Download - Anticka- 44
-
7/29/2019 Anticka- 44
1/53
Uvod u prouavanje antike knjievnosti
Anti ka tradicija podrazumeva tekovine stare gr ke i rimske kulture
civilizacije. Termin antika iri je od pojma antika civilizacija (Atika-
poluostrvo i obuhvata jednu civilizacijsku tekovinu koja je trajala itavih
dvanaest vekova (a postojala je jo dugo posle pojave hrianstva). Prouavanje
antike kulture podrazumeva i upoznavanje sa odreenim istorijskim
kulturolokim podacima, prvenstveno iz oblasti grke i rimske mitologije
filozofije i istorije knji.
Iz antikog perioda sauvano je vrlo malo originalnih spisa i tek se u 19.veku
ozbiljnije pristupilo prouavanju antike tradicije (u delima priznatih
polihistora, koji su se bavili uporednim prouavanjima razliitih naunih kulturnih injenica).
Prve dokaze o postojanju antike civilizacije dala su limanova istraivanja u
Maloj Aziji, a zatim i Evansova iskopavanja na Kritu i Peloponezu (otkrivanje
kritsko-mikenske kulture - zlatne maske, velike zidane kapije sa lavljim
glavama). Razliite pretpostavke ticale su se pisma i jezika pronaenih pisanih
spomenika, koji su inili uglavnom spisi trgovakog karaktera. Izvesno je
meutim, da su stari Grci imali i svoj poseban jeziki izraz i stil, i to ne samo upisanom, ve i u govornom jeziku. Tragovi antike kulture prostirali su se i izvan
teritorije dananje Gr ke i obuhvatali su celo sredozem lje (Feni ane na
severu Afrike, Persijance, dorska i jonska grka plemena, etrurska plemena koja
su inila starosedeoce Apeninskog poluostrva).
Period antike kulture koji obuhvata itavih dvadeset stolea, moe se podeliti
na tri razdoblja:
1) predklasi ni period 6 . i 7. vek pre n.e obeleava ga Homerovo
stvarala tvo, ali i dela drugih grkih pesnika (melijska lirika , ljubavne i vinske
pesme , i horska lirika-(ode )) - Alkeja, Sapfe i Anakreonta. Razvoj doivljava
filozofija (Heraklit kao utemeljiva dijalektike) i druge nauke. Javljaju se i zaec
prozne knji. (Ezop i njegove basne).
1
-
7/29/2019 Anticka- 44
2/53
2) klasi ni period Periklovo doba nazvano zlatnim razdobljem antike
kulture. Zahvaljujui pobedama u Persijskim ratovima (bitke kod Maratona
Salamine), antika drava doivljava vrhunac svoje moi. Procvat drave
ogleda se na planu politike i dravnog ureenja (uspon demokratije) i na planu
umetnosti i nauke ( stvaralatvo grkih tragiara Eshila, Sofokla i Euripida),razvoj filozofske i naune misli).
3) helenisti ki period i rimska vladavina - vezuje se za osvajanja
Aleksandra Makedonskog (osnivanje Aleksandrije, grada sa najveom
bibliotekom na svetu).
U ovom periodu mo antike civilizacije opada, ali se i dalje belee znaajna
dostignua na polju nauke i filologije (prepisivanje i redigovanje rukopisa
prouavanje Homerovih epova i uspon antike komedije-(tradicija koja poinjeod Meandra, a najvea ostvarenja postie u Aristofanovim politikim
komedijama). Ovo je i period velikih filozofa i umetnika (Spis o uzvienom,
Eneida, neoplatonistike teorije). Zahvaljujui helenistikom periodu antika
tradicija je mogla da bude predata novom, hrianskom dobu i srednjovekovnoj
tradiciji.
Sadraj svih veih dela antike knji. odreuje mit. To je forma koja ima svoju
sadr inu , a ona je u poku aju da se objasni svet i njegove pojave i to na jedan
alegorijski na in (verbalnim putem ili preko ritualne, predstavljake forme). Mit
postoji kao sveta pria, predanje u koje se veruje, a iskazuje kolektivne
predstave naivne svesti. Prvobitni mit potie iz relativno nerazvijene svest
oveka, prvobitne zajednice. Svet bogova, heroja i drugih natprirodnih bia o
kome govore mitovi u stvari je slika me usobnih odnosa i te nji lanova .
Mit se shvata kao jedan vid simbolikog izraavanja gde se simboli ne razlikuju
od predmeta koje simbolizuju (slike od stvari, idealno od realnog). U tome je
razlika mita i religije - misaona forma mita je varijabilna, podlona promenama
a religija prua istine koje su kanonizovane, jednom ustanovljene. Mitska pria
nema pojedinane misaone forme, ona je istovremeno i moralni kodeks,
politiko - pravna povelja, i istorija i pesnika re - u njoj se proimaju
antropologija, etika i politika. Tipinost mitskih junaka kao nosilaca odreenih
2
-
7/29/2019 Anticka- 44
3/53
osobina, omoguava lanovima zajednice da se na njih ugledaju i sa njima se
emotivno poistoveuju. Izraziti primer tako dubokog, skoro mistikog
poistoveivanja (indentifikacije) pruaju obredi.
Mit je utemeljen u ritualu i predstavlja njegovo prepriavanje i podraavanje i to
najee putem neverbalnih oblika (npr. likovni elementi na keramikimvazama, na kojima su naslikane predstave vezane za razliite obrede).
Racionalistiku kritiku mitova zapoeli su grki filozofi u 6. veku pre n.e
(Ksenofan tvrdi da su bogovi zamiljeni po ljudskom liku, a Heraklit osuuje
pesnike zbog narodnih verovanja i izmiljanja).
Najraniji pokuaj da se mitovima nae opravdanje ini alegori ko tuma enje
mitov a (alegoreza) . Mitovi se mogu tumaiti u doslovnom, ali i u prenesenom
smislu. Brojni teolozi, filozofi i filolozi nastojali su da otkriju skrivene misli kojese nalaze iza onoga to se u mitu neposredno kazuje (npr. doslovni smisao mita
o Hronosu koji jede svoju decu, predstavljen je uzronim odnosom
nagovetenim rodbinskim vezama, a alegorijski smisao je izbegavanje
proroanstva koje kae da e Hronosa sa prestola zbaciti njegov potomak).
Mitove su tumaili i Platon i Aristotel (Platon - mit ima vaspitnu ulogu, a kako
se u njemu mnoge stvari prikazuju negativno, to i mit moe imati lo uticaj na
budue atinske dravnike). Sa pravnog stanovita mit je tumaio i Hegel, a
zatim i Frojd (psiholoka kritika mitova). Puteve mitske kritike u okviru
strukturalizma otvorio je Klod Levi Stros koji je dao antropoloku kritiku mita,
preko upoznavanja afrike kulture i civilizacije.
Veliki uticaj na razvoj mitske kritike izvrili su jo Frejzer (Zlatna grana), Jung
(paradigmatska, arhetipska i psiholoka razmatranja i mitoloke grae), Grejms
(istorijski pristup), Herber (istorijsko-filoloko shvatanje o povezanosti jezika
mita).
Mitovi crpu grau iz razliitih izvora - jedni su teogoniski (o postanku sveta),
drugi etioloki (ticanje porekla odreenih pojmova). Neki mitovi su povezani u
cikluse - npr. mitove vezane za odreene periode (o Trojanskom ratu), za
odreene geografske oblasti (npr. cikluse tebanskih mitova, ciklus kritskih
3
-
7/29/2019 Anticka- 44
4/53
mitova)-ili za odreene linosti (mitovi o Argonautima, o Heraklu, Tezeju i sl.)
Mitovi se uzajamno meaju, puni su anahronizma i podloni su izmenama.
Ne me njaju se samo oni mitovi koji su vezani za dvanaest olimpskih bogova
(bogova Partenona) Zevsa, Heru (boginju braka), Artemidu (boginju
lova), Atinu, Apolona (boga sunca i zatitnika umetnosti), Aresa (boga
rata), Afrodite, Hefesta, Hermesa (glasnika bogova i zatitnika lopova
varalica), Posejdona, Demetre (boginje zemljoradnje), i Heliosa (boga
sunca i svetlosti).
U mitovima, volja bogova, kao i odnos izmeu delanja, kazne i greha, potpuno
je proizvoljan. Nasuprot tome, u religiji je odnos oveka prema bogu i boga
prema oveku kanonizovan i strogo odreen.
Homer i homersko pitanje
Ilijada i Odiseja - struktura i sadraj Ilijade
Postoji niz Homerovih biografija i mnotvo filolokih rasprava o njegovom delu
U starijim spisima o Homerovom ivotu se samo usput govorilo - Hesiod u svom
spisu Poslovi i dani pripoveda o jednom pesnikom takmienju u Halkidi, pa je
neki nepoznati pesnik ispevao zanimljivu pesmu o tome kako su se Homer
Hesiod nadmetali na tom takmienju. Iz toga se zakljuuje da su oni bil
savremenici, ali se ipak o Homerovom ivotu ne moe saznati nita pouzdano.
drugi su se pesnici bavili pitanjima Homerovog ivota, postojanja (Lukijan
uveni vizantijski pisac iz 4. veka pre n.e. pisao je o susretu sa Homerom na
drugom svetu Borhes u Vavilonskoj biblioteci pie kako Homer traga za
besmrtnou i kako je i nalazi ali onda ponovo eli da postane smrtan).
Pitanje Homerovog ivota i dela aktuelno je i u savremenoj literaturi.
4
-
7/29/2019 Anticka- 44
5/53
Sedam gradova iz jonske i dorske tradicije otimalo se o Homerovo poreklo.
U jednom sauvanom epigramu kao mesta Homerovog roenja navode se
Rodos, Itaka. Raspravljalo se da li je Homer roen u jonskoj oblasti (Jonij
pripadaju Itaka i Peloponez) ili dorskoj oblasti (Atika i egejska ostrva). Ilijada
Odiseja nam pokazuju da je Homer vezan za obe ove tradicije, i da pripada jednoj i drugoj.
Kao vesti o zaviaju, tako su se razilazile vesti o Homerovom vremenu. Neke
od njih se orjentiu prema Trojanskom ratu (da je Homer iveo za vreme ovog
rata ili 100 godina posle njega), a neke prema Hesiodovom vremenu (da je
Hesiodov savremenik ili da je stariji ili mlai od njega).
Prouavaoci su se bavili i etimologijom Homerovog imena.
Antiki strunjaci smatraju da ono znai pratilac ili slepac, a noviji filolozsmatraju da Homer zna i sastav lja i da je to samo paradigma - fiktivni pojam
koji ne ukazuje na li no ime, nego na umetnika uop te (Milan Budimir)
Homerova tobo nja slepo a je zapravo, zajednika svim mitskim pevaima
vraevima (tip siromanog i slepog pesnika koji se potuca po svetu i ivi od
svog pevanja).
I na temu Homerovog pesnitva napisani su mnogi filoloki radovi. Stari su mu
osim Ilijade i Odiseje prepisivali sve herojske epopeje u kojima je obraen mit iz
kruga tebanskih mitova ili mitova o Trojanskom ratu, kao i neke aljive epove.
U moderno doba Homeru se posveuje velika panja (naroito od druge
polovine 18. veka, kada se filologija, na jedan poseban nain, konstituie u
posebnu disciplinu). Prouavanju Homera znatno je doprineo rad nemakog
filologa Volfa. Njegovi predhodnici bili su Italijan Viko i Englez Vud.
Viko smatra da Homer uopte nije postojao i da se iza njegovog imena krije
mnotvo pesnika koji su ispevali niz pojedinanih pesama koje je u 6. veku pre
n.e. Pizistrat objedinio u Ilijadu i Odiseju. Istu tezu zastupa i Vud, tvrdei da
Homer ne moe biti autor ovih velikih spevova. I benediktanski opat Odinjak je
tvrdio da nikad nije bilo pesnika koji se zvao Homer, ve je njegovo ime
paradigma za mnoge pesnike koji su napisali ova dela (o tome svedoi Ilijada
koja nema jedinstvene radnje ni glavnog junaka). Nemaki filolog Volf, u svojoj
5
-
7/29/2019 Anticka- 44
6/53
knjizi o Homeru postavlja problem postoja nja pisma u 7. v. pre n.e. (Heleni tada
nisu imali pismo, pa su Homerove pesme postale bez pisma i prenosile se
usmenim putem. Poto nema pisma onda ni ep nije fiksiran i podloan je
promenama, tako da se moe sumnjati u njegovu izvornu strukturu). Volf je
smatrao da je Homer samo zapo eo ove epove, ali su ih stari gr ki rapsodpro irili, tako da se Homer ne moe smatrati njihovim jedinim tvorcem. Volfova
tvrenja o helenskom pismu oborena su dokazima da je jonski alfabet postojao
ve oko 9. veka pre n.e. No, bez obzira na to, Volf je izvrio ogroman uticaj na
razvitak nau ne prepirke poznate kao homersko pita nje .
