2

José Saramago

Posljednjabilježnica

Tekstovi napisani za blog od ožujka do studenog 2009.

3

Ožujak 2009.

23.ožujkaFunes & Funes

P R I J E M N O G O G O D I N A , tijekom putovanja iz Kanade prema Kubi, zaustavilismo se u Kostariki i u E1 Salvadoru. Danas bih želio nešto reći upravo o posjetu ovoj drugojzemlji. Kao što je to uvijek slučaj na mojim putovanjima, dao sam mnogo intervjua od kojihje najvažniji bio onaj Mauriciju Funesu, odnedavna novoizabranom predsjedniku E1Salvadora. Dotada ga nisam poznavao. Bio sam ugodno iznenađen susretom s tim novinaromčija zadaća očito nije bila uvjeriti tek pristiglog pisca u vrline režima utemeljenog nanemilosrdnoj represiji, i to režima koji je imao nadzor nad vojnim snagama, te stoga bioizravno odgovoran za zlostavljanja, okrutnosti i zločine koje su počinile obitelji moćnihzemljoposjednika, apsolutnih gospodara cjelokupne ekonomije. Naprotiv, preda mnom jestajao obrazovan sugovornik, svjestan patnji vlastitoga naroda i mogućnosti bolnih promjena,koje se još uvijek nisu nazirale na društvenom i političkom obzoru E1 Salvadora. Poslije togase više nismo susretali, ali Pilar je tada započela redovitu prepisku s Mauricijevom suprugomVandom Pignato koja nije prestajala čak ni tijekom teških trenutaka, kako osobne tako ipolitičke prirode, kroz koje su njih dvoje morali proći i koja će odsad, zasigurno, postati jošintenzivnija. Drugi, pak, Funes koji se pojavljuje u naslovu bloga onaj je Borgesov likobdaren pamćenjem koje je sve upijalo, sve bilježilo: činjenice, slike, sve što bi pročitao iliosjetio, od svjetlosti u zoru do mreškanja vode na površini jezera. Od novoizabranogpredsjednika El Salvadora tražim samo to da ne zaboravi riječi koje je izgovorio u noći svojepobjede pred tisućama muškaraca i žena koji su bili nazočni rađanju nove nade za njihovuzemlju. Nemojte ih iznevjeriti, gospodine predsjedniče, politička povijest Južne Amerikeionako je već prepuna razočaranja i frustracija cijelih naroda, umornih od laži i obmana ljudipoput Daniela Ortege. Vrijeme je da se to hitno promijeni.

24.ožujkaDolazi vuk!

Priče koje bi najčešće pripovijedao djed kad bi se seoska obitelj navečer okupila okoognjišta bile su neprocjenjive, ali ne kao puka zabava za nedužnu dječicu, već kao temeljnidio zdravog obrazovnog sustava, svojevrsna preteča zakletve kojom se svjedoci na suduobvezuju, ili su se nekad obvezivali, da će govoriti istinu, samo istinu i ništa osim istine. Mojadvojba oko gore navedene usporedbe proizlazi iz činjenice što u životu nisam bio gorljivposjetitelj sudova, jer me znatiželja za različite izraze ljudske prirode nikada nije nagnala daguram nos u tuđe živote, pa makar se radilo i o najvećim zločincima stoljeća. Dakle, u jednojdjedovoj priči bila je riječ o malom pastiru koji je, možda zato da bi mu brže prošli samotnisati na planini, jednoga dana odlučio uzviknuti da dolazi vuk, nakon čega je cijelo selo,naoružano motkama, batinama i ponekom mušketom iz pretposljednjeg rata, jurnulo u obranuovaca i pastira koji ih je čuvao. No vuka niotkuda. Vjerojatno je pobjegao čuvši sve te povike,rekao je mladić. Bila je to laž, ali je zvučala posve uvjerljivo. Zadovoljan ishodom svojevarke, naš pastir odlučio se ponovo našaliti i cijelo selo još jednom mu je pohrlilo u pomoć.Ništa, od vuka ni traga ni glasa. Treći put, međutim, nitko nije pomaknuo ni malim prstom,bilo je očito da pastir laže koliko je dug i širok, neka samo viče, već će ga proći. Vuk je odnioovaca koliko je želio, dok je mladić, šćućuren na nekom stablu, nemoćno promatraokatastrofu. Iako to nije naša današnja tema, nije naodmet prisjetiti se kako su i mnogi od nasčesto vikali kako dolazi vuk. Još je više bilo onih koji su nijekali kako dolazi, ali kad je,naposljetku, doista došao, na ogrlici mu se mogla pročitati jedna riječ: kriza. Vidjet ćemo štoće se dogoditi nakon nedavne vijesti kako su mnogi Portugalci odlučili naučiti španjolski ikako svoju odluku shvaćaju veoma ozbiljno. Bojim se da će dežurni domoljubi smjestapovikati kako dolazi vuk. Nešto sasvim sigurno dolazi, ali to nije vuk, već potreba

4

međusobnog približavanja dvaju naroda s ovog poluotoka. Povijest, kada to želi, ponekaddoista može pogurati stvari.

25.ožujkaSutra i milenij

Prije nekoliko dana pročitao sam Uvod u filozofiju opadanja, članak Nicolasa Ridouxa,autora djela Manje je više. Pritom sam se sjetio da sam prije nekoliko godina, na prijelazu utisućljeće u kojem sada živimo, sudjelovao na jednom skupu književnika u Oviedu na kojemse od nas tražilo da zacrtamo ciljeve za novo tisućljeće. Meni se to činilo preambicioznim, pasam odlučio da će se moje izlaganje ograničiti tek na dan koji je bio pred nama. Sjećam se dasam dao neke konkretne prijedloge od kojih se jedan podudarao s onim koje je Ridoux iznio usvome Manje je više. Potražio sam na čvrstom disku računala ono što sam tada napisao, jer mise to danas čini još aktualnijim nego u to vrijeme.

»Kad je riječ o raznim pokušajima da se dokuči što nam donosi budućnost, mislim da bibilo bolje da razmislimo što nam to donosi sutrašnji dan, dan za koji još uvijek možemopretpostaviti da će ga većina od nas dočekati živa. Zapravo, da su se daleke 999. godine unekom dijelu Europe okupili rijetki mudraci i mnogobrojni teolozi, pokušavši pogoditi kakavće svijet biti za tisuću godina, siguran sam da bi gotovo u svemu pogriješili. U jednom se,međutim, sasvim sigurno ne bi prevarili, a to je da neće postojati bitna razlika izmeđuzbunjenog ljudskog bića današnjeg vremena, koje ne zna i ne želi znati kamo ga vode, izastrašenih ljudi toga doba koji su vjerovali da se približava smak svijeta. U usporedbi s time,mnogo veće razlike mogu se očekivati između ljudi koji žive danas i onih koji će se roditi većsamo za sto godina, kamoli za tisuću. Drugim riječima: mi danas imamo mnogo višezajedničkoga s onima koji su živjeli prije tisuću godina nego s onima koji će ovaj planetnastavati za samo stotinu godina... Možda bi se moglo reći da se pravi kraj svijeta događa udanašnje vrijeme, kada se čini da nestaje onaj svijet koji se rađao prije tisuću godina.

U međuvremenu, dok svijet skonča ili ne skonča, dok sunce naposljetku ne zađe poposljednji put ili sve ipak ostane onako kako jest, zašto se na trenutak ne bismo okrenulisutrašnjem danu za koji možemo pretpostaviti da će većina nas još uvijek imati sreće da gadoživi? Umjesto jeftinih prijedloga za treće tisućljeće za koje će se ono samo, čim nastupi,najvjerojatnije smjesta pobrinuti da ih sve pretvori u prah, zašto ne bismo radije radili naostvarenju nekoliko jednostavnih ideja i projekata razumljivih većini ljudi? U nedostatkuboljih, mogli bismo se pozabaviti sljedećima: a) učiniti sve da se razvoj društva odvija s dna,to jest da se rastuća masa stanovništva, ostavljena na dnu zbog trenutnih modela razvoja,dovede do prvih crta blagostanja; b) stvoriti nov osjećaj dužnosti povezan s ostvarivanjemljudskih prava; c) živjeti skromnije, poput preživjelih nakon neke katastrofe, jer dobra,bogatstva i plodovi ovog planeta nisu neiscrpni; d) razriješiti proturječje između neprestanihtvrdnji da smo jedni drugima sve bliže i dokaza iz stvarnoga života koji govore u prilogčinjenici da smo sve osamljeniji; e) smanjiti razliku, koja je svakim danom sve veća, izmeđuonih koji znaju mnogo i onih koji znaju malo. Vjerujem da će o odgovorima koje budemo dalina pitanja poput ovih ovisiti naše sutra i naše prekosutra, iduće stoljeće i cijelo tisućljeće.

Vratimo se, stoga, filozofiji.«

26.ožujkaPitanje boje

Ovo je razgovor iz jedne televizijske reklame za automobile. Sjedeći na suvozačkomsjedalu kraj oca, djevojčica od šest ili sedam godina pita: »Tata, jesi li znao da je mojaprijateljica iz razreda Irene crnkinja?« Otac odgovara: »Da, naravno...« A djevojčica će na to:»Ja nisam...«

Ako te dvije riječi i nisu udarac u solarni pleksus, sasvim sigurno bismo ih mogli nazvatipljuskom našem umu. Reći ćete da taj kratki razgovor nije ništa drugo do plod kreativnogtalenta nekog marketinškog genija, ali meni blizak primjer je moja petogodišnja nećakinja

5

Júlia koja je, kad su je upitali ima li u Tíasu, gradiću u kojem živimo, crnaca, odgovorila kakone zna. A Júlia je Kineskinja...

Obično se kaže kako istina spontano izlazi iz dječjih usta, no prema primjerima koje smovidjeli izgleda kao da to nije uvijek slučaj jer je Irene doista crnkinja, a crnaca ne manjka ni uTíasu. Stvar je u tome da, nasuprot onome u što se obično vjeruje, i koliko god nas pokušaliuvjeriti u suprotno, apsolutne istine ne postoje: istina uvijek ima više lica, samo laž jeglobalna. Dvije djevojčice nisu vidjele crnkinje, vidjele su tek osobe i to onako kako se onesame vide. Stoga je i istina koje je izašla iz njihovih usta naprosto bila drugačije prirode.

G. Sarkozy, međutim, ne misli tako. Sada mu je na pamet pala zamisao da organiziraetnički popis stanovništva kojim bi se, prema njegovim riječima, napravila »rendgenskaslika« francuskoga društva koja bi pokazala tko su i gdje su imigranti te tako, izvukavši ih izanonimnosti, poslužila kao pokazatelj učinkovitosti antidiskriminacijske politike njegovevlade. Prema uvriježenom mišljenju, put u pakao popločan je dobrim namjerama. Ako takvainicijativa uspije, smatram da je Francuska na najboljem putu da se ondje i nađe. Nije teškozamisliti (prošlost obiluje takvim primjerima) kako bi se takav popis mogao pretvoriti uperverzni instrument novih i još profinjenijih oblika diskriminacije. Ozbiljno razmišljam otome da zamolim Júlijine roditelje da je odvedu u Pariz da posavjetuje g. Sarkozya...

27.ožujkaVreća mačaka

Nije nedostajalo upozorenja: oprez, Europska unija u opasnosti je da se pretvori u kolikosmiješnu, toliko i opasnu vreću mačaka. Bilo je neizbježno da stari nacionalni egoizmi, vječitaambicija političara i mentalna korupcija (ako ne i ona mnogo gore vrste), koji oduvijekpredstavljaju zapreku bilo kakvom pokušaju kolektivne organizacije koji ne počiva na jasnimnačelima intelektualnog poštenja i međusobnog poštovanja, ponavljam, bilo je neizbježno data kombinacija krajnje negativnih značajki pretvori Europsku uniju u grotesknu karikaturu. Tose sada dogodilo prilikom obraćanja češkog predstavnika Mireka Topolaneka koji je preuzeopredsjedavanje Europskom unijom — zabrinjavajućeg li paradoksa — nakon što je daoostavku na mjesto premijera svoje zemlje. U svom obraćanju on se ne samo obrušio napredsjednika Sjedinjenih Država optuživši ga da vodi ekonomiju »na put prema paklu« (ili,blaže rečeno, »u propast«) već je i jasno dao do znanja na čijoj strani su njegovi snovi isimpatije: na onoj radikalnog liberalizma staroga kova i potpunog odbacivanja bilo kakvog,pa makar i najpovršnijeg, pokušaja intervencionalizma socijaldemokratskog tipa. Kao što sevidi, g. Topolanek je prava uzdanica čovječanstva. S druge se strane, pak, predsjednikšpanjolske vlade Rodriguez Zapatero prije nekoliko dana našao pod unakrsnom paljbomparlamentarne oporbe, i to ne zbog povlačenja španjolskih snaga koje je bilo dogovoreno prijeviše od godinu dana, već zbog nepoštovanja osnovnih načela međunarodne politike koja su odnjega zahtijevala da o tome unaprijed obavijesti NATO ili američku vladu. Smatram da ješpanjolska vlada u tome zasigurno pogriješila. No pitanje koje mi se sada nameće je sljedeće:što će učiniti Europski parlament kako bi jasno dao do znanja g. Topolaneku da je, usto što jereakcionar, k tome i nepristojan i neodgojen čovjek?

30.ožujkaRaposa do sol

Daleko odavde, na drugom kontinentu, za nekoga je svanuo novi dan. Pritom mislim naIndijance iz rezervata Raposa do sol u državi Roraima na sjeveru Brazila kojima je Federalnivrhovni sud definitivno priznao i potvrdio pravo na puno korištenje tisuću kvadratnihkilometara rezervata. Odluka Vrhovnog suda ne ostavlja mjesto nikakvoj dvojbi: sveneindijansko stanovništvo mora smjesta napustiti rezervat, baš kao i rižine tvrtke koje sugodinama zaposjedale to područje kršeći indijanska prava. Još je 2005. predsjednik Luladonio odluku o predaji rezervata Indijancima i odlasku rižinih tvrtki s tog područja, ali su sevlasti države Roraima, sklone tim tvrtkama, žalile Vrhovnom sudu tvrdeći da je

6

predsjednikova odluka neustavna. Četiri godine poslije Vrhovni sud donio je konačnu odlukustavivši tako »točku na i« na cijeli taj slučaj. No nije sve tako ružičasto kao što se na prvipogled čini. Klasna borba, koja je sve donedavna bila predmet tolike rasprave i za koju sečinilo da joj je suđeno da završi u »Povijesnom košu za smeće«, izgleda da ipak postoji. MiEuropljani, iz našeg ograničenog gledišta na društvene probleme Latinske Amerike, ponekadpojednostavljujemo ono što nikada nije bilo, niti će biti jednostavno. Naime, imućni Indijanciu rezervatu Raposa do sol, jer ondje ima i takvih, odlučili su stati na stranu ne-Indijanaca irižinih tvrtki. Danas, međutim, slave oni drugi, oni siromašni.

Dolje u »čudesnome gradu«1, u gradu sambe i karnevala, situacija nije ništa bolja. Netkose nedavno dosjetio kako bi favele trebalo ograditi cementnim zidom visokim tri metra.Nekad smo imali berlinski zid, izgradili su zidove u Palestini, a sada je, čini se, došao na red iRio. Za to vrijeme organizirani kriminal vlada u svakome kutku pružajući svoje pipkevertikalno i horizontalno, kako u državni aparat, tako i u društvo u cjelini. Korupcija se čininepobjedivom. Što nam je činiti?

31.ožujkaFraktalna geometrija

Baš kao što je Molièreov g. Jourdain pisao u prozi a da toga nije bio ni svjestan, u jednomtrenutku u životu sam, i ne primijetivši to, duboko zašao u nešto tako tajanstveno kao što jefraktalna geometrija o kojoj, ne trebam to ni spominjati, nisam znao baš ništa. Španjolskigeometar Juan Manuel Garcia-Ruiz u pismu iz 1999. skrenuo mi je pozornost na primjerfraktalne geometrije u mojoj knjizi Sva imena. Evo tog odlomka:

»Promatrano iz zraka, Gradsko groblje podsjeća na polegnuto stablo, divovsko, s kratkimi debelim deblom koje sačinjava povijesna jezgra grobišta, a iz njega se granaju četiri moćnegrane, što se kasnije račvaju u mnoštvo ogranaka i pružaju u nedogled, tvoreći, nadahnutimpjesničkim izrazom, raskošnu krošnju u kojoj se život i smrt isprepliću, kao što se na pravomdrveću ptičice stapaju s lišćem...«2

Nije mi palo na pamet promijeniti zanimanje, no svi moji prijatelji zamijetili su da je mojduh prožela neka nova vjera, doživio sam nešto poput preobraćenja na putu za Damask.

Tih dana bio sam rame uz rame s, ni više ni manje, najboljim geometrima svijeta. Ono dočega su oni došli mukotrpnim radom, ja sam osjetio u bljesku znanstvenog nadahnuća odkojega se, da budem iskren, iako je otad prošlo već dosta vremena, ni danas nisam oporavio.

Danas, deset godina poslije, prožima me isti osjećaj dok gledam naslovnicu knjigeFraktalni sklad čiji su autori Juan Manuel i njegov kolega Hector Garrido. Knjiga je punasjajnih ilustracija, a tekstove krasi znanstvena preciznost u potpunom suglasju s ljepotomformi i koncepata koji se u njima objašnjavaju. Darujte si ovu prekrasnu knjigu, vjerujtepreporuci autoriteta iz područja fraktalne geometrije...

Travanj 2009.

1. travnjaMahmud Darwish

I D U Ć E G 9 . K O L O V O Z A navršit će se godina dana od smrti MahmudaDarwisha, velikog palestinskog pjesnika. Da je naš svijet malo osjetljiviji i inteligentniji, te daposvećuje malo više pozornosti uzvišenosti i veličini pojedinaca koji se u njemu rađaju,njegovo ime danas bi bilo jednako poznato i cijenjeno kao što je, recimo, bilo poznato imePabla Nerude za njegova života.

1 Nadimak za Rio de Janeiro.2 José Saramago, Sva imena, »Otokar Keršovani« Rijeka, 2002, prevela Nina Lanović

7

Ukorijenjene u životu, patnji i bezgraničnoj nadi palestinskog naroda, Darwishove pjesmeposjeduju formalnu ljepotu koja ponekad doseže transcendenciju neizrecivoga u nekolikojednostavnih riječi, one su poput dnevnika u kojem je korak po korak, suzu po suzu, Darwishbilježio kako nesreće, tako i one rijetke, ali zato ne manje duboke radosti naroda čija patnjatraje već šezdeset godina i još joj se ne nazire kraj. Čitati pjesme Mahmuda Darwisha, osimnezaboravnog estetskog iskustva, znači i prijeći bolan put pun nepravdi i poniženja što ih jePalestini nanio Izrael, taj krvnik za kojega je izraelski pisac David Grossmann, u trenutkuiskrenosti, rekao da ne poznaje nikakve samilosti.

Danas u knjižnici pročitao sam nekoliko pjesama Mahmuda Darwisha za dokumentarnifilm koji će na godišnjicu njegove smrti biti prikazan u Ramalli. Dobio sam poziv da pribivamtom događaju, no vidjet ćemo hoće li mi biti moguće krenuti na to putovanje koje sasvimsigurno neće oduševiti izraelsku policiju. Ondje bih se prisjetio bratskog zagrljaja od prijesedam godina i riječi koje smo tada razmijenili i koje više nikada nećemo moći ponoviti.Ponekad život jednom rukom uzme ono što je drugom dao. To se dogodilo meni sMahmudom Darwishem.

2. travnjaG20

U povodu današnjeg skupa G20, imam samo tri pitanja:Što?Čemu?Za koga?

3. travnjaSanta Maria de Iquique

Santa Maria je ime škole. Što se tiče one druge, na nebu, može se pretpostaviti da sedotična svetica nije upletala u cijelu tu priču, bez obzira na to što bi joj to trebao nalagatinjezin visoki položaj. Iquique je ime mjesta, nekoć važne pomorske luke na sjeveru Čilea, uregiji bogatoj salitrom, tom mješavinom natrijeva i kalijeva nitrata, izravno stvorenom upaklu, kao što to, bez ikakve sumnje, smatraju tisuće muškaraca, kako iz Čilea tako i izokolnih zemalja, koji su sudjelovali u njezinu vađenju. Godina je 1907. Neizbježno poputsudbine, jer to je jedina logika koju razumije kapital, bešćutno iskorištavanje radne snagedovelo je siromašno stanovništvo u bezizlaznu situaciju. Štrajk se nametao kao jedini prirodanodgovor. Iz rudarskih nastambi na planinama počele su silaziti najprije stotine, a zatim i tisućeradnika koje su se zatim okupile oko škole Santa Maria u Iquiqueu. Nakon višednevnihneuspješnih pokušaja štrajkaša da započnu pregovore, vlasti su, pod pritiskom stranihkapitalista, odlučile pošto-poto okončati sukob. Vojne snage, pozvane da uguše štrajk, 21.prosinca bešćutno su ubile više od tri tisuće osoba, među kojima je bilo žena, djece i staraca.U povijesti Čilea nije manjkalo tamnih poglavlja, no ovo je bilo jedno od najtragičnijih inajapsurdnijih. Desetljećima poslije, čileanski skladatelj Luis Advis, iznimno nadarensamouki glazbenik, skladao je i napisao tekst kantate Santa Maria de Iquique za glazbenuskupinu Quilapayun. Prvi put izvedena početkom 1970-ih, kantata Santa Maria još je i danasjedan od vrhunaca ne samo glazbenog pokreta nueva canción chilena3 već i južnoameričkeglazbe u cjelini. Imam je na DVD-u. Riječ je o devedeset minuta prekrasne glazbe u kojojprednjače čarobni instrumenti, kao što je andska flauta, i veličanstveni glasovi članovaskupine. I ja se ondje pojavljujem. U studenom 2007, nekoliko dana prije mog odlaska ubolnicu, snimili su me kako dajem izjavu. Upozoravam vas, međutim, da to nije JoséSaramago, već njegov duh. Ne postoje šokantnije snimke od tih koje me prikazuju u tom

3 »Nova čileanska pjesma« (španj.) ime je glazbenog pravca vezanog uz društveno-politički pokretkoji je 1960-tih i početkom 1970-tih u Čileu promicao borbu za radnička prava i društvenuravnopravnost. Njegovi najznačajniji predstavnici bili su Victor Jara, Patricio Manns, Isabel Parra, AngelParra, Osvaldo »Gitano« Rodriguez, Tito Fernandez te skupine Quilapayun, Inti Illimani i Illapu.

8

razdoblju. Zapravo bih ih najradije zamolio da ih uklone, ali kako god ondje izgledao, još samživ, a život se ne smije nijekati. U svakom slučaju, iz poštovanja prema svim tima mrtvima,skrušenost mi nalaže da progutam to malo osobne taštine. Neka na tome i ostane.

P.S. Nije lako pronaći na tržištu kantatu Santa Maria de Iquique. Ako netko, ponukan onimšto sam ovdje napisao, želi doživjeti ono što sam i ja doživio slušajući je, može se obratitiizvršnom producentu Carlosu Belmonteu čija adresa elektroničke pošte je c.belmonte@accionvisual.com. Vjerujem da nećete zažaliti.

6. travnjaSat

Jedan od mojih najnovijih prijatelja darovao mi je sat. I to ne bilo kakav, već Omegu.Obećao je da će preokrenuti nebo i zemlju dok ga pronađe i održao je riječ. Reći ćete daodržavanje riječi u ovom slučaju ne izgleda poput nekog osobitog izazova, trebalo je samo ućiu trgovinu satovima u kojoj se danas među mnogobrojnim modelima mogu pronaći satovi zasvačiji ukus, od klasičnih do modernijih, čak i oni o kojima kupac nije ni sanjao da će ih ondjezateći. Sve je to naizgled jednostavno, ali pokušajte ući u jednu od tih trgovina i u njojpronaći Omegu iz 1922, godine mog rođenja, i zatim mi recite je li vam to uspjelo.»Gospodinu nisu sve na broju«, vjerojatno bi pomislio prodavač. Moj sat se mora svakogadana navijati kako bi mu se obnovila energija. Ozbiljnost mu, vjerujem, daje materijal odkojeg je izrađen: srebro. Brojčanik je primjer jasnoće koji će utješiti srce sklonokontemplaciji. A mehanizam mu je zaštićen s dva poklopca, od kojih kroz jedan, hermetični,ne može ući ni najmanja čestica prašine. No od prvoga dana u meni je počeo izazivati grižnjusavjesti. Prvo pitanje koje sam si postavio bilo je: »Kamo ću s njim?« »Da ga osudim na tamuneke ladice?« Nikada, moje srce nije od kamena. »Znači, da ga nosim?« Već imam sat, onajručni, i bilo bi smiješno nositi oba, a ne treba ni zaboraviti da za džepni sat nema boljegmjesta od džepa prsluka, samo što danas više nitko ne nosi prsluke. Stoga sam se odlučio daću se prema njemu ponašati kao prema nekom sitnom kućnom ljubimcu. Provodi dane nastoliću koji se nalazi odmah kraj mog radnog stola i vjerujem da nema sretnijeg sata od njega.A da bih još više učvrstio naš odnos, nosim ga sa sobom na sva putovanja. Zavrijedio je.Sklon je brzanju, ali to je jedina mana koju sam na njemu zamijetio. Bolje i to nego da kasni.Prijatelj koji mi ga je darovao zove se José Miguel Correia i živi u Santarému.

7. travnjaJoš jedno čitanje krize

Tradicionalni mentalitet poprimio je oblik u velikom prostoru po imenu katedrala; danasse on oblikuje u jednom drugom velikom prostoru koji se naziva trgovački centar. Trgovačkicentri nisu tek nove crkve, nove katedrale, oni su i nova sveučilišta. Golema je važnosttrgovačkih centara u oblikovanju ljudskog mentaliteta. Trgovi, vrtovi ili ulice prestali su bitijavni prostori za okupljanje. Prema novom sustavu vrijednosti, u kojem vlada strah odisključenja, protjerivanja iz potrošačkog raja i izopćenja iz njegove katedrale, jedini siguranprostor za to su trgovački centri. I što smo time dobili? Krizu. Hoćemo li se jednoga danavratiti na trgove ili sveučilišta? Hoćemo li se vratiti filozofiji?

8. travnjaČitati

Ono što nazivaju mojim stilom, počiva na velikom divljenju i poštovanju prema jezikukoji se govorio u Portugalu u 16. i 17. stoljeću. Ako otvorimo Propovijedi oca Antonia Vieire,uvjerit ćemo se da je sve što je napisao puno okusa i ritma kao da se te značajke nalaze usamome jeziku, a ne izvan njega.

Nismo posve sigurni kako se u to vrijeme govorilo, no znamo kako se pisalo. Jezik je u to

9

vrijeme bio poput neprekinutog toka rijeke. Dovoljno je zamisliti golemu vodenu masu kojaritmično svjetluca protičući svom silinom iako je njezin tok povremeno prekinut slapovima.

Bliže se praznici, što je uvijek dobra prigoda da se uroni u tu rijeku, u jezik oca Vieire. Nesavjetujem ništa nikome, samo govorim da ću zaroniti u njegovu najbolju prozu i na nekolikodana nestati. Želi li mi se itko pridružiti?

13.travnjaL’aquila

U jednoj reportaži o potresu u regiji Abruzzi pročitao sam da su se očajni i bespomoćnipreživjeli zapitali zašto je sudbina odabrala njih i njihov kraj za poprište te užasne katastrofe.Pitanje je to na koje nema odgovora, ali koje uvijek, bez iznimke, postavljamo kad namnesreća pokuca na vrata, kao da se u nekom kutku svemira nalazi odgovorna osoba kojojmožemo ispostaviti račun za zla koja nas pogađaju. Mnogo puta jedva da ima toliko vremenada se smrti pogleda u oči, a ponekad čak ni to, kad deset koraka od nas eksplodira bomba ilise čamac raspadne nedaleko od obale, kad poplava odnese kuće i mostove kao da se radi tek oneznatnim preprekama na njezinu putu, kad nanosi blata zbog klizanja tla zatrpaju čitavanaselja. Tada se pitamo zašto mi, zašto ja, ali nema odgovora. I Jacques Brel se zapitao:»Pourquoi moi? Pourquoi maintenant?«4 — da bi odmah zatim preminuo. To je sudbina,kažemo, a u njoj nije zapisana riječ uskrsnuće. Dobro je to znati jer ovaj svijet, istinu govoreći,nije stvoren za uskrsnuća. I to je dovoljno.

14.travnjaBo

Možemo si čestitati, naš vodeni pas već se nalazi u Bijeloj kući. Ne znam kako će ondjeizgovarati ime koje su mu nadjenuli, ali nadam se da će to činiti kao da izgovaraju francuskuriječ »beau«, što znači, ni više ni manje, no — lijep. Njegova slika obišla je svijet i, dok semnoge doge i pomeranci grizu za usnice od zavisti, spomenuta portugalska pasmina slavi svojuspjeh s opravdanim domoljubnim zanosom. Dopustite mi da prema svemu tome, međutim,izrazim određenu sumnjičavost jer sam prvi put vidio kako je netko radi fotografiranjavodenom psu oko vrata objesio vijenac cvijeća, kao da je havajska plesačica. U dobi od samošest mjeseci Bo još uvijek nije potpuno svjestan poštovanja koje zavređuje pasmina kojoj, nanjegovu sreću, pripada. Izrazi li Bijela kuća želju za tim, mogli bismo joj na neko vrijeme (nepredugo jer bi nam nedostajao) posuditi našega Camőesa da bude mentor predsjedničkompsiću i da ga pouči dobrom vladanju koje u svakoj prigodi mora pokazivati časni pripadnikpasmine portugalskog vodenog psa. Portugal oblige5.

15.travnjaKolumbija u Lanzaroteu

Stigla je u liku jednog od svojih najdostojnijih predstavnika: građanina i bivšegzastupnika u parlamentu Sigifreda Lópea Tobóna, koji je prije dva mjeseca oslobođen izsedmogodišnjeg zatočeništva tijekom kojega je, u iznimno teškim uvjetima života, ukolumbijskoj prašumi bio izložen nečovječnim postupcima članova FARC-a. Sigifredo Lopezbio je dio dvanaesteročlane skupine zatočenih parlamentarnih zastupnika od kojih su ostalajedanaestorica nedavno ubijena. Sigifredo je pobjegao slučajno, nakon što su ga izdvojili odostatka skupine zbog nekog čina neposlušnosti. Taj čovjek ima dovoljno razloga da mrzi ovajsvijet i svoje tamničare, no unatoč svemu, nijednom nije podigao glas pripovijedajući ovlastitim patnjama (kojima, čini se, ne pripisuje veliku važnost), iako se nije mogaosuspregnuti a da ne zadrhti dok je opisivao užasne zločine koje su počinili pripadnici FARC-a, ubojstva i mučenja, poput onih prema dvadesetorici vojnika koji već dvanaest godina žive

4 Zašto ja?Zašto sada? (franc.)5 Portugal obvezuje (franc.), prema noblese oblige to jest »plemstvo obvezuje«, izreka koja znači da

određeni društveni položaj nalaže i određeno vladanje.

10

prikovani lancima za drveće...U dvorani fondacije César Manrique nije bilo slobodnog mjesta, mnogi su slušali njegov

govor stojeći. Gotovo dva sata bili smo obuzeti osjećajima koje je nemoguće prevesti u riječi.Neki su plakali zbog nepodnošljivog šoka izazvanog tim monstruoznim otkrićima, drugi, pak,barem je to bio moj slučaj, zbog beskrajne tuge što je čovječanstvo takvo kakvo jest i što munema ni lijeka ni spasa. Zar netko još može zamisliti da su pripadnici paravojnih snaga ubijali,a možda još uvijek to čine, odsijecajući ljudima udove motornom pilom?

16.travnjaOpsjednutost veličinom

Stvar je ozbiljna, više nego ozbiljna. Prije nekoliko dana saznao sam da u Portugalu imapreviše autocesta, ni više ni manje no devet, ukupne duljine od gotovo sedamsto kilometara.Ako na trenutak pomislimo koliko stoji samo jedan kilometar tih raskošnih prometnica čijikorisnici mogu uživati u svim mogućim udobnostima suvremenog života, neizbježno ćemodoći do zaključka da se netko prevario u računu ili je takvim računom želio prevariti nas.

Prema zakonu, ili već prema onome na što se u takvim prigodama poziva, otvaranjeautoceste podrazumijeva određene procjene gustoće prometa da se ne bi dogodilo daautomobile koji njome prođu nabrajamo na prste jedne ruke, kao što je slučaj s onom što vodiiz Lisabona do Elvasa, čeznući za vremenima kad je, kiteći se još uvijek skromnim nazivom»državne«, vodila mnoštva u Pousadu na prženi bakalar. Mutatis mutandis: s bakalarom ili beznjega, tako izgleda situacija na preostalih osam autocesta.

Te mušice nisu od jučer. Kad su kralju D. Joau V. rekli koliko će stajati splet ukrasnihzvona koje je želio postaviti u Mafri, u grotesknom proznom stilu, karakterističnom za novebogataše, rekao je: »Čini mi se jeftinim. Nabavite dva.« Još prije nekoliko godina, kad jePortugal bio zadužen za organizaciju europskog prvenstva u nogometu koje je, usput,sramotno propustio osvojiti, netko je rekao da moramo izgraditi nekoliko nogometnihstadiona jer nismo dobro stajali sa sportskom infrastrukturom. Zamišljam sljedećidijalog:«Koliko mislite da nam je potrebno?«, upitao je visoki čelnik nogometnog saveza.»Mislim da bi nam tri ili četiri trebala biti dovoljna«, odgovorio je onaj iz tehničke službe.»Tri ili četiri?«, prezirno je odmahnula velika zvjerka iz nogometnog svijeta. »Radije deset ilidvanaest, bili bismo prave budale kad ne bismo iskoristili europske fondove sve dok ih neostružemo do dna«. I u tom slučaju netko se prevario u računu ili je tim računom prevario nas.

Račun za koji se čini da je potpuno čist je onaj o broju siromašnih u Portugalu. Premaposljednjim informacijama ima ih dva milijuna. Nije li to još jedan izraz naše povijesneopsjednutosti veličinom...

17.travnjaS Dariom Foom

Uz Daria Foa i mnoge druge koji su se u dvorani Caja Granade okupili kako biprisustvovali svečanosti dodjele nagrade za međunarodnu suradnju koju, ako se ne varam, tabanka dodjeljuje već deset godina i koja je ove godine pripala Fou i meni, trebao sam sepojaviti i ja kako bih, kao što sam rekao u prethodno snimljenoj izjavi, sve izgrlio i sa svimapodijelio radost tog trenutka.

Nažalost, nisam se mogao zaputiti na to putovanje, no suvremene komunikacijsketehnologije omogućile su mi da gotovo u realnom vremenu pribivam svečanosti na kojoj me,na moj zahtjev kojem je sa zadovoljstvom udovoljeno, predstavljao rektor sveučilišta uGranadi. Na neki način Dario Fo i ja predstavljali smo ondje festival Sete Sdis — Sete Luas6, uzposebnu čast da smo mi počasni predsjednici toga festivala. Kao što nalaže tradicija tenagrade, nagrađeni se na dodjeli odriče novčane vrijednosti u korist neke kulturne institucijeili društvene aktivnosti, u ovom slučaju u korist već spomenutog festivala koji će taj novac

6 Festival »Sedam sunaca i sedam mjeseca« uspostavljen je radi kulturne suradnje Italije iPortugala, ali su se u njega poslije uključile i druge mediteranske zemlje.

11

iskoristiti za gradnju kulturnog centra u Ribeiri Grande na Kapverdskim otocima, toj čarobnojzemlji, kao što sam to rekao u svojoj snimljenoj izjavi.

Nakon svega mislim da mogu reći da smo svi, uključujući i nižepotpisanog koji joj nijebio fizički prisutan, s dodjele nagrade za međunarodnu suradnju banke Caja Granada otišlimanje-više očarani.

20.travnjaEkshibicionizam

Riječi kao što su »diskretan«, »rezerviran«, »povučen«, »sramežljiv« ili »pristojan« još seuvijek mogu naći u bilo kojem rječniku. Bojim se, međutim, da će neke od njih, prije ilikasnije, zadesiti tužna sudbina riječi esgártulo koja je, poput mnogih prije nje, izbrisana izrječnika Akademije zbog jasnog i upornog nedostatka uporabe koji je od nje učinio balast unjegovim učenim stupcima. Ni ja sâm ne sjećam se da sam je ikada izgovorio, a kamolinapisao. S druge strane, riječi poput »rezerviran«, iako se možda sve manje upotrebljava,zajamčen je dug život u značenju rezervacije ulaznice jer bez nje neke temeljne usluge, poputzračnog prijevoza, ne bi mogle djelovati. Pritom ne treba zaboraviti ni onu drugu rezervaciju,onu mentalnu, koju su Isusovci izmislili kao konačno objašnjenje činjenice da se moženajprije reći jedno, a zatim učiniti suprotno, što je djelatnost koja se do te mjere proširilaljudskim društvom da je postala preduvjetom preživljavanja u njemu.

