suspicor, ergo est. [Što je babi milo, to joj se i snilo]

337

Arheol. rad. raspr. 17 (2013), str. 337-350Ante Škegro: Suspicor, ergo est

Ante Škegro

SUSPICOR, ERGO EST

Dr. sc. Ante ŠkegroHrvatski institut za povijestOpatička 10HR 10000 ZagrebE-mail: [email protected]

Šesnaesti broj časopisa Arheološki radovi i rasprave Hrvatske akademije zna-nosti i umjetnosti – Razreda za društvene znanosti, donosi i prilog Darka Periše o Delminiju kao biskupskom sjedištu. Iako se radi o pokušaju recenzije moje knjige o Duvanjskoj biskupiji iz godine 2002., uredništvo ga je kategoriziralo „izvornim znanstvenim radom“, unatoč činjenici da mu autor ne obrađuje ni jedno vrelo. Njegov se rad zasniva na fantazijama, pretpostavkama, nagađanji-ma ali i imputiranjima.

Ključne riječi: tobožnja Delminijska biskupija, Darko Periša, krivotvorine(Key words: the alleged diocese of Delminium, Darko Periša, falsifications)

UVOD

Kako se Periša „prilikom prevođenja rečenica s latinskog na hrvatski jezik“ morao savjetovati s trećom osobom koja mu je davala „iscrpne komentare“1 da bi ih shvatio, svoj je rad mogao jedino i napisati prepričavajući moju knjigu,2 odnosno vrela koja su u njoj tretirana3 te fantazirati o biskupskom sjedištu na kasnoantičkom groblju na Gradini u Koritima iznad Buškog jezera. Unatoč Škegrinog „proizvoljnog i neprihvat-ljivog tumačenja pisanih izvora“,4 Periši nimalo nije zasmetalo preuzimati ih upravo onako kako ih je priredio Škegro.5 Kad ne uzima od Škegre tu je Ante Jadrijević,6 ali ne zna za Mihu Baradu koji tretira istu problematiku.7 Da Periša sâm nije u stanju nijedno vrelo ni pročitati a kamo li shvatiti odnosno interpretirati, razvidno je i iz

1 Periša 2009, 230, bilj. 14.2 Škegro 2002, pass.3 Periša 2009, 226.4 Periša 2009, 235.5 Škegro 2005, pass.; Periša 2009, 234.6 Periša 2009, 229.7 Barada 1937, 124-128.

338


njegove priče o biskupu Sebastijanu za kojeg zna da mu je papa Grgur I. Veliki (590.-604.) pisao pisma, no ne mogavši dokučiti njihov sadržaj, poseže za trećerazrednim publikacijama,8 dok za primarnu literaturu niti ne zna.9 U protivnom bi barem znao da Risinij nije bio u Prevalitani nego u Dalmaciji (sl. 1)10 i ne bi nagađao je li taj biskup bio iz „nekog od gradova provincije Mezije.“11 Stoga ne iznenađuje činjenica da je Perišin rad, njegovim rječnikom rečeno, tek „nebulozni skup brljotina i besmislica“.12 Da mu uradci gdjekad baš i nemaju veze s ratiom razvidno je i iz njegovog nasrtaja na članove Družbe Isusove („samozvane i takozvane isusovce“) te blaženika Katoličke crkve Ivana Merza (1896.-1928.) - kojemu ni ime nije u stanju ispravno napisati.13

IZVRTANJE ČINJENICA

Više nego oskudno poznavanje problematike s kojom se uhvatio u koštac, Periša demonstrira samim naslovom svoga rada „Rimski Delminij kao sjedište starokršćan-ske biskupije“. Kao da bi to mjesto moglo biti sjedištem ikoje druge dijeceze osim ranokršćanske - kad bi bilo. No Periša nije podastro niti jedan dokaz kojim bi svoju priču i potkrijepio. Nije ni mogao jer Delminiju u vrijeme kada s njim u svezu pokuša-va dovesti tu fantomsku dijecezu nema ni spomena. Stoga se i upustio u fantaziranje oko groblja s Gradine u Koritima. Insinuiranjem kako je „veće groblje u Koritima u Buškom blatu“14 (koje se sastojalo od 86 grobova15) pripadalo panonskom pučan-stvu, Periša daje do znanja da mu činjenice i nisu bitne. Antropološka su istraživanja pokazala da je u toj nekropoli pokopana „izolirana grupa stanovništva nižeg soci-jalno-ekonomskog nivoa“ koja je pripadala nekom ilirskom plemenu16 odnosno „sta-rosjedilačkom stanovništvu 6. st.“17 No, kako se rezultati tih istraživanja ne uklapaju u Perišinu priču, upustio se u njihovo izvrtanje odnosno samovoljno definiranje te nekropole „grobljem na redove“,18 iako joj istraživač izrijekom kaže da joj „grobovi ne čine redove.“19 Identične mu je vjerodostojnosti i konstatacija o Delminijskoj biskupiji

8 Periša 2009, 240. 9 Popović 1975, 91-110.10 Живковић 2004, karta 2.11 Periša 2009, 24012 Periša 2004, 287.13 Periša 2008, 217-218.14 Periša 2009, 225.15 Marić 1969, 239-243; Miletić 1979, 141-142; Mikić 1979, 205-222.16 Mikić 1979, 212.17 Vinski 1968, 150.18 Periša 2009, 225.19 Marić1969,239.

