AKTIVNOSTI SAMOZBRINJAVANJA-KONCEPTUALNI OKVIR-

Prof.dr Borka Vukajlović, VMŠP

NE MOŢEMO GOVORITI O SADAŠNJOSTI, A

POSEBNO, NE O BUDUĆNOSTI, A NE OSVRNUTI

SE NA PROŠLOST!

Predmet, cilj, ishodi izučavanja predmeta

Predmet izučavanja: samozbrinjavanje -ASŽ -

Samostalan život i unaprjeđenje kvaliteta

svakodnevnog života osoba sa invaliditetom.

Ciljevi izučavanja predmeta: Sticanje znanja i vještina

za razumijevanje potrebe razvoja aktivnosti

samozbrinjavanja sa aspekta radne terapije, kao i primjene

razliĉitih aktivnosti u svrhu podizanja kvaliteta ţivota

osobe (korisnika/pacijenta).

Ishodi učenja:

kompetencije: Student razumije zdravstveni i socijalni

model samozbrinjavanja; kao ĉlan tima procjenjuje

individualne potrebe osobe (korisnika/pacijenta); razumije

i primjenjuje individualni model podrške, ukljuĉujući

sposobnost za izvoĊenje aktivnosti samozbrinjavanja i

svakodnevnog ţivota osobe (korisnika/pacijenta)

razliĉitog uzrasta i sa razliĉitim stepenom psihiĉke, fiziĉke

ili socijalne ometenosti; razumije svrhu i preporuĉuje

razliĉita pomagala i ostale dodatne sisteme podrške.

Definisanje invalidnosti:

in validus(lat.) = nesposoban, nevrijedan

Svaki pravni sistem invalidnost definiše na sebi svojstveni sistem.

Kao opšteprihvaćena definicija prema stavovima osoba sa invaliditetom je definicija Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih nacija:

„Osobe sa invaliditetom su osobe koje imaju dugoročnu fizičku, mentalnu, intelektualnu ili osjetilnu umanjenu sposobnost koja u interakciji sa različitim barijerama može otežati njihovo puno i efektivno učešće u društvu na osnovu jednakosti sa drugima.“

Brisel 1994.:

Osobe sa invaliditetom posebno ohrabruje Rezolucija o

zajedniĉkom saopštenju predstavnika drţava EU, izdata

povodom MeĊunarodnog dana osoba sa invaliditetom-

trećeg decembra, u Briselu 1994. godine, koja glasi:

"Osoba sa invaliditetom je osoba sa svim pravima,

dovedena u situaciju koja je onesposobljava za

funkcionisanje, uslijed prostornih i socijalnih barijera,

koje ta osoba (uslijed oštećenja) ne moţe savladati na

naĉin kao ostali graĊani".

Teorijska osnova proučavanja:

“Način na koji vidimo svijet i objašnjavamo kako

stvari, ljudi i situacije funkcionišu, je oblast

teorije“, govori i D. Hou (1997), str.21.

razliĉite teorije, а o istom pоjmu ili pоjаvi

(primjeri: nastanak planina, duševna oboljenja...);

Faktori koji utiču na položaj osoba sa invaliditetom

Ciljevi datog društvenog perioda;

Dominantni ekonomski uslovi;

Stanje odreĊenih nauka (primarno medicina i pedagogija);

Liĉnosti koje su realizovale u praksi trendove teorijskih

shvatanja toga doba;

Evolutivne faze – percepcija invalidnosti:

1. Faza intolerancije (prvobitna zajednica, robovlasniĉko društvo);

2. Faza tolerancije (kraj robovlasniĉkog i poĉetak feudalnog društvenog ureĊnja);

3. Faza aziliranja (srednji vijek);

4. Faza edukacije (humanizam i renesansa);

5. Faza rehabilitacije (u najširem smislu- od monoprofesionalne i separirane rehabilitacije do kompleksne i integralne/inkluzivne);

Stav religije/a:

Talmud/Judaizam (sve što ĉovojek dobije roĊenjem je

Boţiji dar i treba ga prihvatiti, a ako postoji ometenost,

treba je “nositi”; ometene osobe mogu biti i radno

sposobne i korisne);

Kuran/Muhamedanstvo (“kismet” je nemoguće izbjeći;

Alah kaţnjava ili nagraĊuje; nisu sposobni da rade i ne

treba da se obrazuju);

Biblija/Hrišćanstvo (propovjeda se duhovna ljubav , ţelja

za izljeĉenjem; Hrist gaji posebnu ljubav; ponekad

ometenost kao sveta-slijepi);