Do sada iznete razli ite teorije o postanku i razvitku Homerovih pesama: jedn
smatraju da je Ilijada postala od vi e kra ih samostaln ih pesama , koje su
ispevali razliiti pesnici i u razliito vreme, pa im je onda Pizistratova *redakcija*dala dananji oblik (Lakian).
Drugi misle da je Homer sastavio dve ma nje pesme o Ahilejevom gnevu
Odisejevom povratku, pa su onda one proirivane i doterivane. Stoga, treba
razlikovati jezgra ovih epova i odvojiti ono to je Homer prihvatio od prethodnih
pesnika (antehomerika), ono to pripada Homeru (homerika) i ono to su dodal
kasniji pesnici (posthomerika), Herman.
Trea je teorija da su Homerovi epovi oduvek postojali u onom obliku u kom su
danas, i to pokazuje njihovo organsko jedinstvo (unitarska teorija).
Posebnu varijantu teorije o jedinstvenoj pesnikoj obradi Ilijade dao je Milan
Budimir. On vidi jedinstvenost Ilijade i u epskoj tehnici, i u izra ajnim
sredstvima, i u kompoziciji i pesni kim pogledima na svet ljudi i bogova . Iz toga
sledi da je Ilijadu napisao samo jedan pesnik jasnim pesnikim planom
unutranjih karakteristika epova (o idejnoj strani i sadrini) i istie da je sve to
se dogaa u Ilijadi povezano uzrono-posledino i umetniki (dat je presek
nekoliko tipova ljubavi i mrnje, u ijem je centru Ahilej, glavni junak). On
smatra da je naziv dela trebalo da bude Ahilijada, kao to je Odiseja - nazvana
po glavnom junaku (a to je bila praksa i u kasnijim antikim i srednjovekovnim
delima - Eneida, Gargantua i Pantagruel).
6
-
7/29/2019 Anticka- 44
7/53
Specifinu teoriju ini P e ri-Lordova hipoteza o formulativnosti (formula grupa
rei u odreenim metrikim uslovima koja izraava osnovnu ideju teksta
pomona sredstva koja omoguavaju lake pamenje obilnog epskog dela). To
su npr. stih i stalni epiteti (izraajne formule), in medias res (u sredite radnje -
gnev kao osnovni pokretaki motiv radnje u Ilijadi). Zahvaljujui formulama iepskoj tehnici mogue je zapamtiti ovako obimno delo kao to je Ilijada.
Ilijada -Homer
Ilijada u centar svog zbiva nja stavlja Ahilejevu sr d bu. To je centraln
motiv oko koga se reaju scene borbe voene oko grada Troje ili Ilija
(pranaelnik Troje bio je bog sunca Hilios - Ilios, pa otuda naziv speva - Ilijada).Spev ima 1596 heksametara, a formalno je podeljen na 24 pevanja (knjige), to
nije zasluga Homera, ve kasnijih redaktora, koji su spev podelili prema 24
slova grkog alfabeta. Svako pevanje (osim jednog) sastoji se od 500 stihova.
Dogaaji koji se opevaju padaju u poslednju, desetu godinu Trojanskog rata
obuhvataju period od oko 50 dana. Istorijska utemeljenost ovog dogaaja
ustanovljena je posredstvom sekundarnih nauka (arheologije, geografije)
limanova istraivanja u Maloj Aziji i otkrie Troje, izmeu Evrope i Male Azije, u
Helepontu (spajao je Sredozemno i Crno more i bio valjan trgovaki put, pa zato
i meta mnogih osvajaa). Sa jaanjem grke moi, grka plemena sa
Balkanskog poluostrva ire se na zapad i dolaze u sukob sa narodom koji su se
tamo zatekli - sa Trojancima. Troja je mesto sa dugom istorijom, ali i mitolokom
tradicijom. Mit o Troji pripada kulturnoj batini grkog naroda, a obuhvata
pripadnike protivnikog tabora - Trojance. Zasnovan je na predanju o lepoj
Jeleni (etimologija imena Helena) to znai Grkinja, zbog koje se ilo u pohode
na Troju. Nju je oteo Paris - trojanski princ, i to je bio povod za izbijanje
Trojanskog rata. Ali mit o Troji jo je iri od ovog dogaaja i podrazumeva priu
o trojanskom vladaru Prijamu (Parisovom ocu). Sa Hekubom, svojom drugom
enom, Prijam je imao 50 sinova i 12 keri. Jedne noi Hekuba sanja da e rodit
medveda koji e upropastiti kraljevstvo. Kada se Paris rodio, roditelji ga
7
-
7/29/2019 Anticka- 44
8/53
ostavljaju u umi, gde ga odgajaju medvedi (Paris se nazivao i Aleksandar, to u
prevodu znai Meedovi.
Iz ove svere ljudi, mit zadire u sferu bogova - Zevs strahuje od proroanstva da
e ga sin svrgnuti sa prestola, pa dozvoljava svojoj eni Tetidi da se uda za
smrtnika Peleja. Kasnije se Pelej bori uz Ahileja i Patrokla u Troji. Poto nije bilapozvana na svadbu Peleja i Tetide, uvreena boginja svae Erida baca zlatnu
jabuku sa natpisom Najlepoj, Zevs ne eli da uestvuje u raspravi izmeu
Here, Atene i Afrodite i zato boginje alje na goru Idu, gde Prijamov izgubljeni
sin treba da presudi koja je boginja najlepa (tzv. Parisov sud). On presuuje u
ast boginje Afrodite, pa mu ona kao nagradu daje lepu Helenu, Menelajevu
enu.
Paris i njegov ro ak Eneja odlaze u Spartu, gde ih Menelaj gosti 9 dana. Ali seoni ogree o gostoprimstvo, opljakaju Menelaja i otmu Helenu (gr e h i kazna
kao moralni aspekt antikih dela). Trojanci su Helenu doekali oarani njenom
lepotom. Menelaj odlazi u Mikenu i moli svog brata Agamemnona da pokup
vojsku i povede je u pohod na Troju (poto su Trojanci odbili Menelajevu
Odisejevu ponudu za Helenin otkup). Za ovaj mit neposredno je vezana i pri a o
tome kako su se gr ki brodovi okupili kod ostrva Eubeje, ali zbog nepovo ljnog
vetra ne mogu da krenu ka Troji. Da bi umilostivio bogove Agamnenon rtvuje
svoju k er Ifigeniju, pa vojska kona no kre e u rat.
U Trojanskom ratu, i bo anske snage su se podelile u dva tabora . Na strani
Grka bile su boginje Hera i Atina, a na strani Trojanaca Afrodita,
Apolon i Ares. Hera i Atina su stale na stranu Grka jer su bile uvreene to je
Paris proglasio Afroditu za najleu boginju. Na putu za Troju, Ahajci su opljakal
Tebu i oteli Hrisejidu, erku Apolonovog svetenika Hrisa. Apolon odbija da vrat
sveteniku lepu robinjicu, i tako na grku vojsku navlai Apolonov gnev (Apolon
alje kugu na grku vojsku).
Mit o drvenom konju i padu Troje obraen je u Ilijadi i u Vergilijevoj Eneidi
Trojanski rat je odneo mnogo ljudskih rtava i veina grkih ratnika nesreno je
zavrilo - Agamemnon se vraa u Ark, gde ga ubija ena Klitemestra, Menelaj
8
-
7/29/2019 Anticka- 44
9/53
Helena ostaju bez poroda, Odisej je osuen na dugogodinje lutanje morima. Iz
Troje se sreno spasava Eneja, budui osniva rimskog carstva.
Fabula Ilijade obuhvata samo dogaaje iz poslednje godine Trojanskog rata al
se u spevu pominju i dogaaji koji su se dogodili pre, kao i oni koji e se
dogoditi posle onih u Ilijadi (npr. o prolosti Troje i o Ahilejevoj smrti). Bez obzirana mnotvo sporednih epizoda, radnja Ilijade ini jednu zaokruenu celinu, koja
je koherentna i zasnovana na uzrono - posledinoj povezanosti dogaaja, u
ijem centru stoji Ahilejeva srdba kao glavni pokretaki motiv.
Prema sadraju mogu se razlikovati tri, odnosno etiri dela Ilijade (u zavisnosti
od stanovita prouavalaca) u prvom delu peva se o tome kako se Ahilej
razgnevio to mu je vo a gr ke vojske, Agamemnon, oteo robinjicu Brisejidu
Shvativi to kao oduzima nje asti i dostojanstva , Ahilej odbija da pomaeAhejcima u borbi. Njegova mati Tetida ali se Zevsu na nepravdu koja je
uinjena njenom sinu, pa Zevs obeava da e mu pribaviti zadovoljenje. U
drugom delu prikazane su mnoge ratnike epizode sa prikazom grkih
trojanskih junaka. Prvo megdan dele Paris i Menelaj, ali Parisa iz borbe uklanja
Afrodita. Borba izmeu Grka i Trojanaca dugo ostaje nereena jer bogov
pomau i jednoj i drugoj strani (sukob Ajanta i Hektora, koji je ostao nereen, al
je doneo primirje, za vreme koga se sahranjuju mrtvi sa obe strane)
Agamnenon moli Ahileja da se vrati u borbu, ali srani Ahilej odbija. Zevs
pomae Trojancima, ali ga Hera uspavljuje svojim ljubavnim arolijama, kako b
Posejdon mogao da pomogne Ahejcima. Patroklo moli Ahileja da mu da svoje
oruje kako bi krenuo u pomo grkoj vojsci. Ali, Patrolka, uz Apolonovu pomo,
ubija Hektor, koji zatim sa mrtvog Patrokla skida Ahilejevo oruje. Potroklovom
smru menja se tok radnje u Ilijadi. U treem delu peva se kako se Ahilej
pomirio sa Agamemnonom i kako se vratio u borbu sa novim orujem, koje je
izradio Hefest na molbu Tetide. Grci sada potiskuju Trojance i ispod gradskih
zidina Ahilej se bori sa Hektorom (borbu posmatraju Hektorov otac Prijam i
Hektorova ljuba).
Uz Atininu pomo, Ahilej ubija Hektora i njegovo mrtvo telo vue kolima po
zemlji. Tek tada Patroklo biva sveano sahranjen. U etvrtom delu kazuje se
9
-
7/29/2019 Anticka- 44
10/53
kako je Prijam otkupio Hektorovo telo. Prijam moli Ahileja za telo mrtvog sina
(dirljiva scena kada starac nou dolazi u Ahilejev ador i kada Ahileja
preplavljuju uspomene na starog oca i mrtvog druga). Po Zevsovom nareenju
Ahilej predaje Hektorovo telo. Ova scena, zbog humanosti hrabrog Ahileja i
stiavanja njegovog gneva odudara od ostalih scena u epu. Radnja Ilijadezavrava se kada Brisejida i druge robinje oplakuju Patrokla, a sa njim i svoju
nesreu. U Homerovim sentencijama (poslovicama, gnomama), sadrana je
ivotna mudrost, mnogo vie ih ima u Odiseji nego u Ilijadi.
Druga vr s ta podele Ilijade, dramskog karaktera i izvrena je prema tome
kako se sudbina glavnog junaka i njegov karakter odra avaju na kompoziciju
speva , kada je na pozornici mog u no videti Ahileja, a kada ne ). Prvi deo bi
prema tome, obuhvatio prvih deset pevanja (kuga, sukob izmeu Ahileja Agamemnona, Ahilejeva srdba, razgovor sa majkom, odbijanje Ahileja da se
ukljui u borbu).
Drugi deo obuhvata od 10-17 pevanja (bitke i ono to je za njih vezano
povlaenje Ahejaca). Trei deo je od 17-24 pevanja (Ahilej kao ojaeni pobratim,
povratak u borbu i okonanje borbe).
