dorothea benton-frank - posljednja prva supruga

8/16/2019 Dorothea Benton-Frank - Posljednja prva supruga

http://slidepdf.com/reader/full/dorothea-benton-frank-posljednja-prva-supruga 1/231



2



3

Leslie i Wes naizgled su solidan bračni par. Djeca su im odrasla, novca imajudovoljno... čini se da žive ugodno kao i svi, njima slični, bračni parovi. No kadLeslie shvati da je ostala jedina prva supruga u njihovom društvu s kojim suprovodili vrijeme i putovali te da su drugi muškarci svoje prve supruge zamijenilimlađima i atraktivnijima, ona će se zapitati zašto su to učinili i sprema li se nasličan potez i njezin suprug. U tom preispitivanju Leslie će shvatiti da je njezinauloga brižne supruge i majke jako podcijenjena i umjesto Wesa ona će odlučiti dane želi više biti posljednja prva supruga u društvu. Spakirat će stvari i otputovati u

posjet bratu gdje će pokušati shvatiti odakle, zapravo, dolazi i kamo, na kraju, želikrenuti. A onda će zazvoniti telefon, a s druge strane bit će Wes...

Posljednja prva supruga nevjerojatno je zabavan, ali i životno istinit roman ukojem američka hit-autorica Dorothea Benton Frank uspje šno sabire na jednommjestu sve dvojbe, frustracije, radosti i želje suvremene žene i njezine obitelji.Roman je pisan iz pozicija dvoje pripovjedača, Leslie i Wesa, koji svojimispovijedima različito gledaju na brak, djecu i ljude oko sebe. Leslien novi život punledenih koktela, glasnoga smijeha, grešnih iskušenja i gorkastih sjećanja odjednomće postati neponovljiv doživljaj koji će je staviti na veliku kušnju: ostati ili se vratiti?



4

Za Petera



5

Gradovi koji more piju kao da su opčinjeni mjesecom; Na vrhu kuća su im vidikovci; kao pas koji te pita pogledom, nijemo, Tavanski prozori pilje u brodove strance i crnomanjasta lukava lica.

Promijenilo ih je to dugotrajno spavanje pod lunom koja se iz mora rađa; Oni su čuli mitska jedra što u mraku tuku,

što se kroz carinu provlače bez papira, bez bilješke u brodskom dnevniku,

lagani poput tankih listova prije grubog tajfuna; Njihove kobilice prate trag fosfora

da puste drevne, u moru potopljene zelene gradove .

JOSEPHINE PINCKNEY , Gradovi koji more piju



6

Prvi dio: Evo nas



7

Prvo poglavljeLESLIE I WESLEY: TRENUTNO STANJE

Atlanta, rujan 2012 .

obrodošli u Dvoranu ranjenih srca svete Magnolije. Tako se ovo zove, barem amene pitate. Među ovim glatkim zidovima obitava isprenemagani tim vrhunskipsihijatara , psihoanalitičara i bračnih savjetnika specijaliziranih za slomljensrca/skršen ego privilegiranih i proslavljenih. Njihove raskošne ispovjedaonic

smještene visoko nad gradom, pa recimo to tako, oduzimaju dah. Nalazim se tu jer je msuprug Wesley inzistirao na tome da je to za njega jedino mjesto koje dolazi u obzir za – tu biriječi izgovorio s gnušanjem – terapiju . I, baš kao kad sam tu bila prvi put, predvorje je krcato

A sad da i ovo kažem javno. Wesleyju treba terapija. Meni n.i.p.o.š.t.o. U okruglom predvorju nalazi se velika kružna radna jedinica od ptičjeg javora. Isklesa

gornje plohe od tamnosmeđeg granita savršeno su ispolirane. Iza njih stoje dvije mlade ženkoje izgledaju kao da su sišle sa stranica časopisaVogue . Iznad njihovih glava visi lusterdostojan operske dvorane, za koji pretpostavljam da je doplovio u Ameriku ravno s usananekog puhača stakla na Muranu. Svaki kvadratni metar njihovog prostora lijep je točno tolikkoliko je suludo skupa svaka terapijska seansa; sve me to navod i da se zapitam gdje je točnota opjevana recesija?

– Došla sam kod doktora Katza – kažem. – Vi ste gospođa...? – Carter.– Hvala vam – Kuckala je po tipkovnici koja izgleda kao uređaj iz letjelice Starsh

Enterprise i osmjehnula se kad je našla moje ime u dnevnom rasporedu pacijenata. Službensam unesena u kapetanov dnevnik.

– Molim vas, smjestite se udobno u čekaonici. Imate mineralne vode u bocama... – Hvala.Moje potpetice kuckale su po bež mramoru išaranom crnim i zlatnim žilama. Kad b

zlatne žile uhvatile zrake popodnevnog sunca, sjale su poput pravih rajskih cesta. Moždnetko sav taj raskoš doživljava utješno; znate ono, mora da su dobri u tome što rade kad sve ovo mogu priuštiti? Ja ne! Sve je to zapravo grandiozna demonstracija razmetljiv



8

trošenja i njihove potpune nezainteresiranosti za energetsku učinkovitost. Stresla sam se. Uzela sam bočicu vode s jedinice za osvježenje i utonula u jednu od dvije nezauze

preduboke fotelje od baršuna, otvorila čep i otpila veliki gutljaj. Dobro, ovo ću vam priznati,bez obzira koliko mi bile odbojne te šminkerske zamke? Dakle, te su fotelje poput predivnmaternice; presvučene su dekor tkaninom s brazdama u dvije boje – tamni grimiz i

maslinastozelena – na polju glatkog pješčanog baršuna. Mogla bih u njima spavati. Ne, moglabih u njima živjeti. Da vjerujem da me nitko ne bi primijetio, izgurala bih jednu kroz vratniz hodnik, u lift, i nekako, uz Božju pomoć, nabila u prtljažnik svog auta. Od same pomiblagi srsi prošli su mi tijelom, a u ovom trenutku mojeg života u Atlanti srsi mi se ndogađaju.

Između fotelja postavljeni su mali stolovi sa časopisima o mentalnom zdravljekstremnim avanturističkim putovanjima, veganstvu i svim vrstama joge. Mnogo se mopročitati o duši neke ustanove prema materijalu koji vam nude za čitanje u čekaonicama. Šse mene tiče, ovaj izbor vukao je pomalo prema otkačenom, no samu sam sebe podsjetila dimam sina koji se hrani mueslima i živi u ašramu u Nepalu posljednje tri godine, gdrazmišlja o kozmosu umjesto da dovrši magisterij iz ekonomije. Nije Bertie odlučio da će popeti na Everest pa se onda vratiti kući i postati zreo; i ne, osvajanje Everesta ne smatradjetinjastim. Želim reći da je to uzvišeni ideal. Ne, kod njega se radi o nečem posdrugačijem. On je potpuno opčinjen svime što ima veze s hinduizmom, svime što jhimalajsko i tibetansko. Njegova je trenutna strast fotografiranje ljudi koji žive svoje živouz spektakularne pejzaže Krova svijeta. On je omađijan egzotičnim hramovima i stupasimmiri som zapaljenih svijeća od jakova maslaca, dugim redovima budističkih redovnika kguturalno zapjevaju na svojim niskim jastucima. Zaluđen je i običnim ljudima, njihovoposvećenošću vjeri i njihovim hodočašćima na jezero Manasarovar. Planira te svoje fotografije

prodati časopisima poput National Geographica ili čak napraviti dokumentarac za javnteleviziju PBS s Billom Moyersom. Moram vam priznati, bez obzira što su njegove fotogranaprosto veličanstveno lijepe, niti jedan od ta njegova dva plana zasada nije ni blizuizvršenja. I zato je moj prelijepi sin Bertie još uvijek pupčanom vrpcom vezan za očnovčanik.

Ja svome Bertieju nikad nisam mogla poslati ček, čak niti na pedeset dolara, jer msuprug ima veoma duboko usađenu i krajnje napornu potrebu za kontrolom. Stoga, oduvijekživim s veoma, veoma, veoma ograničenim budžetom i nikad nisam imala pedeset dola viška. Svako trošenje moralo je odobriti računovodstvo škrtog mozga Wesleyja Cartera.

Taj neprijatni detalj samo je jedna stavka u nizu s popisa ‘ Zašto ja moram ovako živjeti ?’Ovako to izgleda: Bertie nazove Wesa i onda oni malo popričaju. Bertie će ga na kon veoma pristojno i ponizno zamoliti za nešto novca koji će ga održati dok se ovaj ili onaj plne ostvari. Wes onda oko toga napravi scenu i potom se na meni iskaljuje oko mjesec dana,dok Bertie ne nazove ponovno. Život u kojem sam postala Wesovo emocionalno smetlišodavno mi je postao naporan i sulud. I ma kako to čudno zvučalo, jedan dio mene zavidi, čase i divi Bertiejevoj hra brosti u toj njegovoj nekonformističkoj, nematerijalističkoj potraz Jedino na što je ikada trošio novac je fotografska oprema. Barem osjeća neku strast. HvBogu da ne prodaje drogu da bi sastavio kraj s krajem. Ili trguje ljudima, što se kao što zna



9

događa u Aziji jer sam o tome negdje čitala. Ili je to možda bilo na Tajlandu? Ne sjećam se.zar nije Tajland dio Azije? O, Bože, moj je mozak pun rupa kao ementaler. Važno je a) da imneku strast i b) moglo bi biti i gore. Tu je i moja kći Charlotte,ona trguje nekretninama, no iznekog razloga veoma rijetko zaključi prodaju. No, doći ćemo i do nje.

Duboko sam uzdahnula i osvrnula se oko sebe. Pretpostavljam da ovako izgledaju

ultrašminkerski prostori Los Angelesa i New Yorka. Ogromna stabla i akvariji s egzotičnprimjercima činili su prostor manje kliničkim. Očito je velik tim stručnjaka posvetio v elikupozornost ovom okruženju. Krupni potezi unutarnjeg uređenja, pa čak i toplo i slabosvjetljenje, dizajnirani su da umire ustreptale živce svih onih koji dolaze i odlazIzjednačimo li raskoš s utjehom, već svaki prolaz kroz masivna, zasvođena vrata trebao biistaknutim elitistima pomoći da se osjećaju bolje, čak i ako njihova terapija ne uspijeva riješnjihove probleme. Moj cinični instinkt govori mi da je svaka ustanova s desetak ili vterapeuta koji imaju ovoliko posla zapravo prikrivena ambulanta za hitna stanja odnosnoludnica.

Ovo je moja druga seansa s doktorom Harrisonom Katzom, bračnim savjetnikompsihijatrom mnogih selebritija. On se pojavi u svim jutarnjim emisijama najrazličitijih kanala i kablovskim talk showovima da kaže što misli kad uhvate neki par slavnih osoba ilipolitičara u prijevari ili kad netko od njih razmišlja o razvodu, što otprilike znači svakih pminuta. Imala sam još malo vremena da se osvrnem oko sebe i vidim tko je sve tu.

Do mene je sjedila, jer sam takve s reće, žena bolno čudna izgleda s baby šiškicama bijelim mačkastim naočalama, za koju bih rekla da se došla izliječiti od bolesljubopitljivosti jedne alapače. Neprestano se okretala prema meni, gledala moju torbu, mocipele i šmrcala tako glasno da sam pomislila trebam li joj predložiti dobrootorinolaringologa. Bilo je jasno da je odlučila zapodjenuti razgovor. Naginjala se prema m

nekoliko puta, sve dok napokon nije pročistila grlo i progovorila. – Rekla sam svojem terapeutu da moram steći prijatelje. Zato sam ovdje. Da naučikako se sklapaju prijateljstva. Objasnio mi je da moram živjeti u trenutku i dublje proniknuu ljude kad pokušavam s njima razgovarati. Shvaćate li što je time želio reći?

– Ne – rekla sam namjerno spuštajući ton svojeg glasa, očekujući da će me ona slijediti Žao mi je, ne – primijetila sam malu istetoviranu žabu na njezinom gležnju. Žaba je imalskupljene usne.

– Meni se to čini kao samo još jedno new age naklapanje, zar ne? Kako da budeprisutnija u ovom trenutku? Tu sam, nisam li?

– Da – odgovorila sam tiho, fokusirana na svoj časopis, odlučna da izbjegnem njezpogled.– Da ja sad nastojim u vas proniknuti, rekla bih da ne želite razgovarati sa mnom. Je li

točno? Ljudi moji, pomislila sam, ova se sama skinula s lijekova.– Pokušavam sabrati svoje misli – odgovorila sam. – Žao mi je. – Ustala sam kako bih

pogledala časopise na drugom stolu i tako joj dam do znanja što želim.



10

Uto je ona glasno povikala – To me se vjerojatno ne tiče, no zašto stevi ovdje?Doista? Na to bih trebala odgovoriti? Vratila sam se do nje i nagnula prema njoj.– Znate li čuvati tajnu? – Svakako!– Razmišljam o tome da nasrnem na svog muža s motornom pilom dok spava? Znat

samo sam htjela provjeriti što moj bračni savjetnik o tome misli. Prije nego što nešto doistanapravim . Znate...

– U pravu ste, to se mene ne tiče – rekla je s nelagodom. – No, vi se šalite, zar ne? Naravno da se šalim – nasmijala sam se da ispadnem ljubazna i rekla – Gledajte, sve u

redu, samo nastojim složiti svoje misli prije nego uđem. – A, dobro. Ma terapeut mi je rekao da moram potaknuti druge da govore o sebi ako se

želim sprijateljiti. – Dobar je to savjet. Najčešće. Nasmijala sam joj se i pomislila, ajme, ovo zabadalo čulo je samo jedan dio poru

propustila je dio o pravom mjestu i pravom trenutku. Možda je njezin pravi problem razumijevanju situacije. Ili u toj žabi. Ili u tome što svake minute šmrca kao da iz sebe izvlplimu Atlantskog oceana. Isuse!

Prebacila sam se na drugu stranu dvorane, uzela u ruke časopis o jogi prelistala garazmišljajući o svojem idiotskom životu. Što je zapravo Wes očekivao od te terapije? Ništaneće promijeniti, ukoliko u jednoj od tih soba ne čuči neurokirurg koji bi Wesu spremnizveo lobotomiju, baš ništa.

Vrata ordinacij e doktora Katza naglo su se otvorila i iz nje je ječeći izletjela ženneodređene dobi. Zaustavila se na recepciji ureda i zatražila termin za hitnu seansu, odmahZa to vrijeme, odmjeravala sam njezine obrve, vrat i nepostojeće laloke i pitala se tko joj jeestetski kirurg jer izgleda savršeno. Ne da sam ja pobornica estetske kirurgije, ali kao svažena iznad tridesete, dobro pedesete, razmišljam o tome s vremena na vrijeme. Okej, jakčesto. Jako često, u posljednje vrijeme. Pomislila sam, mora da joj je šezdeset, ali izgleda da joj je četrdeset, a ipak nije nategnuta kao bubanj. Mršava je kao vješalica, što objašnjazašto ta haljina na njoj izgleda toliko glamurozno. Poznata mi je s neke reklame koju sanedavno vidjela. Možda je Chanelova. Nije važno. No, mora da je na taj svoj mali kapricčipke i svile potrošila tri tisuće dolara i barem još tisuću na cipele.

Moj unutarnji glas mudrosti javio se da me podsjeti da mi sav novac svijeta ne mo

kupiti sreću, no ja sam mu odvratila da je idiot. Novac ne kupuje sreću, no s nedostatkomnovca garantirano se osjećamo jadnije, ukoliko bas nemamo dušu Majke Tereze kalkutske ja je nemam. Neke stvari još nisam shvatila, ali postoje i one koje dobro znam.

Čula sam brinetu s recepcije s božanskim konjskim repom kako joj govori – Žao mi jegospođo Del Mastro, ali još tri tjedna nemamo slobodnih termina.

No, gospođa Del Mastro s izuzetnim liftingom, koja je očito navikla da sve bude njezinom, nije željela prihvatitine i krenula je djevojci pokazati zube.



11

– Čekajtemalo ! Kako je to moguće ! Ja ovamo dolazim godinama ! Meni se upravo događanajgora katastrofa u životu... Počela je nekontrolirano jecati. Prebacila se preko recepcdohvativši kutiju s papirnatim maramicama i oskvrnula posvećeni prostor.Preklinjem vas!Pronađite nešto za mene!

– Možda nam se netko odjavi... Mogu vas nazvati ako...

– Odjavi? Život mi visi oniti i moram čekati da se netkoodjavi?Potom se okrenula prema meni. – Jeste vi naručeni kod doktora Katza? – Tko, ja?– Da, vi! Otkupit ću od vas termin! Platit ću vam dvostruko! Bila sam toliko šokirana da sam se zadihala. – Trostruko! – rekla je. Molim vas! Potom je napravila nešto nezamislivo; primila me

nadlaktice i dobro me protresla. – Molim vas! Pomozite mi!Doktor Katz dojurio j e iz svog ureda jer je očito čuo komešanje. Obratio se rastrojeno

gospođi Del Mastro glasom koji vjerojatno čuva za kriminalno poremećene. – Hajdemo, gospođo Del Mastro. Pustimo gospođu Carter. – Vi mene ne razumijete... – zajecala je, uputivši svoje komentare direktno meni. Potom

je spustila ruke i progovorila tiho. – Došla sam doma, on je bio u krevetu našekćerke s dvijetinejdžerice, prijateljice naše kćeri Emily. Tinejdžerice !

– O, Bože! Što se to događa sa svijetom oko nas! – On je užasni gad – rekla je. – Samo ga želimubiti !Da to i napravi, ja je ne bih osuđivala. Nimalo. – Gadno! – rekla sam ponudivši, po mom mišljenju, adekvatnu podršku.

– Gospođo Carter?Brinem se zbog stanja gospođe Del Mastro pa se pitam mogu li spozvati na vašu dobrohotnost da... – rekao mi je doktor Katz i završio na prijedlogu koji sambila spremna prihvatiti. No, odjednom sam poželjela obeštećenje za vrijeme koje radprepuštam, željela sam jednu malu informaciju.

– Možete li na trenutak doći ovamo? – pitala sam je.Odmak nule smo se od doktora Katza i ja sam joj šapnula. – Dajem vam svoj termin besplatno, no morate mi nešto reći. – Može, bilo što! – Jeste li... ma znate... – podigla sam čelo i obraze palcem i kažiprstom u onoj gesti koj

sve žene iznad četrdesete razumiju i prošaptala – Nešto radili? – Gerald Imber. New York – prošaptala je. – Njegovo prezime se piše s E ili I? Počela sam kopati po torbi tražeći olovku. – I.– Hvala vam. Vrijeme je da se rastanete od tog gada – rekla sam joj zapisujući Imberovo

prezime na k omadić papira. – Uzmite mu sav novac. I posljednji novčić. Nikakva posran podjela na dva dijela.



12

Povukla se kao munjom pogođena i gledala u mene nekoliko trenutaka. – Hvala vam! Hoću! Znate što? Ne znam zašto sam čekala da mi netko da dopušten

Naravno! Rastat ću se od gada! Kako mi to samo nije... – Zato – prišapnula sam joj – kad biste mogli skupiti hrabrosti da sami shvatite da

morate zatražiti razvod, naš bi doktor Katz ostao bez posla.

– Bože mili, pa vi ste u pravu – rekla je kao da joj je netko pr vi puta otvorio oči. Nasmijala se. Jadna žena, bila je tako iscrpljena. Nema toga pod kapom nebeskom š

može ženama zamijeniti žensko prijateljstvo, pogotovo ženama u krizi. – Vidimo se sljedeći put? – pitao me doktor Katz.– Nema problema – odgovorila sam i odmahnula.– Ne, čekajte! – rekla je gospođa Del Mastro i okrenula se prema doktoru Katzu. – Znate

što? U redu sam. Znam što trebam napraviti. Samo vi zadržite termin gospođe Carter. A ja možda hoću, a možda i neću vratiti.

– Što? – rekao je Katz, očigledno šokiran. Gospođa Del Mastro ugrizla je svoju donju usnicu jer se sumnja u sebe počela vraćati

Javit ću vam – rekla je i okrenula se prema meni. – Želite li da se opet vidimo, da odemo naručak?

– Naravno.Posegnula je u svoju savršenu narančastu torbu i izvukla iz nje malu futrolu koja se

otvorila s klikom. Pružila mi je svoju posjetnicu. – Javite mi se – rekla je – Čini mi se da ću imati puno slobodnog vremena. – Svakako. Javit ću se – nasmijale smo se jedna drugoj, krenula je prema vratima i onda

se zaustavila. Pogledala je u Katza i rekla – Javit ću vam se. I otišla. Nešto teško visilo je u zraku dok sam se pitala hoće li me Katz okriviti da je izgub

pacijenta. Ali nije. Doktor Katz je podigao jednu obrvu i promotrio me sumnjičavo. Stvar mu je bilo svejedno.

– Što je? – pitala sam.– Ništa – odgovorio je. – Idemo?Slijedila sam ga u ured. Sjela sam u stolicu u kojoj sam sjedila i prošli put i čekala

pronađe svoje zabilješke. Još mi je uvijek bila pomalo neugodna pomisao da netko ima povsnop bilježaka o mojim osjećajima i razmišljanjima, no u ovom trenutku taj je dosje još uvijbio mršav. A valjda mu treba nešto napismeno da ne bi pomiješao pacijente. Osim tognisam ja imala bilo što revolucionarno za reći. Sigurna sam da je moje prigovore čuo oddobrog dijela žena koje su mu se obratile za pomoć. Razlika između njih i mene bila jetome što ja nisam imala napade u čekaonici. Dapače, ja sam nešto i učinila povodom tnapada.

– Dakle, gospođo Carter, kad smo se zadnji put vidjeli, baš ste se spremali da mispričate o, da vidimo, ženama koje nazivate barbikama i o vašem putovanju u Edinburgh



13

Da vidimo.... aaa! Možete li izdvojiti jedan razgovor ili neki točan događaj koji je pokren vašu odvratnost prema instituciji braka?

– No, to je poprilično hladan, klinički opis. Ne bih rekla da mi se općenito gadinstitucija braka. Jedino bih rekla da u jednom trenutku života čovjek ponovno procjenjuodređene stvari u svom životu.

– Koje stvari? Nerealizirane ciljeve?– Možda, u nekoj mjeri, ali u mojem slučaju radi se prije o ideji ‘što ja tu dovraga radim – Ne čini li vam se da možda imate nerealna očekivanja? Razmislila sam malo o tom pitanju i počela budna sanjati o mladoj djevojci, odjevenoj

moju vjenčanicu, koja izlazi iz crkve držeći Wesa pod ruku, dok oko nas zrakom lete latiruža. Srce mi je bilo ispunjeno veseljem zbog naše budućnosti. Bila sam već dva mjesetrudna s Bertiejem i napustila studij u zadnjem semestru da bih odjurila do oltara. Što jprouzročilo da prvi, mali dio moga srca zamre? Jesu li to bila ona prepečena jaja koja je bau sudoper jer su imala smeđe točkice na dnu ili to što nisam pospremala krevet kao njegov

mama, s kutevima pokrivača dobro zaguranim ispod madraca? Možda je uzrok bio u tomšto sam zaboravljala rotirati tanjure i njegovo donje rublje tako da se svaki komad jednakoistroši. Bila sam u stupici iz koje nisam mogla pobjeći. Isto kao i on.

– Doktore Katz? To je poput onog pitanja što je starije, kokoš ili jaje. To pitanje je tolikstaro d a nije više ni važno.

– Onda vi meni recite. Koje je pitanje važno? – Pa ima ih više, no počnimo od ovog: možda nudite toliko više nego što dobijate da

vaš brak već sasvim nakošen i to je očito svima oko vas? Je li vaš brak postao apsurdan? njemu uopće stalo da i vi budete sretni ili želi li barem sudjelovati u onome što vas či

sretnom?– Zar ne mislite da vaš suprug želi da budete sretni? – Ukoliko to ne traži nimalo njegovog novca, vremena ili truda. Gledajte, ja mislim

on o tome i ne razmišlja i moju sreću i sve s time povezano ne smatra svojom odgovornošću – Okej. Što mislite, što to nije fer, čega ste se odrekli? – Doktore Katz, odrekla sam se svega – svojeg identiteta, svojih ambicija, svojeg

samopoštovanja, a gotovo sam se odrekla i svo jeg brata. Svog jedinog brata.– Kako?Pogledala sam ga pitajući se imam li volje nastaviti. – Zato što Wes mrzi homoseksualce. Nije dopuštao mojem jedinom bratu da na

posjećuje. – Razumijem. Možda to uspijemo riješiti na zajedničkoj sesiji. – Ma kakvi. To se ne može riješiti. Wes je takav kakav je i ništa osim čuda neće

promijeniti.



14

Drugo poglavljeUPOZNAJTE WESLEYJA ALBERTA CARTERA IV.

est sati popodne i buum ! Sjedim kod doktorice Jane Saunder, spreman da otvorimdušu kao curica. Divno. Kad bih rekao da sam ovamo došao pod stresom i prisilombila bi to umanjenica stoljeća. I ja to još i plaćam? Možete sve psihiće svijeta skupipobacati s mosta, što se mene tiče. Tko to po cijeli dan sluša ljude koji cvile i njurgaj

Oni koji ne znaju što drugo da rade sa sobom, eto tko. Oni će vam reći Mene fascinira ponašanje ljudi . Ma nemoj. Preuzmu probleme i novac drugih ljudi i odmah se bolje osjećajEvo, pogledajt e, nisam ja baš tako sjeban! Evo, pogledajte, bogat sam ! To je samo mojemišljenje. S druge strane, rekli su mi neki veoma visoko pozicionirani ljudi u kompaniji da ovi najbolji. Vidjet ćemo.

Jedino što zasada mogu dobro reći o ovoj psihoterapeutkinji ili već kako ona sebe zovbračnoj terapeutkinji – točna je, a to je dobro jer je vrijeme dragocjeno. Stvarno mrzim kame ostave da čekam. Poludim od toga. A ima i dobre noge, no to će ostati među nama. Imadosta problema i bez toga. Moj prijatelj odvjet nik mi kaže da ako se ovo s Les ne izglad

moglo bi me zbilja koštati. Doktorica je izašla iza svog stola i sjela na stolac preko puta mene. – Dakle – rekla je gledajući u svoj fascikl – Gospodine Carter?– Molim vas – digao sam ruku i uputio joj jedan od svojih najljubaznijih osmijeha. –

Zovite me Wes – rekao sam jer mi se učinilo da će ova seansa, kako li se to već zove, taizgledati manje ozbiljno.

– Okej, Wes – rekla je s osmijehom – Onda vas molim da vi mene zovete Jane.– Drago mi je da smo se upoznali, Jane.– A zašto? – pitala je.– Zašto? – osjetio sam da mi je vrat počeo gorjeti. To baš i nije najljubaznije, zar ne? – Pa

valjda zato, hoću reći, rekli su nam da biste nam vi i vaš kolega mogli pomoći da se moja ži ja vratimo na ono kako nam je bilo nekad?

– Je li to ono što želite, da se vratite na ono kako je bilonekad ?– Čudno pitanje. Samo da vam kažem da sam ja ovdje samo zbog braka. Što semene

tiče, bilo bi dobro da se vratimo na ono kako je bilo, no moja žena ima neke druge ideje. – Nastavite.



15

Razmislio sam minutu i shvatio da to s Jane može postati veoma neugodno, a to mi bašne treba. Ja sam onaj koji druge postavlja u neugodnu situaciju. Ne volim govoritinepoznatima o čemu razmišljam. Ako sam nešto naučio kroz sve ove godine američkogkorporativnog života, to je da je veoma loše otkrivati svoje karte. Da vam pravo kažem, nisposve siguran što točno Les misli kad kaže da želi da se djeca i ja promijenimo. No, došsam razgovarati s ovom idiotskom terapeutkinjom, zar ne? Pokušavampopraviti stvari, zarne? Nisam ja tako užasan muž. No, ipak sam se odlučio da krivnju prebacim na onoga tkozaslužuje.

– Dakle, ovog ljeta moja je žena pobjegla i ostavila me. A ona se zapravo, manje višcijelosti brine za našu unuku pa se moja kći veoma uzrujala. Čekao sam da me Jane pita zašt je Les otišla, a kad to nije učinila, izgledalo je kao da ja moram ponuditi neko objašnjenje Rekla je da joj je dosta svih nas .

– Razumijem. Je li imala neki određeni razlog, neki događaj koji ju je naveo, kao štokažete, da pobjegne? Neka svađa?

– Pa mislim da bi se moglo reći da ona misli da je naša kći iskorištava. – Mislite li i vi da vaša kći iskorištava vašu ženu? – Ne znam. Možda u ponekim situacijama, u nekim prigodama. Možda. – Imate li još djece?– Da, sina. On je u Katmanduu, jaše na slonu s hipijima. Nemojte me ništa pitati.

svakom slučaju, ljuta je na mene otkako smo se vratili iz Edinburgha prije nekoliko mjeseci – Nastavite.– Gledajte, putovali smo s mojim prijateljem, Haroldom Stovallom i njegovom novom

ženom, Cornelijom.

– Je li Cornelia prijateljica vaše žene? – Ne. Pa ne bih rekao da nisu prijateljice, ali Danette, Haroldova bivša žena, jošuvijek je

najbolja prijateljica moje Les. Ali moram vam reći, Cornelia je prekrasna cura, pravikomad – nasmijao sam se sjetivši se sjaja Cornelijine guste kose bakrene boje i onih njezinih savršebijelih zubiju. Je li kod nje sve usklađeno, i gore i dolje? Ima i one očaravajuće pjegice. Ima lih posvuda? Harold je sretnik. Prokletnik.

– Razumijem. Je li ona mlađa? – O, da. Pretpostavljam da je Corneliji negdje oko trideset i dvije. Možda trideset i tri. – Koliko godina ima vaš prijatelj Harold? – Mojih je godina . Šezdeset i tri. – A vaša žena? – I ja sam se oženio mlađom ženom. Ha ha. – Crte Janeina lica nisu se nimalo pomakle.

Ova je psihička krava bez smisla za humor. Već mi je to bilo jasno. – Ona ima pedeset i osamgodina.

– Mislite li da je vašoj ženi bilo pomalo neugodno zbog te razlike u godinama? A sad mi je jasno u kojem ovo ide smjeru. Itekako. Ako ne kažem da je Harold stari ja



16

iz pakla jer je oženio tu ženu iz firme, onda sam i ja jarac. Nisam imao ni energije ni voljediskutiram o očitom. To pitanje trebalo mi je biti znak da je podsjetim kako to izgleda u,recimo to tako, zrelim brakovima.

– Slušajte, Jane. Te se stvari događaju svakodnevno. Ljudi se ožene, podignu obitedjeca odu i što se onda događa? Ljudi se dobro pogledaju, doista pogleda ju po prvi put u

desetljećima, i što mislite? Ne sviđa im se to što vide. Shvaćate? Ta divna djevojka koju oženili sad je u postmenopauzi, sve visi i lijevo i desno, trup se proširio i žena je postačangrizava.

Primijetio sam da se Jane Saunders prom eškoljila na stolcu. – Čangrizava? – Da, znate. Njezin život joj više ne paše. A na poslu imate tajnicu ili kolegicu, cura

mlada i puna života, praktično pulsirajuća životna snaga. Ona je zanosna, sluša svaku variječ i, bogamu, cura misli da ste Bog! Doista! Bog! Vi ste Zeus koji s neba skida munje.

– Zeus?

– Da, Zeus! Nego! Dođete navečer kući, tamo vas čeka vaša robijaška kugla, sva ubijod nerada, ljuta jer kasnite i niste se javili, večera vam je u pećnici toliko suha da je praktičnejestiva. I kad se gotovo ugušite tim obrokom piletine bez kosti i kože i raskuhane brokulelažnim maslacem i lažnom solju jer je doktor rekao da morate paziti na tlak, evo ti nje ko vas gnjavi da iznesete smeće ili promijenite žarulje. Moram li vam naslikati tu prokletu slikuda me shvatite? Pa vi na tome zarađujete za život, zar ne?

– Tako je. Shvatila sam sve. Pričajte mi o svome putovanju u Edinburgh. Što se tamdogodilo?

Pročistio sam grlo i pokušao se refokusirati.

– Pa, nažalost, hoću reći, to što se dogodilo nije se zapravo trebalo dogoditi. I cijela tastvar sručila se na nas kao lavina, posve smo se krivo razumjeli. Bilo mi je jako žao što se to dogodilo, doista.

Ovo sam slagao. A istina je da sam tada poludio na Les jer je njezina glupa nezgodagotovo uništila dva dana golfa koja sam imao isplanirana s Haroldom. Jane je šutjela, čekalada nastavim. Doista mi se ne da ulaziti u sve to jer slijed događaja ne iznosi na svjetlo damoje najbolje osobine, ali što sam mogao? A i što me zapravo briga što misli Jane, ledena ksiga? Jednostavno ću joj ispričati tu našu priču, poslušati njezin savjet i – odoh veselo svojimposlom.

– Pala je u otvoreni šaht na cesti i slomila ruku. Ja sam hodao malo ispred nje Cornelijom i Haroldom; Cornelia nam je pri čala koliko obožava američki nogomet, ona jnavijačica Dallas Cowboysa. Dakle, slušam je i mislim si, ova cura zbilja pamti rezultNisam ni primijetio i već smo se našli u lobiju hotela, a Les nije bila s nama. I onda ja nčekam i čekam i na koncu se zapitam, 'Što se to događa?’ i onda se odlučim vratiti istiputem do restorana u kojem smo netom obilno ručali. A tamo zateknem vozilo hitne i vidimkako ukrcavaju moju ženu kao ogromnu vreću krumpira. Naime, onesvijestila se kad je upaunutra. Imala je potres mozga. Mogu vam reći, bila je sva krvava, imala je brazgotinu na gla



17

slomljenu ruku, izbila si je i zube, ali Bogu hvala, naše zdravstveno osigurava dobrog zubarto su joj uspjeli srediti kad smo došli doma.

A zapravo je Les izgledala kao j edna od onih vještica iz Macbetha; usta joj nisi mogao nipogledati od gadosti, takva natečena, s tim raštimanim zubima prema van. Jedva da sammogao jesti u avionu dok smo se vraćali, nije da sam dobio neko gurmansko jelo. No, bilo

besplatno i bio sam gladan. Pa ipak, stomak bi mi se okrenuo kad bih je pogledao.– O, moj Bože. I što se onda dogodilo? – Pa, odvezli smo se u bolnicu, bio je tamo ortoped, a i veoma pristojan estetski kirurg.

Namjestili su joj ruku, zašili ranu na glavi, zadržali je preko noći, što je dakako gotouništilo moje planove.

– Vaše planove? – Pa da igram na starom terenu St. Andrewsa s Haroldom! Zašto bi inače netko putova

u Edinburgh? Da si kupi škotsku suknju? Da, to sam si želio samocijelog života , ali Les je bašmorala upasti u tu rupu i slomiti ruku! No, kad sam shvatio da je u redu i u dobrim rukama,

pomislio sam da bih mogao i lopticu koji put udariti, zar ne?– Niste mogli neki drugi dan?– Vi se šalite? Termin nam je dodijeljen prijedvije godine!– Što je bilo s njezinim zubima? Želite li možda čašu vode, Wes? Shvatio sam da urlam. Ja inače urlam kad god mi se prohtije, koga briga, no shvatio sa

da će doktorica Šefica misliti da imam prijeku narav i da sam uz to i nepristojan. Vidjelo jojto na licu. Ona me pr ocjenjuje! Pokušao sam se iskupiti, malo sam se vratio unatrag. A zašsam se iskupljivao ovoj vještici, to nitko ne zna.

– Može, super, hvala vam. Zube su joj namjestili sa žicom. Nije mogla ništa jesti tako plava i ugruhana, usne su joj bile – dovde! – Pokazao sam rukom, očekujući neku reakciju smisao za humor, no ništa od toga. Dodala mi je čašu mineralne vode, što ne volim jer mmjehurići napuhuju. No, bez obzira na tu činjenicu povezanu s mojim želucem, popio sagutljaj iz pristojnosti i osmjehnuo sam joj se.

– Gledajte, Jane, mislim da razumijete zašto sam bio toliko rastrgan. Zar nije nikad čuza Old Course i St. Andrews? Zar živi u pećini? Ma dajte molim vas!

– Okej. A što vam se čini, kako se Les osjećala? – Pa jako smo se posvađali zbog svega. Les je tvrdila da joj se nesreća ne bi ni dogo

da sam hodao s njom umjesto što sam pojurio za Cornelijom da čujem što ona govori.

– Mislite li da je to istina?– Ne! Čekajte, nisam ja nikamo pojurio, ona je neprestano zaostajala, zagledala u izloge,

fotografirala sve na što je naišla tim njezinim novim glupim telefonom. Nije gledala gdhoda. Nije da sam je ja gurnuo!

Jane je nešto pribilježila i pogledala me otvorenih usta. Pomislio sam da je možslučajno progutala jedu od onih Nicorette žvakaćih guma ili tako nešto da moram skočitismjesta izvesti Heimlicha, no Bogu hvala, duboko je udahnula i napokon zatvorila usta dok je



18

bijesno zapisivala po svom tabletu. Dakle, što se todogađa ? Pa ne misli valjda da ja tučemženu? Samo malo!

– Slušajte, nisam ja tako loš .– Ja tu ne donosim presude, Wes. Misli li vaša žena da ste loši? – Nikad to ona nije rekla tim riječima, ali znam ja da ona tomisli . Samo je ponavljala kao

pokvarena ploča,Kako si me mogao tako ostaviti u bolnici u stranoj zemlji gdje ne poznajemnikoga ? Znam da to ne zvuči dobro, no da ste bili tamo, razumjeli biste. Cornelia je došlasjedila s njom, a to ju je dodatno razbjesnilo. E sad vi to shvatite .

– Hmmm. Jane je još nešto zapisala. – Hoću reći, Cornelia je mogla ići u kupovinu ili razgledavati. Mislim da je bilo lijepo od

nje što je svoje vrijeme potrošila na Les. – Okej, idemo na nešto novo. Kako biste opisali intimni život vas i vaše žene? – Kako to mislite?– Mislite li da je zdrav? Ne ono što je bio? Nema ga? Što? Sad bih i o svom seksualnom životu trebao razglabati kao da je Jane prava liječnica

Znoj mi je izbio sa stražnje strane vrata. – Slušajte, meni je čudno da o tome pričam s nepoznatom osobom. Recimo samo da n

tom planu nemam nikakvih problema.Tišina je stajala između nas kao nešto teško i užasno, nešto što nikad ne biste dotaknul

Nešto što je teško probiti. Bilo mi je grozno neugodno. – Okej, slušajte. Ja sam oženjen gotovo trideset godina. Te se stvari ne događaju tak

često kao nekad, a vatromet nije opasnost ni za koga, to je jasno. – Dobro sam to sročio,pomislio sam. No, je li se kučka nasmijala? Naravno da ne!

– No, vi ste svoj brak smatrali čvrstim sve do te nezgode u Edinburghu? A ona do svneočekivanog odlaska?

– Neočekivanog odlaska. Ha. No, to stezbilja lijepo rekli. Ja sam posljednji od svih mojihprijatelja koji je još uvijek sa svojom prvom suprugom.

– Doista?– Da, zar joj to ništa ne govori?– Što na primjer? – Ne znam. Recimo da je još volim? – A još jevolite?– Naravno! I sad, zašto bi menapustila? Jesu li hormoni u pitanju?– Ne u njezinoj dobi. Ili bi to barem bilo neuobičajeno. No, o tome možemo razgovara

sljedeći put jer je naš termin pri kraju. – Sljedeći put? Mislite li da se javraćam ? Pa ja moram raditi. Ja sam prezaposlen. Mislio

sam da ćete saslušati moju stranu, ponuditi nekoliko savjeta pa ćemo se razići kao ljudi. – Shvaćam. Wes, evo vam jedan moj savjet. Pretpostavljam da ste došli spasiti svoj br



19

zar ne?– Da.– Dobro, ukoliko mislite da možete spasiti svoj brak bez moje pomoći ili pomoći mojih

kolega, u redu. No, govorim vam iz iskustva, vaše viđenje vašeg braka nije nepristrano.biste morali moći sagledati stvari onako kako ih Les vidi pa tek onda možete poče

popravljati stvar. A za to je potrebno vremena.Razmislio sam na trenutak o onome što mi je rekla i zaključio da je to totalna bedastoća

Stopostotno sranje.– Slušajte, ja je ne tučem. Nikada nisam ganjao druge... barem ne pretjerano. Živi

lijepoj kući. Nikada nije morala raditi. Vozi dobar auto. Vodim je u Vegas jednom godišnje.li ona poludjela?

– Ne znam. Je li?Ta žena, ta terapeutkinja već me izmoždila. – Slušajte, ja sam je oženio, zar ne? Ostao sam s njom, zar ne? Što još dovraga želi

mene?– Trebat će nam vremena, Wes, da to otkrijemo. To zahtijeva određeno vrijeme. Ma

promjene mogu puno doprinijeti. A zanimljivo je da ste Zeusa izabrali za svog avatara.– A zašto? – Što je dovraga avatar? – Zato jer je to grčki bog poznat po brojnim aferama. Lažljivi ženskar. Znao sam ja da će ona mene ugurati u ladicu u koju želi. U zamku. Sv

volja da se borim isparila je iz mene kao da mi je netko probušio moj mali crveni baloKučka je u pravu. Ja pojma nemam što Les želi od mene, a da joj već nisam dao.

– Dobro. Vidimo se u mojem terminu, kad god bio.



20

Tr eće poglavlje LES U UREDU DOKTORA KATZA

vo me u uredu doktora Katza, počinje treća runda. Posve sam sigurna da je sve ogubitak vremena i novca. Jedino neprestano prožvakavam priču o tome što je bilnajhrabrije i najpametnije što sam ikad napravila. Niti armija zaduženih za mentalnzdravlje ne bi me uspjela uvjeriti da sam napravila nešto loše kad sam otišla o

Wesa.– Gdje želite početi? – pita. – Prošli put smo stali na tome da ste mi htjeli ispričati o

onom plesu u vašem klubu? Barbike? – Može – rekla sam – Okej, čekali smo taj proljetni ples u našem klubu. Moja divn

prijateljica Tessa tek nas je napustila prije nekoliko mjeseci. Još uvijek mi je stravičnedostajala. Skupa smo odgajale djecu, shvaćate? Tessa, ja i druge bivše žene svih muškaraca za našim stolom.

– Je li naglo umrla?– Da. Kad je otkrila da ima rak pluća, već je bio u četvrtoj fazi. A zapravo nije im

nikakvih simptoma osim nekog glupog malog kašlja kojeg se nije mogla riješiti nekolitjedana. Mislila je da ima neku alergiju . Možete li zamisliti taj užas? Samo se srušila, odveli s je u bolnicu i za deset dana bila je mrtva. Možete li vi to zamisliti? Bio je to neviđen, stravišok za sve nas.

– Sigurno.– Nemam niti jednu fotografiju s dječjih rođendana ili zabava za Dannezavisnosti a da

Tessa i njezina djeca nisu u središtu te slike. Bile smo veoma bliske. – Možda to ne bih trebao reći...

– Ne, ne, samo slobodno recite što god želite! – Samo sam htio reći da je iznenadna smrt veoma teška za one koji su ostali, no još puno gore mjesecima promatrati one koje volite kako polako umiru. Pogotovo ako imajubolove.

– Potpuno se slažem. Jadna Tessa nije imala ni prilike da ima bolove, sve se dogodtako brzo. Imala je tu neku vrstu raka malih stanica, veoma agresivnu. Mogu v am reći da jenjezina smrt za mene bila neka vrsta alarma.

Katz je sjedio i udarao gumicom na olovci po svojem papiru i čekao da mu ponudi



21

svoje otkriće za njegove zapise. – Uglavnom, bili smo na tom plesu. Paolo, Tessin muž, bio je s novom ženom. Paolue

trebalo čitavih dva mjeseca da se oženi svojom osobnom trenericom Lisette, koja ima možda još nema trideset godina.

– Ta vas je razlika u godinama doista pogodila, zar ne?

Doktor Harrison Katz počeo je kod mene brzo gubiti svoje poene. – Da, u pravu ste. No, ne smeta meni samo ta razlika u godinama, doktore Katz. Paolov

neočekivano brzi novi brak samo je još jedan znak. – Znak? Znak čega? – Doista? Ne razumijete? Pa da se žene brzo preboli i još brže zamijeni. Mi sm

zamjenjiva vrsta.– Vi u to doista vjerujete? – Ide mu u prilog što mu je izraz lica barem nakratko bio

pomalo nepovjerljiv.– Da, vjerujem. Dokaza ima na svakom koraku. Muškarci nas istroše, potom pokopaju

ponude razvod, a onda naprosto nađu novu da im bude majka. – Nastavite...– I tako, sjedim ja i gledam te nove žene s tim njihovim umjetnim cicama, sa salons

izglačanom kosom poput Jennifer Aniston i savršeno oblikovanim nadlakticama popMichelle Obame i pomislim da sam ja tu prije kao njihova guvernanta nego dio domjenka.Sve su imale na sebi one pripijene kratke haljine od širokih elastičnih traka i platforme tankim potpeticama, krupan, upadljiv nakit, bile su umjetno preplanule. Ja sam izgledalapristojno za svoju dob, imala sam lijepu haljinu, bisere, niske salonke. Tijekom noći shvatilasam da one neprestano brbljaju jedna s drugom, a kad su se obraćale meni mijenjale su tokao da pokušavaju biti pristojne sa svojom bakom. U tom trenutku pala mi je na pamnevjerojatna spoznaja.

– A to je?– Da mi se ne da biti tamo s njima. Doista mi se to nije dalo . Još gore. Ja tamo nisam

pripadala . Iznenada, bilo mi je svejedno. Wesovi prijatelji odreda su bili oženjeni ženama kobi im mogle biti kćerke. Nisam željela provesti svaki praznik, svoje vikende do kraja životdruštvu barbika. Ti su muškarci bili Wesovi najstariji prijatelji, a njihovebivše žene bile sumoje prijateljice. Te bezlične mlade žene nikad ne bi mogle postati moje prijateljice. Štovi ja ih nikad ne bih ni poželjela za prijateljice.

– Hmmmm...– Što, hmmm? Slušajte, svaki put kad bih pogledala u te muškarce i pomislila koliko

povrijedili svoje obitelji, stvarno bih se razbjesnila. I znate što? Oni su povrijedili i mene! – Kako to mislite?– Doista? Trebam vam odgovoriti? Slušajte, njihova razmaženost, potreba da si ugode,

oduzela mi je priliku da budem sa svojim bliskim prijateljicama, osim dakako u slučaju PaoNeće više biti naših subota. Sve je to iza nas! Finito! Od tog trenutka sva vjenčanja, s



23

Mora da sam se osmjehnula jer sam vidjela da se i doktor Katz osmjehuje kad sam dignulaglavu.

– Što sve radite s njom? – Ma sve moguće! Pravimo kolače, čitamo slikovnice, maskiramo se... Znate već, igra

se jednostavnih igara poput skrivača, a ponekad bojamo ili pravimo figurice od gline, ne

male životinje. Toliko mi je žao moje kćerke. – A zašto? – Jer toliko toga propušta! Što god ja njoj govorila, ne mogu joj otvoriti oči da spoz

koliko je sreće u tome što ima svoju djevojčicu koju može voljeti. Čini mi se da ona to razumije, osim onog najosnovnijeg. Hoću reći, djecu ne shvaća. Znam ja da ona voli Hollyona je njezina krv, no čini mi se da je vidi kao teret koji radije ne bi imala, nek mi Boprosti. Ona bi trebala sjediti u ovoj stolici, ne ja.

– Shvaćam. A Hollyn otac? – On je nestao u vidu lastinog repa. A mislila sam da je divan dečko – tu se vidi koliko

sam pametna. Zvao se Brad. Divno se odijevao i bio je veoma ljubazan prema meni. Tko znašto se događa između ušiju mladih ljudi danas? U moje vrijeme organiziralo bi se vjenčannabrzaka, poslije možda i razvod, no dijete bi barem imalo očevo prezime i šansu da ima oroditelja.

– Mislite li da je to bolje?– Da! Jer bi onda možda, samo možda, skupa pogledali istini u oči i našli hrabrosti da

izdignu iznad svega. Treba li djetetu otac? Mislite li da će imati problema s osjećajemodbačenosti kad naraste? Osim toga, zašto bi se taj momak izvukao bez ogrebotine? Ne plaalimentaciju? Uopće nije zainteresiran da viđa svoje dijete? Pitam se, doktore Katz, ne misl

li da je moralno nedopustivo donijeti dij ete na ovaj svijet i otići kao mačak u veljači? – Osobno se slažem s vama, no profesionalno nisam u poziciji da izražavam svomišljenje.

Za nekoga tko ne bi smio imati svoje mišljenje, često ga pokazuje. Po mom mišljenju. – U redu. Gledajte, znam da je z a Charlotte teško to samohrano roditeljstvo. Još je uvije

ljuta na Hollynog oca i vjerojatno će uvijek i biti, ali slušajte! Ta je grozna, neodgovorna vurodila tom prelijepom, toplom djevojčicom, pametnom kao sunce! Meni se naprosto čini dbi Charlot te u njoj itekako uživala da se više bavi s Holly. Beskrajno više. A bojimsljedećeg. Uskoro će Holly shvatiti da bi Charlotte radije bila bilo gdje i bilo s kim neg

njom. A to će loše završiti. Cijeli svoj život pokušavat će udovoljiti majci kojoj se ne mudovoljiti i tražiti oca kojeg nema. Činilo mi se da čujem kako mu mozak otkucava mantru: i zato ću ja uvijek zarađiva

Disfunkcionalni odnosi plaćaju za bogatu rasvjetu njegovog penthousea. – Hmmm. Jeste li zato otišli od kuće, u Charleston? Da biste je prisilili da postane

odgovorna?– Možda, na jednom nivou, no zapravo sam otišla u Charleston, odakle sam, da bi

razmišljala. I pomogla mome bratu Harlanu.



24

– Razumijem. Recite mi nešto o vašem bratu. Je li bolestan? – Nipošto. On je uvaženi prof esor, predaje talijansku renesansu po cijelom svijetu, on je

predstojnik odsjeka Povijesti umjetnosti na fakultetu College of Charleston.– Razumijem. Je li mlađi ili stariji? – Stariji, ali svega nekoliko godina. U svakom slučaju, jednu grupu studenata vodio je u

Rim preko ljeta pa mu je netko trebao paziti na psa. I kuću. – Aha, znači njegov odlazak u Rim poklopio se s vašim odlaskom iz Atlante? – Da, no to nije važno. Mogla sam ja kad god sam htjela otići Harlanu. Mi smo u sjajn

odnosima.– Pričajte mi o tome. Je li on važan član vaše obitelji? Hoću reći, je li blizak s vaš

mužem i djecom? – Jedva da se znaju. Wes je užasni homofob i nikad nije dopuštao da Harlan i Leona

dođu k nama. Leonard je bio desetljećima Harlanov partner. Kad je umro – bio je puno stariji– ostavio je Harlanu predivnu kuću u starom dijelu Charlestona.

– Je li Leonard umro od... AIDS-a?– Ne, hvala. Leonard, koji je bio oličenje zdravlja u svakom smislu, dobio je jaki srč

udar dok je trčao maraton u Charlestonu. Bio je maratonac. Zašto ste odmah pretpostavili d je Leonard umro baš od AIDS-a?

– U pravu ste. To je neoprezna pretpostavka. Ispričavam se. Samo sam na trenutapovezao da mora da ih Wes nije želio u kući jer je možda bio HIV pozitivan. Mnogi pristojneupućeni ljudi misle da se AIDS može prenositi zrakom.

– U pravu ste. Nisam se uvrijedila, no upravo otvaramo još jednu pukotinu na fasamojeg braka. Wes naprosto bez ikakvog razloga mrzi homoseksualce. Moj jedini brat jeslučajno gej. Wes ga mrzi.

Terapeut je zašutio. Konačno. Ja sam nastavila. – Eto... Vidite da je nemoguće slijepo obožavati mojeg muža. – Mislite li da je to ono što on očekuje? Slijepo obožavanje? – Gledajte, doktore Katz. Ne, to nije ono što onočekuje , već je to ono što onvidi kad

pogleda svoje prijatelje.– Razumijem.– Doista? Pa drago mi je da barem vi razumijete, jer ja to ne mogu razumjeti. Hoću re

Wesovi prijatelji su uspješni, prilično inteligentni muškarci. Što im je? Zardoista misle da jesve to ulagivanje tih barbika iskreno?– Možda im je svejedno.– Možda ste u pravu. Možda im je svejedno. – Kakva je to izjava! – Kako vam se ovo čini?

Možda praveći se da smo zaljubljeni doista počinjemo vjerovati da smo zaljubljeni. – Doista? Vi u to vjerujete?– Nisam ja više sigurna ni u što. Možda je ljubav kalkulirani rizik.



25

– Kako mislite?– Možda se predbilježimo za krstarenje koje će trajati cijeli život? Možda je od počet

osuđeno na neuspjeh i nema toga što mi u vezi s tim možemo učiniti. – Što, zaboga, želite reći? Mora da moj dražesni doktor Katz ima stalnu poslugu u kući.

– Gledajte, kad se muž ujutro sprema na posao, njegova žena je još uvijek umorna osuđa koje je spremala do ponoći i tako i izgleda. No, u šest ujutro eto ti nje u kuhinji i pramu jaja kuhana točno tri minute i blago preprženi integralni tost.

– Žene i majke uglavnom rade svojima doručak osim kad su bolesne. Zar ne? – Šta? Obavezna jaja ? Ma dajte, molim vas! Djeca su otišla od kuće, a muškarac si mo

skuhati jaja jednako dobro kao žena. Ali nije stvar u tome i nije to ono što sam vam htjelareći. Svjesno ili ne, on gotovo pa izbjegava ženi pogledati u oči jer je uplašen godinama k vidi na njezinu podbulom licu bez make upa i mrzi razmišljati o tome da bi se uskoro mogasam od sebe srušiti mrtav.

– GospođoCarter, niste li malo prestrogi?– Ne! Nipošto. A kad dođe u ured, tamo sjedi tajnica ili kolegica ili članica uprave, k

je upravo bila na frizuri i sva se dotjerala i miriši po nekom suptilnom parfemu prihvatljivoza radni okoliš, nešto što nije upadljivo zavodljivo. Pa ipak, to je zamka. On je namirkomplimentira; ona se smiješi kao nevinašce, čak i kad je najgora kurvanjska spletkariczahvali se. Sramežljivo. Ili toliko sramežljivo koliko joj to uspijeva.

– Okej, slika mi je nešto jasnija. – Ma ne znate vi ni pola. U njegovoj glavi afera je već krenula i traje. Jedva se uspij

kontrolirati da na nju ne misli i danju i noću, a što je najsmješnije, on misli da je ta živahafera njegova ideja. Ono Što on ne zna jest da je ona dosad već zapamtila njegove najdrarestorane, filmove, glazbu, sportske klubove i imena i dob njegove žene i sve njegove djeOna zna da je mali Johnny razredni klaun, ali i odličan učenik, a mala Lulu samo nosi lboju i želi postati balerina kad naraste.

– Pa kako to ona sve zna?– Jer je obavila sva istraživanja, ankete i sve potrebne predradnje. Prešla je tridese

Njezini su izgledi da uhvati bogatog muža više manje isparili i neće još dugo moći računati svoj izgled. Ona pažljivo bira metu jer zna da odabranik može pola onoga što ima ostavitibivšoj ženi – što eliminira onaj mrvičak grižnje savjesti ako ga je imala – a kako je još uvijek

dovoljno mlad, zaradit će još da joj omogući bolji život nego što bi ikad imala sama. Odobro zna kad najmlađe dijete odlazi na fakultet jer tako može minimalizirati traumunjegova razvoda. To valjda znate, žene još uvijek zarađuju sedamdeset posto manje u odnona zaradu muškarca.

– Svjestan sam toga. Nastavite tim putem. No, kamo ovo vodi?– Vodi u najrazličitije scenarije, ali u svakom od njih pojavljuje se krevet.– A vama se to čini... što? Užasno?



26

– Nekad mi se doista činilo da mogu razmišljati samo o tome koliko je to strašno isvom tom užasnom laganju i prijevari. No, sad mi se čini da nam sve te žene možda čiuslu gu! Dobro, ne u svakom slučaju, ali razmislite. Kad bih ja dobila samo pola od svega imamo na svoj tekući račun, imala bih puno veći budžet na raspolaganju nego u cijelom svoudanom životu! Jesam li vam spomenula da sam slučajno naišla na izvod s našeg zajedničktekućeg računa koji je deset puta veći nego što sam mislila?

– Ne, niste.– E pa jesam, naletjela sam. Bit ću veoma bogata žena ukoliko se razvedem od Wes

Možda je život doista kao iz one pjesme Beach Boysa – dvije cure za svakog dečka. – Znači li to da vam je novac veoma važan? – Kakvo je to pitanje? Naravno da jest! Novac vam daje slobodu da odlučite o svemu

životu. Da birate. Mogla bih živjeti gdje god poželim. Mogla bih provoditi svoje vrijeupravo onako kako želim. I ne bih se morala nikome opravdavati.

– Mislite li da se morate opravdavati mužu?

– Ha! Dobri ste! Doktore Katz, moj suprug misli da on upravlja svime, uključujući gću ja napuniti auto benzinom i kojim ću putem do tamo doći. Ako zatražim od njega stotindolara više od onoga čime mjesečno vodim domaćinstvo, traži objašnjenje. Možete li vizamisliti? Poslije svih tih godina? Znate li vi koliko me demoralizira što tako živim? A piton mene što mislim kad naručuje nove palice za golf?Palice rađene po mjeri ? Što mislite?

– Hmmm. A obećanje? Znate na što mislim, onaj dio ‘dok nas smrt ne rastavi ’? – Mislim da se to našlo u bračnim zavjetima u vrijeme kad su muškarci umirali

šezdesetoj i nisu imali problem sa šlicem. – To je duhovito, gospođo Carter. Oboje smo dobro znali da su problemi sa šlicom osnova njegovog biznisa. Pa nije proš

niti tjedan dana otkad je ona jadna gospođa – kako se zvala? – Del Mastro – da, upravo tako – gotovo podivljala u njegovu lobiju jer joj se muž ponaša besramno?

– Hvala vam. Ponekad mi uspije napraviti štos. No, Wes misli da imam glup smisao zhumor.

– Hmmm – nešto je zabilježio – Mislite li da i vaš suprug ima problema sa šlicem? – Nemam čvrstih dokaza, no mislim da Wes nije imun na ono što se događa. – Znači li to da vam je vjernost danas manje važna nego što je bila, recimo, prije des

godina?– Ne znam kako da vam na to odgovorim, ali rekla bih da su me recentni događa

ponukali da o vjernosti razmišljam drugačije. – Nastavite.– Pa vjernost znači da ste uz nekoga, da ste mu podrška, zar ne? Nije li u braku nužn

razmišljati o potrebama oboje supružnika? – Recite vi meni.Ovaj doktor Katz najednom je postao gotovo nepodnošljiv.



27

– Pa ja sam uvijek mislila da se brak jednako odnosi i na jednog i drugog partnera,uzima u obzir snove i potrebe oboje. Barem ja tako mislim.

– Molim vas, ispravite me ako griješim, znači li to da je egalitarizam nešto što vaš suprne može pojmiti?

Egalitarizam! Touche, doktore Katz! Perfektan izbor riječi, govno jedno arogantno .

– Svjetlosne godine udaljen – rekla sam pristojno. Nisam ja uzalud godinama rješavalkrižaljke u The New York Timesu. – No, sve vam ovo govorim da bih vam demonstrirala kakomlađe žene kalkuliraju u ljubavi, a starije žene poput mene sveukupnom financijskom vrijednošću.

– Naše je vrijeme isteklo, gospođo Carter, no želio bih vam ponuditi nešto o čemmožete razmišljati do našeg sljedećeg susreta.

– Odlično. – Mislite li možda da su smrt vaše prijateljice i razvodi svih ostalih prijateljica spojen

nezgodom u Edinburghu uzrokovali vaše emocionalno udaljavanje, kao pokušaj da samu seb

zaštitite? Moram priznati da mi nikad nije palo na pamet da bi to mogao biti razlog zbog kojeg

sam ostavila Wesa. Paperjasti veo konfuzije doplutao je do mene iz pakla i tiho me prekrio.



28

Četvrto poglavlje WES KOD DOKTORICE SANDERS

ože! Zar nema ni djecu, muža, bilo koga? Gdje su fotografije? Na policama neničega osim knjiga o psihoanalizi, a na zidovima su samo fotografije neke plažMožda ovaj ured dijeli s opsesivno urednom osobom. Ili ne želi da saznam bilo š

o njezinu životu. Ha, vjerojatno je to to. Ova je ženska zakopčana do grla. Otišla u toalet i dok sam je čekao, pitao sam se koliko ćemo puta još razrađivati isto sranje prinego što prijeđemo na rješenja. No, ja sam takav – usm jeren na rješenja. A ova doktoricaSaunders? Pa jasno je da će me koštati manje što prije zaključimo ovaj slučaj. Ovo je sličodlasku advokatu, a bolje da i ne počinjem o onoj njihovoj usranoj baruštini najrazličitijpristojbi, biljega i honorara! No, moram reći, Bog nek me ubije istog trena ako lažem, ženima nevjerojatne noge.

Vratila se u ured i sjela preko puta mene.– Hvala što ste čekali. – Nema problema.Čak se i nasmijala, bez obzira što je to bio najmanji smiješak koji se ikad pojavio na l

sante leda.– Dakle, Wes, posljednji put kad smo se vidjeli pričali smo o tome kako stvari sto

između vas i vaše žene. Rekli ste da niste nikad previše jurili za drugima.– Ma dajte, molim vas, zar sam doista to rekao?– Da, to su vaše riječi. Mislim da je najbolje da nastavimo tamo gdje smo stali. Mislite li

da se vaša žena osjeća ugrožena zbog svih tih mladih supruga? Ili, mislite li da je brine biste vi eventualno mogli otići?

– Hm, Les se ne osjeća ugrožena, baš nikada. Nekad se znala brinuti što ću ja reći.Izgleda li dobro? Je li večera bila dobra? Jesam li zadovoljan? Treba li mi nešto? No, odana? Čini se kao da nema niti jednu brigu na svijetu.

– Znači, njezin stav se umnogome promijenio? – Umnogome promijenjen stav. Mogli bismo to baš tako reći. – Shvaćam. A kako biste ga opisali? Je li, recimo, neprijateljski? – Neprijateljski? Les? Nema kod nje baš nigdje ničeg neprijateljskog.



29

– A kako biste onda vi opisali njezino ponašanje? – Za to postoji točna riječ, na vrh mi je jezika – čekajte minutu rezolutnost! To je ona.

Rezolutna!– Okej. I kako se to manifestira?Duboko sam udahnuo i izdahnuo – Kaže da joj ne pada na pamet da provodi svak

vikend do kraja života s grupom žena koje ne želi dobro upoznati i koje ne žele nju. Govornovim ženama mojih prijatelja. Trebala bi ipak biti obazrivija.– Svih vaših prijatelja ?– Pa da. Jedan od njih je udovac, ali i on se ponovno oženio. Svojom instruktoricom. – O, Bože. Jeste li to zamjerili svojoj ženi? Ako pretpostavimo da su sve te žene pu

mlađe od nje, je li vam jasno koliko je njoj, vjerojatno, sve to nelagodno?– Ne! Da stvarno voli svog muža, ona bi to prešutjela. Uvijek je prije prešućivala. Što

najednom toliko promijenilo?– Wes, mogu li vam postaviti nekoliko pitanja?– Pa zato sam tu.– Ne, zapravo niste. No, da bismo stvari ubrzali, potrebno mi je nekoliko činjenica. Po

broj jedan, vi ste ozbiljan golfer, je li tako?– Najozbiljniji! Već dvadeset osam godina s istim dečkima igram golf! Kad nam vrije

dopusti, dakako.– Koliko rupa vi i vaši dečki prijeđete svaki vikend? – Negdje između trideset i šest i sedamdeset i dvije. – A koliko vam treba vremena da odigrate samo osamnaest rupa?

– Negdje četiri sata, ukoliko oni ispred nas znaju što rade. – Nakon osamnaest rupa, što onda radite? Idete na ručak? – Naravno! A nakon toga ponovno na teren. I odigramo još osamnaest rupa. Zašto? – Baš mi je palo na pamet; ako radite cijeli tjedan i ponekad još navečer izađete, a

putujete zbog posla, vaša žena često ostaje sama, je li tako? Meni se čini da vi provodite više vremena na poslu i golf terenu nego kod kuće ili u njezinom društvu? Što se vama čini?

– Jane, slušajte me, Les voli biti sama. Ona voli otići do bivših žena, gledati s njima oženske filmove, ići u kupovinu ili ostati kod kuće s našom unučicom... ima ona svoje intere A ja imam svoje. A i vodim je u klub svaki vikend i, kao što sam vam rekao prošli tjeda Vegas idemo barem jednom godišnje. Ponekad idemo na Bahame. Razumijete, čovjponekad voli promjenu.

– Voli li ona Las Vegas?– Ne znam. Naravno da voli, zar ne? Zašto ne bi voljela? Doktorica Jane Saunders, Ledena kraljica Atlante, gledala je u mene kao da sam

progovorio govnarski umjesto engleski. Što mi to želi poručiti? – Mislim da smo spremni za zajedničku seansu, Wes.



30

– Meni je to super – rekao sam.Iskreno, nisam primijetio ni centimetar pomaka. Platit ću još jedan sat i što onda

Ionako sam već počeo gubiti interes za čitav taj rebus.



31

Drugi dio: Kako je do ovog došlo



32

Peto poglavljeLES: ATLANTA, U TRAVNJU 2012.

ivoti svih nas počeli su se raspetljavati 31. prosinca prošle godine, kad je Harsmeteno najavio da napušta Danette, i to na proslavi Nove godine u nagužvanomPiedmont Driving Klubu, toj uzoritoj instituciji od drvenih oplata i kamena, snajveličanstvenijom balskom dvoranom u gradu. U posljednje vrijeme postala je

pozornica za prevelik broj događaja koji su prijetili da nam promijene živote. Nije to bilo pput da je Danette posumnjala da je Harold vara, rekla bih, no nije ni naslućivala da bi ovmoglo biti ozbiljno. Oboje su bili pomalo pijani. Možda smo bili svi. Dobro, možda samo pijani. Bilo je kasno; u klubu smo bili od osam sati, pili smo šampanjac. Uz oprave, na glasmo stavile tijare od perja, a dečki u smokinzima nabili su si one cilindre sa šljokicama. Kao svake Nove godine, donosili smo glupave odluke kojih se kasnije nitko nije držao i tiho pitali što nam nosi sljedeća godina, moleći se za neka svoja privatna čuda. Dobro zdravlBolje zdravlje. Vjenčanje za ovo dijete, dobar posao za ono. Ta vjera u bolje sutrauprogramirana je u naše psihe – to da bi nova godina mogla donijeti nešto monumentalno ifantastično, što će našu sreću dignuti u nikad dosegnute visine. Nova godina je prilika za nopočetak. Možda, doista samo možda, postoji i mala šansa da bi mir na zemlji mogao potrajačitav jedan dan.

Orkestar je svirao i mi smo plesali i plesali, no tako mi Gospoda, samo sam čekala da otkuca ponoć i da se nakon petnaest minuta mogu otputiti kući i skinuti visoke pete. Štiklod crnog satena za koje sam mislila da mi savršeno ističu noge pretvorile su se u komore mučenje. Nažuljana stopala bila su mi prioritet u mislima sve do neočekivanog udarca. Onšto se dogodilo sljedeće, bilo je posljednje što sam očekivala.

Bilo je otpri like četvrt do dvanaest. Sjedili smo sa šest članova kluba koje jedva da smpoznavali; jedan veoma stari par – bili veoma dragi – i dva poslovnjaka sa svojim mladim

barbikama. Paolo je ostao kod kuće, još je bio u žalosti i rekao nam je da mu nije do slavlja,bilo kakvog. Nismo mu to zamjerili, no baš zato što nije bio s nama, Tessa mi je luđačnedostajala. Sjećam se da sam pomislila: barem mi je Danette ostala.

Haroldov mobitel je neprestano vibrirao – mobiteli su strogo zabranjeni u klubu. Nekad je bio jedan od onih ljudi koji se slijepo drže pravila i etikete. A u posljednje vrijeme? Bedaklupsko pravilo nije sprečavalo Harolda da neprestano vadi svoj telefon i gleda u njega. Netmu je kao lud slao poruke i Danette je postala sumnjičava; gledala je u mene i preokretalaočima. Sljedeći put kad se zatresao, zgrabila mu ga je iz ruke. Harold ga se pokušao ponov



33

dočepati, no ona ga je preko stola poslala k meni. Prije nego što ga je Wes zgrabio iz moruke, uspjela sam pročitati dio poruke koji se odnosio na Haroldov jezik i njezino međunožjBila sam šokirana. Wes je pocrvenio kao cikla kad je to pročitao. Gotovo nagonski, počeoznojiti, a mobitel je prebacio Haroldu. No, Danette ga je ščepala i pročitala poruku. Nnjezinom licu pojavio se izra z iskrene strave. Ne znam zašto je baš taj trenutak odabrala daide braniti svoju čast. Morala je znati da će to postationaj trenutak u povijesti kluba o kojemse najviše pričalo i pretjerivalo – barem za 2011. i zašto nekoga napasti – pogotovo vlastitogmuža – na javnom mjestu kad u srcu znaš da bi to moglo postati gadno?

No, popila je upravo toliko šampanjca da je pomislila da može riskirati s drskim ukorokoji će onda možda zauvijek zaustaviti ludost u kojoj se u tom trenutku našao njezin muž.

– Znaš, Harolde – rekla je dovoljno glasno da je svi možemo čuti – ne možeš imati imene i tu tvoju fufu. Morat ćeš izabrati.

Harold je pročistio glas, a svi smo to u tom trenutku osjetili kao nagovještaj propasti. – Ovdje? Sada? – pitao je.

– Da. Upravo tu i upravo sada.Nije ni zatreptao, samo je rekao – Wes? Možeš li odvesti Danette kući? Moram ići, netk

me čeka. Nisam mogla vjerovati. Nitko od nas. No, Harold je ustao i otišao upravo u trenutku ka

je orkestar zasvirao ponoćnu, novogodišnju baladu Auld Lang Sy ne. Danette je briznula usuze. Wes se preselio na stolac do njezinog i pružio joj svoju savršeno izglačanu lanenmaramicu, demostrirajući savršene manire južnjačkog gentlemana.

– Dođi, dušo – rekao joj je – Les i ja ćemo te odvesti kući. Bilo je dosta tr enutaka u kojima sam poželjela ubiti svog muža. Ovo nije bio jedan o

njih. Wes je sjajan kad pravilno prepozna trenutak u kojem se to od njega traži. Te iste noći, možda čak u istom trenutku, negdje na drugom kraju grada, u

romantičnom restoranu, mladi liječnik u usponu, Shawn Nicholls, stavio je prsten dijamantom od dva karata na prst jedinog djeteta Danette i Harolda, Molly, i zatražio da mpostane žena. Kad je Shawn doveo Molly kući, zatekli su Lesa i mene za kuhinjskim stoloNikad u cijelom svom životu nisam vidjela Molly sretniju, a njezin dečko, Shawn, naprostoblistao. Čak nije ni primijetila da joj se majka raspada.

– Mama, moram ti reći nešto predivno. Gdje je tata? – Tata, nije tu. Reci samo meni.

– Gospođo Stovall, ja sam o ovome zapravo trebao popričati s vama i vašim mužem vprije... – rekao je Shawn.

– Nešto se dogodilo? – pitala je Molly – Što se dogodilo? Zašto tata nije tu? – Tata i ja smo se malo posvađali, to je sve! – namjestila si je osmijeh na lice – A sad mi

reci! Što se događa? Kad je čula predivne vijesti, Danette, snažnija i bolje posložena od njezinog glup

muža Harolda, otvorila je šampanjac i počela puniti čaše.



34

– Neće nama Harold sve upropastiti! – prišapnula mi je Danette i obrisala oči. – Tako sam sretna, dušo! – zagrlila je Molly snažno i okrenula se Shawnu – Čekali smo

čitav život da se pojavi tako divan mladi čovjek! Dobrodošao u obitelj – ma kakva ona bila.Svi smo se malo nasmijali, a onda je i njega zagrlila. Sreća je prekrila njezinu tug

optimizam je usposta vio ravnotežu te večeri.

