stambena arhitektura rijeke u drugoj polovini 18. i početkom 19. stoljeća

KLASICIZAMU HRVATSKOJ

ZBORNIK RADOVA ZNANSTVENOG SKUPA

zbornik radova znanstvenog skupa klasicizam u hrvatskoj127

Petar Puhmajer | Krasanka Majer Jurišić

Hrvatski restauratorski zavod, [email protected] | [email protected]

UDK: 72.035:[728(497.5 Rijeka)”17/18”

STAMBENA ARHITEKTURA RIJEKE U DRUGOJ POLOVINI

18. I POČETKOM 19. STOLJEĆA

Sažetak

Druga polovina 18. stoljeća u Rijeci bila je obilježena pojačanom trgo-vačkom aktivnošću, a slijedom toga i osnaživanjem građanskog staleža. To je potaknulo intenzivnu izgradnju grada koji se počeo širiti izvan gradskih zidina te nasipavanjem obale. Izniman poticaj za izgradnju dala je i Povlaštena tršćansko-riječka kompanija koja je 1752. podignula veliki kompleks rafinerije šećera zapadno od grada, a čija je upravna, raskošno opremljena zgrada služila i za stanovanje njezinih direktora. Neposredno uz Stari grad, osobito na tek formiranom prostoru Korza, potom u tzv. Novom gradu, danas poznatom kao Delta, kao i na ušću Rječine, današnjoj Fiumari, podižu se stambene kuće i formiraju ulični nizovi. Pojedine građevine odlikuju elementi reprezentativnog stanovanja, pa se može govoriti i o arhitekturi palača. Najistaknutije od njih nastaju na sjevernoj strani Korza (palače Wohinz, Troyer, Bolf i Vuković) te na Fiumari (palače Adamić, Bašić i Belinić). Riječ je redom o višekatnicama jednostavnih pročelja na kojima se prepoznaju elementi kasnobarokne i klasicističke arhitekture. Naručitelji su predstavnici obogaćenoga gra-đanskog sloja obrtnika i trgovaca koji su ujedno i važni protagonisti društvenog i gospodarskog života grada. Oni su imali posrednu ali ključnu


ulogu u razvoju riječke stambene arhitekture, a time i u formiranju novih gradskih vizura na prijelomu 18. u 19. stoljeće.

Ključne riječi

arhitektura, 18. stoljeće, 19. stoljeće, barok, klasicizam, Rijeka, pala-ča Wohinz, palača Vuković, palača Bolf, palača Adamić, palača Bašić,

palača Belinić

stambena arhitektura rijeke u drugoj polovini 18. i početkom 19. stoljeća


Vrijeme druge polovine 18. stoljeća u Rijeci bilo je obilježeno velikim promjenama1 vidljivim u jačanju gospodarskih djelatnosti, povećanju broja stanovnika te snažnoj urbanizaciji. Rijeka je 1776. godine carskom odlukom pripojena Ugarskoj i progla-šena gubernijem čime je dobila poseban status, a državni joj interesi jamče ubrzan razvoj i preobrazbu u moderni trgovački i pomorski centar. Trgovina se razvijala osobito nakon što je car Karlo VI. proglasio 1717. godine Jadransko more slobod-nim za plovidbu, a Rijeci i Trstu 1719. dodijelio status slobodnih luka.2 Navedene promjene utjecale su i na povećanje broja stanovnika Rijeke, a doseljenje, većim dijelom stranih trgovaca, pomoraca i industrijalaca, značilo je i pojačanu izgradnju stambenih, gospodarskih i javnih građevina.

Od sredine 18. stoljeća urbanistički se razvoj Rijeke odvija oko tri osnovna nova žarišta (sl. 1).3 Prvi je prostor s južne i istočne strane stare gradske jezgre gdje se formira tzv. Novi grad i Delta, kao i područje oko obale Rječine, poznato kao Fiumara. Drugi je područje Andrejšćice, zapadno od Starog grada, a treći na krajnjem zapadu grada, uz carski lazaret i tek započeti kompleks rafinerije šećera. Veliki sklop rafi-nerije, investicija Povlaštene tršćansko-riječke kompanije, prostirao se na širokom području uz more, a obuhvaćao je niz zgrada industrijske i stambene namjene među kojima i upravnu zgradu,4 izgrađenu odmah nakon sredine 18. stoljeća. Taj

Sl. 1 Plan Rijeke Antonija de Vernede iz 1762. godine (preuzeto iz: E. Dubrović, 2005.)



je sklop, uz nešto kasnije sagrađene velike javne zgrade, poput Guvernerove palače i Adamićeva kazališta,5 znatno doprinio kreiranju novoga urbanog krajolika Rijeke.

Oko 1750. godine na riječkom je području zabilježeno nekoliko potresa koji su nanijeli znatne štete gradu i okolici. Velik broj kuća, crkava i javnih građevina bio je oštećen, a dio je i srušen. Uz sve manje slobodnog prostora za izgradnju i potrebu stambenog zbrinjavanja novopridošlog stanovništva, to je bio dodatni poticaj za planiranje riječkoga Novog grada (tzv. Civitatis novae), temeljem odluke carice Marije Terezije 1753. godine.6 Budući da je sjeverno od stare gradske jezgre konfiguracija tla izrazito brdovita, širenje je planirano s južne strane i to djelomič-nim nasipavanjem morske obale. Tako je 1756. donesena odluka da se pred južnim ulazom u grad (gdje je Gradski sat), sve do morske obale, osigura novi prostor za izgradnju.7 Godinu dana kasnije, u gradskim se zidinama, uz postojeća južna, sjever-na i istočna, otvaraju još i zapadna vrata. No, srednjovjekovni je obrambeni sustav zidina uskoro postao nepotrebna prepreka između starog i novog dijela grada, pa se temeljem odluke cara Josipa II. iz 1780. prišlo njegovu rušenju.8

Nakon 1773. godine aktivnosti oko definiranja novih gradskih prostora preuzima inženjer Anton Gnamb koji u Rijeku dolazi iz Trsta i postaje glavni inženjer Riječkog gubernija,9 ujedno i vodeći arhitekt i urbanist Rijeke toga vremena. Gnamb izrađuje

