DEBORAH ELLIS - DJEVOJČICA IZ AFGANISTANA( The Breadwinner)

JEDAN5

Ja mogu pročitali to pismo jednako dobro kao i otac«, šaptala jeParvana u nabore svog čadora1. »Pa, gotovo jednako dobro.«

Te se riječi nije usudila izreći naglas. Čovjek koji je sjediopored njenog oca ne bi želio čuti njen glas. Kao ni itko drugi nakabulskoj tržnici. Parvana je bila ondje samo kako bi pomogla ocuhodati do tržnice i natrag kući nakon posla. Sjedila je popriličnostraga na pokrivaču, glave i većeg dijela lica pokrivena čadorom.

Ustvari, nije uopće trebala biti vani. Talibani su naredilisvim djevojčicama i ženama u Afganistanu da ostanu unutar svojihkuća. Čak su djevojčicama zabranili da odlaze u školu. Parvana jemorala napustiti svoj šesti razred, a njenoj sestri Nooriji nije bilodopušteno pohađanje srednje škole Njihova je majka izbačena sposla, radila je kao spisateljica za kabulsku radiopostaju. Sad su većviše od godine dana one bile zatočene u jednoj sobi, zajedno spetogodišnjom Maryam i dvogodišnjim Alijem.

Parvana je svakoga dana uspijevala izaći na nekoliko satikako bi pomogla ocu hodati. Uvijek joj je bilo drago izaći, premdaje to značilo višesatno sjedenje na pokrivaču prostrtom na tvrdojzemlji tržnice. Barem je mogla nešto raditi. Čak se navikla obuzdatijezik i skriti lice.

Bila je sitna za svojih jedanaest godina. Kao malena dje-vojčica, obično je mogla biti vani bez posljedica i ispitivanja

»Ova djevojčica mi pomaže pri hodanju«, govorio bi njezinotac svakom talibanu koji bi pitao, pokazujući na svoju nogu. Izgu-bio je potkoljenicu u bombardiranju škole u kojoj je predavao. Injegova je nutrina bila nekako ozlijeđena. Često je bio umoran

»Kod kuće nemam sina, osim djetešceta«, objašnjavao bi.Parvana bi spustila oca na pokrivač i pokušala se pričiniti što ma-

6

1 čador – komad tkanine koji nose žene i djevojčice, a pokriva im kosu i ramena. Djevojčice ga nose izvan kuće.

njom. Bojala se pogledati u vojnike. Vidjela je što su činili, posebnoženama, kako su bičevali i tukli onoga za koga su smatrali da trebabiti kažnjen

Sjedeći na tržnici dan za danom vidjela je mnogo. Kad sutalibani bili u blizini, više od svega željela je biti nevidljivom.

Sad je mušterija tražila od njenog oca da mu ponovo proči-ta pismo. »Polako čitaj, tako da ga mogu zapamtiti za svoju obitelj.«Parvani bi bilo drago da dobije pismo. Nedavno je u Afga-nistanu ponovo započela isporuka pošte, nakon što je godinamabila prekinuta zbog rata. Mnogi su od njenih prijatelja napustilizemlju s obiteljima. Mislila je kako su u Pakistanu, ali nije bila sigur-na, pa im nije mogla pisati Njena se obitelj toliko često selila zbogbombardiranja da njeni prijatelji više nisu znali gdje je ona. »Afgani-stanci prekrivaju zemlju kao što zvijezde prekrivaju nebo«, često jegovorio njen otac.

Otac je završio s drugim čitanjem čovjekova pisma. Mušte-rija mu zahvali i plati. »Potražit ću te kad bude vrijeme za pisanjeod govora.«

Većina ljudi u Afganistanu nije znala ni čitati ni pisati,Parvana je bila jedna od rijetkih sretnika. Oba su njena roditeljapolazila fakultet i vjerovala u obrazovanje za svakoga, čak i za dje-vojčice.

Mušterije su dolazile i odlazile kako se vuklo popodneVećina ih je govorila dari2, jezik koji je Parvana najbolje znala. Kadje mušterija govorila pashtu3, mogla je prepoznati veći dio, ali nesve. Njeni su roditelji govorili i engleski. Otac joj je polazio sve-učilište u Engleskoj. Prije dugo vremena.

Tržnica je bila vrlo prometno mjesto. Muškarci su obavljalikupnju za svoje obitelji, trgovci izvikivali svoju ponudu i uslugeNeki su, poput prodavača čaja, imali vlastite štandove. S tako veli-

7kim kotlom i toliko poslužavnika sa šalicama morali su stajati najednome mjestu. Dječaci što su raznosili čaj, trčali su amo-tamo po

2 dari i paštu - dva glavna jezika u Afganistanu

labirintu tržnice, noseći čaj mušterijama koje nisu mogle napustitisvoje trgovine, pa onda natrag s praznim šalicama.

»Mogla bih to«, šaptala je Parvana. Bilo bi lijepo kad bismjela trčati uokolo po tržnici, poznavati njene zavojite ulice jedna-ko dobro kao što poznaje četiri zida vlastitog doma.

Otac se okrenuo kako bi je pogledao. »Radije bih te vidiokako trčiš po školskom dvorištu.« Ponovo se okrenuo kako bi do-zvao muškarce u prolazu. »Bilo što za pisanje! Bilo što za čitanje!Pashtu i dari! Predivni predmeti za prodaju!«

Parvana se namrštila. Nije ona bila kriva što nije u školi! Isama bi radije bila ondje nego sjedila na ovom neudobnom pokri-vaču, gdje su je leđa i stražnjica počinjali boljeti Nedostajali su jojprijatelji, njena plavo-bijela školska odora i svakoga dana neka novaaktivnost.

Njen omiljeni predmet bila je povijest, posebno afgani-stanska. Svi su dolazili u Afganistan. Perzijanei su došli prije četiritisuće godina. I Aleksandar Veliki također, a nakon njega Grci, Arapi,Turci, Britanei i naposljetku Sovjeti. Jedan od osvajača, Tamerlan izSamarkandije, odsijecao je glave neprijateljima i slagao ih na gole-me hrpe, kao lubenice na štandu s voćem. Svi su li ljudi dolazili uParvaninu zemlju i pokušali je zauzeti, ali su ih Afganistanci svepobacali van!

A sad je zemljom vladala talibanska milicija. U njoj su biliAlganistanci, s vrlo određenim zamislima o tome kako bi trebaloupravljati. Kad su na početku preuzeli glavni grad Kabul i zabranilidjevojčicama odlazak u školu, Parvana nije bila strašno nesretnaBaš je trebala pisati test iz aritmetike za koji se nije pripremila i bilaje u nemilosti zbog pričanja u razredu, opet. Učitelj se spremaoposlati poruku njenoj majci, ali su talibani4 prije toga preuzeli vlast.

8

»Zašto plačeš?« bila je pitala Nooriju, koja nije mogla pre-stati jecati. »Ja mislim da je baš dobru što imamo praznike.« Parvanaje bila sigurna kako će im za nekoliku dani talibani dopustiti daponovo idu u školu. A do tada će njen učitelj zaboravili da ju je htiotužiti majci.4 talibani - pripadnici vladajuće stranke u Afganistanu

»Baš si glupa!« vrisnula je Nooria. »Pusti me na miru!«Jedna od poteškoća zajedničkog života s cijelom obitelji u

jednoj prostoriji bila je i ta što je u takvoj situaciji zaista nemogućeostavili ikoga na miru. Kud god je pošla Nooria, Parvana je već bilaondje.

Oboje Parvaninih rodilelja potjecalo je iz starih, cijenjenihafganistanskih obitelji. Svojim su obrazovanjem ostvarivali visokeprihode. Imali su veliku kuću s dvorištem, parom poslužitelja, tele-vizorom, hladnjakom te automobil. Nooria je imala svoju sobu. Par-vana je svoju dijelila s mlađom sestrom, Maryam. Maryam je punočavrljala, ali je jednako tako mislila da je Parvana prekrasna. U sva-kom slučaju bilo prekrasno katkad se maknuli od Noorije.

Tu je kuću uništila bomba. Otada se obitelj nekoliko putaselila. Svaki put u sve manji stan. Kad god kad bi njihovu kućupogodila bomba, izgubili bi dio svojih stvari. Sa svakom su bombombivali siromašniji. I sad su živjeli svi zajedno u jednoj maloj sobi.

Rat je u Afganistanu trajao već više od dvadeset godina,dvaput dulje negoli je Parvana bila živa.

Najprije su Sovjeti ušli svojim velikim tenkovima u zemljui letjeli avionima koji su bacali bombe na sela i gradove.

Parvana se rodila mjesec dana prije nego što su se Sovjetivratili u svoju zemlju.

»Bila si lako ružna beba da Sovjeti nisu mogli podnijetiostanak u istoj zemlji s tobom«, rado joj je govorila Nooria. »Odju-rili su u užasu preko granice, koliko god brzo su ih njihovi tenkovimogli nosili.«

9

Nakon odlaska Sovjeta, ljudi koji su pucali na njih poželje-li su nastaviti pucati pa su pucali jedni u druge. Mnogo je bombi tadpalo na Kabul. Puno je ljudi poginulo.

Bombe su bile sastavni dio Parvanina života. Svakoga da-na, svake noći rakete bi padale s neba i nečija bi kuća bila uništena.

Kad su bombe padale, ljudi su bježali. Prvo su bježali ujednom smjeru, pa u drugom, pokušavajući naći mjesto na kojem ihbombe neće naći. Dok je bila mlađa, Parvanu su nosili. Kad je nara-sla, morala je trčati sama.

Sad su većinu zemlje nadzirali talibani. Riječ taliban ozna-čavala je učenika islamske religije, ali je Parvani otac rekao da religi-ja ljude treba poučavali kako da budu bolja ljudska bića, kako dabudu čovječniji. »Talibani ne čine Afganistan čovječnijim mjestom zaživljenje« govorio je.

Iako su bombe i dalje padale na Kabul, to se nije događalotoliko često kao prije. Na sjeveru zemlje i dalje je trajao rat i ovih sedana ondje najviše umiralo.

Nakon što je još nekoliko mušterija došlo i prošlo, otac jepredložio da završe s poslom za taj dan.

Parvana skoči na noge, pa se sruši natrag. Noga joj jeutrnula. Ona je protrlja, pa pokuša ponovo. Ovaj je put mogla sta-jati.

Skupila je sve male predmete koje su pokušavali prodali -posude, jastučnice, kućanske ukrase koji su preživjeli bombardira-nje. Poput mnogih Afganistanaca, prodavali su ono što su mogli.Majka i Nooria redovito su pretraživale ono što je ostalo od obi-teljske imovine tražeći čega se mogu odreći. U Kabulu je toliko ljudipokušavalo nešto prodati da se Parvana pitala postoji li uopće itkotko bi išta mogao kupiti.

Otac je pospremio svoje olovke i papir za pisanje u torbukoju je nosio na ramenu. Oslanjajući se o svoj štap za hodanje i

10

uhvativši se za Parvaninu ruku, polako je ustao. Parvana otrese pra-šinu s pokrivača, složi ga i već su kretali.

Male je udaljenosti otac mogao svladati samo uz štap. Zavećih mu je morala pomagati Parvana.

»Točno si visoka koliko treba«, rekao je.» A što kad narastem?«» Narast ću i ja s tobom!«Otac je nekad imao umjetnu nogu, ali ju je prodao. Nije

to planirao. Umjetne su se noge morale posebno izrađivati i nečijaumjetna noga nije nužno odgovarala nekome drugome. No, kad jejedna mušterija vidjela očevu nogu na pokrivaču, nije ju zanimalosve ostalo za prodaju i zahtijevala je baš nju. Muškarac je ponudiotako dobru cijenu da je otac na kraju popustio

Sad je na tržnici bilo mnogo umjetnih nogu na prodaju.Budući da su talibani odredili da žene moraju ostajati kod kuće,mnogi su muževi umjetne noge uzeli svojim ženama. »Nikamo neideš, pa što će li onda noga?« pitali su.

Svuda po Kabulu mogle su se vidjeti razorene kuće. Su-sjedstva su se od otmjenih i poslovnih pretvorila u cigle i prašinu.

Kabul je nekad bio predivan. Nooria se sjećala čitavih plo-čnika, semafora na kojima su se smjenjivale boje, večernjih odlazakau restorane i kina, šetnji po finim trgovinama odjećom i knjigama.

Veći dio Parvaninog života grad je bio u ruševinama i bilojoj ga je teško zamisliti drukčijeg. Boljele su je priče o starom Ka-bulu prije bombardiranja. Nije željela razmišljati o svemu što suodnijele bombe, uključujući očevo zdravlje i njihov prekrasan domTo ju je ljutilo, a kako sa svojom ljutnjom nije mogla ništa, bivala jetužna.

Napustili su prometni dio tržnice i skrenuli niz pokrajnjuulicu do svoje zgrade. Parvana je pažljivo vodila oca oko rupa ipukotina na cesti.

11

»Kako žene u burkama5 uspijevaju hodati po ovim ulica-ma?« pitala je Parvana oca. »Kako vide kud idu? «

»Često padaju«, odgovorio joi je otac. Bio je u pravu. Par-vana ih je vidjela kako padaju

Pogledala je svoju omiljenu planinu. Veličanstveno se uz-dizala na kraju njene ulice

»Kako se zove ona planina?« pitala je oca nedugo nakonšto su se preselili u novo susjedstvo.