339


Sl. 1. Salonitanska arhiepiskopija (prema Живковић 2004) / Fig. 1. Salonitan Archiepiscopacy (after Живковић 2004).

- tobože nastaloj tijekom druge polovice 6. st. zbrinjavanjem nekog imaginarnog pa-nonskog biskupa,20 za kojeg ne može kazati ni kako se zvao ni kada je tom biskupijom upravljao. Stoga je u pomoć prizvao maštu: „Masovno doseljavanje izbjeglog rimskog stanovništva i dolazak njihovih biskupa stvorilo je uvjete za nastanak novih biskupija u onim krajevima u koje su se naselili.“21 Periša, dakako, ne definira ni svoje „masov-no doseljavanje“, ni njegove subjekte, ni polazište, ni odredište ni biskupe. Nije mu jasno ni da biskupije ne nastaju u okolnostima društvenih potresa niti masovnih mi-

20 Periša2009,225,240.21 Periša2009,240.

340


gracija, pogotovo na područjima koja su „udaljena od njihovog rodnog kraja“,22 osobi-to ako biskupska vlast funkcionira – u duvanjskom slučaju naronitanskog biskupa.23 No, da Perišina mašta može svašta razvidno je i iz njegove konstatacije kako se: „Papa Grgur Veliki obratio (se) biskupima u Iliriku s molbom da oni, u skladu s carevom odlukom, na svojem području prihvate izbjegle biskupe i omoguće im preživljavanje. Međutim, taj papa i crkveni zborovi (sic!) nisu bili naklonjeni nastanku privremenih sjedišta izbjeglih biskupa na područjima prihvatilišnih (domaćinskih) biskupija.“24 Periša najprije fabricira „crkvene zborove“ za koje nitko osim njega ne zna, a potom crkvenom naučitelju Grguru I. Velikom imputira shizofreno djelovanje, i to spram ni manje ni više nego prognanih i izbjeglih crkvenih prvaka i kršćanskog puka u čijem je spašavanju i pomaganju u svojoj službi i sagorio.

O načinu i okolnostima uspostave biskupija u Dalmaciji Periša se mogao upozna-ti i iz akata Salonitanskog metropolitanskog sabora iz 533. koji su u vrijeme dok je svoj uradak pisao bili dostupni i na hrvatskom jeziku,25 kad ih već nije u stanju čitati u izvorniku. No, ignorirao ih je, očito zbog činjenice što je osoba koja mu je davala „iscrpne komentare prilikom prevođenja rečenica s latinskog na hrvatski jezik“26 su-autor tog prijevoda u kojem stoji nešto sasvim drugo u odnosu na ono što mu Periša podmeće,27 uključujući i sintagmu delminense Onestinum28 na koju se kao „vrsni zna-lac“ latinske gramatike i jezika žestoko okomio.29 Da Periši izvrtanje činjenica nije nikakav problem, razvidno je i iz konstatacije kako „A. Škegri … ipak nije ništa neobično da su Sebastijan i Antonin, prethodnik i nasljednik Malha na dužnosti upravitelja, bili đakon i podđakon, a Malho biskup!“30 Dakako, propustio je kazati da je Sebastijan bio đakon pape Vigilija (537.-555.), Antonin podđakon pape Grgura I. Velikog, a Malho jedan u nizu Grgurovih činovnika koji su po njegovoj ovlasti upravljali crkvenim posjedima po Aziji, sjevernoj Africi i Europi. Unatoč činjenici da za radove koji o tome govore31 ni ne zna a vrela osobno nije u stanju čitati,32 ne libi se i o tome Škegri dijeliti lekcije.

Periša nadalje konstatira kako su se „prema njegovoj (Škegrinoj, op. A. Š.) procjeni Delmina i Delmis nalazili (su se) na istočnoj granici ranosrednjovjekovne Hrvatske s bizan-

22 Periša 2009, 239-240.23 Škegro 2009, 7-34.24 Periša 2009, 241.25 Dodig, Škegro 2008, 18-22.26 Periša 2009, 230, bilj. 14.27 Periša 2009, 226-230.28 Dodig, Škegro 2008, 20.29 Periša 2009, 228-230.30 Periša 2009, 241.31 Škegro 2001, 9-28; Škegro 2004, 429-438; Škegro 2008b, 299-315.32 Periša 2009, 243-246.

