom koja je nad njom razgrnula zemlju, tako da je sunce svojim zlatnim zracima preplavilo mračni hodnik u kojem je bila tako dugo zatvorena. Prije nego što će se vinuti pod plavi nebeski svod, lasta upita Palčicu bi li pošla s njom; mogla bi joj sjesti na leđa pa bi zajedno odletjele daleko u zelenu šumu. Ali Palčica samo tužno odmahnu glavom, jer je znala koliko bi tako naglim odlaskom rastužila dobru staru mišicu.

«Ne, ne mogu!» rekla je tiho.

«Zbogom onda! Zbogom, drago moje dobro dijete!» zacvrkuta lasta i poletje prema suncu. Palčica

ostade gledajući za njom sve dok joj suze zamagliše vid.

«Cvrk-cvrk!» oglasila se ptica još jednom iz daljine a zatim nestala u moru šumskog zelenila.

Prolazili dani, a Palčica je bila sve tužnija i zamišljenija. Iz straha da joj se nešto ne dogodi, stara mišica nije dopuštala da izlazi na sunce, a kad se jednom djevojčica iskrala pred kuću, žito je već stasalo na njivi, a klasje je bilo tako gusto da nije mogla ugledati.

«Ove ljetne dane trebalo bi da iskoristiš da si sašiješ djevojačku spremu!» reče joj mišica jednom prilikom. U povjerenju joj reče da ju je zaprosio onaj dosadni krt u bundi od crnog baršuna. Od tog dana jadna Palčica je morala stalno sjediti za vretenom, a mišica je unajmila četiri velika pauka koji su danonoćno preli i tkali vjenčanu haljinu i dugi veo za malu Palčicu. Za to vrijeme krta je svako veče dolazio i stalno govorio o tome kako s odlaskom ljeta sunce postaje sve slabije i blijeđe i da će se uskoro vjenčati s Palčicom, koja nije bila ni malo oduševljena svojim proscem. Svakog jutra kad je sunce izlazilo i svake večeri o njegovu zalasku, iskradala se na kućna vrata i čekala da vjetar za

~ 70 ~

trenutak rastvori zrelo klasje kako bi mogla vidjeti nebo. Silno je priželjkivala da se odnekud pojavi lasta i da zajedno odlete.

S prvim jesenjim danima djevojačka sprema je bila gotova.

«Za četiri tjedna bit će svadba!» rekla je stara mišica Palčici koja je stalno plakala i molila da je ne udaje za tog dosadnog krta.

«Gle ti nje!» gunđala je mišica nezadovoljno. «Druga udavača na tvom mjestu bila bi sretna da joj se ukaže tako dobra prilika! Ne budi tvrdoglava, jer ću te inače tako ugristi da ćeš me zapamtiti dok si živa!»

Najzad je osvanuo dan vjenčanja. Krt tek što nije došao po mladu.

«Zbogom, blistavi sunčev zrače!» prošaputala je tananom zračku koji se kroz oblake probio do njena dlana na kojem se brzo ugasio.

«Zbogom i tebi rumeni cvijete!» reče nježno grleći posljednji rumeni cvijet koji je blistao na požnjevenoj njivi.

«Zbogom i pozdravi mi moju dragu lastu ako je vidiš!»

«Cvrk-cvrk!» začula je u isti mah dobro poznat cvrkut iznad svoje glave.

Palčica podiže oči i sva radosna ugleda lastu koja je kružila nad suhom strnjikom. S tugom u glasu ispriča joj kako je stara mišica namjerava udati za dosadnog krta, s kojim će morati živjeti duboko pod zemljom gdje nikada ne dopire sunce.

«Približava se zima i ja krećem na jug», reče lasta. «Hoćeš li sa mnom? Možeš mi sjesti na leđa, samo se čvrsto priveži svojim pojasom. Poći ćemo daleko, povrh gora u krajeve gdje sunce ljepše sja!»

«Polazim s tobom!» uskliknu Palčica i pope se na lastina leđa.

Ptičica poletje preko šuma i jezera. Letjele su preko visokih planina, prekrivenim vječnim snijegom i ledom sve dalje i dalje na jug. Prozirno plavo nebo bilo je dvaput više nego na dalekom sjeveru, a po sunčanim stranama bregova, duž putova i uz ograde raslo je trsje otežalo od zlatnog i modrog grožđa.

Šume su bile pune limunova i naranči, a zrak je bio težak od opojnog mirisa mirte i mimoze. Sve je dalje i dalje letjela lasta, a duboko dolje ispod Palčice krajolici su bili sve šareniji, bujniji i ljepši.

Najzad se ukaza jedan stari mramorni dvorac visoko nad hridima o koje se razbijaju valovi plavog mora. Bio je sa svih strana okružen velikim vrtom punim najljepšeg cvjetića. Njegovi vitki mramorni stupovi jedva su se nazirali ispod raznobojnih puzavica. Pod samim krovom ovog dvorca nalazila su se mnogobrojna lastina gnijezda od kojih je jedno pripadalo i lasti koja je na svojim krilima nosila Palčicu.

«Evo nas kod kuće!» veselo zacvrkuta lasta. «Spusti ću te u vrt da izabereš cvijet u kojem ćeš stanovati, a onda ćemo potražiti moje gnijezdo. Živjet ćeš ovdje, bezbrižna i sretna kao nikad u životu!»

«Divno!» zapljeska Palčica rukama od radosti dok su nadlijetali vrt pun miomirisnog cvijeća svih boja i oblika. U jednom kutu vrta gdje su usred prekrasnog, krupnog, bijelog cvijeća ležali ostaci slomljenog

~ 71 ~

mramornog stupa, lasta zastade lebdeći u zraku zatim oprezno spusti Palčicu u široku, blistavu časku jednog od ovih bijelih cvijetova.

Tko da opiše veliko iznenađenje male Palčice, kad je pred sobom ugledala divnog mladića, jedva nešto višeg od palca i prozirnog poput kristala, kako sjedi usred cvijetova. Na glavi mu je blistala divna krunica od bijelog zlata, a na leđima mu se prelijevala modrikastim sjajem dva krila boje neba.

Bio je to kralj cvijeća. Maleni vladar ovog čarobnog vrta najprije se uplaši ugledavši pred sobom ogromnu lastu, a li kad s njenih krila skliznu u časku prekrasna plavokosa Palčica, srce mu zaigra od silne sreće, jer mu se učinilo da mu samo nebo šalje toliko žarko željenu kraljicu cvijeća. I on skinu krunu sa svoje glave i stavi je Palčici na njenu plavu kosu, zatim je upita kako se zove i hoće li ostati tu da kao prava kraljica vlada svim cvijećem ovog prostranog kraljevstva.

Rumena od silne sreće, Palčica obori oči i tihim glasom dade svoj pristanak. U isti mah se iz svih cvijetnih čaški pojaviše dostojanstvenici i dvorske dame, te je bilo milina pogledati ovaj raskošni skup. Svatko od prisutnih darovao je ponešto Palčici, a najljepši dar bio je par sičušnih vilinskih krila uz pomoć kojih je nova kraljica cvijeća mogla do mile volje letjeti od cvijeta do cvijeta kod obilaska svog neobičnog kraljevstva.

Visoko nad vrtom mala je lastavica neumorno cvrkutala, mada je u dubini duše bila pomalo tužna pri pomisli da će se u proljeće opet morati vratiti u staru domovinu i napustiti Palčicu koju je tako zavoljela.

«Od sada se nećeš više zvati Palčica!» rekao je kralj cvijeća nakon vjenčanja. „To je preružno ime za jednu kraljicu cvijeća! Od sada bit ćeš za sve nas samo kraljica Maja!»

«Zbogom, zbogom!» doviknula je jednog dana Majina lasta i, napravivši nekoliko oproštajnih krugova iznad cvjetnog vrta, odletjela natrag put sjevera, u svoju staru hladnu domovinu gdje su ispod okopnjelog snijega već nicale prve proljetne ljubičice. Tamo je na nju čekalo drugo gnijezdo baš ispod prozora čovjeka koji je znao najljepše priče na svijetu. Njemu je dugo cvrkutala svoje neumorno «cvrk-cvrk!» iz kojeg je nastala i ova lijepa priča.

~ 72 ~

Tri praščića

Nekada davno, na rubu jasenove šume, u toru pokraj svoje majke, rasla su tri praščića. Kad su narasli,došlo je vrijeme da se osamostale i sagrade vlastiti dom. Kako su bili jako vezani jedan za drugoga,odlučiše sagraditi svoje nove kuće jednu pokraj druge. Tako će biti blizu jedan drugome i međusobno si pomagati. Iako su bili braća, praščići su se razlikovali.

Najstariji praščić bijaše marljiv i spretan. Neprestano je u džepu svog radnog odijela nosio kliješta i čekić. Po cijele dane je radio i popravljao svakakve stvari ili je od starih dijelova sklapao nove.

Njegova mlađa braća nisu ni izbliza bila tako vrijedna. Oni su po cijeli dan ležali na plastu sijena ili pecali u potoku, vežući konop s udicom za papke. Radili su jedino kad su baš morali. Zbog toga što su praščići bili toliko različite naravi, razlikovale su im se i kućice koje su sazidali.

Najstariji praščić koji je bio spretan u zidarskom zanatu, sagradio je kuću od cigala, četvrtastu i čvrstu.

Srednji brat je svoju kuću sagradio od drvenih dasaka, klimavu i nestabilnu, žureći se da bude što prije gotova.

Najmlađi je u jednom popodnevu napravio kućicu od snopova slame jer se nije htio gnjaviti.

Najstariji praščić je upozorio braću da im se, s prvom olujom, kuće mogu srušiti jer su loše sagrađene, ali oni se nisu obazirali na njegove savjete. Išli su zajedno na pecanje i podsmješljivo ga promatrali kako stalno dotjeruje neke detalje na svojoj lijepoj kući od cigala.

Jasenova šuma u kojoj su praščići živjeli, spadala je u najljepše predjele na svijetu. Bijaše puna najraznovrsnijeg bilja i šarenog cvijeća, ali je imala i svojih opasnosti. U šumi je prebivalo mnoštvo krvoločnih zvijeri. Jedan od njih je bio i zli vuk. Njegovo najomiljenije jelo bili su praščići.

Jednog dana on naiđe na kuću od slame najmlađeg praščića i kako je bio jako gladan, pokuca na vrata.

Vidjevši kroz otvor na vratima da je ispred kuće vuk, najmlađi praščić se uplašio. Nakon što je pokucao nekoliko puta, zli vuk je izgubio strpljenje i viknuo;

- Otvaraj odmah! Ako ne otvoriš, puhnuti ću iz sve snage i otpuhati tvoju kuću od slame!

Kako nije bilo odgovora, vuk stade puhati i iz prvog pokušaja otpuše lagane zidove od slame.

Najmlađi praščić se prestravio kad je ugledao razjapljene čeljusti vuka, pa je pobjegao u kuću od dasaka, kod svog starijeg brata.

Ali evo vuka za njim. On poče snažno udarati o vrata kuće od dasaka i viknu praščićima koji su unutra drhtali od straha.

- Otvarajte! Ako ne otvorite, puhati ću iz sve snage i otpuhati vam kuću!

Dva praščića, šćućurena u kući, ne odgovoriše i zli vuk počne puhati svom snagom. Vuk puhnu jednom, pa i drugi put, da bi nakon trećeg puta srušio nevješto sazidanu kuću od dasaka. Kad su

~ 73 ~

zidovi popustili, praščići pobjegoše kod svog najstarijeg brata, u kuću od cigala. Vuk krene za njima i povika pred kućom:

- Otvarajte ili ću vam otpuhati kuću!

Najstariji brat mirno uzvrati vuku kroz vrata:

- Možeš puhati koliko te volja! Kućicu ne možeš srušiti!

To je strašno razljutilo vuka. Obrazi mu se zacrvenješe od gnjeva. Udahnuo je zrak i puhnuo što je jače mogao. Međutim, jedino što je uspio otpuhati na čvrstoj kući od cigala, bila je prašina na prozorima. Pokušao je još nekoliko puta i onda, uvidjevši da uzaludno puše, počne se vuk penjati uz kuću prema krovu, kako bi kroz dimnjak ušao unutra. Najstariji brat, začuvši da se vuk penje na krov, hitro reče mlađoj braći:

- Brzo, zapalimo vatru u ognjištu!

Zli vuk se uspentra na krov i kroz dimnjak skoči dolje, ali vatra je već uveliko gorjela, tako da mu je ispržila rep. Vuk strahovito vrisnu od bola i izleti iz dimnjaka navrat-nanos. Zatim stade trčati po potoku, pokušavajući ohladiti rep. Opekotina bijaše toliko užasna, da zlom vuku više nikada nije ni na kraj pameti bilo niti da prođe pokraj kuće od cigala najstarijeg praščića, a kamoli da se opet po njoj penje.

U samoj kući nastade veliko veselje. Otada su mlađi praščići slušali svojeg starijeg brata i marljivo su radili da i sebi izgrade kuće od cigala. Opasnog događaja sa zlim vukom su se prisjećali samo ponekad, prepričavajući kako se sve to dogodilo i šaleći se na račun vuka.

Smislili su i pjesmicu koju otad rado pjevaju pa ju se čak može i čuti, ako se pažljivo sluša dok šetate jasenovom šumom:

„Tko se boji vuka još, tri za groš, tri za groš. Vuka se ne bojim ja, tra-la-la-la-la!“

~ 74 ~

Ahilova peta

Ahilej, najveći i najcjenjeniji grči junak, bio je sin kralja Tesalije i princeze Oceana. Njegova majka, koja je pripadala obitelji bogova Olimpa, željela je da njezin sin Ahilej bude besmrtan kao i ona. Odmah nakon njegova rođenja, uronila ga je u vodu rijeke Stig, koja je imala moć da mu omogući neranjivost. Da dječak ne bi pao u vodu i utopio se, uhvatila ga je za petu, koja se tako nije smočila.

Ahilej je odrastao i postao nepobjedivi ratnik. Nosio je oružje koje je posebno za njega izradio Hefest u svojoj radionici u srcu Etne. Tim oružjem borio se protiv trojanskih junaka tijekom opsade Troje. Nitko ga nije mogao pobijediti; čarobna voda rijeke Stig štitila ga je od koplja i strijela. No, Paris, trojanski princ koji je izazvao taj rat ugrabivši lijepu Helenu, znao je kamo treba gađati nepobjedivog junaka.

Naoružan lukom i strijelama, ciljao je ravno u petu. Tako je ubio Ahileja, kojemu su bogovi podarili kratak, ali veličanstven život, i kojega će se zauvijek pamtiti kao najvećega među junacima.

I danas se koristi izraz Ahilova peta kada se želi izraziti nečija slaba ili osjetljiva točka.

Arijadnina nit

Arijadna je bila kći kretskog kralja Minosa, koja je pomogla Tezeju, sinu atenskog kralja Egeja, da izađe iz labirinta.

Kad je kralj Minos zaratio s Atenom, zahtijevao je da se atenske djevojke i mladići žrtvuju Minotauru (mitološko čudovište), kojeg je Minos držao u labirintu. Tezej se javio da će ubiti čudovište. I pored molbi svoga oca da ne ide, Tezej je pošao sa mladim žrtvama na Kretu. Kad su stigli, Arijadna je vidjela zarobljenike i stasitog Tezeja i zaljubila se u njega.

Potajno je otišla do njega i dala mu mač i jedno klupko vune kojim je slijedio vlastiti trag prolazeći labirintom. Tezej je ubio Minotaura magičnim mačem koji mu je dala Arijadna te je pustio ostale Atenjane iz labirinta.

~ 75 ~

Dedal i Ikar

Dedal je bio obrtnik i izumitelj, koji je za kralja Minosa načinio labirint u kojem je Minos skrivao strašnog Minotaura, čovjeka s glavom bika. Kada je Tezej svladao Minotaura i pobjegao iz labirinta, kralj je odlučio kazniti Dedala, jer mu je ovaj obećao da se iz labirinta nitko ne može izvući.Tako je Minos Dedala i njegova mladog sina Ikara dao zatvoriti na vrhu velike kule koja je nadvisivala labirint.

Dan za danom Dedal i Ikar gledali su more iz svojeg samotnog tornja. U posjet su im jedino dolazile ptice koje su slijetale na zidove tornja kako bi mitarile svoje perje. Gledajući u ptice, Dedalu sine ideja kako će on i sin napustiti toranj. Dedal je počeo skupljati perje koje je ostajalo iza ptica. Pažljivo je vezao pera zajedno, od najmanjeg do najvećeg. Veća je osiguravao nitima, a manja voskom te su tako gotovo bila jednaka ptičjim krilima. Tako je za godinu dana Dedal načinio dva para lijepih i velikih krila.

Pričvrstio je krila Ikaru i sebi za ramena te podučio mladog Ikara kako da maše krilima: "Drži se uvijek mene. Što god činio, nikada nemoj letjeti preblizu moru, jer će ti se smočiti pera. Isto tako, nikada nemoj letjeti previsoko i preblizu Suncu, jer će ono rastopiti vosak kojim su pera zalijepljena."

I tako su poletjeli. No, mladić je bio neoprezan. Kad su nadletjeli otoke, Ikar je počeo letjeti sve više i više da bi dostigao nebesa. Osjećao se sve sretnijim i potpuno je zaboravio na očev savjet. Sunce je zagrijavalo vosak i topilo ga, a perje je počelo otpadati s krila. Kad su se pera razdvojila, Ikaru više nije bilo spasa. Pao u more i potonuo u njegovim dubinama.

Dedal je pun bola odletio na Siciliju, gdje je sagradio hram bogu Apolonu kojemu je zauvijek darovao svoja krila. Zarekao se da ih više nikada neće upotrijebiti.

~ 76 ~

Prometej

Prometej i Epimetej su bili braća Titani, jedini koji su bogovima pomagali u borbi protiv Titana i njihovom svrgavanju sa vlasti nad svijetom. Nakon pobjede bogova, Zeus ih je nagradio dajući im da stvore život na Zemlji.

Epimetej je upotrijebio bačve u kojima su bili razni sastojci i stvorio je životinje, a Prometeju je na raspolaganju ostala samo bačva gline. Ipak, on je odlučio stvoriti bića savršenija od Epimetejevih životinja. Od gline je oblikovao dva bića po izgledu nalik Zeusu i Heri, te im je u grudi umetnuo sve osobine Epimetejevih bića. I njegova su bića jela, spavala, množila se i rađala, ali bila su jednaka Epimetejevim. Zato on zatraži pomoć od božice Atene, koja je njegovim bićima udahnula malo božanskog daha, tako da su ona sada mogla misliti, pričati, raditi i moliti se bogovima.

U početku su bogovi ova bića samo iskorištavali. Stoga im je Prometej dao nadu, obdario ih snagom i podučio ih mnogim vještinama. Gledao je svoja stvorenja kako se smrzavaju i odlučio im je dati i vatru. Potajno je uzeo vatru od bogova i donio je ljudima u svome štapu.

Kako su ljudi, zahvaljujući brojnim vještinama postali moćniji, prestali su poštovati bogove. Sve je to naljutilo vrhovnog boga Zeusa.

Naredio je slugama da odvedu Prometeja ga na kraj svijeta gdje ga je bog Hefest prikovao za stijenu. Kako to nije slomilo Prometejev ponos, Zeus ga je prikovao za planinu Kavkaz gdje je ljeti trpio žegu, a zimi strašne mrazeve. Prometej i dalje nije htio moliti za milost. Dugo se nadao da će ga spasiti ljudi, no jednog je dana došao Heraklo i oslobodio ga njegove muke. Zbog tog što je Heraklo bio Zeusov sin i s ocem je dogovorio razmjenu za Prometeja, Zeus je Prometeja primio natrag na Olimp, ali je Prometej i dalje je morao sa sobom nositi stijenu na koju je bio prikovan.

~ 77 ~

Apolon i suncokret

Klitija je bila morska nimfa, princeza zaljubljena u Apolona, boga Sunca, glazbe i muške ljepote. Vidjela ga je sasvim slučajno, jedne blage noći, dok je mjesec obasjavao prozore njene odaje. Bio je samo sjena u daljini koja se pretvorila u najljepše i najmilije biće koje su njezine oči ikada vidjele. Ali, Apolon nije dolazio svake noći da bi vidio nju. Njegovo srce je kucalo za njezinu sestru Leukoteju.

Klitija je živjela iz dana u dan, sama i odvojena od vanjskog svijeta, ne gubeći nadu. Čeznula je i iščekivala dolazak voljenog Apolona, a kad on nije dolazio, ona je od ljubomore zamrzila svoju sestru i otkrila ocu sestrinu tajnu ljubav. Leukoteja je bila okrutno kažnjena, a Apolon to nije mogao oprostiti Klitiji. Shvativši što je učinila, Klitija je jedno jutro, tugujući umrla. Apolon ju je pretvorio u Suncokret, koji će svaki dan slijediti Sunce, ali će noću spuštati svoju glavu prema zemlji...

Druga verzija kaže da je Klitija pobjegla u pustinju, gdje je bila bez hrane i vode. Tamo je cijele dane promatrala Sunce, u očekivanju da se Apolonove kočije ipak vrate. U čekanju je umrla, a poslije smrti se pretvorila u suncokret. Noge su joj postale suncokretova stabiljka, njezino lice je postalo cvijet, a njezina zlatna kosa - latice. Tako je Klitija i nakon smrti nastavila stalno gledati u Sunce, čiji je vladar bio njena ljubav.

Pandorina kutija

Pandorina kutija je bila posuda svih zala. Nosila ju je Pandora, prva žena koju je Zeus poslao ljudima, kao kaznu.

Nakon što je Prometej bogovima ukrao vatru i dao je ljudima, Zeus je naredio ostalim bogovima da načine ženu.

Bogovi s Olimpa darivali su je raznim osobinama, pa ju je tako Hera obdarila znatiželjom. Hermes joj je dao posudu i odveo je Prometejevom bratu, Epimeteju, kojega je Prometej upozorio da ne prima nikakve darove od bogova.

No, Epimetej se zaljubio u Pandoru, primio ju, ali joj je ipak naredio da ne otvara posudu koju je donijela sa sobom. Znatiželja je ipak prevladala, te je Pandora posudu otvorila, a iz nje su izašla sva zla svijeta, koja su gotovo uništila čovječanstvo koje je do tada živjelo u blagostanju. Pandora je posudu brzo zatvorila, a unutra je ostala samo nada. Svijet je bio vrlo hladan i turoban, a onda je Pandora opet otvorila kutiju te je nada izletjela van. Tako je čovječanstvo i u zlim vremenima imalo nadu.

~ 78 ~

Afrodita i zlatna jabuka

Na Olimpu se odvijalo vjenčanje između Tetide, kćeri boga mora, i Peleja, kralja Ftije. Na vjenčanje nije bila pozvana Erinija, boginja nesloge, koja je svima bila mrska. Razljućena jer nije bila pozvana, usred same svečanosti zavitla u dvoranu zlatnu jabuku na kojoj je bio urezan natpis: "Najljepšoj boginji."

Ubrzo su se boginje počele prepirati koja je od njih najljepša i kojoj je namijenjena zlatna jabuka. Da bi razriješio ovaj spor, Zeus preda jabuku mladom trojanskom princu Parisu, jer je želio da on odabere najljepšu djevojku.

- Ako odabereš mene - reče Hera - učinit ću da postaneš najmoćniji čovjek na svijetu!

- Ako prosudiš da sam ja najljepša - reče Atena - postat ćeš najsrčaniji među ratnicima!

- Ako meni daš jabuku - Afrodita mu umilnim glasom šapne u uho - naći ću način da oženiš najljepšu djevojku na svijetu!

Paris, koji je bio mlad i romantičan, odabere Afroditin dar. Ubrzo se zaljubio u grčku princezu Helenu i tako izazvao strašan Trojanski rat.

Trojanski konj

Grad Troju je deset godina opsjedala grčka vojska. Nakon brojnih teških bitaka, Grci su se umorili od borbe i htjeli su se vratiti u svoju domovinu. Među vojskovođama je bio i jedan osobito domišljat čovjek, a zvao se Odisej. Obzirom da nisu uspjeli silom zauzeti Troju, Odisej je smislio plan. Sagradili su ogromnog, šupljeg drvenog konja i ispunili ga grčkim ratnicima.

Ostatak grčke vojske je tobože napustio bojište, a u stvari su se sakrili iza planine.

Ujutro su Trojanci s visokih zidina vidjeli da su Grci napustili svoj logor na obali. Umjesto neprijateljskih šatora, stajao je samo divovski drveni konj. Pomislili su da su ga Grci ostavili kao znak mira i uveli su ga unutar zidina.

Kad se spustila se noć, dok su Trojanci spavali, na boku goleme drvene životinje otvorila su se vratašca i kroz njih je izašla četa grčkih vojnika, naoružanih do zuba. Otvorili su vrata zidina i svojim suborcima, koji su se brodovima vratili na obalu. Za samo nekoliko trenutaka, Troja je bila u plamenu.

~ 79 ~

Orfej i Euridika

Orfej je bio sin Apolona i Muze epske poezije, od kojih je naslijedio dar čudesnog sviranja na liri i prekrasan glas. Volio je prelijepu nimfu Euridiku i kad su se vjenčali, njihova sreća je bila potpuna.

Ali, Euridiku je ugrizla zmija i ona je umrla. Orfej je bio neutješan. Bio je toliko očajan da je odlučio otići na drugi svijet i pokušati spasiti Euridiku. Tamo je vladarima pjevao za izbavljenje svoje voljene. Ganuti njegovom pjesmom odlučili su pustiti Euridiku nazad na Sunčevu svjetlost uz jedan uvjet; kad se bude vraćao, Orfej se ne smije okrenuti za Euridikom koja je trebala pratiti njegove stope.

Krenuvši polako, Orfej, mučen velikom čežnjom da vidi lice svoje voljene i zabrinut jer nije čuo njezine korake, prekršio je postavljeni uvjet. Euridika je vraćena nazad i Orfej ju je izgubio zauvijek.

Sizifov posao

Sizif je bio kralj Efira (Korinta). Slovio je kao najlukaviji i najmudriji čovjek na svijetu, koji je nekoliko puta nadmudrio i same bogove. Varao je, bio je pohlepan i zao.

Uspio je doživjeti duboku starost, ali ga je Zeus kaznio nakon njegove smrti. Sizif je dobio zadatak da zauvijek mora gurati veliku stijenu do vrha brijega, ali prije nego što stigne do vrha, kamen se otkotrlja natrag te Sizif mora početi iznova.

Stoga se danas koristi metafora "Sizifov posao" za uzaludan posao ili besmislene radnje.

~ 80 ~

Kralj Mida

Kralj Mida bio je pohlepni Frigijski kralj koji je za sebe mislio da je jako mudar, pa je često upadao u nevolje. Tako je jednom učinio uslugu bogu Dionizu, a ovaj mu je omogućio da se sve što dotakne pretvori u zlato. Mida je postao silno bogat, no uskoro je shvatio da ne može ni piti niti jesti, jer se i hrana koju bi dotakao pretvarala u zlato. Mida je danima i noćima molio Dioniza da ga oslobodi tog njegovog dara, sve dok se na kraju Dioniz ipak nije sažalio i rekao mu:

"Želiš li se osloboditi dara koji sam ti poklonio, idi na izvor rijeke Paktola i u njemu se okupaj. Izvorska voda Paktola isprat će s tebe svu pohlepu zlata."

Mida je poslušao savjet i konačno bio oslobođen, a rijeka Paktola još i danas u svojim vodama nosi zlatne grumene.

Potom je jednoga dana kralj Mida prolazio šumom i naišao na natjecanje u sviranju između Apolona, boga glazbe, i Pana, boga šume. Apolon je svirao u svoju liru, a Pan u frulu. Iako je Apolon pobijedio, kralj Mida je glasao za Panovu svirku. Apolon se uvrijedio i rekao:

"Po meni, tvoje te uši varaju. Kaznit ćemo ih!" I istog trena je učinio da su Midi narasle magareće uši!

Kralj Mida je otišao svom brijaču i rekao da mu napravi frizuru koja će sakriti magareće uši i da čuva tajnu, Mida je nosio i krunu napravljenu tako da mu skriva uši. Brijač nakon nekog vremena nije više mogao čuvati tajnu, pa je iskopao rupu i u nju šapnuo:

"Kralj Mida ima magareće uši."

Odmah je zatrpao rupu, ali je na tom mjestu iznikla trska koja je to došapnula drugoj trsci. Uskoro su i ptice čule novost i prenijele je čovjeku koji je razumio njihov jezik. Od toga dana, svugdje se moglo čuti: "Kralj Mida ima magareće uši!".

~ 81 ~

Narcis i Eho

Narcis je bio toliko lijep mladić da bi se svaka djevojka istog trena zaljubila u njega. No, Narcis je bio bezosjećajan i nije volio nikoga osim samoga sebe.

Eho je bila planinska nimfa prekrasnog glasa, koja je voljela govoriti pa tako i ogovarati. To je razljutilo božicu Heru pa ju je kaznila tako da može ponavljati samo posljednje riječi rečenica drugih ljudi, a sama nije mogla govoriti.

Jednoga dana, Eho je srela Narcisa i zaljubila se u njega. Budući da nije mogla razgovarati s njim, slijedila ga je samo da ga vidi, ali dovoljno daleko da ne bude viđena.

Kad se Narcis izgubio i povikao: "Ima li koga ovdje?", Eho je uzvratila: "Ovdje, ovdje, ovdje..."

Narcis je zatražio osobu koja mu se javila da se pokaže, pa je Eho to i učinila. Nije mogla govoriti, ali mu je rukama pokazala koliko ga voli. Narcis ju je odbio, a Eho je slomljena srca molila Afroditu da je usmrti. Njezina je molitva uslišena, ali se Afroditi svidio njezin glas pa ga je pustila da zauvijek živi kao jeka (eho).

Narcis nikad nije mislio na Eho, ili bilo koga drugoga. On je volio samo sebe. Ljubomorne nimfe su se obratile božici Afroditi i rekle joj kako je Narcis prezreo i njezine darove. Stoga božica Afrodita učini da Narcis osjeti što to znači kad mu netko koga voli, ne uzvraća ljubav. Narcis je otišao u visoka brda i naišao na jezerce s bistrom vodom. Kleknuo je da se napije vode i po prvi put ugledao svoj lik kao u zrcalu. Očaran tim lijepim licem, zaljubio se. Poželio je poljubiti i dotaći tu ljepotu, ali se voda svaki put zatalasala pa se lik pojavljivao i nestajao. Tada Narcis reče:

"Ako te ne smijem dotaći, dopusti bar da gledam tvoje lijepe oči".

Slika ga je netremice gledala, a Narcis se tako jako zaljubio u lijepu sliku u vodi da više nije htio otuda otići. Tako mu je protekao čitav život.

Kad su ga nimfe pošle tražiti, našle su samo jedan lijepi cvijet, nagnut nad vodom. Taj cvijet nazvale su narcis.

~ 82 ~

Atena i Posejdon - Kako je nastala maslina

Posejdon, bog mora i Atena, najmudrija Zeusova kćer natjecali su se tko će biti zaštitnik novog i neimenovanog grada. Dogovorili su se da će svaki od njih dati građanima jedan dar te će oni izabrati koji im je draži.

Posejdon je zabio svoj trozub u tlo te se pojavio izvor koji je ljudima dao vodu i mogućnost trgovanja, ali voda je bila slana i nije bila za piće.

Atena pak zabode svoje koplje u golu klisuru i ubrzo na tome mjestu nikne biljka koja je odmah počela zelenjeti - maslina.

Građani su prihvatili maslinu, jer im je stablo donosilo ulje, drvo i hranu. Atenu su proglasili svojom zaštitinicom, a grad nazvali Atena.

Heraklo i Atlant

Heraklo je bio poznati grčki junak, sin Zeusa i Alkmene. Među mnogim Heraklovim pustolovinama, posebno se izdvaja dvanaest zadataka koje mu je nametnuo mikenski kralj Euristej. Zadaci su Heraklu bili uvjet za dolazak na Olimp i dobivanje besmrtnosti.

Jedanaesti zadatak koji je Heraklo morao izvršiti bio je donijeti Hesperidine zlatne jabuke. Zlatne jabuke su rasle u vrtu koji su čuvale nimfe Hesperide i strašan zmaj. Nerej iz rijeke Po savjetovao je Heraklu da zamoli za pomoć Atlanta. Atlant (Atlas) je bio jedan od Titana koji su se borili protiv Zeusa, pa je za kaznu morao držati nebeski svod.

Div Atlant bi učinio sve da se malo odmori od svog teškog posla, pa se ponudio da će sam ubrati jabuke ako mu Heraklo pridrži nebeski svod. Heraklo je znao da jabuke čuva zmaj Ladon koji nikad ne spava te je pristao. Atlant je donio jabuke, a obzirom da se nije htio vratiti svojem starom poslu, ponudio se da ih odnese u Mikenu. Heraklo je prozreo njegovu lukavost. Rekao je Atlantu da samo na trenutak pridrži svod dok sebi ne napravu podlogu za rame, jer ga boli zbog velikog pritiska. Potom je Heraklo uzeo jabuke i zaputio se prema Eristeju, a Atlas je teret morao nositi i nakon svoje smrti.

* Po divu Atlantu (Atlasu) je naziv dobila zbirka zemljopisnih karata.

~ 83 ~

Legenda o čaju

Legenda o čaju stara je više od 4000 godina, a kaže da ga je prvi otkrio kineski car Shen Nung.

Car je vjerovao da ga prokuhana voda može zaštititi od raznih bolesti. Na jednom od njegovih mnogobrojnih lovačkih izleta, godine 2737. pr. Kr., car je htio prokuhati nešto riječne vode. Dok je voda tako stajala do careva dolaska, vjetar je slučajno dopuhao par listića sa obližnjeg grma. Ubrzo se vrtom proširio opojan miris koji je privukao cara. Radoznalo je popio nekoliko gutljaja tekućine i bio je oduševljen aromom, a i vrlo brzo je osjetio osvježenje. Umor od dugotrajnog lova je nestao. Otada je pijenje čaja sa listićima te biljke bio obavezan ritual.

Druga verzija kaže da je caru Shen Nungu vjetar slučajno nanio nekoliko suhih listova s obližnjeg grma, koji su upali u kipuću vodu. Snažan osvježavajući miris počeo se širiti zrakom. Car je bio znatiželjan te je otpio nekoliko gutljaja... i poklonio se novom napitku.

~ 84 ~

Legenda o Zagrebu1. legenda:

Jednom davno, na mjestu današnjeg glavnog trga u Zagrebu, nalazio se izvor vode (današnji zdenac Manduševac). Pokraj tog izvora je stajala djevojka Manda. U tom trenutku, onuda je prolazio vitez na konju, koji je bio toliko umoran i žedan da je uspio samo izgovoriti: "Mando, dušo, zagrabi!"

Prema toj izreci su Zagreb i Manduševac dobili ime (Manduševac od "Mando, dušo", a Zagreb od "zagrabi").

2. legenda:

Kći kralja Krešimira, Manduša, bila je zaljubljena u bana Dobromira, kojeg je smatrala svojim vitezom i zaštitnikom. Manduša je imala i čudesne moći nad vodama, pa je tako jednom, kad su njih dvoje otplovili i sakrivši se u jednu uvalu ostali bez pitke vode, uz pomoć rašljaste grane pronašla vodu. Nedugo poslije, mađarski je kraljević Emerik zaprosio Mandušu. Kralj Krešimir mu je radi mira odlučio dati ruku svoje kćeri. Kad je Maduša čula kakva joj je sudbina namijenjena, tri dana je gorko plakala.

Kralja Krešimira je mučila savijest, pa je odredio da ban Dobromir prati kraljevnu Mandušu na putu do njezinog budućeg muža. Kad su došli blizu rijeke Drave, Manduša i Dobromir su u tuzi shvatili da će se uskoro morati rastati, ali tada su saznali da je mađarski kraljević Emerik mrtav.

Pošli su natrag. Suša je toga ljeta i rijeke pretvorila u blatne ceste, a presušili su i potoci u šumovitom kraju kojim su putovali prema Savi. Strašno su žeđali. Napokon je ban Dobromir zamolio Mandušu da im pomogne. Manduša je ponovno uzela rašljastu granu i kad se na jednom mjestu grana zatresla, Manduša je uzviknula:

"Zagrebite!" Ubrzo se ukazala voda, prozirna i hladna.

Te je noći ban rekao Manduši:

"Tu gdje panonska ravnica utječe u zapadna brda, trebalo bi podignuti grad."

Manduša se složila i upitala ga kako će se taj grad zvati. Dobromir joj je odgovorio da zna samo da će se izvor kojega je pronašla zauvijek zvati po njezinom imenu, Manduševac i upitao je što je ono uzviknula prije no što su počeli kopati. Manduša je rekla:

"Zagrebite..., mislim da sam tako rekla.",

a Dobromir je uzviknuo: "Onda nek se grad zove Zagreb!"

~ 85 ~

Legenda o „cica-macama“Prije mnogo proljeća, mama mačka je plakala na obali rijeke jer su njeni mačići, naganjajući leptire, upali u rijeku. Vrbe na obali rijeke čule su njen plač i odlučile spasiti mačiće. Spustile su svoje duge grane za koje su se mačići uhvatili i tako ih izvukle na obalu. Otad, prema legendi, svakog proljeća vrbove grane dobivaju sićušne pupoljke koje podsjećaju na mačje krzno.

Legenda o sv.JurjuLegenda govori da je nekoć postojao mladi i plemeniti vitez Juraj. Jako je volio pomagati ljudima, a posebno je volio životinje. Juraju je bila draga sva priroda i cvijeće, i drveće, i male, i velike životinje. Često je jahao na svom konju diveći se čarima šuma, polja, potočića i svega što ga je okruživalo.

Jednoga dana Juraj je čuo da je u nevolji neka daleka zemlja. Zemlju je napao veliki zmaj koji je uništavao sve što su stanovnici te zemlje radili - trgao im je cvijeće, gazio sa svojim velikim stopama po pšenici, tjerao im je životinje i jako su ga se bojali. Ono što ih je najviše uplašilo bilo je to što im je oteo princezu koju su jako voljeli.

Juraj im je odlučio pomoći. Otputovao je na svom konju do te zemlje i pronašao strašnog zmaja. Prvo ga je lijepo zamolio da ne uništava ono što su drugi ljudi stvorili zajedno s prirodom, ali zmaj ga nije želio slušati nego je još i vatru rigao na njega. Kad je Juraj vidio da je život mlade princeze u opasnosti, snažno se nabacio kopljem na zmaja i ranio ga tako da je ovaj netragom nestao iz zemlje koja je ponovno postala sretna.