– Daj mi da dobro pogledam taj prsten! – rekla sam.To je bio prvi od čitave serije važnih trenutaka koje će Harold propustiti. A to je bio

trenutak kad je Danette odlučila da za Harolda više nema mjesta u njezinu nježnom srcu. K joj se udaje i to je jedino važno u bližoj budućnosti.

Spomenuta Mala Fufa, ispostavilo se, upravo je Cornelia Street, prsata, ritridesetčetverogodišnja asistentica direktora Kadrovske službe u Haroldovom odvjetničkouredu. Cornelia, koja je do tada sudjelovala i izgubila na svim audicijama za sve realityje kojisu se ikad pojavili s ove strane granice države Georgia, bila je, da tako kažemo, veoambiciozna i rasipna sa svojim čarima. (Čitaj: egzibicionistkinja, skorojevićka, kurvet

svjetske klase).Danette je Haroldu uzvratila pravom mjerom, i više od toga. Ona stara ‘Nema ni u paktakve srdžbe kao u prezrene žene’ savršeno opisuje Danette, ali je u svemu ostala prava dam

Harold je nabrzinu oženio Corneliju upravo na Valentinovo, točno četiri noći prijzaručničkog domjenka njegove kćeri, također u klubu. Na zaručničkoj večeri imali smpriliku upoznati i Lisette, tridesetjednogodišnju Paolovu osobnu trenericu. Povraćalo mi sHa, pomislila sam, trebalo mu je samo par mjeseci da nađe zamjenu.

Molly, jadno dijete, nije imala pojma da joj se otac Harold ponovno oženio. A ni bilo tdrugi. Molly je s pravom bila užasnuta, jedva se uspijevala sabrati dok je šetala između gos

i glasno propitivala one koji su je htjeli saslušati: kad će joj otac prestati uništavati život. Asam zapitala Wesa je li Cornelia svjesna da j jedva deset godina starija od Molly.Doista, kada, pomislila sam.Činilo mi se da nedostatak ukusa i osjećaja za pravi trenutak postaju sve gori; ostala

još samo dva Wesova prijatelja koji se nisu poput ostalih kroz godine prebacili na sunčanstranu ulice, tamo gdje su nadlaktice čvršće.

Još u siječnju Danette je odlučila dramatično promijeniti svoj život. Umjesto da preklinHarolda da razmisli, kao što je Wes predviđao, predložila mu je da se tornja iz njezino veličanstvenog kolonijalnog zdanja u kvartu Buckhead i preseli kod svoje Jezebele u skrom

stančić u sklopu stambenog kompleksa Allure u Brookwoodu, na cesti Peachtree Valley. Tou industrijskom dijelu grada, hvala na pitanju. I da, kakvog li imena za stambeni kompleks, Allure. Harold je bio toliko obuzet fufom da nije imao nimalo srama. Lebdio je poletno kaonikad prije i nije se mogao dovoljno brzo spakirati i krenuti.

Riješio sam se Danetteinog gnjeva! Nek se time bave moji advokati! Samo želim bitislobodan! Slobodan! Uzmi sve! Dajte joj sve što traži! Glavno da sam je se riješio! Cornelia!Ljubavi moja !

Dakako, nisam ja njega nikad čula da izgovara upravo te riječi, ali vidjele su mu se



35

licu svaki pu t kad bismo se susreli u klubu za vrijeme kratkog pregovaračkog procesa u biciDanette oko podjele imovine. Želio je što brži razvod i nije pokazao nimalo pristojnosnimalo tuge. Za vrijeme večere Cornelijini gelirani nokti prelazili su po Haroldu uzdužpoprijeko, a njegova se ruka uspinjala po njezinu krilu do točke u kojoj sam očekivaintervenciju člana Etičke komisije koji kaže da je sad dosta. Lice mi je gorjelo, no Wespravio da ništa ne primjećuje. I što je bilo sljedeće: večerali smo s Paolom, a ovaj put nanjemu je visjela Lisette. O, Gospode, pomislila sam.

Dakako, nakon jedne ili svih tih večera, Wes i ja bismo se vratili kući i večer je bila kraja upropaštena. Barem za mene. Činilo se da Wesa nije briga što sam se tako uznemirizbog Haroldove ili Paolove sreće. Nije se pitao zašto. Samo mi je ponavljao da spavam i daprestanem baviti stvarima koje ne mogu promijeniti. Njemu je potreban san. Ujutro ranočeka ga golf teren. Prebacio bi se na bok, pljesuno me po bedru, okrenuo se na drugu stranu,ugasio svjetlo i za nekoliko minuta već je hrkao. A ja bih ostala ležati satima, tako mi činilo, razmišljajući je li Harold izgubio pamet ili je ja gubim.

Od prizora Cornelije s Haroldom postajala sam jednostavno bolesna. To mi je bilo goreod Paola i Lisette. Možda zato što Tessa nije više bila s nama.

Slušajte, teško da sam ja naivna. Gledala sam show Jerryja Springera. Znam ja da ljšaraju i da su šarali još od vremena Sodome i Gomore. Mnogi završe razvedeni, no niknisam ni pomis lila da bi se nešto tako bestidno i neugodno moglo dogoditi mojoj DanetteTelevizijski realityji su jedno, no Haroldovo ponašanje činilo se toliko prostačkimočajničkim. Cornelia je naprosto prostakuša. Tessa je barem pokojna. Nije bila primoragledati Paola kako luduje s gelom u kosi.

Večere s Haroldom i Cornelijom te Lisette i Paolom bile su mi neizdržive. Nedostajalemi moje prijateljice. Daj Bože da Tessa na nebu piše peticije dragom Bogu da Harold

možda i jadni Paolo, završe s nepopravljivom erektivnom disfunkcijom. A što je Danette radila petkom i subotom navečer? Je li sjedila sama kod kuće

tugaljivoj samtastoj kućnoj haljini, sklupčana na tugaljivom kauču, dok gleda tugaljivi filgutajući čistu votku, sve tužnija iz minute u minutu? Barem sam tako čula, Cornelia je rekla Lisette u ženskom toaletu, dok nisu znale da sam ja u susjednom odjeljku.

– Cure, Danette vam zapravo nije tužna i ne pije votku. Ona je sjajno! Kuću Buckheadu je stavila na prodaju, potom prodala za astronomsku sumu i kupila si prelijepu,stilsku kuću s početka dvadesetog stoljeća u povijesnom dijelu Oakhursta. Sretna jezadovoljna.

– Doista? – pitala je Lisette.– Pa baš mi je drago – dodala je Cornelia.– Cure , vi nemate pojma kakva je žena Danette. I kao njezina najbolja prijateljica v

trideset godina, zamolit ću vas pristojno da se prestanete javno njome baviti jer će ispasti dste sretne što ju je Harold ostavio, što je očito točno. No, te vrste razgovora vode se privatno

– Ali mi smo u toaletu – rekla je Lisette.– Javni toalet nije ispovjedaonica – odgovorila sam.



36

– Ali to nije javno mjesto, već dio privatnog kluba – rekla je Lisette.– Htjela sam reći da ne bismo trebale tračati tamo gdje nas netko može čuti – rekla joj je

Cornelia gledajući u pod. – Jer ne znaš tko je u drugom odjeljku? – Tessa se vjerojatno okreće u grobu – rekla sam i pogledala Lisette ravno u facu.

Lisette je glupa guska. Izašla sam iz ženskog toaleta i ostavila ih otvorenih gubiccrvene u licu. Pomislila sam, jedan nula za domaće, a guske neka samo gaču.

Rekla sam im istinu. Danette je po prvi puta u svom zrelom životu plivala u novcProdala je svu svoju srebrninu i počela skupljati zanimljive predmete od stakla. Svodizajnersku odjeću dala je u komisionsku prodaju i počela kupovati mladenačko-boemsketopove i džempere Anthropologie , koje je kombinirala sa svojim klasičnim damskimTalbots hlačama. Najednom je postala zanimljiva na neki nov način. Počela je nositi sjajnu kratkfrizuru i kupila prius. Ne smeta meni prius, nego je na moje veliko razočaranje odbijala svakudiskusiju o Haroldu i tračeve o Corneliji. Imala sam čitave trezore pune najrazličitijih kraso

o Corneliji o kojima sam joj kanila pričati. I Lisette! Osjećala sam se kao divovska mačkklupkom vune u grlu, a Danette mi je oduzela mogućnost da se toga riješim, baš kao Luconu loptu Charlieju Brownu. Odlučila je zadržati dostojanstvo. To me ubijalo.

– Ne mogu se ja baviti Haroldovim ponašanjem – govorila mi je – On je odrastao čovjek. Takve i slične stvari ponovila je najmanje tisuću puta, sve dok konačno nisam shvat

da trebam podržati njezinu odluku da je to sve skupa ne zanima, a svoju unutarnju seosktorokušu utopiti u rijeci Chattaboocbee.

U toj je pozi ostala poprilično dugo. Danette je bila Blažena kraljica, Diskretni duh, svedo trenutka kad je trebalo početi ozbiljno planirati vjenčanje njezine Molly. Promijenila

brzinu i prebacila sve razgovore na knjigu ‘Što da radim s onom malom kučkoCornelijom?’ U podnaslovu ‘I Lisette’. Jednog prekrasnog dana početkom travnja došla sam kod Danette, u njezinu novu kuću

sa zapakiranim ručkom iz puba Brick Store, našeg novog najdražeg mjesta. Danette je juvijek svijala gnijezdo za svoj novi život. Cvijeće je počelo cvasti u čitavom prednjem dvori nov e lijehe počele su poprimati oblik. Danette je puno toga napravila sama i, ako joj vjerovati, uživala je kad bi se zablatila u vrtu.

Ušla sam u kuću kroz otključana kuhinjska vrata i zatekla je kako ispire ogrombakreni lonac u sudoperu. Mogao si se o gledati u izglačanom metalu. Točnije, čovjek smogao ogledati u svom njezinom posuđu koje je visilo iznad otoka u sredini novouređenkuhinje. Isuviše uredne kuće čine me nervoznom. A Danette, sabrana kakva se predstavljaživjela je u kući koju se doslovno moglo koristiti za operacionu salu. Mora da je čišćenjkompenzirala neku drugu potrebu. Mene nije mogla zavarati. No, uza sve to, kod nje je biloprekrasno.

– Hej! Vani je predivno! Trebale bismo na piknik u park! – Spustila sam vrećicu na radnuplohu, skinula sunčane naočale i pokušala adaptirati oči na unutarnje svjetlo – Gospode!Kupamo se u suncu!



37

– Hej, i tebi! Daj mi pusu! – rekla je. Poslala sam joj poljubac, a ona mi ga je uzvratila – Što si nam donijela? Samo mi reci da imaju sira pimiento i umrijet ću kao sretna žena – Objesila je lonac iznad svoje glave. Treba reći i to da prije nego što se Danette razvela nik je u životu nisam vidjela da glanca lonce.

– Ovdje ima hrane za čitavu vojsku – Počela sam vaditi stvari. Imitirajući Rachel Ra

televizijsku kuharicu, nabrajala sam – Tu je pimiento sir s ljutim jalapeno papričicama kojćemo servirati s krostinima i ekstradjevičanskim maslinovim uljem, potom humus od suhoboba serviran s čipsom od tankog tijesta s ekstradjevičanskim maslinovim ul jem, potomsalata od mladog špinata i tanko narezane puretine s umakom od tahinija, limuna i meda ztebe i sicilijanskim kruhom muffaletta i ekstradjevičanskim maslinovim uljem i balsamicoza mene. O, da! Kolač brownie dijelit ćemo popola. Bez ekstradjevičanskog maslinovog uHahahaha.

Danette se zakikotala – Zločestoćo! Što? Bez juhe? – Ti se šališ?!

– Ma, šalim se. Jesi za čaj? – Otvorila je hladnjak i izvukla bokal s hladnim čajemlistićima mente i komadima limuna. – Obavezno. Mogla bih popiti cijeli bokal! Da nam stavim ručak na tanjure? – Divno.– Kad si već rekla divno, moram ti reći da tvojvrt izgleda zanosno.– Baš ti hvala! Imam novog momka koji kosi, plijevi i zalijeva – pedeset dolara tjedno!

Nevjerojatno, zar ne?– Pretpostavljam da si starom Billu u Buckheadu plaćala nešto više! – Ti se šališ! To je bila akcija Otmice novčanika. No, da budem fer, tamo sam im

zemljište od dvanaest tisuća kvadratnih metara, a tu jedva tisuću i pol. Znaš, upoznala sam tniže u ulici jednog tipa, on je pejzažni arhitekt, misli da bih stražnje dvorište mogla pretvoritu pravu oazu – postaviti novu ogradu, mali vodopad, možda vanjsko ognjište, definitivnzidani roštilj i dosta mjesta za sjedenje. On će mi napraviti grube skice da malo razmislimMislila sam da bismo tamo mogli održati probu vjenčanja ukoliko se slože Shawnovi roditel

– Zašto ne? Oni su iz Vermonta! Kako bi oni uopće iz te daljine mogli isplanirati probn vjenčanje za izbirljive južnjake? A sad mi reci tko je taj arhitekt? Solo?

– Zaboravi; kakve sam ja sreće, vjerojatno je gej. Briljantan, ali čudan. Čudak na negzotičan način. Ali, Leslie, što me briga, pa ne tražim ja muškarca. Ili tražim?

– Ako je pomalo otkačen, to ne znači da je gay i ti to dobro znaš. A svima nam potrebno o no nešto od čega sjajimo, zar ne?

– Ma molim te!Pogledala sam na stol na kojem smo ručale prošli tjedan, no sad je bio prekriven

uzorcima pozivnica za vjenčanje i bilješkama na post-it papirićima zalijepljenim na istrgnutestranice časopisa na kojima su bile slike torti, vjenčanica i hrane.

– Za ime Božje, šta tu svega nema!



38

– Pričekaj kad se tvoji budu ženili. Vidjet ćeš – Dodala mi je dva tanjura i počelaspremati sve svoje papire u veliku kartonsku kutiju – Molly ne zanima baš ništa u vezi s tim vjenčanjem osim njezine haljine. Ona je z.a.lj.u.b.lj.e.n.a. Da zna sve što ja znam...

– Amen, sestro – rekla sam, uzdahnula i počela odmotavati hranu – Moja djeca se nikadneće ženiti.

– Ma hoće, vidjet ćeš. Svaki lonac nađe poklopac. – Možda, ali nisam u niskom startu – Pogledale smo se i vidjela sam da je pomislila da

sam vjerojatno rekla istina. Tko bi oženio mladu ženu s malim djetetom u današnjem svijetuZa to je potreban doista poseban muškarac. A moj sin Bertie? Brak, obitelj, fiskalodgovornost za nj ega su u nekoj veoma dalekoj budućnosti. Ponekad mi svjetovni neuspjemoje djece donosi duboko razočaranje, no što bih dobila da to i kažem? Ništa, kažem vam Aposlutno ništa. Oni su se rodili ratoborni. Odavno smo mi prešli fazu uvjeravanjapreklinjanj a pa mi je život s molitvom na usnama jedino preostalo oružje. Dosada se nebnije iskazalo. No, barem smo u pristojnim odnosima, razgovaramo. Mnoge obitelji imajudjecu u centrima za odvikavanje ili u zatvoru ili uopće ne komuniciraju. Imam ja na čemu bizahvalna, pa ipak, nije li tužno kad roditelj mora biti zadovoljan jer je posve spustočekivanja? Prekrasne sam stvari zamišljala za njih.

A onda, kao da mi je Danette pročitala misli, rekla mi je – Moja je mama govorila dačovjek koji dovoljno dugo živi sve u životu vidi. To je točno, nije li? Isuse! Ovo izglpredivno. Umirem od gladi.

– Ne znam. Možda. Sjele smo i počele jesti. – Znaš što? – rekla sam punih ustiju – Još uvijek ne mogu shvatiti kako je Paolo moga

oženiti tu glupaču Lisette. Tessa se okreće u grobu. – Leslie, znaš da mrzim tračati. – Ma, spasi me! Mislila sam da si već od tog stava odustala. – Radim na tome. Najbrže što mogu. Je li grijeh ako ti priznam da doista ne bih želje

vidjeti Corneliju na vjenčanju? Ili tu Lisette, bezličnu glupaču koja nosi broj 34? – Tračanje nije grijeh. Pogotovo između nas dvije. I da znaš, već dugo čekam da kaž

tako nešto. – A što da radimo u vezi s ručkom i domjenkom za poklone prije vjenčanja? Da

pretvaramo da smo iz Kalifornije, da je negdje 1970.- ta, i svi smo tako otkačeni i sve nam je

ok?– Pa mogli bismo se svi uhvatiti u kolo i plesati vlakić ili bismo ih jednostavno mo

isključiti, naprosto ih ne pozoveš? Neće mi nedostajati i da ih nikad više ne vidim. – U savršenom svijetu otac bi svoju novu ženu fuficu ostavio doma – uzela je komad

pimiento sira i zaječala – Ovo bih mogla jesti dok mi ne pozli.– I ja. Dodaj mi humus, dušo. Hvala – stavila sam si veliku žlicu na komad pita kruha

Onda, je li vjenčanje osmog ili petnaestog rujna?



39

– Petn aestog. Rezervirala sam klub. Tamo će biti i sam obred vjenčanja. – Što? Ne u katedrali? – Znam, znam. Mučilo me to, no Molly me upozorila, i ona je u pravu, da bi nam

subotu od Sv. Filipa do kluba uz sav taj promet trebalo najmanje sat vremena.– Vjerojatno je u pravu. U zadnje vrijeme su očajne gužve.

– I ne samo to. U Sv. Filipu tog dana održavaju se četiri vjenčanja. – Šteta što ne možeš podijeliti troškove za cvijeće s ostalim obiteljima. – U pravu si! Cvijeće za vjenčanje košta kao dragi kamen. Srećom, taj račun su preuz

Shawnovi roditelji. Onda, jesi li uzbuđena zbog putovanja u Edinburgh? – Radije salmonela nego da putujem s njima, ali ti znaš Wesa! Sanja o tome da igra g

na tim St. Andrews terenima čitav život. A on ne može nikamo bez Harolda.– Muškarci – rekla je.– Znam – Pogledale smo se na tren i sve smo iste sekunde shvatile. Danette je trebala

putovati s nama u Edinburgh, a ne Cornelia – Kako se samo Tessa usudila umrijeti i tako nasostaviti.

– Zbilja. No, ti ćeš se dobro provesti,sigurno.– Slušaj me,neću se dobro provesti. Osjećat ću se bijedno. Cornelia i Lisette su se spojil

ja sam im treći kotač – star treći kotač. Nemaš pojma kako mi je strašno s njima. Kao društvu klubu više ne zauzimamo ni jedan stol, što je dobro jer se uvijek mogu nadati da će netkmoje dobi slučajno sjesti s nama. No, najčešće, to su večere u šestero, a to mi jedno . A sad jošmoram i putovati s glupom Cornelijom? Wes se ponaša kao da mi daje i nebo i zemlju jer m vodi u Škotsku. Da, možeš si misliti! Ne da ja imam nešto protiv Škotske, no sjeti se, zar jagovorim godinama da želim ići u Italiju? Znaš...

– Les, Les! Čekaj malo! Slušaj, znam da misliš da sam sva uništena zbog Harolda početku sam doista i bila! Nedostaje mi naš zajednički život – ti, Wes, Tessa, Paolo, ja, Harold– no, to je završilo i ja sam to konačnodobro prihvatila, doista . Ne mislim više na to, nisam više ni ljuta, no to ne znači da želim vidjeti tupastu Corneliju na vjenčanju moje Mollybogme ni Lisette i Paola. To je sve suludo.

– Ja te potpuno razumijem, ni ja ih ne bih htjela vidjeti! Zar si doista posve okej?– Potpuno i savršeno. Jer moram biti. Osim toga, moram organizirati vjenčanje. Jesam

ti rekla da je Molly pitala Suzanne da joj bude kuma? A djeveruša će biti Alicia.Suzanne i Alicia su Tessine kćeri. Znamo ih i volimo od trenutka kad su se rodile

bolnici Northside.– O, baš mi je drago! – oči su mi se napunile suzama – one su prijateljice još od

pješčanika! – A pitat će i Charlotte da mala Holly nosi cvijeće. – Predivno!– Stari prijatelji su veliko blago, zar ne?



40

Preko stola sam dohvatila njezinu ruku, razmišljajući koliko volim tu svoju prijateljicNeka Harold glumi budalu. Danette će uvijek biti moja draga, draga prijateljica.

O tome sam razmišljala sve dok nisam došla doma i napravila večeru za Wesa. Sjedsam za stolom preko puta njega i pričala o posjeti Danette.

Rekla sam mu – A Suzanne, Paolova kći, bit će kuma! Divno, jelda?

– Naravno – odgovori mi Wes – Lijepo!– Znaš da ja pravim ručak za mladu na dan vjenčanja. – Zašto? – Jer je to običaj, eto zato. Bit će puno gostiju koji nisu odavde i... – Čekaj, čekaj! To bi nas moglo ozbiljno koštati! – Les, mi nismo siromašni, mi si možemo priuštiti ručak za dvadeset ljudi. Osim tog

tvoja unuka bacat će cvjetne latice! – Znaš što? Mislim da bi bilo pametno da troškove podijeliš s Lisette.

– Molim?– Da, s Lisette. Harold je mladin otac i on plaća za cijelo vjenčanje. A u nekom trenutmorat ćeš se početi ponašati kao da si prijateljica tih dvaju žena. Iz pristojnosti, ako nišdrugo.

– Nikada . Ni za stotinu godina.– Daj, Les, budi blaža prema curama. Uskoro putujemo s Cornelijom i Haroldom

zaboga! Za tjedan dana bit ćemo skupa u Škotskoj. Zbroji dva i dva. – Wes, naša je kći pet godina mlađa od Cornelije, a Lisette vjerojatno još uvijek ide n

ferijalna ljetovanja. Eto, tako stvari stoje.

– Kladim se da misliš da je to smiješno, a nije! – Odrezao je komad pečenja i stavio ga na vilicu. Umjesto da to pojede, vilicu je odložio na rub tanjura, skupio usne i rekao: – U tomslučaju nećeš pozvati na ručak dvadeset ljudi s mojim novcem. Osim ako ne planiraš naneki posao. Onda?

– Stvarno? Je li to neki ultimatum, Wesley?– Ne, bilo bi ti pametnije da se tako ne ponašaš. Ružno je da ih ne podnosiš. Znaš što

ljudi reći? – A kako da ja to objasnim Danette?– Ma, daj, Les, kvragu i sve, zašto se ne možete lijepo družiti kao cure? Došlo mi je da zavičem,One su cure, ja sam odrasla osoba, a razlika je velika. Ne idem u

Edinburgh. Jebite se i ti i tvoj Stari teren! I kad smo već na tome, nek se jebu i Harold i Paolo !No, ništa od toga nisam rekla.

Shvaća li on koliko bih povrijedila Danette da objavim da ručak za mladu na d vjenčanja organiziramo Lisette i ja? Je li ga briga? Ručak, koji se upravo pretvorio uručakstraha , tek je za šest mjeseci. Sigurno mogu naći neki diplomatski način da to kažem Danettena vrijeme. Imam li izbora? Kad mi Wes kaže da nešto napravim, ja to moram napravi



41

Moram biti fer i reći da nije često postavljao takve zahtjeve. Nađi si posao? Ma nemoj. Ogsu prepuni poslova za žene moje dobi. To je toliko depresivno dami se o tome ne da nirazmišljati, ali jedino sam o tome mogla razmišljati dok sam se pakirala za putovanje. Khladno pogledam, sama sam se dovela u škripac, sve je to mojih ruku djelo. Trebala sazavršiti fakultet kako mi je govorila mama i trebala sam nešto raditi, baviti seračunovodstvom, recimo, bilo što, samo da se može raditi i istovremeno odgajati dvoje djecUvijek sam mrzila kad bi me Wes podsjetio da nemam nikakvih primanja. Vjerojatno ni neshvaća kako to može pogoditi, a možda ga i nije briga. U svakom slučaju, nisam se veseputovanju u Edinburgh.

Sve što sam kanila ponijeti, svu odjeću i modne detalje, stavila sam na krevet Bertiejevoj sobi. A potom sam se odmaknula i sve to dobro pogledala – sve te praktične cipelei veste ako mi bud e hladno, pa mali kišobran i šešir protiv kiše i vjetra – i pomislila, ovo sustvari za puno stariju ženu, tako ja zapravo sebe ne vidim. Nazvala sam svoju Charlotte.

Javila se nakon drugog zvona.– Bok, mama! Šta ima? Rekla sam joj što ima. Odmah mi je uz vratila – Znala sam da ti se na koncu neće dati ići

Rekla sam tati. I da znaš, uopće ti ne zamjeram. Naprosto odi u robnu kuću i kupi si punoEileen Fisher odjeće! To je barlako !

– Voljela bih da ideš sa mnom, znaš, da ne kupim sve krivo – Ne volim glasno priznatida se pribojavam da se zapravo ne znam obući, ali bojim se da je upravo tako. No, Corneliju, sve bi žene izgledale kao da to ne znaju. Charlotte je upoznala i nju i Lisettenjezinim riječima, smatra ih pravim sponzorušama. To je jedino u čemu se u potpunosti slažemo. S druge strane linije nastupila je duga pauza. Znala sam da misli kako tako rijetktražim da napravi nešto za mene. Bila je u stupici, znala je da bi bilo nepristojno da modbije.

– Morat ću povesti i dijete sa sobom – rekla je s uzdahom, još uvijek tražeći način da sizvuče.

– A da vas ja pokupim? – zasmetalo me što je moju slatku Holly spomenula tako hladno – Ma kakvi. Onda bih morala prebacivati sjedalicu za auto, bolje da ja pokupim tebe.Mi stanujemo na deset minuta jedna od druge, nisam stigla ni staviti ruž, već je bil

ispred kuće. Požurila sam van da Charlotte ne mora otkopčavati Holly, vaditi je iz sjedalionda je opet stavljati unutra, zakopčavati. Trogodišnja djevojčica nije vrećica iz dućana komožeš samo zgrabiti i potom ubaciti na stražnje sjedalo.

– Bakice! – Holly je zaskvičala od oduševljenja kad sam otvorila vrata i sjela u auto. – Hej, gdje je moja princeza! – poljubila sam vrhove prstiju i okrenula se prema njoj i

zgrabila njezine prstiće na nogama. Smijala se tako spontano da sam to u srcu osjetila.– Bok, dušo! – nagnula sam se i poljubila Charlotte.– Bok, mama! – proizvela je zvuk ljubljena u zraku i nasmijala se – Da počnemo od

Saksa?– Zašto ne?



42

Krenule smo prema šoping centru Phipps. – Koliko će u Škotskoj biti stupnjeva? – Vjerojatno pet stupnjeva niže nego tu – rekla sam – Mislim i da neprestano kiši. – Dakle, trebamo odjeću koja se nosi slojevito, shvatila sam. – Vidiš? Zato sam i htjela da ideš sa mnom. Ti znaš napraviti strateški plan i onda

krenuti u njegovo provođenje. Ja bih samo lutala cijeli dan! – Ma, sumnjam.Nedugo zatim, u ruci sam držala čitav naramak odjeće, sve s rasprodaje, dakako. Staja

sam u repu na blagajni, spremna platiti. Uz pomoć Charlotte i izvrsne prodavačice činilo mise da sam izabrala stvari koje su mi oduzele nekoliko godina. Ne pamtim da sam kupovalabrže i lakše.

– Hvala što si došla sa mnom – rekla sam Charlotte.– Nema problema. Ne volim ni misliti kako te one dvije kurvice čine toliko nesretnom. – Ma situaci ja je strašna i nikad se neće popraviti. – Ma, kad te vide u tvom novom ružičastom sakou, malo će se zamisliti. – Nadam se.Charlotte i prodavačica Marcy bile su se rastrčale po cijelom dućanu da mi nađu crne

bež komade. Ja sam sjedila u garderobi s Holl y i bojale smo njezinu bojalicu. A onda, kad smo se odlučile za ključne komade, rastrčale su se da nađu odgovaraju

modne detalje, dok sam ja i dalje bojala. Donijele su šalove, remenje, bižuteriju i još mnodruge stvari koje vjerojatno nikad sama sebi ne bih odabrala. I najljepši ružičasti blejzer kojsam ikad vidjela. Nadala sam se samo da me Wes neće ubiti što sam toliko potrošila. P

pogledaj koliko sam uštedjela! A onda sam sama sebi rekla – Zaista? Dođavola, nek on samoklikće kao jastreb ako želi, nek urla dok ne poplavi, ali s vremena na vrijeme i ja zaslužujnovu odjeću. Pita li on mene kad si kupuje novo odijelo? Ne. Definitivno ne.

– Znaš što sam primijetila, mama? – rekla mi je – Razliku u tvom držanju i stavu kad sod glave do pete usklađena, sa svim tim novim detaljima. Izgledaš, što ja znam, pusigurnija u sebe.

– Imaš pravo. To je smiješno, jelda? No, to vrijedi za sve nas. Tko je za moj omiljeni food Varsity, za hot dog sa sirom i čilijem i frape od čokolade?

– Ja! Ja!– povikala je Holly.

– Možemo, ali samo nabrzinu – rekla je Charlotte – Moram neke kuće pokazati kupcimadanas popodne. Možeš li uzeti Holly na par sati? – Naravno! – rekla sam, iako sam znala da će se Charlotte vratiti u jedanaest, da ć

smrditi na alkohol i da ću joj reći – Holly spava, najbolje da je ja sutra ujutro dovedem k tebi . Aonda ću joj reći – Sjedni tu pokraj mene na kauč pa ćemo gledati reality o prodaji kuća i ona ćezaspati za pet minuta. Pokrit ću je dekom kao i svaki put i otići u krevet. Ujutro ću napravidoručak, a ni Charlotte ni ja nećemo spominjati prošlu noć. Znam da je moja kćerka barskptičica. Svim srcem se nadam da će upoznati nekog dobrog čovjeka i da će moja Holly im



43

oca. No, obilasci barova nisu najbolji put da upozna dobrog muškarca. Možda ću jpredložiti da se prijavi na jedan od onih sajtova za upoznavanje muškaraca – tako se ljudidanas upoznaju, zar ne?

Sljedećeg tjedna Wes i ja sjedili smo u našoj dnevnoj sobi i pili vino s Paolom, LiseHaroldom i Cornelijom. Čekali smo unajmljenu limuzinu koja nas je trebala pokupiti

odvesti do aerodroma, a Paolo i Lisette su nam došli poželjeti sretan put. – Srećom, živimo u Atlanti, inačebismo morali mijenjati avione – rekla sam svojimnajšarmantnijim glasom. I mladenačkim tonom. Da, sigurna sam da sam zvučala mlado.

Pogledale su me kao da sam izgubila pamet.– Nikad to nisam čula – rekla je Lisette i pogledala u Corneliju – A ti?– Ne – odgovorila je – A što to zapravo znači, Les? – Ma nema veze – rekla sam i osjetila se dvije tisuće godina stara – Ma to je samo glupa

izreka.– Aaaa – odgovorile su i odmah počele raspravljati o posljednjem koncertu Lady Gage. Samo zato da bih vam pokazala tko sam, reći ću vam da sam itekako svjesna Gagin

mesne haljine i da je tako rođena i čak mi se sviđa njezina glazba. Ma, zapravo i ne. Ali u tom trenutku postala sam svjesna da će mi trebati puno više o

mog ružičastog sakoa da izdržim ovo putovanje.



44

Še sto poglavljeLES: POST-EDINBURGH

akon brojnih posjeta oralnom kirurgu i ortopedu, napokon sam se počela osjećatsvojom i ličiti na sebe. Nisu bili slomljeni samo moji zubi i lijeva ruka, moj duhslomljen. Naravno, Wes nije primijetio neku osobitu promjenu u mojemraspoloženju, no treba li me to čuditi.

Bila je srijeda, dvadeset i trećeg, neposredno prije Proljetnog plesa u klubu. Danette donijela kolač glajhgeviht , još topao iz pećnice. Slušala me u kuhinji, uz kavu, kako joj (ppeti put) prepričavam užase našeg putovanja.

– Još uvijek ne mogu shvatiti da se to dogodilo. Doista te ostavio u bolnici u stranzemlji i otišao s Haroldom na golf i smatrao da je to okej? Šališ se?

– Ne. Ne šalim se. I još mi je rekao da sam sama kriva za nezgodu jer ne gledam kudidem i zaostajala sam zbog svog slikanja. Možda je to i točno, no ima tu još nešto: do našhotela trebalo je hodati četrdesetak minuta. Dakle, on nije četrdeset minuta...

– ...shvatio da nisi pokraj njega.– Točno to. To me uzrujalo više od s vega. No, njegovo je rezoniranje ionako u komi.

Sjećaš se kad se nije pojavio na Tessinoj sahrani jer je imao važan ručak? – U pravu si. Strašno. Pogledale smo se. Implikacije Wesova ponašanja slomile su mi srce, razočarale me toli

da sam time samu sebe mučila i neprestano na to vraćala. Prvo lice koje sam vidjela nakošto sam se probudila iz anestezije bilo je Cornelijino, ne Wesovo. Njezine divovske grubuljile su u mene. Ta me jednostavna činjenica razbjesnila više nego što sam mislila da moguće. Bila sam više nego gnjevna na njega. A što da sam imala neku ozbiljnu ozljeglave? Što da se morala donijeti neka važna odluka dok sam ja bez svijesti? Bi li Cornelitom slučaju odlučila? Zna li ona da sam ja alergična na penicilin? Ne. Mogla sam ležati nahladnom mramoru edinburške mrtvačnice s natpisom na nožnom palcu, no Harold i Wes dalje bi veselo udarali loptice po Starom terenu.

Danette je duboko udahnula i počela lupati prstima po stolu. – Les, dušo, molim te, nemoj previše učitavati u sve ovo. Što se takvih stvari ti

muškarci su mutavi kao hrpa kamenja. To obje dobro znamo. – Ne. Wesa možemo ovako i onako opisivati, ali glup nije. Znaš što, Danette, možda



45

najbolje da si priznam: mene Wes više ne voli. Mislim da prema meni nije pokazao osjećnajmanje deset rodina. A nisam ni ja baš nešto spremna pokazati svoje.

– Ma daj, ne pretjeruj. Imala si užasnu nezgodu i iznenađena si što Wes nije uz tebe i nbrine kako da ti olakša? Ti se šališ? Nikad on nije bio takav. Nije ni Harold. Znaš što, da tipravo kažem, uspješni muškarci nisu osjećajni kad su drugi u pitanju.

– No, to ne znači da je to u redu. – Ne, nije u redu, ali je tako. Zato su nam potrebne prijateljice. I sestre. A sad mi reci,kako se inače osjećaš. Još imaš bolove?

– Pa masni ce su se počele povlačiti, a ovu užasnu na obrazu mogu prekriti puderomUsta me još bole. Ma koga briga! Ne znam... samo....

– Draga moja, uhvatila te depra. I svatko od nas s vremena na vrijeme ima na to pravo. Ajmo pojesti još malo kolača. Osjećat ćemose bolje.

Danette je u pravu. Ponekad je komad kolača pravi odgovor. Otkako smo doputovali iz Škotske, hranila sam se neprestanim bračnim

nezadovoljstvom. No, s druge strane, moj divni brat Harlan zvao me dva puta dnevno.– Svaki put kad te nazovem zvučišmi mrvicu bolje! – rekao mi je.– Slušam tvoj glas, to mi je najbolji lijek za sve! – Čekaj malo jesi ti sasvim na nogama, voziš, odlaziš u trgovinu? – Ako želim jesti, idem – odgovorila sam.– Čekaj malo, hoćeš mi reći da ti Charlotte ne ode u dućan? – Samo prvi dan, kad smo se vratili.– Aaaa. A sad ne može jer je prezauzeta pokazivanjem kuća koje nikad ne proda.

– O moj Bože, Harlane, sad si čuo zvona! Pa ima ona svoj život. No, nemoj se ti brinza mene. Danette je neprestano kod mene i, vjeruj mi, daleko smo mi od gladi.

– Ne mogu doći zbog posla, ali da mogu, bio bih već kod tebe da te malo ‘podignem’u PS-u te moram pitati zašto se ne bi oporavljala u Charlestonu. Bože, s}m sam u ovogromnoj kući, usamljen, jedino imam moje duhove i moje malo zlato! Toliko bih volio da situ da ti malo ugađam!

Harlan ima divnog psa, Miss Jo, a nekad je zove i Miss JP, po aristokratkinji koja jenekad bila vlasnica te kuće. Zvala se Josephine Pinckney, a Harlanovo povijesno zdačudesno je baš koliko i život Josephine Pinckney.

– Nemaš mi zašto ugađati. Dobro sam, stvarno. – A onda ćemo naprosto morati pronaći neki izgovor da dođeš u posjet. Čini mi se da

znam što bi to moglo biti. Jesam li ti rekao za moje planove za ljeto? – Neee.– Ne mogu vjerovati da ti nisam rekao! Ma bio sam toliko u toj tvojoj nezgodi...– Za ime Boga, Harlane, pa reci mi već jednom! – Dakle, dogodilo se da su mi ponudili da upoznam članove odbora i donatore naše



46

fakulteta s antičkim ruševinama i starim majstorima. Mjesec dana po Itali ji.– Mjesec dana?– Da. Sve jako otmjeno – u Veneciji ćemo odsjesti u hotelu Gritti Palace, u Rimu

Hassleru – sve vrhunsko. Nisam tamo bio od prošle godine, kad smo Leonard i ja bili Veneciji na karnevalu. Jako sam uzbuđen.

– Ma nemoj! A tko ne bi bio ? Zvuči kao ono što se događa samo jednom u životu i dobrpamti!

– Trebalo bi biti. Volio bih da možeš sa mnom. Obećajem ti da ćeš se bolje provesti negu Škotskoj.

– Jako si duhovit. Mogao bi me voditi na skijanje na vodi po rijeci Stiks, i tamo bih sebolje provela nego u Škotskoj. No, baš se vidim kako odlazim na mjesec dana iz ove ku Wes bi umro.

– Ma daj. Ne, ne bi. Ozbiljno, Les, ja krećem osamnaestog lipnja. Razmišljam danapravim zabavu za sretan put. Zašto ne dođeš za vikend? A možda bi i Miss Jo bila sretna da

ponovno vidi svoju teticu!Moja nećakinja Miss Jo je trogodišnja havanezerka s toliko osobnosti i duha koliko nem

niti jedan pas koji ne radi u show businessu. Ima svoj dotjerani krevetić u svakoj soHarlanove kuće i garderobu za baš svaku prigodu. S modnim detaljima. Harlan i Miss Jo seodvajaju. Sigurno će biti očajna kad on ode na mjesec dana. Ako doista odem na tu zabavmogla bih je povesti sa sobom u Atlantu. Holly bi uživala s malim psom za igranje.

– Dobro, vidjet ćemo. Samo mi javi kad napraviš planove. Nakon razgovora s Harlanom, hodala sam po kući kao zombi. Shvatila sam da već ja

dugo nisam brisala prašinu. Grizla me savjest pa sam otišla u kuhinju i zgrabila kantu

priborom za čišćenje, iako mi je ruka još uvijek bila u gipsu. Pitala sam se što bi Wes rekao mu kažem da idem s Harlanom u Italiju? Što bi on da ja odem na mjesec dana? Mogao biunajmiti domaćicu na mjesec dana, no bi li se ona sjetila da rotira njegovo donje rubljRučnike? Suđe? Nisam znala trebam li se smijati dok zamišljam Wesovu frustraciju ili dado sita naplačem jer mi se u to pretvorio život.

Kad sam uredila dnevnu sobu najbolje što sam mogla, otišla sam u njegovu radnu sobukrpom za prašinu i sprejem voska za namještaj s mirisom limuna, da mu osvježim radni stopolice. Mirno sam polirala dok nisam primijetila da su mu donje ladice stola otključanTamo drži neki dosje sa svojim personalnim dokumentima koje drži zaključanimBog-će-ga-znati- zašto, kao Fort Knox. Jedan dio mene bio je znatiželjan, željela znati štotamo svega ima, a drugi dio – žena vučica koja se skriva u svakoj od nas – želio je otkritiskriva li on nešto od mene. Zašto mu je to, zaboga, uvijek zaključano?

Izvadila sam jedan fascikl iz pretrpane ladice. U njemu su bili izvaci iz raznih novina ičasopisa o različitim terenima za golf, palicama i profesionalcima. S jedne strane, pomislsam, stvarno bi si trebao proširiti horizonte – kako bi bilo da se upiše na tečaj upoznavanja vina ili nešto slično? Što je sa sportskim autima? S druge strane, pomislila sam, barem zna štomu se sviđa.



47

Vratila sam taj fascikl i počela prekopavati po drugom. Ovaj je bio bankovni i u njemubili izvaci još od 1988. Dosadno, pomislila sam, no tko zna zašto, izvadila sam najnoviji ispis ipažljivo ga otvorila.

Kako nam ide, Wes, pomislila sam. Već desetljećima Wes je skupljao ovdje i ondje za našu mirovinu, iako je njegova fir

uplaćivala dovoljno za veoma pristojnu mirovinu. Svake godine dobijao je mogućnost otkudionica poduze ća, što je i činio, a meni ponavljao da dionice neće nikada prodati, niti jedn jedinu, jer čovjek nikada ne zna kakvi ga užasi mogu dočekati u starosti. Istina je prosječna osoba najveći dio svojeg zdravstvenog osiguranja iskoristi posljednjih osamnatmjeseci života. Barem Wes to uvijek govori i ja mu vjerujem. Još osamdesetih, s vremena vrijeme, znao mi je rećiUsput, kupio sam dionice Applea za bonus koji sam dobio, bile su praktično za ništa . Ili bi mi spomenuo, Zgrabio sam danas vješto dobar komad Microsofta ! IliMotorole, ili Nokije, ili Pfizera.

Okej, mislila sam u sebi dok sam mijenjala djetetu pelenu, iznosila smeće ili vadkomad teletine iz zamrzivača. Što se mene tiče, kao da je govorio na kineskom.

Wes je uvijek bio izrazito štedljiv, a kako nisam imala izbora, ja sam ga podržavala. Tbi se borio protiv umjerenosti? Osim toga, sve dok nisam doživjela nezgodu, nije me bibriga što on radi sa svojim novcem, iako sam ja doista morala paziti. Shvaćala sam da ineku prvobitnu potrebu za kontrolom nad obiteljskim financijama, što se meni činilo suludonipošto vrijedno borbe. Sad, iznenada, u postedinburškom periodu, njegova potreba zkontrolom činila mi se manijakalnom i vrijeđala me njegova tajnovitost.

Odlučila sam da otvorima kovertu. Željela sam vidjeti svojim očima kako ide našfondu za crne dane. A onda sam ostala bez daha. Na moje čisto i potpuno iznenađenje, naportfolio trenutno vrijedi dvadeset i dva milijuna dolara. Štaaa! To ne može biti točno. Pao m je tlak i činilo mi se da ću se onesvijestiti. U prvom trenu bila sam uvjerena da sam neškrivo shvatila, otišla sam i po naočale za čitanje, smjestila ih na vrh nosa i u sebi mrmljkako ne samo da gubim vid nego i razum. Sjela sam za njegov radni stol i počela brojati nule iprovjerila gdje se točno nalazi točka jedno deset puta. Nisam ja neki matematički genij, npočela sam shvaćati što je preda mnom. A vidjela sam dva dva točka nula nula sedam točtri jedan šest, zarez dva četiri. Za ime Božje, kako je to moguće? Zašto ja za to ne znaZnala sam da kupuje dionice i da ulaže u fondove s vremena na vrijeme, ali dvadeset dmilijuna dolara!

Toga dana, u tom trenutku, malo umiljato janje koje sam bila dotada naprosto je umrlo.

Sinulo mi je kao nakon atomske eksplozije. Ja za to ne znam jer Wes ne želi da ja za toznam. A i zašto bi želio da znam? Jasan odgovor, onaj koji je ima najviše smisla, jest da Wes odurni škrtac koji ne vjeruje ni vlastitoj ženi s kojom je u braku trideset godina kad njegov novac u pitanj u. Rigala sam od bijesa žuto, zeleno i ljubičasto, kako je govorila momama. Naveliko! Tu upravo brišem prašinu s rukom u gipsu jer mi ne dopušta da jednomtjedno imam pomoć u kući. Evo, vozim rabljeni auto i mislim na svaki dolar u svakom dasvoga braka dok on sjedi na nevjerojatnom blagu.

Čekaj. Srce mi je počelo ubrzano kucati. Otkud njemu takva nestvarna količina novc



48

Je li on to ukrao? Je li Wes u nekom problemu? Ovo ne smijem nikome reći. Ne smijepostati suučesnik njegova zločina. Bilo mi je jasno da je Wes počinio neku užasnu pljačkna koncu će ga otkriti i završit će u zatvoru. Pristojni ljudi ne mogu zaraditi toliko novca npošten način. To naprosto nije moguće. Možda dila drogu? Možda trguje oružjem? Iznenadsam osjetila sram. Otkuda n jemu takav užasan nagon za sticanjem, zašto? To je bolest; to m je jasno. Ako ovako veliku tajnu budem držala u sebi, to će me živu pojesti. Nisam znala da počnem. Izvod sam gurnula u gips i zatvorila ladicu do kraja. Kliknulo je, bila zaključana.

Potom sam se osvrnula po njegovoj radnoj sobi, dnevnoj sobi, blagovaonici. Tapison jebio čišćen toliko puta da je od njega ostala samo potka. Blagovaonički namještaj izgle jeftino. Kauč u dnevnoj sobi je iz prošlog stoljeća, a madrac na kojem spavamo baremdvadeset godina star. Zastori su izblijedjeli. Jedina iole pristojnija prostorija u kući je kuhina Wes je dignuo takvu paniku oko njenog nedavnog uređenja da se nisam imala snage boridalje. No, ako je to naš novac legalno, zašto ovako živimo? Mora da je ukraden.

Sljedeći dan otišla sam u Bloomingdales i kupila si haljinu za proljetni ples. Još suvijek bila toliko zbunjena i nervozna da sam kupila haljinu koja nije bila na rasprodaji, a tonisam napravila godinama. Platila sam kreditnom karticom koju sam dobila da je upotrijebimsamo u najvećoj nuždi. Bila je to crna haljina od trikotaže jednostavnog kroja uz koju se no jaknica s dekorativnim gumbima. Bila sam toliko uzrujana tim svojim troškom da samodmah kupila i torbu i cipele. I da ond a stavim točku na i, naručila sam se kod kozmetičarke frizerke. Wes će me ubiti. Nažalost, Wes, ma kako ja bila spretna i praktična, ne mogu sama napraviti frizuru jednom rukom.

Subotnja večer stigla je i prije nego što sam stigla o svemu promisliti. I već smo sjediklubu Piedmont za stolom za desetero. S nama su bili Cornelia i Harold, Lisette i Paolo i j

dva druga para za koje bi neobavezni promatač mogao reći ‘Ah, nije li lijepo od tih muškarada su svoje unuke izveli u klub?’ To dakako nisu bile unuke već žderačice muškaraca. Cornelia i Lisette su pažljivo izbjegavale da me uključe u bilo koji razgovor. Nakon on

našeg malog susreta u ženskom toaletu postale su vidno manje ljubazne. Nakon večere, momci su izašli popušiti cigare, Cornelia i Lisette su pile po treći kok

cosmopolitan, a ja sam još uvijek pila svoju prvu čašu vina. Druge dvije srkale su svakadrugi dirty martini i uspoređivale svoje dijamante i druge načine na koje troše muževljevnovce na donje rublje, odlaske u spa i šoping ekspedicije u New York. Da, čini se da su sve napravile i brazilske depilacije bikini zone, sve osim mene. Kad su stidne dlake prestale bitimoderne? Taj mi je dopis promakao.

Lisette je rekla mrvicu preglasno – Paolo kaže da sesavršeno proveo u Las Vegasu.– Zar te ne brinu sve one kolgerle? – pitala je Cornelia.– Ma daj! Paolo mi je rekao da nikad ne bi mogao spavati s prostitutkom.I ne treba , željela sam dodati,ima si uvijek jednu za po kući .– I ti mu vjeruješ! Što ti kažeš, Les? – Wes nije bio u Atlantic Cityju godinama.



49

– To ti misliš – Cornelia se nagnula prema Lisette i rekla glasnije od glazbe – Šššš! Vidišonu curu za našim stolom? Onu Tamaru kako li se već preziva? Radila je nekad za eskoagenciju.

– Neee! Nema šanse! – Ima! – rekla je vrlo indiskretno i sudarila se s Lisette – Vidjela sam na internetu.

Nije sad važno što je Cornelia radila na stranicama eksort agencija na internetu – valjdaposjetila koju staru prijateljicu.

Vjetar je iznenada promijenio smjer i namirisala sam nevolju. Vidjela sam da se Tamarinizraz lica itekako promijenio dok je fiksirala Corneliju. I njezina prijateljica Sasha iznenada ježivnula.

– A ona druga? – pitala je Lisette.– Cure! – rekla sam jer sam znala da će one druge dvije uskoro eksplodirati. – Kurveština samo takva! – Cornelia se počela smijati. I to je bilo to. Nebo se otvorilo. Bez obzira na pravila kluba – kratko, ali svejedno –

mačke su se počele čupati. Cornelia i Lisette su bile na nogama, a one dvije svukle su svštikle. Tamara i Sasha krenule su u bitku da im iskopaju oči naoružane tim bodežimaCornelia, živi mišić, zgrabila je Sashu za dugu kosu i povukla što je više mogla; ruka joj je puna ekstenzija. Lisette je bacila piće Tamari u oči, a onda je Tamara odvalila Lisešamarčinu. Sasha je uspjela udariti Corneliju u stomak, što je bilo pravo čudo s obzirom na koliko je bila sputana odjećom. Bila sam šokirana i sve se dogodilo toliko brzo da sam jedstigla udahnuti! Napokon sam skočila i mahnula našem konobaru – Dovedite m og muža! Naterasi je s gospodinom Stovallom i gospodinom Ferrettijem!

Na podu je ostalo kose; votke, masline, čaše hladne vode letjele su zrakom; stolci su b

preokrenuti; a veća količina maskare lijevala se niz lica. Sljedeće što sam vidjela bilo je da supovukle naš stolnjak pa su čaše, vaze sa cvijećem i tanjuri poletjeli na sve strane. Corneliapresavijala od bolova, a Lisette je još napadala i plasirala solidan udarac u Sashinu čeljuGosti su se povukli uz krikove, zgražajući se, šokirani, bježali su poput miševa.

– U cijelom svom životu nisam vidjela ništa tolikobesramno ! – rekla mi je Lynn Bagnal,poznata po svojim biserima i savršenim pozivnicama.

Njezin suprug Scott, predsjednik Nadzornog odbora, priča se, povikao je – Zaboga, ništašokantnije nije se dogodilo otkad je McIntosh pozvao Buttona Gwinnetta na dvoboj 1777.godine!

– Dame, molim vas! – netko je povikao.– Molim vas! Prekinimo ovo iste sekunde! – rekao je netko drugi.Izricat će se kazne, članstvo će nekima biti ozbiljno ugroženo, a sam Bog zna kakvih će

još biti posljedica. Već sam vidjela Paolovo i Haroldovo ime istaknuto na oglasnoj plsrama. Ovaj im je klub sve. Bez obzira na pridošlice barbike, ovo je veoma konzervativklub. Krajičkom oka uhvatila sam Harolda kako na prepad grabi Corneliju za nadlakticu, uistom trenutku kad je Paolo zgrabio Lisette. Wes je puhao i stenjao i pokazivao stražnjicu do je dizao preokrenute stolce koji su mu se našli na putu.



50

– Što se tu dogodilo? Zahtijevam da mi kažeš što se tu dogodilo! – rekao mi je.– Pa pitaj ih! – rekla sam mu i zdravom rukom pokazala Lisette i Corneliju.– Znaš da mrzim takvo ponašanje, Les. To je sramota. – Sramota je i to što si otišao u Atlantic City i tamo se povlačio s tko zna kime, a me

nisi ništa rekao! – rekla sam to tiho i staloženo. Sigurna sam da me nitko osim njega nije čuo – Što? – očito je bio iznenađen – To s ovim nema nikakve veze! Ovo je naš klub i od tebe

se očekuje da ukažeš na ono što se ne smije. – Wesley? Kao prvo, nisam ja njihova bejbisiterica ; drugo, ne spuštam se na njihov nivo

i tri, ja s tim nemam nikakve veze niti želim imati. To nije moj problem. Riješi to s njima. Okrenula sam se da uzmem svoju torbu i krenem.– Kamo ideš? – pitao me.– Dosta mi je, Wes. Dosta mi je tebe, tvojih prijate lja, njihovih priglupih žena i njihovog

infantilnog ponašanja. Ovog njihovog cirkusa mi je dosta, ne znam kad ću poželjeti još. – Ne idemo mi još – rekao mi je – Ne mogu samo tako napustiti svoje prijatelje u ovoj

situaciji.– Pa nisi imao problem s time d a mene ostaviš u Edinburghu, zar ne? – To je bilo drugačije, Les. Približila sam se sasvim blizu njegovom licu i rekla – Doista? Naguraj si to u guzicu,

Wesley Albert Carter IV. Ja idem.I otišla sam. Osjećala sam kako mi Wesova mržnja pali leđa dok sam odlazila.

Usprotivila sam mu se i usprotivila sam mu se dok su to njegovi prijatelji teoretski mogli vidjeti. Paolo i Harold ionako su imali dovoljno posla vraćajući mir i dostojanstvo ostat

večeri. Možda će svoje lude ženice zgrabiti za ruku i na dulje ih vrijeme odvojiti od njihovihcrnih American Express kartica.Nikada Harold ili Paolo nisu mogli ni sanjati da bih ja okrenula leđa Wesu. Niti

milijun godina. Nikad ništa slično nisam napravila. Ta ja sam Lesley, dobra žena. Ona kojanikad ne buni pr eviše. Ona koja dopušta Wesleyju da radi točno ono što želi i ne postavljpitanja. Ona koja izgleda zadovoljna sa svakom mrvicom pažnje koju joj Wes baci pred noDobra stara Leslie. Zar nije preslatko da smo mi Wesley i Leslie? E pa ja se više ne osjeam preslatko i možda višenikad ni neću.

Je li Wes krenuo za mnom? Ne, nije. To me nije uzrujalo. To me duboko rastužilo. B je to samo još jedna potvrda da je Wesu važnije da ispadne glavni nego da mi objasni kakozavršio u Atlantic Cityju, a da ja to uopće nisam znala ili da jednom u našem braku shvadubinu mojeg bijesa. Znam što će Wesley reći na moj odlazak: kako se samo usuđuješ – zatošto se te ženske ne znaju ponašati, ne znači da se i ti moraš prepustiti nižim instinktima napraviti scenu na javnom mjestu. No, ako mi to kaže, imat ću spreman odgovor. Nisam napravila scenu. Samo sam mu mirno i pristojno pokazala da znam da mi je lagao. A menenema zašto optuživati za tinejdžerske ispade žena svojih prijatelja. To je smiješno.

Stajala sam is pred kluba i čekala na noćnom zraku, predivno blagom, nimalo vlažnom



52

Sedmo poglavljeLES IDE U CHARLESTON

nedjelju ujutro, s prvim zrakama sunca, Wes je otišao igrati golf. Pravila sam se spavam. Nisam željela čuti niti jednu riječ iz njegovih usta. Više ne želim tugovaNe želim čuti ni boju njegova glasa. Tko je to umro i njega mi ostavio na brigu? Dokraja mi se zgadio; njegovo laganje, moja kći, a iskreno, gadila sam se i sama se

Da mi je sin tu u gradu, sigurno bi mi i on išao na živce. Moja duša je u previranju. Neštomora promijeniti i to već danas.

Kad sam čula da se zatvaraju vrata garaže, znala sam da je otišao. Okrenula sam sekrevetu i uzela posjetnicu koju mi je sinoć dao taksist. Stavila sam je ispod sata. Joe Sanch404-555-5222.

– Nazovite me kad god trebate. Tu sam da vam budem na usluzi – rekao mi je.Baš kao i moj muž. Na neki način uvijek se sve vrtilo oko Wesa – on je uznemiren,

povrijeđen, njegovi mu se dvorjanici ne ulaguju dovoljno (to znači, djeca i ja). A tu je i njedrugi problem – što misle drugi. E, pa meni je dosta dodvoravanja i isforsiranihosmijehazbog drugih i ne da mi se čekati da dođe IRS ili FBI, da ga pokupe i bace u tamnicu. Ja nisam potrebna da mu tražim advokata (to će naći u golf klubu), a bogme zna i gdje ćpronaći laskanje i dodvoravanje – samo se mora obratiti Corneliji i njezinim glupimprijateljicama.

Odlučila sam. Idem na jug, kod mog dragog brata. Moram namirisati ljekovito blatoosjetiti Harlanovu ruku na mojem ramenu. Nisam planirala putovati sama jer sam mislila danije pametno voziti pet sati u jednom smjeru jednom rukom, a drugom u gipsu. No, nije bilonemoguće napuniti putne torbe s ljetnom odjećom i još jednu malu mojim make upom kozmetikom. Osim toga, u centru Charlestona ne treba mi auto. Razmišljala sam da nazovem

Danette i da joj kažem gdje sam, no nisam je htjela uvlačiti u nešto potencijalno neugodnNije joj trebala još jedna epizoda nečije obiteljske drame. Razmišljala sam da Wesu ostavporuku, no nisam znala što bih napisala. Mislim, mogla sam mu napisati toliko toga, nodlučila sam da ga ostavim dase malo preznojava. U jednom trenu, kad pogleda u moj ormarili u kupaonicu, morat će shvatiti da sam otišla.

Nazvala sam zrakoplovnu agenciju Delta i rezervirala let za Charleston isto poslijepodnete nazvala Joea Sancheza da me odveze na aerodrom. Dakako, nazvala sam i Harlana.

– Dovuci se do Charlestona što brže možeš, ja ću već biti na odjelu za prtljagu! Ooo,



53

to to savršeno! Konačno možemo provesti neko vrijeme skupa! A Wesu to ne smeta? – Nisam ga ni pitala.Znakovita šutnja. – Onda je sve u redu! Oooo! Već stavljam votku da se hladi! Miss Jo i ja uskoro

vidimo!

Let od Atlante do Charlestona ne traje duže od sata, što je melem za moju napaćendušu koja traži što kraći transfer do, nadam se, svog komadića mira. Na neki način bila sauzbuđena, no dok sam čekala let i prelistavala časopise, obuzeo me neki mir i osjetila saponos zbog svoje odlučnosti. Na stražnjem sjedalu taksija Joea Sancheza pronašla sam čudsnagu. Wes je napokon prešao granicu onoga što sam spremna podnijeti. I službeno samizgubila svaki interes za njegove igre. Samo tako. Osjećala sam da bi se trebalo dogoditi neistinski čudesno da se meni vrati ljubav za moj brak. I znate što? Osjećala sam se slobodna.

Divila sam se organizaciji Zrakoplovne luke Atlanta i kako efikasno prebacuju desetketisuća ljudi svaki dan. Organizirani kaos na veoma visokoj razini operne kuće. Čudn

poznajem toliko ljudi, no nisam srela nikog poznatog. Mogla sam kupiti kartu za Istanbul i vjerojatno bih baš danas imala tri leta do tamo. Dobra ideja. Wes se nikad ne bi sjetio da metamo traži. No, pitanje je hoće li mene Wes uopće tražiti? Vjerojatno ne. I tako sam se našna pisti koja je iz jednog života vodila u drugi.

Ukrcali smo se u avion. Već sam strepila od njegovog telefonskog poziva koji se moraokad tad dogoditi. Već sam ga čula u svojoj glavi. A gdje si ti dođavola? I što dovraga misliš postići ? Bila sam sretna kad nam je stjuardesa rekla da isključimo mobitele. Možda svostavim tako zauvijek. Dobro, barem danas. Nek se malo znoji. Znala sam da ću mu na koncumorati reći gdje sam, no sljedećih nekoliko sati, dok ganja bijelu lopticu po zelenom terenimat ću malo mira. Zatvorila sam oči i pokušala drijemati. Začudo, spavala sam sve dok niszačula pilota koji najavljuje početak spuštanja.

Naš mali avion s pedeset sjedišta letio je kroz oblake i kružio nad močvarama oCharlestona dok smo se pripremali za slijetanje. Volim letjeti u malim avionima jer let osjeu trbuhu, što je puno uzbudljivije od airbusa s koji smo letjeli u Škotsku. Kad naletiš naturbulencije u zraku, osjetiš ih u svakom nervu. Turbulencije kombinirane s lošim vremenozahtijevale su dugu molitvu i očajničke zavjete dok sam po torbici tražila svoj medaljon svetim Kristoforom. Sinulo mi je najednom da se u mojem životu toliko malo togauzbudljivog događa kad mi zbog trešnje na deset tisuća metara srsi prolaze tijelom.

No, ostavimo sad po strani moj bijedni život; ponovno sam osjetila strahopoštovanpred prirodnim ljepotama ovog dijela Južne Caroline. Nemoguće jeostati hladan ili ne osjetitida vas magično privlači. Kristalnoplavi uski tokovi ispod nas presijavali su se i kovrčali po vitica u krug dok ne bi dospjeli do rijeka Wando ili Cooper ili Ashley. Jata snježnobiječaplji gnijezdila su se u plitkim vodama, posve nesvjesne ostatka svijeta. To je ono što sampriželjkivala, barem nakratko – da ne budem svjesna ostatka svijeta. Treba mi vremena.

Uspjela sam nekako izvući pudrijeru iz torbice jer sam željela popraviti puder i ruž nekoga ne uplašim, no zaprepastilo me namrgođeno lice koji me gledalo iz malog ogledaKad sam ja to postala namrgođena? Kad mi se u oči uvukao izraz razočaranja? Moj osmije



54

moje oči uvijek su bili moja najjača strana. Sad sam izgledala bijesna i poražena. A mosam zapr avo takva. Toliko je vremena prošlo otkad sam se zapitala što ja želim od života, šbi mene veselilo. Sam Bog zna da zbog svoje dvoje djece koju sam podigla već odavno niosjetila zadovoljstvo. A o Wesu već sve znamo. Koliko za taj neuspjeh mogu kriviti sebe?Možda mi Harlan može pomoći da si objasnim neke stvari. On je jako dobar u timponiranjima u dubinu i praktičnim rješenjima. Harlan je zapravo briljantan u mnogo čemu.

Zaustavili smo se kod terminala, svjetlosni znak nam je dao do znanja da možem raskopčati sigurnosne pojaseve i krenuti. Pokupila sam svoje dvije torbe i stajala pognuispod pretinca za prtljagu dok se ne otvore vrata i ne počnemo izlaziti. Zgodan muškaraustupio mi je mjesto ispred sebe u repu za izlazak.

– Hvala.– Možete sa sv im tim? – upitao je.– Ma da, hvala, u redu je.Znači, kavaliri nisu sasvim izumrli. Nasmijala sam se i krenula naprijed, pomislivši da

to lijepa gesta. Više muškaraca trebalo bi katkad ponuditi svoju pomoć. Čim sam nogom stupila na pistu, osjetila sam promjenu zraka. Vlaga pomiješanamirisom soli i odurnim ostacima kerozina pogodila me snažno. Iste sekunde osjetila sam dsam mokra po vratu i svaka vlat kose počela mi se dizati i širiti. Prije svega trebala bpronaći frizera koji je kadar ukrotiti moju kosu.

Prošla sam sigurnosnu kontrolu i krenula prema Harlanu i Miss Jo. U prvom trenutksam se samo smiješila, no onda su me obuzele emocije. Bacila sam torbe na pod i onosvojom zdravom rukom objesila sam mu se oko vrata, dala mu ogroman poljubac u obraz iiste sekunde briznula u suze.

– My little runaway! A run, run, run, runaway! – zapjevao mi je Harlan pa sam senasmijala.– Harlane!– Što je? Ne zvučim kao Del Shannon? Ajde, mala sestrice, obriši suze – Dodao mi je

papirnati rupčić – Ajmo po torb e. Miss Jo punila je masline gorgonzolom čitavo jutro! Pogledala sam njegovog preslatkog psa i naravno da je bila u ljetnoj haljinici oslikanoj

maslinama i čašama za martini. Ponovno sam se nasmijala i rekla Miss Jo da divno izgleda. – I ona to misli za tebe – rekao mi je Harlan – Tako mi je drago što si došla. Do karusela za prtljagu hodali smo ruku pod ruku. Dok sam pokazivala svoje torbe,

Harlan ih je bacao u zrak jednu po jednu i slagao ih po podu.– Vidim, puno se vremena provodi u teretani?– Ljubice, počinje ljetna sezona, otvaraju se plaže, zar ne? – rekao mi je dok je posljednju

torbu skidao s pomične trake – Kupio sam si nove speedosice, s Pucci uzorkom.– Ma daj. Baš te vidim u speedo kupaćim gaćama! – Okej, možda i nisam. A što vučeš u tim torbama? Kamenje?– Kućne haljine.



55

– Majko premila. Šlafroci? Tko si ti? Nela Eržišnik? To dalje tako ne može! U stv vježbam zbog kolesterola. Spustio sam ga za nekoliko poena. A ne jedem zobenu kašu.

– Spasi nas Bože zobene kaše. Nela Eržišnik? – Da.– Kućne haljine su metafora mojeg potonuća. – Razumijem.Harlan je nagurao torbe u prtljažnik svog posve renoviranog Chevroleta Bel Air iz 19

Fantastično putovanje u prošlost plavo-bijele boje s bijelim kožnatim sjedištima. – Još uvijek voziš tu zemaljsku lađu? – pitala sam.– Pardon! Ovo je pravi američki klasik! – Radio na srednjem valu i ručno zaključavanje? – Prošlost mi je draža – nasmijao se Harlan.– Znaš što? Mislim i meni!

Vozili smo se prema centru Charlestona slušajući kako motor fino prede. Slušali smo izvuke grada na poluotoku u kojem smo se rodili i odrasli. Pitala sam se kako da svoju priispričam Harlanu. Količina prtljage s kojom sam došla jasno mu govori da nisam došla samna vikend. Čini se da mu to ne smeta. Dobro sam znala da obožava društvo. Razmišljala samo Harlanu i njegovu životu u Charlestonu. Ima brojne prijatelje i najrazličitije stvari kojima bavi – sve što ima bilo kakve veze s umjetnošću, u bilo kojoj formi ili obliku pronaći će mjeu njegovu prinčevskom srcu. A i sja jan je kuhar, neprestano poziva goste. Veliki jepripovjedač. Svi ga vole i obožavaju dolaziti kod njega. Harlan je doista društven i tolinabijen najrazličitijim povijesnim činjenicama da smo se znali šaliti da mora na kviz. Sigurbi zaradio milijune. Nije da njemu treba novca. Leonard mu je ostavio puno, uz kuću u kojosu zajedno stanovali.

Sišli smo s autoceste i krenuli prema centru. Promet je postao gust i usporili smo se dpuzanja. Kad smo stigli do ugla ulica Market i Meeting, grupe turista natiskavale su se poulici i pred izlozima i fotografirali. Ovo je njihova sezona. Spoleto Festival i njegova brojnadogađanja doveo je i ove godine stotine tisuća onih koji žive za kulturu u ovaj Sveti graTurizam je u stvari najveći zamašnjak charlestonske ekonomije.

Profesionalni vodiči odjeveni u uniforme vojnika iz Američkog građanskog rata vozilikonjske zaprege i zabavljali turiste pričama o davnoj slavi Juga i Konfederacije i što jeznačilo biti pravi Charlestonac. Harlan i ja uvijek smo se smi jali jer nitko kao oni nije mogao

tako ukrasiti svoje priče u cijelom Svetom gradu. Ako mene pitate, turisti su s njima sjajprolazili; uvijek su mogli namirisati što je u tome istina, a što preuveličavanje. Njihova lsve su otkrivala: mušterija koja se smije zadovoljna je mušterija.

Bit će vremena da se Harlan i ja napričamo. Jako puno vremena. Koliko god da me pla Wesove tajne, nekome moram reći istinu. A nikome ne vjerujem više nego Harlanu.

Sišli smo s ceste i uklizili kroz prelijepu kapiju od kovanog željeza na broju 36 ulChalmers. Tu smo stali. Među svim tim viticama i ukrasima po prvi put sam primijetila



56

lijeva strana kapije sadrži slovo J uklopljeno u uzorak, a desna P , inicijale Josephine Pinckney.– Ovo nisam nikad prije primijetila, mislim na J i P.– Što? A to! Prije su vrata uvijek bila prekrivena ružama i Bog će znati kojim biljkam

Tu je kapiju napravio Philip Simmons!– Stvarno?

Philip Simmons je najpoznatiji majstor kovanog željeza Charlestona. – Pa mislio sam da to znaš. – Vjerojatno i jesam znala. Harlane, ovih dana jedva da se mogu sjetiti svog vlastitog

imena.– Jadna moja draga sestro! Zašto ne bi ušla sama unutra, ja ću donijeti torbe. – Hvala. Idemo, ljepotice – okrenula sam se prema Miss Jo koja je odmah živnula

skočila kao da mi želi reći,Kod kuće smo ! Ušli smo u Harlanovu prekrasno obnovljenupovijesnu kuću. Našla sam se u malom predsoblju, gdje je iznad konzole visio portr Josephine Pinckney u raskošnom, pozlaćenom gipsanom okviru. Na konzoli je bio maranžman svježeg cvijeća, Leonardova fotografija u srebrnom okviru i zdjela od japanskImari porculana u kojoj Harlan vjerojatno drži svoje ključeve. Na desnoj strani je mandnevna soba, a lijevo blagovaonica. Iza blagovaonice je kuhinja, a još dublje sobafrancuskim prozorima koji vode u vrt.

Ispred mene su ljupke stepenice, svaka obrubljena bordurom od svijetlog oraha itamnocrvenog mahagonija. Na svakom odmorištu su elaborirane intarzije: cvijeće i vo vjerojatno ručno slagano godinama. Oduvijek mi se činilo da u cijelom gradu nema ljepšstepeništa od ovog u Harlanovoj kući. Ima stepeništa koja izgledaju kao da vise u zrakumnogih drugih dostojnih sporog silaska Scarlett O’Hare, ali nema ljepših od Harlanovih.

Charleston je nakrcan arhitektonskim čudesima, to znamo, i mnogi su unikatni detaljikuća pažljivo restaurirani, a prezentira ih se kad god se ukaže prilika, no uvijek diskretnosamo prijateljima. Samo je jedna stvar važnija Charlestonu od njegove slavne povijesti, a toprofinjeni maniri njegovih stanonika. Charleston nije grad razmetljivaca.

Evo i Harlana s mojim torbama.– Dobit ćeš za sebe cijeli treći kat. Što kažeš, je li to u redu? – već se penjao stepenicama

s dvije torbe, a ja sam ga slijedila s onom najmanjom.– Divno!Popela sam se do prvog kata i malo zapuhala. Srce mi je tuklo. U užasno sam lošo

kondiciji i toga sam svjesna. Ove će me stepenice preporoditi. No, moja prva misao da je trekat divan učinila mi se najednom pogrešnom – to bi moglo biti opasno. Što ako dobijemmoždani udar povrh svega?

– Hajde, curo! Drmni se malo, vrijeme je za koktele!– Harlane, tek je pola četiri! – povikala sam.– Dušo, nedjelja je. Nakon crkve odmah počinje doba za koktele! Zakikotala sam se jer sam zamislila kako po cijelom Charlestonu muškarci u laneni



57

odijelima i žene u haljinama Lilly ispijajumimoze i bloody mary , a osjećaju se istovremenokreposno, jer su se vratili iz crkve, i pomalo raspusno jer već piju.

Napokon sam došla do trećeg kata. – Isuse! Harlane, bilo bi divno da imaš lift! – Nema načina da ga ugradiš u ovu kuću a da ne narušiš njezinu cjelovitu ljepotu.

– Pa ipak! Milost!Odložila sam torbu i zadihana se odvukla do prozora. Soba ima predivan pogled na par

Washington na drugoj strani ceste. Bilo je majki s djecom koja su se igrala među azalejam južnjačkim hrastovima i grmljem šimšira. Turisti i domaći sjedili su na klupama, uživalhladnim pićima i sendvičima. Izgledalo mi je kao da su baš svi nasmiješeni. Divan, umiruprizor.

– Nemoj mi se sad opustiti, sestro! U šest nam dolaze gosti. – Što! Tko? – Ma samo nekoliko prijatelja koje sam želio vidjeti prije nego odem. Ti se sad fi

raspakiraj i dođi u kuhinju, tamo te čekam. Radim turbokockice cijeli t jedan. Moram krenutidalje – podigao je moju najveću torbu i stavio je na krevet.