341


skom temom Dalmacijom, a ta je granica bila između Splita i Omiša. Takav zaključak nije prihvatljiv iz nekoliko razloga. Prvo, Toma uopće nije smjestio Delminu i Delmis u bizantsku Gornju Dalmaciju (in superioris Dalmatiae), koja, uostalom, nije ni dopirala do Omiša, jer se na sjeverozapadu završavala već u Dubrovniku...“33 Kako Škegro nije raspravljao o bizant-skoj Gornjoj Dalmaciji, nego o graničnom području između bizantske Donje Dalma-cije (Dalmatia inferior) i Hrvatske u vrijeme kralja Stjepana Držislava (o. 969. – o. 985.) i njegovih nasljednika, imputirajući mu Periša manifestira i sindrom malicioznosti očitovan i u insinuaciji kako se Škegro izruguje njemačkom slavisti Ludwigu Stein-dorffu.34 Tko je pak sklon izrugivanju razvidno je i iz Perišinog etiketiranja ministra kulture Vlade Republike Hrvatske Bože Biškupića „bivšim trgovcem i megalomanskim kolekcionarom umjetnina na visokom političkom položaju“ koji se bavi „spletkama“.35 Ške-gro je napisao da je „hrvatska država s bizantskom Dalmacijom mogla (je) graničiti upravo na području od Splita do Cetine, na što zapravo Arhiđakon Toma i aludira (in superioribus partibus)“.36 Za razliku od Periše, Splićanin Toma znao je da se bizantsko-hrvatsko granično područje (confinia) nalazilo istočno od njegovog grada (ab oriente) gdje je bila i crkva koju je posvetio diplomat pape Hormisde (514.-523.) kapuanski biskup Ger-man, a što je bilo obilježeno i natpisom u njoj (sicut scriptum reperitur in ea).37 Tomine su riječi potvrđene ulomcima toga natpisa pronađenih u ostacima ranokršćanske bazili-ke u Dubravi u Poljicima.38 Osim Periši i autoru „Kraljevstva duvanjskih Delmata“,39 za čijim je djelom posezao dok je svoj „izvorni znanstveni rad“ pisao, svima je jasno da je to jedini natpis koji se odnosi na posvetu neke ranokršćanske bazilike (dedicatio ecclesiae) na području rimske Dalmacije. Da je Periša sklon fabriciranju odnosno izvr-tanju činjenica razvidno je i iz njegove konstatacije kako „Škegro želi Delminu i Delmis vidjeti isključivo uz istočnojadransku pomorsku komunikaciju“40 – iako to Škegro nigdje nije napisao, te kako „brojna srednjovjekovna pisana vrela spominju postojanje ranokršćan-ske stolice u rimskom gradu Delminiju“41 premda nije naveo ni jedno. Nije niti mogao, jer Delminij nikada nije bio biskupsko sjedište. No, Periša zna i ono što ni oni kojima

33 Periša 2009, 227.34 Periša 2009, 228.35 Periša 2007, 218.36 Škegro 2002, 38.37 Rački 1894, 39-40: Istaque fuerunt regni eorum confinia: ab oriente Delmina, ubi fuit ciuitas Delmis, in

qua est quaedam ecclesia, quam beatus Germanus capuanus episcopus consecrauit, sicut scriptum reperi-tur in ea.

38 Bulić 1922, 101-105, 159.39 Jolić 2002, 41-46, 328 i bilj. 94.40 Periša 2009, 228.41 Periša 2009, 242: „A number of mediaeval written sources mention the existence of an early Christian see

in the Roman Town of Delminium“.

342


imputira ne znaju – uključujući i Škegru koji da je Delmis stavio u „Hlivanjsku župa-niju“ te „nedavno“ (tj. 2001.) napisao djelo kojemu se dakako ne može ući u trag,42 ali i Rajka Bratoža čije radove citira prema nepostojećim publikacijama!43 No, to nije Ške-grin nego problem onih koji su njegov „izvorni znanstveni rad“ objavili u publikaciji vodeće znanstvene i umjetničke institucije ove zemlje.

SUPROT LOGIKE

Periša nema problem samo s činjenicama nego i s logikom. Na početku svoga rada konstatira i kako se „Delminijem (se) u antičko doba zvalo eponimno mjesto i političko središte Delmata, središte rimskog municipija i sjedište starokršćanske biskupije.“44 Potom objašnjava kako se „delmatski ili predrimski Delminij (Delminion) nalazio (se) na planini Libu iznad sela Borčana na Duvanjskom polju . dok se rimski Delminij (Delminium) … za koji se vezuje sjedište starokršćanske biskupije, nalazio na mjestu današnjeg gradića tradicionalnog imena Duvno (nekad Županjac, a danas Tomislavgrad) na blagoj uzvisini zvanoj Karaula…“45 No, „zaboravio“ je na njihov diskontinuitet od nekoliko stoljeća, kao i geografsku udaljenost od najmanje 10 km.46 Periša ima problem i s elementarnom faktografijom, što je razvidno i iz njegove konstatacije o „Delminiju, mjestu i području po kojem je Dal-macija dobila svoje ime“.47 Unatoč činjenici da su mu za razumijevanje vrela nužni tuđi „iscrpni komentari“, od ovoga ga se ni na koji način ne može amnestirati, ponajprije zbog činjenice što je i na hrvatskom mogao pročitati da se „ime D. (Dalmatia) javlja (se) od I. st. pr. Kr. kao naziv za područje nastanjeno plemenom Delmata (Dalmata) i njemu srodnih ilir. plemena“48 odnosno da je „geografski naziv D(almacija) nastao (je) od imena Dalmatia, što su ga Rimljani na početku I. st. dali svojoj staroj provinciji Ilirik, prema imenu Dalmata (Delmati)“.49 No, Periši je od natuknica istaknutih hrvatskih stručnjaka pri-vlačnija mašta autora „Kraljevstva duvanjskih Delmata“.50