Sl. 2 Plan Rijeke Antona Gnamba iz 1785. godine. Vidljive već izgrađene palače Wohinz i Adamić izvan gradskih zidina (preuzeto iz: E. Dubrović, 2005.)



planove za širenje grada južno i istočno od stare gradske jezgre. Iako su se između stare jezgre i mora još od sredine stoljeća sporadično gradile kuće, planovi pred-viđaju organiziranu izgradnju pravokutnih stambenih blokova omeđenih širokim ulicama i trgovima. Temeljem Gnambova plana poduzet je velik zahvat zatrpavanja rova uz južni potez gradskih zidina,10 na mjestu kojeg je trasirana nova široka ulica, nazvana Korzo (sl. 2). Ta je ulica s vremenom postala ne samo središnja gradska arterija i glavna komunikacija od istoka prema zapadu nego i trgovačko središte te mjesto reprezentativne izgradnje.

Izgradnja kuća na sjevernoj strani Korza odvijala se u rasponu od nekoliko deset-ljeća na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće.11 Prve su kuće sagrađene osamdesetih godina 18. stoljeća, a većina poslije 1800., odnosno u prvim desetljećima 19. stoljeća. U više je slučajeva riječ o nadogradnji starijih kuća koje su bile prislonjene uz unutrašnju stranu gradskih zidina, a sada se one povećavaju i dobivaju nova reprezentativna pročelja okrenuta prema Korzu. U nekim slučajevima, naravno, razmatrano u okviru onodobnih riječkih mogućnosti i prilika, uvjetno se može govoriti i o palačama jer se one svojim uređenjem, a ponajprije oblikovanjem pročelja, izdvajaju od ostale stambene arhitekture. Nažalost, te su kuće s vremenom devastirane pregradnjama i adaptacijama, čak i do te mjere da se na pojedinima teško mogu prepoznati izvor-na arhitektonska obilježja. Uz to, nijedna od njih dosad nije detaljnije istražena ni valorizirana. Radmila Matejčić iznosi tek nekoliko elementarnih podataka,12 međutim, za većinu kuća, ostali su nepoznati naručitelji, graditelji, a isto tako nisu istraženi povijesni izvori, niti izrađeni arhitektonski nacrti koji bi omogućili njihovu valorizaciju i zaštitu. Stoga je prvi zadatak utvrditi pojedinačne primjere građevina čijom su izgradnjom definirani arhitektonski koncepti koji će se u velikoj mjeri zadržati sve do sredine 19. stoljeća.

Prve građevine na Korzu grade se uz sam Gradski sat.13 Najprije je oko 1783. s istočne strane sata podignuta palača njemačkog trgovca Michaela Wohinza, a nekoliko godina kasnije i kuća Giuseppea Troyera sa zapadne strane.14 Formiranje niza nastavilo se prema istoku od 1789. do 1791. izgradnjom palače Vuković, a početkom 19. stoljeća palače Bolf. Uslijedila je, u prvim desetljećima 19. stoljeća, izgradnja kuća zapadno od Gradskog sata, na potezu od Troyerove do Guvernerove palače na Andrejšćici.15

Palača Wohinz (oko 1783.) Palača njemačkog trgovca Michaela Wohinza (sl. 3), smještena uz istočnu stranu Gradskog sata, sagrađena je dakle oko 1783. godine.16 Na Gnambovu planu grada, dvije godine kasnije (vidi sl. 2), još uvijek je jedina građevina na sjevernoj strani novoformiranog Korza. Njezina je izgradnja de facto značila i početak formiranja sjeverne fronte ulice. Važno je naglasiti da su tom izgradnjom bile obuhvaćene i strukture prijašnje kuće koja je bila smještena unutar zidina i okrenuta prema Starom gradu. Ona je, po svemu sudeći, podignuta 1694. za naručitelja Rocca Vitnicha,17 a od njezina je pročelja danas ostao tek kameni portal u prizemlju s bunjatom i maskeronom.



Danas je palača orijentirana prema Korzu, a važna je, osim u urbanističkom, također i u arhitektonskom smislu. Karakterizira je reprezentativno dvokatno pročelje s niskim mezaninom između prizemlja i prvog kata. Prvi je kat piano nobile s kamenim prozorima koji imaju naizmjenično segmentne i trokutaste nadstrešnice na konzolama, a središnja je os naglašena ulaznim portalom sa stupovima i balkonom. Iznad posljednje etaže uzdiže se istaknuti belveder s tri prozora i trokutastim zabatom. Unatoč tomu što građevinska povijest palače nije istražena te što su izvedene brojne pregradnje, prema današnjoj se situaciji može nazrijeti da okosnicu prostorne organizacije čini stubište s podestima na svakoj etaži, s kojih se ulazi u prostorije. Stubište je naknadno izmijenjeno, ali je pritom zadržan njegov osnovni koncept s podestima koji ujedno služe i kao predsoblja svakog kata. Iznimka je prizemlje gdje do samog stubišta vodi ulazni hodnik smješten u središnjoj osi zgrade.

Navedena će prostorna organizacija, a jednako tako i raščlamba, postati karak-teristična za više riječkih kuća i palača koje se grade izvan zidina, pa s oprezom možemo zaključiti kako je izgradnja palače Wohinz bila upravo prijelomna za razvoj riječke stambene arhitekture. Ona predstavlja ne samo prvu reprezentativnu kuću na Korzu nego i najranije poznato rješenje ovakve prostorne organizacije te oblikovanja pročelja.

