Dinamis i energeia

Distinkcija pojmova mogućnosti (δύναμις, potentia) i ostvarenosti3 (ένέργεια, actualis) omogućila je ideju o stvarnom razvitku, a sadržaj pojmova materije i forme je osnova za tu distinkciju. Međutim, drugo značenje pojma dynamis, za koji je Aristotel zapravo zainteresovan, je potentia. Smisao ovog značenja nije toliko vezan za kretanje (κίνησις), koliko za ostvarenost (ένέργεια). U takvom značenju δύναμις nije moć stvari da proizvede promenu, nego je pre njena mogućnost da bude u nekom drugom i potpunijem stanju. Termin ένέργεια može se prevesti kao delotvornost i u uskoj je vezi sa pojmom έντελέχεια. Entelehija za Aristotela predstavlja aktivni princip koji stvara ono što je moguće, zatim ga usavršava, i najzad – od toga pravi sopstveni, krajnji cilj. To je viša energija, koja sama sebi određuje pravac ili viša delotvornost, koja svoj cilj ima u sebi – za razliku od materije, koja u sebi nosi samo mogućnost.Aktualnost je pre mogućnosti logički: zato što aktualnost jeste cilj. Dakle, mada stanje dečaštva vremenski prethodi aktualizaciji dečaka u čoveka, zrelost logički prethodi dečaštvu jer dečaštvo postoji radi postizanja zrelosti. Dakle,ono što se menja iz stanja mogućnosti delovanjem nekog efi cijentnog uzroka dobija svoju aktualizaciju. Ono što je večno po bitku jeste pre onoga što je propadljivo, a onošto je večno i nepropadljivo je u najvišem stepenu aktualno. Najveća nužnost je bog, a kako ono što postoji nužno mora da bude puna aktualnost – tako bog kao večni izvor kretanja i pretvaranja mogućnosti u stvarnost mora da bude puna i potpuna aktualnost, prvi nepokrenuti pokretač. Dakle, nepropadljive i večne stvari ne mogu biti mogućnošću, one to mogu biti jedino delatnošću. Načelo večnog pokretača mora da bude čisti akt, a kao takav on mora da bude nematerijalan, jer je pojam materije neodvojivod pojma mogućnosti. Njegova delotvornost mora da bude čisto duhovna, tj. mora da bude aktivnost mišljenja - „mišljenje mišljenja“ (νόησις νοήσεως). Kretanje je usvrhovljenost onoga što je pokretno, ukoliko je pokretno. Sâmo kretanje se zasniva na razlici mogućnosti i delotvornosti i istovremenopredstavlja potvrđivanje te razlike. Kretanje zbog toga ostaje u balansu te razlike i jedinstva, kao nezavršena delotvornost potencijalnog bića, jer u tom biću delotvornost zadržava svoju potencijalnost. Svako prirodno kretanje je određeno svojom svrhom (έντελέχεια), pa se kretanje može odrediti i kao usvrhovljenost.=================================================================

Metafizika (u 14 knjiga) najvažnije je Aristotelovo djelo. To je vjerojatno najutjecajnije filozofsko djelo koje je ikada napisano.Prva supstancija

• U zbilji postoje samo pojedinačne stvari: moja mačka, to drvo, ova konkretna osoba, stol, stolica... – prvotne supstancije.

• One su primarne u redu postojanja, one sačinjavaju prvu supstanciju (ousia), tj. stvari koje postoje. Ove se supstancije nazivaju i partikularije,

• o njima imamo izravno osobno iskustvo preko osjetila.…imaju svojstvo ovosti. Ali, imati iskustvo samo o njima bilo bi krajnje

ograničavajuće. Naš bi život bio poput životinjskog, hrpa dojmova i mutnih sjećanja. AristotelDruga supstancija

• To je ono opće pojedinačnih predmeta; ono po čemu ih razvrstavamo u rodove, razrede, vrste: tvrdoća, umiljatost, životinje, biljke, sisavci, člankonošci, razumnost, mudrost, ljepota, dobrota, sramota...

• Ovo opće - svojstvo nečega, ne postoji pored ili iznad stvari već je u njima. Opći (generički) pojmovi izražavaju zajedničke osobine pojedinačnih stvari.

• Ove se drugotne supstancije nazivaju i univerzalije.• Da bismo stekli znanje koje seže dalje od mutnih sjećanja - znanstveno znanje,

moramo poznavati univerzalije, ono isto što se nalazi u nizu različitih posebnih supstancija.

Spoznaja počinje u osjetilnom opažanju gdje dohvaćamo prvu supstanciju - neku konkretnu stvar.

Mišljenjem se postepeno (induktivno) uzdižemo do općeg, do spoznaje općih pojmova – univerzalija – druge supstancije.

Dakle: što postoji?

• postoje supstancije (prva supstancija) i njihova svojstva (druga supstancija)

STA JE BITAK?

