Download - Fiskalna politika – oporezivanje-
SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET „VITEZ“ U TRAVNIKU
FAKULTET POSLOVNE INFORMATIKE
STUDIJ I CIKLUSA; GODINA STUDIJA: I CIKLUS: II GODINA
SMJER: POSLOVNA INFORMATIKA
FISKALNA POLITIKA –OPOREZIVANJE S AKCENTOM NA
PORESKI SISTEM U BiH
SEMINARSKI RAD
Travnik, 2012.
SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET „VITEZ“ U TRAVNIKU
FAKULTET POSLOVNE INFORMATIKE
STUDIJ I CIKLUSA; GODINA STUDIJA: I CIKLUS: II GODINA
SMJER: POSLOVNA INFORMATIKA
FISKALNA POLITIKA –OPOREZIVANJE S AKCENTOM NA
PORESKI SISTEM U BiH
SEMINARSKI RAD
IZJAVA:
Potpis studenta:_____________
STUDENT:
PREDMET:
PROFESOR:
ASISTENT:
SADRŽAJ
1. UVOD 1
1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT
ISTRAŽIVANJA............................1
1.2. SVRHA I CILJEVI
ISTRAŽIVANJA.........................................................1
1.3. RADNA HIPOTEZA I POMOĆNE
HIPOTEZE.......................................2
1.4. ZNANSTVENE
METODE...........................................................................3
1.5. STRUKTURA
RADA....................................................................................3
2. FISKALNA POLITIKA.....................................................................4
2.1. OSTVARIVANJE FISKALNE POLITIKE.................................................7
2.1.1. Automatski stabilizatori.......................................................................7
2.1.2. Diskreciona fiskalna politika................................................................7
2.2. FISKALNA POLITIKA BOSNE I HERCEGOVINE.................................8
2.2.1. Funkcije fiskalne politike......................................................9
2.2.2. Vertikalna i horizontalna fiskalna ravnoteža......................10
3. OPOREZIVANJE S AKCENTOM NA
PORESKI SISTEM U BiH...............................................................12
3.1. POREZI ……...……...............
……….........................................................13
3.2. PODJELA
POREZA...................................................................................14 3.2.1.
Direktni i indirektni porezi................................................................14
3.3. POREZ NA DODATU VRIJEDNOST
( PDV )........................................15
3.4. PREDNOSTI I NEDOSTACI PDV-
a...................................................18
4. ZAKLJUČAK 20
LITERATURA 22
1. UVOD
1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA
Ovaj seminarski rad, kome je tema „Fiskalna politika –oporezivanje sa
akcentom na poreski sistem u BiH“ ima zadatak da pokaže da je neupitan značaj
fiskalne politike u Bosni i Hercegovini ali ostaje pitanje da li je ona dovoljno
prilagođena specifičnim uslovima u kojima se sprovodi kao i da li može zadovoljiti
sve zahtjeve koji se pred nju postavljaju.
Porez na dodatu vrijednost (PDV) je najrasprostranjeniji sistem oporezivanja
prometa roba (dobara) i usluga u svijetu.
U Bosni i Hercegovini, porez na dodatu vrijednost (PDV) se počeo primjenjivati 1.
januara 2006. godine i to sa samo jednom jedinstvenom stopom od 17%.
Ekonomski teoretičari navode i određene nedostatke sistema PDV-a (kao npr.
povećano administriranje i tokovi poreskog obveznika, izražena regresivnost,
relativno izraženiji inflatorni potencijal, problem raspodjele sredstava), ali je
očekivati da će brojne prednosti PDV-a dovesti do pozitivnih ekonomskih i
finansijskih tokova u našoj zemlji.
Predmet seminarskog rada je da se istraži i definiše fiskalnu politiku, njeno obilježje
i vrste, porez i način oporezivanja sa akcentom na poreski system u BiH.
1
Objekt istraživanja je poreski sistem BiH.
1.2. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA
Osnovni cilj seminarskog rada, a ujedno i istraživanja jeste da pokaže da se
fiskalna politika bavi načinima prikupljanja novca u državnu blagajnu i njegovog
trošenja. Sastoji se od porezne politike i politike javnih rashoda.
U vrijeme inflacije često se primjenjuje kontrakcijska fiskalna politika u vidu
povećanih poreza i smanjenja javnih rashoda.
Fiskalni sistem svake zemlje odraz je ekonomskih potreba ali i brojnih
neekonomskih uticaja. Za fiskalnu politiku Bosne i Hercegovine se može
reći da su je upravo ti neekonomski uticaji stavili u žižu interesovanja.
Ukoliko posmatramo poreski sistem savremenih država, mogu se uočiti da su to
različite kombinacije direktnih i indirektnih poreza, obzirom da i jedna i druga
grupacija poreza imaju i prednosti i nedostatke, te je neprihvatljivo davati prioritet
bilo jednoj bilo drugoj grupaciji poreza. I u poreskom sistemu BiH zastupljena je
kombinacija direktnih i indirektnih poreza.
Porez na dodatu vrijednost je indirektni porez, što znači da se ne prikuplja direktno
od lica koje je porezni obveznik, već od lica koja se smatraju krajnjim potrošačima.
Prema redovnom i najčešćem slučaju oporezivanja, porez na dodatu vrijednost
poreski obveznik plaća na promet svih dobara (proizvoda, robe, nekretnina isl.) i na
sve usluge izvršene u Bosni i Hercegovini uz naknadu baveći se privrednom
djelatnošću.