Ljudi su jako voljeli Jurja koji je postao junak.

~ 86 ~

Legenda o nastanku Plitvičkih jezera

Teška sparina morila nekoliko nedjelja poljane i gore. Ljudi i životinje, livade i vrtovi čeznuli su za okrijepom, blagom kišicom. Sama Crna Rijeka, koja je veselo žuborila između strmih litica, bijaše se osušila. Samo u malim kamenitim izdubinama podržavala se po koja kap vode, koju su posvuda tražile sitne ptice, da utažu ljutu žeđ. Povenula bila i trava kraj obale, koja je prije vrlo bujno rasla. Izdaleka i bliza dolazio narod ovamo, jer je bio naučen da kod Crne Rijeke nađe vode i okrijepe. Badava je narod molio i vapio za blagom kišicom.

Nebo se ne htjede smilovati… Na to se ukaže u dolini sadašnjih Plitvičkih Jezera Crna Kraljica sa sjajnom pratnjom. Ona je u vrletnom Velebitu imala svoje vilinske dvore, te je katkada dolazila u plodonosne ravnice Ličkoga Polja i Gacke Doline, gdje je svojom dobrotom usrećivala narod.

Narod zavapije kraljicu za pomoć, za vodu, jer će skapavati od žeđi i narod i blago, a propasti i žita i livade. Kraljica se smilova i obeća dati vode u obilju. Uz grmljavinu i bljesak spusti se za tinji čas na zemlju silna kiša, koja je okrijepila ljude i životinje, polja i livade. Kiša je padala cijelu noć, a voda je sve više rasla… dok nije stvorila trinaest jezera u koritu Crne Rijeke, a od njih je prvo jezero nazvano Prošćanski po „prošnji“ naroda za vodu.

Marljive ruke zahvalnoga naroda uzeše tada nositi na brijeg kamen po kamen, te se je domala na vrhuncu brijega nad Kozjakom dizao ponosit kraljičin dvor. Narod je bio sretan i zadovoljan, a Crna Kraljica je poput bijele vile bdjela nad onim krajem radujući se i sama Plitvičkim Jezerima. – Poslije se dvor nad Kozjakom zapustio malo po malo, jer se, kako kažu, kraljica povukla u podzemne vilinske dvore kod Galovca i Okrugljaka. Puk je išao na poklonstvo na ta mjesta i molio kraljicu da mu se pojavi ili da dade kakav znak od sebe, da je živa. Odjednom dignu se voda iz Galovačkog jezera i stade se velikim bukom prelijevati preko pećine.

Jednom opet nasta pogibao za čitavu okolicu od velikoga povodnja. Silan vihor diže se naglo te stade rušiti drvlje i kamenje. Sa brijegova tekli su od velike kiše curkom potoci i nosili mutnu vodu u jezera. Činilo se da je došao sudnji dan. U smrtnom strahu zatraži narod opet pomoć u svoje dobre majke ‚Crne Kraljice‘.

Munja bljesnu uzduhom, vihori i kiše stadoše se utišavati, a na vodopadu Galovca ukaza se čarobno svijetlo, ukaza se obožavana kraljica te reče umiljatim glasom: ‚Narode, ti si dobar, vjeran i odan svojoj zemlji i svome kralju; poslušan si i ustrajan, ali ćeš biti dugo na straži kršćanstva i boriti se za vjeru i domovinu. Stoga ću ja opet k tebi doći, a s mojim će ti dolaskom sinuti sunce ljepše budućnosti. Onda neće biti zapušteni tvoji hladoviti gajevi i lijepe doline; otada će k tvojim divnim Plitvičkim Jezerima u pohode dolaziti gospoda iz svega svijeta.

~ 87 ~

Legenda o kamenim svatovimaNekoć davno, prije mnogo godina, pod vrletnim Susedgradom, živjeli su mlinar, mlinarica i njihov sin jedinac. Živjeli su sretno i ničega im nije nedostajalo. Njihov sin se zaljubio u lijepu, siromašnu djevojku koja se zvala Janja, ali je to neko vrijeme tajio od roditelja.

Jednoga dana je majka mlinarica rekla svome sinu kako je već odrastao i kako mu je vrijeme za ženidbu. Tada joj je sin priznao; Jesam, majko, zaljubljen sam, u lijepu, mladu, bijelu Janju.

Mlinarica se jako razljutila i vikala je na sina jer se on, tako bogat, zaljubio u siromašnu djevojku. Tada je došao mlinar i zapovijedio mlinarici da šuti. Rekao je sinu da je njegova volja koju će djevojku uzeti za ženu i neka se slobodno oženi Janjom.

Na dan vjenčanja je mlinarica ostala u kući kuhati ručak za svatove. Bila je srdita.

Kad su svatovi došli pred kuću, mlinarica je stala na vrata i povikala;

„Pogodi me strijela mahom ak' mi Janja bude snahom! A ti, družbo, na toj stijeni kamenom se okameni!“

Kroz selo je protutnjila strijela i okamenila svatove i cijelo selo. Od tada je stari, vrletni Susedgrad - kamen.

~ 88 ~

Djed i repa

Jednom davno u malenoj kućici živjeli djed i baka. Uz njih su živjele i životinje. Na svojoj maloj farmici imali su psa, mačku, guske, patke, kokoši, krave i miša. Jednog dana ustane baka iz kreveta i kaže:

„Mislim da je vrijeme da posadimo vrt!“

Tako je baka uz pomoć djeda posadila u vrt grašak, mrkvu, rajčicu, papriku i na kraju repu. Te noći padala je kiša, a nedugo nakon toga i prvi usjevi su niknuli iz zemlje. Jednog kasnoljetnog jutra ustane djed i kaže:

“Vrijeme je da poberemo naše usjeve!“

Sada je uz pomoć bake djed ubrao svoje plodove. Na kraju su išli pobrati repu. Kako su bili sve bliži kraju reda repe, djed je ugledao i posljednju koja je bila golema.

Djed je okušao izčupati repu. „Povuci, potegni, izčupati je ne mogu!“ kazao je djed. Djed u pomoć pozove baku. Tako je baka za djeda, a djed za repu: „Povuci, potegni, izčupati je ne mogu!“ Sjetila se baka da pozove mačku.

Tako je mačka za baku, baka za djeda, djed za repu: „Povuci, potegni, izčupati je ne mogu!“ Sjetila se mačka pa pozove psa.

Tako je pas za mačku, mačka za baku, baka za djeda, djed za repu: „Povuci, potegni, izčupati je ne mogu!“ Sjeti se tada pas da pozove krave.

Tako su krave za psa, pas za mačku, mačka za baku, baka za djeda, djed za repu: „Povuci, potegni, izčupati je ne mogu!“ Sjeti se jedna krava pa pozove guske.

Tako su guske za krave, krave za psa, pas za mačku, mačka za baku, baka za djeda, djed za repu: „Povuci, potegni, izčupati je ne mogu!“ Sjetila se jedna guska pa pozove patke.

Tako su patke za guske, guske za krave, krave za psa, pas za mačku, mačka za baku, baka za djeda, djed za repu: „Povuci, potegni, izčupati je ne mogu!“ Sjeti se patka pa pozove kokoši.

Tako su kokoši za patke, patke za guske, guske za krave, krave za psa, pas za mačku, mačka za baku, baka za djeda, djed za repu: „Povuci, potegni, izčupati je ne mogu!“ Ni to nije pomoglo da izčupaju repu. Sjeti se baka pa ode kući.

Uzela baka komadić sira i stane pred mišju rupu. Uskoro iz nje izlazi miš i baka ga uzme da i on pomogne.

Tako je miš za kokoši, kokoši za patke, patke za guske, guske za krave, krave za psa, pas za mačku, mačka za baku, baka za djeda, djed za repu: „Povuci, potegni...i“ izčupali su repu. Tako su svi popadali jedni na druge.

Repa je bila jako velika tako da je baka navečer napravila kolače od repe. Svi su omastili brk, pa čak i mali miš.

~ 89 ~

Plesna haljina jedne snježne pahulje

Svake godine otprilike u ovo doba godine kada se svi spremamo za dolazak Božića i na nebu se sprema doček najdražeg nam doba godine. Možda se nikada niti ne sjetimo pogledati u nebo i zapitati se da li i oblaci i pahulje i sve što se gore nađe slavi Božić. Oblaci šiju najljepše tkanine kapljicama vode da zablistaju što najbolje mogu u plesu do nas na zemlji.

Kada oblaci završe svoj posao i nestašni vjetar zaigra svoj ples, u roju poput pčela počinje njihov tihi, a raskošni ples. No, ove godine jedna mala kapljica nije uspjela dobiti svoju malenu haljinicu. Njoj je ovo bila prva godina u kojoj je trebala doplesati do zemlje, ali su svi bili toliko zaokupljeni svojim haljinama da nisu ni obraćali pažnju na nju.

Tužna što neće dobiti svoju haljinicu na vrijeme zavukla se u kutak jednog oblaka i stala plakati. Toliko je plakala da je nastala još veća kapljica nego što je bila pa je postala toliko teška da je oblak više nije mogao držati. Odjednom je počela padati, a ostale pahulje koje su dobile svoje haljinice su bile toliko zanesene da su pomislile kako je došlo vrijeme da krenu u svoj ples pa se upute za malenom kapljicom.

Malena kapljica je od prevelike težine toliko brzo padala da ju ni vjetar nije mogao zavijoriti, ali se toliko ohladila da se počela smrzavati i bila je veća i ljepša od svih pahuljica koje su se toliko pripremale za ovaj ples. Odjednom je počela i sporije padati. Bila je jako sretna jer je ipak i ona dobila svoju haljinicu.

Umorne pahulje su nakon dugog plesa sletjele na zemlju i svaka je našla svoje mjesto na kojem će dočekati sunce koje će ju otopiti i ponovno vratiti u oblak. Jedna je sletjela na putić, druga je završila na prozoru, jedna je upala u dimnjak, jednu je progutao dječak, a mala pahulja je našla svoje mjesto na novonastalom snjegoviću gdje će ostati dok se ne otopi sav snijeg.

~ 90 ~

Maša i medvjed

Nekada davno živjela jedna djevojčica koja se zvala Maša i jednog dana mama je pošalje u šumu da donese šumskih jagodica i cvijeća, ali joj kaže da pazi kuda ide, da ne bi skrenula sa staze. I Maša krene.

Usput je brala cvijeće, jagodice, i gledala leptiriće, a kada se okrenula za sobom vidjela je da je skrenula sa šumskog puta. Sjela je na travu i počela plakati. Odjednom se tu pojavi jedan medvjed, koji je upita:

„Djevojčice tko si ti i zašto plačeš?“

Maša ispriča sve što joj se dogodilo i medo joj predloži da ide sa njim svojoj kući, da mu kuha i da mu pere rublje. Pošto nije znala put do kuće, Maša pristane. Bila je ona neko vrijeme kod mede, ali se jako zaželi svoje mame i tate i odluči prevariti medu kako bi se vratila kući. Napravi kolače i zovne medu k sebi:

„Medo, da li bi htio odnijeti ove kolače mojoj mami, ja sam je jako poželjela i voljela bi da me se sjeti. Ali ne smiješ otvarati košaru i pojesti kolače. Ja ću se popeti na krov kuće i gledat ću za tobom.“

Medo pristane, i dok je on otišao spremiti se, Maša se sakrije u košaru sa kolačima. Krene medo kroz šumu i umori se, ugleda jedan panj, pa kaže:

“ Jako sam se umorio. Sjest ću na panjić, pojest ću kolačić.“

A Maša to čuje pa povika iz košare:

„Vidim te Medo, vidim!“

Medo se uplaši, zgrabi onu košaru i potrči dalje. Ide on tako kroz šumu ide, i opet poželi se odmoriti, pa reče: „Sjest ću na panjić, pojest ću kolačić“

Maša iz košare vikne:

„Vidim te Medo, vidim!“

Medo opet pobjegne. Kada je bio baš daleko od kuće reče:

“ E sada sam daleko, Maša me ne može vidjeti sa krova, sjest ću na panjić, pojest ću kolačić“

Maša opet iz korpe vikne:

“ Vidim te Medo, vidim!“

Uto medo dođe pred Mašinu kuću i iz kuće izađu njeni mama i tata i pas njen počne lajati na medu. Medo se uplaši, baci onu košaru i pobjegne. Maša izađe iz košare, zagrli se sa mamom i tatom i obeća da više nikada neće ići sama tamo gdje ne bi trebalo.

~ 91 ~

Plesna haljina žutog maslačka

Svake godine, u isto vrijeme, cvijeće priređuje raskošni ples do zore. Slavuji pjevaju svoju pjesmu, miševi sviraju u orkestru, vjeverica bubnjeve. Bez obzira što se to događa svake godine, mi ljudi teško možemo saznati kada i gdje će se ples točno odviti. Za ovu priču znao je samo jedan svjetlokosi dječak koji je volio cvijeće i životinje.

Sve cvijeće se cijele godine pripremalo za taj poseban događaj. Ruže, potočnice, visibabe i jorgovani pripremili bi svoje najbolje oprave kako bi na dan plesa bile najljepše. No, postoji jedan cvijet koji ne miriše kao ostalo cvijeće, ne prodaje se u trgovinama, ne bere se po šetnjama, a ni vrtlari ga ne vole. To je maslačak.

Jedne je godine maslačak bio jako tužan i po cijele je dane plakao u jarku. Primijetila ga je bubamara i upitala ga zašto plače. Maslačak je odgovorio:

“Haljina mi je izgažena, ne mirišem kao ruža ili jorgovan, nemam plavu boju potočnice ni ponosno držanje zumbula. A sutra je ples. Neću da budem najružniji.”

Kako bi pomogla maslačku, bubamara je sazvala sve kukce, no nitko od njih nije mogao pomoći.

Nitko osim starog ružnog pauka koji je jeo jadne mušice i nikada u životu nije bio dobar. Jedne je noći pauk osjetio veliku usamljenost, nikada nikoga u životu nije volio, niti je itko volio njega. Htio je prije smrti napraviti nešto lijepo za nekoga. Odlučio je pomoći maslačku.

Cijelu je noć preo svoju mrežu i na kraju izatkao najljepšu prozračnu haljinu od najfinije paučine. Maslačak je bio presretan, plesao je sa svim cvijećem i životinjama. Od tada, svake godine maslačak odlazi na ples u haljini od paučine.

~ 92 ~

Alisa u zemlji čudesa

Alisina sestra je čitala Alisi priču. Alisa se igrala sa mačkom, popela se na drvo i zaspala. U njezinim fantastičnim snovima pojavi se zec. Imao je hlače, majicu i sat na ruci. Zec je kasnio i odjednom nestane u rupi. Alisa potrči za njim. Kada je ušla u sobu vidjela je stvari kako lete. Kad se spustila vidjela je kako zec ulazi kroz vrata. Pomaknula je zavjesu ali nije mogla proći kroz vrata jer su bila premala. Kvaka joj je rekla da popije vodu iz čaše na stolu te da će postati malena. Alisa je tako uradila i smanjila se.

Kvaka joj kaže da pojede djelić kolača i da će opet biti velika. Uzela je ključ i počela plakati jer više neće moći proći kroz vrata. Zatim joj je kvaka rekla da ispije ostatak vode iz bočice. Ona ga popije i smanji se. Toliko se smanjila da je upala u bočicu i plutajući prođe kroz ključanicu. Tamo je vidjela razne neobične životinje kao npr. orla koji puši lulu, dva blizanca, školjke i golemu ribu. Prošetala se malo dalje i tada spazi leptire koji imaju krila od kruha i maslaca. Zatim je vidjela crvenu ružu koja ima oči, usta i nos. Razgovarala je s njom i pošla dalje. Došla je do raskrižja gdje ima puno natpisa. Kad se odlučila na koju će stranu ići susrela je crva koji sjedi na gljivi i puši.

Crv joj je ponudio da okusi gljivu i da će postati velika. To je učinila te je opet postala velika. Tada susretne Ožujskog zeca s luckastim klobukom. Sjeli su za stol i pili čaj. Kada je Alisa krenula dalje susrela je Cerigradsku mačku koja ju je uputila kamo će ići. Alisa je stigla u kraljičin vrt i u njemu se pojavi zec s trubom a iza njega kraljica i vojnici od karata. Konji su igrali kriket – loptica je bila jež, a palica je bila ptica.

Kraljica je htjela ubiti Alisu ali ona je imala još malo kolača kojeg je pojela i opet je postala velika. Onda je počela djelovati druga strana kolača i Alisa se je opet smanjila. Počela je bježati, a vojska od karata ju je počela slijediti. Tada se od straha probudila i vidjela da je sve to bio samo san.

~ 93 ~

Bajka o ribaru i ribiciVeć trideset i tri godine živjeli su stari ribar i njegova žena jako siromašnim životom. U staroj i trošnoj kolibi na obali sinjeg mora provodili su dane skromno i samotno.

Starac je lovio ribu ne bi li on i supruga imali što za jesti. Tako je jednoga dana ulovio malenu zlatnu ribicu. Kada ju je ugledao u svojoj mreži, ona je progovorila ljudskim glasom. Molila ga je da je pusti, a zauzvrat će mu ona ispuniti bilo koju želju.

Starac je bio dobrodušan i skroman te joj se smilovao i vratio je nazad u more bez ikakve naknade i želje. No, kada je za cijeli događaj čula njegova žena, zahtijevala je od njega da se vrati nazad do mora, nađe zlatnu ribicu i poželi novo korito.

Starac je udovoljio svojoj supruzi i otišao do obale mora. Primijetio je da je mora jako nemirno. Dozvao je zlatnu ribicu i onda ispunjava njegovu želju. Pohlepna starica je dobila svoje novo korito.

No, starica ne odustaje. Sada želi i novu kuću. Starac odlazi do mora koje je još nemirnije i ponovo zove zlatnu ribicu. Ona i ovoga puta udovoljava njegovoj želji. Već kada se vratio kući, starac je imao prilike vidjeti predivnu novu kuću s novim dimnjakom i vratima napravljenima od hrastova drveta.

Misleći da sada stvarno ima sve, starac vjeruje da će njegova žena prestati sa željama. No, ona ne odustaje. I dalje starcu ne da mira i želi još više i više. Ovoga puta želi postati bogata vlastelinka i ponovo šalje starca na more. More je sada već jako uzburkano. Starac pronalazi ribicu i onda mu udovoljava i u toj želji.

Kada se vratio kući, starac je ugledao bogato odjevenu ženu koja naređuje i tuče sluge. Starca odmah pošalje u staju da joj služi.

Prošla su tako dva tjedna kada se starica ponovo polakomi. Šalje starca opet k ribici jer ovoga puta želi biti svijetla carica. Starac joj govori da je nerazumna i da prestane sa svojim prevelikim zahtjevima, ali ona ne odustaje. Iz već jako crnog mora, ponovo će izaći zlatna ribica te će starcu ispuniti i tu želju.

Tako je starica postala i bogata i moćna carica koja živi u dvorcu i služe joj sluge. Ona tjera starca iz dvora, a svi mještani mu se smiju. Sluge ga skoro i ubiju, a narod priča o tome kako se jadan starac uopće drznuo ući na dvor.

No, starica nakon nekog vremena ponovo poludi i sada želi postati vladaricom cijeloga mora, a da joj zlatna ribica uz to bude i stalno na usluzi.

Jadac starac se tada ponovo uputi na more, a tamo je već velika oluja. Starac pronalazi ribicu i prenosi joj još jednu želju svoje žene. Ribica sada ništa ne odgovori, samo mahne svojim perajama i zaroni u duboke more.

Iako ju je starac još dugo čekao, ne znajući što se dogodilo, ribica nije došla. Kada se vratio kući, ugledao je ponovo svoju staru i trošnu kolibu, a pored nje i svoju siromašnu ženu koja ga je čekala uz napuklo korito.

~ 94 ~

BambiFelix Salten

Jednoga proljeća košuta je donijela na svijet lane imenom Bambi. Bambi je bio prekrasan i svi su mu se divili, posebno svraka. Majka je uzela na sebe zadatak da pouči Bambija svemu što zna. Prvo je krenuo raditi prve oprezne korake uz nju a zatim je uslijedila i igra na livadi. Majka ga je učila o svim ljepotama i opasnostima života i kako da se od njih zaštititi.

Bambi je jednoga dana upoznao i zeca i srnu Enu koja je imala djecu Goba i Falinu. Na livadi su se prikazala na tren dva srndaća velikih rogova i majka mu je objasnila kako su to njihovi očevi koji će se pojaviti kad za to dođe vrijeme. Svaki novi dan nosi i novu pouku. Lane je saznalo da je dan preopasan za krhko biće poput njega i da je bolje kretati se noću. Upoznao je i što znači bojati se strašne oluje, ali i utjehu nježne kiše.

Odjednom nije mogao pronaći majku. nestala je. Kada ju je pošao tražiti susreo je Falinu i Goba kojima se dogodilo isto i Falina je sugerirala da su majke vjerojatno kod očeva. Majčino nestajanje bilo je sve češće i on ju je jedan od tih puta počeo očajno dozivati. Stari je iskrsnuo iz šume i prekorio ga zbog takvog dozivanja.

Svanula je divna zora. Sve je na livadi bilo mirno i životinje su provodile svoje vrijeme u slozi i harmoniji. Odjednom se čuo zaglušujući prasak groma, ili je barem Bambi tako mislio. Dao se u bijeg i na putu naišao na mrtvog srndaća. Majka ga je pronašla i trkom ga povela dalje u šumu i napomenula mu kako je to učinio On. Kada je Bambi sreo Starog smogao je hrabrosti upitati ga tko je On. Stari mu je naložio neka sam sluša, njuška i gleda i nestao.

Došla je jesen, lišće je požutjelo i počelo tiho opadati sa grana. Stižu i magle i mrazovi, obilje hrane pomalo nestaje. Odjednom je zapuhao i ledeni sjeverni vjetar koji je sa sobom donio i snijeg. Srne su se sve više družile zajedno. Došle su i neke nove Marena, Netla, Rono i Karus. Rono šepa jer ga je On ranio. Bambi je čuo strašne priče o trećoj ruci iz koje suklja plamen.

Odjednom su On i mnoštvo takvih kao On opkolili životinje i počeli ih ubijati bez milosti. Padale su i ptice i srne i zečevi, sve što je trčalo ili letjelo. Bambi se uspio spasiti samo zato jer je čuo promukli glas koji mu je govorio kuda da bježi. Iako je Bambi izvukao živu glavu majku više nikada nije vidio nakon toga dana. Preživjeli su samo Bambi, Falina, Netla i teta Ena.

Bambi je porastao i dobio roščiće koje je čistio udarajući po granju. Porastao je i u šumu je došlo proljeće. Počeo je osjećati i žudnju za svojom prijateljicom Falinom i njenim prijateljicama. Stiglo je doba za prve ljubavi. Ljeto je sa sobom donjelo i jačanje čežnje, sve je teže držati misli sabranima i pozornima. Falina je sve ljepša a i Bambi je ojačao. Karus i Rono nisu željeli da Bambi provodi vrijeme s njom, ali Bambi ih je isprebijao. Falina je bila oduševljena i izjavila mu koliko ga voli.

Nakon noći provedene u igri sa Falinom Bambi se budi ošamućen i sretan i odjednom čuje kako ga ona doziva. Potrčao je koliko su ga noge nosile, kako bi što prije došao do nje, ali tada mu se na putu ispriječio Stari. Objasnio mu je kako On koristi trikove kojima oponaša zov srna kako bi mlade srndaće namamio bliže sebi. Stari je na taj način spasio Bambiju život, a Bambi je zamolio Falinu da ga više ne doziva jer mu je nemoguće oglušiti se na taj zov.

Bambi i Falina odjednom su susreli nepoznatog srndaća. Ispostavilo se da je to bio Gobo koji je kobne noći na proplanku klonuo iscrpljen. On ga je spasio i njegovao i Gobo je sve ovo vrijeme proveo kod

~ 95 ~

Njega. Odveli su ga da vidi majku Enu. Životinje su se okupile i Gobo je započeo hvaliti njega koliko je god mogao i uvjeravati životinje da je On dobar i milostiv. No Stari ga je pogledao bolje i upitao kakva je to crta zguljene dlake na njegovu vratu. Gobo napominje kako je čast nositi Njegovu vrpcu.

Nakon nekog vremena Gobo sreće Marenu i ne odvajaju se jedan od drugog. Bambi je u to vrijeme počeo osjećati potrebu da se udalji od ostalih i kreće u potragu za Starim. Zaboravio je na oprez i izašao na livadu gdje ga je lovac nastrijelio u bedro. Bambi se srušio nemoćno i odjednom se pojavljuje Stari. Jedva ga je podigao i uspio odvuči do spasa prevarivši lovce i krvožedne pse.

Bambi se oporavlja u skrivenom skrovištu i liječi rane ljekovitim biljkama. Na trenutke se osjeća sjetno i tužno, a na trenutke ga preplavi radost. Odlučio je da će pažljivo slušati Starog i upijati njegove poduke. Uskoro ponovo stiže vrijeme lova i ranjena lisica prolazi u blizini brloga u kojem se skrivaju Stari i Bambi. Uspjela se izderati na psa da je izdajica i bijednik koji služi Njemu, prije no što ju je pas usmrtio.

Jednoga dana Stari je poveo Bambija do mjesta na kojem je ležao ubijeni lovokradica. Stari je objsnio Bambiju shvaća li sada da On nije iznad životinja u šumi. Bambi je shvatio da ni čovjek ni životinja nisu jedno iznad drugoga,već da iznad oboje stoji nešto mnogo veće. Prirodni zakoni. Stari je shvatio da je njegov posao dovršen i rekao da tamo kuda on ide svatko odlazi sam. Rekao je Bambiju da ga je silno volio.

Hodajući šumom Bambi je začuo plašljivi zov jednog laneta. Prišao mu je i progovorio, kao i jednom Stari njemu:

“Zar ne možeš biti sam?”. Krug života je zatvoren.

~ 96 ~

Bijeli jelenVladimir Nazor

Anka je šestogodišnja guščarica. Svakoga jutra vodi svoje guske na maleno polje. Kako je malena, guske je ne slušaju, posebno gusan Gagarilo. Jednoga je dana Gagarilo pobjegao, a Anka je krenula za njim u potragu. Tražeći gusana Anka se izgubila u šumi.

U šumi je Anka spasila ranjenu košutu koju su lovci progonili. Kako bi joj se zahvalila, košuta ju je odnijela na planinu, daleko od njenog mjesta Vranje. Tu noć je Anka prespavala u ležaju jelena Vitoroga.

Slijedećeg jutra kad se probudila, Anka je zapazila da je dobila moć razumijevanja jezika životinja.

Šumske su životinje vijećale, treba li Anka ostati kod njih u šumi, i odlučile da ostane. Anka je nastavila živjeti u ležaju jelena Vitoroga te je izrasla u djevojku sa zlatnom kosom, pa su je životinje prozvale Zlatokosom.

Među svim životinjama, najbolji Ankin prijatelj bio je Bijeli jelen. Njih su dvoje zajedno odrastali i bili nerazdvojni do trenutka kada Zlatokosu u šumi nije primijetio mladić pod imenom Ivan. On je odlučio da Zlatokosa bude njegova djevojka. Krenuvši u lov, sve su životinje stale u obranu, dok su Zlatokosu i Bijelog jelena odlučili ostaviti na sigurnom, u jelenjem ležaju.

Bijeli jelen nije osjetio opasnost pa je i on krenuo sa ostalim životinjama u obranu. Lovci su ga zarobili i ucijenili životinje da će ga vratiti samo ako one daju njima Zlatokosu:

˝Ako šuma dade Zlatokosu mladom knezu, knez će šumi dati Bijelog jelena.˝ Tako je i bilo.

Vrativši se ljudima, Anka je izgubila moć razumijevanja životinjskog jezika i udala se za kneza Ivana. Nikada nije čula kako joj je na rastanku Bijeli jelen rekao da se vrati s njim u šumu.

~ 97 ~

Božićna bajkaNada Iveljić

Bilo je vrijeme prije Božića i zvijezda Večernjica lebdjela je iznad Hrvatske. Na vrhu jednog brda stajala je mala bijela crkvica. Zvijezda je primijetila da je tužna i Mjesec je razmaknuo oblake kako bi bolje vidjeli u čemu je problem. Vidjeli su da je crkvica ranjena. Imala je veliku rupu od bombi tijekom rata. Ali sada je rat prošao i ljudi bi se mogli vratiti.

Zvijezda je predložila Mjesecu da oni poprave crkvicu prije Božića, ali Mjesec je znao da su previsoko i odlučili su stoga pozvati šumske životinje u pomoć. Nakon mnogo rada i truda životinje su uspjele kamen po kamen zazidati veliku rupu na pročelju. Kako su naporno radile Večernjica ih je nagradila pričom o Isusovu rođenju i božićnim običajima.

Pojavio se i bor koji je rekao životinjama neka ga unesu u crkvu i okite. Tako su i učinile. Stavile sui na njega žirove i češere. Sve je izgledalo divno, ali postojao je još jedan problem. Mjesec je uočio da je zvonu u zvoniku palo i svi su se zabrinuli kako će crkvica pozvati stanovnike sela.

Mudra sova sjetila se da u šumi veliki medvjed spava zimski san i on će takav velik i jak sigurno moći popraviti zvono. Probuđeni medvjed gunđao je što mu remete san i nakon što je vratio zvono na mjesto ponovo je otišao spavati.

Djed Ivan se odjednom trgnuo iz sna i on i nekoliko muškaraca otišli su do sela pogledati što je sve potrebno popraviti. Baka još uvijek smatra da su životinje zaslužne za ova popravak. Zvono se oglasilo i pozvalo ljude na polnoćku. Ljudi su krenuli prema crkvici pjevajući stare pjesme.

Iz šume su sve to gledale sretne životinje, sa neba zadovoljni mjesec, a Zvijezda Večernjica poželjela je sretan i čestit Božić svima koji su čista srca.

~ 98 ~

Čarobnjak iz OzaDjevojčica Dorothy živjela je kod tete Eme i strica Henryja. Živjeli su usred divlje sasušene prerije u maloj kućici. Teta i stric bili su dobri ljudi, ali nikada se nisu smijali,a Dorothy je bila vrlo vesela djevojčica. Imala je i psa Tota s kojim se igrala cijele dane. Jednoga dana tokom igre snažan vjetar je podigao trošnu kućicu i Dorothy zajedno s njom. Ona se navikla na njihanje i zaspala i probudila se kada je kućca tresnula o pod.

Pogledavši oko sebe djevojčica je zaključila kako nisu više u Kanzasu. Sivilo je nestalo i sve je bilo pubo bujnog bilja i raslinja. Iznenadila se vidjevši da pred njom stoji četvero luckasto odjevenih ljudi. Bili su odrasli kako se činilo ali jedva njene visine. Obavijestili su je da je ubila Zlu vješticu od Istoka i ona je vidjela kako ispod kućice vire noge obuvene u srebrne cipelice. Oni su je dubokim naklonom pozdravili i poželjeli joj dobrodošlicu u zemlju Žvakača.

Tamo prisutna starica zvala se Vještica od Sjevera i bila je dobra. Ispričala je djevojci kako su u zemlji Oz dobre vještice one sa Sjevera i Juga, dok su one sa Istoka i Zapada zle. Ta je zemlja vrlo daleko od stvarnog svijeta i zato ovdje još postoje čarobnjaci i vještice. Dorothy nikad prije nije čula za čarobnjaka iz Oza koji je bio najmoćniji od svih i živio je u Smaragdnom gradu.

Dorothy se željela vratiti u Kanzas, ali Vještica od Sjevera nije joj znala pomoći. Vještičin čarobni šešir dao je ipak rješenje. Dorothy je morala poći do velikog čarobnjaka Oza. Vještica joj je također naložila neka obuče srebrne cipelice koje imaju magičnu moć i poljubila je u čelo. To je ostao sjajni trag koji je sve upozoravao da se nalazi pod zaštitom Vještice od Sjevera.

Jedine upute koje je morala slijediti bile su da ostane na cesti od žutih opeka. Svi Žvakači koje je sretala pozdravljali su svoju osloboditeljicu. Provela je noć kod stanovnika ove zemlje Boqa. On je bio ovjeren kako je velika čarobnica jer je imala bijelu haljinu a to je vještičja boja. Kada je sljedeću i dan nastavila put srela je svog prvog suputnika. To je bio strašilo, koji ju je dozvao sa kolca i ona mu je pomogla da siđe dolje jer mu je takav život već dosadio.

Ispričao joj je kako je tužan jer nema mozak i ponadao se da će čarobnjak iz Oza pomoći i njemu. Došli su do šume u kojoj su proveli noć. Dorothy je spavala a strašilo, kako je bilo od slame, nije trebalo ni san ni hranu. U šumi su začuli jauk i ugledali ukočenog čovjeka sa sjekirom. Zvao se Limeni Drvosječa i molio ih je da ga malo podmažu kako bi se mogao kretati. Nakon što su mu Strašilo i Dorothy ispričali svoju priču, Limeni drvosječa je priznao kako je ostao bez srca zbog zle Vještice od Istoka i odlučio je poći s njima na put.

Na putu im se odjednom ispriječio lav i svi su se prepali, no Dorothy, iako uplašena snažno je pljusnula i izgrdila lava. Odjednom nije bio tako strašan. On je bio plašljivi Lav. Priznao je kroz plač kako je on zapravo nema hrabrosti i kako je to osobina koju želi posjedovati najviše na svijetu. I on se pridružio društvu koje je krenulo u Smaragdni grad. Put je bio opasan i pun prepreka i pokazalo se kako Strašilo nije glupo, Drvosječa bezosjećajan, ni Lav plašljiv. Lav ih je prenio na drugu stranu rova, Strašilo se dosjetilo kako preći provaliju.

Drvosječa ja posjekao deblo i krenuli su preko kada su ih napali kali-dahi. Društvo je pobjeglo na drugu stranu i Limeni Drvosječa posjekao je deblo kako bi svi oni propali u provaliju. Naišli su i na rijeku. Drvosječa je izgradio splav, ali nesretno Strašilo ostalo je visjeti na motci usred rijeke. Lav je izvukao sve ostale, a roda je prenijela strašilo na obalu.

~ 99 ~

Staza od žutih opeka nalazila se odmah iza polja makova, ali njihov miris uspavljivao je svakoga tko prođe. Dorothy i Lav su zaspali a Strašilu i Drvosječi nije naškodio. Uspjeli su izvući djevojku ali Lav je bio pretežak pa im je pomogla Kraljica poljskih miševa koju je Drvosječa jednom spasio od divlje mačke.

Nastavili su dalje prema Smaragdnom Gradu i prenoćili u jednoj od zelenih kučica prije no što su došli do zidina. Rečeno im je da neće lako doći do čarobnjaka iz Oza jer on ne želi nikoga vidjeti. Stigli su do zidina i pozvonili i otvorio im je čuvar gradskih vrata. Začudio se kako je netko nakon toliko godina došao posjetiti čarobnjaka. Morali su staviti naočale kako ih ne bi zaslijepilo blještavilo Smaragdnog Grada. Sve je u gradu bilo zeleno, pa čak i koža njegovih stanovnika.

Usred grada nalazila se Ozova palača. Lijepu su ugošćeni i prvoga dana Oz se ukazao Dorothy u obliku velike glave bez tijela i saslušao njenu priču. Odlučio joj je pomoći ako ubije zlu Vješticu sa Zapada. Od svih je zatražio isto svaki naredni dan i svakome se ukazao u drugačijem obličju. Strašilu u obliku prekrasne žene, Drvosječi u obličju najstrašnije zvijeri, a Lavu kao plamena kugla.

Stražar im je rekao da ne moraju tražiti vješticu već će ona pronaći njih čim uđu u njenu zemlju. Iako je imala samo jedno oko ipak je oštrim vidom odmah spazila društvance koje je krenulo prema njoj i poslala čopor vukova da ih rastrga. Drvosječa je dotukao vukove, a bijesna vještica zatim šalje vrane. Strašilo je spasio prijatelje zavrnuvši vratom svim vranama. Zatim je, gubeći strpljenje, poslala roj crnih pčela. Svi osim Drvosječe sakrili su se ispod slame od Strašila, a pčele su na limenom tijelu Drvosječe polomile sve žalce.

Vještičji podanici zvali su se Palčići i sada je poslala njih da joj dovedu pridošlice, no lav ih je prepao i otjerao svojom strašnom rikom. Vještica nije više imala izbora i izvadila je ono što će biti posljednja šansa za uspjeh. Zlatna kapa optočena dijamantima daje moć onome tko je ima da tri puta u pomoć pozove krilate majmune. Prvi put ih je pozvala kako bi porobila Palčiće, drugi puta kakao bi Oza istjerala sa Zapadne zemlje, a sada im je naredila da joj dovedu strance.

Limenog Drvosječu su bacili na stijene, Strašilu izvukli slamu i bacili ga s odjećom na drvo. Lava su privezali i bacili u dvorište opasano visokom ogradom. No, vidjevši znak koji je ostao na djevojčinom čelu nakon što ju je dobra vještica poljubila, nježno su je donijeli zloj Vještici od Zapada. Vještica je znala da je snaga Dobra mnogo jača od snage Zla i da će ovdje moći pobijediti samo ako bude lukava. Naložila je Dorothy da obavlja razne poslove, a Lava željela upregnuti u kočiju.

Vještica se željela domoći moćnih srebrnih cipelica i jednoga dana je u kuhinju postavila nevidljivu šipku. Kada se Dorothy udarila i spotaknula jedna cipelica je odletjela i zla ju je Vještica brzo dograbila. Nesvjesna jedine stvari koje se Vještica boji, u borbi da vrati cipelicu, Dorothy ju je polila vodom. Vještica se počela topiti i uskoro je od nje ostala samo smeđa lokvica. Dorothy je odmah oslobodila Lava i Palčiće. Žuti Palčići su joj u znak zahvalnosti pomogli spasiti Drvosječu i Strašilo.

Nekoliko dana su ostali u Žutom dvorcu, ali stiglo je vrijeme da se vrate do Oza kako bi ispunio svoj dio pogodbe. Palčići, žalosni zbog njihova odlaska, sve su ih nagradili vrijednim darovima a Drvosječu zamolili da se vrati i bude njihov kralj. Dorothy je odlučila ponijeti zlatni šešir jer joj se sviđao i nije bila svjesna koliko je moćan. Krenuli su prema Ozu samo sa saznanjem da moraju na istok, ali nekoliko dana nakon toga bili su izgubljeni i pozvali u pomoć Kraljicu poljskih miševa.