Budizam i Hinduizam – put duše/reinkarnacija;

Različiti modeli ometenosti:

Hronološki:

1. medicinski (naroĉito nakon I sv.rata –”armija” invalida); osoba

“objekat kliniĉke intervencije”; lijeĉenje, rehabilitacija,

institucionalizacija);

2. obrazovni (period humanizma, renesanse i

prosvjetiteljstva/16.vj.- teorija i praksa specijalne pedagogije);

3. psihološki (predmet interesovanja sa oštećene funkcije na

liĉnost osobe sa invaliditetom);

4. socijalni (70.i 80. god. prošlog vj.u V.Britaniji; snaţna udruţenja-

pokret za ljudska prava i kvalitet samostalnog ţivota OSI); intervencije na uklanjanju fiziĉkih, komunikativnih i socijalnih barijera;

Vjeţba : deficit – hendikep;

5. bio-psiho-socijalniIntegracija organskog deficita, psihološke komponente liĉnosti , njeno psihiĉko funkcionisanje i psihološka dobrobit, kao i socijalna dimenzija ( barijere);

(Kvebeški model, ICF – MeĊunarodna klasifikacija funkcionisanja, FIM, KATZ, Barthel...)

Socijalni pristup/situacija nastajanja hendikepa – shvata probleme koje

osobe sa invaliditetom imaju kao socijalno definisan i kreiran problem, kao

proizvod socijalne organizacije i stavlja težište na barijere sa kojima se u

svakodnevnom životu suočavaju

PASIVNOST

ZAVISNOST

NEPRISTUPAČNE

ŠKOLE

ARHITEKTONSKE

PREPREKE

NEPRISTUPAČAN

TRANSPORT

BEZ MOGUĆNOSTI

OBRAZOVANJA

SIROMAŠTVO

EKONOMSKA ZAVISNOSTNEODGOVARAJUĆE

SLUŽBE ZA POMOĆ

PREZAŠTIĆENOST

PREDRASUDE

IZOLOVANE

PORODICE

NEZAPOSLENOST

DISKRIMINACIJA BEZ

KONTROLE NAD

SOPSTVENIM ŽIVOTOM

Barijere-prepreke uključivanju

Fizičke (životna sredina)PrevozKomunikacijeStanovanjePristup informacijamaUlice/puteviRadni prostor

PsihosocijalneNeznanjeNegativni stavoviIgnorisanjeStereotipije, predrasudeNetolerancijaSocijalna distanca

InstitucionalnePorodicaPravni sistemObrazovanjePolitiĉki sistemSluţbe socijalne zaštiteSluţbe zdravstvene zaštiteZapošljavanje

Barijere/a “u osobi”

RADNA TERAPIJA

RADNA TERAPIJA

Radna terapija je zdravstvena profesija koja se bavi promovisanjem zdravlja i blagostanja kroz razliĉite

aktivnosti.

Osnovni cilj radne terapije je da omogući ljudima da uĉestvuju u svakodenvnim ţivotnim aktivnostima. Radni terapeuti ovo postiţu radeći sa pojedincima i zajednicom tako da povećaju njihove sposobnosti u uĉestvovanju u

aktivnostima koje ţele da rade, treba da rade ili se od njih oĉekuju da rade, prilagoĊavajući ili aktivnost ili okolinu a sve u cilju podrške u izvoĊenju aktivnosti. (WFOT 2012)

NEKI OD POJEDINACA:

1793. Philippe Pinel (1745-1826) zapoĉeo je “moralni tretman i okupacije” kao pristup u radu osobama koje imaju psihiĉke smetnje

Okupacije je definisao kao “… ĉovjekov cilj i usmjereno korištenje vremena, energije i paţnje…” a sam tretman je bazirao na dnevnim aktivnostima koje imaju svrhu.

Marija Montesori (1870-1952)

Italijanski ljekar i edukator, najpoznatija po filozofiji

obrazovanja, koja nosi njeno ime, a njene obrazovne

metode su i danas u upotrebi u nekim javnim i privatnim

školama širom svijeta.

Rad s djecom sa (mentalnim invaliditetom)/inelektualnim oštećenjem

Nakon što je diplomirala na Univerzitetu u Rimu 1896. godine, Montessori je nastavila sa svojim istraţivanjima na psihijatrijskoj klinici Univerziteta, a 1897. bila je prihvaćena kao dobrovoljni asistent. Posjetila je azil u Rimu, gdje je posmatrala djecu sa mentalnim invaliditetom.