1.3. RADNA HIPOTEZA I POMOĆNE HIPOTEZE
Na osnovu problema i predmeta istraživanja postavlja se glavna (radna)
hipoteza ovog seminarskog rada:
2
„Poreska politika u BiH, a samim time i poreska politika indirektnih poreza na nivou
države idu u tom pravcu da omoguće da BiH postane zemlja poduzetništva čiji
ekonomski razvoj neće zavisiti od međunarodne pomoći“.
Na osnovu svrhe i ciljeva istraživanja postavljaju se i tri pomoćne hipoteze:
1. PH. PDV znatno umanjuje uslove za postojanje sive ekonomije
2. PH. PDV obezbjeđuje ravnopravan konkurentski položaj uvezenih i
domaćih proizvoda
3. PH. Poreskii obveznici i ulazni porez na korištene usluge mogu
koristiti kao poreski odbitak, a što sistem poreza na promet nije
omogućavao
1.4. ZNANSTVENE METODE
U ovom seminarskom radu prilikom istraživanja i formulisanja rezultata
korištene su u kombinaciji slijedeće znanstvene metode: induktivna i deduktivna,
analize i sinteze, generalizacije, klasifikacije i kompilacije.
1.5. STRUKTURA RADA
Struktura seminarskog rada je usklađena sa Upustvom za pisanje seminarskog
rada na prvom ciklusu studija kao i temi seminarskog rada. On sadrži četiri poglavlja.
Prvo poglavlje, Uvod, sadrži pet podpoglavlja:
- Problem, predmet i objekt istraživanja,
- Svrha i ciljevi istraživanja,
- Radna hipoteza i pomoćne hipoteze,
- Znanstvene metode,
- Struktura rada.
Drugo poglavlje, Fiskalna politika općenito obrađuje pojam, podjelu i ostvarivanje
fiskalne politike.
3
Treće poglavlje, Oporezivanje sa akcentom na poreski sistem u BiH, u kojem je
istaknut poreski sistem u BiH, obješnjeni direktni i indirektni porezi i PDV kao
najrasprostranjeniji sistem oporezivanja.
Četvrto poglavlje, Zaključak, daje generalnu ocjenu o poreskom sistemu BiH,
njegovoj primjeni i potrebi kako bi se BiH pridružila većini evropskih zemalja kada
je u pitanju ova vrsta poreza, a što daje mogućnost da postane zemlja poduzetništva.
2. FISKALNA POLITIKA
Doslovno značenje izraza fiskalna politika, prema engl. Fiscal policy, je
politika javnih prihoda i javnih rashoda (javne potrošnje).
Fiskalna politika se bavi načinima prikupljanja novca u državnu blagajnu i njegovog
trošenja. Sastoji se od porezne politike i politike javnih rashoda. U vrijeme inflacije
često se primjenjuje kontrakcijska fiskalna politika u vidu povećanih poreza i
smanjenja javnih rashoda. U vrijeme depresije primjenjuje se ekspanzivna fiskalna
politika u vidu smanjenja poreza i porasta javnih rashoda.
Fiskalna politika utiče na prihode i potrošnju ljudi, pomaže u određivanju alokacije
resursa između privatnih i kolektivnih dobara te utiče na poticanje investicija. 1
Fiskalna politika se može definisati kao svjesna promjena državnih prihoda i rashoda
kojima je svrha ostvarivati makroekonomske ciljeve ekonomske politike, poput pune
zaposlenosti, stabilnih cijena, zadovoljavajuće stope rasta gospodarstva i ostvarivati
eksternu ravnotežu.
Osnovne funkcije fiskalne politike mogu se formulisati na slijedeći način:
1 http://bs.wikipedia.org/wiki/Fiskalna_politika
4
stabilizaciona funkcija - nosioci fiskalne politike nastoje da njenim
instrumentima obezbijede privrednu stabilnost kao osnovu za neometano
obavljanje ekonomskih aktivnosti;
alokativna funkcija - fiskalnom politikom i njenim instrumentima, odnosno
politikom javnih prihoda i javnih rashoda utiče se na odluke privrednih
subjekata u vezi sa alokacijom oskudnih resursa na različite djelatnosti;
redistributivna funkcija - fiskalna politika obezbjeđuje neometano
snabdijevanje javnim dobrima, odvijanje javne potrošnje i transfer sredstava
prema ugroženim dijelovima stanovništva.
Fiskalna politika ima svoje globalne i specifične ciljeve. Globalni ciljevi fiskalne
politike su:
privredni rast i razvoj kroz pospješivanje rasta društvenog proizvoda,
ekonomska ravnoteža i stabilnost cijena,
pravednija raspodjela dohotka.
Specifični ciljevi fiskalne politike su:
finansiranje ponude javnih dobara i usluga,
ravnomjernija socijalna raspodjela javne potrošnje,
stabilizaciona funkcija (kroz rast bruto društvenog proizvoda, rast
zaposlenosti i stabilne cijene),
strukturno-razvojna funkcija.
Fiskalna politika se sastoji od:
- politike javnih prihoda i
- politike javnih rashoda (javne potrošnje).
Javni prihodi (politika ubiranja javnih prihoda: poreza i drugih dažbina) koja na
domaću agregatnu potražnju i agregatnu ponudu utiču na dva načina:
a) veći porezi smanjuju dohodak stanovništva i tako ostavljaju domaćinstva sa
manje raspoloživog dohotka, smanjivajući njihovu potražnju (potrošnju) za
5
dobrima i uslugama, što na kraju smanjuje ostvareni GDP. I suprotno,
smanjivanje poreza utiče na povećanje dohotka domaćinstva.
b) Porezi utiču na tržišne cijene, a time mna poticaje i ponašanja ekonomskih
subjekata. Npr. što su poduzetnici više oporezovani više će biti obeshrabreni
da pokreću nove investicije, i suprotno tome: smanjivanjem poreskih stopa
daje poticaj poduzetnicima na nove aktivnosti i proširivanje investiranja, što
će dovesti do većeg GDP-a. 2
Politika javnih rashoda (troškovi državne administracije, vojske i policije,
izgradnja puteva, škola i bolnica i sl.), odnosno budžetska politika - budžet
predstavlja novčani predračun države kojim se određuju prihodi i rashodi državnih
organa prema unapred određenim namjenama; politika javne potrošnje definiše
načine potrošnje odnosno namjenu svih sredstava koja postoje u budžetu. Potrošnja
države određuje relativnu veličinu javnog i privatnog sektora, tj. koliko se GDP-a
troši kolektivno, a koliko privatno.