Nije mi namjera moralizirati jer bi to bilo čisto gubljenje vremena, kako mojeg, tako,vjerujem, i nekih čitatelja. Svi vrlo dobro znamo da je put slaba — ali kako je tek onda slabduh, ma koliko ljudi uzdizali njegovu navodnu snagu, kad je ljudsko biće u pravom smisluriječi poprište svih mogućih ugodnih kušnji, kako onih prirodnih tako i onih koje je ono samostoljećima i tisućljećima smišljalo i oplemenjivalo neprestanim ponavljanjem u praksi. Nemaništa loše u tome. Neka prvi baci kamen onaj koji nikad nije podlegao kušnji. Sve je počelo sodjećom koja je postajala sve laganija, kraća i prozirnija, otkrivajući sve više kvadratnihcentimetara kože sve dok nije došlo do potpunog nudizma kakav se danas može vidjeti nanekim plažama. Ništa strašno. U svemu tome, kao što sam to napisao u jednom drugomkontekstu, ima neke nevinosti. I Adam i Eva hodali su uokolo goli i, nasuprot onome što tvrdiBiblija, bili toga potpuno svjesni.

Gradeći društvo sveopćeg spektakla koji istovremeno privlači i raspršuje pozornostširokih masa, nismo ni slutili da ćemo izgraditi društvo ekshibicionista. Izgubila se granicaizmeđu glumaca i publike, publika nije nazočna nekom događaju samo da bi gledala i slušala,već da bi je ondje i drugi vidjeli i čuli. Moć televizije, primjerice, u velikoj mjeri hrani se tomnezdravom simbiozom u onome što nazivamo engleskim pojmom reality show čiji sudionici,koji su za to ponekad čak i vrlo obilno plaćeni, iznose na vidjelo svoje životne nedaće,nevjere, niske strasti, vlastite i tuđe podlosti, iz čega, ako je to potrebno radi veće gledanosti,nije izuzeta ni njihova obitelj, ni bližnji. I to čine bez diskrecije, rezerviranosti, srama ilipristojnosti. Netko će reći i sreća da je tako, vrijeme je da jednom za svagda napustimo tezahrđale riječi i otvorimo širom vrata tuđih domova, ma koliko smrdjelo iz njih. Drugi će, nesumnjamo u to, otići u krajnost tvrdeći da se radi o blagotvornim učincima demokracije.Demokracije u kojoj je dopušteno reći sve, ali pod uvjetom da se prešuti ono bitno. Bezsuzdržanosti i bez srama.

21.travnjaMaja

Kad sam danas, svjež poput rose, izašao iz bolnice, imao sam dva razloga zazadovoljstvo. Prvi je bio taj što sam se napokon riješio nametljivog bronhitisa koji me, uzponeku stanku, već mjesecima neprestano mučio da bi se sada konačno pomirio sa sudbinom iotišao u potragu za nekim drugim domaćinom. Nadajmo se da ga neće pronaći. Drugi jerazlog bio drugačije prirode. U našoj maloj bolnici u Lanzaroteu, naime, kako se čini, radi niviše ni manje nego sedamnaest ili osamnaest bolničara iz Portugala, uglavnom iz regije

12

Minho. Prije no što sam otpušten, poslali su me da napravim rendgensku snimku pluća kakone bi ostalo nikakve sumnje da je pacijent ozdravio i da ga se može poslati kući. Svukao sampotkošulju koju sam nosio na sebi i prebacio je preko stolice. Da bi provjerio da su snimkeuspjele, bolničar, Portugalac iz Felgueirasa, morao je otići u susjednu prostoriju. Prije no štoje to učinio, rekao mi je: »Pričekajte samo trenutak i onda možete odjenuti maju.« Mislim dasam zadrhtao. Nisam čuo tu riječ već trideset godina, možda i više, a ovdje u Lanzaroteu,dvije tisuće kilometara od domovine, mladi bolničar iz Felgueirasa ni ne sluteći dao mi je doznanja da portugalski jezik još uvijek postoji. Blaženi bronhitis.

22.travnja O nemogućnosti takvoga portreta (1)

Ovaj tekst predgovor je katalogu izložbe portreta Fernanda Pessoe u fondaciji CalousteGulbenkian održanoj osamdesetih godina prošloga stoljeća, mislim 1985. Učinio mi se prikladnim zaovaj blogpa ga donosim u cijelosti.

Kakav autoportret bi naslikao Fernando Pessoa daje, umjesto pjesnikom, bio slikar, i još ktomu, portretist? Bi li stajao licem prema ogledalu ili iz profila, otkrivajući tri četvrt lica kaonetko tko se, skriven od sebe samoga, pogledava iskosa pokušavajući odlučiti kakav izraz licatreba zauzeti i na koliko dugo? Bi li iskoristio vlastito lice, koje se mijenjalo ovisno o dobi,poput onoga na njegovim fotografijama koje su nam ostale ili poput niza nezabilježenih izrazalica od rođenja do smrti, svakog jutra, poslijepodneva i noći, počevši od trga São Carlos pasve do bolnice São Luís7? Ili bi se poslužio onim Álvara de Camposa, brodarskog inženjerakoji je diplomirao u Glasgowu? Ili onim Alberta Caeira, čovjeka bez zanimanja iliobrazovanja, preminulog od sušice u cvijetu mladosti? Ili onim Ricarda Reisa, liječnika uprogonstvu kojemu se izgubio svaki trag unatoč nekim nedavnim, očigledno apokrifnimvijestima? Ili onim Bernarda Soaresa, pomoćnog knjigovođe iz lisabonskog donjeg grada? Ašto je s Guedesom ili Morom i svima ostalima koje je zazivao u bezbrojnim, mogućim inemogućim situacijama? Bi li se naslikao sa šeširom na glavi? Prekriženih nogu? S cigaretomkoju bi stiskao među prstima? S naočalama? Bi li odjenuo kaput ili bi ga prebacio prekoramena? Bi li se koristio nekom maskom, recimo, izbrisavši brkove i otkrivši pod njima kožu,iznenada tako golu, iznenada tako hladnu? Bi li se okružio simbolima, kabalističkimbrojkama, horoskopskim znakovima8, galebovima nad rijekom Tejo9, kamenim gatovima10,gavranima prevedenim s engleskoga11, plavim konjima, žutim džokejima12, grobnicama kojesluže kao opomena13?

Ili bi, za razliku od takve rječitosti, ostao nepomično sjediti pred stalkom i bijelimplatnom ne mogavši podignuti ruku da ga napadne ili se od njega obrani, u očekivanju nekogdrugog slikara koji bi pokušao naslikati taj nemogući portret?

Portret — koga? Ili, čega?Osobi koja se nekad zvala Fernando Pessoa počinje se događati ono što se već dogodilo

Camõesu. Deseci tisuća portreta — crteža, slika, skulptura — naposljetku su Luísa Vazaučinili nevidljivim, čak i ono malo što je preostalo doima se suvišnim: spuštena vjeđa, brada,lovorov vijenac. Nije teško uvidjeti da se i Fernando Pessoa nalazi na putu premanevidljivosti i, sudeći po broju njegovih slika koji se, zbog novih tehnologija i naše sve većegladi za predočavanjem, u posljednje vrijeme umnogostručio, čovjek s mnoštvom heteronima,koji se već svojevoljno stopio s likovima koje je stvorio, uskoro će utonuti u potpuni mrak i tomnogo brže od onoga sa samo jednim licem, ali ne i s manje glasova.

7 Pessoa se rodio na lisabonskom trgu São Carlos a preminuo u bolnici São Luis.8 Pessoa se za života zanimao za astrologiju i okultne znanosti9 Odnosi se na sliku portugalskog slikara A. Costa Pinheira Stolac i stol pjesnika Fernanda Pessoe iz

1980. na kojoj je slikar uz pjesnikove najdraže predmeta naslikao i galebove s rijeke Tejo.10 Aluzija na Pomorsku pjesan Alvara de Camposa.11 Odnosi se na Pessoin prijevod Poeovog Gavrana objavljen u časopisu Athena 1924.12 Aluzija na pjesmu Kosa kiša čiji dijelovi govore o Pessoinu djetinjstvu.13 Aluzija na pjesmu Na grobnici Christiana Rosencreutza.

13

Možda se to, tko zna, pokaže savršenom sudbinom za jednog pjesnika: da izgubi čvrstoćuobrisa, da mu se iscrpljen pogled i naborana koža rasplinu u vremenu i prostoru, nestanuizmeđu redaka onoga što je napisao; a ako se iz tog bezobličnog, beskonačnog lica još uvijekbuđe dalo nešto izvući, jednoga dana netko će bez sumnje to i učiniti. Od pjesnika tada nećeostati ništa osim sjećanja ukotvljenog u sjećanju, a adolescenti će govoriti kako u sebi nosesve snove ovoga svijeta14 kao da su se oni prvi na svijetu toga sjetili. S pravom bi se mogloustvrditi kako je čitav jezik plod pjesništva.

23.travnja O nemogućnosti takvoga portreta (2)

U međuvremenu, slikar počinje slikati portret Fernanda Pessoe. Tek je počeo, nismo jošsigurni koje je lice izabrao, jedino što se vidi je tanki potez kista zelenom bojom, možda će iznjega nastati pas zelene boje kao pratnja žutom džokeju i plavom konju, osim ako ta zelenanije tek fizički i kemijski rezultat činjenice da džokej jaše konja, što mu je, osim zanimanja, iveliko zadovoljstvo. No dvojba s kojom se suočava slikar nije koju boju upotrijebiti, tu supoteškoću jednom za svagda riješili impresionisti, jedino drevni ljudi, oni iz davnina, nisuznali da su u jednoj boji sadržane i sve ostale: slikareva velika dvojba je treba li zauzeti stavpun poštovanja ili ne, treba li naslikati djevicu onako kao što ju je opisao sveti Luka, nakoljenima, ili će se prema tom čovjeku odnositi kao prema jadničku koji je izazivao sažaljenječak i kod hotelskih sobarica15, koji je pisao smiješna ljubavna pisma16 i koji bi se, saslikarovim dopuštenjem, nasmijao slici koju je slikao. Zeleni potez kistom je zasad tek nogažutog džokeja na plavim konjskim slabinama. Sve dok maestro ne zatrese štapićem ičeznutljiva i tužna glazba ne provali, ni prodavač se neće smiješiti kroz uspomene slikarevadjetinjstva17. Ima neke nedužne dvosmislenosti u toj zelenoj nozi sposobnoj da se pretvori uzelena psa. Slikar se prepušta asocijacijama ideja, noga i pas za njega se naprosto pretvaraju uheteronime zelene boje: i mnoge neobičnije stvari pokazale su se mogućima, ne treba se tomepreviše čuditi. Nitko ne zna što se događa u slikarevoj glavi dok slika. Portret je završen iuskoro će mu se pridružiti ostalih deset tisuća pjesnikovih prikaza koji su mu prethodili. Nijevažno je li riječ o činu pobožnosti ili podrugljivom osmijehu jer svaka boja, svaki potezkistom koji se nakuplja jedan preko drugoga približavaju ga trenutku kada će postatinevidljiv, onom potpunom crnilu koje ne propušta nikakvu svjetlost, čak ni onu blještavusunčevu koja bi naspram njega nalikovala kratkom treptaju oka prije no što bi se do krajaugasila. Između poštovanja i nepoštovanja, u nekoj neodređenoj točki možda se nalazi čovjekkoji je bio Fernando Pessoa. Možda, ali ni to nije sigurno. Albert Camus nije promislio dvaputkad je napisao: »Ako netko želi da ga prepoznaju, dovoljno je da kaže tko je.« U većinislučajeva, onaj tko se odvaži na takvo što, najviše što može ponuditi je ime koje su munapisali na rodnom listu.

Fernando Pessoa vjerojatno niti to. Nije mu dovoljno bilo istovremeno biti Caeiro i Reis,Campos i Soares. Sad kad više nije pjesnik nego slikar koji slika svoj autoportret,koje će licenaslikati, kojim će imenom potpisati sliku i hoće li potpis staviti u lijevi ili desni kut slike? Jersvaka slika je ogledalo, ali od čega, od koga, za koga?

Slikar naposljetku diže ruku u kojoj se nalazi neki drveni štapić, ovako izdaleka, reklo bise, nalik kistu, ali postoje razlozi za sumnju: na njemu se ne vidi ni tračak zelene, plave, žuteili bilo kakve druge boje. To ie ono potpuno crnilo kojim Fernando Pessoa potezom vlastitogkista postaje nevidljiv.

No slikari će ga svejedno i dalje slikati.

14 Aluzija na Camposovu pjesmu Trafika15 Aluzija na Saramagov roman Godina smrti Ricarda Rerisa16 Aluzija na Pessoina pisma Ofeliji Queiros i na Camposovu pjesmu Sva su ljubavna pisma smiješna17 Doslovno stihovi iz Kose kiše: »Maestro zatrese štapićem / a čeznutljiva i tužna glazba provali ... a

prodavč se smiješi kroz uspomene mojeg djetinjstva ...«- (Fernando Pessoa, Izabrane pjesme,Konzor, Zagreb, 1997, preveo Mirko Tomasović, str 47-48)

14

24.travnjaEduardo Galeano

Veliko uzbuđenje zavladalo je u novinskim, rađijskim i televizijskim redakcijama kad jeChavez pristupio Obami s nekom knjigom u ruci. Svakome s imalo zdravog razuma jasno jeda tražiti autogram od predsjednika Sjedinjenih Država ondje, usred sastanka na vrhu, i nijebaš najbolja zamisao. Ali ne, naposljetku, radilo se o prigodnom daru jednog šefa državedrugom, i to o knjizi Eduarda Galeana Otvorene vene Južne Amerike. Bilo je jasno da je riječ osimboličnoj gesti. Chavez je vjerojatno pomislio: »Taj Obama ne zna ništa o nama, u to sevrijeme tek rodio, neka ga Galeano pouči.« Nadajmo se da će tako i biti. No zanimljivije odsvega toga jest ne samo to da su Otvorene vene nakon toga ubrzo rasprodane na Amazonu,skočivši sa skromnog pedeset tisućitog mjesta na ljestvici prodanih knjiga na drugo mjesto itako stekavši popularnost ravnu najprodavanijim knjigama, već i to da se usporedo s time,osobito u tisku, pojavilo toliko negativnih kritika koje su, gotovo u zboru, izuzevši tek ponekiblagonakloni osvrt, pokušale obezvrijediti knjigu Eduarda Galeana ustrajući na tome kako todjelo, osim što obiluje neosnovanim analizama i očiglednim ideološkim predrasudama, uopćenije u skladu s trenutnim stanjem u tom dijelu svijeta. Točno je da su Otvorene vene JužneAmerike izdane 1971, dakle prije gotovo četrdeset godina, ali je također točno da bi njihovautor, osim ako nije bio svojevrstan Nostradamus, samo uz herkulski napor mašte mogaopredvidjeti stvarnost ove 2009, toliko različite čak i od godina koje su joj neposrednoprethodile. Takav prigovor je prenagljen, zlonamjeran, ali i poprilično smiješan, baš kao što bibilo smiješno tvrditi da je Prava povijest osvajanja Nove Španjolske koju je u XVII. stoljećunapisao Bernal Dfaz del Castillo djelo koje također obiluje neosnovanim analizama iočiglednim ideološkim predrasudama. Istina je da onome tko želi saznati što se događalo uAmerici, u južnom dijelu toga kontinenta, od XV. stoljeća do danas, upravo ta knjiga EduardaGaleana može biti izuzetno korisna. Problem tih, a i mnogih drugih kritičara, kakvih je uposljednje vrijeme sve više, jest da oni sami tako malo znaju o povijesti. Sada nam samopreostaje da vidimo kakvu će pouku Barack Obama izvući iz Otvorenih vena Južne Amerike.Zasad se doima dobrim učenikom.

28.travnjaDjeca u crnom

Draga prijateljica — slikarica Sofia Gandarias — ispričala mi je kako se prije nekolikogodina tijekom poslovnog putovanja u Sri Lanku, nekadašnji Cejlon, iznenadila kad je naulici susrela skupine dječaka odjevene u crne halje. Nisu joj izgledali kao pripadnici bilokakve kaste ili etničke skupine jer nije primijetila ni jednu odraslu osobu tako odjevenu.Nakon mnogobrojnih pitanja, naposljetku je saznala objašnjenje za takav neobični načinodijevanja. Obitelji tih dječaka pristale su da predaju sinove pobornicima one najnasilnijeinačice islamizma koja se temelji na džihadu kako bi ih ovi pretvorili u mučenike islamističkerevolucije ili, drugim riječima, odjenuli ih u prsluke pune eksploziva i poslali da se raznesu nanekoj tržnici ili diskoteci ili autobusnoj postaji ili gdje god bi mogli posijati što više smrti. Neznam je li tim očevima i majkama ponuđena bilo kakva materijalna naknada ili je sve ostalona obećanju lakog susreta s Alahom u raju. Doista ne znam. Ne znam ni čekaju li ti dječaci ucrnim haljama da na njih dođe red ili više ne pripadaju ovome svijetu. Ništa ne znam. I ovdjeću se zaustaviti. Ne zbog toga što bi mi nedostajalo riječi, već zato što sam zgađen.

29.travnjaSjećanja

Sazdani smo od sjećanja, bez njih ne bismo znali tko smo. Ta rečenica, ponikla u momeumu prije mnogo godina u žaru nekog od brojnih predavanja i intervjua na koje me obvezujemoj poziv pisca, osim što mi se već na prvi pogled učinila poput bjelodane istine koja nedopušta nikakvu raspravu, odražava istinsku ravnotežu i sklad što, mislio sam, u velikoj mjeri

15

doprinosi njezinu lakom pamćenju kod slušatelja i čitatelja. Dokle god seže moja taština, adrago mi je ustvrditi da ne seže predaleko, ponosan sam što sam autor te rečenice iako mi, sdruge strane, skromnost, koje također nisam u potpunosti lišen, ponekad šapće na uho da je tošto sam rekao toliko očigledno poput izjave da Sunce izlazi na istoku. Drugim riječima, neštosamo po sebi razumljivo.

No čak i mnogo očitije stvari mogu se u bilo kojem trenutku dovesti u pitanje. Slučaj je tos našim sjećanjem koje je prema najnovijim informacijama u opasnosti da nestane, to jest da isamo postane, da tako kažemo, jedna od mnogih izumrlih vrsta. Prema tim informacijama,objavljenim u tako uglednim znanstvenim časopisima kao što je Nature i Learn Mem, otkrivenaje molekula nazvana ZIP (prema samom imenu ne bi se dalo naslutiti da je nešto posebno)koja je u stanju izbrisati sva sjećanja, dobra i loša, sretna i tragična, ostavljajući mozakslobodan tereta pamćenja prikupljenog tijekom životnog vijeka. Novorođenče nema nikakvihsjećanja, a u takvu stanju možemo se naći i mi. Kažu da znanost donosi napredak, što je većsamo po sebi smiješno, ali ovakvu znanost ne želim. Naviknuo sam biti ono što su sjećanja odmene učinila i nisam posve nezadovoljan rezultatom, iako se nisam uvijek ponosio svojimdjelima. Poput svih ljudi i ja sam samo od krvi i mesa, biće s manama i vrlinama, dobrim ilošim odlukama, i zato me pustite da budem ovakav kakav jesam. Sa svim svojim sjećanjima,ovakav sam kakav jesam. Ništa od toga ne želim zaboraviti.

30.travnjaSvinjska gripa (1)

Ovaj tekst temelji se na članku prof. Mikea Davisa sa sveučilišta u Los Angelesu. Mojih je teknekoliko prvih redaka, poneki veznik i zaključak. Čitatelj stoga mora biti svjestan da većina ovdjenavedenih ideja ne pripada meni, već prof. Mikeu Davisu.

Ne znam ništa o ovoj temi, a iskustvo suživota sa svinjama u djetinjstvu i mladenaštvuovdje mi, izgleda, neće biti ni od kakve koristi. Više od svega, bila je to svojevrsna hibridnaobitelj ljudi i životinja. No pozorno čitam novine, slušam i gledam reportaže na radiju iteleviziji i, zahvaljujući ponekom članku koji mi je pomogao da bolje shvatim pozadinuuzroka te takozvane pandemije, prikupio sam neke podatke koji će možda biti zanimljivičitateljima. Viruloški stručnjaci već dugo su uvjereni kako je sustav intenzivne poljoprivredeu južnoj Kini glavni čimbenik mutacije gripe, kako kroz sezonska »skretanja« tako i kroz»genomsku razmjenu«. Već prije šest godina u časopisu Science objavljen je važan članak kojije pokazao kako je nakon godina stabilnosti sjeverno američki virus svinjske gripe doživiovrtoglavi evolucijski skok. Industrijalizacija stočne proizvodnje koju su provele velike tvrtkeprekinula je prirodni kineski monopol u razvoju svinjske gripe. U posljednjih nekolikodesetljeća uzgoj svinja više je nalikovao petrokemijskoj industriji nego idiličnom seoskomgospodarstvu kakva se često opisuju u školskim udžbenicima...

Godine 1966, na primjer, u Sjedinjenim Državama je bilo pedeset tri milijuna svinjaraspoređenih na milijun seoskih gospodarstava. Trenutno se šezdeset pet milijuna svinjaokupilo na šezdeset pet tisuća farmi. To je značilo prijelaz iz tradicionalnih svinjaca udanašnji divovski pakao pun fekalija u kojemu su, u vlastitom izmetu i u nesnosnoj vrućini, uprostoru u kojem se patogeni agensi razmjenjuju munjevitom brzinom, nagurani desecimilijuna životinja više no oslabljenog imunološkog sustava.

To sasvim sigurno nije jedini uzrok širenja gripe, ali se ne smije zanemariti. Još ću sevratiti na tu temu.

31.travnjaSvinjska gripa (2)

Nastavimo. Prošle godine je povjerenstvo koje je sazvao »Pew Research Center« objaviloizvješće o stočnoj proizvodnji na industrijskim farmama u kojem se pokušalo skrenutipozornost »na veliku opasnost da neprekidno širenje virusa koje se događa u velikim krdima

16

ili stadima dovede do pojave novih virusa nastalih procesima mutacije ili preslagivanja što bi,s druge strane, moglo proizvesti viruse koji se još učinkovitije prenose među ljudima.«Povjerenstvo je također upozorilo na činjenicu da je prekomjerno korištenje antibiotika uproizvodnji svinja — i to jeftinijih od onih koji se daju ljudima — bilo u izravnom odnosu srastom infekcija otpornih stafilokoka čiji su ostaci istovremeno dovodili do pojave escherichiecoli i pfiesterije (protozoa koji je ubio na tisuće riba na riječnim ušćima Sjeverne Karoline izarazio na desetke ribara).

Kakvo god poboljšanje u kvaliteti okoliša da se postigne proučavanjem tog novogpatogenog agensa, ono će se morati suočiti s čudovišnom moći velikih konglomerata za uzgojstoke i peradi, kao što su Smithfield Farms (svinje i krave) i Tyson (pilići). Povjerenstvo jegovorilo o sustavnom sprečavanju istražnih radnji koje su poduzele velike tvrtke, uključujućinimalo skrivene prijetnje o ukidanju financijskih sredstava inspektorima koji su surađivali spovjerenstvom. Riječ je o izrazito globaliziranoj industriji s mnogim političkim vezama.Slično je bilo i s peradarskim divom po imenu Charoen Pokphand sa sjedištem u Bangkokukoji je uspio spriječiti istragu o vlastitoj ulozi u širenju ptičje gripe u jugoistočnoj Aziji. Stogase sada čini najvjerojatnijim da će svaki pokušaj forenzičkih epidemiologa da utvrde uzrokesvinjske gripe naići na čvrsti zid industrije za uzgoj svinja.

To ne znači da se nikad neće naći netko tko će uperiti prstom u krivca: u meksičkom tiskuveć se nagađa kako je vjerojatni epicentar gripe divovska podružnica Smithfielda u državiVeracruz. Ali od drveća je mnogo važnija šuma: propala antipandemijska strategija Svjetskezdravstvene organizacije, stalno pogoršanje svjetskog javnog zdravlja, brnjica koju sumeđunarodne farmaceutske tvrtke stavile svima koji bi pokušali progovoriti o istraživanjimanajvažnijih lijekova te planetarna katastrofa u obliku industrijske proizvodnje svinja koja sene obazire na utjecaj na okoliš.

Kao što smo vidjeli, zaraza o kojoj govorimo mnogo je složenija od pukog ulaska, po svojprilici, tog smrtonosnog virusa u pluća građanina uhvaćenog u mrežu materijalnih interesa inedostatka skrupula velikih tvrtki. Zaraza se širi iz svih tih izvora. Prva smrt koja se dogodilaprije mnogo godina bila je ona kad je umrla čast. No može li se tražiti čast odmultinacionalnih tvrtki? Tko će nas sada spasiti?

Svibanj 2009.

1. svibnjaJavier Ortiz

J O Š J E D A N J E O T I Š A O . Kad su me okolnosti dovele na ovaj afrički otok nakojem živim naizmjence s dugim boravcima u Lisabonu, ubrzo sam preko Pilar upoznao nekenovinare koji su me se dojmili zato što su bili prilično drugačiji od novinara na koje samnavikao u domovini. Bili su to Manuel Vicent, Raúl del Pozo, Juan José Millás i Javier Ortiz.Odlikovali su se, i još uvijek se odlikuju, osim Javiera Ortiza koji je upravo preminuo,visokom književnom kvalitetom, rijetkom oštroumnošću i iznimnim smislom za humor. Odnjih četvorice Javier je uvijek bio politički najaktivniji. Ljevičar koji nikada nije skrivao iliublažavao svoje ideje, do kraja je ostao vjeran svojim stavovima kada se, dok je još bionovinar El munda, i to bez ikakvih oportunističkih ustupaka, jedini suprotstavio skretanju listaudesno, jer gaje njegov direktor Pedro J. Ranrirez poslao ravno u naručje dragoga nam JoséMarije Aznara. Sad kada je preminuo, više neće biti odgovora na pitanje koje smo si redovitopostavljali: »Sto bi na to rekao Javier Ortiz?«

Osobit trenutak u našim odnosima bio je onaj kad sam mu dao intervju koji je, zajedno stekstovima Noama Chomskog, Jamesa Petrasa, Edwarda W. Saida, Alberta Pirisa i AntoniaSegure, objavljen u knjizi koju je uredio pod naslovom Palestina postoji! (nakladnik Foča). Teksam se bio vratio iz Izraela gdje sam za sobom ostavio tragove političkog skandala i, morajućise uputiti u Sjedinjene Države gdje sam predstavljao jednu knjigu i imao zakazana

17

predavanja, cijeli intervju odigrao se putem elektroničke pošte dok sam prelijetao Atlantik i sjedne na drugu obalu sjevernoameričkoga kontinenta. Tada sam najbolje upoznao JavieraOrtiza, njegovu inteligenciju, briljantnu dijalektiku i, najbolje od svega, njegove ljudskekvalitete. Mnogi ne znaju da je Javier napisao vlastitu osmrtnicu, prvorazredan ironijski idemistifikatorski tekst, vrijedan objavljivanja u bilo kojim novinama. Šteta što se to nijedogodilo. Vrijeme je da mu uputimo posljednji osmijeh, upravo ovaj što ga sada nosim nalicu, koji će na neki način zanijekati njegovu smrt.

OSMRTNICAJavieru Ortizu, kolumnistu

Jučer je od kardiorespiratornog zastoja preminuo književnik i novinar Javier Ortiz. Onsâm, autor ovih redaka, predvidio je takav razvoj događaja jer je općepoznato da je nakontakvog zastoja smrt neizbježna. Ako još uvijek dišeš i kuca ti srce, onda te sasvim sigurnoneće proglasiti mrtvim.

I tako smo tu gdje jesmo (osim njega, naravno). Javier Ortiz bio je šesti sin učiteljice izIrúna, Maríe Estévez Sáez i administrativnog upravitelja iz Madrida, José Mane OrtizaCrousellesa. Njegov djed bio je stanovit gospodin iz Granade koji je izgledao poput policajca— što se možda može opravdati činjenicom da je to uistinu i bio — njegova baka, načitana iprivlačna gospođa koja se preživala Rosellon, dok je njegov drugi djed, Javier EstévezCartelle, bio častan i povučen granični policajac iz Orensea, obdaren vještinom kaligrafije, abaka udovica iz Hara koja se nakon smrti prvog supruga udala za maloprije spomenutog pokojem je dobio ime i naš nedavno preminuli. Ako je sve što smo upravo naveli imalo važno, adaleko od toga da u to možemo biti posve sigurni, onda je to zato da se pokaže da, suprotnoonom što se obično tvrdi, križanje rasa ne dovodi nužno do poboljšanja loze (Pomislite samokoliko je tek različitih predaka trebalo da se proizvede jedan ćelavi, omaleni Bask).

Javier Ortiz proveo je djetinjstvo u San Sebastianu, gradu u kojem se osjećao kao kodkuće jer se ondje i rodio. Smjesta je svoje vrijeme posvetio promatranju svega što se zbivalooko njega, osobito ženskih grudi — sad kad je mrtav možemo otkriti tu njegovu nedužnutajnu — i tako iznimnim stvarima kao što je nabrajanje peruanskih obalnih gradova koje nijezaboravio sve do posljednjeg trenutka provedenog na ovome svijetu. Isusovci su ga pokušaliuputiti na pravi put, no vrlo rano otkrio je da je komunist. Njegova religijska karijera završilaje tako i prije no što je započela, osobito kad je s negodovanjem primijetio zanimanje koje suneki svećenici pokazivali prema njegovim spolnim organima.

Njegov prvi uradak, objavljen u srednjoškolskim novinama, bio je, začudo, nekrolog, a tojasno pokazuje koliko je njegov životni put kao novinara bio zrcalan, što je neobična činjenicakoju su rijetki mogli predvidjeti, čak i da su to nekim slučajem pokušali. S petnaest godina,umoran od nepravdi od kojih su neke i dalje bile opsesivno vezane uz ženske grudi, odlučio jepostati marksistom-lenjinistom. Idućih nekoliko godina često se služio njihovim imenima,čemu su znatno doprinijeli i neki revni članovi Francove političke policije.

Otada se zdušno posvetio plemenitoj vrsti pamfleta. Bez prestanka. Svakim danom.Godinu za godinom. Mijenjao je mjesta boravka, ne uvijek svojom voljom — ovdje vrijediposebno spomenuti njegove boravke u zatvoru i u progonstvu, najprije u Bordeauxu, zatim uParizu — ali nikada nije posustao u svom neumornom zanosu političkog agitatora koji je —koliko god se to činilo apsurdnim, a doista i jest prema njegovim riječima — stekao čitajućiPosmrtne spise Pickivickova kluba Charlesa Dickensa i Pustolovine, izume i mistifikacije SilvestreaPadaroxa Pía Baroje.

Bordeaux, Pariz, Barcelona, Madrid, Bilbao, Aigiies, Santander... Proputovao je bezbrojgradova bez prestanka pišući, gdje god bio. Pisao je članke za novine i časopise kao što suZutik!, Servir al Pueblo, Saida, Liberación — i Mar, i Mediterranean Magazine — i ElMundo,napisao je i još k tomu desetak knjiga, pisao je za radio, televiziju...

Pisao je za sve i svakoga, a u trenucima oskudice radio je i na crno. No mnogo puta pisaoje i iz čistog prijateljstva.

Potaknut čitanjem izbora iz Reader’s Digesta i drugih američkih tiskovina toliko privrženih

18

-

takvim aktivnostima, jednog dana odlučio je izračunati koliko kilometara bi zauzelo sve što jenapisao u životu kad bi se poredalo jedno za drugim u dugačak red veličine slova od dvanaesttočaka. Rezultat je bio sljedeći: taj red prostirao bi se unedogled.

I kad je riječ o ljubavi (u čemu bi bilo vrlo nepravedno ustvrditi da mu je manjkaloiskustva), i ondje su se njegova iskustva pokazala zrcalnima. Znao je reći da su najbolje,najprivrženije i najplemenitije žene s kojima je dijelio svoje dane (ne zaboravivši, međutim,niti sve ostale) bile ona prva i ona posljednja. Iako mu je najdraža bila ona u sredini: njegovakći Ane.

I sve to kako bi se završilo nečim tako banalnim kao što je smrt. I to, kao što je većrečeno, nakon kardiorespiratornog zastoja. Ako ništa drugo, ostalo je ispražnjeno jedno radnomjesto. Barem nešto.

Javier Ortiz, pisac i kolumnist, rođen u Donostiji-San Sebastiánu 24. siječnja 1948.Preminuo je jučer u Aigűesu (Alicante) nakon što je napisao ovu osmrtnicu.

2. svibnjaIzbacivanje

Nadam se da se dosad već zna tko su napadači na Vitala Moreiru. Naposljetku, tko su tiljudi? Što ih je navelo na tako, u svakom mogućem smislu, odvratan postupak? Kakvestranačke veze imaju? Najviše će nam, bez sumnje, reći odgovor na ovo posljednje pitanje.Vitala Moreiru nazvali su »izdajnikom« i to je, htjeli mi to ili ne, dovoljno jasno da bismo touzeli kao poveznicu između prezira dostojnog događaja tijekom prvomajske povorke i izlaskaVitala Moreira iz komunističke partije prije dvadeset godina. U ovom trenutku svjedočimopoznatom nedostatku iskrenosti, bilo onih koji se trebaju ispričati ili, u slučaju povrijeđenihstrana, od drugih tražiti ispriku. Iznenada se čini da nikoga ne zanima tko su bili napadači, tidostojni nasljednici onih glasovitih batinaša koji su nekada svojim batinama obavljali važnupolitičku funkciju. Ne toliko zato da bih zapodjenuo nekakvu polemiku, već isključivo radimentalne higijene, želio bih znati kakva to organska veza postoji (ako postoji) izmeđunapadača i stranke čiji sam član već četrdeset godina. Jesu li i oni njezini članovi? Ili tekobični simpatizeri? Ako su tek simpatizeri, stranka ne može ništa učiniti, no ako su, međutim,članovi, može. Na primjer, izbaciti ih. Sto na to kaže generalni sekretar? Ili su moždaprovokatori koji ne pripadaju ni jednoj stranci koji, očajni zbog krize, smatraju da su za svekrivi PS18 i nezavisni kandidat na europskim izborima19?... Ne smije se tolikopojednostavljivati stvari, kako na ulici tako i u kabinetima.

Iako su ga uključili na listu kandidata, ovaj se dobitnik Nobelove nagrade za književnostnikada neće susresti u Europskom parlamentu sa svojim prijateljem Vitalom Moreirom.Mnogi će reći da sam sam kriv za to, da je to zato što sam uvijek želio ići tamo gdje senije moralo birati, iako isto tako valja napomenuti da nitko nikada nije inzistirao da sekandidiram za neku funkciju. Čak ni u parlamentu nisu upoznali moje briljantne govorničkesposobnosti... Ne žalim se zbog toga, imao sam više vremena za svoje knjige, no nekoobjašnjenje mora postojati. Nadam se da to nije zato što i mene smatraju izdajnikom, jer senisam uvijek slagao s političkim odlukama moje stranke, iako sam uvijek bio njezindisciplinirani član. Kao, na primjer, s onom odlukom o predavanju zasebnih lista na izborimaza lisabonsku gradsku skupštinu koju ćemo, kako stvari stoje, predati Santani Lopesu20 zatošto nismo bili u stanju sklopiti koaliciju na lokalnoj razini. Dođe mi da kažem »samo namBog može pomoći«, kada to nismo u stanju sami.

18 Partido Socialista – PS (Socijalistička stranka)19 Vital Moreira predvodio je listu Socijalističke stranke na izborima za Europski parlament 2009.20 Pedro Santana Lopes, bivši portugalski premijer, bio je nositelj liste socijaldemokratske stranke

(PSD-a a to je u Portugalu stranka desnog centra) na izborima za lisabonsku gradsku skupštinuna kojima je pobijedila lista socijalističke stranke (PS-a) predvođena Antóniom Costom.

19

4. svibnjaBenedetti

Sve nas je uplašila ta vijest: Mario Benedetti je u bolnici i u teškom je stanju. AngelGonzalez napustio nas je iznenada, jednog hladnog siječanjskog jutra. Zato se toliko teškopomiriti s time da je sada, u njegovom dalekom Montevideu, u opasnosti Benedettiev život.Kako god bilo, ništa ne možemo učiniti. Jesmo li trebali poslati brzojav, kao što se to nekadčinilo? Poslati poruku po nekom zajedničkom prijatelju? Pomoliti se za njegovo brzoozdravljenje, bez obzira na to što bismo tako možda izazvali Mariev laički bijes? Pilar jepronašla rješenje. Tko je, zapravo, Mario Benedetti? Od svega što je u životu radio, što mu jebilo najvažnije? Pjesništvo. Istrgnimo, dakle, rekla je, njegove pjesme iz nepomičnih stranicai sačinimo od njih oblak riječi, zvukova, glazbe (njegovih riječi, zvukova i glazbe) koji ćepreletjeti Atlantik i, poput nekog zaštitničkog orkestra, zalebdjeti ispred prozora njegovebolničke sobe koji se ne smije otvarati, uljuljkati ga u san i vratiti mu osmijeh na lice kad seprobudi. Istina, mnogo toga dugujemo liječnicima, ali i svi mi ostali koji smo širom svijetazajedno čitali njegove pjesme imali smo udjela u njegovu oporavku. Mariu Benedettiu sada jebolje. Pročitajmo stoga neku njegovu pjesmu.