Palača Vuković (1789.–1791.) Palača Vuković (sl. 4) krajnja je istočna kuća na Korzu. Arhivski podaci govore da ju je od 1789. do 1791. sagradio trgovac Jovan Vuković (Giovanni Vukovich), podrijetlom iz Sarajeva, i to prema projektu Antona Gnamba.18

Palača ima vrlo sličnu prostornu organizaciju kao palača Wohinz. U središtu je tlocrta stubište položeno uz začelni zid, a s njegovih se podesta na svakoj od etaža ulazi u prostorije. Stubište je rastvoreno arkadama poduprtim na toskanske stupo-ve koji okružuju središnji prazan prostor, tzv. šuplju jezgru (sl. 5). Unatoč malim dimenzijama, pojava stubišta sa šupljom jezgrom upućuje na snažne uzore, kao što je to mogla biti palača Povlaštene tršćansko-riječke kompanije, čije je stubište oblikovano nekoliko godina ranije (1785.–1786).19

Iako je krajem 19. stoljeća pročelje djelomično preoblikovano, prema arhivskoj dokumentaciji20 moguće je rekonstruirati izvorno stanje (sl. 6–7). Prizemlje je bilo rastvoreno ulazima u dućane koji su bili oblikovani kao lučno zaključeni portali s maskeronima, kakvi se javljaju na brojnim kućama toga vremena u Rijeci. Nadalje, na drugom katu nisu postojali balkoni nego su oni rezultat obnove u 20. stolje-ću.21 Izvorna koncepcija pročelja tako umnogome podsjeća na palaču Wohinz, sa snažno istaknutim portalom i balkonom iznad njega, prozorskim nadstrešnicama te središnjim istaknutim belvederom s trokutastim zabatom. Portal je omeđen dvama stupovima koji nose balkon prvoga kata s kovanom ogradom u duhu Zopf stila, upravo snažnim obilježjem arhitekture s kraja 18. stoljeća, karakterističnim za još nekoliko kuća i palača.



Sl. 3 Palača Wohinz, pročelje (snimio: Petar Puhmajer)

Sl. 4 Palača Vuković, pročelje

Sl. 5 Palača Vuković, detalj stubišta (snimio: Petar Puhmajer)



Sl. 6 Palača Vuković i palača Bolf lijevo od nje na staroj razglednici, privatna zbirka

Sl. 7 Palača Vuković, rekonstrukcija izvornog pročelja s ulazima u dućane u prizemlju i bez balkona drugog kata, izradili: Petar Puhmajer i Marin Čalušić



Palača Bolf (početak 19. st.) Palača Bolf pripadala je trgovcu tkanina Valentinu Bolfu, rodom iz Gorizije, a nalazila se tik lijevo uz Vukovićevu palaču te je bila važan dio reprezentativnoga uličnog niza sjeverne fronte Korza. Iako je srušena,22 njezin nam je izgled poznat iz nekoliko povijesnih izvora, pa se može zaključiti da je riječ o reprezentativnoj i značajnoj građevini, koncipiranoj po uzoru na susjedne, nešto ranije kuće Wohinz i Vuković.

Arhivski nacrt datiran u 1844. godinu, neizmjerno je ilustrativan dokument o izvor-nom pročelju palače (sl. 8). Potpisuje ga inženjer Ignazio Rossi, a nacrt prikazuje postojeće stanje i planirani zahvat nadogradnje trećeg kata.23 Na njemu se vidi da je pročelje bilo razdijeljeno na sedam prozorskih osi, u prizemlju s većim središnjim ulaznim portalom i dva manja bočna, dok je prvi kat, piano nobile, imao niz prozora sa segmentnim i trokuta-stim nadstrešnicama. U središnjoj osi kata, iznad portala, nalazio se balkon čija su vrata bila uokvirena u edikulu. Nosači edikule bili su samostojeći stupovi položeni na samu hodnu plohu balkona te su podupirali zabat koji je bio toliko istaknut da je ujedno služio i kao nadstrešnica čitavog balkona. Da je ovakvo neobično rješenje doista bilo izvedeno, pokazuje nekolicina starih fotografija (sl. 6). Naglašeni, klasicizirajući stilski elementi, poput edikule, a svakako i pločasti istaci ispod prozora, u duhu Plattenstila, u kombina-ciji sa Zopf girlandama, govore u prilog dataciji građevine na sam početak 19. stoljeća.

Sl. 8 Palača Bolf, nacrt Ignazija Rossija za nadogradnju trećeg kata iz 1844., Državni arhiv u Rijeci



Sl. 9 Palača Adamić, pročelje (snimio: Petar Puhmajer)

Sl. 10 Palača Adamić, rekonstrukcija tlocrta prvog kata prema arhivskoj dokumentaciji, izradili: Petar Puhmajer i Marin Čalušić



Palača Adamić (1785.–1786.) Osim na Korzu, reprezentativno stanovanje nalazimo i u uličnom nizu uz zapadnu obalu Rječine, današnjoj Fiumari, čija se regulacija također izvodi temeljem Gnambovih planova osamdesetih godina.24 Ondje je prvi niz građanskih kuća izgrađen netom poslije sredine 18. stoljeća i to na južnom dijelu, a osamdesetih se godina nastavlja prema sjeveru s palačom Adamić od 1785. do 1786. te Bašić i Belinić oko 1800. godine.

Palača Adamić (sl. 9) umnogome je važno djelo stambene arhitekture Rijeke s kraja 18. stoljeća, premda je u 19. stoljeću nadograđena za jedan kat i znatno pre-građena, čime je izgubljeno dosta od njezine izvornosti. Palaču je podigao Šimun Adamić (Simone Adamich), riječki veleposjednik i trgovac duhanom,25 a projekt izgradnje se, prema oblikovnim obilježjima, pripisuje Antonu Gnambu.26 Iako se o vremenu gradnje kuće u literaturi navodi više različitih podataka, Kobler u jednom zapisu kaže da je sagrađena 1785. godine,27 s čime se moramo složiti, s obzirom na arhivske podatke koji 1786. spominju novu veliku Adamićevu kuću na Rječini i spor sa susjedima.28 Štoviše, kuća je ucrtana već na planu grada iz 1785. (vidi sl. 2), te planovima iz 1786. i 1787. godine, gdje se uz nju vidi i parterni vrt,29 a zabilježena je i u jozefinskom katastru (1785.–1787).30