Za delmatske Onastine, poznate s terminacijskog natpisa s Grebena (Kruge) u Poljicima,51 Periša konstatira kako je teško „povjerovati da bi se nekoj domaćoj, i uz to pri-

42 Periša 2009, 226, bilj. 7, 246.43 Periša 2009, 240, bilj. 55, 243.44 Periša 2009, 225.45 Periša 2009, 225.46 Škegro2000a,395-403.47 Periša2009,233.48 Dalmacija, Hrvatska enciklopedija 3, Da – Fo, Zagreb, 2001, 7.49 Dalmacija, Enciklopedija Jugoslavije 3, Crn – Đ, Zagreb, 1984, 360.50 Jolić 2002, 329.51 CIL III 8472, 12794; Wilkes 1974, 265-266: L(ucius) Trebius / Secundus pr/aefectus castr/orum inter /

5Onastinos et / Narestinos ter/minos pos(u)it ius/su L(uci) Volusi Satu/rni(ni) leg(ati) pro pr/10aetore

343


morskoj zajednici, nakon pet stoljeća intenzivne romanizacije i tri stoljeća nakon podjeljivanja rimskih građanskih prava, naglašavala predrimska etnička pripadnost“ (u aktima Saloni-tanskog sabora iz 530., op. A. Š.).52 Nekoliko stranica potom pojašnjava kako: „to jasno govori o djelomičnom prežitku rimskog stanovništva u tim krajevima u ranom srednjem vijeku …“.53 Ako je rimsko pučanstvo na području Duvna, Skradina i Siska, na što se Peri-šina konstatacija odnosi, moglo preživjeti tijekom ranog srednjeg vijeka, zašto to nije bilo moguće i jednoj plemenskoj zajednici u njedrima Mosora do godine 533.? Ili Pe-riša misli da su svi segmenti delmatskog plemenskog saveza, kojeg su i Onastini bili sastavni dio, iščezli 212. s Karakalinim dijeljenjem građanskog prava? Da su tako lako nestajale antičke populacije, otkuda bi, primjerice, Zemljom i danas hodili Vlasi?54

Nakon što je „dokazao“ kako se adjektiv delminense iz akata Salonitanskog me-tropolitanskog sabora iz 533. tobože odnosi na Duvno,55 Periša docira kako „Rider kao sjedište ugašene biskupije (podvukao A. Š.) nije, zajedno sa svojim područjem, bio dodijeljen skardonitanskom biskupu iz jednostavnog razloga što su Rider i Skardona bili raz-dvojeni rijekom Krkom (sic!) koja je u predrimsko doba (podvukao A. Š.) bila granica Delmata i Liburna, a u rimsko doba Salonitanskog i Skardonitanskog juridičkog konven-ta…“ (podvukao A. Š.).56 Konstatacijom kako je Rider sjedište biskupije koje nema, manifestiraju se i Perišine poteškoće s rasuđivanjem. Dakako, nije mu jasno ni da je između predrimskog doba i 475. poslije Kr. – kada se spominje biskup riditionske crkvene općine iz Danila Gornjeg kod Šibenika (Aurelius civitatis Riditionis episcopus),57 proteklo najmanje pola tisućljeća. Nije mu jasno ni da rimski ranocarski administra-tivni subjekti s uspostavom i funkcioniranjem kršćanskih biskupija i nemaju osobite veze. No, kako u tome poseže za tezom izvršne urednice časopisa u kojem mu je rad objavljen,58 a koje se u međuvremenu i sama odrekla,59 za to i ne snosi odgovornost, ali nije amnestiran od plagiranja! Periša ne zna niti da se Rider nalazio 20-ak km jugo-istočno od Skardone60 niti kako se Cetina nazivala tijekom rimske antike.61 Nelogično mu je da je Rider dodijeljen Skardonitanskoj biskupiji jer ih je dijelila Cetina, ali mu je logično da je bio u sastavu Mukurske biskupije središte koje je od Ridera udaljeno

C(ai) Ca[es/ari]s Au[g]u[sti] G/[e]rmanici ex / sentent<ent>i/a quam is ath/15irito / (sic) consi/lio dixit.52 Periša 2009, 230.53 Periša 2009, 234.54 Mirdita2010,pass.55 Periša2009,228-229.56 Periša2009,229.57 ILChV, 1043; Cambi 2001, 9-23.58 Migotti 1992, 101-112, pass.59 Migotti 2008, 355, Karta 1.60 Rendić-Miočević 1990, 471-485; Zaninović 1996, 307-323.61 CIL III, 3202.