5. svibnjaKućni svetac

Uzrečica kaže da kućni sveci ne čine čuda. Ako, međutim, Crkva jednog dana odlučisuprotno, suočit će se s poteškoćama pri pronalaženju dokaza i dovoljnog broja vjerodostojnihsvjedoka. Kako se čini, Nuno Álvares Pereira, donedavna blaženik Djevice Marije, tijekomživota učinio je samo jedno čudo, ali bilo je to i više nego dovoljno da ga se uzvisi donajvišeg mjesta na oltaru kao što je to upravo učinio papa Ratzinger kojem je, izgleda, bilokakvo čudo dovoljno. Dok je pržila ribu (je li se uistinu radilo o ribi?), nekoj ženi kap kipućegmaslinova ulja šiknula je u oko i, osim boli, izazvala ranu ili nekakav čir zbog čega je bila uopasnosti da izgubi oko. No tada je zazvala pomoć blaženika Djevice Marije i rana se smjestazatvorila. Tako se barem može naslutiti iz informacija koje je prikupilo vatikanskopovjerenstvo zaduženo za provjeru biografija kandidata za nove svece. Rezultat — još jedanportugalski svetac na nebeskom popisu. Condestavel21 Nuno Álvares Pereira bio je uvijekjedan od kamena temeljaca obrazovanja Portugalaca, osobito u prvim godinama školovanjakad se kovao građanski duh i domoljubna svijest naših budućih građana. Bila su to lijepavremena. Nepobjedivi ratnik (sjetimo se samo Atoleirosa i Aljubarrote), ogledalo kreposti,veličanstven primjer predanosti domovini i apsolutne vjernosti svome kralju. Portugal ukojem bi svi bili poput Nuna Álvaresa izazvao bi divljenje svemira, a mi ne bismo trebaličekati na Peto carstvo22 koje je najavio otac Antonio Vieira ni ispunjenje proročanstvapostolara Bandarre23. U životu toga besprijekornog mladića postoji, međutim, neizbrisivamrlja preko koje pobožno običavamo prijeći, ako ne i potpuno odvratiti pogled. Nuno ÁlvaresPereira bio je izrazito bogat čovjek. Zahvaljujući velikodušnosti i zahvalnosti D. Joaa I. zausluge koje mu je pružio, tijekom života gomilao je dobra i posjede sve dok nije posjedovaoviše zemlje od bilo kojeg viteza svoga doba uključujući, ma koliko se to neobičnim činilo, isamu kraljevsku kuću. Trajalo je to sve do dana kad je D. Joao I. shvatio da će, ako se takonastavi, uskoro izgubiti vlast nad zemljom. U današnje doba naprosto bi izvršioeksproprijaciju, no tada se nije dosjetio ničeg boljeg doli da otkupi ono što je dao, ne samo

21 Visoki plemićki naslov na portugalskom dvoru i vrhovni zapovjednik vojske.22 Prema mitu o »Petom carstvu« i mističnom vjerovanju kralj D. Sebastiao (1557-1578) nije

poginuo kod Alcacer-Quibira »jer mu tijelo nikada nije pronađeno na poprištubitke već će sejednog dana vratiti s brodovljem da spasi Portugal i osnuje Quinto Império (»Peto carstvo«) kojeće zagospodariti svijetom i osigurati sveopštu sreću čovječanstvu« (Mirko Tomasović u FernandoPessoa, Izabrane pjesme, cit. izd)

23 Gonçalo Anes Bandarra (1500?-1556?) postolar i pjesnik, »portugalski Nostradamus«, proslaviose svojim proročanskim stihovima (Trovas da Bandarra) koji su utjecali na mesijansku isbastijanističku misao oca Antónia Vierie i Fernanda Pessoe.

20

Nunu Álvaresu Pereiri, već i Martimu Vasquesu da Cunhi, Joau Fernandesu Pachecu, njegovubratu Lobu Fernandesu, Egasu Coelhu, Joau Gomesu da Silvi i drugima. Prije no što je moraootići u Estremoz, Nuno Álvares Pereira pozvao je, kako pripovijeda Fernao Lopes24, »nekeosobe, među njima one koji ga u ratu služiše, baš kao i sluge i prijatelje drugih plemića, i svise do njega zaputiše, i reče im Grof kako mu je kralj uskratio dio zemlje koje mu bijašedarovao i kako se zato s onom što mu preostade ne može uzdržavati kao što bi to njegovojčasti dolikovalo; i zato želi otići iz kraljevstva u potragu za boljim životom, uvijek u službiNjegova Veličanstva...«

Nije ostvario namjere, rijeka Tejo nije se obojila krvlju, Nuno Álvares Pereira nijenapustio Portugal, ali će u povijesti zauvijek ostati tajna što je mislio kad je rekao da će i u»emigraciji« (gdje? zašto? s kim?) biti uvijek u službi Njegova Veličanstva. Fernao Lopesništa nam više ne govori o tome, a mi se grozimo i same pomisli na to da bi Nun’Álvaresmogao otići i ponuditi svoje usluge Kastiljcima... Unatoč svemu, ima nešto sumnjivo učinjenici da je papa najavio kanonizaciju izgovorivši njegovo ime kao što bi to učiniliŠpanjolci, kao Nuno Álvarez...

7. svibnjaNovi čovjek

Kulturološki gledano, lakše je potaknuti ljude na rat nego na mir. Tijekom povijestičovječanstvo je bilo uvjereno da je rat najučinkovitiji način razrješenja sukoba, a vladajućeelite uvijek bi se koristile kratkim predasima mira za pripremanje budućih ratova. Nema rata,međutim, koji nije bio objavljen u ime mira. Uvijek bi se danas žrtvovali roditelji da bi sutranjihova djeca mogla živjeti u miru...

Govori se, piše se, svi nas uvjeravaju u to da čovjek, iako tijekom povijesti odgajan za rat,u svome duhu nosi trajnu čežnju za mirom. Oni koji žele rat mnogo se puta tom čežnjomkoriste kao moralnom ucjenom: pa tko bi se usudio priznati da vodi rat radi rata, svi sezaklinju u to da žele mir. Zbog toga je i dalje moguće da svakog dana, u svim krajevimasvijeta ljudi još uvijek odlaze u ratove, čak i ako postoji mogućnost da u njima budu uništeni injihovi vlastiti domovi.

Spominjao sam kulturu. Možda bi jasniji pojam bio kulturna revolucija, unatoč tome štoje svima očito koliko je riječ »revolucija« izlizana i koliko se mnogo puta izgubila udruštvenim projektima koji su je izobličili, utopili u proturječjima, odveli u avanture koje suslužile interesima potpuno suprotnima njezinoj pravoj prirodi. No, unatoč svemu, sva tapreviranja nisu uvijek bila uzaludna. Otvorila su nove vidike, proširila obzore, iako mi se činida je krajnje vrijeme da shvatimo i objavimo da je jedina revolucija uistinu vrijedna tog imenarevolucija mira, i to ona koja će pretvoriti čovjeka odgojenog za rat u čovjeka odgojenog zamir, jer mir uistinu zahtijeva odgoj. To bi bila prava, velika mentalna i stoga kulturnarevolucija čovječanstva. 1 iz nje bi, napokon, ponikao toliko spominjan novi čovjek.

8. svibnjaSajam

Ove godine ne idem na sajam knjiga u Lisabonu. Taj sajam nije poput onog u Frankfurtu,Guadalajari, Meksiku, pa čak ni poput onoga u Madridu. Poseban je ne samo zato što je našveć i zato što je smješten na lijepom mjestu, na brežuljku koji, doduše, gotovo više da i neizgleda tako jer je pomahnitala urbanizacija progutala njegove obronke, no bez obzira na to udnu se i dalje vidi rijeka i pruža se lijep pogled na pombalinski grad25 koji je osmišljen da

24 Fernao Lopes (između 1380 i 1460), najbolji srednjovekovni ljetopisac i začetnik nove vrstehistoriografije u Portugalu zasnovane na istraživanju povijesnih dokumenata.

25 »A Baixa Pombalina« lisabonski donji grad koji je bio potpuno uništen u razornom potresu 1755.Obnovio ga je markiz od Pombala (1699-1782), premijer u doba vladavine Josipa I (1750-1777).Pombal je srušio ostatke nakon potresa i odlučio izgraditi središte grada u skladu sa modernimurbanističkim pravilima prema kojima su podignute široke ulice koje su tvorile pravokutnu mrežu.

21

bude moderan i racionalan, a to i jest. Dovoljno je prošetati njegovim ulicama da se vidi kakoje razum uistinu bio korišten pri njegovu projektiranju, iako su odmah zatim došli natražnjacikojima je bio draži mrak od svjetlosti i koji su taj razum gotovo uspjeli zatrti26.

Kažu mi da je vrijeme lijepo i da je vrlo živahno ove godine na sajmu, kao da se nasvijetu ne događaju strašne stvari poput krize, siromaštva, depresije. Kaže se da u vrijemekrize ljudi više čitaju, a čini se da to potvrđuju i računovođe. Sviđa mi se pomisao da ljudi uvrijeme krize žele saznati kako je do svega toga došlo i da se stoga okružuju knjigama kao dasu one izvori svježe vode a čitatelji žedni njihovih riječi.

Volim lisabonski sajam knjiga. Volim satima sjediti potpisujući primjerke knjiga ljudimakoji mi uvijek žele nešto prošaptati na uho. Volim podići pogled i promatrati ljude kako kružeoko paviljona, možda tražeći ljudsko biće koje se uvijek nalazi među stranicama knjiga.Volim topla poslijepodneva i svježe večeri u kojima osjećam kako mi tijelom struji nekakvalirika, i to meni koji nisam nikakav lirik, već samo sentimentalist.

Smatram da su knjige dobre za zdravlje, osobito ono duševno, jer zbog njih postajemopjesnici ili znanstvenici, one nam pomažu da shvatimo zvijezde ili da ih otkrijemo u težnjamanekih likova koji ponekih popodneva silaze sa stranica knjiga i šeću među ljudima, ljudskijiod njih samih.

Žao mi je što ove godine ne mogu biti na sajmu knjiga u Lisabonu.

11.svibnjaMučenja

Koliko znam (a znam vrlo malo), ni jedna životinja ne muči drugu, osobito ne onu vlastitevrste. Točno je da kažu kako mačka osjeća veliko zadovoljstvo mučeći miša koji joj je tek paomeđu kandže i kojega će proždrijeti tek nakon što mu je pomno progrickala meso, alistručnjaci za te stvari (ne znam je li riječ o stručnjacima za mačke ili za miševe) tvrde kakomačka, poput profinjenog sladokusca koji je uvijek u potrazi za restoranom od pet zvjezdica,naprosto poboljšava okus hrane čvrstim i neizbježnim zagrizom u žučni mjehur glodavca.Budući da je priroda toliko raznolika i raznovrsna, sve je moguće. Nasuprot onom što seobično smatra, mnogo manje raznovrsna je ljudska priroda. Čovjek je mučio u prošlosti, mučidanas i, nemojmo nimalo sumnjati u to, mučit će dok je svijeta i vijeka, počevši saživotinjama, bez obzira na to jesu li domaće ili nisu, i završivši s vlastitom vrstom, u čijojpatnji pronalazi osobito zadovoljstvo.

Za one koji i dalje, pogleda uprtog u nebesa, ustraju na postojanju nečega što se usuđujunazivati ljudskom dobrotom, pouka je bila mučna i može ih stajati nekih od njihovih najdražihiluzija. Javnost je upravo saznala o jednom od najstrašnijih slučajeva mučenja koje možemozamisliti. Mučitelj je brat emira Abu Dhabia i predsjednika Ujedinjenih Arapskih Emirata,velike izvoznice nafte i jedne od najbogatijih zemalja svijeta. Nesretna žrtva neki je afganskitrgovac optužen da je izgubio tovar žitarica vrijedan 4000 eura koji je šeik Al Nayan (to jeime te životinje) kupio.

Ono što se dogodilo može se ukratko ispričati u nekoliko riječi, iako bi za cijelu pričutrebala prilično debela knjiga. Na snimci od 45 minuta vidi se čovjek u bijeloj galabiji kakotuče žrtvu po testisima električnom šipkom poput onih koje se koriste za podbadanje stoke dabi mu je zatim gurnuo u anus. Nakon toga mu je na testise ispraznio sadržaj upaljača, zapaliovatru te zatim sipao sol na otvorenu ranu. Da sve bude još gore, nekoliko puta je nesretnikapregazio nekim terenskim vozilom. Na snimci se jasno čuje zvuk lomljenja kostiju. Kao što sevidi, riječ je o još jednom poglavlju u priči o neizmjernoj ljudskoj okrutnosti.

Sve će to vrlo loše završiti ne bude li se Alah brinuo o svojima. Već imamo Bibliju kaopriručnik za savršenog kriminalca, sada je red na Kuranu iz kojeg šeik Al Nayan čita svakogadana.

26 Pombal je uveo mnoge ekonomske, obrazovne i društvene reforme u prosvetiteljskom duhu(između ostalog ukinuvši i Isusovački red), ali ih je nasljednica Josipa I na portugalskom tronu Maria Iukinula, oduzela mu sve ovlasti i poslala u progonstvo na njegovo imanje.

22

12.svibnjaHrabrost

Patricia Kolesnicov je novinarka i Argentinka, po mom mišljenju, više novinarka noArgentinka, no to je tek sitan književni trik, staviti zanimanje prije nacionalnosti, kao da bi setako jedan svijet mogao zamijeniti drugim. Prije nekoliko godina pojavio joj se rak na dojci skojim se suočila takvom hrabrošću za kakvu su sposobne samo žene. Ne kažem to zato da bihispao simpatičan ili stekao naklonost druge polovice čovječanstva. Kažem to naprosto zato štoto i mislim: suočene s boli i patnjom, žene su mnogo hrabrije od nas muškaraca. Dijete kojeplače u naletu samosažaljenja nakon što je ogreblo koljeno nastavlja živjeti u muškarcu imnogo godina nakon što se to dogodi i s godinama se sve više osjeća njegova nazočnost.Žena mu stavlja prikladnu dudu u usta i, ako ga baš ne uspijeva posve ušutkati, barem utišavanjegove žalopojke čineći ih razmjerno podnošljivima tuđim osjetljivim ušima. Muškarac kojipati traži pozornost, dok je žena izbjegava.

Pobijedivši rak, Patricia je napisala knjigu koju je naslovila Biografija mog raka. Nije mi sesvidio taj naslov i to sam joj i rekao, ali ona se nije osvrtala na moje zamjerke.

U knjizi (koju je u Portugalu objavio nakladnik Caminho), bez ikakva dodvoravanjačitatelju, ocrtala je svoj teški put u borbi protiv bolesti, a osim toga, možemo to spomenuti uprilog onima koji tvrde da postoji posebna, židovska vrsta humora (Patricia je, naime,Židovka), priča, koja bi u nekim drugim rukama zvučala teško, tjeskobno, pa i zastrašujuće,izaziva često sudionički osmijeh na našem licu, a često se ne možemo suspregnuti da čak iprasnemo u smijeh. Pročitavši knjigu, čitatelj će shvatiti daje Patricia Kolesnicov pravimajstor paradoksa i crnog humora.

Patricia je upravo vratila prava na svoje djelo i odlučila ga je staviti na internet nakorištenje, uživanje i pouku svim čitateljima. Pročitajte ga i zahvalite joj. A kad smo već kodtoga, možete zahvaliti i meni, njezinu prijatelju, na ovim riječima koje joj, iako istinite, nemogu odati ni trun onoga priznanja koje zaslužuje, ali koje će drugi njezini čitateljiumnogostručiti svojim poštovanjem i divljenjem. Sve je to zavrijedila svojom hrabrošću.

13.svibnjaKorupcija na engleski način

Čitam i ne vjerujem. Čovjek dobije volju da organizira humanitarnu akciju u kojoj bi seza zastupnike engleskog parlamenta, kako laburiste tako i konzervativce, skupilo nešto sitniša,tako da bi do kraja mjeseca uspjeli izdržati s nekoliko funta u džepu. Dođe mi da uzviknem:»Gdje si sada, o veliko Britansko carstvo?« Još donedavna gospodari polovice svijeta, sadajoš samo nedostaje da izađu na ulicu, ispruže ruku i prepuste se samilosti glasača. Ne bi sereklo da gladuju. Prema onome što se pomalo zna, nema vijesti da se neki zastupnik ilizastupnica onesvijestio od gladi tijekom rasprave. Ne, nije još došlo do toga. Ali što reći ozastupnici Cheryl Gillan koja je državi predočila račun za dvije limenke pseće hrane uvrijednosti od 87 centi? Ili o zastupniku Davidu Willettsu kojem je električar u njegovu domuzamijenio dvadeset pet žarulja na račun države? Ili o Alanu Duncanu, koji je preuredio vrt natrošak poreznih obveznika? I tako bismo mogli nabrajati do prekosutra.

Skandal u Velikoj Britaniji dosegao je takve razmjere da se premijer Gordon Brownosjetio obveznim ispričati u ime političke klase cijele zemlje, uključujući sve stranke, zbogsramotnog kaljanja ugleda političara koji su javni novac zloupotrebljavali za plaćanje svojihzastupničkih troškova. Doista, trebalo bi učiniti nešto da se »stavi točka na i« te sramotnepriče u kojoj ne nedostaje elemenata farse. Sto se mene tiče, ja predlažem da se unajmi nekinovi Robin Hood koji bi uzeo od siromašnih i pobrinuo se da narodnim zastupnicima neuzmanjka novca za sitne troškove. Ti troškovi ponekad i nisu bili toliko sitni, kao u slučajuDavida Camerona, vođe konzervativaca, koji je na račun države izgradio svoj drugi dom uvrijednosti od 92 000 eura. Vjerujte mi, rješenje je na vidiku. Robinu Hoodu ne manjkaiskustva, a zasad još nitko nije doveo u pitanje njegov ugled.

23

14.svibnjaSofía Gandarias

Na pitanje puno tjeskobe, ali i jeftine retorike, koje je papa uputio u Auschvvitzu naiznenađenje i sablazan vjernika: »Gdje je bio Bog?«, velika izložba Sofie Gandarias odgovarajednostavno: »Bog nije ovdje.« Očito je da Bog nije čitao Kafku a, kako se čini, nije niRatzinger. Nisu čitali čak ni Prima Levia koji je bliži našem vremenu i koji se u opisivanjuužasa nikada nije služio alegorijama. Dopustite mi da budem toliko smion, pa da pozovempapu da širom otvorenih očiju pogleda izložbu te pozorno posluša objašnjenja koja će mu datijedna umjetnica koja, poznavajući duboko umjetnost kojom se bavi, zna mnogo i o svijetu i oživotu koji su za sebe ondje stvorili, kako oni koji vjeruju tako i oni koji ne vjeruju, kako onikoji se nadaju tako i oni koji očajavaju, kako oni koji su izgradili Auschwitz tako i oni koji sepitaju gdje je bio Bog. Bilo bi bolje da se zapitamo gdje smo to mi, kakva nam to neizlječivabolest ne dopušta da stvorimo drugačiji način života, ako to netko želi, čak i s bogovima, alibez obveze da u njih vjerujemo. Jedina istinska sloboda ljudskoga bića je sloboda duha, duhanezagađenog iracionalnim vjerovanjima i praznovjerjem koje ponekad može biti i poetično,ali koje izobličuje percepciju stvarnosti i vrijeđa elementarni zdravi razum.

Već godinama pratim rad Sofíe Gandarias. Zapanjuje me njezina sposobnost stvaranja,snaga njezina umjetničkog poriva, vještina kojom prenosi na platno slike svoga unutarnjegsvijeta, gotovo organski odnos koji održava s bojom i crtežom. Djela Sofie Gandarias satkanasu od sjećanja. Njezinih sjećanja, prije svega, na sve što je proživjela, naučila i usvojila, ali isjećanja drugih kao što su Kafka, Primo Levi, Roa Bastos, Borges, Rilke, Brecht, HannahArendt i mnogi drugi koji su toliko duboko zavirili u bunar.

Bilješka: Tekst napisan za izložbu Sofie Gandarias »Kafka vizionar« koja će se moćirazgledati u berlinskoj galeriji Haus am Kleistpark, počevši od 28. ovog mjeseca.

15.svibnjaDo kada?

Prije dvije tisuće petsto godina, koji dan ili sat više ili manje, dobri Ciceron je, u Senatuili možda na forumu, ogorčeno prosvjedovao: »Do kada ćeš, o Katilina, zloupotrebljavati našustrpljivost?« Mnogo puta postavio je to pitanje podmuklom urotniku koji ga je želio ubiti iprisvojiti vlast na koju nije imao pravo. Povijest je toliko darežljiva, toliko velikodušna da nesamo da nam putem prošlih događaja daje izvrsne pouke o tome kako bi trebalo vladatidržavom u sadašnjosti već nam u naslijeđe ostavlja i neke rečenice koje, iz ovog ili onograzloga, ostaju ukorijenjene u sjećanju naroda. Ova koju sam gore naveo, svježa i uzbudljivakao da ju je netko upravo izgovorio, bez sumnje je jedna od takvih. Ciceron je bio velikigovornik, veoma daroviti tribun, ali zanimljivo je primijetiti kako se u ovom slučaju odlučioposlužiti pitanjem toliko običnim da je vrlo lako moglo izaći iz usta majke koja grdinestašnoga sina. S velikom razlikom da je taj sin Rima, Katilina, bio lupež najgore vrste, bilokao čovjek bilo kao političar.

Italija je zemlja zapanjujuće povijesti koja je dala nepregledan niz genija bilo da je riječ oslikarima, kiparima ili arhitektima, glazbenicima ili filozofima, piscima ili pjesnicima, obrtnicima iliumjetnicima, niz veličanstvenih ljudi koji predstavljaju najbolje od onoga što je čovječanstvozamislilo, maštalo, učinilo. Nije im manjkalo ni Katilina manjeg ili većeg kalibra, ali od toganije izuzeta ni jedna zemlja, pošast je to koja nikoga ne zaobilazi. Današnji Katilina u Italijizove se Berlusconi. Ne mora prisvajati vlast jer je već ima, a ima i dovoljno novca kojimmože kupiti sve potrebne sudionike, uključujući suce, zastupnike i senatore. Ostvario je čudopodijelivši stanovništvo Italije u dva tabora: na one koji bi željeli biti poput njega i na one kojito već jesu. Sada je pokrenuo postupak za donošenje krajnje diskrecijskih zakona protiv ilegalnoguseljeništva, dopustio je da ophodnje građana surađuju s policijom u fizičkoj represiji premauseljenicima bez dokumenata i, uza sve to, zabranio je da djeca useljenika budu upisana umatične knjige. Ni onaj drugi Katilina, rimski, ne bi se posramio takvih postupaka.

24

Maloprije sam rekao kako je Italija zemlja zapanjujuće povijesti. Ono što mene zapanjujejest da se odande nije začuo ni jedan glas (barem koliko ja znam) koji bi, laganoparafrazirajući Ciceronove riječi, upitao: »Do kada ćeš, o Berlusconi, zloupotrebljavati našestrpljenje?« Neka pokušaju, možda uspije i možda nas Italija, iz ovog ili onog razloga,ponovo uspije zapanjiti.

18.svibnjaCharlie

Prije neke večeri gledao sam na televiziji neke stare Chaplinove filmove, točnije,nekoliko kraćih koji se zbivaju u rovovima za vrijeme Prvog svjetskog rata i jedan duži podnaslovom Hodočasnik u kojem se, doduše manje sretno no u drugim njegovim filmovima,ponavlja zaplet u kojem nedužni Chaplin bježi pred policijom. Nisam se nijednom nasmijao.Začuđen samim sobom, kao da sam time prekršio neki svečani zavjet, pokušao sam se sjetiti,koliko god je to moguće nakon osamdeset godina, što me to u Charlievim filmovima tjeralona smijeh dok sam ih sa šest ili sedam godina gledao u nekom od dva lisabonska kina u kojasam u to vrijeme zalazio. Nisam se mogao sjetiti ničeg osobitog. Moji idoli u to vrijeme bilisu danski komičari Pat i Patachon koji su za mene predstavljali istinske majstore komedije.Nastavio sam razmišljati prelazeći prstima po gumbima, uvijek postojanim savjetnicima jer unačelu nikad nikamo ne odlaze niti mijenjaju mišljenje, i stigao do neočekivana zaključkakako Chaplin, naposljetku, nije bio komičar, već tragičar. Pogledajte samo koliko tuge imelankolije ima u njegovim filmovima. I sama ta čaplinovska maska — kontrast crne i bijeleboje, koža bijela poput kreča, a obrve, brk i oči poput mrlja katrana — ni u čemu ne odudaraod klasičnih prikaza tragičnog glumca. I ne samo to. Chaplinov osmijeh nije sretan, štoviše,usuđujem se ustvrditi, i to znajući u što se upuštam, da je tako uznemirujući da bi boljepristajao Drakulinu licu. Da sam žena, pobjegao bih glavom bez obzira od muškarca koji bimi se tako nasmiješio. Njegovi preveliki, prepravilni, prebijeli sjekutići zastrašujući su.Njegove čvrsto stisnute usne gotovo da tvore grimasu. Unaprijed znam koliko će se malo vassložiti sa mnom. Stvar je u ovome: čim je jednom odlučeno da je Chaplin komičar, nitko gaponovo nije pogledao u lice. Vjerujte mi na riječ. Pogledajte njegovo lice bez predrasuda,promotrite jednu po jednu njegovu crtu, zaboravite na trenutak ples njegovih nožica i recitemi što vidite. Da je mogao, Chaplin bi od svakog svog filma napravio tragediju.

19.svibnjaPjesnici i pjesništvo

Ne događa se svima, neće trajati zauvijek, ali ponekad se dogodi ono o čemu svjedočimoposljednjih dana: kada umre pjesnik, po cijelom svijetu iznenada se počinju javljati njegovisljedbenici, kao što su to u ovom slučaju čitatelji pjesništva Maria Benedettia kojima trebapjesma koja će izraziti njihovu tugu, a možda ih i potaknuti da se prisjete prošlosti u kojoj jepjesništvo imalo trajno mjesto, dok je danas ekonomija ta koja nam noću ne dopušta dazaspimo. Tako smo postali svjedoci stvaranja prometa pjesništvom, što je vjerojatno zapanjilosve službene statističare jer su s jednog kontinenta na drugi iznenada počele stizati neobičneporuke, u originalnom stilu i tek u nekoliko redaka, koje govore mnogo više od toga no što bise na prvi pogled dalo zaključiti. Dešifranti kodova imaju pune ruke posla: previše jezagonetaka za protumačiti, previše zagrljaja i previše glazbe koja prati osjećaje, a i njih jetakođer previše. Svijet neće dugo izdržati takav emocionalni intenzitet, ali bez pjesništva kojese danas tako izražava ni mi ne bismo mogli biti ljudi u punom smislu te riječi. Evo što sedogodilo: u Montevideu je umro Mario Benedetti i svijet je postao premalen da udomiosjećaje svih ljudi. Iznenada su se otvorile njegove knjige i iz njih su potekli stihovi —stihovi rastanka, borbeni i ljubavni stihovi — teme koje su prevladavale u Benedettievuživotu zajedno s domovinom, prijateljima, nogometom i nekoliko barova u kojima bi za dugihnoći ponekad i previše zavirio u čašicu.

Umro je Benedetti, pjesnik koji je znao kako će nas potaknuti da proživimo naše

25

najintimnije trenutke i iz sebe izbacimo svoj ne toliko skriveni bijes. Ako smo s njegovimpjesmama na usnama izlazili na ulicu — jedni uz druge bili smo više od pukog zbroja osoba— ako smo, čitajući, na primjer, Geografije, naučili voljeti jednu malu zemlju na velikomkontinentu, danas, sudeći po pismima koja stižu u Fondaciju, vratili su se ti trenuci ljubavikoji su dali smisao prošlom, a tko zna, možda i ovom sadašnjem vremenu. I to dugujemoBenedettiu, pjesniku koji nam je u nasljeđe ostavio svoj izuzetni život.

»Nije točno da je cijeli svijet otkriven. Svijet je više od vlastite geografije, od svih tihdolina i planina, rijeka i jezera, od svih tih ravni i oceana, gradova i ulica, od svih tih pustinjakoje promatraju kako prolazi vrijeme, ono isto vrijeme koje gleda sve nas kako prolazimo.Svijet je također ljudski glas, to čudo riječi koje se ponavlja iz dana u dan, zvonka struja štoputuje zrakom. Za mnoge od tih glasova čini se kao da pjevaju, no malo ih je koji to uistinučine. Kad sam prvi puta čuo Taniu Libertad, preda mnom su se otkrile emocionalne visine ukoje nas može odvesti samo goli glas, sam pred svijetom, bez ikakva glazbala koje bi gapratilo. Tania je pjevala a capella "La Palomu’ Rafaela Albertia, a svaka njezina nota milovalaje strune mojih osjećaja na putu prema prosvijetljenju.

Sada Tania Libertad pjeva Maria Benedettia, tog velikog pjesnika kojem bi također dobropristajalo ime Mario Libertad...

Dva glasa duboke ljudskosti, spojena glazbom pjesništva i pjesništvom glazbe. Njemupripadaju riječi, a njoj glas.

Dok ih slušamo, bliže smo svijetu, bliže smo slobodi, bliže smo nama samima.«

Bilješka: Tekst uz glazbeni disk Tanie Libertad, Ese parentesis la vida.

20.svibnjaSan

Nikada nisam upoznao dotičnu osobu, nikada s njome nisam razgovarao. Taj čovjek nije,niti je ikada bio, bilo izravno bilo neizravno, povezan s bilo kakvim mojim interesom i,ukratko, bez obzira na to koliko sam puta tijekom godina čuo ili pročitao njegovo ime, nemampojma niti je li još uvijek živ ili nije. Osoba o kojoj govorim portugalski je nakladnikDomingos Barreira koji me je prošle noći posjetio u snovima. Zapravo, nisam ga vidio, a i dajesam, ne znam koje bih mu lice dodijelio. Stupio je u kontakt sa mnom preko svoje tajnice koja mije prenijela njegovu poruku da se želi sastati sa mnom kako bismo porazgovarali o zajedničkojprošlosti. Na kakvu je to zajedničku prošlost mislio nikada nisam saznao jer, iako je zakazaosastanak za idući vikend, u poruci nije spomenuo mjesto, a zatim sam se probudio i tajnica je nestala.

Neka sada dođu učeni liječnici objasniti mi što znači taj san za koji nema nekog očitograzloga ili pobude. Osim ako ne prihvate jednu moju ideju, prije bih rekao uvjerenje, a to je dami je bolest, koja me prije nešto više od godine dana gotovo odnijela, pomalo pomutila um,ispremiješala sjećanja i presložila ih onako kako se to njoj sviđa, pa se možda može ustvrditikako je ona odgovorna za taj neobični san. Nažalost, pitanje »Zašto?« zauvijek će ostati bezodgovora. Sto se može, ne može se imati sve, a spomenuti učeni liječnici sigurno imajudrugog posla nego čitati ovo što sam ovdje napisao.

21.svibnjaMito

Zakleo sam se samome sebi da u dogledno vrijeme više neću pisati o tom liku, ali snagačinjenica još jednom se pokazala jačom od moje volje. Ovaj put nije riječ o kraljicamaljepote, manekenkama ili plesačicama koje je, uprijevši u njih prst (ili prste) izabrao uEuropski parlament, pa ni o nakitu kao daru za djevojke tek izašle iz puberteta kojetalijanskog premijera zovu »papi«, pojam za koji nisam posve siguran što znači (nije mi jačastrana talijanski koji govore ondašnje Lolite), ali koji nam i bez toga već govori mnogo.Također nije riječ o toliko spominjanoj rastavi za koju osobno sumnjam da će se ostvariti, jers obje strane postoje materijalni interesi koji imaju svoju specifičnu težinu i postoji velika

26

vjerojatnost da ta komedija (ako je o komediji riječ) završi pomirenjem i s mnogo satitelevizijskog programa. Ono što me prenulo iz mog relativnog mira kad je riječ o »padroneu«Berlusconiu presuda je milanskog suda koji je britanskog odvjetnika Davida Millsa osudio načetiri i pol godine zatvora zbog korupcije tijekom sudskog procesa. U presudi se kaže kako jeBerlusc (tako piše, pa ću tako i ostaviti) 1997. podmitio spomenutog odvjetnika (s ni više nimanje no) sa 600.000 dolara kako bi dotični lažno posvjedočio »pomogavši Berlusconiu igrupi Fininvest da izbjegnu osudu«. Berluscova reakcija bila je tipična: »Radi se o potpunoskandaloznoj presudi koja nema nikakve veze sa stvarnošću.« I još: »Postoji žalbeni postupakpred drugim sucem i ja sam potpuno miran.« Obratite pozornost na spominjanje »drugogsuca« koje je, bar to ja tako shvaćam, tek nagovještaj onoga što sam se ja usudio protumačitiovako: »Pred drugim sucem kojega ću pokušati podmititi.« A ja ću dodati: kao što je podmitioi ostale prije ovoga.

Volio bih pomisliti da se bliži Berluscov kraj. Ali za to je potrebno da talijansko biračkotijelo izađe iz apatije, bilo nenamjerne bilo sudioničke, i izgovori Ciceronovu rečenicu kojesam se sjetio prije nekoliko dana. Neka već jednom kažu i neka se čuje u cijelom svijetu:»Dosta si nas varao, Berlusc, vrata su ondje, nestani.« A kad bi to bila zatvorska vrata, moglibismo tek tada reći da je pravda zadovoljena. Napokon.

22.svibnjaMayores27

Na portugalskom bismo rekli »ljudi u godinama«. I u jednom i u drugom slučaju radi se oeufemizmu kako bi se izbjegla neugodna riječ »starci« koja bi se mogla i morala shvatiti kaodokaz vitalnosti (»Živio sam i još sam živ«), a koja se ljudima treće dobi prečesto baca u licepoput svojevrsne moralne diskvalifikacije. Pa ipak, bar u mojoj domovini, koristio se (tko znakoristi li se još uvijek) neopoziv, odrješit odgovor koji bi takvom sugovorniku zatvorio usta:»Stare su krpe, a ne ja«, odgovarali bi starci u moje vrijeme onome tko bi ih se usudio nazvatistarima i nastavljali svojim poslom ne obraćajući više pozornost na glasove svijeta. Bili su stari,naravno, ali ne i beskorisni, znali su zašiti svoju cipelu kad bi se poderala ili povući brazdu plugom.Život je tada imao jednu veliku manu: bio je težak. I imao je jednu vrlinu: bio je jednostavan.

Danas je život i dalje težak, ali više nije jednostavan.Možda se upravo iz te spoznaje, oblikovane ovako ili nekako drugačije, rodila zamisao o

osnivanju sveučilišta za treću dob u Castilli-La Manchi pod nazivom Universidad para Mayores, a jaimam čast biti pokrovitelj te ustanove. Što bi trebali oni za koje je treća dob značila da sumorali prestati raditi? A oni za koje je značila da se mogu baviti svime onime za što dotad nisu imalivremena? Odgovor na ta pitanja stigao je brzo: osnovati sveučilište za naraštaj sjedokosihljudi naborana lica, mjesto na kojem bi mogli učiti i otkrivati dotad skrivene ili neistraženesvjetove. Svaka od tih osoba, žena ili muškarac, otvarajući knjigu ili odgovarajući na nekopitanje na ispitu, može reći: »Nisam se predala.« U tom trenutku kao da im lice obasjava nekaaura mladosti, kao da su, barem u duhu, sjeli kraj svojih unuka — ili su to možda njihoviunuci došli sjesti kraj njih. Znanje spaja ljude s njima samima i sa svim ostalim ljudima na svijetu.

Svaka dob dobra je za učenje. Mnogo od onoga što znam naučio sam u zrelim godinama idanas, s osamdeset šest godina, i dalje imam jednaku glad za učenjem. Ne polazimUniversidadepara Majores Castilla-La Mancha (no jednoga dana ću ga svakako posjetiti), alidijelim radost, rekao bih, čak i sreću, s onima koji ondje studiraju, onima kojima upućujemove jednostavne riječi: dragi kolege.