Aristotelov prvi važan zaključak bio je da stvari nisu samo tvar (građa) od koje se sastoje.

• Kako bi to ilustrirao, koristio se primjerom kuće. Ako pozovete zidara da vam sagradi kuću na vašoj zemlji i njegovi kamioni istovare na toj zemlji cigle, crijep, drvo i drugi materijal i on vam kaže: "Evo tu vam je vaša kuća", mislit ćete da je to šala — i to vrlo loša šala. Tu može biti sve što treba za gradnju kuće, no to još nije kuća, već samo neuredna hrpa cigli i ostalog materijala.

• Da bi to postala kuća, sve treba složiti na određeni način, s posebnom i detaljnom strukturom, te će tek s vrlinom te strukture sve to postati kućom.

• Kuća ne treba biti sagrađena baš od tog materijala, može biti sagrađena i od nečega drugoga - betona, stakla, metala, plastike…

• Naravno, mora se sagraditi nekim materijalom (i to zadržava određenu važnost) no nije materijal ono što čini kuću, već je to njena struktura - forma.

Sta je forma?

• Kako bi našao zadovoljavajući odgovor na to pitanje, forma mora biti nešto od ovoga svijeta.

• Aristotel je tada postavio tezu da stvar jest ono što jest, svojom vrlinom i formom.

• Aristotel je odbacio Platonovu teoriju formi pa je tako odbacio mogućnost da je forma nekakav izvansvjetski entitet, koji postoji izvan vremena i prostora.

• Aristotel pravu bit nekog objekta nije smatrao dijelom materije od koje je sastavljen, već funkcije koju vrši.

MATERIJA I FORMA

Stvari se sastoje od materije (tvar, građa) i forme.

• Materija (građa, materijal) jest pasivna mogućnost, potencija za nešto što postaje aktualno, zbiljsko tek kad se oblikuje, kad poprimi neki oblik (lik, formu).

• Čista materija bez ikakva oblika ne postoji u zbilji (već samo u mislima). Svaka stvar je nešto.

• Forma znači način organizacije tvari da se izvrši određena funkcija stvari – aktivni princip stvari.

• Stvar i oblik stvari (materija i forma) su nerazdvojivi. U konkretnom predmetu su zajedno ali nisu isto.

• Stvar je oblikovana tvar, upravo s-tvar. Kada mislimo, izgovaramo… riječ stvar, mi izgovaramo to dvoje.

• Ne možemo imati čistu materiju - nešto što ne bi imalo nikakvu formu, oblik.

UZROCI

Kako je bit neke stvari ono čemu ona služi, dakle, dinamički princip stvari, to služenje je posljedica nekakvog djelovanja – uzroka.

Na djelu su 4 uzroka. Svaka stvar postoji zato što:

Unutarnji uzroci

1. zato što: je materija, građa - materijalni uzrok, tj. zato što je nešto, (npr. za izradu kuće: cigle, kamenje, pijesak, željezo, …

2. zato što ima formu - formalni uzrok, tj. ono po čemu se organizira izrada nečega, (npr. za kuću: plan, nacrt, skica - ideju kuće)

vanjski uzroci

3. zato što neku stvar netko mora izraditi - djelatni uzrok – ono što dovodi do izvedbe stvari, (npr. kuću grade graditelji, zidari, tesari, krovopokrivači, keramičari…)

4. zato što stvar nečemu služi - svršni (finalni) uzrok, telos - svrha ( npr. svrha kuće je zaštita od nevremena, mjesto življenja).

KRETANJE, PROMENA KAO UZROK POSTOJANJA

Promjena znači prelaženje materije (tvari) u formu. To je prijelaz iz jednoga "još ne biti" u jedno "biti', zapravo prijelaz iz potencije u akt.

Forma se sve više razvija na račun materijalnog.

• Zato je nužna promjena, razvoj, kretanje… jer se tako u materiju "utiskuje" forma i dobiva se konkretno biće – supstancija.

• Metafizika je znanost koja istražuje "biće kao biće". A biće je u pravom smislu riječi - supstancija.

• Pojam supstancija (ousia, essentia), prevodi se i kao "sućina" (što je apstraktiv ženskog roda participa prezenta glagola "biti"), tj. "neko određeno ovo".

PRVI UZROK

• Promjena pretpostavlja ono što uzrokuje promjenu, tj. uzrok.

• Na kraju mora biti jedan, posljednji uzrok. On mora biti nepokrenuti uzrok, prvi pokretač...

• Za Aristotela je to - bog.

• Budući da je on sam nepokretan, nije svijet pokrenut djelatnošću boga, nego "žudnjom" materije za njim kao čistom formom.

• Taj prvi pokretač, može biti samo jedan, čista forma bez materije, čisti akt (actus purus), nematerijalno, najsavršenije biće, dakle: božanstvo.

• Aristotelov bog je čisti duh koji misli samoga sebe i ne zanima se za svijet.