344


više od 100 km!62 No, već na narednoj stranici poučava kako je „salonitanski (je) biskup zadržao samo uže salonitansko područje (podvukao A. Š.) preko Oneuma i otoke (sic!), ali mu je dodijeljeno riditsko područje“.63 Periša, dakako, ne zna da je salonitanski nad-biskup taj koji dijeli, odnosno osniva, biskupije u Dalmaciji. No, zato „zna“ kako je „rastrojeni“ (sic!) biskup Malho „izbjeglica iz neke ugašene (podvukao A. Š.) panonske ili mezijske biskupije“ (sic!),64 da su početkom 7. st. „dokrajčeni“ primorski kasnoantički gradovi Salona, Narona i Skardona65 pa i da je romanskom svećenstvu bilo „najvažnije Grgura Ninskog udaljiti od Zadra“ (sic!)66 itd.

ZAMJENA TEZA

Ne propustivši podcijeniti Škegrin doprinos u istraživanju papinskih posjeda u Dalmaciji67 („postavka nije nova, jer su je već zastupali pojedini znanstvenici počevši od Fra-ne Bulića i Josipa Bervaldija, a u novije vrijeme i Nenada Cambija“)68 i dakako i tom prili-kom zaobišavši vrela69 za čija su mu razumijevanja ipak potrebni „iscrpni komentari“, Periša se upustio u izjednačavanje povijesno zajamčenih Ludrumske i Sarsenterske biskupije s tobožnjom Delminijskom biskupijom70 – falsifikatom proisteklim iz perâ pojedinih članova Bosne Srebrene tijekom sporenja sa splitskim nadbiskupom Mar-kantunom de Dominisom (1602.-1616.) i makarskim biskupom fra Marijanom Lišnji-ćem (1664.-1686.) oko jurisdikcije nad Duvanjskom biskupijom.71

Kako si je po svaku cijenu postavio zadatak oblatiti Škegru, najprije se prihva-tio dokazivanja postojanja ranocarskog Delminija u 6. st. i to, ni manje ni više, nego nespominjanjem na Tabuli Peutingeriani!72 No, Periša ni u tome nije originalan nego se poveo za autorom „Kraljevstva duvanjskih Delmata“ koji je isto činio temeljem itinerara Katarina Zena koji sredinom 16. st. iz Venecije preko Splita putuje u Transil-vaniju osmanlijskom sultanu Sulejmanu Zakonodavcu (1520.-1566.).73 Očito ni sam ne vjerujući u ono što je napisao, upućuje na uvodni dio svoga rada gdje govori kako je

62 Periša 2009, 229.63 Periša 2009, 230.64 Periša 2009, 241.65 Periša 2009, 242.66 Periša 2009, 233.67 Škegro 2004, 429-438; Škegro 2008a, 519-527.68 Periša 2009, 228 230-231.69 Farlati 1753, 230-231; Mansi 1763, 1126.70 Škegro 2008c, 283-302.71 Zirdum 1982, 28-29; Škegro 2000b, 15; Škegro 2002, 153-154.72 Periša 2009, 231-232.73 Jolić 2002, 329.

345


„Delminij bio razvijeni rimski grad“.74 No, propustio je kazati kada je to bilo, očito zbog činjenice što istraživači na koje se poziva govore o ranocarskom doba75 a ne o drugoj polovici 6. st. niti o vremenu „rastrojenog biskupa Malha“ (+594.). Za svaki slučaj pri-dodaje i nekoliko ulomaka „kamenog namještaja“ ranokršćanske bazilike s Karaule76 nedefinirane kronološke pripadnosti.77 No, kako je svoju priču započeo ranokršćan-skim grobljem s Gradine u Koritima, ni sam ne zna gdje bi locirao sjedište svoje dije-ceze niti s kojim bi je vremenskim razdobljem doveo u svezu, makar mu bila i kratkog vijeka.78 Kako mu se „ne spominje u aktima salonitanskih crkvenih sabora održanih 530. i 533. g.“ dao je mašti na volju pa mu je „očito bila osnovana tek u drugoj polovici ili krajem 6. st.“79 No, ne kaže ni tko mu je tu dijecezu osnovao, niti gdje joj je bilo središte, niti tko su joj bili biskupi, pa je spas potražio u groblju na Gradini u Koritima da mu ono riješi „problem nastanka te biskupije“.80 Kako mu ni to nije dostatno, u pomoć priziva i „dosta opreznu pretpostavku (podvukao A. Š.)“ Nenada Cambija.81 Za druga Cambi-jeva djela, u kojima nema ni te „oprezne pretpostavke“, Periša dakako ne zna.