Dogaaji u Ilijadi odreeni su Ahilejovom strau (patosom), bilo da je ona
pozitivna ili negativna. Unutranja povezanost radnje postignuta je motivom
srdbe, jer se oko nje odvijaju svi dogaaji u epu (ono to e se dogaati u 52
dana rata). Vei deo svih dana se samo spomene i preskoi, tako da sama
radnja ne traje due od dvadesetak dana. Ahilejev gnev ima svoje kretanje
(uspon i klimaks), tako da cela radnja tei ka koherentnosti. Linost Ahilejeva i
njegov gnev oivieni su dvema mr njama - prema Agamemnonu i prema
Patroklovom ubici Hektoru. Ta oseanja, dodue nisu iste prirode (jedno je
mr nja prema saplemeniku , a drugo prema neprijate lju ), ali obe pokreu
Ahilejevu strast. I ljubav koju Ahilej ose a, dvopolarna je - prema robinjic
Brisejidi i prema prijate lju Patroklu . Tek na kraju epa, u sceni sa starim
Prijamom, dolazi do neke vrste pomire nja suprotnosti izme u Ahilovih
ljubavi i mr nja. U toku noi, stari trojanski kralj dolazi potajno u Ahilejev ator
da otkupi telo sina. U dramatinom susretu slomljeni starac ljubi ruku ubice
10
-
7/29/2019 Anticka- 44
11/53
svoga sina. Ahilejev osvetni ki gnev pretvara se u suze i toplo ljudsko
saos eanje, pojedina na ljubav koju on ose a prema svom ostarelom ocu, iri se
na itavo ove anstvo.
Taj motiv u epu obogatio je karakterne crte Ahilejeve li nosti i ima
eti ki zna aj. Zahvaljujui gnevu junaka Ahileja, rad nja Ilijade i njenakompozicija jednostavne su, planski izgraene i ine vrsto povezanu celinu.
Uz Ahilejevu srdbu za povezanost motiva u Ilijadi vaan je i motiv Zevsove
odluke (na poetku epa). Zevs eli, bez obzira na sklonost prema Ahejcima, da
osveti Ahileja i zato pomae trojanskoj vojsci. Ali, u poslednjim pevanjima
potpuno se zaboravilo na Zevsovu odluku (Ahilejeva borbenost, posmrtna
sveanost u ast Patrokla, poputanje i predaja Hektorovog tela) - to je sada
uzviena pesma prijateljskoj vernosti, a ne Zevsova osveta. Po pita nju autorstvaIlijade (ko je napisao delo i da li je u pitanju jedan autor, homersko pita nje )
uoljivo je da je postojalo vie pojedinanih pesama, koje je kasnije neko
ujedinio u celinu. To se vidi u razvoju Ahilejeve sudbine i uopte razvoju epske
radnje, na poetku i na kraju Ilijade razvoj radnje je brz i direktan, a u sredin
indirektan i usporen. Mnogi umeci prekidaju jednolian narativni ritam
odgaaju radnju. Kada ona doe do kulminacije, pesnik odgaa razreenje
sredstvima retardacije (digresije, ponavljanja i poreenje). Digresija svojim
oblikom i raznolikou ponekad dostie razmere samostalne epske pesme
postaje posebna epizoda (npr. opis borbe izmeu Dioneda i Gloukona - oni se
prepoznaju i razmenjuju oruje i to je epizoda sa odreenim etikim znaenjem
rastanak Hektora i Andromahe, opis Ahilejevog tita sa opisima mirnodopskog
ratnikog ivota). Pesnik posebno opirno slika bojeve, i to one u kojima
uestvuju najvei grki i trojanski junaci (npr. pogibija Sarpedona, Zevsovog
sina. U znak alosti Zevs puta krvavu kiflu, a Sarpedonov le odnose San
Smrt, pogibija Patrokla - sramotan nain na koji ga Apolon razoruava, Euforb s
lea smrtno ranjava, a Hektor do kraja ubija, Hektorova pogibija).
Epska knji. predstavlja odraz totaliteta drutvene svesti (Hegel), sve ono to je
karakteristino za jedno drutvo u odreenom periodu i u odreenoj tradiciji. A
da bi sve to mogla da prikae, epska knji. mora da bude otvorena za sve teme
11
-
7/29/2019 Anticka- 44
12/53
(svakodnevne, ratne, erotske, obredne, obiajne, etike). Ilijada obuhvata sve
ono ime je drevni ovek bio preokupiran, i svakom ivotnom aspektu pristupa
etiki o tome svedoe i vrsto ocrtane linosti epa.
Svaki od junaka ima po jednu dominantnu osobinu (Ahilej tvrdoglavost
strastvenost, Odisej - lukavost, Hektor asnost, jer brani svoju otadbinu,Hektor je bio najbolje Prijamovo dete i zato je jo traginiji lik. Naroito je dirljiva
scena kad se Hektor oprata od svoje porodice. Andromaha ga moli da ne ide,
jer joj je on sve, i brat, i otac i majka. Ona u naruju dri sina koji se preplai od
naoruanog oca jer ga ne prepoznaje. Hektor se nasmeje dirnut detinjim
strahom).
Kao kontrast Hektoru, prikazan je kukaviki Paris (on bei pred Menelajem
Afrodita ga sklanja u Heleninu postelju) - to je prvi primer suprotnih karaktera,koje e kasnije izgraditi Sofoklo. U Ilijadi su prikazani i odnosi izme u
mu karaca i ena (AhilejTetida, Paris-Helena, Hektor-Andromaha).
Likovi Ilijade su idealizovani - oni su lepi i fiziki i duhovno, jer je takav bio
ideal primitivne grke lepote (princip - kalos kai agatos, izjednaenja fizike
duhovne lepote, o kome su kasnije govorili Platon i Aristotel). A kult lepote
blizak je i kultu dobrote, pa su Homerovi junaci dobri onoliko koliko su lepi. U
liku Ahileja saet je ratniki duh grkog naroda. On je junak najsurovijih
najnenijih oseanja, velik u ljubavi i u mrnji - kao takav, postao je uzor
vite kih vrlina , a podudarao se sa shvatanjem Grka o fizikoj snazi i hrabrost
kao glavnim osobinama savrenog junaka.
Ahilej sam bira svoj ivotni put - on mo e da pro ivi dug, ali beslavan ivot,
ili da ivi kratak, ali sadr ajan ivot. Bez obzira to zna da e umreti, pa
ak i kako e se to desiti, on bira ovo drugo. Ahilej je lep i hrabar kao to niko
nije, ali je i strasan i slavo ljubiv , pa ga to uvaljuje u nevolju. Njegova dva gneva
(prema Agamemnonu i Hektoru), uzrok su velikih stradanja, ali on poputa tek
onda kada ostane bez prijatelja. Ahilej je istovremeno i tragian lik.
O njegovoj smrti ne peva sama Ilijada, ali se ona nagovetava u 22 pevanju
kada mu to prorie Hektor na samrti (smrtno e ga raniti Hektorov brat - Paris).
12
-
7/29/2019 Anticka- 44
13/53
Homerovi bogovi slika su eolsko - jonske vlastele, koja je takoe
podreena vrhovnom vojnom stareini Zevsu. Zevsov odnos prema ostalim
bogovima je odnos plemenskog stareine prema lanovima plemena. Ostal
bogovi (Atena, Apolon, Posejdon, Hera) vre posredniku vezu izmeu vrhovnog
boga i ljudi, time to izvravaju njegova nareenja. Ali bogovi su podlonSudbini, kojoj se i sam Zevs pokorava. Bogovi se u Ilijadi ne razlikuju mnogo od
ljudi. Nad ljudima ih uzdie besmrtnost i vea fizika snaga, dok su ak u
moralnom pogledu gori od ljudi. Sva aju se, ljubomorni su i zavidni, a esto se
slu e i prevarom . Pomau junacima koje vole, a s mrnjom se odnose prema
onima koji su im neprijatelji. Ljudi znaju kakvi su bogovi, pa se prema njima
odnose s velikom diplomatijom i oprezom. U prekorima koje bogovi upuuju
jedni drugima i u prekorima koje im upuuju junaci vidi se pesnikova kritikamitova, i zaetak burleske na raun bogova.
Ilijada i Odiseja spevane su na starojonskom nareju na onom jeziku koji
nikad nije bio govorni, ve samo usmeni (kao to je jezik naih narodnih
pesama). Stihovi su formirani prema naelima versifikacije i to stvaranjem novih
ili upotrebom zastarelih rei (prema zahtevima stiha). Preinaavanje jezika, on
se uzdie iznad svakodnevnog i obinog i daje utisak dostojanstvenosti
uzvienosti. Jonski dijalekat, na kom je spevana Ilijada, sjedinio je u sebe odlike
svih drugih dijalekata (eolskog, atikog) nadiveo sam sebe i postao bitan sam
po sebi (mada nikad nije postao opti helenski jez. jer je imao suvie pesnike
osobine).
Uzvienost Homerove poezije postignuta je upotrebom odreenih stilskih
sredstava, pre svega heksametra (najstariji stih antikog pesntva, spojen od
dva razliita stiha, tetrametra i dimetra. Sastoji se od est stopa, pri emu su
prvih pet stopa daktili (-UU), a esta trohej (-U) ili spondej (--). Heksametar
predstavlja formulu koja odreuje obim i oblik stiha, a osim njega tu su i druge,
izraajne govorne formule (stajae rei ruoprsta zora, ograda zubna, kravooka
Hera, egidonoa Div, Peleju sin i opta mesta, retardacije, digresije, katalozi
nabrajanja, tipini brojevi 3, 7, 9, 12, 100, upravni govor kao sredstvo za ivlje
pripovedanje, proirena poreenja, epski opisi, realistinost). Tu su
13
-
7/29/2019 Anticka- 44
14/53
kompozicione formule inicijalne i finalne (retardacije, in medias res) - na
poetku se zadire u sadraj dela (prvi stih Ilijade), umetnute pesme (lirske
obredne, tubalice).
Odiseja-struktura i sadr aj
Odiseja je dobila ime po Odiseju, glavnom junaku epa. Za razliku od Ilijade,
koja je zamiljena kao spev o jednom istorijskom doga aju , Odiseja u centar
zbiva nja stav lja jednog heroja, ali je Odisej individualniji lik(zbog ega je
mit o njemu podloniji promenama) Ahilej je epski okamenjen lik, ije je delanje
mitoloki strogo odreeno.
14
-
7/29/2019 Anticka- 44
15/53
Odlike o Odiseju nalazimo u mnogim mitovima on je jedan od trojanskih
ratnika, vladar Itake. Otac njegov Laert i majka Antiklija boanskog su
porekla (potomci su Zevsa, vrhovnog boga i Hermesa - zatitnika govornika
lopova). Mit o Odiseju usko je vezan za mit o Troji - Odisej je bio jedan od
Heleninih prosaca, obavezan da posle udaje bude na usluzi Heleninom mu uMenelaju. Kada ga pozovu u rat, lukavi Odisej glumi ludilo, ali ga Palant prozre,
pa Odisej mora da poe. Pre nego to e poi u opsadu Troje, Odisej se eni
Penelopom i dobija sina Telemaha. Uee Odiseja u ratu prikazano je u Ilijadi
(Odisej kao mudri govornik i savetodavac), a njegov povratak kui opisuje
Odiseja. Odiseja opeva kako se Odisej, vo a Ita ana u Trojanskom ratu
posle propasti Troje deset godina potucao po svetu, a za to vreme prosc
njegove ene Penelope harili njegovu imovinu, i kako se naposletku vratio kui osvetio se drskim proscima. Mit o Odiseju je esto menjan, data su mnoga
tumaenja njegovog lika (npr. Dante pie o Odisejevoj nesmirenoj enji za
novim putovanjima).
Topografija mesta pomenutih u Odiseji bajkovita je (za razliku od Ilijade)
prilino uoptena, tako da obuhvata veliko prostranstvo (celo Sredozemno
more, sve obale, ostrva i poluostrva do severnoafrike obale. Pretpostavke su
ile ak tako daleko da se smatralo da i Odisejeva lutanja seu do ostrva M ljeta
u Jadranskom moru).
15
-
7/29/2019 Anticka- 44
16/53
Odiseja je za oko 3000 stihova kraa od Ilijade i ona je pisana u heksametru, a
podlona je formalnim podelama, kao Ilijada, podela na 24 pevanja, izvrena je
naknadno, mehaniki, i ne prati samu siejnu konstrukciju. Ep se moe podelit
na 3 strukturne celine: prvi deo obuhvata prva etiri pevanja, u kojima se
Odisej ne pojavljuje (dok on boravi kod boginje Kalipse, na njegovom dvoruPenelopini prosci svakodnevno gozbama rasturaju njegovo imanje). Da b
za titio o evinu Telemah na podsticaj boginje Atine kre e u potragu za ocem
On odlazi u Pil kod Nestora i u Spartu kod Menelaja i od njih dobija obavetenje
o Odiseju i svedoanstva o ostalim trojanskim ratnicima (o Agamemnonu
njegovom ubistvu i Orestovoj osveti nad Klitemnestrom i Egistom - ova epizoda
slui da pojaa kontrast, istie Penelopinu vernost, kao i vrednost moralnog
porodinog ivota.)Kako je ovaj deo speva najve im delom vezan za Telemaha, on se esto
naziva Telemahijom -prouavaoci smatraju da je Telemahija nastala kao
zaseban ep, pa je kasnije prikljuena celini. Drugi deo obuhvata prostor od 6-13
pevanja, u kojima se peva o Odiseju (on ivi sa nimfom Kalipsom na jednom
ostrvu. Uprkos enji za domovinom, Kalipsa ne da Odiseju da ide. Njegova
sudbina zavisi od volje bogova - Posejdon mu onemoguava povratak kui, ljut
je na Odiseja to mu je ranio sina Kiklopa. Odisej dospeva na ostrvo Feaana
(pretpostavlja se da su Feaani iveli na severnoafrikim obalama, o njima pie i
Vergilije u Eneidi u epizodi Eneinog susreta sa Didonom). Odisejeva sudbina nije
data pravolijniski, ve poiva na retrospektivi - na dvoru feakog kralja, dok
Demodok za trpezom peva svoju rapsodiju (o Afroditinoj prevari i dogaajima iz
Trojanskog rata). Odisej poinje da plae i pria o svojim dogaajima (ostrvo
Lotosa, Kiklopi, Kirka, Scila i Haribda, podzemni svet i zarobljenitvo kod
Kalipse).