Definisanjem osnovnih komponenti fiskalne politike u velikoj mjeri su definisani i
instrumenti fiskalne politike - nivo budžetske potrošnje, nivoi transfera, autonomni
porezi i nivoi poreskih stopa. Fiskalna vlast može na privredne subjekte da utiče i
preko budžetske politike i preko politike budžetskih prihoda odnosno i preko javne
potrošnje i preko poreske politike. Na primjer, ako je cilj nosilaca ekonomske
politike u određenom periodu da povećaju ulaganja privrednih subjekata u određenu
djelatnost onda će vrlo vjerovatno svim preduzećima koja se odluče na obavljanje te
djelatnosti smanjiti poreze kako bi ih stimulisala. Na taj način bi fiskalna vlast uticala
na privredne tokove svojom poreskom politikom. Ako bi preduzeća, koja se odluče
da uđu u navedenu granu, dobijala i druge vrste pomoći (na primjer subvencije),
onda bi fiskalna vlast i kroz javne rashode uticala na privredni život.
Postoje dvije vrste fiskalne politike:
- ekspanzivna fiskalna politika se primjenjuje u doba ekonomske depresije, i
odnosi se na smanjivanje poreza kako bi se povećale potrošnja stanovništva i
2 Kadrija Hodžić i Edin Arnaut, Skripta – Makroekonomija, Sveučilište/Univerzitet „Vitez“ Travnik, Travnik, 2010. str. 73
6
investicije u preduzećima (domaćinstva i preduzeća plaćaju manje poreza pa
će im više preostati dohotka za potrošnju i investicije);
- restriktivna (ili kontrakcijska) fiskalna politika se primjenjuje u uslovima
prekomjerne ekspanzije i opasnosti od inflacije u zemlji, pa se putem porasta
poreza smanjuje potrošnju stanovništva i obim investicija preduzeća. 3
Vođenje fiskalne politike ne može biti nezavisno od vođenja monetarne politike, kao
što se ni monetarna politika ne može formulisati i sprovoditi bez obzira na način na
koji se sprovodi fiskalna politika. One su međusobno povezane, ne samo kao dijelovi
ekonomske politike države, već i zbog toga što se i jednom i drugom može djelovati
na iste ekonomske kategorije, zbog čega moraju da budu usklađene.
2.1. OSTVARIVANJE FISKALNE POLITIKE
Ostvarivanje stabilizacionih (spriječavanje makroekonomskih nestabilnosti) i
razvojnih ciljeva (poticanje ekonomskog rasta) fiskalna politika ostvaruje na dva
osnovna načina:
1. Automatskim stabilizatorima i
2. Diskrecionim mjerama fiskalne politike.
2.1.1. Automatski stabilizatori
Automatski stabilizatori su oni javni prihodi i rashodi koji služe za održavanje
makroekonomske stabilnosti, bez posredovanja nosilaca ekonomske politike. Djeluju
automatski i anticiklično bez preduzimanja posebnih mjera od strane vlade. Oni služe
kao amortizeri neočekivanih ekonomskih promjena.
Najznačajniji automatski stabilizatori su:
3 Kadrija Hodžić i Edin Arnaut, Skripta – Makroekonomija, Sveučilište/Univerzitet „Vitez“ Travnik, Travnik, 2010. str. 73
7
a) Progresivno oporezivanje profita i zarada preduzeća. Ovo je najznačajniji
automatski stabilizator u slučaju pojave inflacije ili silaznih faza poslovnih
ciklusa. Država smanjuje poreske stope što treba da ublaži pad agregatne
potražnje.
b) Naknade za slučaj nezaposlenosti, socijalna pomoć i ostala transferna
plaćanja. Programi porodične socijalne pomoći, zaštitne carine u poljprivredi
isl. uvode se u vremenu silaznih faza poslovnog ciklusa u kojima dolazi do
rasta nezaposlenosti i drugih socijalnih problema.
2.1.2. Diskreciona fiskalna politika
Automatski stabilizatori nisu uvijek dovoljni za održavanje pune zaposlenosti
pa država koristi mjere diskrecijske fiskalne politike. Diskreciona fiskalna politika je
ona u kojoj država mijenja porezne stope ili programe potrošnje kako bi
neutralizirala poslovne cikluse. Osnovne mjere diskrecione fiskalne politike su:
- javni radovi (kapitalno intenzivni, dugotrajni projekti, poput oni o izgradnji
autiputeva, bolnica, škola i sl.; na ovaj način u SAD su 1935. riješili problem
3 miliona nezaposlenih);
- programi zapošljavanja u javnom sektoru (za razliku od javnih radova
namjenjeni za privremeno zapošljavanje nezaposlenih radnika, nakon čega bi
ovi ljudi mogli preći na radna mjesta u privatnom sektoru);
- privremene promjene poreza na dohotke ( njihovim smanjivanjem
preostaju veći raspoloživi dohoci i spriječavamo ekonomsko usporavanje i
srljanje u recesiju). 4
Nasuprot automatskim stabilizatorima koji podrazumijevaju spontanu i trenutnu
promjenu u nacionalnom dohotku, ovdje je potrebno određeno vrijeme kao bi se
provela odgovarajuća zakonska procedura.