25.svibnjaPriča o jednom cvijetu

Tamo negdje početkom sedamdesetih, kad sam bio još gotovo na početku svoje književnekarijere, jedan lisabonski nakladnik došao je na neobičnu zamisao da me zamoli da napišempriču za djecu. Nisam bio nimalo siguran mogu li dostojno izvršiti zadaću pa sam u priču o

27 Vremešni ljudi (šp.)

27

cvijetu koji je umirao bez kapi vode uvrstio pripovjedača koji se ispričao zato što ne zna pisatipriče za male čitatelje koje je zatim diplomatski zamolio daje vlastitim riječima prepraveonako kako se to njima sviđa. Sinčić jedne moje prijateljice, kojem sam se usudio poklonitiknjigu, bez milosti je potvrdio moje sumnje: »Doista«, rekao je majci, »ne zna pisati priče zadjecu.« Stoički sam podnio udarac i više nisam mislio na taj neuspjeli pokušaj da se pridružimbraći Grimm u raju pisaca za djecu. Prolazilo je vrijeme, napisao sam druge knjige koje suimale više uspjeha, a onda me jednoga dana nazvao moj nakladnik Zeferino Coelho da meobavijesti kako razmišlja o ponovnom izdavanju moje priče za djecu. Rekao sam mu kako jevjerojatno riječ o nekakvoj zabuni jer nikada nisam napisao ništa za djecu. U međuvremenusam bio potpuno zaboravio na onu nesretnu epizodu. Tako je počeo drugi život Najvećegcvijeta na svijetu, no sada uz pomoć prekrasnih kolaža koje je Joao Caetano izradio za novoizdanje i koji su bez ikakve dvojbe pridonijeli njezinu uspjehu. Tisuće novih priča (da, tisuće,ne pretjerujem) nastalo je posljednjih godina u osnovnim školama u Portugalu, Španjolskoj iširom svijeta, tisuće inačica u kojima su tisuće djece pokazale svoje stvaralačke sposobnosti, ito ne samo kao malih pripovjedača već i kao ilustratora početnika. Naposljetku, sin mojeprijateljice nije imao pravo, jednostavna i jasna priča pronašla je put do svojih čitatelja. Ali,nije stalo samo na tome. Prije nekoliko godina Juan Pablo Etcheverry i Chelo Loureiro kojižive u Galiciji i bave se filmom zamolili su me za dopuštenje da od moga Cvijeta napraveanimirani film za koji je Emilio Aragon već bio skladao lijepu glazbu. Zamisao mi se učinilazanimljivom, dao sam im dopuštenje i, nakon nekog vremena, nepotrebno je spominjati svemuke i uložen trud, film je napokon doživio premijeru. I ja se u njemu pojavljujem, u šeširu imlađi od svoje trenutačne dobi. Riječ je o petnaest minuta izvrsne animacije kojoj je publikapljeskala u kino-dvoranama i na festivalima širom svijeta, između ostalog, u Japanu i naAljaski. Film je upravo dobio nagradu na Festivalu ekološkog filma na Tenerifima koji je,nasreću, obnovljen nakon prinudne stanke od nekoliko godina. Chelo nas je posjetio i donionagradu, skulpturu biljke koja izgleda kao da se želi uspeti do sunca i koja će, najvjerojatnije,pronaći svoj novi dom u Casa dos Bicos28 u Lisabonu kako bi pokazala da je sve na ovomesvijetu povezano: san, stvaranje, djelo. A upravo je djelo ono što nas najbolje određuje.

26.svibnjaOružje

Trgovina oružjem, zahvaljujući većoj ili manjoj fleksibilnosti nacionalnih zakona usvakoj pojedinoj državi ili, naprosto, zbog bezočnog krijumčarenja, nije u krizi. Kad govorimo krizi, mislim na onu o kojoj se u posljednje vrijeme toliko govori, zbog koje se toliko pati ikoja je na putu da tjelesno i moralno uništi veliki dio stanovništva ovog planeta. No čini se dasu neki od nje ipak izuzeti. Nezaposleni širom svijeta broje se u milijunima, svakoga danatisuće tvrtki zatvara svoja vrata, ali nemamo informacije o tome da je ijedan radnik koji radi utvornici oružja otpušten. Imati posao u tvornici oružja znači biti osiguran do kraja života. Sviznamo da je svrha takve proizvodnje naoružati vojske, nadopuniti novim i još smrtonosnijim(jer o tome je riječ) oružjem stare arsenale koji su nekada služili svrsi, no sada više ne moguzadovoljiti zahtjeve modernog života. Vladama zemalja izvoznica oružja trebalo bi stoga bitiočigledno da bi trebale provoditi strogi nadzor nad proizvodnjom i prodajom oružja. No neke,naprosto, nije briga, dok druge okreću glavu ustranu. Govorim o vladama jer je teškovjerovati da, po uzoru na više ili manje tajna industrijska postrojenja koja opskrbljujutrgovinu drogom, na svijetu ne postoje i tajne tvornice oružja. Prema tome, ne postoji pištoljčija proizvodnja, da tako kažemo, nije prešutno odobrena službenim, pa makar i nevidljivimpečatom. Kad se za kontinent poput onog južnoameričkog, na primjer, procjenjuje da nanjemu ima više od osamdeset milijuna komada oružja, nemoguće je ne pomisliti na lošeprikriveno sudioništvo vlada kako pri uvozu tako i pri izvozu oružja. Kada se krivnja za takvusituaciju prebacuje na krijumčarenje velikih razmjera, obično se zaboravlja da je uvjet sine quanon da bi se nešto krijumčarilo da to nešto i postoji. Nešto čega nema ne može se ni krijumčariti.

28 Kuća renesansnog pročelja u lisabonskoj četvrti Alfarna u kojoj je od 2008. smještena FondacijaJosé Saramago

28

Cijeli život proveo sam u nadi da ću jednoga dana vidjeti opći štrajk u tvornicama oružja.Uzalud sam čekao, takvo čudo nije se dogodilo, niti će se dogoditi. Ta moja jadna nada da ćečovječanstvo krenuti drugačijim putem, promijeniti pravac, odabrati drugačiju sudbinu nije seostvarila.

27.svibnjaGlazba

Jučer je bilo oružje, danas su glazbene note. Očito je da napredujemo. Zamisao je, ako sene varam, potekla iz Fondacije Calouste Gulbenkiana kojoj su se pridružili općina Amadora iDržavni konzervatorij. Sastoji se u tome da se skupe djeca iz najsiromašnijih četvrti te da ihse pouči glazbi i sviranju nekog glazbala. Nije riječ o ničemu originalnom, dovoljno jeprisjetiti se nedavnog primjera orkestra mladih iz Venezuele koji se proslavio u cijelomesvijetu, ali kad već oponašamo tuđe ideje, bolje je da to onda budu dobre, a ne loše ili štetneza našu mladež, a ova bi vrijedila zlata samo kad bi se težina jedne zamisli tako bogatesadržajem mogla izmjeriti na vagi. Upravo sam pogledao snimku na kojoj nekolicina djece,uglavnom crnaca i crnkinja, svira na glazbalima o kojima još do nedavna nisu mogli nisanjati, a kamoli da će ih držati u rukama, služeći se gudalima i pistonima za menezapanjujućom lakoćom, jer mi se u sjećanje neizbježno vratilo ono kratko razdoblje koje samproveo u Glazbenoj akademiji za amatere gdje nisam stigao dalje od nekoliko tonovapromucanih tijekom solfeđa i nespretnog spoticanja prstima po klavijaturi. Glazba naprostonije bila moja budućnost. Čak i ako se dogodi da ni jedno od te djece ne pronađe svojubudućnost u glazbi, siguran sam da nikada neće zaboraviti sate koje su proveli u dvorani zaprobe ili put kojim su onamo stigli noseći svaki svoje glazbalo u kutiji, flautisti najlakše jer sukutije bile najmanje, violinisti još se nekako snalazeći, a violončelisti uz najviše poteškoća.Njihova ozbiljna lica, čak i kad bi im se usne razvukle u osmijeh, zrelost kojom bi odgovaralina pitanja potvrdili su jednu moju staru pretpostavku, a to je da je sreća vrlo ozbiljna stvar.Duboko usredotočeni i zadubljeni u glazbu, vježbali su dijelove Beethovenove Devetesimfonije. Vjerujem da će se oni koji budu čitali ove stranice složiti sa mnom kako je lijepotako početi život.

28.svibnjaČiste ruke?

Baltasar Garzón jedna je od najutjecajnijih osoba koje je proizvelo španjolsko društvo udrugoj polovici XX. stoljeća. Sucu Garzónu dugujemo neke od najsvjetlijih demokratskihtrenutaka koje poznajemo: suđenje generalu Pinochetu i istragu protiv ratnih zločina Francovarežima.

U ovom drugom slučaju, Garzón je smatrao da su Franco i četrdeset četiri pripadnikanjegove Falange počinili »zločine protiv visokih državnih institucija« i da su krivi za»nezakonito pritvaranje i nestanak osoba te zločine protiv čovječnosti«. Ta istraga toliko jeogorčila Francove pristaše, kojih još uvijek ima u Španjolskoj, da su protiv Garzóna pokrenulipostupak radi povrede službene dužnosti zato što je, tvrdili su, pokrenuo istragu znajući da suodgovorni za ta djela mrtvi. Tu inicijativu potpisuje izvjesni Bernard, nekadašnji predsjednikultradesničarske skupine po imenu Fuerza Nueva, nekad vrlo aktivne u progonu Francovihprotivnika, i sadašnji predsjednik sindikalne udruge koja se cinično naziva »zaštitnicom«pravne države i koja je svoje ime, Čiste ruke, preuzela od nezaboravne talijanske akcije protivkriminala.

Što je, dakle, učinio Baltasar Garzón? Ako stavimo ustranu sudske spletke i zavrzlame,ako stavimo ustranu bijes, koji nije samo politički, a koji Francovi pristaše osjećaju protivsvega što društvo poduzima da bi se očistilo od diktature, u njegovu postupku vidimo pokušajda se na sudovima uspostavi praksa zdravoga razuma. Riječ je o hrabrom sucu koji, umjestoda se pokrije zakonima kako bi opravdao tišinu i zataškavanje, traži sve mogućnosti koje mupruža zakon kako bi omogućio da se žrtvama rata i Francova režima priznaju prava, osobito

29

ono na sjećanje. Garzón je shvatio kako imaju pravo dobiti tijela bačena u zajedničkegrobnice ili saznati kamo su odvedena djeca koja su tada bila nasilno razdvojena od obitelji izato je otvorio proces koji se zatim nastavio i pred drugim sudovima. Stoga se njemu, kaozačetniku, ne oprašta. Ono što je užasno i teško razumljivo jest da su Francovi pristašepronašli razumijevanje na Vrhovnom sudu Španjolske pred kojim će Garzón morati branitisvoje antifrankovske stavove. Vrhovni sud zaključio je »ne ocjenjujući i nipošto neprejudicirajući ono što će slijediti, kako ne postoje nikakvi uvjeti za odbacivanje postupka«,davši time do znanja kako smatra da mogućnost povrede službene dužnosti uopće nijeapsurdna ili nerazumna. Reklo je to pet sudaca Vrhovnog suda. Ostaje nam da vidimo što ćereći španjolsko društvo, uvijek strastveno u obrani pravednih ciljeva. Hoće li šutke dopustitida Fuerza Nueva, pardon, Čiste ruke, zloupotrebljava zakon? Hoće li bez prosvjeda dopustitida se pravna država za koju su se toliko borili Francovi protivnici okrene protiv njegovihžrtava te da one još jednom padnu u zaborav? Više nije riječ samo o Garzónu, čijim seprijateljstvom ponosim, već o tome da se ne dopusti da se ti ljudi smiju na naš račun.Službena povreda dužnosti ne znači djelovati u svrhu provedbe zakona već ne djelovati, kaošto je to ranije bio slučaj. To znači izrugivati se pravdi i prihvatiti kao normalno da namFrancovi pristaše dijele lekcije o demokratskim skrupulama.

29.svibnjaRazočaranje

Svakoga dana nestaju životinjske i biljne vrste, jezici, obrti. Bogati se sve više bogate doksu siromašni sve siromašniji. Svakoga dana postoji manjina koja zna sve više dok ostali znajusve manje. Neznanje se širi užasnom brzinom. Raspodjela bogatstva veliki je problem.Izrabljivanje ljudi doseglo je nevjerojatne razmjere. Multinacionalne tvrtke vladaju svijetom.Ne znam jesu li sjene ili slike ono što nam zastire stvarnost. Mogli bismo o tome raspravljatiunedogled, ali sasvim je sigurno da smo izgubili sposobnost kritičkog promišljanja onoga štose događa u svijetu. Izgleda kao da smo zatočeni u Platonovoj spilji. Odbacili smo bilo kakvuodgovornost za razmišljanje ili djelovanje.

Pretvorili smo se u inertna bića nesposobna za ogorčenost, nekonformizam i prosvjed, svete značajke koje su nas krasile tijekom mnogih godina. Jedna civilizacija dolazi do svogakraja i uopće mi se ne sviđa ono što se ondje nalazi. Neoliberalizam smatram novimtotalitarizmom pod krinkom demokracije od koje nije sačuvao ništa osim privida. Simboli tognovog svijeta su trgovački centri. Ali ima još jedan mali svijet koji nestaje, a to je svijet malihobrta. Razumije se da sve na ovom svijetu umire, ali ljudi za života imaju pravo izgraditivlastitu sreću, a to im se ne dopušta. Gube bitku za preživljavanje ne mogavši više živjetiprema pravilima sustava. Odlaze poraženi, ali netaknutog dostojanstva, naprosto govorećikako se povlače jer im se ovaj svijet više ne sviđa.

Lipanj 2009.

1. lipnjaBronca

E T O M E O N D J E , sjedim nasred trga s knjigom u ruci i promatram prolaznike.Napravili su me malo većeg od prirodne veličine, pretpostavljam zato da bih se bolje vidio.Ne znam koliko ću godina provesti ondje. Uvijek sam govorio da je sudbina kipova danaposljetku budu uklonjeni, ali u ovom slučaju volio bih da me ostave na miru u čast mogdvostrukog povratka u rodno selo, prije svega u liku osobe od krvi i mesa, ali i brončanogkipa koji će odsad ondje stajati. Iako mi je moja mašta ponekad znala priuštiti najluđe snove,ni u jednom od njih nije se usudila zamisliti da će mi jednoga dana podići kip u mom rodnomkraju. Što sam učinio da bih to zaslužio? Napisao sam nekoliko knjiga, pronio sam ime

30

Azinhaga po cijelome svijetu i, prije svega, nikad nisam zaboravio one koji su me rodili iodgojili: moje roditelje i baku i djeda. O njima sam govorio u Stockholmu pred učenimauditorijem koji je dobro razumio o čemu govorim. Kad promatramo drvo, ono što vidimo je,bez sumnje, njegov važni dio, ali bez korijenja ga ne bi ni bilo. Moji biološki korijeni zovu seJosé i Piedade te Joséfa i Jerónimo, ali imam i druge koji nose imena mjesta ili rijeka, kao naprimjer Casalinho i Divisőes, Cabo das Casas, Almonda, Tejo i Rabo dos Cágados; ilimaslinika, vrbika te šumaraka topola i jasena, lovaca koji plove rijekom, smokava bremenitihplodovima, svinja na paši i praščića koji spavaju u krevetu s mojim bakom i djedom da ne biuginuli od hladnoće. Oblikovan sam od svega toga, sve to ušlo je u broncu u koju su me pretvorili.No valja spomenuti da postaviti kip onamo nije bilo nimalo jednostavno. Bez volje, upornostii napora Victora Guia i Joséa Miguela Correie Norasa sasvim sigurno ne bi bio ondje. Njima,kao i svim ostalim stanovnicima Azinhage šaljem zagrljaje i, zahvaljujući im iz dubine duše,ostavljam na čuvanje ovoga drugog sina njihova kraja koji nije nitko drugi nego ja.

2. lipnjaMarcos Ana

Postoje osobe za koje se čini kao da ne pripadaju svijetu i vremenu u kojem žive. Jednaod njih je i Marcos Ana. Poput mnogih iz njegova naraštaja, koji su u vrijeme fašizma uŠpanjolskoj većinu vremena proveli u zatvoru, doživio je neopisive tjelesne i duševne patnje,u posljednji trenutak izbjegao izvršenje dviju smrtnih presuda, i stoga ga se u svakom smislute riječi može nazvati preživjelim. Zatvor, u kojem je proveo dvadeset tri godine, nije ga uspioslomiti. Knjiga sjećanja koju je upravo predstavio u Portugalu govori o tim crnim vremenima,i to objektivno i strastveno istovremeno. Njezin naslov, Reci mi kako izgleda drvo, nabijen jeznačenjem. Teška zatvorska svakodnevica s vremenom zna poremetiti predodžbu o stvarnosti,rastvoriti je u nejasnu omaglicu koju je zato potrebno raspršiti, izbaciti iz uma kako se ne biizgubilo samopouzdanje, ma koliko krhko postalo. Marcos Ana nije spasio samo sebe već imnoge zatvorske drugove koje je bodrio i rješavao njihove probleme i razmirice poput nekogmirotvorca novoga kova. Nepokolebljiv u svojim uvjerenjima, ali i ne dopuštajući da bilo štoutječe na njegove kritičke prosudbe, Marcos Ana svima koji ga upoznaju prenosi nezatomljivosjećaj nade, pa je, naposljetku, gotovo nemoguće ne zaključiti: »Ako je on takav, zašto ondato ne bih mogao biti i ja?« Stekavši slobodu, nije otišao kući da se odmori. Vratio se upolitičku borbu, izloživši se opasnosti da ga ponovo zatvore, i započeo hvalevrijedan pothvatpomaganja svima onima koji su još uvijek bili u zatvoru. U Španjolskoj su ga mnogi njegoviprijatelji i štovatelji njegove izuzetne osobnosti (među kojima je i Nobelovac Wole Soyinka)predložili za nagradu Princa od Asturije za zajedništvo. Ne samo da bi to bilo pravedno već jei potrebno da se španjolskom narodu pokaže kako povijesno sjećanje ne umire.

3. lipnjaPutovanja

Prošle subote doletjeli smo iz Lanzarotea u Sevillu, a zatim nastavili automobilom premaLisabonu. U nedjelju smo, kao što sam već spomenuo, otišli u Azinhagu prigodompostavljanja brončanog kipa. Zastao sam pred kućom i, dugo promatrajući platanu raskošnihgrana i bogatih nijansi zelenila, pomislio: »Nemoj se mijenjati, ostani uvijek kakva jesi.« Aliuzalud, doći će ljetne žege, zatim prve jesenje hladnoće, lišće će pasti, njezin sjaj izblijedjeti iona će zaspati sve dok novo proljeće ne dođe i zauzme mjesto ovoga što upravo završava.

Te potpuno neoriginalne misli podsjetile su me na posljednje, kratko poglavlje Putovanja uPortugal kojem, usuđujem se to ustvrditi, originalnosti ipak ne nedostaje. I zato sam pomisliokako ne bi bilo loše prenijeti ga na ove stranice upravo u trenutku kad smo se spremalinastaviti putovanje prema La Coruñi:

»Putovanja nikada ne završavaju. Samo putnici dolaze svome kraju. No čak ni tada nijegotovo, sve se može nastaviti u sjećanju, u priči. Kad je putnik sjeo na pijesak i rekao: »Nemase više što vidjeti«, znao je da nema pravo. Završetak jednog putovanja je naprosto početak

31

drugog. Treba vidjeti ono što se još nije vidjelo, ponovo vidjeti ono što se već vidjelo, vidjetiu proljeće ono što se vidjelo u ljeto, danju ono što se vidjelo noću, ako je prije padala kiša,sada sve to isto treba vidjeti po suncu, ako su prije usjevi bili zeleni, sada treba vidjeti zreleplodove, kamen koji više ne stoji na istome mjestu, sjenu koja više nije ondje gdje je prijebila. Treba se vratiti po tragovima vlastitih stopala, ponoviti ih i zatim kraj njih utabati noveputeve. Treba se ponovo zaputiti na putovanje. Uvijek i svagda, putnik iznova kreće na put.«

Tako je to bilo i bit će.

4. lipnjaLaicizam

U polemici oko laicizma uvijek se, po mom mišljenju, zanemarivalo temeljno pitanje, a toje treba li ili ne treba vjerovati u postojanje Boga koji, uz to što je stvorio svemir, a time iljudski rod, donosi posljednji sud o svemu onome što smo činili na Zemlji nagrađujući dobradjela pristupom u raj u kojem će odabrani za vijeke vjekova promatrati Gospodinovo lice dokće, također za vijeke vjekova, oni koji su počinili zla djela gorjeti u vječnom plamenu pakla.Taj posljednji sud neće biti lak, kako za Boga tako ni za one koji će mu morati polagatiračune, jer nema onih koji su za života činili samo dobra ili samo zla djela. Čovjeku jesvojstvena nepostojanost u mišljenju i djelu, njegovo ponašanje mijenja se iz trenutka utrenutak. U svemu tome laicizam mi se više čini poput odlučnog, ali i mudrog, političkogstava nego poput inzistiranja na uvjerenju kako Bog ne postoji i kako se, stoga, valjasuprotstaviti drskosti institucija i instrumenata koji narod pokušavaju uvjeriti u suprotno.Vode se rasprave o laicizmu zato što prevladava strah od rasprava o ateizmu. Ono što mi se usvemu tome čini zanimljivim jest to da se Katolička crkva, koja u skladu s vlastitomtradicijom i dalje čini zla djela a onda kuka zbog toga, ustrajno žali da je žrtva navodnog»agresivnog« laicizma, nove kategorije koju je smislila zato da bi, praveći se kako napadasamo dio, ustvari napala cjelinu. Dvoličnost je oduvijek bila sastavni dio diplomatske idoktrinarne strategije Rimske kurije.

Bili bismo zahvalni Rimokatoličkoj apostolskoj crkvi kad bi se prestala miješati u ono štoje se ne tiče, a to je privatni, građanski život ljudi. No njezino ponašanje ne bi nas trebaloiznenaditi. Katoličku crkvu malo zanima sudbina duša, reklo bi se čak nimalo, no njezin ciljoduvijek je bio nadzor nad tijelima, a laicizam su prva vrata kroz koja joj bježe tijela, a snjima i duše, pretpostavimo li da jedno ne može bez drugoga, kamo god da se duša zaputila.Pitanje laicizma stoga je obična čarka. Prava borba nastupit će kada se suprotstave vjera inevjera i kada ovaj drugi sudionik u borbi bude nazvan svojim pravim imenom: ateizam. Sveostalo su obične igre riječima.

5. lipnjaCarlos Casares

Carlos Casares, galješki pisac koji je tih dana bio razlog mog odlaska u La Coruñu iz kojesam se upravo vratio, preminuo je u ožujku 2002. Nekoliko mjeseci poslije toga osnovana jefondacija nazvana njegovim imenom koja je u idućih nekoliko godina uspjela ostvaritiizuzetan kulturni program za cijelu regiju. Sudjelovao sam na još jednim, šestim po redu,»Susretima u Mariñanu« kojima su ovaj put tema bili mehanizmi sjećanja i njihova primjenau književnosti. Moj sugovornik bio je književnik Manuel Rivas, jedan od najvažnijihnastavljača tradicije velikih galjeških književnih imena kao što su Torrente Ballester iliCunqueiro. Dvorana fondacije Caixa Galicia bila je dupkom puna, publika je sa zanimanjempratila razgovor i, sve u svemu, mislim da smo Manuel Rivas i ja dobro obavili zadatak jer seu raspravi nismo ograničili samo na naše književno stvaralaštvo već nismo posustali ni predtako osjetljivim temama kao što je automatsko pamćenje...

U La Coruñi postoji bar pet ili šest sličnih fondacija koje su, kao što to svi ondje priznaju,najaktivniji i najučinkovitiji pokretači kulturnih djelatnosti u gradu i okolnim naseljima.Svakog mjeseca organiziraju na desetke kulturnih događanja kako na polju književnosti tako i

32

na područjima glazbe i likovne umjetnosti. Isto tako ne treba zaboraviti ni njihovu društvenufunkciju koja nije manje važna. Stanovnici La Coruñe doslovno žive kulturu preko fondacijakoje im pružaju sve ono potrebno za njihov kulturni i građanski razvoj. I u Portugalu neke odnjih, na našu i njihovu sreću, uživaju naklonost javnosti. No ne manjka ni okorjelihprimitivaca i kroničnih zavidljivaca poput onog novinara punog predrasuda koji je, kad su gaupitali što misli o osnivanju Fondacije José Saramago (oprostite što ovdje moram spomenutivlastito ime), odgovorio kako takve fondacije služe samo za pranje novca i utaju poreza. Nekamu oprosti Bog, kad mi već ne možemo...

8. lipnjaTa stvar zvana Berlusconi

Ovaj članak objavljen je jučer pod istim naslovom u španjolskom dnevniku El Pais koji gaje od mene i naručio. Uzmemo li u obzir da sam na ovom blogu već pisao o liku i djelutalijanskoga premijera, bilo bi čudno ne objaviti ovdje i taj članak. U budućnosti će ih sigurnobiti još, jer se Berlusconi neće tek tako odreći onoga što jest i onoga što čini. No neću ni ja.

Ta stvar zvana Berlusconi

Ne znam kako bih ga drugačije nazvao. Stvar koja opasno nalikuje ljudskom biću, stvarkoja organizira zabave, orgije i vlada zemljom po imenu Italija. Ta stvar, ta bolest, taj virusprijeti da će postati uzročnikom moralne smrti Verdijeve zemlje ako ga Talijani neispovraćaju iz dubina svoje svijesti prije no što im se ne zatruju vene i ne zataji srce jedne odnajbogatijih europskih kultura. Ta stvar zvana Berlusconi svojim ljepljivim šapamasvakodnevno gazi temeljne vrijednosti javnoga života, a među njegove višestruke talenteubraja se i iznimna lakoća kojom zloupotrebljava riječi izvrćući im smisao i namjere, kao uslučaju »Pola slobode«, koalicije koja ga je dovela na vlast. Tu stvar nazvao samdelinkventom i nisam se pokajao. Iz razloga semantičke i društvene prirode, koji će drugiznati objasniti mnogo bolje nego ja, pojam »delinkvent« u talijanskom jeziku ima mnogonegativnije konotacije nego u bilo kojem drugom europskom jeziku. Želeći jasno i glasno rećišto mislim o toj stvari zvanoj Berlusconi, taj pojam upotrijebio sam u značenju koje mu jepostupno dao Danteov jezik, iako sumnjam da ga je sam Dante ikada tako upotrijebio. Uportugalskom, mom materinskom jeziku, rječnici i jezična praksa delinkventa definiraju kao»počinitelja delikta, osobu koja krši zakone i moralne običaje«. Ta definicija pristajeBerlusconiu poput odijela koje je tako savršeno skrojeno da se ne primjećuje ni jedna bora, nijedan nabor, pa bi čovjek pomislio da se ne radi o odijelu nego o njegovoj vlastitoj koži. Tastvar zvana Berlusconi već godinama čini delikte raznovrsne naravi ali uvijek dokazanetežine. Cijelo to vrijeme ne samo da nije poštovao zakone već je i stvarao one koji su mupomagali u očuvanju vlastitih javnih i privatnih interesa kao političara, poduzetnika ipratitelja maloljetnica, a moralne običaje ne treba ni spominjati jer vjerojatno više ne postojinitko ni u Italiji ni u cijelom svijetu tko ne zna da je ta stvar zvana Berlusconi već odavna palau najdublju moralnu izopačenost. To je talijanski premijer, ta stvar koju je talijanski naroddvaput izabrao da mu služi kao primjer, koji na put prema propasti vodi vrijednosti kao što susloboda i dostojanstvo, iste one koje su prožimale Verdijevu glazbu i političko djelovanjeGaribaldija i mnogih drugih koji su u XIX. stoljeću tijekom borbe za ujedinjenje od Italijeučinili zvijezdu vodilju za Europu i Europljane. Sve to ta stvar zvana Berlusconi želi baciti upovijesnu ropotarnicu. Hoće li mu Talijani to dopustiti?

9. lipnjaParadoks

Na ovim stranicama već sam se zapitao kamo ide ljevica i danas imam odgovor: vrluda,ponižena, brojeći ono malo bijednih glasova što je skupila, u potrazi za objašnjenjem zašto ihje skupila tako malo. Snaga koja je u prošlosti predstavljala jednu od najvećih nada za

33

čovječanstvo, sposobna pokrenuti na djelovanje pozivajući se na ono najbolje u ljudskojprirodi, ta snaga koja je s vremenom uspjela stvoriti društvene promjene unatoč lutanjima iunutarnjim previranjima zbog kojih se svakim danom sve više udaljavala od prvobitnihobećanja, sve više nalikujući svojim protivnicima i neprijateljima kao da je to bio jedini načinda bude prihvaćena, pretvorila se u vlastito ruglo opravdavajući upravo one postupke kojimase u prošlosti toliko protivila. Postupno skliznuvši prema centru, što su mnogi ocijenilibriljantnim i nedvojbeno modernim taktičkim potezom, ljevica kao da nije primijetila da sepribližava desnici. Ako iz poraza koje joj desnica nanosi širom Europe želi izvući nekupouku, onda se mora zapitati o razlozima dubokog jaza koji dijeli njezine prirodne saveznike— uboge i siromašne, ali i sanjare — od onoga što je preostalo od njezinih načela. Ne možese glasati za ljevicu ako ona više ne postoji.

Začudo, i u tome leži paradoks, političar na kojeg se odnosi sve dosad rečeno upravo jeonaj koji trenutno upravlja sudbinom zemlje koja već dugo provodi politiku koja je u svakompogledu imperijalistička i konzervativna: Barack Obama. To tjera na razmišljanje. Političkodjelovanje koje, kao što sam već rekao, nema drugih ciljeva osim spasiti ono malo što jepreostalo od divljeg kapitalizma koji je gotovo proždro samoga sebe sada nam se čini poputostvarenja pravog pravcatog ljevičarskog sna. Kladim se da mnogi progresisti, socijalisti ikomunisti sada u sebi govore: »Eh, da je barem Obama predsjednik moje stranke...« Još jednapovijesna ironija... Ili možda tek pitanje osobne karizme.

10. lipnjaDobra zamisao

Možda se ne radi više od kapi slatke vode u oceanu sumnjičavosti i ravnodušnosti, alivjerujem da se moramo veseliti dobroj zamisli koja se rodila u Španjolskoj, točnije, u njezinojprovinciji Granadi, a koja se sastoji u tome da se svake godine organiziraju proslave ulaska upunoljetnost mladih koji navršavaju osamnaest godina, i to ne samo radi obilježavanjaostvarivanja njihovih građanskih prava već i zbog podizanja njihove građanske svijesti.Svakome od njih bila bi uručena Opća deklaracija o ljudskim pravima, španjolski ustav iStatut o autonomiji Andaluzije. Razumije se da bi bilo i drugih, razigranijih i manje ozbiljnihsvečanosti, ali kako se prema ozbiljnim stvarima moramo odnositi s dužnom ozbiljnošću,moramo reći da bi to predstavljalo važan korak za približno jedanaest tisuća mladih koliko seprocjenjuje da bi ih sudjelovalo na takvoj svečanosti, korak koji bi ih uveo u životno dobaodgovornosti i uljuđenosti. Opskrbiti ih s ta tri temeljna teksta značilo bi pridonijeti odgojunovog, svjesnijeg građanina. Zamisao je dobra i nadajmo se da će se ostvariti. Organizacijatakve zajedničke građanske svečanosti zahtijevat će mnogo kreativnosti i truda, ali možemobiti sigurni da oni neće izostati.

Kap slatke vode o kojoj sam maloprije govorio nije pala u more, već na moj dlan. Posrkaosam je da utažim žeđ ovih dana kad su mnogi od nas frustrirani trijumfom političkih snagadesnice i krajnje desnice širom Europe. Demokracija još uvijek nije u opasnosti, ali na namaje da se pobrinemo da tako i ostane. Granada je dobar primjer za to.

11. lipnjaEpitaf Luísu de Camőesu

Što znamo o tebi, osim stihova što si ih ostavio,Što je ostalo od svijeta koji si poznavao?Od rođenja do smrti jesi li sve dane pokorio,Ili su te života stajali stihovi što si ih napisao?

Ova četiri pitanja preuzeta su iz knjige Moguće pjesme objavljene 1966. Danas, više odčetrdeset godina poslije, još uvijek nemam odgovor na njih. Možda ga i nema. Pišem ovo 10.lipnja, na godišnjicu smrti autora Luzitanaca, možda najvažnije knjige portugalskeknjiževnosti. Camőes je umro siromašan i zaboravljen, no danas književnici portugalskoga

34

govornog područja smatraju iznimnom čašću primanje nagrade koja nosi njegovo ime.

12. lipnjaTijelovo

Na latinskom je Corpus Christi, tijelo Kristovo i, osim što je jedan od »zapovjednihblagdana« za sve katolike, također je i državni praznik. Svi vjernici moraju ići na misu (na toih obvezuje »zapovjedni blagdan«) kako bi svjedočili o stvarnoj i istinskoj nazočnosti Krista uhostiji. I jao vama ako posumnjate u božansku nazočnost u pšeničnom listiću kao što je to uXIII. stoljeću učinio svećenik po imenu Pedro de Praga ne želite li da se ponovi stravičnočudo u kojem hostija postaje, ne simbolično, već pravo tijelo i krv, ili možda nositi krvavidokaz u svečanoj povorci u katedralu u Oviedu, kao što nam to ljubazno objašnjavaWikipedia, izvor kojim sam se poslužio da bih saznao više o ovoj zastrašujućoj temi. Svijet uto doba bio je vrlo zanimljiv. Danas pravo čudo oporavka ekonomija i banaka odvija setiskanjem milijuna dolara koji se vrtoglavom brzinom stavljaju u optjecaj, a time se jednapraznina ispunjava drugom ili, manje rizičnim rječnikom, time se nedostatak vrijednostinadomješta drugom, pretpostavljenom vrijednošću koja može trajati samo dok traje dogovorkoji ju je i dopustio.

No nisam želio pisati o krizi. Kako god bilo, nisam se želio poslužiti Tijelovom kaojeftinom i banalnom izlikom za bogohuljenje kao što to, barem prema mišljenjima priznatih»stručnjaka« za to područje, uvijek činim u svojim tekstovima. Prije nekoliko dana, točnije28. svibnja, jedan tridesettrogodišnji Bolivijac po imenu Fraans Rilles, emigrant »bez papira«koji je kao radnik na crno bio zaposlen u pekarnici u španjolskom gradu Gandiji, teško jeozlijeđen kad mu je stroj za miješenje tijesta odsjekao lijevu ruku. Vlasnici pekarnicemilosrdno su ga odvezli do bolnice, ostavili ga na dvjesto metara udaljenosti od njezinihulaznih vrata i poručili mu: »Ako te pitaju, nemoj reći da si radio kod nas.« Liječnici su,naravno, zatražili ruku kako bi je mogli ponovo zašiti, ali morali su odustati od nauma jer jebila u vrlo lošem stanju kad su je pronašli. U pekarnici su je, naime, bacili u smeće.

Naposljetku, nisam želio pisati o tijelu Božjem. Kao što je to kod mene uvijek običaj,jedno je vodilo drugome i zapravo sam želio pisati o tijelu Čovjekovom, tijelu koje je još odsamog osvita čovječanstva bilo mučeno, komadano i ponižavano u svojem temeljnomdostojanstvu materijalne opstojnosti, tijelu kojem je sada otkinuta ruka i kojem je naređeno dašuti kako ne bi ugrozilo pekarnicu. Nadam se da su vjernici koji su danas pohrlili na misupročitali vijest u novinama i bar na trenutak pomislili na napaćeno tijelo toga čovjeka. Netražim da ga stave na oltar. Jedino što tražim jest da pomisle na njega i na mnoge poput njega.Kažu da smo svi Božja djeca. To nije istina, ali mnogi pronalaze utjehu u toj laži. Bog nijepomogao Fraansu Rillesu, žrtvi stroja za miješenje tijesta i okrutnosti beskrupuloznih ljudikoji su iskorištavali njegov rad. Tako je to na ovome svijetu i nikako drugačije.

16. lipnjaMiguéis

S djelom Joséa Rodriguesa Miguéisa upoznao sam se nedugo nakon što sam počeo raditiu nakladničkoj kući Estudios Cor čiji su vlasnici bili Manuel Correia i Fernando Canhao, aurednik Nataniel Costa. Godinu dana prije Migueis je ondje objavio knjigu pripovijedaka inovela Leah koja je izvrsno primljena od tadašnje kritike i publike. Bilo je to prvo njegovodjelo koje sam pročitao i ne moram ni reći da me je oduševilo. Ne sjećam se točno kad sam gai osobno upoznao, jer je u to vrijeme boravio u Sjedinjenim Državama. Ono čega se,međutim, sjećam jest da su od pojave pripovijesti Čovjek se smije smrti u lice, objavljene 1959.do romana Nikalai! Nikalai!, objavljenog 1971. pa preko Škole raja i Putnika brzog vlaka, oba iz1960, Trećerazrednih ljudi iz 1962. i Zabranjeno nišaniti iz 1964, moji kontakti s JoséomRodriguesom Miguéisom bili učestali. Susretali smo se gotovo svakodnevno kad je bio uPortugalu, a u razdoblju dok je boravio u Sjedinjenim Državama razmijenili smo mnogopisama. Ta prepiska (a jednako važnom smatram i onu s Jorgeom de Senom), koju je José

35

Albino Pereira smatrao dovoljno vrijednom da je odabere za temu svog doktorata, daje mi zapravo da ustvrdim kako nisam ostavio tako loš dojam na ovome svijetu. Moje dopisivanje sMigueisom završilo je krajem 1971. kad sam otišao iz nakladničke kuće. Poslije toga smo sesusreli nekoliko puta i, koliko se sjećam, više nismo razmijenili ni jedno pismo, ali uvijek ćemi ostati u sjećanju kao izuzetna osoba, obdarena iznimnim govorničkim vještinama ipamćenjem, koja je u nekoliko riječi mogla rekonstruirati i najsloženije događaje. Običanrazgovor s njime bio je pravi dar jer bi iz rasprave s tako inteligentnim čovjekom svaki njegovsugovornik izlazio inteligentniji. Ne želim se time hvaliti, ali i osobno sam iz tih trenutakaizvukao najviše što sam mogao. Umro je prije gotovo trideset godina, ali još uvijek ga sesjećam kao da je bilo jučer.