Kraljica je objasnila Dorothy moć Zlatne kape i ona je pozvala majmune da ih prenesu do Oza. Tokom leta kralj majmuna ispričao joj je priču u kojoj su on i drugi majmuni postali robovi onoga tko

~ 100 ~

posjeduje kapu. Stigavši u dvorac ponovo dolaze do zidina i zeleni čuvat gradskih vrata ih pušta unutra dajući im iznova zelene naočale. Oz je odbio izvršiti svoje obećanje kada je čuo da je zla vještica mrtva.

Svi su se naljutili i Lav je riknuo tako strašno da se Toto sakrio iza zastora. Zastor je pao i vidjeli su starca, ćelavog i naboranog. Drvosječa je ljut jurnuo prema njemu i starac se uplašio. Objasnio im je kako uopće nije čarobnjak i pokazao im sve trikova kojima im se ukazivao u raznim oblicima.

Ispričao im je priču kako je stigao balonom iz Ohia, blizu Kansasa. Ljudi su ga jednostavno proglasili čarobnjakom i on ih je zaposlio da izgrade Smaragdni Grad i palaču u kojoj sada živi. Sakrio se u nju jer se bojao vještica koje su imale stvarne moći, za razliku od njega. Kada je čuo kako je Dorothy nenamjerno ubila obje vještice bila ga je sram što ne može ispuniti svoj dio nagodbe.

Ipak, pokušao je ispraviti nepravdu. Strašilu je ispunio glavu mješavinom, slame, soli i pribadača i rekao mu da sada ima mozak. Drvosječi je izrezao rupu na prsima i stavio u njega srce u kojem se nalazila piljevina, a Lavu je dao zdjelicu u kojoj se nalazila tekućina koja je navodno bila hrabrost. Dorothy je predložio da izgrade balon i vrate se tako. Balon je već bio gotov i Dorothy se krenula ukrcati, kada su popucali konopci i balon je odletio. Čak joj ni leteći majmuni nisu mogli pomoći jer im je bilo zabranjeno napuštati ovaj svijet.

Majmuni su je uputili da ode kod Vještice s Juga koja bi možda mogla vratiti Dorothy kući. Drvosječa, Lav i Strašilo pošli su s njom jer je ona pomogla njima da dobiju svoju želju. Stigli su do neobične zemlje u kojoj je sve bilo od porculana, pa čak i stanovnici. Zatim ih je put odveo u močvarni krajolik posvuda zakrčen gustom travom. Naišli su na veliku skupinu životinja koja je Lava zamolila za pomoć, jer se u njihovoj zemlji nalazilo divovsko čudovište nalik pauku. Lav je uhvatio čudovište na spavanju i lako ga svladao. Životinje su ga zamolile da bude njihov kralj, ali on je odlučio prvo pomoći Dorothy.

Napokon su nakon mnogo pustolovina dospjeli do vještice Glinde koje ja obećala Dorothy ispuniti želju ako joj da zlatnu kapu. Dorothy je to i učinila i Glinda je kapu iskoristila za dobro i vratila Strašilo u Smaragdni grad, Drvosječu u zemlju Palčića, a lava u šumu u kojoj će biti kralj. Glinda je odlučila vratiti kapu kralju majmuna kako više nikada ne bi trebali biti ničiji podanici.

Zatim je rekla djevojčici da se u Kansas mogla vratiti odmah. Samo je trebala tri puta lupiti petama u svojim srebrnim cipelicama i reći kamo želi poći. Dorothy je jako zavoljela prijatelje, koje je dobro upoznala tokom ovog putovanja, ali morala se vratiti teti i stricu. Uzela je Tota, lupnula petama i poželjela se vratiti u Kansas. uskoro je prenesena ispred nove kuće koju je stric izgradio nakon što je vjetar srušio staru. Djevojčica je potrčala do tete i zagrlila je. Svi su bili presretni da se napokon vratila.

~ 101 ~

Charlie i tvornica čokoladeCharlie Bucket je živio siromašno sa svojim roditeljima i dvije bake i dva djeda. Bili su jako siromašni, u kućanstvu je zarađivao samo otac koji je dobio otkaz u tvornici zubne paste pa je kako bi preživio čistio snijeg po ulicama.

Blizu Charlieve kuće nalazila se tvornica čokolade Willya Wonke. On je bio tajanstveni poduzetnik koji je otpustio sve svoje radnike jer su krali recepte i davali ih konkurentskim tvrtkama. Nakon mnogo godina Wonka je ponovno otvorio vrata svoje tvornice i u prodaju putio 5 čokoladica u kojima se nalazi zlatna kartica za ulazak u tvornicu.

Charlie je samo jednom godišnje dobivao čokoladicu, i u toj koju je dobio se nije nalazila zlatna kartica. Ipak je jednog dana, vraćajući se iz škole našao 50 penija i kupio još jednu čokoladicu, u njoj je ipak bila zlatna kartica.

Petoro sretne djece, uključujući Charlieja i njegovog djeda su bili pozvani u tvornicu. Sa Charliem su tvornicu razgledavali i četvoro ostalih mališana koji su uglavnom bili razmaženi. Jedan se samo prežderavao čokoladom, druga je djevojčica je bila pohlepna za žvakaćama, treća je bila samo razmažena, a četvrti je dječak bio opsjednut sa televizijom.

Tijekom razgledavanja tvornice ostali su kandidati otpali, ostali su jedino Charlie i njegov djed. Wonka im je na kraju otkrio tajnu, oni će postati nasljednici cijele tvornice. Tako se cijela obitelj preselila u toplu tvornicu čokolade.

~ 102 ~

Kako je Potjeh tražio istinuJednog dana djed pošalje unuke u šumu gdje su vadili med da pogledaju jesu li pčele prezimile i izlaze li iz zimskog sna. Bilo je jutro i sunce još nije izašlo pa su dječaci, uplašeni od strane tišine i mraka krenuli dozivati Svarožića da izvede sunce. Svarožić im se ukazao i odlučio im pokazati svijet te im govori kako im je suđeno da ostanu uz djeda sve dok mu ne vrate svu ljubav i nestane. Tu scenu promatrao je Bjesomar, vladar šumskih bjesova, koji je mrzio njihova djeda jer je zapalio sveti oganj od kojeg je on kašljao.

Bjesomar odabere tri šumska bijesa koji su morali dokučiti kako preko unuka nauditi Vjestu. Kad unuci krenu prepričavati djedu što su vidjeli pojave se bjesovi i šapnu im što da kažu. Marun i Ljutiša su ih zbunjeni poslušali, ali Potjeh nije. Marun reče kako će biti najbogatiji među braćom i bijes mu se sakrije u torbu, a Ljutiša da će biti najsilniji i bijes mu se sakrije u njedra.

Jedino se kod Potjeha bijes nije sakrio jer on nije lagao djedu. Bjesomar ponovno naredi bijesu da se pobrine za Potjeha kako se ne bi sjetio istine. Ljutiša i Marun, pod utjecajem bjesova, počinju lutati gorama i dolinama. Potjeh ostaje tri dana uz djeda pa odluči otići u goru i ostati tamo sve dok se ne sjeti istine.

Na putu ga zaskoči bijes i Potjeh ga pogodi kamenom u nadi da će ga ubiti, ali ne uspije jer su mu na mjestu udarca narasla još dva roga. Potjeh se smjesti kraj zdenca, ali i tamo ga je slijedio bijes i maltretirao ga je. Bijes pozove druge bjesove da mu pomognu u njegovu poslu. Potjeh ih uspije zatvoriti u zdenac, ali zbog silne buke koju su radili ih pusti te su pobjegli u goru, a s njim je ostao samo onaj prvi bijes. Oni se naviknu jedan na drugoga i Potjeh provede prvu godinu kraj zdenca.

Djed je živio s druga dva unuka koji nisu marili za njega i odlučili su ga se riješiti zapalivši njegovu kolibu. Djed nije mogao izaći iz kolibe jer su ju unuci klinom zatvorili pa je sjedio unutra čekajući smrt i žaleći što nije posljednji put vidio Potjeha. Svarožić se ukaže Potjehu i kaže mu da je trebao ostati uz djeda. Potjeh se odluči vratiti njemu, ali kad se pokušao umiti pao je u zdenac i utopio se. Bijes se prvo raduje, ali se onda rastuži jer se naviknuo na život uz Potjeha daleko od Bjesomara i drugih bjesova. Ljutiša i Marun su naišli kraj zdenca dok je bijes plakao i njihovi bjesovi onda iskočiše iz torbe i odnesu bijesa k Bjesomaru.

Kada su unuci ostali bez bjesova shvatili su što su učinili i krenuli su spasiti djeda. Djed je preživio i zamoli unuke da ga odvedu na mjesto gdje je Potjeh umro. Na kraju su došli do Svarožićeva dvora gdje su na stepenicama ugledali Potjeha kako plače. Tko god je sagriješio nije mogao ući u dvor pa tako ni Potjeh jer je ostavio djeda.

Djed je tada umro za Potjeha, došao do njega, primio ga za ruku i odveo ga u dvor gdje su ih dočekali Svarožić i gosti. Ljutiša i Marun su se vratili na krčevinu gdje su živjeli i nikad više nisu mogli naći put do dvora. Oni su odgajali sinove i unuke te su prenosili sveti oganj s koljena na koljeno tako da se Bjesomar zauvijek gušio od svetog dima. Bjesomar je dao trojici bjesova odrezati rogove, ali to nije izbrisalo sramotu njegove vojske zbog neuspjelog zadatka.

~ 103 ~

Kraljević ČuperakBila jednom kraljica kojoj se rodio sinak, ali tako ružan i neskladan te su neko vrijeme sumnjali je li ljudskog obličja. Vila usuda što se mališanu pri rođenju nalazila uz kolijevku reče da će on ipak biti ljubak i veoma pametan. Još je nadovezala kako će on zbog dara kojim ga je upravo obdarila moći podjednakom pameti obdariti onu djevojku koju najviše zavoli.

Malko se time utješila jadna kraljica, koja se baš ražalostila što je na svijet donijela tako ružno stvorenje. I doista, tek što je mališa progovorio, već je izrekao tisuću pametnih, i u svemu je pokazivao takvo bogatstvo duha da svi oko njega bijahu zadivljeni. Nego, zaboravih reći da je na svijet došao s čuperkom kose na tjemenu, pa ga zato prozvaše Čuperko.

Kad je minulo sedam-osam godina, kraljica susjedne kraljevine rodi dvije kćeri. Ona što se prva rodila bila lijepa kao lijep dan, i još ljepša. Kraljica se zbog toga toliko uzradovala te se njena okolina poboja da bi joj ta prevelika radost mogla nauditi. Kraj kolijevke bila ona ista usuda što je dočekala i malog Čuperka; da bi ublažila pregolemu kraljičinu radost, reče kako ta kraljevna neće biti pametna: naprotiv, bit će glupa koliko i lijepa.

Ožalostila se kraljica, a još ju je veća nesreća pogodila kad je, koji časak poslije, rodila drugu kćerkicu: ta je na svijet došla nadasve ružna.

— Ne žalostite se toliko, uzvišena gospođo — reče joj vila - vaša će kći, u naknadu, biti obdarena drugim darom: bit će tako pametna da se kraj njezine velike pameti neće ni vidjeti da nije lijepa.

— Bog dao! — prihvati kraljica. — A zar se nikako ne može starijoj, što je tako lijepa, dati malko pameti?

— Ništa se tu ne može — odgovori vila. — Ali kako nema ničega što ne bih učinila da vam ugodim, obdarit ću vam kćerkicu darom da može učiniti lijepim onoga tko joj se svidi.

Kako su male kraljevne rasle, tako su s njima rasle i njihove vrline, i svagdje se govorilo samo o ljepoti starije i o pameti mlađe. Ali su s vremenom rasle i njihove mane: mlađa naočigled bivala ružnija, a starija iz dana u dan gluplja. Glupa ljepotica bila toliko ograničena da na pitanja i nije odgovarala, ili bi pak izvalila kakvu nesklapnost. A bila je i tako nespretna da nije mogla ni četiri porculanske posude poredati na kamin a da jednu ne razbije, ni čašu vode popiti a da polovinu ne prolije u krilo, na haljinu.

Premda je ljepota velika prednost na mladu čeljadetu, ipak je u svakom društvu mlađa sestra, ružna pametnica, uvijek bolje prolazila od starije, lijepe glupače. Sprva svi prilazili lijepoj, da je gledaju i da joj se dive, a onda se obraćali pametnijoj, da od nje čuju tisuću duhovitosti.

I začudo, već do četvrt sata oko starije, ljepotice, ne bijaše više nikoga, svi se okupili oko mlađe. Starija, premda glupa, i sama je to opažala: pomišljaše kako bi, nimalo ne žaleći, dala svu svoju ljepotu za samo polovinu sestrina duha. Ni njezina majka, kraljica, iako dobra i razborita, nije mogla, a da je koji put ne prekori zbog njezine gluposti, a jadnoj kraljevni bijaše da presvisne od tuge.

Jednog dana kad se starija povukla u šumu da ondje oplakuje svoju nesreću, priđe joj omalen momak, ružan i neugledan, ali sjajno odjeven: bio je to kraljević Čuperko. Zagledao se kraljević u nju i njezinu ljepotu kad je vidio njezine slike što su obilazile svijetom, pa je ostavio očevu kraljevinu u nadi da će

~ 104 ~

vidjeti ljepojku i s njome govoriti. Sretan što je nalazi tako samu, uljudno je pozdravi i, vidi gdje je sjetna i nevesela, u najvećem joj poštovanju reče:

— Ne shvaćam, gospo, kako takva ljepotica može biti tako žalosna kao što se čini da ste vi žalosni. Premda se mogu pohvaliti da sam vidio mnoge i mnoge ljepojke, mogu reći da nisam vidio ni jednu kojoj bi se ljepota mogla mjeriti s vašom.

— Izvolite reći, gospodine — odgovori mu kraljevna te ušuti. Dalje nije znala.

— Ljepota je — preuze kraljević Čuperko — tako divna prednost da nadoknađuje sve drugo, pa kad je imate, ne razumijem kako možete biti tužni.

— Radije bih — reče kraljevna — da sam ružna kao vi, a da sam pametna nego ovako lijepa i glupa kakva jesam.

— Ništa tako jasno, gospo, ne dokazuje pamet koliko upravo to što čovjek misli da je nema: osobitost je toga dara u tome te mi, što ga više imamo, mislimo da ga sve manje posjedujemo.

— Ne znam ja to — odgovori kraljevna — ali dobro znam da sam kratke pameti, i odatle mi ova tuga što me ubija.

— Ako vas samo to žalosti, gospo, lako ću vam u jadu pomoći.

— A kako? — upita kraljevna.

— Lijepo — odgovori kraljević Čuperko. — U mojoj je moći da dam pameti koliko se može poželjeti onoj koju najviše zavolim. A kako ste to upravo vi, gospo, samo je do vas hoćete li imati pameti ili nećete: treba samo da kažete da ćete se udati za me.

Kraljevna, zbunjena, ništa ne uzvrati.

— Vidim — nastavi kraljević Čuperko — da vam je mučan ovaj prijedlog, i nimalo se ne čudim. Ali vam ostavljam cijelu godinu da se odlučite.

Lijepa je kraljevna imala tako malo pameti, a za njom opet tako ginula, te joj se činilo da nikad neće doći onaj rok, nikad izminuti godina dana, i tako ona prihvati kraljevićev prijedlog.

Tek što je kraljeviću Čuperku obećala da će se udati za nj pošto prođe godina dana, već je postala i osjećala se sasvim drukčijom nego prije: bez pol muke izricala je sve što bi zaželjela, i to jednostavno, ljupko i duhovito. Odmah je s kraljevićem Čuperkom počela udvoran i uzvišen razgovor, zablistala tako te se Čuperku činilo da je njoj dao više pameti nego što je sebi ostavio.

Kad se vratila u dvorac, nisu ondje znali što da misle o tako neobičnoj i nagloj promjeni, jer koliko prije bijahu same neuljudnosti i gluposti što je govorila, toliko joj je sada na usta izlazila razboritost i duhovitost. Neopisivo se obradovaše na dvorima, jedino mlađa sestra, pametna a ružna, ne bijaše zadovoljna, jer sada, kada duhom više ne nadmašuje sestru, pokraj nje samo je rugoba, neugodan stvor.

I sam kralj rado je slušao mišljenje svoje starije, lijepe, a sada i pametne kćeri, te je u njezinim odajama održavao i vijećanje. Pronio se glas o toj promjeni, te su dolazili mladi kraljevići iz susjednih

~ 105 ~

kraljevina i nastojali da joj se svide, i gotovo je svi zaprosiše. Ali se njoj činilo da ni jedan nije dovoljno pametan: sve ih je slušala, ali se ni s jednim nije zaručila.

Naposljetku dođe jedan tako moćan, bogat, pametan i lijep te nije moglo proći a da prema njemu ne osjeti sklonost. Opazi to njezin otac pa joj reče neka sama bira i sama odluči za koga će poći. Što čovjek ima više pameti, sve mu je teže donijeti takvu odluku, i zato kći zamoli oca da joj ostavi vremena kako bi dobro promislila.

Da bi mogla mirno razmišljati što da uradi, otišla je u šetnju u šumu, slučajno u onu istu u kojoj je onda srela kraljevića Čuperka. Dok je, utonula u misli, šetala onuda, začuje nekakav potmuo topot pod nogama, kao da prolazi više ljudi, vraća se i sve nešto posluje. Pažljivo osluhne i razabere gdje jedan drugome govore:

— Donesi mi onaj lonac!

— Daj mi taj kotao!

— Naloži drva na vatru!

U isti čas otvori se zemlja, a kraljevna pod svojim nogama ugleda kao nekakvu golemu kuhinju punu kuhara, kuharskih pomoćnika i kojekakvih poslenika i službenika što su potrebni kad se priprema raskošna gozba. Iziđe odozdo dvadesetak-tridesetak pečenjara; svi se oni razmjestiše oko veoma duga stola u šumskom drvoredu, i svi redom, kose povezane u kiku na potiljku, i sa šiljkom u rukama, uzeše nadijevati meso slaninom, a svoj su posao obavljali složno, uza zvuke skladne pjesme.

Začudi se kraljevna kad to vidje, te ih upita za koga sve to priređuju.

— Za kraljevića Čuperka, koji sutra slavi svadbu — odgovori joj onaj što kanda bijaše glavni među njima.

Sjetivši se najednom kako je prije godinu dana obećala kraljeviću Čuperku da će poći za nj, kraljevna se silno iznenadi. Nije se dotad toga sjetila naprosto zato što je onda kad je dala obećanje bila još glupa, a s novom pameti kojom ju je obdario kraljević zaboravila je sve svoje prijašnje gluposti.

Nije prošla ni trideset koraka nastavljajući šetnju, kadli se pred njom pojavi Čuperko, u sjajnu ruhu, baš kao kraljević opremljen za svadbu.

— Evo me, gospo — reče on — točno se držim svoga obećanja. Uvjeren sam da ste i vi došli da održite svoju riječ i da me, dajući mi svoju ruku, učinite najsretnijim na svijetu.

— Reći ću vam iskreno — odgovori kraljevna — još nisam o tome donijela odluku, a mislim da i neću moći nikad donijeti onakvu kakvu vi želite.

— Čudim vam se, gospo — dočeka kraljević Čuperko.

— Vjerujem vam — preuze kraljevna — i kad bih govorila s kakvim neotesancem i glupanom, bila bih doista u neprilici. Kraljevna treba da drži svoju riječ, rekao bi mi on, i zato se morate udati za me, obećali ste. Da, tako bi on rekao. Ali kako ja govorim s najpametnijim čovjekom na svijetu, uvjerena sam da će prihvatiti ono što je razborito. Dobro znate da se ni onda kad sam bila glupa nisam mogla odlučiti da se udam za vas: kako biste onda htjeli da se s pameću koju ste mi dali, ovakva još stroža u izboru ljudi, danas odlučim kad nisam ni tada? Ako ste ozbiljno mislili da se oženite mnome, krupno

~ 106 ~

ste pogriješili što ste mi maknuli glupost i tako mi omogućili da vidim jasnije nego što sam vidjela prije.

— Ako biste opravdali glupana koji bi vas prekorio zbog kršenja obećanja - reče kraljević Čuperko — zašto biste, gospo, htjeli da vas ja ne prekorim, pogotovu gdje je posrijedi sva sreća mog života? Zar je razložito da pametni ljudi budu u gorem položaju nego glupani? Zar biste to htjeli baš vi što imate pameti i što ste je toliko željeli? Nego, recite mi: ima li, osim ružnoće, štogod drugo što vam se ne sviđa na meni? Jeste li možda nezadovoljni mojim rodom i položajem, mojim duhom, mojom ćudi ili pak ponašanjem?

— Nimalo — odgovori kraljevna.— Sviđa mi se na vama sve što spomenuste.

— Ako je tako — preuze kraljević Čuperko - onda ću, evo, biti sretan, jer me možete pretvoriti u najljupkijeg i najljepšeg među svima.

— A kako bih ja to mogla? — upita kraljevna.

— Lijepo — odgovori kraljević Čuperko. — Bit će to ako me zavolite toliko te poželite da tako i bude. A da iziđete iz sumnje, gospo, znajte da je ona ista vila usuda što mi je dala moć da udijelim pamet onoj koju zavolim, znajte, velim, da je ta vila i vama dala moć da učinite lijepim onoga koga zavolite i koga tim darom htjednete obdariti.

— Ako je tako — reče kraljevna — onda od sveg srca želim da postanete najljupkiji i najljepši kraljević na svijetu, i tim vas darom obdarujem koliko god je u mojoj moći.

Tek što je to izgovorila, kraljević Čuperko prometnu se u najljupkijeg, najočitijeg i najljepšeg kraljevića što su ga ikad vidjele njezine oči.

Tvrde neki da ta preobrazba i nije došla po vilinskim čarima nego da je sama ljubav stvorila promjenu. Kažu da je kraljevna tada pomislila na postojanost svoga dragoga, na njegov razbor i sve dobre strane njegova duha, pa više i nije vidjela nezgrapno mu obličje ni ružno lice: njegova grba bijaše joj samo zgodno držanje čovjeka koji se malko pogurio, a što je prije dobrano šepao, sad joj se činilo da je ljupko nagnut u stranu. Vele da su kraljevni i njegove razroke oči bile sve sjajnije — nepravilnost im od žarke ljubavi, a u njegovu velikom crvenom nosu vidjela je nešto ratničko i junačko.

Bilo ovako ili onako, kraljevna mu odmah obeća da će poći za nj ako dobije očev pristanak. Kralj, njezin otac, rado je pristao da mu zetom bude onaj koga njegova kći poštuje i koga je sebi odabrala: poznavao je Čuperka kao pametna i duhom obdarena kraljevića.

Sutradan proslaviše svadbu, kako je kraljević Čuperko i predvidio, a sve onako kako je davno rasporedio.

Pouka:

„Štono ovdje pisano je nije bajka već istina živa: u ljubavi sve ti lijepim biva, sve što voliš pametno je.“

~ 107 ~

Dvije sestre i vila

Bila nekoć udovica što je imala dvije kćeri. Starija se uvrgla u majku po obličju i ćudi, tako te bi svatko tko je vidi pomislio da vidi majku. A bile njih dvije, majka i starija kći, tako nabusite i nadute da se s njima nije moglo živjeti. Mlađa kći, po blagosti i čednosti prava slika svoga pokojnog oca, bila kraj toga i ljepotica kakva se izrijetka vidi. Kako je čovjeku već u prirodi da voli ono što mu je slično, to je majka pretjerano voljela stariju kćer, a istodobno strašno mrzila mlađu, koju je ostavljala da jede u kuhinji i tjerala je da radi bez prestanka.

Pokraj inih poslova jadno je dijete moralo dvaput na dan po vodu, više od pol milje od kuće, pa dande natrag s velikim krčagom, uzvrh punim. Kad je tako jednog dana bila na izvoru, priđe joj siromašna žena i zamoli je vode.

— Evo odmah, majčice — reče lijepa djevojka.

I oplahnuvši krčag, zahiti vode na najljepšem mjestu na izvoru i ponudi namjernici. Još joj i pridrži krčag, da bi žena lakše pila. Pošto se napila, dobra joj žena reče:

— Tako si lijepa, uljudna i dobra da ti naprosto moram štogod darovati. (Bila je to vila što se preobličila u siromašnu seosku ženu da vidi kolika je uljudnost te djevojke.) Dajem ti na dar — nastavi vila — da ti na svaku riječ što je izrekneš iziđe iz usta cvijet ili dragulj.

Kad je djevojka došla kući, mati je počne karati što se tako kasno vraća s izvora.

— Oprostite mi, majko, što se toliko zadržah — reče jadna djevojka.

A iz usta joj, dok je to govorila, iziđu dvije ruže, dva bisera i dva krupna dragulja.

— Što ja to vidim! — u čudu će mati.

— Čini mi se da joj izlaze iz usta biser i dragulji. Odakle to, kćeri moja? (To ju je prvi put nazvala svojom kćeri.)

Jadna djevojka bezazleno joj pripovjedi što joj se dogodilo na izvoru. I dok je govorila, na usta joj izlazili sami dragulji.

— E, valja da na izvor pošaljem stariju — reče mati, a potom će, obraćajući se njoj:

— Gledaj što tvojoj sestri izlazi na usta dok govori! Bi li htjela i ti takav dar? Idi samo na izvor po vodu, pa kad ti siromašna žena zatraži da pije, uljudno joj daj.

— Samo bi mi to trebalo! — odvrnu starija. — Zar ja po vodu?

— Želim tako! — zapovjedi joj majka. — I da si odmah krenula!

Ode ona, ali je neprestano gunđala i sve nešto kroza zube mrsila. Ponijela je najljepši srebrni vrč što ga bijaše u kući. Tek što je stigla do izvora, vidje gdje iz šume izlazi gospođa u sjajnu ruhu. Priđe i zatraži vode.

Bila je to ona ista vila što se javila njezinoj sestri, samo je za ovu priliku uzela držanje i ruho kneginje, da vidi dokle ide nečednost te djevojke.

~ 108 ~

— Zar sam došla ovamo da vas vodom služim? — reče neotesana oholica. — Zar sam zato donijela srebrni vrč? Uostalom, pijte ako želite!

— Nisi baš ljubazna — preuze vila, ne ljuteći se. — Dobro onda, kad si tako neuslužna: na dar ti dajem da ti uza svaku riječ što je izrekneš iziđe iz usta zmija ili žaba krastača.

Vrati se djevojka kući, a mati joj, tek što je ugleda, dovikne:

— Što je, kćeri moja?

— A što bi bilo! — odvrnu surova kći.

I to rekavši, izbaci iz usta dvije zmije i dvije krastače.

— Bože, što je ovo! — uzviknu mati. — Svemu je tome kriva mlađa! Platit će mi!

I odmah odjuri da je bije. A jadna djevojka pobježe i sakri se u obližnju šumu. Šumom prolazio kraljev sin vraćajući se iz lova pa onuda naišao. Srete djevojku, pa kad je vidje onako lijepu, upita je što radi ondje tako sama i zašto plače.

— Oh, gospodine — odgovori uplakana djevojka — mati me otjerala od kuće.

Kraljević vidje kako joj na usta izlaze biser i dragulji, pa je upita odakle to. Ona mu pripovjedi sve što joj se dogodilo. Kraljević se u nju zagleda, omilje mu ona. A kako je smatrao da njezin dar vrijedi više od svega što bi mu koja druga mogla donijeti u ženinstvo, odvede je na očeve dvore i njome se oženi.

Njezina pak sestra, neljubazna oholica, toliko se omrazila i rođenoj majci da ju je naposljetku otjerala od kuće. I tako je nabusita kći obilazila naokolo ne nalazeći nikoga tko bi je primio, pa je najposlije otišla u šumu te ondje u nekom kutku umrla, zaboravljena od sviju.

Pouka

„Biser i dragulji čudesne su moći: s lijepom riječi ipak možeš dalje doći.“

~ 109 ~

Petar Pan

Gospodin i gospođa Darling žive sa svoje troje djece na broju 14. Imaju djevojčicu Wendy te sinove Johna i Michaela. Dok se gđa Darling brine za djecu i priča im bajke, njezin suprug pazi da imaju topli dom, obuću, odjeću i da budu pristojna, a ne nekulturna kao neka druga djeca.

Da bi sve prošlo u najboljem redu Darlingovi imaju i dadilju koja se brine za djecu, presvlači ih i pazi da se ne uprljaju. Ništa ne bi bilo čudno da se dadilja ne zove Nana i da ona nije pas. Osim Nane Darlingovi su imali i kućnu pomoćnicu Lizu, koja je pomagala u kućanskim poslovima. Nije postojala skladnija obitelj sve do onog trenutka dok se nije pojavio dječak zanimljivog imena, Petar Pan.

Petar Pan je zaista bio neobičan dječak koji je svake noći dolazio u dječju sobu i svirao u sviralu. Mama Darling nije vjerovala djeci i mislila je kako Wendy izmišlja sve dok jednom nije ugledala dječaka, a istog je trena skočila Nana i ulovila sjenu dječaka. Pobjegao je kroz prozor, a uzrujana je mama spremila ladicu u dječju ladicu. Kada su jedne večeri Darlingovi morali u goste mama je dobro zatvorila prozor od dječje sobe, a tata je Nanu svezao u dvorištu zbog ranijih nesporazuma.

Nakon što su djeca zaspala u sobu je prvo uletjela vila Zvončica, a za njom i Petar Pan koji se odmah dao u potragu za svojom sjenom. Našao ju je u ladici. Taj tren se Wendy probudila i kada ga je ugledala uopće se nije preplašila, nego je Petru prišila njegovu sjenu. Tada je saznala kako je Petar pobjegao od svojih roditelja kada je čuo što će biti kada odraste. Saznala je da živi sa izgubljenim dječacima u Nigdjezemskoj i da je njihov vođa.

Kada su se probudili John i Michael Petar Pan ih je naučio letjeti i dogovorili su se da svi zajedno posjete Nigdjezemsku. Kada su se mama i tata Darling vratili s večere vidjeli su svoju djecu kako lete, a tata je shvatio da nije trebao vezati Nanu u dvorištu. Kada su napokon došli Wendy i braća su imali što za vidjeti. U prekrasnoj zemlji, primijetili su gusarski brod kapetana Kuke smrtnog neprijatelja Petra Pana, koji mu je u borbi odsjekao ruku i sada ima kuku.

Kada su se našli blizu broda gusari su opalili iz topa, a Zvončica je prva sletjela na zemlju. Zvončica je tada ugledala izgubljene dječake i rekla im da pucaju u Wendy. Bezubi je pogodio djevojčicu ravno u trbuh i ona je pala, a kada je Petar stigao toliko se naljutio da je htio ubiti Bezubog, ali sreća je da Wendy nije bila mrtva. Izgubljeni dječaci su se pobrinuli da Wendy bude ugodno i sagradili su joj kuću. Ona je za njih bila poput majke, a pazila je i na njihovu higijenu, zdravlje i prehranu.

Zvončica je bila sve ljubomornija i samo je čekala priliku kako će nauditi Wendy. Gusari su se uspjeli prišuljati do kuće i napasti ih te zarobiti zajedno s Wendy. Odveli su ih na brod i tamo pripremili za smaknuće. Wendy je bila hrabra i odbila sve ponude da bude na strani gusara kao njihova dama. Petar Pan nije bio zarobljen, njega je Kuka zatekao kako spava i u čašu ulio otrov. Kada je Petar Pan htio popiti otrov pojavila se Zvončica i u zadnji ga čas spasila.

Tako je Petar Pan došao spasiti Wendy, njenu braću i ostale. Dolazi do konačnog obračuna između Petra i kapetana. Bila je to napeta borba sve dok ga Petar nije gurnuo preko ruba palube i tako je gusar završio u raljama krokodila. Nakon pobjede nad gusarima Petar Pan je zajedno sa dječacima postao gspodar otoka i uživao u bezbrižnom životu. Odjednom je došao trenutak da se Wendy i njena braća vrate svojim roditeljima, koji su ih čekali.

~ 110 ~

Kada ih je ugledala kako spava mama Darling je prvo pomislila da sanja, ali na njezinu sreću sve je ipak bila stvarnost. Ubrzo nakon toga su došla šestorica izgubljenih dječaka i obitelj Darling ih je sve posvojila. Petar Pan je ipak htio ostati dječak i nikada ne odrasti. On se vratio sa Zvončicom u čarobnu zemlju. Prošle su godine, Wendy je odrasla i dobila djevojčicu Jane. Često joj je pričala o svojim pustolovinama sve dok se jedne noći nije pojavio Petar Pan i odveo Jane u Nigdjezemsku. Wendy je bila tužna što nije mogla ići jer je bila odrasla.

~ 111 ~

Pipi Duga Čarapa

U jednom švedskom gradiću u oronuloj kućici usred vrta živjela je vrlo neobična djevojčica. Njeno ime je bilo Pipi Duga Čarapa. Njen otac bio je moreplovac i zvao se Efraim Duga Čarapa. On je kupio ovu kućicu kako bi tu mogao provesti starost kada se okani morskih putovanja. No dogodila se nezgoda i val je Efraima odnio sa palube broda. Pipi ga više nikada nije vidjela, ali znala je da će se jednog dana vratiti.

Ona je bila neobično sposobna i snažna djevojčica i vrlo dobro se znala brinuti o sebi. U susjedstvu se nalazila još jedna kuća u kojoj su živjeli brat i sestra Tomi i Anika. Tomi i Anika provodili bi dane u dosadni i željeli su da se u njihovu ulicu doseli još neko dijete s kojim bi se mogli igrati. To je bila Pipi. No kada su je prvi puta ugledali iznenadila ih je ova djevojčica neobična izgleda i ponašanja.

Pipi ih je velikodušno pozvala na doručak i odmah su se sprijateljili. Upoznala ih je i sa ostalim stanarima “Pipinovca”. To su bili majmun Nilsen i konj koji je živio na verandi, ali samo zato jer je u kuhinji bio na smetnji, a u sobi mu se nije sviđalo. Narednog dana Tomi i Anika uputili su se u Pipinovac. Po dolasku im ja Pipi predložila da se igraju stvarotražitelja. Kako je Pipi bila sasvim neobična tako je nju zanimalo i traženje sasvim drugačijih stvari od svih ostalih.

U Traženju su naišli na dječaka Vilija kojeg je tuklo drugih pet dječaka. Pipi je naljutila ova strašna nepravda i Tomi i Anika su se po prvi puta uvjerili u njenu snagu. Dva dječaka je objesila preko grana drveta, jednoga posjela na stup, jednoga bacila preko ograde i posljednjeg ugurala u dječja kolica. Bilo joj je žao što Tomi i Anika nisu našli nikakvu stvar pa im je rekla da pogledaju u šupljinu starog drveta i stari panj gdje su ipak pronašli nešto za sebe.

Bilo je vrijeme za počinak i djevojčica Pipi je čak i spavala neobično. noge bi stavila na uzglavlje kreveta a glavu gurnula ispod pokrivača. jer kako kaže to je način na koji se spava u Gvatemali i ujedno i najbolji način na koji se može spavati. Svake večeri sama sebi bi otpjevala uspavanku i zaspala.

Kako je Pipi imala 9 godina odrasli u gradu su se zabrinuli za nju i smatrali su kakao jedna djevojčica ne može živjeti sama. Poslali su dva policajca kako bi je uvjerili da je vrijeme da pođe u dječji dom. Pipi nije voljela policajce i čak i kada su je krenuli uhvatiti kako bi je odveli ona je pomislila da se žele igrati lovice. Kada su joj dosadile bez problema ih je obojicu iznijela iz kuće, a oni su zaključili kako ova djevojčica nije za dječji dom.

Gledajući Tomija i Aniku odlučila je kako će i ona poći u školu. Uskoro je dogalopirala na svom konju u školsko dvorište i projurila kroz razred u strašnoj buci. K tome je zakasnila 2 sata jer nije voljela rano ustajati. Pipi je kao i obično sve radila na svoj način i učiteljica je zaključila da je sada premlada i prenemirna i da bi bilo bolje da se vrati kada se malo uozbilji.

Pipi se ispričala i rekla kako je nije imao tko naučiti lijepom ponašanju jer, joj je mama anđeo a tata kralj urođenika. Ipak je rekla učiteljici da je dobra i poklonila joj zlatan sat. Izletjela je na dvorište gdje su se sva ostala djeca okupila oko njenog konja i pokušavala ga potapšati, a Pipi im je pričala o divnoj školi u Argentini u kojoj su većinu vremena praznici a glavna zadaća koju djeca imaju je jesti bombone.

~ 112 ~

Svaki dan koji su Tomi i Anika provodili sa Pipi bio je nova pustolovina. Pronašli su u starom hrastu rupu koja će poslužiti kao skrovište, pošli na izlet na kojem je Pipi ukrotila bika koji je napao Tomija i čak su pošli gledati i cirkusku predstavu. Pipi nije mogla nikako biti na miru i sudjelovala je u gotovo svakoj točci. Posjetitelji su bilo oduševljeni a upravitelj cirkusa se ljutio.

Pipi je imala mnogo zlatnika i jedne večeri ih je krenula pobrojati ali baš tada su prolazila dvojca lopova koji su htjeli tražiti nešto za jelo kada su zapazili svijetlo. No pronašli su mnogo više. Bogatu djevojčicu koja živi sama. Naravno da su joj pokušali ukrasti zlatnike, ali Pipina nevjerojatna snaga pobrinula se za to. Na kraju su s njom zaplesali polku i ona je svakome od njih poklonila po jedan zlatnik.

Stiglo je i vrijeme da Pipi proslavi rođendan. Pozvala je svoje drage prijatelje Tomija i Aniku. Bio je to sasvim neobičan rođendan na kojem su i gosti dobili poklone. Pipi je dala prijedlog da odu na tavan kako bi pozdravili duhove. Tomi i Anika bili su sumnjičavi i pošteno se preplašili, prvo sove, a onda Pipi koja je navukla veliku bijelu košulju svoga oca. Prekapajući po očevoj staroj mornarskoj škrinji Pipi je zaključila da će biti gusarica.

Krenuli su jednoga dana i u grad. Pipi je ponijela mnogo zlatnika i kupila slatkiše svoj djeci koja su se tamo zatekla. Nakon toga im je kupila i razne igračke. U ljekarni je uzela mnogo lijekova za svakojake bolesti, zatim ih je sve izmućkala i popila zajedno kako bi spriječila nastajanje bilo kakvih bolesti.