Državni izdaci (javni rashodi) imaju multiplikatorski efekat na proizvodnju, slično
investicijama.
4 Kadrija Hodžić i Edin Arnaut, Skripta – Makroekonomija, Sveučilište/Univerzitet „Vitez“ Travnik, Travnik, 2010. str. 74
8
Ekonomisti preporučuju kombiniranu primjenu automatskih stabilizatora i
diskrecionih fiskalnih mjera u obliku „formule fleksibilne politike“, a čije dostizanje
ujedno znači i mogućnost i obavezu nosilaca ekonomske politike u preduzimanju
predviđenih fiskalnih mjera.
2.2. FISKALNA POLITIKA BOSNE I HERCEGOVINE
Fiskalni sistem svake zemlje odraz je ekonomskih potreba ali i brojnih
neekonomskih uticaja. Za fiskalnu politiku Bosne i Hercegovine se može
reći da su je upravo ti neekonomski uticaji stavili u žižu interesovanja.
Naime, u ratom razorenoj i osiromašenoj privredi Bosne i Hercegovine
neminovno se javlja potreba za intervencijom države pred koju se stavlja
širok dijapazon zadataka: od pomoći pri uspostavljanju saobraćajne,
telekomunikacione i druge infrastrukture do organizacije i finansiranja
zdravstva, obrazovanja itd.
Kako je dejstvo monetarno-kreditne politike suženo postojanjem
valutnog odbora poseban naglasak se stavlja na fiskalnu politiku. Osim toga,
postojanje složene i u mnogome specIfične državne zajednice kao i
činjenica da se Bosna i Hercegovina nalazi u periodu tranzicije također
zahtijevaju poseban napor u vođenju fiskalne politike.
Zadaci fiskalne politike u Bosni i Hercegovini postaće jos složeniji u
periodu koji slijedi i zbog činjenice da se očekuje znatno smanjenje dotoka
strane pomoći i donacija.
2.2.1. Funkcije fiskalne politike
Djelovanje fiskalne politike ispoljava se na mikroekonomskom i
makroekonomskom nivou. Mikroekonomski uticaji fiskalne politike idu posebno
u pravcu stimulacije obima strukture ponude. Posmatrana sa
9
makroekonomskog aspekta fiskalna politika ima tri osnovna kompleksa ciljeva
kojima mora pristupiti sihronizovano, a to su:
• Alokacija sredstava
• Distribucija sredstava
• Efikasno stabilizirajuće djelovanje
Prva dva kompleksa ciljeva odnose se na obezbjeđenje sredstava za
zadovoljavanje javnih potreba, čime se na tržištu vrši odgovarajuća
alokacija raspoloživih sredstava, kao i aktiviranje specifičnog
mehanizma koji vrši korekciju u stanju raspodjele na način da se ovim
preraspodjelama generiraju maksimalni pozitivni učinci, odnosno
najmanje šteti privredi. Alokacija sredstava podrazumjeva takvo
dijelovanje odgovarajućeg instrumentarija fiskalne politike putem
kojeg se vrši prebacivanje sredstava iz područja zadovoljavanja privatnih
potreba u područje zadovoljavanja javnih potreba.
Distribucija sredstava je najosjetljivija dimenzija fiskalne politike jer ona
podrazumjeva djelovanje fiskalnog instrumentarija putem kojeg se vrši
prebacivanje sredstava jednog lica/regije na drugo lice/regiju.
Treći set ciljeva bitno je različit od predhodna dva. Kod stabilizirajućeg seta
ciljeva funkcija fiskalne politike se ispoljava u težnji održavanja visokog
stepena korištenja raspoloživih proizvodnih potencijala, prije svega
upošljavanja radne snage i kapaciteta ali i održavanja stabilnog novca i cijena.
U Bosni i Hercegovini alokativna i distributivna funkcija fiskalne politike
uokvirena je u složenu državnu strukturu to se ovaj aspekt izražava na četiri
nivoa državne organizacije što predstavlja veoma složen mehanizam u
odnosu na praksu u svijetu.
Pitanje stabilizirajuće funkcije fiskalne politike u Bosni i Hercegovini je
naročito važno, posebno ako se respektuje njena pozicija "male
otvorene privrede". U prilikama kakve postoje u Bosni i Hercegovini
mjerama fiskalne politike se presudno utiče na opredjeljenja preduzeća i
pojedinaca izmedu štednje i potrošnje, uvoza i izvoza i različitih drugih
aktivnosti. Pri tome treba imati u vidu da se u kratkom roku fiskalnom
10
politikom značajno može uticati na regulisanje obima i strukture efektivne
potražnje, te na nivo i strukturu likvidnosti privrede. Međutim, uticaj
fiskalne politike sa aspekta razvojnih ciljeva može se ostvariti na dugi rok
kroz razne stimulativne mjere.
2.2.2. Vertikalna i horizontalna fiskalna ravnoteža
Fiskalni sistem neke države je vertikalno uravnotežen ako svaki nivo
vlasti ima dovoljne prihode za finansiranje rashoda za koje je
odgovoran. Zbog nedostupnosti podataka teško je iskazati nivo
vertikalne uravnoteženosti/ neuravnoteženosti, ali se ona može približno
predstaviti na dva načina:
U užem smislu, udjelom rashoda koje pod-državne vlade mogu
finansirati iz vlastitih sredstava (nad kojima imaju kontrolu),
U širem smislu udjelom rashoda koje oni mogu finansirati iz
svojih poreskih prihoda, uključujući zajedničke prihode, ali bez transfera.