Danas u 18.30 u Alentejanskoj kući Fondacija José Saramago organizira skup posvećen JoséuRodriguesu Miguéisu. Osim autora ovog bloga, na skupu će sudjelovati i stručnjaci za njegovostvaralstvo David Brookshaiv, Duarte Barcelos, José Albino Pereira, Teresa Martins Marques iOnesimo Teotoniode Almeida. Računamo i s vašom nazočnošću, dragi čitatelji.

17. lipnjaNetanyahu

Progovorio je samo zato što nije mogao nastaviti šutjeti. Pritisnut uza zid od predsjednikaSjedinjenih Država, izraelski premijer napokon je popustio i prihvatio mogućnost stvaranjapalestinske države. No dalje od toga nije otišao. Ili možda jest, kad je od buduće države (akoje ikada bude) zatražio da nema vojsku te da njezin zračni prostor nadzire Izrael. Drugimriječima, radi se o novim oblicima represije i političke marginalizacije Palestinaca.

Međutim, o drugim temeljnim stavovima Baracka Obame u pogledu židovskih naselja inaseljenika na području Zapadne obale Netanyahu nije rekao ni riječi.

Područje Zapadne obale koje bi u teoriji trebalo biti »nacionalnim« teritorijempalestinskog naroda, kao što svi znamo, prekriveno je naseljima od kojih su neka »legalna«(ona koja je odobrila i izgradila vlada iz Tel-Aviva), a neka »nelegalna« (ona na koja je ista tavlada odlučila zažmiriti na jedno oko). Ukupno postoji više od 200 naselja u kojima živi polamilijuna doseljenika koji danas, po svemu sudeći, predstavljaju najozbiljniju zapreku na putuprema miru, čak i veću od nepriznavanja Palestincima prava na neovisnu i održivu državu. Toje Izraelu dao do znanja i Bush stariji kad je rekao da se ne može istovremeno govoriti o mirui o izgradnji novih naselja. Toga je, čini se, bio svjestan bivši premijer Ehud Olmert koji je uizjavi za dnevnik Haaretz u studenom 2007. rekao da će, ako se ubrzo ne postigne rješenje sdvjema državama, »to značiti kraj za izraelsku državu«. Nije učinio ništa da se to pitanjeriješi, njegove riječi ostale su u zraku, no svejedno nam pomažu da shvatimo kako sunaseljenici oduvijek bili poput Damoklova mača nad glavom svih izraelskih vlada, što osobitovrijedi za ovu trenutnu Netanyahuovu. Mislim da Izrael živi u strahu od toga da će se morativratiti u dijasporu i raspršiti po svijetu, kao što se činilo da će biti njegova sudbina. Takonešto uopće me ne veseli, ali ostaje da se vidi može li Izrael dobiti vladu koja će biti spremnaza mir. Koliko god to pitali Izraelce, odgovor će uvijek biti niječan.

18. lipnjaSlon na putu

Čitatelji će se sjetiti da pripovjedač nikada nije spomenuo imena dvaju sela kroz koja jeslon prošao na putu prema Figueirai de Castelo Rodrigo29. Ta sela i njihovi opisi bili su,naprosto, plod mašte potreban za izgradnju strukture romana i nemaju nikakve veze sastvarnim životom. Ljubiteljima povijesne istine neće se stoga odviše svidjeti to što seSalomon danas priprema za putovanje koje se, iako o tome ne postoje povijesni dokumenti,doista moglo dogoditi, baš kao što sam to opisao unatoč činjenici što o tome nije ostalonikakvih tragova. Povijest je puna slučajnosti i tko može biti siguran da se ovaj put priča nije

29 Riječ je o Saramagovu romanu Slonovo putovanje, VBZ, 2011.

36

poklopila sa stvarnim događajima. U povijesti se, naravno, ne spominje da je put kojim jeSalomon prošao vodio kroz Castelo Novo, Sortelhu ili Cidadelhe, ali ne možemo se zakleti nida nije. Ta činjenica poslužila je nama iz Fondacije José Saramago kao poticaj zaorganiziranje putovanja koje počinje danas u Belemu pred samostanom Svetog Jeronima ikoje će nas odvesti sve do granice gdje se dogodio onaj incident s austrijskim oklopnicimakoji su slona htjeli odvesti nadvojvodi. Kakav samovoljni plan putovanja, prosvjedovat ćemožda neki čitatelj, dok ćemo mi, ako nam to dopustite, radije reći da se radi tek o jednoj odmnogobrojnih mogućnosti. Bit ćemo odsutni dva dana i o svemu što se dogodi iscrpno vasizvijestiti. Tko sve ide? Cijela Fondacija, nekoliko simpatičnih Salomonovih prijatelja inekoliko portugalskih i španjolskih novinara, sve dobri ljudi. Ostanite u miru. Do našegpovratka, doviđenja.

19. lipnjaU posjetu mjestu Castelo Novo

Prije više od 30 godina napisao sam:Castelo Novo jedno je od mjesta koje se putnika najviše dojmilo i zauvijek će mu ostati u

sjećanju. Možda se i jednoga dana onamo vrati, a možda se i nikada ne vrati, namjerno gaizbjegavajući naprosto zato što se neka iskustva nikada ne mogu ponoviti. Poput Alpedrinhe, iCastelo Novo smjestio se u podnožju gore. Staza odatle vodi do najvišeg vrha Gardunhe.Putnik neće govoriti o dobu dana, o svjetlosti i o vlažnom zraku. Samo traži da se ništa odtoga ne zaboravi dok se penje strmim uličicama između seoskih kućica i palača poput ove,sedamnaestostoljetne, čiji trijem, balkon i dubok nadsvođen prolaz koji vodi u dvorište odišuskladom kakav bi se teško mogao pronaći u bilo kojem drugom gradu. Neka stoga svjetlost idoba dana ostanu zamrznuti na nebu i u trenutku u kojem putnik dolazi u posjet mjestuCastelo Novo.

Prije trideset godina opisao sam i konkretne osobe:Staricu koja se pojavila na svojim vratima putnik je upitao gdje je tijesak. Starica je gluha,

ali razumije ako se govori glasno i ako vam može čitati s usana. Kad je shvatila pitanje,nasmiješila se i putnik je ostao zatečen jer je, unatoč umjetnom zubalu, njezin osmijeh biotoliko iskren i tako zadovoljan da je putnika obuzela želja da je zagrli i zamoli da se jošjednom nasmiješi.

O Joséu Pereiri Duarteu, jednoj od najvelikodušnijih osoba koje sam upoznao, napisaosam kako promatra putnika kao prijatelja kojega nije vidio mnogo godina i sa žalosnimizrazom lica mu kaže kako mu žena leži bolesna u krevetu: »Inače bih vas rado pozvao daostanete malo kod mene.«

Danas smo bili s kćerkom i zetom Joséa Pereire Duartea. Starica više nije živa, alipojavile su se druge drage osobe i napustio sam Castelo Novo jednako razdragan kao prijetrideset godina. Ako je slon Salomon ovuda prošao, svi koji su bili u njegovoj pratnji sigurnoto nikada nisu zaboravili. Takvu gostoljubivost teško je izmisliti.

23.lipnjaPovratak

Slonu se svidjelo ono što je vidio i priopćio je to svojoj pratnji, iako se itinerar koji smoizabrali ni u čemu nije poklapalo s onim koji je njegovo slonovsko pamćenje tolikoljubomorno čuvalo. Jer su, rekao je, on i konjanici u njegovoj pratnji putovali prema sjeveru,gotovo uz samu graničnu crtu, po cestama i putovima koji su bili u doista užasnom stanju. Uusporedbi s tim putovanjem, ovo naše činilo se poput prave šetnje — i sâm nadvojvoda,naviknut na raskoš srednje Europe, bio bi iznenađen tako dobrim cestama, smještajem irestoranima. Putovanje je po svojoj prirodi bilo poslovno, ali svi koji su se na njega zaputiliuživali su u njemu kao da se radilo o odmoru. Čak su i napaćeni snimatelji, prisiljeni naramenima nositi opremu tešku sedam kilograma, bili očarani. Zanimljivo je da nitko od našihprijatelja ili novinara koji su nas pratili nisu poznavali mjesta koja smo posjetili. Tim bolje za

37

njih jer će sa sobom ponijeti uspomene o kojima će još dugo pričati. Krenuli smo izConstancie, u kojoj vjeruju da je Camoes tamo živio i imao kuću sa čijih prozora je vjerojatnona tisuće puta promatrao zagrljaj rijeka Zezere i Tejo, taj blagi spokoj vode koja je nadahnulanjegove najljepše stihove. Odatle smo krenuli u Castelo Novo da bismo posjetili gradskuvijećnicu iz vremena Dom Dinisa uz koju mirno leži fontana iz doba Dom Joãa I. Vidjeli smoi muljaču, kacu za tiještenje grožđa na otvorenom, grubo isklesanu u kamenu, pretpostavlja sejoš u prethistoriji. Prespavali smo u mjestu Fundao, kraju poznatom po trešnjama, i idućegjutra nastavili za Belmonte u kojem je rođen Pedro Álvares Cabral30 gdje smo najprije otišli umeni osobito dragu crkvu Svetog Jakova. Ondje se nalazi jedan od najdirljivijih romaničkihkipova koji postoje na ovome svijetu, grubo obojena granitna pieta s beživotnim Kristom kojileži na majčinim koljenima kraj koje ona Michelangelova iz Vatikana izgleda kao posljednjiuzdisaj manirizma.

Nije bilo lako izvući družinu iz stanja zanesene zamišljenosti u koju je pala kad smo jeodveli pred arhitektonsku zagonetku tornja Centum Cellas, nedovršene građevine čija pravasvrha je bila i još uvijek jest predmetom žučnih rasprava. Je li to trebala biti stražarska kula?Gostionica za putnike u prolazu? Ili zatvor, iako se to na prvi pogled ne bi moglo reći sudećipo širokim prozorima koji je krase? Nitko to ne zna.

Utaživši žeđ za slikama, nastavili smo prema Sortelhi, gdje nas je zateklo pravonevrijeme, grmilo je i sijevalo, a s neba prošaranog munjama stuštila se tuča čija su zrna bilavelika poput šrapnela. Nismo mogli ni popiti kavu jer je nestalo struje. Tek nakon sat vremenapočelo se vedriti. Još uvijek je kišilo kad smo ušli u autobus i zaputili se prema Cidadelhikojoj ovdje neću posvetiti mnogo pozornosti. Zainteresiranog i dobrohotnog čitateljaupućujem na četiri ili pet stranica koje sam tom mjestu posvetio u Putovanju u Portugal.Družina je razrogačila oči ugledavši baldahin iz 1707, a zatim je prošetala selom diveći sereljefima nad ulaznim vratima kuća i slikama svetaca na stropu crkve. Vratili su se kao nove,sretnije osobe. Sada je još samo nedostajao Castelo Rodrigo. Načelnik općine Figueira deCastelo Rodrigo čekao nas je na mostu iznad rijeke Coe, nedaleko od Cidadelhe. Slika kojusam sačuvao od Castela Rodriga bila je ona od prije trideset godina kad sam ga prvi putposjetio — staro naselje u propadanju u kojem su ruševine bile tek ruševine nekih davnihruševina koje su izgledale kao da će se svaki trenutak pretvoriti u prah. Danas ondje živi stočetrdeset stanovnika, ulice su čiste i prometne, pročelja i unutrašnjost kuća obnovljena su i,najviše od svega, nestalo je ono tužno ozračje kraja koji se činio neminovnim. Ne smiju sezaboraviti povijesna sela, ona su i dalje živa. Neka to bude poruka ovog putovanja.

24.lipnjaSastre

Dramatičara Alfonsa Sastrea upoznao sam prije više od trideset godina. Bio je to našjedini susret. Nikada mu nisam pisao niti sam bilo kada primio neko njegovo pismo. Na meneje ostavio dojam strogog, oporog, nimalo ugodnog čovjeka koji nije činio ništa kako biolakšao dijalog, iako ga, doduše, nije ni otežavao. Nisam poslije čuo ništa o njemu osim štobih povremeno pročitao u novinama neku vijest vezanu uz njegovo političko djelovanje kaobaskijskog nacionalista. Prije nekoliko tjedana ime Alfonsa Sastrea ponovo se pojavilo, i toovaj put kao nositelja liste na izborima za Europski parlament nedavno osnovaneMeđunarodne inicijative. Ta grupacija, međutim, nije uspjela osvojiti mjesto u parlamentu uStrasbourgu.

Prije nekoliko dana ETA je ubila policajca Eduarda Puellesa dobro prokušanim načinom:postavivši bombu ispod šasije njegova automobila.

Umro je užasnom smrću — nesretnikovo tijelo potpuno je izgorjelo u plamenu i nije mubilo nikakva spasa. Taj zločin izazvao je u Španjolskoj sveopće zgražanje. Pa dobro, ne bašsveopće. Alfonso Sastre u baskijskom dnevniku Gara upravo je objavio prijeteći članak ukojem govori »o vremenima velike boli umjesto mira«, istovremeno opravdavajući napade

30 Portugalski moreplovac (1467 ili 1468-1520) koji je 1500. prvi doplovio do obala Brazila.

38

kao dio »političkog sukoba« i dodajući kako će ih biti još ako se ne otvore pregovori s ETA-om. Gotovo da ne vjerujem onome što čitam. Nije Sastre podmetnuo bombu pod automobilEduarda Puellesa, ali od njega nisam očekivao da opravdava ubojice.

25.lipnjaSabato

Gotovo stotinu godina, točnije devedeset i osam, danas će navršiti Ernesto Sabato čijesam ime prvi put čuo u lisabonskoj staroj kavani Chiado dalekih pedesetih godina prošlogastoljeća. Izgovorio ga je prijatelj čiji je književni ukus naginjao prema tada slabo poznatimjužnoameričkim književnostima dok smo mi, ostali članovi kružoka koji se ondje okupljaosvakog popodneva, gotovo svi, osim ponekog osobenjaka koji bi se hvalio da zna napamet svešto se tada pisalo u Sjedinjenim Državama, bili skloniji slatkoj i tada još besmrtnojFrancuskoj. Tom prijatelju, s kojim sam kasnije izgubio doticaj, dugujem početnu radoznalostkoja me dovela do imena kao što su Julio Cortazar, Borges, Bioy Casares, Asturias, RomuloGallegos, Carlos Fuentes, kao i imena mnogih drugih koja mi izmiču kad ih pokušam dovestiu sjećanje. Bio je tu, naravno, i Ernesto Sabato. Iz nekog neobičnog razloga ta tri kratka sloganjegova prezimena podsjećala su me na ubod bodežom. Ta asocijacija učinit će se joščudnijom ako uzmemo u obzir što ta riječ zapravo znači na talijanskom, ali istina je tu da bi seizrekla, a ovo je jedna od njih. El túnel31 je objavljen 1948, ali ja ga tada još nisam pročitao. Uto vrijeme, s mojih nedužnih dvadeset šest godina, morat će proteći još mnogo vode prije nošto mi se razotkrije morski put koji će me odvesti do Buenos Airesa... U međuvremenu,upravo me taj moj nezaboravni prijatelj s kojim sam toga dana sjedio za kavanskim stolompotaknuo na čitanje tog romana. Već od prve stranice shvatio sam koliko je bila opravdanaona moja asocijacija Sabatova prezimena s bodežom. Daljnje čitanje Sabatovih djela, kakoromana tako i ogleda, samo je potvrdilo ono što sam još u početku naslutio, a to je da se predamnom nalazi tragičan, ali i izrazito lucidan autor sposoban da prokopa put labirintskimhodnicima duha svojih čitatelja, s tim da im ni jednog trenutka ne dopusti da odvrate pogledod najmračnijih kutaka svoga bića. Je li ga zato teško čitati? Možda, ali baš zato se radi oočaravajućem iskustvu. Zbog mješavine nadrealizma, egzistencijalizma i psihoanalize, kojapredstavlja temeljni teorijski oslonac proze autora romana O junacima i grobovima, ne bismosmjeli zaboraviti da se taj samoprozvani »neprijatelj razuma«, po imenu Ernesto Sabato,pozvao na pogrešiv i skroman razum kad je vlastitim očima svjedočio o mračnom dobukrvave represije koju je pretrpio argentinski narod. Romani u kojima se govori o specifičnimpovijesnim razdobljima i točno određenim mjestima kao štosu Tunel, O junacima i grobovima iAbadon, upropastitelj ne donose nam samo krik jedne svijesti pogođene vlastitombespomoćnošću i proročansku viziju vidovnjakinje užasnute budućnošću, već nas poput Goye(koji je bio poznatiji kao slikar nego kao filozof) u njegovu glasovitom bakrorezu Caprichospodsjećaju da se, kad god razum spava, rađa, raste i množi rodoslovlje neljudi i čudovišta.

Dragi Ernesto, u takvoj strepnji prolaze naši životi, pa i tvoj u tome nije nikakva iznimka.Mi danas vjerojatno nismo suočeni s tako dramatičnom situacijom kakvu si ti moraoproživjeti, situacijom u kojoj je netko toliko čovječan poput tebe bio prisiljen odbiti datioprost svojoj vlastitoj vrsti do te mjere da čak ni samome sebi nisi mogao oprostiti svojeljudsko stanje. Mnogi ne cijene tu tvoju žestinu, no ja te molim da ne odložiš oružje. Gotovosi navršio stotinu godina. Siguran sam da će se stoljeće pred nama zvati Sabatovo, baš kao štose ono iza nas moglo nazvati Kafkinim ili Proustovim.

26.lipnjaObrazovanje (1)

Svjestan sam činjenice da je glavna zadaća obrazovnog sustava, a osobito onogvisokoškolskog, obrazovanje. Fakultet studenta priprema za život, prenosi mu potrebnaznanja za učinkovito obnašanje zvanja odabranog u skladu s potrebama društva koje su nekad

31 Ernesto Sabato, Tunel, Sysprint, Zagreb, 2005. (u prijevodu Dinka Telećana)

39

bile usredotočene uglavnom na strukovna zanimanja dok su danas sve više posljedicaznanstvenog i tehnološkog napretka, baš kao i potražnji tvrtki za točno određenom vrstomkvalifikacija. U svakom slučaju, fakultet će uvijek smatrati da je ispunio svoju ulogupredajući društvu mlade spremne da prime i, uza sva znanja stečena obrazovanjem, uključe iona koja im još uvijek nedostaju, ona koja će tek steći iskustvom, majkom svega ljudskoga.Fakultet je, dakle, kao što je i njegova dužnost, obrazovao pojedinca i, ako će se taj pojedinaczatim usavršiti stekavši iskustvo koje mu je potrebno, ne možemo da se ne zapitamo: »Pa učemu je onda problem?« Problem je u tome što sam se ograničio samo na jednu vrstuobrazovanja, na ono profesionalno, zanemarivši ono drugo, obrazovanje pojedinca, osobe,građanina, tog zemaljskog trojstva koje se nalazi samo u jednom tijelu. Vrijeme je da sedotaknemo tog osjetljivog pitanja. Svako obrazovanje, naravno, podrazumijeva postojanjeobjekta i cilja. Objekt je osoba koja se obrazuje, a cilj proizlazi iz prirode i svrhe obrazovanja.U književnom obrazovanju, na primjer, jedina nedoumica koja se može pojaviti jest onavezana uz načine poučavanja i veću ili manju sklonost onoga tko se obrazuje. No stvaripostaju radikalno drugačije ako govorimo o oblikovanju cjelovitog pojedinca, uvijekuzimajući u obzir da se onome koga smo nazvali »objektom« pokušava prenijeti ne samoskup znanja s određenog područja već i sve one etičke vrijednosti koje su uz teorijska ipraktična znanja potrebne za obavljanje nekog zanimanja. Prenošenje vrijednosti, međutim,nije i ne može biti samo po sebi dovoljno. Obrazovanje kojim se, primjerice, promiču idejerasne ili biološke nadmoći izopačuje one vrijednosti koje su svojstvene samoj svrsiobrazovanja, zamjenjujući pozitivno negativnim, a ideju o solidarnosti i međusobnompoštovanju, netolerancijom i ksenofobijom. U povijesti čovječanstva ne manjka primjera,kako u onoj drevnoj tako i u onoj nedavnoj.

Nastavit ćemo idući put.

27.lipnjaObrazovanje (2)

Na što ciljam svime što sam dosad napisao? Na sveučilište. Na demokraciju. Nasveučilište jer ono osim institucije za širenje znanja mora biti i mjesto par exellence zaobrazovanje građanina, osobe odgojene na vrijednostima ljudske solidarnosti i poštovanjamira, osobe slobodna i kritična duha sposobne za odgovornu raspravu o svojim idejama.Netko će reći da dobar dio tih zadaća pripada obitelji kao osnovnoj jedinici društva, no sviznamo da institucija obitelji u posljednje vrijeme prolazi kroz krizu identiteta koja ju jeučinila nemoćnom pred svakovrsnim promjenama koje obilježavaju doba u kojem živimo.

Obitelj je, uz časne iznimke, sklona uspavljivanju naše građanske svijesti, dok sveučilište,kao mjesto raznolikosti mišljenja i susreta, ima sve preduvjete za praktično i učinkovitopoučavanje najširem rasponu demokratskih vrijednosti, počevši od one koja mi se činitemeljnom: propitivanja same demokracije. Svi zajedno trebali bismo temeljito preispitati tajpojam, iščupati ga iz svakodnevne okamenjenosti i nepovjerenja u kojem se zatekao zato štosredištima političke i ekonomske moći odgovara to neprekidno održavanje demokratskefasade pa nam ne dopuštaju da provirimo i da se uvjerimo je li više uopće preostalo nešto izanje. Ako mene pitate, ono što je preostalo gotovo uvijek služi tome da se što učinkovitijesakriju laži, i to radije no da se brani istina. Ono što danas nazivamo demokracijom postalo jeotužno nalik mrtvačkom pokrovu na lijesu u kojem već trune leš.

Preispitajmo stoga što znači demokracija prije no što postane prekasno. I neka nam utome pomogne sveučilište.

Hoće li? Može li?

30.lipnjaCrna Španjolska

Crna Španjolska naslov je knjige slikara Joséa Gutierreza Solane (1886-1945) koju jeponekad teško, a gotovo uvijek neugodno čitati, ali ne zbog stila ili sintaktičkih inovacija, već

40

zbog nemilosrdnog portreta Španjolske, toliko živopisnog da se doima kao da je autor uspioprenijeti svoje slikarstvo na tiskanu stranicu, i to isto ono slikarstvo koje su nazivali mračnimi ružnim, slikarstvo koje prikazuje propadanje ruralne Španjolske tog vremena u prizorimakoji ne zaziru od onog najužasnijeg, najrazvratnijeg i najokrutnijeg u ljudskoj prirodi. KodSolane je očigledan utjecaj baroknog tenebrizma, točnije Valdesa Leala, kao i Goyinih »crnihslika«. Njegova Španjolska je prljava i groteskna do nezamislivih razmjera jer ju je takvuzatekao na takozvanim pučkim svečanostima i u njezinim običajima.

Danas Španjolska nije takva, postala je razvijenom i kulturnom zemljom koja ima čemupoučiti svijet na mnogim područjima društvenog života, pobunit će se čitatelj ovih redaka. Nemogu zanijekati da se tako nešto može reći za la Castellanu32, za dvorane muzeja Prado, četvrtSalamanca33 ili la Ramblu34 u Barceloni, ali zasigurno ne nedostaje mjesta na kojima biGutierrez Solana mogao postaviti svoj stalak i jednakim bojama naslikati jednake slike.

Mislim na ona sela i gradove u kojima se novcem prikupljenim od građana ili uzfinancijsku pomoć općina na sveopću radost i zadovoljstvo stanovništva nabavljaju bikovi zapučke svečanosti. Ta radost i zadovoljstvo ne sastoji se u tome da se ubije životinja a njezinomeso podijeli onim najgladnijima. Unatoč nezaposlenosti, španjolski narod dobro se hrani ibez toga. Radost i zadovoljstvo ovdje imaju drugo ime. Svog okrvavljenog od kopalja koja gaprobadaju sa svih strana, od kojih su neka možda i banderillas de fuego35 kakva su se u XVIII.stoljeću koristila u Portugalu, bika će mučiti do smrti tjerajući ga naposljetku u more da seondje utopi. Dječica koju majke drže u naručju plješću, a uzbuđeni muževi hvataju svojejednako uzbuđene supruge i poneku koja to možda i nije: narod je sretan dok promatra bikakako pokušava pobjeći svojim krvnicima ostavljajući za sobom potoke krvi. To je užasno, toje okrutno, to je nastrano. Ali koga je briga za to kad će Cristiano Ronaldo zaigrati za RealMadrid? Koga je briga za to u trenutku kad cijeli svijet oplakuje smrt Michaela Jacksona?Koga je briga što jedan grad smišljeno muči bespomoćnu životinju na zajedničkoj svetkovinikoja će se nemilosrdno ponoviti i iduće godine? Je li to kultura? Je li to civilizacija?

Ili možda prije barbarizam?

31.lipnjaDvije godine

Fondacija je jučer navršila dvije godine. Kao što se obično kaže, čini se kao da je bilojučer. Istaknuvši sve ono što smo učinili i sve ono o čemu smo sanjali, možemo reći da nismo imalini trenutka odmora. U prvom redu trebalo je odlučiti što je najbolje za novorođenče kako bisvaki idući korak bio čvrst i stabilan. Zatim je trebalo uvjeriti sve dušobrižnike da nismo ovdjekako bismo ležali u hladovini, već zato da bismo učinili nešto za portugalsku kulturu i društvou cjelini. Ne umišljamo si kako smo ih naveli da promijene mišljenje, ni tada a ni sada, ali tazadaća javnog objašnjavanja omogućila nam je da svoje zamisli i prijedloge predstavimoljudima dobre volje kojih, srećom, u ovoj zemlji ne nedostaje, ma koliko god se ponekad onjoj loše govorilo. Fondacija već može predstaviti hvalevrijedan i obećavajući raspon usluga.Radovi u zgradi Časa dos Bicos, koju smo prije tri dana posjetili, već su uznapredovali i vrlo jevjerojatno da ćemo za najviše šest mjeseci imati ključeve u ruci i slobodno dolaziti u kućukoja je već naša, ali koja će nam još više pripadati čim aktivnosti fondacije budu u punomjeku. Željeli bismo da Campo das Cebolas postane redovita postaja za sve one kojima kulturanije tek puki, površni ukras duha. Nedavno smo se prisjetili života i djela Joséa RodriguesaMigueisa. Sada je, vjerojatno u siječnju iduće godine, na redu Vitorino Nemesio.

A nakon njega, doći će na red Raul Brandao. Zbog često nepravednih zakona ponude ipotražnje na književnom tržištu veliki pisci prošlosti često bivaju zaboravljeni u sadašnjosti.Učinit ćemo sve što je u našoj moći da bismo se suprotstavili takvoj štetnoj tendenciji. Velikije posao pred nama. Dvije godine nije mnogo vremena, ali »djevojčica« je dobra zdravlja izaslužuje pozornost.

32 Najdulja ulica u Madridu.33 Barrio de Salamanca, madridska četvrt otmjenih hotela i muzeja.34 Glasovita ulica duga 1.2 kilometara u centru Barcelone.35 Koplja s petardama

41

Srpanj 2009.

1. srpnjaAgustina

P R I J E Č E T R D E S E T A K G O D I N A nekoliko mjeseci sam radio kao književnikritičar u časopisu Seara Nova, djelatnost za koju očigledno nisam rođen, ali za koju su dvadobrohotna i velikodušna prijatelja smatrala da je mogu obavljati. Bili su to Augusto CostaDias, koji je došao na tu zamisao, i Rogerio Fernandes, tada direktor tog, u svakom pogledu,neprežaljenog časopisa.

Općenito smatram da nisam počinio neke teške nepravde, osim brzopletog mišljenja oDelfinu Joséa Cardosa Piresa. Mnogo puta poslije zapitao sam se gdje mi je bila glava togadana. Kažu da svatko može pogriješiti, ali ja tada nisam pogriješio, već (oprostite mi navulgarnosti) naprosto zabrljao. Kad sam se godinama poslije u Rimu, uz neprocjenjivu pomoćJorgea Amada, svim snagama zalagao da nagradu Latinske unije dobije upravo Cardoso Pires,lako je moguće da me na brojne čarke s ostalim članovima žirija nagnalo upravo to bolnosjećanje iz prošlosti. A njegova suparnica u tom trenutku nije bila nitko drugi do MargueriteDuras...

Valja priznati da moj životopis u trenutku kad sam počeo pisati za časopis Seara Nova nijebio bog zna kakav: dotad sam objavio samo roman Terra do Pecado 1947. i zbirku pjesama OsPoemas Possiveis 1966. I ništa više. Tada nije bilo jednog pisca u Portugalu koji nije učiniomnogo više od Joséa Saramaga. Razumijem da su mnogi smatrali neoprostivom drskošću tošto sam kao gotovo potpuni anonimac prihvatio poziv dvojice mojih neopreznih prijatelja.Isto je vjerojatno morala pomisliti i Agustina Bessa-Luis kad je, listajući časopis Se ara Nova(je li Agustina Bessa-Luis ikada čitala časopis Se ara Nova?), naišla na kritiku svoje knjigekoju sam ja potpisao. Ne krivim je ako je to pomislila, iako je morala biti zadovoljna onim štoje slijedilo nekoliko redaka poslije. Navodim po sjećanju: »Ako u Portugalu postoji pisacdostojan da ga nazovemo genijem, onda je to zasigurno Agustina Bessa-Luis.« Napisao samto tada, a ponavljam to i danas. Istina, malo poslije napisao sam: »Nadajmo se da se nećeuspavati zvukom vlastite glazbe.« Je li u toj opasci bilo prizvuka zlobe? Moguće, ali to jerazumljivo jer se radilo o kritičaru početniku koji je pokušavao pronaći vlastito mjesto podknjiževnim suncem...

Je li se uspavala? Mislim da nije. Također je sasvim razumljivo da su mnogi čitateljiželjeli da se Augustina, s onom nepresušnom slobodom duha koja ju je krasila, zaputi nekimdrugim putovima, upusti u neke druge književne pustolovine, ali uspjela je u onom što joj jenajviše priraslo srcu, a to je da opiše ljudsku komediju pokrajine Entre-Douro-e-Minho.

Kad kažem da je među brojnim tumačenjima njezina bogatog i moćnog opusa najvažnijeono sociološko, time ničim ne umanjujem njegovu vrijednost. Svatko na svome području, usvom vremenu, s vlastitim osobnim i umjetničkim obilježjima, Balzac i Agustina Bessa-Luiszapravo su činili isto: promatrali i pripovijedali. Čitajući Balzaca lakše je razumjeti XIX.stoljeće u Francuskoj. Svjetlost koja zrači iz Augustinina djela pomaže nam da jasnijesagledamo mentalitet određenih društvenih klasa krajem XIX, kao i XX. stoljeća. Uistinu, nijeto djelo nekoga tko se uspavao...

2. srpnjaPrevoditi

Pisati znači prevoditi. Uvijek je tako bilo i uvijek će tako biti. Čak i kad se koristimoisključivo vlastitim jezikom, mi prenosimo ono što vidimo i osjećamo (pod pretpostavkom dasu riječi vidjeti i osjećati, onako kako ih obično shvaćamo, više od pukih riječi koje nam činerazmjerno mogućim da izrazimo ono što vidimo i osjećamo..), i sve to u ustaljen sustavznakova, pismo, prepuštajući zatim okolnostima i slučaju, koji vladaju u komunikacijskimkanalima, tu odgovornost da do čitateljeve inteligencije prenesu, ne cjelovito iskustvo koje

42

smo nakanili prenijeti (jer riječi neizbježno prenose tek djelić stvarnosti kojom se hrani našeiskustvo), već barem sjenu onoga za što u dubini duše znamo da je neprevedivo poput,primjerice, osjećaj koji nosimo nakon nekog susreta, zadivljenost nekim otkrićem ili onajkratki trenutak prije no što će biti izgovorena ona riječ koja će se urezati u sjećanje poputostatka sna koje vrijeme nikada neće dokraja izbrisati.

Rad prevoditelja sastoji se, dakle, u prenošenju u drugi jezik (u većini slučajeva, njegovmaterinski) onoga što je u izvorniku već »prijevod«, to jest određene predodžbe društvene,povijesne, ideološke i kulturne stvarnosti koja mu ne pripada i koja je predočena u jezičnom isemantičkom kontekstu koji također nije njegov. Tekst u izvorniku predstavlja tek jedan odmogućih »prijevoda« autorova iskustva stvarnosti pa je prevoditelj prisiljen pretvoriti »tekstprijevoda« u »prijevod teksta«, što neizostavno dovodi do podvojenosti jer, pojmivši stvarnostkoja je predmet njegove pozornosti, prevoditelj sada mora ostvariti tešku zadaću da je prenesenetaknutom u jezični i semantički kontekst stvarnosti u koju prevodi (njegovu vlastitu),poštujući istovremeno mjesto iz kojega je došao i ono prema kojem ide. Za prevoditelja je trenutaktišine, i to prije no što će riječ biti izgovorena, nalik nekom »alkemijskom« pragu na kojemono što jest mora postati nešto drugo da bi moglo i dalje biti ono što jest. Dijalog izmeđuautora i prevoditelja u odnosu između teksta koji jest i teksta koji tek treba nastati nije samodijalog dviju osoba koje se moraju međusobno nadopunjavati već je, prije svega, dijalog dvijukultura koje se moraju prepoznati.

6. srpnjaKritika

U svom osvrtu na Bilježnicu, objavljenom u rubrici »Aktualno« u posljednjem brojučasopisa Expresso, José Mario Silva kaže kako nisam pravi »bloger«. Za to nudi i dokaze: nestavljam »linkove«, ne komuniciram izravno s čitateljima, a ni s ostatkom »blogosfere«. Tosam i sam znao, ali odsad, ako me pitaju, navest ću ovo što je on napisao kao vlastitiargument i jednom za svagda riješiti to pitanje. Kako god bilo, ovdje se ne želim žaliti na, sveu svemu, pristojan, prikladan i poučan članak. On mi je, međutim, dao dva povoda daprekinem šutnju i prvi put prekršim odluku koje sam se do danas strogo pridržavao, a to je dane odgovaram i ne komentiram bilo kakvu kritiku svoga rada. Prvi od njih vezan je uz kritikuda navodno previše pojednostavljeno gledam na probleme kojima se bavim. Na to bih mogaoodgovoriti kako je problem u nedostatku prostora, ali problem je, zapravo, u meni jer minedostaju sposobnosti koje su potrebne dubinskom analitičaru poput, recimo, onih iz Čikaškeškole ekonomije koji su se, iako im ne manjka dara, teško osramotili zato što njihovimcijenjenim mozgovima nikada nije prošla pomisao da bi se mogla dogoditi ovakva teškaekonomska kriza koju se vrlo lako moglo predvidjeti i najjednostavnijim analizama. Drugastvar je ozbiljnija i sama po sebi opravdava ovu moju pomalo neočekivanu intervenciju.Odnosi se na moje navodno prekomjerno ogorčenje. Od inteligentne osobe kao što je JoséMario Silva očekivao bih sve osim toga. Postavit ću pitanje jednostavno poput mojih analiza:može li ogorčenje imati granica? I ne samo to: kako se može govoriti o prekomjernomogorčenju u zemlji u kojoj se, a danas možemo dobro vidjeti i s kakvim posljedicama, nitkone buni ni protiv čega? Dragi moj José Mario, dobro razmislite o tome i prosvijetlite mesvojim mišljenjem. Molim vas.

7. srpnjaDotični o samome sebi

Vjerujem da nikad nisam razdvojio pisca od građanina u sebi. Smatram da kamo god idejedan, ide i drugi. Ne sjećam se da sam ikad napisao ijednu riječ koja ne bi bila u skladu smojim političkim uvjerenjima, što ne znači da sam zato stavio književnost u službu vlastiteideologije. Naprotiv, svakom riječju koju napišem pokušavam izraziti vlastitu cjelovitost.

Ponavljam: ne razdvajam pisca od građanina, ali zato ne miješam ulogu pisca s onompolitičkog aktivista. Svakako da me ljudi više poznaju kao pisca, ali isto tako ima onih koji,

43

bez obzira na to pridaju li veću važnost onome što sam napisao u svojim djelima, smatraju daih zanima i da im je važno ono što kažem kao običan građanin. Pa čak i onda kada jedinopisac na svojim plećima snosi odgovornost da bude taj glas.

Ako je osoba svog vremena, ako nije ukotvljen u prošlosti, pisac mora poznavatiprobleme vremena u kojemu mu je dano da živi. A koji su to problemi današnjeg vremena?Prije svega, činjenica da ne živimo u prihvatljivom svijetu, baš naprotiv, živimo u svijetu kojije sve gori i koji ne služi ljudima. Ali, pozor: ne bih želio da se ono što govorim shvati kaonekakvo moraliziranje, ne mislim da bi književnost trebala govoriti ljudima kako da seponašaju.