Ljeto je stiglo i s njim i jedno iznenađenje. Pipi je svojim dolaskom iznenadio, nitko drugi do njen tata Efraim. Ispričao joj je kakao je pola godine bio kralj urođenika, a pola godine je plovio svjetskim morima . tata se vraćao na otok Gula-Gula i želio je da Pipi također krene s njim. Priređena je velika oproštajna zabava na koju su pozvani svi koji žele doći. Dan polaska je stigao i Pipi jednostavno nije mogla otići. Previše je zavoljela Tomija i Aniku.

Djeca su nastavila svoje vrijeme provoditi u veselju i igri sve dok brat i sestra nisu oboljeli od ospica. Pipi ih je pokušavala uveseliti i zabaviti preko zatvorenog prozora. Bolest je napon prošla, ali Pipi je vidjela koliko su bili blijedi, mršavi i izmučeni. Dobila je pismo od oca koji ju ponovo poziva na otok Gula-Gula gdje bi ona bila urođenička princeza. Pipi je na uma pala sjajna ideja.

Pozvala je sa sobom i Tomija i Aniku kako bi se mogli oporaviti od naporne bolesti i oni nisu mogli vjerovati kada su im roditelji dozvolili da sa Pipi zaplove prema Južnom moru. Ukrcali su se na brod “Vrtirepku” i krenuli. Na otoku su se urođenici pobrinuli za fantastičan doček, a Pipi i prijatelji sjajno su se složili sa djecom sa otoka. Jednoga dana Tata Duga Čarapa poveo je sve odrasle na obilazak, a djeca su ostala sama.

Nemirna djeca naravno iskoristila su odsustvo odraslih za pustolovinu pa su se krenuli verati prema strmim špiljama u kojima su mali urođenici držali zalihe kokosovih oraha. Iako je Tomi hrabrio Aniku, na kraju je on pao u more. Pipi ga je spasila zgrabivši morskog psa koji mu se približio objema rukama i nakon što ga je izgrdila zavitlala ga je daleko na pučinu.

Uskoro su se na otoku pojavila dva lopova sa kojima se Pipi već imala prilike susresti. Djeca na otoku nisu posjedovala pikule, a voljela su se tako igrati i to su činila biserima. Pohlepni lopovi uvidjeli su sjajnu priliku za sebe. Prvo su pokušali uvjeriti djecu da ih žele kupiti, a zatim su odlučili pričekati da djeca ogladne i napuste špilje. Ali oni su imali zalihe kokosovih oraha. Nisu odustajali i Pipi ih je bacila u njihov čamac. Nikada se više nisu vratili, a Pipi je tati rekla kako je sve bilo mirno dok odraslih nije bilo.

~ 113 ~

Tomi i Anika unatoč sjajnoj zabavi poželjeli su se svoje obitelji. Htjeli su stići doma prije Božića, ali naposljetku su stigli tek u siječnju. Pipi je bilo žao što njeni prijatelji nisu proslavili Božić sa svojom obitelji, pa im je ona priredila veliku proslavu zajedno sa drvcem i svime što s tim ide. Djeca su se žalila kako nikada ne žele ostariti i zauvijek se žele ovako zabavljati i Pipi im je ponudila pilule od kojih se zauvijek ostaje mlad. Djeca su usnula sretna i radovala se sljedećem danu sa svojom prijateljicom.

~ 114 ~

Poštarska bajka

Pitam se - kad već mogu postojati bajke o svakojakim ljudskim zvanjima i zanimanjima, kao što su one o kraljevima, prinčevima i lopovima, pastirima, vitezovima i čarobnjacima, divovima, drvosječama i vodenjacima, zašto ne bi mogla postojati i bajka o poštaru?

Uostalom, poštanski ured je gotovo poput nekakvog ukletog mjesta, prepun raznih napisa poput: Pušenje zabranjeno! - ili - Nije dozvoljeno uvoditi pse! - i još mnogo drugih upozorenja - kažem vam, toliko uredaba i zabrana u svojim komorama nemaju niti čarobnjaci niti zmajevi. Već se iz toga može vidjeti da je pošta tajanstveno i moćno mjesto!

Ali, djeco, što mislite, je li netko ikad saznao što se zbiva u pošti noću, kada je zatvorena? Joj, pa to bismo htjeli vidjeti! Pa evo, jedan gospodin - da znate, bio je to gospodin Kolbaba, po zanimanju poštar i listonoša - u to se doista uvjerio i ispričao to ostalim listonošama i poštarima, i oni su to pričali dalje, sve dok nije došlo do mene, a ja nisam tako sebičan da bih to zadržao samo za sebe. Tako izlazim s tim na vidjelo, i - već priča počinje!

Dakle, tom gospodinu Kolbabi, po zanimanju listonoši i poštaru, pomalo je dosadio njegov poštarski zanat: kaže kako se jedan listonoša nahoda, natrči, navozi, najuri, naganja i nagaca, i kako navodno dan za danom mora napraviti dvadeset i devet tisuća sedam stotina i trideset pet koraka, u koje je uključeno osam tisuća i dvije stotine četrdeset i devet stepenica gore-dolje, i kako su ta pisma, koja raznosi, uglavnom same tiskanice i računi i druge bezvezarije koje nikome ne pričinjavaju nikakvo veselje, i još kaže da je poštanski ured jedno neveselo i dosadno mjesto, u kojem se nikakve priče ne dešavaju. Tako i tome slično žalio se gospodin Kolbaba na svoje poštarsko zanimanje. A jednom je jako tužan sjedio u pošti kraj peći i zaspao, a da nije niti opazio da je već šest sati. Ali, kad je odbio šesti sat, ostali poštari i listonoše su otišli i zatvorili poštu, a gospodin Kolbaba je ostao zaključan i spavao.

Moglo je biti negdje oko ponoći, kada ga je probudilo nekakvo šuškanje, kao da miševi tapkaju po podu.

- Vidi, vidi - pomislio je gospodin Kolbaba - ovdje imamo miševe, trebali bismo postaviti mišolovku.

I dok je tako tražio miševe, vidio je da to uopće nisu miševi, već poštanski patuljci. To su vam maleni i bradati čovječuljci otprilike veličine patuljaste kokoši Katice ili vjeverice, ili šumskog zeca, tako nekako; a na glavama imaju poštarske kape kao pravi poštari i nose pelerine poput pravih listonoša.

- Oh, Bože - reče gospodin Kolbaba, ali više nije ispustio niti glasa niti riječi, šutio je kao zaliven da ih ne bi preplašio.

I gle, jedan poštarski patuljak preslagivao je pisma koja je gospodin Kolbaba trebao ujutro raznositi, drugi je razvrstavao poštu, treći je vagao paketiće i lijepio na njih ceduljice, četvrti je gunđao kako kutija nije zavezana prema propisu, peti je sjedio iza šaltera i prebrojavao novce kao što to čine poštanski službenici.

- Baš sam to i mislio - gunđao je taj patuljak - ovdje se poštanski službenik ponovno preračunao za jednu lipu, moram mu to ispraviti.

~ 115 ~

Šesti je čovječuljak sjedio kraj telegrafskog uređaja i tipkao na njemu brzojav, nekako ovako: …kuckuc…kuc…kuc…kuckuckuc…kuc… Ali gospodin Kolbaba je razumio što to brzojavlja, običnim riječima to bi bilo:

- Halo, ministarstvo pošta? Ovdje poštanski patuljak broj sto trideset i jedan. Javljam da je sve u redu. Stop. Kolega patuljak Brljobrk ima napadaj kašlja, javio je da je bolestan,nije došao raditi. Stop. Bok. Stop.

- Ovdje je pismo za grad Bambolimbonandu u Kraljevstvu kanibalskom - oglasio se sedmi patuljak.

- Gdje je to?

- To je u pravcu Benešova - rekao je osmi čovječuljak.

- Dopiši tamo, kolega, Kraljevstvo kanibalsko, željeznička postaja Donji Trebizon, posljednja pošta Mačji Gradec. Zračnom poštom. Eto, gotovi smo. Što mislite, gospodo, da sadmalo zaigramo na karte?

- Zašto ne? - reče prvi patuljak i odbroji trideset i dva pisma. - Eto, ovdje su nam karte pa možemo početi.

Drugi je patuljak uzeo ta pisma i promiješao ih.

- Predižem - rekao je prvi nestaško.

- Onda dijeli - reče drugi.

- Ah, ah - žalio se treći - stvarno sam dobio lošu kartu!

- Izlazim - rekao je četvrti i bacio pisma na stol.

- Ja sam jači - odgovori peti i stavi svoje pismo na prethodno.

- Stari, ti si za mene preslab - rekao je šesti i bacio svoje pismo.

- Oho - dodao je sedmi - pa ja imam još jaču kartu.

- A ja imam asa aduta - povikne osmi i baci svoje pismo na ostala.

To, djeco, gospodin Kolbaba više nije mogao izdržati, pa se oglasio:

- Ne bih vas volio ometati, gospodo patuljci, ali kakve vi to karte imate?

- Á, gospodine Kolbaba - reče prvi patuljak - mi vas nismo, gospodine Kolbaba, htjeli buditi, ali kad ste se već probudili, zaigrajte s nama. Mi, naime, igramo najobičniji marijaš!

Gospodinu Kolbabi nije trebalo dvaput reći i brzo je sjeo među patuljke.

- Tako, ovdje su vam karte - rekao je drugi patuljak i dade mu nekoliko pisama - pa možemo početi.

Gospodin Kolbaba gledao je pisma koja su mu stavili u ruke i rekao:

- Nemojte mi uzeti za zlo, gospodo patuljci, ali ja u ruci nemam nikakve karte, imam samo neisporučena pisma.

~ 116 ~

- No, stvarno - odgovori treći čovječuljak - to su naše karte za kartanje.

- Hm - reče gospodin Kolbaba - nemojte se ljutiti, gospodo, ali igrače karte moraju početi od sedmice i osmice, zatim devetke i desetke, pa dečka i dame, sve do kralja, a najjači je as. Ali, ovdje u ovim pismima uopće toga nema.

- A to se jako varate, gospodine Kolbaba - reče četvrti muškarčić - da znate, svako ovo pismo vrijedi više ili manje, već prema tome što je u njemu napisano.

- Najslabija karta - tumačio je prvi vragolan - takozvana sedmica ili šuster, to su pisma u kojima ljudi sami sebi nešto lažu ili se pretvaraju.

- Druga slaba karta je osmica - nastavio je drugi folirant - a to su pisma koja ljudi pišu samo zbog potrebe i obveze.

- Treća slaba karta je devetka - odgovorio je na to treći mališan - a to su pisma koja ljudi pišu samo iz ljubaznosti.

- Prva jača karta je desetka - rekao je četvrti - to su pisma u kojima ljudi pišu nešto zanimljivo i novo.

- Druga jača karta je dečko - ispričao je peti - to su pisma koja ljudi šalju kada žele nekoga razveseliti.

- Treća jaka karta je dama ili baba - rekao je šesti - a to su pisma koja dobri prijatelji šalju jedni drugima.

- Četvrta velika karta zove se kralj - dodao je sedmi - a to je pismo koje je napisano iz ljubavi.

- A ona najjača karta iliti as - napomenuo je osmi starčić - to je pismo kojim čovjek daje nekomu cijelo svoje srce. To je karta koja prebija ili nadjačava sve ostale. Da znate, gospodine Kolbaba, takvo se pismo nađe kada mama piše svom djetetu ili kad netko piše nekomu kojega voli više od sebe sama.

- Aha - rekao je gospodin Kolbaba - ali sada bih volio znati kako raspoznajete što je u tim pismima napisano. Ne bih baš volio čuti, gospodo, da ih otvarate i čitate. To se ne smije, ljudi moji, jer tako biste narušili propis o tajni pošiljaka, i ja bih vas, nažalost, morao prijaviti policiji. Muke mu poštarske, to je veliki grijeh, da netko otvori pismo koje mu ne pripada!

- To mi, gospodine Kolbaba, također znamo - rekao je prvi vragolan - ali mi, stari moj, mi dodirom kroz zatvorenu kovertu otkrivamo što se u tom pismu nalazi. Ravnodušna pisma hladna su na dodir, ali - što je više ljubavi, to su pisma toplija!

- A kad mi, patuljci, zatvoreno pismo sebi stavimo na čelo - dodao je drugi - možemo vam reći od riječi do riječi što je u njemu napisano.

- To je onda druga stvar - reče gospodin Kolbaba - ali, kad smo već tu svi na okupu, želio bih vas nešto upitati. Ne bih vas, gospodo, htio uvrijediti…

- Kad ste vi u pitanju, gospodine Kolbaba - odgovorio je treći patuljak - vi možete pitati što god želite.

- Ja bih volio znati - rekao je gospodin Kolbaba - što zapravo patuljci jedu?

~ 117 ~

- Svašta - kazao je četvrti vragolan - mi patuljci koji živimo u raznim uredima živimo kao žohari od onoga što vi ljudi nadrobite, dakle od mrvica kruha ili od komadića žemljice. Da znate, gospodine Kolbaba, nema puno toga što vama ljudima ispadne iz ustiju.

- Ali, nama, poštanskim patuljcima - rekao je peti patuljak - i nije tako loše! Mi si kuhamo telegrafske vrpce kao rezance i zamastimo ih poštanskim ljepilom, ali to mora biti ljepilo na bazi šećera.

- Ili ližemo poštanske marke - primijetio je šesti - što je dobro, ali nam se zbog toga jako lijepi brada.

- Ali najviše papamo mrvice - ispričao je sedmi patuljak - jer znate, gospodine Kolbaba, zbog toga se u uredskim prostorijama tako rijetko mete pod, kako bi nama ostale nekakve mrvice.

- A ako smijem biti tako smio - ispitivao je dalje gospodin Kolbaba - gdje vi tu zapravo spavate?

- To vam, gospodine Kolbaba, nećemo reći - rekao je osmi starčić - jer kad bi ljudi znali gdje mi patuljci živimo, onda bi nas od tamo izbacili. Nipošto to ne smijete znati!

- Pa kad mi to nećete reći, onda neka vam bude - mislio je gospodin Kolbaba - ali ja ću već pripaziti kamo odlazite na počinak.

I ponovno sjedne kraj peći, kako bi budno motrio. Ali čim se ugodno smjestio, već su mu se oči počele sklapati, i prije nego što bi se stiglo nabrojiti do pet, gospodin Kolbaba je zadrijemao i spavao je kao top sve do samoga jutra.

Dakle, to što je tada vidio, gospodin poštar Kolbaba nije nikome rekao, jer, kao što znate, u pošti se zapravo ne smije prespavati. Jedino što od tog doba više nije mrzio raznositi pisma ljudima.

- Ovo pismo - govorio je sebi - nekako je mlako, ali zato ovo drugo odmah grije, kako je toplo, to bi moglo biti pismo od neke majčice!

Jednom je tako na pošti razvrstavao pisma koje je izvadio iz poštanskog sandučića kako bi ih raznosio ljudima.

- Vidi, vidi - rekao je odjednom - ovo je pismo u zalijepljenoj koverti, ali na njoj nema ni adrese, ni marke.

- Ah - reče gospodin upravitelj pošte - vjerojatno je opet netko bacio u sandučić pismo bez adrese.

Upravo tada je u pošti bio i jedan gospodin koji je htio poslati svojoj mami preporučeno pismo, i taj je gospodin to čuo i rekao:

- No, to mora biti neka budala, smušenjak, tupan, blesan, niškoristi, glupan i majmun koji šalje pismo i na njemu ne napiše adresu.

- Ma ne - reče gospodin upravitelj pošte - takvih se pisama, gospodine, godišnje nađe čitava gomila. Vi ne biste vjerovali, gospodine, kako su ljudi rastreseni! Napišu pismo, gospodine, a onda brže-bolje trče na poštu i zaborave, gospodine, pogledati, jesu li napisali adresu. Da, da, gospodine, to se dešava češće nego što vi mislite. - Ostavimo ih na pošti, gospodine - reče upravitelj pošte - jer ih ne možemo, gospodine, uručiti.

Gospodin Kolbaba je za to vrijeme okretao u ruci pismo bez adrese i uzviknuo:

~ 118 ~

- Gospodine upravitelju pošte, ovo je pismo tako toplo, u njemu je sigurno napisano nešto iskreno! Ja mislim da bi se to pismo trebalo odmah uručiti onomu kome pripada.

- Kada na njemu nije napisana adresa, onda to ne ide i gotovo - dometnuo je gospodin upravitelj pošte.

- Onda biste ga bar mogli otvoriti - savjetovao ga je onaj nepoznati gospodin - i pogledati tko ga šalje.

- To ne ide, gospodine - reče gospodin upravitelj pošte strogo - jer bi to, gospodine, bilo kršenje propisa o poštanskoj tajni, a to se ne smije.

I time je za njega stvar bila riješena. Ali, kada je onaj nepoznati čovjek otišao, gospodin Kolbaba se obratio gospodinu upravitelju pošte:

- Ako smijem biti tako slobodan, gospodine upravitelju pošte, o ovom pismu bi nas vjerojatno mogao savjetovati neki od gospode poštanskih patuljaka.

I onda je ispričao kako je jednom u noći vidio uredske vragolane kako rade i kako ti patuljci znaju čitati pisma bez da ih otvore. Gospodin upravitelj se zamislio i onda rekao:

- Dakle, to bi se moglo. Onda to probajte, gospodine Kolbaba, a ako nam taj gospodin patuljak kaže što u tom zatvorenom pismu piše, znat ćemo, dakle, i komu ono pripada!

I tako je te noći gospodin Kolbaba ostao zaključan u pošti i čekao. Mogla je već biti ponoć kada je čuo nekakvo tapkanje …tapa…tap…tap… , kao kad miševi trče, a onda je ponovno vidio patuljke kako razvrstavaju pisma, važu pošiljke, broje novce i otkucavaju brzojave. I kada su već bili sa svime gotovi, sjeli su na pod i igrali s pismima marijaš. U tom se trenutku oglasio gospodin Kolbaba:

- Dobra večer, gospodo patuljci!

- Á, to je gospodin Kolbaba - rekao je najstariji vragolan - hajde s nama zaigrajte na karte!

Gospodinu Kolbabi nije trebalo dvaput reći, pa je sjeo s njima na pod.

- Izlazim - rekao je prvi patuljak i stavio je svoju kartu na pod.

- Jači sam - kazao je drugi.

- Dajem kontru - govorio je treći.

Tada je došao red na gospodina Kolbabu, a on je stavio ono zatvoreno pismo bez adrese na tri ostala.

- Pobijedili ste, gospodine Kolbaba - rekao je prvi vražić - jer imate najjaču kartu ili asa srca.

- Ako smijem biti tako slobodan - odgovori gospodin Kolbaba - ali jeste li uistinu sigurni da je to toliko jaka karta?

- Kako da to ne prepoznam - govorio je patuljak - to je pismo koje je mladić napisao djevojci koju voli više od sebe samoga.

- Meni se tako ne čini - rekao je namjerno gospodin Kolbaba.

~ 119 ~

- Sigurno je tomu tako - odgovorio je vražić - a ako u to ne želite vjerovati, ja ću vam to pismo i pročitati.

Uzeo je pismo, stavio ga na čelo, zatvorio oči i tako čitao:

- Moja najmilija marice, hm, ovdje je pravopisna greška - rekao je patuljak - po pravilu bi tu trebalo biti veliko M - i nastavi - pišem ti dasam dobio mjesto šofera pa ak bi htjela mogli bi se vjenćat, napiši mi ak me oš uvek voliš piš brzo tvoj vjerni Francek.

- Zahvaljujem vam, gospodine patuljče - reče gospodin Kolbaba - to sam trebao saznati. Puno vam hvala!

- Nema na čemu - odgovori čovječuljak - ali, samo da znate, u tom pismu ima osam pravopisnih pogrešaka. Mnogo toga taj Francek u školi nije naučio!

- Samo bih volio saznati koja je to Marica ili koji Francek - brundao je gospodin Kolbaba.

- Ne mogu vam pomoći, gospodine Kolbaba - reče onaj majušni patuljak - jer to u pismu ne piše.

Ujutro je gospodin Kolbaba o svemu obavijestio gospodina upravitelja pošte, da je to pismo bez adrese pisao neki vozač Francek nekoj gospođici Marici i da se taj gospodin želi tom gospođicom oženiti.

- Muke mu poštarske - uzviknuo je gospodin upravitelj pošte - to je silno važno pismo, ta gospođica bi ga morala dobiti!

- Ja bih joj pisamce osobno odnio - rekao je gospodin Kolbaba - kad bih samo znao kako se ta gospođica Marica preziva i u kojem gradu, u kojoj ulici i na kojem broju stanuje!

- To bi, gospodine Kolbaba, mogao svatko - reče gospodin upravitelj pošte - i zbog toga ne bi ni morao biti poštar. Ali ja bih jako volio da ta gospođica dobije svoje pismo!

- Dobro, gospodine upravitelju - uzviknuo je gospodin Kolbaba - onda ću ja tu gospođicu Maricu naći, makar morao godinu dana trčati i proći cijeli svijet!

Čim je to rekao, prebacio je poštarsku torbu s pismom i okrajkom kruha preko ramena i dao se u svijet. Tako je gospodin Kolbaba hodao i hodao, i svuda se raspitivao ne živi li u tom kraju neka gospođica Marica koja očekuje pismo od izvjesnog vozača Franceka. I tako je prohodao cijeli kraj, sve u svemu, svuda se raspitivao o toj gospođici Marici.

Gospođica Marica, koje je u Češkoj našao, bilo je mnogo, sveukupno četrdeset i devet tisuća devetsto i osamdeset, ali niti jedna nije očekivala pisamce od gospodina vozača Franceka; neke od njih su čak i očekivale pismo od nekog gospodina vozača, ali taj se nije zvao Francek, već Tonko ili Ladislav ili Lojzek ili Florijan, samo Francek ne; a druge su gospođice Marice naravno čekale pismo od nekog gospodina Franceka, ali taj uopće nije bio vozač, već bravar ili narednik, stolar ili kondukter, možda prodavač boja i lakova, tapetar, brijač ili krojač, ali svakako ne šofer.

I tako je gospodin Kolbaba već hodao godinu i jedan dan, ali nije mogao uručiti pismo onoj pravoj gospođici Marici. Upoznao je mnogo stvari: vidio je sela i gradove, polja i šume, izlazak i zalazak sunca, povratak ševa i dolazak proljeća, sjetvu i žetvu, gljive u šumi i zrijanje šljiva, ali kad je marljiva potraga potrajala već godinu i jedan dan, sjeo je potišten kraj puta i pomislio:

~ 120 ~

- Sad je već kasno, gospođicu Maricu vjerojatno neću niti naći!

Bilo mu je toliko žao da je skoro zaplakao. Žalio je gospođicu Maricu jer nije dobila pismo od mladića koji ju je volio više od sebe sama, žalio je vozača Franceka jer njegovo pismo nije mogao uručiti, a žalio je i sam sebe jer je napravio toliko posla i toliko se nahodao po kiši i vrućini, po milosti i nemilosti, a sve uzalud!

I dok je tako sjedio kraj puta i tugovao, vidio je da cestom nailazi neki auto. Vozio je polako, otprilike šest kilometara na sat, pa je gospodin Kolbaba pomislio:

- No, to mora biti nekakva stara krntija, kad se tako vuče.

Ali, kad se taj auto približio, vidio je da je to, začudo, krasan osmocilindarski Bugatti i da za volanom sjedi tužan vozač, a iza njega u crno odjeveni gospodin. Kad je tužan gospodin ugledao kraj puta zabezeknutog gospodina Kolbabu, dao je zaustaviti auto i rekao:

- Dođite poštaru, povest ću vas dio puta.

Gospodinu Kolbabi je bilo drago, jer su ga nakon dugog putovanja već boljele noge, sjeo je kraj tužnog, u crno odjevenog gospodina i automobil je polako i tužno krenuo. Kada su tako prevalili oko tri kilometra, oglasio se gospodin Kolbaba:

- Ako smijem biti tako slobodan, gospodine, vi vjerojatno idete na pogreb, zar ne?

- Ne idemo - rekao je potištenim glasom tužan gospodin - a zašto mislite da idemo na pogreb?

- Pa - rekao je gospodin Kolbaba - jer ste vi, gospodine, tako tužni.

- Ja sam tako žalostan - ispričao mu je grobnim glasom taj gospodin - jer moj auto tako sporo i žalosno vozi.

- Pa, da - rekao je gospodin Kolbaba - a zašto ovaj krasan bugatti tako sporo i tužno vozi?

- Jer njime upravlja tužan vozač - pričao je potišteno crni gospodin.

- Aha - uzdahnuo je gospodin Kolbaba - a recite mi molim vas, zbog čega je gospodin vozač tako tužan?

- Jer nije dobio odgovor na pismo koje je poslao prije godinu i jedan dan - odgovorio je crni gospodin - znate, on je pisao svojoj najdražoj, ali ona mu nije odgovorila, pa on misli da ga ona više ne voli.

Kad je to gospodin Kolbaba čuo, uzviknuo je:

- Ako smijem biti tako slobodan, ne zove li se vaš gospodin vozač Francek?

- Zove se gospodin Franjo Svoboda - odgovorio je tužan gospodin.

- A ta gospođica se zove Marica, zar ne? - pitao je dalje gospodin Kolbaba.

Na to se oglasio tužni vozač i žalosno uzdahnuo:

- Gospođica Marija Nováková se zove ta nevjernica koja je zaboravila na moju ljubav!

~ 121 ~

- Aha - uzviknuo je gospodin Kolbaba radosno - čovječe dragi, pa vi ste onaj blesan, smušenjak, onaj tupan, onaj uvrnuti, onaj glupan, onaj šašavac, onaj niškoristi, onaj nespretnjaković, ona zbunjola, onaj magarac, onaj tupko, onaj bedak, onaj munjeni, onaj praznoglavi, onaj usporeni, ona daska, onaj majmun, ona naivčina, onaj bezveznjak, onaj smotani, onaj klipan, onaj tikvan, onaj folirant, onaj zafrkant, ona bundeva, onaj mulac, onaj ćaknuti, onaj telac, onaj zaboravni, onaj smušeni, ona budala koja nam je u poštanski sandučić ubacila pismo bez marke i adrese! A joj, drago mi je da imam tu čast upoznati vas! Naravno da vam gospođica Marica nije mogla odgovoriti, kad sve do sada vaše pismo nije niti dobila!

- Gdje, gdje je moje pismo? - viknuo je gospodin vozač Francek.

- No - reče gospodin Kolbaba - čim mi kažete gdje gospođica Marica stanuje, onda će to pismo, samo da znate, otputovati ravno k njoj! Moj dragi, već godinu i jedan dan nosim to pismo u torbi i tražim po cijelom svijetu pravu gospođicu Maricu! Mladiću zlatni, sad mi odmah i smjesta dajte adresu gospođice Marice, a ja ću otići i uručiti joj pismo.

- Nikuda vi, gospodine poštaru, ne idete - rekao je onaj gospodin - ja ću vas odmah tamo odvesti! Hajde, Francek, sada daj gas, idemo gospođici Marici!

Samo što je to izgovorio, dodao je gospodin vozač Francek gas, vozilo se trglo i sada vam je, ljudi, jurilo šezdeset, sedamdeset, osamdeset kilometara, stotku, sto i deset, sto i dvadeset, sto i pedeset, sve brže i brže, dok je motor zavijao, vijorio, jurio i pjevao od sreće, i crni je gospodin morao s obje ruke držati šešir kako mu ne bi odletio, a gospodin Kolbaba se s obje ruke držao sjedala, dok je gospodin Francek vikao:

- Gospodine šefe, ide nam to, zar ne? Sto i osamdeset kilometara! A joj, pa mi uopće ne vozimo, mi letimo i kormilarimo u zraku, pogledajte, gospodine šefe, gdje smo ostavili cestu! Gospodine šefe, gospodine šefe, mi smo zapravo dobili krila!

I kad su već neko vrijeme letjeli brzinom od sto i osamdeset i sedam kilometara na sat, pojavilo se prelijepo bijelo selo i gospodin vozač Francek kaže:

- Gospodine šefe, stigli smo na odredište!

- Onda zaustavite - rekao je crni gospodin, i auto se prizemljio na kraju tog sela.

- Ali kako moj bugatti dobro vozi, zar ne? - raznježio se gospodin.

- A sada biste, gospodine Kolbaba, mogli toj gospođici Marici uručiti pismo.

- Možda - kolebao se gospodin Kolbaba - bi joj gospodin Francek radije usmeno priopćio što u pismu piše? Znate, pismo ima osam pravopisnih pogrešaka.

- Što vam je - branio se gospodin Francek - ja joj se stidim pogledati u oči, jer toliko dugo od mene nije dobila nikakvo pismo.

- A možda - dodao je zamuckujući - možda je već na mene zaboravila i više me ne voli.

Gledajte, gospodine Kolbaba, ona stanuje u onoj kućici koja ima prozorčiće čiste kao suza!

~ 122 ~

- Onda idem ja - reče gospodin Kolbaba, namjesti gubicu kao trubu i zapjeva:

- Ide, ide gospodin poštar, ide, ide gospon poštar - pa zakorači desnom nogom prema kućici.

A tamo, iza tog čistog prozorčića, sjedila je blijeda djevojka i šivala haljinu.

- Pozdrav, gospođice Marice - poviknuo je gospodin Kolbaba - zar šivate vjenčanicu?

- Ma ne - odgovorila je tužno gospođica Marica - šivam haljinu za pogreb.

- No, no - reče suosjećajno gospodin Kolbaba - joj, joj, a joj, zaboga, muke mu poštarske, Isuse moj, valjda nije tako loše? Zar ste bolesni, gospođice?

- Nisam bolesna - uzdahnula je gospođica Marica - ali srce će mi puknuti od žalosti - i pritom stavi ruku na srce.

- Za Boga miloga - uzviknuo je gospodin Kolbaba - gospođice Marice, pričekajte još s tim puknućem! Ako smijem biti tako slobodan, zašto vas zapravo srce boli?

- Jer već godinu i jedan dan - reče tiho gospođica Marija - već jedan dan i čitavu godinu čekam jedno pismo koje ne stiže.

- Ništa se ne zabrinjavajte! - tješio ju je gospodin Kolbaba.

- Ja već godinu dana nosim ovdje u torbi jedno pismo i nemam ga kome uručiti. Znate što, gospođice Marice, ja ću to pismo dati vama - reče i pruži joj pismo.

Gospođica Marija još je više problijedila.

- Gospodine listonošo - govorila je tihim glasom - to pismo valjda ni nije za mene kad na njemu nema adrese!

- Samo bacite pogled unutra - kazao je gospodin Kolbaba - i ako nije za vas, onda ga vratite meni i nikomu ništa.

Gospođica Marija drhtavim je prstima otvorila pismo, i čim ga je počela čitati, obrazi su joj porumenjeli.

- Dakle - pitao je gospodin Kolbaba - hoćete li mi vratiti pismo ili ne?

- Neću vam ga vratiti - uzdahnula je gospođica Marija, a oči joj se napune suzama radosnicama - gospodine poštaru, upravo sam ovo pisamce čekala godinu i jedan dan! Gospodine listonošo, ni sama ne znam kako da vam se zahvalim!

- Onda ću vam ja to reći - rekao je gospodin Kolbaba - platite mi dvije kune kazne, jer to pismo nije imalo ni marku, razumijete li? Za Boga miloga, već godinu i jedan dan jurim s tim pismom kako bi pošta dobila te dvije kune naknade!

- Lijepo zahvaljujem - reče kada je dobio te dvije kune - a na vaš odgovor, gospođice, tamo netko čeka - pritom je kimnuo glavom vozaču Franceku koji je već stajao iza ugla.

I dok je gospodin Francek dobivao odgovor na svoje pismo, sjeo je gospodin Kolbaba uz crnog gospodina i rekao mu:

~ 123 ~

- Godinu i jedan dan, štovani, jurio sam s tim pismom, ali isplatilo se već i samo zbog toga što sam sve vidio! Ovo vam je tako lijepa i krasna zemlja! Eno, gospodin Francek se već vraća. Takva se stvar uvijek brže rješava osobno negoli pismom bez adrese!

Gospodin Francek ništa nije govorio, samo su mu svjetlucale oči.

- Onda, hoćemo li krenuti, gospodine šefe? - upitao je.

- Može - odgovorio je gospodin - no najprije ćemo odvesti gospodina Kolbabu do pošte.

Gospodin vozač uskočio je u auto, upalio motor i dao gas, i auto je krenuo tako glatko i lako kao u snu. Ubrzo je kazaljka na brzinomjeru pokazivala sto i dvadeset kilometara na sat.

- Ah, kako ovaj auto krasno vozi - veselio se crni gospodin - juri kao lud jer ga vozi sretni vozač!

I svi su sretno doputovali - a i mi također, do kraja priče!

~ 124 ~

Regoč

Vile, koje su živjele na oblacima, imale su običaj spuštati se na zemlju i igrati se s konjima. Tako su se jedne noći, dok su ljudi spavali, spustile na zemlju. Među njima je bila i Kosjenka, mlada vila kojoj je ovo bio prvu put na zemlji. Kako je Kosjenka dobila najbržeg konja, dok su se ostale vile igrale, on je mladu Kosjenku odveo preko velikih ravnica, šuma i dolina. Jašući ga, Kosjenka se divila svemu što je vidjela, posebice selima i rijeci. Konj nije stao sve dok nisu stigli ispred ruševina grada Legena. Tu je Kosjenka sišla s konja, dok je on nastavio dalje svoj trk.

Razgledavaju srušeni grad, Kosjenka ugleda čovjeka kako spava ispod jednog srušenog zida. Taj čovjek se zvao Regoč, on je živio u Legenu tisuće godina i jedini mu je posao bio da zbraja kamenje u gradu. U Legenu je uvijek bilo hladno i padao je snijeg, stoga Kosjenka nagovori Regoča da potraže ljepše i toplije krajeve, imajući na umu dva sela koja je vidjela na putu prema Legenu. Regoč pristane, ipak je to bilo zanimljivije od neprestanog brojanja kamenja.

Putovali su kroz zemlju, a budući da je Regoč bio div, Kosjenka je od bisera stvorila mali koš i tako se objesila Regoču za uho. Na putu do dvaju sela nailazili su na brojne prepreke, no uspjeli su ih savladati.Kada su napokon izašli na površinu, našli su se na livadi između dvaju sela, na kojoj su se djeca igrala. Kosjenka se odmah priključila igri, dok je Regoč ostao razgovarati sa Liljom, najmudrijim i najljepšim dječakom dvaju sela. U tom razgovoru Regoč je saznao da su dva sela u svađi. Starješine sela su planirale srušiti nasip rijeke Zlovode i na taj način potopiti susjedno selo, no nisu razmišljali o tome kako bi i njihovo selo moglo biti poplavljeno.

U jednom trenutku se začuje buka, Regoč podigne Lilju na ramena i vide kako Zlovoda poplavljuje zlatna polja. Djeca i Lilja zamole Regoča da popravi nasip, budući da je jak i velik. On pristane, smjesti djecu na sigurno i popravi nasip. No, bilo je prekasno, voda je poplavila i ljude i polja. Kosjenka primjeti kako su u jednoj kući u selu preeživjeli baka i djed koji su se sakrili na tavan. Oni su naučili djecu kako da obrađuju polja, sagradili su novo selo, i to jedno kako ne bi došlo do ponovnih svađa. Kosjenki su sagradili kulu usred sela u kojoj je živjela, dok se Regoč vratio u svoj Legen i nastavio brojati kamenje.

~ 125 ~

Ribar Palunko i njegova žena

Ribar Palunko bio je siromašan i naporno radio svakog dana. Bilo mu je dosta bijede u kojoj je živio i tako je dao zakletvu da tri dana neće loviti ribu kako bi mu se ispunila želja. Sjedio je tri dana u čamcu bez ijedne ulovljene ribe i treći dan mu se ukazala Zora-djevojka i ponudila mu nagradu jer nije oduzimao život ribama.

Tražio je da ga izbavi iz njegova sadašnjeg života i djevojka ga je uputila kući sa riječima :

“Idi kući, naći ćeš što ti treba”.

Palunko je tako otišao kući i našao tamo sirotu djevojku koju je oženio. Ona mu je neprestano pričala priče o dvorcima, zmajevima i kraljevim i on je pomislio kako se zasigurno radi o vili i da samo treba čekati kako bi dobio sva ova bogatstva.

No vrijeme je prolazilo, rodio im se već i sin Zlatko, a žena je i dalje samo pričala. Jednoga dana mu je dozlogrdilo i zgrabio ju je za ruku naredivši ju da ga vodi do blaga Morskoga Kralja. Ona mu je rekla da nije vila i on još ljući naređuje da sutra idu na morski žal, on na lijevu, a ona i dijete na desnu stranu i da se ne vraćaju dok ne pronađu put do Morskoga Kralja.

Iako ga je žena molila da se ne rastaju Palunko nije popuštao. Žena je tražila i hodala dva tjedna i zatim premorena zaspala na kamenu. Kada se probudila njenog sina nije bilo i od šoka i tuge je zanijemila. Vratila se kući,a dan nakon nje vratio se i Palunko iz neuspješne potrage. Kuća je sa nijemom ženom i bez djeteta bila tiha i nakon nekog vremena Palunko ponovo odlazi tri dana na more i sjedi u čamcu. Ponovo mu se ukazala Zora-djevojka. On je nije molio da mu vrati sina ili njegovoj ženi glas već da mi pokaže put do Morskoga Kralja.

Uputila ga je da za vrijeme mladog mjeseca sjedne u čamac u svitanje i pričeka vjetar koji će ga odnijeti prema istoku do otoka Bujana i kamena Altira. Palunko je stigao do stijene gdje ga je ponovo dočekala Zora- djevojka. Pokazala mu je Morske djevice koje su plesale oko plivajućeg mlinskog kola i uputila ga što im treba reći kako bi ga povele do Morskog Kralja. Upozorila ga je da jednom kada ode povratka nema i Palunku je to odgovaralo.

Rekao je Djevicama što mu je Zora-djevojka naložila i one su zavrtjele mlin koji je stvorio veliki vir i povukao ga prema dolje. Našao se u dvorani Morskoga Kralja sa pijeskom od suhog zlata. Palunko se svidio kralju i on mu je poklonio granu bisera i naredio vilama da ga počaste biranim jelima i medenim pićima. Kako se Palunko prebacivao od sreće okružen svim tim bogatstvom mali kralj u svilenoj košuljici jako ga je zavolio. No uskoro Palunko je u tome djetetu prepoznao svog Zlatka.