Nadogradnja drugog kata i velika promjena unutrašnjeg rasporeda izvedena je 1880. radi smještaja gimnazije u palaču,31 premda su brojne adaptacije rađene i tijekom čitavog 19. i 20. stoljeća.32 Izvorna prostorna organizacija palače može se iščitati iz projekata nadogradnje na kojima se vidi postojeće stanje s ucrtanim zahvatom rušenja i zidanja. Preris tih nacrta s položajem izvornih zidova koji ovdje donosimo (sl. 10), pokazuje vrlo čist, pravilan i simetričan tlocrt. U prizemlju su se nalazile velike prostorije u gospodarskoj funkciji, a od glavnog je ulaza u središnjoj osi vodio hodnik prema stubištu. Usponom na hodnik dolazilo se na podest s kojeg se ulazilo ravno u veliku dvoranu kata, osvijetljenu trima prozo-rima, te bočne uzdužne hodnike iz kojih se, s obje strane, ulazilo u prostorije. Tlocrt, s osovinskom postavom velike dvorane, duže po kraćoj osi, te bočnim hodnicima, upućuje da je vjerojatni uzor u palači Povlaštene kompanije u Rijeci gdje se na identičan način formira prostor prvog kata a djelomice i drugog kata, ali u znatno većem i raskošnijem obličju. Ondje je također središnja dvorana položena osovinski, po kraćoj osi, u nastavku koje je smješteno stubište, dok su u dužoj osi smješteni hodnici iz kojih se ulazi u prostorije.33 Nije slučajnost da je velika upravna zgrada rafinerije šećera, u kojoj su stanovali njezini direktori, poslužila kao model za rješenja prostorne organizacije riječkih stambenih kuća toga vremena.

Izvorno je pročelje dakle bilo jednokatno, ali je bilo također imalo 15 prozorskih osi koje su na katu, u parovima, razdvojene toskanskim pilastrima. U središnjoj je osi prizemlja portal, omeđen pilastrima koji pridržavaju balkon prvog kata, a čitava je os bila naglašena visokim belvederom zaobljenog zabata u zoni krovišta (vidi sl. 14). Prozori kata imali su istaknute segmentne nadstrešnice, a u središnje tri osi gdje se nalazila velika dvorana bio je balkon s vratima u sredini i dva bočna prozora



trokutastih nadstrešnica. Iznad vrata bila je polukružna nadstrešnica s figurom ženske glave na mjestu zaglavnog kamena, od koje se u blagom zaobljenju spuštao profilirani vijenac spojen s nadstrešnicama dvaju bočnih prozora. Prilikom nado-gradnje 1880. navodno su neki dijelovi izvorne kamene dekoracije pročelja iznova ugrađeni, no ovaj put na drugom katu, a možda je riječ o vodorigama s vijenca i zabata. Skulpturalna dekoracija palače bila je u vrijeme gradnje upotpunjena nizom kiparski oblikovanih, kamenih stupića ispred pročelja, ukupno njih 14, koliko je i prozorskih osi (uzevši u obzir da je na središnjoj ulaz), kojima je razdvojen pješački i kolni promet ispred palače.34

Udvojene palače Bašić i Belinić (oko 1800.) Tik desno uz Adamićevu palaču na Fiumari bit će izgrađene na prijelomu 18. u 19. stoljeće dvije velike kuće čija vrijednost i značenje dosad nisu prepoznati te su, štoviše, kao i brojne druge, pod-vrgnute posvemašnjoj devastaciji. One, međutim, iz mnogo razloga zaslužuju punu valorizaciju.

Prva do Adamićeve, smjestila se palača Bašić (sl. 11) koju podiže Mateo Bašić (Matteo Bassich), prema Kobleru, 1800. godine.35 Uz nju se smjestila palača Be-linić (sl. 12) čiji nam investitor nije poznat, pa je nazivamo prezimenom prvoga poznatog vlasnika Antonija Belinića (Antonio Bellinich) koji ju je posjedovao do 1820. godine.36 S obzirom na to da su oba vlasnika stekla riječko građanstvo tek 1804.,37 postoji mogućnost da su kuće sagradili tek nakon toga. Palače su naknadno pretrpjele brojne obnove, pogotovo Bašićeva kojoj je krajem 19. sto-ljeća pregrađena unutrašnjost i nadograđen treći kat (sl. 16), čime je poprimila današnji izgled.38 Umjesto trećeg kata, palača je izvorno, u zoni krovišta, imala istaknuti belveder s povijenim zabatom, identičan kakav ima palača Belinić, o čemu svjedoči povijesna fotografija (sl. 14–15). Nadalje, na dvjema palačama uočavamo jednak broj osi, vrlo slično oblikovanje i raspored prozora, a portali su preslik jedan drugoga; oba su istaknuta kamenim stupovima i balkonom prvog kata, na kojemu je metalna ograda s dekorativnim Zopf girlandama (sl. 13a, 13b). Istovjetnost se uočava i u asimetričnim pomacima kod oba pročelja. Na Bašićevu pročelju vidljiv je blag pomak svih prozorskih osi udesno, dok su na Belinićevu sve osi pomaknute ulijevo. Uzimajući sve u obzir, možemo zaključiti da su palače nastale zajedničkim projektom, pri čemu je za jednu izrađen nacrt koji je potom zrcalno simetrično prilagođen za drugu građevinu (sl. 17). Nije poznato zašto su dva naručitelja posegnula za istovjetnim projektom, odnosno zašto su poželjela živjeti u svojevrsnom dvojnom objektu. Postoji svakako mogućnost da je bila riječ o istom naručitelju koji je drugi objekt dao u najam i/ili naknadno prodao. Bez obzira na prvotne namjere naručitelja, ponavljanje projektnih zadataka, tlocrtnih i oblikovnih shema može se protumačiti kao racionalnost i suzdržanost u pristupu građevinskoj investiciji, a koja je i u drugim aspektima života bila imanentna riječkom građanstvu s početka 19. stoljeća.