Govorim o nečem drugom, o potrebi za etičkim sadržajem bez trunke demagogije. I, štoje najvažnije, književnosti nikada ne smije biti stran kritički duh.

8. srpnjaCastril

Rijeka koja teče Lisabonom ne zove se Lisabon već Tejo, ona koja tece Rimom nije Rimveć Tibar, a ona koja prolazi kroz Sevilhu nije Sevilha već Guadalquivir... Ali rijeka kojaprolazi kroz Castril, ona se doista zove Castril. Bilo koje naselje odmah će dobiti ime pokojem će biti prepoznatljivo, ali to se ne odnosi i na rijeke. Tisućama godina sve rijeke svijetamorale su čekati da se pojavi netko da im nadjene ime kako više ne bi morale biti tekkrivudav, anonimni trag na zemljovidu. Stoljećima su vode jedne rijeke sve dotad bez imenajurile mjestom na kojem će se jednoga dana uzdignuti Castril i, pogledavajući uvis, premaplanini, govorile jedna drugoj: »Još nije ovdje.« I nastavljale bi put do mora misleći suobičajenom strpljivošću kako vrijeme prolazi i kako će neke druge vode jednoga dana zatećižene kako udaraju odjeću po kamenu, djecu kako uče plivati, muškarce kako pecaju pastrve ilišto god da im se već uhvati na udicu. U tom trenutku vode će znati da su dobile ime, da odtoga dana više neće biti »ona rijeka što prolazi kroz Castril« već rijeka Castril, tako snažan bitće taj doživotni sporazum koji će je spojiti s ljudima koji ondje već podižu svoje prve,jednostavne domove na njezinim stepeničastim obalama, a zatim i druge i treće, jedne uzdruge ili na ostacima drugih, naraštaj za naraštajem, i tako sve do danas.

Sada mirne, ukroćene divovskim zidom koji kao da ih je pretvorio u jezero, vode rijekeCastril više ne jure strmoglavo razbijajući se o kamenje, više ne riču kao nekada izmeđuvisokih i uskih stijena kojima ih je tisućljećima planina neuspješno pokušala ugušiti. Isti onajnapredak koji je omogućio mjestu Castril da naraste i da se razvije ukrotio je i struje njegoverijeke. Sto se sve pritom dobilo a što izgubilo bolje no itko znat će svi oni čiji su korijeniondje, mještani Castrila, dok sam ja tek tih i miran Portugalac kojega je jednoga dana ovamoza ruku dovela osoba koju volim najviše na svijetu i koji otad, počašćen nedugo zatimnaslovom počasnog sina toga kraja, silazi od naselja prema rijeci i penje se od rijeke premanaselju, šeće njezinim obalama i drevnim puteljcima koji još uvijek čuvaju sjećanje na bosenoge što su na njima ostavile tragove kao da, i on bosonog, ponovo prolazi stazama svojegadjetinjstva u jednom drugom kraju, i to ne uz planinu i rijeku koja odskače među stijenjem,već u dolini, uz mirni tok rijeka Tejo i Almonda na čijoj se površini nakratko odražavajuoblaci koji plove nebom, da bi odmah zatim svoje mjesto ustupili onima koji dolaze iza njih.Unatoč tome što je prošlo mnogo vremena, ovaj starac istim nedužnim očima danas promatraplanine, rijeku Castril, uske i strme uličice mjestašca, niske kuće, masline koje ga podsjećajuna neke druge, na one u čiju se hladovinu nekad sklanjao i čije je plodove skupljao, na stazeizmeđu trave i cvijeća, na uplašenu životinjicu koja trči u zaklon ostavivši za sobom tekkratkotrajan drhtaj neke biljke o koju se očešala u prolazu. Neki ljudi provedu život tražećidjetinjstvo koje su izgubili. Vjerujem da sam ja jedan od njih.

9. srpnjaRazdjeljak

José Manuel Mendes i ja plakali smo tako nad nepopravljivim slabostima naše zemlje

44

bivajući jedan drugome nešto poput zida plača, ne onoga u Jeruzalemu već u četvrti Arco deCego i, nakon što smo se prisjetili svih duhova i babaroga nacionalne politike te završili,svaki u svom stilu, prikladnim komentarima o rogovima Manuela Pinha (neka mu je sasrećom36), među nama je zavladala tišina. Palo mi je na um da spomenem činjenicu kakoMichelangelov Zeus koji se nalazi u Rimu također ima rogove, no učinilo mi se da bi to bilomiješanje krušaka i jabuka pa sam ušutio i prije no što sam otvorio usta. Vjerojatno iz očaja,želeći prekinuti neugodnu šutnju koja nas je tištala, José Manuel se više usputno negozainteresirano osvrnuo na uobičajenu upotrebu termina desni i lijevi centar te na teškoće pripronalaženju stvarnih razlika između stranaka, skupina i ljudi koji se koriste tim pojmovimada bi se odredili i nekamo svrstali. Tada mi je na um pala najbolja šala toga dana koji se većbližio kraju pa sam rekao: »Dragi moj Ze Manele, politika je poput razdjeljka u kosi, nekadabude u sredini, nekada sa strane. Napravi li netko nepravilan razdjeljak, znači da ne vididobro. Politički život naše drage zemlje je prepun razdjeljaka i kratkovidnosti. Jedino frizurauvijek ostane ista.« Nasmijali smo se i promijenili temu. Bilo je to ugodno poslijepodnevnočavrljanje.

10.srpnjaLjetna lektira

Već je postalo uobičajeno da s prvim ljetnim vrućinama, neumitno poput sudbine,novinari dnevnika, tjednika i ponekih televizija neuobičajena ukusa dođu pitati autora ovihredaka koje bi im knjige preporučio za čitanje tokom ljeta. Uvijek sam izbjegavao odgovor jerje za mene čitanje aktivnost dovoljno važna da nas zaokupi tokom cijele godine, kako ovetako i svake sljedeće. No jednom sam prigodom, na inzistiranje jednog upornog novinara kojise nije htio maknuti s mojih vrata, odlučio jednom za svagda riješiti to pitanje odredivšiznačenje onoga što sam tada nazvao svojom »duhovnom obitelji« u kojoj sam, suvišno je to ispominjati, pripadao najmlađem naraštaju. Nije to bio puki popis imena već je svako ime bilopopraćeno objašnjenjem da bi moj izbor srodnika bio jasniji.

U Zapisima iz Lanzarotea može se pronaći završna inačica tog »obiteljskog stabla« kojesam se usudio nacrtati i ovdje ga ponovno navodim za sve znatiželjne. Na prvom mjestu jeCamoes zato što, kao što sam to napisao u Godini smrti Ricarda Reisa, svi portugalski putevivode prema njemu. Nakon njega slijedi otac Antonio Vieira jer portugalski nikada nije bioljepši nego kad je ovaj isusovac njime pisao; zatim Cervantes zato što bi bez autora DonQuijotea Iberski poluotok bio poput kuće bez krova; Montaigne jer mu nije trebao Freud da biznao tko je; Voltaire jer je izgubio sve svoje iluzije o čovječanstvu i uspio preživjeti svojegađenje; Raul Brandao jer ne trebate biti genij da biste napisali genijalnu knjigu, a to jenjegov Humus-, Fernando Pessoa jer ćete prolaskom kroz ta vrata pronaći Portugal (već smoimali Camoesa, ali nam je još bio potreban jedan Pessoa); Kafka koji nam je pokazao da ječovjek kukac; Eca de Queiroz koji je Portugalce poučio ironiji; Jorge Luis Borges koji jeizumio virtualnu književnost; i, naposljetku, Gogolj jer je promatrajući čovječanstvo otkrio daje ono tužno. Kako vam se čini? Dopustite da vam nešto predložim. Napravite svoj vlastitipopis, odaberite svoju književnu »duhovnu obitelj« kojoj se osjećate najbliskiji. Bit će tolijepa razbibriga za jedno poslijepodne na plaži ili na selu. Ili kod kuće ako ove godinenemate novca za godišnji odmor.

13.srpnjaAkademik

Oprostite mi na taštini što ovdje objavljujem: postao sam dopisni član Brazilske književneakademije jer je oslobođeno jedno mjesto zbog smrti francuskog pisca Mauricea Druona čijisam roman Velike obitelji, napisan u najboljoj tradiciji devetnaestostoljetne književnosti,

36 Ministar gospodarstva Manuel Pinho tijekom parlamentarne rasprave pokazao je rogoveBernardinu Soaresu, čelniku PCP-a (Portugalska komunistička stranka), zbog čega je smjesta bioprisiljen odstupiti sa svog položaja.

45

pročitao prije mnogo godina, ako se ne varam, u izdanju portugalske Arcadie. Ugodnu vijestpriopćio mi je Alberto da Costa e Silva, vrstan pjesnik, bivši veleposlanik u mnogimzemljama, uključujući i Portugal, kao i dobar povjesničar afričke kulture — tko god nijeupoznat s njegovim djelom neka pročita, na primjer, njegovu izvrsnu knjigu Motika i koplje;Afrika prije Portugalaca. I eto me, član sam Akademije zemlje koju volim najviše poslijevlastite, a to je Brazil. To je kao da ste kod kuće, s tom ne baš zanemarivom razlikom što steokruženi toplinom koju naša zemlja ponekad zaboravi pokazati, kao da je činjenica da ste seuspjeli roditi u Lisabonu ili Azinhagi dovoljna čast. Idem u Brazil u listopadu napredstavljanje moje nove knjige i sjedit ću u sjeni kipa Machada de Assisa.

I onda kažu da nema dobrih stvari u životu...

14.srpnjaAquilino

Romaneskni opus Aquilina Ribeira prvi je, a možda i jedini pogled bez iluzija na ruralnisvijet portugalske regije Beira. Bez iluzija, ali sa strašću, ako strast shvaćamo, kao uAquilinovu slučaju, ne kao nepristojno pokazivanje raznježenosti, ni kao tihu suzu koju jetako lako obrisati, pa cak ni kao obično uživanje u osjećajnosti, već kao svojevrsnu sirovuemociju koja se voli prikriti iza gruboga glasa i geste. Aquilino nije imao sljedbenika, iakonije nedostajalo onih koji su se predstavljali ili nudili kao njegovi učenici. Ne mislim da je utakvim pokušajima bilo ikakvih loših namjera, no Aquilino je bio velika stijena, osamljena igolema, koja je izbila iz zemlje usred glavne aleje koja je vodila kroz našu procvjetalu, alinerijetko i razvodnjenu književnost prve polovice stoljeća. Nije bio jedini koji je drugimakvario zabavu, ali je kao umjetnik i osoba sa svim svojim vrlinama i manama vjerojatno utome bio najdosljedniji i najuporniji. Nisu ga razumjeli neorealisti, zaglušeni poneštoarhaičnom rječitošću velikoga učitelja, zbunjeni »nagonskim« ponašanjem mnogih njegovihlikova, uspješnih jednako kad su dobri i kad su zli, a još uspješnijih kad god treba preokrenutiznačenje dobra i zla u nekoj vrsti istovremeno vesele i zastrašujuće igre koja je prije svegabesramno ljudska. Možda je Aquilinovo djelo bilo krajnja točka u povijesti portugalskogjezika, zaustavljeni vrhunac prekinut u svojem najdubljem porivu u očekivanju novih čitanjakoja će ga pokrenuti. Hoće li se dogoditi ta nova čitanja? Ili, točnije, hoće li se pojavitičitatelji koji će ih poduzeti? Aquilino će preživjeti, kao i svi oni među nama koji danas pišu ogubitku pamćenja, ne samo onog zajedničkog, nego i pojedinačnog pamćenja Portugalaca,svakoga od njih koji se sada prepušta podmukloj i u svojoj biti maloumnoj opijenostimodernošću koja sprečava kruženje ideja i zbunjuje umove luzitanskog svijeta svojim lažima.Vrijeme zna sve i pokazat će. Ono što ne shvaćamo jest da će, ako zanemarimo vlastitopamćenje, ako zbog pomirenosti sa sudbinom ili zbog mentalne lijenosti zaboravimo tko smobili, nastala praznina biti (i već jest) popunjena pamćenjem koje nije naše, ali ćemo ga takvimsmatrati i postat će jedino koje imamo, a mi sudionici i žrtve nepovratne povijesne ikulturalne kolonizacije. Mogli biste reći da su Aquilinovi stvarni i fikcionalni svjetovi umrli.Možda, no ti su svjetovi bili naši i to bi trebao biti najbolji razlog da naši i ostanu. Ako ništadrugo, barem dok čitamo.

15.srpnjaSiza Vieira

Svaka arhitektura pretpostavlja neki odnos između prirodne neprozirnosti većineuobičajenih građevnih materijala i vanjske svjetlosti. U debelim romaničkim zidovima bilo jeteško napraviti otvore koji propuštaju dovoljno dnevne svjetlosti koja bi stvarala sjene uprostoru koji ih naizgled odbacuje, ali kojemu upravo te sjene daju smisao. Sjene su te kojeomogućuju čitanje svjetla. Gotički zidovi bili su okomito razdvojeni oslikanim staklom kojeje, propuštajući svjetlo, mijenjalo boju i tako stvaralo tajanstven učinak sjene. Čak i umoderno doba, kad su zidovi u velikoj mjeri zamijenjeni otvorima druge vrste koji kao da ihponištavaju, kao da ih brišu smiješnim staklenim pokrovom koji razrjeđuje njihov obujam u

46

procesu kaleidoskopskih odraza i bljeskova, ljudsko oko, tražeći potporu bez koje ne može,tjeskobno traži čvrstu točku u kojoj bi moglo otpočinuti tako što bi je promatralo.

Ne znam ni jedan izraz moderne arhitekture u kojem je prvotni zid toliko važan kao udjelu Siza Vieire. Na prvi pogled ti se dugi, zatvoreni zidovi uzdižu poput nepomirljivihneprijatelja svjetla i kad je konačno propuste, čine to kao da nevoljko popuštaju neodložnomzahtjevu za funkcionalnošću zgrade. Smatram, međutim, da je riječ o nečem drugom. Zid uarhitekturi Siza Vieire nije prepreka svjetlu, nego prije mjesto promišljanja na kojemizvanjsko svjetlo ne zastaje na površini. Čini nam se da materijali postaju porozni, da pogledmože proći kroz čvrsti zid i spojiti u jednu estetičku i emocionalnu svjesnost ono što je vani iono što je unutra. Neprozirnost je ovdje pretvorena u prozirnost. Samo genij može spojitidvije nepomirljive suprotnosti u takav sklad. Siza Vieira je upravo takav čarobnjak.

16.srpnjaZemljane boje

Ruke koje rade na zemlji, miješaju se s njom. Postoje slikari koji svom stalku prilaze srukama umrljanim zemljom. Postoje slikari koji ne mogu zaboraviti zemljane boje, niti bi toikada htjeli, kad se spremaju naslikati lice, golo tijelo, odsjaj stakla ili samo dvije bijele ruže uvazi. I za te slikare postoji svjetlo, ali ga oni poimaju kao da je k njima došlo iz unutrašnjosticrne zemlje. Kad rasporede svjetlost na platnu, papiru ili zidu, oni proizvode vruće, prigušenetonove gline, tamu humusa, smeđu boju korijenja, krvavocrveni oker. Oni slikajučovječanstvo i ono što mu pripada zemljanim bojama zato što su baš te boje, a ne nikakvedruge, temeljne.

Za sliku naslikanu zemljanim bojama (poput Cezanneovih) nikad nećete reći kako jenečemu slična: to nije sličnost nego identičnost, identičnost originalu u njegovoj biti; veća ilimanja sličnost koju bismo mogli dobiti ovdje je najmanje važna. Likovi naslikani zemljanimbojama uvijek će u licu imati nešto od grube cjelovitosti minerala, u kosi vrtlog žitnih poljanamreškanih vjetrom, dok će im ruke izgledati kao da su upravo iskopale najdublje plodovezemlje. Boje, sve boje, zemlje i zraka podjednako, oduvijek su tražile oblike koji su im bilipotrebni da bismo u njima vidjeli nešto više od puke boje. Boje su uvijek bile ono štopodjednako izaziva i utjelovljuje oprečne porive implicitne oblicima, tom vječitom bojnompolju između kaotične pobune i pasivne podčinjenosti običajima. Sve ovo je, bez sumnje,manje zamjetno na slikama koje, predstavljajući se kao mimetičko prenošenje vidljivestvarnosti, žele prije svega biti »prepoznate«, »imenovane«, »klasificirane«, no prije ilikasnije završe kao zatvorenici razarajućeg učinka pogleda koji ih, malo-pomalo, svodi nabeznačajnost. Nasuprot tome, štiteći se od oblika jednostavno prepoznatljivih u uobičajenimprikazima okolne stvarnosti, apstraktna umjetnost — izravno ili barem s tom tendencijom —»štiti« i općenito »oslobađa« razmjernu neovisnost boje, ne »gušeći« je stiskom ograničenjakoja joj nameću manje ili više predvidljive kompozicije ili općenito dogovorenim ispravnimdruštvenim modelima.

Nisam slučajno upotrijebio riječ »tendencija« kad sam spomenuo izvjesnu slikovnupraksu koja, iako je nesumnjivo smještena u kategoriju onoga što obično preopćenitoopisujemo kao apstraktnu umjetnost, odbija potpuno srušiti mostove prema svijetu znakova isimbola, kako arhetipskih tako i modernih. Sve ovo pojavilo mi se u duhu dok sam začuđeno,obuzet neobičnim osjećajem, promatrao murale kojima je Jesus Mateo pokrio hladne zidovecrkve San Juan Bautista de Alarcon. Je li Jesus Mateo apstraktni slikar s »tendencijom«prema realizmu? Ili je, suprotno tomu, realist s »tendencijom« prema apstraktnom? I jesu li timostovi koje sam spomenuo upotrebljivi samo za spajanje »apstraktne« umjetnosti saznakovima i simbolima stvorenima u različitim propitivanjima kojima smo podvrgnulistvarnost ili bi mogli postojati i radi povezivanja »realizma« sa svemirom apstrakcija koji sekontinuirano širi? Učinilo mi se tada da je Jesus Mateo, u istom trenutku kad se oslobodioograničenja strogog realizma, da bi se prepustio eksperimentu s oblicima koji su i samismjerali prema slobodi i, po mom mišljenju, poštujući dosljedno kromatsku logikuzahvaljujući inteligentnom i pažljivo odmjerenom uvođenju prepoznatljivih znakova i

47

simbola, upravo tada uspio stvoriti jedinstven, mogao bih čak reći ujedinjen izraz, zbormnogih istodobnih glasova poput poliptiha čije se perspektive sastaju u jednoj točkinestajanja, ogromnih zidova što izrastaju iz tla privlačeći nagore sve prigušene boje da bi sesastale s blistavim bojama zraka. Naspram tako velikog i čudesnog djela, koncepti poputapstrakcije i realizma gube nešto od svog trenutnog neovisnog značenja i postaju lijeva idesna ruka što skladno oblikuju isti komad gline. Ne znam hoće li crkva San Juan Bautista deAlarcon postati Sikstinskom kapelom današnjice, ali znam da Juan Mateo pripada obiteljskomstablu čiji su najbolji predstavnici bili Hieronymus Bosch i Breughel stariji. Poput njih, JuanMateo je objasnio čovjeka. Kroz ono što je vidljivo i nevidljivo.

17.srpnjaPriče o migracijama

Neka onaj tko na obiteljskom grbu nema nikoga tko se iselio baci prvi kamen... Daparafraziram zlog vuka iz priče koji optuži nedužno malo janje da je zamutilo vodu u potokuiz kojega oboje piju: ako nisi ti, onda je tvoj otac, a ako ni tvoj otac nije išao iz mjesta umjesto, to je samo zato jer tvoj djed prije njega nije imao izbora nego ići, ostaviti svoj stariživot u potrazi za kruhom koji mu je vlastita zemlja uskratila. Mnogi su se Portugalci utopili urijeci Bidassoa jedne mračne noći dok su pokušavali preplivati na obalu gdje im je rečeno dapočinje raj zvan Francuska. U takozvanoj kulturnoj, civiliziranoj Europi iza Pirineja stotinetisuća Portugalaca moralo se podvrgnuti sramotnim uvjetima rada i uvredljivim nadnicama.Oni preživjeli koji su mogli podnijeti isto staro nasilje i nove oblike uskraćivanja živećizbunjeno usred društava koja su ih prezirala i ponižavala, izgubljeni u jezicima koje nisumogli razumjeti, počeli su malo-pomalo, s gotovo herojskom samopožrtvovnošću, odvajatinovčić po novčić, cent po cent, da bi izgradili budućnost svojih potomaka. Neki od tihmuškaraca i žena nisu, a niti žele izgubiti sjećanja na vremena kad su morali pretrpjeti svaponiženja loše plaćenog posla i svu gorčinu društvene izolacije. To im služi na čast jer suuspjeli zadržati poštovanje koje duguju svojoj prošlosti. Mnogi drugi, većina njih, spalili sumostove koji su ih povezivali s tim crnim trenucima, srame se jer su bili neobrazovani,siromašni, ponekad bijedni; ukratko, ponašaju se kao daje pošten život za njih počeo togblaženog dana kad su uspjeli kupiti svoj prvi automobil. To su ljudi koji su uvijek spremniponašati se okrutno i s prezirom prema imigrantima koji prelaze ovu drugu, širu i dubljuBidassou, Sredozemno more, gdje se mnogi utope i postanu hrana ribama, ako ih plima ivjetar ne nanesu na plažu gdje će im poslije policija pokupiti tijela. Preživjeli ovih novihbrodoloma, oni koji dosegnu kopno i ne budu protjerani, mogu se nadati vječnoj kalvarijiizrabljivanja, netolerancije, rasizma, mržnje zbog njihove boje kože, sumnji i moralnedegradacije. Onaj tko je jednom izrabljivan i zaboravi sjećanje na to, postat će izrabljivač.Onaj prema kome su postupali s prezirom, a pretvara se da je to zaboravio, usavršit će vlastitiprezir. Onaj koga su jučer uvrijedili danas će još ogorčenije uvrijediti druge. I eto ih ondje, svizajedno bacaju kamenje na ljude koji se približavaju obali Bidassoe kao da oni sami nikadanisu bili imigranti, a ni njihovi roditelji ni djedovi — kao da nikada nisu trpjeli glad i očaj,tjeskobu i strah. Iskreno, kažem vam sasvim iskreno, postoji sreća koja je, jednostavno,odvratna.

20.srpnjaJardimovštine37

Najavljeni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Ustava koji je predložio neodoljiviAlberto Joao, kako ga od milja zovu prijatelji i sljedbenici, toliko je očito mačak u vreći da seJardim i ne trudi sakriti njegov rep. Čestitamo mu na iskrenosti. Jardim želi biti predsjednikregije s pravom veta i zbog najtričavijeg razloga pa je razumno pretpostaviti da se tom idejombavio već i prije, onda kad je najavio, doduše oprezno i prilično neodređeno, svoju odluku da

37 Odnosi se na Alberta Joaa Jardima (1943), jednog od najdugovječnijih političara u Portugalu,koji od 1978. obnaša funkciju predsjednika autonomne regije Madeira.

48

napusti politiku pruživši nam zadovoljstvo za koje smo znali da, poput one Malherbeove ruže,neće dugo trajati. Jardimova inteligencija nije spektakularna, no to on nadoknađujebeskonačnom lukavošću. Beskonačnom poput naše naivnosti. Zamisliti ovog Berlusconia sMadeire bilo gdje osim u hodnicima i uredima moći bilo bi kao pokušati zamisliti ono štonazivamo apsolutnim nepostojanjem, a to bi bilo protuslovlje u pojmovima. Jardim se rodioda zapovijeda i zapovijedat će do posljednjeg daha. Budući da mrzi Portugal, nikad nećepristati biti predsjednik Republike; dovoljno mu je biti predsjednik Madeire, Porto Santa iNenastanjenih otoka. U biti, ono što se predloženim zakonom smjera, jest utemeljiti uPortugalu ustav oblikovan po njegovu liku: kratak, okrugao i besmislen.

Jedno od nezgodnih ispupčenja koje bi dragi vođa htio otpiliti s političkog tijela Madeirejest omražena Komunistička partija. Bojim se da bi na tome mogao polomiti zube. Komunistiimaju dugotrajno i teško iskustvo života u ilegali; vratiti ih tamo zapravo bi značilo moratipodići svaki kamen diljem Portugala da bi se provjerilo ima li koga ispod njega. Ononajzanimljivije bit će festival lažnog domoljublja koji će provaliti u Regionalnoj skupštini kadgovornici, prigrlivši lokalne ambleme, možda pogaze i zapale zastavu s portugalskimsimbolima jer od crvenila na njoj još više bride Jardimovi rumeni obrazi. Bit će još zanimljivovidjeti kako će se Manuela Ferreira Leite38, ta lasica kontinentalne politike, izvući iz svegaovoga. Ovih nekoliko čitatelja koji čitaju ove retke neka pomno prati događaje. Imat će štoispričati unucima.

21.srpnjaMjesec

Prije četrdeset godina još nisam imao televizijski prijamnik kod kuće. Kupio sam jedanmajušni tek pet godina poslije, 1974, da bih pratio vijesti o jednom drugom slijetanju naMjesec, što je za nas bila travanjska revolucija. Za ono prvo slijetanje obratio sam seprijateljima koji su imali pristup najnovijim tehnologijama i tako sam, možda uz pivo i sušenovoće, gledao slijetanje i iskrcavanje na Mjesec. U to vrijeme pisao sam kolumne u nedavnooživljenom večernjem listu A Capital koje su nešto kasnije objavljene u knjizi pod naslovom Oovom i drugom svijetu. Posvetio sam dva članka komentaru postignuća Sjevernoamerikanaca,tonom koji nije bio ni hvalospjev ni sumnjičavost kako će to ubrzo postati moderno. Čitajućiih ponovo, došao sam do tužnog zaključka da ipak nije bilo velikog koraka za čovječanstvo ida naša budućnost nije u zvijezdama nego isključivo i jedino na Zemlji po kojoj koračamo. Uprvoj kolumni napisao sam »Nemojmo izgubiti Zemlju jer je to jedini način da ne izgubimoMjesec.« U sljedećoj kolumni nazvanoj Skok kroz vrijeme zamislio sam da će Zemlja ubudućnosti izgledati kao Mjesec danas, a započeo sam je riječima »Sve mi se to činilo tekpoput prizora u tehnički nezahtjevnom znanstvenofantastičnom filmu. Čak su i pokretiastronauta podsjećali na pokrete lutaka, izgledalo je kao da im udove pokreću nevidljive niti,izrazito dugačke niti povezane s prstima tehničara u Houstonu. Sve je bilo isplanirano do usekundu, čak je i opasnost bila uključena u taj plan. U najvećoj pustolovini u povijesti nijebilo mjesta za pustolovinu.«

I tu me mašta potpuno obuzela rekavši mi da putovanje na Mjesec nije bilo skok uprostoru nego skok u vremenu. Ustvrdila je da su astronauti, lansirani u svemir, putovali povremenskoj liniji i vratili se na Zemlju, ali ne ovu koju poznajemo — bijelu, zelenu, zagasitui plavu — nego buduću Zemlju, Zemlju koja još zauzima istu orbitu kružeći oko ugaslogSunca, mrtvu poput njega, bez ljudi, ptica, cvijeća, bez smijeha, bez ijedne riječi ljubavi. To jenekakav beskorisni planet poput prastare priče koju nema tko ispričati. Završio sam rekavši daće Zemlja umrijeti, da će postati ono što je Mjesec danas. Barem ova duga saga bijede, rata,gladi i mučenja do današnjeg dana neće trajati vječno. Osim ako ne pokušamo od danasnadalje reći da čovjek ipak nije zaslužio svoju sudbinu.

Čitatelj će se složiti da se, bilo to dobro ili loše, tijekom posljednjih četrdeset godina mojeideje nisu mnogo promijenile. Iskreno ne znam bih li si zbog toga čestitao ili se izgrdio.

38 U vrijeme dok je pisan ovaj blog Manuela Ferreira Leite još je uvijek bila predsjednica strankePSD koja je na Madeiri u koaliciji s Jardimovom strankom PPD.

49

22.srpnjaMontaña Blanca

Sad kad se, zahvaljujući usklađenim naporima njihovog vlasnika i Juana, mog odanogfizioterapeuta, u moje noge postupno počela vraćati snaga i sposobnost normalnog hodanja,drago mi je prisjetiti se onog svibanjskog poslijepodneva kad sam se spontano počeo penjatina vulkan Montana Blanca, iako isprva nisam bio nimalo siguran da ću se uspjeti uspeti dovrha. To je bilo prije šesnaest godina, 1993. godine, kad mi je bilo točno sedamdeset godina.Montaña Blanca, koja se uzdiže nekoliko kilometara od moje kuće, najviša je planina Lanzarotea,što ne govori mnogo, s obzirom da se otok, iako vrlo brdovit, sa stotinama ugašenih vulkana,ne može pohvaliti ničim što bi se moglo usporediti s Teidom u Tenerifima. Visina planine, uusporedbi s razinom mora, nešto je iznad 600 metara i oblika je gotovo savršenog stošca. Akosam to mogao ja, na nju se može uspeti bilo tko — ne morate za to biti vrhunski planinar.Ipak, trebali biste imati odgovarajuće čizme s metalnim klinovima u potplatima, jer su obronciklizavi. Na svaka tri koraka gubite jedan. Kaže vam to netko čiji su potplati na cipelama izlizani odhodanja po domaćim tepisima... Nadomak podnožja planine upitao sam se: »A što kad bih seuspio popeti?« U mojoj glavi uspon je značio popeti se dvadeset ili trideset metara samo damogu reći obitelji da sam bio ondje. No, kad sam već uspio svladati prvih dvadeset metara,znao sam da ću morati doći do vrha pod svaku cijenu. Tako je i bilo. Trebalo mi je više odsata da se uspnem do kamenih izbočina koje okrunjavaju vrh planine i koje su vjerojatnoostaci prastarog vulkanskog kratera. »Je li vrijedilo? » pitaju me ljudi. Kad bih imao nogekakve sam imao tada, ostavio bih ovo što pišem i uspeo se ponovo onamo da promatram otokpo dužini i po širini, od vulkana Coroa na sjeveru do nizina Rubicona na jugu, zatim dolinuLa Geria, Timanfayu, nizove bezbrojnih brda ogoljenih požarom. Vjetar mi je puhao u licesušeći znoj s mog tijela i čineći me sretnim. Bila je 1993. godina i imao sam sedamdeset godina.

23.srpnjaPet filmova

Zamolili su me da se prisjetim pet najdražih filmova. Nisam trebao brinuti o tome jesu libili najbolji, najpoznatiji, najspominjaniji. Bilo je dovoljno da su me se osobito dojmili, onakokako bi me se dojmio pogled, gesta, ton glasa. Nije mi bilo teško izabrati; upravo suprotno,javili su mi se vrlo prirodno, kao da se ne bih ni mogao sjetiti nekih drugih. To su, dakle, ovifilmovi, ali ne redom koji bi upućivao na njihovu vrijednost, niti to treba tako shvatiti. Naprvom je mjestu (negdje treba započeti) Sol zemlje Herberta Bibermana koji sam vidio u Parizukasnih sedamdesetih i koji me ganuo do suza: priča o štrajku rudara meksičkih doseljenika uSjedinjene Države i njihovih hrabrih žena pogodila me duboko u dušu. Sljedeći je BladeRunner Ridleya Scotta koji sam također gledao u Parizu, u malom kinu u Latinskoj četvrti,nedugo nakon svjetske premijere i koji tada nije puno obećavao. Za FelliniAmarcord nitkonikada nije sumnjao da je riječ o apsolutnom remek-djelu, po meni vjerojatno najboljem filmutalijanskoga majstora. Zatim slijede Pravila igre Jeana Renoira koja su me oduševilabesprijekornom montažom, režijom, glumom, ritmom, profinjenošću, naracijom. I,naposljetku, tu je film koji mi se vraća u sjećanje poput prve priče ispričane kraj ognjišta:nijema komedija o dva mlinara koje igraju Pat i Patachon, dva veličanstvena (uopće nepretjerujem) danska glumca koji su me nasmijavali više no itko drugi kad sam imao šest ilisedam godina. Više nego Chaplin, Buster Keaton, Harold Lloyd ili Laurel i Hardy. Tko nijevidio Pata i Patachona, ne zna što je propustio...

24.srpnjaPoglavlje za evanđelje39

O meni govore da sam se nakon Isusove smrti pokajala za svoje ogavne grijehe koje sampočinila kao prostitutka te da sam postala pokajnicom do kraja života, ali to nije istina.

50

39 Autor ovdje misli na svoj roman Evanđelje po Isusu Kristu, VBZ, Zagreb, 2002, u prijevodu Snježane MihačićDigli su me golu do oltara, pokrivenu jedino dugom kosom koja mi seže do koljena,

uvelih grudi i krezubih usta i, ako je i točno da su godine isušile moju glatku kožu, to je samozato što na ovome svijetu ništa nije jače od vremena, a ne zato što bih ja prezrela ili okaljalaisto ono tijelo za kojim je Isus žudio i koje je posjedovao. Tko god govori takve laži o meni,ne zna ništa o ljubavi. Prestala sam biti prostitutkom onoga dana kad je Isus došao k meni sranjenim stopalom da mu ga izliječim, ali za ona ljudska djela koja zovu bludnima nemam sezbog čega kajati jer me moj ljubljeni upoznao dok sam bila prostitutka i, iskusivši moje tijeloi znajući od čega živim, nije mi okrenuo leđa. Kad me pred učenicima svojim Isus ljubio, nesamo jednom već mnogo puta, oni ga upitaše zašto sam mu draža nego oni, a Isus imodgovori: »Zbog čega vas ne volim toliko kao nju?« Nisu znali što bi rekli jer nikad nisuvoljeli Isusa istom onom neograničenom ljubavi kojom sam ga ja voljela. Nakon Lazarovesmrti Isusova tuga i bol bili su toliki da sam mu jedne noći, ispod plahta koje su skrivale našugolotinju, rekla: »Ne mogu doprijeti do tebe jer si se zatvorio iza vrata koja ne može otvoritini jedna ljudska sila«, a on će na to, zakukavši poput životinje koja se sakrila da u miru pati:»Čak i ako ne možeš ući, ne ostavljaj me, uvijek ispruži ruku prema meni, čak i ako me nevidiš, jer inače ću zaboraviti život ili će on zaboraviti mene.« A kad se nekoliko dana poslijeIsus krenuo susresti sa svojim učenicima, hodala sam kraj njega i rekla mu: »Gledat ću utvoju sjenu, ako ne želiš da gledam u tebe«, a on mi je odgovorio: »Želim biti gdje je mojasjena ako će ondje biti i tvoje oči.« Voljeli smo se i govorili jedno drugome riječi poput ovih,ne samo zato što su bile lijepe i istinite, ako je moguće da riječi istovremeno mogu biti i jednoi drugo, već zato što smo predosjećali da se bliži vrijeme sjena i da se, još dok smo zajedno,moramo priviknuti na mrak i konačni rastanak. Vidjela sam uskrslog Isusa i u prvi trenutakučinilo mi se da je to vrtlar koji se brinuo o vrtu u kojem se nalazila grobnica, ali danas znamda ga nikada neću vidjeti s oltara na koji su me podigli, koliko god oni visoki bili, ukrašenicvijećem ili namirisani mirisima. Nije bila smrt ta koja nas je zauvijek razdvojila, većvječnost. U to vrijeme, dok smo bili zagrljeni, ujedinjeni u duhu i mesu naših usana, niti jeIsus bio ono što se za njega tvrdilo, niti sam ja bila ono zbog čega su me prezirali. Sa mnomIsus nije bio Sin Božji, a ja s njim nisam bila prostitutka Marija od Magdale, bili smonaprosto muškarac i žena, oboje drhteći od ljubavi, okruženi svijetom kojemu su poputstrvinara usta bila zaslinjena krvlju. Govorili su da je Isus istjerao sedam demona iz mojeutrobe, ali ni to nije istina. Ono što je istina jest to da je Isus probudio sedam anđela koji su mispavali u duši i čekali da dođe on i zamoli me: »Pomozi mi.« Jer anđeli su bili ti koji su muizliječili stopalo, anđeli su bili ti koji su vodili moje drhtave ruke da bi mu očistili gnoj izrane, anđeli su bili ti koji su mi na usne postavili pitanje bez kojeg Isus ne bi mogao pomoćimeni: »Znaš li tko sam, što radim, od čega živim«, na što mi je on odgovorio: »Znam«, »Nisime ni pogledao, a već sve znaš«, rekla sam, a on je odgovorio: »Ne znam ništa«, ali ja samustrajala: »Da sam prostitutka«, »To znam«, »Da liježem s muškarcima za novac«, »Da«,»Dakle, znaš sve o meni«, a on je glasom mirnim poput glatke, jedva namreškane površinenekog jezera rekao: »Znam samo to.« Tada još uvijek nisam znala da je Sin Božji, nisam nislutila da bi Bog poželio imati djecu, ali upravo tada, u tome trenutku, svjetlost razumijevanjazablistala je u mom duhu i shvatila sam da bi samo istinski Sin Čovječji mogao izgovoriti tetri jednostavne riječi: »Znam samo to.« Gledali smo tako jedno drugo i ne primijetivši da suanđeli već otišli i u tom trenutku, riječju i tišinom, noću i danom, Suncem i Mjesecom,prisutnošću i odsutnošću, počela sam pripovijedati Isusu tko sam i još mi je nedostajalomnogo da stignem do dna onoga što sam bila kad su ga ubili. Ja sam Marija od Magdale iljubila sam. Više nemam ništa za reći.