– Okej, doktore Cool, što su to turbokockice? – To su zapravo veoma velike kocke leda, tako tvrde da se ne tope pa ne razrijede piće. – Genijalna umotvorina.– Naravno. Da sam se barem ja toga sjetio. Imao bih milijarde!– Da, da, ima tih izuma...– Dakle, koliko onda možeš ostati?

Pogledao je u moju prtljagu i potom u mene onim poluzabrinutim licem koje kao dapita: Kad mi zapravo planiraš reći što se to događa ?

– Ne znam točno. A da mi o tome uz čašu nečeg hladnog? – Savršeno! Vidimo se za par minuta. Možda možeš ostati ovdje dok sam ja u Italiji? – Možda i mogu! I onda je otišao, a ja sam samo čula brze, sigurne korake po stepenicama. Otvorila sam prvu torbu i vrata ormara. Na sreću, bilo je u njemu puno praznih vješalic

i ubrzo sam ispraznila prvu pa onda i drugu torbu. Još je samo trebalo kozmetiku odnijeti kupaonicu. Harlan je za mene stavio divne, debele bijele ručnike, a na vratima je visio i ogriz kompleta. Na st oliću pokraj umivaonika bila je čaša od rezanog stakla i neke posudice vatom, štapićima za uši, interdentalnim čačkalicama. Kada je duga i široka i najednom sapočela sanjati da u njoj dugo ležim. Uzela sam u ruku sapun i udahnula duboko. Verbenamoj n ajdraži miris. Svaka bi žena trebala imati tako pažljivog brata, posebno da kod njepobjegneš kad si u nevolji.

Prošla sam četkom kroz kosu i potom je skupila iznad vrata. Iako je Harlan imao klim vrućina ide prema gore i meni se moj kat činio toplijim. Upalila sam ventilatore na stropu



58

svoje spavaće sobe, a potom i u susjednoj. U dnevnoj sobi imala sam sofu, fotelju presvučechintzom, cvjetnom pamučnom tkaninom, radni stol, televizor. Osim zbog hrane i društvnisam ni trebala silaziti.

Presvukla sam se u hlače, pamučnu košulju, ravne sandale u kojima se valjda nećposkliznuti na stepenicama i krenula pronaći Harlana. Bio je kao što je i obećao u kuhinj

slagao brdo sendviča s rajčicom i domaćom majonezom i pogačice sa šunkom i premazom artičoka.– Wow! Izgledaš svježe i opušteno! – rekao mi je.– Ti si divan. Kako ti mogu pomoći? – Imaš hladnog čaja u hladnjaku, a mogu i napraviti kavu, no mislim da je za n

prevruće. – Nalit ću nam čaja. Mora da je vani tisuću stupnjeva – uzela sam dvije čašeiz kristaljere

i napunila ih čajem i ledom – Limun?– U donjoj ladici u hladnjaku. Imaš u vrećici već narezanog na kriške. Samo ti se čini

je tisuću stupnjeva, no uskoro ćeš se naviknuti na vlagu. Iscijedila sam svakome po dvije kriške limuna, dodala dvije žlice šećera i sve

promiješala. – Znam. Ajde, sjedi tu pokraj mene – rekla sam dok sam zauzimala mjesto za kuhinjskim

stolom.– Evo me – rekao je i pokrio pladnjeve hrane čistom vlažnom lanenom salvetom – A sad

reci svome velikom bratu što se s tobom događa – sjeo je preko puta i podigao svoju čašu – Mama bi ponovno umrla da te vidi tako nesretnu.

– Počivala u miru – odgovorila sam – ona je barem bila dovoljno pametna da se ne udaza Willieja. I bila je u pravu. Nisam se trebala udati za Wesa.

– Ali već si čekala bebu. I to je bilo prije trideset godina. Nije tada bilo toliko otvorenopcija. I to sam joj rekao. Negdje milijun puta.

– O Bože, život je tako kompliciran. – Kako to misliš, draga. – Pa pogledaj slučaj naše mame, kad si je već spomenuo – o mami smo rijetko

razgovarali jer je Harlan njezin veliki obožavatelj, a ja baš i nisam – Eto, odrastali smo na uliciLogan, uz samu ulicu Broad.

– Pa nakon tatine smrti nije mogla nigdje drugdje živjeti. Ta joj je ulica ulijevaemocionalnu sigurnost. Ti se vjerojatno i ne sjećaš naše velike kuće iz ulice King.

– Ne, bila sam premala. No, suština je u tome da si mi nismo mogli priuštiti da živimoulici Logan. Trebali smo se maknuti iz centra.

– Ti se šališ! Ona bi prije umrla nego otišla u ta nova predgrađa. Pa to i sama znaš! – Oprosti. A onda je radila kao konobarica po kojekakvim barovima na ulici Rivers, tik

do mornaričke baze, da bi mogla plaćati skupu najamninu i govoriti da živi u najboljekvartu. Ti u tome ne vidiš ništa proturječno?



59

– Najdra ža, zar ti nije jasno da je ona na tim mjestima zarađivala dvjesto dolara na danto smatrala pošteno zarađenim novcem kojim može platiti Ashely Hall, najbolju privatnškolu za tebe. Ona je pošteno radila. Želiš li još čaja?

– Ne, hvala. Da su u Ashley H allu znali što ona radi, izbacili bi me naglavačke. – Ona je bila prava Vesela udovica.

– Koliko je to trajalo s Williejem, vlasnikom tog bara? A zašto se nije udala za Willinakon svega?

– Previše tetovaža. Znam, znam, to je sve zbrkano. No, on ju je ostavio na poslu do danakad je umrla. Bio je on dobar čovjek. Većina takvih mjesta nikad ne upošljava konobarstarije od četrdeset. Užasna diskriminacija, i danas.

– Ti to meni govoriš? Pa to je jedan od razloga što sam sad kod tebe. – Okej, Leslie, ajm o zakopati jadnu mamu i daj da čujem tvoju veliku priču. – O Bože, ne znam gdje da počnem. No, započela sam i u sljedećih sat vremena ili tako nešto sve su moje brige bile izložen

razmatrane, a onda sam napokon došla i do pitanja novca. – Čekaj, čekaj, uspori malo taj autobus. Što si sad rekla? Dvadeset dva milijuna dolara? – Da, Harlane. Umirem od straha i brige. Ti i ja dobro znamo da Wes nipošto nije mogao

zaraditi toliko novca. Mora biti da se bavi nečim veoma lošim. Nije me briga kakve on bonudob ija i koliko njegova kompanija dobro stoji, no sve to skupa meni zvuči nemoguće.

– Slušaj, tko zna? – Nisam to trebala napraviti, no uzela sam njegov izvod iz banke, imam ga gore. Da ga

donesem?

Harlan je bio nepovjerljiv.– Ne sada. Nemamo dovoljno vremen a. Ali sam Bog zna koliko je on škrt. Vjerojatno jenovac sa svoje prve pričesti investirao u IBM. Moram o tome malo razmisliti. Mi se niknismo voljeli, no ne mislim da je on lopov, Les. Naprosto to ne vjerujem – zavalio se u svojstolac i izdahnuo dugo i polako – Sjećaš li se kompanija čije su dionice navedene?

– On je vlasnik jedne jedine dionice Coca Cole koju je kupio njegov pradjed za njegovogoca negdje 1920. U vrijeme kad je kompanija osnovana. Ima neke dionice Applea i Microsofta.Možda još neke. Znam da ima nešto novca u različitim fondovima.

– Gle, ako još uvijek ima tu originalnu dionicu Coca Cole, ona se dosada mora

podijeliti u tisuće. Sutra ujutro ću to malo istražiti na internetu. Obećajem, kao prvu stvaujutro. Hajdemo sad postaviti stol i bar. Uskoro dolazi Marge.– Tko je Marge?– Lokalna umjetnica. Pomaže mi na zabavama. – Stvarno! To je dobro – grizla sam usnicu jer sam zabrinuta, što nisam napravila od

djetinjstva – Što misliš, što će Wes pomisliti kad shvati da nisam u kući da mu poslužim večeru?



60

– Ne brini se toliko. Dobit ćeš bore. Ali Wesu bimorala reći da si tu. – Ne mogu se s njim suočiti. Naprosto ne mogu. I ne želim. – Da, shvaćam. No, jasno ti je da će biti jako, jako ljut. – A da ti kažem da me nije briga? – Okej. Želiš li da ja to obavim? Ja ga mogu nazvati ako želiš. – Napravi kako hoćeš. Samo ja ne želim sada pričati s njim. – U redu. A u međuvremenu se idemo riješiti tog tvog bolničkog poveza za ruku. Ima

veliki Hermesov šal s kojim će sve to izgledati nekako hepburnovski!Zakikotala sam se – Audrey ili Katherine?– Je li to važno? – Nije.– A mislio sam ono što sam ti rekao, da ovdje ostaneš. Radi se samo o mjesec dana. – Stvarno ću razmisliti, Harlane. Hvala.

Kad sam otišla gore da se presvučem, našla sam svoju ljetnu haljinu na krevetu. Nisamse sjećala da sam je tamo ostavila. Svejedno, stavila sam je na sebe, Harlan mi je promijepovez, što je definitivno bio značajan pomak. S malo make upa, odjednom sam izgledatoliko bolje. Još uvijek nisam upalila mobitel jer nisam željela čuti Wesov glas. Pitala sam je li ga Harlan nazvao.

Zvono na vratima počelo je zvoniti i uskoro, od dnevne sobe do vrta, Harlanovi gorazmiljeli su se sa svojim pićima i pričama; gutali su sendviče i pili najrazličitije koktele, odkoji je bio najpopularniji dark and stormy – mješavina ruma i đumbirovog piva. Imanhattan s whiskeyem, vermutom i trešnjama. Čudno. U Atlanti u glavnom pijemo vino. A čini se

Charleston još uvijek uživa u koktelima. Naša mama jest, u svakom slučaju, a bogme i ovodruštvo. Ima nešto veoma utješno u poštovanju tradicije. A onda sam se sjetila da je Leonauvijek pio dark and stormy .

Čula sam neki glas iza sebe i shvatila da sam ga prepoznala kao nešto iz moje prošlosti – Koktel parti izumljen je u Charlestonu, to znaš? Okrenula sam se i naletjela na dječački osmijeh Jonathana Raya, mojeg prvog prav

dečka. Odmah sam shvatila da ga je Harlan zbog mene pozvao. Dobar kakav jest, Harlan ipak volio pokatkad izazvati buru.

Vrijeme je prema Jonathanu b ilo nježno. Bio je sijed nad sljepoočnicama, no još je uvij

imao svu svoju kosu i najljepše plave oči koje je Bog dao bilo kome osim Paulu Newmanu. – O moj Bože, jesi li ti to Jonathane! Divno što te opet vidim. I kako to misliš da

kokteli ovdje izuml jeni, nikad to prije nisam čula. – To ne znači da nije istina. I nakon trideset godina još si uvijek skeptik. Želiš li još jed

piće? – Zašto ne! Otišli smo do bara gdje je Marge tresla jedan koktel šejker za drugim, a ja sam se pita



61

kako joj laktovi to mogu izdržati. Klak! Klak! Klak !Turbokockice koje su udarale po vrhunskom čeliku zvučale su buntovnički. – Što piješ? – pitao me Jonathan.– Ma samo votku s malo tonika i limetom.– Imam ja jedan baš za vas! Što kažete na georgia punč ?– Za pravu curu iz Georgije! Savršeno! – rekao je Jonathan.– Super! No, ja sam se preselila, znate – rekla sam sa slabašnim osmijehom, pomislivš

kako je ova puca već pred pucanjem. – Zar nisi već dovoljno dugo tamo da se možeš vratiti lokal-patriotizmu.– Jonathane, kad j e netko rođen u Charlestonu, znaš da je nemoguće postati bilo što

drugo. Posljednje što bi želio je dvostruko državljanstvo. – To je utješno što kažeš – rekao je.

Jonathanu je dodala mutnu zaleđenu čašu, a on mi ju je prebacio uz salvetu. Nemprsten. Govo rim o vjenčanom prstenu. Zašto sam to uopće pogledala? – Ja ćumanhattan – rekao je Marge.– Odmah! – nije prošla niti minuta i već mu je dodala čašu. – Hvala – rekao je i okrenuo se prema meni – A da se iskrademo u vrt gdje barem

možemo čuti svoje misli. – Može. Nećeš li javiti svojoj ženu gdje smo? – To ne mogu – rekao je čudnog izraza lica – Ona je davna prošlost. – Stvarno? Zar nisi ti oženio Clare Mullarney? Što se s njom dogodilo? Probili smo se kroz blagovaonicu do kuhinje i na koncu i do otvorenih francuskih vrata

u salonu. A onda smo se prebacili na terasu gdje je penjačica prekrila sve zidove, a slatki m južnjačkog jasmina sve ostalo, toliko snažno da se činilo da smo ušli u oblak tog mirisa.

– Ooo, osjećaš li ovaj miris? – pitao me i ja sam kimnula – Što se dogodilo? Da vidim Vjenčali smo se, dobili dvoje djece, a onda je ona počela slikati plenerističke pejsažgrupom hipija koji su neprestano duvali.

– Mora da je poludjela kad je tebe ostavila!– Točno. Rekla mi je da joj nije dovoljno zanimljivo u braku sa mnom, uhvatila ju je

neobjašnjivo snažna potreba da ručno izrađuje sireve u Vermontu. – Bljak. Podsjeća me na mog sina. – Da?– On trenutno živi u Nepalu i puši travu s hipijima iz cijelog svijeta. On duva n

internacionalnom nivou. Toliko sam ponosna – nisam mogla vjerovati da sam izgovorila tošto sam upravo izgovorila, a onda sam pomislila, Ali to je istina, zar ne? Do tog trenutuvijek sam za njega nalazila izgovore.

– Zar mi nije Harlan rekao da je fotograf za National Geographic ?



63

– I ja sam.Oboje smo se nasmijali. Pogledala sam ga i pomislila, evo ti ga na, kemija nas opet udara

silinom teretnog vlaka. I sad mi se sviđao jednako kao kad smo bili tinejdžeri. No, zauzdasam svoju maštu slikom pedeset barbika u njegovu životu zbog kojih nema šanse da mu jabudem zanimljiva. Nisam se trebala bojati da bi mogao reći ili napraviti nešto nepristojno

neprikladno. Jonathan naprosto nije bio ta vrsta muškarca. Možda je njegov ego velik, no je pravi gentleman.– Onda, gdje je Wesley? – iznenadila sam se da pamti njegovo ime.– Vidiš? Ja te pratim preko Harlana. – Wesley je u Atlanti.– A što tamo radi? – Hmmm – pogledala sam na Jonathanov sat i vidjela da je pola osam – U ovom

trenutku? Vjerojatno se češe po glavi. – A zašto? – Želi večeru, a ja nisam tamo da mu je poslužim prignuta koljena. Jonathan me pogledao sa zabrinutim osmijehom – ako tako nešto postoji. – Aha! Dezertirala si?– Aha.– Po prvi put?– Aha.– Onda ću ti nešto reći: Wesley mi se nikad nije sviđao. – Nikad ga nisi upoznao. No, to ne znači da bi ti se svidio da jesi. – Ne bi mi se svidio. Siguran sam. Wesley je tako glupo ime.– Ni meni se nešto baš ne sviđa. Hmmm. Njegove su oči preletjele svaki centimetar mojeg lica – Znam da ovo zvuči kao klišej, al

kako je moguće da se nisi nimalo promijenila? Ti i Harlan imate te bademaste, čarobne oči, kosa ti ima pokoju srebrenu nit, ali je ipak predivna.

– Ma, Jonathan, ne budi smiješan. – Ne! – široko se osmjehnuo, šarmiran mojim protestom – Doista jest. Pokaži mi ženu

tvoje dobi koja još uv ijek ima tako dobru figuru kao ti. Mislim, Les, dovraga, valjda ti smijemreći, ti sjajno izgledaš, stvarno! Uvijek sam govorio da si trebala biti manekenka.

– Jonathane, to je suludo.– Ne, nije. Moje oči ne lažu, a znaš da su liječnici poznati po tome da nikad ne laskaju.– Dobro, ako ti tako kažeš – nasmijala sam se kao šesnaestogodišnja djevojka. – Znači, pokazalo se da je Wesley nepodnošljiv? – Aha. U velikoj mjeri.Nevjerojatno da Jonathanu sve ovo govorim. Ali gdje me dovelo što sam biladiskretna ?



64

Nigdje. Osim toga, iako ga nisam vidjela trideset godina, Jonathan Ray me poznaje u dušNikad nije bilo i neće biti smisla da s njim igram neke igre. Mi smo se znali u onom kratkopredivnom trenutku kad smo u jednom danu bili djeca, a već u drugom naše je djetinjstvobilo tisućama milja iza nas. Jedini problem je bio u tome što sam otišla na fakultet u Atlantupoznala Wesa, udala se i nikad se više nisam vratila u Charleston. Svi su uvijek mislili dase na koncu udati za Jonathana. Ali čak i da samhtjela, nisam se mogla u jednom trenu zanjega udati, a u drugom roditi Wesovo dijete. To bi bio dokaz lošeg ukusa, zar ne?

– I, što ćeš sada? – Dobro ću i dugo porazmisliti o svojem životu. Zato sam ovdje. Da razmislim.



65

Osmo poglavlje WES JE VEOMA UZRUJAN

mirao sam od gladi kad sam došao kući. Trideset i šest rupa znači jako punhodanja, čak i uz autić, a za ručak sam samo pojeo sendvič s prženim špekomrajčicom i salatom. Kuća je bila u mraku i osjetio sam da je beživotna, čudno je kase to osjeti. U p rvom trenutku sam se uzrujao jer Les zna da ću željeti večeru kad s

vratim. Nedjeljom navečeruvijek je kuhala veliku večeru. A onda sam se uplašio. Što ako lemrtva na gornjem katu? Što ako je opet pala, možda zbog tumora na mozgu ili nečeg sličnozbog čega gubi ravnotežu? Isuse! Rastrčao sam se po cijeloj kući u potrazi za mrtvim tijelomolio se da je samo onesviještena. Trčao sam iz sobe u sobu, ali nije je bilo. Postajao sam uplašeniji. Što ako je netko provalio u kuću i oteo je? Znate, zbogprovale koja je krivokrenula, nisu oni to planirali, ali im je trebao talac ili nešto slično, jer je vidjela njihova licOtrčao samo do ormara sa srebrninom. Bio je dobro zaključan. Pronašao sam ključ kuhinjskoj ladici i otvorio ga. Sve je bilo tamo. Barem koliko sam ja mogao primijetiti.

Što se tu događa? Provjerio sam njezinu kutiju s nakitom. Nisam bio siguran je li neš

nestalo, no kao da ona uopće ima neki skupocjen nakit, vrijedan provale. Nije ona nikad biod onih koje se kinđure. Ne, Les voli finu kožu i skupocjene parfeme. Barem sam joj jauvijek poklanjao i nikad se nije bunila.

Odlučio sam nazvati kćerku. Vjerojatno postoji neko jednostavno objašnjenje, a ja sase nepotrebno uzrujao.

– Gdje je mama? – upitao sam Charlotte – Je li kod tebe?– Je li njezin auto u garaži? – Je.– Jesi li zvao Danette?– Ne. Mislim da ni nemam njezin broj. Imaš ti? – Pogledaj tamo gdje mama drži kuharice. Tamo ti je jedan popis prekriven plastikom

na desnoj strani police. Tamo su svi brojevi. Vodoinstal ater, električar... znaš već. – Okej, potražit ću. – Nazovi me!– Da, naravno.Prekinuo sam i otišao pronaći Danettein broj, ali kad sam ga već našao i nazvao, u dn



66

stomaka osjećao sam da neće biti dobro. I nije to bila samo glad. Ja nevolju uvijpredosjetim u stomaku. Mogu je namirisati miljama daleko. Da se razumijemo, to je jedan odrazloga zašto sam tako uspješan.

Javila se kad je treći put pozvonilo. – Wes Carter ovdje, Danette. Imaš minutu?

– Dakle, Wesley! Kakvo iznenađenje. Dobar dan i tebi! Mislio si da sam zaboravila tvojeprezime?

– Slušaj, Danette, ovo je ozbiljan poziv. Oprosti ako te nisam pozdravio na pravi način Želio sam joj reći:Sad mi je jasno zašto te Harold ostavio , ali nisam – Ne znam gdje je Les isamo sam te htio pitati je li kod tebe.

– Ne, nisam je vidjela cijeli tjedan. Što se događa? – Ma ništa, siguran sam da je u redu – zastao sam trenutak. – Trebali smo se naći u

klubu na večeri – slagao sam – Možda smo se samo mimoišli u blagovaonici. Hvala, u svakoslučaju. Ti si u redu?

– Aha, u redu sam, Wes. Hvala na pitanju. Ti?– Dobro sam. Ja sam dobro. U redu, ako te slučajno nazove, reci joj da me nazove

mobitel. Idem natrag u klub i tamo ću je naći. – Naravno. Sigurna sam da je sve u redu, Wes. Ona je odrasla.– Ma da. Okej, hvala.Prekinuli smo i pomislio sam kako me Danette skoro razapela jer sam joj se predstavio s

prezimenom. Tako se javljam cijeli dan u uredu. Javim se na telefon s Wes Carter . Ubij me,stara kravo. Ako nešto dobro mogu reći za Les, barem me nikad nije tako hvatala za riječekala moje greške. Ona je krajnje draga kad su takva sranja u pitanju.

Uskočio sam u auto, pronašao Sinatru na radiju da se smirim i odjurio do kluba što sambrže mogao. Provjerio sam u baru. Možda me tu čeka. Bilo je desetak ljudi, ali nije bilo Les.Zaustavio sam se kod barmena.

– Hej, Louis, jeste li večeras vidjeli moju ženu? – Ne, gospodine, Carter, a tu sam od podneva.– Okej, hvala.Gdje je dovraga? Odlučio sam da popijem pivo i pojedem burger i malo razmisli

Strusio sam svoje pivo, otišao u restoran, pozdravio razne ljude na koje sam naišao i svi su

pitali za Les. Gdje je Les? Kako je Les? Odgovarao sam, Ma, dobro . Ovo je bila rijetkost – dasam ja navečer došao u klub bez Leslie. Bilo mi je čudno. Sjeo sam uz bar, ispod veliktelevizora na zidu. Igrali su The Bravesi. Ništa kao dobra utakmica bejzbola.

– Što da vam donesem, gospodine Carter? – pitao me konobar Jack.– Mislim da bih burger s cedar sirom. Srednje pečen. S pomfritom. I jedno Amstel pivo

hladnoj čaši, ako imaš. – Naravno.



67

– Hvala. Koji je rezultat?– Bravesi vode za dva.– To! To želimo, zar ne? Okej, kao prvo, znao sam da se jučer navečer jako naljutila. Zaštosu se Cornelia i Lisette

nakačile na one cure, ne mogu shvatiti. Ja sam jedino pokazao da mislim da bi bilo u redu ih je Les zaustavila, i to je sve. Što mi je ono rekla? Da neće ona biti njihova bejbisiterica?ona je starija i morala ih je diplomat ski spriječiti. Zašto je tako poludjela? Ja sam mislio dsam joj dao kompliment. Okej, priznajem, malo sam povisio glas jer sam bio razočaran jerizgledalo kao da je tamo samo mirno sjedila i pila svoje vino dok je poludjeli vlak rušio pred sobom. Možda pokušava tim mladim curama dati dovoljno prostora da se stvarnrazmašu i pokažu što su. Možda to ima veze s njezinom odanošću Danette. Tko može znakako žene doista razmišljaju?

Ali ovo znam sigurno. Poslije one katastrofe u Edinburghu, ona ne voli Corneliju i nikadni neće. Ni Lisette. Vjerojatno se osjeća ugrožena. Mislim, Cornelia s onom svojom vatren

kosom, a s druge strane Lisette s tijelom koje bi trebalo zakonom zabraniti. I onda moja Les.Ona je gotovo dvostruko starija i njezin je sjaj odavno potamnio kad je uz te cure. To je istina.Mislim, Les ima puno kvaliteta koje je izvlače. Ona je majka moje djece i bila mi je doblojalan partner sve ove godine. Na nju se čovjek u svakom smislu može osloniti. No, da je uvijek neki komad, i nije. Barem ne meni.

Dakle, sinoć smo se malo porječkali pred drugima, uzela je taksi i otišla kući. Mislim se to valjda nikad prije nije dogodilo. Kad bolje razmislim, i nije. I sad je nigdje ne mogu naDa me nije ostavila? Zašto bi napravila tako nešto suludo? Možda mi je ostavila porukMožda sam nešto previdio?

Potpisao sam račun, odvezao se kući i upalio sva svjetla. Prvo sam pretražio svacentimetar kuhinje i vešeraja tražeći neki trag. Tamo je provodila pola svog vremenočekivao sam da ću tamo nešto pronaći, no nisam. Možda je ostavila nešto na mojem radnostolu? Ne, nije. Otišao sam na gornji kat i pogledao u ormar u kojem je držala našu prtljagIzgledalo mi je kao da neki kofer nedostaje, no nisam bio siguran. Kako bih ja mogao znatikoliko mi imamo kofera? Na koncu mi je palo na pamet da pogledam u njezin ormar je linestala odjeća. Mislite li da bih mogao procijeniti? Tamo je bilo nagurano toliko stvari da bmorao biti forenzički stručnjak da to shvatim. No, izgledalo mi je moguće. Bilo je nešpraznih vješalica na dnu i činilo mi se da ima manje cipela.

Znači, ostavila me. Samo tako. Ona je ostavila mene? Stvarno? Bez upozorenja. B

poruke. Bez ičega. Ponovno sam nazvao njezin mobitel i ostavio nešto jaču poruku. – Les? Ja sam. Slušaj, ne znam kakvu to igru igraš i nije me briga. Samo želim saznati je

li u redu. Samo me nazovi i reci mi gdje si, inače ću morati zvati policiju! To bi joj trebalo pokazati njezinog boga. Nek pomisli da je policija traži po ulicam

Natočio sam si veliki skoč, single malt, koji čuvam za specijalne prilike, a ovo je valjda jeod njih, upalio televizor i udobno se smjestio u svojoj fotelji. Mogu ljudi reći što hoće, alisvoju fotelju volim.



68

Zazvonio mi je mobitel. Charlotte.– Je li se mama pojavila?– Ne, ali siguran sam da će uskoro nazvati. – Jesi li zvao bolnice i policiju?– Ma ne, nema potrebe, dušo. Nemoj brinuti. Ako se noćas ne pojavi, zvat ću ih sut

ujutro. Siguran sam da je dobro. Valjda se odlučila ispuhati u kinu. – Ispuhati? Svađali ste se?– Ma ne. Uobičajene gluposti bračnog života. Ništa strašno. – Okej. Jesi zvao Danette?– Aha, rekla mi je da je nije vidjela, no moguće je i da tamo sjede skupa i piju špricere. – Dobro. Ako se ti ne brineš, neću ni ja. Zvala sam je na mobitel, no nije mi se javila.– Ni meni. Zato i mislim da je u kinu. Odi ti samo u krevet, dušo. Sutra je ponedjelja

Cijeli je tjedan ispred nas.

– Hvala, tata. ljubim te.Uskoro sam već gledao zaredom treću epizodu Zakona & reda i oči su mi se počele

zatvarati.Probudilo me sunce. Leđa su me ubijala i boljela me glava. Nije ni čudo! Zaspao sam

fotelji! A tko je za to kriv? Hvala, Leslie. Kad god bih zaspao u fotelji, uvijek sam mogaoračunati na to da će me ona probuditi. No, ona nije bila tu pa sam zaradio križobolju.

Otišao sam u kuhinju i napravio kavu. Potom sam ubacio nekoliko komada kruha toster, razbio jaje u tavu i upalio plin. Otišao sam ispred ulaznih vrata po novine i kad sam vratio, doručak je bio gotov. Jaje se doduše iz nekog razloga zalijepilo za tavu – valjda sam

trebao ubaciti malo maslaca – a tost je bio hladan, ali kava je bila jaka, a ostalo mi i nije bilo važno. Pojeo sam samo tost i bananu i popio puno kave. Mislio sam da sam se dobro snašaBacio sam suđe u sudoper i otišao se istuširati.

Dok sam stajao pod tušem kao od majke rođen, palo mi je na pamet da nema nikoosim mene da napravi krevet i opere suđe. Sranje. Leszna koliko se mrzim vratiti u kuću kojanije posve uredna. Kako li se zove ona žena koju povremeno uzme za ispomoć? Okladio sase sam sa sobom da je na listi na kojoj sam našao i Danettein broj. Samo ću je nazvati da domalo pospremiti i usput mi ostavi ne ku večeru. Možda pečeno pile. O Bože! Već je pola osamMoram odjuriti u ured. Dnevni raspored mi je nakrcan sastancima, jedan za drugim, cijelidan! Tipični ponedjeljak. Les može misliti da ima pravo zaboraviti na svoje dužnosti i negdse potucati, no ja moram voditi svoj biznis.

Dok sam se u liftu vozio do kata članova uprave, gdje sam i ja imao ured, sjetio samonog njezinog isprenemaganog brata. Kladim se u sve što imam da je ili ona tamo ili on zgdje je. Oni su stvarno povezani, kao mafija, to dvoje. Evo, to je primjer koji dokazuje da Lesuopće nije svetica. Les zna da ja ne mogu podnijeti da sam u istoj sobi s njim, no stalno žići kod njega i neprestano ispituje može li on doći ovamo. Ona dobro zna što ja osjećaprema homoseksualcima pa i pak mi neprestano pokušava nametnuti i tu obiteljsku vezu. To



69

već traje trideset godina. Čovjek bi pomislio da će jednom shvatiti. No, za Božić me obavezpita može li i on doći i onda ja kažem da apsolutno ne može i onda ona pobjesni i ja samnajednom lo š čovjek. Sad ti to shvati.

– Gina, dobro jutro – rekao sam svojoj sekretarici dok sam ulazio.– Jutro, Wes. Kava?

– Neee, sam ću si je uzeti. Molim te, nemoj mi neko vrijeme spajati pozive, može? – Naravno! Kako je prošao vikend? – Nezanimljivo – slagao sam – Dobra partija golfa, u svakom slučaju. Ti? – Pogledala sam jedan novi film. Ništa posebno. Vjerojatno je i ona lagala. No, što smo mogli reći jedno drugom?Oh, napustila me žena .

A onda ona odgovori, Oh, moj dvadeseti dečko slomio mi je srce . Ma nema šanse. Zato mi seGina i sviđa. Ona svoj osobni život drži za sebe.

– Je li netko zvao?– Da! Zvala vas je Danette Stovall. Da je nazovem?– Ne, ne, sam ću. Kasnije. Hvala. Ušao sam u svoj ured i dobro zatvorio vrata. Morat ću pregristi jezik i nazvati Harlana. On ipak ima pravo znati da mu je sestra

nestala, a ako je tamo, to ja imam pravo znati. Sigurno će mi reći što zna. Pronašao sanjegov broj u svom rokovniku, udahnuo i nazvao.

Već kad sam pomislio da će mi se javiti automatska sekretarica, dignuo je slušalicu. – Harlan? Wes je.– Da, vidio sam na zaslonu. Kako si, Wes?

– Pa bio sam i bolje. Slušaj, Harlane, pripremi se, imam jednu vijest koja bi te moguznemiriti.

– Da?– Les je nestala. Ti je nisi čuo, jesi li? – Jesam. Tu je. Kod mene. Dobro je.– Možeš mi je dati na telefon? – Čekaj, pitat ću je želi li pričati s tobom. Pričekaj – znao sam da je mikrofon prekrio

rukom jer sam čuo neki prigušeni razgovor u pozadini. A onda se opet javio – Wes? Leslie je

u ovom trenutku veoma uznemirena i osjeća da bi bilo bolje da razgovarate kasnije.– Što? To ti je rekla? Slušaj me dobro, gujo jedna, daj mi moju ženu na telefon, issekunde. Jesi li me razumio?

– Ili ćeš me, što? Nema nikakvog razloga da postaješ prost i prijetiš, Wesley. Lijepa riitd, itd, znaš već. Pričekaj.

Još jedna pauza s mumljanjem s druge strane, a onda sam začuo Les koja mi je rekla Već sam rekla da ne želim sad razgovarati, Wesley – i samo je spustila slušalicu.

Prekinula je vezu! Je li poludjela ? Meni, svojem mužu s kojim je u braku više od tridese



70

godina, jednostavno spusti slušalicu? Što se to dođavola događa? Što sam ja napravio? Jesam li ja nju ostavio? Ne! Ja sam ostavljen, a ona se prema meni tako ponaša? Sjedio sam i gledao u telefon, dok mi se tlak penjao i osjetio sam da mi srce lupa u

ušima. Ponovno mi je zazvonio telefon. Bila je to moja sekretarica.

– Vaša kćerka na drugoj liniji. – Hvala – rekao sam i pritisnuo crveno svjetlo – Charlotte?– Aha. Jesi li našao mamu? – Hm. Čini se da je tvoja mama odlučila otići u posjetu svojem bratu i nije našla

shodno da nam to kaže. – Molim? To ne liči na nju. Jesi li pričao s njom? – Neeee. Izgleda da sad ne želi pričati sa mnom. S druge strane – tišina. A onda je moja kći progovorila.

– Tata? Jeste li se vi posvađali? – Mi se ne svađamo, Charlotte. No, ponekad se ne slažemo u svemu. – Da, tako je i sa mnom i mamom – opet pauza dok me nije pitala – Hoćeš li da je ja

nazovem i razgovaram s njom?– Sada? Svejedno mi je. Jako sam bijesan, ako želiš baš znati. – Divno. A da se ti digneš i odeš u Charleston da vidiš što se događa? Tata, zar ne žel

saznati?– Ti se šališ! U ovom trenutku razmišljam da joj ukinem sve kartice i zatvorim teku

račun. A ti misliš da bih ja trebao otići vidjeti što se s njom događa? – Tata, to je strašno! Svi znamo da se posve promijenila nakon onog debakla u

Edinburghu.– Kao da sam ja za to kriv? Cijeli život čekam da igram golf na St. Andrewsu, a ona m

cijelu stvar gotovo uništila! – Pa čini mi se da mama tu stvar vidi posve drugačije. – Što je to, najednom ima stav o svemu i svačemu! Otkad to mene zanimaju sva

mišljenja? – Tata, ti znaš da te ja volim, zar ne?

– Naravno. Ti si moja kći – kakvo joj je to pitanje?– Slušaj, ponekad, shvaćaš, znaš biti grub. – Ne, ne shvaćam. U ovom slučaju, tvoja mama je u krivu. I to jako. Ako se ne slaže

oko nekih stvari, to joj ne daje za pravo da potroši novac da bi otplesala do Charlestonanikome ništa rekla. To nije lijepo. Mogla je biti mrtva u nekom jarku, a da ja to i ne znam.

– Aha. A ti, Harold i C ornelia već bi bili natrag u hotelu. – Kakve to veze ima s ovim? – ova je danas mudrijašica.



71

– Nikakve, samo ti želim reći da ni ti nisi baš uvijek senzitivac. – Možda. Ali da sam mekan i sladunjav, bi li dospio gdje jesam. Cijeli sam život napor

radio d a bih tvojoj majci, sebi i vama djeci dao sve ono što ja nisam nikad imao. I tako onda zahvali? S tom vrstom nepoštovanja?

– Tata, sve što sam ti htjela reći jest da se mama doista morala osjetiti stjerana u kut d

bi ovako nešto napravila. – Stjerana? Tvoja mama? Ti se sigurno šališ! Tu se ženu ne može pomaknuti nimilimetra.

– Ma nemoj. Ti si dušica, a ja sam engleska kraljica. Volim te, tata, ali ti ponekad...? – Ponekad, što? – Ponekad baš ništa ne shvaćaš.



72

Deveto poglavljeLES: ISKORAK BEZ UZMAKA

jutro, iza domjenka, baš kao što je obećao, Harlan je pokušavao shvatiti što piše Wesovu bankovnom izvješću. Neprestano sam čula zvižduke, usklike, Majko moja !dok je čitao i ponovno čitao ono što je ispred njega. Na koncu – a sve to prijedoručka – upalio je kompjutor i otišao na website banke. Morala sam mu kav

podgrijavati nekoliko puta, a kad sam ga pitala mogu li mu nešto donijeti, samo je odmahnui rekao šššš.

– Daj mi još samo deset minuta – rekao mi je tri puta – Kad je Wesov rođendan? – Zašto? – Treba mi Wesov pin.– Šesnaesti ožujka. Klik! Klik! Klik! Klik !– A broj socijalnog osiguranja?

Izrecitirala sam napamet.Klik! Klik! Klik! Klik !– Ovo je bilo prelagano. Zaželi mi sreću! – Sretno hakiranje. Ja sam se bacila na Post and Courier , prošla svoj horoskop, osmrtnice, kulturu. Otvorila

sam francuska vrata i izašla u vrt, pomislivši da bih križaljku mogla riješiti na zraku. Stastolica za ljuljanje učinila mi se idealnom za odgonetavanje najsjevernijeg pritoka rijeke Oh– šest slova – pa sam se u njoj klatila naprijed-nazad na drevnim ciglama na podu, koje sutupkale u slomljenom ritmu. Mali južnjački carići cvrkutali su svoju jutarnju pjesmu dok letjeli oko Harlanovih prelijepili ružičasto-zelenih grmova i posve me očarali. No, nisam sezavaravala da će ovaj moj mali komadić raja trajati zauvijek. Vrijeme je svake sekunpostajalo sve toplije i uskoro će početi sparno ljeto Charlestona. Odbijala sam misliti o tome

Napokon, nakon što sam pročitala novine, vratila sam se unutra i preletjela sve vrste jutarnjeg talk showa. Napokon se Harlan pojavio za kuhinjskim stolom, spustio se u stolac,prekrižio ruke ispred sebe i nasmijao kao da je otkrio istinski smisao života.

– Još kave? – pitala sam ga.



73

– Ne, mislim da je došao trenutak za nešto malo jače. Je li nam jučer ostalo šampanjca? – Doista? Hajde, pogledat ću. – Ne, samo se šalim. No, kofein mi već kola venama. Najbolje da odložiš te novine

minutu.– O Bože, Harlane, hoće li Wes završiti u zatvoru? – Ne. Možda u paklu, ali u zatvor ne ide.– U čemu je stvar? – Stvar je u tome da se sve to čini savršeno legalnim, ali znaš što me muči? Račun gla

na tebe. Zar to nisi znala?– Molim? Kako? Jesam li i ja potencijalno odgovorna?– Sve te ideje o kriminalu moraš iste sekunde izbacitiiz svoje lijepe glave. To me doista

frustrira. Ti ne shvaćaš što ovo sve znači. – Daj mi to – rekla sam i uzela mu papire – Okej, sve je legitimno, kažeš?

– Našao sam sajt s podatkom da jedna dionica Coca Cole iz 1920. danas vrijedi otprilpet milijuna dolara.– Stvaaarno? Pet milijuna? To je apsurdno !– Zar ne? Dobro, to je naslijedio i moglo bi se pravno debatirati imaš li ti pravo ili ne

polovinu.– No, polovina svega ostalog je moja? Doista? Jesi li siguran?– Da, gospo moja. Nisam odvjetnik, no o dlučiš li započeti život bez Wesa, krenut ćeš s

jedanaest milijuna dolara ili osam i pol milijuna. A onda, tu je i vrijednost vaše kuće i onognjoj te sve ono što je sakrio na Kajmanskim otocima, a što bi ti morala otkriti, dakako.

– Majko moja, Harlane, to je pravo bogatstvo, kako god.– A isto tako, draga moja, to je bogatstvo za koje ti nisi ni znala da ga imaš. – Da, to je poprilično sjebano, ne? – Sjebano kraljevski , ako mene pitaš, a pitala si me. Ti si, draga moja, veoma boga

žena. Počeo me obuzimati bijes – Bogatašica koja nikad nije imala novi auto. Koja sama s

radi. Koja gotovo nikad ništa ne kupuje ako nije na rasprodaji. Čak i piletinu. Znaš što, ja sgodinama, doslovno godinama izrezivala kojekakve kupone iz novina. Sad ih skupljam nainternetu.

– Sad mi se još manje sviđa – rekao mi je Harlan – Kad bi to uopće bilo moguće. Nije dima nešto loše u tome da čovjek dobi je nešto jeftino.

– Ma slažem se. Harlane, možeš li mi pomoći da pronađem barem jedan razlog pokapom nebeskom zbog koje g je on od mene skrivao sve bankovne izvještaje u zaključanladici?

– Dakle, po mom iskustvu, kad ljudi nešto zaključavaju, ne žele da to bilo tko vidi. – Naravno. To je jedino logično objašnjenje. Sve je to toliko čudno.



74

– I zato jer imaju potrebu za kontrolom. Mislim da je Wesu uvijek bilo važno da osjeda on vuče sve konce svijeta. Znaš što hoću reći,Gospodar univerzuma iz Atlante ? A meni?Meni se to čini naporno, doista, jer niti najlošijem odvjetniku iz Atlante ne bi trebalo više opet minuta da dokaže da polovica svega toga pripada tebi. Gotovo trideset godina brakaDvoje djece? Ne, curo, tebi pripada polovina od svega.

– Isuuusseee.– A sada? Sad on taj podatak može popušiti u onoj svojoj izrezbarenoj luli, s onim likomstarca. Puši li on još uvijek na to čudo?

– Ne baš. Harlane, cijeli svijet mi se okrenuo. – Kladim se da jest. Reci mi, o čemu razmišljaš? – Razmišljam o tome kako sam trideset godina štedjela i skupljala svaki novčić da

kupimo bilo što izvan onog što je ulazilo u skromni mjesečni budžet koji mi je davao domaćinstvo. I kako me demoraliziralo svaki put kad sam ga morala moliti da mi da neš više. Ma kad bih ga pitala da mi da dvjesto dolara jer mi je za nešto zatrebalo, praktično

doživio nervni slom.– Dušo, ovo ti govorim s puno poštovanja, no trebala si pronaći posao, čak je i namama radila.

– Ma molim te. Našla si je najmanje prikladan posao koji je mogla naći. Čitav život mbilo neugodno zbog nje.

– Les, to si već stvarno trebalaotpustiti. Naravno da je ponekad bilo neugodno, ali bila jeodvažna!

– Osim toga, dobro znaš da mi Wes ne bi dao da se zaposlim! Nije htio niti čuti! Moodvažnost njega bi umanjila, kao da nije dovoljno sposoban da zaradi za ženu i obitelj. Zn

da je uvijek bio konzervativan. Morala sam ostati kod kuće s djecom – što se i nije pokazalopametnim, sad kad ih gledam. Mislim da sam kao majka nevjerojatno neuspješna! – Nemoj to govoriti!– Ne želim tajiti istinu. Nisam stvorena za majku. A kad su otišli na fakultete, već sa

bila u četrdesetima. Tko bi zaposlio ženu u četrdesetima koja nije ni fakultet završila? Kad Wes čuo za mamu i Willieja, on bi legao i odmah umro.

– Možda bi mu trebala reći. I onda bi sve ono blago bilo tvoje. – Harlane, vraže jedan! Ali pravo je čudo kako smo to uspjeli sakriti od njega i oni

njegovih Biblijom opsjednutih roditelja. Pretpostavljam zato što su živjeli na selu Pennsylvaniji i nikad nisu putovali.

– To je možda točno, no isto tako je točno da ponekad sasvim pristojni roditelji dobijuprave tupane. Slušaj, ja sam vjerojatno posljednja osoba na planeti kojoj bi palo na pamet kritizira bilo tebe bilo tvoje izbore. No, sad kad sam to rekao, dodat ću da mislim da ne mogzamisliti ništa što bi me više frustriralo ili manje zadovoljilo od života s Wesom. Ja bih ubio.

– Zadovoljilo? Oho ho! Ta ti je dobra! Tko jošo tome razmišlja?



75

– Čekaj malo. Ti doista misliš da u braku nemaš pravo ni na malo zadovoljstvEmocionalnog ili onog drugog?

– Harlane, možda zato jer mislim da u tom bunaru nema vode. Zašto se onduzbuđivati? Ja bih mogla pumpati i pumpati dok ne poplavim za to malo zadovoljenja Wesom, ali nikoga ne možeš pretvoriti u ono što nije. Tako da ja zadovoljstvo tražim

drugim stvarima.– Kao na primjer?– Gledaj, tu je moja unučica... – Ma molim te, jedva da je prestala nositi pelene.Napravila sam grimasu i on je odmah dodao – Slušaj, ti znaš da ja Holly obožavam

Obožavam njezine fotografije, a samo zvuk njezinog glasa je dovoljan... Doista, glazba, ne? Možda ću je jednog dana čak i upoznati. Ali, draga, ja za svoju sestru želim malo višemama bi željela! A ti već tako dugo nisi sretna! A da to i ne znaš! Ja to ne mogu podnijeti.

– Ma Harlane, mi se jako dobro poznajemo, posve je jasno da si već započeo kampanju

da ostavim Wesleyja.– Ma nisam, doista. Ja samo želim da budeš sretna. – Hvala ti, dragi. Slušaj, već sam ti rekla da ne želim provesti svaki svoj vikend do kr

života s razvratnim kurvetinama koje su razorile tuđe obitelji, maskirane u krasne mladežene koje uživaju u tome da se ja osjećam kao stara roksa. Želim se provoditi i biti sretna!

– Pa hvala Bogu!– A ono što se dogodilo u Edinburghu doista je prestrašno, ali ipak nije razlog za razvo

Čini se da moram još podosta razmišljati. Nije da mi je Wesley dao neki konkretan povod dase razvedem.

– Ali nije ti dao ni razloge da ostaneš s njim, zar ne? – Osim što bih voljela da sam već prije znala da imamo dvadeset dva milijuna dolara. – Ponovit ću, ti za to nisi znala jer on nije želio da znaš. Moraš to imati na umu. Tko zn

koje on još tajne skriva? – Osim toga? Pa mislim da je prilično proziran. Možda negdje skriva nove palice za go

ali ženske ne – barem ne u posljednjih deset godina. Ili barem ja za to ne znam.Osim za potencijalni provod u Atlantic Cityju, ali to sam zadržala za sebe. Ne treba ov

plamen dodatno rasplamsavati.

– Sve sam ti rekao – pogledala sam u njega i odmah je dodao – Za sada. A tu je još jedanmali problem kojeg se nismo dotakli.– A to je?– Jesi li uživala što te Jonathan Ray proždirao očima cijelu večer? – Ma daj. Pa sam znaš da je uvijek divno naletjeti na starog prijatelja! – Nemoj mi se sad tu nešto sramiti, patkice slatkice. Vidio sam ja kako ste se gledali. H – On mi je samo stari prijatelj, veoma dobar, Harlane. Ljubazno je ponudio da će s



76

brinuti za moju ruku dok sam tu.– Mislim da želi i ono što je spojeno s tom rukom. – Harlane! To je šokantno! – Znaš što, Leslie? Dobar skandal je upravo ono što možda tebi treba! I par dijamantskih

naušnica. Zašto se ne odvučeš do Croghanove trgovineKutija za dragulje i nabaviš si velikiblještavi par? Neka to Wes vidi na računu vaše Visa kartice. To bi ga moglo razbuditi.

– Dragi brate, đavole jedan – Nije to loša ideja.– Hmmm. Možda ti jednom kažem nešto važno. – A što to? – Imaš samo ovaj jedan život, Leslie. Mislim da si žrtvovala puno da zauzvrat dobi

malo. Charleston je naš rodni grad, naše naslijeđe. Kao što vole ovdje reći, ovo je zemnatopljena krvlju naših predaka, ljudi koji su sve žrtvovali za slobodu. Iz toga možemo punaučiti, pogotovo kad nam se stvari ne čine dovoljno jasnima.

– Harlane, znam da mi to govoriš jer mi želiš najbolje, ali... – Ššš, sestrice, dopusti mi da dovršim. Zašto si ne bi uzela vremena i proučila živote žena

koje su nekad hodale ovim gradom? Djevojke Pinckneyevih, recimo. Eliza Lucas Pinckney,dakako, no još više Josephine Pinckney. Hodaš po istom onom parketu kojim je i ona hodaza Boga miloga. Shvaćaš?

– Može. Dogovoreno. – Obećaješ? Obje su se suočile s puno većim užasima od Wesleyja. – Na primjer?– Britanski vojnici! Jenkiji! Doista, Eliza Lucas je praktično sama pokrenula uzgoj i

one plantaže indiga za bojanje tkanina. Bila je apsolutno čudesna žena. Stvarno. Morpročitati njezina pisma. Vodila je istovremeno tri plantaže. Otišao je u dnevnu sobu, izvadio knjigu s police i dodao mi je s velikom pompom. – Ovo

je moje blago.– Tako ću se onda prema njoj i odnositi. Hvala. Potrebno mi je nešto da mi odvrati mis A onda smo se nasmijali kao da nam je na neki način laknulo. Zagrlila sam ga što sa

mogla snažnije. Vjerojatno je u pravu. Meni je vjerojatno potrebno neko dublje razumijevansvojih osjećaja da bih mogla donositi odluke za budućnost. U tom trenutku budućnost nisammogla niti zamisliti. A moji osjećaji nekako me nisu gurali u istinski bijes ili sveobuhvat

tugu – prije u potpunu frustraciju. Možda me te Pinckneyice malo ipak prosvjetle. To što sadošla kod Harlana vjerojatno je najmudrija stvar koju sam mogla učiniti. Otkad smo bdjeca, povjeravali smo jedno drugome svoje probleme. On je uvijek bio moja stijena.

– Ali Josephine je za mene još uvijek tajna – rekao mi je.– A zašto? – Pa njezin roman Večera u tri sata prodao se u gotovo milijun primjeraka. Možda i više.

To je u četrdesetima bila nevjerojatna cifra! Razmisli malo – prije Barnes & Noblea, knjiškiklubova, prije e- čitača. Jesi li je ikad pročitala?



77

Odmahnula sam glavom.– Da budem iskrena, ti se nabacuješ njezinim imenom već godinama, ali zapravo nikad o

njoj ništa nisam čula. Mrzim kad zvučim kao glupača. Znam da po cijelom Charlestopostoji Pinckney ovo i Pinckney ono , ali o samoj Josephine nikad nisam čula ništa. Osimnaravno za tvog psa koji je po njoj dobio ime.

– Pa o tome ti i govorim! Prodala je milijune knjiga. Dobila je svojevremeno najvepredujam za filmska prava. Mislim da joj je MGM dao nešto poput stotinu i dvadeset ptisuća dolara u ono vrijeme. A svi se pitamo koja Josephine? Kako je žena s takvim uznosipovijesnim pedig reom i savršenom poslovnom karijerom mogla naprosto nestatzaboravljena?

– Dobro pitanje.– Pa, draga moja, ne želimo da se i nama to dogodi. Trebala je valjda napisati knjigu

vampirskom psu koji govori kreolski i fura se na erotiku. Sad bismo imali njezin kip na trguMarion, odmah pored Johna C. Calhouna!

Počeli smo se smijati. Bi li Charleston doista tolerirao da jedna od njegovaristokratkinja napiše neku takvu knjigu? Pa na neki način i jest. Josephine Pinckney odvažna koliko se uopće može biti.

– Pa što se to događa sa svijetom? – Ne znam, no u njezinim spisima krije se odgovor na taj zaborav. Možda ti t

razotkriješ svojom ženskom intuicijom, meni nije uspjelo. Izazov. Čitavog života mi smo jedno drugo izazivali na dvoboj: tko je glumio u to

filmu? (Harlan je uvijek znao odgovor.) Tko radi najbolje lasagne? (Ja. Nema nikog drugog niblizu.) Čorbu gumbo? (Harlan – njegova je božanstvena.) Tko ima najljepši vrt? (Pa ovisi

sezoni.) Neki stranac mogao bi pomisliti da nas muči bratska ljubomora,no mi smo teizazove doista smatrali natjecanjima, s pobjednicima i poraženima, ali nakon svega mi bismse tome smijali i smijali. I doista, koga je briga? Ako Harlan napravi svoju čuvenu gumčorbu, a ja je mogu jesti, tko je tu izgubio?

Harlan je otputovao u Rim sa svojom grupom s fakulteta jedanaestog lipnja. Ja samostala u Charlestonu. Dogovorili smo se da je tako za mene najbolje. Još uvijek nisarazgovarala s Wesom. Znao je gdje sam i nije ga bilo briga jer zna da nisam mrtva.

Harlan me nazvao čim je stigao i smjestio se.– Hej! Kako je prošlo putovanje?

– Riječima se ne da opisati. Sve u redu kod tebe? – Super. Kako je u Rimu?– Ah, Rrroma! – rekao je zarđavši tvrdo R – Vječni grad! Veličanstven! Svaki put ka

dođem, jedino si želim nabaciti togu i otići u Kolosej! Mogu misliti samo na Tonyja CurtisSpartaku . Je li to preludo?

– Veoma. Samo te molim da ne izrežeš plahtu u togu. Radije nazovi poslugu u sobu dadonese tanjur paste.



78

– Siguran sam da si u pravu, no iskušenje je ogromno. Obećao mi je da će zvati svakih nekoliko dana. A u Charlestonu sam ostala samo ja, moja dilema koja vreba iako je pokušava

ignorirati i Harlanovo štene. Divna je, ljupka, ali nerazmažena nego pokvarena . Kad senavuče kasno poslijepodne i nebo se počne crveniti na horizontu, obavezno se smjesti na

veliki prozor drugog kata, u Harlanovoj radnoj sobi, tamo gdje je pogled na zalaz suncanajbolji. Čim dan potamni u noć, ona otrči s prozora i počne lajati na svoj ormar. Ne prestalajati sve dok ne izvadim njezin svjet loružičasti matlasirani satenski kućni ogrtač obrubljenlažnim perjem i navučem ga na njezino sitno tijelo od pet i pol kilograma. Čak bi se postavna stražnje noge da joj ga lakše navučem na prednje nožice. Zadovoljna jer je prikladodjevena za večer, skočila bi u svoj krevetić dostojan Marie Antoinette i skupila se u loptiTo joj je pasalo sve dok ne bi trebala nasamo, pod mjesečinom, obaviti određene stvariprirodi, što se obično događalo neposredno prije mojeg odlaska u krevet, kad bi me lajan jemopomenula da otškrinem vrata u vrt. Posve je jasno tko je tu glavni. Možda meni zapravtreba pas. No, treba li mi doista još netko tko bi mi zapovijedao?

U Charlestonu sam bila svega nekoliko dana, no vjerujte, to su bili najduži dani mojživota. Što sam radila? Jesam li doista napustila Wesleyja? U tom trenutku nisam željerazvod, ali nisam željela ni natrag. Jednostavno se više nisam vidjela u tom životu. A ni u sne vidim Wesleyja kako mijenja i najsitniji detalj u svojim navikama i svojoj osobnosti. Wesleyjeva istina je jedina važna istina. Kad on misli da je s njim sve u redu, onda je u redu

A tu je još nešto užasno o čemu valja promisliti. Čak i da se odluči odreći golfa, bih ldoista, iskreno, u svom srcu, poželjela provoditi čitave subote i nedjelje s njim? Što bismradili? Igrali Riječ na riječ ? Šah? A na vrhu svih mojih prigovora, sad kad sam to napokosaznala, stajala je istina o našoj financijskoj situaciji. S time se sve promijenilo. Bila sam ljna njega kako nikad nisam misl ila da uopće mogu biti ljuta. Kakav kolosalni lažljivac! Mogumu ikad više ponovno vjerovati?

Napokon sam ipak uključila mobitel i prva osoba kojoj sam se javila bila je Charlotte. – Mama, jesi u redu?– Ja sam odlično – odgovorila sam. – A kako si ti? Kako je Holly?– Svi smo dobro, mama. Onda? Što se događa? – Čuvam kuću tvog ujaka Harlana dok je na putu. – Aha. Kad se onda vraćaš kući? – Osjetila sam prikriveni ton prigovora u njezinu glasu.

– Ne znam točno. Zašto? – Pa znaš da mi trebaš, mama. I tata te treba.– Ma sigurna sam da se vi sasvim dobro snalazite i bez mene.Duga šutnja. – Mama? Jeste li se ti i tata užasno posvađali? – Nipošto. – Pa jako je čudno što si se samo tako spakirala i otišla u Charleston, a nikome niš



79

rekla.– Željela sam odmor.– Od čega? – A šta ja znam, možda od čišćenja jednom rukom u povezu? – Čekaj, zar nemaš onu, kako se zove? Marthu? – Dva puta mjesečno. – Mama, pa to je smiješno. Ako je trebaš češće, zašto je naprosto nisi pozvala. – Zato jer prije toga Kongres mora odobriti moje dodatne izdatke. Pa ti to valjda znaš. – Hm, da, tata je prilično štedljiv. – Ovdje mi je sad lakše. – Da, sigurna sam da je, Charleston je fantastičan. Mogu li te doći posjetiti? – Naravno da možeš. Samo mi javi kad misliš doći da nešto ne isplaniram.– Isplaniraš? S kime? – Dušo, čini se da si zaboravila da ja još uvijek imam stare prijatelje u Charlestonu. – Ma naravno.– Onda, kako ide u svijetu nekretnina?– Pa teško mi je raditi bez bejbisiterice. – Daaa? – rekla sam i na tome stala.– Osim toga, tržište je gotovo mrtvo, to i sama znaš. Svi bi htjeli Taj Mahal s glazben

studijem za dvjesto tisuća dolara. Mogu se slikati. Ljudi su toliko nerealni. – To jest točno – rekla sam u nadi da ću možda probuditi njezinu savjest, što mi j

možda čak i pošlo za rukom. Uslijedila je još jedna minuta šutnje, u kojoj sam čula kako joj se u glavi frustriraokreću zupčanici. Ona zna da ja ne držim previše do njezine poslovne vještine, a morala osjetiti da slično mislim i o njezinom smislu za majčinstvo. No, ovo drugo vjerojatno je mene naslijedila.

– Mama, daj, pa što se zbiva, imaš li ljubavnika? – Molim? Nemoj me nasmijavati. Osim toga, draga gospođice, to što ti misliš da

odrasla ne daje ti za pravo da svojoj majci postaviš tako nepristojno i osobno pitanje. – Pa na svijetu se događaju i čudnije stvari.

– Stvarno?Prekinule smo nekoliko minuta kasnije. Pomislila sam, dakle, toliko bi bilo čudno da

imam ljubavnika, zar ne? Dobra stara Les ! Tvoj otac misli da je sasvim u redu da se povlačiprvom koja ga privuče, a njegovi prijatelji oženili su duplo mlađe cure, ali žene poput menikad nemaju ljubavnika? Ili još gore, potrebno je neko moderno čudo da žena poput menenekoga privuče? Samo malo! Piše li na mojem čelu da mi je prošao rok trajanja? Kako ide stara priča: žene imaju veće šanse da ih otmu vanzemaljci nego da se udaju nakon četrdeset Je li to to? Dovraga, ne mogu se sjetiti, vjerojatno zbog moje poodmakle dobi. Najbolje da me



80

ubijete. Ako se Charlotte pojavi u Charlestonu, čut će me! Još uvijek sam s Wesom razgovarala samo onaj prvi put kad je sve loše počelo pa s

prekinula. Prvog dana ostavio mi je najmanje tuce poruka, a poslije toga niti jednu. Vjerojatno je mislio da je red da sad ja njega nazovem, a valjda i jest, no da budem iskrena,nije mi bilo do tog mučenja. On bi me pokušao nadglasati i uvjeriti da se trebam vratiti ku

podvijena repa. Nema šanse. Moja želja da se s njime suočim, makar i telefonski, negdje jeblizu nuli. Dio mene osjećao je da se do petog dana trebao dobro zagledati u svoje srceshvativši da je svinja ogromnih dimenzija, poslati cvijeće, čitave košare. No, sat kasnshvatila sam da budem li ja njega čekala da dođe k meni i klekne na jedno koljeno punisprika, najbolje da već sad pripremim teren za ozbiljno samosažaljevanje i valjanje u blaisključivosti i indignacije. Wes se nije nikada nizašto ispričao jer Wes u svojoj glavi nnikada pogriješio. Nikada.

U svo jim boljim trenucima, uživala sam u vremenu za sebe, u slušanju klasične glazbkoju, dakako, Wes prezire. Proučavala sam Harlanove police s knjigama i našla, uz čitabiblioteku povijesti umjetnosti, da Harlan posjeduje potpisana sva prva izdanja knjiga Josephine Pinckney. Počela sam čitatiVečeru u tri popodne i beskrajno sam uživala,iznenađena koliko mi se sve činilo suvremenim za knjigu koja je tiskana 1945. Bodruštvenih klasa još je uvijek jednako živa i u 2012.

Hodajući iz sobe u sobu, morala sam zaključiti da Harlan ima vraški lijepu kućRazmišljala sam o teretu života u kući koja je dio povijesne baštine grada, nekad u vlasništpredaka guvernera Thomasa Pinckneyja, jednog od prvih američkih ambasadora u VelikBritaniji te Charlesa Cotesw ortha Pinckneyja, koji je potpisnik američkog ustava. Cinični dimene na to je fućkao, no istina je da je biti Pinckney značilo nositi puno veći teret od onoKennedyjevih ili nekog skorojevića, kako je govorila moja mama, kao da je naša obi

doputovala na brodu Mayflower . Harlan je uvijek tvrdio da je Jo Pinckney, kako su je zvaliprijatelji, bila istinski moderni aristokrat, uvijek usmjerena prema naprijed, nikad nimaloopterećena svojim naslijeđem ili uspomenama na Građanski rat, u kojem je njezin otac bio veteran. Dapače, ona je spretno koristila svoje prezime da uđe u sve najsofisticiranliterarne krugove duž čitave Istočne obale, u vrijeme kad su žene uglavnom iz njih biisključene. Bila je ambiciozna i veoma ozbiljna, lijepa i talentirana; ikako god to pretresali,ono što sam dosada pročitala pokazuje i – odličan pisac. Možda ću za Harlana imati spremanodgovor kad se vrati.

Vrijeme je bilo predivno. Temperatura je još uvijek bila oko trideset stupnjeva, a kad bse šetala promenadom Battery Wall, lagani vjetrić zapahnuo bi me mirisima najrazličitijecvijeća pomiješanih s mirisom mora i soli, toliko da bih se osjećala opijena. U stvari, pknjiga Jo Pinckney, zbirka poezije, zove se upravo Gradovi koji more piju (Sea-DrinkingCities ), što je po meni briljantan naslov. Išla sam s Miss Jo u duge šetnje vrtovima WhiPoint i razmišljala o pravoj Miss Jo, a dakako i o Wesu i Charlotte i pitala se nedostajemmojoj Holly. Pitala sam se što bi Josephine Pinckney učinila u vezi s Wesom da je na mommjestu. Morala sam se nasmijati. Sudeći po onome što sam dosada pročitala, muškarac popu Wesa bio bi joj smrtno dosadan. On je isuviše uštogljen za ženu koja je bila velika prijateljs Amy Lowell, Laurom Bragg i Ednom St. Vincent Millay. Ne, ona bi mu uzela sav novac i



81

otišla. Harlan mi je spomenuo da bih trebala otići preko ceste u Povijesno društvo Južn

Karoline i proći kroz Josephineine papire, želim li steći uvid u to kakav je život biočetrdesetima i pedesetima. Možda i bih da je kišilo. Sam Bog zna da je povijest života svžene uzbudljivija od moje.

Josephine Pinckney nikad se nije udavala i nije imala djece, no uživala je kroz dperiod u društvu dva prominentna, oženjena gospodina s djecom. Kladim se da su se jeziciCharlestona umorili od oluje koju su neprestano podizali! Kao što Harlan voli citirati: ‘Maljudi shvaća koliko je potrebno hrabrosti u društvu poput našeg da bi se ignoriralo prihvaćentabue.’

Sviđala mi se ideja da je bila dovoljno odvažna da pokaže rogove društvenkonvencijama njezina doba i pronađe luku u toj oluji. Charlestonsko fino društvo sigurno vjerovalo da je njezina kreativnost kombinirana s posve nepovredivim pedigreom dovoljanrazlog da za tvore oči na njezine tjelesne strasti. Pa ipak, sigurno je bila veoma hrabra ženpomislila sam, Ah, Wesley? Zašto si takav neandertalac? Toliko ga dobro poznajem da sammogla zamisliti kako se ujutro brije, nagnut nad umivaonikom i sam sebi govori Bolje joj je dase za ovo ispriča ! No, nisam se ispričala. A što se duže ne čujemo, to sam uvjerenija da je modlazak za njega samo neugodnost koja ga frustrira. Očito je da mu nedostaje samo ono štsam za njega činila da mu olakšam svakodnevicu, ja nimalo! Vjerojatno naša spremačica dolazi svaki dan. I što mi to kaže? Činjenica da me može zamijeniti spremačica?

U lošim trenucima sam plakala. Zlostavljala sam samu sebe najsitnijim detaljima kojsam se mogla sjetiti iz našeg dugog braka i kako sam vjerojatno mogla stvari promijeniti i okosvoje djece, samo da sam bila hrabrija. No Wes je uvijek bio tako nepredvidiv. Svađao semnom oko svake sitnice! Svaka i najmanja stvar bila mu je povod za deračinu. Deri sepaklu, mislila sam u sebi. Pogledaj sad to dvoje izgubljenih i nesređenih koje zovemo svojomdjecom. Sve sam radila kako si ti htio, Wes, pa ih sad pogledaj. Pogledaj i nas. Nadam se da sizadovoljan.

A onda me nazvao Jonathan. Upravo dok sam maštala kako se Wes prži na paklensk vatri i jauče, nazvao je Jonathan. Zdravo, Nevoljo !

– Hej, kako si? – zvučao je blisko i toplo. – Ja sam dobro – rekla sam posve zbunjena. – A ti?– Pa da sam čekao da ti mene nazoveš, Božić bi već došao i prošao! – Trebala sam te nazvati? – pitala sam i sjetila se da mi je dao posjetnicu.– Pa ako si odlučila ostatak života provesti u gipsu, to je tvoj izbor. – Aaa, da. Ruka mi je još uvijek u prokletom gipsu. Jasno. I što ti na to kažeš? – A da ti sutra u četiri dođeš u moju ambulantu da ja to pogledam? Mislim, što čeka

imaš direktan ulaz u najbolju sportsku kliniku u zemlji. Pa tu privilegiju iskoristi. Malo sam razmislila i shvatila da nema razloga da ovaj poziv shvatim kao nešto više

prijateljske geste. No, nije li ipak pretjerao s pohvalama vlastitoj klinici?– Hvala, stvarno mi je već pomalo dosta.



82

– Mislim da ti gips više i ne treba, no vidjet ćemo. Zapisala sam adresu klinike. – Hvala, nekako sam sva smušena, nisam o tome n

razmišljala. – Meni prepusti da razmišljam o ruci. Vidimo se sutra. – Super, hvala.

Istina, izgubila sam cijeli tjedan prežvakavajući jedno te isto, zbunjena, bez pomaknaprijed. Jedini dobar razgovor imala sam s Danette, koja mi je rekla da ne vidi niti jedandobar razlog da ne dođe u Charleston. To je bilo prije nego što je Harlan prov jerio mojufinancijsku situaciju, kad sam mislila da će me razvod od Wesa osuditi na bijedu u starosti.

– Dovraga – rekla mi je Danette – Wes i Harold neprestano idu na poslovna putovanja.Možda je i tebi potrebno neko kraće vrijeme na putu da središ svoj najvažniji posao, živŠto u tome ima loše?

– Upravo tako!I ona i ja znale smo da nisam otišla na 'neko kraće vrijeme’, no nisam znala što i kako

joj to točno kažem. Osim toga, Danette nije nikada bila tip prijateljice koji bi me pokušstjerati u k ut da kažem ono što još nisam u stanju izreći.

Kad sam joj ispričala nevjerojatnu priču o Corneliji i Lisette koje su u klubu započtuču, duboko je udahnula.

– Moram ti reći da ove izvještaje smatram potvrdom da je Harold za liječenje. – Cijeli svijet je poludio. Izgledalo je kao jeftini reality.– Posve mi je jasno zašto si otišla – rekla mi je – Znaš da me Wes nazvao. – Ne, ali to je u redu. Namjerno te nisam zvala da te ne stavim u dramu koje ne želiš b

dio.– Ma znam. Kvragu, Les! Moram li ja kupi ti kućicu na plaži da bih mogla biti pored svoj

najbolje prijateljice?– Možda? Ne znam. Sad sam poželjela da je pokraj mene pa da joj mogu ispričati sve o Jonathanu i mo

ruci i čuti što ona o tome misli. Pa sam je ipak nazvala.– Imaš minutu? – Naravno! Što se događa? – Udobno se smjesti, ovo će malo potrajati. Ispričala sam joj sve o Jonathanu, što smo značili jednom drugom kroz čitavu sredn

školu. Ja sam bila učenica elitnog Ashley Halla, a on Porter-Gauda. On je dolazio napredstave moje dramske grupe, ja na njegove tekme. Proveli smo toliko lijenih ljetnih danana otoku Sullivans, u kući njegove bake kod tramvajske stanice 22. Jeli smo sendviče francuske salate s jajima, pili hladni čaj, hodali po plaži, skijali se na vodi sve do otoCapers. To je bila klasična, idilična tinejdžerska ljubav. A onda sam otišla na fakultet



83

Atlantu, a on na sveučilište Duke, potom dalje, na medicinu. Kao što su svi i predviđaudaljili smo se, oženili za druge. A onda sam ga srela na Harlanovom koktelu.

– Isuse, Les, zašto razmišljaš, napravi si frizuru, stavi malo ruža i odi kod njega. Šmože biti benignije od toga? Po opisu zvuči kao simpatičan tip.

– Ma puno je on više od simpatičnog i baš zato mislim da me neće dva puta pogledati

pogotovo sada. S igurna sam da naprosto želi biti drag. – Okej, želi biti drag. Ima li nešto lošeu tome ?– U pravu si. No, možeš li zamisliti nešto gore od toga da te odbije prvi dečko? – Što ti to znači? – Ma znaš. Što ako bude mislio da sam stara krava? – Pa nije te baš odbacio one večeri, jesam li u pravu? – Nije. Ali bila je noć i bilo je alkohola. Nije li ovo ultimativni test: trebam li se zapra

povući u neku pećinu i gristi vlastitu ruku dok ne umrem? Napokon sam i to izgovorila. Jonathan je onaj kojeg sam propustila . No, pitanje je jesam

li to ja njemu .– Draga, molim te nemoj biti tako nesigurna. Stavi osmijeh na lice, pokreni se i poslije

me nazovi. Može? Sljedeći dan došla sam u Jonathanovu ordinaciju točno u četiri, najavila se na recepc

punašnoj ženi koja je dobrano zašla u sedamdesete, s tako čvrstom trajnom da je u nju mogzabosti tuce kemijskih olovaka. Na bluzi joj je bila pločica s imenom Carol Ann, duplimenom koje mi se čak i sviđa.

– Odmah ću vas uvesti, gospođo Carter – rekla je gotovo skočivšisa stolca da mi otvori vrata. – Vi mora da se izuzetno važan pacijent.

– Zašto? – pitala sam je dok smo hodale niz hodnik.– Jer doktora Raya petkom nitko nikad nije vidio u ovim prostorijama iza četiri! – Ma mi smo samo stari prijatelji otprije milijun godina.– Pa to je lijepo! – Zastala je i okrenula se prema meni te prošaptala stavivši ruku ispre

usta. – Njemu je doista potreban prijatelj, stari ili novi, ako razumijete što želim reći. – Zapamtit ću to. Bože mili, neki ljudi tako rado neprestano razgibavaju vilicu, pomislila sam.Ušla sam u ordinaciju i stavila torbu na stolac pored kreveta za pregled. Zaključila sa

da nema nikakvog smisla da se sad na njega popnem kao da sam došla na Papa-test. O, bježiglupa misli! Upravo u tom trenutku vrata su se otvorila i na njima je stajao Jonathan, ubijelom ogrtaču preko lanenog odijela s krem i svjetlo-plavim prugicama, u bijeloj košulji prekrasnom leptir mašnom od crvene svile. Pogled na njega je krijepio, izgledao je decentnprivlačno, sve do ljetnih klasičnih engleskih bijelih cipela. Toliko da sam se nasmijala oduševljenja.

– Što ti je smiješno? – pitao me uz širok osmijeh.



84

– Ništa! Samo mi izgledaš toliko, toliko... – Gospo, jeste li zaboravili da ovdje držimo nivo koji nas, gospodu Charlestona,izdvaja

od ostatka svijeta? – Rastvorio je jaknu i pokazao mi svoje starinske hozntregere s uzorkommrtvačke glave prekrižene kostima: – Ovo sam stavio samo za tebe.