Sl. 11 Palača Bašić, pročelje (snimio: Petar Puhmajer)

Sl. 12 Palača Belinić, pročelje (snimio: Petar Puhmajer)

Sl. 13a, 13b Identični portali palača Bašić i Belinić (snimio: Petar Puhmajer)



Sl. 14 Pogled na ulični niz palača na Fiumari 1880. godine. Vidljivi izvorni zabati na palačama Bašić, Belinić i Adamić (preuzeto iz: R. Matejčić, 1989.)Sl. 15 Ulični niz palača na Fiumari danas (snimio: Petar Puhmajer)

Sl. 16 Palača Bašić, projekt nadogradnje trećeg kata iz 1882. godine, Državni arhiv u Rijeci

Sl. 17 Palače Bašić i Belinić, prijedlog rekonstrukcije udvojenog pročelja, izradili: Petar Puhmajer i Marin Čalušić



Arhitektonske odlike riječke stambene arhitekture U pokušaju rezimiranja osnovnih arhitektonskih značajki stambene arhitekture u Rijeci39 na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće uviđa se da je riječ mahom o višekatnicama. Njihova su prizemlja bila namijenjena trgovini, a katovi stanovanju. Kod većeg broja kuća, iznad prizemlja se uvodi i niski mezanin koji također služi u trgovačke ili poslovne svrhe. Prvi kat gotovo je uvijek reprezentativni piano nobile, mjesto za dnevni boravak i primanje gostiju, ali ondje se mogu nalaziti i spavaonice. Spavaće sobe najčešće su smješte-ne na drugom katu, osim u slučaju kada ta etaža nije namijenjena za stanovanje posluge. Arhivski izvori također otkrivaju da se početkom 19. stoljeća na brojne građevine nadograđuje treći i četvrti kat kako bi se ondje uredili stanovi za najam.

Kao zajedničko obilježje može se utvrditi i položaj stubišta na začelnom dijelu zgrade, ali svakako unutar njezinih perimetralnih zidova, dakle, bez uvođenja rizalita ili dogradnji. Stubišta se rastvaraju manjim podestom na svakoj etaži, s kojeg se ulazi u prostorije. Prostorije na etažama mogu biti raspoređene na više načina, a obično su na prvom katu koncentrirane oko većega središnjeg salona, pri čemu postoji tendencija k simetriji (sl. 18). Na gornjim katovima takva organizacija može izostati jer se vrlo tanki pregradni zidovi mogu uklanjati i nanovo postavljati prema funkcionalnim potrebama. O takvom prostornom rasporedu kuća doznaje-mo ponajviše iz nacrta kasnog 19. stoljeća, većinom nastalih u svrhu nadogradnje katova ili manjih adaptacija.

Pročelja su pak relativno uniformna, ali uglavnom simetrična. Piano nobile naglašava se ne samo svojom visinom nego i dekoracijom nadstrešnica prozora, kao i središnja os s ulaznim portalom, iznad kojeg je balkon na katu. Ponekad se javlja i niski mezanin između prizemlja i prvog kata, ili pak atički kat na vrhu. Taj atički kat može biti uzdignut kao belveder i zaključen zabatom trokutastog ili povijenog oblika.40

Važno je reći da su reprezentativni primjeri stambene arhitekture svakako imali utjecaj i na oblikovanje i prostornu organizaciju građanskih kuća toga doba u Rijeci. U rasponu od otprilike 1790. do 1850. gradi se zaista velik broj građanskih kuća, na Korzu, u Novom gradu i Delti, Fiumari, te krajnjem zapadnom dijelu grada, prema šećerani. Njihova su pročelja uglavnom jednostavna, bez posebne artikulacije. Imaju kamene prozore, u prvom katu naglašene nadstrešnicama, a javljat će se portali i balkoni jednostavnog oblikovanja. Unutrašnja organizacija tih kuća, samo prema njihovoj funkciji, može se donekle usporediti s primjerima reprezentativne izgradnje, pri čemu su prizemlja rezervirana za trgovinu, a gornje etaže za stano-vanje. Prostori su također vrlo često prilagođeni najamnom stanovanju, a često se i naknadno adaptiraju, pa je teško govoriti u izvornim arhitektonskim obilježjima. Osim toga, već u drugom ili trećem desetljeću 19. stoljeća grade se i brojne najamne kuće gdje dolazi do fenomena da pročelja imaju reprezentativno oblikovanje, dok je unutrašnji prostor podijeljen na relativno male i skučene stanove.

I na kraju, važno je istaknuti da reprezentativna riječka stambena arhitektura krajem 18. i početkom 19. stoljeća nastaje kao investicija bogatog građanstva, a ne



plemstva. Riječ je većinom o trgovcima i industrijalcima koji su ujedno i glavni protagonisti društvenog života grada. Mnogi od njih obavljaju i javne djelatnosti u gradskoj vlasti, pa preplitanje javnog i privatnog interesa često rezultira većim razvojnim projektima u cilju poboljšanja infrastrukture ili unapređenja raznih aspekata urbanog stanovanja. Njihove se kuće, od kojih su neke pobliže razma-trane u ovom tekstu, mogu svesti pod zajednička stilska obilježja kasnobaroknog klasicizma. Na tim se građevinama uočavaju elementi već prije prisutni u riječkoj arhitekturi, posebice arhitektonska plastika koja je odraz dinamične morfologije baroknog stila, no sada se javlja nov način raščlambe sa snažnijom tendencijom k simetriji i pojačanim klasičnim arhitektonskim vokabularom.

Klasicističko doba je, u svakom slučaju, veliko i važno razdoblje riječke arhi-tekture. Ovdje obrađeni primjeri reprezentativnog stanovanja obilježili su njegov početak, ali će vrhunac uslijediti tek intenzivnom izgradnjom idućih desetljeća. Vrijeme je to ostvarenja ne samo visoke razine arhitekture i urbanog stanovanja nego i formiranja identiteta središta Rijeke kakvog danas znamo.