»To je Parvana.«»Nije«, rekla je Noona prezirno.»Ne smiješ lagati djetetu«, rekla je majka. Čitava je obitelj

vani šetala, u vrijeme prije talibana. Majka i Nooria nosile su samolagane šalove oko kose, lica su im upijala kabulsko sunce.

»Planine se nazivaju po ljudima«, rekao je otac. »Ja samčovjek i onu planinu imenujem Parvanom.«

5 burka- duga oprava naliok na šator koju su talibani propisali kao odjeću za žene kad izlaze iz kuće. Posve ihprekriva, ima čak i uski mrežasti zaslon preko očiju.

Majka je popustila, smijući se. I otac se smijao, i Parvana.i malena Maryam, koja čak nije ni znala zašto se smije. Čak se imrzovoljna Nooria pridružila. Zvuk obiteljskog smijeha razlijegao seplaninom Parvana i natrag duž njihove ulice.

Sad su se Parvana i njezin otac polako uspinjali stubištemzgrade. Stanovali su na trećem katu stambene zgrade. Bila je pogođe-na u raketnom napadu i pola je zgrade bilo sravnjeno sa zemljom.

Stubište je bilo s vanjske strane, postavljeno cik-cak dovrha. Oštećeno u bombardiranju, nije baš bilo čitavo, neke se stubemjestimično nisu dodirivale Samo su dijelovi imali rukohvat. »Ni-kad se ne pouzdaj u ogradu«, otac je stalno ponavljao Parvani. Penja-nje je inu bilo lakše od silaženja, ali je svejedno dugo trajalo.

Na posljetku su stigli do vrata svog doma te uđoše.12

DVA

Majka i Nooria ponovo su pospremale. Otac je poljubio Alija iMaryam. Otišao u kupaonicu oprati prašinu s nogu, lica i ruku, pase protegao na tošaku6 kako bi se odmorio.

Parvana je odložila svoje zavežljaje i počela skidali čador.»Trebamo vodu« rekla je Nooria»Ne mogu li najprije malo sjesti?« upitala je Parvana majku.»Bolje ćeš se odmarati kad završiš svoj posao. Idi sad !

Spremnik s vodom gotovo je prazan.«Parvana je mrmljala. Ako je spremnik gotovo prazan, mo-

rat će pet puta ići do slavine s vodom. Šest, jer mama je mrzilavidjeti praznu kantu.

»Da si je donijela jučer, kad te majka molila, ne bi danasmorala toliko vući«, rekla je Nooria dok je Parvana prolazila porednje kako bi uzela kantu za vođu. Nooria se nasmiješila svojim pre-moćnim smiješkom stanje sestre i zabacila kosu preko ramena. Par-vana ju je poželjela udariti.

Nooria je imala divnu kosu, dugu i gustu. Parvanina je kosabila tanka i slamnata. Željela je kosu poput sestrine i Nooria je toznala.

Parvana se bunila čitavim putem niza stube i niz ulicu do

6 tošak - uski madrac, u mnogim afganistanskim domovima umjesto stolaca ili kreveta

vode. Put kući, s punom kantom, bio je gori, posebno penjanje natreći kat. To što je bila ljutita na Nooriju dalo joj je snagu, pa seParvana nastavila žaliti.

»Nooria nikad ne ide po vodu, niti majka. A ni Maryam.Ona ne mora ništa raditi.«

Parvana je znala da mrmlja gluposti, ali je svejedno nastav-ljala. Maryam je imala samo pet godina i nije mogla nositi ni praznukantu niza stube, a kamoli punu na kat. Majka i Nooria morale su

13

nositi burke kad god bi izašle iz kuće, a nisu mogle nosili kantuvode uz one nejednake, polomljene stube ako su to imale na sebi.Osim toga, za žene je bilo opasno izlaziti bez muškarca.

Parvana je znala da mora donositi vodu jer nitko drugi uobitelji to nije mogao. To joj je katkad smetalo. Kadšto je, pak, zbogtoga bila ponosna. No, jedno je znala - nije bilo bitno kako se onaosjeća. Bila dobre ili loše volje, vodu je trebalo donijeti, a to jemogla učiniti samo ona.

Spremnik je napokon bio pun, kanta za vodu također iParvana je mogla izuti sandale, objesili čador i opustili se. Sjela jena pod pored Maryam i gledala kako sestru crta.

»Jako si darovita, Maryam. Jednog ćeš dana prodavati svo-je crteže za tone i tone novaca. Bit ćemo jako bogati i živjet ćemo upalači, a ti ćeš nositi haljine od plave svile.«

»Zelene svile«, rekla je Maryam»Zelene svile«, služila se Parvana»Umjesto što sjediš ondje, mogla bi nam ovdje pomoći.«

Majka i Nooria ponovo su čistile ormar.»Očistile ste taj ormar prije tri dana!«»Hoćeš li nam pomoći ili nećeš? «Nećeš, mislila je Parvana, ali se digla na noge. Majka i

Nooria neprestano su nešto čistile. Budući da nisu mogle raditi iliići u školu, nisu se baš mnogočime drugim mogle baviti. »Talibanisu rekli da moramo živjeti unutra, ali to ne znači da moramo živjetiu prljavštini«, rado je govorila majka.

Parvana je mrzila sve to pospremanje. Potrošila bi se vodakoju je ona morala dovlačiti. Jedino gore od toga bilo je Noorijinopranje kose.

Parvana se ogledala po njihovoj maloj sobi. Sav je namje-štaj što ga se sjećala iz njihovih ostalih kuća bio uništen bombamaili su ga ukrali pljačkaši. Sve što su sad imali bio je visok drveniormar, koji je bio u sobi kad su je unajmili. U njemu je bilo nekoliko

14

stvari koje su uspjeli spasiti. Dva tošaka stajala su prislonjena uzazidove i to je bio sav namještaj koji su imali. Nekad su imali divneafganistanske sagove. Parvana se sjećala kako je, kad je bila mlađa,prstima pratila njihove zamršene uzorke. Sad je na betonskom po-du bila samo jeftina prostirka.

Parvana je u deset običnih koraka u jednom smjeru i dva-naest u drugome mogla prijeći glavnu prostoriju. Obično je njenposao bio da sićušnom metlom pomete prostirku. Poznavala je sva-ki njezin centimetar.

Na kraju sobe bila je kupaonica. Bila je to vrlo mala pro-storija s drvenim uzdignutim toaletom - ne modernim zapadnjač-kim kakav su nekada imali! Ondje je bilo i malo plinsko kuhalo jerje, visoko u zidu, mali otvor omogućavao ulazak svježeg zraka uprostoriju. I spremnik s vodom bio je ondje - metalni bubanj u kojije stalo pet kanti vode - a pokraj njega korito za pranje.

Ostali ljudi živjeli su u dijelu zgrade koji je još stajao. Parvana ihje viđala dok je odlazila po vodu ili s ocem na tržnicu. »Nesmijemo se družiti sa susjedima«, rekao joj je otac. »Talibani potičususjede da se međusobno špijuniraju. Sigurnije je držati se podalje.«

Možda je bilo sigurnije, često je mislila Parvana, ali je biloi samotno. Možda je postojala još neka djevojčica njene dobi, tublizu, ali ona to nikada neće saznati. Otac je imao svoje knjige,Maryam se igrala s Alijem, Nooria je imala majku, ali Parvana nijeimala nikoga.

Majka i Nooria obrisale su police ormara. Sad su vraćalestvari unutra.

»Ovdje je hrpa stvari koje će otac prodavati na tržnici.Stavi ih uz vrata«, uputila ju je majka.

Živa crvena tkanina zapne Parvani za oko. »Moj najboljišalvar kamiz7 ! Ne možemo to prodati!«

15

»Ja odlučujem što ćemo prodati, ne ti. Više ničemu ne služi,osim ako ne planiraš ići na zabave za koje mi se nisi potrudila reći.«

Parvana u znala da se nema smisla svađati. Otkad je bilaprisiljena napustiti posao, majčini su živci svakoga dana bili sve tanji.

Parvana stavi odijelo, zajedno s ostalim stvarima, poredvrata. Prstima je prelazila preko zamršenog veza. Bio je to poklon zaEid8 njene lete iz Mazar-e-Sharifa, grada na sjeveru Afganistana. Na-dala se da će se teta ljutiti na mamu što ga je prodala.

»Zašto ne prodamo Noorijinu svečanu odjeću? Ona ne idenikamo.«

»Ona će je trebati kad se uda.«Nooria je namjestila nadmoćnu facu za Parvanu. Kao do-

datnu uvredu, zabacila je glavu kako bi zaljuljala svoju dugu kosu.»Žao mi je onoga tko se tobom oženi« rekla je Parvana.

»Za ženu će dobiti ukočenog snoba.«»Dosta«, rekla je majka.Parvana je kipjela od bijesa. Majka je uvijek stala na Noo-

rijinu stranu. Parvana je mrzila Nooriju, a mrzila bi i majku, samo danije bila i njezina majka.

Njezina se ljutnja otopila kad je vidjela majku kako podižezamotuljak Hossainove odjeće i sklanja ga na najvišu policu ormara.Majka je uvijek izgledala tužna kad je dodirivala Hossainovu odjeću.

Nooria nije uvijek bila najstarija. Hossain je bio najstarijedijete. Poginuo je od mine kad mu je bilo četrnaest godina. Majka iotac nisu nikada o njemu razgovarali. Bilo je prebolno sjećali ga se.Nooria je Parvani rekla za njega u jednom od rijetkih trenutaka kadsu razgovarale jedna s drugom.

Hossain se mnogo smijao i uvijek je pokušavao navestiNooriju da se igra s njim, iako je bila djevojčica »Ne budi takva,

16

7 šalvar kamiz - duga, komotna košulja i hlače, nose ih muškarci i žene. Muški su svi iste boje, s džepovima sunutrašnje strane na grudima. ženski su različitih boja i krojeva, katkad pomno izvezeni ili ukrašeni perlama.8 Eid - muslimanska svečanost na kraju ramazana, mjeseca posta.

princeza«, rekao bi. »Koristit će ti malo nogometa!« Katkad bi. reklaje Nooria, popustila i igrala, a Hossain bi joj uvijek dodavao loptekoje je mogla zaustaviti i vraćati.

»Običavao te podizati i puno se igrati s tobom«, rekla jeNooria Parvani. »Ustvari, činilo se da te voli. Zamisli!«

Prema Noorijinom pričanju, Hossain je bio netko koga bii Parvana voljela.

Vidjevši bol na majčinu licu, Parvana zatomi bijes i tihopomogne završiti večeru.

Obitelj je jela u afganistanskom stilu, sjedeći oko plastičneprostirke raširene na podu. Hrana je sve razveselila i obitelj se opu-štala nakon završenog obroka.

U određenom će trenutku, znala je Parvana, majka i Noo-ria razmijeniti tajni znak i njih će se dvije u istom trenutku dići kakobi počele pospremati. Parvana nije imala pojma kako su to činile.Gledala bi hoće li međusobno razmijeniti kakav znak, ali nikad ganije vidjela

Ali je drijemao u majčinom krilu, s komadom nana u ša-čici. Kad bi shvatio da pada u san, razbudio bi se, kao da mrzipomisao na to da bi mu nešto moglo promaknuti. Pokušao bi ustati,ali ga je majka držala prilično čvrsto. Nakon kratkotrajnog koprca-nja odustao bi i ponovo zadrijemao.

Otac se, izgledajući odmorno nakon drijemanja, presvu-kao u svoj dobar bijeli šalvar kamiz. Duga mu je brada bila urednopočešljana. Parvana je mislila da je vrlo zgodan.

Kad su talibani tek došli i naredili svim muškarcima dapuste bradu, Parvani se bilo teško priviknuti na očevo lice. Nikadaprije nije nosio bradu. I ocu je bilo teško priviknuti se. Ispočetka jeprilično svrbjelo

Sad je pričao povijesne priče. Prije negoli je njegova školabombardirana, bio je učitelj povijesti. Parvana je odrasla uz njegovepriče, zbog čega je bila vrlo dobar učenik na satu povijesti.

17

»Bilo je to 1880. i Britanci su pokušavali zauzeti našu zem-lju. Jesmo li htjeli da je Britanci preuzmu?« upitao je Maryam.

»Ne!« odgovorila je Maryam.

»Naravno da nismo. Svi dolaze u Afganistan i pokušavajuga zauzeti, ali mi Afganistana ih izbacimo van. Mi smo najgosto-ljubljiviji ljudi na svijetu. Nama je gost kralj. To zapamtite, djevojke.Kad vam gost dođe u kuću, mora imati sve najbolje.«

»Ili gošća«, rekla je Parvana.Otac se namrštio i pogledao je. »Ili gošća. Mi Afganistanci

činimo sve što možemo kako bi gostu bilo ugodno No, ako netkodođe u našu kuću ili našu zemlju i ponaša se neprijateljski, mibranimo svoj dom.«

»Oče, započni priču.« Parvana je požurivala. Čula ju je većmnogo puta, ali ju je željela čuti ponovo.

Otac se ponovo smrkne. »Moramo ovo dijete naučiti malostrpljivosti«, rekao je majci. Parvana nije morala ni pogledati majku dabi znala kako ona vjerojatno misli da je moraju naučiti mnogo višeod toga.

»U redu«, popustio je. »Idemo s pričom. Bila je 1880. Uprašini oko grada Kandahara Afganistanci su se borili s Britancima.Bilo je mnogo mrtvih. Britanci su pobjeđivali i Afganistanci su sespremali odustati. Moral im je bio pao, nisu imali snage za nastavakborbe. Predaja i zarobljavanje počelo im je izgledati sve bolje. Napo-kon će se moći odmoriti i možda spasiti svoje živote.