POKOPALO GA GROBLJE

Periši je nesavladivi problem i njegov vlastiti „argument“ kojim dokazuje posto-janje Delminijske biskupije – kasnoantičko groblje s Gradine u Koritima. Kako ga, unatoč svih dovijanja, nije u stanju kronološki definirati sukladno svome cilju, naj-prije konstatira kako je bilo „sasvim kratkotrajno (podvukao A. Š.)“.82 Potom su mu se „groblja na redove na području provincije Dalmacije“ među koje proizvoljno ubraja i ovo, pojavila „tek na prijelazu iz 5. u 6. st., kada je ona bila uključena u Istočnogotsko Kraljevstvo.“83 Potom nagađa kako ono „isključivo pripada razdoblju nakon odlaska Istoč-nih Gota iz provincije Dalmacije (30-ih godina 6. st.), odnosno razdoblju kada je ta provinci-ja Justinijanovom rekonkvistom već duže vrijeme bila uključena u sastav Istočnog Rimskog Carstva“.84 Zatim mu je „zajednica koja se pokopavala na groblju u Koritima doselila s po-

74 Periša 2009, 232. 75 Patsch 1897, 227-243; Patsch 1904, 307-365; Radimský 1894, 283-319; Dodig 2005, 21-30; Dodig

2009, 47-66.76 Periša 2009, 232.77 Periša 2009, 233.78 Periša 2009, 235, 242, 243.79 Periša 2009, 236, 243.80 Periša 2009, 236.81 Periša 2009, 23682 Periša 2009, 237.83 Periša 2009, 237.84 Periša 2009, 238.

346


dručja izvan provincije Dalmacije u drugoj polovici 6. st.“85 Nakon što je zaključio kako je ta zajednica „živjela izdvojeno od domaćeg rimskog stanovništva“ poučava kako su s domaćim pučanstvom „ponekad stvarane bračne veze, ali bez međusobnog utjecaja na usta-ljene pogrebne običaje (sic!)“.86 Potom mu o vezama doseljeničkog i domaćeg rimskog pučanstva ipak „svjedoče križolike fibule u grobovima u Koritima, čije radionice treba tražiti u primorskim gradovima, prije svih u prostorno bliskoj Saloni (sic!)“.87 Iako je prethodno pisao kako je u groblju na Gradini u Koritima „tijekom sustavnih zaštitnih iskopavanja otkriveno 86 grobova s oko 90 pokojnika“,88 na kraju govori o masovnom doseljavanju pa-nonskog rimskog pučanstva i njihovih biskupa,89 što da je „stvorilo uvjete za nastanak novih biskupija.“90

SUSPICOR, ERGO EST!

Kako Periša u svome „izvornom znanstvenom radu“ ne prezentira nikakav do-kaz kojim bi potkrijepio svoju tezu, upustio se u fantaziranje i nagađanja, od čega ilustracije radi tek nekoliko:

– „očito bila osnovana tek u drugoj polovici ili krajem 6. st. (podvukao A. Š.)“,91

– „rimskom stanovništvu najlakše je i najbliže bilo“,92

– „vjerojatno će na delminijskom području biti otkriveno“,93

– „vjerojatno su između njih ponekad stvarane bračne veze“,94

– „ne treba isključiti ni mogućnost“, 95

– „i biskup Malho bi lako mogao biti“,96

– „rastrojenog izbjeglog biskupa“,97

– „upravo je ta činjenica i omogućila (ili barem nije bila prepreka)“, 98

– „a takvo što moglo je biti“.99

85 Periša 2009, 238.86 Periša 2009, 240.87 Periša 2009, 240.88 Periša 2009, 236.89 Periša 2009, 240.90 Periša 2009, 240.91 Periša 2009, 236.92 Periša 2009, 239.93 Periša 2009, 240.94 Periša 2009, 240.95 Periša 2009, 240.96 Periša 2009, 241.97 Periša 2009, 241.98 Periša 2009, 242.99 Periša 2009, 242.

347


ZAKLJUČAK

Postavlja se pitanje kakav je to „izvorni znanstveni rad“ koji se temelji na samim nagađanjima odnosno pretpostavkama. Dakako da takva „znanost“ ne bi zasluži-la nikakav odgovor da joj produkt nije prezentiran u tiskovini vodeće znanstvene i umjetničke institucije ove zemlje. Za znanost je irelevantno hoće li ili ne Periša pri-hvatiti činjenice da su ulomci natpisa, koji Arhiđakon Toma (1200.-1266.) spominje u kontekstu posvete crkve (dedicatio ecclesiae) u Delmisu (civitas Delmis) od strane bisku-pa Germana (516.-541.),100 pronađeni u ostacima ranokršćanske bazilike u poljičkoj Dubravi,101 kao što su i delmatski Onastini terminacijskim natpisom također potvrđe-ni u Poljicima,102 a kontroverznog biskupa Malha – baš kao i Sebastijana – podđakona pape Vigilija i Antonina – đakona pape Grgura I. Velikog, papinska korespondencija označava upraviteljima papinskih posjeda u Dalmaciji (rector patrimonii in Dalmatia, rector patrimonii Sanctae Ecclesiae).103