Sl. 18 Tlocrtna shema karakteristične stambene kuće u Rijeci kasnog 18. i prve polovine 19. stoljeća, izradili: Petar Puhmajer, Krasanka Majer Jurišić, Marin Čalušić



Bilješke

1 giovanni kobler, Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, sv. 2, Rijeka, 1896.; danilo klen (ur.), Povijest Rijeke, Rijeka, 1988., 133–166; te općenito o razdoblju druge po-lovine 18. i početka 19. stoljeća vidi u: ervin dubrović (ur.), Adamićevo doba 1780.–1830., Rijeka, 2005.; ervin dubrović (ur.), Doba mo-dernizacije 1780.–1830., Rijeka, 2006.; ervin dubrović (ur.), Temelji moderne Rijeke, 1780.–1830., Rijeka, 2006. Vidi i: giacinto laszy, Fi-ume tra storia e leggenda — cronache fiumane d’altri tempi, Rijeka, 1998.

2 eva faber, Carska gospodarska politika na Jadranu od 1717. do 1776., u: Riječka luka: po-vijest, izgradnja, promet, (ur.) Ervin Dubrović, Rijeka, 2001., 67.

3 danilo klen (bilj. 1), 153. Promjene se mogu pratiti na nizu planova Rijeke koji su prvi put objavljeni u: mihovil andrijašević, Prilozi za proučavanje razvitka riječke luke do 1800. go-dine, I. dio: analiza geografskih prikaza, plano-va i nacrta luke, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 8 (1984.), 95–113.

4 radmila matejčić, Barok u Istri i Hrvatskom primorju, u: anđela horvat, radmila ma-tejčić, kruno prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb, 1982., 426–428; petar puhmajer, Arhitektura Tršćansko-riječke privilegirane kompanije (1750.–1828.), u: Doba moderniza-cije 1780.–1830., (ur.) Ervin Dubrović, Rijeka, Muzej grada Rijeke, 2006., 29–44. krasanka majer, petar puhmajer, Palača šećerane u Rije-ci, Rijeka, 2008. Palača je izgledno sagrađena prema projektu inženjera Francesca Saverija de Bonoma, ali je svoj izgled, čini se, dobila nakon velikog požara 1785. u obnovi koju je možda vodio furlanski arhitekt Andrea Me-nini. Primjer je reprezentativne arhitekture koja je služila za administrativne potrebe i rad činovnika, za skladištenje šećera, ali i za stanovanje.

5 Stara guvernerova palača gradi se 1780. godine prema projektu Antona Gnamba, a izgradnju kazališta naručio je 1803. godine poznati ri-ječki trgovac Andrija Ljudevit Adamić. ervin dubrović, Izgradnja Rijeke, Adamićevo kaza-lište i inženjerske ambicije, u: Adamićevo doba 1780.–1830., (ur.) Ervin Dubrović, Rijeka, Mu-zej grada Rijeke, 2005., 91–144; ervin dubro-vić, Anton Gnamb, modernizacija riječke luke i prometnica, u: Zbornik II. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, Zagreb, 27.–29. trav-nja 2006., (ur.) Irena Kraševac, Zagreb, 2007., 363–372; nana palinić, Projekti kazališta Bo-no-Gerliczi i Teatro Nobile — najstariji nacrti kazališnih zgrada u Rijeci, u: Prostor: znan-stveni časopis za arhitekturu i urbanizam, 17, 1 (37) (2009.), 52–63.

6 Više vidi u: giovanni kobler, Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, sv. 3, Rije-ka, 1896., 190; radmila matejčić, Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Rijeka, 1989.; rastko schwalba, Barokizacija Rijeke i udio inženjera A. Vernede u njenoj urbanizaciji, u: Novi Ka-mov, 4/13 (2004.), 93–116.

7 Plan za novo predgrađe Rijeke projektirao je 1756. godine inženjer Candido. giuseppe viezzoli, Contributi alla storia di Fiume nel settecento, u: Fiume, XI–XII (1933.–1934), 168. Urbanističke planove radio je i inženjer An-tonio de Verneda. rastko schwalba (bilj. 6), 93–116, 103–107.

8 danilo klen (bilj. 1), 153.9 ervin dubrović (bilj. 5, 2005.), 91–144; ervin

dubrović (bilj. 5, 2007.), 363–372.10 Prema planu Antona Gnamba, zatrpan je ka-

nal pučkog naziva Barbakan („vulgo Barba-can“) između Starog i Novog grada za što je utrošeno ukupno 5828 forinti. Jedan je dio po-kriven iz blagajne magistrata, a jedan su ispla-titi sami vlasnici kuća koje su se nalazile uz kanal i „razmjerno jedinstveno raspodijeljenoj



veličini zemljišta koje zauzimaju njihove poje-dine kuće“. Državni arhiv u Rijeci, fond Grad-sko poglavarstvo Rijeka (dalje: hr-dari-22), knj. 141, god. 1782., zapisnik od 11. svibnja 1782. godine.

11 Izgradnja kuća na sjevernom potezu omogu-ćena je i već prije spomenutom regulatornom odlukom iz 1780. o rušenju gradskih zidina.

12 radmila matejčić (bilj. 4), 425.13 giovanni kobler (bilj. 1), 40–41.14 hr-dari-22, knj. 141, god. 1782, zapisnik od

11. lipnja 1782. „Na početku je pročitan izvje-štaj gospode Felicea Vernede (Felix Verneda) i građevinskog nadzornika Antona Gnamba, koji su po javnoj odluci tekućeg mjeseca bili poslani da istraže prijeti li urušavanjem, kako se pričalo, toranj izgrađen na glavnim vratima ovoga grada te kakvi se popravci u tom slučaju trebaju izvršiti. Iz tog se izvještaja zaključuje da se spomenuti toranj ne nalazi u takvom stanju da bi ga u trenutačnim okolnostima bilo uputno srušiti, te da će izgradnjom kuća Trojera i Vitnića (domorum Troijerianae et Vit-nichianae) uz njegov bok zadobiti nov i zna-čajan potporanj. Zaključeno je da, sukladno mišljenju prethodno spomenutog gospodina građevinskog nadzornika koji je pozvan pred ovo vijeće, često spominjani toranj treba na prvom njegovu katu učvrstiti lancima i želje-znim šipkama.“ (prijevod s latinskog: Jan Šipoš). Kuća sa zapadne strane sata pripada obitelji Troyer još od 1687. kada ju je kupio Antonio Troyer. Njegov potomak, Giuseppe Troyer, dao ju je proširiti prema Barbakanu. Prema Kobleru, proširenje se dogodilo 1782. godine, no nije zabilježena na planu gradu iz 1785. pa se vjerojatno može datirati koju godinu kasnije. Usp. giovanni kobler (bilj. 1), 41, 47; giovanni kobler (bilj. 6), 188.