Za Bosnu i Hercegovinu relevantna je prva definicija. Na osnovu te
definicije, kao što možemo zaključiti iz dosadašnjeg izlaganja postoji
značajan pritisak vertikalne neravnoteže na državnom nivou i u entitetima.
Primjena šire definicije vertikalne neravnoteže tj. proširivanje općinskih
prihoda za zajedničke poreze, smanjuje pritisak vertikalne fiskalne
neravnoteže na općinski nivo samo u ograničenoj mjeri.
Postoji mnogo razloga za takvu situaciju uključujući ograničeno pravo
odlučivanja i autonomiju općina kada su u pitanju njihovi vlastiti prihodi i
prenošenje za finansiranje socijalnih usluga na općine, to nije praćeno
dodjeljivanjem odgovarajućih sredstava za finansiranje, posebno socijalne
zaštite. Kao rezultat ovakve neuravnoteženosti općine često posluju uz
dugovanja ili uz pomoć transfera od strane kantona.
Ako sve vlade na istom nivou (npr. općine) imaju sličan kapacitet
prihoda za finansiranje svojih rashoda tada postoji horizontalna
11
uravnoteženost fiskalne politike.Vertikalno uravnotežena struktura prihoda ne
mora nužno biti i horizontalno uravnotežena, jer svaka vlada može imati
različite potrebe za rashodima ali i različite kapacitete za ubiranje prihoda.
3. OPOREZIVANJE S AKCENTOM NA
PORESKI SISTEM U BiH
Uopćeno se može se reći da je porez instrument kojim država prikuplja
sredstva potrebna za financiranje državnih potreba (financiranje državnog aparata,
odgoja i obrazovanja, financiranje određenih socijalnih davanja, financiranje
određenih infrastrukturnih projekata, davanje poticaja i subvencija). U tom smislu
moglo bi se reći da su porezi cijena javnih dobara koje na razne načine koristimo, ali
uvijek obavezno i posredno putem državnih institucija.
Kao što je već rečeno, građani plaćanjem poreza osiguravaju sredstva za financiranje
određenih javnih dobara (npr. obrazovanje, zdravstvo, policija, vojska i td.), ali ne
stječu prava da u omjeru uplaćenog poreza dobiju određenu vrstu usluge, kao što je
npr. kod plaćanja doprinosa za penziono osiguranje, gdje se penzija određuje visinom
uplaćenog doprinosa. Zato se za poreze i kaže da se njima financiraju određena javna
dobra ili općedruštvene potrebe čije se korištenje ne može individualno odrediti, ni
po opsegu ni po vremenu, već se zbog njihovog vitalnog značaja za funkcionisanje
društva propisuje kao zakonska obaveza, u pravilu prema ekonomskoj snazi poreznih
obveznika uz određene korekcije koje su socijalnopolitički motivirane.
12
Poreski sistem FBiH uređen je s više zakonskih i podzakonskih propisa, a najvažniji
su:
Zakon o porezu na dohodak
Zakon o porezu na dobit
Zakon o porezu na dodanu vrijednost ( na nivou BiH )
Pravilnik o primjeni zakona o porezu na dohodak
Pravilnik o primjeni zakona o porezu na dobit
Pravilnik o primjeni zakona o porezu na dodanu vrijednost ( na nivou BiH )
Zakon o posebnim porezima
Zakon o računovodstvu
3.1. POREZI
Pitanje suštine i osnovnih karakteristika poreza bilo je predmet definisanja čitavog
niza autora koji su pokušavali da iznesu osnovne karakteristike ovog oblika prihoda.
Definicije se u znatnoj mjeri razlikuju zavisno od perioda u kome su nastale.
Tako, u antičkoj Grčkoj i Rimu porez je tumačen kao davanje pokorenih pobjedinaca
i poreska obaveza se izjednačavala sa pojmom potčinjenosti. U feudalizmu, porez se
tretira, na prvom mjestu kao dar, a zatim kao pomoć.
Novija shvatanja o suštini poreza kao oblika prihoda stavljaju akcenat na ekstra
fiskalne zadatke u uslovima državnog intervencionizma. Porezi gube neutralan
karakter i vrlo uspješno počinju da se primjenjuju u ostvarivanju vanfiskalnih ciljeva
( ekonomsko-političkih, socijalno-političkih i političkih).
Opšte karakteristike poreza kao oblika prihoda u savremenim uslovima ogledaju se u
sljedećem:
U osnovi poreza leži prinuda, što znači da su poreski obveznici dužni da plate
poreze, a u protivnom – iznos poreza bit će naplaćen prinudnim putem.
13
Porez predstavlja davanje bez direktne protunaknade. Međutim, iako nije
riječ o direktnoj protunaknadi ne može se poreći da porezi, u principu,
predstavljaju indirektnu protunaknadu, čija veličina uveliko zavisi od toga u
kojoj mjeri široki slojevi naroda imaju uticaja na kreiranje politike javne
vlasti.
Porez predstavlja takav prihod kod koga nije unaprijed utvrđena svrha za koju
će se koristiti, što znači da prilikom naplate poreza, država nije dužna da
poreskom
obvezniku daje obavještenje u koju svrhu će se upotrijebiti prihodi koji potiču
od poreza.
Kao posebnu karakteristiku poreza moderne države treba navesti da se oni
naplaćuju isključivo u novcu, a samo u izuzetnim slučajevima u naturi.
Porezi u savremenim uslovima dobijaju sve značajnije mjesto pri ostvarenju
pojedinih ekonomsko-političkih i socijalno-političkih zadataka i ova
orjentacija postaje sve izraženija.