SUMMARy

Suspicor, ergo est

An article on the presumed bishop’s see Delminium, written by the archaeologist Darko Periša, has been published in the volume 16 of Arheološki radovi i rasprave (Acta et Disertationes Archaeologicae) edited 2009 by the Humanities Division of the Croatian Academy of Sciences and Arts. Althought the article is evidently only a review essay of my book on the Alleged Diocese of Delminium published in 2002, the editors have categorized it as original scientific paper, in spite of the fact that the author did not deal with a single source. His work is based on fantasies, conjectures, assumptions as well as on imputations.

LITERATURA I VRELA / LITERATURE AND LITERARY SOURCES

Bulić 1922 Frane Bulić, Sv. Petar in Selo (di Jesenice di Poljica), BD 40-42, 101-105, 159.Barada 1937 M(iho) B(arada), Dr. Fra Ante Jadrjević: Gdje se nalazio Riditio<n>, biskupski

grad sv. Aurelija? Croatia sacra: arkiv za crkvenu povijest Hrvata 13-14, Zagreb, 124-128.

Cambi 2001 Nenad Cambi, Područje Šibenske biskupije u starokršćansko doba, Sedam sto-ljeća Šibenske biskupije: zbornik radova sa znanstvenog skupa Šibenska biskupija od 1298. do 1998., Šibenik, 22. do 26. rujna 1998., Gradska knjižnica „Juraj Šižgo-rić“, Šibenik, 9-23.

100 Rački 1894, 39-40.101 Bulić 1922, 101-105, 159.102 CIL III 8472, 12794; Wilkes 1974, 265-266.103 Škegro 2002, 83-93; Škegro 2001, 9-28; Škegro 2004, 429-438.

348


CIL III Inscriptiones Asiae, provinciarum Europae Graecarum, Illyrici Latinae. Inscripti-ones Aegypti et Asiae. Inscriptiones provinciarum Europae Graecarum. Inscriptio-num Illyrici partes I-V (ed. Th. Mommsen), Berolini, 1873.

Dodig, Škegro Radoslav Dodig, Ante Škegro, Akti crkvenih sabora održanih 530. i 533. u Saloni,2008 Povijesni prilozi / Historical contributions 35, Zagreb, 9-23.Dodig 2005 Radoslav Dodig, Rimski spomenici iz Tomislavgrada, Hercegovina 19, Mostar,

21-30.Dodig 2009 Radoslav Dodig, Rimski spomenici iz delminijskoga municipija, ARR 16, 47-66.Farlati 1753 Illyrici sacri tomus secundus. Ecclesia Salonitana. A quarto saeculo aere christianae

usque ad exidium Salonae. Accessere Vita Diocletiani Imperatoris, Acta Sanctorum ex ejus genere, Marmora Salonitana, auctore Daniele Farlato presbytero Societa-tis Jesu, Venetiis MDCCLIII.

Jolić 2002 Robert Jolić, Duvno kroz stoljeća, „Naša ognjišta“ i „Alfa“, Tomislavgrad, Za-greb 2002.

Mansi 1763 Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio cujus Joannes Dominicus Mansi et post ipsius mortem Florentinus et Venetianus editores ab anno 1758 ad annum 1798, priores triginta unum tomos eddiderunt nunc autem continuata, et Deo favente absoluta, Vol. 9, Florentiae MDCCLXIII.

Marić 1969 Zdravko Marić, Kasnoantička nekropola na praistorijskoj gradini u Koritima kod Duvna, Simpozijum predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi Južnih Slovena održan 24-26. oktobra 1968. u Mostaru, Akademija nauka i umjet-nosti Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja, knj. XII, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 4, Sarajevo, 239-243.

Migotti 1992 Branka Migotti, Ranokršćanska biskupija Scardona (Skradin), PIAZ 9, 101-112.

Migotti 2008 Branka Migotti, Tragovi starokršćanskih bazilika na salonitanskom području izvan same Salone, Salonitansko-splitska Crkva u prvom tisućljeću kršćanske po-vijesti. Zbornik međunarodnoga znanstvenog skupa u povodu 1700. obljetnice mu-čeništva sv. Dujma, Split 14.-15. svibnja 2004., Split, 351-416.

Mikić 1979 Živko Mikić, Rezultati antropoloških ispitivanja ranosrednjovekovne nekro-pole u Koritima kod Duvna, GZM 33 (1978), 205-222.

Miletić 1979 Nada Miletić, Ranosrednjovekovna nekropola u Koritima kod Duvna, GZM 33 (1978), 141-204.