27.srpnjaMuški problem

Vidim iz anketa da je nasilje nad ženama na četrnaestom mjestu na popisu brigaŠpanjolaca, unatoč činjenici da će vam ponestati prstiju ako pokušate izbrojati žene kojesvakog mjeseca ubiju oni koji se smatraju njihovim vlasnicima. Vidim također da društvo

51

putem javne promidžbe i različitih građanskih aktivnosti počinje, iako tek postupno, shvaćatida je ovo nasilje muški problem koji moraju riješiti sami muškarci. Prije nekog vremena stiglaje vijest o pozitivnom primjeru iz Seville i španjolske Extremadure: muškarci suprosvjedovali protiv nasilja. Dotada su samo žene izlazile na trgove da bi prosvjedovale protivzlostavljanja koje su trpjele od svojih muževa i partnera (partnera, kakve li tužne ironije) i,iako su u mnogo slučajeva trpjele hladnokrvno, namjerno mučenje, nisu ustuknule predmogućnošću najgoreg: da budu zadavljene, pretučene do smrti, spaljene kiselinom ili vatromili da završe prerezana vrata. Nasilje koje se oduvijek vrši nad ženama pretvara prostorsuživota (nećemo ga zvati domom) u zatvor, u savršeno mjesto za svakodnevna poniženja,redovito premlaćivanje, psihološku okrutnost kao sredstvo pokazivanja nadmoći. Kažu da jeto ženski problem, no to nije istina. Problem je muški, u muškom egoizmu, muškoj nezdravojposesivnosti, kukavištvu, tom bijednom kukavištvu koje im dopušta da koriste silu protivnekoga tko je tjelesno slabiji od njih i čija je sposobnost psihičkog otpora sustavnooslabljivana. Prije nekoliko dana u Huelvi skupina dječaka u dobi od trinaest i četrnaestgodina, u ulozi u kojoj se obično nađu stariji pripadnici njihova spola, silovala je mentalnozaostalu djevojčicu iste dobi. Ti dječaci vjerojatno su pomislili da imaju pravo na zločin inasilje, da imaju pravo iskoristiti ono za što su mislili da im pripada. Ovaj novi čin nasiljameđu spolovima, pored onih koji su se dogodili ovog vikenda — djevojka ubijena uMadridu, tridesettrogodišnja žena ubijena pred očima svoje šestogodišnje kćeri u Toledu —trebao bi muškarce navesti da izađu na ulicu. Sto tisuća muškaraca, samo i jedino muškaraca,trebalo bi prosvjedovati na ulicama dok ih žene s pločnika posipaju cvijećem — to bi mogaobiti onaj znak koji društvu treba da bi se bez odgađanja počelo boriti protiv ove nepodnošljivesramote. I da bi nasilje među spolovima, kobno ili ne, napokon postalo jedna od glavnih briganaših građana. To je naš san i naša dužnost. Moglo bi biti i više od utopije.

28.srpnjaPravo na grijeh

Na popisu ljudskih ostvarenja (postoje i druga koja nemaju veze s onim ljudskima, poputpaukove mreže stvorene za privlačenje hrane ili podvodnog mjehurića zraka koji ribama služikao gnijezdo) rijetki spominju ono koje je, po mom mišljenju, još od najdavnijih dananajučinkovitiji način nadzora nad našim tijelima i dušama. Mislim na sudstvo koje se razvilonakon što je izumljen grijeh, govorim o podjeli na oprostive i smrtne grijehe i o popisu kazni,zabrana i pokora koje iz njih proizlaze. Iako danas osporavano, izvan uporabe poput prastarihspomenika koje je vrijeme uništilo ali koji i dalje, sve do posljednjeg kamena, čuvaju sjećanjena staru slavu, tako i sudstvo utemeljeno na grijehu nastavlja gušiti naše savjesti prodirući unjih svojim dubokim korijenjem.

Sve to postalo mi je jasnije nakon prijepora uzrokovanih objavljivanjem knjige koju samnazvao Evanđelje po Isusu Kristu, prijepora koje su još više pogoršavale gotovo neprestaneuvrede i objede na račun bezobzirnog autora. Budući da je Evanđelje roman koji se ograničavana to da bude tek »uprizorenje«, iako neizravno, Isusova lika i života, začudno je da su mnogikoji su ustali protiv njega u njemu vidjeli stvarnu prijetnju stabilnosti i snazi samih temeljakršćanstva, osobito njegove katoličke inačice. Morali bismo se zapitati o čvrstini togspomenika naslijeđenog iz antike da nije očito da su ovakve reakcije bile u biti tek izrazsvojevrsnog tropizma, odraz sudstva utemeljenog na grijehu koji, kako god da okrenete, sviionako nosimo u sebi. Najčešća, no i jedna od najmiroljubivijih pritužbi sastojala se uprimjedbi kako autor Evanđelja kao nevjernik nema pravo pisati o Isusu. Međutim, osimosnovnog prava svakoga pisca da piše o bilo kojoj temi koja ga zanima, valja spomenuti i toda se autor Evanđelja po Isusu Kristu ograničio, ako ćemo pravo, na pisanje o onome što ga nesamo zanima već ga se i izravno tiče jer on kao proizvod judeokršćanske kulture i civilizacijepo svemu posjeduje mentalitet »kršćanina«, čak iako se filozofski određuje i u svakodnevnomživotu ponaša kao ono što također jest — kao ateist. Bilo bi stoga opravdano reći da ja, ovakosumnjičav, imam jednako pravo pisati o Isusu kao i najpobožniji praktični i militantni katolik.Među nama postoji samo jedna, ali vrlo važna razlika — a to je da ja koristim to svoje pravo,

52

no svojom sam voljom i na vlastiti rizik sebi dao još jedno koje katolici nemaju: pravo nagrijeh. Ili drugim riječima, vrhovno ljudsko pravo na herezu.

Bilo pa prošlo, reći ćete. No ipak, budući da će se moj sljedeći roman (ovaj put ga nećunazvati pričom) baviti ovom temom i neće biti manje kontroverzan, već upravo suprotno,mislio sam da je bolje spriječiti nego liječiti. Nisam to učinio da bih se zaštitio (tako neštonikada me nije zanimalo), nego zato što, kako mi to ovdje kažemo, onaj tko upozori nijeizdajica.

29.srpnjaEppur si muove

Dok su rezultati istraživanja bili još vrući, dnevnik E1 País zamolio me za komentar o mogućemujedinjenju naroda na Iberskom poluotoku. Ovo što slijedi je ono što sam poslao u Madrid o tojosjetljivoj, delikatnoj, kontroverznoj i provokativnoj temi o kojoj su se svi složili barem onoliko koliko jepotrebno da bi se o njoj moglo ozbiljno raspravljati.

»Ipak se kreće.« Te je riječi navodno jedva čujno prošaptao Galileo Galilej pročitavšitekst u kojem se pod prisegom odriče svojih stavova, na što su ga prisilili inkvizitoriKatoličke crkve 22. lipnja 1633. Kao što znamo, prisilili su ga da zaniječe, osudi i javno seodrekne onoga u što je duboko vjerovao, to jest znanstvene istine kopernikanskog sustavaprema kojem se Zemlja okreće oko Sunca, a ne Sunce oko Zemlje. Taj tekst trebao bi sepažljivo proučavati u svim školama na planetu, bez obzira na religiju koja ondje prevladava,ne zato da bi se potvrdilo ono što je danas svima očito, a to je da je Sunce nepomično, aZemlja se okreće oko njega, već da bi se spriječilo stvaranje praznovjerja, predrasuda, pranjemozga i drugih uvreda za inteligenciju i zdravi razum.

Ovdje, međutim, ne želim govoriti o Galileju, već o nečem što nam je mnogo bliže uvremenu i prostoru. Mislim tu na danas objavljeno izvješće Centra za društvenu analizusveučilišta u Salamanci Hispano-luzitanski barometar u kojem se govori o mogućem ujedinjenjudviju država Iberije i stvaranju španjolsko-portugalske federacije. Čitatelji koji redovito pratemoje komentare na ovom i na drugim mjestima prisjetit će se polemike začinjene uvredama ioptužbama za izdaju domovine koju je prije nekog vremena izazvalo moje predviđanje takvaujedinjenja. Prema istraživanju Sveučilišta u Salamanci sada bi takvo ujedinjenje podržalo39,9% Portugalaca i 30,3% Španjolaca. Ti podaci upućuju na značajan porast s obzirom naistraživanja provedena u to vrijeme kada se 30% ispitanika, to jest 260 od 876 građana,anketiranih u travnju i svibnju ove godine, protivilo toj zamisli. Nasuprot onom što se običnogovori, budućnost je već zapisana, ali mi nismo dovoljno znanstveno potkovani da bismo jepročitali. Današnji prosvjedi sutra se mogu pretvoriti u nešto oko čega će se svi složiti, kao iobratno, ali jedna stvar će se zasigurno dogoditi i ona Galilejeva rečenica se potpuno uklapa uto. Da, Iberija. Eppur si muove.

30.srpnjaOdricanje

Svima koje bi to moglo zanimati:Ja, Galileo Galilej, sin pokojnog Vincenza Galileja, iz Firence, u dobi od 70 godina,

doveden osobno na suđenje i, kleknuvši ovdje pred vama, preuzvišenim presvijetlimkardinalima inkvizitorima cjelokupne kršćanske zajednice protiv krivovjerne izopačenosti,imajući preda mnom Sveta Evanđelja koja dotičem vlastitim rukama, zaklinjem se da samuvijek vjerovao, a s Božjom pomoći vjerovat ću i dalje, u svaki članak koji svetaRimokatolička crkva podupire, naučava i propovijeda. Ali budući da mi ovaj Sveti oficijnaređuje da potpuno napustim lažni nauk prema kojem je Sunce nepomično središte svijeta izabranjuje da prigrlim, branim ili na bilo koji drugi način širim rečeni lažni nauk [...] Zato izumova Vaših Eminencija i svakog kršćanina katolika želim ukloniti tu opravdanu sumnjuusmjerenu prema meni; zato se iz sveg srca i s istinskom vjerom odričem, i s gnušanjemproklinjem spomenute grijehe i krivovjerja i općenito sve druge grijehe i sekte koje se protive

53

Svetoj crkvi; zaklinjem se da nikad više neću, bilo pismeno bilo usmeno, ustvrditi nešto što bimoglo protiv mene pokrenuti slične sumnje, nego ću svako krivovjerje ili krivovjerca prijavitiSvetom oficiju ili mjesnom biskupu inkvizitoru. Osim toga zaklinjem se i obećavam da ćuizvršiti i pridržavati se svake pokore koju mi je odredio i koju će mi odrediti ovaj Sveti oficij.Ali prekršim li slučajno bilo koju od ovih zakletvi, obećanja i izjava (sačuvao me toga Bog),bit ću podvrgnut svim mjerama i kaznama određenim i propisanim svetim kanonima i drugimopćim i posebnim odredbama protiv sličnih prijestupa. Stoga, uz Božju pomoć i pomoćnjegovih Svetih Evanđelja koje dotičem vlastitim rukama, ja, nižepotpisani, Galileo Galilejodrekao sam se, zakleo, obećao i moralno se obvezao na sve gore navedeno i s vjerom,vlastoručno, potpisao ovaj tekst odricanja pod prisegom koji sam, riječ po riječ, ovdje i pročitao.

31.srpnjaÁlvaro Cunhal40

Nije bio svetac kakvog su neki štovali niti vrag kakvog su drugi prezirali; bio je, iako nejednostavan, ali ipak samo čovjek. Zvao se Álvaro Cunhal i njegovo ime godinama je zamnoge Portugalce značilo svojevrsnu nadu. Utjelovljivao je uvjerenja kojih se držaonepokolebljivom vjernošću, bio je svjedok i protagonist vremena u kojem su ona cvjetala, alibio je nazočan i propasti ideja, sumraku zdravog razuma, izopačenju običaja. Knjiga njegovihsjećanja koju nikada nije želio napisati možda bi nam pomogla da bolje shvatimo korijenekrhkog drveta u čiju sjenu se danas Portugalci sklanjaju da bi progutali svoj napoj od riječikoji smatraju hranom za dušu. Nikada nećemo pročitati sjećanja Alvara Cunhala i s tim semoramo pomiriti. Isto kao što nikada nećemo pročitati ono što bi, s gledišta vremena u kojemživimo, vjerojatno bio najpoučniji dokument koji je mogao nastati kao plod njegoveinteligencije i njegovih finih ruku umjetnika: promišljanje o veličini i propasti carstava,uključujući i ona koja smo izgradili u sebi samima, tih kula ideja zbog kojih hodamo uspravnoi koje nas svakodnevno traže da im položimo račune, čak i onda kad se tome žestokoprotivimo. No, umjesto toga, kao da su se zatvorila jedna vrata da bi se otvorila druga, ideologse pretvorio u romanopisca, a umirovljeni politički rukovodilac nije više želio ništa reći omogućoj i vjerojatnoj sudbini stranke čijim je zaštitnim znakom neprekidno bio dugi nizgodina. Bilo na domaćem bilo na međunarodnom planu, nema nikakve sumnje da je ÁlvaroCunhal proživio gorke dane. Nije bio jedini, a to je i znao. Ponekad se kao politički aktivistnisam slagao s njim kao generalnim sekretarom, pa bih mu to i rekao. S današnjim odmakom,međutim, sve te nesuglasice kao da su ishlapile, uključujući i argumente s kojima smo, bezvidljivih rezultata, pokušali jedan drugoga uvjeriti da smo u pravu. Ostarjeti znači postatinepotrebnim. Kad je otišao u mirovinu, Cunhal nam je još uvijek bio potreban. Sad jeprekasno. Još uvijek ne možemo pobjeći od nekog čudnog osjećaja da smo ostali siročad, kadgod ga se sjetimo. Kad god ga se sjetim. I razumijem, jamčim vam da razumijem, što jemislio Graham Green kad je jednoga dana rekao Eduardu I.ourencu: »Što se tiče Portugala,san mi je upoznati Alvara Cunhala.« Veliki britanski pisac izrazio je ono što su mnogiosjećali. Zato možete zamisliti koliko nam danas nedostaje.

Kolovoz 2009.

3. kolovozaGabo

P I S C E M O Ž E M O P O D I J E L I T I U dvije skupine (pod pretpostavkom da bioni ikad pristali na takvu podjelu..): manja skupina uključuje one koji su sposobni za utiranje

40 Álvaro Cunhal (1913-2005), jedan od najžešćih protivnika Salazarova režima, generalni sekretarportugalske Komunističke partije (PCP) od 1961. do 1992. Kontroverzni političar koji je podržao

54

sovjetsku vojnu intervenciju u Čehoslovačkoj 1968. Bio je također romanopisac koji je objavio nekolikodjela pod pseudonimom Manuel Tiago.novih puteva u književnosti, dok se veća sastoji od onih koji utiru vlastiti put slijedeći korakeone prve skupine. Tako je to otkada je svijeta i vijeka i taština književnika (opravdana?) ostajenemoćna pred tako jasnim dokazom. Gabriel Garda Marquez koristio se svojima darom zaotvaranje i utiranje puteva onomu što se kasnije (pogrešno) nazivalo »magijskim realizmom«,a tim putem zatim je krenulo mnoštvo sljedbenika i, kako to već biva, protivnika. Prvanjegova knjiga na koju sam naišao bila je Sto godina samoće i ona me toliko šokirala da sam jemorao prestati čitati nakon prvih pedeset strana. Morao sam srediti misli, umiriti lupanje srcai, više od svega, naučiti podešavati kompas kojim sam se nadao kretati stazama novoga svijetakoji se pomaljao pred mojim očima. U mom životu čitatelja bilo je vrlo malo slučajeva kadsam doživio tako snažno iskustvo. Kad bi se riječ traumatiziran mogla upotrijebiti upozitivnom smislu, rado bih je ovdje primijenio. No, sad kad sam je već napisao, neka ostane.Vjerujem da ćete razumjeti na što mislim.

4. kolovozaPekarov trg

Ako se dobro sjećam, u dijelu Lisabona po imenu Penha de França živio sam nekihdvanaestak godina, najprije u Ulici oca Sene Freitasa, zatim u onoj Carlosa Ribeira. Tijekommnogih godina, sve do smrti moje majke, taj dio Lisabona predstavljao je za mene komadićdjetinjstva na koji će se prirodno nadovezati sva mjesta u kojima ću poslije stanovati. Jošuvijek ga se živo sjećam. U to vrijeme je čak i četvrt Vale Escuro41 opravdavala svoje ime kaomjesto pustolovina i otkrića za mlade, tada još uvijek prirodna enklava koju su novegrađevine tek počele ugrožavati, mjesto gdje se još uvijek moglo okusiti biljku kiselicu islatke gomolje biljke koja je tamo rasla, a čije ime nikada nisam naučio. Ondje su se takođerdogađale homerske bitke među skupinama dječaka. Bio je tu i Pekarov trg (koji nije pripadaou četvrt Penha de Franfa nego u Alto do Sao Joao...), kamo se »normalni« ljudi nisu usuđivaliići i kamo, tako su mi rekli, nije odlazila ni policija zatvarajući oči na navodne ili stvarneprotuzakonite radnje ondašnjih stanovnika. Takav strah i nepovjerenje sasvim sigurno su biliuzrokovani zatvorenošću tog malog svijeta odvojenog od ostatka četvrti, svijeta čije su riječi,geste i držanje bili u nerazmjeru s mirnim i skromnim držanjem strašljivih duša koje se ne biusuđivale proći tim trgom. Jednoga dana, gotovo preko noći, Pekarov trg je nestao, vjerojatnorazoren maljevima komunalnih radnika ili, vjerojatnije, rovokopačima građevinskih tvrtki, ana njegovu mjestu podignute su nemaštovite zgrade, sve jedna nalik drugoj, koje će zanekoliko godina izgledati staro. Pekarski trg je barem imao vlastitu originalnost i fizionomiju,kako god ona prljava i smrdljiva bila. Da sam mogao, da sam imao hrabrosti dijeliti živote tihljudi učeći od njih, pokušao bih rekonstruirati život kakav je bio na Pekarskom trgu. No bio bito uzaludan posao. Ljudi koji su tamo živjeli raspršili su se, a njihovi potomci, ako im jeuspjelo za sebe izgraditi bolji život, ili su zaboravili ili se ne bi htjeli prisjećati teškog životaonih koji su ondje živjeli. U sjećanju četvrti Penha de Franka (ili Alto de Sao Joao) nema višeprostora za Pekarski trg. Neki ljudi se rode i žive nemajući sreće. Od njih nije ostalo bašnikakva traga, čak ni kamen s kućnog praga. Nakon smrti naprosto su nestali.

5. kolovozaAlmodóvar

S la movidom42 sam se susreo kasno, nakon što je odbacila svoje odijelo urbanog harlekina,svoje lažne suze obrubljene crnom maškarom, lažne trepavice, perike, svoj smijeh i svojutugu. Ne mislim da las movidas43 po definiciji moraju biti tužne, ono što želim reći je dazahtijeva mnogo napora da se s usana suspregne osnovno pitanje, izrečeno usred slavlja ili

41 »Mračna dolina« (port.), ime koje je ta četvrt nosila neko vrijeme42 »La movida«, španjolski kulturni pokret koji je obilježio razdoblje tranzicije nakon Francove

smrti 1975. Njezin predstavnik na području filma bio je glasoviti redatelj Pedro Almodóvar.

55

43 lako je »La movida« bila tipično madridski pokret, istovremeno su se pojavili slični pokreti (»lasmovidas«) u Barceloni, Vigu i Bilbau.orgije, a to je »Što ja radim ovdje?«. Imajte na umu, pričam vam priču koja nije moja vlastita.Nisam nikad bio čovjek za las movidas, pa i da sam se njima dao zavesti, siguran sam da ne bihbolje prošao od Don Quixotea u vojvodskoj palači44. Komičnost je činjenica, ne samo kutgledanja. Budući da je to tako, mislim da ne griješim kad zamišljam Pedra Almodovara,ključnu figuru la movide u Madridu, kako pita svoju malenu dušu (sve su duše malene, gotovonevidljive), »Što ja radim ovdje?« Odgovor nam je dao u svojim filmovima kojima sesmijemo s knedlom u grlu i koji nagovještavaju da iza slika stoje stvari koje nas zovu da imizgovorimo imena. Kad sam pogledao Volver, poslao sam Pedru poruku u kojoj stoji »Dotakaosi savršenu ljepotu.« Možda (ili bez sumnje) zbog skromnosti, nije odgovorio.

Ovdje stvar moram privesti kraju. Možda neočekivano za sve one koji gube vrijemečitajući ove retke, sažet ću ovako: očekujem da nam Pedro Almodovar pruži veliki film osmrti koji do danas nedostaje španjolskoj kinematografiji. Za to ima tisuću razloga, no prijesvega zato jer bi to bio način da se od zaborava spasi temeljno značenje la movide.

6. kolovozaU sjeni oca (1)

U svojoj Teoriji i estetici romana Mihail Bahtin je napisao: »Glavni subjekt romana kaovrste, onaj koji ga sažima i čini njegovu originalnost jesu čovjek koji govori i riječi kojeupotrebljava.« Ovako općenita tvrdnja rijetko je pronašla tako preciznu potvrdu kao uknjiževnom i ljudskom primjeru Franza Kafke. Ostavimo li na trenutak po strani oneteoretičare koji su se, svakako ne bez razloga, pobunili protiv »romantičarske« tendencije dase autor traži kroz autobiografski kod u njegovu djelu te da se značenje djela traži ubiografskim činjenicama, vidjet ćemo da Kafka ni u jednom trenutku ne skriva (štoviše, kaoda mu je stalo da oni budu što vidljiviji) činitelje koji su odredili tijek njegova dramatičnogživota i, posljedično, njegova djela: sukob s ocem, nesporazume sa židovskom zajednicom,nemogućnost da život u celibatu zamijeni brakom, njegovu bolest. Prvi od ovih činitelja,antagonizam koji suprotstavlja sina ocu i oca sinu, nešto što nikad nije prevladao, smatramtemeljem cijelog njegova djela iz kojega proizlazi, baš kao što se grane drveta račvaju izdebla, duboka i intimna nelagoda koja ga je odvela u metafizičkom smjeru, vizija svijetamučenog apsurdom, mistifikacija svijesti.

Poveznicu s Procesom možemo pronaći u njegovim Dnevnicima, u zapisu s datumom 29.lipnja 1914. (dan nakon početka 1. svjetskog rata) koji počinje ovako: »Jedne noći, Josef K...sin bogatog trgovca, nakon burne svađe s ocem...« Znamo da neće tako započeti roman, alinajavio je ime njegova protagonista, Josef K., baš kao što je u one tri jezgrovite rečenice uPreobrazbi, napisane gotovo dvije godine ranije, najavio ono što će postati središnjom temomProcesa. Kad Gregor Samsa, preobražen preko noći, bez ikakva objašnjenja, u ogavnog kukca,nešto između skarabeja i žohara, prigovara zbog nezasluženih patnji koje ga pogađaju kaotrgovačkog putnika općenito i kao osobu, izražava se na način koji ne ostavlja mjesta zasumnju: »... vrlo lako postane žrtva tračeva, slučajnosti i neosnovanih pritužbi od kojih seuopće ne može braniti jer o njima obično ništa i ne zna...45«

Ovo sažima cijeli Proces. Istina je da otac, »bogati trgovac«, nestaje iz priče, a majka jespomenuta samo u dva kratka poglavlja, površno i bez sinovske ljubavi, ali mi se ne činipreviše smjelo, osim ako nisam potpuno pogriješio u tumačenju namjere Kafke kao autora,zamisliti da je svemoćni i prijeteći očinski autoritet strategijama pripovijedanja mogao bitipreobražen u nepopustljivu moć Vrhovnog Zakona koji bez preciznog određenja opočinjenom kršenju pravila nemilosrdno izriče kaznu. Istovremeno bolan i groteskan, krajnjeagresivan prizor u kojem otac Gregora Samse tjera sina iz obiteljske dnevne sobe gađajući gajabukama dok se jedna ne zaglavi u njegovu oklopu prikazuje bezimenu agoniju kojapredstavlja smrt svake nade u komunikaciju.

44 Riječ je o dijelu romana u kojem Don Quixote i Sancho dolaze u vojvodsku palaču gdje se vojvodai vojvotkinja odluče našaliti na njihov račun.

56

45 FranzKafka, Preobrazba, Biblioteka Jutarnjeg lista, Lektira-klasici, Zagreb, 2008, u prijevoduZlatka Crnkovića

7. kolovozaU sjeni oca (2)

Nekoliko stranica prije, skarabej Gregor Samsa progovara zadnje riječi koje su njegovakukčeva usta mogla izgovoriti: »Majko, majko.« Zatim je, kao da je time nastupila njegovaprva smrt, vlastitom voljom zanijemio, što je bio ključni znak njegove nepovratne životinjskeprirode koja kao da se pomirila sa sudbinom da u svijetu kukaca više neće imati oca, majku ilisestru. Kada je na kraju sluškinja pomela u smeće sasušenu ljušturu u koju se Gregor Samsapretvorio, njegova odsutnost od tog dana samo je potvrdila zaborav na koji ga je obiteljosudila. U pismu s datumom 28. kolovoza 1913. Kafka je napisao: »Živim s obitelji, međunajboljim i najbrižnijim osobama koje je moguće zamisliti, kao više od stranca. Posljednjihgodina s majkom nisam progovorio više od dvadesetak riječi na dan, a s ocem nikad više odnekoliko riječi pozdrava.« Samo vrlo rastresen čitatelj neće primijetiti bolnu i gorku ironijusadržanu u riječima »među najboljim i najbrižnijim ljudima koje je moguće zamisliti«, za kojese čini da su ondje samo da bi bile opovrgnute. Slična nepažnja, čini mi se, bila bi da se nepripiše osobito značenje činjenici da je Kafka 4. travnja 1913. predložio svom izdavaču da seLožač(prvo poglavlje romana Amerika), Preobrazba i Presuda objave u jednom svesku podnaslovom Sinovi (što je i učinjeno, ali mnogo kasnije, tek 1989). U Ložaču su »sina« istjeraliroditelji jer je okaljao obiteljsku čast začevši dijete sa sluškinjom; u Presudi, otac je »sina«osudio na smrt utapanjem; i, naposljetku, u Preobrazbi, »sin« naprosto prestaje postojati, anjegovo mjesto zauzima kukac... Više nego Pismo ocu napisano u studenom 1919. koje nikadnije stiglo primatelju, ove priče, barem onako kako ih ja shvaćam — a to se ponajviše odnosina Presudu i Preobrazbu — upravo time što su književne prerade u kojima igra prikazivanja iskrivanja djeluje poput odraza u iskrivljenom i naopakom zrcalu, pružaju nam najtočniji opisdubine neizlječive rane koju je sukob s ocem otvorio u duši Franza Kafke. Pismo, takoreći,dobiva oblik i ton klevetničke optužbe, predstavlja se kao konačno svođenje računa,uravnotežavanje dugovanja i potraživanja između dva suprotstavljena života koji jedan nadrugoga gledaju s gađenjem zbog čega je nemoguće odbaciti pretpostavku da se ono zasnivana pretjerivanju i iskrivljavanju stvarnih činjenica, osobito kad se Kafka na kraju teksta koristiočevim glasom da bi optužio samoga sebe... U Procesu se Kafka možda oslobodio očinskefigure, ali ne i njezina zakona. I, baš kao što u Presudi sin počini samoubojstvo na koje ga jenagnao patrijarhalni zakon, tako u Procesu optuženog Josefa K. koji svoje krvnike odvodi namjesto gdje će biti smaknut u posljednjim trenucima, dok mu se smrt već približava, obuzimagrizodušje zbog toga što do samog kraja nije znao odigrati svoju ulogu i poštedjeti vlastinapora... Drugim riječima, nije uspio poštedjeti Oca.

10.kolovozaJemen

Laura Restrepo, kolumbijska autorica, moja draga prijateljica i u mnogočemuistomišljenica, zamolila je Liječnike bez granica za dopuštenje da ih prati u Jemen da biizvještavala o tome što je ondje vidjela, čula i osjetila. Članak je upravo objavio El Paissemanal. Riječ je o dojmljivoj reportaži, kao što su, uostalom, i mnoge druge koje govore oAfrici, ali svojim umijećem pripovijedanja Laura, kao što to i priliči dobrom piscu, ne želizloupotrebljavati osjećajnost čitatelja već radije tvrdoglavo ustraje na potrazi za izravnimdoživljajem stvarnosti koji je rijetkima dostupan. Izrazito su slikoviti njezini opisi brodovakoji stižu iz Somalije pretrpani izbjeglicama koji se u Jemenu nadaju naći rješenje problemakoji su ih u prvom redu i nagnali na more. Na tim brodovima se, kao i obično, mogu vidjetimuškarci, žene i djeca, ali Laura Restrepo pokazuje nam kako je moguće govoriti omuškarcima bez spomena žena i djece koji su s njima došli i kako je, jednom kad spomenetedjecu, nemoguće ne govoriti o njihovim majkama koje ih nose u naručju ili možda još uvijeku trbuhu. Čim stupe na jemensko tlo, te žene podvrgnute su cijelom nizu moralnih i tjelesnihponiženja samo zato što su rođene kao žene. Iza svake riječi koju je o njima napisala Laura

57

stoje suze, tužaljke i jecaji koji bi nas svake noći držali budnima da se naše izrazitoprilagodljive savjesti nisu navikle na pomisao da svijet ide kamo oni koji njime vladaju želeda ide, a da je na nama da se brinemo za naše okućnice najbolje što možemo, ne obazirući sena ono što se možda događa s druge strane ograde. To je, naposljetku, najstarija priča nasvijetu.

11.kolovozaAfrika

Netko je rekao da su u Africi mrtvi crni, a oružje bijelo. Teško bi bilo bolje sažeti slijednesreća koji stoljećima, a i danas, obilježava život na afričkom kontinentu. Dio svijeta koji sesmatra mjestom rođenja čovječanstva sigurno nije bio zemaljski raj kad su se ondje iskrcaliprvi evropski »istraživači« (suprotno biblijskom mitu, Adam nije istjeran iz raja; on naprostou raj nikada nije ušao), ali je za crnce dolazak tih bijelaca otvorio, jedna za drugim, vratapakla. Ta vrata ostaju neumoljivo otvorena i naraštaj za naraštajem Afrikanaca kroz njih sebaca u vatru zahvaljujući jedva prikrivenoj ravnodušnosti ili bezobzirnom sudioništvusvjetskog javnog mnijenja. Milijuni crnaca mrtvih zbog rata, gladi i izlječivih bolesti uvijekće imati manju težinu od vijesti iz bilo koje neokolonijalne države i zauzeti manje prostora unjihovim novinama od petnaest žrtava nekog serijskog ubojice. Znamo da užas, u svim svojimpojavnostima, koliko god okrutnim, zvjerskim ili sramotnim, poput nekog prokletstva bacasjenu i potamnjuje svaki dan na našem nesretnom planetu, ali se Afrika, čini se, vratila svojojuobičajenoj ulozi laboratorija za naše pokuse, mjesta gdje se užas očituje kao izvršavanjezločina koje bismo uglavnom smatrali nemogućim bilo gdje drugdje, kao da je afričkostanovništvo rođenjem obilježeno da bude pokusni kunić nad kojim je po definiciji dopuštenosvako nasilje, čije se svako mučenje opravdava, a svaki zločin nad njime počinjen oprašta.Mnogi od nas ustraju u naivnom uvjerenju da ni Bog ni povijest neće suditi za zločine koječovjek počini protiv drugog čovjeka. Budućnost, vječito spremna objaviti tu vrstu općegpomilovanja koju daje zaborav pod krinkom oprosta, također može, prešutno ili izravno, kadgod to odgovara novim ekonomskim, vojnim ili političkim porecima, priznati doživotnunekažnjivost izravno ili neizravno odgovornih za najčudovišnija djela protiv tijela i duha.Zato bi bilo pogrešno prepustiti budućnosti dužnost suđenja odgovornih za patnje žrtavadanašnjice jer ni budućnost neće propustiti proizvesti vlastite žrtve niti će se oduprijetiiskušenju da odgodi do neke nove, još dalje budućnosti taj čudesni trenutak opće pravde, amnogi od nas prave se da u nju vjeruju kao najlakši i najlicemjerniji put da izbjegnemoodgovornost koja je oduvijek bila i ostala samo naša. Još se i može razumjeti nekoga tko seispriča rekavši: »Nisam znao«, ali je neprihvatljivo reći »Radije ne bih znao«. Više nije tajnakako djeluje svijet, poluge zla nalaze se naočigled svima, ruke koje njima upravljaju nemajudovoljno velike rukavice da bi prikrile krvave mrlje na njima. Stoga bi svakome trebalo bitijednostavno razabrati istinu od laži, poštovanje od prezira prema drugom ljudskom biću, onekoji su na strani života od onih koji su protiv njega. Na nesreću, rijetko kada je tako. Osobniegoizam, lijenost, manjak velikodušnosti, sitni dnevni primjeri kukavištva, sve to doprinosiovom pogubnom obliku mentalnog sljepila koje se sastoji od bivanja u svijetu ne primjećujućiga ili od viđenja samo onog što u danom trenutku služi našem privatnom interesu. U timslučajevima ne možemo priželjkivati drugo nego da nam se savjest probudi, žustro nampretrese ruku, pogleda nas u oči i upita: »Kamo ideš? Što radiš? Što misliš da se događa?«Ono što nam je potrebno jest pobuna oslobođenih savjesti. No je li tako nešto još uvijekmoguće?

12.kolovozaKakav kralj

U pitanju je Dom Duarte od Bragançe, čovjek prosječnog obrazovanja koje možezahvaliti tutorima koji su o njemu brinuli od rođenja, no kojem se svejedno gadi književnostopćenito, a osobito ono što ja pišem, ponajprije zato što smatra da je moj roman Sjećanje na

58

samostan uvrijedio njegovu obitelj, a zatim što je spomenuto djelo profinjenim jezikom,svojstvenim jednom prijestolonasljedniku, nazvao »velikim sranjem«. Nije pročitao knjigu,ali ju je očito namirisao. Stoga je posve razumljivo da sve ove godine nisam uključio D.Duartea od Bragançe na popis izabranih političkih prijatelja. Ne smeta me povremeno otrpjetipljusku, no kršćanska vrlina okretanja drugog obraza napadaču nije nešto što bih iz navikenjegovao. Moja zadovoljština je u tome što cijenim njegove kvalitete humorista koje ovajnećak kralja Joãa V. nehotice iskazuje svaki put kad otvori usta. Dugujem mu neke odnajdražih grohota svoga dugog života. Tako je to, monarhija je opet uspostavljena i valja bitijako oprezan s riječima da ne bi ponovo uskrsli nadglednik Pino Manique46 ili inspektor RosaCasaco47. Što to znači, ponovo uspostavljena, zapitat će se zapanjeni čitatelji. Da, gospodo,potvrdio je to onaj tko za to ima najbolji razlog, sam pretendent. Kojeg više ne treba takooslovljavati otkako je na balkonu lisabonske Gradske skupštine ponovo zavijorila plavobijelazastava monarhije. Momci iz pokreta 31 da Armada48 (kako se sami nazivaju penjači pozidovima Gradske skupštine) osigurali su svoje mjesto u povijesti Portugala uz gospođupekaricu49 iz Aljubarrote za koju neki smatraju da, naposljetku, nikada nije ubila ni jednogKastiljca. Nasuprot tome, njihov pothvat bio je stvaran, zastava je ostala ondje nekoliko sati(postoji li neki monarhist u Skupštini koji je spriječio njezino trenutačno uklanjanje?) dok senavodno pokušavalo ustanoviti identitet autora pothvata. Sve to, kao i uvijek, završit ćekomedijom, farsom, cirkusom. D. Duarte nema karizmu da bi držao poticajne govore predmasama na gradskom trgu koje bi mu spremno dale njegovu krunu, žezlo i prijestolje. Štetašto će tako slavan pothvat ovako neslavno završiti. Ali budući da sam u duši ipak miroljubivčovjek, uvijek sklon pomoći drugome, uputio bih ovdje gospodinu D.Duarteu od Bragançejedan savjet. Osnujte nogometnu momčad u kojoj bi svi, nogometaši, trener i maser, bilimonarhisti i, ako je to moguće, k tomu i plave krvi. Jamčim vam da biste osvojili prvenstvo, aova zemlja koju tako dobro poznajemo pala bi ničice pred vaše noge.