»Iznenada sićušna djevojka, mlađa od Noorije, izleti iz je-dnog od seoskih kućeraka. Otrčala je u prve borbene redove i okre-nula se kako bi se suočila s afganistanskim postrojbama. Strgnula jeveo s glave i na jakom suncu koje se razlijevalo njezinim licem igolom glavom obratila se postrojbama.

»Možemo pobijediti u ovoj borbi!' vrisnula je. 'Ne gubitenadu! Saberite se! Idemo!' Mašući svojim velom u zraku kao borbe-

19

nom zastavom povela je postrojbe u konačni napad na Britance.Afganistanu su dobili bitku.

» Pouka je ove priče, kćeri moje», gledao je sad jednu, saddrugu, »da je Afganistan uvijek bio dom najhrabrijim ženama na svi-jetu. Sve ste vi hrabre žene. Sve ste nasljednice Malaline hrabrosti.«

»Možemo pobijediti u ovoj borbi!« povikala je Maryam,mašući rukom kao da drži zastavu. Majka je izmaknula čajnik izvandomašaja ratnice.

»Kako možemo biti hrabre?« upitala je Nooria. »Ne može-mo ni izaći. Kako možemo voditi muškarce u boj? Vidjela sam do-voljno rata Ne želim ga više gledati.«

»Postoji mnogo vrsta borbe«, rekao je otac tiho.»Uključujući onu s posuđem od večere«, rekla je majka.Parvana je služila takvo lice da se otac počeo smijati. Ma-

ryam ju je pokušala oponašati, što je majku i Nooriju natjeralo nasmijeh. Ali se probudio, vidio kako se svi smiju pa se i on počeosmijati.

Čitava se obitelj smijala kad su četiri talibanska vojnikanahrupila kroz vrata.

Ali se uzbudio prvi. Zvuk udarca vrata o zid šokirao ga jete je vrisnuo.

Majka je skočila na noge i u trenutku su Ali i Maryam biliu kutu sobe vrišteći iza njenih nogu.

Nooria se čitava pokrila čadorom i skupila se u lopticu.Mlade su žene katkad krali vojnici. Otimali bi ih iz njihovih domova,a obitelji ih nikada više ne bi vidjele.

Parvana se nije mogla pomaknuti. Sjedila je kao zaleđenana rubu prostirke od večere. Vojnici su bili divovi, zbog svojih suvisoko namotanih turbana izgledali još viši.

Dva vojnika zgrabiše njezinog oca. Ostala dvojica započešepretraživati stan, razbacavši ostatke večere svuda po prostirci.

20

»Ostavite ga na miru!« povikala je majka. »Nije učinio ništaloše! «

»Zašto si se školovao u Engleskoj?« derali su se vojnici naoca. »Afganistan ne treba tvoje 'uvozne" ideje!« Gurnuli su ga premavratima.

»Afganistan treba još takvih nepismenih protuha kakve stevi«, rekao je otac. Vojnik ga udari u lice. Krv iz nosa počne kapati nanjegov bijeli šalvar kamiz.

Majka skoči na vojnike, udarajući ih šakama. Zgrabila jeočevu ruku i pokušala ga izvući iz njihovog stiska.

Jedan od vojnika podigne pušku i opali je po glavi. Ona sesruši na pod. Vojnik je udari još nekoliko puta. Maryam i Ali vrisnulisu sa svakim udarcem u majčina leđa.

Vidjevši majku na podu Parvana se napokon trgne. Kad suvojnici oca počeli izvlačiti iz stana, ona baci ruke oko njegova stru-ka. I dok su oni oslobađali njezin stisak, čula je oca kako govori:»Brini se za ostale, moja Malali.« I više ga nije bilo.

Parvana je bespomoćno gledala kako ga dva vojnika vukuniza stube, lijepi mu se šalvar kamiz kidao na grubom betonu. Aonda su skrenuli za ugao i više ih nije mogla vidjeti.

A u sobi su druga dva vojnika parala tošake noževima ibacala stvari iz ormara.

Očeve knjige! Na dnu ormara bio je tajni pretinac koji jeotac ugradio kako bi sakrio nekoliko knjiga koje nisu bile uništenebombardiranjima. Neke su bile engleske knjige o povijesti i knji-ževnosti. Držali su ih skrivene jer su talibani paliti knjige koje im senisu sviđale.

Nisu smjeli naći očeve knjige! Vojnici su počeli na vrhuormara i išli su prema dolje. Odjeća, pokrivači, posuđe - sve jezavršilo na podu.

Prilazili su sve bliže i bliže donjoj polici, onoj s lažnomstijenkom. Parvana je u užasu gledala kako se vojnici saginju kakobi izvukli stvari s donje police.

21

»Gubite se iz moje kuće!« viknula je. Bacila se na vojniketakvom snagom da su obojica pali na tlo. Lamatala je po njimašakama dok je nisu srušili. Više je čula nego osjetila udaranje njiho-vih štapova po svojini leđima. Sakrila je glavu rukama dok batinanjenije prestalo i vojnici nisu otišli.

Majka je ustala s poda i imala pune ruke posla s Alijem.Nooria je još uvijek bila skvrčena u prestravljenoj lopti. Maryam jebila ta koja je došla pomoći Parvani.

Na prvi dodir sestrinih ruku Parvana se skupi, misleći dasu vojničke. Maryam joj nastavi gladiti kosu dok Parvana nije shvati-

la tko je. Sjedne uspravno, a boljelo ju je cijelo tijelo. Ona i Maryamse čvrsto zagrle, tresući se.

Nije imala pojma koliko je dugo obitelj tako stajala. Ostalisu na svojim mjestima dugo nakon što je Ali prestao vrištati i uto-nuo u san.

TRI22

Majka je nježno položila zaspalog Alija na čisto mjesto na podu. IMaryam je zaspala, pa su i nju prenijeli da spava uz brata.

»Idemo počistiti«, rekla je majka. Polako su ponovo uredilisobu. Parvanu su boljela leđa i noge. I majka se polako kretala, svapogrbljena.

Majka i Nooria poslagale su stvari u ormar. Parana jeskinula metlicu s čavla u kupaonici i skupila rasutu rižu. Krpom jepokupila proliveni čaj. Razrezani tošaci mogu se pokrpati, ali to ćečekati do sutra

Kad je prostorija ponovo izgledala donekle normalno, obi-telj, bez oca, prostrla je prostirke i pokrivače po podu i pošla spavati.

Parvana nije mogla zaspati. Čula je kako se i majka i Noorija vrte. Sa svakim je šumom zamišljala povratak ili oca ili talibana.Svaki je zvuk za Parvanu bio izvor nade i straha u isto vrijeme

Nedostajalo joj je očevo hrkanje. Hrkao je meko, ugodno.Tijekom snažnog bombardiranja Kabula, često su mijenjali mjestostanovanja, pokušavajući naći nešto sigurnije. Parvana bi se probu-dila usred noći i ne bi se mogla sjetili gdje je. Čim bi čula očevohrkanje, znala je da je sigurna

Noćas nije bilo hrkanja.Gdje je njen otac? Ima li meko mjesto za spavanje?Je li

mu hladno? Je li gladan? Je li ga strah?Parvana nikad nije vidjela unutrašnjost zatvora, ali je imala

rođake koji su bili uhićeni. Jedna je od njenih teta bila uhićena sastotinama drugih školarki zbog prosvjedovanja protiv sovjetske o-kupacije njene zemlje. Sve su afganistanske vlade zatvarale svojeneprijatelje.

»Ne možeš biti pravi Afganistanac ako ne znaš nekoga tkoje bio u zatvoru«, katkad je govorila njena majka.

23

Nitko joj nije rekao kako je u zatvoru. »Premlada si dasaznaš takvo što«, govorili bi joj odrasli. Morala je to zamisliti.Zasigurno je hladno, zaključila je Parvana, i mračno.

»Majko, upali svjetlo!« sjela je posve uspravno s iznenad-nom misli.

»Parvana, tiho! Probudit ćeš Alija.«»Upali svjetiljku«, šaptala je Parvana. »Ako puste oca, tre-

bat će mu osvijetljeni prozor koji bi ga doveo kući.«»Kako bi mogao hodati? Ovdje je ostavio svoj štap. Parva-

na, spavaj. Ovako nam ne pomažeš.«Parvana ponovo legne, ali nije zaspala.Jedini prozor na prostoriji bio je malen, visoko u jednom

zidu. Talibani su naredili da se svi prozori preboje crno tako danitko ne može vidjeli žene unutra. »Nećemo to učiniti«, rekao jeotac. »Prozor je tako visoko i tako je malen da nitko ne može vidjetiunutra.« Do sada im je uspijevalo ostaviti ga neobojenog.

U kratkim bi razdobljima za vedrih dana sunce ulazilokroz prozor u tankom snopu. Ali i Maryam sjeli bi pod tu zrakusunčevog sjaja. Majka i Nooria bi im se pridružile i jedan bi trenutaksunce ugrijalo mjesta na njihovim rukama i licima. Zalim bi se pla-net nastavio okretati i sunčev bi snop opet iščezao.

Parvana je gledala u točku na kojoj je mislila da se nalaziprozor. Noć je bila tako mračna da nije mogla razlikovati prozor odzida. Čuvala je stražu čitave noći, dok zora napokon nije izguralatamu i jutro se promolilo kroz prozor.

S prvim su se svjetlom majka, Nooria i Parvana prestalepretvarati da spavaju. Tiho su, da ne probude malene, ustale i o-bukle se.

Za doručak su žvakale preostali nan. Nooria je počela gri-jati vodu za čaj na malom plinskom štednjaku u kupaonici, ali jemajka zaustavi. »Ima prokuhane vode od sinoć. Samo ćemo to po-piti. Nemamo vremena čekati čaj. Parvana i ja idemo izvući oca iz

24

zatvora.« Izustila je to kao da rekla: »Parvana i ja idemo na tržnicupo breskve.«

Nan je ispao Parvani s usana na plastični prekrivač. Nonije se bunila.

Možda će mi napokon uspjeti vidjeti kako izgleda unu-trašnjost zatvora, pomislila je.

Zatvor je bio daleko od njihove kuće.Autobusima se nisu smjele voziti žene bez pratnje muška-

raca. Morat će propješačiti čitav put. Što ako oca drže negdje drug-dje? Što ako ih na ulici zaustave talibani? Majka nije smjela biti izvankuće bez muškarca ili bez pisane poruke svoga supruga.

»Nooria, napiši majci poruku.«»Ne trudi se, Nooria. Neću hodati vlastitim gradom s po-

rukom pričvršćenom na burku kao da sam dijete iz vrtića. Imamsveučilišnu diplomu«

»Ipak je napiši«, prišapnula je Parvana Nooriji, dok je maj-ka bila u kupaonici. »Ponijet ću je ja u rukavu.«

Nooria se složi. Njezin je rukopis bio odrasliji od Parvani-nog. Brzo je napisala: »Dopuštam svojoj ženi da bude vani.« Potpi-sala je poruku očevim imenom.

»Mislim da vam neće baš puno koristiti«, šapnula je Nooria, dodajući poruku Parvani. »Većina talibana ne zna čitati.«

Parvana nije odgovorila. Brzo je presavila papir u malikvadrat i zataknuta ga u široki porub svog rukava.

Nooria iznenada učini nešto vrlo neuobičajeno. Zagrli se-stru. »Vrati se«, prošaptala je.

Parvani se nije išlo, ali je znala da bi sjedenje kod kuće ičekanje majčinog povratka bilo još teže.

»Požuri, Parvana«, rekla je majka. »Tvoj otac čeka.«Parvana uvuče stopala u sandale i omota svoj čador oko

glave. Slijedila je majku kroz vrata.

25

Pomaganje majci da siđe niza stube sličilo je pomalo napomaganje ocu jer joj je nabrana burka otežavala da vidi kuda ide.

Majka je oklijevala na dnu stubišta Parvana je mislila da semožda predomišlja. Ipak, nakon kraće stanke majka se ispravi usvojoj punoj visini, izravna leđa i vine se na kabulske ulice.

Parvana je žurila za njom. Morala je trčati kako bi sustiglamajčine duge, brze korake, ali nije se usudila zaostati. Na ulici jebilo još nekoliko žena i sve su nosile propisane burke zbog čega susve izgledale slično. Parvana se bojala da više nikada neće pronaćimajku ako je ispusti iz vidokruga

Majka je zastajala pored muškaraca i žena ili manjih skupi-na muškaraca, čak i pokraj malog dostavljača robe, i vadila očevusliku. Ništa nije govorila, samo im je pokazivala fotografiju.

Parvana je svaki put kad bi majka to činila, zadržavala dah.Fotografije su bile protuzakonite. Bilo tko od ovih ljudi mogao jeParvanu i njezinu majku predati miliciji

No, svi bi pogledali sliku i zatim odmahnuli glavom. Mno-gi su ljudi uhićeni. Mnogi su nestali. Znali su što majka pita a da imona ništa nije morala reći.

Do zatvora Pul-i-Charkhi morale su dugo hodati. Kad sunapokon ugledale golemu tvrđavu, Parvanu su boljele noge i stopa-la i, najgore od svega, ponovo je bila prestrašena.