Palunko je poželio vratiti sina majci i vratiti se svojoj sirotoj maštovitoj ženi i pričekao je tren da ostane nasamo sa malim kraljem. Počeo ga je nagovarati da zajedno pobjegnu, ali kralj je mislio da je poludio jer je već zaboravio svoga oca. Istodobno je i Palunkova žena tugovala i pošla je na majčin grob tražiti utjehu. Pred nju je izašla lijepa košuta i dala joj nekoliko savjeta što treba činiti kako bi dobila Palunka natrag, No tri mjeseca je prošlo i Palunko se nije vratio. Žena je ponovo na majčinom grobu srela košutu koja joj je naložila da na mjesečini uhvati lubina sa zlatnom perajom na kojoj je zlatna jabuka, Ali da bi došla do mora gdje je Palunko morat će savladati tri prepreke. Morat će proći tri pećine od oblaka koje čuvaju orijaška zmija, orijaška ptica i zlatna pčela.

~ 126 ~

Smjela je ponijeti samo frulu dvojnicu i udicu i tako je žena sjela u čamac i zaputila se put dalekog mora. U prvoj pećini susrela je golemu zmiju i zasvirala u desnu sviralu. Došle su male zmije koje su majku zmiju nagovorile da se malo odmori. U drugoj pećini zasvirala je u lijevu dvojnicu i galebovi su nagovorili majku pticu da propusti ženu. Ptica je ponudila ženi da će joj vratiti govor, ali nije ju željela pustiti no galebovi su opet veliku pticu nagovorili da zaspe i žena je prošla.

U trećoj pećini zatekla je zlatnu pčelu, otporila rukav i njime je uhvatila. Pčela je molila ženu da je pusti i da će vidjeti nešto što će joj donijeti veliku radost. Tako je i bilo i žena je ugledala Zoru-djevojku kako po moru jutrom šeće malog kralja .Majka je prepoznala sina i pčela joj je ponudila da će joj pokazati put do sina. Ali žena je teška srca odlučila ostati vjerna Palunku i uhvatiti lubina.

Mali kralj je u međuvremenu Palunku naredio da isplete vođice kako bi ga on sutra mogao upregnuti u kola i voziti ga po zlatnom pijesku. Otac je bio povrijeđen i odlučio je da će pobjeći a vođicama svezati kolijevku malog kralja na leđa. Odjednom je osjetio kako ga nešto vuče prema površini. Bila je to njegova žena koja je zakačila udicu za kolijevku i povukla ih na površinu.

Morski Kralj je za njima poslao Morske Djevice koje su oko čamca digle silnu oluju. Palunko je preplašen počeo dozivati Zoru-djevojku i ona je ženi dala rubac i pribadaču. Pribadača je postala kormilo a rubac jedro i što je oluja bila jača oni su brže plovili sve dalje od nje. Brod se razbio u hrid, jedro, jarbol i zlatna kolijevka su potonuli, a obitelj je bila ponovo pred svojom kućom. Ali dvojnice su ostale pa svatko tko u njih puhne može čuti priču o ludom Palunku i vjernoj ženi koja može donjeti sreću.

~ 127 ~

Šuma Striborova

Momak je ušao u šumu Striborovu, a da nije znao da je ona začarana i da se u njoj događaju razna čuda. Šuma je morala ostati začarana sve dok u nju ne dođe netko kome je draža njegova nesreća od sve sreće ovoga svijeta.

Kada je momak nasjekao drva i sjeo na panj da se malo odmori iz panja izađe zmija. To nije bila prava zmija, već djevojka koje je bila ukleta radi grijeha i zlobe, a mogao ju je osloboditi samo netko s kim se oženi.

Momak je pomislio da je zmija toliko lijepa da bi je mogao ponijeti kući, a zmija se odmah pretvori u djevojku i pomisli kako je momak glup. Zamoli ga da je povede i oženi se njome. Momak je bio dobar, plašljiv i stidljiv i djevojka mu je bila lijepa pa ju je poveo kući u kojoj je živio sa svojom starom majkom.

Majka je bila stara i mudra i odmah je vidjela što snaha ima u ustima, zmijski jezik. Pokušala je objasniti sinu da je u kuću doveo zmiju, ali se on naljutio na majku. Snaha je bila zlobna, proždrljiva i goropadna. Htjela se riješiti majke, a sin je šutio da bi joj ugodio.

Jednog dana kad je majka pred kućom na hladnoći ugleda siromašnu djevojku koja prodaje treščice. Majka nije imala novca, ali uzme nekoliko grančica. Uvečer su sin i snaha otišli u posjet kumovima, a majka je ostala sama i potpali vatru onim treščicama što ih je kupila od siromašne djevojke.

Kada se vatra rasplamsala začulo se pucketanje, a iz svake treščice pojavi se veseli plamićak. Bili su to Domaći. Majka ispriča Domaćima svoju nesreću i zamoli ih za pomoć. Malik Tintilinić, predloži da pod kokoš podmetnu svračja jaja, a snaha će se polakomiti i kao svaka šumska guja isplaziti jezik.

Kada je došlo vrijeme izlegli su se svračići i majka donese gnijezdo i pozove selo, jer se snaha htjela pohvaliti, ali kad je ugledala svračiće isplazila je svoj zmijski jezik i tako je cijelo selo saznalo da je ona zmija. No sin se toliko se naljutio na majku da ju je otjerao iz kuće iako je vani bio snijeg.

Majka je zapalila vatru od one treščice i ponovno su se pojavili Domaći i majka im je ispričala što se dogodilo i oni je povedu do svog starješine Stribora. Sve mu ispričaju, a on majci ponudi sa se vrati u svoje rodno selo, u svoju mladost koja će vječno trajati i tako zaboraviti na sve svoje brige pa i sina.

Majka zahvali Striboru na dobroti i odluči ostati u svojoj nesreći, radije nego da zaboravi sina. Nakon tih riječi nestadoše sve čarolije u šumi Striborovoj. Snaha se pretvori u zmiju, a majka i sin ostadu sami usred šume. Sin je majku zamolio da joj oprosti.

Poslije se oženio sa djevojkom koja je prodavala treščice.

~ 128 ~

Tri medvjeda i gitara

U Bukovoj šumi je živio medvjed Bruno sa svoja tri sina. S obzirom na to da je već bio star i nije se mogao brinuti za obitelj, njegovi sinovi su preuzeli tu ulogu. Najstariji si Bukalo bio je vrstan ribolovac koji je lovio ribe golim rukama. Srednji sin Mrgud bio je zadužen za prikupljanje meda, kojim bi hranio obitelj. Najmlađi sin Bero, nije bio spretan ni u lovu, ni u sakupljanju meda, no obitelj je uveseljavao pričama i dogodovštinama.

Jednog dana dogodila se nesreća Bukalu, ozlijedio je šapu u ribolovu. Nedugo zatim i srednji sin Mrgud je nastradao. Tražeći med je razljutio pčele koje su mu izbole cijelu njušku. Čekajući da se oporave, našli su gitaru u šumi i donijeli je kući.

Sada je došao red na najmlađeg sina Beru da prehrani obitelj. S obzirom da nije bio vrsta u prikupljanju hrane, Bero je odlučio uzeti gitaru u ruke i svirati. Svirao je tako lijepo da su uskoro sve životinje iz šume počele dolaziti i slušati Beru. Naravno, gosti nisu dolazili praznih ruku, kao nagradu za Beru su donosili meda i ribe.

Tako je Bero pokazao da, bez obzira što nije talentiran za prikupljanje hrane, svojim drugim talentima može činiti dobro i prehraniti obitelj.

~ 129 ~

Sunce djever i Neva Nevičica

Tako bili mlinar i mlinarica, a oboje bili tvrda i krivična srca. Kad bi careve sluge donijele žito, da se samelje, mlinar samelje žito, ništa ne uzme za platu i još pošalje caru milošte, samo da se umili silnom caru i njegovoj kćeri, oholoj carevni. Kad pak dođe sirotinja, da samelje žito, mlinar uzima od dvije mjerice jednu sebi za platu i drugačije neće da melje.

Tako jednog dana, a bilo to ravno o Koledama i ciča zima, dođe do mlina neka baka, a na baki krpe i dronjci. Stajao mlin u gaju na potoku, i nitko nije mogao znati, odakle je baka došla.

Ono pak ne bijaše baka, kao što jesu bake, već ono bijaše Mokoš. A Mokoš znala je u svašta da se pretvori: i u pticu i u zmiju i u baku i u djevojku. I još mogaše Mokoš svašta načiniti: i zla i dobra. Al jao si ga onomu, koji joj se zamjeri, jer bijaše vrlo pakosna. Stanovala Mokoš u glibu nakraj močvara, gdje je jeseni sunce sjedalo. Kod nje bi Sunce sve zime noćivalo, a Mokoš znala i ljute trave i krepke pregovore, te bajlila i tetošila nejako Sunašce, dok se ne bi o Koledama pomladilo i nanovo prosinulo!

– “Dobar vam dan”, nazove dakle baka Mokoš mlinaru i mlinarici, “i da mi sameljete ovu torbu žita.”

Stavi baka torbu na tle, a mlinar će:

– “Samljet ću: polak torbe tebi za pogaču, a polak meni za naplatu.”

– “Nemoj tako, sinko! Uzmanjkat će mi za pogaču kolednicu, jer eto u mene šest sinova, a sedmo unuče Sunce mi se rodilo.”

– “Idi ne bulazni, stara budalo”, otrese se mlinar. “Baš i naličiš, da budeš Sunčeva baka!”

Pa amo-tamo, al mlinar ne htjede nikako da melje bez po torbe, a baka uprti opet svoju torbu i ode stazom, kuda bijaše i došla.

Bila pak u mlinara kćerka, krasna djevojčica, a zvali je Neva Nevičica. Čim se bijaše ona rodila, okupale je vile u omaji, te se od nje svako zlo odmahivalo kao voda od mlina. I još joj narekoše vile, da će joj u svatovima biti Sunce djeverom; ele, ona Sunčeva nevjestica. Zato je i nazvali: Neva Nevičica, a bila ona prekrasna i uvijek nasmijana kao vedar dan.

Ražalilo se Nevi Nevičici, kad je mlinar onako otpravio baku. Ode ona, dočeka baku u gaju i reče:

– “Vrati se, bako, sutra, kad budem sama. Samljet ću ti žito bez plate.”

Sutradan mlinar i mlinarica odoše u šumu, da usijeku badnjak za ognjište, a Neva Nevičica osta sama. Ne potraja dugo, eto bake sa torbom.

– “Dobra ti kob, djevojčice”, reče baka.

– “I tebi dobra bila”, odvrati Neva Nevičica. “Čekaj, bako, da otvorimo mlin.”

Bijaše ono maleni mlin žličar, hvatao vodu u četiri prekrštene žlice te se okretao kao vreteno. Mlinar bijaše pak zapeo mlin, te Neva Nevičica morade do koljena u leden potok, dok otpusti zavor.

Zaklepeće mlin, krenu se žrvnjevi, i samelje Neva Nevičica žito baki. Napuni joj torbu brašna i ništa ne uze za platu.

~ 130 ~

– “E, hvala ti, djevojče”, reče baka Mokoš “bit ću ti na pomoći, kud god budeš nogom prolazila, kad nisi čuvala nožice od ledene vodice, niti ruke od neplaćene muke. I još ću kazati momu unuku Suncu, tko ga ovo dariva pogačom.” Onda uze baka brašno i ode.

Od tog dana ništa u mlinu bez Neve Nevičice biti ne mogaše. Dok se ona ne takne mlina, dotle ne hvataju žlice vodu; ako se ona ne nagledne u mučnjak, u njemu nikad brašna. Ma koliko u njega padalo sa žrvnjeva, sve ko da u zemlju propada: mučnjak prazan, dok ne zirne u njega Neva Nevičica. Pa tako i sa svime bilo, što se mlina držalo.

Trajalo to dosta dana, trajalo i potrajalo, al mlinar i mlinarica stali nenavidjeti kćerku i mrziti na nju. Više li se ona pašti i više li zarađuje, to mrkije oni na nju gledaju, gdje ona može sve pjevajući, a oni ne mogu ni zube lomeći.

Bilo tako jednog jutra, u Krijesnim danima, kad Sunce, silno i žarko, prolazilo pod pol neba kao žeženo zlato. Nije više Sunce u glibu noćivalo, niti ga Mokoš bajlila, nego Sunce vladalo svijetom, slušali ga i nebo i zemljica. Sjela Neva Nevičica o Krijesu pred mlin te pomislila:

– “Da mi je otići odavde, kad im mrzovoljnima ne mogu da ugodim.”

Istom ona tako pomislila, al se već pred njom stvorila ona baka, što bijaše Mokoš.

– “Ja ću ti pomoći, al valja da me u svemu poslušaš i pazi, da mi se ne zamjeriš”, – reče baka. “Evo jutros išetala ohola carevna po livadi, izgubila ključeve od škrinje i rušnice te sad ne može do krune ni do odore. Razglasila carevna: tko nađe ključeve, ako je momak, bit će mu carevna ljuba i vjerenica, ako li je djevojka, uzet će je carevna za prvu dvoranicu. A ti hajde sa mnom, pokazat ću ti, gdje u štiru leže ključevi. Odnijet ćeš ključe carevni i bit ćeš joj prva dvoranica. Svilom ćeš se zagrtati i carevni uz koljeno sjediti.”

Stvori se odmah Mokoš prepelicom, a Neva Nevičica pođe za njom.

Tako dođoše na livadu pred careve dvore. Po livadi razišli se kićeni junaci i plemenite gospođe, a oko livade konjušari bijesne konje podržaju. Samo jednog konja ne drži konjušar, već ga drži boso siroče. Bio ono konj Oleha bana, a bio konj najžešći. Oleh ban pak junak najljepši pod nebeskom kapom. Svatko može poznati Oleha bana među onolikim banima i županima, jer na njemu odora nekićena, al bijela čelenka gizdavija od svih ostalih.

Hodaju tako junaci i plemenite gospođe livadom i sve čizmicama travu razgrću, ne bi li našli ključeve. Samo Oleh ban slabo se za ključeve ogleda, kano da mu je do igre i obijesti. A na prozor carevna izgleda i pazi, kojeg li će sreća poslužiti. Dobro pazi ohola carevna i sve sebi dobru sreću baje, ne bi li Oleh ban ključeve našao.

Kad došla Neva Nevičica i pred njome prepelica, nitko ih na livadi i ne opazio doli jedinoga Oleh bana.

– “Još ne vidjeh ovako mile djevojčice”, pomisli Oleh ban i pođe spram nje.

Al uto opazila Nevu Nevičicu i carevna s prozora, te kako bijaše ohola i nasmiješena, i ne pogleda, kako je ono milo djevojče, nego se razljuti i reče:

“Toga bi se još htjelo, da ova priprosta djevojka nađe ključeve, te da mi postane dvoranicom!”

Tako pomisli i odmah odašalje sluge, da otjeraju onu djevojčicu.

~ 131 ~

Ide livadom Neva Nevičica, kud je vodi prepelica. Tako dođoše do pol livade, gdje se bijaše štir razrastao. Razmakne prepelica dva lista nakraj štira, a pod njima ključevi.

Sagnu se Neva Nevičica i digne ključeve, a kad pogleda na careve dvore i zagleda oholu carevnu, uplaši se Neva Nevičica i pomisli: “Gdje bih ja bila carevni dvoranica!”

Kad ovako pomisli, ogleda se ona, a uz nju divan junak, kao da se suncem bratimio. Bijaše to Oleh ban.

Brzo smisli Neva Nevičica, ne učini, kako joj bijaše Mokoš zapovjedila, nego pruži ključeve Olehu banu:

– “Evo tebi ključevi, neznani junače, nek ti bude carevna ljubom i vjerenicom”, reče Neva Nevičica i ne može da skine očiju sa divnoga junaka.

Ali uto dođoše i sluge sa bičevima te se nemalo okosnuše na Nevu Nevičicu, da je po zapovijedi carevne protjeraju sa livade. Kad ovo vidio Oleh ban, brže se junak smislio te odgovara Nevi Nevičici:

– “Hvala tebi na ključevima, mila djevojčice, al sam eto drugo zamislio. Ti ćeš meni biti ljuba i vjerenica, jer si ljepša nego jutarnja zvjezdica. Evo dobrog konja moga, ponijet će nas u moju pustu banovinu.”

Radosna pođe Neva Nevičica uz Oleha bana, a on je digne do sebe na konja. Kad na dobrom konju poletješe carevni uz prozore, vješto se baci Oleh ban ključevima, te se upravo na okno ovjesiše.

– “Evo ključevi, svijetla carevno”, doviknu Oleh ban carevni – “u sreći nosila krunu i odoru, a ja sam sebi našao djevojku.”

Svu noć jezdio Oleh ban s djevojčicom, a pred zoru stigoše u pustu banovinu, do hrastove gradine Oleha bana. Oko hrastove gradine tri opkopa, a nasred gradine čađavi dom.

– “To su dvori Oleha bana”, reče junak Nevi Nevičici, te se i sam nasmijao, gdje boljih dvorova nema. Al se nasmijala bolje Neva Nevičica, gdje će banovati uz takvoga divnog junaka.

Tako oni umah narediše svatove, da se proslavi vjenčanje. Uzvaše dvadeset junaka i dvadeset ubogih sirota, a više naroda i ne bilo u pustoj banovini. Pa da ih bude više i veselije, pozvaše još iz planine vuka i vučicu te surog orla i sivog kraguja, a Nevi Nevičici dvije djeveruše: grlicu i tanku lastavicu.

I još se Neva Nevičica pohvalila Olehu banu: “Da me može prepoznati Sunce, i ono bi mi u svatove došlo. Bilo bi mi Sunce djever u svatovima, jer mi tako narekoše vile.”

Sakupiše se svatovi u čađavome dvoru, da piruju – a ne znadu: huda im se sreća piše.

Ujelo oholu carevnu za srce, kad joj ono Oleh ban dobacio ključeve, te pred tolikom gospodom, pred banom i županima, zahvalio na svijetloj carevni, a privolio neznanoj djevojci.

Nagovara carevna cara, oca svoga, moli ga i zaklinje, dok ga ne namoli, te joj car predade svoju vojsku silenu. Vojska krene na dobrim konjima k pustoj banovini Oleha bana, a vodi je ljuta carevna.

Baš svatovi za stol, a vojska na vidiku. Tolika je silna, te je pokrila svu pustu banovinu, da ne možeš ni pedlja zemlje ugledati. A pred vojskom glasonoša viče, neka svatko živ na svijetu čuje:

~ 132 ~

– “Ide silna vojska izabrana, da pokori prkonjicu bana. Živoga će bana uhvatiti, a banici srce izvaditi.”

Kad to čuo Oleh ban, upita Nevu Nevičicu:

– “Bojiš li se, krasna djevojčice?”

– “Ne bojim se”, odgovori ona radosno, “uzdam se u mrkog vuka i vučicu, u dvadeset junaka i dvadeset sirotinje, a ponajviše u junaka Oleha bana. I još imam dobre djeveruše: grlicu i tanku lastavicu.”

Nasmija se Oleh ban, ali već bijahu svatovi poskakali na noge lagane. Uhvatili junačko oružje i junaci i sirotinja, stali uz prozore doma čađavoga i nategnuli dobre lukove i svilene tetive, da čekaju carevnu i vojsku. Ali ono bila vojska tako silna, te joj odoljeti ne može ni Oleh ban ni njegovi svatovi, ni njegov dom čađavi.

Prvi poginuše mrki vuk i vučica, jer preskočiše gradinu i okope i srnuše pred carevu vojsku, da sred vojske povade oči oholoj carevni. Al se diže stotinu kijača, brani vojska oholu carevnu, polomi krila orlu i kraguju, i još ih teški konji s crnom zemljom sastavili.

Sve bliže silna vojska prilazi k domu čađavome, a kad je bila već na domaku, otpustili svatovi svilene tetive te lakim strelicama pozdravili vojsku. – Al ne čekaju ljuti strijelci ljute carevne.

Poletješe strijele i tamo i amo, a ono nebrojeni strijelci u vojsci bijahu, te se osuše strijele na prozore doma čađavoga kao nebeska pomora. Na svakome junaku po dvije, po tri rane, a na sirotinji ima i desetak.

Najtežih rana dopanuo Oleh ban, te mu junaku i ruke preklonule, toliko ga rane ovladale.

Pođe hitra Neva Nevičica uz Oleha bana, da mu na dvoru doma čađavoga ispere rane. Dok ona njemu rane ispirala, reče Oleh ban:

– “Slabo smo se sreće nanosili, moja Nevo Nevičice. Nemaš više, u koga da se uzdaš, a evo vojske na vratima doma čađavoga! Polomit će hrastove zapornje, razvaliti starodrevna vrata – izginusmo, pogibosmo i vuci i orlovi i junaci i sirotinja i Oleh ban i njegova Neva Nevičica!”

Ali se Neva Nevičica jadu domislila pa reče:

– “Ne boj se, bane, poslat ću ti grličicu, da nam dovede Mokoš iz močvara. Svašta Mokoš znade i učiniti može, ona će nam pomoći.”

Poslala Neva Nevičica hitru grlicu. Otprhnula siva grličica, brža je nego sve tetive strelica, pa je strijele carske ne stigoše. Odletjela i dovela Mokoš iz močvara. A Mokoš se bila stvorila vranom i sjela na sljeme doma čađavoga.

Al već i vojska na vrata udarila. Stale udarati teške kijače o vrata i vratnice, stoji stuka, stoji lupa, tutnji veža i nadvorje doma čađavoga, kao da paklena krupa o vrata Oleha bana lupa.

– “Srećna bila, moja Mokoši”, molila se krasna Nevičica crnoj vrani, “srećna bila, hajde nam pomozi od opake carevne – evo pogibosmo mladi!”

Ali Mokoš pakosna jedva dočekala, da svoj jad iskali. Zatrepće vrana crnim krilima te progovori:

~ 133 ~

– “Pomozi si sama, moja golubice! Bješe mene poslušati, bješe carevni ključe odnijeti. Ti bi se carevni umilila, pa bi sada njojzi uz koljeno sjedila, svila bi te odijevala, a zlatna kupa napajala. Što si htjela, to si dočekala! Evo ti sad doma čađavoga, u domu ranjena sirotinja, a pred domom vojska nebrojena. Neka ti pomaže, tko te tako naučio!”

Kad je ovo čuo Oleh ban, skoči ranjen junak na noge i povika bijesno:

– “Ostavi se, Nevo Nevičica, jalova posla! Gdje je vrana još pomogla junaku! A ti mi bježi s krova, crna zlokobnice, da ne tratim lagane strelice, da ne strijeljam po sljemenu ptice.” Zatim ogrli Oleh ban Nevu Nevičicu i reče:

– “Kad poginem sred careve vojske, idi, moja krasna Nevičice, pokloni se carevni, pa budi ljutoj carevni dvoranica, što si trebala biti Oleh banu banica.” Stužio se junak Oleh ban, ali onda se otrgne od Nevičice, srne kroz nadvorje i vežu, da odigne hrastove zapornje, da otvori vrata vojsci nebrojenoj, da pogine ili da se probije kroz vojsku.

Osta sama na dvoru Neva Nevičica, a nad njome na krovu crna Mokoš. Čuje se, gdje padaju teški zapornji – sad će stara vrata popustiti, sad će vojska nesmiljena nasrnuti, Oleh bana sužnjem učiniti, a njojzi, miloj djevičici, srce izvaditi. Hitre misli prevrće Neva Nevičica: što će i kako će? – Oglednu se krasna Nevičica, ne bi li se tkogod smilovao, iz ljute nevolje pomogao! Oglednu se milo i premilo i po zemlji i po nebu. Kad u nebo poglednula a nebom Sunce prolazilo, žarko kao žeženo zlato. Kada ona k Suncu pogledala, zadivilo se Sunce onolikoj milini, pak se odmah na nju ogledalo. Zgledali se Sunce i Neva Nevičica, a kako se zgledali tako se upoznali, te se odmah Sunce dosjetilo: “Evo, to je ona nevjestica, kojoj ide Sunce u svatove. U dobar čas mi pogače darivala, u bolji čas je k meni pogledala.”

Čulo Sunce, kako se čas prije Mokoš okosnula na Nevu Nevičicu i kako joj pakosna ne htjede da pomogne, pa se sada Sunce gromko prokaralo. Od straha zanijemila cijela banovina, od straha se spustile sjekire i kijače, a silno Sunce nad Mokoši grmjelo:

– “Ej dadiljo, srce nemilo! Kad bi pakost svijetu pravdu krojila, gurava bi pravda nastanula! Ako si me iz gliba odbajlila, u glibu si jadna i ostala. Nisi sa mnom nebom prošetala, nit si sa mnom s neba pogledala, da bi znala pravdu otkrojiti. Ej, dadiljo, srce nemilo! Zar će o Krijesu silno Sunce zaboraviti, tko ga slabašna o Koledama darivao? Il će djever Sunce zamjeriti nevjesti što ostavi caru dvore, carevni dvoranstvo, te privoli po srcu junaku? – Propadaj u zemlju, crna dadiljo, ti u zemlju, a ja sa nebesa, da pomognemo čestitog junaka i njegovu krasnu djevojčicu.”

Sluša i nebo i zemlja Sunce, kako ga ne bi poslušala crna vrana, što bijaše Mokoš! Odmah Mokoš u zemlju propala, da učini po zapovijedi Suncu.

A Sunce, koliko bilo žarko po sebi, toliko se još više osililo. Udri Sunce odozgora, ražarilo pustu banovinu, razgrijalo i nebo i zemlju; gvozdenu bi planinu usijalo!

Razbijelješe se šljemovi na nesmiljenoj vojsci, usijaše se oni teški oklopi, ražariše se koplja i sjekire. Uhvatila omara ljutu carevnu, uhvatila omara strijelce nebrojene, gdje im gori mozak pod šljemovima, a prsa im sopću od žege pod oklopom. Koga krov ne čuva, taj živ ne ostaje. Omara vojsku k zemlji oborila. Jedan drugomu preko pasa pada; ovaj onog pobratima zove – još ne zovnu, a već se oborio.

~ 134 ~

Mori tako Sunce vojsku nesmiljenu, a Mokoš pod vojskom Suncu pomagala i duboke glibe otvorila. Gdje kojega Sunce oborilo, tu se pod njim i glib otvorio: u glib pada, a glib se zatvara; gdje stajao, tu mu grob nastao.

Propadao tako vojak za vojakom, tako strijelac za strijelcem, tako carevna, tako oružje bojno i sjekire i kijače. Strahota je pogledati onoliku vojsku, gdje joj Sunce sudi, a zemlja pokapa! – Kratko doba, jedan ili dva časa, i nestade ona silna vojska, a u banovini nigdje žive duše. Samo koji bili pod krovom doma čađavoga, oni živi ostali.

Opet leži tiha pusta banovina Oleha bana, a na prozor izvirila radosna djevojčica, Neva Nevičica, da vidi, e da li se djever ublažio, što je pakost po svijetu pomorio!

Brzo preboljeli rane junaci, jer im dobra sreća poslužila, još brže preboljela sirotinja, jer je sirotinju bijeda naučila. A Oleh ban ni bolovati ne može kraj onakve Neve Nevičice. – Nego u zoru odaslaše tanku lastavicu sa pozdravljem k Suncu. Vratila se do mraka lastavica, donijela od Sunca odzdravlje i da za sutra narede svatove, jer će im djever u svatove doći.

Tako naredili, tako uzvali, a što ono bijahu svatovi i što se pojavilo po pustoj banovini, toga više nema za sto godina ni u deset carevina.

~ 135 ~

Lutonjica Toporko i devet župančića

Išetao župan Jurina po svojoj prostranoj županiji, da vidi, gdje što ima i komu što treba. Tako dospio i do jedne male rudinice. Na rudinici probilo iz zemlje devet javorića, ali im niotkuda vode nema. Ražale se županu Jurini javorići, pa on zapovjedi kmetovima, da navedu vodu do njih. Iskopali kmetovi grabu, naveli potok onuda, pa kad voda poteče javorićima uz korijenje, reče župan Jurina:

- "Sada, javorići moji, rastite i otimajte se, kako kojemu snaga daje," i pođe on dalje. A kako u župana bijaše mnogo briga i velika županija, to on domala zaboravio za one javoriće.

Dok se župan tako oko javorića bavio, dotle nebom djed Neumijka prolazio. Djed Neumijka nit se mije, nit se brije, niti nokte podrezuje, nego zori o osvitu i noćci o sutonu nebom prolazi. Na nogama mu opanci skorohodi, a na glavi ćepica-vedrica. Opancima od oblaka do oblaka koraca — u dva kroka nebo prođe; ćepicom-vedricom na izvoru vodu crpe, te širom po livadama rosu polaže. Bradom pako vjetar razmahuje, a noktima oblake para, pa gdje treba kišu obara. I maglu rastjeruje, da sunce ugrije i zemlju prigleda, da l' pšenica klije.

Tako se onog jutra djed Neumijka nad rudinom desio, te vidio, kako župan brigu vodi o mladim javorićima.

Umilit ćeš se djedu Neumijki, ako vlat na travčici ispraviš — a ako stablu pomogneš, on tebe za brata prima. Jer njemu prečega na svijetu nema, nego li je šuma i tratina. Njih on od iskona sa oblaka gleda, kako su zemlju prekrile, a što se gdje gdjekoji dvor zabijeli, u to se djed ne razumije, pa misli: ovo ništa biti ne može.

Kad on, vidio, kako župan pomogao javorićima, reče djed:

- "Dobra li čovjeka ovoga župana, gdje i na sitne javoriće gleda. Hajde da mu pomognemo."

Te svakim danom djed Neumijka dohodio, javore rosom rosio, kišom zalijevao, a suncem ogrijevao. A javorići — njih devet — raslo, mili brate, krasota ih pogledati! Nego uz javoriće porastao i deseti, jedan mali grabić; te kud javori pod oblake bujaju, tud i grabić za njima se žuri, al ih malen stići ne mogaše.

U tome se ljeto tri puta izmijenilo, te jednoga jutra župan Jurina izišao na kulu grada svoga. Pogledao župan Jurina županiji svojoj niz kotare i milo mu je, gdje se zeleni županija, kano kita o Đurđevu. Al kad župan opazio tamo na rudini onih devet Javorova, tada jadan uzdahnuo. Bila u župana teška tuga na srdašcu, što mu mušku djecu smrt odnosi, kano da se dušman na njih zarekao.

- "Mili Bože! Krasnih javorića! Da je meni u dvoru takovih devet župančića!" uzdahne župan.

Kad on ovako progovorio, al se pred njime na kuli stvorio starac. Halja mu traljava, brada nepočešljana. Pogledaš li mu bradu i haljinu, misliš: ubogar je zadnji; ali zagledaj mu u oči, odmah vidiš: ako ne zna, što ti znadeš, ali znade, što ti nikad znati nećeš.

- "Pošalji, župane, sluge na rudinu. Neka ti usijeku devet javorića, neka ti donesu devet panjića. A ti pripremi devet kolijevki i naredi devet dadilja, nek zibaju panjiće od prve zvijezde pa do pola noći. Kada bude noći o ponoći, oživjet će devet panjića, i evo ti u dvoru devet župančića. A ti nemoj da ih

~ 136 ~

nosiš u dvorove, nemoj da ih čuvaš ni od rose ni od mraza. Neka momci rastu o kiši i o suncu, jer su oni javorići, iz zemlje proklijali."

Tako djed Neumijka naredio, jer on znade, kako javorići rastu — ali, eto, ne zna, što su županovi dvori! Naredio, ele, tako i nestalo ga županu sa kule.

Odaslao istog dana župan Jurina dvorskoga sa slugama na rudinu. A kad sluge posjekoše devet javorića, reče dvorski:

- "Posijecite i onaj sitni grabić, bit će meni za toporište."

Usjekoše sluge grabić, te ga ponesoše uz javorove panjiće do dvora županova.

Kad oni do dvora, al Jelena, plemenita gospođa, već namjestila devet zlatnih kolijevaka dvoru u perivoju. Razmjestiše javorove panjiće u koljevke, a dadilje stadoše da zibaju. Zibale one tako, zibale, od prve zvijezde pa do pola noći. Kad bi noći o ponoći, a dadilje časkom pozaspale. Dok se one oda sna prenule, al u kolijevkama devet momčića k'o devet rumenih jabuka.

Od prevelike radosti ne zna, kuda da se djene Jelena, plemenita gospođa. Te kad ne smije da župančiće u dvor nosi, a ona zapovjedi, da se razastre devet svilenih šatora, da brane djecu od mraza i pripeke.

-"Gdje su ikad djeca u župana rasla, da ih ob noć rosa rosi, a ob dan da ih sunce pali? Drugo ti je javor na rudini, a drugo jesu župančići u dvoru župana!" umovala Jelena, plemenita gospođa.

Još iste noći došao djed Neumijka, pa se u perivoj nadglednuo. A kad opazio onih devet šatorova, odmah svemu ljuto zamjerio. Mrsko je djedu sve, što je naredio! Od iskona gleda gdje se bijeli tanko platno na tratini, pa eto još ni tome nije pravo priviknuo: sve dvoumi, kada žene gdjegod platno prostriješe. A sada ti ni za živu glavu pod šator uljezao ne bi, pa još pod takove šatore: svilene, vezene!

- "U ludo potratih devet javorova" razljuti se djed Neumijka. — "Lakše bih ti pola šume požupanio, nego jednog župančića na rosu iznesao."

Ode djed, i kako ode, tako nije više k župančićima ni dohodio. A kako župančiće one prve noći rosa ne orosila, tako im glave gole, lise, ostale. Nu lahko je u dvoru županovu za golotinju! Momčićima učiniše svilene kalpake, kako se ćelava glava ne bi vidjela. A djeca stala rasti i bujati, raduje im se sva čeljad u dvoru. Samo ima — kuku lele! — jedna crna duša, koja im se ne raduje.

Kad ono sluge sa dvorskime donijeli panjiće, te kad ih u kolijevke razmjestili, ostao deseti, tanašni grabić.

Uze dvorski grabov panjić, te ga baci starome drvodjeli, koji se tamo uz ostalu čeljad nahodio.

- "Od njega ćeš mi toporište izdjelati," — reče dvorski. "Nemoj da ga izmijeniš, nevoljo stara, poznat ću ga, gle, po ovom srcu crvenomu."

Kad drvodjela stigao do svoje kolibe i donio grabov panjić, pripovjedio on ženi svojoj, što je bilo u dvoru županovu. Baka sve dobro razumjela, a kad razumjela, nešto smislila. Ništa ne reče, nego ode u kolibu, iznese korito na mjesečinu, nastre u njega krevetac od slame, položi onaj grabov panjić u korito, te stane zibati. Ziba baka, ziba, i sve gleda u onaj panjić u koritu dok joj se o pola noći oči

~ 137 ~

zamaglile. Časak drjemnula baka, a kad se trgnula od sna, ono u koritu sitan momčić leži: malešan kao ruka, tanašan kao šipka.

Začudi se baka čudu golemome, te poleti u kolibu po drvodjelu. Kad oni do korita, a momčić progovori:

- "Ne nosi me, bako, u kolibu. Ostavi me na ledini i na mjesečini, da mi rosa krijepi verižice, da mi noćca hladi ruke i nožice."

Ne mogu baka i drvodjela da se nagledaju momčića i da se naslušaju, gdje onako sitan tako mudro zbori. Milo im je do neba; čini im se, srce im oživjelo. I ostaviše ga, kako momčić zaželio, u koritu na ledini i na mjesečini. Te kako one noći, tako svake naredne baka korito sa djetetom na ledinu iznosila.

A djed Neumijka svake noći momčiću dohodio: i po mjesečini i na ljutom mrazu, i u tihoj noći, i na buri i na vjetrini — uvijek s momčićem razgovore vodio. — Baka pako maloga Toporkom nazvala, jer je od onoga grabića trebalo da bude toporište. I sve bi dobro bilo, samo se drvodjela ljuto zabrinuo:

- "A što ću jadan sad za toporište?"

Znao je drvodjela, da je dvorski čovjek naprasit i zao, a znao je i to, da ovakova grabića sa takvim srcem crvenim više naći ne može.

Stali, ele, župančići rasti dvoru u perivoju, a Toporko u bake i drvodjele. Samo je razlika golema kako rastu župančići, a kako Toporko.

Župančići jedri i rumeni, bujali toliko, te će zamalo ocu do pojasa segnuti. A Toporko u bake sitan, tanak i garav, a tvrd, rekao bi tko: ovo ti je crni čavlić, tri put prekovan.

U župana srce igralo od miline, pa ne zna, što će od krasnih sinova, nego podigao oko perivoja zid na tri sežnja, kako djeci ob dan ne bi sunce dodijalo, a ob noć da ne može zvjerka i drugo zlo do njih. — U drvodjele pako ni zida ni šatora, već pred pragom rosna ledina, a dalje je šikara prihvatila. Te kako Toporko na ledini noćiva, tako mu kuna i lisica noću oko glave njuškaju.

Župan darivao sinovima devet vrančića i devet tankih kopalja, prikupio najbolje junake, da uče djecu koplju i nišanu. I još prizvao prve mudroznance, nek priviknu djeca knjizi staroslavnoj. — A Toporko, kad se na noge osovio, stao lutati šumom i dubravom, stao tragati za kunom i lasicom. Kako bi jutrom odlutao, tako istom s večera dolazio. Zato baka Toporku jošte od milošte nadimak daje: prozvala ga svojim "Lutonjicom". — Lutonjica Toporko od dana u dan mudriji. Čudila se baka i drvodjela, čudilo se selo i naselje: od kuda ovome stvorčiću tolika mudrost k'o u starca. Al' ne znala ni baka ni drvodjela, ne znalo ni selo, ni naselje, da čitave noći djed Neumijka s Toporkom razgovore vodi. A u djeda Neumijke mudrost baš onakova, za kakovu pita selo i naselje i o kojoj živi šuma i planina.

Nadošlo vrijeme, Toporko malo porastao. Tad mu jedne noći djed Neumijka ispripovjedi, kako je Toporko nastao. Pripovjedi mu, kako u njeg devetero braće imade, devet javorića, devet kićenih župančića; kako je javorićima-župančićima i njemu garavom Toporku korijen na jednoj rudini nikao i kako se oni s Toporkom-grabićem iz jednog potoka pojili.

Jedva djed ovo ispričao, a Toporko radostan poskočio:

- "Puste li mi sreće, da mi je ugledati braću svoju, devet župančića!"

~ 138 ~

Nasmija se djed Neumijka, al se mrzovoljno nasmijao:

"Teško ćeš ih, momče, ugledati! Eto ih dvoru u perivoju, al je oko njih zid na tri dobra sežnja visine!"

Mrzovoljan bijaše djed Neumijka! Ne može da preboli onih svojih devet javorića, što ih svilenim šatorima pokrivaju, pa ih još i zidom opasali. Da mu mogu župančići kako god ruku dopanuti, on bi znao, što bi učinio! Znade djed, kako ti se goji javor u planini!