16
-
7/29/2019 Anticka- 44
17/53
Trei deo speva moe se formalno podeliti na dva dela - jedan deo obuhvata
Odisejev povratak kui i osvetu proscima, a drugi deo niz prepoznavanja (kada
Odisej odlazi kui preruen i Penelopa ga prepoznaje). On se sveti proscima, a
onda sledi izmirenje sa njihovim porodicama. Tako se Odiseja zavrava sa
nagovetajem da se Odisej posle toga smirio u svom domu i iveo sreno saPenelopom.
Struktura Odiseje je slo enija nego struktura Ilijade. Aristotel u svojoj Poetic
naglaava da je rad nja Odiseje slo ena i puna peripetija, dok Ilijada ima
jednostavnu strukturu. Oba epa imaju neke zajenike strukturne osobine,
jedinstvenu poetiku koja se tie epske tehnike metra, siea, kataloga i slinih
izraajnih i kompozicionih formula. I Ilijada i Odiseja nas direktno uvode u radnju
(in medias res-u sredite radnje) i, na kraju oba epa je motiv pomirenja-utiavase tenzija i razreava se situacija postavljena na poetku (utoljen je Ahilejev
gnev, Odisej se vraa kui). Princip retrospekcije u Ilijadi dat je samo u
pojedinim epizodama, dok se u Odiseji odnosi na skoro sve epizode Odisejevog
lutanja. Svoju strukturu Odiseja gradi na kompozicionim retardacijama
usporavanjima (odlaganjima) radnje, dok su u Ilijadi retardacije date statino
uz detaljne opise pojedinih scena (npr. Ahilejev tit). U Odiseji su takva
odlaganja dinamina jer uestvuju u daljem toku radnje i vode junaka do cilja.
Struktura Odiseje poiva na isticanju karaktera i na prepoznavanju-to su glavn
pokretaki motivi epa.
Ono to je osnovno u epu je Odisejev povratak kui, ali ta stuktura nije
jedinstvena i nije jedina. Drugi strukturni nivo je otovren i odnosi se na priu o
Odisejevim lutanjima i sastavljen je od nekoliko epizoda koje nisu povezane
uzrono-posledinim vezama (ako se epizode premeste, struktura se nee bitno
menjati).
Motiv povratka ratnika je jednosmeran, zatvoren (junak ostvaruje svoj cilj i time
se struktura zaokruuje, dok je motiv avantura kroz koje prolazi glavni junak-
otvoren i omoguava da se na njega nadograuju i druge epizode (otvorena
stuktura je pogodna za istorijsku nadogradnju knji. vrste-tako su nastal
avanturistiki i viteki romani, kao i parodije na njih> Don Kihot, Kandid, Mrtve
17
-
7/29/2019 Anticka- 44
18/53
due (parodija je postupak koji podrazumeva kontekstualnu vezu izmeu dva
dela< ironija-kada se govori jedno, a misli drugo< postupak koji poiva na
humoru).
Za razliku od Ilijade junaci Odiseje su vie ljudi nego ratnici. Odisej je tip
inteligentnog i lukavog oveka koji strpljivo podnosi sve nevolje koje su gasnale i ne podlee ni jednom iskuenju. O tim njegovim osobinama pie jo
Ilijada (veliki heroji stalno podrazumevaju da e ih lukavi Odisej neim iznenadit
i na tren ih nadmudriti). U Odiseji on devet dana uva Meh sa Eolovim
vetrovima i nije rekao drugovima za njega. Desetog dana, kada Odisej zaspi
njegovi drugovi koriste priliku da i oni nadmudre svog lukavog vou. Iza te igre
uzajamnog nepoverenja i podozrenja stoji folklorni motiv o lukavom
prepredenjaku od koga okolina uvek zazire (u srpskoj tradiciji oso i Era). Odisejni malo tipian lik, od ostalih heroja homerskih epova izdvaja se po svojoj
radoznalosti i inteligenciji ( to je dalo povoda kasnijim interpretacijama
Odiseja-u svetskoj knji. on se javlja kao politiar, romantini ljubavnik, lukavi
pokvarenjak, avanturista i sl. Dante ga je prikazao kao oveka veito eljnog
novih saznanja i novih putovanja-u krugu Pakla u kome su grenici koji su davali
lukave savete i smiljali prevare.)
Dok su Ahilejev lik i gnev tipski izraz herojskog doba helenske mitologije,
Odisej je blii stradalniku i pobedniku iz bajke ija je avanturistika sudbina
preterana i nestvarna. Glavna vrednost njegovog karaktera lei u njegovoj
opreznosti i izvanrednom govornikom daru, koji su Heleni veoma cenili.
U Odiseji se preobraava boanski ideal-bogovi vie nisu samoivi
osvetoljubivi, nego su pravi zatitnici pravih i moralnih odnosa meu ljudima (to
se prvenstveno odnosi na Atinu, koja titi pravdoljubivog Telemaha).
Realno je ve da je struktura Odiseje sloena i puna peripetija, pa su u njoj
este retardacije koje se svode na prepoznavanja i preokrete (a sve to izaziva
dinamiku u razvoju radnje). Prepznavanja u Odiseji su mnogobrojna..
Trenutak prepoznavanja uvek je paradigmatian - starica Euriklija pere noge
Odiseju i prepoznaje ga po oiljku koji je zadobio kada je sa svojim dedom iao u
lov i kada ga je napao divlji vepar. Kada shvati da ga je dadilja prepoznnala
18
-
7/29/2019 Anticka- 44
19/53
Odisej mora brzo da reaguje. To je jedna od najdramatinijih scena u epu,
izmeu trenutka prepoznavanja i Odisejeve reakcije stoji 500 stihova u kojima
se opisuje dadiljino seanje na Odisejevo detinjstvo i kako je zadobio oiljak-
time se postie vea dramatinost. U opisu boja oigledan je umetniki realizam
Homerov, kojim se postie upeatljivost i slikovitost dogaaja (a to se vidi i potom to pesnik unosi mnotvo detalja iz svakodnevnog ivota i takvi su npr.
opisi gozbe kod Feaana ili goenje kod svinjara).
Kategorija vremena je dijahroniska (obuhvata i prolost i sadanjost
budunost), dok je u Ilijadi sinhronijska (dogaaji se iznose u hronolokom redu,
bez osvrta na ono to je prolo ili ono to e se tek dogoditi). Odiseja je
okrenuta svakodnevnim, stvarnim dogaajima (uobiajni opisi likova
situacija). Likovi u njoj nisu uzvieni heroji, ve obini ljudi iz nieg stalea(sluavke, svinjar, pas).
Eshatoloke predstave (o zagrobnom ivotu) date su u epizodi Odisejevog
silaska u podzemni svet. Ova epizoda ima svoje etiki, gnoseoloki, filozofski pa
ak i geografski znaaj. Podzemni svet je dole (jer se mrtvi zakopavaju). U
njega stie preko reke Stiks (vatrene reke), preko koje due umrlih prevozi laar
Haron. Na ulasku u Had je Kerber (troglavi pas sa repovima na ijem su kraju
zmijske glave), a zatim i vladar podzemnog sveta, Had i njegova ena Persefona
(Demetrina erka). U podzemnom svetu Odisej sree due umrlih-onih za koje
se ve zna da su mrti (mitoloki likovi-Tezej, Herakle, Fedra, Medeja, Hipolit) i
one koji su na izvestan nain bili Odisejevi savremenici (Ajant sa kojim se Odisej
borio oko Ahilejevog oruja, Ahilej, Patroklo i njegova majka).Susret Odiseja sa
majkom naroito je dirljiv-Antiklija, za koju sin nije znao da je umrla, pokuava
da prie sinu, ali on joj to ne dozvoljava, da mu ne bi popila krv.
Stari narodi su verovali u besmrtnost due-posle smrti ona je i dalje iva, ali
je njeno postojanje u podzemnom svetu nitavno (dua tu postoji samo kao
senka, provodi jednolian ivot, slaba i bleda ni srena ni nesrena). Za razliku
od smrti ivot je ono to je lepo i svetlo-sva ostvarenja postiu se u
ovozemaljskom ivotu (Ahilejeva dua kae Odiseju da bi radije bio i nadniar
drugima, nego vladar nad pokojnicima).
19
-
7/29/2019 Anticka- 44
20/53
Likovi Homerovih epova svesni su injenice da je ivot kratak i prolazan, da
zavisi od sudbine i bogova (to ga ini jo neizvesnijim) i da je smrt jedino
sigurna sa kojom sve prestaje. A smrt nastupa onda kada tri pletilje sudbine
preseku nit koja deli ovozemaljsko i onostrano.
Iz motiva Odisejevog silaska u Had, razvile su se samostalne eshatolokepredstave (sreemo ih jo u epu o Gilgameu i Knjizi o Jovu (Jov ne sme da zna
ta je to s one strane), u Vergilijevoj Eneidi, Aristofanovim abama
Danteovoj Boanstvenoj komediji, gde su okupljena sva prethodna znanja o
putu, koji dua ima kad pree na onozemaljskim svetu, u NJegoevoj Lui
mikrokozmi, Miltonovom Izgubljenom raju, Bodlerovoj zbirci Cvee zla i
Remboovom Pijanom brodu), motiv smti obrauje se u knji. svih vremena, a
preko njega se osvetljavaju i razliite filozofske misli o ivotu i njegovoj sutini..
Grka tragedija
Grka tragedija predstavlja najvei umetniki domet kulture staroog sveta
kao takva, ona ima ogroman znaaj za istoriju kulture i civilizacije uopte
Antika tragedija ima veliki broj prouavalaca (u 20. veku njome su se bavili>
Frojd (uveo je naziv Edipov kompleks, za odreenu psiholoku pojavu)< Jung
(teorija arhetipova), Levi Stros).
Promiljanjem antike tragedije bavili su se i Platon (Drava)< Aristote
(Poetika)< Horacije (Poslanica Pizonima) ali i rimski stvaraoci (Seneka koj
prerauje Euripidova dela, klasicistiki pisci (Rasin)< romantiari (Gete) i pisc
20. veka (kada se pojavljuju razliite redakcije Antigone). Antika tragedija je
iva i danas-svojim oblikom i sadrajem dala je obrasce dramske umetnosti i
odredila budunost drame kao knji. vrste.
Drama je predstavljaka (a ne pripvedaka) umetnost, koja je po svojoj prirod
sinkretina (ostvaruje se zvukom, slikom i govorom), a vezuje se za obredni
nain ponaanja (podrazumeva niz radnji koje se izvode namenski).
20
-
7/29/2019 Anticka- 44
21/53
Najstarije podatke o tragediji nalazimo u Aristotelovij Poetici. Nastala je od
ditiramba (strastvene pesme pevane u ast boga Dionisa, boga vina i plodnosti,
koju je pevao hor, a uz to i plesao).
Kult Dionisa sjedinjavao je u sebi i tune elemente i beskrajno veselje, pa su se
iz njega razvile tragedija i komedija. Sveanosti u ast Dionisa odravale su se u
vreme tzv. velikih Dionizija (gradskih igara koje je utemeljio Pizistrat u 6 v. pre
n.e.) za vreme praznika Leneja (kad su se prikazivale samo komedije) i vreme
Malih Dionizija (seoskih igara). Iz tih sveanosti i pesama koje su na njima
pevane, usavravanjem je nastala antika drama. Ona je uspon doivela na
Atikom poluostrvu, mada joj je poreklo sa Peloponeza (tamo su se u graduEleusini izvodile eleusinske misterije i druge umetnike forme).