Mirdita 2010 Zef Mirdita, Vlasi starobalkanski narod, Hrvatski institut za povijest, Zagreb.Patsch 1897 Karlo Patsch, Novi spomenici iz Županjca – Delminiuma, GZM 9, 227-243.Patsch 1904 Karlo Patsch, Prilog topografiji i povijesti Županjca – Delminiuma, GZM 16,

307-365.Periša 2005 Darko Periša, Muhamed Filipović, Historija bosanske duhovnosti. Prahistori-

ja, Biblioteka Izdanci, Svjetlost, Sarajevo, 2004, 390 stranica, 14 slika, u: Bosna franciscana: časopis Franjevačke teologije Sarajevo XIII/22, 267-287 (prikaz).

Periša 2007 Darko Periša, Povodom reakcija na moju recenziju prve knjige Historija bo-sanske duhovnosti, Status: magazin za političku kulturu i društvena pitanja 12, Mostar, 218-231.

349


Periša 2008 Darko Periša, Muhamed Filipović, Historija bosanske duhovnosti. Duhov-ni život Ilira i srednjovjekovne Bosne, Biblioteka Izdanci, Svjetlost, Sarajevo, 2006. 459 stranica s 8 slika i 1 kartom između stranica, u: Historija bosanske duhovnosti 2, Status: magazin za političku kulturu i društvena pitanja 13, Mostar, 211-225.

Periša 2009 Darko Periša, Rimski Delminij kao sjedište starokršćanske biskupije, ARR 16, 225-246.

Popović 1975 Vladislav Popović, Le dernier évêque de Sirmium, Revue d’Études Augustinie-nnes et Patristiques vol. XXX, Nr. 1-2, Paris, 91-110.

Rački 1894 Thomas Archidiaconus. Historia salonitana. Scriptores, vol. III (digessit Fr. Rački), Zagrabiae.

Radimský 1894 Vaclav Radimský, Starine kotara županjačkog u Bosni, GZM 6, 283-319.Rendić-Miočević Duje Rendić-Miočević, Il Municipium Riditarum (Rider) in Dalmazia nelle1990 recenti ricerche archeologico-epigrafiche, La Venetia nell’area Padano-Danubi-

ana. Le vie di communicazione. Convegno Internazionale Venezia, 6-10 aprile 1988, CEDAM, Padova, 471-485.

Škegro 2000a Ante Škegro, Dalmion / Delmion i Delminium – kontroverze i činjenice, OA 23-24 (1999-2000), 395-403.

Škegro 2000b Ante Škegro, Je li Duvno bilo biskupsko sjedište?, Crkva na kamenu, lipanj, Mostar, 15.

Škegro 2001 Ane Škegro, Patrimony of St. Peter in Dalmatia, Povijesni prilozi / Historical contributions 21, Zagreb, 9-28.

Škegro 2002 Ante Škegro, Na rubu opstanka. Duvanjska biskupija od utemeljenja do uključenja u Bosanski apostolski vikarijat, Dom i svijet i Hrvatski institut za povijest, Za-greb.

Škegro 2004 Ante Škegro, Papal possessions in the eastern Adriatic, AV 55, 429-438.Škegro 2005 Ante Škegro, Stari pokrajinski katalog ili Katalog provincija Opće Crkve. Provinci-

ale vetus sive Ecclesiae Universae provinciarum notitia, Hrvatski institut za povi-jest, Zagreb.

Škegro 2008a Ante Škegro, Kontroverzni biskup Malho i tzv. Delminijska biskupija, Archa-eologia Adriatica 11, Zadar, 519-527.

Škegro 2008b Ante Škegro, Kriza grada Salone i Salonitanske crkve u doba nad/biskupâ Natala i Maksima, Salonitansko-splitska Crkva u prvom tisućljeću kršćanske povi-jesti. Zbornik međunarodnoga znanstvenog skupa u povodu 1700. obljetnice muče-ništva sv. Dujma, Split 14.-15. svibnja 2004., Crkva u svijetu i Splitsko-makar-ska nadbiskupija, Split, 299-315

Škegro 2008c Ante Škegro, Tobožnja Delminijska biskupija / The Alleged diocese of Delmi-nium, OA 31 (2007), 283-302.

Škegro 2009 Ante Škegro, Naronitanska biskupija (Ecclesia Naronitana), Hercegovina: godiš-njak za kulturno i povijesno naslijeđe 23, Mostar, 7-34.

Vinski 1968 Zdenko Vinski, Krstoliki nakit epohe seobe naroda u Jugoslaviji, VAMZ 3, 103-166.

Wilkes 1974 John J. Wilkes, Boundary Stones in Roman Dalmatia, AV 25, 258-274.Zaninović 1996 Marin Zaninović, Rider između Salone i Scardone, ARR 12, 307-323.

350


Zirdum 1982 Andrija Zirdum, Filip Lastrić Oćevac 1700-1783. Prilog kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine, Zagreb.

Живковић 2004 Тибор Живковић, Црквена организација у српским земљама (Рани cредњи век), Београд 2004.

suspicor, ergo est. [Što je babi milo, to joj se i snilo]

Documents