Ali Toporko ne otpušta od djeda, već ga moli i zaklinje, neka ga nauči, kako li bi mogao braću svoju ugledati.

Odjedared djed Neumijka kao da se nešto promislio, pa reče Toporku i nauči ga ovako:

- "Ima kamen sedmi u zidu sa sunčane strane. Najtanji je i slabo prikrojen. Tamo stani, tamo kucni, tamo braću zovni!"

Sunce o podnevu, a u dvoru županovu sve pozaspalo od omare, samo župančići svoje konje u perivoju uz zidove šeću, neka su u hladu. Kako uza zid šeću, tako iznenada čuju: nešto kuca i udara o kamen: kuc, kuc! Ovo se župančićima na čudo dalo. Povezali oni konje o jablane i prišli do kamena. Al ono iz vana opet: kuc, kuc! Prislonili župančići uho o zid i gle! s druge strane čuju, kako netko tihano zove:

„Devetero braće moje. Otvorite dvore svoje! Ručicama pritisnite, Nožicama otisnite! „

Pogledaše župančići u čudu jedan drugoga. Još ne bijahu živa glasa čuli s one strane zida, ni pogleda nikada bacili preko mîra gradskih. Nasmijaše se od radosti, priskočiše kamenu i učiniše, kako Toporko bješe rekao: upriješe sve devetero svoje ručice o kamen, otisnuše se sve devetero nožicama, a Toporko iz vana kamen potezao. I malo čas, a sitan Toporko golem kamen prebacio, a u zidu zinula rupa, kao okno maleno.

Pa da vidiš čuda čudnovata, kad se braća kroz okno ugledala. Spolja stoji sitan, garav sirotinja Toporko: na glavi mu čupava šubarica, na ramenima gola košuljica; a iznutra, glava do glavice, natiskalo se devet župančića, rumenih i jedrih ko rumene jabuke: kalpaci im svilom opšiveni, plave dolamice zlatom izvezene.

- "Što nas braćom zoveš?" — zapitaše župančići.

- "A kako da vas zovem, kad sam došao, da vam kažem, da smo jedan uz drugoga na rudini niknuli i s jednoga se potoka pojili?"

Reče Toporko tako, te ispriča župančićima, kako je sve bilo.

Čudom se čude župančići, jer njih mudroznanci svačemu naučaju, ali im dosada ni o kakovoj rudini ni besjede ne rekoše. Još se više čude, gdje imadu eto brata u čupavoj šubarici — sitnog brata s onu stranu zida, a oni jedva i znali, da tamo živog svijeta ima! Dok oni u čudu glede u Toporka i slušaju, što on priča, dotle se Toporku oči otimaju za gospodskim vrančićima, srebrom osedlanima, i za mačevima u braće župančića.

Ele, čuda se ne bi nagledao Toporko, ni naslušali župančići i nikad ne bi bilo kraja dječjem razgovoru. Al sa grada zvižnu psar za hrtovima. Trgoše se župančići od oknašca, kako ih hrtovi ne bi izdali, a

~ 139 ~

Toporko, hitar, opet kamen na oknašce navalio. Nego si prije braća tvrdu vjeru dala, da će se na ovom oknašcu sastajati.

Sutradan zora lijepi danak izvela. Lijepi danak, al dobra ne nosi. Župančići, kako u zoru ustali, tako se pred svojim šatorima sastali. Svu noć snivali o šumi, o rudini, o potoku, o kuni i o lasici: o svemu o čem im Toporko bješe pričao. I rekoše jedan drugome:

- "Da umolimo oca, svijetloga župana, neka nas izvede dvoru pred zidove, da vidimo, što je onkraj zida."

A desilo se, te baš toga dana župan jašiti izvolio. Bijaše on naredio dvorskome, da će dvorski s njime projašiti županijom. Nu kad sinovi župana saletili molbom, da s njime jašu, pomisli župan: — "poodrasli su momčići neka oni prodju samnom kroz županiju."

Dozove župan Jurina dvorskoga i reče mu:

- "Poslušaj me, desna ruko moja! Nemoj sedlati svojega žerava, već ti sađi u podrume moje, pa ti biraj bijelca najboljega, najboljega i najbjelijega. Osedlaj ga sedlom opšivenim, pokrivaj ga pokrovom od zlata. Još osedlaj devet vrsnih konja — mali konji, al su vatra živa. Opaši ih srebrnim kolanom, okiti ih resicom od svile, pa izvedi bijelca i vrančiće!"

Kad to dvorski čuo, od jada se u licu sav prometnuo, gdje župan njegova konja odručuje, a devet vrančića naručuje. Dobro znade dvorski, za koga su vrančići, nu kako bi malo daha uhvatio, upita on:

- "Za koga bijelac, a za koga vranci?"

Radostan župan i ne vidi, gdje dvorskoga zelen jed oblijeva, nego njemu lijepo odgovara:

- "Bijelca izabrana za mene župana, a devet vrančića za devet župančića."

Starijemu prigovora nema. Utegnu dvorski dušu u se i učini, kako mu župan naredio. Pa kad posjedaše na konje, župan i sinovi i kad sluge raskriliše vrata, pa kad sinu preko polja ravna krasan junak sa devet junačića: mili Bože, do neba krasote, kao da je mjesec izveo Vlašiće!

Pročulo se: ide župan sa sinovima! Pa kud prohode, tud nahrupilo malo i veliko. Dohitale žene sa dječicom, izašli starci i muževi, sjatili se starješine i kmetovi. Kliču žene i dječica, klanjaju se ljudi svijetlome pohodu, kape skidaju starješine i kmetovi.

Sve to gleda dvorski, koji bijaše ostao u dvoru na zidini. Gleda i srce mu se u otrov prometnulo, oči su mu kano dvije guje.

Bješe se dvorski odavna ponadao velikoj časti u župana bez sinova, a sad eto gleda, gdje župana okružili sinovi, te se sjaju kano zlatna zrnca oko kamena dragog!

- "Kad se do sad županu jašilo, ja sam s njime konjica igrao. Kad se njemu kmetovi klanjali, i meni su počast davali. Kad su njemu skutove ljubili, i moje su se halje doticali. A sad gleđi: dok se sunce dva tri put povrati, župančići će ocu uz koljeno sjediti, oni će stol njegov kititi, a domala će mu i na zboru svjetovati. A za dvorskog ni znati se ne će!"

Uskipilo srce u zlotvora, udario gradskim vratima, da su sve zidine zadrhtale, ostavio sluge, da čekaju župana, a on ode do odvorca svoga.

~ 140 ~

- "Poginut će, vjere mi, župančići! Hoće, baš od ove moje ruke!" — reče dvorski svojoj ženi. "Ako neće danas, sutra će — ako neće sutra, hoće bilo kada."

Ništa se žena tome ne začudila, jer ona ovo bijaše i nakanila svakim danom mužu govoreći:

"Nikuda od sluge, moj golube!" ili opet ovako: "Mlad dvorio si jednoga gospodara, star dvorit ćeš ih devetero."

Reče dakle dvorski ženi, da mu iznese najbolju sjekiru. Donese žena sjekiru, al na sjekiri toporište pretrunulo, Sjeti se dvorski onoga grabića u starog drvodjele.

- "Gle," — nasmije se zlotvor, "ne znaš, gdje će ti što poslužiti! Neka drven bratac živu braću mori." Nije znao dvorski, što je ono bilo od grabića!

Istoga dana pođe on do starog drvodjele. Drvodjela i baba sjedili na pragu. Jeza spopade starca, kad vidje, kako njemu prihodi dvorski, mrk kano oblak.

- "Ej, lijenčino, kuda grabić moj? Zar je malo vremena prošlo, otkad ti ga dadoh? Da ga nijesi kuda iskvario," — vikne dvorski.

Srsi prođoše starca. "Spasa nema," pomisli on, i ustade, skine kapu, pokloni se pred dvorskim i htjede da mu sve ispripovjedi.

Al se baba u živ tren protiskala pred starca, stupila dvorskom i rekla:

- "Živ bio, gospodaru! Eno grabića pod krovom na kolibi! Znaš li, tako ti zdravlja, da je trebalo drvo dobro osušiti, hoćeš li valjano držalo da imaš? A do sutra evo toporišta izdjelana."

- "Brži je tvoj jezik, babo, negoli su ruke ovoga starca, koji se evo zalio olovom, pa šuti k'o nijemac. No neka bude! Do sutra toporište! ali nemoj da mi podvališ drugo drvo. Poznat ću ga, jer treba, da je u drvetu srce crveno."

Ode dvorski, a drvodjela reče baki: "Propadosmo, ženo!" I skutriše se jadni na pragu, premišljajući svoju nevolju.

U to i sumrak, a Lutonjica Toporko iz šikare ispanuo. Drvodjela i baka odmah mu ispričaše jade svoje. Naheri Toporko šubaricu, turi tanašne ručice u žepove truljavog zobunčića, raskreči nožice i zamisli se. Dugo premišlja Toporko, a onda odjedared reče:

- "E, mili moji! ovoga mi sami nikada ne odgatasmo. Vi čekajte ovdje, a ja idem, da upitam savjeta u onoga, koji je mudriji negoli smo mi." Nestade Toporka u sumraku, izgubi se preko livada i kroz šikaru.

A drvodjela i baka tužno sjede i čekaju. Dobrano čekali, već se i mjesec pomolio; kad al eto ide Toporko sve trkimice k njima. Mjesečina jasna, trava visoka, a sitan Toporko po ugaženoj stazi trči, kano miš po brazdi.

- "Ne bojte se, starci moji", reče Toporko stigavši do njih, "evo meni savjeta, a vama eto vašega grabića! Nego kad budeš toporište tesao, dobro čuvaj srce u grabiću, ako sam ti drag".

Još Toporko bacio baki šubaricu u krilo: "Čuvaj mi, bako, moju šubaricu, da imam, na što da se vratim, kad službu obavim". Pa se onda zatrči dva tri koraka po travi, sagne se malešan u trku, pa — eto ti ga

~ 141 ~

na! — prebaci se naglavce u travi upravo pred starcima. I kako se prebacio, gle čuda: starcima do nogu leži onaj grabov panjić, a Toporku ni traga.

Komu žao, komu drago. Drvodjela ončas dohvati bradvicu i počme izdjelavati toporište, a baka sva tužna briznu u plač, što joj nestalo onog prkonjice. Ne zna, što će od tuge i žalosti, nego stala grliti i ljubiti onu čupavu šubaricu, što joj jedina ostade.

Izdjelao drvodjela još istoga večera toporište i odnio ga sutradan dvorskome. A dvorski, ugledavši crveno srce na toporištu, reče:

- "Dobro si me poslužio, starče, poštena ti brada!"

Noć nad krajinu, a dvorski sjekiru pod pazuho, ključeve grada u čemer, te put grada županova. U koga će biti ključevi ako ne će u dvorskoga? Jer glava gospodareva o vjernosti sluge stoji!

Bijeli se grad županov pred dvorskime kano labud na mjesečini, a crni se odvorac u prisjenku šume kano gavran nad plijenom. Spavaju župančići gradu u perivoju, i ne slute, tko je noćas nakanio, da im glavi dođe.

Kada dvorski bio gradu na domaku, dosjeti se on, da sjekire ni okušao nije, a na njojzi novo toporište. Da nije — u zao čas — slabo pridjelano? Skrene on do nekog duba, koji povaljen tamo ležaše i omahne sjekirom, da je vidi. Kad dvorski omahnuo, al ono toporište zaigralo kano živ stvorak. Zaigralo, zanijelo se i trgnulo unatraške te ušica sjekire dvorskoga ravno među oči. Zacrni se dvorskome pred očima, izmače mu se sjekira, rastavi se ona od toporišta, pade oštrica dvorskome na lijevu ruku, kojom bijaše panj prihvatio i odsiječe mu palac.

Kako ga sjekira u čelo udarila, onako se dvorski nauznak po travi pružio; nit što znade, niti glasa daje, rekao bi: mrtav za opijelo. A ono toporište, kako se izmaklo, tako se dva puta prebacilo, a kako se prebacilo, tako se opet u momčića prevrglo.

Leži dvorski, pružio se kao hrastova trupina, a nad njime, živ i zdrav Toporko, zvirka veselo očima kao mlado mače na mjesečini.

Oglednu se Toporko ovamo, onamo, te munu do gradskih zidina, do sedmoga kamena, do oknašca malena. Odvali Toporko onaj kamen, uljeze kroz oknašce, te redom od šatora do šatora hiti.

- "Bježmo, braćo, ako vam je život drag!"

Prosnuli se župančići i skočili se na noge. Dok se oni odijevaju, dok mačeve pašu, dotle Toporko hvata gubu i kresivo: meće oganj pod svilene šatore. Te kad sve bi gotovo, povede ih Toporko do oknašca i tiho kano netopiri proljezoše kroz oknašce. Eto ih na ledini pod gradom.

Tiha noći, što si dočekala! Na livadi podno grada devet župančića, ko devet jorgovanovih grančica i deseti bosonog Toporko. Livada mjesečinom obasjana, a sred livade starodrevna lipa.

- "Zabodite mačeve uokrug oko debla lipe," reče Toporko župančićima, "da imate i vi nešto svoga na domu". Odmah zabodu župančići mačeve u travu oko debla lipe i prekriju ih, da se ne vide.

Kad to bi gotovo, obazreše se župančići: a što sada? kuda će? na koju će stranu?

~ 142 ~

Samo Toporko glavu podignuo, te se nekud na nebo zagledao. Nebo jasno, po njemu zvijezdice, jedan jedini oblak poviše kule stoji.

Prisloni Toporko dlanove uz usta, da mu grlo bolje nosi i viknu put onoga oblaka:

- "Da nam sađeš, djede Neumijko!"

I gle! S visine stane se spuštati oblak, na njemu djed Neumijka, a oko njeg devet oblačića, kano devet sivih galebova i još deseti mali pramak magle, kano repić u mišića. Zapovjedi djed Neumijka djeci, te zajašiše župančići oblake, a Toporko onaj pramak magle. Topnu djed Neumijka nogom o rosnu travu, ponese ga u oblak u visinu, a s njime i onih devet oblačića, a na njima devet župančića i još Toporko na pramku magle.

Kad već bili visoko nad gradom, oglednuše se župančići širom neba i širom zemlje. Vide: mjesečina po cijelom svijetu, a pred njima daleko jedna gora crna.

Al' se djed Neumijka već otisnuo hodati. Jedanput koraknu, pola neba prođe, dvaputa korakne, drugu polovicu — a kad treći puta, eto ih sviju zajedno onoj gori na sljemenu.

Tek dok se dvorski malo povratio i oči otvorio, dok sanena straža sa gradskih zidina na oganj zazvala, dok cika i lelek oko grada zaječio, dotle već djed Neumijka sa svojim povodom na vrh brda na mjesečini pristao. Plamsaju pred dvorom svileni šatori, pada jedan za drugim u pepeo, a Jelena, plemenita gospođa, prolazi garištem i pridiže pocrnjele skutove šatora, koji se pružili preko pepela, kano da su opaljena krila sokolova.

Djed Neumijka pako dotle na rosnoj ponikvi brdu na vrhuncu među djecom stoji. Bliješte se zlatom vezene dolamice o svijetloj mjesečini, cakle se oči u garavog Toporka, a truljava halja u djeda Neumijke njiše se na noćnome vjetru.

Nije neobično ni djedu Neumijki ni Toporku, jer su i jedan drugome i gori zelenoj navikli. Ali je neobično župančićima s djedom Neumijkom: u njega je halja truljava, a brada nepočešljana! A još je neobičnije djedu Neumijki sa župančićima, gdje im trepti srebro na kalpaku, a zlatne rese na dolamici.

Stoje župančići bodri i uspravni, bistra oka i junačka pogleda, pa se djedu Neumijki pravo u oči zagledali. Našao se djed u velikome čudu, što mu otakovi junački ispod svilenih šatora nadošli!

"Momcima prigovora nema! Oštra su oka i dobra ponosa," pomisli on. Al se njemu ipak ne vjeruje, da mogu valjati momci pod srebrenom čelenkom. Prijekim okom promjerio toliki nakit na župančićima: "Golu glavu kalpak pokriva, a tko će znati, kakvo ti je srce pod zlatnom dolamom?" pita sebe djed Neumijka. Malo promislivši, tako djeci probesjedio:

- "U mene ćete do moje volje đakovati. Valja vam sedam mudrosti izučiti, za koje još nikada čuli niste."

A Toporko pogleda u djeda. Dobro znade Toporko ćud njegovu i odmah se maljutku nešto ne svidjelo.

- "Sve se bojim dobra biti ne će! Zamjerio je djed zlatnim resama i kićenim kalpacima" pomisli Toporko.

Tako i bilo. Slabo poživješe djeca u djeda Neumijke. Djed u pećini na tvrdome kamenu spava, a župančići i Toporko moraju oko njega, gdje koji mjesta uhvati. U djeda nikada ni objeda ni večere ne

~ 143 ~

biva, kako bi gladan ranije uranio — pa tako i đaci gladni spavati lijegaju. A u jutru svakome po šačicu lješnjaka daje, a sebi pregršt uzima, i to im je za čitav dan hrana. Kad ovo pojedu, onda se djed s njima niz dol pušta, kako on to znade — sve tamo do one daleke rudinice, što je gradu na domaku.

Tamo treba za posao hvatati: tamo vodu u ćepicu crpi, tamo s maglom u zrak se diži, jutarnje hlade razmahuj, te svud širom rosu polaži. A da vidiš, kolika je ona županija! Koliko je u nje bilje i rasline, a sve o djedu Neumijki stoji! Te još svega posla dosta nije, nego djed djecu šalje, neka preko neba stazu kroz oblake prte, kud će sunce nad županijom granuti.

- "Đakujte mi, đaci župančići! Teška briga, silna županija!" govori djed Neumijka, te se nekud osmjehuje.

Trudno jutrom, a trudnije večerom. Jutrom da ustaneš, da prvu pticu na gnijezdu probudiš, a večerom da ne legneš, dok nisi i nesretnu travku uspokojio. Sve djed uči đake svoje: i kako će s oblakom poletjeti i kako će se nad rudinu svrnuti. Pušta ih, da hodaju po toj gori silnoj, pušta ih, da križaju s oblakom po zraku. Ali ih samo jedno mudar djed neće da nauči: ne uči ih, kako se spušta s oblakom do zemlje i kako mogu pristati na travu.

Ali za sve ovo još bi kojekako bilo, da nije u djeda Neumijke jedna navika opaka. Kad on jutrom sa gore silazi, ne ide on stazom ni prosjekom, već na maglu sjeda, pa kud maglu namjera namjeri: il kroz šumu ili niz litice. Od toga u djeda halja truljava, a brada raščupana. Te kad prvog jutra djeca s njime kroz krošnje silazila, odnijele grane župančićima kalpake: ostali župančići ćelavi gologlavi. A kad drugog dana preko trnja s maglom silazili, sadrlo im trnje plave dolamice: ostali župančići u goloj košuljici. Kad trećega dana niz litice, od zuba do zuba, izgubili oni i sjajne čizmice. Pa kad četvrtog jutra još i sitna kiša pala, a župančićima kosa do ramena porasla, nitko živ ih prepoznao ne bi, da su ono oni isti župančići: bosi, gologlavi, u samoj košuljici, a kosa do ramena.

A župančići, momci roda plemenita, nit se tuže, niti jadikuju. Nisu ih jadikovati naučili, niti priliči da se jada, tko je roda gospodskoga. Nego spletoše sebi pojase od likovine, opasaše se njima preko košuljica i čekaju da s Toporkom na rabotu pođu.

Pogleda djed Neumijka župančiće — i opet ih dugo gleda, zatim reče:

- "Ovo ste prvu mudrost izučili. Daleko je, đaci moji, još do sedme!"

Poškakljalo Toporka u grlu. Nešto bi rekao, a ne smije, te u sebi dijete pomislilo: "Prestario si mi, djede Neumijka! Zar ne vidiš bolan, da su u jednoj mudrosti svih sedam uhvatili, gdje su znali ostati bosi i gologlavi, a da ništa rekli nisu?"

Nu mislio Toporko, ne mislio, sve ostade onako, kako djed bješe odredio. A župančići i dalje, k'o da to njima ništa nije, uz Toporka stazu prte preko neba kroz oblake. Vide oni: nema druge, valja pretrpjeti.

Drugačije sudi čupavi Toporko.

Ražalilo se Toporku nad braćom: braća zlu ne navikla, a ovdje se zlu ni kraja ne vidi. Jer Toporko znade, da je djed tvrde glave, te ćeš lakše njegovu bradu, sto godina nečešljanu, pročešljati, negoli ćeš njega obratiti, kad o nekome posumnja.

~ 144 ~

- "Kad se u zlu nađeš, ti ne čekaj, da ti se velika dver raskrili, već umakni i na mala vrata", misli garavi Toporko. Te dok onako malešan za braćom do ramena maglu gazio prteći stazu, dotle braći tiho govorio:

- "Ne bojte se, devetero braće moje! izvest ću ja vas iz ove robije!"

No oto lasno ne bijaše. Daleko je do grada županova — od gore do grada ravnica kao dlan za dan hoda. Da uteče Toporko sa župančićima, ne bi li ih na onoj ravnici lahko dognao djed Neumijka na opancima skorohodnim? Ne bi li se spustio na njih sa oblaka kano kobac na miša? A da im i sreća posluži, pa da toga i ne bude, kuda će opet u grad županov, kad možda tamo jošte i sad živi zlotvor dvorski?

Sve ovo promislio Toporko, al onda ipak riješio da pokuša, ne bi li mu sreća poslužila? Samo da je njemu od djeda Neumijke doznati, kako li se sa oblaka silazi na ravan!

Ele, jednog dana o podnevno doba, kad sve rašće miruje i stoka kad planduje, sjede djed Neumijka u bukovik pokraj ponikvice. Tiha gora kano duša djevojačka. Daleko je staza i drvosjek, jer se djed uklanja, kuda narod ide. Sjeo dakle djed, da ga šumska hladovina gali, a župančići pozaspali, koji pod lijeskom, koji u papradi. Sam Toporko uz djeda ostao pa razgovaraju, da im vrijeme prođe. Kad već svašta prebrali, reći će Toporko:

- "A kako ti to, djede, nas svemu učiš, a ne ćeš da nas naučiš, kako da se sami s oblakom spustimo na travu? Il se bojiš da ćemo ti umaknuti? A u tebe tvoji skorohodi! Dognao bi nas, da smo na kraj svijeta!"

- "Ne budali, Lutonjica Toporko! Da ja tebe lijepo i naučim, svejedno vi saći ne možete, jer nemate, što vam za to treba."

- "Ne mari, ti meni pripovijedaj, da nam vrijeme prođe", odvrati Toporko.

Prevari se djed Neumijka, te onako u hladu počivajući pripovjedi Toporku, kako bi oni sami k zemlji saći mogli, ali bi zato trebalo, da ima negdje nešto njihovo, zašto bi se mogli prihvatiti kad s oblakom prolaze nad zemljom.

- "A otkuda bi se vama što vašega dalo nad rudinom na deset sežanja visine," nasmija se Neumijka djetetu — sve mu brada od smijeha odskakuje.

- To ja, djede, tek onako, da se zabavimo! Nego tebe, djede molim kao oca rođenoga, da me danas pustiš u lješnjake. Nabrat ću ti dvanaest punih kuzolića. Polovica nek je tebi jednome, a polovica nama desetorima. Jerbo smo ti đaci ljuto ogladnjeli."

Star je djed Neumijka, mnogo znade i mnogo umije, al u koga nema mane! Pa tako je i u njega mana: lakom je na lješnjake, ko čeljade, koje šuma hrani. Dugo druguju šuma i Neumijka, te ako mu je šuma svoju mudrost darivala, nije mu ni svojih mana oprostila!

Malo djed promislio, al onda odoljet ne mogaše: "Pustit ću te", reče on Toporku, "al da si mi se povratio, dok mjesec izađe. Čuvaj se, momče, da mi ne umakneš, jer znaš i sam, da si glavu izgubio."

- Kuda ću ti, djede, umaknuti? Gle, kolike su u mene nožice, ko u šumi borove iglice! Da prebirem njima za godinu dana, još se ne bih ni županova grada ni svoje kolibe domogao!"

~ 145 ~

Uzme dakle Toporko kuzoliće, al ne ode s njima u lješnjake, nego ode, gdje je znao, da kroz goru staza ide. Tamo uza stazu na panj stade i čekaše, neće li tko proći.

Dvor se županov u korotu zavio. Kad su one noći šatori izgorjeli, što znade ujutro župan Jurina, nego sazove mudroznance, vrače i sudije.

- "Prosudite, vjerne sluge moje, i recite meni ovo troje: Kud nestade mojih župančića? — kako li se zapališe šatori? — kuda li se vrgao zločinac?"

Sagnuli se mudroznanci nad garište, izvadili po čašicu pepela i nataknuli mudre naočari. A vrači i sudije teške knjige otvorili, te prebiru sitna slova i pismena. Sve mukom muči i čeka, što će biti.

Prozborili tada mudroznanci:

- "Izgorjeli tvoji župančići. Gle pepela baš od desne ruke prvog župančića. Po pepelu i prst mezimac znamo i nokte smo izbrojiti kadri!"

Za njima se digli vrači sa stolica:

- "Suđenice im vatru dosudile, zato se vatra iz zemlje porodila, župančiće tvoje pokopala", progovoriše vrači čarobnjaci te zabaciše mantije na pleći.

Vrači rekli, al suci porekli, jer je ljuta vražda među njima.

- Nije se vatra iz zemlje porodila, nego ju je zlotvor podmetnuo, a zlotvor utekao u deveto carstvo i nikada ga dostanuti ne ćeš" zaključiše sudije, prijekim okom ošinuše vrače i zaklopiše svojih deset knjiga.

Zakukala sva čeljad na dvoru; tko od koga jače zakukao, al najviše crna duša dvorski, kako bi se županu omilio. I još zlotvor lijevu ruku u njedrima nosi. "Da mi tuga grudi ne prokine!" a kad tamo ono krije ruku, što mu je bez palca.

Ali župan od toga dana nigdje mira ne nahodio. Od rane zore, do poznoga mraka konja jaše gorom i planinom, kako bi mu srcu odlanulo.

Tako i ovoga dana odjašio do one daleke gore crne, svu goru prošao, te se tužan kući vraća. Jaše župan stazom niz planinu, kad al vidi: tamo na panju stoji stvorak, sitan kao cvrčak. Lakte podbočio a glavicu nakrenuo. Kad župan do njega, a maljutak će:

- "Zdravlja ti želim, svijetli župane!"

- "Hvala, kepčiću!" odvraća župan i čudi se, gdje ga onolišni stvorak tako bodro pozdravlja.

- "Da nisi nešto tužan?" pita Toporko i prišćuri očice.

- "A što je tebi do toga?" sve se više čudi župan kepčiću.

- "Rad sam da ti pomognem. Dat ćeš mi za plaću pol vreće lješnjaka".

- "Dao bih ti i pola županije" odvraća župan i uzdiše teško, gdje mu nitko pomoći ne može.

~ 146 ~

- "Vrzi me na konja pred sebe. Za jednim smo putem. Nego da si malo konja potjerao, jer mi je bolnome glava u torbi." — Dignu župan Jurina Toporka na sedlo i potjera konja put grada svoga. Putem Toporko županu govorio:

- "Ti ništa ne pitaj nego sutra o podnevu naredi, neka se skupi sva tvoja čeljad pod li-pom na zbornomu mjestu i da ni jedan od njih ne usfali. Još zapovjedi, da ti dođu svi bez oružja, samo sjekire da ponesu, al neka su sjekire bez toporišta. Ja ću ti na zbor doći i koje ti toporište od mene bude, na ono ti pokušaj svačiju sjekiru. Nađe li se koji od dvorjana te moje toporište na njegovu sjekiru pridjelano bude, i ako je taj dvorjanin još i sakat na lijevi palac, onda znaj: on je zlotvor tvojih župančića. I da ga glave lišiš, ako hoćeš, da ti se sinovi vrate.

Ne vjeruje se pravo županu, gdje ga maljutak uči, što mu je učiniti, no koga ne ćeš poslušati, kad si u nevolji, kojoj lijeka ne znaš? Obeća on dakle Toporku, da će onako učiniti.

Tako oni do dvora stigoše. Kad u dvoru sjašiše, zapovjedi župan svome ubrusaru, da Toporku dade pola vreće lješnjaka iz vrta županova, a Toporko još umoli, da povežu vreću i da na nju udare pečat županov. Kad ubrusar to učinio, reče Toporko županu: — "Još dopusti, svijetli župane, da na ovome pečatu odjašim u goru."

Nasmija se župan. On to od maljutka za šalu primio, pa mu dozvolu izdao, da na pečatu jaše. Zahvali Toporko, naprti onu vreću na leđa i ode iz grada, te do kolibe drvodjele.

Lijepa večer, a baka pošla poljem kroz lan, da vidi nije li mu suša nahudila. Spazi Toporko baku, ostavi vreću na kraj sloga, prišulja se kroz lan do bake, a kako se baka sagnula da bolje prigleda lan, šapnu Toporko iz sloga, k'o da cvrčak gudi:

- "Šuti bako, nikome ništa ne kazuj, nego sutra prije nego svane, dođi mi na rudinu i ponesi onu šubaricu, koja je pravo moja. Tamo na rudini ima klen, koji je najviši. Na njega se popni, bako, što više možeš, ako sam ti drag! Vidjet ćeš mene gdje dolazim na pramku magle, a samnom druga devetorica na devet oblačića! Kad doplovimo, pa kad budemo na vjetru uz klen prolazili, ti brzo pruži meni moju šubaricu. Kad se ja za nju uhvatim, ti je, bako, ne puštaj, već potegni, što ti snaga daje."

U bake od radosti srce zaigralo. Čuje i pozna sitno grlo svojega Lutonjice, gdje joj govori iz lana. Al kad se sagnula, da ga vidi, a ono nigdje nikoga, samo jedna hitra pruga preko lana bježi — ono ti vršike lana dršću, kuda se Toporko slogom šulja. Odma baka pogodi što je, i više ne traži Toporka.

Ništa baka ne dvoumila, povjerovala svom prkonjici, ostavila lan, neka se sušom sam opravlja, kako zna, a ona pohitila kući, da nađe šubaricu, neka joj je sutradan pri ruci.

A Toporko krišom, sve kroz lan k'o prepelica, na kraj slogâ stigao, opet uprtio svoju vreću i pošao do županove konjušnice.

- "Evo, udario župan pečat svoj na vreću i zapovjedio, da mi dadeš konja najbržega, kako bi još noćas vreću odnio, kuda mi je župan naredio," reče Toporko konjušaru.

A što ne možeš sa pečatom župana?! Vidi konjušar znamen svoga gospodara, povjeruje kepcu i izvede mu konja. Još maloga na sedlo posadi i vreću mu dodade, te ošine konja, nek je brži. A Toporko, kako s konjem poletio i njemu se u grivu uhvatio, tako leti k'o perce na vjetru put one gore crne. I putem sve konja podstrekuje: boji se jadan, neće li prikasniti.

~ 147 ~

Mjesec da će izaći, a Toporko podno gore. Skoči on s konja, topnu ga nožicom, nek ide, kuda ga volja, a Toporko pohita stazom na planinu. Tamo u ljeski kuzoliće našao, zapunio ih županovim lješnjacima, bacio onu vreću, te upravo kad mjesec na ponikvu, eto i Lutonjice Toporka.

- "Dobar večer, djede! Eto lješnjaka, kakovih ne pamtiš!

Djedu Neumijki odmah zazubice — a kad ugledao onakove lješnjake, ne može da čeka do jutra, da ih okusi, nego reče djeci:

- "Ajde, đaci, neka i mi jednoč večeramo, neka znate kojega ste dana prvu mudrost naučili."

Posjedoše dakle krugom nad ponikvom, da blaguju. Ali Toporko župančiće naučio:

- "Vi hrskajte, ali jesti nemojte, kako bismo sutra gladni zoru prevarili." — Uze djed svojih šest kuzola u krilo, a đaci posjedaše sve po dvoje uz jedan kuzolić, te kad ih stade hrskanje, sve se vjeverice na gnijezdu podignule. Podignule se pa izvele mlade svoje na najtanje bukove hvoje, da gledaju s njima, tko to onako slatko hrusta nasred noći i na mjesečini?

Još đaci po dvoje ne dospjeli ni do polak svoga kuzolića, a djed Neumijka već svojih šest smirio — takovi su brajne u tog djeda zubi.

Slatko se djed najeo, lijepo se nasmijao i Toporku rekao:

- "Valjaš, momče, Lutonjica Toporko! Od kada me teče, ovakovih lješnjaka u gori nalazio nisam!"

Prevarili lješnjaci djeda. Kako ga glad ne mori, tako mu se predjutro sanja, da je istom pola noći. Spava dakle djed, kao što se spava o pola noći, a ono zora tek što ne zarudi. A đaci, gladni, prosnuli se daleko prije zore, tiho poustajali, pa iz pećine na ponikvu izišli.

Jutro bijelo, kano krilo golubovo, a mekane magle nad ponikvom prohode, rekao bi: bjelorune ovce. Ne oklijevaju župančići i Toporko, nego svaki sebi po ovčicu hvata — posjedali svaki na svoju ovčicu maglicu, pa se od planine otisnuli, pa još, kako ih djed naučio, za dóbrim vjetrom zazviždali, neka im drži vjetar povod na okupu i neka ih veže jedno uz drugoga. Dunu dobar vjetar sa druge kosine i ponese djecu niz proplanke.

Plove oni, mili brate, plove! i nikada ljepšeg časa, nego kad su nad ravnicu stigli i put male rudinice zaplovili.

A na rudini, na klenu najvišemu, čeka baka još od tvrdog mraka. Čeka ona zoru, k'o ozebo sunca, — još što bi zoru čekala, al što čeka čupavog Toporka! I baš u neke baka sa one visine klen promjerila i počela da misli: — "Što li je mene, staru, na tu visinu dalo!"

Kad al iz daleka vidi ona: plovi oblak na deset razdjela. Rujna zora sav oblak ražarila, pa se na njem ruji desetero dječice, kano da su nanizane jagodice. Sve baka zaboravila, što misliti nakanila, i dobro, kad od prevelike radosti sa klena ne skočila!

Oblak pravcem k baki — a kad on već uz klen strugnuo, a baka ti pruži onu šubaricu, koliko joj ruka siže. Uhvati se hitar Toporko za šubaricu, trgnulo se deset oblačića unatraške, kao da je jedan; unatraške, pa onda opet s vjetrom, da će unaprijeda. Ali čvrsto drži baka, još čvršće Toporko, a najčvršće šubara među njima. Čas il dva baka se s vjetrom konobala, al u bake srce ne popušta. Trgnu ona k sebi, što joj snaga daje. Kano da je čudo oblak savladalo, osjetio oblak odjedared težinu od

~ 148 ~

djece, poletio dolje prema travi i povukao za sobom i šubaru i baku. Što bi dlanom o dlan udario: cec! sjedi baka na zelenoj travi, a oko nje desetero djece. Tako zreli kesten sa debla opada i rasipa krugom svoje ježurice!

Kad oni sjeli, izmakli se ispod njih oni oblaci, te poletjeli prazni u visinu, kao pahulja, kad za njom duneš.

Baš kruto sjela baka na tvrdu cjelinu — a kruto i dječica. No kako postigli, što im srce iskalo, to im se učini, da nikada mekše sjeli nisu! Ne znadu, tko će koga prije od milinja zagrliti: il Toporko baku, il baka Toporka, il župančići jedan drugoga, jer eto na vidiku im se županov grad pomalja! — Neka je daleko, al su s njime na jednoj cjelini!

Kad si sretan i sunce za tobom žuri, ne treba mu tek stazu prtiti! Tako u tili čas nad baku i dječicu sunce granulo i obasjalo ih, a oni još na travi sjede!

Spomenulo sunce Toporka, da odmiče vrijeme.

- "Hajde da požurimo", reče on, "čeka nas župan. Sazvao zbor, a ne može da zboruje bez tebe, bako!"

- "Nek sam i to dočekala", pogizda se baka, popravi peču na glavi, da je priličnija i pohita preko polja, da ne zakasni na zbor. A za njom dječica, kao pilići za trčkom.

Sjedi župan Jurina pod lipom, na stolici srebrom okovanoj, a stolica podignuta na dvije stepenice; stepenice baršunom obložene. Uz župana samo njegov hlap, koji će ga na zboru poslužiti. Pred županom na deset koraka poredala se sva čeljad i dvorjani — a sve mukom muči s počitanja.

Nije župan Jurina naučio tako zborovati: bez oružja i bez vitezova, bez vlastele i bez bojnog kâna. Nemilo je njemu do zla boga. A još mu se i ona tuga oko srca ovila, kano guja oko grane. Al što mu je gore, to se tvrđe drži. Jer ako će župan tugu svoju iznositi pred čeljad i kmetove, tko će onda vladati županijom?

U to zagleda župan, kako k njemu ide jedna sirotica baka, a za njome dječica — sve gola sirotinja. Kad se malo zboru primakoše, stadoše dječica, samo jedan najmanji uhvatio baku za ruku i pošao s njome bliže k županu.

Razvedri se duša u župana, kad opazi onoga maljutka u čupavoj šubarici.

- "E, u ovu ti se šubaricu još zerku uzdajem," obradova se župan u sebi, "a sve drugo izdalo je!"

A Toporko i baka priđoše k županu i sagnuše koljeno pred njime. Toporko pako reče:

- "Dođoh ti, župane, kako smo urekli, i dovedoh staru majku svoju, jer i meni treba, tko će mene na zboru poslužiti. Nego jednu milost još u tebe pitam. Evo braća moja mole tebe, gospodara svoga, da dopustiš, da gdjegod u prikrajku gledaju, kako se zboruje."

Nasmija se župan u sebi:

- "Ovako ti još zborovao nisam, da mi bake i sitna dječica na zbor dolaze." Al je župan srca milostiva, pak kad vidje onu djecu sirotinjsku, likom opasanu, a kuštravu kano šumske zvijerke, ne može da im molbu odbije. Dopusti dakle župan Toporku, što ga molio, a djeca, kako doliči bosom i nejakom, obađoše na daleko zbor, da ne budu starijima na smetnju, te priđoše odostrag i poredaše se uz lipino

~ 149 ~

deblo, iza stolice svijetloga župana. A u travi, uokolo lipinog debla, ko da nekakovo srebro viri, zakriveno listom i iverom. Tko ih naći umije, ono viri balčak do balčaka, njih devet na broju.