Za osnivaa tragedije smatra se Tespid, koji je prvi u ditiramb uveo stvarnu
dramsku radnju i iz hora izdvojio jednog glumca. To vie nisu bila samo
predanja o Dionisu, ve se obrauju i mitovi o herojima. Ali to jo uvek nije bila
prava tragedija-vie je bila horska pesma (lirski element je preovlaivao nad
dijalogom i radnjom). Poetak tragedije vezuje se za predstavljake delatnosti,
kada su se uesnici obreda oblaili u jaree koe (tzv. satiri) i pevali ditiramb.
Uvoenje prvog glumca, koji se odvojio od hora satira (tragos-jarac), nastala je
satirska drama, ali ona jo uvek nije bila tragedija. Maske koje su satiri nosil
bile su ivotinjske, nakazne i imale su naglaene simoble raanja(foluse), to je
bilo povezano sa kultom plodnosti. Iz satirske drame koja je bila veselog
karaktera, razvila se tragedija tako to je naputen smean govor i poele da se
prikazuju i prie koje nisu bile u vezi sa Dionisom (otuda poslovica_Kakve to
veze ima sa Dionisom$). Pevanje poinje da biva zamenjeno govorom, ali se
zadravaju horske partije, dijalog postaje glavni oblik optenja meu uesnicima
u drami. Da se ne bi izgubila veza s prvobitnom prirodom ditiramba, satiri su se
i dalje zadrali, pa se u pozoritima prikazivala trilogija (tri tragedije) i satirska
igra-to je davalo tetralogiju.
21
-
7/29/2019 Anticka- 44
22/53
O prvoj tragediji moe se govoriti tek sa pojavom Eshila (uveo je drugog
glumca i stvorio celinu od tri drame (organsku trilogiju), umanjio je horske
partije). Sofokle uvodi 3 glumca, poveava broj uesnika u horu i menja
scenografiju, pie i neorganski povezane tragedije (nisu se nadovezivale jedna
na drugu). Grka tragedija vrhunac dostie u 5 v. pre n.e (posle Persijskihratova, Atina postaje lider trgovine na itavom mediteranu, i centar kulturnog
ivota. U dravi se uspostavlja demokratija (vladavina naroda) i u kulturnim
zbivanjima uestvuju svi slobodni graani (oni materijalno podravaju izvoenje
predstava). Posete pozoritu bile su dozovoljene svim graanima (osim
robovima)< pozorite je bilo optenarodnog karaktera, to je u skladu sa
demokratskim principima Atine. Predstave su se izvodile u Dionizijevom hramu,
pod otvorenim nebom.Centralna figura bilo je lice koje je istovremeno bilo i protagonista (glavn
glumac) i reditelj, i organizator. Glumili su samo mukarci i esto su pojedin
glumci igrali vie uloga, a obavezan glumaki element bile su maske i kostimi.
Bitnu ulogu igrao je i hor, koji je govorio primedbe ili odgovarao junacima-hor je
bio neka vrsta obeleja narodne mase.
Sa razvojem drame (Sofokle), hor uzima sve manje uea u dramskoj radnji.
Grka tragedija imala je ove delove> 1)prolog (deo pre ulaska hora, mogao se
sastojati od monologa ili dijaloga)< 2)parod (pesmu koju je pevao hor ulaze
na pozornici)< 3)epizodiji (razgovor glumaca i hora, dijaloke partije)< 4)stazim
(stajae pesme hora izmeu epizodija)< 5)eksod (zavrni deo drame).
Aristotel deli tragedije po spoljanjim i unutranjim naelima. Spoljanje merilo
je formalna strana tragedije (podela na inove, prolog i eksod)- ova merila su
podlona promenama i nisu stalna. Unutranja naela tragedije su stalna
podrazumevaju poetak, sredinu i kraj radnje koji su logiki povezani (putem
dogaaja). Svaka drama mora poeti zapletom (iznoenjem sutinskog
problema, sukob izmeu oprenih sila), zatim sledi razrada, pa peripetija
(preokret, najee dat u vidu prepoznavanja, kada nosilac radnje postaje
svestan svoje krivice-npr. Car Edip), kulminacija ili klimaks (vrhunac dramske
napetosti) i rasplet.
22
-
7/29/2019 Anticka- 44
23/53
Stih tragedije je dvojak-horske partije najee su u dorskom dijalektu
nestalnog su stiha (spondej, trohej, retko jamb), dijaloke partije su najee u
jambskom dvanaestercu ( tetrametru)-njime je svoje drame pisao Laza Kosti.
Sutinu tragedije ini mit- o bogovima i o drevnim herojima koji su prikazani kao
uzviena bia (boanstva, dostojanstvenici, vladari). Razumljivo je onda to je sam dogaaj u tragediji prikazan kao uzvien i dostojanstven. Kako mit nije
kanonski ustanovljen, njegova se sadrina mogla menjati.
Tragedija pripoveda o nesrenim i tunim dogaajima. Predmet njenog
ispitivanja je ljudska sudbina, ugroenost oveka na ovom svetu i nestalnost
ljudske sree. Naroita panja posveena je etikim vrednostima i ontolokim
pitanjima motivacija greha i kazne. Antika tragedija insistira na tome da
ovek nikad ne pati bez razloga, ve je ili kriv on sam, ili su se na njega svaliligresi predaka koje on mora da okaje. Tu se povezuju dve strane ovekove
prirode> oseajnost (ili po Aristotelu-saaljenje) i racionalnost (racio). Sukob
izmeu dve snage u oveku antike tragedije jeste univerzalni motiv i zato su
tragedije iz tog vremena i danas aktuelne.
Glumci u pozorinim predstavama mogli su biti samo slobodni graani. Od
glumaca se traio jak glas, i odlina dikcija, ali osim toga morao je da zna i da
peva, plee i gestikulira (pantomima, mimika bile su obavezni deo glumakog
repertoara). Glumci su bili veoma uvaeni i imali su velike povlastice
(osloboeni su od poreza i ratne slube, a bila im je zagarantovana lina i
imovinska sigurnost).
Publika je prisustvovala predstavama kao religioznom obredu, jer se
prikazivanje tragedija smatralo bogougodnim inom. Za predstave se brinula
drava, koja je narodu ak plaala ulaznice.
Kostimi su bili u skladu sa ulogama glumaca (koturne-cipele sa tiklom),
dugake toge, na glavi se nosio onkos (vrsta krune kojom se podie frizura), a
na licu su nosili maske koje odgovaraju ulozi.
Predstave su se organizovale u vidu takmienja. Ako je hteo uestvovati u
takmienju pesnik je javljao arhontu (lanu atinske vlade, Aeopaga), predavao
mu svoje drame i traio hor. Arhont je meu prijavljenim pesnicima birao one
23
-
7/29/2019 Anticka- 44
24/53
ije su mu se drame inile najbolje, pa im je rebom odreivao hor i glumce.
Predstave je ocenjivala komisija sainjena od deset atinskih graana, koja je
dodeljivala nagrade najboljima (prva nagrada bila je lovorov venac, Eshil je
pobedio ak 28 puta, od toga nekoliko puta posle svoje smrti).
Eshil-stvaralatvo
Eshil je jedan od najuvenijih pisaca svih vremena, rodonaelnik tragedije. iveo
je u zlatnom Periklovom dobu (5. v. pre n.e.), i esto se dovodi u hronoloku
vezu sa druga dva velika antika tragiara (Eshil je uestvovao u uvenoj bic
kod Salamine, Sofokle je kao 17-godinji deak pevao na elu hora pesmu u
ast pobede, a Euripid se rodio na dan bitke). Eshil se rodio u Eleusini naPeloponezu (grad uven po eleusinskim misterijama koje su negovale kult
boga Dionisa). iveo je u ono vreme kada je Atina prelazila iz tiranije
(autokratizma) u demokratiju-bio je aktivan uesnik vanih istorijskih zbivanja
kroz koja prolazi njegov narod. Bio je u dravnoj slubi, uestvovao u bitkama
kod Solamine i Maratona u kojima je njegov narod odbranio slobodu
nezavisnost od persijskog osvajaa. Putem likova svojih tragedija Eshil otkriva
istorijski sadraj tog presudnog razdoblja-on je pesnik atinske demokratije. Presvoje smrti insistirao je da se epitaf koji e biti isklesan na njegovoj nadgrobnoj
ploi odnosi na njegove ratnike, a ne knji. uspehe.
Na polju dramske umetosti Eshil je uinio veliki napredak-usavrio je dramsku
tehniku, uveo je drugog glumca (a kasnije od Sofokla preuzeo i treeg), pojaao
je dramski elemenat tragedije jer je proirio dijalog, a smanjio broj horskih
partija-o tome govori Aristotel u Poetici. Eshilov stvaralaki vek je oko 70 god.-
napisao je 100-nak tragedija. Od kojih je sauvano samo 7 (meu njima i jedna
organska trilogija Orest i niz fragmenata (citati sauvani u kasnijim delima)
Sauvane su tragedije Perisjanci, Sedmorica protiv Tebe, Okovani Prometej
Orestija, i Hikertide (Pribeglice), najstarije sauvana tragedija. Grau za svoje
tragedije on uzima iz mitologije (iz pria o bogovima i herojima). Predmet tih
trag. je ljudska sudbina nad kojom lebde srea i nesrea-njima upravlja naelo
24
-
7/29/2019 Anticka- 44
25/53
boanske pravde koja patnjama upuuje ljude da se pokore venim zakonima.
Volja bogova predstavlja neku vrstu etikog merila, prema kome treba da se
upravljaju pravednici. Na primerima iz herojskog vremena Eshil je svom narodu
objasnio krupna pitanja o bogu i oveku, o sudbini i slobodi, o ovekovom ivotu
i njegovom smislu. Osnovna Eshilova pretpostavka je teodikeja-on je nastojao,za razliku od Homera da bogove oisti od suvie ljudskih crta i da ih prikae kao
moralno savrene. Vrhovni bog je Div (Zevs), a svi drugi bogovi (Apolon, Atena,
Pravda), Zevsove su personifikacije.
Eshil izgrauje etika shvatanja, prikazivanjem motiva greha i pokajanja. Krivica
se zasniva na ovekovoj teomahiji, tj. pobuni protiv naroitih bojih
zakona.:ovek, ne vodei rauna o snazi objektivnog poretka, gazi u utvren
sistem ravnotee nastojei da ga srui. Tim on postaje borac protiv bogova njihove pravde i na sebe izaziva boanski gnev. Dramatino postavljanje takve
krivice i nunost njenog ispatanja predmet je svih Eshilovih tragedija. On
govori i o nasleenoj teomahiskoj krivici predaka (Orestija)-greh predaka se
prenosi na potomke, ali ne kao neki besmislen sluaj-uvek postoji i lina krivica
koja pokree nasleenu, a to izaziva nesreu kao ispatanje. Dakle, ovek sam
sebi stvara nesrenu sudbinu (da Agamemnon nije rtvovao svoju ker Ifigeniju,
po volji boginje Artemide, on ne bi stradao bez obzira na grehe svojih predaka,
Atrejia). Intervencija bogova ne pojavljuje se dok god je ovek moralno ist-
osveti bogova on se izlae tek svojim teomahijskim delovanjem. Uvek je ovek
taj koji izaziva krivicu, dok je bogovi samo podupiru i privode kraju, Eshi
propoveda naelo niega previe, nita preko mere-ovek treba da je
zadovoljan onim to mu je sudbina namenila, pregne li da gospodari onim to je
u bojoj, a ne u njegovoj nadlenosti, on postaje antikosmian i time razara
svoju sreu. Patnja kroz koju grenik prolazi ima za cilj da naui mudrosti
razboritosti (patnjama se mudrost stie). Delanjem ovek uini krivicu, svaka
krivica otklanja se patnjom, a plod te patnje je saznanje granica, proiavanje
od samovolje i nasilnitva (u skladu sa Aristotelovim pojmom katarze).
Struktura Eshilovih trag. je veoma jednostavna. Radnja je koncentrisana oko
jednog lika ili dogaaja, i tei raspletu koji je uvek snaan i sugestivan. Likovi su
25
mailto:mere@-;ovekmailto:mere@-;ovek -
7/29/2019 Anticka- 44
26/53
jednostavni, dati u nekoliko poteza. Horske pesme imaju veliki znaaj-u njima
pesnik otkriva svoje duboke filozofske misli.