– Prekrasno! – rekla sam i nasmijala se te zatresla glavom – Doktore Ubojico! Nitko kao

ti!– Hmmm. A sad da vidimo tu ruku.Pružila sam ruku, a on je pažljivo skinuo povez i maknuo gips. Ruka mi je bijela k

riblji stomak.– Sjećam se ovih pjegica – rekao je.– Daaa? – E sad, zašto je ta primjedba naglo podigla moju temperaturu, to je otvoreno

pitanje, no prošlo je doista toliko vremena otkad mi je netko rekao nešto iole osobno. – Moram se posunčati. On se nasmijao. – A ja moram napraviti rentgen te tvoje lijepe male ruke. Samo da

pozovem tehničara. – Digao je slušalicu i tražio Betty. – Siguran sam već iz toga kako mičešrukom da ti gips više ne treba, ali želim biti siguran. Osjećaš li neku nelagodu?

– Nula.– Dobar znak.Dvadeset minuta kasnije rentgenska snimka moje ruke bila je na osvjetljivaču i skup

smo u nju gledali.– Precizan prije lom, nije bilo pomaka... meni izgleda odlično. Možeš mirno odbaciti

povez i gips. Samo se ne napreži tjedan ili dva – nema karika, u redu?

– Pa kud baš sad kad me Cirque de Soleil pozvao na drugu audiciju? Pogledao me i nasmijao se. Za razliku od Wesa ko ji je rijetko shvaćao moje duhovitosti. – Želiš li martini u baru na vrhu najvišeg nebodera na East Bayu? – Zašto ne? I samo tako, bez gipsa i poveza, izašla sam s Jonathanom iz njegove klinike, zaključi

da nema ničeg lošeg u jednom piću. A da i ima, svejedno bih išla.



85

Deseto poglavlje WES NIJE ZADOVOLJAN

ubota ujutro, a dobio sam kasni termin na terenu. Odmarao sam se, slušao svomomka Sinatru, čitao novine, pio svoju drugu šalicu kave kad je zazvonio telefon.li to moja divna odsutna žena? Ne, moja kći. – Tata? Trebam ogromnu uslugu. Molim te reci da!

– Što treba moja princeza? – Molim te da pričuvaš Holly na nekoliko sati. Danas imamo jednu veliku kuću otvore

za razgledanje i ako je uspijem prodati, to će promijeniti moj život. Razmislio sam mi nutu. Kao prvo, morat ću otkazati golf, no što onda? Vjerojatno g

igram dovoljno često. Drugo, nitko ne cijeni rad koliko ja. Ako joj se ukazala prilika da nezaradi, to mora iskoristiti. Treće, imat ću priliku da provedem vrijeme s unukom koja napo kon dovoljno odrasla da možeš s njom razgovarati kao s osobom.

– Tata? Jesi tu?

–Jesam. Razmišljam... – Joj...– Ma, okej, otkazat ću golf. Samo je dovedi. Odvest ću je van na ručak ili tako nešto. Vjerojatno me zvala iz auta jer je bila ispred vrata one sekunde kad sam prekinuo

razgovor s Haroldom.– Tata!– Holly Dolly! – povikao sam i čučnuo da je uhvatim. Počela je trčati niz hodnik ka

vjetar i bacila mi se u ruke. Zavrtio sam je oko sebe i spustio.– A sad me okreni naglavačke! – zacvilila je, zgrabi la me za ruke i počela se uspinjati po

mojim nogama u tenisicama – onima koje svijetle kad zakoračiš – da bi se mogla preokrenuti.Preokretao sam je nekoliko puta, a Charlotte je gledala s vrata.– Tata, bolje da sad prestaneš. Povratit će. Charlotte je napravila grimasu, a ja sam namignuo svojoj Holly. – Tvoja mama ne zna da

mi radimo čarobne okrete od kojih se baš nikad ne povraća. Holly je razmislila sekundu. – Neću se porigati – rekla je Charlotte i to još potvrdila

ozbiljnim naklonom glave.



86

– Samo ti odi svojim poslom – rekao sam Charlotte. – Holly i ja ćemo se sasvim dobrosnaći. Kad misliš da se možeš vratiti?

– Oko tri? To ti je ok?– Naravno. Ostaje mi dovoljno vremena za devet rupa prije nego padne noć. Charlotte me poljubila u obraz i otišla. Zatv orio sam ulazna vrata i okrenuo se prema

Holly.– Hoćeš gledati golf na televiziji, postoji golf kanal? – A što je golf kanal? – Dušo moja! To je najvažnija stvar na televiziji! Dođi, uzet ćemo si kutiju keks

gledati!– Može. – Čekaj, jesi užinala? – Ne.

– Onda dođi sa mnom. Dida će ti napraviti sendvič s maslacem od kikirikija marmeladom. Kako ti se čini? – I bananom i Nutellom?– Zašto ne? Zapljeskala je ručicama i pratila me u kuhinju. Skakutala je. Pa sam onda i ja skakuta

Sigurno smo izgledali s miješno, no tko nas gleda? Čovjek se doista bolje provodi s unucimnego s vlastitom djecom. Mislim da sa Charlotte i Bertiejem nikad nisam skakao po kući. ALeslie ni u snu.

Digao sam Holly na ruke i posjeo na visoku stolicu uz otok usred naše kuhinje.Samo da

se zna, Leslie si je napravila ‘englesku starinsku kuhinju’, a to je značilo da je unajmila nekdekoratera koji ju je uvjerio da su joj potrebni novi ormarići i nevjerojatno puno nepotrebnludosti poput duge pipe za punjenje velikih lonaca dok su na štednjaku. Slušajte, osamstodolara za takvu pipu? Možete li izračunati koliko bi trebalo pojesti špageta da se to isplatPun brod, eto koliko.

– Je li ti tu dobro?– Aha – rekla je i jako kimnula glavom.– Nećeš pasti, pazit ćeš? Napravio sam joj sendvič s maslacem od kikirikija i džemom na integralnom kruhu, a n

bijelom s Nutellom i bananom, prerezao sam ih i stavio na tanjur. Napravio sam to upravoonako kako sam vidio Les da to radi najmanje pedeset puta. Nije to tako teško, pomislio sam

– Želiš li i čašu mlijeka? – Mogu dobiti Colu?– Paaaa sad, vjerojatno bi trebala popiti mlijeko, no što sad? Ovo je specijalan dan! – Stvarno? Rođendan ti je? – Neee. Nego si mi ti došla!



87

– Aha!Nalio sam joj Coca Cole u male čaše koje Les koristi za sok jer su njezine ručice

uvijek premale za obične čaše. Možda se ja ne bavim djecom često, no to ne znači da nisaobraćao pažnju. Meni ne promakne puno.

– Evo ti, Holly Dolly – rekao sam i stavio nož i malu dasku za rezanje u sudoper. – I, što

ima novog u tvo m životu? Iskapila je Colu u jednom gutljaju, nije se zaustavila ni da udahne.– Što je novo utvom životu? – ponovila je moje pitanje kao papiga.– Ništa naročito. Da ti pomognem sa sendvičima? – Mogu dobiti još Cole? – Naravno!Ponovno sam napunio njezinu čašu. Gurnula je tanjur prema meni i pojeo sam komadić

Izvrsno. Nije ni čudo da djeca neprestano jedu maslac od kikirikija s džemom. A ni Nutenije bila loša.

– Gdje je baka?– Ona je otišla na malo putovanje, u posjetu svojem bratu. – Ooo. – Bila je poprilično tužna. – Hej, nema kod mene tužnih vrba. Čim pojedeš užinu, idemo gledati golf kanal i jes

kekse.– Jeee. – Počela je gurati komade sendviča u usta i zalijevati ostatkom cole iz boce či

sam se okrenuo.Pogledao sam u smočnicu, no tamo nije bilo ni keksa ni čipsa koje sam neki dan kup

na benzinskoj pumpi. Nigdje. Pogledao sam u kutiju za kruh. Ni tamo. Pa gdje bi to moglobiti? Čekaj! Martha ima sina tinejdžera koji ju vozi ovamo i natrag, sad kad je trebam svdan, hvala ti na tome, draga Leslie. Bi li njezin sin uzimao hranu iz moje kuće bez pitanja? Nmogu to ni pitati Marthu jer ukupno zna deset engleskih riječi. Kako li se samo Leslie s njosnalazi? I što sad? Obećao sam Holly slatkiše, a nema ih. Okej, ovo je trenutak očaja. Moratću provaliti u svoje tajno skrovište kupovnih kolačatwinkie . A možda idevil dogs . Sakrio samih iza limenki rajčica i juha, tako da ih ne mogu izvaditi bez određenog napora. Barem je ostalo, pomislio sam dok sam ih vadio.

– Nisu oreos , ali su jak o fini! Idemo, Holly Dolly. Golf kanal nas čeka!

Spustila se s visokog stolca sama i obrisala ruke o haljinu. Ne moram reći da joj je odje već puna tragova džema. – Dođi ovamo da operemo ruke – rekao sam i dogurao do sudopera mali stolić koj

Leslie kori sti za najviše police. – A sad – rekao sam joj dok sam malo tekućeg sapuna istisnuo na njezin dlan – drži ruke

ispod vode i trljaj kao luda.– Dida?



88

– Da?– Pa valjda znam oprati ruke. Imam skoro četiri godine. Nisam ja beba. – O, Bože! Ne znam što mi je, naravno da znaš! Vjerojatno ćeš na fakultet sljed

tjedan!– Hahaha, ti si baš smiješan. Razrogačio sam oči i ona se ponovno nasmijala. Vidiš? Govorio sam samome sebi ka

mi dobro ide! Koliko čovjek mora biti pametan da može čuvati dijete? Obrisao sam jojhaljinicu navlaženom salvetom i skinuo gotovo sav džem.

Potom smo sjeli na kauč, kliknuo sam daljinskim, a preda mnom se pojavila sedma rupna terenu Baltusrol. To je teren od sedamdeset dva udarca u standardnoj rundi, jedan odlaganijih terena među sto najboljih. Sad moram dodati da planiram igrati na svima prije negodođe moja smrtna ura.

– Vidiš li ovo, dušo? – Šta? – Holly nije bila naročito oduševljena. – Ovo je teren u Springfieldu, u New Jerseyju. Je li da je lijepo? Hoćeštwinkie ?– Aha.Ipak sa m pridobio njezinu pozornost! Holly je svoj kolač progutala u trenu i tražila jo

jedan. Pomislio sam da nije pametno da je hranim s toliko šećera, no sjetio sam se da sam kao dijete mogao pojesti šest. Bez problema. I zaliti litrom mlijeka.

– Možeš ih dobiti koliko želiš, dušo! Ali jedi polako! Svakako žvači polako! Je li da jesuper?

Pogledala me veoma ozbiljno i rekla – Dida? Ti gledaj televiziju, ja ću malo bojati.

– Hoćeš da ti pomognem naći bojice? – Ne, pa znam gdje stoje!Odskakutala je s tr ećim kolačem u ruci. Ovo postaje genijalno. Svakim je danom sv

samostalnija.Uskoro je gotovo tri sata, a Charlotte se ne pojavljuje. Nazvao sam je na mobitel i dobio

telefonsku sekretaricu. Pričekao sam petnaest minuta i probao ponovno. Dobio samsekreta ricu po drugi, potom i treći put. Sad sam već bio lagano izvan sebe.

Napokon sam shvatio da moram nazvati Harolda: – Pa ne znam gdje mi je kćerka, aunuku ne mogu ostaviti samu.

– Ma ne uzbuđuj se! Sutra ujutro igramo na osamnaest. Zašto nam se ne bi pridružio klubu kasnije? Možemo pojesti dobar stejk i malo se zabaviti. Paolo i Lisette dolaze. – Naravno. Naravno. Javit ću vam se. Nekoliko minuta kasnije Holly je stajala na vratima dnevne sobe.– Što je, dušo? – Ja bih kući, boli me trbuh. Čim je to izustila, počela je povraćati po sebi, po cipelama, tepihu i tko zna gdje sve. D



89

sam je nosio prema kupaonici, za sobom je ostavljala trag. Počela je plakati, a ja sam se boda joj nekako strgnem odjeću.

Znači, to Leslie radi? Sat kasnije, H olly je konačno prestala rigati pa sam je umotanu u jednu moju majicu

stavio u krevet u sobu u kojoj inače spava. Spavala je kao janje, dok sam skupljao njezi

prljavu odjeću i gurao je u vrećicu. Jadno dijete. Nije trebala pojesti toliko smeća! Trebala i je čitava rola kuhinjskog papira da očistim kuću. Usput sam našao njezine radove. Nacrtalacrvene i ljubičaste cvjetove i narančasta sunca s nasmiješenim licima po svim donjladicama u kuhinji. Namještaj je uništen! Zar nije Holly dovoljno odrasla da više ne šara zidovima? Očito nije. Nazvao sam Charlotte ponovno, nekoliko puta, ali još uvijek bodgovora.

U sedam i trideset bio sam ozbiljno izvan sebe. Što je njoj? Zar joj ne pada na pamet bih morao večerati? Umirao sam od gladi! Ona je na majku, ne osjeća društvenu odgovornokao ja. Napokon, neposredno prije osam, ugledao sam svjetla njezinog auta ispred kuće.

– Gdje si ti bila, dovraga?– Tata, tako mi je žao. Nisam znala da mi je telefon ugašen! Trebala sam te nazvaZnam, znam.

Prošla je pored mene i ušla u kuću. Zatvorio sam vrata i krenuo za njom, mašući prstopo zraku između nas.

– Znaš li ti da je tvoja jadna kći rigalacijelo poslijepodne ? Ne! Naravno da ne jer nisidovoljno odgovorna da upališ mobitel.

– Ma daj, molim te! Djeca neprestano povraćaju. Samo je pogledam i ona već povraćNije to neki problem.

– Ma nemoj? Pričekaj samo da vidiš što je napravila sa skupom kuhinjom po mjeri tvomame.– Da vidim.– I još nešto, Charlotte. Poštuješ li ti moje vrijeme? Trebao sam poslije podne igrati golf!

Ljudi su me čekali. – Tata, pa mislila sam da si rekao da nećeš igrati. Tako si mi rekao. – Ne, gospođice, nisam ja to rekao. Ti si rekla da ćeš se vratiti do tri i ja sam rekao da

nakon toga imati vremena za još devet rupa. Sad se sjećaš? – Pa žao mi je. Doista mi je žao. Jao! Dobro je obradila maminu kuhinju! – Vjerojatno bi koštalo dvadeset tisuća dolara da se promijene svi elementi. Tko će

platiti?– Ma, tata, to su markeri koji se daju prati. Imaš li neko sredstvo za pranje prozora?

Mogu to odmah!– Naravno da ti možeš, kako ne! Što ja znam koje mi sprejeve imamo u kući? Pogled

ispod sudopera. Želim ti sreću. – Znao sam da su elementi uništeni. Gotovo sam zažalio kasam vidio da je Hollyn rad nestao za nekoliko minuta kao da ga nikad nije bilo. Kad je sve



90

bilo bez greške, malo sam se primirio. – Onda, što si joj dao jesti? – Jesti? Pa jela je sendviče s kikiriki maslacem i džemom te pola drugog s nutelom

bananom, pila je Colu. Nakon toga je pojela par twinkieja i mislim jedan devil dog .– Namjeravao si je ubiti? Je li ti jasno zašto joj je bilo slabo? Isuse, tata, pa što ti je bilo

– Ne kritiziraj svojeg oca. Jesi ti ikad otvorila Bibliju? – Znao sam da je u pravu, no čemupriznati krivicu, što time dobijam? Što je učinjeno je učinjeno. I to više neću ponoviti.

Stajala je s rukama na bokovima i gledala me onim istim izrazom indignacije koji bi si injezina majka ponekad nabacila.

– Onda, Charlotte, jesi li prodala kuću? – Znao sam da će je to pitanje smesti. – Ma daj, molim te! Kuća je samo bila otvorena za razgledanje. Pedeset prodavača jelo

sendviče od piletine i brbljalo. No, mislim da imam kupca kojem bi se jako svidjela. Vidćemo. Trebala bih odvesti Holly kući. Ona spava?

– Kao anđeo. – Da je onda pokupim ujutro? Ne želim je buditi. Nemaš pojma kako ju je poslije tešk

ponovno uspavati.Samo sam stajao bez riječi i pitao se je li ona ozbiljna. Je li tako uvijek manipulir

svojoj mamom? Nje ni čudo da Leslie neprestano ponavlja da joj je dosta. – A napola sam se dogovorila s prijateljima da se nađemo na piću. Što misliš? – Mislim da trebaš otići u sobu, uzeti svoju kćerku, staviti je u krevet i ponašati se k

prava majka. Ako ju je teško uspavati, to je tvoj problem. Da si došla na vrijeme, mogla sstaviti u normalno vrijeme. U njezinom domu.

– Tata, ne mogu vjerovati, ti si zbilja ljut?– Da, jesam. Ti si me iskoristila, a onda me želiš još malo dodatno iskoristiti i to mi se sviđa. A sad odi prije nego što stvarnom izgubim živce.

– Ma daj. Pa ispričalasam se.– Ispričala? Doista? Možda je zbog takvog tvog ponašanja mama sad u Charlestonu! J

li to ikad pomislila?– Mene ćeš kriviti! Mene?!Charlotte je izjurila iz sobe i vratila se za sekundu s Holly koja je spavala na njezinom

ramenu. Krenula je prema ulaznim vratima.

– Tata – rekla mi je – želiš doista znati zašto je mama u Charlestonu? Pogledaj uogledalo.

Zalupila je vratima i otišla. Bože, stvarno je naprasita. Zazvonio je telefon. Podigao sam slušalicu i po prepoznatljivom šuškanju odmah shvatio

da je to Bertie koji me zove iz Katmandua.– Bertie? Jesi to ti?– Bok, tata. Što se zbiva?



91

– Samo mi nemoj reći da si me nazvao da ti pošaljem novac! Ne večeras? Ne mogu viš – Pa zapravo imam dobre vijesti.– Pretvorio sam se u uho. – Uzdahnuo sam.– Prodao sam tri svoje fotografije National Geographicu . Bit će u specijalnom izdanju

posvećenom Butanu i Tibetu. – Sine, što da kažem, to su doista odlične vijesti. Koliko plaćaju? – Pa samo šesto dolara, a platit će mi za trideset dana. Možda mi možeš pomoći jo

samo jednom, što kažeš? – NE ! – Zalupio sam slušalicu što sam mogao snažnije. Odlučio sam otići u klub. I to ravno na šank. Naručit ću si dvostruki martini bez leda,

dvije masline. Nisam mogao dočekati da stignem. U autu, na putu do kluba, razmi šljao sam o Charlotte i Bertieju. Nije ni čudo da je Lesl

neprestano nervozna. Naša nas djeca neprestano sramote. No, pjevanje s Deanom Martinomme oraspoložilo.

Nije bilo dečka da mi parkira auto pa sam parkirao sam i ušao u pretrpan bar. HaroldCorne lia su mi mahnuli da dođem do njih. Lisette je sjedila za dugim šankom od tikovinePaolom, no sa šeširom i sunčanim naočalama. Čudno, pomislio sam. Vani je mrak.

– Hej, toliko smo te dugo čekali da smo već izgubili nadu! – rekao mi je Harold.Naručio sam si piće, udario Harolda po leđima prijateljski, cmoknuo Corneliju u obraz.

Kako si, ljepotice?Ispričao sam im se. – Kći mi je kasnila, a onda me i sin nazvao. Barmen mi je don

martini pa sam nazdravili. – Živjeli!

– Samo ti to odmah popij. Mi smo već daleko odmakli – nasmijao se Harold.– Što ima novo s Bertiejem? – pitao me Paolo.– Pa, uspio je prodati neke svoje radove – odgovorio sam. Nije u pravu što neprestano

žica novac, no nisam mu možda trebao zalupiti slušalicu. Ali, što sad? – To je izvrsno!– Aha, hvala – odgovorio sam se i okrenuo prema Lisette. – Onda? Što se događa, dušo?

Želiš možda pokrenuti novi trend? Skinula je šešir i naočale. Tamo gdje je nekad imala šiške više nije bilo kose, a vidjelo

da je plakala.

Paolo se nagnuo prema me ni i prošaptao. – Moje cure? Znaš, njima se baš i ne sviđa monovi brak i napravile su nešto doista glupo...

– Glupo? – Lisette je počela zavijati. – Wes, stavile su kremu za depilaciju u moj šamponTo je zločin ! Samo sam si željela osvježiti šiške. Zazv onio mi je telefon i zaplela sam se u nekupriču, možda petnaestak minuta. Najednom sam vidjela svoju kosu u umivaoniku! HvaBogu da nisam odlučila oprati svu kosu! – Počela je opet plakati.

Lisette je osvjedočena bedača, no Paolo je uz nju sretan.



92

– O, jadna – rekao sam i sjetio se onog smrada depilacijske kreme. Očito je da je tproizvod djelotvoran. – To je strašno! Zašto bi netko tako nešto napravio?

– Jer me mrze! – Sad je doista počela pošteno jecati. – Ma dušo, nemoj pretjerivati – rekao je Paolo i zagrlio je oko ramena.Posegnuo sam za maramicom i shvatio da je nemam u odijelu. Još jedna od stvari za ko

se Les uvijek pobrinula. E pa, hvala ti, Les! Sad zbog tebe ne mogu biti gentleman!– Čekajte, čekajte! Ima još – otegnula je Cornelia kao da je odrastala sa Scarlett

O’Harom. – Na svim gaćicama su joj izrezali onaj dio između nogu. Što kažete? – Majko moja – povikao sam i pomislio, Bože dragi, kako mogu biti tako neukusne! – Ma

dobro, to se da nadoknaditi. To je samo novac.Otkud mi to? Otkad j a mislim da je nešto samo novac ? Reći ću vam otkad; otkad je

Leslie otišla, počeo sam na život gledati posve novim očima.



93

Jedanaesto poglavljeLESLIE NA SKLISKOM TERENU

subotu ujutro prvo sam nazvala Danette, ne zato što sam joj imala nešto jak važno reći. Samo mi je nedostajala prijateljica i željela sam joj čuti glas. Našrazgovor, valjda, unijeti dozu normalnosti u ovaj dan.– Hej! Jesi u poslu?

– Čekaj! Moram stišati televizor, a ne znam gdje je vražji daljinski. Eno ga, viri isp vrećice sa celerom. Kuhinja mi izgleda kao da je pala bomba. Radim si temeljce od piletine iod teletine. Već se satima time bavim. – Čula sam njezin televizor kako urla u pozadini njezine kuharske klompe koje udaraju po pločicama. Zvuk se stišao i nastavile smo razgo vor.– Onda, što se kod tebe događa? Kako je Jonathan? Hmmm?

– Još uvijek si ne moram stavljati grimizno slovo preljubnice na odjeću, ako me to pitŠto to gledaš?Bosonogu kontesu ?

– Naravno da gledam. I naravno da sam te upravo to pitala! Što je bilo jučer?

– Ah, jučer, jučer... Bilo je jako lijepo, žao mi je što ti moram reći. Prvo smo otišli u nšminkerski bar na krovu zgrade u East Bayu i popili čašu vina. – U koji? Pokušavam si vizualizirati. Nemam cijeli dan, znaš. Danette je očito to jutro popila više kave od mene. – Onaj iznad restorana Grill 255, gdje je stejk, usput budi rečeno, genijalan. Dak

naručili smo si vino i pričali o dobrim starim vremenima. Bilo je super. E da, skinuo mi jgips.

– Dobro, drago mi je za gips, ali preskoči nevažne detalje.– Gledali smo zalazak sunca i svjetla grada koja se pale. Bilo je prekrasno.

– Hmmm?– Šta? – I onda ? Moram izvlačiti iz tebe? – Draga moja, morat ću intervenirati oko tvog kofeina. – Oprosti. Jedino želim sve čuti odmah! – Pa, na koncu smo se spustili u restoran, večerali stejk s nitro-tinijem, a to je martini iz

kojeg se puši jer je nekako tretiran dušikom. Trebala sam to slikati.



94

– Ma koga je za to briga. Molim te! I dalje?– A onda me otpratio do kuće. – Zakikotala sam se.– I onda?– I onda mi je rekao laku noć, ali usput i neke druge, jako slatke stvari. – Kao na primjer?– Ma ne znam. No, jedna stvar mi je ostala... izdvojena. Rekao je otprilike da se sa mnom

ponovno osjeća mlad. A baš tako sam se i ja osjećala. Nekako puna volje, razumiješ. Valzato jer smo pričali o tome kako je bilo kad smo bili tinejdžeri. No, kad sam mu pogledalaoči, kunem ti se, Danette, u njima je bio onaj isti osamnaestogodišnji dečko, iza tih sitnborica. Naprosto je još bio tamo.

– To je toliko divno, Les. A ti si se bojala da će te smatrati starom kravom. – Znam. Glupo! Baš kao i ti, ni ja nisam bila vani s drugim muškarcem otkad su R

napravili Sputnik. U stvari, od vjenčanja nisam ni pogledala u drugog muškarca. Dobro, jesamu Georgea Clooneyja, ali to se ne računa.

– Da, on se ne računa. – Slušaj, nervozna sam zbog Jonathana. Čudno, ne? – Ma znam. Onda, jesi li se osjećala kao pokvarena raspuštenica? Hahahaha. – Možda samo dvije sekunde. Sve je to bilo posve nedužno. – I ja sam se nasmijala i

dodala – Ne, nije. Ni blizu nevinom. Ali nije bilo niti opasno. Ima li smisla to što govorim? – Da. To se zove ples budućeg para. – Isuse Bože, Danette. I doista sam to rekla kao molitvu. Ples budućeg para? – Aha. Ma znaš, prvo se on malo šepiri, promatra tvoju reakciju, potom se povlači i če

tvoju reakciju da vidi jesi li spremna? A onda se usmjeri na plijen!– Odurno!– Skok grabežljivca !– Prestani !– Okej, samo mi jedno reci. Jeste li se poljubili?– Isuse, Danette! Od sada samo bezkofeinska! – povikala sam gl umeći uvrijeđenost. –

Okej, samo mali usputni.– A što je to, zaboga?

– A kao što ljubim svoju unučicu. – Dosadno. No, vidiš li se ti s njim? – Ne vidim se ja ni s kim . Što na to kažeš? – Znaš što? Ni ja. Ne mislim da ne vidim tebe, nego sebe. Ne mogu zamisliti da budem s

nekim. Imam tu tog nevjerojatno seksi pejzažnog arhitekta čija ekipa upravo kopa po mojestražnjem dvorištu. On mene gleda, ja njega gledam, ali u vrijeme koktela, kad me pogled jurim kroz vrata van kao da se moram naći s nekim drugim.

– Čekaj? Pitao te da izađete na piće, a ti si rekla ne?



95

– Tako nekako. Sve je to veoma neugodno. Ne znam. Valjda nisam spremna.– Zašto ne? Što je jedno piće? Barem sam tako ja sebi rekla kad sam na koncu prov

čitavu večer s Jonathanom. – Da? Ovaj je i nešto mlađi. – Koliko?

– Ne znam točno. Mislim, dosta – možda deset godina. Možda više? Zakikotala sam se. – I, u čemu je problem? – Ma znam. U pravu si. Ja sam poput tebe. Ali ideja da bih mogla otići u krevet s nek

novim, brrr, odmah se stresem.– Pa tko je spominjao seks? Seks? Što je to? – Upravo tako. Moj se čarobni vrt osušio u ovoj suši. – Baš čarobni vrt. Što nam je druga mogućnost? Ako odem od Wesa? Hoćemo li završ

kao stare oštrokondže na nekom jeftinom kružnom putovanju po Karibima s grupomdrugihstarih usidjelica? Već nas sad vidim kako stojimo u redu u restoran-samoposluživanju, jedemo neke salate u aspiku i sivu mesnu štrucu, ubijenu podgrijavanjem. A onda pijempreviše jeftine sangrije i flertamo s danskim stjuardom koji bi nam tehnički možda mogaobiti unuk?

– Kakva slika! Dovraga, to mi nikad nećemo biti! Počela se smijati kao luda, no ja sam bila mrtva ozbiljna. Ako ostavim Wesa, gd

zapravo idem? Niz Usamljenu ulicu do Hotela slomljenih srca?– Znaš što, Danette, mislim da je meni dosta mog braka.– Da, znam. Ali to je u redu. Doista.

– I Charlotte i Bertieja.– Tvoja djeca nisu ni približno blizu onoga što će jednom postati. Zato ne može

ozbiljno o njima nešto grozno i to i misliti. – Možda. Nadam se da si u pravu. Ali znaš što? Wes već jest to što može biti i nisa

time oduševljena, moram ti reći. Nimalo oduševljena. O Bože, mučno mi je, u srcu. Znaš šDanette? Kad bih pitala bio kojeg trgovca u osiguravajućem društvu da napravi moaktuarsku tablicu života, svaki bi mi rekao da ću za dvadeset godina biti mrtva. Kako ih želprovesti? Što zapravo želim?

– Što bilo tko od nas želi?

– Ne znam. Mislim, hoću reći... mislim da jednostavno ne želim živjeti kao da sam vmrtva . Shvaćaš me?

– Da. Točno te shvaćam. Ako mene pitaš, ja sam se užasavala ideje da je baš svemojem životu već određeno – sve nekako predvidljivo – da ću hodati prema grobu krozgrmlje u našem stražnjem dvorištu skupljajući Haroldove zagubljene loptice za golf i odnosih u garažu, u za to pripremljenu košaru. Da me Harold nije ostavio, u mojem životu ne b više bilo niti jednog iznenađenja.



97

– Apsolutno. U pravu si. Nije pametno donositi važne odluke u bijesu. – A ovo bi ti moglo zvučati upravo komično nerealno, no čini mi se da više ne pripada

u Atlantu. Shvaćaš? Tamo nema ničeg što meni treba. Kriva vibra! – Kako to misliš? – Upravo tako. Kad razmišlja o tome da će se Harlan vratiti, a ja onda otići kući, u gr

mi se pojavi golema gvalja i čini mi se da ću se ugušiti. No kad pomislim da bih mozauvijek ostati u Charlestonu, oči bih mogla isplakati.

– Draga moja, to je bolesno. Reci mi zašto bi se najradije isplakala. – Jer je sve bilo velika pogreška. Trideset godina pogrešaka, jedne za drugom. Osjeć

se kao gubitnica, nepodnošljivo. Loša u braku, a o majčinstvu me nemoj ništa pitati. – Slušaj, posve mi je jasno zašto se uzrujavaš zbog Charlotte i Bertieja, no ne znam da

to nužno tvoja greška. Kunem ti se Bogom! Ti si za njih napravila bašsve!– Doista sam se trudila.– Točno! Bila sam pokraj tebe! Sjećam se koliko si vremena provodila u vožnji s jedne

drugu aktivnost. Na sve su išli! – Kad bih mogla povezati u cjelinu i vratiti sate koje sam provela u autu, vjerojatno bi mi

sad bilo trideset i pet godina.– Meni, tebi i mnogim drugim ženama na ovoj planeti! Slušaj, Les, ljudi, čak i oni veo

mladi, rade izbore koji ostavljaju traga na čitavom njihovom kasnijem životu. Hoće studirati ili neće? Ali oni sami moraju voditi te živote koje su si izabrali, zar ne? A gdje spogriješila u braku?

– Ti se šališ! Dopustila sam Wesu da me izmanipulira u svakoj i najsitnijoj odlucinašem životu. Trebala sam se češće suprotstavljati.

– Ma daj, molim te! Sretno ti bilo! Suprotstaviti se klisurini! Da, to bih voljela vidjeti!– Znam, udala sam se za prokletog nasil nika. I znaš što? Možda više ne želim da netko

sa mnom upravlja.– A tko bi ti to mogao zamjeriti!? A sad prijeđimo na zabavu. Kad ćeš se ponovno vid

s Jonathanom?– Večeras. – Ohoho! Prijateljice? Nemoj zaboraviti obrijati noge!– Ma daj, molim te! Ni sam vidjela poštene dlake na nogama zadnjih deset godina!

– Možda ih samo ne vidiš! Ipak se ti obrij! Bilo mi je drago da smo promijenile temu. A noge ću provjeriti kasnije. Uskoro smo prekinule, s mojim obećanjem da ću je nazvati sutra ujutro s novim

izvještajem o Jonathanu. Prikačila sam uzicu na ogrlicu naše Miss JP i povela je u šetparkom. Šepurila se niz ulicu, zastajala da nešto pomiriše, ponašala se kao da razumijekad su joj govorili kako je neodoljiva. Zaklela bih se da se taj pas smijao. Njezina ljetna haljinica nacrvene prugice slučajno je bila posve usklađena s mojim crvenim hlačama i prugasto



98

košuljom. Kako god to zvučalo bedasto, bilo mi je žao što nemam sunčane naočale crvenokvira. Onda bi stvarno izgledalo kao da mi pripada. Možda svratim u neku jeftinu trgovinuuzmem si jedne, čisto za zabavu. Koliko je vremena prošlo otkad sam napravilanešto čisto zazabavu ? Ljudi bi mogli pomisliti da sam neobična. Svidjela mi se ideja da me smatrajupomalo ekscentričnom. Zašto ne?

Kad je ostavila svoju posjetnicu na travi uz rub pločnika, počela je povlačiti uzicusmjeru Harlanove kuće. Obavila je svoje i bila spremna krenuti kući. Podigla sam jenaslonila se na njezin vrat, a ona me za nagradu liznula po nosu. Bio je to prvi poljubac kojisam dobila od Harlanove bebe. Iznenada sam shvatila koliko taj mali pas ovisi o pažnji drugi bilo mi je drago što to barem pokazuje. Barem netko.

Nisam ništa rekla Danetteo novcu. Odmah bi se onesvijestila, a potom ustala i rekla dase razvedem i iste sekunde si kupim novi crni mercedes. Dvosjed s bijelom kožnounutrašnjošću, obrubljenom crnim – sve u ime slatke osvete. Rekla bi mi da se moramoprovesti pokraj njegove kuće, zatrubiti, a ona će se na megafon izderati da sam ga kupila punu cijenu samo da ga izludimo, da se Wes znoji i drhti tjednima.

Ali činjenica je da joj nisam rekla. Volim Danette do boli, no niti jedna od nas dvije nstvorena za osvetu. Nisam željela da taj novac postane fokus mojeg razvoda, kad činjenica on živi u drugom svijetu moje srce cijepa na komadiće. Reći ću joj kad bude pravi trenutaNo, moram priznati da mi se ideja lijepog malog benza počela sviđati.

Svaki put kad bih shvatila da još uvijek ostavljam Wesu mogućnost da skriva našmilijune, došlo bi mi da ga glasno ošamarim preko lica. A sad, dok ležim budna u krevetrazmišljam o Edinburghu, dođe mi da mu izbijem sve zube! No, nije samo to slamalo omalo srca što mi je ostalo. Sve te godine laži, uvreda, ponižavanja, neprimjećivanja dpostojim i svega što za njega činim, i da, činjenica da me nije volio, iznenada je isplivalo va

dovelo do mojeg sadašnjeg stanja. Ja sam žena koju nije prigrlio. Niti malo. Wes se premmeni nije nikad odnosio kao ja prema njemu. I nikad me nije pogledao kao da me voli, baremne posljednjih desetljeća.

Sjećam se kako bih se češljala i odijevala nešto svježe i ljupko, čekajući da on noću prokroz vrata. Koliko puta mi je srce brže zakucalo? Bezbro j. Napravila bih njegovu omiljenu juhu i pečenje i nisam mogla dočekati da mu to serviram jer sam znala da će ga veseliti. Tosve što sam željela. Željela sam biti dobra majka i dobra žena i trudila se koliko god samogla da to i budem. Negdje putem, to mi je prestalo biti dovoljno.

Digla bih glavu i ugledala njegov prazan izraz lica. Tražim li isuviše ako tražim pog

koji kaže,Ooo, kako mi je drago da sam konačno došao kući ili barem malo pažnje. Kažu da čovjek u životu ima točno određen broj udaha, a ja mislim da isto vrijedi i srazočaranjima. Nakon određenog broja pokušaja, počela sam večerati s djecom, a potomHolly, a Wesu bih samo ostavila nešto na štednjaku. Ako njemu nije stalo, zašto bi menZašto?

Za koga bih mogla reći da me istinski voli? Pa, tu je moj brat, potom Danette i mojapreslatka mala Holly. Bože, kakav kratak popis. Ljubav koju su mi izjavljivala moja djemoj muž čini mi se sad kao puko odrađivanje. Zasigurno se nikad nisu ponašali kao da me



99

vole, a zar djela ne govore više od riječi? A volim li ja samu sebe? Možda jeu tome problem. Ja se nisam dovoljno brinula za svoju sreću da bih joj osigurala budućnost. Na neki posnaivan način, ja sam doista mislila da će moj muž brinuti o mojim potrebama, ukoliko budem brinula o njegovim. Jao, retrospektivno? To je besmislica. Cista besmislica. I sad samkonačno trebala otkriti što ja to točno želim, što osjećam da ćemene učiniti sretnom.

Odlučila sam da će to danas biti dugo ležanje u kadi s romanom ‘Večera u tri popodnea večera s Jonathanom dodat će notu uzbuđenja, da se sve to zaokruži. Rekla sam samoj seda se prestanem duriti i da se trgnem. Ima puno toga na čemu mogu biti zahvalna, a predivnpalača u koju mogu pobjeći kad mi to zatreba, zasigurno je na vrhu liste.

Legla sam u vruću kadu punu pjene s mirisom mente i uskoro se izgubila u svijetcharlestonskog visokog društva oko 1940. godine, kad je to tko su ti roditelji posve određivtvoju društvenu poziciju. Bilo je to vrijeme kad su te mogli izbjegavati kroz generacije zbognekog grijeha koji je počinio neki tvoj davno preminuli daljnji rođak. Ja imam dovoljproblema i sa živućima. A ni mrtvi u mojoj najbližoj obitelji nisu mi baš bili od pomoći.

Počela sam se pitati zašto je Pinckneyjeva napisala knjigu koja tako jasno definira, apotom briše granice među klasama, kad je to nije trebalo preokupirati niti sekunde. Sa svojipodrijetlom mogla je postati dio bilo kojeg društvenog kruga koji bi poželjela. No, činjenicada je neki od tih krugova naprosto nisu mogl i fascinirati i možda je to i napisala da sama sebobjasni zašto. Harlan je rekao da je bila veliki borac protiv svih pravila. Poput naše majke?li to razlog što Harlan toliko voli Jo Pinckney? Osim njezinih tajnih afera s Wendello Willkiejem i drugim a, koja je još pravila pogazila? Pa nije se udavala. Baš kao što se ni nmajka nije preudala. No, ako sam dobro shvatila Harlana, Josephine se nikad nije udala jer jenjezina majka otjerala sve njezine udvarače – nisu je bili dostojni. Njezina majka s nadimkomCamilla Gorila, podsjeća me na Wesa. I ona je bila nasilna. A naša se majka nije preudala

je njezin tetovirani ljubavnik nije bio dostojan – a još je i bio dlakav kao gorila. Možda imneke sličnosti između nas dvije. Obrisala sam se i zategnul a remen ogrtača. U kući je bilo ugodno hladno, no znala sam

da će vani biti vlažno i sparno. Kosa će mi se sigurno rascvjetati kao maslačak čim izađem vlažan noćni zrak. Vjerojatno ćemo se prošetati do restorana koji je za večeras odabrao jerprednos t života u centru da posvuda možeš pješice. Vrijeme je za make up, frizuru i nešto štmogu nositi bez čarapa; dala sam se na kopanje po ormaru i kozmetičkoj torbici. Urod je noba mjesta bio mršav.

Podigla sam kosu lijepom srebrnom ukosnicom s biserima i izvukla nekoliko pramenovaoko lica da ne izgledam isuviše strogo. Posljednje što sam željela bilo je da me zamijene provincijsku učiteljicu. U najudaljenijem kutu ormara pronašla sam pastelnu cvjetnu haljinumalim ušicima na prednjem dijelu, ženstvenu i lijepu, no u njoj zasigurno nisam izgledalakao divlja mačka u lovu. Kupila sam je za ženski ručak al fresco u klubu. To bludnica nikne bi obukla. Trebalo mi je otprilike sat vremena dok nisam zaključila da izgledam pristojnPočela sam hodati gore dolje čekajući Jonathana. Jesam li ja doista mačka u lovu? U dubinisrca? Ne, samo sretna što se mogu nečemu lijepom veseliti. Osim toga, prvi put u tdesetljeća spremam se van navečer bez čarapa. Baš sam podivljala?



100

Okej, nije sasvim točno ono što sam rekla – da nisam poput divlje mačke koja čekaplijen. No, ako priznam samoj sebi da sam uzbuđena što ću ponovno vidjeti Jonathana, to značilo da sam neznatno bolja od Wesa koji u Atlantic Cityju provodi večer s eskort damom

Pogledala sam se u ogledalo i pitala samu sebe koliko je nemoralno što ja, udana ženapo treći put izlazim sa svojim bivšim dečkom. Prvi put, mogla bih reći, dogodilo se sasv

slučajno, ni on niti ja nismo to očekivali ili planirali. Naša prva večer nakon što je Harlotišao bila je toliko neočekivana i nevina da mi ne bi bilo nimalo neugodno da je Wesov šušao u restoran. Mogla bih ga upoznati s Jonathanom posve mirne savjesti, objasnivčinjenicu da večeram sa zgodnim muškarcem iz moje prošlosti i pijem znatne količine vinkao slučajnost, iznenađenje. Zar nije divno kad na nekog samo tako naletiš ? rekla bih mu. No,što sada? Da naletim na Harolda ili nekog drugog Wesovog prijatelja ili kolegu, što bih mrekla? Da je ovo druga slučajnost? Da je ovaj čovjek prema meni uvijek drag i ljubazan, a mojmuž nikada? Da je moj ortoped? Da isprobavam što to znači biti slobodna kao što drugi ljuisprobavaju različite cipele? Da sam vjerojatno na neki način već ostavila Wesa i da ću vjerojatno razvesti, a možda i neću a) jer nisam sigurna što točno želim od života, ali znam ne mogu podnijeti niti jednu novu rupu na cesti, a ni barbiku i b) više manje dobro znam dme Wes ne voli pa zašto onda da ostanem s njim i čekam da odapnem? Vjerojatno ne bspomenula c) tajni novac, jer tko bi mi to vjerovao?

No, kako god okretala tu stvar, ostaje činjenica da sam ja ipak udana žena koja samsebe zavarava da još jedna večer provedena s Jonathanom nije moralno i društvenneprihvatljiva. Morat ću porazgovarati s njim o nekim osnovnim pravilima. Morat će shvatda ja na seks niti ne pomišljam. Kao fol! A kako da tu potpunu i prijesnu laž pretočim u rijekoje će on odmah odbaciti, ali na taj način da za sve što se intimno dogodi između nas, opreuzima krivnju? O, Bože. Kad bih barem mogla vidjeti što će biti za šest mjeseci da zn

kojim putem krenuti? Postala sam nervozna zbog neodlučnosti. Srce mi je tuklo. Lice mi gorjelo kao da imam temperaturu. Tresla sam se. Nikad u cijelom svom životu nisanapravila nešto zaista neprihvatljivo, a krivnja se u meni skuplja kao bijes. Koža me počsvrbjeti.

Zazvonilo je.U trenutku sam izbačena iz te svoje klimave mentalne konstrukcije, iz tog mog čistilišt

Ispred mene je Jonathan, nevin kao ministrant, u pamučnom odijelu sa smeđim i bijelimprug icama, a ruke su mu pune cvijeća. Havajskih ljiljana. Mojeg najdražeg cvijeća. Najednme preplavio osjećaj mira, kao da sam usamljena gimnazijalka na maturalnoj večeri, a mpratilac se upravo pojavio kroz maglu da me povede za ruku i da zabljesnemo dok plešemoelegantni valcer uz živu glazbu simfonijskog orkestra Charlestona. Jeee! Merde!

– Bok! – rekla sam i pomakla se da može ući. – Kako samo lijepo izgledaš! – Pa, hvala vam, gospođo! Donio sam ti ovo cvijeće i usput... – Hvala! – Ponovno sam bila nervozna. Kad mi je netko zadnji put donio cvijeće? – Divno izgledaš, Leslie. – Ma daj! Moram pronaći vazu. Ovome treba vode. – Uronila sam nosom u cvijeće

duboko udahnula. – Čak i lijepo miriše!



101

Lice mi se zažarilo najjače što može. Lijepo miriše! Pogledala sam ga i činilo se da musmeta što sam tako zbunjena. Zapravo, osmijeh od uha do uha. Pa sam se pokušaregrupirati. – Želiš li čašu vina?

– Naravno!Okrenula sam se da odem do kuhinje i osjećala njegov pogled koji me prati niz hodni

Bila sam u jednoj vodi – kao potopljena u vruću vodu u kadi koja juri prema paklu. – Je li bijelo u redu? Imam bocu u frižideru, a čaše su ti tamo. U onom kredencu. Uočila sam vazu u dnevnoj sobi dok sam prolazila pa sam i nju ponijela, misleći da će

njoj veličina buketa doista doći do izražaja. – Odlično. Može bijelo. Napunila sam vazu vodom, izvadila škare iz ladice i počela podrezivati krajeve ljilja

praveći se sasvim nonšalantna. – Onda, što si danas radio? – pitala sam. Srce mi je tuklo.– Obožavam subote, bilo je divno kao uvijek – govorio je i vadio čep. – Ustanem ujutro,

čitam novine, švrljam po kući. Onda obavim neke poslove, malo čitam, možda vježbanešto pojedem za ručak. Opuštanje.

Napunio je razumno dvije čaše i jednu mi dodao. – A ti?Oh , željela sam mu reći,cijeli sam dan provela opsesivno razmišljajući o tebi i kako bih se

osjećala da me ti zavedeš. Ludo, potpuno, divlje osvojiš. S nogama u zraku. Dok se rukamadržim za uzglavlje. Znaš već, sve ono što s tim ide? A kad si već u švungu, mogao bi i zvesti i daWes nestane. Hvala.

No, umjesto toga sam rekla: – I ja volim vikende, iako mi je svaki dan kao subota otkadsam ovamo došla... na ovaj moj odmor, koji sam si dopustila, da tako kažem.

– A to je odmor? Doista? Bez obzira na naše duge priče o svemu i svačemu jedva da sse dotakli toga što se događa između tebe i, znaš već,njega . Čovjeka s glupim imenom.

– Živjeli! – rekla sam i dotaknula rub njegove čaše svojom. – To je pitanje za milijundolara, zar ne?

– Valjda. – Nasmijao se i činilo mi se da me jedva zanima što se događa s ostatkosvijeta. – No, revervirao sam u restoranu McCrady’s za šest pa uskoro moramo put pod nog A tvoj privatni liječnik bit će sretan da ti pomogne u rješavanju tog teškog pitanja za vrijem večere.

– Ah, Jonathane, za to mi je potreban jedan veliki debeli terapeut.– Ma kakvi. Svi su oni luđaci. Usput, kako ti je ruka? – Sjajno. Ni probadanja, ni ničega. – Dobro, ali bez cirkusiranja na karikama, u redu?Otpila sam veliki gutljaj i odložila čašu. – Razumijem, šefe. Čekaj da zatvorim kuću da možemo ići. – Pozvala sam Miss JP. –

Hajde, dušo! Idemo van.



102

Miss JP u svom kućnom ogrtaču dojurila je u kuhinju i direktno na terasu. Jonathan otpio gutljaj i odmahnuo glavom.

– Je li to doista pas?– Da, osim toga, sjajno je dr uštvo, ako joj se pokaže dovoljno udivljenja. Vratila se unutra i otišla do svog kreveta u uglu blagovaonice, onoga koji je presvuč

istom crvenom tkaninom s uzorkom egzotičnog cvijeća koju je Harlan odabrao za zastore. – Uvijek mi se činilo da čovjek ne može biti zlovoljan s psom u kući. Ovaj bi me sv

minute tjerao na smijeh.– Nikako! Nema smijanja! Nemoj slučajno napraviti tu pogrešku. Ukoliko joj se bud

smijao, već će ona naći načina da ti se osveti. Neki dan sam se nacerila na neki njezdiva-ispad i potom nisam mogla naći cipelu satima.

– A onda ljudi misle da nas psi ne razumiju? Nevjerojatno! Hajdemo.Pogasili smo gotovo sva svjetla, zaključali vrata i izašli na topao zrak kasnog popodne

Stavio je moju ruku ispod svoje; krenuli smo prema re storanu i pričali o svim mogućimbezazlenim temama dana – vremenu, Spoletu, turistima koji su se ove godine udvostručili odnosu na prošlu... A usput je barem dva puta rekao kako mu je drago da me opet vidi.

Zaključila sam da sam u veoma sigurnim vodama i da sve one moje zločeste misl vjerojatno nikad neće postati stvarnost. Što je i bolje. Nažalost. No, donio mi je cvijeće, jtako?

– A doktore Ray, drago mi je da vas opet vidimo kod nas! – rekao mu je šef sale i dodaokonobarici dva jelovnika. – Stol broj šesnaest. Molim vas, slijedite Jeanine. Uživajte!

– Hvala, John – rekao je Jonathan.– ‘Ti se pleše? – pitala sam i počela tiho pjevušiti taktove hita na koji smo plesa

sedamdesetih. Jonathan je odmahnuo glavom. – Još uvijek znaš brijati? Za one neinformirane, brijanje – u Charlestonu, ali i u cijeloj Georgiji pa i Virginiji – nije

ono što radi brijač, a nije ni seksualni čin. To je vrsta plesa kojim dokazuješ da si lokalac. ples, shag, ujedno i državni ples Južne Karoline.

– Gospođo draga, morate znati da se još uvijek mogu nositi s najboljima. – Mislim da bi to vrijedilo jednom vidjeti. – Sjela sam u stolicu, a Jonathan ju je

primakao stolu.– Teško ćeš u to povjerovati, no u Charlestonu još uvijek održavamo plesove u klubu

koji povremeno o dlazim, da se uvjerim da još nisam zahrđao. Kad si posljednji put bila nplesu?

– Na plesu? – Razmislila sam sekundu i shvatila da Wes i ja više ne plešemo, samo nešto promuvamo po podiju jednom, kad moramo, na vjenčanju ili u klubu. Nismo bili nplesu, čitavu večer plesali zbog gusta, otkad su se djeca rodila.

– Davno – rekla sam.– Hmmm. –Jonathan je proučavao vinsku kartu, pokraj njega stajao je sommelie

Naručio je bocu bijelog vina i rekao – Počet ćemo s bijelim, a onda, ovisno o tome što



103

naručimo za večeru, možemo prijeći i na crno. – Super.– Dakle? Odavno? Wes ne voli plesati?– Ne baš. On voli golf. – Aha.Sommelier se vratio i otvorio našu bocu. Jonathan je kušao vino i kimnuo glavom

nam može natočiti. – Zdravica – rekao je.– Naravno, a čemu nazdravljamo?– Za više plesa! – Za više plesa! Za večerom – zelena salata sa savršeno kuhanim domaćim jajima, janjeći kotleti i mlad

krumpir s graškom i metvicom, potom pita od pekana s nekim čudom od tučenog vrhnja

đumbirom – izložila sam Jonathanu svoj brak na uvid. Slušao je kao svaki dobar prijatelj, ttamo me zaustavio zbog potpitanja, a kimao kad bi se složio. A onda sam mu rekla i za novObrve je podigao do neba.

– Dakle, tako stvari stoje i zato sam ovdje – rekla sam na koncu. – Što bi ti napravio?– Pa nisam sasvim siguran. Moram o tome malo razmisliti. Ali jedno znam sigurno.– A to je?– Nije mi drago što si u takvoj dilemi. Predivna žena poput tebe morala bi biti pun

sretnija.



104

Dvanaesto poglavljeUSAMLJENI WES

dem u klub gotovo svake večeri. Lesina spremačica Martha ne zna skuhati ništa osimcrvenog graha s rižom i piletinu s toliko češnjaka da te ubije. Očito mladi ljudi tamodakle je došla nikad nisu čuli za brzo skuhane lešo mahune ili špinat na pari ili, Bobi ga znao što, no ja njezina jela više ne mogu podnijeti. Hoću reći, nije Les kuharica

četiri Michelinove zvjezdice, ali se s njezinim jelima barem nisam morao boriti po cijele noOdjednom sam počeo živjeti na sodi bikarboni i žudjeti za već opranom salatom iz vrećicezačinjenom limunovim sokom i maslinovim uljem, kako ju je Les uvijek radila.

I, kao što sam već rekao, sjedio sam u klubu, u grillu, proučavajući jelovnik, kad u njeuđe, tko? Cornelia!

– Bok, Wes! – rekla mi je. Ustao sam, ona me kušnula u obraz i rekla: – Ma samo sjedi!Nastavio sam stajati. – Pa, dobra večer, gospođo Stovall! Gdje je Harold? – Ma, doma, u bedu, a ja sam pomislila da ste vi sigurno tu. Što je to? Nevolje u ra

već ?– Pa pridružite mi se. Svaku večer solo večera, toga mi je većdosta. – Jeste sigurni? Ne

bih se željela nametati. Obišao sam stol da joj pridržim stolac. – Nemojte biti smiješni. Sjednite! Pridružite m

se! Nisam još ni naručio! – Pa ako doista...– Svakako.Spustila se u stolac onim sigurnim, izvježbanim naglim pokretom boka koji podsjeća

hollywoodske vampove iz tridesetih. Razumijete, ono kad Lana Turner ili Rita Hayworth

zavrte svoje božanstvene stražnjice u sportski auto, a ništa pri tome ne dotaknu. Harold jzbilja prokleti sretnik.Sjeo sam, ponovno prebacio salvetu preko krila i pokretom ruke pozvao konobara da

nam donese još jedan jelovnik i da za nju postavi stol. – Želite li neki koktel? Baš sam mislio naručiti martini. – Znate da može martini! – S votkom ili ginom?



105

– Votka, s dvije masline.– Baš kao i ja!– Stvarno? Nisam imala pojma!I tako sam naručio naša dva martinija i stvorili su se za manje od minute pa smo s

kucnuli rubovima čaša. Brzi barmen najvažniji je za dobar klub.

– Čemu nazdravljamo? – Ne znam. Mogli bismo za četvrtak navečer. Pa živio! – Da, draga gospođo. Još je uvijek četvrtak. Živio! Popila je polovicu u jednom gutljaju. Pomislio sam da mladi ljudi danas imaju unutarnje

organe od betona.– Divno!– Da, ovi momci rade najbolja pića. – Proučavali smo jelovnike. – Mislio sam uzeti

svinjske kotlete. A vi?

– Kotleti mi zvuče super – rekla je. Kad je došao konobar, Cornelia ga je pogledanevino, ispod oka i rekla: – Gospodin Carter će naručiti za mene. – Nasmijala se i dodala musvoj jelovnik.

Na Jugu, a valjda i drugdje, običaj je da gospoda naručuju jelo i piće za damu, noprivatnosti našeg kluba? To mi se učinilo nepotrebno formalnim. Hoću reći, Les zna svkonobare godinama i svi su znali da voli ribu list s umakom od senfa, ali sa strane. Pa bi onasamo pitala kakva je riba i oni bi sami zaključili što će jesti.

– Pa onda ćemo kotlete, ružičaste iznutra, ali nikako nepečene – rekao sam.– Bit će pripremljeni upravo onako kako vi volite, gospodine – rekao mi je Diego, koji tu

radi i duže nego se sjećam. – Želite li još jedno piće? – Podigao je Cornelijinu praznu čašu. – Zašto ne? – rekla je.Doista, zašto ne? Možda zato što bi se mogla onesvijestiti i srušiti sa stolca na pod? N

ništa nisam rekao. – Onda, što se to događa s Haroldom? Zašto je u bedu? – Jer, jer... hm, ne znam, Harol d, kako... on ne može! – O, Bože. – Wes? Nisam li ja premlada da provedem ostatak života bez seksa? O, preblagi Bože, zar mi doista treba da sve to čujem? – Hm, dušo, nije to nešto što bih ja trebao znati, ali ima za to... onih pilula – prošaptao

sam jer j e to posljednje što sam htio da netko drugi čuje. – Ne smije ih uzimati. Zeznu mu srce ili tako nešto. Došli su kotleti i shvatio sam da umirem od gladi. Počeli smo jesti. – Baš mi je žao, doista, nisam pojma imao. – Ma čitav moj brak je u komi. Ja sam uništila njegov brak s Danette i ona me sad mr

što je šteta jer je navodno veoma simpatična.



106

– Da, ona je doista super. I sad vam je neugodno što ste stali između njih dvoje? – Na neki način. To vjenčanje će biti krajnje neugodno. Ali znate, ja mu nisam prislonila

pištolj uz glavu. – Točno. – A sad više nikad neću ni s kim... spavati, Bože moj, Wes, što da radim, imate li ne

savjet za mene?Naslonio sam se na stolicu i obrisao usta. Što da joj kažem? – Dušo, da sam ja tako

pametan, sad bi Les sjedila tu pokraj mene.– Ali, Wes, možemo li prijeći na ti? – Nasmijala se, kimnuo sam glavom. – Ti si

najpametniji čovjek kojeg poznajem. Ti mi sigurno možeš pomoći da se snađem. Molim te? Stavila je ruku preko moje i snažno mi je stisnula, a ja sam pomislio: Kakosam se uvalio!

Ovo je puno gore nego što sam očekivao.



107

Trinaesto poglavljeLES ZALJUBLJENA PREKO UŠIJU

ljedeće jutro izvela sam Miss JP do parka White Point u šetnju ili bih možda trebareći da smo zajedno izašle u šetnju da se ujutro dobro protegnemokako samo psiznaju. Kod kuće smo podijelile kajganu i tost, na terasi, na svježem, opojno mirisno jutarnjem zraku. Kad nam je vrijeme dopuštalo, duga, dobra šetnja pa doruča

postali su naša nova navika. A Miss JP je savršena pratnja za onog tko želi otvoriti dušu. – Onda, draga moja krznena prijateljice, što ti misliš, što da ja započnem s Jonathanom Pogledala me i nagnula glavu na jednu stranu. Činilo se kao da čeka da joj još ispriča

u smislu, tko može ponuditi svoje mišljenje kad nije čuodovoljno.– Malo je sve to neprijatno, zar ne? Žena mojih godina koja se sad smuca s prvi

dečkom? Može li doista biti nešto od toga? Trebam li ja ipak nazvati svog muža da vidkako je? Ne? U pravu si. Sad je vjerojatno na poslu, a znamo koliko mrzi privatne razgovore uradno vrijeme.

Miss JP i ja postale smo veoma bliske. Pogledala me pažljivo, stala na stražnje noprednje šape naslonila na moje krilo kao da mi želi reći. Što se mene tiče, ne moraš se ti togadu još uvijek javljati! Mogla bih se zakleti da mi se ovaj pas i osmjehnuo.

– Idemo mi natrag u kuću – rekla sam joj. – Vrijeme je da se presvučemo, a danaplaniram i ekshumirati sve što se da iz prošlosti Josephine Pinckney.

Kao što mi je Harlan predložio, odlučila sam pokucati na vrata Povijesnog društva JužKaroline da vidim što sve postoji u njihovoj kolekciji, a tiče se njezina privatnog živo‘Večera u tri popodne’ jako mi se svidjela, no sad sam poželjela da je smjestim u kontenjezina života i vremena. Sve ono što je u njezino vrijeme bilo stravično šokantno androgino odijevanje i zamjena muško-ženskih uloga, lezbijstvo, žene koje puše, preljub – sve je to u moje vrijeme postalo svakodnevica. No, pitala sam se je li ona to smatralasvakodnevicom i u svoje vrijeme. Napokon, ‘počela je izlaziti’ u vrijeme Ludih dvadesetihBila je osnivačica Društva pjesnika Južne Karoline. Nisam mogla zamisliti one ženekratkim, šljokičastimGatsby haljinama kako sjede i čitaju Emily Dickinson.

No, svijet koji se mijenja zasigurno je utjecao na Jo Pinckney i njezino ponašanje jer je opreljubu pisala s pravim uvidom. Harlan zna što govori kad kaže da je bila ‘divlja’, no želsam sama saznati detalje.



108

Karen Stokes, istraživačica koja mi je otvorila, bila je izuzetno ljubazna, pozvala unutra i rekla da se smjestim u koju god želim sobu, kao da sam neka dobra prijateljica ko joj je došla u posjet. Rekla mi je da će mi rado donijeti kutiju s Josephininim pismima.

– Samo vas molim da se tu potpišete i platite malu naknadu... Rado sam pristala.

– Zanima vas Josephine Pinckney?– Da, na neki način. Odsjela sam tu, preko puta, u njezinoj kući. – Kod Harlana?– On je moj brat.– O, baš mi je drago – Karen je odmah dodala – Pa počašćeni smo što ste kod nas

Harlan je nevjerojatno odan našem Društvu. – Harlan je nevjerojatan. I točka. Najdivniji brat na svijetu. – Vjerujem. Čekajte! Vaše oči! Vidim sličnost! Nisu li geni čudesna stvar?

– Ponekad. Ali ne uvijek.Stala je i pogledala me, vjerojatno se sjetila neke lude rođakinje koju mora trpjeti samzato jer je obitelj. One koju bi trebalo zatvoriti na tavan, ali uvijek inzistira da sjedi ispredkuće. U spavaćici. Imali smo Harlan i ja dosta takvih rođaka. Kao uostalom sve obitelji, ne? Barem u Charlestonu – valjda od olova kojim su bile obložene stare cisterne za vodu pa jegeneracija moje baka cijela bila šašava.

– Što se toga tiče, stvarno ste u pravu. Sad ćemo mi vas smjestiti. Sjela sam se u jednu od dvjesto godina starih soba, punu povijesnih knjiga na starim

hrastovim policama, koje su sezale o d parketa do veoma visokih stropova sa štukaturama

Sljedećih nekoliko sati prolazila sam kroz njezinu korespondenciju s Amy Lowell, Ednom Vincent Millay i Alice B. Toklas. Bilo je tu i pisama od Prentissa Taylora i Dorothy, kao i odDuBose Heywarda i brojnih pisama njezinih izdavača kroz godine. No, u smislu otkrivanjtko je ona točno? Nisam se nimalo pomakla. Ustala sam kako bih se rastegnula, a KarStokes već je opet bila do mene.

– Mogu li vam donijeti drugu kutiju? – pitala me.– Ne, mislim da s am za danas dovoljno prošla. Nisam zapravo našla ono što tražim. – Kad biste mi rekli što točno tražite, možda bih vam ja mogla pomoći s nekim uži

izborom.

– Pa, znate Harlana. On je sav u povijesti, a Josephine Pinckney naprosto obožava. – Znam. Upoznala sam njegovog psa. – Prekrila je usta rukom i nasmijala se.– Najbolje odjeveni pas u Charlestonu!– Znam. Ubila bih za njezine bisere! – I ja sam se nasmijala. – Dakle, pokušavam nekako

shvatiti tko je zapravo bila Jo Pinckney, je li bila zadovoljna svoji m uspjehom i zašto je naneki način samo nestala sa scene. Da vam pravo kažem, ja sam tu odrasla, a da za nju zapranisam čula.



109

– Aaa! Sad mi je jasno. Ako niste tu da pročeprkate arhivu i pronađete nešto novo neki učeni istraživački rad o Josephine Pinckney, preporučujem vam da pročitate njezinbiografiju od Barbare Bellows. Ona je obavila predano sav učeni istraživački rad. Trebale joj godine! No, ona će vam odgovoriti na mnoga pitanja! Pričekajte trenutak, donijet ću vaprimjerak.

Otišla je na trenutak i vratila se s knjigom ‘Umijeće življenja’. – Čvrsto se vežite, pred vama je neviđeno putovanje. Josephine je imala nevjerojatan život – rekla mi je i dodalaknjigu.

– Hvala.– Znate što, to inače ne radimo, no vama ću je posuditi za van jer ste Harlanova sestra, a

on nam... Ma to je suvremena knjiga, imamo puno kopija.– Divno! Obećajem da ću vam je vratiti! – Ma niste vi meni nimalo sumnjivi. U svakom slučaju, gospođa Bellows provela

godine i godine istražujući život Josephine Pinckney i rekla bih da je njezina knjiga osnova za

istinski, jasan uvid u život Pinckneyjeve. – Čitali ste? – Da. Dva puta.– I, što kažete? – Obožavam je. – Ovo je vjerojatno glupo pitanje, no znate li je li je Harlan pročitao? – Počela sam

prelistavati stranice.– Pa zar se ne spominje u pogovoru, u zahvali autorice? Mislim da je dobio svoj

odlomak. Negdje pri kraju?Uzela mi je knjigu iz ruku i pokazala Harlanovo ime.– Moj brat! Nitko mu nije ravan, zar ne?Složila se. Odlučila sam vratiti se kući, ponovno prošetati Miss JP, napraviti si lagani

ručak, sklupčati se udobno na kauču, i onda čitati i čitati biografiju Bellowsove. – Puno vam hvala – rekla sam joj već s vrata. – Šalite se! Pa ja sam sretna što sam vas upoznala! Hodala sam našom ulicom i divno sam se osjećala. Otvorio mi se ulaz u nešto i neko

što toliko znači mojem Harlanu, a moći ću stvoriti mišljenje o Miss Pinckney bez godi

istraživanja. Pa ionako bih mogla umrijeti prirodnom smrću za koji dan. Na moje zaprepaštenje, kad sam se vratila kući i ušla u kuhinju, zatekla sam na tanjuru

sendvič zamotan u papir. Ja si nisam napravila nikakav sendvič. Pogotovo ga nisam zamotu masni papir. Odmotala sam ga i pogledala unutra. Narezana kuhana šunka sa zelenomsalatom na bijelom kruhu s maslacem. Svaka dlaka na mom tijelu se nakostriješila, stresla mestruja kao da sam primila neizoliranu žicu. U kući nema šunke, a ja nikad u životu nkombiniram šunku s maslacem.

Pojela sam ga i bio je nevjerojatno ukusan.



111

– Tko je u njoj još osim Victorije Rutledge i Jo? Ili da pitam što je još tu? – Bolje tko. Da vidimo. Tu je Jane Wightman, koja ju je dala izgraditi i cijeli klan

Benjamina McInnesa, da ne spominjem mojeg Leonarda i tko zna koga još! Pričekaj kpronađeš toplu večeru na štednjaku. Ili čitavu dimljenu šunku na polici u kuhinji. Stara Vbila je n avodno sjajna kuharica. Leonard još uvijek radi koktele.

Pomislila sam da mi je brat izgubio pamet. Ono, možda sam i sama na rubu. – Harlane, kad se ta šunka pojavi na polici, naći ćeš me u Charleston Place hotelu,

redu?– Hmmm, samo te želim upozoriti da se ne iznenadiš. Ako ti u nešto ne vjeruješ, to n

znači da to ne postoji. – Javim ti se. U međuvremenu, uživam u knjizi. Njezin život knjiga doista stavlja u pr

kontekst.– Dobro, kad se vratim, pričat ćemo. A sad mi reci kako je Jonathan? – O moj Bože, on je predivan muškarac. Doista, Harlane. – Već ti se počeo upucavati? – Ma daj molim te, budi ozbiljan. Meni!– Slušaj ti svog brata, dušo. Znaš kako je Jo Pinckney držala muškarce u neprekidno

uvjerenju da će možda pristati, a možda i neće? Jonathan neće zauvijek glumiti čednoggospodina, vjeruj mi. Da tako kažem, stari jug će se dignuti!

– Presvijetli Isuse, Harlane Greene, odmah da si usta oprao sapunom.– Ili možda čašom predivnog barola? Javim ti se za par dana! Ciao! Nisam osmijeh mogla skinuti s lica do kraja dana. Harlan je zločest i duhovit kao nitko

Treba mi više Harlana u životu. To je barem jasno. Kako sam mogla dopustiti Wesleyju da oduzme njegovo društvo? Možda mi treba i više Jonathana. Je li me Wes zvao? Ne.Bilo je oko četiri popodne i vrijeme da razmislim što ću odjenuti. Rekla sam samoj se

da je moja crna haljina sasvim okej, bez obzira kamo idemo. Vratila sam se biografijiBellowsove i dok sam se pokušavala koncentrirati na to što čitam, neprestano mi se vraćaslika moje mame. Znala je da Wesley nije za mene. No, ja sam bila toliko uporna i ipak setvrdoglavo udala jer sam bila trudna i nisam vidjela kako da se iz toga izvučem. No, zašto sase držala tog tako lošeg braka koji mi nije pružao dovoljno zadovoljstva? Zašto mi jetakomalo bilo dovoljno? Nisam se mogla ne pitati kakav bi mi bio život da sam znala višekontracepciji. Mogla sam se divno provoditi i život mi je mogao biti romantičan poput živoPinckneyjeve. Imala je more ljubavnika – oženjenih, neoženjenih, sam Bog zna, čovjek smora diviti tolikoj količini optimizma! Navodno je čak probala preobratiti jednog ili dvojizakletih neženja . Možda sam i ja trebala barem jednog? Heteroseksulanog, da se razumijemU njezino vrijeme zakleti neženja bio je termin za muškarce koji ne vole ženena taj način .

Svijet je velik, a nakon vjenčanja s Wesleyem Albertom Carter om IV., nisam vidjpuno više od Las Vegasa, Edinburgha, Bahama i našeg Piedmont Driving Cluba. Žao mi je



112

meni to više nije dovoljno. I ja sam žudjela za romantikom i pustolovinama i, tako mi svega, još ću to i ostvariti. Još nisam umrla. Još uvijek želim vidjeti Italiju i Francusku i ŠvicarsNapu i tko zna što još. Umjesto da se približavam odluci o pomirenju s mužem, bila sam sodlučnija da sve to prekinem. Svo ovo vrijeme koje sam provela udaljena od Wesa samo mi jedokazivalo koliko je sve to bilo besmisleno. Odlučila sam mu poslati e-mail, što je kukavičkiznam, no samo sam za to imala snage.

Uključila sam Harlanov kompjutor i otvorila njego vu e-mail poštu. Dragi Wesley , napisala sam i potom buljila u kursor sljedećih pet minuta. Što mu

zapravo želim reći? Da definitivno odustajem? Ne, za to nemam hrabrosti. Još ne. Želim li mreći da mi treba vremena? Ne, jer sam si uzela potrebno vrijeme i nitko mi nije rekao da jeprošao policijski sat. Zapravo mu želim reći da se može smatrati rastavljenim do daljnjeg. Nte su mi se riječi učinile isuviše okrutne, a on i ne bi razumio što mu zapravo želim reć Wesley nije ni za što kriv, on je naprosto takav. Brutalan, nametljiv, lažljiv, sebičan, škrtpreljubnički gad i manipulator. Bila bih budala da se na to vratim. Pa sam ponovno početipkati.

Neću ti se vratiti. Žao mi je što ti to javljam mailom, no ne mogu zamisliti da te jo jednom čujem kako se na mene dereš. Više nikada. Kad te čujem, u mislima, kako se derešna mene kao da sam nekog ubila jer nam je veći račun za kemijsko čišćenje ili zato što želimnapraviti ručak u povodu vjenčanja kćeri moje najbolje prijateljice, srce mi počnenesnosno tući i osjećam se kao da ću se razboljeti. Ja to više ne mogu izdržati, Wes. Niti jedan jedini dan. Žao mi je. Leslie

P.S. Molim te da upozoriš Marthu da zalijeva moju živicu i žbunje. Hvala.

Pročitala sam ga deset puta. Eto, ja se njemu ispričavam, a on bi se zapravo trebaoispričati meni. Zar mi je stvarno žao što ne želim trpjeti još njegovog maltretiranja? Pa što meni? Poslala sam mail. Moj brak je doista sulud.

Jonathan je stigao točno u šest. Ovoga puta napravila sam i malo posluženje: pašteta, s,krekeri. Servirala sam to u maloj obiteljskoj blagovaonici iza kuhinje. Ona je nekakodiskretnija od velike blagovaonice koja gleda na ulicu, gdje se svi koji hodaju ulicomChalmers mogu naluknuti i vidjeti me s njim. Nije da mi nešto moramo skrivati, no ipak. Alijepo je što nam je i terasa na raspolaganju. Možemo se samo spustiti i naći u malomdivnom Harlanovom stražnjem vrtu.

Još nam je najmanje dva sata dana preostalo do noći, no ipak sam upalila nekoliklampica da ne bude sasvim mračno kad se vratimo kući. Ne volim se vraćati u mračnu kućni sama ne znam zašto. Možda ovih par lampi zadrži i duhove na odstojanju. Dakle, ev Jonathana u još jednom prugastom pamučnom odijelu. Miriši tako zanosno da sam se morapridržati da ne zagnjurim nos u njego v vrat.

– Kakav divan parfem! – rekla sam – Uđi! – Hvala! A ti izgledaš zanosno!



113

– Joj, hvala. Imamo li vremena za čašu šampanjca? Ili želiš nešto drugo? – Možda velikošlatanje?