15 Na krajnjoj zapadnoj strani Korza, na mjestu današnjeg kućnog broja 24a, još je 1775. bila

izgrađena kuća Pietra Henryja u kojoj je bila uređena gradska pošta. giovanni kobler (bilj. 1), 46; giovanni kobler (bilj. 6), 166. Ulični se niz formirao istočno od te kuće, te je, s obzi-rom na to da je sagrađena ranije, ostala izvan regulacijske linije.

16 Kobler navodi da je prvotna kuća proširena 1782. te da 1785. godine pripada Wohinzu. gio-vanni kobler (bilj. 1), 41, 47. No, arhivski izvori govore da kuća 1782. još pripada Vitniću, a 1783. se navodi da ju je kupio Wohinz s namje-rom da je obnovi, iz čega se može zaključiti da je gradnja uslijedila te ili iduće godine, s obzi-rom na to da se 1785. već vidi na planu grada. hr-dari-22, knj. 141, god. 1782., zapisnik od 11. lipnja 1782.; knj. 142, god. 1783., zapisnici od 8. srpnja 1783., 28. srpnja 1783., 13. listopada 1783. Kuća je u 19. stoljeću prešla u ruke obitelji Dešković (Descovich). giovanni kobler (bilj. 6), 192.

17 giovanni kobler (bilj. 1), 41.18 Spominje se Gnambov projekt nove kuće koja

će se graditi za J. Vukovića na Trgu Stare pro-vijande. Kuća je 1810. prodana Adamiću, a od 1820. u vlasništvu je Jurmana. giovanni kobler (bilj. 1), 47; radmila matejčić (bilj. 4), 425, 629.

19 krasanka majer, petar puhmajer (bilj. 4), 98, 149.

20 Godine 1873. ulazi u dućane preoblikovani su prema projektu arhitekta Giuseppea Chierega. Državni arhiv u Rijeci, fond Tehnički ured gra-da Rijeke (dalje: hr-dari-57), kut. 114, 1/1873. Godine 1892. izrađeni su novi drveni izlozi na bočnoj strani za trgovca Rauschela, a 1902., za trgovca Prohasku, izlozi na strani Korza, te ponovno prema bočnoj ulici. hr-dari-57, kut. 131, 61/1892 i kut. 144, 67/1902.

21 Izgradnja balkona na drugom katu uslijedila je 1936. prema projektu arhitektonskog biroa Amadeo Slavich iz Rijeke. hr-dari-57, kut. 176, 8/1936.



22 Porušena je u 20. stoljeću i na njezinu je mje-stu podignuta konfekcijska višekatnica bez arhitektonske vrijednosti.

23 hr-dari-22, Izdvojeni nacrti, kut. 401-430. * Prospetto della casa segnata col Numero 488 sita nella Contrada dell Corso di proprieta del Sig. Valentino Bolf, Fiume, li 26 Novembre 1844, I. Rossi. Ovaj kolorirani nacrt također ilustrira i obojenje pročelja kakvo je bilo u trenutku planirane nadogradnje, žute boje, te novo predviđeno zeleno obojenje. Pisani podaci o obojenjima rijetko su ostali sačuvani, pa je ovaj nacrt važan prilog povijesti boje na pro-čeljima u to doba.

24 hr-dari-22, knj. 141, god. 1782., zapisnik od 13. svibnja 1782. godine. Danas se taj niz nalazi uz Mrtvi kanal koji je trasiran u 19. stoljeću kada je tok rijeke usmjeren istočnije.

25 Šimun Adamić (1738.–1813.) poznati je riječki veletrgovac koji se obogatio različitim poslo-vima, ponajviše proizvodnjom duhana, likera, iznajmljivanjem skladišnih prostora te trgovi-nom na malo. Bio je vlasnikom čak pet kuća u Rijeci i Sušaku. Imao je sina Andriju Ljudevi-ta (1766.–1828.) koji će poslije naslijediti sve njegove poslove, a s kojim je 1786. zajednički utemeljio tvrtku Simone Adamich e Figlio. Bu-dući da je Šimun bio nepismen, Andrija Lju-devit vodio je svu korespondenciju i bio glavni prokurist tvrtke. Andrija Ljudevit djelovao je i kao graditelj i građevinski poduzetnik. irvin lukežić, Životopis Andrije Ljudevita Adamića, u: Adamićevo doba 1780.–1830. Riječki trgovac u doba velikih promjena, (ur.) Ervin Dubrović, Rijeka, Muzej Grada Rijeke, 2005., 15–17.

26 radmila matejčić (bilj. 4), 425.27 Kobler u drugom dijelu svoje knjige navodi

da je Adamićeva kuća na Fiumari podignuta 1782., a u trećem dijelu da je riječ o 1785. go-dini. giovanni kobler (bilj. 1), 49; giovanni kobler (bilj. 6), 142. Radmila Matejčić pak

navodi da je kuća sagrađena 1787. godine jer je pronašla podatak da je 24. studenoga 1787. izdana građevna dozvola te da je kuća proci-jenjena na 100 378 forinti. radmila matejčić (bilj. 4), 426; radmila matejčić (bilj. 6), 164. Dozvola je mogla biti izdana koju godinu po-slije gradnje, nakon što je razriješen spor sa susjedima. Vidi dalje u bilješkama.