Zatvor je bio taman i ružan i zbog njega se Parvana osje-ćala još manjom

Malali se ne bi bojala, znala je Parvana. Malali bi organizi-rala vojsku i povela je u sravnjivanje zatvora sa zemljom. Malali bioblizala svoje usne na takav izazov. Njezina se koljena ne bi treslapoput Parvaninih.

Ako se Parvanina majka bojala, nije to pokazivala. Dostu-pala je ravno do zatvorskog ulaza i rekla čuvaru: »Došla sam po svogmuža.«

26

Stražari se nisu osvrtali.»Došla sam po svog muža!« ponovila je majka. Izvadila je

očevu sliku i stavila je pred lice jednog čuvara. »Uhićen je sinoćNije počinio nikakav zločin i hoću da ga pustite!«

Počelo se skupljali sve više stražara. Parvana lagano po-vuče majčinu burku. Majka se nije osvrtala.

»Došla sam po svog muža!« nastavljala je govoriti, sve glas-nije i glasnije. Parvana jače povuče široku tkaninu burke.

»Samo smireno, moja mala Malali«, u mašti je začula oca.Iznenada je osjetila duboki mir.

»Došla sam po svog oca!« povikala jeMajka pogleda prema njoj kroz mrežu navučenu preko

očiju. Posegnula je prema njoj i uhvatila je za ruku. »Došla sam posvog muža!« viknula je opet.

Stalno ponavljajući, Parvana i njena majka nastavljaleuzvikivati svoj zahtjev. Sve je više muškaraca došlo buljiti u njih.

»Budite tiho!« naredi jedan od čuvara. »Ne smijeteovdje! Otiđite odavde! Vratile se kući!«

Jedan od vojnika zgrabi sliku Parvanina oca i rastrga je ukomadiće. Drugi počne njezinu majku tući štapom.

»Pustile moga muža!« nastavljala je majka govoriti.U batinanju mu se pridruži još jedan vojnik. Udario je i

Parvanu.Premda je nije udario jako, Parvana padne na tlo, tijelom

pokrivajući komadiće očeve fotografije. U djeliću sekunde skupila jekomadiće i sakrila ih pod svoj čador da se ne vide.

Njezina je majka također bila na zemlji, vojnički su je štapo-vi udarali po leđima.

Parvana skoči na noge: »Stanite! Prestanite! Otići ćemo!Idemo!« Zgrabila je ruku jednog od majčinih napadača. On je otresekao da je muha.

28

»Tko si ti da mi govoriš što ću raditi? No, spustio ještap

»Gubite se odavde!« pljunuo je na Parvanu i njenu majku.Parvana klekne, uhvati majku za ruku i pomogne joj da

ustane. Polako, dok se majka naslanjala na nju, one odšepaju odzatvora.

ČETIRI

29

Bilo je jako kasno kad su se Parvana i majka vratile kući. Parvana jebila toliko umorna da se morala nasloniti na majku kako bi se uspe-la stubama, onako kako se otac nekad naslanjao na nju. Prestala jerazmišljati bilo o čemu drugom osim o boli za koju joj se činilo dapostoji u svakom dijelu njenog tijela, od vrha glave do tabana.

Stopala su je boljela i pekla sa svakim novim korakom.Kad je izula sandale, mogla je vidjeti i zašto. Nenaviknuta na takodugo hodanje, stopala su joj bila prekrivena žuljevima. Većina ih jepopucala i stopala su joj krvarila i bila puna rana.

Nooria i Maryam razrogačiše oči kad su ugledale užas odParvaninih nogu. Još su ih bile jače raširile kad su vidjele majčinastopala. Ona su bila čak više ozlijeđena i krvavija ud Parvaninih.

Parvana shvati da majka nije bila izvan kuće otkad su tali-bani preuzeli Kabul prije godinu i pol dana. Mogla je izaći. Imala jeburku i otac bi pošao s njom kad god bi poželjela. Mnogi su muš-karci bili sretni što svoje žene mogu prisiliti da ostanu kod kuće, aline i otac.

»Fatana, ti si spisateljica«, često je govorio. »Moraš otići ugrad i vidjeti što se događa. Kako ćeš inače znati što napisati?«

»A tko bi čitao to što bih napisala? Je li mi dopušteno ištaobjaviti? Nije. Pa koja je onda svrha pisanja, koja je svrha gledanja?Osim toga, neće dugo ovako. Afganistanci su pametni i jaki. Izbacitće ove talibane. Kad se to dogodi, kad budemo imali pristojnu vladuu Afganistanu, onda ću ponovo izaći. Dotad ću ostali tu.«

»Na pristojnoj vladi treba poraditi«, rekao je otac. »Ti sispisateljica. Moraš raditi svoj posao.«

»Da smo otišli iz Afganistana kad smo imali priliku, moglasam obavljati svoj posao!«

»Mi smo Afganistanci. Ovo je naš dom. Ako odu svi obra-zovani ljudi, tko će ponovo izgraditi zemlju?«»

30

Bila je to česta tema svađe Parvaninih roditelja. Kako ječitava obitelj živjela u jednoj prostoriji, nije bilo tajni.

Majčine su noge bile u tako lošem stanju od dugog ho-danja da je jedva ušla u sobu. Parvana je bila prezauzeta vlastitom

boli i iscrpljenošću pa nije ni pomislila na to kroz što je prolazilamajka.

Nooria je pokušala pomoći, ali joj majka samo odmahneda ne prilazi. Bacila je burku na pod. Lice joj je bilo zamrljanosuzama i znojem. Stropoštala se na tošak na kojem je još jučerdrijemao otac.

Majka je dugo, dugo plakala. Nooria je spužvom obrisaladio njezinog lica koji nije bio uronjen u jastuk. lsprala joj je prašinus rana na nogama.

Majka se ponašala kao da Noorije uopće nema. Naposljetku je Nooria pokrije laganim pokrivačem. Prošlo je mnogo vremena prije nego što je jecanje utihnulo, a majka zaspala.

Dok se Nooria pokušavala brinuti za majku, Maryam sepobrinula za Parvanu. Zagrizavši jezik kako bi se što bolje usredo-točila, donijela je posudu s vodom do mjesta na kojem je sjedilaParvana. Nije prolila ni kap. Obrisala je Parvanino lice ručnikom kojinije baš mogla iscijediti. Voda iz ručnika poteče niz Parvanin vrat.Tako joj je godila. Namakala je noge u posudi, i to joj je godilo.

Sjedila je s nogama u lavoru dok je Nooria spremala večeru.»Nisu nam htjeli ništa reći o ocu«, rekla je Parvana sestri.

»Što ćemo učinili? Kako ćemo ga naći?«Nooria je započela nešto odgovarati, ali je Parvana nije

čula. Osjetila se teškom, oči su joj se počele sklapati i sljedeće što jeprimijetila bilo je jutro.

Parvana je čula kako se priprema doručak.Trebala bih ustati i pomoći, pomislila je, ali nije se mogla

prisilili na pokret.

31

Čitavu je noć sanjala vojnike. Urlali su na nju i udarali je.U snu je ona vikala neka joj oslobode oca, ali zvuk nije silazio snjezinih usana. Čak je vikala i: «Ja sam Malali! Ja sam Malali!« ali sevojnici nisu osvrtali.

Najgori je dio njenog sna bilo gledanje kako tuku majku.Bilo je to kao da Parvana ono što se događa promatra iz velikedaljine i ne može joj doći pomoći da ustane.

Parvana iznenada sjedne i zatim se ponovo opusti vidjevšimajku na tošaku na drugoj strani sobe. Sve je bilo u redu, majka jeovdje.

»Pomoći ću ti da dođeš do kupaonice«, ponudila je Noo-ria.

»Ne trebam pomoć«, rekla je Parvana. No, kad je pokušalaustati, bol u nogama bila je prilična. Bilo je lakše prihvatiti Noon-jinu pomoć i nasloniti se na nju hodajući preko prostorije do ku-paonice.

» U ovoj se obitelji svi oslanjaju na sve«, rekla je Parvana.»Tako?« pitala je Nooria. »A na koga se ja oslanjam?«Bila je to primjedba tako slična Nooriji da se Parvana od-

mah osjećala malo bolje. To što je Nooria bila mrzovoljna, značilo jeda se stvari vraćaju u normalu.

Još se bolje osjećala nakon što se umila i uredila kosu.Kad je završila, čekali su je hladna riža i vrući čaj.

»Majko, želiš li što doručkovati?« Nooria ju je nježno pro-tresla. Majka je malčice zaječala i izmakla se Noorijinu dodiru.

Osim što je odlazila u kupaonicu i popila nekoliko šalicačaja koji je Nooria držala u termosici pored tošaka, majka je danprovela ležeći. Okrenula se prema zidu i ni s kim nije razgovarala.

Sljedećeg dana Parvana je bili umorna od spavanja. Nogesu je i dalje boljele, ali se igrala s Alijem i Maryam. Maleni, pogotovoAli, nisu mogli razumjeli zašto majka ne obraća pozornost na njih.

32

»Majka spava«, neprestano je ponavljala Parvana.»Kad će se probuditi?« pitala je Maryam.Parvana nije odgovorila.Ali se stalno gegao do vrata i pokazivao na njih.»Mislim da pita za oca«, rekla je Nooria. »Dođi, Ali, na-

đimo tvoju loptu.«Parvana se sjetila dijelova fotografije te ih izvadi. Lice njezi-

na oca bilo je poput slagalice. Raširila je komadiće na prostirkupred sobom. Maryam joj se pridružila i pomogla složiti ih.

Nedostajao je jedan dio. Očevo je lice bilo ondje, osimdjelića brade. »Kad nabavimo nešto ljepila, slijepit ćemo dijelove«,

rekla je Parvana. Maryam je kimnula. Skupila je komadiće u urednuhrpicu i dodala ih Parvani. Parvana ih spremi u kut ormara.

Treći se dan jedva nekako vukao. Parvani je čak palo napamet da obavi neki kućanski posao, samo da joj prođe vrijeme, alise zabrinula da će smetati majci. U jednom je trenutku sve četverodjece sjelo uza zid i gledalo majku kako spava.

»Mora uskoro ustati«, rekla je Nooria.»Ne može samo tako ležati zauvijek.«Parvani je bilo dosta sjedenja. Živjela je u toj prostoriji

godinu i pol, ali je uvijek bilo nekih obveza i odlazaka na tržnicu socem.

Majka je još uvijek bila na istome mjestu. Pazili su da je neuznemire. U svakom slučaju, Parvana je mislila da će, bude li moralajoš dugo šaptati i stišavati malene, početi vrištati.

Pomoglo bi da je mogla čitati, ali su jedine knjige koje suimali bile očeve tajne knjige. Nije se usuđivala izvaditi ih iz njihovogskrovišta. Što ako talibani ponovo banu k njima? Uzeli bi knjige imožda kaznili cijelu obitelj zato što ih ima.

Parvana je primijetila promjenu na Aliju. »Je li bolestan?«upitala je Nooriju.

33

»Nedostaje mu majka.« Ali je sjedio u Noorijinu krilu. Višenije puzao uokolo kad bi ga spustili na pod. Većinu je vremenaprovodio sklupčan u loptu s palcem u ustima.

Više čak nije ni mnogo plakao. Bilo je lijepo odmoriti seod njegovog zavijanja, ali Parvana ga nije voljela ovakvoga.

Soba je počela vonjati. »Moramo štedjeti vodu«, rekla jeNooria, pa se nije pralo ni čistilo. Alijeve prljave pelene bile sunakupljene u hrpi u kupaonici. Prozorčić se nije mogaoj otvori-ti. Nikakav povjetarac nije mogao ući u prostoriju i rastjerati smrad.

Četvrtoga je dana nestalo hrane.»Nemamo hrane«, Nooria je rekla Parvani.»Nemoj to meni govoriti. Reci majci. Ona je odrasla. Ona

nam je mora pribaviti.« »Ne želim joj smetati.«»Onda ću joj ja reći.« Parvana ode do majčinog tošaka i

nježno je protrese.

»Nemamo hrane.« Nije bilo odgovora. »Majko, nije namostalo ništa hrane.« Majka se izmakne. Parvana je ponovo počnetresti.

»Ostavi je na miru!« Nooria je povuče. »Ne vidiš li da je udepresiji9?«

»Svi smo u depresiji«, odgovori Parvana, »Isto tako smo igladni.« Htjela je vikati, ali nije željela prestrašiti malene. No, moglaje bijesno piljiti, pa su se ona i Nooria bijesno gledale satima.

Taj dan nitko nije jeo.»Nemamo hrane«, reče Nooria Parvani sljedećeg dana.»Ja tamo ne idem.«»Moraš ići. Nema nikoga drugog tko bi mogao.«

34

»Stopala me još uvijek bole.«»Tvoja će stopala preživjeti, ali mi nećemo ako nam ne doneseš

hrane. A sad se miči!«Parvana pogleda majku koja je i dalje ležala na tošaku.Pogledala je Alija, izmučenog od gladi i potrebe za roditeljima.

Pogledala je Maryam, čiji su obrazi već počinjali izgledati upalo i kojatako dugo već nije bila na suncu. Na kraju, pogleda u svoju velikusestru, Nooriju.

Nooria je izgledala prestravljeno. Ako je Parvana ne po-sluša, morat će sama otići po hranu.

Sad je imam, pomisli Parvana. Mogu je činiti jednako jad-nom kakvom ona čini mene. No, iznenadi je to što joj ta pomisaonije predstavljala nikakvo zadovoljstvo. Možda je bila preumorna ipreviše gladna. Umjesto da joj okrene leda, ona uzme novac izsestrine ruke.