Okovani prometej
To je prvi savani deo trilogije o titanu Prometeju (ostala dva dela su Osloboen
Prometej i Prometej Vatronoa). Nosioci dramske radnje su mitska boanska
bia. Mit o Prometeju pre Eshila obradio je Hesiod u Teogoniji ( on pie o
izmenama vlasti na nebu. Kron je silom svrgnuo s vlasti oca Urana, a Zevs svog
oca Krona. Tako je Zevs postao suvereni vladar celog sveta, potedevi svog
oca Krona i oprostivi Titanima njihovu pobunu. Zevs je postao simbol pravde-
uei se na vlasti tim grekama on je shvatio da nad drugima moe vladatisamo onaj ko je sposoban da bude gospodar svojih strasti). Poto je uzeo vlast u
svoje ruke, Div je sve bogove obdario nekom slubom, samo se nije obazreo na
ljude (ne savreni ljudski rod, on je hteo da uniti i da stvori savrenije ljude koj
e odgovarati njegovom poretku u svetu. Toj Zevsovoj odluci otro se
suprostavlja Prometej i spasava ljudski rod darujui mu vatru, izvor zanatstva
blagostanja. Svojim prekomernim ovekoljubljem, samovoljom i prkosom protiv
vrhovnog boga, Prometej na sebe navlai teku i sramotnu kaznu- u pustom
kraju biva prikovan za stenu. Eshil je svome junaku pripisao i poznavanje vane
tajne-on zna ko e Zevsa sruiti sa vlasti (sin koga Zevs dobije sa Tetidom). Ali,
Prometeja nikakve pretnje ne mogu prisiliti da popusti i otkrije tajnu
Slobodoljubivi Prometej je predstavnik neobuzdane ovekove tenje za
napretkom, tenje koja ne prepoznaje prepreke i ne plai se nikakvih stradanja.
On je borac protiv svake sile koja hoe da zarobi ljudski duh. Mit o Prometeju
ima mnotvo interpretacija u svim knji. (naroito u delima Karla Marksa).
U Prometejevoj drami uestvuje ceo kosmos i bogovi i ljudi. Taj kosmos ima
svoju vertikalnu strukturu> vrh (sedite bogova) i nizinu (mesto izgnanstva i
kazne), u sredini je Zemlja, na kojoj se odigrava radnja. Takva vertikalna
struktura sveta ima svoju simboliku i jedan od optih arhetipova.
26
-
7/29/2019 Anticka- 44
27/53
Ija je jedina smrtna osoba od svih uesnika tragedije. Ona je rtva Zevsove
ljubavne strasti, erka Imahova (kamenitog potoka pored Arga). Kada je
ljubomorna Hera otkrila da je Ija bila Zevsova ljubavnica, pretvara je u kravu
nareuje udovitu Argu da je uva. Zevs alje Hermesa da svojim sviranjem
na flauti uspava Arka i da ga potom ubije. Ija je bila slobodna, ali je Hera poslalaljutog oboda koji Iju nemilosrdno bode i progoni je iz mesta u mesto. U tom
lutanju ona stie do okovanog Prometeja, koji joj objanjava ta je eka, sve do
poslednjeg mesta na kome e se zavriti njeno lutanje (u Egiptu, gde e joj Zevs
vratiti ljudsko telo. Ona e mu roditi sina Herakla, koji e ubiti orla koj
Prometeju kljuca plua i koji e Zevsa zbaciti s prestola. Ija mrzi Zevsa i za nju
je jedina nada to to je ula od Prometeja.
Hor Okeanida (keri Okeana) gine zajedno sa Prometejem, kada Zevs uz munje gromove rui stenu i zajedno s Prometejem survava u Tartar. Hor je najpre
savetovao pobunjenika da se se povinuje volji Zevsa< ali Prometej postepeno
otkriva gorku istinu o Zevsu i zato se hor povinuje Titanu.
Orestija
To je jedina sauvana organska trilogija u antikoj trag. Sastoji se iz trag
Agamemnon, Hoefore (Pokojnice) i Erinije (Eumenide). Naziv Orestija nije
izvorni, pridodat je kasnije, a odnosi se na mit vezan za Agamemnonovog sina
Oresta (re je o kobnoj sudbini Tanatalovih potomaka, o tragediji porodice
Atrejia. NJihova legendarna istorija, povezana je nizom stranih zloina, koji su
izazvali samo nove zloine. O njihovoj sudbini govorio je jo Homer).
Orestija je najpre imala i satirsku igru (zvala se Pratej, po mitol. biu koje stalno
menja svoj oblik), ali ona nije sauvana.
U svojoj trilogiji Eshil razmatra problem nasledne teomahijske krivice (pobune
protiv boanskog poretka i izazivanja boanskog gneva). Graa za trag
preuzeta je iz mita o Agamemnonu, ali Eshil taj mit proiruje-Agamemnon je
potomak porodice Atrejia, koja sa sobom vue nasleenu krivicu predaka
:ovek nije kadar da sam prekine lanac zloina, ve to moe uiniti samo bog
27
-
7/29/2019 Anticka- 44
28/53
(ovde je to Apolon). Krivica Atrejia poinje time to je Tantal svog sina Pelopa
skuvanog ponudio za ruak bogovima. Tantalova krivica se onda prenela na
Pelopove sinove, Atreja i Tijesta-Atrej ubija decu svog brata, tako to ih je
ispekao, a onda ih dao Tijestu da ih pojede. Tijestov sin je Egist, Klitemestrin
ljubavnik. Atrejevi sinovi, Agamemnon i Menelaj, ispataju grehe-Agamemnonaubija ena Klitemestra, a Menelaj ostaje bez poroda sa svojom enom Helenom,
Klitemestrinom sestrom. Agamemnon je uinio jo jedan greh da bi Artemida
poslala povoljan vetar ahejskoj vojsci koja je trebala da krene ka Troji, on je
rtvovao svoju ker Ilfigeniju (devicu), tako to je zaklao na oltaru (druga verzija
ovog mita je da je Artemida u poslednjem trenutku spasla Ifigeniju i umesto nje
na oltar stavila koutu (motiv slian onome iz Biblije, kada Avram rtvuje sina
Isaka)). Agamemnon je imao izbora-on nije morao da rtvuje ker (u krajnjojliniji, nije morao da uestvuje u Trojanskom ratu) i tu lei njegova krivica zbog
koje e kasnije biti kanjen. Agamemnon je izabrao svoju sudbinu.
U prvom delu Agamemnonu Klimetestra uz pomo ljubavnika Egista ubija mua
kada se on vratio iz Troje. To je najdui i najupeatljiviji deo ove trilogije, koj
nas uvodi u sr dramske radnje i otkriva dogaaje koji su neposredno vezani i za
preostala dva dela. Odmah na poetku stvara se atmosfera, puna nekakve
zloudnosti i strave (argejski starac koji oekije vesti iz Troje, on ve zna za
Klimnetestrinu nameru, zna da je ona poinila preljubu i da je suvereno
zavladala na dvoru). Hor sainjavaju argejske stareine (oni promiljaju
dogaaje koji e se zbivati na sceni i upuuju publiku na razumevanje sadraja
drame, predstavljaju neku vrstu zdravog razuma< horske pesme se sastoje iz
strofe (argumenta) i antistrofe (protivargumenta) koje stvaraju odreeni logik
poredak i dovode do zakljuka). Ve na poetku, hor upuuje na odnos greha i
kazne-greh je nasledan, ali svako ko ga poini mora da ga prelomi i kroz
sopstvenu volju. Iako bogovi determiniu oveka da poini greh, ipak ga ovek
ini sam, voljom svog izbora-boja volja i ovekovo htenje su isprepletani, al
kaznu izaziva sam ovek, a bogovi samo guraju njeno izvrenje. Kroz patnju
dolazi se do saznanja, do svesti o tome ta je dobro, a ta je loe, i time se
krivac oslobaa greha. O svemu tome govori hor u 1. stasimonu (stajaoj
28
-
7/29/2019 Anticka- 44
29/53
pesmi) i time se otkriva sutina, problem u tragediji. Atmosfera strave razvija
se kulminacijski. Prolog sadri izvestan misaoni moralizam i nagovetava ono
to e se desiti. Dok glasnik razgovara sa horom, pojavljuje se Klimetestra, koja
je ve smislila krvoloni plan (za razliku od verne Penelope, ona je ena
preljubnica-slinost sa Hamletovom majkom i ledi Makbet, krvoednomsuprugom). Za njen plan saznajemo iz dijaloga sa horom i glasnikom. Glasnik
donosi vesti o propasti Troje i njenom razorenju -Agamemnonov greh se time
jo vie pojaava. Agamemnon se vraa i vodi sa sobom mladu robinjicu
nalonicu, proproicu Kasandru (Prijamovu ker). Klimetestra je uvreena i kao
majka i kao ena. Kasandrin dolazak poveava njen bes i elju za ubistvom
mua. Pred njega ona prostire purpurni tepih (simbol kraljevske vlasti). On se
dvoumi da li da stane na tepih, jer misli da ga nije dostojan. Kasandra svevreme uti (tzv. reito utanje kojim Kasandra nosi svoju tragiku). Ona
progovara tek kada Klitemestra i Agamemnon uu u dvor-Kasandra vidi ta e
se desiti i poinje da jadikuje. NJenu tragiku poveava tragedija mlade ene
koja i sama mora da ide u smrt (proklinje svoj proroki dar). Ona svesno odlazi u
smrt. Agamemnon i Kasandra ubijeni su u dvoru. Klimetestra svoj zloin
opravdava svojim moranjem da ubije mua jer je on kriv za smrt njihove keri
Ifigenije. Ali na kraju, ona kae Egistu> A sada je naa vlast to otkriva tenju
za vlastoljubljem kao jedan od motiva njenog zloina.
U Hoeforama Orest prema Apolonovom nareenju osveuje oca ubistvom majke
i Egista. Devojke pokajnice izlivaju svoju rtvu na Agamemnonovom grobu
(poslala ih Klimetestra poto je sanjala staan san> ognjeni zmaj isisava krv iz
njene dojke). Elektra je meu devojkama< ona prepoznaje Orestov uvojak kose
i otisak stopala (tehnika prepoznavanja dovodi do preokreta). Pojavljuje se
Orest i dogovara se sa sestrom ta da uradi. Sa njim je i njegov drug Pilad (koj
na sceni progovara samo onda kada treba Oresta da podri u njegovoj odluci da
ubije majku). Trenutak Orestove nedoumice je jedan od kljunih moralnih
elemenata trag. Na dvoru se Orest predstavlja kao glasnik koji donosi vesti o
Orestovoj smrti. Dok dadilja iskreno jadikuje nad Orestovom sudbinom, majka
29
-
7/29/2019 Anticka- 44
30/53
proliva lane suze. Orestovu nedoumicu prekida Pilad, Orest najpre ubija Egista,
a zatim i majku. Gonjen griom savesti on odlazi iz dvora.
U Erminijama Oresta progone boginje osvete, Erminije. Od krivca ga oslobaa
vrhovni atinski sud_Aeropag. Tu se pria o tome kako je Orest izaao iz svog
greha i kako je prekinuo lanac naslednog greha. Gonjen od Erinija, Orest sesakriva u Apolonov hram, ali samo privremeno. Apolon ga vodi u Atinu, da mu
presudi Aeropag (skuptina koju ine slobodni atinski graani). Sukobljavaju se
stara i nova religija (erminije zastupaju krvno naelo, kome se suprostavljaju
Apolon i Atina (ona je roena samo od oca, a ne od majke). Orestija prikazuje
borbu izmeu matrinskog prava (materijarhata) koje nastaje i oinskog prava
(paterjarhata) koji se javlja. Orest se poziva na to da je Klitemestra izvrila
dvostruki zloin-ubila svog mua i njegovog oca. Ali Erminije smatraju daKlimetestra nije bila u krvnom srodstvu sa Agamemnonom i da se zato njen
greh moe okajati, ali Orestov zloin se ne moe oprostiti, jer je on ubijo majku.
Kad se glasanje sudija zavrilo, na svakoj strani je bio podjednak broj glasova
Atena kao presednik suda glasa za Oresta, i on je osloboen. Ona miri tamna
boanstva, Erminije sasvetlim boanstvom, Apolonom i Zevsom. Erminijama je
obeano svetilite, pa se one pokoravaju dravi kao nosiocu i izvriocu pravde
svoju osvetniku ulogu predaju Aeropagu. Svetenice se pretvaraju u milostive
zatitnice pojedinih oblasti dravnog i drutvenog ivota Atine (zemljoradnje,
stoarstva, ratarstva).
Orestija je istorijska, religiozna i politika tragedija (u to vreme, Atina tra
saveznike za rat sa Spartom, kada je drava oistila Oresta od greha, ona je
raunala na njegovu obavezu da e Arg biti saveznik Atine u svim ratovima sa
Spartom).