– Svakako! Stol sam rezervirao za sedam. Što se smiješ? – Ma samo sam se pitala kako su sva ta tvoja odijela od nabranog prugastog pamuka

doletjela iz Kalifornije?

– Dobro pitanje.Nasmijali smo se. – A kamo idemo večeras? – FIG. Jedno in mjesto na East Bayu. Sva in škvadra zalazi. Izgleda da danas samo

restorani s jednom riječi u imenu to postaju. Znaš, Cypress, Husk, McCrady, FIG, Fish... – To je nešto najluđe što si ikad izvalio. Jer ti jednako tako voliš i Restoran na trg

Charleston, Grill 225, Rue de Jean, High Cotton. Trebam li još nabrajati? I sva su ta mjecool, ako mene pitaš,Gospodine In . A sada, što ćeš popiti?

Nasmiješio se i rekao – Najradije bih votku s tonikom. Danas je bilo toliko sparno i vlažno.

– Zvuči odlično! Znaš gdje stoji votka, a ja ću raščerečiti limetu. Vidjela sam krajičkom oka da se nasmiješio. Napunio je dvije visoke čaše s ledom iz frižidera, izvadio votku i tonik iz ormarića s

pićima. Jonathan nam je sevirao piće dok sam ja istisnula u svaku čašu dvije kriške limete. – I, kako si se danas provela?– Divno. A ti?– Dvije rupture Ahilove tetive, nekoliko iščašenih gležnjeva i zglobova šake, no če

malo! Imao sam priliku da dam svoje mišljenje o četiri, čekaj da prebrojim, da, čet

novougrađena koljena. Nitko na svijetu ne zna s koljenima kao ja! – Četiri pacijenta? – Jest. Ugradnja koljena veoma je uzbudljiva, nemaš pojma. Ne tako kao ramena,

puno zanim ljivija od kuka. Živjeli! – Jesi za malo paštete? – Naravno! A zašto je tvoj dan bio divan? Otišla sam do stolića, namazala malo paštete na kreker i dodala mu. – Jer sam ga provela

proučavajući biografiju Josephine Pinckney. – A napisala sam i mail Wesu da je među nama gotovo. I duh mi je napravio sendvič .

– Znači Harlan te je natjerao da se malo podružiš s otkačenjakinjom? – Valjda. No, ovo je njezina kuća. Bilo bi neuljudno da me nije briga, zar ne? – Eto, to je ono što mi se kod tebe uvijek sviđalo? – A što to? – Stalo ti je. Tebi je istinski i najdublje stalo i do drugih, ne samo do sebe, i to u tolikoj

mjeri da si pažljiva čak i prema ženi koja je mrtva, koliko? – Od ranih pedesetih.



114

– Znači više od šezdeset godina. Mogu si uzeti još jedan? – Odrezao je komad paštete irazmazao je na kreker.

– Naravno! No, kad čitaš o njezinu životu ne bi nikad pomislio da je tako davno umrlČini se kao da bi se sad, u 2012. godini, mogla prošetati ovim sobama i posve bi se uklopila

– Ispred svog vremena.

– Puno ispred. – Zaustavila sam se i vidjela kako ispija svoju čašu. Gledao je u menetremice. – A što gledaš?

– Tebe gledam.– Zašto? Maskara mi se razmazala? – Obrisala sam se ispod očiju, no prsti su mi ostal

čisti. – Ruž na zubima? – Ne, ludice. Ti si savršena. Baš sam razmišljao kako bih ti mrsio kosu. Evo nas! Trenutak istine! Harlan je u pravu.– Da se nisi usudio! Znaš li ti koliko mi je trebalo vremena da je isfeniram? Odlučila sam se još neko vrijeme praviti blesava. Pogledala sam na sat. – O, već je skoro

pola sedam! Moramo krenuti, zar ne?Pogledao me jednim od onih samouvjerenih muških pogleda koji kažu, Mala moja

zlatna ribice, moju udicu već si progutala i ja ću te potegnuti prema sebi čim mi bude pasalo .– Naravno, krećemo. – Samo se malo nasmijao.Popila sam zadnji gutljaj svojeg pića i dodala mu čašu. Čekaj, nisam li samoj sebi pr

manje od jednog sata rekla da želim romantiku i pustolovine? Shvatila sam da je u tomrazlika između stvarnosti i snova. U snovima ti oči počinju sjati novim sjajem čim se pojavimogućnost za nešto novo i uzbudljivo. U stvarnosti se oznojiš u panici. Ukočila sam se straha.

Vlasnik nas je odmah odveo do našeg stola i na moje veliko iznenađenje sjedili smo do Kasima Reeda, gradonačelnika Atlante, koji je sjedio s gradonačelnikom Charelsto Joeom Rileyem i još šestoricom ljudi. Pitala sam se što tu radi gradonačelnik Reed. Valjdaima neke veze s turizmom. Na neki način, u Charlestonu se na svakom koraku osjećablagostanje i prosperitet, bez obzira na loše ekonomske prognoze koji stižu iz ostatka zemlj A čovjek je zapanjen koliko tu ima zanimljivog za vidjeti. Vjerojatno je ključno što je gorganiziran oko aktivnosti koje turisti obožavaju – golf, tenis, sportovi na vodi, pecanje,eco- ture, plantaže, kupovina, muzeji i povijesni događaji – popis nikad ne prestaje.

– Što misliš, što on tu radi? – pitala sam Jonathana.– Možda je samo došao na večeru – odgovorio je – Hrana je tu doista senzacionalna.– Duhovito – odvratila sam.Naručio je za oboje. Jest ću juhuod rotkve povrtnice i ribu blanquillo, a Jonathan

jakopske kapice i brudet.– Hoćemo li neko jače bijelo ili laganije crno vino? Što ti želiš? Što ja želim? Kad me zadnji put netko pitao što ja želim?



115

– Ma ti nešto izaberi. – Želiš li talijansko ili kalifornijsko?– Da ti pravo kažem, nisam bila ni na jednom od ta dva mjesta. Spustio je vinsku kartu i pogledao me. – Doista?– Da, znam, znam, bijedno.– Bojiš se letenja ili tako nešto? – Nimalo. I voljela bih putovati u Kaliforniju, u vinski kraj, i u Italiju da vidim, pa

recimo, tisuću godina čovjekove povijesti. I ubacim novčić u fontanu, pojedem zdjetjestenine, vozim se na vespi...

Došao je sommelier, stao pokraj Jonathana i mirno čekao. – Uzet ćemo bocu ovog vina Luigi Ferrando. – Zvuči odlično! Već si ga pio?– Ne, odabrao sam ga jer mu ime mogu izgovoriti.

Nasmijali smo se glasno. Jako mi se sviđa što nije nimalo pretenciozan. – Ti si predivan – rekla sam mu odjednom.– Odvući ću te u Italiju pa potom i u Kaliforniju. – Okej. Krenimo! – Nasmijala sam se na samu pomisao.Sommelier se vratio, Jonathan je pomirisao malo tog Chateaua kako li se već zove , otpio

gutljaj i kimnuo. Sommelier nam je natočio dvije čaše. Zavalila sam se i pijuckala maštajućtome da upoznajem Italiju s Jonathanom. Pa već samznala da bismo se divno proveli!Zanosno! Kad sam ja počela uopće koristiti tu riječ?

– Imaš neki čudan izraz lica. O čemu razmišljaš? O našem divljem seksu po cijeloj Italiji . Što nisam rekla. Samo sam mu jednostavno rekla

– Ma ništa. Valjda o Italiji. Ikoliko bismo se dobro tamo proveli.– Koliko ćemo se tamo dobro provesti ! – digao je čašu u zrak. – Pričaj mi još malo o

našoj Miss Pinckney! To mi se sviđalo kod Jonathana – sjećao se što sam mu rekla o onome što me

preokupira. Doista ga je zanimalo da ne što o tome i čuje. Wes bi mi samo rekao aha okrenuo se prema Haroldu da malo analiziraju bejzbol ili neki golf teren o kojem je upravočuo i želi ga isprobati.

– Reći ću ti samo ovo: bila je predodređena za ozloglašenost. – Zašto? – Kako prvo, bila je pr va učenica koja se upisala u Ashely Hall. – Tvoju otmjenu privatnu školu. – Da. I osnovala je književni časopis – a bila je samo curica.– Što je u tome čudno? – U tome što je tražila ono što želi kad joj je bilo samo četrnaest godina? A kasnije, k



116

joj je bilo dvadeset, bila je jedan od osnivača Društva pjesnika Južne Karoline. Međutisljedećih petnaest godina morala se boriti da joj se prizna, i to, i mnogo toga drugog što ona doista i napravila. U to vrijeme gospoda su proždirala sva postignuća koja su napraviležene.

– Danas više nije tako. Barem ne u mojoj klinici. I znaš što? Žene su katkad bo

liječnici, pogotovo ako je pacijent dijete ili starac. Žene naprosto imaju više suosjećanja. To je pomalo seksistička izjava, no to sam ignorirala. Jonathan uvijek prije svega imadobre namjere.

– Slažem se, no onda je bilo tako. No, u nekom trenutku odvojila se od Društva pjesniki počela s majkom putovati na sve strane. Mnoga je ljeta provela u Massachusettsu. Tamo j je doslovno slomio srce jedan mom ak kojeg je njezina mama obožavala i željela da se ona znjega uda. Zvao se Dick Wigglesworth.

– No, krasno ime.– Da. Nesretnik. Stara bostonska obitelj, sedma generacija doktora prava s Harvarda.

Brat njegove majke je bio pisac Oliver Wendell Holmes. Doista govorimo o Jenkijima sneviđenim pedigreom. – Pretpostavljam da ih ima još puno takvih i da ih je onda bilo i više – rekao je Jonathan i

nasmijao se.– Ima ih kao kusih pasa i to oboje znamo.– Da, no bi li to našebake priznale?– Vraga bi priznale. Dakle, izvuče ona takvog starog Dicka van... – Kakav čudan izbor riječi, uzmemo li u obzir da je dick sinonim za onu stvar. – Jonathan Ray! Šššš! Ukanuu !U kanuu ! Čekaj da to preformuliram! Jedan dan predlož

mu ona da se odu voziti kanuom i u toj vožnji ga nagovori da pobjegnu od kuće. – Razumijem.– Ma molim te! I on njoj odgovori nevjerojatno ružno, nešto poputda se ne osjeća

sposoban da u sebi pronađe dovoljno entuzijazma da napravi nešto tako, tako.. . čekaj, koju jeono riječ upotrijebio? Neopozivo ! Da, tako je!

– Pa i nije baš pažljivo birao riječi. Mora da joj nije bilo lako čuti da u njemu nemdovoljno entuzijazma!

Došla su nam predjela.

– Ovo izgleda divno! Naravno da si u pravu, ali čekaj; on se preselio u Berlin po nekdržavnom poslu i tamo se javno deklarirao.– Kakav šok! – I ja kažem, no upravo je u tome stvar. Kad su muškarci bili u pitanju, nije baš bi

pronicljiva. A parada muškaraca impresivna je već samim brojem. Više ih je bilo oženjenihlista njezinih kratkotrajnih afera nevjerojatno je duga. No, osim za Dicka Wiggleswortha, bila je veoma ozbiljno zaniteresirana za još jednog muškarca, Thomasa Waringa.

– Iz novina Post and Courier ?



117

– Da. Iako je bio oženjen i jako su se trudili da budu diskretni, njihova ljubavna veza b je dobro poznata među njihovim prijateljima. Trajala je godinama, sve do njegove smrti.

– Ljubavničke veze imoraju biti diskretne.– Što mi to govoriš? – pitala sam, uhvaćena u zamku. Zar on misli da smo mi ljubavnici?

– Zar mi nismo diskretni?

– Zar smo mi ljubavnici? – pitao je Jonathan i nasmijao se s guštom. Iz ne znam kojeg razloga najednom sam odlučila da ću biti odvažna. Rekla sam m

jasno – Da, iako smo zasada u Abelard i Heloise fazi, rekla bih da jesmo! – Još sampromrmljala – Na neki način.

Nasmijali smo se, a onda se nagnuo preko stola i svojom rukom prekrio moju.– Slušaj, znam da si još uvijek udana. Ne želim te dovesti u neugodnu situaciju sa svoj

nasrtanjem. Ali drago mi je da ti mogu ovo reći. Iako sam se odavno zakleo da se više nikaneću upetljati u romantične priče, ovog puta ti neću dopustiti da mi opet pobjegneš. Meni snikamo ne žuri, tako da znaš. Ti moraš puno toga riješiti sama sa sobom. Ja samo želim b

onaj na kojeg ćeš se moći osloniti. – Oh, Jonathane, hvala...– Ne, ne radi se tu o zahvalnosti. Ne radim ja tebi uslugu. Ja naprosto volim biti s tobom.

Baš kao kad smo bili djeca, s tobom se uvijek osjećam divno. A kad nisam s tobom, jedmogu misliti na to kad ću te ponovno vidjeti. Osjećam se kao glupi dvadesetogodišnjak! doista mislim, Les. Ja ću te provesti kroz sve što moraš napraviti da se riješiš Wesa, a ondonda ćemo, pretpostavljam, vidjeti kako se osjećamo. Hajde, reci i sama, do sada je sve bpredivno, zar ne?

– Naravno.

– A ti bi me došla posjetiti u Napu, zar ne?– Naravno da bih te posjetila! – Zar će doista krenuti u tom smjeru? Ljudi za stolom gradonačelnika počeli su slikati jedno drugo, a i neki s obližnjih stolo

doskakutali su da se slikaju s gradonačelnikom. Pogledala sam u Jonathana i na trenutarazmi slila o svemu što mi je upravo rekao.

– Da. Iako sam nesigurna u toliko toga u svojem životu u ovom trenutku, jedno znamMi smo tu zajedno jer se to trebalo dogoditi. Recimo da bismo to mogli nazvati sudbinom.Zar me nije sudbina bacila u onaj šaht u Edinburghu da se probudim iz svog besmislenogživota?

– Sigurno.Strašno. No, doista mislim da je ponekad jako teško prepoznati pravu mogućnos

Važno je ikad se nešto dogodi? Što ti misliš o ovom našem trenutku? – Da su nam djeca mala, rekao bih da je popril ično zeznut. Ali doista mislim da smo u

ovom trenutku života dovoljno odrasli da možemo raditi točno ono što želimo. Želiš desert?

– Ne, ne. Rijetko ga jedem. Zašto se ne bismo vratili kod Harlana i popili piće?



118

– To mi zvuči odlično. Hodali smo do ulic e Chalmers ruku pod ruku, savršeno usklađeni, a noć je bila topla ka

smrtni grijeh. Kad smo stigli kući, Miss JP dotrčala je kao luda do Jonathana. To je za mebio dobar znak. Pustila sam Miss JP u vrt i dok sam je čekala, Jonathan nam je nasuo makon jaka u divne Waterford kristalne čaše.

Donio mi je piće, primio me oko struka i znala sam da će me poljubiti. No, počeo jemojim vratom (za koji lako možete pretpostaviti da je pravi djevičanski teritorij). I, dudraga, više od toga neću reći. Bila jeto epizoda Mladih i neobuzdanih pomiješana s epizodomStarih i odlučnih . Oznojila sam se. A u krevetu se nisam oznojila već deset godina, otkad saimala onu groznu gripu. Čak je i Miss JP utrčala unutra i uz stepenice. Našli smo je sljede jutro u Harlan ovoj sobi ispod jastuka sklupčanu s parom njegovih sokni.

– Koliko mi imamo godina? – pitao me Jonathan dok smo pili kavu, sretni, bez srama.– Dovoljno smo stari da možemo raditi točno ono što želimo – rekla sam i nasmijala se

kao Mona Lisa.

Možda se i preselim u Napu.



119

Četrnaesto poglavlje WES JE LJUBOMORAN?

obio sam već deseti mail od Cornelije toga dana. Već mi je počela ozbiljno ići živce. Kao prvo, nije mi se uopće sviđalo što mi šalje mailove, a pogotovo neposlovnu adresu. Zar to ne shvaća?Ne. Ona je mlada, impulzivna, nediscipliniranai Harold s njom sigurno ima pune ruke posla. Ne, rekao sam joj jasno, ne želim

njom razgovarati u Ritzu u Buckheadu za vrijeme ručka, u restoranu iznad kojeg je dvjessoba, a od jedne će ona imati ključ, koji nikad ne želim upotrijebiti. Netko bi nas mog vidjeti da jedemo hamburgere, Harold bi to mogao čuti i sigurno bi odmah pomislio nnajgore. No, izvedimo stvari na čistac. Čak iako ima bujnu bakrenu kosu koja me izluđulice bogorodice i tijelo grij ešnice, nikad ne bih ševio ženu najboljeg prijatelja, ni za svu lovovog svijeta. Hoću reći, ja se držim svojih principa.

Jadni Harold. Impotencija je užasna. Stvarno. Posebno kad netko ima mladu ženu. Nsigurno postoji nešto što bi mogao poduzeti. Ako ne smije koristiti te pilule, možda možnešto drugo. Proučavao sam malo na internetu i pronašao neku medicinsku web stranicu

koja nudi različite vrste kirurških zahvata s veoma dobrim rezultatima. Neka vrsta pumpe. Pa da – rekao sam u prazno. Sjetio sam se da sam već čuo neke dečke u svlačionici da tspominju. Zazvonio mi je interkom.

– Imam za vas Corneliju Stovalli na liniji dva? – rekla mi je Gina.– O, moj Bože. Okej. Spojite je. – Wes? Žao mi je što te gnjavim, ali... – Cornelia, imam samo dvije mi nute, u užasnoj sam gužvi. – Wes, ozbiljno razmišljam da zauvijek ostavim Harolda, no prije toga sam se ipak htje

s tobom posavjetovati.– Gdje si?– Tu, u lobiju tvoje zgrade.Divno, pomislio sam. Baš divno. Počeo sam printati jedan dokument. – A ništa, dođi onda gore. – A što sam, dovraga, mogao drugo reći? Nekoliko minuta kasnije već je ulazila u moj ured odjevena u onu vrstu haljine kakv

nose meteorologinje na televiziji: pripijena, kratka, s velikim dekolteom. Gina je izbečila kao tanjure dok ju je uvodila. Nisam ja proveo život sa ženama koje se preko dana odijeva



120

kao Cornelia. No, ta je vrsta mačke kojoj Cornelia pripada posve nezainteresirana mislinetko da je ona mačka ili nije.

– Bok, dušo. Uđi samo! Želiš li Coca Colu? – Hej, Wes. – Poljubila me u obraz. – Imaš li dijetnu Colu? U onoj maloj boci? – Gina? Možete li...? Obrve su joj se gotovo podigle do tjemena. – Naravno. Odmah!Kad je Gina zatvorila vrata, Cornelia se okrenula prema meni.– Jako je zgodna.Glavom je pokazala prema vrati ma, kao da se boji da se nešto sumnjivo događa izmeđ

mene i moje sekretarice. Želio sam joj reći,Slušaj me, dušo, ja ne serem tamo gdje jedem , nokako su upravo to napravili ona i Harold, nisam je htio povrijediti. Za to doista nemamrazloga.

– Ma nemoj, molim te, ona je još dijete. Sjedni ovamo. – Sjela je na kauč, a ja u foteljunasuprot. – Udobno se smjesti i sve mi ispričaj.

Gina se vratila s čašom punom leda i otvorenom bocom dijetne Cole i stavila je na stoispred Cornelije.

– Hvala, Gina – rekao sam.– Ma nema problema – odgovorila je i izašla, da bi se vratila niti sekundu kasnije

nekim papirima. Lice joj je bilo zažareno. Vi ste ovo printali?Pogledao sam sve te stranice informacija o implantatima za penis i pomislio: Ovo će

razletjeti uredom kao bomba.

– Oprosti, Cornelia – rekao sam i izveo Ginu na hodnik. Čim smo se maknuli, rekao sam joj na uho: – Ovo nije za mene.– Nije to moja briga, Wes. Jadna Gina gledala je u svim smjerovima, samo ne prema mojem licu.– To je za muža ove moje prijateljice, ona razmišlja o tome da se razvede jer on ima

problem, ako me razumiješ. – Hoće li vam smetati ako odem na ručak ranije? – Ne, naravno da ne. Samo ti idi, Gina. Gina?– Molim.– Bilo bi najbolje da se ove vijesti ne prošire uredom. – Shvaćam, Wes. Ne brinite. Volim ja svoj posao. – Pametna djevojka. Sve moje pozive samo prebaci na telefonsku sekretaricu.– Naravno. Vidite? Zato je toliko cijenim! Ona razumije što je diskrecija. I u pravu je. Jer kad bi o

počela širiti neke tračeve o meni, ja bih je izbacio s posla tako brzo da bi se pitala što ju jekatapultiralo. A ona to dobro zna.



121

Vratio sam se u ured i sjeo, stavio papire na stolić, okrenute na stražnju stranu tako dCornelia ne vidi o čemu se tu radi.

– Okej, reci mi, o čemu se radi.Otvorila je pipu na najjače i suze su počele same curiti. Ogromne. Krokodilske. Suze.

Bože, nemam ja za to vremena. Posegnuo sam za kutijom maramica i stavio je pred nju.

– Žao mi je. – U spavaćoj sobi stvari stoje katastrofalno... – Hajde, obriši suze. Malo sam istraživao što se sve Haroldu nudi na tom planu

pogledaj što sam našao na internetu. – Dodao sam joj papire.Glasno je šmrknula, obrisala nos i počela čitati. – To je zadnja stvar koju mogu

zamisliti... Da bi si Harold dao ugraditi pumpu u svog, znaš već. – Vratila je papire na stol.– Kako to misliš? – Mislim da Harold želi da ja naprosto odem. Ponižen je. Mislim da bi to bilo bolj

Počela je ponovno plakati. – O Cornelia, dušo, tako mi je žao. – Pružio sam joj kutiju s maramicama. – Hvala. To nije trebalo tako završiti, razumiješ. – Naravno. – Jadna cura. Bilo mi je žao. – Pa kamo ćeš sada? – Naprosto ne znam. Paolo i Lisette imaju dovoljno briga s djecom, a ja uopće nema

novaca. A od Harolda ne želim baš ništa tražiti. A više nemam ni posao, da ne govorim omjestu na koje mogu spustiti umornu glavu. Oh, Wes, što da počnem?

Onda me pogledala kroz suze tim svojim velikim plavim očima, sjela uspravno, uvuktrbuh i isturila ono što je na njoj najbolje i čekala. O, MOJ, BOŽE! Želi da je pozovem u svoju

kuću. – Slušaj, Cornelia, Harold ima moralnu i legalnu odgovornost prema tebi, čak iako nistako dugo u braku. Poznajem ga gotovo čitav svoj život i znam da nije tip muškarca koji biolako zaboravio. Moraš razgovarati s njim.

– Wesley, pa lo mi je na pamet, sad kad je Leslie otišla, sigurno kod tebe ima mjesta? – Da, dušo, ali ne za skandal. – O, moj Bože, pa ne misliš valjda da ti se ubacujem? – Iskreno, doista ne mislim. – A znam da se ubacuje. – No, ako netko sazna da ti spavaš

pod mojim krovom, nikad se neću moći pomiriti s Leslie.

– Sigurno je jako voliš. – Mi smo zajedno od fakulteta.– Nevjerojatno! Kako joj je u Charlestonu?– Pa, da ti pravo kažem, sad ne razgovaramo. Pogledala me nekim najčudnijim izrazom lica i pitala: – Wes, zašto misliš da se samo

brakovi kao moj mogu rasprsnuti poput mjehurića? – Kako to misliš?



122

– Znaš, Les je zgodna žena, za svoju dob, hoću reći. I ima dostojanstva. – Pa?– Pa da sam ja bila na njezinom mjestu one noći kad smo se počerupale u klubu, duš

moja, sve je to bilo suludo... Samo hoću reći, i ja bih otišla. Ti si se na nju derao. Zašto? Niona nije napravila osim što se povukla elegantno korak unatrag i pustila nas da ispadnem

budale, što smo i ispale. – Stvarno?– Da, stvarno. Ako sad uopće ne razgovarate, ja bih na tvom mjestu otišla do nje d

vidim što sprema, prije nego što bude prekasno. I ponesi joj cvijeće. – Ma doći će ona k sebi. Ne znaš ti moju Leslie. Ne može ona dugo bez mene! – Ako ti tako kažeš. – Slušaj – ustao sam kako bih joj dao do znanja da je naš sastanak završio – odi lijepo

doma, Cornelia, i popričaj s Haroldom. Pitaj ga što želi da napraviš. Mislim da će te njegoreakcija jako iznenaditi kad mu kažeš kako osjećaš da on želi da ga ostaviš. Harold te voli, zti to nije jas no? Osim toga, tu se radi o braku, što je puno važnije od nekog zajedničkoživota ili tome slično. Uskoro ćemo svi opet sjediti u klubu i svemu se tome smijati.

Pogledala me, zamahnula onom svojom kosom i kimnula. Na koncu je ipak ustala. – Nadam se, Wes, doista se nadam da si u pravu.

Otišao sam do vrata i otvorio ih za nju. – Ako mogu nekako pomoći, samo se ti men javi, okej?

– Presladak si – rekla mi je i poljubila mi obraz.Gledao sam kako hoda niz hodnik do lifta i svaki mišić na tijelu mi se opusti.

Katastrofa spriječena! Mogao sam joj strgnuti gaćice u pet minuta. Čuo sam da mi mobitel zvoni u uredu. Uzeo sam ga u ruku i pročitao tko je. Charlott

Odmah sam je ponovno nazvao i preuzela je poziv nakon prvog zvona.– Tata?– Da, dušo? Što ima novo? – Jesi li vidio današnji Atlanta Journal Constitution ?Zar ona ne zna da ja čitamWall Street Journal ? Zar nije odrasla u mojoj kući? – Neee, to ja ne čitam, ja čitam... – Da, znam, ali možda da pogledaš naslovnicu.

– Zašto? – Pod egidom biznis. Pogledaj. Pa mi se javi.– Okej.Spustio sam slušalicu. Što je sad to? Nemam ja vremena za neke Tajanstvene najave. V

sam pola radnog dana potrošio na Haroldove probleme. Provirio sam glavom iz ureda i viddanašnje izdanje na Gininom stolu. Je li rekla naslovnica? Ili koji ono dio? Biznis? Da, biznis.

Da, pronašao sam to i okej, naš gradonačelnik je bio u Charlestonu s nekim ljudima



123

Čekaj! Je li to Les u pozadini? Treba mi povećalo! Imam ga u uredu. Vratio sam se unutra, stavio novine na radni stol i dobro pogledao.

Da, to je Les. Jasno kao dan. S njom je i neki muškarac. Štaaaa? Osjetio sam da mi je šiknula u glavu! Ja sam se tu branio od valjanja u sijenu s Cornelijom kao da ima neku strašbolest, a Les u Charlestonu živi s drugim muškarcem! Dođavola i sve! Uopće mi se to

sviđa. Nazvao sam Harolda.– Harolde? Wes ovdje. Uzet ću slobodno popodne. Želiš li odigrati partiju? – Naravno! Zašto ne? – Vidimo se za sat vremena.– Izvrsno.Gina se vraćala u ured baš kad sam ja krenuo van. – Zdravo, izlazim. Mo ram nešto srediti. – Naravno! Je li sve u redu?– Ma naravno! Bit ću na mobitelu ako me netko treba. Samo mi pošalji poruku. Okej? – Dogovoreno.Odvezao sam se do kluba i Harold me već čekao u svlačionici, baš je mijenjao cipele. – Jesi razgovarao s Cornelijom? – pitao sam. Stavio sam svoje dnevne cipele unutra i

izvukao golferske, snažim treskom zatvorio svoj ormarić i sjeo do njega na klupu. – Ne od doručka. Wes, ta se stvar pretvorila u noćnu moru. – Shvatio sam. Već sam zasut dokazima. Bila je danas kod mene u uredu i isplakala

dušu. – Ma žao mi je,rekao sam joj da ti ne dosađuje. – Znam, ali koga će zvati? Ja sam tvoj najbolji prijatelj. – Skinuo sam košulju i obukao

majicu koju držim u torbi. – Nadam se. Kakav užas, ha? – Ma svakom muškarcu iznad šezdesete to se već koji put dogodilo. Nije stvar u žel

Stvar je u cirkulaciji. I to se da srediti! Otkopčao sam šlic, uvukao majicu. – Žene. Ma pusti sad to. Idemo mi na teren. Pokupili smo palice i prošetali do vježbališta. Udarili smo najmanje stotin jak loptica. Ni

jedan ni drugi nismo bili u stanju dobro udariti lopticu. Moje su letjele u krošnje drveća,Harold nije mogao prebaciti više od sto i pedeset metara. – Što kažeš da se za danas prestanemo sramotiti i gađati ptice i odemo na ručak? – Jesi ti vidio što sam ja radio? – pitao me Harold. – Moj Bože, danas ne bi bio u stanju

pogoditi širu stranu štale. – Les je danas na naslovnici AJC -a u pozadini fotografije našeg gradonačelnika i njihovo

iz Charlestona. Sjedi s nekim muškarcem – rekao sam kad smo naručili hranu. – Sereš!



124

– Ne. I smije se.– A u... pa što ćeš sad? – Ne znam. Moram ti reći da me to toliko šokirao da su mi se usta sama otvoril

Šokiralo! – Pa zar mi nisi rekao da ti je stigao mail u kojem ti je prilično odlučno rekla da se n

vraća? – Da. Je.– Zar ti nije napomenula da se možeš smatrati rastavljenim? – Ma je, no nisam očekivao da to i misli. Harold! Moja Les se smije na toj fotograf

uživa u društvu drugog muškarca u restoranu koji je dovoljno otmjen za dva veoma važngrado načelnika.

– Pa sad, Wes, zanimljiv je tvoj komentar. Jesi li ljut što se smije jer ju je neki drumuškarac razgalio ili zato jer ju je odveo na neko dobro mjesto, što znači da je žeimpresionirati? I još jedno. Nije ona baštvoja Leslie.

Razmišljao sam o tome dok su nam konobari servirali hranu.– Da, valjda si u pravu, nije. Znaš li što, Harolde? – Što? – Nedostaje mi. Nemaš pojma koliko mi je teško srediti svoj život bez nje. Košu

moram nositi na pranje. Moram si sam spremati doručak. Ma, naprosto sam usamljen. Molimte, dodaj mi senf.

– Izvoli. Wes, ne znam što da ti kažem. Za početak, jako mi je teško zamisliti Lesnekim drugim muškarcem.

– Što misliš, kako je meni? Poslije ručka ipak smo otišli odigrati devet rupa, a popodnevno sunce nam je bezočnudaralo u glavu. Pa ipak, igrali smo kao nikad prije.

Svaki drugi udarac Harold bi popratio sa: – Žene. A ja bih odvratio – Meni govoriš?! – Znaš što, Harolde? – Udario sam lopticu tako da je odletjela precizno dvjesto metara

do sredine otvorenog prostora. – Baš mi je nešto palo na pamet. – Što? – udario je lopticu tako da se začuo onaj zvonki klik i loptica se zaustavila d

same zastavice.

– Odličan udarac! Bogme si je dobacio do plesnog podija! – Hvala. Što ti je palo na pamet? – Pa ti ne želiš jošdjece, zar ne?– Jesi posve izgubio pamet?– Što ako Cornelia zatrudni? Harold me pogledao – ne s užasom – još gore. Mislio sam da će se onesvijestiti. – Moja mama uvijek je govorila, tko se u kratkom vremenu oženi, dugo će se kaja



125

Znala je točno o čemu govori. Mislim da je ovaj brak doista pogreška. – Pa ona je mlada.– Da, i previše. Zar ćeš se stvarno razvesti od Les? – Ma ne, natjerat ću ja nju da me moli da se vrati kući. Zašto bih trošio novce, ako n

trebam.

– Znači, nije ti nimalo teško što jebila u tom restoranu s tim tipom?– Nije da sam oduševljen, no nije li ona prva rekla da se trebamo rastati? Tu ću

dragocjenu informaciju dobro sačuvati za kasnije. Pa i ti bi? – Čovječe. Ja sam tužitelj, no ne bih se volio naći preko puta tebe usudnici.– A sad se maknimo s ovog sunca prije nego se srušimo mrtvi pa ženske sve naslijede. – Wes? Moram ti ovo reći. Moraš je nekako nagovoriti da ti se vrati. Ona je divna žena – Vjerojatno. A život bi mi sigurno postao jednostavniji. – I sjeti se nov ca koji bi uštedio. Ima tu jedna terapeutska klinika koja dobro radi, n

visokom nivou. Spasili su oni i najčudnije brakove. – Pa pošalji mi broj. Otišli smo pod tuševe. Sapun i topla voda su mi prijali. I onda, odjednom – nesreća.

Napipao sam kvržicu. To ne može biti dobro.



126

Petnaesto poglavljeLES SE RASPLESALA

osljednji tjedan srpnja. Jonathan i ja upravo smo pričali, kao svaki dan sredino jutra. Rekla sam mu da mislim kako je krajnji trenutak da mu skuham večeru; bio

oduševljen. Čovjek me nevjerojatno razmazio. Bili smo u svim restoranima u gradu,zapadno od ulice Ashley i istočno od Coopera. Jeli smo kinesku, tajlandsku ili japans

hranu barem dva puta tjedno, koju smo naručivali u njegovoj kući na otoku Sullivans iliHarlanovoj kući. Bilo je krajnje vrijeme da udahnem i počnem kuhati. Davno sam skinugips.

– Tvoje najdraže? – Ono koje ti se danas kuha.– Znači, ako skuham frikase od telećih jetrica i luka i napunim ga u slezenu iguane

prokuhanim prokulicama za prilog, bit ćeš oduševljen? – To je bila najčudnija kombinacijakoju sam mogla smisliti u tom trenutku.

– Jest ću pitu napravljenu od blata ako je ti staviš ispred mene. – Stvarno si lažljivac! – Nasmijala sam se.– Da, naravno. Ali u svakom slučaju daj mi barem ideju da mogu donijeti v ino.– Može. Nazvat ću te kad se vratim s tržnice. Mislila sam da napravim pjenicu od lista

neke druge bijele ribe koju pronađem, s umakom od jastoga i mladim krumpirima, salatom voćem za desert. Kako ti se to čini?

– Čini mi se da to zahtijeva puno truda. Ne želim da se mučiš. – Jonathane? Burgere ću baciti na gril neki drugi dan. Toliko si me puta već vodio van

si moram dati truda. Osim toga, kuhinja mog brata opremljena je najnevjerojatnijim malim

uređajima koji će uglavnom obavljati sve što treba.– Bit ću ti svakako zahvalan jer sam već sada gladan. Tek je deset i trideset i već sapočeo sliniti kao pas.

– Okej, dragi. Nazvat ću te kasnije. – Super. Čujemo se. Pokupila sam sve što mi treba i napravila popis za trgovinu. Upravo kad sam htje

skinuti mobitel s punjača, zazvonio je. Wes. Nismo se čuli otkad sam mu poslala onaj mail



127

kojem mu kažem da se neću vratiti kući – što mi je bio dodatni dokaz da ne bih trebala biti utom braku. Budući da sam mu napisala da ga nikad više ne želim čuti kako se dere na menpomislila sam da se neće sad derati kad me sam nazvao. I zato sam se javila.

– Wes?Učinilo mi se da čujem muškarca koji jeca s druge strane. Je li to doista Wes?

– Wes? Reci mi što je? Jesi dobro? Je li se nešto dogodilo Charlotte? Dragi Bože, valjda Holly? Wes! Odgovori mi!

– Imam rak – izgovorio je grcajući. – O, moj Bože! Što mi to govoriš? – Moram na operaciju. Još je malo jecao, a ja sam mu rekla koliko mu je žao. – Wes, doista mi je žao, želiš li m

reći na čemu imaš rak? – Na testisu. Bojim se, Les. Možda ću umrijeti! – Nećeš umrijeti, Wesley. Bit će sve u redu. – Naravno da to nisam znala, no moj

prirođeni refleks uvijek je da ga smirim. – Je li ti doktor rekao je li se proširio? Wes je pročistio grlo i sabrao se. – Neće znati dok ne izvade tumor i, pretpostavljam

nešto okolnog tkiva. – Tko ti je doktor? Jesi siguran da je najbolji?– Ma je. On je Haroldov klijent i najbolji urolog za tu stvar u Atlanti. Bez brige, dodatno

sam ga provjerio. Doista je najbolji. Isuse, Les. – Uzdahnuo je tako duboko da mi se učinilo dasam osjetila njegov dah. – Volio bih kad bi se vratila kući i brinula za mene.

Znala sam da će to reći.

– Kad ti je operacija?– Trinaestog kolovoza. To je najraniji termin koji sam uspio dobiti.– Pokušat ću, Wes. Daj mi da malo razmislim. Mrtva tišina. A onda je eksplodirao. – Da razmisliš ? Stvarno ? Pa to je doista lijepo! Ja sam tvoj muž , Les! Ti bi se morala

brinuti za mene!– Oprosti, no ja više ne prihvaćam tvoje naredbe. – Stvarno?

– Da, stvarno! I spusti ton inače ću prekinuti! – Nećeš ni ti meni naređivati! – Hej, Wes? A da pitaš Corneliju da sjedi pokraj tebe kao što si je pitao da sjedi sa mno

u Edinburghu? – Nisam mo gla vjerovati da sam mu to rekla, no to ga je stvarno utišalo. – Da ja tebe nešto pitam, Leslie. Tko je točno onaj muškarac s kojim si uživala na večer

fotografije koju sam vidio na naslovnici Atlanta Jorunal Constitutiona ?O! Moj! Bože!



128

– Molim? Ma daj, nemoj. To je moj stari prijatelj s kojim sam odrasla. Osim toga, onnema nikakve veze sa mnom i tobom. – Kad sam naučila tako lagati?

– U redu, Leslie. Neka bude po tvom. Muž ti ima rak, a ti ćeš razmisliti boćeš li biti njega dok čeka operaciju. Baš lijepo. Žao mi je što sam ti smetao.

Prekinuo je.

Srušila sam se u stolac, praktično bez daha. Nije da jamrzim Wesa, ni približno. Bilo mi je istinski žao kad sam čula njegovu vijest. No, doista se nisam željela vratiti u taj svoj živponovno se dat i navući u to živo blato i nestati. Naprosto ne mogu podnijeti pritisak povratkili ponovnog napuštanja onog što imam ovdje. Ništa mi od toga ne treba, a da budem iskrenu Charlestonu mi je bilo toliko lijepo, ne pamtim kad sam bila sretnija. Zašto da s ve toodbacim? Da se vratim kući tom manijaku koji se neprestano dere? Ne, to neće ići. Što dradim s Wesom?

U ovom trenutku na sve ću to zaboraviti, naprosto ću to potisnuti i koncentrirati se nanajdivniju večeru koju sam ikad skuhala. Moram se pribrati.

– Odmah ću se vratiti, Miss Jo! Idem samo do trgovine. Zaklela bih se na svežanj Biblija da taj pas razumije engleski. Učinilo mi se da je kimnglavom i skočila na svoj krevetić u blagovaonici.

Naravno da je suludo i pomisliti da mogu privremeno zaboraviti na Wesov poziv. Jedinosam na njega mogla misliti. Odvezla sam se Harlanovim suludim autom do marketa HarrisTeeter i hodala između polica ubacujući u kolica sve ono što nikad neću jesti. Razmišljasam o tome koliko je Wes zvučao uplašeno. Vjerojatno se doista jako boji. S druge strane, bilismo na telefonu manje od dvije minute i već me počeo napadati i uvjeravati što ja moranapraviti. A što ja znam o raku testisa? Ništa, osim da je veoma rijedak. Moram to googlaPitat ću Jonathana. Pitala sam se što će mi reći kad čuje vijesti. Platila sam hranu, izgurakolica do parkinga i počela prebacivati vrećice u prtljažnik.

Zazvonio mi je mobitel. Charlotte, pisalo je na zaslonu. Iako su auti oko mene ulazili iizlazili s parkirališta, ipak sam joj se javila.

– Zdravo, zlato. Upravo sam na parkingu trgovine. Vani je četrdeset stupnjeva u hladBit ću doma za pet minuta. Mogu te kasnije nazvati?

– Mama! Nemoj prekinuti! Ti znaš da tata ima rak, je li tako? – Da, razgovarali smo jutros.– Mama! To je važno !

– Naravno da je važno! Jesam li ja rekla da nije? – Rekao mi je da nećeš doći ni za operaciju! – Charlotte, slušaj me, nemoj se ti u to petljati. To je moja i tatina stvar. – Mama! Čak će i Bertie doći iz Katmandua! – To je tvoj otac vjerojatno zahtijevao?– Ne znam, ali on je izvan sebe. Moraš biti uz njega! – Znaš što? Ne moraš ti meni govoriti što ja moram. Rekla sam mu da ću razmisliti.



129

– Baš divno. Sigurno mu jeodmah bilo bolje.– Nije moj zadatak da se sada brinem kako bi se on osjećao bolje. Ili da slušam tvo

prodike. Je li to jasno?Tišina. – Mama? Što se to s tobom događa? – Charlotte, koje ti ono novine čitaš? – Pa AJC kao i svi drugi. Zašto? – Što misliš, tko je nazvao tatu i rekao mu da prouči naslovnicu i fotku

gradonačelnikom Mayorom?Tišina. – Je li ti on to rekao?– Ne. On mi nije rekao. Ti si mi sad rekla.Stanka.

– Mama? Slušaj, možda ja to njemu nisam trebala reći, ali sam to napravila jer mislim vama treba pomoć. Ti si mi mama... – I to ću ostati čak i da se preselim naMars.– Tata je neprekidno nervozan i ljut otkad tebe nema. Meni je svejedno što on teb

govori i kako se ponaša, ali on te zbilja voli. A sad je dobio taj stravični rak. Možeš ti mreći da brinem svoje brige, ali meni se doista čini da se moraš vratiti kući. Molim te , morašdoći da budeš tu jer ako se njemu nešto dogodi, ja se neću s time znati nositi ako ti nisi umene da mi pomogneš.

– Charlotte, nisam ja njemu rekla da neću doći. Rekla sam da ću razmisliti. Okej? I niš

mu se neće dogoditi, bit ćeon u redu.– Mama, znam da tata oko toga strašno dramatizira i ti si sigurno u pravu, no što ak

mu anesteziolog šibne previše i srce mu od toga kolabira? – Tko sad dramatizira?– Tako je umro Jim Henson, znaš, onaj tip koji je napravio Muppet Show? Ako se to

moglo njemu dogoditi...– Charlotte, molim te. Osim toga, on je umro od upale pluća. – Hoću reći, milijun stvari može krenuti ukrivo. Ljudi umiru u bolnicama neprestano

Jesi li čula za onu bolest, MRSA? A tu je i onaj bacil C. diff. – Kasnije ćemo pričati, može? Prekinule smo i ja sam pogledala u telefon.– Ti si isti otac – rekla sam i bacila ga u torbu. Ušla sam u auto. Znači Bertieja je osjećajem krivnje natjerao da sjedne u avion i vrati se kući. Dok sam

vozila do Harlana, razmišljala sam kako ih je sigurno Wes izludio. No, ako je Wes u nečemdobar, on zna kako svakoga srediti da on uvijek dobije što želi. I uvijek mora imati publikZašto mi je trebalo tako dugo da sve to shvatim? U svakom slučaju, bit će lijepo vidj



130

jedinog sina. Nisam ga vidjela gotovo godinu dana. No, nema toga što bi moglo onemogućiBertieja da sjedne na vlak i dođe i do mene u Charleston.

Unijela sam hranu u kuću. Netko je već postavio stol i to kao da je znao što planiraponuditi.

– Hvala! – Viknula sam u zrak. – Voljela bih da znaš i glačati!

Počela sam se smijati. Misli su mi još uvijek bile uz Wesa. Sve sam posložila što sam prije mogla i upa

kompjutor. Potražila sam sve o raku testisa i pronašla doslovno tisuće stranica koje su nudiinformacije za sekundu . Bolnica Memorial Sloan Kettering nudila je mnoštvo informacijanakon što sam sve to pročitala, osjećala sam se puno bolje. Statistika i šanse su na Wesovstrani. Pa ipak, Veliko C, od cancer, nema većeg straha!

Nazvala sam Danette dok sam rezala i čistila. Javila se nakon trećeg zvona. – Jesi li čula vijest? – Koju vijest? Baš sam te htjela nazvati! – O Wesu.– Ne. Što? Ispričala sam joj cijelu priču o Wesovu raku, a ona mi je rekla – Pitam se, dovraga, zašto

mi Harold to nije rekao!– Jer je vjerojat no fokusiran na svoj život. U svakom slučaju, sad moram vidjeti želim

se vratiti i pomoći Wesu da prođe kroz taj užas. – Pa, da sam ja na tvom mjestu, ja bih se vjerojatno vratila.– Stvarno? Pa mislim da i hoću.

– Da. Moraš. Mislim, tko će mu pomoći? Charlotte? Harold? Paolo? Slušaj, ako se vru Atlantu, možeš kod mene stanovati, stvarno si dobrodošla, to valjda znaš. A čula sam da ta operacija radi gotovo ambulantno. Doista rutinski.

– Osim ako se rak nije proširio. – Nadajmo se da nije. U međuvremenu, nešto puno laganije, danas je moj veliki da

seksi izlazak.– Kako to ide?– Hm. Put mi je blistava i sjajna.– Da? A onda smo se doista počele smijati. – I ja moram bježati. Jonathan mi večeras dolazi na večeru i još moram napraviti s

stvari.– Jadni Wes. Večeras ću se za njega moliti. – Wesu su molitve doista potrebne, sam Bog zna da jesu.Istuširala sam se, oprala kosu, isfenirala je, navukla laganu haljinu i udobne sandal

Problem s kuhanjem je da stojiš dok kuhaš, stojiš dok poslužuješ, stojiš dok pospremaš. K



131

je večera gotova, toliko si umorna, toliko te noge bole da samo želiš leći i umrijeti. Jesamspomenula moje probleme s leđima? Zato najudobnije sandale. Bože, jesam li ostarila nisam?

No, te sam noći bila mudrija nego inače, valjda me obiteljska drama toliko našpanala dmi je mozak radio u petoj brzini. Sve sam složila na brzinu, sve sam posude u kojima sa

radila već oprala, zdjela sa salatom i pladanj s voćem bili su u frižideru. A pjena od ribe hlse u nauljenom kalupu, samo je još treba staviti u posudu s vodom u pećnici. Umak o jastoga je gotov (upotrijebila sam već gotovu juhu od jastoga, koju sam samo malo iskuhaltreba ga još samo podgrijati. Krumpiri su u loncu, spremni za kuhanje. Peršin je već sitnnarezan i posve sam spremna za divnu večer s Jonathanom. Ovo je jedno od onih jela koizgledaju složeno, a zapravo nisu.

Već stoljećima nisam kuhala ovaj tip jela, no za Jonathana se vrijedilo potruditi. Vnam je bilo jasno, i meni i njemu, da smo puno više od starih prijatelja, no ja još uvijek katkpomislim da nismo trebali skočiti skupa u krevet sve do mojeg razvoda. Ako se uopćerazvedem. No, s druge strane, što mi Wes može? Poslati me u moju sobu? Jonathan je tolikdivan i pametan, ponaša se toliko uljuđeno, pažljiv je, uz njega se uvijek osjećam lijepoNudi li mi Wes nešto od svega toga? Ne, ne nudi.

Otvorila sam francuska vrata na vrt, Miss Jo provukla se pored mene i počela trčati kda sam je držala zatvorenu danima. Toliko je puna veselja! Kad jednom odlučim što ću poču životu, kao prvo nabavit ću si psa. Možda nekog iz prihvatilišta. Sviđa mi se ideja staripsa koji je već istreniran za život u kući, kojem samo treba ljubavi. Najveća ironija je u tošto se upravo tako i ja osjećam.

Bilo je samo četiri sata pa sam odlučila pročitati do kraja biografiju Barbare Bellows mi je ostalo još tridesetak stranica. Kad sam okrenula posljednju stranicu i odložila knjig

osjetila sam čudnu kombinaciju udivljenja za sve što je Josephine Pinckney napravila zaživota, ali i tugu jer mislim da je bila usamljena na toliko mnogo načina. Iako je njezina vezTomom Waringom bila umnogome dobra, nikad je nije oženio. Uvijek je ostajala vani, nhladnom i na koncu je i umrla sama, bez djece. I što je još gore, i svoj smrtni trenutakdočekala je sama. Jesam li i ja krenula u tom smjeru? Što ako se razvedem od Wesa, Jonathan se preseli u Kaliforniju i nikad ga više ne vidim?

– Baš strašno – rekla sam glasno kao da je Jo Pinckney sa mnom u sobi i ja joj nudimsuosjećanje. Naježila sam se zbog nečega.

Kad je Jonathan došao, bila sam na rubu depresije. Zbog Wesa, Charlotte i jadne

Pinckney, doista sam bila neraspoložena. Jonathan se pojavio točno u sedam s bocom bijeloi bocom crnog vina u rukama. Miss Jo o djurila je do vrata, stala na zadnje noge i čekala da j Jonathan primijeti.

– Nisi me nazvala pa sam donio ijedno i drugo. Gdje si ti, princezo?Miss Jo je skakala, a Jonathan mi je dodao vino i sagnuo se da je počeše iza uha. Sko

mu je u naručje. – Jonathane, toliko mi je žao, imala sam jako čudan dan.



132

Poljubio me brzo u obraz, maknuo se u stranu i dobro me pogledao. – U redu, što se stobom događa? Osjećam neko čudno nezadovoljstvo, ako ne i nešto gore.

– Danas se život pokazao zlokobnijim nego što sam se nadala. – Pratila sam ga dokuhinje, gdje je spustio psa i izvadio vadičep iz ladice. – No, u redu sam, zaista.

– Ne, ne. Poznam ja tebe, Leslie. Reci mi što se to danas dogodilo. Bijelo ili crno?

– Crno. Ostavimo bijelo za večeru. Prvo me nazvao Wesley da mi kaže da ima rtestisa. Time je počelo. Onda se razderao na mene da se vratim i brinem za njega jer mora noperaciju. – Stavila sam ribu u pećnicu i navila alarm.

– Baš mi je žao. Jesu li mu već rekli u kojoj je fazi rak? Ako mi pošalje nalaze, ja ću ihpokazati našem primarijusu, šefu naše urološke sveučilišne klinike.

– Ne. Mislim da neće od tebe tražiti uslugu. Jer je isto tako vidio našu fotografiju naslovnici novina. Sjećaš se one noći u FIG-u? Vjerojatno smo mu izgledali isuviše sretni.

– Znači, jedna od onih fotki završila je ipak u novinama. Pa mogu shvatiti zašto je bloše volje. No, jedan od razloga što si ovdje upravo je u tome da budeš ponovno sretna, zne?

– Da, naravno. No, kad sam ja sretna, Wes postaje nesretan. A onda je zvala i moja kćikoja se slučajno razotkrila kao onaj tko mu je javio za tu fotografiju u novinama.

– Divno. Djeca su precijenjena, ako mene pitaš. – Ni ne treba dodati , ako mene pitaš. Johnatan se nasmijao. U školi su ga optuživali da svojom dosadom izazi va napade

narkolepsije. Ali nakon Wesa? Jonathan je možda ponešto rezerviran, no on je normalan, š je u Wesovu svijetu jako potcijenjena karakterstika. Uvijek bih odabrala taj tip pouzdanog,predvidljivog i normalnog muškarca na kojeg se možeš osloniti umjesto Wesa i njegove

deračine. – Znači užasan dan. A da pustimo malo glazbe? Harlan uvijek ima odličan izbor glaz

kad god nešto priređuje. – Pa to je dobra ideja. CD- ovi su ti u ormariću ispod linije u dnevnoj sobi. – Super! Malo ću proći kroz njegovu kolekciju i nešto za nas odabrati. Uskoro se po cijeloj kući začuo milozvučan glas Johnnyja Mathisa koji pjeva ‘Chan

Are’. Pomislila sam, Bože, pa na tu smo stvar zamaglili prozore njegovog auta na parkiralikod Batteryja negdje 1970. Ako nije bila ba š ta pjesma, bila je neka posve slična u Mathisovoizvedbi.

– Sjećaš se? – I chevroleta tvog tate?– Bio je to pontiac. S veoma širokim sjedištima. – Kako bi djevojka mogla tako nešto zaboraviti? Nismo imali pojma što radimo. – O čemu ti pričaš? Mi smoto čno znali što radimo! Intenzivno proučavanje tvojeg tijel

zainteresiralo me za medicinu!



133

– No, dobro. – Zacrvenila sam se.– Ne mora ti biti neugodno. Tvoje mlado podatno tijelo bilo mi je puno zanimljivije od

leševa na fakultetu. – No, to je lijepo čuti. – Zakikotala sam se.– Zvala se Susie Q. Svi smo svojim leševima davali imena. Hoćeš li još malo vina?

– Može. I slamku, molim. Ponovno je napunio moju času, otpila sam veliki gutljaj, a onda mi je uzeo čašu i stav

je na plohu u kuhinji.– Zapleši sa mnom.Uzeo me za ruku i plesali smo polako, u pokretima koji su bili posve nalik onima u

srednjoj školi. Slatko i nevino; ponovno sam se osjećala mladom i živom. I uzbuđenoPonovno sam se zaljubljivala u Jonathana, pitajući se zašto sam protratila sve onegodine na Wesa. Jonathan i ja toliko smo savršeno pristajali jedno drugome, koliko je to uopće moguza dvoje odraslih ljudi – kao da nas je netko stvorio jedno za drugo. Kad je zasviralo ‘It’s Nfor Me to Say’, uhvatio me čvršće; a kad je počela pjesma ‘Wonderful, Wonderful’, reći ćusamo da se Harlanov kauč užario i zamaglio od pare, a Miss Jo je urlala na mjesec. Popussmo tek kad smo ipak odlučili da odemo jesti jer nas je prekinuo grozni, visoki tokuhinjskog alarma koji je trebao utišati.

– Johnny Mathis je opasan – rekao je.– I vi, doktore Ray.– Gladan sam kao vuk.– A ja ću te nahraniti kao kralja – odgovorila sam i nasmijala se.Stol u blagovaonici izgledao je čarobno. Harlanovo plavo suđe s bijelom pjenom od ri

i ružičastim umakom od jastoga s onim malim krumpirima koji su se presijavali prelivenimaslacem i peršinom – kakav prizor! Gotovo da sam izvukla telefon i slikala, no rekla samsamoj sebi da je bolje da se pravim nonšalantna. Da, postala sam neka nova, sramežljiva žen

– Ovo je izvanredno, Leslie. Da sam znao da ovako kuhaš, bio bih te još odavno preot Wesleyju.

– Hvala. I sad bismo oboje imali po tristo kilograma.– Znači, ovo nije niskokaloričan obrok? – Hm, ne. Dobro, da izostavimo maslac, vrhnje i žumanjak, postao binemastan. No,

dobro. Ne hranimo se ovako svaki dan. Želiš li malo salate? – Da. Ali prvo bih još malo ribe. Da si sam uzmem? Što je napravio sa svom tom hranom, udahnuo je? Valjda mu se doista sviđa kak

kuham.– Ne, dušo, ja ću ti donijeti. Ti samo sjedi. Sve sam ostavila na štednjaku da bude toplo. Ponovno sam mu napunila tanjur i vratil

se do stola.



134

– Odsada mi se možeš obraćati kao Kralju Jonathanu. – Vaše Veličanstvo – stavila sam tanjur ispred njega – Jadni Wes. Ma koliko mi bio

odbojan čak i njegov glas preko telefona, žao mi ga je. Rak uvijek plaši. – Točno. I što ćeš sad? Hoćeš li otputovati u Atlantu da vidiš što možeš napraviti z

njega?

– Ne znam ni sama. Valjda bih trebala, no doista mi se ne da. Što bi ti napravio da tnazove bivša žena s nekom takvom viješću? Na trenutak je zašutio, vidjelo se da razmišlja o odgovoru. – Vjerojatno bih otišao vidjeti

kako mogu pomoći. Znaš, ona je majka moje djece? Bilo bi mi čudno, no ipak bih otišao. – A on je otac moje. I tiranin. Jonathane, znam da to z vuči grozno, no toliko mi se ne

odlazi iz Charlestona. I ne želim otići od tebe. – Les, ja se ne mičem nikamo, kao ni ovaj naš Sveti grad. Ti samo odi i napravi

moraš. Ali nemoj ostati predugo. – Neću. Možeš li uzeti Miss Jo? Pogledali smo ispod stola, a ona je spavala na njegovim nogama. Ja joj se sviđam, a

Jonathana obožava. Baš kao i ja.



135

Šesnaesto poglavlje WES JE UPLAŠEN

jedim u dnevnoj sobi i gledam televiziju za sinom Bertiejem, koji si je napraviodredove. Ne mogu ga ni pogledati. Valjda misli da ga takva frizura pretvara ualternativnog umjetnika fotografa. Što se mene tiče, izgleda kao propalica. Recimo, meni netko dođe na intervju za posao s takvom kosom? Nema šanse. Kao prvo, ne

se on ni mogao provući pored Kadrovske službe, no čak i kad bi mu uspjelo, zamolio bih gada ode kako ne bih gubio vrijeme. A on se onda pita zašto ga nitko ne doživljava ozbiljnStvarno? A da počnemo, recimo, od osnovne higijene, svakodnevnog tuširanja na primjeOko njega se širi neki čudan miris. Čak je i Martha, nakon što je osjetila smrad njegovdonjeg rublja, izrazila gađenje na svojem jeziku i otkazala. Les se to neće nimalo svidjeti, kbi uopće i odlučila ponovno ovdje živjeti.

Les je već trebala stići. Možda joj let kasni. Tko bi ga znao? No, već je prilično kasNeko sam vrijeme mislio da uopće neće doći, no na koncu je popustila. Mislim da je štos bu tome što sam se gušio od suza.

Charlotte je u svojoj staroj sobi, stavlja Holly spavati. Da, Charlotte nam se vratila jer joj je posao tako l oše išao da nije uspijevala plaćati stanarinu. Zapravo mi to ne smeta, ionako kuća bez Les prazna, a osim toga, volim kad mi se mala Holly vješa oko vrata. No, znam danije baš sretno rješenje.

Bilo je iza deset sati kad sam čuo da se otvaraju ulazna vrata. Les se vratila. Ustao samda je pozdravim jer sam smatrao da to trebam učiniti iako je ovo njezina kuća, a stari Bertiscrpljen svojim dugim letom, nije se ni pomakao. Majku nije vidio godinu dana, no nije muse dalo ni pomaknuti s kauča. Lijepo. Došlo mi je da mu opalim jednu brzu, no samo sam ignorirao i otišao do hodnika. Ne može čovjek oko svega ratovati.

– Zdravo, došla si! Kakav je bio let? – U redu. Kako to da me nitko nije dočekao na aerodromu? Sranje. Pa zar smo zaboravili? No, bolje da se držim dalje od te priče. – Jer nam nisi javila kojim letom dolaziš. – Oh da, valjda si u pravu.Odgurala je svoj kofer na kotačićima do stepenica, a torbu je odložila na stolić

hodniku, kao uvijek. – Onda, kako si?



137

– Da, moja frizura. Ludo, jelda?– Pretpostavljam da je to uobičajeno tamo gdje se ti krećeš – odgovorila mu je Les.– Hej, Les – rekao sam dok sam u sebi pomislio da se prljavoj kosi svo ga sina može diviti

i u nekom drugom trenutku – zašto ne bismo nas dvoje sjeli na trenutak? Htio bih s tobomproći kroz stvari u vezi sutrašnjeg događaja.

– Naravno. Želiš da nam napravim kavu? – Ma ne, moram zaspati za sat vremena. Možemo popiti piće prije spavanja i ja ću ond

u krevet.– Okej. Želiš nešto prigristi? – Već sam jeo. Ti nisi večerala? – Otišao sam do svoje radne sobe da donesem onaj svo

whiskey za specijalne prilike, 25 godina star, single malt. Moram priznati da sam ga skupoplatio. U vijek ga držim zaključanog. Inače bi si ga moja kći miješala s ledom i Colom LiSvetogrđe! A ne, ne! Otkad se Charlotte vratila kući, bar sam napunio bijelim vinimarasprodaje; još se uvijek nije potužila.

– Ne. Ali nisam jako gladna. Napravit ću si sendvič s rajčicom, osim ako ne misliš da ćsutra trebati.

Traži li to ona od mene dozvolu da upotrijebi rajčicu iz svoje vlastite kuhinje? Pa zaštMožda misli da to više nije njezina kuhinja?

– Samo uzmi! – doviknuo sam i pridružio joj se u kuhinji. Prije nego što sam joj uspio bilo što reći, u kuhinju je došla Charlotte s Holly na boku. – Bakice! – pružila je svoju ručicu prema Les. – Baš si mi nedostajala. – Bok, mama – rekla je Charlotte i poljubila je u obraz. – Nije htjela u krevet dok te ne

zagrli.Čini mi se da su Les i Charlotte pomalo hladne jedna prema drugoj, pitam se zašt

Možda mi se samo učinilo. Nije ni čudno u kakvom sam raspoloženju – sutra me čekaodlazak pod nož.

– Dođi ti meni, dušo moja najslađa, baš mi nedostaje slatkog u životu.Leslie je preuzela Holly koja je tankim nožicama obujmila njezin struk, a rukama vra

stegnula je najčvršće što je mogla. – A sad moraš u krevet, draga moja gospođice, jako, jako je kasno – rekla joj je Les.Holly je počela cendrati i primila se još čvršće. Charlotte ju je nekako odvojila i poč

nositi u drugu sobu, a Les i Holly slale su si poljupce sve dok su vidjele jedna drugu.Les se koncentrirala na svoj sendvič od rajčice i zelene salate, koji mi je najedno

izgledao izvrsno i pomislio sam da b ih baš i ja jedan pojeo. – Siguran si da nećeš i ti? – pitala je kao da mi čita misli. – Ma može, možda mi je taj zadnji – odgovorio sam. – Želiš li možda i čašu vina? – Može. Čaša bijelog vina, odlično. Napravila mi je sendvič, prerezala ga na dva velika trokuta, stavila na tanjur i gurnula d



140

Sedamnaesto poglavljeLES KAO BOLNIČARKA

stala sam u pet i brzo se obukla. Ma ionako nisam dobro spavala. Svaki put kad bihse okrenula u krevetu, shvatila bih da sa m ponovno u Atlanti i to još k tome u svojo vlastitoj sobi za goste i osjetila neviđenu tjeskobu. Ma koliko ja bila odlučna

budem ljubazna prema Wesu i našoj djeci, zapravo su me nevjerojatno živciraOprostite mi ako to zvuči uskogrudno. Nije samo Wes nonšalantno spustio svoj prljavi tanjui čašu u sudoper, već su i Bertie i Charlotte ostavljali svoje suđe čitav dan. Zar ne znaju dasuđerica strateški locirana točno do sudopera? Tko bi sad to sve trebao pospremiti? Meni sostavili? Očito da jesu.

Sinoć, dok sam vukla kofer na gornji kat, a ni Bertie niti Wes nisu se ponudili da mpomognu, otvorila sam vrata od veš-praonice i odmah poželjela da nisam. Vlažni ručnicplahte i odjeća do stropa. Tko bi to sad trebao oprati, osušiti, posremiti? Pa otkad je Marthana nesreću odlučila otići da se više ne vrati, sve to mene čeka! Možda mi žele pokazati kolsam im potrebna?

No, novi dan i novi prioriteti. Prvo ću pomoći Wesu da prođe kroz tu operaciju, a ondće svi čuti svoje. Napravila sam kavu i počela slagati suđe iz mašine. Kad sam sve složnatočila sam si kavu i otišla gore probuditi Wesa.

– Vrijeme je da se protegneš, Wes. – Okej, hvala. Koliko imam vremena?– Dvadeset minuta.– Okej, vidimo se u kuhinji.Spustila sam se u prizemlje, ugasila alarm, pogledala ispred ulaznih vrata jesu li ve

stigle novine. Nisu. Pa sam otišla do svog stražnjeg dvorišta da vidim kako izgleda. Čini sega nisu dotukle vrućina ili moja nepažnja. Divno. Mislila sam da će srpanjske vrućine sspaliti, no izgleda prilično dobro. Barem naš povremeni vrtlar nije zauvijek napustio ovbrod. Cvijeće u pitarima izgleda malo suho, a i živica se ovjesila. Da imam vremena, izvubih vrtne škare i začas sve to sredila. No, pomislila sam, ali zašto, pa to nije više moj v rt!

Začula sam onaj poznati zvuk – novine padaju pred naša vrata – pa sam obišla kuću daih podignem. Wall Street Journal . Nema Atlanta Journal Constitutiona , osim nedjeljom.

– Ne treba nam – Wes je znao reći. – Dvoje novine nam ne trebaju, to je bacanje novaca.



141

Dobro, Wes, pomislila sam. A zašto te nikad nije zanimalo što meni treba? Istina? sam godinama kupovala i AJC i New York Times i bacala ih prije nego bi se ti vratio kući.

Charlotte me sinoć doslovno izbjegavala, što je u redu, ako mene pita. Vjerojatno mislida sam trajno na nju ljuta jer je rekla Wesu za sliku u novinama na kojoj se Jonathan i ja očidobro zabavljamo. Nije da mi je bilo drago, no nije stvar u tome, doista. Meni ne bi niš

značilo niti da ju je vidjelo svo stanovništvo svijeta. Smeta mi što se Charlotte ulaguje onomtko joj u tom trenutku nešto da je, svom dobročinitelju, barem se meni tako čini. Kad mennema, čini sve da zadovolji onoga tko joj može dati ono što njoj treba. Čuvanje djeteta, krnad glavom, džeparac... To je zapravo bijedno. Nisam ljuta. Samo duboko razočarannjezinim ponašanjem. Kćeri bi valjda trebale podržavati svoje majke. A Charlotte nedvojbeno izabrala stranu.

A Bertie? Kakav se to smrad širi iz njegove kose i odjeće? Hm, napravit ću dezinsekcijpa ćemo vidjeti. Vrijeme je za ozbiljan razgovor o njegovoj budućnosti, želio on taj razgovili ne. U stvari, za to dvoje odavno je prošao rok za razgovor.

Vratila sam se unutra i vidjela Wesa kako hoda kuhinjom kao mačak od sto kila. – Jesi li spreman?– Koliko uopće mogu biti spreman. – Tu su ti novine. Idu li i djeca s nama?– Hvala. Rekli su da će ustati u deset, do tada mogu već biti mrtav. – Wes! Dosta je toga! Čitaj novine da prestaneš misliti samo na to. Jesi li spakirao ma

torbu u slučaju da žele da ostaneš preko noći? – Ako me ne ubiju, vraćam se kući. Mrzim bolnice. Zastala sam na trenutak, no zaključila da taj limun ne treba cijediti. Bilo djeca ili

netko će lako odjuriti po njegovu pidžamu. – U redu. To uvijek možemo kasnije. Imaš li svoju karticu osiguranja?– Da. Možda da ti voziš. Ja sam previše nervozan. – Nema problema. Ionako sam te ja planirala odvesti. Samo ti sjedni u moj auto i opusti

se. Sve će biti u redu, Wes. Kunem se. – Dobro. – Uzdahnuo je nekoliko puta. – Hvala.Za divno čudo, nismo dugo čekali da Wesa prime. Dao mi je svoj novčanik i sat, a svo

odjeću stavio je u ormarić za pacijente koji neće prenoćiti. Ostala sam s njim dok se penjna pomoć ni krevet, u onoj smiješnoj noćnoj košulji, papučama od papira, s kapom ztuširanje. Počeli su mu davati infuziju. Bilo mi ga je toliko žao. Došao je njegov kirurg dapozdravi i pita je li spreman. Wes se, naravno, pravio da je u redu, no kirurg ga je pogledao irekao mu ravno u lice da se ne treba brinuti.

– Radim tjedno barem deset ovakvih operacija, ne morate se brinuti – rekao je doktorChen.

– A ja sam mislio da je to rijetki oblik raka.– Atlanta je velik grad, a dolaze nam sa cijelog Juga.



142

– Da – dodao je bolničar koji je došao da odgura Wesa do operacijske sale – DoktorChen ima zlatnu ruku.

– Jeste li spremni, gospodine Carter?– Da, samo trenutak. Les, dođi ovamo. Moram ti nešto reći. – Što je, dušo? – nagnula sam se prema njemu.

Šapuno mi je u uho – Ti si divna žena, Leslie. Bio sam budala što to nisam shvaćao. Jasi mi nedostajala. Molim te, nemoj me ostaviti.

Veliki snažni Wesley Carter postao je obični smrtnik u smrtnom strahu. Malo sam sodmakla i začešljala mu rukom kosu sa čela.

– Ne brini se, Wesley. Bit ću tu kad se probudiš. – Stisnula sam mu ruku i gledala kakoga odvoze niz hodnik.

Znala sam da me zapravo pita da ostanem s njim do kraja života i željela sam svim srceda to mogu, no pravila sam se da mi njegova molba nije jasna. Samo Wes bi mogao takonešto zatražiti u ovom dramatičnom trenutku. Osjećala sam da me pokušava obrlatiti.

– Jadan – rekla sam za sebe i otišla potražiti mjesto na kojem mi mobitel najbolje hvata Nazvala sam Jonathana. – Upravo su ga odveli u operacijsku salu.– Slušaj, gotovo sam sto posto siguran da će sve dobro proći, no on je vjerojatno uplaše

Jako je lijepo od tebe što si tamo s njim. – Sigurno je dobro da sam tu. I kuća i djeca su preokrenuti naglavačke. To što sam ja t

svima njima olakšava, znam, i djeca i on se sigurno manje boje. – Drži se. Kad se vraćaš kući? Svidjelo mi se da je Jonathan Charleston nazvao mojim domom ili je samo htio reći ka

se vraćaš meni , što je još bolje. – Mislim da moram ostati dok me god bude trebao.– To bi moglo značiti zauvijek. – Ne – odgovorila sam – Nazvat ću te uskoro. A potom sam nazvala Danette.– Tu sam u prostoru za mobitele u bolnici Emory. Upravo su odveli Wesa.– O, Gospode. Kako je? Kladim se da je izvan sebe.– Ruina. Nitko nije faca u bolničkom krevetu.

– Nema veće istine. Kladila bih se u sve što imam da je bio sretan kad te vidio.– Ma naravno. Bila si posve u pravu. Sve te godine koje smo proveli skupa, nisam gamogla samo tako ostaviti samog.

– Sigurno je sve to veoma emocionalno.– Da. Znaš, tu sam s djecom i Holly, svi okupljeni oko toga da vidimo što će bit

Wesom, a ja se pitam radim li veliku pogrešku. I Bertie je tu, no gotovo ga i ne viđam. Moži ti možeš navratiti?

– Naravno da ću navratiti i da ćemo se napričati! Moram te vidjeti, a sam Bog zna



143

Bertieja nisam vidjela stoljećima. Hajde da prvo vidimo kako će ovo s Wesom završiti. Javi mise kad završi operacija, okej?

– Svakako. Bit će on dobro. Možeš mi dati broj Harolodova mobitela? I Paolovog? W je tražio da ih nazovem i podsjetim da danaside pod nož .

– Moj Bože, prava drama.

– Muškarci su grozni pacijenti. Velike bebe. To obje dobro znamo. Nazvat ću ih čim prebace u sobu.

Dala mi je brojeve, a ja sam joj obećala da ću je nazvati ponovno. – Ako želiš da dođem i ja i sjedim tamo s tobom, jedino moraš zacviliti. Strašno mi je

nisam s tobom, pogotovo što si još uvijek toliko neodlučna oko svega. – Hvala ti, dušo, ja sam u redu. Samo je teško. Bit će oko podne ili jedan prebačen

običnu sobu, barem mislim da hoće. Sjela sam sa svojim časopisom i počela listati stranice. Prošao je sat. Zazvonio mi

mobitel. Bertie.– Bok, mama, idemo prema tebi, na putu smo, htio sam te samo pitati želiš li da ti nešt

donesemo?Doista? Mora da su osjetili moje nezadovoljstvo kad su ugledali kuhinju koja blista.– Uzmite mi isto što i sebi, hvala, sine. Tata je još na operaciji.– Okej, dobro da si mi rekla, vidimo se za par minuta.Nakon dvadesetak minuta pojavili su se Charlotte i Bertie i za sobom su vukli i Holly.