Tadašnja zapaţanja su od suštinske vaţnosti za budućnost njenog obrazovnog rada. Prouĉavala je radove ljekara i edukatora Jean Marc Gaspard Itard i Édouard Séguin, koji su velikoj mjeri uticali na njen rad iz 19. stoljeća.

Marija se zaintrigirala sa Itardove ideje i stvorila mnogo konkretniji i organizovaniji sistem za njihovu primjenu u svakodnevnom obrazovanju djece sa smetnjama u razvoju.

Osnovna postavka njene filozofije:

Ona je zamijenila velike i teške stolove i stolice, osigurala

dovoljno mjesta i prostora za djecu za kretanje, postavila

materijale na niske, pristupaĉne police, da ih djeca mogu

bez teškoće dohvatiti. Ona je proširila niz praktiĉnih

aktivnosti, kao što su ĉišćenje i liĉnu njegu, ukljuĉila širok

spektar vjeţbi za brigu o ţivotnoj sredini i sebi,

ukljuĉujući i aranţiranje cvijeća, pranje ruku, gimnastiku,

njegu kućnih ljubimaca, i kuhanje.

Običan radni dan

9-10. Ulaz. Pozdrav. Pregled liĉne ĉistoće. Vjeţbe praktiĉnog ţivota; pomaţu jedni drugima da se presvuku u radnu odjeću. Idu preko sobe da vidi da li je sve oĉišćeno. Jezik: Razgovor o dogaĊajima od dana ranije. Vjerske vjeţbe.

10-11. Intelektualne vjeţbe. Cilj lekcije prekinuti kratkim odmorima.

11-11: 30. Jednostavna gimnastika: Obiĉne pokrete uĉiniti graciozno, normalan poloţaj tijela, hodanje, marširanje u skladu, pozdrav, pokreti za paţnju, postavljanje predmeta graciozno.

11: 30-12. Ruĉak: kratka molitva

12-1. Slobodne (po izboru djece) igre

1-2. Pripremljene igre, ako je moguće, na otvorenom. U tom periodu starija djeca opet prolaze kroz vjeţbe praktiĉnog ţivota, ĉišćenje soba, brisanje prašine, spremanje materijala na odgovarajuće mjesto. Opšti pregled ĉistoće: Razgovor.

2-3. Ruĉni rad. Clay modeliranje, dizajn, itd

3-4. Kolektivna gimnastika i pjesme, po mogućnosti na otvorenom. Vjeţbe za razvoj mišljenja: obilazak i brigu za biljke i ţivotinje.

Mary Reilly (1879-1962)

o Tokom 60-ih godina kako se “specijalizovala” medicina tako su se i radni terapeuti specijalizovali za rad u novim oblastima (pedijatrija i rad sa djecom sa smetnjama u razvoju).

Sposobnost djeteta je da se igra, da istraţuje svoju okolinu, da iskoristi

svoje motoriĉke sposobnosti, a to je temelj za školu i iskustva koja

dolaze.

o Ĉovjek korištenjem ruku, koje energiju crpe iz uma i volje, moţe da utiĉe na stanje svog zdravlja. Ova hipoteza radne terapije predstavlja samo djelimiĉan uvid u ĉovjekovu prirodu i njene aktivnost” (Reilly M.,1962.)

Teorija deficita njege i brige o sebi-Dorothea E. Orem

Briga o sebi –osobe/korisnici/pacijenti se ohrabruju da budu nezavisni. Posebno se odnosi na uslove i vrijeme rehabilitacije, kada su pacijenti u “tranziciji”, kada se brinu ljekari i medicinske sestre i pripremaju ih za povratak kući, kada “ulaze u fazu brige o sebi”. U ovim sluĉajevima, Teorija deficita njege i brige o sebi se moţe primijeniti da pomogne osobama da budu nezavisne i da se pripreme za odlazak iz zdravstvene/socijalne/obrazovne ustanove u kojima se neko drugi brinuo za nju.

deinstitucionalizacija i samostalan život

Koncept Teorije:

Deficit Nursing Teorija Self-Care, takoĊe je poznata kao Orem model zdravstvene njege, koju je razvila je Dorothea Orem izmeĊu 1959. i 2001. Poznata je kao velika teorija njege, što znaĉi da teorija obuhvata širok obim opštih koncepta koji se mogu primijeniti na svim nivoima “brige o sebi” i kod razliĉitih grupa korisnika ( ona se primarno odnosi na sve faze dojenja).