Temeljna problematika koju Eshil razvija u prikazivanju ljudske sudbine
patnje> sastoji se u tanom utvrivanju odnosa izmeu krivice i kazne, izmeu
boanske osvete i slobodne ljudske volje. Eshil veruje u neogranienu mo
boanskih sila i u putu zavisnosti oveka od sudbine. Bogovi koji nisu uvek dobr
i pravedni mogu usporiti, ali ne i spreiti ono to je odreeno sudbinom. U
30
-
7/29/2019 Anticka- 44
31/53
trilogiji Eshil analitiki preko mita, razmatra kako se od krivice putem patnje
dolazi do spoznaje.
Sofokle-stvaralatvo
Kao lan bogate porodice, Sofokle je stekao dobro gimnatiko i muziko
obrazovanje. Mada nije bio pravi politiar, obavljao je neke dravne slube (iao
je u mirovne misije i bio upravnik dravne blagajne). U svoju kuu je primio kip
Asklepija ( simbol medicine) i bio je svetenik nekog boanstva povezanog s
tim. Umro je 406. god< Atinjani su ga slavili kao heroja i prinosili mu svake
godine rtve.
Sofokle je bio pesnik koji je odgovarao duhu atinskog naroda, o emu svedoenjegove brojne pobede na dramskim takmienjima (oko 20 prvih nagrada)
Napisao je preko 100 dela (nisu svima utvreni nazivi)< do danas je sauvano
7, a sredinom 20. veka otkrivena je i jedna satirska igra. Lovaki psi. Najstarija
sauvana tragedija je Ajant u kojoj se obrauje tragina sudbina surovog
iskrenog ratnika Ajanta. Nakon Ahilejeve smrti Agamemnon i Menelaj njegovo
oruje dodeljuju Odiseju. Uvreen i ogoren, Ajant hoe da ih ubije, ali mu Atena
pomuti pamet, pa on pokolje ovce mislei da su ratnici. Doavi svesti, uvideo je
da se osramotio, pa se postien i oajan ubija.Ako ne mogu dostojanstveno da
ivim, onda bar mogu dostojno da umrem. Smrt je jedini nain da spasi svoju
ast. Tahivanke nose naziv po enama iz Tahina koje ine hor. Trag. sadri priu
o Dejaniri i Heraklu. Ona je verna i nena ena koja nehotice unitava voljenog
mua i sebe, a Heraklit je mu koji se prepustio strastima divljeg nagona i
razorio branu sreu. U elji da sauva ljubav nevernog mua, ona mu alje
arobnu koulju koja unitava Herakla. Oba lika su rtve slepe i bolne sudbine.
Elektra ima istu tematiku kao Eshilve Hoefore (Orestovu osvetu), ali je obrada
drugaija. Glavni lik je Elektra, koja uestvuje u ubistvu majke. Uvodi se i lik koj
se kod Eshila ne spominje-Orestova i Elektrina sestra (lik suprotan Elektri).
Filoktet je trag. o junaku koga su Grci polazei na Troju, zbog smrada njegove
rane, ostavili na ostvu Leinu. On ima Heraklov luk i strele, bez kojih se ne moe
31
mailto:ubija.@Akomailto:ubija.@Ako -
7/29/2019 Anticka- 44
32/53
osvojiti Troja. Poto je 10 god. proveo sam na ostrvu, Filoktet je podivljao pun
mrnje-ni prevara, ni sila, ni uveravanje ne mogu ga navesti da poe pod Troju
Zato alju Odiseja i Neoptolona da ga po svaku cenu dovedu pod Troju. Zato se
deuh eh machina u ovoj drami izvanredno slae sa situacijom (Herakle
posreduje izmeu njih). Edip na Kolonu nastavak je Kralja Edipa- o Edipovojsmrti i njegovom preobraaju heroja. U pratnji Antogone on dolazi na Kolon, gde
je putem patnje doiveo proienje i naao smirenje. Na udnovat nain
nestaje.
Antika trag. pripisuje Sofoklu tri novine koje se tiu tehnike strane trag>
poveao se broj horeuta sa 12 na 15 (tako se hor mogao podeliti u dva poluhora
od 6 horeuta, svako sa po jednim pomonikom, koji je mogao intenzivnije
uestvovatio u dijalogu sa glumcima), uveo je treeg glumca (to je drami daloveu raznolikost i omoguavalo sloeniji razvoj radnje, kasnije je treeg glumca
preuzeo i Eshil-Orestija), prvi je poeo sastavljati trilogije i to neorganske.
Sofokove trag. pune su jakih kontrasta a radnja se koncentrie oko jednog lika,
kako bi se istakao njegov karakter. Naruito se razvija psiholoka struktura
likova i problem njihove tragine krivice. Struktura trag. je takva da se u
poetku drame vidi tano izgraen plan ponaanja glavnog junaka koji vrstom
voljom jami da e do kraja izvriti svoj zadatak.
Da bi to jae istakao glavnog junaka< Sofokle mu suprostavlja lice suprotnog
karaktera (Antigona Ismena, Edip-Kreont). Dogaaji menjaju svoj tok, tako da
se stie utisak da e se glavni junak ipak spasti propasti, a onda se radnja vraa
na predhodni tok (npr. Jokasta hoe da umiri Edipa, ali kada on uje kako je Laj
poginuo, njegova sumnja se samo poveava).
Posebnu panju Sofokle posveuje enskim likovima (to je tipino i za
Euripida). On svesno idealizuje svoje likove (Aristiotel je rekao da Sofokle
prikazuje ljude kakvi treba da budu, a ne kakvi jesu). Horske pesme hvale
oveka (a ne bogove, kao kod Eshila).
Sofokle je ostao veran religiji koja poiva na mitovima, ali vie nego Eshil nastoji
da ta stara helenska predanja povee sa ovekom i njegovim karakterom
NJegove tragedije sputene su iz sveta boanskog u svet ljudskog (ali jo uvek
32
-
7/29/2019 Anticka- 44
33/53
ne u toj meri kao kod Euripida). Kao i Eshil, Sofokle smatra da se ljudi ne smeju
otimati bojim nareenjima.
Da bi svoj ivot obezbedili od posrtanja i propadanja, oni svoj ivot (svoju
autonomiju) moraju da usklauju sa teonomijom (boanskim principima koj
imaju vrhoni moralni i etiki znaaj)i sa ontonomijom (zakonima bia)-tj. treba da bude svestan granice svoje
veliine i svojih mogunosti i da pazi da ne potcenjuje i da ne precenjuje snagu
ontologije, koja je jaa od njegove autonomije. Remeenje i gaenje ontonomije
(a ona je istovremeno i teonomija) je prekoraivanje odreenih granica, to je
hibris (osionost, bezuslovna gordost), koja vodi da bude i nesree. Sofokle sled
gnoseoloku parolu spoznaj samog sebe jer je poznavanje sopstvenih
mogunosti temelj za sreu (gnoseologija-filozofska disciplina, nauka osaznanju, iji su utemeljivai Anaksagora i Anaksimandar).
Mesto gde je Sofokle najsaetije izneo svoje shvatanje ljudskog ivota je prva
stajaa pesma-Antigone-u slavu ljudske kulture i civilizacije (niu se sve
pobede oveanstva< ovek plovi, ore, lovi, dobar je govornik i graditelj, on
je umno bie, humano i sposobno, ali i pred njim postoji neprekoraiva granica
-smrt). Sofokle se divi oveku kao gospodaru prirode, savlaivanju mora
zemlje i uopte njegovom razvitku i napretku. Po njemu, ovek je u svojoj istoriji
postepeno postajao sve savreniji, razvijao se od animalnosti do humanosti
neprestano se usavravao. Sofokle se divi kulturi, koju ovek moe izgraivati
unapreivati samo ako se pridrava-nepisanih bojih zakona i boje pravde. Na
taj nain drutveni poredak se odrava, razvija i unapreuje. Meutim, ba je u
tome to je ovek umom obdareno bie, lei njegova najvea veliina i snaga
ali i najvea opasnost za njega.
Sofokle za osnovu svojih trag. nije uzimao bogove, nego je boanskoj funkcij
smanjio znaaj i u prvi plan istakao oveka i ono to njemu pripada. Dok se kod
Eshila bogovi pojavljuju kao glavni inioci radnje i vrhovni gospodari, kod
Sofokla je njihova vlast slabija, tako da je tragika radnja sasvim ljudska, a
bogovi uestvuju samo u njenom raspletu.
33
-
7/29/2019 Anticka- 44
34/53
Osnova Sofoklove trag. radnje je slobodna ljudska volja i svedena je na
dogaaje koji koji se razvijaju iz same due junaka, iz sukoba u njima samima
(nastojanje da se odgonetne sutina ovekove due). Edipovo stradanje, npr
nije posledica nasleenog porkletstva, nego posledica njegove jake i strasne
ispitivake volje (na kraju, krivca i tekog grenika otkriva u sebi).Ono to obeleava njegovu dramu jeste karakter, i njega pesnik obrauje
psiholoki (ali ne onako realistiki kako je to inio Euripid). Sofokle ponire u
tajne ljudske volje kao osnove na kojoj se vri sudbina i psiholoka motivacija.
Sofokle je stvarao u mirnom periodu, onda kada je Atina cvetala, pa je on, u
odnosu na Eshila, u prouavanju svojih junaka pokazao vie analitinosti
tehnikih detalja.
U slikanju svojih likova Sofokle se usmeravao prema idealnim normama, pa sunjegovi junaci nosioci najviih vrlina. LJudska dua postaje ishodite svog
etikog ponaanja (vrlina kao duevna uoblienost)-dua je izvorite svog
ovekovog delovanja i ponaanja.
Car Edip
Jedna od najpopularnijih drama svih vremena (Aristotel u Poetici joj pridaje
najvie panje, preraivao ju je i Seneka, a njome su se bavili i Volter, iler,
Gete, openhauer, Nie, Frojd (edipov kompleks), etnolozi, istoriari, psiholozi).
Tema trag. je iz mita o Edipu, koji pripada ciklusu tebanskih mitova
Rodonaelnik u Tebi bio je izvesni Labdak, ija se krivica prenosi sa generacije u
generaciju. Pre Edipa, Tebom je vladao Laj. On se zamerio bogu svetlost
Apolonu, tako to je u njegovom svetilitu ubio koutu (simbol udnje za bogom
poznat i u hrianskoj tradiciji). Kao kaznu, Apolon prorie Laju da e ga njegov
potomak ubiti. Sa Jokastom dobija sina Edipa, ali ga zbog proroanstva predaje
jednom pastiru da ga odnese u umu i ubije. Pastir se saali na dete, i daje ga
drugom pastiru pa ga ovaj odnese u Korint, gde ga odgaji tadanji vladar. Edip
e posumnjati u svoj indentitet (na jednoj gozbi sluga ga nazove kopiletom) i
krene u Delfe. Istovremeno tamo kree i Laj i sretnu se na putu, pa kako nijedan
34
-
7/29/2019 Anticka- 44
35/53
nije hteo da se skloni, izbija sukob, Laj biem udara Edipa, ovaj se razbesni,
pobije Lajeve pratioce a zatim i Laja. Uspeva da pobegne samo jedan Lajev
sluga, Edip odlazi u Tebu, reava Sfinginu zagonetku i postaje vladar u Tebi,
eni se svojom majkom i sa njom izrodi decu> Antigonu, Ismenu, Eteokla i
Polinika. Time se i obistinilo Apolonovo proroanstvo.U Kralju Edipu, i nema tragine radnje, jer se ona dogodila ranije, cilj trag. nije
dogaanje same tragine radnje, nego prikazivanje njenih posledica, a to su
preokret i prepoznavanje razvija se iz samog junakovog karaktera. Sofokle
majstorski prikazuje kako postepeno izlazi na videlo uasna istina-Edipovo
oceubistvo i uzimanje roene majke za enu. Iako je pritisnut dubokom patnjom
i stranom m oralnom nevoljom Edip hrabro prima gorku sudbinu, izbode svoje
oi i ode u hodoasnike, a Jokasta se obesi.Radnja tragedije poinje scenom kada graani Tebe dolaze kod vladara Edipa
sa lovorovim granicama u rukama mole ga da ponovo spase Tebu-ovaj put od
kuge-kuga je istorijska injenica, jer je zaista zahvatila Tebu u vreme
Peloponeskog rata. Edip je ve poslao Kreonta, svog uraka u Delfe da pita kako
bi se grad mogao osloboditi od kuge. Kreont se vraa sa odgovorom. Apolon
prorokuje da e Teba biti spasena ako se pronae i kazni ubica predhodnog
vladara Laja. Edip ranije nita nije znao o Lajevoj smrti, ali odluuje da pomogne
gradu. Dolazi slepi vra Tiresija-on zna ubicu, ali nee da ga oda iz saaljenja
prema Edipu. Ali Edip navaljuje, pa Tiresija na kraju otkriva sve> da je on ubio
oca, oenio se majkom i da je u nevolji. Edip nije razumeo Tiresijeve rei, koje
su ustvari bile opomena.