Kupili su usput još topla peciva bagel i sirni namaz. I kava je bila vruća. – Ovo je stvarno super. – Podigla sam Holly i stavila je u krilo. Bila je puno teža nego

svibnju. I narasla je. – Mislim da si narasla!– Da, znam. Meni su kupili sa cimetom. Hoćeš griz? – pitala me.– Ne, ne, dušo, hvala ti. – Da, narasla je gotovo šest centimetara! Želiš li raženo pecivo, s lukom ili obično?

pitala me Charlotte.– Kako je tata? – uskočio je Bertie. – Meni dajte s lukom. Bageli su nešto čega sam s

doista zaželio. U Katmanduu se ne mogu nabaviti pristojni bageli. – To mi je jasno. Tata je još uvijek na operaciji, rekla bih. – Sagnula sam se da dohvatim

vruću kavu s kartonskog poslužavnika. – Uskoro bismo već trebali nešto znati. Meni dajtesamo pola običnog peciva.

– Evo, mama – rekla mi je Charlotte i dodala mi pecivo na salveti.– Hvala, dušo. Sat na zidu pokazao je deset, pa jedanaest, pa se približio podnevu. Pojavio se dokto

Chen. Kao po naredbi, svi smo ustali.– Gospođo Carter – obratio mi se – vaš je muž sve dobro podnio. Imamo dobre razlog

da vjerujemo kako smo uspjeli sve eliminirati.



144

– To je izvrsno – odgovorila sam.– Morali smo odstraniti jedan testis i nekoliko limfnih čvorova oko njega za koje b

rekao da su čisti. Dakako, moramo napraviti histološki nalaz, rezultate ćemo imati znekoliko dana i tek ćemo onda sve znati, no ne bih se jako brinuo. Radilo se o seminomatumoru, u prvoj fazi, dakle čini se da nije metastazirao.

– Hvala Bogu! Kad ga mogu vidjeti?– Sad još uvijek spava. – Hoću li ga brzo voditi doma? – Zapravo smo zaključili da je bolje da prespava u bolnici, želimo ga pratiti. Tlak mu

bio nevjerojatno nestabilan. Nije u opasnosti, ali je za njega bolje da je ovdje.– Razumijem. Kad ga onda mogu vidjeti?– Čim se počne buditi iz anestezije, poslat ću nekoga po vas. Samo se svakako sjetite

mu napomenete da se sutra odmara kad dođe kući. Dat ćemo mu nešto protiv bolova. Ne bsmio voziti najmanje tjedan dana i dizati teško najmanje dva tjedna.

– Odlično. Toliko sam sretna da je sve dobro prošlo. Hvala vam, doktore. – Da, hvala vam doktore Chen – dodala je Charlotte.Primijetila sam da dokt or Chen ne nosi vjenčani prsten. Isto tako primijetila sam da j

doktor Chen primijetio Charlotte, baš kao i ona njega. Osim toga, činilo se da nije primijetio da je Bertie s nama. No, moram priznati da Bertie više i ne izgleda kao dio našplemena.

– Onda, tko će od vas otići po tatinu pidžamu i četkicu za zube? – pitala sam.Gledala sam u bezizražajna lica.

– Dobro – rekla sam i uzdahnula. – Vratit ću se što brže mogu. Sigurna sam da će tataionako radije vidjeti vaša lica kad se probudi nego moje. – Dobro, dobro! – skočila je Charlotte. – Idem ja! Hajde, Bertie. Jedna vrećica peciva očito ne može promijeniti život. A mislila sam da smo stvarno

nekom novom početku. Kad su se zatvorila vrata lifta, ponovno sam uzdahnula i nazvala Harolda.– Harold? Bok, ja sam, Les. Kako si?– Ja sam u redu, ali ti nam doista nedostaješ, Les. Doista?– Hvala. Wes je upravo izašao iz operacijske sale i sve je dobro prošlo. Rekao mi je d

se javim.– Dobro. Tako mi je drago što to čujem. Vidjeli smo se jučer i zaželio sam mu sreću. Im

najboljeg doktora u zemlji.– Zahvaljujući tebi, kako čujem. Okej, idem sad. – Javi mi kako ti mogu pomoći. – Svakako. Hvala.



145

Harold mi je zvučao čudno, kao da nešto nije u redu, ali ništa mi nije rekao, a ja nisapitala.

Nazvala sam Paola. Javila mi se telefonska sekretarica pa sam samo ostavila poruku.– Bok, Paolo, Les ovdje. Samo sam ti htjela javiti da je Wes operiran i da je dobro. Javi se

ako želiš detalje .

Počela sam čitati časopis People i pomislila da nemam pojma o kome ja to čitam;štoviše, zapitala sam se zašto su idiotski provodi tih luđaka uopće u novinama, vijest. Sviizvještaji o selebritijima zvuče kao izvještaji iz zoološkog vrta. Lijepi mladi ljudi napriznenada nešto šokantno, recimo istetoviraju svoju djecu ili se predoziraju ili se vjenčajudžungli na drvetu, paparaci pretraže njihove kante za smeće, tamo nađu nešto smeća i ondto prodaju. Onda im zaprepašteni doktor Phil očita bukvicu, potom gostuju u svakom talshowu u zemlji i na koncu im neki poludjeli izdavač ponudi da otkupi prava na njihovu pričui knjigu. Napišu onda s nekim piscem koji piše za druge svoje memoare, pojave se na Oprshowu, ona ih sve proglasi velikim lažljivcima – u čemu je u pravu, da odmah dodam. A ondase za njihovu priču zainteresira televizijski kanal Lifetime i od toga naprave film. Nekolikomjeseci kasnije već ih vidimo na crvenom tepihu u opravama koje su posudili za tu prilikDobijaju Emmyja. I nakon svega toga ja još uvijek ne znam o kome oni zapravo govore i čisu to oni zaslužili svu tu pozornost. Pa ipak, za kratko vrijeme oni su lice s linijom svojsuđa ili nakita za jeftine robne kuće poput JC Penney ili Target. I to je, dragi moji prijatelbiznis u kojem se okreću milijarde dolara. Sad ti to shvati.

– Obožavam ovu zemlju – rekla sam sama sebi, podigla glavu i vidjela bolničara ispresebe.

– Gospođo Carter? Digla sam se. – Da?– Možete za mnom. Prošli smo kroz nekoliko pari pomičnih vrata i ušli u sobu intenzivne. Tamo je bio We

grogi, poluuspavan. Primila sam ga za ruku.– Wes? Wes? Čuješ li me? Kimnuo je glavom i ponovno utonuo u san. Stajala sam pokraj njega dvadesetak minuta

dok nije došla bolničarka i provjerila mu tlak. – Sad ćemo ga prebaciti u sobu. Bit će u sobi 129. Vidimo se tamo? Pojavila se još jedna sestra ili bolničar i Wes je ponovno krenuo na put na tom svo

krevetu.Kad sam došla do prostora za mobitele, nazvala sam Charlotte da joj dam broj njego

sobe. Baš kad sam ulazila u sobu, i on se pojavio. Prebacili su ga s pomoćnog kreveta na pr krevet i dobro ga ušuškali. Gledala sam ga dok spava i razmišljala o svim prijelomntrenucima i iskušenjima kroz koja smo skupa prolazili godinama. Za reći pravo, puno tosmo prolazili svatko za sebe. Nije bio naročito pažljiv muž ili otac jer je zbog poslaneprestano putovao, a kad nije radio, putovao je zbog golfa. Možda je sve moglo drugačzavršiti da je bio više kod kuće. Da je bio zaniteresiraniji za sve nas, naš bi dom sigurno b



146

sretniji. No, nije fer da Wesa krivim za ponašanje naše djece, baš kao što nije fer da isključkrivim sebe. Djeca nisu više djeca. Možda njihovo djetinjstvo nije bilo posve idilično, no nbilo ni loše. Dobro smo ih hranili i priuštili smo im dobro obrazovanje, savršeno su zdraviuvijek sam vjerovala i da su u svojim srcima dobri ljudi. Možda ih samo treba poslati njihove sobe. Čekajte, pa oni upravo žive u svojim sobama.

Wes je spavao još otprilike sat vremena i onda mi se učinilo da vidim kako trepće očim – Hej, kako si – rekla sam mu. – Sve je u redu. Pr eživjet ćeš. – Les? Volim te, Les.Majko mila, stvarno je drogiran, pomislila sam. Da mi barem može reći da me voli k

nije.– Samo se ti sad odmaraj. Bit ću ja tu s tobom sve dok ne dođu djeca. Otišli su ti dom

po pidžamu. Nije me čuo. Već je ponovno spavao.Uskoro su ušli Charlotte i Bertie s Wesovim stvarima i sjeli. – Gdje je Holly? – pitala sam.– Igra se s djevojčicom koja je bila naša prva susjeda. Rekla sam njezinoj mami da ću

pokupiti čim odemo odavde. – To je dobro, Holly bi trebala provoditi više vremena s djecom – rekla sam i dodala. –

Slušajte, sad kad ste oboje ovdje, idem se ja malo doma odmoriti. Tata je zasada dobrMožda si malo odspavam.

Primijetila sam da se Charlotte pripremila da nešto na to kaže, no kad me pogledalaiznenada se sjetila da sam se ustala u zoru.

Vjerojatno su mi se godine jasno vidjele na licu jer mi je rekla: – Ne brini, mama.Izgledaš slomljeno. Ako se bilo što promijeni, odmah ću te nazvati.

– Da, svakako – dodao je Bertie. – Samo se ti odmori. Čujemo se. – Ako se počne preokretati u krevetu i stenjati, svakako idite po sestru. I tu vam je klju

njegovog pretinca, možda bi netko od vas dvoje mogao otići i pokupiti stvari. – Bez brige – rekao mi je Bertie.Charlotte ga je pogledala i preokrenula očima pa sam se na smijala.Dok sam hodala bolničkim hodnicima, opet sam malo razmišljala o njima, svoji

potomcima. U najmanju ruku, oni se ipak ponašaju drugarski. Nekad je bilo onog tipično

bratskog naguravanja i razmirica, no ima među njima i neke topline za koju se nadam daneće nestati. Jednog dana kad mene više ne bude, kad Wesa ne bude, imat će samo jedndrugo i valjda supruge i još jedno ili dva djeteta. Nije da im je život prepun rođaka i ljudi kbi ih morali voljeti. Prije nego što se vratim u Charleston, moram ih upozoriti da čuvaju jeddrugo. I reći ću im da svoje bračne partnere, ako ih budu imali, biraju mudro.

Kad sam se vratila, nisam mogla zaboraviti u kakvom je stanju kuća. Kako da odespavati? Odlučila sam da napunim mašinu posteljinom i promijenila sam Wesov krevet. Nemora se vratiti kući u spavaću sobu koja nije besprijekorno čista, gotovo dezinficiran



149

– Tanga? Je li ga Molly upoznala?– Jako joj se sviđa. Sama ga je pozvala na vjenčanje! – Pa to je sjajno! Znala sam! Zato idete na satove tanga?– Ma idemo jer nam se ide! Učimo i cha cha! – ustala je i pokupila svoju torbicu. – Reci

djeci da ćemo se vidjeti sutra.

– Nitko prema meni nije dobar kao ti.– Hvala, Les. I ti meni.Gledala sam je kako se udaljuje u autu. Dvaput je potrubila i nestala. Okrenula sam se i

vratila u svoj dom. Svaka soba za mene je poput muzeja, prepuna podsjetnika na jedno drugo vrijeme. Kad se budem vraćala u Charleston, što bih željela ponijeti? Možda neke fotografdjece, kad su bili mali, neke komade majčinog srebra koje sam naslijedila. Nešto odjeće. I sauto. A osim toga? Sve drugo ostavljam Wesu. To su samo stvari. Jedini antikni predmeti kojeimamo su njegov radni stol i tepih u njegovoj radnoj sobi. Da, logično, rekla sam samoj sebi

Pojavila se Martha s riječima: – Gotovo, Señora. Dala sam joj sav novac koji sam imala u novčaniku i onda je zagrlila. – Señor Carter nije

vaša odgovornost, Martha. Muchas gracias. – Si, pero, bolestan? Differente. Ako Señora tu, i ja tu. Ne vraća se? Ja ne vraća se. – Si, si, comprendo. Gracias.Martha je otišla, a ja sam pomislila da joj ni najmanje ne zamjeram. Kuća se pretvorila

obični svinjac, a sad miriše po vosku za namještaj s limunom. Čak niti Bertiejeve stvari vtoliko ne zaudaraju.

Uskoro su svi bili kod kuće, spremni za večeru. Postavila sam stol i nama nalila čajaHolly mlijeko.

– Kako je tata? – pitala sam dok smo sjedali za stol.– Spava kao beba – odgovorila je Charlotte.– Jesi oprao ruke? – pitala sam Bertieja, nemisleći da bi ga to moglo povrijediti. Pogledao je prema stropu tražeći strpljenje i neki znak. – Ja sam svoje oprala – rekla je Holly. – Baka kaže da svi prije nego što dođu za sto

moraju oprati ruke.– Dovoljno su čiste – odvratio je Bertie.Ni riječ nisam rekla. – Skočit ću poslije večere, samo da ga obiđem. – Nema smisla – rekla mi je Charlotte. – Toliko su ga nadrogirali da neće ni primijetiti da

si tamo.– Točno – rekao je Bertie i zatražio još malo umaka. – Posluži se – rekla sam mu. Bertie me čudno pogledao. Zar je mislio da ću skočiti ka

zečić da ga poslužim? – Upravo zato i idem. Samo da znate, za ubuduće? Nikad nemojtostaviti nekog samog u bolnici nakon operacije. Štošta se može dogoditi. Pogotovo ako su jo



150

uvijek uspavani. – Rekla sam sama sebi da moram zapamtiti da svojoj djeci ne smijem nikadaprepustiti brigu za svoje zdravlje.

– Joj, to mi nikad ne bi palo na pamet – rekla mi je Charlotte.Pogledala sam je i ponadala se da će shvatiti moju telepatsku poruku da postoji toliko

stvari koje njoj baš nikada ne bi pale na pamet .

– Odlična je večera, mama – rekao je Bertie.– Danette je donijela piletinu i sve ostalo, uključujući i izvrsnu čokoladnutortu.– Stvarno? Ta je zbilja lijepo od nje. A kako napreduju planovi oko vjenčanja? – Moramo joj poslati poklon. I željela bih napraviti brunch za sve uzvanike na da

vjenčanja. – Htjela sam dodati da se nadam kako će mi pomoći s pripremama, no nisamželjela još nešto očekivati od nje, što neće ispuniti.

– Kad je vjenčanje? Možda ostanem – rekao je Bertie. – Teško mi je povjerovati da seMolly Stovall udaje. Za mene je ona još uvijek ono dijete s pjegicama i kikicama.

– Pa zaboga, već je blizu tridesete.Nije tako mlada – odgovorila sam.– Dijete više nije, to je barem jasno – rekla je Charlotte.– Slušajte, udaje se za veoma talentiranog doktora, sigurno će imati krasan život. – Ovisi o tome što ti podrazumijevaš pod krasan – rekao je Bertie.– U zadnje vrijeme, za mamu se sve vrti oko novca.– Novac je izvor svakog zla – rekao nam je Bertie.– Krasno je kad čovjek može plaćati svoje račune, sine. Nemojnikad dopustiti da te

sestra uvjeri u suprotno.– Smijem dobiti kolača, molim – rekla mi je Holly. – Sve sam pojela!

– Naravno da možeš – rekla sam joj. Odnijela sam njezin tanjur do sudopera da gaisperem. – Ti si jako dobra curica! – Odrezala sam joj komad kolača i stavila na mali tanjur.

– A ja nisam dobar dečko, mama, to želiš reći? – Oooo, netko je osjetljiv! – rekla je Charlotte.– Slušaj, o tome možemo razgovarati sad ili kasnije. Biraj. No, u jednom trenutku pr

nego što odem u Charleston, morat ćemo razgovarati i o tome što planiraš raditi u životusine.

– Mislim da je ovo znak da je vrijeme da Holly stavim u kadu – rekla je Charlotte.

– Da, pa da izbjegneš srediti suđe – odgovorila sam.– Mama! Kako ti pada na pamet da mi tako nešto kažeš? – Kad si zadnji put oprala komad suđa ako sam ja u kući? Ili napunila mašinu? – Vratit ću se – rekla je Charlotte i ustala – Idemo, Holly.Holly si je polizala prstiće i obrisala usta salvetom. – Kako se kaže, Holly? – Hvala za kolač? – pitala je Holly.



151

– A sad se odi okupati kao dobra curica – odgovorila sam joj.– U Tibetu se ljudi kupaju samo jednom godišnje – rekao je Bertie. – Zrak je tako

razrijeđen da uopće ne možeš namirisati neoprano tijelo. – To ti misliš – odgovorila sam.Čarkao je žaračem po ugljenu u kaminu. Nastupila je duža stanka, a onda mi je rekao – Tebi je svih nas preko glave, zar ne?– Da, na neki način, a na drugi, ne. Ti si se usred programa poslijediplomskog iz biznis

koji mi plaćamo, naprosto povukao na drugi kraj svijeta, potpuno bez novaca. A onda zovtatu najmanje jednom mjesečno da ti pošalje novac jer ne možeš baš ništa zaraditi. Kući si vratio toliko prljav da zaudaraš kao iz pakla. Jesi očekivao da ću biti oduševljena kad te vidtakvog?

– Opa!– Veliš, opa? Mary Stovall se udaje za briljantnog liječnika. Moja kći? Samo želi izla

noću po barovima sa svojim prijateljima i piti vino. Ne može prodati ni jednu kuću. Ne moizdržavati svoje dijete. Niti jedno od vas dvoje očito nije u stanju za sobom pospremiti. Ksvaki roditelj i ja imam licencu da se mogu praviti važna svojom djecom, no kako, jesu li oikad pomislila da bi trebali napraviti nešto da zadovolje svoje roditelje? Ne bih rekla.

– Ohladi, mama. Ne znam zašto sve to doživljavaš tako osobno. E, sad sam se razbjesnila.– Ohladi? Kažeš svojoj majci daohladi ? Ti si zbilja drzak, mladi gospodine! Voljela bih

da zapa mtiš ovaj razgovor i kad me jednom ne bude. Gdje ti je ponos? Zašto ne želiš sastajati na svojim nogama? Neka mi Bog oprosti, no ti si lijen koliko si dugačak.

– Žao mi je. – A tvoju odluku da se još ne želiš pridružiti ostatku čovječanstva kao zrela osoba ne b

trebala shvatiti osobno ? Nešto ću ti reći, Wesley Alberte Carteru V., odi se pogledati ogledalo i pokušaj iskoristiti svoje čulo mirisa! Smrdiš kao krdo jaraca!

– Stvarno?– Da, stvarno. A bogme i izgledaš kao kozar ili beskućnik Svako drugo dijete pod kapo

nebeskom u svakoj kulturi želi da se njegovi roditelji njime ponose osim moje djece. Sram vbilo oboje!

– Uhhh. Ovo je ozbiljno.

– Mama? Što se događa? Hollybi se pozdravila prije spavanja.Charlotte je stajala na vratima. Ne znam koliko je čula, no bilo mi je svejedno. – Dobro – rekla sam i prošla pored nje u smjeru njezine sobe. Bertieju sam rekla d

popriča sa svojom sestrom. Ne sjećam se kad sam zadnji put povisila glas, mora da su seukočili. Ali baš me briga!

– Jezivo je ljuta – čula sam Bertieja kako joj govori. Trebalo mi je snage volje da se smirim, no kad sam došla do Holly, posve sam normal



152

disala.Otvorila sam vrata, samo pritvorena, i ugledala svoju malu Holly u njezinoj slatkoj

ljetnoj spavaći s jednorogom. Pritajila se i na trenutak sam se sjetila Charlotte kad je biovako mala i nevina.

– Dušice, gdje si? – pitala sam je onim specifično tihim glasom, jedva nešto glasnijim o

šapta, rezerviranim za malu djecu u krevetu. – Samo sam ti došla reći da te volim i da tkažem da ćeš lijepo sanjati! Sjela sam pokraj nje, a ona se do mene dokoturala i pogledala me onim svojim

ogromnim plavim očima. – Bakice?– Što je, dušice? – Znaš što ću biti kad odrastem?– Balerina?– Ne! I ja ću biti bakica kao ti i brinut ću se za sve. – O, dušo moja! – Nagnula sam se i poljubila je u čelo. – A sad moraš spavati, u redu? – Ti tako divno mirišiš, po cvijeću. Ne kao moja mama. Ona miriše na ono što mi stav

kad se ogrebem. Alkohol. Sad sam došla do ruba, ovo neću tolerirati bez riječi. – Laku noć, dušo, buhe te grizle cijelu noć! – Buhe? – Široko je zijevnula, a njezina mala glava već je bila puna onih divnih stvar

kojima sanjaju male djevojčice. – Ma to se samo tako kaže – rekla sam i dobro je pokrila.

Vratila sam se u kuhinju. Znala sam sa svakim svojim korakom da je moja lajava kćespremna za napad. Nisam bila u pravu. Našla sam je u suzama, Bertie ju je držao za ruktješio je. Prljavo suđe još je uvijekbilo na stolu. Otvorili su bocu vina.

– Zašto si toliko ljuta? – pitala me.– Nisam ljuta. Svojoj sam obitelji dala gotovo trideset godina svog života ito dobijam

zauzvrat? Došla sam u prljavu kuću i zatekla cijelo brdo prljavog rublja. I sve je to na meečekalo jer su moja djeca toliko lijena da ne žele mrdnuti? To je sramota.

– To je sve što nam imaš reći? – Ne. Tvoje dijete mi je upravo reklo da smrdiš po alkoholu. Štoti o tome misliš jer se

meni to nimalo ne sviđa! Idem vidjeti što je s tatom. Kad se vratim, maknite vino, operitesuđe, iznesite smeće i uredite kuhinju. Oboje! Počnite se ponašati kao odrasle osobNemojte me čekati. Sram vas bilo oboje.

Ostavila sam ih u stanju šoka. Ja sam za njih uvijek nalazila isprike jer se Wes dovoljderao za oboje, a osim toga, iskreno, mrzim sukobe. No, već odavno su trebali i mene čuMožda oni misle da mogu biti djeca sve dok im netko – ja – ne kaže da je njihovo ponašanjegore od besmislenog.



153

Kupila sam bombonijeru u bolnici i predala je sestrama na We s ovu katu. Čovjek uvijekmora biti ljubazan s medicinskim sestrama.

– Zdravo, ovo je za vas, da ne zadavite mog muža ako bude noćas previše glasno hrkao Glavna sestra uzela je bombonijeru, zahvalila se i pitala – A tko je vaš muž? – Wesley Carter. Soba 129?

– Aaa, taj pacijent. Spava kao malo janje – rekla mi je sestra i okrenula se prema ostalima– Netko želi čokoladni bombon?

– Samo mi ga noćas pripazite, može? Javile su se jednoglasno, kao grčki kor u komediji, pri apetitu. – Pa znate da hoćemo, slatkice. Donijeli ste nam bombone, naravno da ćemo se posebn

potruditi oko vašeg muža. Jesam li u pravu, cure? – Aha. Ja ću ga budno paziti. – I ja! Ima s višnjevačom?

– Prste sebi! Ovaj nougat je moj!Zahvalile su se, ja sam se nasmijala i otišla potražiti Wesa.Baš kao što su rekle, Wes je spavao, tiho hrkao. Izgledao je tako mirno i spokojno, da

znam da je to on po njegovoj pidžami, pomislila bih da je netko zamijenio tijela. Privukla sastolicu do njegovog kreveta i primila ga za ruku. Ostavit ću ga, svi to znamo, iako to nitko jnije izgovorio. Ali svi to znamo.



154

Osamnaesto poglavljePACIJENT WES

es me dovezla kući. Onog trenutka kad sam otvorio vrata iz garaže u kuću, osjetisam razliku. Kuća je ugodno mirisala. Les kuha. Kuhinjske plohe nisu pune mrvica,a kanta za smeće nije prepuna. Čak na stolu ima cvijeća – vjerojatno onog jeftinog izsamoposluge – što je lijepa gesta. Na trenutak sam zastao da udahnem. – Što kuhaš?

– pitao sam.– Lazanje – odgovorila je.– Moje najdraže jelo – rekao sam.– Znam. Radim i juneći gulaš te pileću juhu. – Ne treba nam toliko hrane – rekao sam. A zapravo sam trebao reći samohvala , no ovo

mi je samo od sebe ispalo iz usta. Vjerojatno su lijekovi utjecali na moje lijepo ponašanje. – Kuham da nešto od toga zaledim.– Aha – rekao sam i shvatio da nam kuha da bismo mogli nešto pristojno pojesti kad on

ode.Znači ipak misli otići. Što bih mogao poduzeti da je nagovorim da ostane? Zbilja nam

super kad je ona ovdje. Najednom sam shvatio da sam umoran do srži i da me peče kao vrag – Kad bi mi samo pomogla da se popnem do spavaće sobe, mislim da ću malo prileći. – Bertie, sine, pomozi mi – rekla mu je Les.– Što? – pitao je Bertie iz male sobe s televizorom gdje je vjerojatno gledao jedan od onih

kanala sa životinjama ili nešto slično. – A, da, da, naravno. Hajdemo, tata. Samo polako.– Charlotte i Holly nisu tu? – pitao sam Bertieja.– Neki dječji rođendan – rekao je Bertie kratko – Bit će tu do pet. – Ma svejedno.Skakutao sam po stepenicama, naslonjen na Bertieja, pridržavajući se za gelender. Ka

sam gurnuo vrata svoje spavaće sobe, bio sam ugodno iznenađen. Sve je bilo čisto kaoapoteci, a na krevetu je stajala svježe izglačana pidžama. Otkopčao sam remen i cifer na šlii pustio da mi hlače same skliznu na pod. Potom sam sjeo na rub kreveta, vrhovima prstijuodbacio mokasine od sebe i malo provrtio prstima.

Les je odmah skočila – Neka, ja ću.



155

– Hvala.Podigla je moje hlače i složila ih po crti veoma pravilno kao što je za mene radila v

trideset godina. Onda je moje mokasine spremila u ormar, stavila u njih kalupe, kladim se nasve što imam, pa tek onda na njihovo mjesto. Ormar mi je postao neuredan otkad je nema jesam nisam tako marljiv oko tih stvari.

Uz njezinu pomoć, polako sam se uvukao ispod pokrivača i polako utonuo u san. Tonije bio pravi san. Mogao sam čuti da govore, jedino nisam mogao razabrati o čemu. Zatvosu vrata, meni se činilo da su još u sobi, ali nisu. Sljedeće čega se sjećam bilo je da je već sati i da sam prespavao cijelo popodne. Probudio me mobitel. Pogledao sam na zaslon i vidioda me zove Paolo. Javio sam mu se.

– Još sam živ – nasmijao sam se.– To su dobre vijesti. Onda, kako je bilo?– Ne znam. A valjda u redu. Imao sam tog nekog orijentalnog kirurga, znaš. Harold me

spojio s njim.

– Čini mi se da se danas uglavnom kažeazijatskog , no koga briga. U cjelini, oni suionako pametniji od svih ostalih.

– Ma da, ma nije to ništa, da se to. – Njemu se sigurno da. Imaš bolove? – Nije strašno. Nije baš dobro, ali da se izdržati. Ma reći ću ti, boli kao sam vrag. – Joj, baš mi je žao, prijatelju. Mogu ti nekako pomoći? Da ti donesem gelato, najbo

talijanski sladoled?– Ah, vi Talijani i vaš sladoled. Stvarno je dobar. Ne, sad bi mi najbolje pasao martini,

ne smijem piti dok uzimam lijekove.– E to je stvarno strašno! Što su ti dali? – Ma tko bi ga znao! Neki antibiotik. Još nešto protiv bolova, što stoji na putu izmeđ

mene i votke. A što ima s tobom? Jesi se čuo s Haroldom? – Jesam. Dobro je. Dakle, što misliš, kad možemo na zelenu travu? – Tjedan dana. Možda deset. Kad dobijem zeleno svjetlo od doktora Chena, javim

odmah.– Sve mi to zvuči dobro. Znači, nema kemoterapije, nema zračenja? – Ne, zasada.

– Zovem te sutra.– Paolo?– Što je? – Najviše volim caffegelato.– Svinjo jedna.Baš mi je drago da me nazvao. Drago mi je što sam živ! Znam ja da se ne isplati zeza

mladim curama kao što su Cornelia i Lisette. Dobro, zezati možda da, ali oženiti? Ni



156

milijun godina! Evo mene tu u mojem krevetu, plahte mi divno mirišu, a sve to ne bi bilotako da Les ima trideset godina. No, što su najbolje vijesti? Da neću umrijeti! Barem zasada.

Les je otvorila vrata.– Učinilo mi se da s nekim razgovaraš.

– Aha, zvao me Paolo. Ma da vidi kako sam, znaš. Možeš mi pomoći da se dignem?Moram u WC.

– Samo da pozovem Bertieja. On je puno snažniji od mene.Bertie!– Toliko mi je drago da si tu, Les. Nemaš pojma. – Hvala ti – odgovorila mi je Les pristojno. – Onda? Kako se osjećaš? Vrijeme je za tvoj

tablete.– Uzet ću antibiotik, no one druge ne želim. Previše me smlave. – Doktor mi je rekao da bi mogao probati s Motrinom, ako od ovih drugih dobiješ svra

ili nešto tako. Martinijem!– Imamo Motrina?Ušao je Bertie. – Spreman?– Ne baš. – Preokrenuo sam se na bok i podbočiolaktom. Polako, uspio sam se nekako

dovesti u sjedeći položaj, no kad sam probao ustati, toliko me presjeklo da sam pomislio dću se samo srušiti. Bertie me zgrabio ispod ruke. – Mislim da ću ipak uzeti taj lijek protivbolova.

– Da, mislim da bi to bilo pametno prvih nekoliko dana rekla mi je Les – A onda bi timožda taj Motrin mogao biti dovoljan. Jedino bitno kod boli je da si uvijek ispred boli, reagiraš prije.

– A valjda sam i ukočen od sveg tog ležanja. – I šavovi te peku. – Valjda – rekao sam. – Želio bih dolje, u dnevnu. – A zašto? – pitala me odmah Les.– Želio bih malo sjesti u svoju fotelju i gledati golf. – Pa lakše nam je televizor donijeti ovamo. – Možeš gledati uživo na mojem kompjuteru – rekao je Bertie dok me vodio prema

kupaonici.– Što se gledanja uživo tiče, ne znam, ali ako uskoro ne budem u onoj prostoriji... Stigli smo, no Bertie je ostao stajati.– Pozvat ću te, sine, ako mi budeš trebao, hvala. – Okej, odoh ja po svoj laptop. Odmah se vraćam.



157

Laptop, streaming uživo, sve je toposve novo, zar ne?Uzeo sam svoje lijekove od Les, a Bertie mi je organizirao da gledam program uživo

kompjutoru. I da se zna, kompjutor mu ne smrdi. I tako sam sjedio podbočen jastucima ka je došla Les s poslužavnikom na kojem je bila pileća juha i tost namazan maslacem. E to jazovem dobrim životom!

– Mislila sam da si sigurno gladan.– Znaš što, sad kad si mi to rekla, shvatio sam da jesam. – Divno je mirisalo.Pomaknula je laptop i stavila mi poslužavnik u krilo. – Pozovi me kad budeš gotov ili ćunaprosto poslati Bertieja ili Charlotte po stvari.– Les, nitko ti nije ravan! Zar nam nije prekrasno kad smo ovako svi skupa?– Mislim da su ti lijekovi protiv bolova zavrtjeli mozak, Wes. Doista.– Pa hvala ti za juhu.Kad je otišla, pomislio sam da to neće ići tako lako. Uzeo sam mobitel i nazvao ku

telefon. Les se javila.– Ha, zašto zoveš? – Boli me previše kad se derem. Mogu dobiti Bertieja? – Naravno. Bertie?– Šta ima, tata? – Pozovi sestru i dođite do mene. – Aha, okej.Nakon nekoliko minuta evo Bertieja i Charlotte.– Donijela sam ti komad čokoladne torte i čašu mlijeka – rekla je Charlotte – Odlična je. – Teško je dobiti dobar komad čokoladne torte u Katmanduu – dodao je Bertie.– To ti vjerujem. Hvala. Sjedite.Sjeli su. Gledao sam ih, jedno pa drugo.– A sad mi recite što se događa s vašom mamom? Što nije u redu? – Pojeo sam komad

kolača. Bio je divan. – Dobro pitanje – rekla je Charlotte. – Jučer nas je neviđeno napala. – Ma da, mislili smo da ti ništa ne govorimo sad kad si bolestan, no obratila nam se kao

najgorim luzerima – objasnio mi je Bertie.

– Onda, mislite da nije u pravu? Mislite li da ste super, da ste uspješni? Charlotte je ustala da krene. – Znaš što, više mi se sviđalo kad se mama i ti niste mogli

oko čega složiti. – A kad se to mi nismo mogli složiti? – Nisam uopće shvatio o čemu ona to govori. Javio se Bertie. – Pa da, ona nas je nekada štitila, u svakoj prilici, ali jučer... Stvarno

bila bijesna. Održala nam je cijeli govor o tome kako smo mi jedino dvoje djece na svijetu kojinisu opsjednuti udovoljavanjem roditeljima.



158

– A nešto je loše u tome kad netko udovolji svojim roditeljima? – pitao sam. – Recite miiskreno, volio bih nešto danas naučiti.

– Meni se to čini kao opsesivno ponašanje i meni se to ne sviđa – rekao je odmah Bertie.– Ljudi, ima li nešto bolesnije od toga?

– Razumijem – odgovorio sam.

– Da sam na tvom mjestu? – dodala je Charlotte – Ja bih se pripazila. Ti si sigurnosljedeći na redu.

– Prema meni je samo ljubazna – rekao sam – Recite joj da dođe ovamo gore. – Molimte, ponesi ovo sa sobom. – Dodao sam joj poslužavnik.

Nakon nekoliko minuta došla je i Leslie. Nabacio sam najljepši mogući izraz lica u ovokolnostima.

– Dođi, dušo, sjedni, pričaj sa mnom. – Jesi u redu? – odmah je pitala.– Ma da, da, dob ro sam. Samo sam ti se htio zahvaliti za sve što si napravila, Les. Ti

me spasila, to znaš. Hoću reći, kuća je doista sređena. Skuhala si svu tu divnu hranu. Tolikmi je drago da si mi se vratila. Stvarno se nadam da ćeš i ostati.

– Neću ostati. Samo tako. Rekla je da neće ostati sa mnom kao da je rekla, Dodaj mi, molim te, grašak .– A zašto? – Ti se šališ, zar ne? Slušaj me, Wes, otkako sam otvorila vrata, neprestano kuham

spremam. U ovoj kući nitko osim mene ni ne pomakne prstom. Kad sam došla, kuća je bilatoliko prljava da sam praktično morala na koljenima moliti Marthu da mi dođe pomoći. više ne želi doći, osim u slučaju neke životne opasnosti. Toliko sam umorna da sam se skosrušila.

– Les, mi te trebamo, ja te trebam. Samo tebi vjerujem.Smrtni udarac zadala mi je hladna kao špricer. – Vjeruješ? Slušaj me sad, Wesley Carteru, dobro me slušaj. Ja sam trideset godina tv

osobni rob i nagutala sam se dreka više od svih divljih pataka Kanade. Neprestano samribam, spremam, štedim i smišljam kako od dreka napraviti pitu; kupovala sam isključivo rasprodajama i vozila isključivo polovne aute, a sve to vrijeme ti si sjedio na dvadeset i dmilijuna dolara! Što misliš, kako se ja zbog toga osjećam? Osjećam se kao budala, eto kako

O, moj Bože! Pa ona zna! Otkuda!– Mislim da sam ti rekao da onaj ključ upotrijebiš samo u slučaju moje smrti! – Sad sam ja bio ljut.

– Nisam ni taknula tvoj glupi ključ. Kad ustaneš iz kreveta, odi si provjeriti. Srami Wesley Carteru. Svi se morate sramiti. Voljela bih da bi mi barem netko u ovoj kući možedati samo jedan razlog da ostanem. Samo jedan.

– Zato što te trebamo?



159

– Trebate ? Znaš što? Možda si mi mogao reći da mevoliš ili me preklinjati da ostanem jerće ti srce pući od tuge ! Ali ne, ti to ne možeš ni izgovoriti, ti mi kažeš da metrebate . Nabavi sinovu sluškinju, Wes. Ja se vraćam u Charleston.

– Što to govoriš? Hoćeš reći da želiš razvod? – Ne, nisam to rekla. Samo ne želim biti pored tebe, islužena do kraja, Wes. U tome z

mene nema zadovoljstva, baš nikakvog. Koga je u ovoj kući briga jesam li ja sretna? Izašla je iz sobe. Pomislio sam, Bože moj, sad sam stvarno gotov. Nazvao samo Harolda što sam mogao brže. – Hej, Wes, jesi okej?– Ne. Les mi je upravo rekla da zna sve o našem novcu. Jako je ljuta. Tišina. – Jarane, prijatelju stari, najbolje da se smiriš ili će te sve to skupa koštati polovinu sve

što posjeduješ. U našoj državi Georgiji sve se dijeli na dva jednaka dijela. Takav je zakon.



160

Devetnaesto poglavljeLES NAM SE VRATILA

rije nego što sam otputovala, ostavila sam u zamrzivaču trideset i šest posuda olitre s različitim juhama, gulašima, umacima za tjesteninu i sličnim, sve uredn

poslagano, obilježeno, s datumom. Atmosfera se nije bogznakako popravila, jedin je Wes bio ekstremno ljubazan. Nije se više šalio. Nimalo.

U četvrtak sam za večeru poslužila piletinu u limunovom umaku s rižotom od gljivasalatom. Wes se već mogao odjenuti i doći sam za stol, bez ičije pomoći pa je moja dužnoda mu se nađem dok jebolestan , po meni, završila.

– Znači doista sutra ujutro odlaziš? – pitala me Charlotte.– Kamo ideš, bako? – pitala me Holly dok je iz rižota vadila gljive. – Vraćam se u bratovu kuću – odgovorila sam. – Morat ćeš nagovoriti mamu da te

dovede da se vidimo pa ću te voditi na plažu. Napravit ćemo dvorac od pijeska i tražiti školji raditi još puno drugih divnih stvari. Ne voliš gljive?

– Ne volim kad su pomiješane. Mama, hoćeš me voditi? – Naravno – rekla je Charlotte.– Sve je tako ukusno – na to će Wes. – Da, totalno – dodao je Bertie.– Hvala – rekla sam. – Ovo jelo ovako radim otkad kuham za vas, uvijek jednako.– Meni se čini ukusnije nego se sjećam – odvratio je Wes.Došlo mi je da ga lupim preko tog njegovog lažljivog lica. No umjesto toga duboko sa

uzdahnula.– Onda, kad ćemo te ponovno vidjeti? – pitala me Charlotte.– Doći ću sigurno na Mollyno vjenčanje, no uskoro se Harlan vraća i želim malo bit

njim.– Baš lijepo, Les, molim te, pozdravi ga u moje ime. Pogledala sam ga i pomislila da je sad pravi trenutak da mu izbijem sve zube. No, samo

sam opet duboko uzdahnula, dvostruko dublje ovoga puta. Ovo je prvi put u dvadeset,možda i više godina da je Wes rekao o Harlanu nešto ljubazno. A nema šanse da je doisiskren sa svim onim prenapuhanim komplimentima i banalnim ulizivanjem kojim se



161

nabacuje u zadnje vrijeme po kući kao frizbijem. – Trebaš prijevoz do aerodroma? – pitala me Charlotte.Iznenada imam i šofera? – Ne, puno ti hvala. Idem u Charleston autom – odgovorila sam.– Kako to? – pitao me Wes i obrisao usta salvetom. – Misliš da mogu dobiti još jedan

komad ove divne piletine? Ima li dovoljno za sve, možemo i repete? – Ima dovoljno. Charlotte, molim te, dodaj tati još malo ove divne piletine. – Očito je

Wes izgubio kompas. – Zato jer mi tamo treba auto i želim neke stvari ponijeti sa sobomOsim toga, to i nije tako dugačak put.

Charlotte je bez riječi ustala i Wesu složila još jedan tanjur sa svim i svačim. – Što ćeš si ponijeti? – pitao me Wes i nastavio jesti s teatralnim uživanjem. – Bože

dragi, koliko je dobra ova piletina!Gdje su mi čizme kad su mi najpotrebnije? – Bojiš se da odnesem srebrninu? – Ne, naravno da ne, Les – odgovorio mi je. – Srebrninu! Baš je smiješna vaša mama

hahaha. Dobra ti je ta, Les.– Ponijet ću si još nešto odjeće i još par stvari koje bih željela imati kod sebe. – Onda uzmi moj auto. Gume su novije, a i prijavljenje u autoklub, ako ti slučajn

zatreba pomoć na cesti, pukne ti guma, ne dao Bog... Svemoćni benz? Je li Wes preko noći dobio golemi tumor na mozgu? – Ali, Wes, nikada dosada nisam vozila tvoj auto.– Zato jer nitko nikad ne vozi tatin auto, ako mu je život mio – rekla je Charlotte.

– Ne budi smiješna, Charlotte! Leslie? Inzistiram. Provezi se malo oko naše ulice ddjeca srede kuhinju. Uzet ćeš mercedes i o tome ne želim čuti više ni jednu riječ.

Djeca će oprati suđe? Pitam se što im je rekao? – Wes, a što ako mu se nešto dogodi? – Ma, ne brini. Lizing, ima kasko.Kako sam to mogla zaboraviti? Kako? Doista? Jednostavno. Jer nisam željela pamtiti da

si on svake tri godine uzme novi mercedes na lizing, tako da može uvijek imati sva najnovčuda tehnike, poput grijača stražnjice i masažera. Ja vozim stari audi koji sam kupila polovpa je godinama u zaostatku s tehnologijom. Tako je star da nema GPS, da o satelitskom radijui stražnjim senzorima ne govorim.

– Pa ako baš inzistiraš. – Inzistiram. Ključ ti je u autu, u pepeljari. Poslije večere djeca su doista sredila kuhinju, a ja sam odlučila izvesti Wesov au

Moram priznati, vozila sam se kao u raju. No , pomislila sam u sebi, Znaš što? Možda se jriješim svojeg starog auta i uzmem sebi jedan novi na lizing! Zašto ja ne bih imala dobar aubaš kao on. Možda čak i noviji!



162

Sljedeće jutro spakirala sam sve u audi. Ne želim Wesov auto. A onda sam tajnikl jučem otvorila Wesovu ladicu s dokumentima i pronašla kupoprodajni ugovor za svoj autu fasciklu na kojem je pisalo auti . Onda sam izvukla desetak čekova našeg zajedničkotekućeg računa koje nikad ne koristim i stavila ih u svoj novčanik. Bilo mi je dosta toga da Wes Carter odlučuje tko dobiva što, kada i koliko. Ključ sam ostavila na sredini stola. Gkako čeka njegov začuđeni pogled.

Nitko drugi nije bio budan osim Holly, koja je u maloj sobi bila zauzeta Ulicom Sezamna televiziji. Jela je suhe žitarice iz kutije i pila sok iz kutije. Charlotte te stvari drži na niskpolicama, tako da ona to može sama dohvatiti. Tako se podiže djecu u 2012. godini? Zagrsam je, poljubila i rekla joj da je jako dobra curica. Nasmijala se kao anđeo i rekla da me voli.

Ponijela sam šalicu s kavom i okrenula se po kući da pokupim par stvari – fotografijemojih roditelja, djece, Holly; držač za papir koji mi je tata poklonio; mali sat koji mi se uvisviđao. Njegovo zvono uvijek će me podsjetiti na slatki glasić mo je Holly. U jednu kutiju zacipele stavila sam svoje CD- ove; Mendelssohna, Schuberta, Bacha i Vivaldija, koji nenikome nedostajati. I uzela sam svoj rijetko korišteni lonac za kuhanje riže na parNaposljetku, kako započeti novi život bez kuhala za rižu. Majčinu srebrninu uzet ću druput Ako se budem iseljavala mic po mic, nitko neće ništa primijetiti.

Baš sam mislila krenuti, kad se Bertie dogegao do kuhinje, trljajući oči da se razbudi. – Bok, mama, drago mi je da si još uvijek tu. Ima kave? – Da, v eć sam napravila. – Divno. – Nasuo si je veliku šalicu. – Znaš, razmišljao sam malo o onome što si nam

rekla kad si Charlotte i meni očitala sve o našem narušavanju javnog reda i mira. – Da?

– Mislim da ćeš nas morati prihvatiti onakvima kakvi jesmo. Uostalom, i mi tebeprihvaćamo kakva jesi, je li to točno? Moramo biti tolerantni i prihvatiti da su neki drugačod nas i veseliti se svim tim različitostima oko sebe.

Ipak je prerano za ubojstvo.– Bertie, ja s takvim razmišljanjem imam jedan problem. Kad te ljudi vide, oni misle da

si to ti. – Pokazala sam rukom od njegova tjemena do stopala. – No, istina je da je ova tvojanova, zapravo kostimirana persona samo jedan aspekt onoga što si ti. Puno više toga postojitebi nego što tvoja vanjština iskazuje. Dokle god budeš tako izgledao, ljudi te neće objektivprocjenjivati.

– Mama, ja izgledam točno kao svi moje dobi u Katmanduu. – Ali ti si sad u Atlanti. Okupaj se.– Razumijem što želiš reći. – Slušaj, moram krenuti, inače ću upasti u najgoru jutarnju gužvu i sjediti u autu satima

Vidimo se za nekoliko tjedana, ako još uvijek budeš tu za vjenčanje. – Da, mislim da ću ostati još neko vrijeme. Tati je potrebna pomoć da se snađe, a ovd

je lijepo u ovo doba godine.



163

– Možda bi trebao razmisliti i o nekomkorisnom radu – rekla sam i dobro ga pogledala– To je samo moje mišljenje.

– Mama! Čekaj! Charlotte.– Pa nisi trebala ustajati – rekla sam joj – Pozdravile smo se sinoć. Stavila je ruke oko mojeg vrata i najčvršće me zagrlila. Potom se odmakla i pogledala me

takvim izrazom lica da sam pomislila da će početi plakati. – Vodim tatu kod doktora. Danas ide na kontrolu.– Dobro.– Žao mi je, mama, moram ti reći, ne zamjeram ti što smo ti dojadili. Mi smo doista s

zasrali.– Da, u ovom trenutku oboje ste izgub ljeni na neki način, no život je dug, imate

dovoljno vremena da oboje napravite nešto spektakularno sa svojim životom. – Doista ću se potruditi da budem bolja, obećajem – rekla je Charlotte.– I ja – dodao je Bertie.– To je dobar početak. No, radije bih da oboje ciljate na nešto više – da budete izvrsni! A

sad idem, javit ću se kad stignem. Recite to i tati. Službeni poljupci na sve strane i posljednji zagrljaj s Holly, koja je doplesala da vidi

se zbiva.– Volim te, nemoj ići, bako. Ni ja nisam nju željela ostaviti, no jedini način da Charlotte postane mama kakvu Hol

treba jest da je natjeram jer nema izbora.

– Sve je u redu Holly Dolly, brzo ću se ja vratiti. Pratili su me do garaže i promatrali kako se provlačim između zida i mojeg auta d

mogu u n jega ući u tom malom prostoru jer je Wes, naravno, inzistirao da on dobije širmjesto u garaži. Tek su tada shvatili da neću uzeti Wesov benz.

– Hej, pa šta ti nisi rekla da ćeš uzeti tatin auto? – pitala me Charlotte.– Ma nee, odlučila sam da ću si kupiti svoj mercedes u Charlestonu. I ako želite, i

možete reći tati. – Superiška – rekao je Bertie i nasmijao se.– Ma daj, prekini, Bertie, otkad ti tako razgovaraš – rekla mu je Charlotte.– Bok svima! – rekla sam, podigla svoj prozor i izašla iz garažeunatrag. Vidjela sam

Wesa u retrovizoru, obučenog, sWall Street Journalom u rukama. Zaustavila sam i ponovnospustila prozor.

– Les? Možeš li, molim te, ugasiti motor? Želio bih razgovarati s tobom jednu minutu. Svaka dlaka na mom tijelu se naježila. Osjetila sam instinktivno da Wes nešto sprema.

li već otkrio da sam uzela čekove? Kopiju vlasničkog ugovora za audi? – Naravno – odgovorila sam i parkirala.



164

– Želiš li izaći da možemo sjesti na prednju terasu i pričati? – Okej – rekla sam, ugasila auto i izašla. – Što se događa, Wes? – Razmišljao sam, samo ti želim nešto reći. Sjela sam na jednu klupu od kovanog željeza pored naših ulaznih vrata, a on je sjeo n

drugu.

– Znaš, čini mi se da nismo nikada dosada oboje u isto vrijeme sjeli na ove klupe – reklasam i znala da je tako. Jako su lijepe, ali uglavnom dekorativne.

– Vjerojatno si u pravu. Znaš, Les, razmišljao sam. Ne možemo ovo ovako. – Što, kako? – Gotovo trideset godina zajedno i onda najednom, bum! Nije to u redu. Mislim da

jedno drugome duguj emo više od ovoga, da barem pokušamo shvatiti što se to s namdogađa, razumiješ.

– Kako to misliš? – Sjećaš se, rekao sam ti da sam dobio broj jedne osobe koju želim da skupa posjetim

To je zapravo grupa bračnih supersavjetnika koji su dosada uspjeli popraviti nebrojene inajčudnije veze; mislim da bismo ih morali posjetiti. Razumiješ, da malo pročačkamo?stvari, već sam kod njih ugovorio nekoliko seansi za rješavanje krizne situacije onaj tjedan sljedećeg. Uobičajeno se mora čekati tjednima da teprime, no ja sam ih uvjerio...

– Što sinapravio ?– Pa dogovorio. Znam da želiš vidjeti brata i sve je to u redu. Idi, lijepo se provedite,

molim te, ako ikako možeš, da se vratiš sljedeće nedjelje kako bismo već u ponedjeljak bilisavjetovanju.

Razmislila sam trenutak i brzo zaključila da je to beznadežno. – Ne znam ni sama, Wes, baš ne znam. – Slušaj, nikad od tebe nisam puno tražio – rekao je – no sad je situacija kritična. Samo sam ga pogledala i nakrivila glavu na jednu stranu. Možda se šali? Nikad od mene

nije puno tražio? Sve je shvatio kad me pogledao. – Okej, možda sam puno tražio. A ti ćeš samo tako otići i dopustiti da nam se obite

raspadne? Samo sam htio reći da duguješ i meni i svima nama da provjerimo je li pametno što radimo.

I što sam ja sad trebala na to reći? Iskreno, nemam osjećaj da ja njemu bilo što dugujem

Upravo obrnuto. No, ipak se potrudio da organizira taj razgovor s profesionalcem. Možda nešto i znači. Možda ga je ovo iskustvo raka natjeralo da razmisli malo o svo jim postupcima.– U redu, Wes. Otići ću na jedan od tih sastanaka, zbog tebe, i to je sve. – Gle, rezervirao sam više od jednog savjetovanja, no vidjet ćemo. Hvala, Leslie. Jed

ne bih htio da se kasnije zbog nečega kaješ. – Vidimo se u nedjelju. Pošalji mi mail s detaljima.– Naravno. Samo oprezno vozi.



165

Wes će sigurno šenuti pameću kad shvati da mu nedostaju čekovi. Trebat će nreanimaciju. Smiješila sam se cijelim putem dok sam izlazila iz Atlante. Znala sam jedrazlog zbog kojeg želi razgovarati s tim psihijatrima: ne želi se odreći niti centa sveg onnovca na svojim računima. Nema to nikakve veze s ljubavlju. A čak i da ima? Točno jerazličiti ljudi vole na različite načine i možda to drugačije iskazuju. Možda mi je Wes sa svonim komplimentima zapravo htio pokazati koliko mu je stalo? Bilo mi je lako ostaviti Wesadok sam mislila da je njemu svejedno, no doista ga nisam željela povrijediti. Nikad nisam bta vrsta žene. No, toliko su me razbjesnili, svi skupa! Kako bi izgledao moj život da se vratim Wesu? Užasno! Stislo me u grudima kad sam na to samo pomislila. No, jesam li spremsvemu okrenuti leđa? Svojoj djeci? Holly?

Vozila sam nekoliko sati i napokon osjetila da se bližim moru. Prešla sam preko Edistdrugih malih vodotokova nad kojima su visjele divovske grane hrastova i velike lijanešpanjolske mahovine. To ukleto drveće krasilo je ove močvare i obale rijeka još od vremeindijanskih plemena Catawbas, Sewees, otkad su doseljenici i njihove žene hodali ovozemljom. U jednom tren utku povijesti Južne Karoline tu je živjelo dvadeset plemenameričkih Indijanaca. Mogu ih točno zamisliti, gotovo vidjeti, kako se tiho spuštaju niz vodene tokove u svojim kanuima ili krče prolaze kroz šume. Voda, nedirnuta i čista kstaklo, zrcalila je u savršenom obliku svako drvo, čamac, mulo. Kako sam uopće mogzaboraviti taj snažni dojam Lowcountrya? Zato jer trideset i više godina živim u Atlanizgubljena u potrebama svoje djece i Wesa, koji o mojima nikad nije razmišljao. Tu je tolilijepo da bi se čovjek mogao stopiti s krajolikom.

Zapravo, pomislila sam, čudno je to pitanje, jer što su uopće moje potrebe? Toliko sabila zaokupirana djecom i Wesom da nisam imala vremena razviti neke svoje osobne žudnj Vrtlarila sam, to je točno, no više iz nekog osjećaja obaveze prema svojoj kući i dvoriš

Priznajem da su mi rezultati tog rada donosili određenu količinu zadovoljstva, a sam raodličan je način da se oslobodimo stresa. No, jedina strast koju sam ikada imala – premakomornoj glazbi – srezana je u korijenu jer je Wes ne podnosi. E, pa odsada se stvarimijenjaju, rekla sam samoj sebi. Jako mijenjaju. Možda si priuštim nebrojene koncernaučim sve o toj glazbi. Možda zasadim veliki voćnjak i cijelog ga ozvučim božanstvenglazbom.

Čim sam prošla Orangeburg i promijenila kotar, otvorila sam prozore i pustila da mpreplavi zrak Lowcountryja sa svih strana. Činjenica je da je zrak oko Charlestona slađgušći. Želim ga piti! Nazvala sam Jonathana kad sam bila pedesetak kilometara od grada. Nijemi se javio pa sam mu samo ostavila poruku da ću uskoro biti kod kuće.

Baš kad sam izlazila iz jedne prometne ulice na periferiji Charlestona, zazvonio mi mobitel. Harlan me zove iz Milana. Zaustavila sam se kod pumpe da mogu slobodno pričati

– Ciao, bella! Come stai?– Tutto bene! – odgovorila sam, pokazavši svo svoje znanje iz talijanskog u toj prv

rečenici. – Kad se vraćaš? Imam ti toliko toga za pričati! – Odlučila sam da odem i natočim sibenzin.

– Sutra popodne. Je li sve u redu?



166

– Da. Sve je u redu.– Pa gdje si ti to? Čujem neki promet u pozadini? – Ma da, na pumpi sam. Kao što znaš, zakon nam ne dopušta da držimo mobitel u ruci

istovremeno vozimo starudiju. Upravo se vraćam iz Atlante. – To bi zbilja bilo glupo, bez obzira na zakon. Z ašto si bila u Atlanti? Bračne dužnosti? – Naravno da ne! Ne, užasno je to što ću ti reći, no Wes je otkrio da ima rak testisa p

sam morala otići u Atlantu da mu pomognem nakon operacije. – Rak testisa? Sveta majko Božja.Pa to je strašno ! Je li u redu?– Ma sasvim je u redu. Čak misle da mu neće trebati ni kemo-terapija.– Pa onda je sve u redu, valjda. A sad nešto važnije, kako je moja Miss Jo? Nasmijala sam se. Ne mogu baš zamjeriti Harlanu što ga Wesovo stanje toliko n

preokupira.– Ostala je kod svog ujaka Jonathana dok me nije bilo i bojim se da ju je strašn

razmazio.– Nemoguće. Ne može je nitko razmaziti gore nego što već je. – U svakom slučaju, svi je obožavamo. – Dobit će nešto od mene, jako će joj se svidjeti – rekao mi je to glasom koji obećav a –

što god to bilo, sigurno je nešto suludo. – Okej, reci, što si uspio pronaći toliko ekstravagantno. – Pradine balonere i šeširiće. – Počeo se smijati. – Znaš da je Leonard obožavao sve od

Prade.– Harlane, ne znam kako da to opravdam!

– Pa i tetica će dobiti divnu torbu, jako će joj se svidjeti. – Harlane, nitko nema brata kao što je moj, napravit ću pravu gozbu za tvoj dolazak. – Molim te, samo pobacaj sve reklame iz sandučića, već je to dovoljno. A kako

Jonathan?– Odlično. Vjerojatno najdivniji muškarac kojeg sam ikad upoznala. – Hmmm, to mi zvuči mlako. Nemoj pristati na mlako, Les. – Harlane, dušo, nikad se ja više neću pomiriti s osrednjim, to je sigurno. Vidimo

sutra! Sretan put!

Je li moj odnos s Jonathanom mlak? Nikako. Njegova toplina v ratila me u život, ona mi je pomogla da se opet osjetim kao žena. Harlan će sve to vidjeti kad se vrati. No, Harlanisto tako osjetiti da još nisam spremna za novu, ozbiljnu vezu. Osim toga, Jonathan mi rekao da će se preseliti na drugi kraj Amerike za najviše godinu dana.

Kad sam stigla do Harlanova ulaza u garažu, već sam razgovarala s Jonathanom. Imaoplan. Pokupit će me u šest, otići ćemo do plaže, a on će mi napraviti večeru.

– Ništa specijalno, samo da ne moraš kuhati na dan kad si doputovala natrag.Rekla sam da ću biti spremna i bila sam. Unijela sam sve svoje stvari unutra i sli



167

postavila po svojoj spavaćoj i dnevnoj sobi. Malu sličicu moje Holly stavila sam do uzglavSretna sam što ću vidjeti Jonathana. Neka mi Bog oprosti, ali tih nekoliko stotina kilometaraizmeđu mene i Wesa baš mi godi. Žao mi je što to moram reći, ali je tako. Već sam se spočela pribojavati povratka zbog vjenčanja.

U grudima mi je tuklo kako se približilo šest sati, puls mi se ubrzao. No, dosljedan svo

navici točnosti, baš kad je sat pokazao šest, zazvonio je na vratima. – Hej, osjećam se kao da se nismo vidjeli mjesec dana! To je istina.– Zdravo i tebi! – Zagrlio me i glasno i smiješno izljubio po cijelom licu, tako da sam

morala nasmijati. – Tako si mi nedostajala!– I ti meni. Je li Miss JP u autu?– Na plaži je. Mogu ti potvrditi s velikom sigurnošću da pijesak zapravo ne podnosi. – Pa naravno. Ona ima male, nježne princezine šapice. Zločesti stari pijesak se zna jak

ugrijati.– Ne mogu vjerovati da joj Harlan nije nabavio male sandale. U osam boja.– Znam. Mislim da je zlostavlja. Sutra se vraća pa ću to svakako staviti na dnevni red. – Sutra? Izvrsno! Mrzim što ću to reći, ali ipak ja nisam za pse. – Stvarno? Pa mislila sam da obožavaš Miss Jo! – Ma da, no još bi je više volio kad bi je mogao naučiti da obavlja nuždu uvijek na isto

mjestu, u tutu. Idemo, ja sam već prestat da skupljam pseću kakicu. Otvorio mi je vrata auta i ja sam sjela.– U tutu? Pas? Čula sam da se mačke može tako istrenirati, no psa?

Došli smo do Jonathanove kuće i stali pokraj vrta. Čula sam Miss Jo kako štekće s drustrane ograde. Bila je tako uzbuđena, kad smo otvorili vrata, počela je doslovno skakati sreće.

– Dođi ti meni, ti divna mala curo! – tepala sam joj, a ona je doslovno skočila u mojenaručje i počela mi lizati lice u bujici psećih poljubaca.

– Možeš li zamisliti što će izvoditi kad vidi Harlana? – Onesvijestit ćeš se! – Nasmijali smo se. Miss Jo je bila na podu, na leđima, isplaže

jezika od sreće dok sam je draškala po trbuhu. – Jesi za čašu vina? – Ti se šališ! Ne možeš ni zamisliti kakav je tjedan iza mene! Natočio mi je čašu vina pa onda i sebi. – Mogu zamisliti. Idemo van, uhvatit ćemo malo povjetarca. Izašli smo na terasu. Vjetrić mi je razmrsio kosu i napuhao oko cijele glave. Osjećala s

se kao da me netko krstio, kao da je vlažni slani zrak isprao sve moje grijehe. Govorio mi jesam došla kući i da sam na sigurnom. Udahnula sam, izdahnula, popila gutljaj vinapogledala Jonathana s pozadinom oceana koji se ljeska, bijelih dina od pijeska i ludog neba



168

prošaranog svim bojama, kao da je iza njega panorama samog raja. – Sviđa mi se kako izgledaš – rekla sam. – Sviđa mi se kako ti rastu obrve i oblik tvo

nosa i kako me slušaš očima i ušima. Ti si naprosto divan. Znaš li ti to? – A gdje si ti bila cijeli moj život? – Dušo, u krivoj sam se crkvi Bogu molila, u krivoj klupi, na krivoj službi Božjoj. Z

ovdje zanosno miriši. – Da, opija. A sad mi reci kako je sve prošlo. – Gdje da počnem? Wesova operacija kao da je iz udžbenika, sve je u redu. Još uvij

čekamo histološki nalaz, no uvjereni smo da je čitav tumor odstranjen. Sve to skupa ne znada smo prošli bez drame. Moja kći i sin? Oni su druga priča. Gotovo su me izludjeli i po pputa rekla sam im što mislim.

– Što je s njima? – Moja kći ima taj neki stav. Misli da ja postojim da bih je služila kao služavka

nametljiva je. I lijena. Moj Bože, koliko je samo lijena! Ni žličicu za sobom ne bi opralamože izdržavati svoje dijete. I previše pije. Jedino je njezin brat može nadigrati jer izgleda kpastir iz vremena Mojsija. Ni on ne može zaraditi za život. I smrdi.

– Slušaj, i mene su moja djeca nagnjavila, no od svoje djece nikad ne smiješ odustati. Jli ikad čula onu staru, svaki cvijet cvjeta u svoje vrijeme? Naprosto još nije došlo vrijeme doni procvjetaju.

– Pa, doista, ovi moji se ne žure. – Slušaj, zapamti samo jedno – od njih ne smiješ odustati. Koliko imaju godina? – Dovoljno da bi se trebali i mogli ponašati zrelo. – Možda sad i hoće. Prestrašila si ih i otišla? Siguran sam da će se dobro zamisliti. – Iskreno? Čini mi se da su se više uvrijedili nego shvatili. Nadam se da si u pravu. Jo

puno toga što tek trebamo vidjeti. – Budi zahvalna što je život dug. Jesi gladna? U hladnjaku imam zdjelu račića kuhan

na pari. I salatu s avokadom, rajčicama i mocarelom iz trgovine Whole Foods. – Zvuči točno kao ono što mi se sad jede. Postavio je stol u svojoj blagovaonici, no na koncu smo odlučili jesti na terasi. Zrak

toliko divan da ga j e nemoguće ne osjećati, a i račiće treba čistiti od ljuske, što je prljav posa Jeli smo i pričali sve dok otok nije utonuo u mrak, a onda smo upalili one svijeće staklo

zaštićene od vjetra i nastavili pričati. – I onda sam mu obećala da ću ići s njim na bračnu terapiju, za koju znam da jegubljenje vremena i novca.

– Terapija je uglavnom vježba u narcizmu – rekao mi je Jonathan.– Dušo, ti možda misliš da Wes Carter želi dokazati da se savršeno ponašao i dobi

potvrdu profesionalaca? Ma kakvi. On pokušava kontrolirati svaki aspekt našeg odnosaimovine. Sve je to samo pitanje kontrole. On misli da ćemeni terapeut pomoći da ja shvatimkako griješim, a to će mi pomoći da se smirim i do kraja života, svako jutro, serviram njem



169

doručak. E, to neće gledati. Trebao si ga čuti. Rekao mi je da je sve to napravio samo zbmene , da se ja ne bih kasnije kajala.

– Ne mogu vjerovati. Suptilna manipulacija. Mrzim te mentalne igrice.– I ja. Jedino se kajem što sam na to pristala. – Pa jedno je nekoliko odlazaka kod terapeuta. No, ne mogu te zamisliti kako se vraća

takvom životu. To je tvoja odluka, dakako. Moraš napraviti ono što smatraš najboljim sebe.

– Ne brini. Nikad se neću vratiti. Ovaj me posjet u to uvjerio više nego išta drugo. – Ti mene ne uvlačiš u neku igru, Les?– Kako mi možeš tako nešto reći? – Terapije se malo bojim. Pametni terapeut može te uvjeriti u puno toga. – Pazit ću. Jonathan je ujutro mene i Miss Jo odvezao do Harlana i onda otišao na posao. S njim

toliko ugodno provoditi vrijeme. Koli ko god ja pričala da ne želim ulaziti u ozbiljnu vezu ni kim, s njim bih mogla uklizati u život kao ruka u svoju najmekšu rukavicu. I to oboje znamIstina je da je u ovom trenutku Jonathan za mene jednako toliko prijatelj koliko i ljubavnik,no to je m ožda upravo ono što mi sada treba. Možda se s godinama mijenja ono što želimod veze. To mi je sada jasno. Nije strašno starjeti s nekim tko točno zna koliko je vampotrebno – ako je to koliko je vama potrebno upravo onoliko koliko je on spreman dati. Da, Jonathan i ja ušli smo u posve privlačnu rutinu.

Razmišljala sam o svemu tome dok sam jurila, uređivala sve sobe, postavljala veliku vcvijeća na stol u blagovaonici i odjurila staviti manju, s ružama iz vrta, tik do Harlanouzglavlja. No, jednu sam već zatekla. Ova me kuća uništava. Podigla sam tu vazu i dubokudahnula. Toliko zanosno miriši da bih ga najradije pojela! Njegov mail javlja mi da će bkod kuće u tri, a moram još brdo toga obaviti za njegovu dobrodošlicu. Malo sam popravi jastuke, promijenila njegove ručnike koji su se u mjesec dana vjerojatno zaprašili, provjersam u bifeu kojih nam pića nedostaje da ih nabavim.

Onda sam otišla po namirnice i odlučila skuhati janjeći but s pire krumpirom i onimnajtanjim, najmlađim francuskim zelenim mahunama. Hrana na kojoj smo odrasli. Napravilasam i pitu od jabuka. Harlan obožava jabuke. U redu, tijesto sam kupila gotovo, no kuća zanosno mirisala i znala sam da će to Harlana razveseliti.

Svo vrijeme, dok sam jurila iz sobe u sobu, Miss Jo bila mi je za petama, svud me pratila.

Svaki put kad bih joj rekla, Tatica se vraća kući , ona bi mahnula repom i zalajala. Doista, kaoda zna da joj se Harlan vraća. Napokon, negdje oko tri, stajala je ispred svojeg ormara i lajkao luda. Željela je da je presvučem. Potpuno je razumijem. Vjerojatno je istu haljinu nosicijeli tjedan.

– Shvaćam ja tebe, curo. Jonathan je divan momak, no sva ta njegova prugasta, pamučnodijela iz dvadesetih... Nije on baš pomodar. Mislim da je vrijeme da izvadimomartinihaljinicu i bisere Barbare Bush. Što ti misliš?

Uskoro sam prilazila charlestonskom aerodromu s nafriziranom Miss Jo. Neću tvrditi d



171

– Ne misliš da je to čisti gubitak vremena? – Možda, ali gledaj. Trideset godina je jako dugo i ne bih ja to samo tako odbacio, s

dok nisam posve siguran da je s time za mene doista gotovo.– Mislim da se radi samo o onom novcu. On zna da znam.– Kako je podnio spoznaju?

– Eksplozije za kinesku Novu godinu? U Pekingu? Za vrijeme Olimpijskih igara?– Mogu misliti. No, stvarno trebaš probati sve, tako da samoj sebi možeš reći da

svome braku dala sve šanse. – Harlane? Misliš li da je moguće prodati moj audi i uzeti na lizing novi mali crveni be

prije nego krenem u Atlantu? Donijela sam neke čekove. Harlan je gotovo poprskao stol pire krump irom, a onda se počeo smijati onim dubokim

nezaustavljivim grohotom. Nisam ga čula da tako grmi već dvadeset godina. A onda sam s ja počela smijati. Činilo se da to traje i traje satima. Ustali smo od stola i Harlan me zagršto je čvršće mogao.

– Spašena je! Oooo, Leslie Green Carter je spašena! Ti si živa! Bit će mi najvzadovoljstvo da sve to sam obavim.

– Možda možemo nabaviti jednog koji dolazi s jednostavnim dijamantskim naušnicama – Siguran sam da možemo.



172

Treći dio: Terapija se nastavlja



173

Dvadeseto poglavlje

WES: ZAJEDNIČKA TERAPIJA Onda, to će ovako izgledati – rekla je moja dugonoga terapeutkinja doktorica Jane

Saunders. – Prvo ću ja voditi terapiju s Wesom oko sat vremena, onda ćemo napraviti prekiod desetak minuta. Potom će doktor Katz preuzeti i čut ćemo što Les ima za reći. Ako za

vrijeme druga strana želi nešto komentirati, molim vas da slobodno uskočite. Znam da vdvoje niste jako neprijateljski raspoloženi jedno prema drugome, no ipak ću vam napomenuda su nam to veće šanse za uspjeh, što ste oboje pristojniji. U redu?

– Naravno.– Dakle, Wes, znam da ste dobili važnu vijest od svoje kompanije, je li tako? – Dobio sam ponudu za umirovljenje i mislim da bih je trebao prihvatiti.Les je skočila – Stvarno? Jesi li spreman za penziju, Wes?– Pa ponuda me iznenadila, no počeo sam razmišljati. U jednom trenutku moram otići

mirovinu, a ne želim tako dugo čekati da budem prestar da u njoj mogu uživati.

– Potpuno te razumijem – rekla je Les.I jedan i drugi doktor na to su nešto zabilježili. Zar to ona želi izaći iz našeg braka k

da ide u mirovinu s nekog korporativnog posla i samo čeka pod kojim uvjetima odlazkoliko dobij a prije nego što doista ode kako bi radila samo ono štoona želi?

– Što si time htjela reći, Les? – Pitao sam je veoma ljubazno, iako je njezina opaskadoista uvredljiva.

– Hajde, izloži nam što su oduvijek tvoji planovi za mirovinu? – Da odigram barem po jednu partiju golfa na svih sto najboljih golf terena u

Sjedinjen im Državama. Rekao samo to milijun puta. Svi su na veoma zanimljivim mjestimgdje ćeš sigurno i ti uživati.

– Na primjer?– Pa duž cijele obale Kalifornije; tu je i odličan teren u Ardmoreu, u Pennsylvaniji;

onda jedan u Michiganu, u Frankfortu, jedan u Rolandu, u Arkansasu. Nemoj zaboravitiOolteweh u Tennesseeju.

– Wes, zar ti doista misliš da mene zanimaju ti tereni? Sigurna sam da su to krasnmjesta na kojima ima mnogo krasnih ljudi, no ne bih se posebno uzbudila ni da idemo večerati sa samim Tigerom Woodsom, osim kad bi mi došao kući. A ni onda nisam sigurnMene ne zanima golf, ja ga ne volim. Ti voliš golf.

– I što to onda znači, Leslie? Ako želim zadržati svoju obitelj, morat ću se odreći golfasvojim zlatnim godinama i sjediti kod kuće i gledati kako ti pleteš ?

– Kao prvo, ne želim ja da se ti odrekneš golfa – rekla je Leslie – Ti ga obožavaš! Živiš zgolf! A ja ne pletem. Ovdje se ne radi o tome kako održati našu obitelj na okupu, Wes. Djesu nam odrasla i trebala bi živjeti sama. Charlotte i Bertie će uvijek biti moja i tvoja djeca.Ovdje se radi o nama. Nas jednostavno zanimaju posve druge stvari.

– Želiš li možda reći ovim divnim bračnim savjetnicima što si napravila kad si zadnji p



174

otišla iz Atlante? Što si ponijela? I što si kupila? – Uzela sam deset čekova tekućeg računa koji glasi i na moje ime, koji je Wes skrivao

mene čitavo vrijeme našeg braka. Taj račun glasi i na mene. Na njemu ima dvadeset i dmilijuna dolara, a da ja to nisam znala.