»Što da kupim?« upitala je.

35

PET

9 depresija - utučenost, tjeskoba

Bilo je čudno biti na tržnici bez oca. Parvana je gotovo očekivala daće ga vidjeti na njegovom uobičajenom mjestu kako sjedi na pokri-vaču, čitajući i pišući pisma svojim mušterijama.

Ženama nije bio dopušten ulazak u trgovine. Muškarci sutrebali obavljati svu kupnju ali, ako su je obavljale žene, morale sustajati vani i izvikivati što trebaju. Parvana je vidjela trgovce koje sutukli zbog posluživanja žena u unutrašnjosti svojih dućana.

Nije bila sigurna bi li se nju smatralo ženom. S jednestrane, bude li se tako ponašala i stajala izvan trgovine izvikujućisvoju narudžbu, mogla bi loše proći što ne nosi burku. S drugestrane, ako ude u trgovinu, mogla bi nastradati jer se ne ponaša kaožensko!

Odgodila je svoju odluku kupivši najprije nan. Pekarov seštand otvarao na ulicu

Parvana navuče čador čvršće oko lica tako da su joj sevidjele samo oči. Podigla je deset prstiju - deset hljebova nana10.Hrpa nana već je bila pečena, ali morala je pričekati da se još četirihljeba izvrnu iz pećnice. Prodavač je zamotao kruh u komad novin-skog papira i dodao ga Parvani. Ona plati a da nije podigla pogled

Kruh je još bio topao. Iako je fino mirisao! Predivan jemiris podsjetio Parvanu na to koliko je gladna. Mogla bi progutatičitav hljepčić u jednom zalogaju.

Sljedeći je bio štand s voćem i povrćem Prije negoli jeimala vremena odabrati, glas iza nje se prodere: »Što radiš na ulicitako odjevena?«

Parvana se okrene i ugleda talibana kako ljutito zuri u nju,s bijesom u očima i štapom u ruci.

36

»Moraš biti pokrivena! Tko ti je otac? Tko ti je muž? Bit ćekažnjeni što te takvu puštaju hodati po ulici!« Vojnik podigne rukui štapom dohvati Parvanu po ramenu.

Parvana to nije ni osjetila. Kazniti joj oca, ma nemoj?»Prestani me udarati!« viknula je.

10 nan - afganistanski kruh - plosnat, duguljast ili okrugao

Taliban se tako iznenadio da se na trenutak ukipio. Parva-na je vidjela kako je zastao, pa počne trčati. Na štandu s povrćemprevrnula je hrpicu repe i one se počnu kotrljati .svud po ulici.

Stiskajući neprestano topli nan na grudi, Parvana nastavibježati dok su joj sandale pljeskale po pločniku. Nije ju bilo brigašto ljudi bulje u nju. Sve što je željela bilo je otići što dalje odvojnika, brzo koliko god su je noge nosile.

Toliko je žarko željela stići kući da se zaletjela ravno uženu koja je nosila dijete.

»Je li to Parvana?«Parvana pokuša umaknuti, ali je žena zadrži čvrstim sti-

skom.»To je Parvana! Zar se ovako nosi kruh?«Glas iza burke bio je poznat, ali se Parvana nije mogla

sjetiti kome pripada.»Govori, djevojko! Ne stoj tu otvorenih usta k'o da si riba

na tržnici! Reci!«»Gospodo Weera?«»Oh, pa da, lice mi je pokriveno. Uvijek to zaboravljam. A

sad, zašto trčiš i zašto drobiš taj izvrstan kruh?«Parvana počne plakati. »Taliban ... jedan od vojnika ... lovi

me.«»Obriši suze. U tim je okolnostima bježanje vrlo razumno.

Uvijek sam smatrala da ćeš biti razumna djevojka i upravo si mi topotvrdila. Dobro za tebe! Brža si od talibana. Kamo ideš sa svim timkruhom?

37

»Kući. Gotovo sam stigla.«»Idemo zajedno. Već neko vrijeme mislim navratiti tvojoj

majci. Treba nam časopis, a ona je baš osoba koja bi ga za nas moglazapočeti. «

»Majka više ne piše i mislim da baš ne želi društvo.«»Glupost. Idemo.«

Gospođa Weera bila je u Zajednici afganistanskih žena.kao i majka. Bila je tako uvjerena da majka neće imati ništa protivako ona svrati da joj je Parvana poslušno pokazala put.

»I prestani stiskati taj kruh! Neće ti iznenada iskočiti izruku!«

Kad su bili gotovo na najvišoj stubi. Parvana se okreneprema gospođi Weeri. »Riječ je o majci. Nije joj dobro.«

»Onda je baš dobro što sam svratila da se mogu pobrinutiza nju!«

Parvana odustane. Stigli su do vrata stana i ušli,Nooria je prvo vidjela samo Parvanu. Uzela je nan od nje.

»Je li to sve što si kupila? Gdje je riža? Gdje je čaj? Kako ćemo samos ovim?«

»Ne budi prestroga prema njoj. Istjerali su je s tržniceprije nego što je završila s kupnjom.« Gospođa Weera korakne usobu i skine burku.

»Gospođo Weera!« usklikne Nooria. Olakšanje joj se razli-je licem. Tu je netko tko može uzeti sve u svoje ruke, tko možeskinuti nešto odgovornosti s njenih leda

Gospođa Weera spusti dijete koje je nosila na prostirkupored Alija. Dvoje se dvogodišnjaka oprezno gledalo.

Gospođa Weera bila je visoka žena. Kosa joj je bila sijeda,ali joj je tijelo bilo snažno. Prije nego što su je talibani prisilili danapusti svoj posao, bila je učiteljica tjelesnog.

38

»Što se to, za ime svijeta, ovdje događa?« upitala je. U nekolikoje brzih koraka bila u kupaonici, istražujući izvor vonja.

»Zašto te pelene nisu oprane?«»Nemamo vode«, objasnila je Nooria. »Bojali smo se izlaziti.«»Ti se ne bojiš, je li, Parvana?« Nije čekala odgovor. »Uhvati

kantu, djevojko. Obavi svoj dio za ekipu, idemo!« Gospođa Weera idalje se izražavala kao da je na hokejskom igralištu, potičući sve dabudu najbolji što mogu.

»Gdje je Fatana?« pitala je dok je Parvana uzimala kantu zavodu. Nooria je pokazala na figuru na tošaku, skrivenu pod pokri-vačem. Majka zastenje i pokuša se još više šćućuriti.

»Spava«, reče Nooria.»Koliko je već ovakva?«»Četiri dana.«»Gdje vam je otac?«»Uhićen je.«»Ah, jasno mi je.« Ugledala je Parvanu kako stoji s pra-

znom kantom. »Čekaš li da unutra napada kiša pa da ti se kantasama napuni? Kreni!«

Parvana ode.Išla je sedam puta. Gospođa Weera ju je pričekala ispred

stana na vrhu stubišta i uzela prve dvije pune kante, unijela ih iispraznila te natrag donijela praznu kantu. »Peremo vašu majku i zato joj ne treba još jedan par očiju.«

Nakon toga je Parvana nosila vodu do spremišta s vodom,kao i obično. Gospođa Weera je podigla majku i sredila je. Činilo seda majka ne primjećuje Parvanu.

Ona je nastavila dovlačiti vodu. Boljele su je ruke i žuljevi su jojna nogama ponovo počeli krvariti, ali nije mislila na to. Do-

39

nosila je vodu jer ju je njena obitelj trebala, jer bi to od nje očekivaonjen otac. Sad kad je gđa Weera ovdje i majka je na nogama, sve ćeići lakše, a ona će obaviti svoj dio.

Van kroz vrata, niza stube, niz ulicu do slavine, pa natrag,zastajući povremeno kako bi se odmorila i promijenila ruku kojomje nosila.

Nakon sedmog odlaska zaustavi je gđa Weera»Napunila si spremnik i posudu za pranje, a ima još i puna

kanta sa strane. Dovoljno je za sada.«Parvani se vrtjelo u glavi od sve te tjelovježbe bez hrane i

pića. Željela je odmah nešto vode.»Što to radiš?« pitala je Nooria dok je Parvana punila šalicu

vodom iz spremnika. »Znaš da je najprije moramo prokuhati!«Neprokuhana je voda izazivala mučninu, ali je Parvana

bila toliko žedna da je nije bilo briga. Htjela je piti i prinijela ješalicu usnama.

Nooria je istrgne iz njenih ruku. »Ti si najgluplja djevojka!Ono što nam svima sad najmanje treba je da se ti razboliš! Kakonetko tako glup može biti moja sestra!«

"Tako se ne održava timski duh«, rekla je Gospođa Weera.»Nooria, zašto ne opereš malene da mogu na večeru? Upotrijebihladnu vodu. Neka ova prva tura prokuhane vode bude za piće.«

Parvana izađe u veću prostoriju i sjedne. Majka je sjedila.Obukla je čistu odjeću. Kosa joj je bila počešljana i svezana otraga.Bila je sličnija majci, ali se i dalje doimala vrlo umornom.

Činilo se da je prošla vječnost prije nego što je GospođaWeera dodala Parvani šalicu obične prokuhane vode.

»Pazi. Jako je vruća.«Čim je mogla, popila je vodu, napunila još jednu šalicu,

pa i to popila.

40

Gospođa Weera i njena unuka ostale su preko noći. Dokje tonula u san, slušala je nju, majku i Nooriju kako tiho razgovara-ju. Gospođa Weera rekla im je za Parvanin susret s talibanom.

Posljednje što je čula prije nego što je zaspala bile su riječigospođe Weere: »Mislim da ćemo morati smisliti nešto drugo.«

41

ŠEST

Spremali su se pretvoriti je u dječaka.»Kao dječak, moći ćeš dolaziti i odlaziti s tržnice, kupovati

što nam treba i nitko te neće zaustavljati«-, rekla je majka.»To je savršeno rješenje«, rekla je Gospođa Weera.»Bit ćeš naš rođak iz Jalalabada«, reče Nooria, »došao si

ostati s nama dok nema oca.«Parvana je buljila u njih tri. Kao da su govorile nekim stranim

jezikom, a ona nije imala pojma što pričaju.»Ako netko pita za tebe, reći ćemo da si otišla nakratko k

teti u Kunduz«, rekla je majka.»Ali nitko neće pitati za tebe.«

Na te riječi Parvana naglo okrene glavu kako bi ljutilopogledala svoju sestru. Ako je ikad bio trenutak da kaže nešto zlo-često, sad je bio. ali ničega se nije mogla sjetiti Napokon, Nooria jerekla istinu. Nitko je od njenih prijatelja nije vidio otkad su talibanizatvorili škole. Rođaci su bili raštrkani po različitim dijelovima zem-lje, čak i po različitim zemljama Nije bilo nikoga tko bi pitao za nju

»Nosit ćeš Hossainovu odjeću.« Majčin glas nestane i je-dan se trenutak činilo kao da će zaplakati, ali ona ponovo uspostavinadzor sama nad sobom »Bit će ti pomalo velika, ali, bude li treba-lo, možemo je prepraviti.« Bacila je pogled na gđu Weera »Ta jeodjeća dovoljno dugo ležala beskorisna Vrijeme je da se počnerabiti.«

Parvana je pretpostavljala da su Gospođa Weera i njenamajka dugo i podrobno porazgovarale dok je ona spavala. Bilo jojje drago zbog toga. Majka je već bolje izgledala. No, to nije značiloda je ona bila spremna popustiti

»To neće ići«, rekla je. »Neću izgledati kao dječak. Imamdugu kosu. «

42

Nooria otvori vrata ormara, izvadi pribor za šivanje i pola-ko ga otvori. Parvani se činilo da se Nooria malo previše zabavljadok je podizala škare i nekoliko puta njima zasjekla zrak.

»Nećete mi odrezati kosu! « Parvanine ruke polete premaglavi.

»Kako ćeš inače nalikovati dječaku?« pitala je majka.»Odreži kosu Nooriji! Ona je najstarija! Njena je dužnost

brinuti se o meni, a ne moja brinuti se o njoj!«»Nitko ne bi vjerovao da sam ja dječak«, rekla je Nooria

mirno, gledajući svoje tijelo. Noorijina smirenost samo je još jačežestila Parvanu.

»I ja ću tako uskoro izgledati«, reče Parvana.»Samo se ti nadaj «»Time ćemo se baviti kad dođe vrijeme-, rekla je majka

brzo, pokušavajući spriječiti svađu za koju je znala da slijedi. »Dotada nemamo izbora. Netko mora biti u situaciji da može izaći, a tićeš biti najsličnija dječaku

Parvana razmisli o tome Prsti joj prijeđu preko leda kakobi opipala koliko joj je narasla kosa.

»To mora biti tvoja odluka«, rekla je gospođa Weera. »Mo-žemo te natjerati da se ošišaš, ali ti si ta koja mora izaći i odigratiulogu Znamo da mnogo tražimo od tebe, ali ja mislim da ti tomožeš. Što kažeš?«

Parvana shvati da je Gospođa Weera u pravu. Oni su jemogli držati i odrezati joj kosu, ali za išta više od toga trebali sunjenu suradnju. Na kraju krajeva, bila je to zaista njena odluka.