On misli da je Tiresija protiv njega spremio neku zaveru. Jokasta, da bi umirila
Edipa govori da proroite lae (tu se vidi njena nerelegioznost)-proroite je
Laju proreklo da e ga ubiti sin, a njega su ustvari, navodno na putu ubil
razbojnici. Umesto da ga njene rei smire, on tada poinje da sumnja (preokret
radnje). Setio se davnog susreta sa jednim starcem, koga je ubio i sve mu
postaje jasno (da je ubio oca). Kada je doao pastir iz Korinta (igra vie uloga-on
je Edipa odneo korintskom kralju kao bebu i bio je svedok Lajevog ubistva)
poslednja Edipova nada se ugasila. Stie vest da je Polib, korintski kralj umro.
35
-
7/29/2019 Anticka- 44
36/53
Vrhunac tragine ironije je kada glasnik saoptava Edipu da on nije Polibov sin
nego da je kao beba donet. Glasnik je eleo da umiri Edipa (kao i Jokasta) a
desilo se suprotno. Jokasta prva shvata nesreu i odlazi u kuu da se smru
spase sramote. I Edip sve shvata pa i on utrava u kuu. Za to vreme hor peva
pesmu o nitavnosti ljudskog ivota, o Edipu koji je sa visine najvie sree pao uponor najvee sramote. Jokasta se obesila, a Edip izbode sebi o
(simbolino>da ni od tada ne vide nita kad nisu videle ni sa ooma istinu).
Slepi vra Tiresija video je jasnije nego otrovidi Edip. Nesreni kralj moli da
bude prognan, i sa erkom Antigonom naputa Tebu.
Sva radnja u drami svedena je na prepoznavanje-Edip prepoznaje samog sebe
kao ubicu oca i mua svoje majke. U samoj trag. on skoro da ne ini nita ime
bi zasluio ovako stranu kaznu-on je to uinio nehotice. Ali car Edip ipak nijetzv. tragedija sudbine, jer se Edip ipak ogreio o nepisane boje zakone, koji
su istovremeno i najvii moralni zakoni. On je bez premiljanja ubio putnika i
njegove pratioce, a zatim se mirno prepustio vladarskom poloaju, i ne
pomislivi vie na svoj zloin. Ko to je bio osion u susretu sa Lajem. Edip je
traio i krivca. Car Edip prikazuje traginost velike mudrosti, koja se usmerava
na svog nosioca, i dovodi ga do saznanja da su ljudska snaga i zemaljska srea
potpuno nitavni i nesigurni. Drama je izgraena na kontrastu i ukrtanju
stvarnosti i obmane, sree i ironije. To je prava analitika trag. koja pokazuje
kako se ovek zbog svog karaktera moe strmoglaviti s najvieg trona u
najironiniju provaliju.
Za Edipa kazna je samospoznaja, saznanje o grehu. Jokasta strada, ne zato to
je napustila dete, nego to ga je uopte rodila, a znala je za Apolonovo
proroanstvo. Ona ne veruje u boiju promisao, lakoverna je (tim svojim
osobinama kontrast je Edipu koji je principijalan). Edipu je njegova mudrost-
kazna (zbog osionosti, gordosti i neizdrljivosti u traganju za istinom, Edip rui
moralna naela, saznaje ono to ne eli i to ga poraava).
Antigona
36
-
7/29/2019 Anticka- 44
37/53
Jedna od najpopularnijih trag. svih vremena. Obrauje motiv naslednog
(porodinog) greha, ali drugaije od Eshila. Sofokle pie o Edipovoj i Jokastinoj
deci_Eteokle i Polinik se zavade oko prestola u Tebi (trebalo je da vladaju
naizmenino). Edip ih proklinje zbog njihove nezajaljljivosti. Polinik naputa
Tebu i odlazi u Arg ( na Peloponezu), a zatim sa vojskom iz Arga i jo sedamgradova napada Tebu (motiv obraen u Eshilovoj Sedmorici protiv Tebe). Braa
stradaju u meusobnom okraju. Kreont hoe da kazni one koji su napali Tebu,
izdaje surovo nareenje-da se Eteoklo sveano sahrani,a le Polinika da se
ostavi kao plen pticama i psima. Posmrtni obiaji kod Grka imali su posebn
znaaj (onaj ko se ne sahrani osuen je na veno prokletstvo-dua mu
nesmirena luta po onom svetu< npr. Odisej u Hadu sree svog saborca
Elpenora, ija dua ne moe da pree reku Aheront, jer mu telo nijesahranjeno). Od Edipovog roda ostale su jo Antigona i Ismena. Antigona je
svesna ta znai bratovo upokojenje, bez obzira na Kreontovu zabranu
naredbu da onaj ko sahrani Polinika e biti kanjen smru. Antigona simbolino
sahranjuje brata (umiva ga miriljavim uljima i posipa prah po njegovom telu).
Pre nego to e to uiniti, Antigona razgovara sa Ismenom (suprotnost Antigoni-
plaljiva i neodluna savetuje sestru da se povinuje jaem-Kreontu). Pojavom
Ismene kao suprotnog karaktera jo vie se pojaava doivljaj Antigonine
hrabrosti, ali i njene usamljenosti u odluci da dostojno sahrani Polinika. Na
pozornici se pojavljuje Kreont, a zatim i glasnik koji donosi vest o prekrenoj
naredbi. Gnevan Kreont nalae straaru da se krivac pronae. Nasluuju
tragediju hor, u prvoj stajaoj pesmi peva o moi i veliini, ali i o slabosti i
opasnosti ovekove prosvete (mudrost je ovekova i vrlina i mana, ona mu daje
ali i sve uzima). Straar dovodi Antigonu, koju je uhvatio da sahranjuje brata.
Dijalog izmeu Antigone i Kreonta. Svako od njih zastupa svoj pogled na svet
oboje su usamljeni u svojim ubeenjima.
Kad Kreont pita Antigonu kako se usudila da pogazi njegovo nareenje, ona mu
odgovara da je ona svoje delo izvrila po bojem nareenju, koje je vanije od
ljudskog nareenja. Ona iznosi svoju trvdnju i veru u to da bogovi zahtevaju da
sestra voli brata i da ona to vie potuje nego Kreontove vladarske naredbe.
37
-
7/29/2019 Anticka- 44
38/53
Sukob Antigone i Kreonta je sukob obiaja i dravnog prava-u toj raspravi su
oboje u pravu, ali su i oboje krivi (Antigona se suprostavlja dravnim, a Kreont
etikim principima). Kad ne moe dokazati da je Antigona pogreila Kreont se
poziva na svoju silu i vlast, pa izrie smrtnu presudu ne samo Antigoni nego i
nevinoj Ismeni. Iz ljubavi prema sestri, Isimena hoe s njom da podeli stranusudbinu, ali je Antigona otro odboja.
Znajui kakva je strana smrt eka (bie iva zazidana u grobnicu). Antigona u
monologu ali za svim onim to nee proiveti, za udajom i decom-ona nije
osetila nita o ivota, a ve ide u smrt. Obraajui se mrtvom bratu, ona
objanjava zato se ogluila o vladarsku naredbu (mu je zamenljiv, deca se
mogu ponovo roditi ali kako su joj roditelji umrli, ne moe dobiti drugog brata)-
krvno srodstvo kao primarni princip starih Grka, bitniji i od brane povezanosti od materinstva. Dok Antigonu vode u tamnicu pojavljuje se Hemon, Kreontov
sin i Antigonin verenik. On moli za Antigonin ivot istiui da Kreont jedini misli
da je Antigona zgreila, a da cela Teba oplakuje Antigonu to zbog svog
plemenitog dela mora da strada. Ali Kreont je neumoljiv, pa Hemon odlazi s
reima da ga otac vie nee videti.
Dolazi i vra Tiresija, da Kreonta u ime boje pravde, opomene da ini stran
greh (rtvena znamenja su rava, ptice raznose Polinikov le po Tebi-bogovi
protestuju protiv Kreontove naredbe da se Antigona lii ivota). :ak i hor mol
Kreonta da potedi Antigonu. Uplaen Tiresijevim reima da e i Hemon
stradati, Kreont povlai nareenje, ali ve je sve prekasno. Antigona se obesila,
Hemon se probo maem, Euridika utke odlazi u dvor i ubija se, poto je pre
toga proklela mua. Kreont ostaje sam, moralno poraen saznanjem ta je
uinio i da je neposredno odgovoran za svoju tragediju. Drama se zavrava
pesmom hora, razboritost je prvi uslov sree, svi moraju da slede zakon morala i
mere, da ne pokazuju obest i oholost, jer e ih za to stii kazna koja e ih u
starosti nauiti da budu trezveni.
Kreont je radikalno individualan, tvrdoglav i samovoljan, jer svoju veliinu
vrednost vidi samo u svojoj autokratskoj moi kao jedinom merilu drave i svih
38
-
7/29/2019 Anticka- 44
39/53
stvari, i sve druge odnose priznaje samo ako slue toj moi. On brani dravu i
zakone koje drava uspostavlja radi svoje koristi.
Ali naredba koju on izdaje nije zakon nego suvie otra mera koju on proizvoljno
na svoju ruku propisuje i koja nije izraz opte narodne volje zato on nije pravi
branilac dravnog principa. Svojim ponaanjem on otkriva da mu je najvie stalodo toga da pokae graanima s kim imaju posla i da ispita da li e se graani i
njemu pokoravati onako kao prema njegovom predhodniku (Edipu). NJegov
postupak, dakle, pokrenut je linim razlozima i u toj subjektivnosti i lei poreklo
njegove tragine krivice. Niko od graana se ne slae sa Kreontovom odlukom,
jer je ona protivrena starim i optim helenskim obiajima koji se tie
sahranjivanja mrtvih. Time Kreont postaje borac, protiv bogova (teomahos) dok
Antigona celim biem ostaje borac, za boanske zakone (promohos teon)Odbacivanjem religioznih institucija iz drave, Kreont ne samo to dravu ne
unapreuje, nego postaje njen neprijatelj i rui je. Antigona odbacuje proizvoljnu
i prolaznu naredbu dravnog poglavara i u vreme svetog obreda nad mrtvim
bratom poziva se na Diva i Pravdu (na objektivne religiozno-etike norme, na
nepisane boje zakone).
Te zakone ona potvruje rtvovanjem svoga ivota za njih, a Kreont, koji ih je
gazio, potpunim duhovinim stradanjem, pred kojim telesno postojanje ne zna
nita. To pokazuje da je ona prava graanka i pravi predstavnik dravnog
naela, a ne Kreont. Tu se ne sukobljavaju dve najvie moralne moi (kao to je
smatrao Hegel u Estetici), nego autokratska umnazaslepljenost (Kreont) i sve-
obuhvatni boanski princip (Antigona).
Sofoklovo etiko uenje sastoji se u sledeem> ovek ispunjava smisao svog
ivota ako svoju mo i precenjuje i ako svoje postojanje shvata kao zadatak da
odaje pravdu svim zakonima na koje ima pravo ovek zajednice, bio mrtav ili
iv. Sofokle razmatra problem odnosa izmeu politike i etike> oni koji uvaju
drutvenu zajednicu moraju budno bditi nad potovanjem socijalnih normi koj
obavezuju svakog pojedinca, i moraju strogo voditi rauna o tome da li se
graani pridravaju dravnih naredbi.
39
-
7/29/2019 Anticka- 44
40/53
Ali istovremeno moraju biti paziti da te naredbe ne sadre nita to bi vrealo
ljudsko dostojanstvo i da nikad ne protivree iskonskim etikim i moralnim
normama oveanstva uopte. Zakoni se moraju potovati, ali oni mogu
zastareti i time vreati pravno oseanje drutva (kao to je nareenje koje je
izdao Kreont na osnovu obiaja iz drevnih vremena). U takvim prilikama nijemerodavno ono to nareuje zakon, nego to pravno oseaju napredniji graani
(Platon, Aristotel).
Euripid-stvaralatvo
Euripid je roen oko 480. god. pre n.e< bio je izuzetno obrazovan i posedovaoje izuzetno vaspitanje (bio je rva i pesniar, kao i slikar, ali je ta interesovanja
brzo napustio. Mnogo se bavio starijom knji. (Homer, Solon, Eshil, Sofokle,
Hesiod, Pindar), imao je svoju biblioteku i mnogo je itao. On prvi postavlja
velika pitanja kulture, govori o etikim naelima, o religiji, o sutini bogova.
Surotan vedrom i drueljubivom Sofoklu, Euripida opisuju kao ozbiljnog
namrgoenog oveka, koji je najradije boravio kod svoje kue, ili u usam