– Zato što bi poludjela i sve to potrošila – odmah sam rekao. – Pogledaj samo koliko si

potrošila u zadnjih mjesec dana! Doktor Katz me prekinuo. – Leslie, jeste li ikad bili neodogovorni s novcem?– Nikad u životu. E, pa neću im dopustiti da to samo tako prođe. – Što si kupila tim čekovima, Leslie? – Uzela sam n a lizing mali mercedes i kupila si dijamantske naušnice za tri tisuće dolar

– odgovorila je bez najmanjeg znaka kajanja.– Vidite? – Trijumfirao sam. – Upravo je zato nisam obavijestio o tom računu. Prvo što j

napravila...Tu se sad uključila Saundersova. – A koji vi auto vozite, gospodine Carter?– Pa benz, najveći model. No, znate i sami, u mojem poslu čovjek mora voziti auto

skladu sa svojom pozicijom. On nešto govori o mojem statusu. Leslie ne treba mercedes njime ide u trgovinu, zar ne?

– Wes, j a sam ga željela. Najjednostavnije. Novca imamo. Ti ga imaš i sad ga i ja imam – To ti meni sad nešto vraćaš, a zašto? Što sam ti ja napravio? – Ništa, Wes, i upravo je u tome dio problema – odgovorila je Les.– Što bi to trebalo značiti? – Počeo sam se ozbiljno živcirati. – Ništa, Wes. Sve smo mi to već prošli, koliko točno puta?

– Onda mi odgovori sljedeće. Koga ti to želiš impresionirati tim svojim novidijamantskim naušnicama?

– Wes, sve žene iz našeg kruga imaju barem po jedan komad vrijednog nakita. Uskoro jemoj šezdeseti rođendan, a uvijek sam si željela par dijamantskih naušnica. Mi novca imamNisam nazvala Cartier i rekla da mi pošalju svoj najveći dijamant.

– Tvoj šezdeseti rođendan tek je za dvije godine. – Štaaa? Sad želi pokazati svijetu da neznam za njezin veliki datum?

– Točnije, sljedeći tjedan. Želiš li da izvadim vozačku da ti dokažem? – Stvarno?– Da, stvarno.Sranje. Ulovila me. Mora da sam ispao najgori idiot. Ne mogu zapamtiti ni žen

rođendan? Ne. To zbilja loše izgleda. – Ali tako dobro izgledaš? Kako je to moguće? Stvarno ćeš imati šezdeset godina? – Aha, sljedeći tjedan. – Jako mi je žao, Les, doista. Valjda sam preopterećen tim strahom zbog raka, a sad j

žele i da odem u mirovinu. Možeš li zamisliti kako se ja osjećam? – Svi su utihnuli. – Pa nosi



175

ih u dobrom zdravlju, Leslie. Ti ih zaslužuješ, ako je to ono što si želiš. Samo bi mi bilo drda sam ti ih ja kupio, razumiješ. Žena si ne bi trebala sama kupovati dijamante.

Doktorica Saunders je ustala i rekla da je sad trenutak da prekinemo i uzmemodesetminutni odmor.

Leslie je na to ustala i rekla – Odlično! Onda možda možemo popričati o Wesu i

njegovim prostitutkama?Ovo uopće ne ide kako sam planirao.



176

Dvadeset i prvo poglavljeLES NA TERAPIJI

rijeme je da doktor Katz vodi diskusiju.– Znači, Leslie, vi ste počeli živjeti s bratom, u Charlestonu, u Južnoj Karolini. Jtako?

– S bratom Harlanom. On je živopisni pederko. – Wes je to rekao bez ikakvograzloga. Jedino što je njegova homofobija sramota za dvadeset prvo stoljeće i čitačovječanstvo.

Mislila sam da će se Katz i Saundersova onesvijestiti. On je stravično pocrvenio, a oproblijedila.

– Upravo zbog takvih okrutnih predrasuda i Wesova potpuno ponižavajućeg odnosprema mojoj obitelji odlučila sam početi živjeti s bratom. A budeš li još jednom uvrijedimojeg brata, Wes, zažalit ćeš, to ti kažem po posljednji put.

– Ma daj – rekao je Wes i zavrtio očima.

– Wes, nisam ja više ona cura koju si oženio. – Tu ćemo se odmah složiti – rekao je i nakašljao se. Htjela sam ga zgrabiti za ramena i protresti da prestane.– Nema razloga da me vrijeđaš, Wes. Slušaj me. Mi smo na ovoj terapiji upravo zato da

shvatiš da je najbolje da odsada živimo odvojeno. Ja to doista mislim. I sa svakim danom kprođe, mislim to sve jače. Nisam ja ljuta na tebe, Wes. I nije da meni nije stalo do tebe,dobro znaš da jest. Mi u ovom trenutku našeg života želimo posve oprečne stvari i mislim dsi moramo dati mogućnost da to i realiziramo. Gle, možda nam je ostalo još dvadeset godinaživota. Zar ne bismo trebali raditi ono što želimo?

– Pa ja to i namjeravam. A što ti želiš, Leslie. Nekog pastuha kakvog si je našla Danette – Zapravo ne. Želim proputovati Europu, Wes. Želim sjediti u bečkoj operi i sluš

pjevače, želim u La Scalu. Željela bih naučiti sve o sirevima i vinu u Italiji i Francuskoj, žeobići sve najvažnije muzeje. A u svom domu, ujutro, popodne i navečer, želim slušakomornu glazbu, sve dok ne zapamtim svaki kvartet, sekstet ili oktet ikada napisan i želizapamt iti tko ih svira. Želim se smijati, Wes i dobro provesti. I ja sam to zaslužila.

– To je sve zbog onog muškarca s kojim sam te vidio, je li istina? – Wes se okrenuoprema Katzu i Saundersovoj i rekao: – Vidio sam je s nekim muškarcem, u pozadin



177

fotografije objavljene u AJC -u. Krasno, zar ne?– On se zove Jonathan Ray, on je moj prijatelj iz škole i nema baš nikakve veze s ov

mučenjem. I to je istina.– Za tebe je ovo mučenje, je li? – skočio je Wes. – A što drugo? A sad da prijeđemo na tvoje prostitutke, Wes?– One nemaju nikakve veze. To je samo seks. Nije to kao Harold i Danette.Okrenula sam se prema Saundersovoj i Katzu i rekla: – Ideja da moj muž pokupi

prostitutku meni je duboko odbojna. To je za mene nevjera. A, što se tiče Harolda i Danett Wes, naši se brakovi doista ne mogu uspoređivati.

– Možda, ti si u pravu; mi nismo poput njih. A u pravu si i u tome da ne podnosikomornu glazbu. To je za mene pogrebna glazba! I radije ću pristati da na mene netko pucnego da odsjedim čitavu operu – mačje kreštanje! Očito, mi više ne želimo i ne volimo isstvari.

– Nisam sigurna da smo ikad voljeli.– Znači to je to? Ti želiš razvod? – Ne, ne želim. Ni sada niti u nekoj bližoj budućnosti. Ja samo želim raditi ono što ja

želim raditi, baš kao što ti želiš raditi ono što ti želiš. – Znači, potpuna jednakost, žene mogu sve kao i muškarci. – Da, ako ti to pomaže da shvatiš moje osjećaje, onda je baš tako. Gledaj, imam prijedl

koji neće obogatiti advokate. – To ću rado i pažljivo saslušati.

– Puno sam razmišljala, Wes. Jako puno. Jedino želim da sve što se dogodi između nbude fer. Možda je ovo što predlažem za tebe previše moderno, no razmisli. Ti možzadržati našu kuću i sve u njoj, osim mojih osobnih stvari i srebrnine moje mame. Ja ću pronaći kuću u Charlestonu koja košta otprilike slično, ti ćeš mi je kupiti i namjestiti. Nantiknim namještajem, nego pristojnim, razumnim stvarima.

– Čekaj malo. Kad sam ja to tebi rekao da si kupiš drugu kuću? Jesi li ti zaradilatajnovac?

– Wes, probudi se. Trideset godina braka. Ne treba meni ni za što tvoje dopuštenje. Dobro. – Wes je izdahnuo tako snažno da nam je promrsio kosu. – Nastavi.

– Pola s onog našeg računa je moje, izuzev vrijednosti tvoje originalne dionice Coca Colekoju si naslijedio. Dakle, to si zadrži, a polovicu od svega ostalog stavi na moj novi račPotom ćemo napraviti nove oporuke po kojima, u slučaju smrti jednog od nas, onaj drunasljeđuje sve. Ja ću biti izvršitelj tvoje oporuke, a ti moje, a ja ću i dalje preko tebe zadržatizdravstveno osiguranje. I onda se razilazimo. Bude li došao trenutak da netko od nas dvozaželi razvod, naći ćemo se i o svemu prodiskutirati. U međuvremenu, poštovat ćemo jedndrugo i to mora biti očito i našoj djeci i prijateljima, a kako se naša obitelj bude širila, takorasti i naš interes za nove članove. Ako me zatrebaš za bilo što, možeš me nazvati.



178

– Ali, Leslie, ako ja budem od svog dijela oduzeo opremu za tvoju novu kuću, ti ćeš koncu zadržati više.

– A onda si uzmi odvjetnika, Wes.Zašutio je na par minuta. – Ti si sve to doista razradila?

– Da, jesam.Saundersova i Katz sjedili su bez riječi. Znam da su mislili da je Wes svinja. No, pita

je hoće li to Wes ikada shvatiti. A njegova crta škrtice Ebenezera otvorit će mu oči: ovakouštedjeti bogatstvo za odvjetničke honorare.

– Moram to prespavati – rekao mi je Wes.– Može. Imaš tjedan dana. – Ti to meni sad i prijetiš? A što ako ne prihvatim? – Ovo nije prijetnja. Ako imaš bolji prijedlog, rado ću ga saslušati.

– Ne, nemam. Tvoj mi se čini prilično fer. Jedino mi se ne sviđa što ti meni daješ tjeddana da odlučim. Pa nisi ti šef. – Nisi ni ti. Ti su dani prošli. Pogledao me takvim izrazom lica kao da me prvi puta vidi.– A što ako ti se ne javim u tjedan dana?– Unajmit ću advokata specijaliziranog za razvode i taj će pronaći i onih pet dolara ko

ti je dala teta Teresa za peti rođendan i sve ostalo što si negdje posakrivao. A onda ću si uzepuno više nego što sad tražim, Wes. Pa ti sad prespavaj. Okej? Kako ti se to čini?

Po prvi puta nakon što nam je Charlotte obznanila da je slučajno ostala trudna, vidjelsam njegovu malu žilu pokraj lijeve obrve kako pulsira.

– Kad si ti postala takva agresivna muškarača? – Kad sam napokon naučila kako voljeti samu sebe i uzeti ono što mi pripada. – A što ćemo s vjenčanjem, Les? Ako se ne pojavimo zajedno, počet će ogovaranja. – Wesley, za ime Boga, ljudi uvijek tračaju. Koga briga? Pogledala sam na sat i shvatila da nam je vrijeme isteklo pa sam ustala i pokupila svoj šal

i torbicu.– Pa rekla bih da smo mi zasada završili. Mi vam više ne možemo pomoći – rekla mi je

doktorica Saunders.– Da, mislim da ste u pravu. Hvala vam na svemu – odgovorila sam.– Bilo mi je drago.Doktor Katz je dodao – Da, hvala vam; ako vam još nešto bude trebalo, samo nam se

javite.– Da, svakako.Činilo mi se kao da sam dobila plaketu nekog ženskog časopisa za domaćice za dob



180

Dvadeset i drugo poglavlje WES: U NEVOLJI DO GRLA

austavio sam se na poslu nakon posljednje seanse terapije jer naprosto nisam znaošto drugo da radim. Ideja da neću svaki dan dolaziti ovamo počela mdestabilizirati. Istina je da želim igrati golf po cijeloj zemlji, no što ako mi todosadi? I hoće li mi se mozak ukiseliti bez svakodnevnih izazova na poslu koji

mi dosada oblikovali dane?Iako sam posljednjih nekoliko dana počeo sam voziti i dobro se osjećao, histološki nal

još nije stigao. Loše vijesti putuju brzinom svjetlosti pa si ponavljam da nemam više stanraka. A zato što sam bio toliko izvan ureda, nema nikakvih poruka ni pravog posla, osim proučim izvještaje prodaje. A to mogu raditi i kod kuće. Les je vjerojatno već krenula natraCharleston. Još ne mogu vjerovati kako sam zaboravio da joj se bliži rođendan. Poslat ću cvijeće ili tako nešto.

Nazvao sam Harolda i prenio mu njezin prijedlog.– Misliš da mi treba odvjetnik? – Ma kakvi, zasada, samo martini. Kako se osjećaš? Zašto se ne bi našli u klubu na neoj

ranoj večeri? Možeš u šest? – Izvrsno se osjećam. Večera mi zvuči odlično. Da, možda da pozoveš i Paola, nisam

jako dugo vidio.– Naravno. Joj, imam ti za pričati toliko toga. – Ispričaj mi odmah. – Gori si od tinejdžerice, Wes. Ova priča zahtijeva alkohol i licem u lice.– U redu.

Hm, kvragu, imam rak ili sam ga upravo prebolio, gubim ženu i pola svoje imovine. Šbi to Harold mogao ispričati što bi bilo gore od moje priče? Odlučio sam da se prošetam po ulici Peachtree i u prvom pristojnijem restoranu

pojedem nešto za ručak. Moram malo pročistiti misli. Bilo je vruće kao u paklu, petpopodne i velik dio našeg kata bio je prazan. Ostale su na poslu samo sekretarice. Ubacio sa veliki svežanj izvještaja prodaje u svoju aktovku i spustio se liftom u prizemlje. Aktovku samostavio kod Charlieja na ulazu, da je ne moram vući po vrućini.

– Charlie? Koji ti se restoran u blizini sviđa? Ili neko mjesto s dobrim sendvičima?



181

– Izađite van, skrenite desno, nastavite ravno dva ulična bloka i preko ceste vidjet ćemali grčki restoran. Mislim Athena Café ili tako nešto. Rade sjajnu salatu od piletine s oninjihovim punjenim lišćem vinove loze. Ja to stvarno često jedem.

– Izvrsno! Athena! Uvijek zaboravim na to mjesto. Već mi je dosta ove naše hranekantine. A moram i protegnuti noge. Vraćam se za sat.

– Baš sam vam mislio reći, gospodine Carter, bila je ovdje prije dvadeset minuta ocrvenokosa žena i htjela je ići gore da vas vidi, no predomislila se. – Ona ista koja je i prije dolazila?– Da, mislim da je to ona.– Cornelia? Cornelia Stovall?– E da, da. Skoro sam siguran. Čudno, baš me i ona pitala gdje bi mogla ručati pa sam

njoj preporučio Athenu. Možda na nju naletite. – Baš ti hvala, Charlie. Vidimo se uskoro. Što sad Cornelia opet želi od mene? Možda je najbolje da to saznam i jednom za svagda

riješim. Nisam imao snage da razmišljam o bilo čemu osim koliko će mi trebati da dođem dklimatiziranog prostora i što bih jeo. Nisam siguran da imam snage za Corneliju. Možda ipak već otišla kući. No, doktor mi je rekao da je dobro da što više hodam pa sam odlučposlušati njegov savjet i počeo sam se znojiti kao konj. Gurnuo sam teška vrata Athena Cai udahnuo predivno ohlađeni zrak. I koga sam vidio u jednom odjeljku kako proučav jelovnik? Skinula j e sunčane naočale. Oči su joj bile crvene i natečene.

– Cornelia, dušo draga, što se dogodilo? Mogu sjesti? – Sjeo sam na klupu preko putanje.

– Ooo, Wes, nemaš pojma kako mi je drago što te vidim. Imamogroman problem.

– Pa što se dogodilo? – Harold me želi ubiti, a Molly otkazati vjenčanje, a oboje me mrze iz sve snage. – Pa zašto? Što se zaboga dogodilo? – Stvari su se jako popravile između Harolda i mene nakon što smo se posljednji p

vidjeli i razgovarali. Znaš, stvari su proradile, mislim u spavaćoj sobi.Mora li ona to obznaniti baš svima? – Šššš, shvatio sam! – A sada... mislim da nećemo moći... prijeći preko ovoga. Mislim da je sad zbilja gotov

Počela je plakati. Bože, pomislio sam, vidio sam više Cornelijinih suza u posljednnekoliko tjedana nego Leslienih godinama.

– Reci, što se zapravo dogodilo, Cornelia. Ako mi ne budeš rekla, neću ti moći pomoći – Okej. Dakle, Molly. Cura za koju sam vjerovala da ćemo postati odlične prijateljic

Koja se udaje za Shawna? Nećeš vjerovati, no ja sam nekad s njim... hodala .– Molim? – Mora da se šali. – Ma da. Molly ne može ni zamisliti da je žena njezinog oca spavala nekad i s njezin



183

– Ma nije nitko, zar ne?– Neki malo više od drugih, rekao bih. No, znaš kako se kaže, vrijeme liječi sve rane. – Gledaj. Ne znam ni sama. Molly je izvan sebe. Ma moram priznati, je to malo

neugodno.– Ma, da je Les s nama, rekla bi ti da moraš samoj sebi oprostiti i krenuti dalje.

– A što to da si oprostim? Ja nisam ništa loše napravila. U to vrijeme još nisam biludana za Harolda, a Molly nije hodala sa Shawnom. Što sam ja to napravila?

U mojoj generaciji žene su se trudile da svi barem misle da su djevice do oltara. A ako inisu bile, lagale su. Ovoj generaciji nevinost se čini nevažnom. Štoviše, nisu u velikprometu, jedino ako nešto s njima nije u redu.

– Ma ti si u pravu, naravno. No, ipak je sve to zeznuto kao Peloponeski rat.– Ma što to bilo! Ako je vjerovati Haroldu, Molly namjerava prekinuti zaruke i otkazati

vjenčanje. A ako se to dogodi, započet će Haroldov rat, gori od onog tvojeg, tvrdit će da s ja slomila srce njegovoj kćerki i sigurno će me ostaviti. Popila je gutljaj Cole. – Wes, zar namnije bilo dosta onog problema... ma znaš, u spavaćoj sobi, što sam ti pričala? I sad još i ovŠto da ja radim?

– Da, gadno je to. Mislim da moraš pustiti da se sve to stiša jer ti tu ne možeš ništMožda bi mogla probati razgovarati s Molly? Ma znaš, da joj kažeš da ti je žao što se netako čudno dogodilo , što nije isto kao da joj seispričavaš što se to dogodilo. Tako moždaspasiš situaciju i za sebe i za nju? Shvaćaš?

Pogledao sam u Corneliju koja se zabuljila u prazno i pomislio da razmi šlja što bi moglasljedeće napraviti. Konobarica je ispred nas stavila salate.

– Wes, nikad mi nije palo napamet da bi se Shawn ponovno mogao pojaviti u mojem

životu. – Počela je prebirati po salati. – Pogotovo kao moj potencijalni zet! Isuse! U gradu sačetiri milijuna stanovnika, pa koje su za to šanse?

– Meni tako nešto sigurno ne bi palo na pamet. A što se Shawna tiče, možda bih mogao razgovarati s njim, ako želiš. – Stavio sam veliki zalogaj zelene salate s krastavcem uusta i baš mi je odgovarala.Nakon svih ovih dana juhe i pudinga poslije operacije, pasalo mi je nešto svježe i hrskavo.

– Ma daj, kao da bi to pomoglo. Pa što bi mu rekao? – Rekao bih mu da pokaže malo poštovanja, to bih mu rekao. Naravno da je sve

neugodno, no sad je 2012. godina , vrijeme da to zaboravi i ostavi u prošlosti, ako želi postadio obitelji.

– To mi zvuči dobro, no u stvarnosti mi smo puno puta... spavali. Molly to zna, Haroto zna, a Shawn se vjerojatno nacerio kao mačak u veljači. On zna da sam ja Haroldova žeod Nove godine . Zašto je čekaosve do samog vjenčanja da joj to kaže? Ma zašto joj je uopć govorio ? Koji idiot !

– Dobro pitanje. Možda je to kao neka ispovijed pred samo vjenčanje, kao, položit će skarte na stol prije nego se doista vjenčaju. Ma uostalom, nisi ti kriva što se oni svađaju. – Iako



184

sam to rekao, u sebi sam mislio da je onda u klubu već ponudila toliko materijala za tračanjšto će tek biti nakon vjenčanja! Lijepa je, ali opasna, treba od nje bježati! Što će Les reći ksve to čuje!

– Wes, slušaj me, ne možemo i Shawn i ja ostati dio te obitelji, ta će situacijauvijek bitineugodna. Jedno od nas dvoje mora nestati. Ovo bi za obitelj trebalo biti najsretnije vrijeme,

no Molly se ponaša kao da joj je vjenčanje upropašteno jer sam se ja pojavila. – Ma to je zato što je mlada. I naprosto se ponaša, ma tvrdoglavo. Mora shvatiti... ČekCornelia je u pr avu. Jedna je stvar trofejna žena, no sasvim druga kad se obitelj okupi i postane neugodno za sve. Istina je da bi svima bilo bolje da nema Cornelije. – Ma samo tipričekaj; već će ona doći k sebi.

– Nikada. Nikad se ona neće s time pomiriti, a da ti pravo kažem, ne znam bih li i ja dsam na njenom mjestu. I što sad ti na to kažeš?

– Žene. – Da, mi smo takve. Gledaj, ja volim Harolda, ali ne vjerujem da će mi to oprostiti, ia

nisam napravila ništa loše. – Idem danas s njim na ranu večeru, popričat ću ja s njim.– Ma samo ti daj. No, mislim, doista, da bih se ovoga puta trebala spakirati i otići. Ne

se oni samo vesele tom svom vjenčanju, zašto bi mene nazivali pogrdnim imenima do kraživota.

– Nemoj, nipošto. Vidjet ćemo što će Harold reći. – I, evo opet sve ispočetka: bez posla, bez novaca, bez stana u koji bih mogla otići... – Gledaj, kao što sam ti već rekao, Harold nije tip muškarca koji bi te istinski povrijed

Hajde da prvo vidimo što će on reći. A ako baš dođe do toga, vjerojatno bih ti mogao nposao u mojoj kompaniji. Mi imamo urede po cijelom svijetu.

Samo je kratko zastala prije nego što se izbrbljala – Ma nemoj! Uvijek sam željela vidjeHong Kong.

Pitao sam se je li Hong Kong dovoljno daleko.U šest sati te večeri, kad sam došao u gril restoran našeg kluba, Harold je već bio

stolom i upravo naručivao nešto s jelovnika i već strusio, rekao bih, svoj prvi martini. Da sna njegovom mjestu, već bih pio treći. Pitao sam se kako će pristupiti toj bombi s CornelijoMolly, Shawnom i vj enčanjem.

– Hej, gdje si, nemoj ustajati! – Dao sam znak Joseu, našem konobaru. – Uobičajeno. Jose je već znao i samo kimnuo. Uskoro olakšanje! – Što! Sad se moram dizati kao da si curica? – Ma nabijem te – odgovorio sam, nasmijao se i primakao stolac. – Što ti izgleda dobro?– Večeras imaju jastoge i monsturozno veliki ramstek – odgovorio je – Da uzmemo

jednog od kile i podijelimo?– Može, odlično. A kaubojski ramstek?



185

– Ma, može i to! Paolo nam se izvukao. – Zašto? – Ostao je doma, dobit će šibom. – Njega će te njegove kćerke koštati živaca. I, samo da znaš, danas sam slučajno ručao

Cornelijom. Moraš zahvaliti Bogu što imaš samo jednu kćerku.

– Znači, sve si čuo? – Da, sve mi je ispričala. Zašutjeli smo sve dok se nije Jose pojavio da nas dodatno osnaži. – I, što ti misliš? Da naprosto kažem kćerki neka samo lijepo otkaže vjenčanje pa d

vidimo što će biti? – Ma nemoj biti lud , što ti je? Pa ženi se zadoktora ! Neće više nikad o tebi ovisiti! – Hm, možda si u pravu. Konobar je pred mene stavio veliku platu svježeg povrća, a pred Harolda kruh.

– Ma samo se sjeti koliko si već novca potrošio na sva ta pretjerivanja. Sve bi tipropalo, svi oni novčani polozi koje ti nitko neće vratiti. – A da ne govorimo o njezinoj vjenčanici od deset tisuća dolara. I što da onda počnem

Još jedan razvod i sve što uz to ide? Mogu li dobiti jedan štapić mladog celera? – Samo uzmi. – Stavio sam povrće pred njega i uzeo sebi jednu žemlju. – Slušaj,

razmišljao sam o tome dobar dio dana. Osnovno je pitanje voliš li ti Corneliju toliko da bizbog nje do kraja života ugrozio odnos sa svojom kćerkom.

– Dobro pitanje. Dobro pitanje. Ne znam. Bit će stvarno neugodno svaki puta kad budemo nalazili s Molly i Shawnom. Što ćemo za obiteljske blagdane?

– Točno! A što kad dođu bebe? Ma, zaboravi! Molly će uvijek sjediti i buljiti u Cornekao da je želi probosti, a Shawn će se tupavo ceriti od nelagode. Ali moram te pitati, govorimo o mladim obrazovanim ljudima. Zašto ne mogu tu nesretnu koincidenciju ostaviu prošlosti? Ja znam da ja to ne bih mogao, no današnji mladi ljudi? Zar nemaju svi oni vebez obaveza, prijatelje koji katkad posluže i za nešto drugo ili kako oni to zovu?

– Ne znam ja ništa o tim vezama bez obaveza. Ma to je preodvratno da bi Molly to ikprihvatila, neugodno je i za Corneliju, a iskreno, ni meni se ne sviđa.

– E, pa dragi prijatelju, tu ti je i odgovor.– Cornelia mora nestati. Kvragu! Hoćeš još jedan martini?

– Definitivno. – Okrenuo sam se i dao Joseu znak očima. Odmah je shvatio. – Slušaj,mislim d a je tako najbolje za sve, Harolde. Budimo iskreni; jeftinije se riješiti Cornelije neizdržavati Molly čitav život ako se ne uda za doktora!

Nisam mu htio reći da mislimda je Cornelija ionako odlučila otići . Samo sam htiopripremiti Harolda tom malom v ježbom iz logike.

– Ma u pravu si. Moram taj razvod što prije okončati. – Mislim da moja firma ima dobar posao za Corneliju u New Yorku, ako te zanima.



187

– Može. Dobro izgleda. Ma znate moje cure... Suzanne i Alicia stavile su u perilicu sodjeću koju je Lisette priredila za kemijsku i oprale u varikini. Uništile su, što ja znanekoliko tisuća dolara vrijednosti u odjeći.

Konobar je postavio stol za još jednog i natočio Paolu čašu vode. Mi smo mu dodavkomade jastoga.

– Možemo li dobiti još maslaca i limuna za Paoloa – pitao sam konobara.– I čašu sauvignona blanc – dodao je Paolo.Harold mu je rekao: – To je užasno. – Pa te tvoje kćeri su kao divlje mačke. Što si napravio? – Dao sam Lisette svoju American karticu i rekao joj da si ode kupiti sve novo. Što b

drugo mogao napraviti?– Ma ne! Mislio sam na cure.– Pa zar ona nema svoj American – pitao je Harold.– Ma kakvi! Što sam napravio curama? Rekao sam im da su me jako razočarale i natjer

sam ih da se ispričaju Lisette. Rekao sam im i da bi njihova mama bila duboko razočaranašto uopće nisu povjerovale. – Umočio je komad jastoga u vrući maslac i ubacio u usta. – Ovo je fantastično!

– Je li? Nisam jeo jastoga stoljećima. Lisette je sigurno još uvijek ljuta, a cure nisutrenutak pomislile da im je žao, jesam li u pravu – ubacio sam se.

– Točno – odgovorio je Paolo. – Tužan je to dan kad otac shvati da nema načina dadisciplinira svoje kćeri, ma razumijete, ne zna što bi im mogao reći da ih posrami zbogadarija koje rade. One uopće ne osjećaju grižnju savjesti.

A onda mi se upalila žarulja. Kad se Cornelia i Lisette maknu iz naših života, neće brazloga da me Leslie ostavi zauvijek! Znao sam, tad ću je moći nagovoriti da mi se vr Vjenčanje je za samo nekoliko tjedana. Bit ću romantičan i vratit ću je kući.

– U pravu si. To je sra mota. Ne znam što je danas tim mladim ljudima – rekao je Harold.– Ovo je valjda najbolja večera koju sam pojeo u posljednjih nekoliko mjeseci.

– Znate, ponekad mi se čini da moje cure to rade da bi na neki način odale počasuspomeni na svoju majku.

– Tessi se takve budalaštine ne bi svidjele – rekao sam – I znate što, morali bismo ovakočešće.

– Istina – rekao je Paolo.– I, gdje će onda Lisette – pitao je Harold.– Ne znam. Predložio sam da se Suzanne i Alicia presele u stan koji bih im iznajmio,

Lisette već spava sa svojim bivšim cimericama. Kaže da se ne osjeća sigurno pod iskrovom s mojim kćerima.

– Hmmm. Razumijem ja i nju, pogotovo kad ti nisi tamo – rekao je Harold i dodao – Onda, jesi čuo za Corneliju?



188

– Harolde, čuo sam i ne mogu vjerovati. Bože dragi, što ćemo još doživjeti? – Svi troje – samci – komentirao je Harold.– Papci, možda ste vas dvojca samci, ali ja ću ponovno osvojiti Leslie. Samo me gledaj – Znači, nećeš prihvatiti njezin prijedlog – pitao me Harold.– Kakav prijedlog – pitao je Paolo.– Wes će ti kasnije sve ispričati. – Nikako, zasada ću ga samo ignorirati – odgovorio sam. – No, da vam kažem što još

uvijek ne razumijem?– Što? – skočili su. – Pogledajmo se! Tri superuspješna muškarca u najboljim godinama, a sva trojica dobili

nogu! Što smo mi to krivo napravili? Gdje smo mi to pogriješili?



189

Dvadeset treće poglav LES IZ LOWCOUNTRYJA JUŽNE KAROLINE

akrcala sam svoj mali lijepi auto (svima je ispala vilica kad su ga vidjeli) s još odji nekih kućnih sitnica koje baš nikomu ne znače ništa osim meni, pozdravila samse još jednom sa svojom djecom i Holly te krenula na dugi put povratka Charleston. Sad kad imam auto koji se dade uskladiti s mobitelom, mogu do mile

volje pričati po putu, no veći dio puta nije bilo prijema. Kad sam došla do Columbije, bilosignala koliko želiš pa sam nazvala Jonathana. Bila sam razočarana kad mi se automats javila telefonska sekretarica. Vjerojatno ima pacijenta. Ostavila sam mu poruku da ću stoko četiri. – Idemo van na večeru! – Nadala sam se da je slobodan.

Kad sam došla do Harlana, nije ga bilo kod kuće. No, uvijek pažljiv kakav jest, ostavio je poruku da mora obaviti neke poslove i da ćemo se vidjeti u pet sati. Miss Jo ili Miss JP, s dva imena, dočekala me mašući repom, s puno poljubaca. Bila je odjevena u novusvjetloplavu mušku košulju s monogramom. Kladim se da istu takvu nosi i Harlan. Divno vratiti se kući gdje te željno čeka veseli pas, nekih pet kilograma čiste sreće.

– Hajdemo van, dušo, sigurno bi ti godio svježi zrak. Pustila sam Miss Jo van u vrt kroz francuska vrata, a sebi natočila čašu hladne vode. D

je bio vruć i sparan. Gledala sam je kako uživa i skakuće po vrtu, kako miriši svaku travčČak i usred ljeta Harlanov vrt još je uvijek opojan i prekrasan. Kad je pojurila unutra,zatvorila sam vrata da spriječim bube i vrućinu da nam uđu u kuću.

Sljedeći posao na koji se moram baciti je odvlačenje velikog kofera iz hodnika do msobe. Počela sam ga vući po stepenicama i odmah mi je palo na pamet zašto sam toliko teškcipela dovukla iz Atlante kad znam da me te proklete strme stepenice čekaju na kraju putaTo neprocjenjivo lijepo stepenište koje sam nekad obožavala sad mi se rugalo, tako strmo

nepraktično. Harlanu ozbiljno treba lift. Ne postajemo mlađi; tada, na tom mjestu, zaključilasam da će kuća koju ću si kupiti ili imati lift ili biti cijela na jednom nivou. Zašto da se srušmrtva na stepeništu. Zaboga, nisam ja Rocky Balboa.

Nisam si mogla pomoći; nisam prestajala misliti koliko je tužnoda je moj brak na svomkraju. No, jest. Sve na ovom svijetu ima svoj vijek. Wes i ja naprosto smo nadživjeli vtrajanja našeg braka. Zapravo, točan trenutak njegova posljednjeg hropca već davno prošao. Teško je maknuti se, pogotovo što ne znam što mi budućnost nosi i nisam više mladNe ostavljam ja Wesa da utrčim u Jonathanov zagrljaj kao Harold u Cornelijin. Ja ostavlja



190

Wesa jer ne mogu provesti više ni dana u tom mrtvom braku. U zadnjem kutku mozga, štmi je najgore od svega, još me muči grižnja savjesti da bi moj odlazak trebao biti posljedicanečeg goreg i većeg. Moje osobno nezadovoljstvo i potpuna neispunjenost i dalje mi se činedovoljno važnima. No, nismo li mi žene moje generacije upravo tako isprogramiranDobra žena, uzorita majka isupruga svojim osobnim potrebama uvijek pretpostavlja potrebe,sreću i snove svih ostalih u obitelji. Mi smo neprestano na raspolaganju svojoj obitelji, sve zadnjeg daha. I tu leži moj osjećaj krivnje. Podsjetila sam samu sebe da bih se morala v voljeti, pogotovo sada.

Pretpostavljam da ću još dugo, možda i do kraja života patiti što sam napustila svojkuću. U svakom njezinom uglu je neko sjećanje – djeca, božićne jelke, pečene purice, svi onrođendani i kokteli koje smo organizirali. Večere za našim stolom, sve one večeri kad smdjeca i ja zagrljeni, na kauču gledali filmove, pa onda dječje zabave, Noći vještica, potrageuskršnjim jajima. Toliko sam ponosna na tu staru kuću koja nam je bila utočište kroz sve šnam je život bacao u lice. To zasigurno nije najljepša kuća u Atlanti, no naši su otisci prstina svakom kvadratnom centimetru. Možda je Wes ostavi našoj Charlotte. U tom ću slučajsvoju još nekupljenu novu kuću ostaviti Bertieju. Najviše će mi nedostajati što neću viđHolly i Charl otte svakodnevno. No, kao što sam već rekla, jedina šansa da Charlotte postanposvećena majka pojavit će se kad joj ja ne budem svaki dan na raspolaganju. U to doi vjerujem svim srcem. Naprosto joj je toliko jednostavno ostaviti Holly meni na brigu, a ja nato nikada nisam mogla reći ne.

Možda sam trenutno melankolična, no na neki čudan način čini se da će mi i Wenedostajati. Ne na način na koji bi mi nedostajao vrući seks s ljubavi mog života ili netko tmi je slomio srce jer me ostavio zbog ljepše djevojke. No, Wes i ja smo prijatelji na jedančudan način. Ili bih to barem željela misliti. A bilo je i lijepih godina. Već sam odlučila da

se vratiti u Atlantu ukoliko me Wes pozove da mu ponovno pomognem jer je njegova bolestkrivo krenula. A na Mo llyino vjenčanje sigurno ću ušetati s njim, sjediti pokraj njega, biljubazna. Nema nikakvog razloga da i najmanju količinu pažnje na dan Molly i Shawskrenem na sebe. No, ta škrtica još mi duguje jedan telefonski poziv da mi kaže svoju odluu vezi s mojim prijedlogom. Još mu je ostalo šest dana, a s time se neću šaliti. Ne smijem, će se inače stvari vratiti na staro, na ono kako je uvijek bilo kad je Wes jedini donosio sodluke u našem životu. Morala bih onda doista podnijeti zahtjev za razvod.

Otvorila sam kofer da se raspakiram, no ipak sam prije toga odlučila nazvati Danette dčujem što ima novog. Potrošila sam u Atlanti toliko vremena na terapijski maraton da snisam stigla ni javiti. Otišla sam u kuhinju po još jedno hladno piće i okrenula njezin broj.

– Onda, što ima novo? – Imaš li negdje u blizini masku za disanje, jesi li vezana? – Ne, zašto? – Dakle, smjesti se udobno. Nećeš ti meni vjerovati... Kad Danette počne sa svojim južnjačkim otezanjem, sigurno slijede naslovi praćeni

ekskluzivno i senzacionalno.Natenane je pokrila cijelu priču o Corneliji i Shawnu. Bila sam aposlutno zgrožena.



191

onda, nakon minutu ili dvije apsolutno šokirane indignacije, počele smo se smijati kao lude. – Dovraga, što je Harold napravio? Znaš što, sad mu mogu vidjeti lice!– Molly mi priča da se obrušio na Corneliju poput oluje koja je prijetila da cijelu Atlan

ostavi u mraku. Nikad nisam prije vidjela Harolda toliko bijesnog, u cijelom našem brakNisam ni znala da u njemu uopće postoji ta količina bijesa. Dakako, Molly je bila izvan sebe,

ljuta kao pas. To je za nju sve prestrašno, jadna moja kćerka. – Pa ne možemo joj zamjeriti! – Naravno! No, slušaj što me zapravo najviše prestrašilo. Bila je minutu od toga

otkaže vjenčanje. Rekla sam joj da s jedne i onda joj objasnila: – Slušaj ti svoju mamu. Shawn ti ste idealni jedno za drugo. Nemoj dopustiti da ti tatina kurvetina uništi život. Osim toga, tse gadost dogodila doista davno i to moraš zaboraviti!

– Odličan savjet. Reci joj da joj njezina teta Les poručuje da tu priču stavi u metalnmentalnu kutiju koju će pohraniti na tavanu i nikad više otvoriti.

– U pravu si. Žene moraju jako puno toga zaboraviti ukoliko žele ostati u braku, i to ne

samo u vezi muževa. Na mojem tavanu ima otprilike tisuću takvih kutija. U svakom slučaposljednja je vijest da se Cornelia odselila.– To je vjerojatno prva plemenita stvar koju je napravila u cijelom svom bezvrijednom

životu, nek joj je sa srećom. – Amen. Mi smo ionako moderna obitelj, ako uopće negdje tak va postoji...– Ma daj, stvarno?– Okej, nismo moderna obitelj. Ako želiš istinu – jednom kad je ta stvar izašla na vidjelo

bilo mi je sve to nesnosno neugodno.– Potpuno se slažem. A dobra vijest je da je nećeš morati gledati na vjenčanju. – Hvala nebesima! U njezinoj prokletoj haljini broj 34.– Kad smo kod haljine, draga prijateljice, nisi mi ni rekla što ćeš obući. – Ma joj, imam najmanje deset haljina položenih na krevet u sobi za goste i svaki d

biram drugu!– Vjerujem. Ja ću obući jednu malu tamnoplavu haljinu, ako je to u redu. Nedoraslo

dijete tvog Harolda ne voli plavo, nadam se.– Ne, ona voli boju crvenog vina. Rekla sam baš Haroldu, Tko s djetetom bježe, budi

popišan. Nije mu se to dalo ni slušati.

– Da, vjerujem. Obožavam tu izreku. Jedva sam disala koliko sam se opet smijala.– A druga senzacionalna vijest je da je i Lisette nagurala stvari u svoja crvena kolica i...Kad je Danette završila i tu priču, jedva sam sve to mogla upiti. – Danette? Dosta je bilo. To je kao da si dobila glavni z goditak na lutriji najboljeg trača.

Moram doći do daha! Moj Bože, te Paolove cure... Moram ih neprestano pratiti jer tako kda i dalje živim s Tessom pokraj sebe.



192

– I ja! Naravno, Suzanne i Alicia su obje na vjenčanju. Mora ih čovjek voljeti. – Znam! Još ćemo mi o njima, to je jasno, no prije toga moram i jatebi nešto reći. Ispričala sam joj sve o tome kako sam pronašla one novce, o terapiji, o tome kako ću

bližoj budućnosti živjeti u Charlestonu, po kojem ću se voziti u svom novom mercedesu. A meni dijamantske naušnice! Mislila sam da će opet umrijeti od smijeha, i ja skupa s njom

Međutim, nisam joj rekla sve detalje ponude koju sam dala Wesu. Nije pravi trenutak. K Wes i ja sve dogovorimo, onda ću joj reći. Osim toga, Danette je smo samo u tom vjenčandanju i noću.

– Molim te da ne brineš oko bruncha na dan vjenčanja. Već sam rezervirala restora‘Eleven’ u hotelu Loews, a Novi Wes oduševljen je što će sve to platiti.

– Mora da si ga nasmrt preplašila. – Bome jesam. Terapija je bila pravi egzo rcizam. No, vjerovala ili ne, on još uvijek n

kuži. U svakom slučaju, pogledaj restoran na internetu. Je li dobro vrijeme od jedanaest ddva?

– Savršeno! A svi gosti koji nisu odavde ionako će tamo odsjesti jer je blizu klubasvakoj sobi čekat će ih košarica sa svim informacijama koje su im potrebne, nekim delicijai bocom vina. A hotel nam je sam ponudio jednu dvoranu za druženje u kojoj će se okupiti sgosti.

– Izvrsno! Nemoj zaboraviti vadičep. Ja bih u košaricu ubacila i po jednu breskvglavicu luka biserca i Coca Colu.

– Luk?– Da, s receptom kako se rade prženi prstenovi luka! S paketom specijalne smjese

prženje.

– O, Bože, nemaš pojma koliko mi nedostaješ. – I ti meni! No, uskoro se vidimo, a tvoja prekrasna kći bit će kraljica večeri. Jedva

čekam. Onda, još mi reci kako idu satovi tanga? – Suuuper. Reći ću ti istinu, Les, mlađi muškarac!? Oh, mmmm, draga moja. On je

poseban. A tek da mi vidiš vrt! Tako nešto nisam mogla ni zamisliti. Tu ćemo održati probn vjenčanje. Našla sam negdje prelijepe crvene i žute lampione koje ću povješati po drveću. će to predivan domjenak, samo da nas vrijeme posluži.

– Zvuči predivno. A kakvi su mladoženjini roditelji? – Shawnova mama je divna, mila, a i otac. Presretni su što nemaju nikakvog posla, što

jedino moraju platiti za hranu i cvijeće i smiješiti se. – Pa, dobro, još prije puno mjeseci zaključile smo da se veliko vjenčanje ne mo

organizirati iz daljine, u gradu koji ne poznaješ. Čekaj! Oni ne znaju za priču s Cornelijom? – Ne vidim razloga d a im kažem, a ti? Ako im Shawn nije rekao, zašto bih se ja miješal – Ma ni u snu. Ni ja im ne bih ništa rekla. Kad budeš znala točan broj ljudi za brunc

javi mi. Poslat ću pozivnice čim mi pošalješ listu. Možda da i brunch dodaš na onaj svoj pza ljude koji nisu iz Atlante? Ne želimo valjda da nam Jenkiji lutaju gradom i jedu iz apara



193

kad mogu s nama jesti jaja Benedict, zar ne?– Odlična ideja. Poslat ću ti mail s popisom već popodne. Mislim da nas ima negdje o

pedeset.– Izvrsno! Wes će se zagušiti na tu informaciju. Još smo malo pričale, a onda odlučile prekinuti s obećanjem da ćemo se veoma brzo ču

ponovno.Znači, Cornelia i Lisette su opet na ulici i moraju si pronaći nove žrtve. Hm? Kladim

da već pričaju slatko s nekim naivcem kojem ništa nije jasno, osim činjenice da su mnapravile fine minjone. Hahahaha, pomislila sam, Cornelia je bila u vezi s muškarcem koji je gotovo postao neka vrsta zeta? Toga nema ni po udaljenim otocima, to je već odurno. Zli Wes? Pa naravno, sigurno je čuo. Zašto mi nije rekao? Mogu ga zamisliti u klubu Haroldom i Paolom, kako se tješe velikim jastogom i odrescima i nalijevaju martinijimSigurno se i smiju. I dobro provode. Ali, zašto ne, što tome nedostaje? Moram spriječiti da

upadnem u onu tipičnu zamku samosažaljenja, kad misliš da su svi prošli bolje od tebe. A šse njih tiče, žalim samo za nekim sentimentalnim trenucima iz prošlosti koje smo prošzajedno. Vratila sam se na svoj kat da se raspakiram. Sva moja odjeća već je bila uredposlo žena.

– Hvala!Kasnije, na donjem katu, pogledala sam što sve imamo u frižideru da nam napravi

neku večeru, no nije bilo ničega osim nešto sira, maslina, kiselih krastavaca. Mogla bnapraviti kanapee za koktel, no za večeru ćemo morati van.

Zazvonio mi je mobitel. Javila sam se, a nisam ni pogledala na zaslonu tko je. Jonathan.

– Znao sam da si se vratila! Iznenada, sunce sjajnije sja, a ja sam bezrazložno dobre vol – Hvala. Kako me samo tvoj glas razveselio! Možemo van na večeru? – Mogu doći kasnije, nakon večere. Danas imamo sastanak našeg odjela. Uglavnom nam

posluže nešto poput sendviča s parizerom kojima je teško odoljeti. Sav taj žuti senfsparušena salata.

– Zvuči neodoljivo. Može, ali me prije toga nazovi. Malo sam umorna od vožnje. – Da, mora da jesi. Kako je prošlo? – Kako je prošlo? Terapija? Znaš što, mislim dobro s obzirom na sve probleme. Wes

vjerojatno ne bi složio. No, barem znamo na čemu smo, i jedno i drugo, a to nije mala stvar – Onda, na čemu ste? – Možda ne znam kako i gdje ću provoditi svo svoje vrijeme, no znam da to neće biti

njim. Tužno je to. Onda, želiš li sa mnom istraživati tržište kuća? – Naravno! Obožavam upadati u tuđe kuće i promatrati kako ljudi žive. Znaš ono ka

malo prošvrljaš kroz ormarić u kupaonici i ladicu noćnog ormarića da vidiš što sve ljuuzimaju. Kad usred noći polude.

– Jonathane, ne budi zločest. Nisam znala da si takav! – Vrag jedan.



194

– Draga damo, puno toga ja još skrivam što vi ne znate. Samo vi istražujte! – Naravno! Onda, nazvat ćeš me kasni je?– Aha, možeš s tim računati. Moram mu ispričati još nekoliko priča. Kao što je bilo i rečeno, u pet sati Miss JP je zalajala, ulazna vrata su se otvorila i Har

je ušao u kuću. Bila sam u maloj dnevnoj sobi i čitalaSplendid in Ashes Josephine Pinckney.Divna knjiga.

– Tu sam! – povikao je.– A ja sam ovdje! – uzvratila sam.Ustala sam i našla se s njim u kuhinji. Zagrlio me, Miss Jo je podigao u naručje. Ona

je umila poljupcima. I da, oboje su nosili svjetloplave košulje s inicijalima, jedino je Miss joimala kratke, puf rukavice.

– Divno, divno, ali sad je dosta – rekao je. – Kako je bilo?– Imam ti toliko toga reći. Hoćeš da odemo u restoran Magnolias? U hladnjaku nem

baš ničega. – Ma znam. Na dijeti sam. Udebljao sam se četiri kilograma u Italiji. Možeš li vjerova

Ma svejedno, idemo mi na večeru! Gdje je Jonathan? – Sastanak odjela. Možda navrati kasnije. – Super. Samo da pospremim ove stvari s kemijskog i sve ovo ostalo pa možemo i

Hoćeš da hodamo? – Naravno! Samo sve ostavi pokraj stepen ica. Victora Rutledge baš je raspoložena z

slaganje u ormare.

Nekoliko minuta kasnije već smo hodali ulicom East Bay do stare zgrade u kojojMagnolias, jedan od naših najdražih restorana u gradu. Bilo je jako rano pa smo odmah dobstol u prednjoj sa li. U groznici točenja vode, dodavanja jelovnika i kruha, čuli smo pitanželimo li i danas koktel ili nam je isuviše vruće? Votka s tonikom i puno limete činila nam kao baš ono što nam treba. I prije nego što bi stigao reći Robert E. Lee, već smo polako srkalisvoje piće. Zato i volimo ovaj restoran. Savršena podvorba, prijateljsko raspoloženje, lijepopušteno istovremeno. A da o ukusnom i ne govorimo.

– Mislim da sam opsjednut. Jedino mogu misliti na rakove i žgance s komadićimkobasice chorizo i umakom od dimljene pečenice. A trebao bih jesti ribu na lešo s limunomDa sam discipliniran , što nisam.

– A sutra bi te mogao pregaziti kamion, s druge strane.Prišao nam je konobar. – Spremni?– Ja ću rakove sa žgancima – rekao je Harlan ozbiljna izraza lica – jer bi me sutra mogao

udariti kamion.Nasmijala sam se, a Harlan se zasramio.– Da, gospodine. A za damu?



195

– Kvragu, kako sam nepristojan! Trebao sam prv o tebe pustiti da naručiš, Les. No, znaosam, ako se smjesta ne odlučim, sigurno ću promijeniti mišljenje.

– Ja bih isto – rekla sam. – Ne brini se, Harlane, ja ću ti uvijek biti partner u svakomzločinu.

– Jadan naš kolesterol. A sad mi reci kako je bilona putu.

– Wes je takva budaletina, to je nevjerojatno.– To i nije vijest, sestrice. Reci mi nešto što ne znam. – U redu.Sljedećih pola sata objašnjavala sam mu svoju ponudu Wesu, moj prijedlog podje

Rekao mi je da smatra da sam veoma mudra.– Ako nis i spremna zatražiti razvod i čekati rezultate financijske istrage njegovi

pokretnina, ovo je briljantan plan, više nego fer. – Pa ima tjedan dana da pristane ili ne, a ako ne želi, mislim da ću zadržati odvjetnika.

tu su i vijesti s vjenčanja. Sljedećih pola sata pričala sam mu o Molly, Shawnu, Corneliji, Haroldu, Paolu i Liset

Ubacila sam i dodatak o novostima u vezi s Danette, Naderom i njihovim satovima tanga.– Mrzim vjenčanja. Doista mrzim. Ali, platio bih da na ovo odem. – Ne moraš. Moraš jedino sjesti sa mnom u auto.– Pa da Wes poludi.– Nek ide kvragu. Nije to njegov parti. Slušaj, moju djecu nisi vidio godinama. A Ho

nisi nikad ni upoznao. Zar nije već vrijeme? Nazvat ću Danette. Bit će joj toliko drago! Moodsjesti sa mnom u hotelu. Ja sam iznajmila junior apartman s dva velika kreveta u novom

Loewsu. A ja ću biti domaćica na brunchu na dan vjenčanja. Možeš mi i pomoći. – Čuo sam da je hotel predivan, a baš sam donio smoking iz kemijske... Jesi sigurna? – Apsolutno. Divno ćemo se provesti!Sastrugali smo ostatke žganaca s tanjura i nasmijali se našem hrabrom planu. – Želiš li desert – pitala sam.– Apsolutno. Podijelit ćemo tortu s jagodama... Kad već idemo ravno u pakao, možem

se barem dobro provoditi.– Slažem se. A onda nas mogu odgurati do kuće. Harlanova odjeća još je uvijek bila u hodniku kad smo se vratili. – Nije pospremila stvari – ukazala sam na očito. – Čovjek od mrtvih ne bi nikad trebao očekivati nešto konkretno. Bilo je oko devet sati kad je zazvonio telefon. Baš smo gledali dokumentarnu emisiju o

Metropolitan Operi na PBS-u, kanalu javne televizije. Pomislila sam da je Jonathan. Harlan se javio.

– Halo? Da? Tko? Ah, Wes. – Tišina. – Dobro, hvala, a ti? – Utišala sam televizor, aHarlan je zavrtio ruku položivši prst na sljepoočnicu. – Naravno. Tu je, do mene.



198

– Što sam to propustio? Što se događa? Treba li ti dobar električar? – Jonathan je biouporan.

– Možda – rekla sam i namignula Harlanu. – Hajdemo, imam nešto za nas dvoje. Amoram se malo prošetati zbog sveg onog maslaca za večerom.

– Dobro sam zatvorila male termosice, predala jednu Jonathanu i stavila ključ u dže

Jonathan me pratio po ulici Chalmers sve dok ga nisam primila ispod ruke i kucnula njegovučašu. – Živjeli! To je votka s tonikom. – Živjeli! Divno! A sad mi pričaj. – O, Bože, odakle da počnem? To je prava sapunica, Jonathane. Hodali smo sve do nasipa uz more, a potom se popeli na povišeni dio. Ispričala sam m

sve o bračnoj terapiji. – Bio si u pravu. Wes doista nije čuo gotovo ništa od onog što sam mu govorila. A onda sam mu prenijela situaciju s Cornelijom i Shawnom.– Ti se sigurno šališ. Ponovno, ukratko, tko s kime? – Da, najodurnija koincidencija koju mogu zamisliti.– Znaš što, Atlanta je u tom smislu najnapredniji grad Juga, tu negdje do New Orleansa.

No, gdje je u tome Charleston? Mi smo kao Kinezi, i dalje jedemo rižu i obožavamo pret Veoma konzervativni. Iako sam siguran da se i tu događa nešto skrivenih afera po hotelimipak na koncu ne saznam detalje. No, sad kad sam sve to rekao, moram ti priznati, to jenečuvena priča. Zar ti neće trebati tvoj osobni liječnik kao pratnja?

– Jonathane, već sam pozvala Harlana. Žao mi je.

– A i Wes će sigurno biti tamo, zar ne? – Da, ipak se udaje kći njegovog najboljeg prijatelja. Znamo tu obitelj otkad se mladarodila.

– Onda ti ne treba i više uzbuđenja od onog što te već očekuje. Svakako moraš snimaželim to gledati. Mogu zamisliti kako će to izgledati.

– Teško da možeš. – Moj Bože, a kad je vjenčanje? – Za dva tjedna.– Jedva čekam da čujem sve detalje. Usput, sljedeća srijeda? Molim te, nemoj rad

planove, ostavi je slobodnu.– Ali, Jonathane, pa to je moj...– Znam, rođendan. Misliš li da bih mogao zaboraviti rođendan svoje prve cur

Posljednjih četrdeset godina svake sam godine na taj dan mislio na tebe. Kad je mojrođendan?

– Dvadeset i peti siječnja – rekla sam bez razmišljanja i nasmijala se. – I ja sam taj danuvijek mislila na tebe.



199

– Znači, nemaš ništa isplanirano? – Zapravo ne.Uslijedilo je malo javnog iskazivanja emocija, nasred promenade, gdje su nas svi mogli

vidjeti.– Dobro. Ja sam isplanirano nešto specijalno.

A Wes čak nije zapamtio koji će mi biti rođendan i kada. – Treba nam auto tvojeg tate, onaj stari chevy.– Ne, bio je pontiac. Ajmo sad doma. Sutra imam vizitu u sedam ujutro.– Strašno radno vrijeme, nehumano. – Istina. Ali i ti izgledaš pospano, dušo. Krenuli smo natrag prema Harlanovoj kući. – Što si mi ono maločas rekao? – Dušo.

– Zvuči zamamno iz tvojih usta. – I prije sam te tako zvao – rekao je i stisnuo moje rame.– Ali nikad mi nije tako dobro zvučalo. Ujutro, na moj rođendan, kućom se širio miris pečenog špeka. Krenula sam u prizemlje

zatekla Harlana kako peče špek i radi vafle. Dodao mi je kapučino. – Gdje je moja slavljenica? Kako se osjećaš? Staro i umorno kao ja?– Baš tako! Hvala ti! Ti si otprilike tisuću godina stariji od mene! Hahaha. Bože, ka

volim kapučino!

– Leonard je znao crtati po pjeni – srce, božićna jelka... – Sigurno ti jako nedostaje, Harlane. – Miješala sam pjenu i zahvatila malo žličicom. Ovo je kao pjena od kave, puslica.

– Nedostaje mi svaki dan, svake minute.– A ne vidiš se ipak u jednom trenutku s nekim drugim? – Zlato moje, svatko drugi bio bi takav pad standarda, ne bih se uopće mogao s tim

nositi. Osim toga, ugo dno mi je živjeti bez svih onih opterećenja i kompromisa stalnoodnosa. Razumiješ.

– I meni se to sviđa. Nimalo mi ne fale svi oni Wesovi beskrajni zahtjevi i uvjeti.

– Vjerujem. No, zar Jonathan ne misli da ste vas dvoje u stalnoj vezi, što misliš? Otv orio je aparat za vafle i izvadio dva savršena komada. – Hajdemo jesti.

– Ma mi jesmo u vezi, no još uvijek bez tih opterećenja, barem zasada. – Sjela sam snjime za stol u kuhinji. – Mi smo zapravo tako dobri prijatelji.

– Hm. Doista? Živjela ti meni, sestrice! Sretan rođendan najdražoj curi u mojem životu Podigao je čašu sa sokom od naranče i kucnuo o rub moje. – Živjela! – Hvala ti. Nisam mogla na ljepši način ući u šezdesete.



200

– Dobrodošla. No, moram biti iskren, rekao bih da Jonathan misli da ste vas d voje puno više od dobrih prijatelja.

U to je zazvonilo na vratima i Harlan je ustao da otvori. Vratio se nakon par minuta s vazom punom crvenih ruža.

– Evo, dobili smo čitavo tuce napola povenulih ruža u jeftinoj vazi napunjen

stiroporom i – Bože oslobodi! – šlajerom i paprati. A sve je to svezano najjeftinijom mašnomkoja postoji na tržištu. Od koga dolazi ova strahota, pitamo se? Imaš dva puta pravpogađati.

– Je li priložena i čestitka? – Izvoli. – Odlijepio ju je s celofana i dodao mi je.Na njoj je pisalo, Vidiš? Nisam zaboravio! Sretan ti rođendan! Voli te, Wes .– Što da kažem? Klasično djelo Wesleyja Cartera. – Interflora je opet radila – rekao mi je Harlan – Ma nije trebao!– Kamo da ga stavim? – Počela sam vaditi šlajer i odvezala sam onu ružnu v rpcu. Odmah

je izgledao bolje, no iskreno, ja ionako nisam mislila da je buket ružan. – Ne znam. Stavi ga negdje gdje nam neće smetati. Od ovog buketa me hvata tjeskoba. – Harlane, toliko si zločest! – Ma sve je to pitanje ukusa, Leslie. A Wes ga ima tako malo.U pravu je, osim ako se ne radi o martiniju, golfu ili odrescima. Ne mogu nabrojati sve

jeftine kožne torbice koje sam ostavila u Atlanti. Te me večeri Jonathan pokupio u sedam sati. Mogla sam se i sama odvesti do plaže,

on nije pristao: ovo je specijalan izlazak i on će biti pravi džentlmen.

– Kako je prošao rođendan dosada? – Divno! Zvala su me djeca, Holly mi je pjevala, a onda su mi svi skupa otpjevali Sretan

rođendan , Bertie je napravio video i poslao mi mailom. Nazvala me i Danette i pričale smonajmanje sat vremena. Veseli se što će vidjeti Harlana na vjenčanju.

– Nisi se čula s Wesom? – Poslao mi je cvijeće. – Jesi iznenađena što je uopće nešto poslao? Možda te dočeka neka zadnja linija obran

kad dođeš u Atlantu. – Zadnja linija obrane za što? – Za ponovno osvajanje žene koju želi? – Nije to moguće, a i da jest, trebao bi se puno više potruditi od ruža u stiroporu u vaz

Sa šlajerom. Koji ne volim jer je Harlan rekao da je oduran. – Evo, već sam zabilježio i pamtim: nikada buket sa šlajerom. Baš nikada! – I bez stiropora – dodala sam i nasmijala se.Kad smo prelazili most Ravenel preko rijeke Cooper, pogledala sam prema kruzeru u

luci, usidrenom među svim onim teretnim brodovima. Izgledao je lijepo sa svim onim bijel



201

svjetlima od krme do pramca.– A sad mi objasni zašto su svima ti kruzeri takav problem, Jonathane. Ako se vratim

stalno u Charleston, moram znati sve što treba o tom problemu. – Da vidimo. Pa rješavaju se svojeg kanalizacijskog otpada preblizu obali. Gadn

Dimnjaci ispuštaju ljepljivi crni dim po cijeloj povijesnoj jezgri grada, što ih čini naroč

nepopularnima kod svih građana iz centra, južno od ulice Broad. Osim toga, ti putnici lutaj južno od Broada i naviruju se kroz prozore naših građana kao neko voajersko pleme. I, što jenajgore, putnici kruzera nimalo ne doprinose gospodarstvu Charlestona jer sve svoje obrokeimaju na brodu. Možda kupe poneki jeftini suvenir na štandovima, i to je otprilike sve.

– A mogu mi se sviđati, zbog čega? – Pa, čitava povijest Charlestona povezana je s lukom. A budući da smo, navodn

najpoželjnija turistička destinacija u Americi, to bi valjda trebalo uključivati i putnike kputuju morem. Moramo vjerovati da će se vlasnici kruzera na koncu ipak dogovoriti s našigradskim ocima. U te oriji, oni bi morali doprinositi našem lokalnom gospodarstvu, a putnic

bi se trebali ponašati kao pravi gosti. – Zar ih ne mogu natjerati da se ponašaju prema pravilima agencije za zaštitu okoliša Ako ispuste previše dima i pepela ili kanalizaciju, moraju platiti visoke kazne?

– Čovjek nekako očekuje da se osjećaj za pristojnost ne bi trebao regulirati propisima, nkako su svi ti brodovi uglavnom registrirani u nekoj stranoj zemlji, ne spadaju u jurisdikcijuCharlestona i po zakonu oni ne moraju poštovati naše propise. Ili tako nešto.

– Sranje.– Da, slažem se. – Znaš, gledam te kruzere pa čak i teretne brodove i ne mogu da se ne pitam odakl

dolaze i kamo idu. Toliko su dramatični. – Jesu. Pogledaj, Yorktown .Prilazili smo Patriots Pointu, ušću rijeke Cooper u more, gdje je smješten pomors

muzej i trajno usidren rashodovani ratni brod USS Yorktown, pretvoren u muzej i otvoren zagrađane.

– Kad već spominjemo dramu, zamisli da moraš otići odavde ravno u bitku na jednood tih brodova? Sveti Bože. Jadni dečki mora da su bili mrtvi od straha.

– Ne, to ne mogu zamisliti. Jesi bila nekad na krstarenju?– Jonathane, ja sam žena koja je najmanje putovala od svih koje poznaješ. Ja čak

znam bolujem li od morske bolesti, no mislim da bih mogla na krstarenje da je brod neštomanji i da se ne ljulja.

– Onda treba to istražiti. I to ću i napraviti, da znaš. Želio bih vidjeti Hrvatsku dalmatinsku obalu. Veoma popularna destinacija.

Nisam mu to rekla, no nisam sigurna da znam gdje su uopće Hrvatska i dalmatinskobala? Žive li tamo samo psi?



203

ustao od stola, uzeo kovertu s police u kuhinji i dodao mi je. – Evo. Najbolji poklon ženi kojodnedavno ima sve.

Otvorila sam kovertu, a unutra je bila fotografija havanskog bišona okruženoštenićima.

– Što je ovo?

– Ovo je sestra moje Miss Jo koja se nedavno okotila. Rezervirao sam ti predivnogštenića. Muškog. Zove se DuBose. Ne možemo ga dobiti sve dok ne prestane sisati. Dakleosam tjedana – a ja ću ga istrenirati za život u kući.

– Štene? Harlane? Jesi li poludio? – Počela sam se smijati. – Ne. Svaki put kad ti i Jonathan odlučite da vam se baš ide na Madagaskar ili ne

drugo takvo mjesto, DuBose može ostati kod svog ujaka Harlana! Možemo skupa kkrojača. Kad naraste, dobit će od mene bijelo odijelo šivano po mjeri.

– Harlane, toliko si zabavan! – Zagrlila sam ga i poljubila u oba obraza. – Ti si naprostonajbolji brat na svijetu.

– To je točno. A našao sam i agenta koji će za tebe pronaći idealnu kuću. Kad budraspoložena za razgledanje, dakako. Ma možeš ti naprosto ostati kod mene i bit ćemo jednod onih ekscentričnih obitelji koje se pojavljuju u južnjačkim gotičkim romanima. Ja ću zvati Sestro , a ti mene Brate .

– Možda bi ipak bilo bolje da si nabavim svoju kuću. – Osmjehnula sam se.– Vjerojatno.Život s mojim bratom postao je vrelo neopterećene vedrine. Divno je dijeliti svoj prost

s nekim tko te poštuje jednako toliko koliko i ti njega. Ja sam željela vidjeti Harlazadovoljnog i on je činio sve da vidi sreću na mojem licu. Činjenica da je Wes takouporno

radio sve ove godine na tome da me liši tog predivnog Harlanova društva i da sam mu dopustila? Sama pomisao na to izaziva mi fizičku mučninu. Te su godine izgubljene i nikadne mogu vratiti. No, ostatak života provest ću kao najbolja sestra što mogu biti. To jenajsretniji scenarij koji mogu zamisliti.

Sljedećeg četvrtka Harlan i ja ostavili smo uzbuđenu Miss Jo kod Jonathana pre vikenda i zaputili se u mojem novom sportskom autu u Atlantu. Auto je bio napunjen doposljednjeg kvadratnog centi metra i oboje smo samo željeli stići što prije. Harlan je stavio Cs komornom glazbom i glazbom za plažu.

– Harlane, plešeš li još uvijek?

– Da, ali uglavnom kad sam s}m. Nakon martinija. Pa vidjela si me! – Misliš li da bismo mogli plesati na vjenčanju? – Ako mi dopustiš da vodim. Ako se dobro sjećam, uvijek sam volio voditi. – Harlane, otkad sam završila srednju školu, jedino sam vježbala plesno hodanje. – A što je, ako smijem pitati, plesno hodanje? – Wes bi me držao za jednu ruku, a svoju drugu ruku stavio bi na moj struk i onda

bismo se prešetavali po plesnom podiju.



204

– Ne znam je li to tragično ili samo tužno. A sve si te godine mogla plesati watusi limbo. – Zapucketao je prstima u zraku. – Nestalo!

– Da, nema više stare Les. Danette mi je rekla da je angažirala nevjerojatan band. NovaLes namjerava uplesati u starost. Toliko sam uzbuđena!

– Draga moja hula hula djevojko, sretan sam što ću ti pomoći. – Zašutio je na trenutak, a

onda ponovno progovorio. – Ne želim se baviti temom koja nas žulja, no zna li Wes da i jadolazim s tobom?– Da, zna. Nazvala sam ga neki dan jer me nije nazvao da mi javi što je odlučio u vez

mojim prijedlogom o podjeli imovine, što je, usput budi rečeno, zamolio da ostavimo za ov vikend. A ako on misli da ću ja o svojoj financijskoj budućnost raspravljati za vrijem vjenčanja, mora da je izgubio pamet. Rekla sam mu da dolaziš i ti, a on se odjednom ispričza sve one godine u kojima se kao pijan držao svojih predrasuda. Pokušava se promijeniBarem tako tvrdi. Mora da mu je netko očitao lekciju.

– On je toliko glup – konstatirao je Harlan ozbiljnim glasom.

– I bedast – dodala sam. – Jako bedast. No, kao što je rekla Josephine, u budućnosti ćsama veslati svojim čamcem. Šutili smo nekoliko minuta. – Čestitam. No, nikad nismo dovršili razgovor o Josephine Pinckney. Što si na konc

zaključila? – Dakle, pročitala sam dva njezina romana i dio trećeg, koji ću završiti, nadam se, kad

vratimo kući. A pročitala sam i onu biografiju Bellowsove koja mi je pružila uvid u nje život, isprepleten s njezinom književnošću. Rekla bih da puno toga mislim. Kao prvo, biladaleko ispred svojeg vremena.

– Slažem se. Ona je vjerojatno prva originalna emancipirana žena, dakako, ako nubrojimo Juliju Peterkin.– A tko je, molim te, Julia Peterkin?– Pa zaboga, prva žena iz Južne Karoline koja je osvojila Pulitzerovu nagradu.

vjerojatno je bila dvostruko kontroverznija od Jo Pinckney.– Znači, druga žena o kojoj ne znam baš ništa. No, pretpostavljam da ćeš me uputi

jednog dana.– Pa znaš da hoću. No, vratimo se na Jo? – Mislim da joj je nametljiva majka upropastila sve šanse da se jednom uda i ima obite

No, nisam sigurna da je ona uopće priželjkivala djecu. – Ali muškarca je itekako željela imati uza se – rekao je Harlan – čak i kad joj i nije bio

na raspolaganju ili su njegove strasti bile usmjerene u sasvim drugom smjeru.– Točno tako. Imala je muškaraca točno toliko koliko je htjela, iako mi se čini da je

mladosti zapravo više žudjela za karijerom i literarnom slavom. A bila je i neobično bliska s Amy Lowell, njezinom izuzetnom mentoricom. Kasnije, u zreloj dobi, bila je vezana za tog Waringa, koji je bio puno stariji, baš kao i njezin otac. A da ti pravo kažem, tko bi znao što



205

točno između njih događalo. – Ne bih rekao puno.– Baš tako. A onda je Amy Lowell umrla mlada, DuBose Heyward je umro tako mla

potom su joj umrli i mama, Waring i njezina stara dadilja Victoria Rutledge; mislim da sesmrti strahovito bojala. Svaka od tih smrti jako je na nju utjecala. Gotovo kao da nije mogla

vjerovati da su svi oni otišli i ostavili je. Osim smrti majke, koja ju je zapravo oslobodila, više nego što je bila. – A na koncu je završila sama, u bolničkoj sobi u New Yorku. Tamo je i umrla, sama

dobi od šezdeset tri godine. A to je za nju bila najgora noćna mora. – Najgora noćna mora svih nas. – Ali sve to ipak ne objašnjava zašto je završila tako zaboravljena. Pisala je prediv

poeziju i istinski zanimljivu prozu, pomogla u osnivanju Društva pjesnika Južne KarolinPutovala je kao luda, poznavala se i družila sa svim važnim ljudima njezinog vremena, pipak... još uvijek ne znamo tko je ona zapravo. Zašto?

– Ne znam. Možda je poezija prestala biti moderna jer su ljudi počeli masovno gledateleviziju? Možda zato što nikad nije napravljen onaj film po njezinom romanu.– Mislim da je došlo i do velike generalne promjene ukusa publike. Nakon Drugo

svjetskog rata, Hollywood je postao puno ozbiljniji. Svi oni filmovi Freda Astairea i GingerRogers činili su se najednom frivolni u svjetlu toga vremena. Možda.

– Ma nije važno, meni se jako sviđa kako ona piše – rekla sam.Zašutjeli smo, a kad se glazba prebacila na Vivaldija s Four Tops, Harlan se naslonio

prozor i zaspao. Počela sam se sjećati našeg djetinjstva. Dok je on kunjao, zapitala sam sekoliko je neugodnosti i poniženja prošao zbog svoje seksualne orijentacije. Sjetila sam

kakvom je vršnjačkom nasilju bio izložen u školi, a ja sam jako dugo bila isuviše nezrelabih to shvatila. Kad mi je bilo osam godina, neki dječak iz srednje škole, Tommy nešnazvao je Harlana nekim jezivo pogrdnim imenom i ja sam ga lupila nogom u cjevanicu šsam jače mogla. To me dovelo u neprilike sa svima osim s mamom, koja je mislila da je divšto sam to napravila. Nakon toga, nitko ga u školi nije više vrijeđao ispred mene. No, kad saostala trudna s Bertiejem i morala se udati za Wesa, on je počeo diktirati sve aspekte našeživota. Drago mi je što sam se toga sjetila jer je to samo ojačalo moju odluku da ostav Wesa i spasim ono malo što je od mene ostalo. Nikad se više neću naći u takkompromitantnoj poziciji.

Stigli smo do ulaza hotela Loews u Atlanti nakon što smo neko vrijeme milili kroz gupromet. Predala sam portiru ključ da parkira auto. Nabrzinu smo se prijavili na recepciji kakobi nas portir odveo do naše sobe, otključao i upalio sva svjetla. Ušli smo u veliku dnevnu sos barom i kadom. Bila je tu i prekrasna sofa, dvije fotelje, stol sa četiri stolice, veliki plaztelevizor. U spavaćoj sobi bila su dva odvojena velika kreveta i jako lijepa duga i niskakomoda na kojoj je stajao još jedan televizor.

Harlan je zavirio u kupaonicu. – Ovdje imamo i bazen.Zavirila sam – dakako, kada je i meni izgledala kao mali bazen.



206

– Mogu li vam još nešto donijeti? – Portir je unio naše torbe i stavio ih na stalak zaprtljagu. – Trebate leda?

– Ne, u redu je – odgovorio je Harlan i otpratio ga do dnevne sobe. Čula sam kako szatvaraju vrata kad me pozvao. – Les? Dođi ovamo!

Otišla sam do dnevne sobe gdje nas je na stoliću čekalo dva tuceta crvenih ruža

šlajerom. – Kako smo ovo propustili? – Harlan se osmjehnuo.– Bojim se i pitati, ima li kakva poruka?– Usudimo se otvoriti?Otvorila sam je.– Piše Vidimo se večeras na piću? Voli te Wes .– Oh, stvarno si je dao truda, zar ne?– Majčice moja, mislim da moram izaći s njim večeras.