Ta je spoznaja olakšala njen pristanak»Dobro«, rekla je. »Učinit ću to.«»Bravo«, reče Gospođa Weera. »To je hrabrost.«Nooria ponovo škljocne škarama. »Odsjeći ću ti kosu.«

43

»Ja ću«, reče majka, oduzimajući joj škare. »Napravimo tosada, Parvana. Razmišljanje o tome neće ti ništa olakšati.«

Parvana i majka otiđu u kupaonicu u kojoj će biti lakšepočistiti odrezanu kosu sa cementnog poda. Majka ponese i Hossai-novu odjeću.

»Želiš li gledati?« upita majka, kimnuvši prema zrcalu.Parvana zatrese glavom, pa se predomisli. Ako je ovo po-

sljednje što vidi od svoje kose, onda je želi gledati što je mogućedulje.

Majka je radila brzo. Najprije je ravno odrezala debeli repu liniji vrata. Podigla ga je da ga Parvana može vidjeti.

»Spremila sam lijep komad mašne«, rekla je »Ovo ćemonjome svezati i možeš ga zadržati.«

Parvana pogleda kosu u majčinoj ruci. Dok joj je bila naglavi, činila se važnom. No. više to nije bila

»Ne, hvala«, reče Parvana. »Baci ga.«Majčine se usne stisnu. »Ako ćeš se zbog toga duriti«,

rekla je i ispustila kosu na pod.Kako je sve više i više kose nestajalo. Parvana se počela

osjećati kao druga osoba. Vidjelo joj se čitavo lice. Ono što joj je odkose ostalo bilo je kratko i čupavo. Kovrčalo se u kratkim prameno-vima oko ušiju. Nije bilo dugačkih dijelova koji bi joj padali na oči,

koji bi se mrsili za vjetrovitih dana i koji bi se sušili čitavu vječnostkad bi je ulovila kiša.

Čelo joj se činilo većim. I oči su joj se doimale većima,možda zato što ih je široko rastvarala kako bi sve vidjela. Činilo jojse da joj uši strše iz glave.

Malo smiješno izgledaju, mislila je Parvana, ali nekako dražesnosmiješno.

Imam lijepo lice, zaključila je.

44

Majka je odrješito protrljala Parvaninu glavu kako bi uklo-nila sve zaostale vlasi

»Presvuci se«, rekla je. I zatim izašla iz kupaonice.Posve sama. Parvanina se ruka došulja na vrh glave. Ispo-

četka bojažljivo dodirujući kosu, uskoro je trljala dlanom čitavuglavu. Nova frizura bila je i oštra i meka. Škakljala joj je kožu nadlanu.

Sviđa mi se,pomislila je, pa se nasmiješila.Svukla je svoju odjeću i obukla bratovu. Hossainov šalvar

kamiz bio je blijedozelen, i komotna košulja i prevelike hlače. Ko-šulja joj je padala vrlo nisko, a i hlače su bile preduge, ali kad ih jezavrnula u struku, bile su u redu.

Na lijevoj je strani košulje, blizu grudi, bio zašiven džep.Bio je dovoljno velik za držanje novca i možda nekoliko bombona,ako ih ikad više bude imala. Na prednjici je bio još jedan džep. Biloje lijepo imati džepove. Njena djevojačka odjeća nije ih imala.

»Parvana, zar se još nisi presvukla?«Parvana se prestane promatrati u zrcalu i pridruži se obi-

telji.Prvo lice koje je vidjela bilo je Maryamino. Njena se mala

sestra činila kao da ne može posve shvatiti tko je ušao u prostoriju»To sam ja, Maryam«, rekla je Parvana.»Parvana!« Maryam se nasmijala kad ju je prepoznala.»Hossain«, prošaptala je majka.»Izgledaš manje ružno kao dječak nego kao djevojčica«,

brzo je rekla Nooria. Ako se majka počne prisjećati Hossaina, samoće opet početi plakati.

»Izgledaš dobro«, reče gđa Weera.»Stavi ovo.« Majka Parvani doda kapu. Parvana je metne

na glavu. Bila je to bijela kapa s divnim vezom po čitavoj površini.

45

Možda više nikad neće nositi svoj crveni šalvar kamiz, ali zato umje-sto njega ima novu kapu.

»Evo ti nešto novca«, reče joj majka. »Kupi ono što nisimogla jučer.« Ona složi pakul11 oko Parvaninih ramena. Pripadao jeocu. »Požuri natrag.«

Parvana zagura novac u svoj novi džep. Uvuče stopala usandale, pa posegne za čadorom

»To ti neće trebati«, reče NooriaParvana je zaboravila. Iznenada se uplaši. Svi će joj vidjeti

lice! Znat će da nije dječak!Okrenula se molećivo prema majci: »Ne tjeraj me da činim

ovo!«»Vidiš?« Nooria reče svojim najzlobnijim glasom. »Rekla

sam ti da je previše prestrašena.«»Lako je za drugoga govoriti kako se boji kad si ti na sigur-

nom kod kuće čitavo vrijeme!« odbrusi joj Parvana. Okrene se iizađe, zalupivši vratima za sobom.

Vani na ulici čekala je da ljudi počnu pokazivati u nju inazivati je varalicom. No, nitko na nju uopće nije obraćao pozor-nost. Što su je manje primjećivali, to se osjećala sigurnijom.

Odlazeći na tržnicu s ocem, šutjela je i pokrivala lice što jeviše mogla. Trudila se biti nevidljivom. Sad je, s licem otkrivenimsuneu, bila nevidljiva na drukčiji način. Bila je još samo jedan oddječaka na cesti. Nije bila ništa na što bi vrijedilo obratiti pozornost.

Kad je stigla do trgovine u kojoj su se prodavali čaj, riža iostale namirnice, oklijevala je trenutak a zatim smiono prošla krozvrata. Ja sam dječak, govorila si je neprestano. To ju je ohrabrilo.

»Što želiš?« upitao je trgovac.»Nešto... nešto čaja«, izmucala je Parvana.

46

11 pakul - sivi ili smeđi vuneni veliki šal, nose ga afganistanski muškarci i dječaci

»Koliko? Koju vrstu?« Trgovac je bio čangrizav, ali bilo je touobičajeno mrzovoljno loše raspoloženje, ne zlovolja jer mu je utrgovini djevojčica.

Parvana prstom pokaže na vrstu čaja koju su obično pilikod kuće. »Je li ovaj najjeftiniji?«

»Ovaj je najjeftiniji.« On joj pokaže drugi.»Uzet ću najjeftiniji. Trebam i dvije i pol kile riže.«»Nemoj mi reći. I to hoćeš najjeftiniju vrstu. Veliki po-

trošač.«Parvana izađe iz trgovine s rižom i čajem, osjećajući se vrlo

ponosnom. »Mogu ja to!« prošaputala je.Luk je bio jeftin na štandu s povrćem. Kupila je nekoliko

glavica.»Vidi što imam!« uskliknula je Parvana, uletjevši kroz vrata

svog doma. »Uspjela sam! Obavila sam kupnju i nitko mi nije stvaraoprobleme.«

»Parvana!« Maryam potrči k njoj i zagrli je. Parvana i njuzagrli, koliko je mogla rukama punih namirnica.

Majka je opet bila na tošaku, okrenuta prema zidu, leđimaprema sobi. Ali je sjedio pored nje, tapšući je i govoreći »Ma-ma-ma«, pokušavajući joj privući pozornost.

Nooria uzme hranu od Parvane i doda joj kantu za vodu.»Kad već imaš sandale na nogama«, rekla je»Što je sad s majkom?«»Šššš! Ne tako glasno! Hoćeš li da te čuje? Uzrujala se kad

te vidjela u Hossainovoj odjeći. Možeš li joj zamjeriti? Osim toga,Gospođa Weera je otišla kući i to ju je rastužilo. A sad, molim te. idii donesi vode.«

»Donijela sam je jučer!«»Morala sam puno toga oprati. Ali gotovo više nije imao ni

jednu pelenu. Bi li radije oprala pelene ili donijela vodu?«

47

Parvana donese vodu.»Ostani u toj odjeći«, reče Nooria kad se Parvana vratila.

»Razmišljala sam o ovome. Ako ćeš vani biti dječak, trebala bi iunutra biti dječak. Što ako netko svrati?«

To je Parvani imalo smisla. »A što s majkom? Neće li jeuznemiravati ako me cijelo vrijeme bude gledala u Hossainovoj od-jeći?«

»E, pa morat će se naviknuti.«Prvi je put Parvana primijetila umorne crte na Noorijinom

licu. Izgledala je mnogo starije od sedamnaestogodišnjakinje.»Pomoći ću ti oko večere«, ponudila se.»Ti? Pomoći? Sve što bi ti mogla jest smetati mi!«Parvana je kipjela od bijesa. Bilo je nemoguće biti ljuba-

zan prema Nooriji!Majka je ustala na večeru i potrudila se biti živahnom.

Pohvalila je Parvanu za njenu uspješnu kupnju, ali se činilo da joj jeteško gledati je.

Poslije te večeri, kad su se svi ispružili za spavanje. Ali semalo bunio.

»Spavaj, Hossain«, čula je Parvana majku kako govori.»Spavaj, sine moj!«

48

SEDAM

Sljedećeg jutra, nakon doručka, Parvana je opet bila na ulici.»Uzmi očev pisaći pribor i njegov pokrivač, pa idi na tržni-

cu«, reče joj majka. »Možda možeš zaraditi nešto novaca. Čitavo sivrijeme gledala oca. Samo radi ono što je radio on.«

Parvani se svidjela zamisao. Jučerašnja je kupnja dobroprošla. Bude li mogla zarađivati novac, možda se više nikad nećemorati baviti kućanskim poslovima. Zašto ne bi ponovo upalilo?

Dok je hodala do tržnice, glava joj je bila laka bez težinekose i čadora Na licu je mogla osjetiti sunčeve zrake, a s planine jedoplovio lagan povjetarac i činio zrak svježim, savršenim.

Očeva joj je torba bila obješena preko grudi. Lupala joj jepo nogama. Unutra su bile očeve olovke i pisaći papir, uz nekolikopredmeta koje će pokušati prodati, uključujući njen divan šalvarkamiz. Pod rukom je Parvana nosila pokrivač na kojem će sjediti.

Odabrala je isto mjesto na koje je dolazila s ocem Bilo jeto pored zida. S druge strane zida bila je kuća. Zid ju je većim

dijelom skrio od pogleda. Iznad zida bio je prozor, ali je bio obojencrno, u skladu s talibanskim propisom.

»Budemo li na istome mjestu svakoga dana, ljudi će senaviknuti da smo tu i sjetit će nas se kad im nešto bude trebalopročitati ili napisati«, običavao je reći otac Parvani se sviđalo to štoje govorio »mi«, kao da je ona dio njegovog posla. Mjesto je, osimtoga, bilo blizu kuci. Na tržnici je bilo i prometnijih mjesta, ali se donjih dulje išlo i Parvana nije bila sigurna zna li put.

»Pita li itko tko si, reci da si očev nećak Kaseem«, rekla jemajka. Ponavljale su priču opet i ponovo sve dok je Parvana nijeznala naizust. »Reci da je otac bolestan, a ti si došla da budeš sobitelji dok njemu ne bude bolje.«

Bilo je sigurnije reći da je otac bolestan nego reći ljudimada je uhićen. Nitko nije želio izgledati kao neprijatelj vlade.

49

»Hoće li itko tražiti da mu čitam?« pitala je Parvana. »Samo mije jedanaest godina.«

»Još uvijek si obrazovanija od većine ljudi u Afganistanu«,rekla je majka. »No, ako ne budu tražili, smislit ćemo nešto drugo.«

Parvana prostre svoj pokrivač na tvrdu glinu tržnice, po-složi robu za prodaju na jednu stranu, kako je to činio otac, aolovke i papir za pisanje postavi pred sebe. Zatim sjedne i stanečekati svoje mušterije.

Prvi je sat prošao a da se nitko nije zaustavio Muškarci biprolazili pored nje, pogledali je, pa nastavljali hodati. Poželjela je daima svoj čador kako bi se skrila iza njega Bila je sigurna da ćesvakog trenutka netko zastati, pokazati na nju i zavikati »Djevojči-ca!« Riječ bi odzvonila tržnicom poput kletve i svi bi zastali i preki-nuli ono što su radili Ostati mirnom taj prvi sat bilo je najteže štoje ikad učinila.

Gledala je na drugu stranu kad se netko zaustavio. Osjeti-la je sjenu prije nego što ga je vidjela jer se muškarac kretao izmeđunje i sunca. Okrenuvši glavu, ugledala je tamni turban, dio taliban-ske odore. Puška mu je preko grudi bila obješena jednako ležernokao i njoj očeva torba.

Parvana se počela tresti.

»Ti čitaš pisma?« upitao je na pashtu jeziku. Parvana jepokušala odgovoriti, ali nije mogla ispustiti glas. Umjesto toga, onakimne.

»Govori, dečko! Čitatelj pisama bez glasa ne treba mi.«Parvana duboko udahne. »Čitam pisma«, rekla je jezikom

pasatu, glasom za koji se nadala da je dovoljno glasan. »Mogu čitatii pisati na jeziku dari i pashtu.« Ako je ovo mušterija, nadala se daće njen pashtu biti dovoljno dobar.

Taliban nabavi gledan u nju. Zatim uvuče ruku u svoj prsluk.Zadržavši oči na Parvani, izvuče nešto iz džepa prsluka.

50

Parvana se baš spremala zažmiriti čekajući da je ubije, kadugleda kako je taliban izvukao pismo.