28 hr-dari-22, knj. 145, god. 1786., zapisnici od 30. lipnja 1786. i 8. srpnja 1786. Spor je izbio oko otvaranja prozora prema mostu na Rječini, dakle, na sjevernoj strani, gdje su vlasnici par-cele bili tzv. Monaldijevi nasljednici. Adamić je posjedovao još jednu kuću na Rječini, a ona se nalazila na mjestu današnjeg ugla Fiumare i Jelačićeva trga (tzv. kuća kod Gradskih vrata), zbog koje je također imao spor sa susjedima (udovica Šlogar), i to od 1782. godine kada je ona vjerojatno sagrađena. hr-dari-22, knj. 141, god. 1782., zapisnici od 13. rujna 1782., 13. prosinca 1782. te knj. 144, god. 1785., zapisnik od 20. travnja 1785. i kut. 15, god. 1786., spisi gradskog vijeća po Prothocollo exhibita 11-266. S obzirom na to da se spor oko obiju kuća od-vijao istih godina, iz arhivskih spisa nije uvijek moguće utvrditi na koju se kuću odnosi zapis. Theodor de Canziani Jakšić uvodi dodatnu zabunu kod ubikacije dviju kuća, usporedno tumačeći podatke za obje kuće, iako se na nacrtima iz 1787. jasno vidi da je spor s udo-vicom Šlogar bio oko manje kuće na Rječini, odnosno na Jelačićevu trgu. Usp. theodor de canziani jakšić, Palača Adamich. Kraljevska velika gimnazija u Rijeci (1881–1896). Obitelj Adamich, u: Izvješće (Prva sušačka hrvatska gimnazija u Rijeci), Rijeka, 1996.–1997., 49.

29 Vidi planove grada u: ervin dubrović (bilj. 5, 2005.), 97–98, 100–101.

30 Kuća s vrtom ima kućni broj 648, dok se odmah iza nje navodi vrt „Monaldijevih na-sljednika“. Druga pak Adamićeva kuća na



današnjem Jelačićevu trgu spominje se od-mah do kuće Helene Šlogar, što razjašnjava dvojbu oko ubikacije kuća. Usp. ivan erceg, Jozefinski katastar grada Rijeke i njegove uže okolice (1785/87), knj. 1, Zagreb, 1998., 42, 40.

31 Nadogradnja se izvodi prema projektima arhi-tekta Giuseppea Chierega. radmila matejčić (bilj. 6), 165; hr-dari-57, kut. 117, 67/1880. * Casa di Dionisio Giacovcich No 388 da rifabbri-carsi, 22. 11. 1880.

32 Godine 1905. na južnoj su strani prizemlja uređeni izlozi drogerije Ernesta Benca za koje je sačuvan projekt. daina glavočić, Stari izlozi riječkih trgovina, Rijeka, 1999., 32.

33 Bočni hodnici na drugom katu upravne zgrade šećerane (u ovom slučaju predvorja) dodatno su raščlanjeni slijepim arkadama te se visinom pružaju i kroz treći kat. krasanka majer, petar puhmajer (bilj. 4), 92–93, 135, sl. 93.

34 Stupiće je Adamić dao oblikovati kao ljudske figure, točnije 14 svojih suvremenika, kao osve-tu što su ga kao svjedoci na sudu optužili za pronevjeru. Stupići su dobili naziv „Adami-ćevi svjedoci“. Matejčić pretpostavlja da ih je možda isklesao kipar Giuseppe Capovilla koji je bio suradnik Antona Gnamba, dok T. Can-ziani Jakšić drži da su, osim Capoville, mogli biti i rad poznatoga riječkog kipara Sebastia-na Petruzzija. radmila matejčić (bilj. 6), 164. theodor de canziani jakšić (bilj. 28), 50–51. Stupići se danas nalaze u vrtu Guvernerove palače, odnosno Pomorskog i povijesnog mu-zeja Hrvatskog primorja.

35 giovanni kobler (bilj. 1), 49.36 Kobler kaže da se na njezinu mjestu od 1766.

nalazila mala kuća u kojoj je bio područni ured carinarnice. Kuću na tom mjestu posjedovao

je Antonio Belinić sve do 1820. odnosno 1821. kada ju je kupio Giovanni Battista Anderlich te je već 1824. prodao Andrei Baccarcichu. gio-vanni kobler (bilj. 1), 49; giovanni kobler (bilj. 6), 143. Sačuvan je projekt pregradnje unutraš-njosti kuće iz 1880. godine za vlasnika Gennara Ossoinacka. hr-dari-57, kut. 117, 13/1880.

37 giovanni kobler (bilj. 1), 202. Izgrađeni stam-beni niz s palačama Adamić, Bašić i Belinić zabilježen je već na planu Rijeke iz 1807. go-dine. Plan je objavljen u: jakša ravlić (ur.), Rijeka. Geografija – etnologija – ekonomija – saobraćaj – povijest – kultura. Zbornik, Zagreb, Matica hrvatska, 1953., 216.

38 Projekt sadrži tlocrte i presjek s označenim pregradnjama te planirani izgled pročelja. hr-dari-57, kut. 119, 44/3/1882. * Progetto di costruzione e ristauro della casa al civico nu-mero 389, 19. 3. 1882. Desetak godina kasnije, pročelje je u zoni prizemlja ponovno preobli-kovano. hr-dari-57, kut. 129, 45/1890.

39 Dosadašnja su istraživanja većinu ovdje obra-đenih palača pripisivala gradskom arhitektu Antonu Gnambu koji je, pouzdano se zna, pro-jektirao staru Guvernerovu palaču i palaču Vu-ković, a na osnovi stilskih obilježja pripisuju mu se i palače Wohinz i Adamić. radmila ma-tejčić (bilj. 4), 425. Svakako je važno naglasiti da je Gnamb u najvećoj snazi produktivnosti upravo osamdesetih godina 18. stoljeća kad se datiraju ove četiri građevine, pa s obzirom na to da je živio do 1806., mogao je biti pro-jektantom i drugih velikih stambenih kuća po-sljednjih petnaestak godina života. Djelovanje drugih arhitekata i građevinskih inženjera u to doba valjalo bi također podrobnije istražiti.

40 rastko schwalba (bilj. 6), 100.


stambena arhitektura rijeke u drugoj polovini 18. i početkom 19. stoljeća

Documents