Osnovna filozofija Teorije deficita je briga o sebi, da sve osobe (pacijenti) žele da se brinu o sebi, da se razvije i ojača unutrašnja motivacija i samopouzdanje, da se maksimalno angažuju oko brige o sebi. Ova teorija se posebno koristi u rehabilitaciji primarne zdravstvene zaštite ili drugim postavkama u kojima su osobe ohrabrene/osposobljene/obrazovane da budu što manje zavisne.

Osnovne pretpostavke Orem modela su:

Ljudi bi trebalo da budu samostalni, i odgovorni za svoje zbrinjavanje, kao i drugi ĉlanovi porodice.

Ljudi su razliĉiti.

Njega je oblik djelovanja. To je interakcija izmeĊu dvije ili više osoba.

Uspješna komunikacija je vaţna komponenta prevencije primarne zaštite i lošeg zdravlja.

Znanje neke osobe o potencijalnim zdravstvenim problemima je potrebno za promovisanje oblika i naĉina za brigu o sebi.

Briga o sebi zavisi i od društvenog konteksta ( šta smo naučili u

okviru društveno-kulturnog konteksta?).

Iz istorije …

Tokom 80-ih i 90-ih fokus radne terapije se poĉeo pomjerati prema kvalitetu ţivota pacijenata i radni terapeuti se ukljuĉuju u obrazovanje, prevenciju i odrţavanje zdravlja, a za osnovne ciljeve radne terapije proglašavaju se prevencija, kvalitet i odrţavanje nezavisnosti (cilj: samostalan ţivot).

Međunarodni pokret za samostalan život:

Samostalan ţivot je definisan kao socijalni pokret, koji

promoviše filozofiju samoorganizovanosti, samopomoći,

gradjanskih prava i unaprjedjenje kvaliteta svakodnevnog

ţivota osoba sa invaliditetom. Suprotno od

medicinsko/rehabilitacionog modela, samostalan ţivot je

paradigma fokusirana na okolinske i društvene promjene,

a ne na prilagodjavanje osobe sa invaliditetom.

SOCIJALNA INKLUZIJA

Uticaj nevladinog/građanskog društva

Osobe sa invaliditetom osnivaju grupe za društvene promjene. Filozofija pokreta za samostalan ţivot istiĉe da su organizacije za samostalan ţivot multi invalidske (cross-disability), nastale na razumijevanju invalidnosti kao socijalnog, a ne medicinskog pitanja. Naravno, većina invalidskih organizacija su još uvijek organizovane po vrsti invaliditeta.

Koncept Podrške medju invalidima (peer support) – zasniva se na ideji da su osobe sa invaliditetom najbolji “ekspert” u polju invalidnosti i da su kamen temeljac pokreta za samostalan ţivot. Deinstitucionalizacija i pristup, su najĉešći ciljevi ovakvih organizacija.

Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom utvrĊena su, pored ostalog, prava osoba sa invaliditetom u njihovim kljuĉnim oblastima ţivota i rada. Prava definisana UN Konvencijom podrazumjevaju podršku za realizaciju svakodnevnih ţivotnih aktivnosti školovanja, lijeĉenja, zapošljavanja, socijalne zaštite, realizacije osnovnih ljudskih prava kao što je identitet, jednakost pred zakonom, pravo na ţivot, sloboda od izrabljivanja, nasilja, sloboda kretanja, poštivanje privatnosti, ali i samostalan ţivot i ukljuĉenost u zajednicu.

Nama poznati oblici podrške u realizaciji ovih prava su

prava iz oblasti socijalne zaštite, arhitektonska

pristupaĉnost objekata i predmeta u fiziĉkom okruţenju za

te osobe, transport, personalna asistencija, vršnjaĉka

podrška, ortopedska pomagala, kao bitan uslov za njihovu

mobilnost i samostalan ţivot.

Pravni status:

U RS tri razliĉita sistema u odnosu na pravni status - porjeklo invaliiteta:

Ratni vojni invalidi i civilne žrtve rata,

Invalidi rada,

Invalidi koji su invalidnost stekli po rođenju ili u kasnijem dobu po osnovu bolesti ili povrede, a nisu bili u radnom odnosu.

Shodno pravnom statusu, procjene se obavljaju u 3 pravna sistema:

Fondu penziono invalidskog osiguranja RS,

Centrima za socijalni rad i

Komisijama koje su formirane prema uputstvima nadleţnog ministarstva za pitanja boraca i ţrtava rata.

SLUŠAJ, PODRŽAVAJ I PRATI !