Sjeo je pored nje na pokrivač.»Čitaj ovo«, rekao je.Parvana uzme omotnicu. Marka je bila iz Njemačke. Pro-

čitala je što je pisalo izvana. »Ovo je naslovljeno na Fatimu Azimu.«»To je bila moja žena«, reče taliban.Pismo je bilo vrlo staro. Parvana ga izvadi iz omotnice i

izravna papir. Pregibi su bili urezani u papir.»Draga nećakinjo«, čitala je Parvana. »Žao mi je što ne

mogu biti uz tebe na tvojem vjenčanju, ali se nadam da će ovopismo stići na vrijeme. Dobro je biti u Njemačkoj, daleko od sve teborbe. No, u svojim mislima, ustvari, nikada ne napuštam Afgani-stan. Moje su misli uvijek usmjerene prema našoj zemlji, obitelji iprijateljima koje vjerojatno više nikad neću vidjeti.

»Na ovaj dan tvoga vjenčanja šaljem ti svoje najbolje željeza budućnost. Tvoj otac, moj brat, dobar je čovjek, i zasigurno jeodabrao dobrog čovjeka tebi za muža. Možda će ti na početku bititeško, odvojenoj od obitelji, ali imat ćeš novu obitelj. Uskoro ćeš sepočeti osjećati kao da ondje pripadaš. Nadam se da ćeš biti sretna,da ćeš biti blagoslovljena mnogobrojnom djecom i da ćeš doživjetisinove svojih sinova.

»Jednom kad odeš iz Pakistana i vratiš se u Afganistan sasvojim novim mužem vjerojatno ću ti izgubiti trag. Molim te, čuvajmoje pismo i ne zaboravi me jer ja tebe neću.

»Voli te tvoja teta Sohila.«Parvana prestane čitati. Taliban je utihnuo. »Želite li da

pročitam ponovo?«On odmahne glavom i ispruži ruku čekajući pismo. Parva-

na ga presavine i vrati mu ga. Ruke su mu se tresle dok je spremaopismo natrag u omotnicu. Vidjela je kako mu je suza kapnula iz oka.Otkotrljala mu se niz obraz i sletjela na bradu.

52

»Moja žena je mrtva«, rekao je. »Ovo je bilo među njezinimstvarima. Htio sam znati što piše.« Tiho je sjedio nekoliko minuta,držeći pismo.

»Želite li da napišem odgovor?« upitala je Parvana, onakokako je čula od oca.

Taliban uzdahne, pa zatrese glavom. »Koliko sam dužan?«»Platite koliko želite«, odgovori Parvana. Njen je otac tako

govorio.Taliban izvadi nešto novca iz džepa i da joj ga. Bez ijedne

riječi ustane s pokrivača i ode.Parvana duboko udahne i polako izdahne. Sve dotad tali-

bane je viđala samo kao muškarce koji tuku žene i koji su joj uhitilioca. Mogu li oni imati osjećaj tuge poput ostalih ljudskih bića?

Parvani se sve činilo vrlo zbunjujućim. Uskoro je imala jošjednu mušteriju, nekoga tko je radije želio kupovati nego da mu sečita. No, čitavog su joj se dana misli vraćale na talibana kojem jenedostajala supruga.

Prije odlaska kući na ručak imala je još samo jednu mušte-riju. Muškarac koji je hodao gore-dolje ispred njenog pokrivačanapokon zastane.

»Koliko želiš za ono?« upitao je pokazujući na prekrasanšalvar kamiz.

Majka joj nije rekla koju će cijenu reći. Parvana se po-kušavala sjetiti kako se majka cjenkala s uličnim prodavačima natržnici kad je još mogla obavljati kupnju. Ona bi srušila prvotnoizrečenu cijenu. »Oni očekuju cjenkanje«, objasnila je, »pa počinjusa cijenom toliko visokom da bi je samo budala platila.«

Parvana je brzo razmišljala. Zamislila je svoju tetu u Maza-ru kako naporno radi kako bi izvezla sve oko ruba oprave i nanogavicama hlača. Mislila je kako se lijepom osjećala kad ju je nosilai koliko joj je bilo teško odreći je se.

53

Rekla je cijenu. Mušterija je zatresla glavom i izrekla pro-tuponudu, mnogo nižu brojku. Parvana istakne ljepotu veza, paizrekne cijenu neznatno nižu od svoje prve. Muškarac je oklijevao,ali nije otišao. Nakon još nekoliko brojki s obje strane složili su seo cijeni.

Bilo je dobro prodati, imati još novaca koji možeš spremi-ti u mali džep na jednoj strani košulje Bio je to tako dobar osjećajpa joj gotovo i nije bilo žao dok je gledala kako živa crvena tkaninaleluja na povjetarcu u napučenom labirintu tržnice, da je više nika-da ne vidi

Parvana je ostala na pokrivaču još nekoliko sati, dok nijeshvatila da mora u zahod. Nigdje na tržnici nije mogla ići u zahod,pa se morala spakirati i otići kući. Ponavljala je mnoge iste postupkekoje je činila kad je bila s ocem - pakiranje potrepština u torbu,otresanje prašine s pokrivača. Nedostajao joj je otac.

»Oče, vrati nam se!« prošaptala je, pogledavši u nebo.Sunce je sjalo. Kako sunee može sjati kad je njen otac u zatvoru?

Učini joj se na trenutak da je primijetila neki pokret. Misli-la je da dolazi od zacrnjenog prozora, ali kako bi? Parvana zaključikako joj se pričinja. Smotala je pokrivač i stavila ga pod ruku. Osje-ćala je novac koji je zaradila sigurno ušuškan u džepu.

Osjećajući se vrlo ponosnom, trčala je čitavim putem dokuće.

54

OSAM

Gospođa Weera se vratila. »Uselit ću se danas popodne. Parvana«,rekla je. »Možeš li mi pomoći?«

Parvana se željela vratiti na svoj pokrivač, ali će pomaganje gđiWeeri biti još jedna promjena uobičajenog, pa joj je to odgova-

ralo. Osim toga, sve dok je tu bila gđa Weera, majka se doimalaonom starom.

»Gospođa Weera i ja radit ćemo zajedno«, najavila je maj-ka. »Pokrenut ćemo časopis.«

»Tako će svatko imati svoje zaduženje. Nooria će se brinutio malenima, vaša majka i ja radit ćemo na svom projektu, a ti ćešodlaziti na posao«, objavila je gospođa Weera, kao da dodjeljujemjesta na hokejskom igralištu »Svi ćemo zajedno zapeti.«

Parvana im pokaže novac koji je zaradila»Divno!« rekla je majka »Znala sam da ti to možeš.«»Otac bi zaradio puno više«, reče Nooria, pa se ugrize za

usnu, kao da pokušava zagristi u ono što je rekla.Parvana je bila previše dobre volje da bi joj to zasmetalo.Nakon ručka od čaja i nana, Parvana pođe s gospodom

Weerom po njene stvari. Gospođa Weera nosila je svoju burku, na-ravno, ali je hodala na tako svojstven način da je Parvana bila sigur-na kako je može pronaći na tržnici punoj žena u burkama. Koračalaje kao da okuplja djecu koja trate vrijeme nakon sata. Hodala jebrzo, uzdignute glave i zabačenih ramena. No, za svaki je slučaj,Parvana ostajala u njenoj blizini.

»Talibani obično ne uznemiravaju žene koje su same vanis malom djecom«, govorila je Gospođa Weera, »premda se u to čo-vjek ne može pouzdati. Na sreću, vjerojatno mogu trčati brže odbilo kojeg od tih vojnika. I istući ih bolje, ako se zakvače sa mnom.Imala sam u svoje učiteljsko vrijeme posla s mnogo dječaka adoles-

55

centne dobi. A nije bilo ni jednog kojeg nisam mogla dovesti dosuza dobrom lekcijom!«

»Vidjela sam jutros talibana kako plače«, reče Parvana, alijoj se riječi izgube u šuštanju zraka dok su se brzo kretale ulicama.

Gospođa Weera živjela je sa svojom unukom u prostorijimanjoj od Parvanine. Bila je u podrumu jedne uništene zgrade.

»Mi smo posljednje od obitelji Weera«, rekla je. »Neke suodnijele bombe, druge je odnio rat, a upala pluća ostale.«

Parvana nije znala što bi rekla. Gospođa Weera nije izgle-dala kao osoba koja je tražila samilost.

»Posudile smo karači12 na jedno popodne«, reče GospođaWeera. »Vlasniku treba ponovo navečer za posao. No, sve ćemolijepo obaviti samo jednom vožnjom, hoćemo li?«

Gospođa Weera je izgubila mnoge stvari, također u bom-bardiranjima »Što nisu dohvatile bombe, jesu lopovi. No, tako selakše seliti, zar ne?«

Parvana je utovarila na karači nekoliko prekrivača i kuhin-jskih potrepština. Gospođa Weera je sve već imala pripremljeno ispakirano.

»Tu je i nešto čega se nisu dočepali.« Ona iz kutije izvadimedalju na mašni žive boje. »Ovo sam osvojila na atletskom natje-canju. To znači da sam bila najbrža trkačica u čitavom Afganistanu!«

Sunce ulovi blistavo zlato na medalji. »Imam i druge me-dalje«, reče Gospođa Weera. »Neke su izgubljene, ali neke još uvijekimam.« Malo je uzdahnula, pa se sabrala. »Dosta odmaranja! Natragna posao!«

Do kraja popodneva gospođa Weera je bila useljena i ka-rači vraćen. Parvana je bila prenapeta zbog posla tijekom dana a dabi mirno sjedila.

»Donijet ću vode«, ponudila se.

56

»Ti, nudiš se da nešto radiš?- upitala je Nooria. »Je li tidobro?«

Parvana se nije obazirala. »Majko, može li Maryam do pum-pe sa mnom?«

»Da, da, da! Maryam je skakala gore-dolje. »Hoću ići sParvanom!«

Majka je oklijevala»Pusti je«, savjetovala je Gospođa Weera. "Parvana je sada

dječak. Maryam će biti sigurna.«Majka je popustila, ali se obratila Maryam »Kako zoveš

Parvanu kad si vani?«»Kaseem.«»Dobro. A tko je Kaseem?«

12 karači - kolica s dva kotača, guraju se rukom, koriste se za prodaju stvari na tržnici

»Moj rođak.«»Vrlo dobro. Zapamti to i slušaj Parvanu. Ne miči se od

nje, obećaješ li?«Maryam obeća. Otrčala je obući sandale. »Premale su mi!«Počela je plakati

»Više od godinu dana nije bila vani«, objasnila je majkagospođi Weeri. »Naravno da su joj narasle noge.«

»Donesi mi ih i obrisi suze«, reče gospođa Weera Maryam.Sandale su bile plastične, u jednom komadu. »Ove će uskoro bitidobre Aliju, pa ih neću razrezati. Za danas ćemo ti umotati stopalatkaninom. Parvana će ti sutra kupiti poštene sandale. Ona bi trebalabiti vani na suncu svakoga dana«, rekla je majci. »No nema veze. Sadkad sam ja tu, uskoro ćemo obitelj dovesti u formu!« Zavezala jenekoliko slojeva tkanine oko dječjih stopala.

»Koža će biti osjetljiva ako toliko vremena nije bila vani«,rekla je Parvani. »Vodi računa o tome kako hodaš.«

»Nisam bas sigurna u sve ovo«, počela je majka, ali Parva-na i njezina sestra požure van prije negoli ih je mogla zaustaviti.

57

Donošenje vode dugo je potrajalo. Maryam gotovo go-dinu i pol nije vidjela ništa osim četiri zida njihove sobe. Sve s onestrane vrata bilo joj je novo. Mišići joj nisu bili navikli ni na najos-novnije vježbe. Parvana joj je morala pomagati uz i niza stube jedna-ko pažljivo kao što je morala pomagati i ocu.

»Ovo je slavina«, rekla je sestri čim su stigle. Parvana jehodala malo ispred kako bi očistila put od kamenja. Odvrnula jeslavinu i voda je navrla. Maryam se nasmijala. Gurnula je ruku umlaz, pa je brzo povukla kad joj je hladna voda dotaknula kožuGledala je u Parvanu, očiju širom otvorenih. Parvana joj pomogne ujoš jednom pokušaju. Ovoga puta ona dopusti da voda teče po njoj.

»Nemoj nimalo progutati«, upozori je Parvana. pa joj po-kaže kako da se umije. Maryam ju je oponašala, pošpricavši viševode po odjeći nego po licu, ali se barem zabavljala.

Jedan odlazak do vode za Maryam je bio dovoljan taj prviput. Sljedećeg dana Parvana ponese Maryamine sandale na tržnicukako bi po njima znala kupiti veće. Pronašla je jedne korištene koje

je prodavao neki čovjek na ulici. Svakoga je dana nakon toga Ma-ryam s Parvanom odlazila do slavine s vodom i pomalo je bivala svesnažnijom.

Dani su počeli nalikovati jedan na drugi Parvana je ranosvakoga jutra odlazila na tržnicu, vraćala se kući za ručak pa poslijepodne odlazila natrag na tržnicu.

»Mogla bih ostati ondje da ima na tržnici zahod kojim bihse mogla koristiti«, rekla je.