13.kolovozaGuatemala

Svaki dan svijetu postaje sve očitije da problem s pravdom nije u samoj pravdi nego uonima koji je izvršavaju. Pravda počiva na zakonima i građanskim zakonicima i njezina biprimjena trebala biti jednostavna. Sve što je potrebno jest pismenost, razumijevanje onoga štoje napisano i sposobnost nepristranog slušanja tvrdnji optuženog, tužitelja i svjedoka, ako ihima, te donošenje presude u skladu s vlastitom savješću. Korupcija ima tisuću lica i u slučajupravde najgora korupcija u tom smislu jest priroda odnosa između suca i onoga kome se sudi.Tipičan primjer sudske zloupotrebe dogodio se vrlo nedavno u Gvatemali gdje je urednik poimenu Raul Figueroa Sarti iz izdavačke kuće F&G Editores osuđen na godinu dana zatvora,nakon čega mu je kazna preinačena u globu od 25 kvecala dnevno, jedinstvenu svotu od 50000 kvecala te sudske troškove. Kakav je to zločin počinio Raul Figueroa? Na zahtjev i saznanjem autora po imenu Mardo Arturo Escobar uvrstio je jednu njegovu fotografiju u knjigukoju je upravo objavio nakladnik F&G. »Oštećenoj« stranci pokazane su kopije tog djela.Suce uopće nije zanimalo to što je već spomenuti Mardo Escobar potvrdio da je RauluFigoeroi dao fotografiju i izrijekom mu dopustio da je upotrijebi u knjizi. Ono što je sucimabilo važnije jest to da je »oštećena« stranka bio njihov kolega: Mardo Arturo Escobardjelatnik je kaznenog suda, baš kao i dotični suci...

46 Diogo Inacio de Pina Manique (1733-1805), glavni policijski nadglednik, u doba kraljice D.MarieI. zadužen za progon intelektualaca, cenzuru i zatiranje ideala Francuske revolucije u Portugalu.

47 Rosa Casaco, zloglasni inspektor političke policije PIDE koji je predvodio jedinicu koja je ubilagenerala Humberta Delgada, predvodnika demokratskih snaga koji se 1958. kandidirao napredsjedničkim izborima želeći ukinuti Salazarov režim.

48 Dana 10. kolovoza 2009. samozvana monarhistička skupina po imenu 31 da Armada postavila jena zgradu lisabonske Gradske skupštine monarhističku zastavu tražeći ponovnu uspostavu monarhije 49 Brites de Almeida, »pekarica iz Aljubarrote«, legendarna portugalska heroina čije se ime vezujeuz pobjedu Portugalaca nad Kastiljcima u bitki kod Aljubarrote 1385. Navodno je svojom pekarskomlopatom ubila sedam Kastiljaca koji su se skrivali u pekarskoj peći.

59

No ovo ipak nije jednostavan slučaj obične korupcije. Dvije godine je izdavačka kućaF&G Editores bila ciljem napada, što pak treba promatrati u kontekstu represije kojaprevladava u Gvatemali gdje se službena moć rutinski upotrebljava da bi se ušutkali glasovinezadovoljstva, to jest glasovi onih koji redovito i glasno progovaraju o kršenju ljudskihprava u toj zemlji. Čini se da je stara dosjetka o Gvatemali koja uvijek postaje Gvatepior50

opravdana. Od građana Gvatemale očekujemo da ova bezazlena šala ne postane sumornastvarnost.

14.kolovozaJean Giono

Vjerujem da je Jean Giono tijekom života posadio mnoga stabla. Samo onaj koji je kopaozemlju da bi u nju položio korijenje u nadi da će iz njega izrasti stablo može napisati takojedinstvenu pripovijest poput Čovjeka koji je sadio drveće, nedvojbeno remek-djelo umjetnostipripovijedanja. Razumije se, da bi se tako nešto dogodilo bilo je od temeljnog značenja daJean Giono bude osoba od krvi i mesa, no ta je osnovna pretpostavka na našu sreću većutemeljena i potvrđena činjenica: ovaj je autor uistinu postojao i trebalo je samo pričekati danapiše to djelo. Za to je trebalo proći vrijeme, trebalo je pričekati da dođe starost i da kaže:»Evo me«. Tek tada, pretpostavljam, u poodmakloj dobi, moguće je pisati u bojamaproživljene stvarnosti i, kao što je to on učinio, napisati pripovijest koja izvire iznajtajanstvenijih dubina književne mašte. Fikcionalni lik saditelja drveća Elzearda Bouffieraocrtan je pomoću dva magična sastojka književnog stvaranja, papira i tinte koja na njemuostavlja tragove. Pa ipak, od prvog trenutka prepoznajemo ga kao čovjeka kojeg smo dugočekali. Posadio je tisuće stabala u francuskim Alpama koje su se ubrzo pretvorile u milijune, as njima su se vratile ptice, vratile su se životinje, vratila se voda ondje gdje je nekoć vladalasuša. Svi mi čekamo da se pojavi bezbroj pravih Elzearda Bouffiera. Prije no što postaneprekasno za nas i za cijeli svijet.

PS: D. Duarte od Bragançe ima pravo: nije mu se svidjelo moje Evanđelje po Isusu Kristu, ane Sjećanje na samostan, nema pravo kada kaže da sam ondje očinstvo Isusa Krista pripisaorimskom vojniku. Ni jedan od milijuna čitatelja koji su do danas pročitali knjigu ne bi topotvrdio. Ta teorija mi je poznata, ali dobar ukus mi je nalagao da je ne upotrijebim u tomromanu. Štoviše, posvetio sam nekoliko stranica Isusovu začeću spominjući njegove roditelje,Josipa i Mariju. Ovom prigodom dopustit ću si da D. Duarteu preporučim da pročita mojeEvanđelje. Odvažite se na to, čovječe, ne morate se sramiti, jamčim vam da nećete zažaliti.

17.kolovozaActeal

Prošlo je već gotovo dvanaest godina od masakra u Actealu, u sjeveroistočnom dijelumeksičke države Chiapas. Kad su se 22. prosinca 1997. pripadnici zajednice Tzotzil iz LasAbejasa okupili radi molitve u njihovoj skromnoj kapelici, ruralnoj građevini od lošesastavljenih, neobojanih dasaka, devedeset pripadnika paramilitarne skupine Máscara Roja51

dovedeno ondje s namjerom i opskrbljeno vatrenim oružjem i mačetama, započelo je napadkoji je trajao satima. Kad su napustili područje, četrdeset i pet domorodaca, muškaraca, žena idjece, poginulo je, a mnogi drugi su ranjeni. Zločin ovih žrtava bio je pružanje potporezapatističkoj Armiji narodnog oslobođenja. Samo dvjesto metara dalje nalazila se policijskapostaja iz koje se nitko nije ni pomaknuo, čak ni da bi provjerio što se događa. Već su znali ipreviše o tome. Pilar i ja bili smo u Actealu nedugo potom i razgovarali smo i plakali snekima od preživjelih koji su uspjeli pobjeći. Vidjeli smo tragove metaka u zidovima kapelicei mjesto gdje su iskopani grobovi; popeli smo se do ulaza u špilju na planini, gdje se nekolikožena s djecom pokušalo sakriti i gdje su ubijeni, neki mačetama, a neki automatskim oružjem

50 Igra riječi u španjolskom jeziku. Pridjev »malo, mala« znači »loš, loša«, a »pior« je njegovkomparativ. U tom smislu bi Gvate-mala bila »Gvate-loša«, a Gvate-pior »Gvat e-još-gora«.

60

51 Crvena maska (španj.)ispaljenim iz blizine. Vratili smo se u Acteal opet nekoliko mjeseci poslije i još uvijek seosjećao užas u zraku, no pravda je bila na putu da bude zadovoljena.

Samo što na kraju ipak nije zadovoljena. Tvrdeći da je došlo do pogrešaka u postupku,meksički Vrhovni sud oslobodio je skoro dvadeset pripadnika Máscare roje koji su odslužilikazne zbog (zamislite samo) nezakonitog nošenja oružja, dok je zanemarena činjenica da je tooružje upotrijebljeno za ubijanje. Mislim da oni koji su još u zatvoru također neće tamoprovesti još puno vremena. Ali kako osloboditi ili vratiti u život četrdeset i pet mrtvih Tzotzilaubijenih na krajnje okrutan način. Prije samo nekoliko dana napisao sam da problem pravdenije u pravdi nego u onima koji je izvršavaju. Acteal je još jedan primjer toga.

18.kolovozaCarlos Paredes

Prije nisam o tome tako razmišljao dok sam slušao gitaru Carlosa Paredesa, no danas,prisjećajući se njegove glazbe, shvaćam da se ona sastoji od svitanja i od zbora slavuja kojizorom pozdravljaju sunce. Iako smo morali čekati cijelo jedno desetljeće da dođe jedno drugosvitanje, svitanje slobode52, nezaboravna melodija Verdes Anos53, pjesma ushićene radosti sasvojim isprepletenim arpeggima potmule ali nezadržive melankolije, za nas je postalasvojevrsnom svjetovnom molitvom, pozivom na ujedinjenje naših nada i naših težnji. Samopo sebi to je već mnogo, ali nije sve. Ono drugo što moramo poznavati jest čovjek s prstimagenija koji nas je naučio koliko zvuk gitare može biti prekrasan i snažan i koji je, osim što jeizuzetan glazbenik i izvođač, neobičan primjer karaktera izrazite jednostavnosti i veličine.Nikad nije trebalo tražiti Carlosa Paredesa da otvori svoje srce. Vrata njegova srca bila suuvijek otvorena.

19.kolovozaKrv Chiapasa

Sva krv ima svoju povijest. Dok neumorno teče labirintskom unutrašnjošću tijela ne gubini osjećaj ni smjer, od nje lice naglo pocrveni ili problijedi kad ga napusti; izbija naglo krozogrebotinu na površini kože prije nego se pretvori u zaštitni omotač oko rane; natapa bojnapolja i mučionice i pretvara asfaltnu cestu u rijeku. Krv je naš vodič, ona buja u nama; tonemou san u ritmu svoje krvi i u istom ritmu ustajemo; izgubljeni smo ili spašeni krvlju; krv je našživot, a može biti i naša smrt. Pretvara se u mlijeko kojim se dijete hrani na majčinim prsima;pretvara se u suze isplakane nad ubijenima; pretvara se u pobunu i podiže stisnutu šaku kojadrži oružje. Krv pomaže očima da vide, razumiju i prosude; pomaže našim rukama da rade imiluju; pomaže nogama da krenu kamo god nas dužnost zove ili tjera. Krv pripada jednakomuškarcu i ženi, bili oni odjeveni za žalovanje ili za slavlje s cvijećem o pojasu i, poprimi liimena koja joj ne pripadaju, to je zato jer ta imena pripadaju svima koji dijele istu krv. Krvzna mnogo toga; krv poznaje vlastitu krv. Ponekad se krv uspne na konja i puši lulu; ponekadgleda kroz oči koje su suhe jer ih je bol isušila. Ponekad se smiješi širokim osmijehom ilizatvorenih usana; a ponekad, opet, skriva lice dok ogoljuje dušu; ponekad moli milost odnijemog, slijepog zida; ponekad je dijete koje krvari i nose ga na rukama; ponekad ocrtavaoprezne obrise na zidovima kuće; ponekad nastanjuje prikovane poglede tih obrisa; ponekadpovezuje, ponekad otpušta; ponekad postaje tako golema da se penje preko zidova; ponekadvrije, ponekad smiruje; ponekad je peć koja spaljuje sve oko sebe; ponekad je sasvim blagosvjetlo, poput uzdaha, poput sna, poput glave koja počiva u sjeni krvi odmah pored nje. Imakrvi koja gori dok se ne smrzne. Ta je krv vječna kao i sama nada.

52 Autor ovdje misli na Revoluciju karanfila 25. travnja 1974. kojom je napokon svrgnutadugogodišnja diktatura u Portugalu. 53 PjesmaVerdesanos(Mladegodine)glazbenijeinstrumental koji je Carlos Paredes napisao zaistoimeni film iz 1963. redatelja Paula Roche.

61

20.kolovozaTuga

Neodoljiva i već automatska asocijacija ideja uvijek me navodi da se sjetim DureroveMelankolije svaki put kad pomislim na djelo Eduarda Lourença. Ako je So54 Antónia Nobreanajtužnija knjiga ikad napisana u Portugalu, trebao nam je netko tko je tu tugu bio sposobanpromisliti. Onda je došao Eduardo Lourenço koji nam je objasnio tko smo i zašto smo takvi.Otvorio nam je oči, no svjetlo je bilo prejako. Zato smo ih odlučili opet zatvoriti.

21.kolovozaTreći bog

Vjerujem da Huntingtonova teza o »sukobu civilizacija«, toliko napadana od jednih, ahvaljena od drugih otkako se pojavila, sada zaslužuje temeljitiju i razboritiju analizu. Naviklismo na kulturu gledati kao na neku vrstu sveopće panaceje, a na kulturalne razmjene kao nanajbolji put za razrješavanje sukoba. Nisam toliko optimističan. Vjerujem da isključivo jasnoizražena i aktivna želja za mirom može otvoriti vrata višesmjernom kulturalnom strujanju, i tobez težnje da bilo koja strana ovlada onom drugom. Takva želja možda i postoji, ali nedostajusredstva kojima bi se ona mogla ostvariti, kršćanstvo i islam ponašaju se poput nepomirljivootuđene braće, nesposobne za postizanje toliko željenog sporazuma o nenasilju koji bi moždadonio neki mir svijetu. Stoga, budući da smo izumili Boga i Alaha sa svim već poznatimkatastrofalnim posljedicama koje su nam donijeli, možda bi pravo rješenje bilo stvaranjetrećeg boga s dostatnim moćima da obaveže nesretno zabludjele da polože oružje i ostavečovječanstvo u miru. A onda bi od tog trećeg boga bilo lijepo da se povuče s pozornice nakojoj se odvija dobra stara tragedija u kojoj stvoritelj, a to je čovjek, biva porobljen od stranevlastite tvorevine, boga. Najvjerojatnije je ipak da ne postoji lijek za navedeno i da će secivilizacije i dalje nastaviti sudarati jedna s drugom.

25.kolovozaPrljava igra

Onako mladog i nedužnog kakav sam bio, prije mnogo, mnogo godina netko menagovorio da uplatim policu osiguranja života, vjerojatno najopravdaniju na tadašnjem tržištu— dvadeset reisa koji će mi biti vraćeni dvadeset godina kasnije ako ne umrem i, naravno,bez obveze tvrtke da mi pokaže eventualnu dobit od kamata stečenih mojom sićušnominvesticijom, a još manje da mi dopusti da je podijelim s njom. Na moju žalost, nisam jeredovito uplaćivao. U to vrijeme dvadeset reisa je za mene bila poprilična svota; morao samraditi gotovo godinu dana da bih zaradio toliko, pa sam se veselio poštenom povratu tezarade, iako nikad nisam uspio izbjeći neugodan osjećaj nepovjerenja koji mi je upornogovorio da sam prevaren, iako nisam točno znao kako. U ta vremena nisu nas zbunjivala samoposlovična sitna slova, čak i krupna slova nisu bila puno više od prašine u oči. To su biladruga vremena kad obični ljudi — među koje ubrajam i sebe — nisu znali puno o životu, a ito malo nije bilo od prevelike koristi. Tko bi se usudio prepirati se s običnim pisarom, akamoli sa službenikom osiguranja kad su oni tako dobro poznavali terminologiju?

Danas više nije tako, izgubili smo nedužnost i više ne bježimo od rasprave u kojoj snažnobranimo svoja uvjerenja, čak i ako nam nije potpuno jasno o čemu se tu radi. Neka nam višene dolaze sa svojim pričama jer smo dobro upoznali sve njihove maske. Loše je to što semaske stalno mijenjaju, a ono ispod njih uvijek ostaje isto. Također, ne možemo sasigurnošću ustvrditi ni da smo izgubili nedužnost. Kad je u jeku svoje predsjedničkekampanje Barack Obama najavio reformu zdravstva koja bi osigurala zaštitu za 46 milijunaljudi u Sjedinjenim Državama, a koji su sada isključeni iz sustava koji pokriva sve ostale,dakle one koji, izravno ili neizravno, plaćaju različite police osiguranja, nadali smo se da će

54 António Nobre za svoju zbirku pjesama So (1892) rekao je da je to najtužnija knjiga napisana uPortugalu.

62

val oduševljenja preplaviti Sjedinjene Države. To se nije dogodilo i sad znamo zašto. Procesikoji će dovesti (hoće li uistinu?) do ove reforme jedva da su započeli kad se probudiouspavani zmaj. Kao što je napisao Augusto Monterroso, »dinosaur je još bio ondje«. Nije tosamo pitanje pedeset sjevernoameričkih osiguravajućih kuća koje nadziru trenutačni sustav ikoje su otvorile vatru iz svih oružja po tom projektu, već su to učinili i svi republikanskisenatori i kongresnici, kao i znatan broj onih demokratskih. Istinska filozofija u pozadiniameričkog načina života nikad nije bila jasnija: ako niste bogati, to je zasigurno vaša krivnja.Četrdeset i šest milijuna Sjevernoamerikanaca nema zdravstveno osiguranje, četrdeset i šestmilijuna ne može ga si priuštiti, četrdeset i šest milijuna siromašnih koji, kako izgleda,nemaju ni gdje pasti mrtvi. Koliko će još Obama biti potrebno da se okonča taj skandal?

26.kolovozaDva pisca

Njihova imena su Ramon Lobo i Enric Gonzalez. Njihovo zvanje je novinarstvo koje jenajkvalitetnije koje možete naći na stranicama novina. Ipak, radije ih smatram piscima, nezato što bih odvajao i stupnjevao ova zvanja prema hijerarhiji, nego zato što u onome što pišunalazim emocije koje, barem načelno, prirodno nalazimo u književnim djelima visokekvalitete. Već godinama čitam Ramona Loba, ali Enrica Gonzaleza otkrio sam tek nedavno.Kao ratni dopisnik, Ramon ima izuzetnu sposobnost da svaku riječ, pomno odvagnuvšinjezinu izražajnu vrijednost te lišivši je jeftine retorike ili senzacionalizama, potom stavi uslužbu onoga što vidi, čuje i osjeća. Čini se očitim, ali to nije tako lako postići, to može samonetko tko, poput Ramona, iznimno dobro vlada jezikom. Enrica Gonzaleza nisam čitao prije.Vidio sam njegovu kolumnu u El Paisu, ali nisam bio dovoljno radoznao da bih uključionjegovo cjelokupno djelo u moje dnevno štivo. Barem dok mi u ruke nije pala njegova knjigaPriče o New Yorku. Knjiga o gradovima ima koliko i zvijezda na nebu, no koliko ja znam, nepostoji nijedna poput ove. Mislio sam da prilično dobro poznajem Manhattan i njegovuokolicu, no već od prvih stranica knjige uvidio sam u kakvoj sam zabludi bio. Malo mi jeknjiga posljednjih godina donijelo toliko užitka. Neka ovaj kratki tekst bude pohvala i izrazzahvalnosti dvojici iznimnih novinara koji su istovremeno i vrsni pisci.

27.kolovozaRepublika

Prije gotovo stotinu godina 5. listopada 1910, nakon revolucije u Portugalu je srušenastara i oronula monarhija i proglašena republika koja je, sa svojim usponima i padovima,obećanjima i neuspjesima, otrpjevši patnje i poniženja gotovo pedesetogodišnje fašističkediktature, preživjela sve do naših dana. U sukobima je tada poginulo 76 vojnika i civila, aranjeno ih je 364. Tijekom te revolucije u maloj zemlji na krajnjem zapadu Europe na koju segotovo već cijelo jedno stoljeće slijegala prašina dogodilo se nešto što mi se urezalo usjećanje, nešto što sam davno pročitao i sada ne mogu odoljeti da vam ne ispričam. Smrtnoranjen, revolucionar u civilu ležao je u agoniji kraj jedne zgrade na glavnom lisabonskom trguRossio. Bio je sam, znao je da mu nema spasa jer mu se ni jedna jedinica hitne pomoći nijeusuđivala prići zbog unakrsne vatre koja je onemogućavala da mu itko pomogne. Tada je tajskromni čovjek čije ime, koliko znam, nije ostalo zabilježeno u povijesti, drhtavim prstima,na rubu nesvjestice, kako god je znao i umio, vlastitom krvlju koja mu je šikljala iz svih rananapisao sljedeće riječi: »Živjela republika.« Napisao je »republika« i umro, ali isto tako jemogao napisati »nada«, »budućnost«, »mir«. Nije imao druge ostavštine, nije ostaviobogatstva na svijetu, samo jednu riječ koja je za njega u tom trenutku možda značiladostojanstvo, ono što se ne može kupiti ili prodati, najveću vrijednost za ljudsko biće.

63

28.kolovozaBrtvilo motora

Vjerojatno ima već više od šezdeset godina otkako sam trebao naučiti voziti automobil. Uta davna vremena poznavao sam u dušu te velikodušne strojeve za rad i dokolicu, rastavljaosam i sastavljao njihove motore, čistio rasplinjače, podešavao ventile, ispitivao diferencijale imjenjačke kutije, mijenjao papučice kočnica, krpao probušene gume, ukratko, u tankomplavom radnom odijelu koje me štitilo od mrlja ulja kako je znalo i umjelo, razmjernouspješno obavljao sam sve one zahvate kojima se trebao podvrgnuti automobil ili kamion oddolaska u radionicu bilo zbog mehaničkog bilo zbog električnog kvara. Samo je nedostajaloda sjednem za upravljač i od instruktora naučim praktične vještine koje bih zatim pokazao navozačkom ispitu čijim polaganjem bih napokon stekao dugo sanjanu vozačku dozvolu imogućnost da uđem u svakim danom sve veće društvo vozača motornih vozila. Taj predivnidan, međutim, nikada nije stigao. Nisu samo traume iz djetinjstva te koje utječu na životodrasla čovjeka, jer i one proživljene u adolescenciji mogu uroditi katastrofalnimposljedicama te, kao što se dogodilo u ovom slučaju, odrediti izrazito negativno budući odnostraumatizirane osobe s nečim toliko svakodnevnim i banalnim kao što je to motorno vozilo.Imam čvrste razloge da vjerujem da sam upravo ja žalostan proizvod jedne takve traume. I jošnešto: koliko god da se proturječnom ova tvrdnja učinila onima koji vezu između uzroka iposljedice shvaćaju kao potpuno neproblematičan odnos, da u svojim mladim godinamanisam radio kao automehaničar u automehaničarskoj radionici, danas bih vjerojatno znaovoziti automobil i ponosno uokolo vozio druge umjesto da drugi voze mene. Osim navedenihradnji, a često i kao obvezni dio neke od njih, također sam mijenjao brtvila motora, te finepločice prekrivene bakrom bez kojih bi bilo nemoguće izbjeći curenje plinovite smjese gorivai zraka između glave motora i bloka cilindara. (Ako se jezik kojim se koristim čini smiješnozastarjelim onima koji se razumiju u moderne automobile kojima više upravlja računalo noglava onoga koji ih vozi, nisam ja kriv: govorim o nečem što sam dobro poznavao, ne onečem što mi je nepoznato; sreća vaša da nisam krenuo opisivati kotač volovske zaprege inačin kako se te životinje uprežu u jaram, što je još jedna od zastarjelih tema o kojoj znammnogo.)

Dakle, jednoga dana, dovršivši posao i postavivši brtvilo na njegovo mjesto te učvrstivšisnagom svojih devetnaest godina matice vijaka koji su držali glavu motora pričvršćenu uzblok, prešao sam na posljednju fazu, to jest na punjenje hladnjaka vodom. Odvrnuo sampoklopac i počeo ulijevati vodu iz stare posude koju smo za tu i za druge svrhe držali uradionici. Hladnjak je spremnik ograničena obujma koji ne može primiti ni milimetar viševode no što u njega stane. Nastavite li u njega nalijevati vodu, prelit će se preko njegovihrubova. Nešto se, međutim, neobično događalo s ovim hladnjakom, voda je ulazila i ulazila i,koliko god bih je ja nalijevao, ona se ne bi penjala do ruba što bi bio znak da je punjenjedovršeno. Voda koju sam već ulio u to nezasitno grlo dotada bi sigurno napojila dva ili trihladnjaka nekog kamiona, a ova kao da je nestajala bez traga. Ponekad pomislim da bih idanas, više od šezdeset godina poslije, i dalje pokušavao napuniti tu Danaidinu rupu bez dnada mi pozornost nije odvratio zvuk vode koja kaplje, štoviše, teče, kao da se u radionicinalazio neki maleni slap. Pošao sam provjeriti. Iz ispušne cijevi automobila izlazio je velikimlaz vode koji se pred mojim zapanjenim očima smanjivao sve dok se nije sveo na nekolikomelankoličnih kapi koje su odande i dalje nastavile kapati. Sto se dogodilo? Loše sampostavio brtvilo, začepio sam između glave motora i bloka ono što je moralo ostati otvoreno i,što je još gore, otvorio neke prolaze i puteve koji su trebali ostati zatvoreni. Nikad nisamsaznao kojim je to putem voda izašla kroz ispušnu cijev. Niti želim da mi to sada otkrijete.Dovoljno sam se već osjetio posramljenim. Možda sam upravo tog dana počeo razmišljati otome da postanem piscem. Poziv je to u kojem smo istovremeno motor, voda, upravljač,mjenjač brzine i ispušna cijev. Možda je, naposljetku, trauma ipak ispunila svoju svrhu.

64

31. kolovozaRastanak

Uzrečica kaže da sve što je lijepo kratko traje, a da ništa ružno nije vječno, što se savršenomože primijeniti na ovdje napisane tekstove i na onoga koji ih je napisao. Netko će u njimapronaći nešto dobro i na tome si, bez ikakve taštine, mogu čestitati, baš kao što će drugipronaći nešto loše i zbog toga im se ispričavam, ali samo zato što ih nisam bolje napisao, a nezato što smatram da bi trebali biti drugačiji. Rastanci bi uvijek trebali biti kratki. Nije ovooperna arija u kojoj bih beskonačno pjevao addio, addio. Zbogom, dakle. Do neke drugeprigode? Iskreno, ne vjerujem. Započeo sam novu knjigu i želim joj posvetiti sve svojevrijeme. Vidjet ćete zašto, ako sve prođe kako valja. U međuvremenu, moći ćete čitatiKaina55.

P S. Kad bolje promislim, ne bih trebao biti tako radikalan. Ako ponekad osjetim potrebuda nešto prokomentiram ili dam svoje mišljenje o nečemu, ponovo ću zakucati na vrataBilježnice jer se tu najbolje mogu izraziti.

Rujan 2009.

11.rujnaPovratak

Svečanost prisjećanja na život i djelo Jorgea de Sene, održana u kazalištu São Carlos 10.lipnja 2008. nosila je naziv koji mi se danas čini poput predznaka: Jorge de Sena — Povratak.Osim predstavnika Fondacije, ovaj put se u toj ulozi našao njezin pokrovitelj, o autoruOgnjenih znakova govorile su najstručnije osobe iz književno-kritičkog svijeta: EduardoLourenço, Vítor Aguiar e Silva, Jorge Fazenda Lourenço i António Mega Ferreira, a cijeliskup je inteligentno vodio ministar kulture José Antonio Pinto Ribeiro. Dvorana kazališta SãoCarlos bila je dupkom puna, što pokazuje da, ako se uistinu radilo o predznaku, onda su gaistovremeno osjetile stotine osoba. Jorge Vaz de Carvalho pročitao je Senine pjesme, apijanist Antonio Rosado odsvirao je skladbe o kojima je Sena pisao. Tko god je bio ondje,nikada to neće zaboraviti. Na kraju je Fondacija svakom sudioniku darovala torbicu sključevima koji bi trebali otvoriti vrata potrebna da se Jorge de Sena definitivno vrati u svojudomovinu56. Ne, naposljetku, nije se radilo o predznaku jer, ako se nešto mora dogoditi,dogodit će se i to samo po sebi nosi veliku snagu. Snaga svih ondje okupljenih osoba, gotovonjih tisuću, ujedinjenih u istoj misli govorila je: neka se Jorge de Sena vrati, neka se odmahvrati. I vratio se. Ne znam jesmo li zbog toga postali bogatijima, ali sasvim sigurno smopostali svjesniji vlastite odgovornosti. Malo toga bi se više razveselilo Jorgea de Senu.

28.rujnaFormentor

Čovjek snuje, ali okolnosti su te koje određuju. Nakon tolikih mjeseci slatkog iščekivanjaputovanja na Mallorcu, susreta s prijateljima, najavljene rasprave, sada iz zdravstvenihrazloga i radi boljeg liječničkog nadzora moram otkazati sve što sam planirao: to su teokolnosti koje su odredile da zbog nekih liječničkih pregleda zakazanih u isto vrijeme nemogu na put.

55 Cain, Saramagov roman objavljen u listopadu 2009.56 Stvaralaštvo Jorgea de Sene (1919-1978), pjesnika, pripovjedača, dramaturga, književnog

kritičara i sveučilišnog profesora bitno je obilježeno njegovim emigrantskim iskustvom. Zbog političkihprilika u domovini 1959. pobjegao je u Brazil, a nakon uspostave vojne diktature u Brazilu preselio se uSjedinjene Države gdje je do smrti predavao na ondašnjim sveučilištima.

65

Nema veze. Bit će još prigoda za odlazak u Formentor. Ove riječi, prije svega, upućujemsvim sudionicima skupa, govornicima i publici. Njima želim izraziti svoju žalost zbog togašto ne mogu doći, ali i naglasiti važnost kontinuiteta nagrade Formentor, kako zbog obvezapreuzetih u prošlosti tako i zbog nade da će njezinim ponovnim uspostavljanjem napokonzaživjeti nove strategije kulturnog djelovanja. Valja oživjeti slobodan duh Formentora iz 60-ihgodina i ovo je pravi trenutak da se to učini. Svi osjećamo da je kucnuo čas da još jednompodignemo svoj glas za slobodu mišljenja i, neka se ne zgroze nedužne uši, pravednodisidenstvo. Riječ je o sljedećem: pravo na disidenstvo je jedno od dva prava koja nedostaju uDeklaraciji o ljudskim pravima. Ono drugo je pravo na herezu. Sudionici »starog«Formentora, među kojima mi je, osim Carlosa Barrala, veliko zadovoljstvo prisjetiti se i mogkolege Joséa Cardosa Piresa, to su vrlo dobro znali, svi njihovi napori bili su usmjerenipotrebnom demistificiranju pojmova i pojašnjenju društvene uloge pisca, neovisno onjegovim ideološkim ili stranačkim vezama. Govorimo jasno i svi ćemo se razumjeti.Pozdravljam sve, prijatelje i nepoznate, Perfecta Cuadrada, kao i Juana Goytisola kojemu uovom kratkom obraćanju želim izraziti sve svoje poštovanje i divljenje.

Listopad 2009.

7. listopadaSretni dani

Izvrstan članak Umberta Eca pod nazivom »Bloger Saramago« koji je prije nekoliko danaizašao u talijanskom dnevniku La Repubblica objavljen je danas u španjolskom dnevniku ElPais, a sutra će izaći u portugalskom Diario de Noticias. Ovi kratki tekstovi kojima sam zaobjavljivanje u knjizi dao suzdržan naslov Bilježnica rođeni su pod sretnom zvijezdom. Većprevedeni na kastiljski, katalonski i talijanski, sada su u Umbertu Ecu, koji svoju analitičkuoštroumnost uvijek znalački začini dopadljivim stilom i tankoćutnim humorom, pronašlipravog kritičara. Nemam pravo dužiti, a još manje komentirati ono što je napisao Eco.Dovoljna mi je sreća koju osjećam. Tijekom svih ovih godina i druge moje knjige primljenesu srdačno i blagonaklono, ali ni jedna poput ove. U ovom trenutku zahvalan sam kao ni jedandrugi pisac na svijetu.

6. listopada 2009.

Studeni 2009.

10. studenogaRecimo »ne« nezaposlenosti

Prigodom prosvjeda protiv nezaposlenosti koji se pripremaju u cijeloj Europi, skupinasindikalista zamolila me da napišem tekst koji donosim na ovim stranicama.

Recimo »ne« nezaposlenosti

Teška ekonomska i financijska kriza koja potresa svijet donosi nam tjeskobni dojam dasmo stigli do kraja jednog razdoblja a da još uvijek ne možemo nazreti ono što će namdonijeti iduće.

Što da radimo mi koji nemoćno prisustvujemo besramnoj pljački velikih ekonomskih ifinancijskih moćnika koji, svim zakonitim i nezakonitim, čistim i prljavim, pravednim inepravednim sredstvima koja im stoje na raspolaganju pokušavaju steći što više novca imoći?

66

Možemo li izlaz iz krize ostaviti stručnjacima? Nisu li upravo oni, bankari, političari nanajvišoj svjetskoj razini, direktori velikih multinacionalnih tvrtki, špekulanti, uz veliku pomoćsredstava javnog priopćavanja, bili ti koji su nas, kad smo posljednjih trideset godinasramežljivo prosvjedovali poput oholih sveznalica, ušutkavali rugajući nam se i govoreći namkako ništa ne znamo?

Bilo je to razdoblje apsolutne dominacije tržišta, te tvorevine, navodno, sposobne zasamoobnavljanje i vlastiti preustroj, a kojoj je nepokolebljiva sudbina namijenila da pripremi ijednom zauvijek zajamči našu individualnu i kolektivnu sreću, iako je stvarnost to na svakomkoraku demantirala.

A danas, kad svakim danom raste broj nezaposlenih? Je li, napokon, došao kraj poreznimrajevima i tajnim bankovnim računima?

Hoće li se, napokon, neumoljivo istražiti podrijetlo golemih štednih uloga, očitokriminalnog financijskog inženjeringa, sumnjivih investicija koje u mnogim slučajevima nisuništa drugo do masovno pranje prljavog novca stečenog prodajom droge i drugim lopovskimdjelatnostima?

A što je s pokretačima krize, vješto pripremljenih da uvijek rade u korist poslodavaca iprotiv radnika?

Tko će riješiti problem nezaposlenosti, milijuna žrtava takozvane krize koje su zbogškrtosti, zloće ili gluposti moćnika i dalje nezaposlene, jedva preživljavajući od bijednesocijalne pomoći, dok veliki poduzetnici i menadžeri tih tvrtki, koje su namjerno doveli dopropasti, uživaju u milijunskim svotama osiguranim zaštićenim ugovorima?

Ono s čime smo danas suočeni u svakom pogledu je zločin protiv čovječnosti i s tog bi segledišta trebao analizirati u svim javnim forumima i u svačijoj savjesti. Ne pretjerujem.Zločini protiv čovječnosti nisu samo genocid, etnocid, logori smrti, mučenja, masovne čistke,namjerno izazvane nestašice hrane, globalno onečišćenje, potiskivanje nečijeg identitetaponižavanjem. Zločin protiv čovječnosti je ono što su financijski i ekonomski moćnici, uzistinsku ili prešutnu potporu svoje vlade, hladnokrvno učinili milijunima ljudi u svijetu koji suu opasnosti da izgube i ono malo novca što im je preostalo nakon što su već izgubili svojjedini i često oskudan izvor prihoda, svoje zaposlenje.

Reći »ne« nezaposlenosti je etička dužnost, moralni imperativ. Baš kao i prokazatičinjenicu da za tu situaciju nisu odgovorni radnici, a upravo oni moraju platiti za glupost igreške sustava.

Reći »ne« nezaposlenosti znači da se mora zaustaviti polagan ali neumoljiv genocidsustava nad milijunima osoba. Znamo da možemo izaći iz te krize, znamo da ne gradimo kuleu zraku. Znamo da imamo glas koji možemo iskoristiti. Pred ohološću sustava, prizivamonaše pravo na kritiku i prosvjed. Oni ne znaju sve. Prevarili su se. Prevarili su nas.

Nemojmo prihvatiti to da budemo njihove žrtve.

12.studenogaO Mariji Joăo Pires

Maria Joao Pires nije imala sreće sa zemljom u kojoj se rodila. Šezdeset godina karijere (akakva je to samo karijera bila) dovoljan su razlog za iskazivanje počasti na nacionalnoj razinikojom bismo joj izrazili zahvalnost zato što hodamo po istom tlu i dišemo isti zrak kao i ona.Izgleda da se to neće dogoditi, iako joj u Portugalu ne manjka drugih izraza divljenja ipoštovanja. Prvi put sam je čuo u kući nekih prijatelja, kao mladu djevojku krhka tijela koja jetek izašla iz djetinjstva i za koju sam se bojao da joj ruke neće ni doseći do klavijature koja jeu usporedbi s njom izgledala divovski.

Dobar stari uspravni glasovir možda nije bio savršeno ugođen, ali prvi tonovi koji su iznjega izašli bili su tako kristalno bistri da mi se učinilo da nisu tek posljedica udaraca batića ožice već da su nikli ravno iz prstiju same pijanistice. Bio je to moj prvi susret s umjetnošćuMarie Joăo Pires. Prolazile su godine i kad god bi Maria Joăo, sad već prekaljena putnica,dolazila u Lisabon održati koncert ja sam bio ondje moleći nebesa da je zaštite od zlobnihpogleda ili daška vjetra koji bi je mogao uznemiriti dok svira. Možda baš zbog tih mojih

67

molitvi i ugleda koji imam na nebesima svi koncerti i recitali Marie Joăo Pires, na kojima sambio nazočan, sretno su privedeni kraju. Ovaj put sam predaleko i zdravlje me ne služi pa nećumoći biti prisutan, zapljeskati i poljubiti njezine ruke koje odišu glazbom, humanošću,ljepotom. Za svu glazbu i sve emocije koje si mi priuštila dok sam te slušao, Maria Joăo,hvala ti.