Na najnižoj i najnesavršenijoj razini egzistencija je samo materija, građa, kaotičan i bezobličan izvor potencijalnosti.

Na najvišoj je Najviše biće ili Najviši uzrok, koji je savršen, ne sadrži u sebi nikakvu potencijalnost, nikakvu materiju i stoga je potpuno "aktualan", tj. stvaran.

Za ostvarenje svijeta potrebna je stalna promjena, kretanje.

Mi i stvari ovoga svijeta nalazimo se na tom kontinuumu. Mi predstavljamo razne kombinacije potencijalnog i aktualnog.

------------------------============================================================

Prva filozofija

Šta je metafizika?

Aristotel naziva metafiziku prvom filozofijom. Metafizika proučava „prve uzroke i načela“ svega uopšte, pa samim tim i, ali samo posredno, svega onoga što je prirodno, svega što postoji na prirodan način (onoga što biva). Uzroci i načela onoga što je prirodno prema Aristotelu zavise od uzroka i načela onoga što nije prirodno, ili preciznije, od ne-prirodnih uzroka i načela (vidi dole). Prema tome, ono što je najteže saznatljivo i ono što se spoznaje poslednje (jer je najteže saznatljivo), u ontološkom smislu (u smislu redosleda bića, u smislu redosleda stupnjeva realnosti, počev od onog najrealnijeg) jeste ono prvo, ono najstvarnije, večno, ono što postoji nezavisno od svega drugoga, te od čijeg postojanja zavisi postojanje svega ostalog.

Teologija

Kao što se vidi, i za Aristotela je ono prirodno, ono što biva (što nastaje i nestaje, što se kreće i menja) najlakše saznatljivo. Stoga ga treba proučavati i učiti o njemu pre onoga što je večno, pre onogo što ne biva, nego jeste (u večnosti traje, bez promene, nepokretno, nerođeno, besmrtno). Metafizika, jednom reči, proučava najviše biće, a to znači, da ponovimo, ono biće koje je najstvarnije, ono biće koje je hijerarhiji stvarnosti zauzima najviše mesto.

Šta je eficijentni uzrok?

Pretpostavimo da se X1 kreće. Pretpostavimo da je to X1 pokrenuto od strane nekog X2. Međutim, i samo X2 pokrenuto je od strane nekog X3 itd. Aristotel smatra da se ovaj lanac pokrenutih bića i njihovih pokretača ne može produažavati beskonačno. Iz toga izvodi zaključak da mora postojati nešto što samo

nije pokrenuto, a što pokreće, neposredno ili posredno, sve ostalo. To nešto Aristotel naziva nepokretnim pokretačem. Nepokretni pokretač jeste prvi (eficijentni) uzrok.

Aristotel, nalik Platonu smatra da postoji hijerarhija realnosti. Skulptura je stvarnija od neklesanog kamena zato što je oblikovanija odnosno zato što je skulpturom ostvareno ono što samo potencijalno postoji u kamenu. Isto tako, drvo je stvarnije od semena iz kojeg je izraslo. Seme je samo potencijalno drvo. Drvo predstavlja ostvarenje onih mogućnosti koje su ležale u semenu. Ono što je formiranije, ono što je oblikovanije, to je ujedno i aktuelnije, stvarnije. Ono što je neoblikovanije, to je i potencijalnije, i prema tome, ujedno i nestvarnije, tj. manje stvarno.

Ako je ono što je neoblikovanije ujedno i nestvarnije, šta bi se nalazilo na samom dnu Aristotelove hijerarhije realnosti?

Na samom dnu ove hijerarhije nalazi se hipotetička materia prima koja nema nikakav oblik. Ona je ekvivalentna nebiću.

Ako je ono što je oblikovanije stvarnije, šta bi se nalazilo na samom vrhu Aristotelove hijerarhije realnosti?

Na vrhu Aristotelove hijerarhije realnosti nalazi se čisti akt, čista realnost, akt u kome nema elemenata potencijalnosti, forma u kojoj nema primese materijalnog. On je prvi (formalni) uzrok. Taj uzrok Aristotel identifikuje sa nepokretnim pokretačem.

Aristotel uzrok naziva i entelehijom, što u prevodu sa grčkog označava savršenost, dovršenost – uzrok je dovršen zato što je ostvario sve svoje mogućnosti, u njemu nema potencijalnosti. Aristotel uzrok naziva i mišljenjem mišljenja.

Šta je causa finalis?

Aristotel smatra da je nepokretni pokretač,uzrok ujedno i poslednji finalni uzrok, ili ono radi čega sve drugo jeste, a što je isključivo radi sebe samog – Aristotelov bog kao mišljenje mišljenje misli isključivo samog sebe i ne odnosi se ni prema čemu drugom (odnosi se samo prema sebi samom). Sve drugo je pokrenuto njime, zapravo, prirodnom žudnjom/težnjom koju ima prema savršenstvu.

---------===================================================================