Skine Toporko šubaricu, predaje je baki i reče:

- "Samo ti mi, bako, šubaricu sačuvati znadeš, a vidjela si, koliko nam vrijedi!"

Primi baka šubaricu, a Toporko stupi pred župana.

- "Hora je, župane! krikne Toporko, skokne lagan, prebaci se u zraku — te što bi okom trenuo, leži na crvenom baršunu županu do nogu toporište, gotovo, izdjelano. A kepčića nestalo.

Prenerazi se čeljad. I županu na čudo bi se dalo, ali svakom čudu vremena se hoće, a župan treba da radi, kako je s Toporkom dokončao.

Zapovjedi dakle župan hlapu, da uzme ono toporište i da obreda svu čeljad, te da primjeri, na čiju li je sjekiru toporište pridjelano. Ne zna čeljad, što će od toga biti, a hlap od jednog do drugog ide.

Toporište veliko, ni u jednu ušicu ne može, al kad došlo do dvorskoga, sjelo toporište odmah u sjekiru dvorskoga i stoji kano saliveno; vidi se: za ovu je sjekiru tesano. Prinese hlap sjekiru županu:

- "Sjekira je dvorskoga, župane!"

Župana kao da si mačem ošinuo. Al on hlapu samo zapovijedi, da rastavi opet sjekiru od toporišta, jer je svaki na tom zboru bez oružja. A onda reče:

- "Čeljad nek odstupi, sâm dvorski nek pristupi."

Prišao dvorski do župana, a lijeva mu ruka u njedrima. Tamo iza stolice županove provirilo kuštravih devet glavičica. Bistre oči oštro ti se zagledale, ništa njima izmaknuti ne će.

- "Da izvadiš ruku iz njedara, da vidimo, kakvo srce kriješ!" reče župan, a oči mu strašne kao oči orla, kad nad zmiju ide.

Al su strašne oči i u dvorskog, ko u risa, kad će da zaskoči. Te kako se jedan drugome u oči zagledali, tako jedan drugom dušu progledali.

Sagne se dvorski kao da će kleknuti, domogne se svog tajnog noža i nasrne na župana goloruka.

Župan goloruk, a čeljad se odmaknula — dok priskoči čeljad, župan će poginuti!

Ali ispod lipe, kano roj pčelica, priletjelo devet župančića, u ruci im devet dobrih mača. Na mačeve dočekaše dvorskog i desnu mu probodoše ruku. Okupili župančići dvorskog, kano vižlad kad okupi vuka. I vuk će ti od vižladi poginuti — a dvorski će od djetinjih mača.

Kriknu čeljad, priskočili dvorjani, digli ruke da obrane gospodara svoga, al već dotle djeca svog oca obranila, a zlotvora sa crnom rastavila dušom.

Kako ne bi junak sina prepoznao, kad ga brani mačem, kojemu ga je junak sam naučio? Prepoznao župan Jurina sinove, kleknuli župančići pred njega, sagnuo se župan nad dječicu, te ne pitaj, što je jošte bilo, jer i junak gdjekad suzi ne odoli.

I sve bi bilo, da ne može bolje, kad al zakukala sirotica baka. Nitko i ne misli, da Toporka nema.

~ 150 ~

- "Nestalo ga, pa što onda?" misli zbor. "Ostavio svoju šubaricu, poslužio pošteno gospara, riješio ga crnog dušmanina, spasio mu sinove i život, pa ga u tom poslu i nestalo. Drukčije i ne biva!"

Al tako baka ne sudi. Ona ti jedina znade, kako boli srce za Toporkom! Zakukala, naricati stala i zbor proklinjala:

- "Tko je tebe lane materino, na gospodske uputio zbore!" — te da će naričući sa zbora otići.

- "Ne plač', bako, ne kvari nam slavlja", viknu njojzi hlap, "evo tebi, što je tvoje", te joj dobaci ono toporište.

Poletjelo toporište, u zraku se prebacilo, a baka ga dočekala u naručaj. A kako se toporište prebacilo, tako u naručaj baki pao živ i zdrav Toporko! Nasmijao se Toporko, pricvrljio se baki oko vrata kano čičak, pa je ljubi, mili bože, ljubi! — a bakinog naricanja ko da nikad bilo nije. — Te kad se ona Toporka nagrlila, otrese malo oplećak po ramenu i rekne, ko da nikad ništa bilo nije:

- "Nemoj, dijete, da mi ruho prljaš. Jošte nismo zborovanje svršili, a ovo je moje mjesto bilo." I stane u kraj hlapa, do županove stolice, da ne bi zbor bez bake štogod dokončao.

Kad se župan nagrlio sinova, reče njima i Toporku neka mu pričaju, kako se sve zgodilo.

Župančići ispripovjedili, kako je sve bilo, i kad je župan razumio, koliko je njima valjao Toporko, upita on maljutka:

- "A kakovu nagradu pitaš, kepčiću?"

Pogledaše se župančići i Toporko, nasmijaše se, te kliknuše u jedan glas:

- "Da nam ono oknašce u zidu ostaviš."

Zamislio se župan, mnoge misli mu glavom prohode:

- "U ludo sam diz'o zidove do neba," misli on, "nisu meni mîri i zidovi djecu sačuvali, nego rupa, koju kepčić probi! Pa našto mi onda mîri i zidovi? Našto mîri, kad im rupa treba?"

U župana duša blagorodna! kada daje, na pregršti daje, kada misli, na veliko misli. Podigao se, ele, župan sa stolice srebrom okovane, uspravio se krasan junak pod granatom lipom i glasom gromkim čeljadi probesjedio:

- "Potecite, dvorjanici moji, prinesite dlijeta i čekiće, prinesite gvožđa i trnokope, danas ćemo rušiti zide oko grada — sam ću župan prvi kamen svaliti. I poslat ću četir glasonoše, nek razglase širom županije, neka znadu sebri i gospoda: stoji sada bijeli dvor županov kano golub, a na božjoj ruci, stoji sada bijeli dvor županov, kano srce, a na čistom dlanu! Nit ga mîri nit zidovi kriju, nit ga išto brani ni zaklanja, doli jedne vjere u junake moje."

Zakliktalo nato sto gromkijeh grla, da sve ori preko polja ravna. Ono klikće čeljad od radosti:

- "Progledat će svi prozori grada, kano slijepac, kad mu mrenu skineš!" — Čulo se na daleko klicanje, sabralo se puka i naroda, doteglili sprave i naprave, te se praši oko dvora stijenje i kamenje, gdje ga ruši volja župana.

~ 151 ~

A djedu se Neumijki u pećini kihnulo, jer mu sunce palo na obraze. Skoči djed Neumijka i odmah vidi, koliko se prevario. Istrčao na ponikvu, a na nebu tek što nije podne. Jedva gdjegod još koji oblačak, kud će djed koraknuti, takovo ti je danas sunce nad svijetom! Opružio djed skorohode, koraknuo, koračio, što može bolje, da dostigne uskoke.

Al kad on nad grad, ima što da vidi. Pozna djed dakako, što se ono radi. I milo mu je i za čudo mu je, gdje se ruše zidi oko grada — i odmah djed svemu oprostio. Pa kako ti nitko od velikog posla na njega i ne gleda, tako on tihano sjeo na rub kule županove, opustio niza zid noge i skorohode, pa se teško zamislio. Gladi bradu i teško mu je vjerovati, što na svoje oči gleda: eno ga sam župan kamen odvaljuje!

"E, poravnat ću se s njime, jer je eto veliko dobro učinio! Ali ti nikada njega progledati neću!", riješi konačno djed Neumijka, te se sagne onako sjedeći nad onu dubljinu pod kulom i pritegne dobro opute na skorohodu, kako će što prije opet u goru, gdje poznaje zvijerku.

Ostario župan, dorasli župančići. A kako ona županija vele prostrana bijaše, tako je podijeliše među se na osam županija, a najjačega među sobom izabrali, te ga zakraljili. I vladao kralj sa braćom županima složno i blagoslovno onim županijama, te se i sad još spominje ono doba.

A Toporko i baka vrvili širom kraljevstva. Svuda peča i svuda šubarica, i bez svega bi lakše moglo biti ono kraljevstvo, nego li bez njih dvojice.

~ 152 ~

Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica

Navalili neprijatelji na tvrdi grad neke plemenite i dobre kneginje. Kneginja nije mogla da tako brzo sakupi svoju veliku i vjernu vojsku i da obrani svoj tvrdi grad, nego je morala pobjeći noću sa svojim sinom, sa malim kneževićem, u naručju.

Bježala ona tako cijelu noć, a kad je već počeo dan svitati, dođoše oni pod strašnu Kitež-planinu, koja bijaše na kraju kneževine.

Nigdje na svijetu nije u to doba više bilo ni zmajeva, ni vila, ni vještica, ni nikakvih hudoba. Bijaše ih protjerao sveti krst i razum ljudski. Samo u Kitež-planini bijaše se još zaklonio posljednji Zmaj Ognjeni, a dvorilo ga sedam vila Zatočnica. Zato bijaše strašna Kitež-planina. Ali pod planinom sterala se tiha dolinica. Tu je mlada pastirica Milojka stanovala u pletenoj kolibici i čuvala svoje stado.

Baš u tu dolinicu stigne dakle pred zoru kneginja sa djetetom i opazivši pred kolibicom Milojku, pristupi k njoj i umoli je: "Sakrij mene i kneževića u svojoj kolibici preko dana, da nas ne nađu neprijatelji. Kad opet padne mrak, bježat ću dalje sa kneževićem." Milojka ih primi, napoji ih ovčjim mlijekom i sakrije ih u svojoj kolibici.

Kad je došla večer, reče plemenita i dobra kneginja: "Ja sad moram dalje poći sa kneževićem. Nego te molim, uzmi ovaj moj zlatni pojas i ovaj kneževićev zlatni križić na crvenoj vrpci. Da nas gdjegod nađu neprijatelji, prepoznali bi nas po pojasu i križiću. Spremi ove dvije stvari i čuvaj ih u svojoj kolibici. Kad moji vjerni vojskovođe sakupe vojsku i kad protjeraju neprijatelja, onda ću se ja vratiti u svoj tvrdi grad i učinit ću te tamo svojom milom drugaricom."

- "Tvoja drugarica ja ne mogu biti, plemenita kneginjo, jer ti nisam ravna ni po plemenu ni po razumu. Ali tvoj ću pojas i križić sačuvati, jer u pravoj tugi i nesreći i prosjakovo srce može carevu srcu biti drug", — reče Milojka.

Tako reče Milojka i primi od kneginje križić i pojas na čuvanje, a kneginja podigne malog kneževića u naručaj i pođe dalje u noć, koja bijaše tako tamna, da se nije vidjelo, što je trava, a što je kamen, što je polje, a što je more.

Prošlo je mnogo godina od toga doba, al kneginja se nije vratila niti u svoju zemlju niti u svoj tvrdi grad.

Njena velika vojska i njeni slavni vojskovođe bijahu tako nevjerni, te odmah pristadoše svi uz neprijatelje. I zato neprijatelji oteše zemlju plemenite i dobre kneginje i nastaniše se u njenom tvrdom gradu.

Nitko nije znao ni mogao saznati, što se dogodilo sa kneginjom i sa malim kneževićem. — U onoj tamnoj noći mogla je bježeći pasti ili u more ili u ponor, ili je mogla inače poginuti sa svojim djetetom.

Ali pastirica Milojka vjerno je čuvala zlatan pojas kneginjin i zlatni križić kneževićev.

Dolazili su kićeni najbogatiji momci iz sela i htjeli su uzeti Milojku za ženu, jer je zlatan pojas i zlatni križić na crvenoj vrpci bio toliko vrijedan koliko deset sela. Al Milojka nije htjela nijednoga od njih za muža, govoreći: "Vi dolazite radi zlatnog pojasa i križića, al to nije moje, i moram to bolje čuvati, negoli svoje ovce ili svoju kolibicu."

~ 153 ~

Tako je govorila Milojka i zato uze ona za muža nekog siromašnog i tihog momka, kojemu bijaše svejedno za zlatan pojas i za križić.

Živjeli su oni kao sirotinja, a više puta ni hljeba ni brašna u kući ne bijaše. Ali oni i ne pomisliše, da prodadu pojas ili križić.

Za nekoliko godina razbolje se Milojkin muž i umre. A malo zatim uhvati teška bolest i Milojku, te ona spozna, da mora također umrijeti. Zato pozove k sebi svoje dvoje djece: malu djevojčicu Rutvicu i još manjeg sinka Jaglenca, pak im dade svakomu po darak: Rutvici prikopča zlatan pojas, a Jaglencu priveže o vrat zlatan križić na crvenoj vrpci. I reče Milojka:

"Zbogom, djeco moja! Sami ćete ostati na svijetu, a nisam vas naučila velikim mudrolijama. — Al dat će Bog, bit će za vas nejake upravo dosta ono, čemu vas naučih. Ne ostavljajte jedno drugoga i čuvajte kao sveto, što vam je majka predala na čuvanje, pak ću ja ostati uvijek među vama." Tako reče majka i umre.

Rutvica i Jaglenac bijahu tako maleni, da nisu znali otkuda majci pojas i križić, a pogotovo nisu razumjeli, što to majka govori. — Nego sjedoše jedno uz drugo kraj mrtve majke kao dvije prave male sirote i čekali su, što će s njima biti.

Malo za tim dođoše ljudi iz sela i rekoše, da Milojku treba sutradan pokopati.

Ali se sutradan dogodilo još nešto. — Kad su se naime ljudi vratili sa pogreba, odoše svi u kuću da razgovaraju, samo Rutvica i Jaglenac ostadoše pred kućom, jer su sve još mislili, da će njihova majka od nekuda doći.

Ali se uto spusti sa visine među njih veliki orao, baci Rutvicu na zemlju, uhvati je panđama za njezin zlatni pojas i odnese nebu pod oblake.

Leti orao i nosi Rutvicu u svoje gnijezdo, baš u Kitež-planinu.

Nije Rutvici baš ni teško, leteći ovako na zlatnom pojasu. Samo joj je žao, što je rastavljena od brata jedinoga, i sve misli: "Zašto nije orao i Jaglenca ponio!"

Tako oni doletješe nad Kitež-planinu, i tuj odmah ugleda Rutvica, što još nikada ne bijaše vidjela ni ona ni drugi stanovnici doline, jer se svaki uklanjao strašnoj planini — a tko bi jednom u nju zalutao, taj se više nije vraćao. Vidi dakle Rutvica: na jednoj se stijeni sastalo sedam vila Zatočnica, što su u Kitež-planini dvorile Zmaja Ognjenoga. Zovu se Zatočnice, jer su se zavjerile, da će se, kao posljednje od vilinskog plemena, osvetiti ljudskome rodu.

Gledaju Zatočnice: nosi orao djevojčicu. A bijahu se dogovorile vile i orlovi, da će svaki svoj plijen donijeti na onu stijenu i tamo na stijeni održati sud, što će učiniti sa plijenom i kome će pripasti. Zato se ona stijena zvala "Razdijeli."

Dozivaju dakle vile orla:

"More! brate! Klikune! Spuštaj se na Razdijele."

Nego na svu sreću: kakovi drugovi, onakav dogovor!

~ 154 ~

Orlu Klikunu dopala se Rutvica, pak se on ne drži ugovora i ne će da se spusti na Razdijele, nego nosi Rutvicu u svoje gnijezdo orlićima za igračku.

Ali je trebalo preletjeti preko vrha planine, jer gnijezdo bijaše s onu stranu planine.

Navrh planine pak bijaše jezerce, nasred jezera otok a na otoku stara crkvica. Oko jezera bijaše livadica, a oko livadice brazda, davno izorana. Preko ove brazde nisu iz planine smjeli doći ni Zmaj ni vile ni nikakove strahote. Tu je oko jezera cvalo i mirisalo cvijeće, tu se zaklonile grlice i slavuji i sve umilno biće iz planine.

Ne bijaše ni magle ni oblaka nad svetim oboranim jezerom, nego se uvijek sunašce sa mjesecom mijenjalo.

Kad je Klikun doletio sa Rutvicom nad jezerce, opazi Rutvica crkvicu. A kad ona vidi crkvicu, sjeti se majke svoje, a kad se sjeti majke svoje, uhvati se za srdašce, a kad se uhvati za srdašce, raskopča se majčin darak, zlatni pojas, na Rutvici.

Raskopča se pojas, ispadne Rutvica orlu iz panča ravno u jezerce, a za njom pade njezin pojas. Dohvati Rutvica pojas i prijeđe sve po šašu i lopuču, po vodenoj travi i rogozu na otok. I tu sjedne ona na kamen pred crkvicom. A Klikun kao bijesan vihor odleti dalje, jer ne smije na sveto jezero.

Spasena je sada Rutvica, jer preko brazde nijedno zlo ne može k njoj. Ali koja hasna, kad je sama sirotica mala navrh strašne Kitež-planine, i nitko ne može k njoj, ni ona ne može nikuda.

Međutim su ljudi, koji su pokopali Milojku, opazili, da je orao odnio Rutvicu. U prvi čas zajaukaše svi, al onda jedan od njih reče:

"Bolje je, ljudi božji, da je orao odnio Rutvicu. Teško bi se tko u selu pobrinuo za dvoje djece. A za samoga Jaglenca lako će se tko u selu pobrinuti."

"Da, da, bolje je tako," prihvatiše odmah svi drugi. "Za samoga Jaglenca lako ćemo se pobrinuti."

Postojaše još malo pred kolibicom, pogledaše prema onoj strani, gdje je u visini nestalo orla sa Rutvicom, a onda odoše opet u kuću, da piju i razgovaraju, sve jednako govoreći:

"Svaki će od nas rado uzeti Jaglenca."

Ovako su govorili, ali se nitko od njih nije ni toliko obazreo na Jaglenca, da bi ga ponudio čašicom vode, premda bijaše velika vrućina. Jaglenac pak bijaše žedan i uđe u sobu, te htjede umoliti vode. Ali bijaše on tako malen, da nitko od onih ljudi nije razumio njegova govora. Jaglenac je hotio, da mu netko dohvati njegovu drvenu čašicu, al nitko od onih ljudi nije ni znao, da ima za gredom Jaglenčeva drvena čašica.

Kad je ovo sve vidio Jaglenac, obazre se on časak po sobi, a onda osjeti dijete: nije ovo sve ništa, ostao sam ja sam na svijetu. — Zato se on nagne nad krčag, što je stajao na zemlji, nasrče se, koliko se dalo, vodice i ode da traži svoju sestricu Rutvicu.

Izašav iz kuće pođe putem za suncem, kuda je vidio da je orao odnio Rutvicu.

~ 155 ~

Sunce je išlo do Kitež-planine, i tako Jaglenac, gledajući uvijek na sunce, dođe doskora do Kitež-planine. Nije bilo nikoga sa Jaglencem, da mu kaže: "Ne idi, dijete, u planinu! Planina je puna strahota", i zato on, ludo dijete, ide i počne se verati u planinu.

Ali Jaglencu i onako nije ništa strašno. Njegova ga majka očuvala kao cvijetak pred oltarom, tako da mu se još nikada ni najmanje zlo ne bijaše dogodilo: niti ga strnak ubo, niti ga zla riječ uplašila.

Zato u Jaglenčevo srce ne mogaše doći strah, makar što vidjele oči njegove ili čule uši njegove.

Već se dakle Jaglenac poverao dobrano u planinu i došao do prvih stijena i klisura.

A tamo pod Razdijelima sastale se vile Zatočnice i sve još vijećaju, kako li ih je Klikun prevario. Al uto one opaze: ide dijete prema njima, vere se u planinu! Raduju se Zatočnice: laka li posla sa ovako malim djetetom!

Kad se Jaglenac približio, izađoše Zatočnice pred njega. Oko njega hitro kolo učiniše. Začudio se Jaglenac, gdje su tolike gospođe pred njega išetale, a još na svakoj dva velika krila. Jedna od Zatočnica pristupi k djetetu, da ga za ruku uhvati.

Ali je u Jaglenca križić na vratu. Kad je Zatočnica ugledala križić, zacvili i odskoči od Jaglenca, jer ne smije vila radi križića da ga dira.

Ali neće Zatočnice da tako lako dijete puste. Okupe se oko njega u široko kolo te vijećaju tihano, što će s njime.

Al je u Jaglenca spokojno srdašce: Zatočnice vijećaju i tako crne misli snuju, da im od njih crne šumske ose oko glave zuje, a Jaglenac dotle gleda u njih i ništa zla od toga ne može da pomisli, a kamoli da se uplaši! Nego mu se dopala krila jedne Zatočnice, što onako domahuju, i on pođe k njoj, da ju iz bližega vidi.

"Ej, ovo je dobro," — pomisli Zatočnica. — "Dirati ga ne smijem, ali ću ga namamiti u vučju rupu."

Tamo bijaše naime rupa, granjem pokrivena, da se ne mogaše opaziti, a dolje u rupi stršili strašni kolci i bodovi. Tkogod stane na ono granje, propadne odmah u rupu i ubije se na bodovima.

Mami dakle Zatočnica Jaglenca k vučjoj rupi, sve se odmiče od Jaglenca, a on sve ide za njom, da iz bližega vidi krila njezina. Tako oni stigoše do rupe. Zatočnica preleti rupu, a mali se Jaglenac prevari, stane na granje i propadne u rupu.

Kliknuše od radosti Zatočnice, priletješe da vide, kako je poginulo dijete na bodovima.

A što znadu vile, što je dijete maleno!

Jaglenac bijaše lagan kao pilešce. Propalo s njim malo granja i lišća, pokrili se lišćem bodovi, a Jaglenac, malen i lagan, ostade ležeći na lišću kao na krevetu.

Kad se Jaglenac tako našao ležeći na mekanom, pomisli on: "Treba valjda spavati" —te metne ručice pod glavu i zaspi slatko, ne misleći o tom, da je uhvaćen u duboku rupu, iz koje ne može izaći.

Oko njega strše još mnogi nepokriveni bodovi, nad rupu se nagnule zlobne Zatočnice. Al Jaglenac spava tiho i spokojno kao da na bosiljku spava. Ne miče se Jaglenac — naučila ga tako mati govoreći: "Kad legneš, sinko, sklopi očice i ne miči se, da ne poplašiš anđela čuvara."

~ 156 ~

Stoje Zatočnice oko rupe, vide one: zaspalo dijete, kao da je duka mali na zlatnoj posteljici! "Nije lak posao s ovim djetetom," rekoše vile. Zato poletješe na Razdijele i učiniše vijeće, kako bi ga umorile, kad ga dirati ne smiju radi križića.

Vijećaše, vijećaše, a onda se dosjeti jedna Zatočnica i kliknu: "Načinit ćemo oluju, pustit ćemo strašnu kišu, doći će bujica sa planine i potopit će dijete u rupi."

Huj! Huj! — zahuje sve Zatočnice, od radosti mašu krilima i ponesoše se odmah u zrak nad planinu, da savijaju oblake i da prave oluju.

Sjedi mala Rutvica navrh planine na svom otočiću, na svetom jezeru. Oko nje krasni leptiri, sve joj na ramena sjedaju, a siva joj grličica dovela u krilo grliće svoje, te ih tamo zrnom hrani. — I grančica od maline spustila se nad Rutvicu, te se Rutvica nazobala crvenih malina — i ništa joj ne fali.

Ali je sama, sirotica mala, i tužna je u srcu, jer misli: za uvijek je rastavljena od jedinog brata Jaglenca, i još misli: je li ga tko napojio vodice i je li ga tko položio spavati?

Misleći tako žalosno, pogleda Rutvica prema nebu gore. Pogleda ona gore i opazi, kako se gore naokolo planine vije crna magla kao noć. Nad Rutvicom i nad oboranim jezerom sunašce sjaji, ali se sve naokolo savija i razvija magla, okreću se i vrte crni oblaci, dižu se i spuštaju kao crni teški dim. A iz dima toga kadikad zakrijese vatrene iskre.

Bijahu to Zatočnice, što su nad planinom sakupljale crne oblake, mašući velikim krilima, a njihove oči sipahu vatrene iskre preko oblaka. A onda ujedamput zagrmi iz oblaka strahovito i spusti se teška kiša uokolo po planini, a Zatočnice huje i zavijaju kroz kišu i grmljavinu.

Videći ovo Rutvica pomisli: "Nada mnom je sunašce i ne može mi ništa biti, ali možda komu u planini treba pomoći u ovoj oluji."

I premda Rutvica mišljaše, da u planini nema krštene duše, ipak ona učini, kako ju bijaše mati naputila da čini za oluje: prekrsti se naime i pomoli se Bogu. A kako je u porušenoj crkvici ostalo zvono, to Rutvica dohvati konopac i stane zvoniti na oluju. Ne zna Rutvica za koga moli ni za koga zvoni, ali ona zvoni za pomoć svakomu, koji je u nevolji.

Kad je onako iznenada zazvonilo sa otoka zvonce, koje je već šutjelo stotinu godina, uplaše se Zatočnice u oblacima, pobune se u svom poslu, ostave se oluje, razbježe se od straha na sve strane, sakriju se koja pod stijenu, koja pod klisuru, koja u duplje, koja u paprad.

Pročisti se planina u tili čas i sine po planini sunce, gdje već sto godina sunca ne bijaše.

Sunce sinu — kiša iznenada stane. Ali za maloga Jaglenca bijaše pogibao već gotova!

Od one prve silne kiše sakupila se naime već bujica po planini i spuštala se velika voda baš prema rupi, gdje je Jaglenac spavao.

Nije čuo Jaglenac ni oluje ni gromova, niti on sada čuje bujice, koja šumi strahovito i suklja strašnom brzinom k njemu, da ga utopi.

I nasrne voda u rupu — nasrne, i u tili čas pokrije dijete.

~ 157 ~

Pokrije ga, potopi ga u tili čas — više se ne vidi ni rupa, ni bodovi, ni Jaglenac, nego samo voda, kako suklja dolje niz planinu.

Ali kako bijaše voda nasrnula u rupu, onako se ona dolje u rupi zavrtila, zamiješala, prebacila, a onda iznenada izdigne voda i granje i lišće a na granju maloga Jaglenca. Podigne ga, izdigne ga iz rupe i ponese na onom granju niz planinu.

Bijaše bujica tako silna, da je valjala i vukla silno kamenje i stare dubove, i ništa ih nije moglo ustaviti, jer bijahu teški i silni, a bujica jaka.

Ali mali Jaglenac na svom granju letio je lagašan na bujici — tako lagašan kao bijela ružica, i mogao ga je svaki grm sustaviti.

I zaista: nađe se grm na putu, i uhvati se granje sa Jaglencem za grm. Probudi se naglo Jaglenac, uhvati se ručicom za grm i popne se na njega, te sjedne na vrh grma kao ptičica.

Nad Jaglencem sjaji milo i jasno sunašce. Ispod Jaglenca strašna voda suklja, a on sjedi na grmu u bijeloj košuljici i oči tare od velikog čuda, jer ne zna, ludi mali, što ovo sve bješe: tko li ga je onako naglo probudio.

Dok si on oči istro, dotle proletjela voda niz planinu — nestalo bujice. Gleda Jaglenac za bujicom, kako nestaje pod strminom, gleda kako se još cijedi i plazi mulj oko grmlja, a onda sađe Jaglenac sa grma i pomisli:

"Valjda treba dalje ići, kad me probudiše."

I pođe dalje gore u planinu. A bijaše se tako slatko naspavao, da je sav bio radostan i činilo mu se: sada će naći Rutvicu.

Čim je prestalo zvonce zvoniti, povrati se snaga Zatočnicama. Ohrabre se, izvuku se svaka iz svoga skrovišta. Kad one izađoše, vide: sunce po planini! A ničega se toliko ne boje zle Zatočnice, koliko jasnog sunašca. I kad ne mogu tako brzo da zamagle cijelu planinu, brže zamute svaka nešto magle oko sebe i poletješe do rupe, da vide kako se utopio Jaglenac.

Kad one tamo i kad pogledaše u rupu, rupa prazna. Jaglenca nema!

Huknuše Zatočnice od velike ljutosti i ogledaše se po planini, nije li ga gdjegod voda o kamen ubila. Ali kad se Zatočnice ogledaše, vide one: ide Jaglenac veselo svojim putem, sunašce mu po leđima košuljicu suši, a on si tihano popijeva, koliko dijete znade pjevati.

"Uteći će nam dijete ovo, bude li tako," — zajauče jedna Zatočnica. "Jače je dijete od nas. Nego da pozovemo Zmaja Ognjenoga, da nam pomogne?"

"Nemojte se sramotiti, sestre moje," — rekne druga Zatočnica. — "Valjda ćemo i same nadjačati onako slabašno djetence."

Tako je govorila Zatočnica, ali nije ona znala, da je jači mali Jaglenac u svojoj spokojnosti nego sva zloba i sva mudrost Kitež-planine.

"Poslat ćemo medvjedicu, da nam umori dijete. Nijema medvjedica ne boji se križa," reče jedna Zatočnica. I poleti ona odmah do medvjedje spilje.

~ 158 ~

Leži medvjedica i igra se sa malim medvjedićem.

"Hajde, Medunko, na stazu tamo. Stazom ide dijete. Dočekaj ga, umori ga, Medunko, kumo," reče Zatočnica.

"Ne mogu da ostavim svog medvjedića," odgovori Medunka.

"Ja ću ti ga zabaviti," reče Zatočnica i stane se odmah igrati sa medvjedićem.

Ode dakle Medunka na stazu, — a ono već ide Jaglenac.

Odmah se podigla velika medvjedica na stražnje noge, pružila naprijed šape i tako ide k Jaglencu, da ga umori.

Strašno je medvjedicu pogledati, al Jaglenac ništa strašno ni zlo ne vidi u njoj i ne može ništa drugo pomisliti, nego ovo:

"Ide eno netko i pruža mi ruke. Treba da mu i ja ruke pružim."

Podiže odmah Jaglenac obje ručice, pruži ih spram medvjedice i ide prema njoj upravo, kao da bi ga mati u naručaj zvala.

E još malo — zgrabit će ga strašna medvjedica. Došla je već do njega i odmah bi ga pograbila i umorila, da se je lecnuo bježati. Ali vidi ona: ima kada promisliti, otkuda će ga bolje uhvatiti. Pružila se sva u vis, ogleda Jaglenca s desna i sa lijeva — sad će se na njega spustiti.

Al u taj čas zacvili u spilji mali medvjedić. Ujela ga crna osa, što ih Zatočnice oko sebe vode. Zacvili medvjedić strahovito, jer ako je i opako pleme Medunkino, al ne podnosi bez vike opakosti tuđe. U sav glas cvili medvjedić, a kad je Medunka čula, gdje joj mlado cvili, zaboravi ona i Jaglenca i svu planinu! Baci se Medunka na sve četiri noge i otkasa kao bijesna do spilje.

Hvata ljutita Medunka svojom šapom Zatočnicu u kose. Potukoše se, povaljaše se, počupaše se — i ostaviše Jaglenca na miru.

Pošao Jaglenac za medvjedicom pa gleda časak, kako se one valjaju i kezmaju — gleda on, a onda se samo nasmije u sav glas, dijete ludo, i ode dalje u planinu. I ne zna, da mu je glava bila u torbi!

I opet se sastadoše Zatočnice na Razdijelima, da učine vijeće, što će sa Jaglencem. Vide, da su slabije od njega.

Već se one i umorile ovako leteći na Razdijele i sa Razdijelâ i vijećajući o Jaglencu. Zato bijahu vrlo ljutite.

"Ej, otrovat ćemo dijete. Sad nema ni mudrolije ni čarolije, koja bi ga spasila," —zaključiše one. I odmah jedna od njih uze drvenu pliticu i poleti na neko polje u planini, da nabere otrovnih jagodica.

A Jaglenac i ne misli da tko o njemu vijeća čini ili da si tkogod o njemu glavu tare, nego on ide veselo planinom i guče si tihano kao golub mladi.

Dođe on tako do polja otrovnoga. Usred polja staza. S jedne strane staze polje pokriveno crvenim jagodicama, a s druge strane crnima. Otrovne su i jedne i druge i poginuti mora svaki, koji se nazoblje ili jednih ili drugih.

~ 159 ~

Al otkud bi Jaglenac znao, da na svijetu otrova ima, kad ga je majčino mlijeko othranilo!

Ogladnio dakle Jaglenac, a dopale mu se crvene jagodice u polju. Ali vidi on: tamo daleko pred njim na crvenoj strani bere netko jagodice i ne diže glave, kako se žuri. — Bijaše ono Zatočnica, a brala je crvene jagodice, da otruje Jaglenca.

"Ono je njezina strana," — pomisli Jaglenac i ode na crne jagode, jer ga ne bijahu naučili, da se s kime otima. Sjedne dakle među crne jagodice i stane zobati, a Zatočnica odmaknula daleko u crvenim jagodama pa i ne zna, da je Jaglenac već stigao i da zoblje na crnoj strani.

Kad se Jaglenac tako nazobao, ustao on da dalje pođe. — Ali se, jao! stalo Jaglencu mutiti pred očima, glava ga ljuto zaboljela, a zemlja kao da mu se pod nogama ljulja.

Bilo je to od crnog otrova.

Jaglenče mali, zaista ti ne znaš ni mudrolija ni čarolija, kako li ćeš se spasiti od ove nesreće?

Ali Jaglenac svejedno dalje pođe, jer misli: nije ovo ništa, što mu se mute očice i što mu se ljulja zemlja.

Tako on dođe do Zatočnice, gdje ona braše jagode. Opazi Zatočnica dijete i odmah istrči na stazu pred njega sa pliticom crvenih jagodica. Meće pred njeg pliticu i domahuje mu, neka jede.

Ne zna Zatočnica, da se Jaglenac već nazobao crnih jagoda, a da znade, ne bi ga nudila crvenima, nego bi ga pustila, da pogine od crnog otrova.

Jaglencu ne bijaše više do jagoda, jer ga ljuto boljela glava. Al je majka Jaglenca naučila: — "Jedi, sinko, kad te nudim, ne žalosti majke."

Ne bijaše ovo ni mudrolija ni čarolija, što je majka nejakog Jaglenca učila. Al u dobar čas učini Jaglenac po njenim riječima.

Uze on pliticu i pozoba crvene jagodice. Kad on pozobao, al se njemu pročistile očice, niti ga više boli glava ni srdašce, niti mu se ljulja zemlja.

Crveni otrov ubio u Jaglencu crni otrov. A on pljesnu radostan u ručice i ode dalje zdrav kao ribica, a radostan kao ptičica.

Vidi se ono već vrh od planine, a Jaglenac misli:

"Dalje od vrha i nema svijeta. Tamo moram Rutvicu naći."

Ne vjeruje Zatočnica svojim očima, gleda za Jaglencem, a on ide i ništa mu nije od onolikog otrova.

Gleda ona, gleda — ali onda zacvili ljuto. Ne zna, kojim čudom se Jaglenac spasao. Vidi samo: uteći će joj dijete na jezero, jer je već blizu vrha.

Nema Zatočnica kada da leti na Razdijele i da vijeća sa drugaricama. Kad je prava nevolja, ne čine se vijeća. Nego ona poleti ravno do brata svoga, do glasatoga ptića Bukača.

~ 160 ~

Gnijezdi Bukač u planini na močvarici — ama baš tik do brazdice, kojom je sveto jezero oborano. Ni on, ptica goropadna, ne smije preko brazde na jezero, al ovdje ga hudobe na međi smjestiše da svojom vikom smeta tišinu na jezeru.

"Bukaču, brate, rode," — reče Zatočnica Bukaču. "Ide dijete putem. Ustavi ga svojom vikom ovdje na brazdici, da mi ne uteče preko brazde na jezero. Idem ja po Zmaja Ognjenoga."

Tako reče Zatočnica i poleti kao strijela niz planinu po Zmaja Ognjenoga, što u sutjeski spava.

A Bukač jedva dočekao, da mu rikati kažu, jer je veoma ponosan na silu svoga glasa.

Već se mrak stao hvatati i bijaše večer. Jaglenac prilazi sve bliže brazdici, a preko brazdice vidi se jezero, a na jezeru bijeli se crkvica.

"Eto me nakraj svijeta, samo dok prijeđem onu brazdicu, — misli Jaglenac.

Ali se odjedamput začuje po planini vika tako strahovita, da se trese granje i prekreće lišće po drveću, a ječe stijene i klisure do najdubljih ponora. Ono Bukač riče.

Riče strahovito, uplašio bi se i sam Skender-beže silni, jer Skender-beže pamti riku turskijeh topova.

Ali se ne može nikako da uplaši nejaki Jaglenac, na kojega još nikada nitko od jada ili zlobe ni viknuo ne bijaše.

Čuje Jaglenac: nešto buči, da se gora trese, a Jaglenac ide bliže, da vidi, što je ono veliko. Kad on tamo: a ono ptica, nije veća od kokoši!

Umače ptica kljun u močvaricu, pak podiže glavu i napinje vrat kao mješinu, te riče, mili Bože, riče, da sve trepte rukavčići na Jaglencu. Dopalo se ovakovo čudo Jaglencu, te on sjedne, da malo iz bližega vidi, kako Bukač riče.

Sjedne Jaglenac upravo pod svetu brazdicu pred Bukača te zaviruje Bukaču pod vrat (jer bijaše mrak), da vidi bolje, kako mu se vrat napinje.

Da je mudriji Jaglenac, ne bi on ostao baš pod brazdom u planini, gdje mu sve hudobe nauditi mogu, nego bi prešao korak preko brazde, da se spase, kud hudobe ne smiju.

Ali je lud mali Jaglenac, pa bi mogao poginuti još ovdje, gdje mu je spas pred očima.

Zabavio se dakle Jaglenac oko Bukača.

Zabavio se, prevario se.

Dok se on naime tako zabavio, dotle Zatočnica probudila Zmaja Ognjenoga, što u sutjeski spava.

Probudila ga pa ga vodi putem u planinu. Ide strašan Zmaj ognjonoša, sipa oganj na obje nozdrve, kida putem borove i jele: tijesna mu je šuma i planina.

Što ne bježiš, malen Jaglenčiću! Samo skokni preko one brazde pa si spasen, radosna ti majka!

Al Jaglenac i ne misli da uteče, nego mirno sjedi pod brazdom i kad ugleda, kako se kroz noćni mrak uzdiže Zmajev plamen, pomisli Jaglenac: "Što li se ono tako lijepo sjaji u planini?"

~ 161 ~

Ono ide oganj, popalit će Jaglenca, a on, dijete ludo, još milo gleda i čudi se: "Što se ono tako lijepo sjaji!"

Opazila Zatočnica Jaglenca, pa govori Zmaju ognjonoši:

"Eno dijete, Zmaju ognjonoša! Pripravljaj si ognja ponajboljeg."