3.2. PODJELA POREZA
U teoriji i praksi nailazi se na niz pokušaja da se izvrši podjela, klasifikacija
poreza. Već prema tome šta se uzima kao baza klasifikacije, mogu se razlikovati i
različite grupacije poreza:
porezi u novcu i naturi,
redovni i vanredni porezi,
direktni (neposredni) i indirektni (posredni) porezi i dr.
3.2.1. Direktni i indirektni porezi
14
Klasifikacija poreza na direktne i indirektne predstavlja veoma staru
klasifikaciju poreza, koja je bila predmet čestih rasprava. Veoma često se diskutovalo
o realnosti podjele poreza na direktne i indirektne, s obzirom da je praksa pokazala
da se kod izvjesnih poreza javljaju nejasnoće prilikom utvrđivanja da li je porez
direktan ili indirektan.
Tako, jedan od osnova za podjelu poreza na direktne i indirektne jeste u tome kako
se manifestuje poreska snaga. Ukoliko se poreska snaga manifestuje posjedovanjem
imovine ili dohotka riječ je o direktnim porezima. Ukoliko se, međutim, poreska
snaga manifestuje u vidu potrošnje radi se o indirektnim porezima.
Ukoliko posmatramo poreski sistem savremenih država, mogu se uočiti da su to
različite kombinacije direktnih i indirektnih poreza, obzirom da i jedna i druga
grupacija poreza imaju i prednosti i nedostatke, te je neprihvatljivo davati prioritet
bilo jednoj bilo drugoj grupaciji poreza. I u poreskom sistemu BiH zastupljena je
kombinacija direktnih i indirektnih poreza.
U poreskom sistemu Bosne i Hercegovine direktni porezi su :
• porez na dobit fizičkih i pravnih lica,
• porez na imovinu,
• porez na prihod od imovine i imovinskih prava,
• porez na prihod od autorskih prava,
• porez na nasljeđe i poklon,
• porez na dobitke od igara na sreću...
U indirektne poreze u Bosni i Hercegovini ubrajamo:
• uvozne i izvozne dažbine,
• akcize,
• putarine,
• porez na promet proizvoda i usluga i
• porez na dodatu vrijednost
15
• porez na potrošnju alkoholnih i bezalkoholnih pića u ugostiteljstvu,
(diskutabilan s obzirom da nisu propisani na nivou BiH)
3.3. POREZ NA DODATU VRIJEDNOST ( PDV )
Porez na dodatu vrijednost (PDV) je najrasprostranjeniji sistem oporezivanja
prometa roba (dobara) i usluga u svijetu. U nekim zemljama se javlja i pod
drugačijim nazivima, npr. u Velikoj Britaniji, Kanadi, Novom Zelandu ili Singapuru
gdje je poznat kao porez na dobra i usluge (eng. goods and services tax - GST ), dok
je u Japanu poznat kao porez na konzumiranje. Porez na dodatu vrijednost je
indirektni porez, što znači da se ne prikuplja direktno od lica koje je porezni
obveznik, već od lica koja se smatraju krajnjim potrošačima. S obzirom da je PDV
zamišljen kao porez na konzumiranje, izvoz nije predmet oporezivanja.
PDV je osmislio francuski ekonomista Maurice Lauré 1954. godine. On je bio
direktor francuske poreske službe koja je 10. aprila 1954. uvela taxe sur la valeur
ajoutée (TVA). Ovaj porez je isprva uveden kao opterećenje za velike kompanije, ali
je vremenom njegovo djelovanje prošireno na sve oblasti poslovanja.
U Bosni i Hercegovini, porez na dodatu vrijednost (PDV) se počeo primjenjivati 1.
januara 2006. godine i to sa samo jednom jedinstvenom stopom od 17%. U
Evropskoj Uniji poreski sistem je označen serijom direktiva od kojih je
najznačajnija Šesta direktiva. Iako postoje osnovne smjernice, neke države su
uspjele stvoriti različite stope za određene regije i teritorije. Uobičajena stopa je
15%, ali ponegdje postoje i snižene do 5%, ali i povišene gdje je maksimum 25%.
Konačno, iako nije predviđeno Šestom direktivom, neke države za izvjesna dobra i
usluge imaju "nultu stopu". Važna napomena je da to nije isto što i oslobađanje od
poreza na dodatu vrijednost.
U oporezivanju potrošnje, PDV u BiH je zamijenio postojeći porez na promet
proizvoda i usluga. PDV je kao i porez na promet indirektni porez na potrošnju, ali
koji se za razliku od poreza na promet, obračunava i plaća na isporuke dobara i
pružanje usluga u svim fazama proizvodnje i prometa dobara i usluga, kao i na uvoz
dobara.
16
Potrošni oblik PDV-a ogleda se u tome da je on, pored toga što je predmet
oporezivanja dodata vrijednost u pojedinim fazama proizvodnje i prometa dobara i
usluga, ustvari porez na potrošnju, jer se i PDV uvijek prevaljuje na krajnjeg
potrošača.
Drugo osnovno obilježje PDV-a je vezano za načelo odredišta, koje nalaže da od
poreza u cjelini mogu biti oslobođena samo ona dobra i usluge čija se potrošnja
odvija u drugoj poreskoj jurisdikciji. To znači da potrošnja dobara i usluga koji su
isporučeni na teritoriju u nadležnosti druge poreske administracije nije predmet
oporezivanja, a poduzetnici koji su izvršili takve isporuke imaju pravo na povrat
cjelokupnog poreza plaćenog u prethodnim fazama proizvodnje i prometa.