– Ne, ne moraš – rekao je Harlan. – Ne moraš više nikad u životu napraviti ono što neželiš. – Nikad, u cijelom životu, nije mi poslao dva tuceta ruža. – Nikada prije u životu nije morao podijeliti s nekim toliko novca. Žao mi je što mora

biti tako izravan, no...– Znam, znam, u pravu si. Što god on imao meni za reći, može mi reći i preko telefona – Apsolutno. I podsjeti ga da je ovako bolje nego preko odvjetnika. On to dobro zna.

Ovo je toliko proziran tr ik da te vrati u svoje debele ljepljive ruke, siguran sam da će pristana baš sve što ti zatražiš. Pazi se. Odmah ga nazovi i budno prati što se događa.

Stomak mi se zgrčio i bilo mi je pomalo slabo. – Što da mu kažem? – Curo, gdje ti je kičma? Samo mu reci da si u gužvi i pitaj o čemu želi razgovarati,

već imaš planove za večeras i to je to.Onda, Wes, što ima ?– Volim ja tebe Harlane, ali nemoj me tjerati da radim ono što ne želim. No, ti si

pravu. Kvragu. Možda je bolje da se naprosto nađemo i da to riješim. – Tako treba! Ja ću biti u drugoj sobi. Zovi me ako me budeš trebala. – U redu, hvala. – Posegnula sam za torbicom, izvadila mobitel, pomislila da ne želim

više čuti ni od koga što bih ja to trebala, no Harlan je u pravu. Nazvala sam ga i Wes eodmah javio.

– Leslie, ti si?– Da, Wes, ja sam.– Jesi dobila cvijeće? – Jesam. Hvala. Znaš da nisi trebao. – Ma molim te, samo sam ti želio izraziti dobrodošlicu kući. Gdje ćemo se naći? Hoć

doći u klub oko šest sati? Možemo sjesti za stol u uglu i pričati. Nisam mu rekla: Ovo nije više moj dom ili Posljednje što želim je da me ponovno gurneš u



207

neki ugao .Umjesto toga sam mu rekla: – Wes, kao prvo, već imam neke dogovore. A već sam

rekla neki dan, nemamo mi o čemu pričati. Wes, rekla sam ti sve što imam reći. Harlan je proturio ruku kroz vrata s podignutim palcem. A onda je i ušao unutra

prošaptao – Je li sve u redu? – Pokazala sam mu ustima da bude tiho i izađe.

– Ali ja nisam rekao tebi – odgovorio je Wes.– Sve mi možeš reći, sad i ovdje, Wesle y.– Pa znaš, ja bih... ma ništa više nije isto otkako si otišla. – Da, sad je tako i to je to, žao mi je. – Ali razlika je u tome da mi ti stvarno nedostaješ, Les. Doista. Zaprepastilo me... koli

si rupu ostavila u mojem životu kad si otišla. To mi se ne sviđa. Nesretan sam. – Hm? Ne znam što da ti drugo kažem osim da zbog svojih starih prijatelja na ov

vjenčanje moramo otići i ponašati se kao civilizirane, odrasle osobe – zbog njih , zbog ljudikoje volimo. Ovaj vikend nismo mi u središtu. U središtu su Harold, Danette i Molly. Mrzimzvučati hladno, ali mislim da ćeš morati ili napisati ček na moje ime ili angažirati odvjetnikŽao mi je, Wes.

– Razumijem, znači nema načina da ti, hm, promijeniš svoj stav? Hoću reći... Les, pokmalo osjećaja.

– U tome i jest problem, Wes. Ja ih više nemam, ti si ih zgazio. – I nema toga što bi to moglo popraviti? – Ne, koliko ja znam, Wes, žao mi je, ali meni je dosta. Ništa nije odgovorio.

– Wes? Wes?S druge strane tišina. Wes je prekinuo vezu. – Prokleti gad.– Čuo sam svaku tvoju riječ – povikao je Harlan i utrčao u sobu. – Zvučala si veoma

pristojno, s obzirom na stres cijele te situacije. A što jeon rekao?– Nije stvar u tome što je rekao, nego u onome što je ostalo neizgovoreno. Nije mi

ispričao, uopće, a isto tako nije mi rekao da me voli. Niti jednom. – Bila sam zgrožena,osjećala sam se zloupotrebljeno.

– Ma, on je glupan – rekao mi je Harlan.– Nije to nikakvo otkriće, Harlane. No, zašto mi baš sada to kažeš? – Zato što si ti žena koja je posvetila čitav svoj život njemu i djeci i to je jedino što je

trebao reći da te dobije natrag. To što on to ne razumije čini ga potpunom budaletinom. Mrzila sam si to priznati. Harlan je u pravu. Vjerojatno bih otišla s njim kući da mi

Wes rekao usred bijela dana da mu je žao i da me voli. Nisam li dostojna prezira? – Ti ne razumiješ, Harlane, Wes je uvijek u pravu, on bašnikada ne griješi. – E, pa ovog puta je pogriješio.



208

– Aha. – Počela sam plakati. – Dušo moja, tako mi je žao! Kako sam te povrijedio? – Ma to j e naprosto tužno, Harlane. Nisi ti kriv. Ti si mi rekao ono što je vjerojatn

točno. A jako će ga puno koštati to što me ne voli. – Neće nikaddovoljno platiti, ako mene pitaš. Nasmijala sam se. Nasmijala sam se i pomislila koliko sam sretna što imam Harlana i j

jednu priliku za sreću. – Idem se istuširati, a onda izlazimo i ovaj grad će nas zapamtiti. – To mi zvuči kao odlična ideja. Dok sam se tuširala i ispirala ostatke razgovora s Wesom, pitala sam se koliko ima t

oženjenih parova koji se mrze, ali si ne mogu priuštiti razvod. Naprosto ne mogu plaćati dva kućanstva. Kladim se da ih nema malo. A bih li se doista vratila Wesu da mi je rekao mu je žao i da me obožava? Zaključila sam da to više i nije važno. Da se vratim, bilo kada,oni problem i koji su moj život s njim činili neizdrživim, samo bi me dočekali. Wes bi i dabio škrtica, među nama uopće ne bi bilo romantike i nikad mi ne bi pogledao u lice i bisretan time što vidi. Nikad on ne bi cijenio moj intelekt, smisao za humor, moju spretnost isnalažljivost. Ne, donijela sam ispravnu odluku. Posve sam u to sigurna.

Harlan me na koktelu pitao: – Osjećaš li se bolje? – Harlane, nisam se popodne uznemirila zato što mi je žao što sam ostavila Wesa ili je

sam još uvijek zaljubljena u njega ili bilo što slično. Uznemirila sam se jer mi je postalo boi neugodno jasno s koliko malo istinskih osjećaja sam bila spremna živjeti sve te godinRazgovarala sam s njim i nemalo se iznenadila kad sam shvatila da on i dalje misli da ćemeni jedna njegova mrvica biti dovoljna da njemu promijenim život.

– On će žaliti što te izgubio cijeli svoj život. – Ali nikad neće znati zašto je do toga došlo, Harlane. To je ono što meni kod njeg

smeta. A kod mene mi smetaju te mrvice.– Draga moja sestrice, ti bi bila najbolji psihoterapeut na svijetu.– Hvala, ali radije planiram putovanje po Italiji.– Znaš što, Leslie, ja se tebi divim. – A zašto? – Jer si pametna, lijepa, a odnedavno, valjda od trenutka kad si napravila tu nevjerojatno

veliku odluku da posve pr omijeniš svoj život, pa kako da ti to kažem, ponovno si postala mojmala sestra. A meni je moja sestra strahovito nedostajala. Ona koja ima muda.– Hahahaha. Pripremi se svijete, ona se vratila!– To su za mene dobre vijesti! A sad mi reci što me sutra čeka. – Danette kod sebe organizira probu vjenčanja za Shawnovu obitelj. Pretpostavljam d

će i Harold doći, svakako bez Cornelije, a mislim da mi je Danette rekla da će doći i njeNader. To bi trebalo biti veoma zanimljivo. No, gosti uglavnom nisu odavde, kao nas dvoje.Bit će s nama Charlotte s malom Holly, a pretpostavljam da će doći i Bertie. Samo se nad



209

da će se Bertie okupati. – Hmmm. Nikad prije nisam o tome razmišljao, ali sad mi je palo na pamet da ne znam

kako se peru i šamponiraju ti dredovi.– Pojma nemam. No, mora da se malo sredio jer je ovaj tjedan imao razgovor za posao.– Pa, nadajmo se da je to dobro prošlo. Večerali smo u hotelu. Nije mi se dalo vaditi auto i ponovno upasti u prometnu gužvu,

Harlanu je bilo svejedno gdje ćemo večerati. Pa smo odabrali nekoliko predjela s hotelskogmenija i bocu vina.

– A pravila odijevanja za sutra navečer? – Baš sam razgovarala s Danette kako bih joj javila da smo stigli. Jako je uzbuđena. K

da muškarci moraju imati sako, a žene biti elegantne. – A na vjenčanju? – Večernje odijelo, toalete. Ponio si smoking? – Naravno. Nadam se da ti nećeš ponovno obući onu svoju crnu haljinu. – Zašto ne? Stajala me pravo bogatstvo! – Mooolim, pa što onda!? Pa ti si bogata, sjeti se. Sutra ujutro odmah idemo u Neiman

kupit ćeš si nešto što će Wesu zavrtjeti mozak. – Ma daj, koga briga što on misli! – Ma već dvije tisuće godina ne marim za Wesovo mišljenje, ali onaj dio tebe koji želi

on primijeti kako si se promijenila, želi novu haljinu. I to je sve. – Znaš što? Ti si u pravu! – Nasmijala sam se jer sam znala da se potpuno slažemo. U pola jedanaest sljedećeg jutra već sam stajala ispred ogledala u garderobi otmjen

robne kuće Neiman Marcus i isprobavala svaku i najmanje prikladnu haljinu u trgovini. Dpodne va smo napravili uži izbor od tri haljine. Jedna je bila bež-ružičaste boje puti, smetalnim porubima i u njoj sam izgledala kao da sam gola ili se barem meni tako činilDruga je bila od svijetle, plavozelene svile sa srebrnim ukrasima na ovratniku; u njoj samizgledala kao sirena. A bila je tu i crvena krep haljina sa srcolikim dekolteom, za koji sammislila da ipak otkriva previše te malim rukavima koji prekrivaju samo ramena. U njoj samosjećala kao filmska zvijezda. Bila je veoma stegnuta u struku, sa širokom zvonolikomsuknjom koja me podsjećala na filmove Doris Day iz šezdesetih.

– Les, meni se jako sviđa ova u boji kože. Doista plijeni . A to što plijeni, to je dobro!

– Mislim da je nemoralna – odgovorila sam.– Dobro, što onda misliš o plavoj? Podsjeća me na boju mora oko Bermuda. Divno

pristaje uz kosu.– U njoj se osjećam staro, kao prabaka. – A u crvenoj se ne osjećaš kao vamp? – Da, upravo tako, no mislim da je to dobro. – Pogledala sam cijenu i skoro se zagušila.

Trebaju mi onda i odgova rajuće cipele.



210

– Crni antilop? Koji broj – pitala je prodavačica. – Trideset osam.Dok smo čekali cipele, Harlan je počeo pjevušiti ‘Hard Hearted Hannah (Vamp

Savannah)’. – Ponovno isprobaj crvenu, želim je vidjeti sa cipelama.

– Okej, bježi! Harlan je izašao iz garderobe i ponovno sam je odjenula. Hoće li jako upadati u oči? K

sam zadnji put nosila crveno? Kad sam bila djevojka? Krajnji je čas. Vrijeme je za crvePitala sam se hoću li sutra stići do frizera da mi podigne kosu u francusku pundžu nakonbruncha. Možda si je sama napravim.

Prodavačica se vratila s nekoliko pari cipela i odabrala sam najjednostavnije jer mi čini da jednostavne crne salonke od antilopa uvijek dobro dođu. Donijela je i veliki okrubroš za rame koji je izgledao kao da je od rubina i dijamanata. I njega smo zakačili.

– Onda, što misliš? Meni se čini da izgleda kao da je nakit pravi. Harlan je sjedio na stolcu ispred garderobe. Udahnuo je, a s izdisajem je ispustio snaža

i dug zvižduk. Potom sam zavrtila kosu i podigla je.– Nova žena. Savršeno! Wes će dobiti napad. – Nadajmo se.Danette je napravila prelijepi domjenak, vrijeme je bilo prekrasno, iako je prognoza bila

loša. Spremala se oluja pa se temperatura ponešto spustila, što je dobro, jer je bilo nesnosn vruće. Harlan i ja smo malo zakasnili zbog prometa i morali smo se parkirati nešto dalje kuće. Svirao je bend koji smo čuli puno prije nego što smo stigli do kuće. Zrak je bio opood cvijeća i pečenja, a ljudi su se smijali. Jako. Danette je samu sebe nadmašila. Njezinostražnje dvorište i terasa bili su krcati mladim ljudima koji su se glasno smijali i pričali te jhranu serviranu u malim posudama u izdubljenim stabljikama bambusa.

– Ove će komade bambusa skupljati iz grmlja sljedeće dvije godine. – Meni s e čini da je doista uspjela zabava. Čekaj! Je li ono Danette, s kratkom kosom? – Aha.– Fenomenalno izgleda! Idem je pozdraviti. Da ti donesem neko piće? – Ne, još ne. – Malo sam proučila tko je sve tu. Charlotte sam prvu zamijetila. Bila je s doktorom Chenom. Činilo se da su više nego

bliski i odmah sam se zapitala je li već spavala s njim. A onda sam samoj sebi rekla da je oodrasla žena i da se mene to ne tiče. A Wes je stajao pokraj bara s Haroldom i Paolom. Pili neko piće boje jantara, pretpostavljam alkoholno. Bili su više nego ozbiljni. Pa neka, pomissam, imaju puno toga za čim trebaju zajednički žaliti.

A kod odojka koji se vrtio na ražnju i velikog stola s najrazličitijim otočnim jelima sta je moj Bertie, sa Suzanne i Alicijom koje s u se smijale i pričale. On ih je očito šarmiraoDržale su svoje tanjure i jele kao ptičice. Zavezao je dredove u stražnji rep kožnom vrpcono osim te sulude kose, zapravo je prilično dobro izgledao u košulji od batista i pamučni



211

hlačama. Zahvalila sam se svim svecima što je bio u cipelama, a ne u sandalama. Mora danekoliko puta dugo namakao u kadi. Čak i moje divlje dijete priznaje neka pravila ponašan A jedan iz pratnje mladoženje pao je i slomio ruku pa ga je moj Bertie zamijenio, zajednosv ojim dredovima. Danette mi je rekla da je Molly oduševljena što će na fotografijama imanekog s takvom frizurom, a ja sam joj odgovorila da je to još jedan od onih jezivih dokazasam prestrašno ostarila.

Molly i Shawn kretali su se teško kroz gužvu i zahvaljivali svima što su došli. Mollblistala, što je olakšanje jer Shawna, recimo, ne mogu ni pogledati a da se ne sjetim CorneliČinilo se da je cijela ta katastrofa s Cornelijom već iza njih, da su uspjeli oprostiti, zaboravkrenuti dalje.

Zaljubljeni mladi ljudi, pomislila sam i duboko uzdahnula.Spazila sam Holly na samom rubu ove gužve, u najdubljem uglu vrta, u predivn

haljinici s mašnom na leđima. Trčala je i igrala se sa crvenokosim dječakom njezinih godiOn će vjerojatno nositi prstenje na jastučiću. Predivno su izgledali, kao razglednicdjetinjstva. Jedva sam čekala da je Harlan upozna.

Lanterne na drveću njihale su se na povjetarcu i čitav prizor je bio čaroban. – Izgledate mi izgubljeno. Mogu li vam donijeti neko piće? – Začula sam dubok muški

glas.– Oh – rekla sam jer me prenuo u mojem predanom promatranju svega što se događa. – Joj, oprostite, jesam li vas prepao?Nikad ga prije nisam vidjela. Mlađi je od svih nas, a stariji od naše djece. Veoma zgod

s maslinastim tenom i najljepšim osmijehom. A reći ću i da je čitav vrt napunitestosteronom koji izbija iz svake pore njegovog tijela. Odmah sam znala tko bi to mogao

biti. – Nader?– Da, ja sam Nader Tavakoli, Danettin prijatelj. Kako znate?– Leslie Carter. Tako mi je drago da smo se upoznali. Znala sam da ste to vi jer mi je

Danette ispričala sve o vama. – Nadam se samo dobro?– Samo dobro – odgovorila sam i nasmijala se kao glupača. – Još ste ljepši nego što mi je

rekla! – Što je meni, što ja to govorim? Zvuči kao flert. – Što ne znači da nije rekla ... da ste veoma zgodni.

I on se nasmijao. Svidio mi se iste sekunde.– Dođite, idemo na piće. – Primio me za lakat i poveo.Hodali smo prema baru. Danette me zgrabila za ruku i upoznala me sa Shawnovim

roditeljima, njegovom sestrom i tetkama usidjelicama iz Tennesseja.– Zašto ja naprosto ne bih nešto donio – pitao je Nader.– Može mineralna gazirana. Hvala. Shawnove tete su preslatke. Kao tipične južnjakinje ispričale su mi baš sve o Shawnu k



212

je bio dijete. A ja sam ubacil a nekoliko priča o Molly i kako su moja djeca odrastala s njomnjezinim djeverušama. Izbjegla sam vino i pijuckala mineralnu, kao ustupak haljini koju sa jedva zakopčala, a samo sam tu i tamo neki komadić proteina stavila u usta. Nekamo su maknule da se pozdrave i ostavile me samu. Meta za Wesa.

Nisam ga mogla izbjeći pa je bolje da ga pozdravim.

– Bok.– Lijepa zabava.– Da, Danette je to odlično obavila. – Čini se da si je našla i dečka, iako mi se čini da je za nju ipak premlad. – Mislim da joj sav ršeno odgovara. – Pogledala sam ga prodorno.Pomislila sam da je doista nepristojno da o tome govori dok je u njezinom domu i dok

se kod nje gosti.– Haroldu nije drago što je i on ovdje. – A koga je briga što je njemu drago! – Nasmijala sam se.– Ah, shva ćam. Hoćeš reći ako može on, može i ona? – Ja to nisam rekla. Rekla sam samo da je Nader krasan gospodin i da bi se Harold

trebao razvedriti. Trebao bi biti zadovoljan što si je ona našla nekoga tko je čini sretnom. Zbi radije imao bivšu ženu koja ga želi mučiti do kraja života? Sam Bog zna da ima zašto!

Wes me pogledao, očito iznenađen koliko sam direktna. – Stvarno?– Da, stvarno. Što je s tobom, Wes? Imaš li ti neki poremećaj pamćenja ili se vi mom

okupite pa ponovno pišete povijest? – To sam ga pit ala i odšetala.

Možda to nije najljubaznije od mene, ali nije valjda očekivao da ću ja podržati Harolda Večer se nastavila s pićem, ićem, beskrajnim fotografiranjem, sve dok mladi nisu poč

otpadati jer još moraju u klub. Holly, oduševljena svojim novim ujakom Harlanom, popelamu se u krilo i tamo zaspala. Sad smo već činili malu grupu: Danette i Nader koji su pokušavali posvetiti svim gostima, Harlan i ja koji smo naprosto sjedili i slušali, Paolo, WeHarold koji su se držali skupa, Charlotte i doktor Harry Chen iz Šangaja koji nam je pričpredivne priče o svojoj obitelji i njihovim kineskim vjenčanjima.

– Bake moraju jedna drugu nadmašiti, a tete se bore jedna s drugom oko... hraneglazbe, tko će aranžirati cvijeće. Sve obitelji pomalo polude – rekao je ozbiljna lica.

– Harry, nemaš pojma koliko to važi i ovdje–rekla mu je Danette.– Morat ću ti ja jednom sve ispričati – dodala je Charlotte.– Divna večer, Danette, hvala puno – rekla sam svojoj prijateljici.Kimnula je glavom; potvrdila i zahvalila istovremeno.– Toliko sam umorna, ali i uzbuđena, sretna. Kvragu, nema ništa ljepše nego kad smo s

ovako zajedno.– Da, baš tako! I ja sam presretna – odgovorila sam. – Idemo Harlane, sutra nas čeka



213

veliki dan!– U pravu si. Idem ja po auto da ti ne moraš hodati po mraku? – Baš lijepo od tebe! Hvala. Ključ ti je tamo u mojoj torbici. Charlotte me poljubila u obraz. – Vidimo se sutra, mama. Moram ovu svoju malu

cvjećaricu staviti u krevet. Charlotte mi se učinila drugačija, kao da je to što ima Holly i što joj posvećuje puno

pažnje čini zanimljivijom doktoru Chenu. Nadam se da sam u pravu. – Vidimo se, dušo. Vozite pažljivo do kuće, može? Harry Chen se nasmijao i rekao: – Nemojte se brinuti! Ako joj se bilo što dogodi, barem

je s liječnikom! Nasmiješila sam se.– Imam ih! – Harlan je bacio ključeve u zrak, uhvatio ih i krenuo sa Charlotte

Harryjem.– On je predivan – rekla mi je Danette.– Da, najbolji brat. Sad mi reci, ako ti bilo kako mogu sutra pomoći, samo zovi. – Ma, molim te. Pa ti organiziraš brunch i to je dovoljno. Ma zapravo je ovo malo

vjenčanje i nadam se da će se sve završiti bez nekih nevolja. – Sigurna sam da će sve biti baš savršeno. Bila sam doista poprilično sigurna da će sve biti savršeno. Osim toga, Molly je njez

jedina kći. Brunch je prošao divno. Ljudi su dolazili i odlazili zbog frizera i sličnih stvari koje su

malo preklapale s našim rasporedom, no to sam i očekivala. Bio je to više švedski stol ne

brunch na kojem svi sjede na svojim mjestima i ne miču se. Osim toga, atmosfera je bilaopuštena. Poslije nekoliko satimimoza , bloody mary , omleta i salata, gosti su počeli odlazitino prije toga bi mi prišli i zahvalili što smo tako nesebično svima priuštili druženje; svi jedčekaju da vide što će im sve donijeti ostatak dana. Obred vjenčanja očekuje se u šest.

Harlan je pogledao na sat. Bilo je skoro tri.– No, ovo je bilo jednostavno.– Da, samo sam račun platila Wesovom kreditnom karticom. Otelit će se kad mu stign

izvod na kraju mjeseca.– Ma kakvi. Sad je ustrašen kaonikada.

– Stvarno? Kako znaš? – Jer sam to sinoć vidio na njegovom licu. Promatrao je Paola i Harolda i bilo je očito

ne želi završiti kao oni. – Naš brak nije nimalo poput njihovih. Tessa je umrla, a Harold je varao svoju ženu. – Ma nije stvar u tome. Wes ne želi umrijeti sam. – A tko želi?



214

Dvadeset peto poglavlje WES: VJENČANJE

vatko ima pravo na svoju verziju događaja. Prošle noći na zabavi kod Danepomislio sam da mi je žao Harolda, a tako nešto nikad prije ne bih rekao ni za tisućgodina. Stajao je kao budala dok su ga gledali svi koji znaju čitavu priču s CornelijoKad si ga pogledao, izgledao je kao tipični usamljenik – zgrbljen, zgrčena lica. Možda

ja to ne bih priznao Les, no ona je u pravu. On se nema što petljati u Danettein život i njezinubudućnost. Trebao je nabaciti vedar osmijeh, lupiti Nadera prijateljski po leđima i zahvaliti pristojno. A što je on napravio? Stajao je i durio se. Izgledao je kao neki tinejdžer. A ima i jZnam, jer mi je sam rekao, i dalje se potajno viđa s Cornelijom.

A onda Paolo – i on je ispao budala. Suzanne i Alicia, lijepe da ne mogu biti ljepše, nešsu očijukale s onim mojim sinom, koji možda i nije tako lud ako uspijeva zadržati njihopažnju. A Paolo? On je još uvijek bijesan na svoje kćerke,a isto tako znam – jer sam ga vidiona ručku u Ritzu – da si je već našao novog komada, ovaj put još mlađu. A istovremenplanira kao operaciju CIA- e kako se osvetiti kćerkama.

Gospodo, gospodo , rekao sam im, nije vrijeme za svađe . Les je i u tome u pravu, ovo je vjenčanje Molly i Shawna i svi bismo se trebali potruditi da nakon njega svima ostanu samsretne uspomene. Harold bi morao biti zahvalan jer je Danette sve divno organizirala, a Paolobi morao shvatiti da će njegove kćeri prezirati sve njegove cure koje im se ne čine primjeren

Danas na brunchu promatrao sam sve okupljene i nabrzinu izračunao da će račun vjerojatno iznositi između osam i deset tisuća dolara, ako pretpostavimo da je po svakogostu potrošeno sedamdeset pet dolara, kao što sam razabrao pregledavši jelovnik. I ondaNajednom, bilo mi je svejedno. Les je i u tome u pravu. Nas dvoje smo najstariji prijateljiHarolda i Danette i doista je lijepo što smo za njih organizirali taj mali domjenak. Pa zaš

čovjek ima novce, ako ne za takve prilike? Ja ih ne mogu ponijeti sa sobom, no ako danas svene prođe kako treba, mogla bi ih Les ponijeti. A i da ih ne uzme, zar bih sve to ostavio djeNema to smisla. Bolje je malo uživati.

Gotovo sam propustio vjenčanje zbog gustog prometa, a nisam ni mogao pronaći gumbza manžete. No, uspio sam stići na vrijeme. Svi su već bili u zasebnoj prostoriji, pili koktelbrbljali. Mislio sam se provući do te sale poprijeko, kroz bar, gdje sam ugledao, posve šokirCorneliju i Lisette za šankom, s nekim ružičastim koktelima u čašama za martini. To s valjda cosmopolitani. Sjedile su u provokativnim kratkim haljinama i visokim štiklama, no



215

za njih nije ništa novo. To može značiti samo jedno – nevolje. Cornelia je uhvatila moj pogledpa sam je morao pozdraviti.

– Drage dame, dobra večer! Kakvo iznenađenje da vas tu srećem večeras! – Bok, Wes – rekla mi je Cornelia i pružila mi svoj obraz da je cmoknem. Što sam

učinio.

– Mi smo još uvijek članovi kluba koji se samo trebaju potpisati na račun i naš se potpspriznaje – rekla je Lisette. Poljubio sam i nju u obraz.

– Zašto ne? – Baš mene briga tko potpisuje Haroldove i Paolove račune, no Les jepravu, Lisette je doista tupava, tko bi to rekao. – Ali znate valjda da za nekoliko minutapočinje Mollyno vjenčan je u velikoj balskoj dvorani?

– Naravno – rekla je Cornelia. – Samo smo htjele zaviriti i zaželjeti joj sve najbolje, akse ukaže neki trenutak u kojem to neće izazvati govorkanja.

– Posljednje što želimo su problemi – rekla je Lisette. – Je li tako, Cornelia?– Naravno – odgovorila je Cornelia. – Naprosto obožavam vjenčanja. To je sve. – Ma, nisam ja želioimplicirati ! – Vraga nisam. Učinilo mi se da sam primijetio da im s

malo petlja jezik. Me neee, rekao sam sam sebi, one su fine cure. Neće one napraviti nekuludost, ma zašto bi?

– Slušajte me, reći ću ja Molly i Shawnu da ste tu i siguran sam da će izaći da vpozdrave. U svakom slučaju, moram odjuriti jer će me Charlotte ubiti ako propustim Holkoja sa cvijećem hoda za mladom. Znači vidimo se uskoro?

– Svakako – rekla je Cornelia i mahnula prstima pa-pa.Oh, samo to ne, pomislio sam. Nisam ja vidovit, no i ja znam kad se nešto loše sprem

Kako da ih spriječim da upadnu nepozvane na vjenčanje? Sigurno su zbog toga ovdje! A zabi inače tu sjedile? Ne prodaju Avon . Ne, one su tu da naprave neku frku i sad se snaže votkom. Je li svijet doista na to spao? Divno, baš divno. Nema više dostojanstva.

Harold, Danette, Molly i Shawn bili su odvojeni s ostatkom najužih svatova, dakleBertiejem, Charlotte ( koja nadgleda Holly), Suzanne i Alicijom. To je posljednje što u ovotrenutku trebaju od mene čuti. Požurio sam se do sale za koktele, gdje su ljudi već polakkretali prema vratima i sali za vjenčanje. Paola nisam vidio.

Požurio sam do kapelice i očima potražio Les i Harlana. Odmah sam ih zapazio. Pojursam niz prolaz između sjedišta, došao do njihovog reda i sjeo pokraj Les.

– Zar nije sala divno ukrašena – pitala me Les.– Nemam pojma. Ukrašena je kao za vjenčanja. Odakle ti ta haljina? – Pa kupila sam si je.– Ah. Dobro ti stoji.– Hvala.Dobro sam je pogledao. – A taj broš? Nadam se da nije pravi? – Nije.



216

– Pa dobro izgleda. Nego, Les, mislim da se spremaju nevolje.– Kako to misliš? – Što se događa – pitao je i Harlan.Sad i on mora baš sve znati ? No, rekao sam sam sebi da moram biti ljubazan prema

Harlanu pa bolje...

– Mogu li ja nekako pomoći – nastavio je Harlan.– Cornelia i Lisette se opijaju i osnažuju u baru. – Šapnuo sam da to ne čuje nitko osim

Les i Harlana. – Ne bismo im trebali dopustiti da unište vjenčanje. Ljudi su se već slijevali u dvoranu kao otopljena lava, brzo, sve dok gotovo sva mje

nisu bila puna. – Bože, što sad? – Leslie je bila očito uznemirena. – Jesi li obavijestio osiguranje – pitao je Harlan.– Ne. To je odlična ideja. Idem odmah.– Čekaj. Prekasno.

Dok sam ustajao da krenem, počela je glazba i Shawn, sa svojim kumom i svećeniko već se pojavio pored improviziranog oltara, okruženog tisućama bijelih cvjetova. (Dobro taj račun nisam morao ja podmiriti!) A glazba je one vrste koju osvetnički mrzim – samosladunjave violine i flauta. A onda je došla Shawnova mama s pratnjom, iza njih je iShawnov otac. Sljedeća je hodala Danette, oslonjena baš na mojeg Bertieja od svih ljudi ovsvijeta, a iza njih je išao Nader. Baš sam se u tom trenutku sjetio da je Bertie dobio oponudu od CNN- a. No, što se tiče tih bijesnih žena koje se spremaju napraviti neštneugodno, već je bilo prekasno. Ne mogu zaustaviti obred. Duboko sam udahnuo.

– Idemo odmah nakon obreda, idem i ja s tobom, ne brini – rekao mi je Harlan.Pomislio sam u sebi, briga njega za ovu stvar. Samo želi da ispadne fin. Doduše, kao i

Nije Harlan baš tako loš. – Que sera sera – prošaptala je Les. – A sad se smiri da te ne strefi infarkt. Vidio sam krajičkom oka kako se Les nasmijala i ponadao sam se da je to možda zato

je ponosna na mene. Dobro je da me vidjela kako pokušavam napraviti nešto herojskDobro, herojsko je možda prejaka riječ, prije nešto za opće dobro. Čim ceremonija zavrtražim osiguranje da ih obavijestim. Sve će biti u redu. Već sam se osjećao bolje.

– Dobro izgledaš u crvenom. – Hvala. Je li to pokušaj flerta?

– Možda. Digli smo se na noge kad se glazba pojačala i prema oltaru krenule djeveruše, a iza njmoja Holly Dolly koja je sa sm iješkom vadila iz košarice latice ruža i bacala ih okolo. Kad prošla pokraj nas, Les su se suze slijevale niz obraze. Toliko voli Holly. Baš kao i ja. A nmala Holly je prava ljepotica. Uzeo sam je za ruku i malo stegnuo. Nije se otrgnula, što sashvatio kao dobar znak.

Napokon, došao je i taj trenutak, Harold je hodao s Molly ispod ruke. Mladenkin otac izgledao fantastično. A Molly kao anđeo.



217

– Znam je otkad se rodila, a sad je odrasla – rekla je Les i ponovno počela tiho plakati. Dodao sam joj m aramicu. Papirnatu. Otkad je otišla, samo takve koristim. Nagnuo sam se prema Les i Harlanu i rekao što sam mogao tiše: – Odlično izgleda s

obzirom da je nedavno bio na operaciji.– Pa zašto, zaboga! – Harlan se nagnuo prema zapanjenoj Les da i on bolje ču je.

– Ugradio si je pumpu u svoj, ma znate, hm... pimpek.– Zaboga! – Les je to viknula normalnim glasom i nekoliko redova oko nas se okrenulo.

Nastavila je ponovno šaptom. – Zašto? – Objasnit ću ti kasnije – rekao sam. Posve sam zaboravio koliko je Les ne upućena u

takve stvari.– Da sam znao, poslao bih mu cvijeće – rekao je Harlan mirno.Čak sam se i ja na to morao tiho naceriti.



218

Dvadeset šesto poglav LES: GOLA ISTINA

ilo mi je toliko neugodno kad mi je Wes rekao što si je Harold napravio da samislila da ću se onesvijestiti i udariti glavom o pod. Što je tim muškarcima? O tombi se dalo pričati do kraja života. Umjesto toga, koncentrirala sam se na Molly i ka je predivna mlada, u toj kompoziciji od tila i čipke u kojoj je lebdjela do oltara i na

moju Holly, moje najveće blago, koja je pažljivo bacala latice lijevo i desno. Sve je naprosto čarobno; djeveruše su bile u sivoj svili s biserima i ružičastim cvijećem u kosinosile su male bijelo- ružičaste bukete.

Mladoženjina pratnja, odreda prekrasni momci u smokinzima; samo sam se pitala koji jeod njih sljedeći. A cvijeće koje se slijevalo u slapovima sa svih strana, a svi i sve obasnježnim toplim sjajem tisuća svijeća. Sve je bilo veoma tradicionalno, i klasičnospektakularno.

Dok su Molly i Shawn izricali svoje sudbonosno Da , njoj je glas zadrhtao, a njegov je bioodlučan i čvrst, kao da ne može dočekati da svima obznani da ju je odlučio oženiti zauvijeCeremonija je bila veoma dirljiva.

Čim su Molly i Shawn proglašeni mužem i ženom, Wes i Harlan su se izvukli iz našreda i otišli potražiti osiguranje, čak prije nego što su se tek vjenčani mladenci zaputili nprolaz između sjedišta. Izdahnula sam s olakšanjem. Pa gdje je ponos toj Corneliji i LisetPa kako su se uopće usudile pojaviti, na ovaj dan? Wes je u pravu. Sigurno nešto losmišljaju. Nisam mogla prestati, razmišljala sam o bijednim planovima koji se roje u njihovmozgovima veličine graška.

Polako sam se skupa s gomilom pomicala prema plesnoj dvorani i razmišl jala kakogodinama nisam bila na ljepšem vjenčanju. Iznenada, osjetila sam majčinsko stezanje src

Jedino što želim za svojeg Bertieja i Charlotte je da i oni pronađu nekoga koga će voljeti. Nstvar u tome da se moraju vjenčati, iako bih jako voljela da moja Holly ima očinsku figuNo, ne želim da mi djeca budu usamljena. Usamljenost vodi u očaj, a potom i u depresijunaprosto ne mogu podnijeti misao da bi oni mogli biti toliko nesretni i ostati bez životnipartnera. No, sviđa mi se kako se Harry Chen i Charlotte odnose jedno prema drugom.Možda se nešto i rodi iz toga. Bilo mi je pomalo čudno što obje Paolove kćerke otvorezavode Bertieja. Čovjek nikad ne zna. Ja svog Bertieja luđački volim, no ta njegova kosa? stara izreka o toliko ćudi i toliko ljudi nikad mi se nije činila točnijom. Zapravo je ironič



219

što sam i sama netom otkrila da onaj tko živi sam nije nužno i usamljen, a onda poželisnažno da su moja djeca u stalnim vezama. Majčinstvo doista suši mozak.

Čim smo stigli do plesne dvorane, potražili smo male oznake na kojima je pisalo tkgdje sjedi, no ja sam naše ostavila gdje jesu da me Harlan i Wes što lakše pronađu. Naša mjesta za stolom pet, točno vis-{- vis velikog dugačkog stola s mladom, mladoženjom

njihovim roditeljima, kumo vima, djeverušama i pratnjom mladoženje. Band je već svirao – Danette je u pravu, odlični su dečki. Ma nije to band, to je čitaorkestar. Imaju čak i puhačku sekciju. Upravo sviraju ‘The Way You Look Tonighf’. Ne znzašto, oči mi se uvijek napune suzama kad čujem tu pjesmu. No, već sam se za vrijemobreda rasplakala i nisam željela još suza koje će mi posve upropastiti make up. Možda satako osjetljiva jer se upravo moj brak raspada.

Ne mrzim Wesa, čak nisam ni jako ljuta na njega. Bijesna, ali ne ljuta. A da budem posveotvorena, Wes i ja nismo bili pravi muž i žena već godinama, osim jednom na Valentinovprije nekoliko godina, kad je shvatio da mi nije kupio čak ni čestitku, a ja sam njemu jedostavila u ormariću s lijekovima, drugu u ladici sa čarapama, a treću ispod šalice s kavoMožda je pomislio da je pet minuta valjanja na madracu dovoljna zamjena? Meni bi bidraže da sam dobila ruže, čak i one sa šlajerom iz samoposluživanja. Ma nije to sad v važno. Rekla sam mu da nastavi sa svojim životom kako želi, a ja ću nastaviti sa svoodvojeno – i to i mislim.

Sjela sam za stol i salvete postavila na naslon stolice lijevo i desno od mene, kako bidrugi gosti znali da su ta mjesta zauzeta. Dva mlada para su prišla našem stolu i sjelPristojno su se predstavili kao prijatelji mladoženje; zajedno su studirali medicinu. Četiliječnika za jednim stolom.

– Hahaha, ako netko danas dobije infarkt, valjda će se izvući! – Ja sam, doduše, dermatolog, a moja žena psihijatrica, no svakako ćemo se potruditi –

rekao mi je liječnik s moje lijeve strane. – Mi smo oboje ginekolozi – rekao je drugi liječnik – No, toliko Valjda i mi znamo!Svi smo se nasmijali. Uto sam ugledala Wesa i Harlana kako nam se približavaju. Charlotte i Harry su bili za drugim stolom, s roditeljima dječaka koji je nosio prstenje. – Kako je prošlo? – Pa, kao prvo, osiguranje ne može izbaciti niti jednu od njih dvije jer im Paolo i Haro

nisu ukinuli članstvo i pravo potpisa na računima. No, obećali su da će ih pratiti sa strane.

– Super. A valjda Paolo i Harold nisu to stigli obaviti.– Ma, Harold joj ne želi ukinuti pravo potpisa, a Paolu je svejedno – objasnio mi je Wes.– Već su prilično drvene – rekao mi je Harlan. – A nisam bogme siguran da im se do

kraja svidjela sva ona poezija k oju im je Wes odrecitirao. Bojim se da su se možda čakuvrijedile.

– Pa, što si im rekao, Wes? – Što? Ja? Pa, rekao sam ono što je očito, da mi se čini da su već malo izgubile kom



220

iako je još jako rano i da bi trebale malo usporiti. Samo to. – Nisi baš sve ispričao, Wes – rekao je Harlan.– A onda ti prepričaj kako si ti to vidio – odgovorio je Wes, očito već pomalo iznerviran. Taj njegov poznati ton kojim se uvijek služio kad je bio spreman baciti svoju ručn

bombu i napraviti scenu. Odmah sam ga prepoznala, a Harlan ga je osjetio pa smo oboje na

trenutak zašutjeli i dali Wesu priliku da se smiri. To je samo još jedan od razloga zbog kojmi doista ne nedostaje život s Wesom. Konobari su počeli sipati vino i šampanjac, a što se mene tiče, nisu mogli doći u bolje

trenutku.– Živjeli! Za Molly i Shawna! – Nazdravila sam okrenuvši se prema svima za našim

stolom.– Živjeli! – Svi su to rekli glasno i vedro, jedino je Wes nešto promrmljao što je zvuča

kao neki posve drugi uzvik.– Onda, Wes? Što misliš, što su spremale? Wesa je umirilo što sam preskočila preko Harlanove verzije događaja da umirim njeg

ranjeni ego. Wes je otpio veliki gutljaj bijelog vina i odložio čašu. – Mislim da Cornelia želi nekako osramotiti Molly i Shawna, a to ne može prije nego š

popije sa svojom pomoćnicom dovoljno votke i tako skupi snage – objasnio mi je Wes ipogledao oko sebe . – Jasno sam joj rekao: – Slušaj dušo, znam da si ti s Haroldom izvuklkraći kraj, ali daj Haroldu malo vremena. Nemoj mu pokazivati svoje slabe točke. Uvinastoj djelovati iz pozicije snage. Jesam li joj to rekao, Harlane?

– Jesi, a onda si dodao i nešto tipa, nije da Harold ima još djece pa da se moraš brinutiona ti je odgovorila da to znači da kad bi imao vjenčanje još jednog djeteta, ponovno bi me

izbacio iz kuće. – Da, ne znam zašto joj je to zasmetalo. – Valjda je pravilno shvatila – rekla sam mu.– Zašto? Što sam joj rekao? – Wes, ti si zapravo rekao da ona ne može dolaziti na obiteljska okupljanja. Barem

ona to tako shvatila – rekao mu je Harlan.– Ma daj, pa Cornelia me poznaje dovoljno dobro da ne bi nikad pomislila da sam je

došao vrijeđati. Ona jemeni svo ovo vrijeme dolazila plakati na ramenu. Ona mene poznaje!

– U ovom trenutku ona je nesigurna u sve iz Haroldova kruga, Wes.– Možda – odgovorio je.– Te dvije me malo nerviraju – rekao je Harlan.– Da, slažem se, Harlane, i mene isto. Orkestar je najavio prvi ples; Shawn i Molly zauzeli su svoja mjesta na podiju. Plesali su

predivni valcer. Svi smo se podigli na noge i pljeskali, a onda su se priključili i roditeNekoliko trenutaka kasnije Harold je potapšao Molly po ramenu i počeoplesati s njom, dok



221

je Shawn plesao sa svojom mamom. I onda, u trenutku velikodušnosti, Danette je zamijenNadera kao plesnog partnera s Haroldom, a Nader je zaplesao s Molly. Na koncu se čitaobitelj Nicholls našla na plesnom podiju, sa svim Stovallsima i svim djeverušamaprijateljima mladoženje. A naša mala Holly? Ona je zgrabila ručicu nosača prstenja i vuklapo podu te zastajala svakih nekoliko metara da ga okrene oko njegove osi. Fotografi snimateljbili su u svakom trenutku aktivni, snimali su svaki trenutak cijele predstave za potomstvo. Jedva čekam da vidim fotografije.

Plesni podij se napunio, a konobari su na stolove donosili predjelo. Dva velika škamna žaru na postelji od zelene salate. Nije to naročito maštovito, no tipično za klubove.Uostalom, gotovo svi vole jednostavna, normalna jela.

– Nije loše – rekao mi je Harlan nakon prvog zalogaja.– I vino je prilično dobro – dodao je Wes.– Da, zapravo je baš dobro – rekla sam.– Ovaj klub je najbolji na svijetu, doista znaju napraviti prijem kako treba – rekao je

Wes. – Da, znaju.Ponudili smo kruh iz košarice po stolu i počeli jesti. Pričali smo nevažne stvari s ostali

gostima za stolom dok smo gledali kako mladenci s najužom obitelji plešu. Holly je dotrčado nas nekoliko puta, jedno m da nam objavi kako će i ona kao Molly biti princeza kanaraste, ali njezina će haljina još biti i posuta čarobnim prahom. Drugi put nam je javila da ona jedina u cijelom restoranu dobila pohane prutiće od piletine i pomfrit, a na kraju dzamoli Wesa da pleše s njom. Wes je spremno ustao i odveo je do plesnog podija. Stala je nnjegove cipele i on ju je vodio po cijeloj dvorani. Neprocjenjivo. Kad je glazba završila, We je odveo do njezinog stola i vratio se za naš.

– Stvarno postoji razlog zbog kojeg imamo bebe.– Da nam iscrpe i posljednji atom snage koji imamo – odgovorila sam.– Aha. Kad bi barem svirali nešto od Sinatre – dodao je.Odnijeli su tanjure od predjela i donijeli tanjure govedine Wellington ili domaće piletin

punjene gljivama i rižom. Milijun kalorija i u jednom i u drugom pa sam odlučila da ondipak uzmem govedinu.

– Onda i ja biram govedinu – rekao je Harlan.– I ja – odmah se javio Wes.

Biftek je bio ispečen satima prije, a grijanjem je ubijen do kraja. Bio je kao koža cipele. Svi smo pojeli samo nekoliko zalogaja, pogledali se i prestali jesti.

– Uvijek bi trebalo uzimati piletinu, nju je teško upropastiti – rekao je Harlan.– Istina – potvrdila sam i kimnula.– Želiš li plesati? – pitao me Wes čim je orkestar počeo svirati sentiše. – Evo, Barbra

Streisand.Orkestar je svirao ‘The Way We Were’; pomislila sam, aha, krenuo je.



222

– Zašto ne? – Rastavljeni ili ne, nema razloga da se ne ponašamo civilizirano. Harlan se nasmijao i namignuo. – Moj je sljedeći. – Dogovoreno! – Krenul i smo prema gužvi na podiju. Počeli smo naš hod po dvorani, no Wes me zagrlio čvršće nego ikad prije. – Dobro mirišiš – rekao mi je.– Hvala, Wes, i ti isto.– Znaš Les, sad kad su nestale i Cornelia i Lisette, nema razloga da se ne vratiš kući. – Ma daj, Wes, sve smo to već prošli. Te glupače bile su samo jedan aspekt moje

nezadovoljstva. To dobro znaš. – Mislim da bismo svakako trebali probati još jednom, Les. Mi ćemo svijetu pokaz

kako se spašava brak. I našoj djeci. Možemo im pokazati primjerom. – Ne mislim da moj boravak u Charlestonu njima šalje krivu poruku. Niti malo. A v

sam rekla da ne tražim razvod. Nema razloga da se preko nas obogati nekoliko odvjetnikSve smo mi to već prošli. Nas zanimaju posve drugačije stvari, a uskoro ćemo možda bimrtvi, možda vrlo skoro. Tko zna?

– Pa meni je ona moja prijetnja rakom doista pokazala kako to izgleda kad gledaš smru oči.

– A preostalo ti je još osamdeset i nešto golf terena, zar ne? – A valjda. Ti si sigurno u pravu, vrijeme je da krenem... – Iznenada, Wes je stao,

odmakao se od mene i kliknuo – O moj Bože! Oči su mu bile prikovane za ulaz u dvoranu. Brzo sam se okrenula i ugledala Corneliju

Lisette kako se kroz gomilu probijaju naglašeno njišući bokovima, a niti jedna od njih dv

nije bila č vrsta na nogama.– O ne!Približile su se stolu mladenaca, okrenule se leđima, spustile do gležnjeva i podig

haljine da svima pokažu svoje gole guzice. Vidjela sam Harlana kako je izvukao mobitpočeo fotkati, baš kao i službeni fotografi i svi ostali dovoljno spretni da izvade brzo mobitelei usmjere ih prema bjelini golotinje. Kao da to nije dovoljno, Lisette je nosila tako visokeštikle da je izgubila ravnotežu. Kad se spustila do gležanj a, preokrenula se i pala na pod, a sobom je povukla i Corn eliju. Orkestar je prestao svirati, u prostoriji su se čuli duboki uzdaiznenađenja, dok su Harold i Paolo potrčali prema Corneliji i Lisette da ih maknu iz dvoranDok smo se vraćali prema našem stolu, vidjela sam da im je nešto napisano na stražnjicama.Svaki put kad bi se pokušale ustati, ponovno bi pale na pod.

Harlan je skoro dobio epileptički napad dok je istovremeno pokušavao suspregnusmijeh i izgledati užasnut.

– Što su nam njihove guzice poručile – pitala sam nevino dok nisam shvatila koliko tosmiješno zvuči pa sam se počela smijati. Nisam se mogla zaustaviti. Zar su im tamo nagurai glasnice?

Wes mi je odgovorio da mu se čini kako je nešto tamo vidio, napisano... markerom.



223

Harlan, u crescendu te večeri, pokazao nam je što je snimio svojimmobitelom.– Crvenokosa mora da je pisala po onoj sitnoj, a sitna po crvenokosoj. No, ovo je

najsmješnije! Povećao je fotke da ih možemo dobro vidjeti: na Lisette je pisaloPoljubi me u dupe ! No,

Lisette je zato na Cornelijinu stražnjicu napisala nepismenoPljubime u dupe !

– Uvijek sam tvrdila da je glupa.– O, moj Bože, možeš mi poslati fotku mailom? – odmah je pitao Wes.– Naravno. Sigurno je već na Facebooku. Ovaj grad je za mene prezahtje van. Idem ja

doma gledati neku seriju iz osamdesetih u svojoj staroj pidžami. Molly je ostala sjediti na svom mjestu, savršeno pribrana, u suzama od smijeha. Shaw

se nije ni pomaknuo, osim što je Molly primio za ruku. On se više iznervirao od nDjeveru še su skočile sa svojih stolaca i okružile Molly dok su se hihotale kao školarkShawnovi prijatelji su dizali pesnice u zrak kao mušku podršku prijatelju. Nije bilo nikaksumnje da svi za tim stolom znaju svaki detalj Cornelijine afere. A svi u dvorani gledali su s

užasom kako Harold i Paolo, činilo se, nakon čitavog sata pokušaja, konačno uspijevajudvije ludare podići s poda i odvesti, dok posrću i padaju od smijeha. – E, sad više neće moći potpisivati račune u klubu, rekla bih. – Odoh ja, moram vi djeti što se događa – Wes je pojurio za Haroldom i Paolom.Toliko je tipično za Wesa da odmah odjuri prijateljima, da sam odlučila da i ja otrčim d

svoje. Rekla sam Harlanu da moramo ići vidjeti kako je Danette. Kad smo je našli, stajala je pored Charlotte i Holly.– Možeš ti to vjerovati? – Danette nije bila nasmijana, ali nije bila ni histerična. – Ma neviđeno. Kako si? – Les, to je samo potvrda svega onoga što sam govorila. Nadajmo se da će Harold i Pao

sljedeće birati mudrije. Kunem ti se, to je sve što želim! A znaš što, i Molly misli isto što Ako se ona nije uzrajala, zašto bih se ja? Sve dok Molly ne misli da joj je uništeno vjenčaneću ni ja.

– Amen, sestro moja. A što Nader kaže? – Nader, vrag jedan, rekao mi je da je ovo najzabavnije v jenčanje na kojem je bio. – Pa sigurno je zabavnije nego da ste doveli onog koji gata iz tarot karata – rekao je

Harlan.

Orkestar je ponovno počeo svirati, a glazba je ostala živahna i lagana sve do kraja večeHarlan i ja smo plesali i plesali, a čak sam još nekoliko puta i prehodala dvoranu s WesoNapokon je priznao da nije smio biti toliko tajnovit s našom uštedom i da je morao bi velikodušniji prema meni. Čak je išao tako daleko da je priznao da nije bilo pametno štoonog dana otišao igrati golf u Edinburghu. No, oboje smo bili itekako svjesni da se izmenas dogodilo toliko razočaranja da se to nikad ne može zakrpati.

– Les, bio sam takva budala. Sad sam toga svjestan.– Svi smo mi budale, Wesley. No, opraštanje je suština života.



224

– Znači, opraštaš mi? – Da, naravno da ti opraštam. Ako ti opraštaš meni. – Opraštam što? – Što sam željela da moja sreća bude drugima važna, što sam svoje potrebe stavila

prvo mjesto, što sam pronašla toliko mana u tebi i našoj djeci.

– Ali upravo je u tome stvar, Les. Ti si u svemu tome u pravu. U svemu.



225

Epilog

otraga za kućom može biti veoma emocionalna; cijela ta situacija, zamišljansvojeg vlastitog života u tuđem prostoru i kako bi ga se moglo promijeniti d

posluži i tebi? Nakon što sam ih pregledala šest u samom starom središtu grada,dvije u dijelu kojeg zovemo Old Village of Mount Pleasant i barem desetak na otoku,

bila sam premorena. Nikad nisam razmišljala o kući u ulici Logan, onoj u kojoj smo Harla ja odrasli jer mi se nekako nije sviđala ta ideja zatvorenog kruga. Puno mi se više sv

koncept života kao spirale koja se uspinje. Koja od tih kuća će mi pružiti najveći duhovpoticaj? A kako to uključuje i ideju gdje ću provesti ostatak života, zatekla sam se karazmišljam o prolaznosti i kraju mojeg života, upravo u trenutku kad sam sretnija nego štsam ikad bila i kad se nadam da se kraj baš nikada neće dogoditi.

– Uzmi si onu divnu kućicu na Sullivans Islandu, onu ispred koje je veliko limunodrvo; tako ću imati i kuću na plaži – predložio mi je Harlan.

– Da, tako bi je sigurno imao – rekla sam i osmjehnula se jer sam se sjetila povjetarca ipredivnih kamelija u vrtu. Ta mi se kuća čini kao dom. – U redu, dat ću svoju ponudu!

Ladanjska kuća s tri spavaće sobe i kućicom za goste u vrtu, koja će uskoro postati mo

smještena je na mirnom dijelu otoka, blizu tipične južnjačke močvare, no u usporedbi gužvom u Atlanti, svaki dio ovog otoka čini se mirnim. Već sam čula kako je taj otok zapračarobno kraljevstvo koje se čini tisućama kilometara udaljeno od svega ostalog. SredišteCharlestona je jedino slično mjesto na svijetu koje poznajem, koje ima tu istu vrstu moćupravo kao i na otoku, dok sam bila tamo, činilo se kao da je ostatak svijeta nevažan. Možse zapravo radi o osjećaju pripadan ja. Ja pripadam u Charleston i na taj otok. Oduvijek. Nikadnisam pripadala Atlanti ili u Atlantu. Pitala sam se osjećaju li stanovnici Atlante istu stvar ostatak svijeta i zaključila da vjerojatno osjećaju. U svakom slučaju, na koncu sam kupladanjs ku kuću s limunovim stablima i u nju se uselila nakon nužnog renoviranja.

Wes je otišao u mirovinu i putovao cijelom zemljom igrajući golf s Haroldom i Paolokad god su se njegovi stari prijatelji uspjeli osloboditi posla i tipičnih obaveza starih frajera upotrazi za komadima. Stresla bih se svaki put kad bih pomislila što to sve uključuje. Kolikoznam, Wes si nije nikoga našao. Začudo, nadala sam se da će si naći nekoga jer se Wnaprosto ne zna brinuti sam za sebe. Nije mi drago što je sam. No, ima on Bertieja, Charlottei Holly koji mu prave društvo i vjerojatno mu se zato i ne da sklapati neke nove veze. Tako je barem Charlotte rekla, koja je sad s Harryjem Chenom u stalnoj vezi i neprestano su skupa,a uspjela je i prodati dvije kuće! Slava Gospodu! Trostruke fige držim čitavo vrijeme! A



226

smo već na temi djece, Bertie je uspio dobiti posao na CNN-u bez obzira na dredove, doistase trudi i radi po cijeli dan, a istovremeno, u velikoj je ljubavi sa Suzanneom, ako je vjerovatimojoj kćerki. Bertie me nazvao kako bi mi javio da je ljubav fantastična . Pa zar nikad prijenije nikog volio? No, umjesto da ga ispitujem o njegovom privatnom životu (kao da su despremni svojim majkama uopće nešto reći), samo sam mu rekla da je u pravu. Na cijeloovom svijetu nema ničeg divnijeg od ljubavi. Bertie i Suzanne planiraju put u Nepal, a ne bse iznenadila da nas obavijeste da će to zapravo biti bračno putovanje. No, ne želim se petljs predviđanjima, jer život koji sad vodim ne bih sebi nikad predvidjela.

A Jonathan? Ne bih rekla da smo nerazdvojni, no on je moj najbliži i najdraži prijatesama pomisao da ga izgubim zbog odlaska u Kaliforniju ili bilo gdje drugdje odmah me bacau suze, baš kao što me ideja ponovnog braka ostavlja kratkog daha. Volim ga i zaljubljenasam u njega, no jedini prolaz između sjedišta koji vidim ispred sebe je onaj u avionu koji lu Italiju. Dakako, kamo god idemo, drži me za ruku i otvara mi vrata, a moja dlaka blista kkod pobjednika izložbe pasa.

Jonathanova kuća je na oceanskoj strani i od moje do njegove samo je pet minuta hoda.Mnoge noći susreli bismo se u Timijanu, restoranu na otoku koji oboje obožavamo. Uvijbih dobro promotrila restoran da vidim ima li koja barbika, no zasada nije bilo ni sličnonima koje sam ostavila u Atlanti. Povremeno bih primijetila pokoju razvedenicu s onimprepoznatljivim stavom da je na raspolaganju, da je ambiciozna i spremna (ako merazumijete). No, ako su muškarci koje tu viđam, bilo koji od njih, potencijalni sponzori, to ne da tako lako primijetiti. Svi su opušteni i nenametljivi u ophođenju i stilu. Nikome ka Wesu tu ne treba veliki mercedes da bi potcrtao svoju važnost. Svi voze neke obiteljsmonovolumene. Vjerojatno svi misle da je moj mercedes dio nepostojećeg paketa koji samdobila razvodom. A kad smo već na tome, moram reći da je Wes održao riječ i doista mi d

polovicu pa odvjetnike nismo morali ni kontaktirati. A mercedes je neka vrsta ludog inata; vjerojatno ću ga za manje od godinu dana prodati i kupiti nešto praktično poput BMW -a ilimaseratija. Šalim se. Razmišljam o subaruu.

Pred Dan zahvalnosti Harlan i ja konačno smo mogli donijeti kući mojeg psa, DuBosKad bih vam rekla da je DuBose najslađe biće koje sam ikada vidjela, samo bih podcijennjegovu snagu.

– Mala vunena crno-bijela loptica ljubavi – rekla sam Harlanu.– Ništa nije slađe od štenića, no moram zapamtiti da maknem sve svoje cipele

njegovog dosega dok ne vidimo je li od onih koji sve izgrizu. Jedva čekam kako će Princesprihvatiti svoje g bratića.

Pa, nije joj se svidio DuBose, ni najmanje. Miss Jo je bila tako ljubomorna kao da jeHarlan njezino maleno srce izrezao iz grudi i komad po komad davao pticama. Tako da jeonaj dogovor po kojem će Harlan naučiti DuBosea gdje se što radi trajaootprilike tjedandana. Iznenada, našla sam se s malim štenetom u rukama.

– Naučio je da sve obavlja na novinama. To je bolje nego ništa – rekao mi je Harlan dokmi ga je predavao u ruke.

– Nekako ću se snaći. Hoćeš li ti meni biti dobar pas?



227

DuBose je post ao moja sjena, a za nekoliko dana je shvatio: kad vani obavi sve što trebdobiva mali slatkiš od jetrica. Gotovo da smo taj problem riješili.

Djeca mi neće doći za Dan zahvalnosti, a ja ne idem u Atlantu. Harry je dežuran,Suzanne je obećala svome ocu Paolu da će mu napraviti puricu. Što znači da ni Bertie ne inikuda. Wes, Bertie i Charlotte su se dogovorili da će se kroz taj praznik provući – trgovina s

organičkom hranom napravit će im večeru, a ako su oni time zadovoljni, bogme sam i jDakako, na meće se pitanje zašto sam ja sve one godine kuhala kao ropkinja kad je gotoobrok iz trgovine sasvim dobar za sve njih. U svakom slučaju, to je riješilo onaj neugodni dšto s Jonathanom? Nisam željela Jonathana upoznavati sa svima njima, a bogme nisam željelaostaviti ni Harlana samog.

Djeca su mi obećala da će me svatko zasebno posjetiti između Božića i Nove godine sam se s time složila. I tako sam pripremala veliku večeru za Dan zahvalnosti u mojoj novkući, kao neku vrstu krštenja za praznik, i to praznik zahvalnosti za sve što imamo u životukoji mi se čini savršeno prikladan za tu proslavu. Željela sam da zidovi upiju svu tu sreću šsmo živi i zajedno na taj dan. Na ulaznu terasu i stepenice postavila sam velik broj različitbundeva, žetveni vijenac na vrata, a najbolje od svega, Danette i Nader udobno su se smjestiliu maloj kućici za goste. Harlan, Nader i Jonathan pripremali su kamenice na grilu koji mi poklonio Harlan za useljenje, a moja punjena purica pekla se polako u pećnici.Danette i jarezuckale smo bijelu repu i ciklu u kuhinji i pile ledeni čaj. Smijale smo se vjenčanju, staruspomenama dobrih prijatelja i šaptale tajne jedna drugoj kao stare prijateljice. Napokosmo se oko pet sati okupili za stolom, u trenutku kad se javio moj sat s kukavicom. Nazdravilismo jedni drugima i baš kad sam počela rezati svoj komad mesa, netko je zazvonio n vratima. Pogledala sam kroz prozor i vidjela mali auto parkiran ispred mojeg dvorišta. – Ja ću– povikala sam ostalima i pitala se tko to dolazi u posjete nenajavljen na Dan zahvalnosti.

Bio je to Wesley.– Mogu li ući? – Naravno! Jesi već jeo? Što radiš u Charlestonu? – Pa upravo sam iskušavao teren na Bermudama pa sam pomislio da bih te moga

iznenaditi... Imaš društvo? – Wes, pa danas je Dan zahvalnosti. Wes se progurao pokraj mene do blagovaonice. Osjetila sam kako je zavladala potpuna,

iznenadna tišina, a kad sam ušla s Wesom, Jonathan, Nader i Harlan ustali su kako bi senjime rukovali.

– Da vidimo – rekao je Wes pokazavši prstom – Danette je s tobom, što znači da ste vi sHarlanom.

– Ja sam Jonathan Ray.– Aha... Jeste li tu s Harlanom?– Mislim da se mi nismo upoznali, gospodine – rekao je Jonathan.– Je li on tvoj dečko? Pogledala sam prema stolu i zapitala se što si to Wes utvara kad misli da može radi



228

scene u mojoj kući, obrušivši se na Jonathana kao da ima pravo tražiti odgovorBezobraznik! Upao je kao da je sve ovo njegovo!

– Pa što ako jest, Wes? – Gledala sam kako se napuhuje kao ona riba. – Zapravo, on jemoj dečko. Jonathan je moj dobar, stari prijatelj. Zajedno smo odrasli. I ja ga volim.

– Kako to misliš, voliš ga? Kao ljubavnika?

– Da, Wes, upravo tako, kao ljubavnika. – Počela sam se tresti zabrinuta da bi mogaozapočeti neku svađu ili tuču. Wes je najednom posve utihnuo, a potom me premjerio od glave do pete kao da ne

može vjerovati što sam mu sad rekla. – Wow. Okej, onda. – Bio je veoma miran. – Pa onda, Leslie, vidimo se.Okrenuo se na peti, izašao kroz vrata, ušao u svoj mali jeftini rent-a-car i odvezao se.

Kad sam se vratila u blagovaonicu, svi su ustali i pljeskali. Jeli smo i jeli i bio je to najljeDan zahvalnosti u povijesti.

Harlan je podigao svoju čašu, okrenuo se prema Danette i Naderu i rekao – Gotovo, nebaš, ali gotovo kao Mollyno vjenčanje. – A onda sam ga uhvatila kako pokušava neprimjetnoDuBoseu uvaliti malo puretine.

– Harlane, nemoj ga hraniti kod stola.– Umro bi od gladi da nema mene!Svi smo se nasmijali, a Jonathan je rekao da je vrijeme za kavu i pitao želi li ne

konjaka.– Svakako, ali ne bih kavu.Dva tjedna kasnije, Jonathan i ja bili smo na putu za Rim. Zaustavili smo se u Parizu na

dvije noći. Kad je Wes otišao, zaključila sam da je doista zadnji čas da počnem živjeti oživot za koji sam već toliko puta rekla da ga želim. Večerali smo na vrhu Eiffelovog tornja, urestoranu Jules Verne. Pogled je spektakularan, ugođaj nevjerojatno romantičan, a hranizuzetno ukusna.

Nakon večere popeli smo se na panoramsku terasu za razgledanje Pariza iz zrakGovorila sam da ne želim ići, da je strašno hladno, da mi je pogled iz restorana dovoljan. Non je inzistirao da ćemo samo vani doživjeti pogled u cijelosti. Pa sam ipak otišla s njim. B je doista hladno, a vani je bilo svega nekoliko ljudi. No, bio je u pravu što je inzistirao. N od svijeta niste vidjeli, ako niste vidjeli blještavi Pariz na ledenom zraku prosinačke no Jonathan me zagrlio.

– Volim te, znaš li. – I ja tebe volim. Jako ćeš mi nedostajati kad se odseliš. – Nikamo ja ne idem. Moj sin odlučio se vratiti u Charleston i preuzeti moju kliniku kad

ja odem u mirovinu. Izgleda da ćeš me još dugo trpjeti. U tom trenutku preko mene je prešao val panike. Hoće li me zaprositi? Je li me za

ovamo doveo? Molim te, nemoj! Nisam još uvijek spremna. – Kupio sam ti preuranjeni božićni poklon.



229

– Doista? – Moj Bože! Zavukao je ruku u džep i izvukao duguljastu baršunastu kutijicu. Nije prsten! Izdahnu

sam s olakšanjem. – Hoćeš otvoriti? Unutra je bio Cartier Tank sat optočen dijamantima. – Jonathane, toliko je predivan! Molim te, pomozi mi da ga stavim na ruku.– Stvarno ti se sviđa? – Stavio mi ga je na ruku.– Ti se šališ? Pa to je nešto najljepše što sam ikada imala! – Žao mi je, mračno je da pročitaš posvetu na stražnjoj strani. – Što piše? – pitala sam.– Malim slovima pišeImaš svo vrijeme svijeta. Volim te. 25. 12. 12. Kupio sam ga u

Croghnasu.– Ti ne možeš ni sanjati koliko je to predivno.

– Mogu. A sad me poljubi da možemo otići nekamo unutra i zgrijati se. Poljubila sam ga u Parizu, na vrhu Eiffelovog tornja, poljubila sam ga ispred piramide u

Louvreu, poljubila sam ga u parku Tuileries i ljubila sam ga po cijeloj Italiji, u gondoli, utratoriji za tratorijom, čak i na Trgu svetog Petra, što je možda ipak svetogrđe, kad uzmemoobzir da sam udana za jednog, a ljubim drugog muškarca. No, dok sam stajala ispod svihsvetaca ovog svijeta isklesanih u mramoru, u velikoj blizini (ili ne) kostiju svetog Petra,zahvalila sam Bogu što mi je poslao Jonathana sa svim žarom koji imam u sebi, a onda racionalno svela u normalu jer ipak nisam katolkinja i možda neću morati u pakao. To menajednom nasmijalo.

– O čemu razmišljaš? – Ma palo mi je na pamet da bismo trebali paliti svijeće u svim crkvama za oprost našgriješnih duša ili bismo se naprosto trebali vjenčati.

– Što kažeš na osmi lipnja – odmah me upitao – Baš sam gledao u kalendar prošli tjedani osmi lipnja mi je dobro zazvučao.

– I meni! Uvijek sam željela vjenčanje u proljeće. – Upravo sam pristala, baš kao i on. Na dan kad je naš razvod postao pravovaljan, nazvala sam Wesa. Stari medo je bio

ugodan, čak mi je zaželio puno sreće, rekao da je Jonathan pristojan čovjek. Rekla sam mu sam mu zahvalna za sve one dobre godine i za našu djecu i za velikodušnost koju je pokaz

na kraju i tako omogućio da sve prođe bezbolno. Znam da mu je bilo teško što ga netkozamjenjuje, kome ne bi bilo? Rekla sam mu da će ga jedan dio mene uvijek voljeti i ukolime bude trebao, mora znati da ću se pojaviti i sa sobom dovesti doktora. A onda, u trenutktoliko nekarakterističnom za Wesa, rekao mi je da me ne krivi ni za što. Vidio je onog dankad je upao u moju kuću na Dan zahvalnosti jednu drugu vrstu sreće na mojem licu, kakvnije vidio nikad prije.

– I, što ćeš po cijeli dan raditi tamo dolje u Charlestonu? – Mislim da bih željela raditi volonterski u Povijesnom društvu Južne Karoline. Žel



230

naučiti sve o ženama u povijesti Južne Karoline. Wes se nasmijao kao da sam doista izgubila pamet. – Stvarno? Pa zašto? – Ne znam, valjda me zanima povijest. Wes nije mogao vjerovati svojim ušima. – Izgleda da onda ipak znaš što želiš. – Da, znam.I tako, u veoma malom obredu u ckrvi svetog Filipa u Charlestonu, s Danette kao

mojom kumom i Harlanom kao Jonathanovim kumom, s mojom djecom i njihovim budućisupružnicima (da!), s Holly i Naderom, s divnom Jonathanovom djecom koju sam po prvi putupoznala, ponovno sam se udala i započela novi život kao supruga Jonathana RayNazdravljali smo šampanjcem i častili se kamenicama i biserkama u privatnim odajama našrestorana Magnolia te prerezali malu tortu s ml adencima na vrhu i čavrljali o svemu svačemu cijelo popodne, dok su moje misli prelijetale sve te godine života. Kad bih se sjepojedinačnog rođenja moje djece, grudi bi mi se raširile od sreće. Čini se da su konačno pravom putu. Svim svojim srcem nadam se da je tako jer ih volim više od svega. Oni su u

moju Holly moje najveće blago. Mala Holly luda je za Harryjem Chenom, a i ona je njega šarmirala. Njezine su ambicije promijenile – objavila je da će biti liječnica kad naraste. Svi smo bili presretni kadsmo to čuli, baš svi jer smo znali što to znači kad ona to kaže.

Pogledala sam u Danette, sjetila se kako smo se družile s Tessom, kako smo vodile djeu park, sjedile skupa dok smo ih gledale na vrtičkim i školskim priredbama, kako smo vozile i odvozile na brojne dječje rođendane – kako mi Tessa nedostaje, kako bih željela da js nama, nadajući se da je barem duhom prisutna. Zar ne bi Tessa bila oduševljena da znkako će njezina kćerka postati moja snaha? Već sam se zaklela stotinu puta da ću Suzannebiti najbolja moguća svekrva, no za svaki slučaj, ako me Tessa može čuti, zaklela sam se jednom.

Harlan je nožem kucnuo po svojoj čaši i ustao. Želi nazdraviti. – Želio bih reći nekoliko riječi o ovoj ludoj, nestašnoj, odvažnoj djeci koja su upravo

položila bračne zavjete. Kao prvo, Jonathane, malo sam razočaran što nisi uspio pronapamučni smoking s prugicama...

– Na sljedećem vjenčanju! Dotada ću jednog negdje sigurno pronaći, obećajem. Svi smo se nasmijali, a Harlan je nastavio.– Želim čestitati i svojoj prekrasnoj sestri koja je uspjela napraviti nemoguće i pobijed

svoju vlastitu djecu u utrci do oltara!Svi su se nasmijali ponovno i ponavljali, još, još !– A sad nešto ozbiljno, želim vam od srca sreću u svakom trenutku svakog danado kraja

života, a nadam se da ne govorimo o manje od pedeset godina. Možda to i nije moguće, a vam svejedno želim. Dakle, samo sam vam htio reći, a to znam pouzdano... ljubav je dar, o je imenica, ali i glagol. Pa ipak, bez obzira na sve pjesnike kroz povijest koji su se tomimenicom ljubav nabacivali kao loptom, ta riječ ‘ljubav’ još uvijek ne pokriva sve ono štnama potrebno da ona znači. Možda je pametnije da vam zaželim da bdijete nad njom, da j



njegujete. Prigrlite jedno drugo, bdijte nad njom i budite sretni.– Fantastično – komentirao je Bertie i svi su zapljeskali.Pogledala sam u Jonathana i on u mene, a onda smo se poljubili tako da ne bude

neugodno našoj djeci i svima drugima. Uzeo je moju ruku u svoju i zavrtio vjenčani prstoko moga prsta, nasmijao se, njegove plave oči su zasvijetlile. Obuzeo me predivan osje

kad sam shvatila da mu pripadam. Napokon sam došla kući u Lowcountry Južne Karolingdje i trebam biti. Napokon sam s onim pravim. Okružena sam ljubavlju i doista prihvaćena.Nikad više neće mi trebati ništa drugo.

Š

dorothea benton-frank - posljednja prva supruga

Documents