Zaduhao se težak Zmaje, penjući se putem po planini.

"Čekaj, sestro, da uhvatim daha," — odgovara Zmaj ognjonoša.

Dahne Zmaje do dva, do tri puta.

Al se u tom Zmaje prevario!

Kako li je teško odahnuo, tako puhne vjetar po planini. Puhne vjetar, prebaci Jaglenca preko brazde do jezera sveta!

Ciknu Zatočnica, pade na zemlju, zavije se u svoja crna krila i plače kao ljuta godina.

Puše bijesan Zmaje, oganj sipa kao deset peći žarenih. — Al ni oganj preko brazde ne može, nego kako oganj do brazdice dohodi, onako se propinje nebu pod oblake, kao da se bije o mramorne stijene.

Frču, siplju iskre i plameni, vraćaju se nad Kitež-planinu: pol planine Zmaje popalio, al Jaglenca malog izgubio!

Kad je vjetar Jaglenca prebacio, nasmija se Jaglenac, što je onako brzo poletio. Nasmije se on jedamput, nasmije se dva puta.

A na jezeru pred crkvicom sjedi Rutvica.

Večer je, al ne mogaše Rutvica zaspati od buke i nemira po planini, što muti tišinu na svetome jezeru. Čula je Rutvica, kako huje i cvile Zatočnice i kako mumlja Medunka. Čula je, kako puše Zmaje iz sutjeske, i gledala, kako sipa oganj po planini.

I sad gleda plamen gorući što liže nebu pod oblake.

Ali tada čuje nešto, mili Bože, što li čuje ona? Nasmijao se netko, ko praporac srebrni. Zakucalo srce u Rutvici.

Nasmijao se opet onaj glasić.

ne može Rutvica da odoli, nego doziva sa otoka:

"Tko se ono smije u planini?" — milo pita Rutvica, al sve strepi: tko li će joj odgovoriti?

"Tko me ovo zove sa otoka?" — odgovara malen Jaglenčiću.

Spozna Rutvica tepanje Jaglenčevo.

"Jaglenče! brate moj jedini!" — kliče Rutvica i podiže se bijela na mjesečini.

~ 162 ~

"Rutvice! sestrice!" — kliknu Jaglenac i poleti lagan kao noćna lepirica preko šaša, preko lopuča, preko trave vodene na otočić. Zagrliše se, izljubiše se, sjedoše na mjesečini pred crkvicom. — Nešto malo razgovaraše al ne znaju puno da kažu. Nego metnuše ručicu u ručicu i zaspaše.

Tako oni počeše živjeti dan za danom na svetom jezeru. Srećan je Jaglenac, bolje mu sreće i ne treba.

Na jezeru ima i vodice bistre i malina slatkih. Po livadi obdan cvijeće i leptiri, a obnoć krijesnice i rosa. U grmlju slavuji i grlice.

Rutvica Jaglencu uvečer stere posteljicu od lišća, a ujutro ga u jezeru kupa i opančiće mu veže. Misli Jaglenac: više svijeta i ne treba, negoli je ovo brazdom oborano.

Blago si ga Jaglencu, kad je mlađi!

I Rutvici je dobro — al na njoj je briga, kako li će očuvati Jaglenca, kako li će ga prehraniti. — Jer je Bog tako odredio, da nikada mlađi ne pojede, što stariji ne promisli.

Tako je po čitavom svijetu, pa tako je i na svetom jezeru moralo biti.

Tare dakle briga Rutvicu: "Sutra će Petrov danak biti, hoće li ponestati malina, kad Petrov danak prođe? Hoće li ohladiti vodica i sunašce, kad jesen dođe? Kako li ćemo prezimiti u samoći? Hoće li nam propasti kolibica u dolini?"

Ovako se brine Rutvica, a gdje ima brige, tu najlaglje dođe napast.

Jednoga dana promišlja ona: "Bože moj, velike li sreće, da možemo doći opet u našu kolibicu!" Al uto zovne netko iz planine. Ogleda se Rutvica i vidi tamo s druge strane brazde stoji u šumi najmlađa Zatočnica.

Ljepšeg je lika nego druge Zatočnice i rado bi se nakitila. Opazila je Zatočnica zlatan pojas na Rutvici i zaželjela toga pojasa više negoli svega svijeta.

"Djevojčice, sestrice, dobaci mi pojasa," zove vila preko brazde.

"Ne mogu, vilo, pojas mi je od majke," — odgovori Rutvica.

"Djevojčice, sestrice, nije pojas od majke, nego je od kneginje, a kneginja je davno umrla. Dobaci mi pojas," — govori vila, koja je pamtila kneginju.

"Ne mogu, vilo, meni je pojas od majke," — opet veli Rutvica.

"Djevojčice, sestrice, iznijet ću tebe i brata u dolinu i ništa vam biti ne će, dobaci mi pojas," — opet viče vila.

Ovo bijaše ljuta napast za Rutvicu, koja je toliko željela da izađe iz planine! Al ipak ona odgovara i čuva majčinu uspomenu od viline lakomosti:

"Ne mogu, vilo, pojas mi je od majke."

Ode vila sva tužna, al se drugi danak opet vratila i opet doziva:

"Dobaci mi pojas, iznijet ću vas iz planine."

~ 163 ~

"Ne mogu, vilo, pojas je od majke," — odgovara i opet Rutvica, i preteško joj je na srdašcu.

Sedam dana tako vila dolazila, sedam dana Rutvicu napastovala. Gora je napast od najteže brige, i mala Rutvica problijedila, kolika joj je želja, da sađe u dolinu. Ali ipak ona ne da pojasa.

Sedam dana vila dozivala, sedam dana Rutvica odgovara:

"Ne mogu, vilo, pojas je od majke."

Kad i sedmi dan tako odgovorila, onda vidi vila, da pomoći nema.

Ode vila niz planinu, sjedne dolje na zadnji kamen, raspusti kose i proplače, kolika joj je želja za zlatnim pojasom kneginje.

Međutim plemenita i dobra kneginja ne bijaše umrla, nego življaše već mnogo godina u nekoj dalekoj zemlji sa svojim sinom kneževićem.

Kneginja nije nikomu kazivala, kako je visoka plemena, a njezin sin bijaše odviše malen kad su bježali, pa se nije ničega sjećao.

I tako u onoj zemlji nitko ne znadijaše, pa ni sam knežević, da su oni roda kneževskoga. A po čemu bi se i znalo, da je ono kneginja, kad ne imađaše ni krune ni zlatnog pojasa, a što ona bijaše dobra, tiha i plemenita, zato nije morala baš kneginja biti.

Kneginja je živjela u nekoga dobroga gazde i tkala je i prela za njegovu družinu.

Tako je ona prehranjivala sebe i sinka.

Sinak bijaše odrastao velik i krasan momak, izvanredne snage i jakosti, a kneginja ga bijaše samo dobromu učila.

Ali jedno je zlo bilo: knežević bijaše vrlo nagle i okrutne ćudi. Zvali ga pak ljudi "božjak Relja", jer bijaše onako jak i žestok — a ujedno onako siromašan.

Pokosio jednog dana božjak Relja gazdinu livadu i legao opodne u hlad, da počiva. Al onuda jašio neki gospodičić pak zovnu Relju:

"Hej, momče! Ustaj i potrči natrag cestom, da mi nađeš srebrnu ostrugicu. Ispala mi negdje putem."

Kad to čuo Relja, u njega se uzbunila na zlo krv kneževska, krv naprasita, gdje ga onaj buni u počivanju te ga šalje da mu traži ostrugicu.

"Borami hoću," — viknu božjak Relja, "a ti ovdje lezi i počivaj umjesto mene." To reče i skoči do gospodičića, uhvati ga sa konja i tresne njime u hlad, da je ovaj ostao ležeći kao mrtav.

A božjak Relja poleti onako bijesan do svoje majke te joj viknu:

"Majko nesretna, što si me božjakom rodila, da me šalju neka im tražim po prašini ostrugice!"

Sav se Relja od bijesa izobličio ovako govoreći.

Gleda majka sina, rastužila se jako. Vidi ona, što je: izgubit će i ona i sinak mir svoj, jer treba reći ono, što je dosad tajila.

~ 164 ~

"Nisi božjak, sine moj," — progovori kneginja, "nego si knežević nesrećni." —Ispripovjedi ona Relji sve, kako je s njome i s njim bilo.

Sluša Relja, sve mu oči sijevaju od neke vatre, a pesti mu se grče od jeda, te upita:

"Majko moja, zar baš ništa ne osta od kneževine naše?"

"Ne osta ništa, sine, doli jednog križića na crvenoj vrpci i jednog zlatnog pojasa," — odgovara majka.

Kad je ovo čuo Relja, on kliknu:

"Idem majko, donijet ću pojas i križić, ma gdje bili! Triput će mi ojačati snaga kneževska na pogledu njihovu!"

A onda upita:

"A gdje si, majko, ostavila pojas i križić? Jesi li ih ostavila prvom vojskovođi, da ih čuva on i velika vojska tvoja?"

"Nisam, sine, i dobro je da nisam, jer mi i vojskovođa i velika vojska moja privolješe uz neprijatelja, i piju i goste se sa neprijateljem i rasipaju kneževinu moju," — odvrati kneginja.

"Jesi li ih možda ostavila na dnu svojeg tvrdog grada, u sedmom podrumu, pod sedam ključeva?"

"Nisam, sine, i dobro je da nisam, jer je neprijatelj ušao u moj tvrdi grad, otvorio je i razvalio utrobu njegovu, pretražio mu devetore podrume i nahranio konje svoje biserom iz riznica mojih," — odvrati kneginja.

"A da gdje si ostavila zlatan pojas i križić na crvenoj vrpci?" — upita Relja, a oči mu se krijese.

"Ostavila sam ih kod mlade pastirice, u pletenoj kolibici, gdje nema ni ključa ni sanduka. Idi, sine, možda ih tamo i sad nađeš."

Ne vjeruje Relja, da bi ostao pojas i križić u pletenoj kolibici, kad nije moglo ni u devetom podrumu tvrdoga grada ostati sačuvano biserje plemenite kneginje.

Ali sve se više na zlo buni ponosna i silovita krv kneževska u Relji, i on govori majci silnim glasom:

"Ele, majko, zbogom ostaj! Naći ću križić i pojas bilo gdje mu drago, i neka se ne šali onaj, koji mi ih ne htjedne dati! — Donijet ću ti pojas i križić, tako meni krvi kneževske!"

Ovako rekne knežević Relja, dohvati oštrac od kose, okuje ga teškim balčakom i srnu u svijet, da traži svoju djedovinu. Pod nogama mu zemlja zvoni, kakav mu je korak, na vjetru mu se kose viju kako naprijed srne, a na suncu mu ubojita sablja sijeva kao ognjem prelivena.

Ide tako Relja, nikad ne sustaje. Obdan ide, obnoć ne počiva, uklanja mu se s puta malo i veliko.

Daleko je do Kitež-planine, ali Relja lako puta saznavaše, jer je Kitež-planina poznata i u sedmom carstvu sa svoje strahote.

Na Ivanje se Relja od majke oprostio, na Petrov danak pod planinu stiže.

Kad je pod planinu stigao, raspituje za kolibicu pletenu, za pastiricu Milojku i za zlatan pojas i križić.

~ 165 ~

"Kolibica eno u dolini, Milojku smo na mladu nedjelju pokopali, a pojas i križić su na djeci. Djecu odvabiše vile u Kitež-planinu", — odvratiše ljudi.

Velika jarost uhvati Relju, kad je dočuo, da su mu križić i pojas odneseni u Kitež-planinu. Ne zna od jara, bi li prije poletio u planinu ili bi prije za tvrdi grad saznao, za kojim ga želja najveća mori.

"A gdje je tvrdi grad plemenite kneginje?" — povika tada Relja.

"Eno ga, ima do njega jedan dan puta," — odvratiše ljudi.

"A kako je u gradu?" — upita Relja, i sve mu sablja u ruci poigrava. "Kazujte sve, što znate!"

"Nije nitko od nas u gradu bio, jer su tvrda srca njegovi gospodari. Postavili oko grada ljute čaglje i nijeme stražare. Niti se možemo kroz čaglje probiti, niti se znamo straži namoliti," — odvratiše ljudi. "A u gradu kićena gospoda, u dvorani rujno vince piju, u srebrne tamburice biju, ter se meću zlatnim jabukama preko saga svilom izvezenih. A u trijemu dvjesta poslenika: izrezuju srca iz sedefa, izrađuju gospodske nišane. Kad gospoda velik pir učine, tad alemom puške nabijaju i gađaju srca od sedefa."

Tako pričaju ljudi, a Relji se zamaglilo pred očima od strašnoga gnjeva slušajući, kako se nemilo trati blago iz podruma njegove majke.

Malo postoji Relja a onda kliknu:

"Idem u planinu, da dobavim križa i pojasa, a onda ću se vratiti na te, tvrdi grade moj!"

Tako kliknu Relja i nad glavom sablju uzvitlao, pa poleti u Kitež-planinu. Kad on tamo, al u sutjeski silan Zmaje spava. Bijaše se Zmaje ljuto umorio sipljući onoliku vatru na Jaglenca, zato bijaše duboko zaspao, da prikupi nove snage.

Al je Relja jedva dočekao, da se s kime pobije, da iskali jad i silu svoju. Dosadilo mu, što mu se putem uklanjalo malo i veliko, pa sada poleti do Zmaja Ognjenoga, ne bi li Zmaja na mejdan probudio.

Junak silni bijaše Relja, a strahovit bijaše Zmaj, zato im se mejdan u pjesmi kazuje, gdje je k Zmaju Relja poletio:

Sabljom Zmaja u bokove dira,

Ne bi li se Zmaje probudio.

Kad al Zmaje glavu podigao

I nad sobom Relju ugledao,

Skoči Zmaje, stijenu odvaljuje,

Sutjesku je drevnu proširio,

Za bojak im polje pripravio.

Pa se diže Zmaje pod oblake,

Sa oblaka na Relju se spušta,

~ 166 ~

Sa Reljom je mejdan učinio.

Grmi zemlja, a lome se stijene:

Bije Zmaje zubom i plamenom,

I udara glavom ognjevitom —

A Relja ga sabljom dočekuje,

I kako ga sabljom dočekuje,

Tako sabljom plamen razmahuje,

Ne bi l' sablja mjesta ugledala,

Gdje bi Zmaju glavi doskočila.

U koštac se tako uhvatiše,

Pa se, more, već ne rastaviše,

Bojak bijuć ljetni dan do podne.

Al je Zmaju snaga oslabila,

A od one na srcu sramote,

Što uteče nejak Jaglenčiću —

A Relji je snaga ojačala,

Bojak bijuć za očinstvo svoje.

Podiglo se sunce do podneva,

Diže Relja sablju prema suncu,

Sablju diže, a Boga zaziva!

Pade sablja Zmaju među oči —

Laka sablja, lako udarila,

Al na dvoje Zmaja rastavila.

Mrtav Zmaje u sutjesku pane,

Kako li se golem ispružio,

Sutjesku je drevnu zatvorio.

~ 167 ~

Tako silan Relja Zmaja Ognjenoga savlada. Ali ga zaboljele junačke ruke i ramena. Zato govori Relja sam sebi: "Ako ovako dalje bude, ne ću nikad proći kroz planinu. Treba promisliti, što da učinim." — Vrati se Relja pod planinu, sjedne na kamen i stade junak misliti, kako li će kroz planinu proći, kako li će strahote savladati i gdje li će naći djecu Milojkinu, a na njima zlatan pojas i križić.

Teško se bijaše Relja zamislio, a najednom čuje kako blizu njega netko plače i nariče. Ogleda se Relja i vidi: sjedi vila na kamenu, kosu raspustila i ljuto se rasplakala.

"Što je tebi, lijepa djevojko? Zašto plačeš?" — upita Relja.

"Plačem, junače, jer ne mogu dobiti zlatnog pojasa od djeteta na jezeru," — odvrati vila. Kad je ovo čuo Relja, vrlo se obradovao.

"Reci mi, djevojko, gdje je put do tog jezera?" — upita Relja.

"A tko si ti, neznana delijo?" — uzvraća mu pitanje vila.

"Knežević sam Relja i tražim zlatan pojas i križić na crvenoj vrpci," — odvraća Relja.

Kad je ovo vila dočula, pomisli ona u zlobnom srcu svome: "Dobre li sreće za mene! Samo neka Relja pojas sa jezera u planinu donese, lako ću ja Relju pogubiti i pojasa se zadobiti!"

mudra vila Relji ovako slatko besjedi:

"Hajdemo, kneževiću, provest ću te kroz planinu, ništa ti biti ne će i pokazat ću ti, gdje su djeca. Zašto da ti ne dobiješ ono, što je tvoje od starine."

Tako slatko govori vila, a u srcu drugačije misli. Relja se pak vrlo uzradovao i odmah pristane da ide s vilom.

Pođoše oni dakle kroz planinu. Ne diraju Relju ni vile ni hudobe, jer ga vodi mlada Zatočnica.

Putem divani vila sa Reljom i u srcu jad mu podjaruje:

"Da vidiš kako su prkosna djeca, kneževiću. I tebi pojasa dati ne će. Al ti si junak nad svim junacima, pa se ne daj, Reljo, sramotiti."

Smije se Relja, gdje bi se njemu djeca oprla, njemu, koji je posjekao Zmaja Ognjenoga!

A vila mu dalje kazuje, kako li su djeca u planinu dospjela, a kako iz planine ne znadu izaći.

Od velike radosti, što će zadobiti pojas, vila se tako razgovorila, da ju ostavila mudrost, te priča Relji i hvali se svojim znanjem:

"Luda djeca mudrolija ne znaju, a da znadu, što mi znamo, već bi nam umakla! Ima u crkvici svijeća i kandilo. Da nakrešu ognja nepaljena, da zapale svijeću i kandilo, prošli bi sa svijećom i kandilom kroz planinu, kao da je crkva. Staze bi se pred njima otvarale i drveće krošnje naklanjalo. A za nas bi još i gore bilo, jer bismo poginule i mi vile i hudobe po Kitež-planini, kudgod bi se širio dim od kandila i svijeće. Al šta znadu djeca luda i prkosna!"

Da nije Zatočnica tako radosna, ne bi sigurno Relji kazivala ni o svijeći ni o kandilu, nego bi čuvala tajne zatočničke.

~ 168 ~

Tako oni stigoše do brazde i ugledaše pred sobom sveto jezerce.

Iza stabla knežević proviruje, a vila mu djecu pokazuje. Vidi Relja crkvicu na otočiću. Pred crkvicom sjedi djevojčica, kao ružica bijela. Niti pjeva, nit si pripjevkuje, nego u krilu ručice sklopila, a prema nebu oči podignula.

Na pijesku uz crkvicu igra se dijete nejako, Jaglenac maleni, a na djetetu križić zlaćani.

Na pijesku se zaigrao: dvore gradi, dvore razgrađuje, sitnom rukom kulu sazidao, pa se svome poslu nasmijava.

Zagledao se kneževiću Relja, pa se junak nešto jako zamislio. Al Zatočnica nema kada da čeka, dok knežević sve misli promisli, nego ona njemu tiho probesjedi:

"Zovnut ću djevojčicu, kneževiću, vidjet ćeš, da pojasa ne da! A ti onda hvataj sablju okovanu, poleti i uzmi, što je tvoje, pak se k meni u planinu vrati. Odvest ću te natrag kroz planinu, da ti sestre moje ne naude."

Raduje se vila ovako govoreći, kako će lako Relju umoriti i sebi pojas dobaviti; samo dok ga Relja donese sa jezera. Ali Relja sluša i ne sluša, što Zatočnica besjedi, jer se bijaše u djevojčicu zagledao.

A vila odmah zovnu Rutvicu:

"Djevojčice, sestrice, dobaci mi pojasa, iznijet ću i tebe i brata iz planine."

Kad je ovo čula Rutvica, još je više u licu problijedila, a ručice čvršće sklopila. Tako joj je teško, da jedva može progovoriti! Rado bi iz planine, sve joj srdašce puca od želje.

Ali ipak ne da majčinog pojasa.

Prosuše se suze Rutvici po licu, tiho plače, kroz plač odgovara:

"Odlazi, vilo, i više ne dolazi, jer pojasa dobiti ne ćeš."

Kad je Relja ovo čuo i vidio, u njemu se na dobro uzbunila krv kneževska, krv plemenita.

Ražalilo mu se ovo dvoje siročadi, što se nasred strašne Kitež-planine sami čuvaju od hudobâ i napasti, od smrti i pogube. "Mili Bože, predala je kneginja vojski oboružanoj i tvrdim gradovima, da joj brane kneževinu. I propade kneževina. A evo djeca su ostala sama na svijetu, dopala su među vile i zmajeve, i ne mogu im ni vile ni zmajevi oteti, što im je majka dala." Sav se Relja u licu promijenio, kako mu se srce ražalilo nad djecom. Promijenio se pa okrenuo k Zatočnici.

Ogleda se Zatočnica na Relju: je li Relja sablju podigao, da njome siječe prkosljivu djecu? Ali Relja sablju podigao, pa se njome vili zagrozio:

"Bježi, vilo, nikad te ne bilo! Da me nisi provela planinom, rusu bi ti odsjekao glavu. — Nisam se ja knežević rodio, niti sam tešku sablju okovao, da ja robim po svijetu sirote!"

Prestraši se jadna Zatočnica, skoči ona, bježi u planinu. Još za njome dovikuje Relja:

"Idi, zovi vile i hudobe, ne boji se kneževiću Relja!"

Kad je vila odbjegla u planinu, prijeđe Relja preko brazde napram djeci na otoku.

~ 169 ~

Kako li se razveselila Rutvica, kad vidje, da k njima ide čovjek i milo ih gleda! Skoči ona, raširi obje ruke, kao što ptičica raširi krila, kad je uhvaćenu iz ruke ispustiš.

Ne mogaše Rutvica drugo ni pomisliti nego da je Relja došao, da ih spase iz planine! Potrča Rutvica do Jaglenca, uzme ga za ruku i njih dvoje prijedjoše do Relje po mostiću, što ga bijahu njihove male ručice isplele po šašu.

Silan junak bijaše Relja, čudnovato mu je s djecom razgovarati. Al djeci nije čudno s junakom razgovarati, jer im je srce svemu sklono i otvoreno.

Uhvati Jaglenac Relju za ruku, ogleda mu sablju okovanu. Veća sablja dvaput nego Jaglenac! Podigao Jaglenac ručicu, sav se ispružio, a jedva je ručicom sablji balčak dosegnuo. Gleda Relja, još nikada ne bijaše vidio on ovako male ruke kraj svoje ruke. Našao se Relja u teškoj neprilici, zaboravio pojas i križić, pa misli: "Što li ću progovoriti sa ovom nejakom siročadi? Maleni su, ludi su i ništa ne znadu."

Ali uto Rutvica upita Relju:

"A kako ćemo iz planine, gospodaru?"

"Ej, baš je pametna ta djevojčica," — pomisli Relja, "eno ja stojim i čudim se, kako su ludi i maleni, a ne mislim, da treba izaći iz planine!"

Onda se Relja dosjeti, što mu bijaše Zatočnica rekla o svijeći i kandilu.

I reče Relja Rutvici:

"Slušaj, djevojčice! Otišla je Zatočnica, dozvat će sestre svoje u pomoć. A ja idem pred njih u planinu. Ako Božja pomoć bude, nadjačat ću vile Zatočnice, vratit ću se po vas na jezero i izvest ću vas iz planine. Ako pak vile mene nadjačaju, pak ako poginem u planini, onda nakrešite ognja nepaljenog, zapalite svijeću i kandilo, pak ćete proći kroz planinu, kao da je crkva."

Kad je ovo čula Rutvica, ona se jako rastuži pa govori kneževiću Relji:

"Nemoj toga činiti, gospodaru; što ćemo mi, sirotice jadne, ako pogineš u planini? Jedva si nam došao, da nas braniš, a sad da nam odmah pogineš i ostaviš nas same na svijetu, što bismo mi! Nego hajdemo odmah da nakrešemo ognja, da upalimo svijeću i kandilo, pak ti, gospodaru, hajde s nama kroz planinu."

Al se knežević vrlo razljutio pak on veli:

"Ne budali, luda djevojčice! Nije me majka rodila junaka, da me vodi svijeća i kandilo, dok ja imam sablju okovanu!"

"Ne vodi te svijeća i kandilo, nego Božja volja i zapovijed," odgovori Rutvica.

"Ne budali, luda djevojčice! Ta ja ne bih junak Relja bio, da me vodi svijeća i kandilo."

"Bit ćeš junak, sirote ćeš hranit."

"Ne budali, luda djevojčice, ta moja bi sablja zarđala, da me vodi svijeća i kandilo."

"Neće tvoja sablja zarđati, kositi ćeš polja i livade."

~ 170 ~

Zbunio se Relja; ne bi se još toliko ni zbunio od riječi Rutvičinih, koliko od miloga pogleda male djevojčice. I sam znade, da će teško nadjačati vile i hudobe, i sam znade, da će valjda poginuti, izađe li na mejdan u planinu.

A Jaglenac ogrlio Relji koljena pak milo u njega gledaše. U Relji živo zakucalo plemenito srce kneževsko, te on zaboravi i o križu i o pojasu i o mejdanu i o tvrdom gradu, nego samo misli: "Evo, treba da štitim i očuvam ovu vjernu siročad."

Pa onda reče:

"Ne ću gubiti u obijesti glavu. Hajde, djeco, nakrešite ognja, zapalite svijeću i kandilo — nek me vode vaše male ruke."

Još za malo časaka, pak se u Kitež-planini vidjelo čudo čudnovato.

Otvorila se široka staza niz planinu, a po stazi polegla tanka trava kano svila. S desne strane ide mali Jaglenčić, na njemu bijela košuljica, a u ruci drevna voštanica — tiho gori i tihano praska, kao da se sa suncem razgovara. S lijeve strane ide Rutvica, opasala se zlatnim pojasom, a u ruci njiše kandilo od srebra. Iz kandila bijeli dim se vije. Medju djecom stupa silan Relja. Čudno mu je, tolikom junaku, što ga vode svijeća i kandilo, a ne vodi ga sablja okovana. Al se milo djeci nasmijava. O rame je tešku sablju oslonio pak sa sabljom tako razgovara:

"Ne boj mi se, vjerna moja drugo. Kosit ćemo polja i livade, krčit ćemo šume i šikare, tesat ćemo grede i obore, sunce će te stoput pozlatiti, dok dohraniš dvije sirote male."

Tako oni šeću kroz planinu, kao da je crkva. Od svijeće se tanak dim proteže, od kandila se sveti miris stere.

Ali jao i naopako po Zatočnice u Kitež-planini. Kudgod se tako širio dim i miris po planini, tamo su pogibale i umirale Zatočnice. Pogibale su, kako je koja najbolje i najljepše znala. Jedna se pretvorila u sivi kamen, pak se bacila sa stijene u ponor, gdje se kamen rastepao u stotinu komada.

Druga se stvorila u crveni plamen, pa se odmah ugasila u zraku.

Treća se rastepla u sitnu šaroliku prašinu, pa se rasula po papradi i kamenu. — I tako je svaka izabrala, kako je mislila da je najljepše umrijeti.

A to je zaista bilo sve svejedno: il' ovako il' onako, svakako su morale nestati sa ovoga svijeta, a to je ono, što im ni najljepša smrt nije mogla nadoknaditi!

Pomriješe i pogiboše dakle svih sedam Zatočnica, i tako sada ni u Kitež-planini, ni nigdje drugdje na svijetu nema ni vila ni zmajeva ni drugih hudoba.

Relja pak i dječica stigoše sretno u dolinu, i Rutvica ih odvede do njihove kolibice. Sad istom padne na um Relji, po što je išao u Kitež-planinu.

Uniđoše oni dakle u kolibicu i malo sjedoše. Rutvica znajući za majčino ubogarsko spremište, nađe u kolibici malo suhoga sira, pa založiše.

~ 171 ~

No Relja sada nije pravo znao, što će ni kako će sa ovo dvoje siročadi. Otkad sađoše u dolinu, Relja neprestano opet mišljaše i na tvrdi grad i na svoje obećanje, koje bijaše zadao majci, da će joj donijeti križić i pojas.

Zato reče Relja Rutvici:

"Slušaj, djevojčice, ti i tvoj brat morate mi sada dati zlatan pojas i križić, jer je to moje."

"Pa i mi smo tvoji, gospodaru," — reče Rutvica i pogleda začuđenim okom Relju, gdje on toga ne zna.

Nasmijao se Relja, al onda reče:

"Ali ja moram križić i pojas da odnesem svojoj majci."

Kad je Rutvica ovo čula, kliknu ona radosno:

"Ako majku imaš, gospodaru, idi tamo, dovedi nam majku, jer mi majke više nemamo."

I sam bi kamen proplakao, gdje mala Rutvica spominje majku svoju u ovoj maloj i pustoj kolibici! I sam bi kamen proplakao, gdje ovako krasna dječica sama na svijetu ostadoše, i pomoć mole u kneževića Relje, da im dovede majku, kad majke nemaju.

Ražalio se opet Relja, gotovo junaka suze podbile. Zato on reče djeci zbogom i ode, da im dovede majku.

Kad je Relja za sedam dana puta stigao k majci, uz prozor ga majka dočekala, pak ga gleda: ide Relja, bez sablje, bez križa i bez pojasa. Ne da Relja ni majci pitati, već joj tako milo dovikuje:

"Spremaj mi se, mila moja majko, da idemo čuvati što je naše."

Tako oni na put odoše. Putem kneginja Relju pitala, je li našao pojas i križić, je li sakupio vojsku, je li uzeo tvrdi grad i kneževinu?

"Našao sam pojas i križić, ali nisam skupio vojske niti sam uzeo kneževinu. Bit će bolje bez vojske, majko, jer ćeš vidjeti, što je ostalo našega u kneževini," — reče Relja.

Opet za sedam dana stigoše oni do kolibice, gdje ih čekahu Rutvica i Jaglenac.

Mili Bože, velike li radosti, gdje se dobre duše sastadoše. Zagrlila kneginja Rutvicu i Jaglenca. Izljubila im lica i očice, i ručice i ustašca. Ne može se od njih rastaviti, toliko su joj draga djeca sirotinjska iz njezine stare kneževine!

Tako oni stadoše živjeti svi zajedno u dolinici. Dakako da im bijaše tijesna mala kolibica. Ali su u Relje silne ruke bile, pa im sazida kućicu od kamena. Živjeli su oni tihano i blaženo. Jaglenac pase ovce i jagnjiće, Rutvica redi kuću i baščicu, kneginja prede i šije košulje, a Relja radi na polju i livadi.

Upoznali ljudi iz sela mudrost kneginjinu i snagu Reljinu, a jednom pače opaziše, kako kneginji pristaje zlatan pojas, te rekoše ljudi, premda nikad prije svoje kneginje ne bijahu vidjeli:

"Ovo je sigurno naša plemenita kneginja." Zato darovaše Relji i kneginji velik komad zemlje u dolini, pa umolili Relju, da im u svemu bude vođa, a kneginja da im bude savjetnica.

~ 172 ~

Dao Bog blagoslova Reljinoj snagi i mudrosti kneginjinoj. Proširile se livade i polja njihova, prikupila se oko njih i druga sela, okitile se po selima bašče i kućice.

A u tvrdome gradu međutim kićena gospoda jednako su pila i pirovala. No ovo je trajalo već odviše godina, pak premda bijahu podrumi i riznice tvrdoga grada najbogatiji u sedam carevina, ipak je nakon toliko godina počelo u njima nestajati alema.

Ponajprije nestalo alema u podrumima, zatim nestalo sedefa po trijemovima. Još malo potrajalo, pak nestalo i kruha slugama, koji se bijahu zalijenili. Zatim pače nestade i mesa čagljima i stražama. Nevjerne sluge odmah se pobuniše, čaglji se razbjegoše, straže ostaviše svoja mjesta.

Al sve ovo još ne zabrinu gospodu, jer bijahu izgubili pamet od vina i pirovanja. Nego jednoga dana ponestade gospodi vina. Sad se oni odlučiše, da se sastanu u vijeće. Sastadoše se u najvećoj dvorani te vijećahu, odakle će vina dobiti, jer oko grada bijaše sve pusto, svi ljudi bijahu odselili, a vinova loza podivljala.

Vijećaju dakle gospoda. Ali pakosni i buntovni sluge bijahu podrezali grede nad dvoranom, pa kad gospoda najbolje vijećahu, sruši se strop nad njima i poklopi ih ona silna i teška kula od grada, te ih sve umori.

Kad sluge čuše, gdje je propala i srušila se kula, odbjegoše od grada.

I tako grad ostade i bez čagalja i bez sluga i bez kićene gospode — razrušen, pust i kao mrtav.

Pročulo se to doskora po svoj kneževini, a nitko živ i ne pođe da vidi, što se dogodilo u mrtvom gradu. Nego se sakupiše ljudi sa svih strana kneževine te odoše pod Kitež-planinu, da umole Relju, neka im bude knezom, jer bijahu doznali za snagu i junaštvo njegovo i za mudrost plemenite kneginje. Još obećaše ljudi, da će im sami svojom rukom podići bijele dvore kneževske.

Relja prihvati, što mu je narod nudio, jer je pravo sudio, da mu je Bog zato dao toliko snage i junaštva i da ga je zato oslobodio okrutnosti i nasilnosti, da uzmogne biti na korist svojoj kneževini.

Relja dakle postade knezom, te kneginja, koja tada bijaše već ostarjela, doživi tako pod stare dane veliku radost. I kad su prvi put ulazili kneginja i Relja sa Jaglencem i Rutvicom u nove bijele dvore, bijaše to veliko slavlje. Seoska su dječica sterala neven i bosiljak, kuda oni stupahu, a dohvatajući se skuta kneginje ljubili su ga ljudi i žene.

A kneginja se tada, sjajući od radosti, sjeti, kako bez vjernosti Rutvičine i Jaglenčeve svega ovoga ne bi bilo, te prigrli srcu svome Rutvicu i Jaglenca i reče:

"Sretne li kneževine, kojoj blago ne čuvaju ni silne vojske ni tvrdi gradovi, nego majke i dječica u pastirskoj kolibici. Takova kneževina propasti ne može!"

Knez Relja vjenčao se poslije sa Rutvicom — i nikada na svijetu ljepše i milije kneginjice nije bilo negoli bijaše kneginjica Rutvica.

Jaglenac pak odrastao do krasna i hitra momka, jašio je šarca vatrenoga i često sa šarcem prolazio Kitež-planinom, gdje su navrh planine poslenici zidali novu crkvicu na svetom jezeru.

~ 173 ~

Zvjezdani taliri........................................................................................................................................1

Kako su zebre dobile pruge....................................................................................................................2

Maca Papučarica....................................................................................................................................3

Razbojnik sa žutom pjegom....................................................................................................................5

Kraljevna na zrnu graška.........................................................................................................................7

Kralj žaba................................................................................................................................................8

Palčić....................................................................................................................................................11

Carevo novo ruho.................................................................................................................................16

Ružno pače...........................................................................................................................................19

Crvenkapica..........................................................................................................................................25

Snjeguljica i sedam patuljaka................................................................................................................27

Ivica i Marica........................................................................................................................................33

Mačak u čizmama.................................................................................................................................36

Vuk i sedam kozlića..............................................................................................................................40

Pepeljuga..............................................................................................................................................42

Trnoružica............................................................................................................................................47

Pinokio..................................................................................................................................................49

Postojani kositreni vojnik.....................................................................................................................51

Zlatokosa i tri medvjeda.......................................................................................................................52

Stoliću, prostri se!................................................................................................................................54

Djevojčica sa šibicama..........................................................................................................................56

Matovilka (Zlatokosa)...........................................................................................................................58

PLAVE PRIČE.........................................................................................................................................60

Patuljak San..........................................................................................................................................60

Uspavanka............................................................................................................................................60

Lijeni Jurica...........................................................................................................................................61

Leteći slonić..........................................................................................................................................62

Krokodilska priča..................................................................................................................................63

Patuljak Žirić.........................................................................................................................................64

Umorna ptičica.....................................................................................................................................64

Tri želje.................................................................................................................................................65

Umišljene cipele...................................................................................................................................65

Lončiću, kuhaj!.....................................................................................................................................66

Palčica..................................................................................................................................................67

Tri praščića...........................................................................................................................................73

~ 174 ~

Ahilova peta.........................................................................................................................................75

Arijadnina nit........................................................................................................................................75

Dedal i Ikar...........................................................................................................................................76

Prometej...............................................................................................................................................77

Apolon i suncokret...............................................................................................................................78

Pandorina kutija...................................................................................................................................78

Afrodita i zlatna jabuka........................................................................................................................79

Trojanski konj.......................................................................................................................................79

Orfej i Euridika......................................................................................................................................80

Sizifov posao.........................................................................................................................................80

Kralj Mida.............................................................................................................................................81

Narcis i Eho...........................................................................................................................................82

Atena i Posejdon - Kako je nastala maslina..........................................................................................83

Heraklo i Atlant.....................................................................................................................................83

Legenda o čaju......................................................................................................................................84

Legenda o Zagrebu...............................................................................................................................85

Legenda o „cica-macama“....................................................................................................................86

Legenda o sv.Jurju................................................................................................................................86

Legenda o nastanku Plitvičkih jezera....................................................................................................87

Legenda o kamenim svatovima............................................................................................................88

Djed i repa............................................................................................................................................89

Plesna haljina jedne snježne pahulje....................................................................................................90

Maša i medvjed....................................................................................................................................91

Plesna haljina žutog maslačka..............................................................................................................92

Alisa u zemlji čudesa.............................................................................................................................93

Bajka o ribaru i ribici.............................................................................................................................94

Bambi...................................................................................................................................................95

Bijeli jelen.............................................................................................................................................97

Božićna bajka........................................................................................................................................98

Čarobnjak iz Oza...................................................................................................................................99

Charlie i tvornica čokolade.................................................................................................................102

Kako je Potjeh tražio istinu.................................................................................................................103

Kraljević Čuperak................................................................................................................................104

Dvije sestre i vila.................................................................................................................................108

Petar Pan............................................................................................................................................110

~ 175 ~

Pipi Duga Čarapa................................................................................................................................112

Poštarska bajka...................................................................................................................................115

Regoč..................................................................................................................................................125

Ribar Palunko i njegova žena..............................................................................................................126

Šuma Striborova.................................................................................................................................128

Tri medvjeda i gitara...........................................................................................................................129

Sunce djever i Neva Nevičica..............................................................................................................130

Lutonjica Toporko i devet župančića..................................................................................................136

Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica.......................................................................................................153

~ 176 ~