Kreditna metoda prikupljana poreza vrši se tako da poreski obveznik pri svakoj
nabavci plaća zaračunati PDV. PDV koji je platio na svoje nabavke oduzima od
PDV-a kojeg obračuna na svoje prodaje, tako da mu za uplatu „ostaje“ samo razlika
između poreza koji je on obračunao na svoje prodaje i poreza kojeg je platio
dobavljačima za izvršene nabavke, pri čemu se može javiti i pretplata poreza,
ukoliko je izlazni porez manji od ulaznog u određenom obračunskom periodu.
Kod kreditnog metoda obračunati PDV mora uvijek biti naznačen u ispostavljenim
fakturama i samo tako naznačeni porez služi kao dokumentovani dokaz za odbitak
ulaznog poreza, zbog čega se ovaj metod naziva još i fakturni, odnosno metod
računa.
U sistemu PDV-a postoje dva tipa poreskih oslobađanja i to:
- sa pravom na odbitak ulaznog poreza i
- bez prava na odbitak ulaznog poreza.
Poresko oslobađanje sa pravom na odbitak ulaznog poreza (u slučajevima tkzv.
nulte stope PDV-a koji važi samo za izvoz) i same isporuke dobara i njihovi
izvršioci- obveznici ostaju u sistemu PDV-a, ali su potrošači tih dobara i usluga
izvan dometa PDV-a, odnosno u drugoj poreskoj jurisdikciji. To znači da poreski
obveznici na svojim računima neće obračunavati PDV, odnosno iskazat će stopu od
0%, a imat će pravo na odbitak cjelokupnog poreza koji su platili svojim
dobavljačima prilikom nabavke dobara i usluga.
17
Poreska oslobađanja bez prava na odbitak ulaznog poreza (kada se isporuke
određenih dobara ili usluga unutar date poreske jurisdikcije oslobađaju obaveze
obračunavanja PDV-a) odnosi se na ona dobra ili usluge, odnosno obveznike koji su
ih isporučili a koji se, u osnovi, isključuju iz sistema PDV-a.
Pošto kod ovakvih poreskih oslobađanja nema prava na odbitak ulaznog poreza, u
cijeni koju za ova dobra ili usluge plaća krajnji potrošač sadržan je i ulazni PDV
zaračunat u svim prethodnim fazama prometa.U ovakvim slučajevima ukupno
poresko opterećenje je manje, ali sama potrošnja nije u potpunosti oslobođena PDV-
a, jer je oslobođena samo ona zadnja faza pri prometu dobara tj. „posljednja dodata
vrijednost“.
3.4. PREDNOSTI I NEDOSTACI PDV-a
Da bi se eventualno mogli sagledati efekti primjene sistema poreza na
dodatu vrijednost potrebno je istaći neke prednosti ali i nedostatke PDV-a u
odnosu na dosada primjenjivani sistem poreza na promet .
Prednosti PDV-a u odnosu na porez na promet proizvoda i usluga su:
Mnogo je izdašniji i efikasniji, jer obuhvata sve faze proizvodnje,
odnosno prometa;
Znatno umanjuje uslove za postojanje sive ekonomije, jer se porez
naplaćuje na ukupnu vrijednost od svake faze prometa (za razliku od
poreza na promet koji, upravo zato što se naplaćuje u najslabijoj
karici-maloprodaji i to za gotov novac, daje velike šanse razvoju sive
ekonomije);
Za razliku od sistema poreza na promet (koji se, kao jednofazan,
zasniva na sistemu oslobađanja svih faza prometa koje prethode
maloprodaji), PDV je višefazan (svefazni neto porez) i zasniva se na
sistemu odbitaka.
Sistem PDV-a dosljednije poštuje princip odredišta i zbog dosljednije
primjene principa odredišta, u sistemu PDV-a su i slučajevi
dvostrukog oporezivanja i slučajevi dvostrukog oslobađanja
18
transakcija u međunarodnom prometu znatno rjeđi nego u sistemu
poreza na promet. Iz istih razloga, PDV obezbjeđuje ravnopravan
konkurentski položaj uvezenih i domaćih proizvoda na tržištu zamlje
uvoznice;
Mali broj stopa, što znatno smanjuje administrativna tehnička
ograničenja i pojednostavljuje tehnike obračunavanja, plaćanja i
kontrole;
Ima znatno logičniju (i ujedno neuporedivo efikasniju) tehniku
naplate, jer kod PDV-a nema odlaganja plaćanja (za razliku od poreza
na promet, čija se naplata sistemski suspenduje sve do maloprodaje);
Obezbjeđuje neutralnost u spoljnotrgovinskim transakcijama, jer je
izvoz u cjelini oslobođen oporezivanja;
PDV se pri uvozu naplaćuje odmah, s tim da poreski obveznici-
uvoznici tako plaćeni porez mogu odmah istaknuti kao poreski kredit
(naravno, ako se ne radi o uvozu za vlastitu krajnju potrošnju);
Prednosti PDV-a su posebno uočljive kod oporezivanja usluga, jer i u
ovom segmentu obezbjeđuju poresku neutralnost sa aspekta poreskih
obveznika (koji i ulazni porez na korištene usluge mogu koristiti kao
poreski odbitak, što sistem poreza na promet nije omogućavao).
Među nedostacimama PDV-a u odnosu na sistem poreza na promet treba
istaći:
Povećano administratiranje i troškovi poreskih obveznika vezane za
obračunavanje, naplatu i plaćanje poreza u odnosu na jednofazni
poreski sistem, a zbog činjenice da se poreskim obveznicima u sistemu
PDV-a smatraju gotovo svi preduzetnici (osim onih „malih“, čiji obim
prometa omogućava neulazak u sistem PDV-a,), te je mnogo veći broj
poreskih obveznika nego u sistemu poreza na promet;
Izraženija regresivnost (što je direktna posljedica relativno malog
broja poreskih stopa u odnosu na sistem poreza na promet, posebno u
situaciji uvođenja PDV-a sa jedinstvenom stopom kakva je u BiH).
Ovaj nedostatak može se djelimično riješiti selektivnim oporezivanjem
specifičnih proizvoda akcizama;
19
Relativno izraženiji inflatorni potencijal (zbog mogućeg, a u mnogo
slučajeva i neminovnog povećanja cijena usljed racionalnih, ali i
raznih psiholoških i drugih iracionalnih motiva i razloga, naročito
ukoliko poreski obveznici nisu pravovremeno pripremljeni i dovoljno
upoznati sa osobinama PDV-a i posljedicama njegove primjene);
Problem raspodjele subcentralnim nivoima (priroda PDV-a zahtijeva
njegovo uvođenje i primjenu na najvišem, centralnom nivou vlasti. U
složenim državama kakva je BiH, to neminovno dovodi do raznih
problema vezanih za adekvatnu i pravednu distribuciju prikupljenog
poreza nižim nivoima vlasti: entitetima, kantonima, opštinama).
4. ZAKLJUČAK
Proučavajući ovu temu zaključili smo da je neupitan značaj fiskalne
politike u Bosni i Hercegovini, ali ostaje pitanje da li je naša fiskalna politika
dovoljno prilagođena specifičnim uslovima u kojima se sprovodi kao i da li je
u stanju zadovoljiti sve zahtjeve koji se pred nju postavljaju?
Pokušaj prilagođavanja karakterističnoj strukturi vlasti u Bosni i
Hercegovini rezultirao je izgradnjom specifičnog fiskalnog sistema. Postavlja
se pitanje koliko je uspješno dizajnirana fiskalna decentralizacija naročito
ako se imaju u vidu sve njene specifičnosti?
U Bosni i Hercegovini postoji znatna neuravnoteženost kako u pogledu
dostatnosti prihoda za finansiranje rashoda svakog pojedinog nivoa vlasti tako
i u kapacitetu prihoda za finansiranje rashoda na istim nivoima vlasti. Nužno je
provesti mjere koje će ublažiti pritisak koji ovakva vertikalna i horizontalna
neuravnoteženost vrše na fiskalni sistem.
Uvođenje jedinstvene stope PDV-a od 17% kao i veći obuhvat dobara i usluga koji
se oporezuju u odnosu na dosadašnji sistem poreza na promet trebao bi rezultirati
bitno većim iznosom ubranih javnih prihoda u prometu.
U odnosu na porez na promet proizvoda i usluga, PDV smanjuje uslove za sivu
ekonomiju, mnogo je izdašniji i efikasniji, jer obuhvata sve faze prometa. Naplata
najvećeg dijela PDV-a se ostvaruje prije maloprodajne faze, tj. kroz sve faze
20
proizvodno-prometnog ciklusa, za razliku od poreza na promet koji se u cijelosti
naplaćuje tek u maloprodaji.
Sama tehnika primjene PDV-a ograničava poresku evaziju i uspostavlja sistem
dvostruke kontrole među samim poreskim obveznicima. Opasnost od evazije pri
uvozu je smanjena samim tim što se PDV obračunava i naplaćuje odmah na granici.
Možemo reći da je BiH kao država započela reformu svog poreskog sistema i da je
glavna značajka te reforme to što je nadležnost za indirektne poreze prešla na nivo
države, entitetima i disktriktu je ostala nadležnost nad direktnim porezima.
Pored istaknutog za politiku indirektnih poreza u BiH najznačajnija je činjenica što
se od 1. janura 2006 godine umjesto poreza na promet proizvoda i usluga primjenjuje
porez na dodanu vrijednost. Time se BiH pridružila većini evropskih zemalja kada je
u pitanju ova vrsta poreza. Moramo konstatovati da je ovo tek početak reformi u BiH
i da poreska politika, samim time i poreska politika indirektnih poreza na nivo BiH
moraju ići u tom pravcu da omoguće da BiH postane zemlja poduzetništva čiji
ekonomski razvoj neće zavisiti od međunarodne pomoći. Izvori budućeg
ekonomskog rasta i povećanja zaposlenosti vide se prvenstveno, u jačanju privatnog
sektora.
Uspostavljanje jedinstvenog ekonomskog prostora na nivou BiH ojačat će
makroekonomsku stabilnost i u predstojećim reformama treba osigurati povoljnu
klimu za domaća i strana ulaganja, jačati finansijksi sektor, ubrzati privatizaciju,
osigurati vladavinu prava i stvoriti efikasne mehanizme za borbu protiv korupcije i
kriminala.
Radna hipoteza: „Poreska politika u BiH, a samim time i poreska politika indirektnih
poreza na nivou države idu u tom pravcu da omoguće da BiH postane zemlja
poduzetništva čiji ekonomski razvoj neće zavisiti od međunarodne pomoći“, u ovom
seminarskom radu u cijelosti je potvrđena i dokazana. Također i tri pomoćne
hipoteze su potvrđene i dokazane.
21
LITERATURA
Knjige:
1. Kadrija Hodžić i Edin Arnaut, Skripta – Makroekonomija,
Sveučilište/Univerzitet „Vitez“ Travnik, Travnik, 2010.
2. Hodžić, K., Uvod u ekonomiju, IK Penn, Tuzla, 2005.
3. Grupa autora, Ekonomska enciklopedija, drugo izdanje, 1986.
Tekstovi sa interneta:
1. http://bs.wikipedia.org/wiki/Fiskalna_politika (01.11.2012.)
2. http://www.pufbih.ba/ (01.11.2012.)
3. http://bs.wikipedia.org/wiki/Porez (02.11.2012.)
22
23