»A ja bih da svejedno dolaziš kući u podne«, rekla je maj-ka. »Hoću znati da si dobro.«

Jednoga dana, nakon što je radila tjedan dana, Parvanisine ideja. »Majko, mene drže dječakom, je li tako?«

»Tako bi trebalo biti«, odgovori majka.»Onda bih ja mogla biti tvoja pratnja«, reče Parvana. »Mo-

gla bih biti i Noorijina, i obje biste katkad mogle izaći. Parvana je

58

bila uzbuđena zbog svega toga. Ako se Nooria malo protegne, mož-da neće biti tako mrzovoljna. Naravno, neće se baš nauživati svježegzraka pod burkom, ali i to će već biti promjena.

»Odlična ideja«, reče Gospođa Weera.»Ja tebe ne želim za pratnju«, reče Nooria, ali je majka

spriječi da bilo što još kaže.»Nooria, Ali bi trebao izlaziti. Parvana se dobro može snaći

s Maryam, no Ali je tako živahan da ćeš se ti morati pobrinuti zanjega.«

»I ti bi katkad trebala izaći, Fatana«. Gospođa Weera rečemajci. Ona ne odgovori.

Za Alijevo dobro, Nooria pristane. Svakoga dana nakonručka, Parvana, Nooria, Ali i Maryam izašli bi na sat vremena. Ali jeimao samo nekoliko mjeseci kad su došli talibani Sve što je zaistapoznavao bio je sobičak u kojem su bili zatvoreni godinu i pol. NiNooria sve to vrijeme nije bila vani

Hodali bi po susjedstvu dok im se noge ne bi umorile, pabi sjeli na sunce. Kad nikoga nije bilo oko njih, Parvana bi čuvalastražu, a Nooria bi podigla burku kako bi joj se sunčeve zrake slilepo licu.

»Zaboravila sam kako je ovo dobar osjećaj«, rekla je.Kad kod slavine ne bi čekali u redu, Nooria bi odmah

oprala pelene kako Parvana ne bi morala dovlačiti vodu za njih.Katkad je s njima išla gospođa Weera sa svojom unučicom, pa biprali sve troje djece u isto vrijeme.

Posao je imao dobre i loše dane. Katkad je Parvana satimasjedila bez ijedne mušterije Zarađivala je manje od oca, ali je obiteljimala što jesti, premda je većinu dana to bio samo nan i čaj. Djecasu se doimala živahnijima nakon dugo vremena. Svakodnevno borav-ljenje na suncu i svježem zraku činili su im mnogo dobra, premda jeNooria izjavila kako ih je sad teže čuvati u sobi. Imali su više

59

energije i stalno su željeli ići van, što nisu mogli kad je Parvana bilana poslu.

Na kraju svakoga dana Parvana je predavala cjelokupnuzaradu. Katkad bi majka od nje tražila da kupi nan ili štogod drugona putu kući. A katkad je, što je Parvana najviše voljela, majka odla-zila s njom na tržnicu u kupnju za obitelj - razlozi gospođe Weerena posljetku su je izmorili. Parvani se sviđalo imati majku samo zasebe, premda nisu ni o čemu drugom razgovarale osim o tomekoliko ulja treba kupiti ili mogu li si tog tjedna priuštiti sapun.

Parvana je voljela biti na tržnici. Voljela je gledati ljudekako prolaze ulicama, voljela je slušati djeliće razgovora koji su jojdopirali do uha. voljela je čitati pisma koja su joj ljudi donosili.

I dalje joj je nedostajao otac ali, kako su prolazili tjedni,navikla se na to da ga nema. Pomagalo je i to što je bila tolikozaposlena. Obitelj nije razgovarala o njemu, ali je katkad čula majkui Nooriju kako plaču Jednom je Maryam imala noćnu moru i pro-budila se zazivajući oca. Majci je trebalo dugo vremena da je pono-vo uspava.

Zatim je, jednog popodneva, Parvana na tržnici ugledalaoca!

Udaljavao se od nje, ali je Parvana bila sigurna da je on.»Oče!« doviknula je, skočivši s pokrivača i pojurivši za

njim. »Oče, ovdje sam!«

Utrčala je u gužvu, gurajući ljude s puta, dok napokonnije stigla do oca i obgrlila ga rukama

»Oče, spašen si! Pustili su te iz zatvora!«»Tko si ti, dječače?«

Parvana podigne pogled do nepoznatog lica. Odmakla se.»Mislila sam da ste moj otac«, rekla je, a suze su joj se

kotrljale niz obraze.Čovjek stavi ruku na njezino rame. »Čini mi se da si ti dobar

dječak. Žao mi je , ja nisam tvoj otac. « Zastao je pa rekao tišim

60

glasom: »Otac ti je u zatvoru?« Parvana kimne. »Ljude katkad pušta-ju iz zatvora. Ne gubi nadu.« Muškarac nastavi svojim putem natržnicu, a Parvana se vrati na svoj pokrivač.

Jednog se popodneva Parvana spremala istresti prašinu sasvog pokrivača prije odlaska kući, kad spazi tračak boje na sivojvuni. Sagne se kako bi ga pokupila.

Bio je to kvadratić izvezene tkanine, ne dulji od pet centi-metara i širi od dva i pol. Parvana ga nikad prije nije vidjela. I dokse pitala odakle se stvorio, oči joj odlutaju na zatamnjeni prozorgdje joj se činilo da je opazila djelić pokreta prije nekoliko tjedana.Sad se ništa nije micalo.

Sigurno je vjetar donio komadić veza na njen pokrivač,premda nije bio vrlo vjetrovit dan

No, nekoliko dana poslije nije mogla kriviti vjetar kad jenakon posla na pokrivaču pronašla narukvicu od perli. Podigla jepogled do prozora.

Bio je otvoren. Prozorsko krilo otvaralo se prema van.Parvana priđe bliže kako bi bolje vidjela. U uskom otvore-

nom prostoru Parvana ugleda lice jedne žene. Žena joj se na brzinuosmjehne, pa povuče prozor zatvorivši ga.

Nekoliko dana nakon toga Parvana je sjedila gledajući dje-čake koji su raznosili čaj kako trče amo-tamo između mušterija iprodavaonice čaja. Jedan od dječaka gotovo se sudario s magarcem.Parvana se smijala i gledala u drugom smjeru kad se mali raznosaččaja spotaknuo o nešto blizu nje i rasuo poslužavnik praznih šalicaod čaja svud po njenom pokrivaču.

Dječak se ispružio u prašini ispred Parvane. Ona mu po-mogne pokupiti šalice koje su se otkotrljale. Doda mu poslužavniki prvi put pogleda njegovo lice Ispusti tihi krik i stavi dlan prekousta.

Dječak koji je raznosio čaj bila je djevojčica iz njezinog razreda.

61

DEVET

Shauzia?« prošapće Parvana.»Zovi me Shafiq. A kako da ja tebe zovem?«»Kaseem. Što ti radiš ovdje?«»Isto što i ti, ludice. Čuj, moram se vratiti u trgovinu čaja.

Hoćeš li biti ovdje još neko vrijeme?« Parvana kimne. »Dobro, vratitću se.«

Shauzia uzme svoj pribor za čaj i otrči natrag u trgovinu.Parvana je ostala sjediti zapanjena, gledajući svoju staru školskukolegicu kako se miješa s ostalim raznosačima čaja. Samo je pozor-nim promatranjem mogla razlikovati prijateljicu od drugih. Onda,shvativši da nije dobro buljiti, u slučaju da netko pita u što gleda,Parvana odvrati pogled. Shauzia se stopila s tržnicom.

Shauzia i Parvana nisu bile jako bliske u školi. Imale surazličite prijatelje. Parvana je mislila da je Shauzia bila bolja u slov-kanju od nje, ali se nije mogla točno sjetiti.

Znači, bilo je još djevojčica poput nje u Kabulu! Pokušalase sjetiti članova Shauzijine obitelji, ali činilo joj se da ih ne zna.Misli su joj bile daleko od posljednje dvije današnje mušterije i bilojoj je drago kad je napokon vidjela Shauziju kako trči prema nje-nom pokrivaču.

»Gdje stanuješ?« upita Shauzia. Parvana pokaže.»Skupimo stvari i hodajmo dok razgovaramo. Evo, donijela sam tiovo.« I doda Parvani mali papirnati tuljac s nekoliko suhih marelica,nešto što nije jela stoljećima. Ona ih prebroji. Bila je jedna za svakogakod kuće i jedna koju je odmah mogla pojesti. Ona je zagrize i prekra-sna joj slatkoća preplavi usta.

Hvala!« Ona stavi ostatak marelica u džep zajedno s dnev-nom zaradom i počne se pakirati. Danas na pokrivaču nije bilomalog poklona, Parvani to nije smetalo. To što je vidjela Shauziju

bilo je sasvim dovoljno uzbuđenja za jedan dan!62

»Koliko dugo već ovo radiš?« upita Shauzia dok su izlaziles tržnice.

»Gotovo mjesec dana. A ti?«»Šest mjeseci. Moj brat je otišao u Iran prije gotovo go-

dinu dana u potrazi za poslom i otad se nije javio. Otac je umro odsrca. I tako sam ja počela raditi«

»Moj otac je uhićen.«»Jeste li čuli štogod?«»Ne. Otišli smo u zatvor, ali nam ništa nisu htjeli reći.

Nismo uopće ništa čuli.«»Vjerojatno i nećete. Većinu ljudi koje uhite više nitko ni-

kad ne vidi. Samo nestanu. Meni je nestao jedan ujak.«Parvana zgrabi Shauzijinu ruku prisilivši je da stane. »Moj

otac će se vratiti«, rekla je. »On će se vratiti!«Shauzia kimne »U redu. Tvoj otac je nešto drugo. Kako

posao?«Parvana pusti Shauzijinu ruku i ponovo krene. Bilo je lak-

še razgovarati o poslu nego o njenom ocu. »Ima dobrih i loših dana.Zarađuješ li ti puno kao raznosač čaja?«

»Ne baš. Ima nas puno, pa ne trebaju dobro plaćati. Hej,budemo li radile zajedno, možemo smisliti bolji način zarade!«

Parvana je razmišljala o darovima ostavljenima na pokri-vaču. »Željela bih nastaviti čitati pisma, barem jedan dio dana, alimožda ima nešto čime se možemo baviti u preostalo vrijeme.«

»Ja bih htjela prodavati stvari s poslužavnika. Tako bih semogla kretati medu mnoštvom. No, prvo mi treba dovoljno novacada kupim poslužavnik i stvari za prodaju, a nikad nemamo viškanovca.«

»Ni mi. Bismo li stvarno tako mogle zaraditi puno nova-ca?« Često kod kuće nije bilo dovoljno novaca za kerozin, pa na-večer nisu mogli upaliti svjetiljke. Te su noći bile vrlo duge.

63

»Prema onome što mi pričaju drugi dječaci, zarađivala bihviše nego sad, ali kakva je korist od pričanja o tome? Nedostaje li tiškola?«

Djevojčice su razgovarale o svojim starim školskim kolega-ma dok nisu skrenule u Parvaninu ulicu, onu na čijem je kraju bilaplanina Parvana. Bilo je gotovo kao u stara vremena, kad su seParvana i njeni prijatelji zajedno vraćali iz škole, žaleći se na učiteljei domaću zadaću

»Stanujem ovdje gore«, reče Parvana. pokazavši na stube svanjske strane svoje zgrade. »Moraš doći gore i pozdraviti se sasvima.«

Shauzia pogleda u nebo pokušavajući procijeniti koliko jekasno. »Da, ali nakon toga moram juriti. Kad me tvoja majka pokušazadržati na čaju, moraš me poduprijeti i reći joj da ne mogu.«

Parvana obeća i one se uspnu stubištem.Svi su bili iznenađeni kad je ušla sa Shauzijom! Izgrlili su

je kao starog prijatelja, iako se Parvani činilo da je nikad prije nisusreli. »Ovog ću te puta pustiti da odeš bez jela«, rekla je majka, »alisad kad znaš gdje smo, moraš dovesti cijelu obitelj na objed.«

»Ostale smo samo majka i ja i dvije sestrice«, rekla jeShauzia. »Majka ne izlazi. Stalno je bolesna. Živimo s očevimroditeljima i s jednom od njegovih sestara, Čitavo se vrijeme svisvađaju. Ja sam sretna što mogu pobjeći od njih i otići na posao.«

»Pa, ti si dobrodošla u svako doba«, reče majka.»Jesi li nastavila s učenjem?« upitala je gospođa Weera.»Roditelji mog oca ne vjeruju u djevojačko obrazovanje, a

kako živimo u njihovoj kući, majka kaže da moramo raditi ono štooni kažu.«

»Smeta li im što se ti oblačiš kao dječak i odlaziš na posao?«Shauzia slegne ramenima. »Jedu hranu koju ja kupujem. Kako bi

im moglo smetati?«

64

»Razmišljam o tome da ovdje pokrenem školicu«. reče go-spođa Weera na Parvanino iznenađenje. »Tajnu školu, za mali brojdjevojčica, nekoliko sati na tjedan. Moraš dolaziti. Parvana će ti recikada.«

»A što s talibanima?«»Njih nećemo pozvati.« Gospođa Weera se nasmiješila svo-

joj maloj šali.»Što ćete poučavati?«»Hokej na travi«, odgovori Parvana »Gospođa Weera je

bila učitelj tjelesne kulture.«Zamisao o držanju tajne škole hokeja na travi u njihovom

stanu bila je tako smiješna da su se svi počeli smijati. Shauzia se jošuvijek smijala dok je odlazila kući nekoliko minuta poslije.

Te su večeri imali o mnogočemu razgovarati za vrijemejela.

«Moramo posjetiti njenu majku«, rekla je majka. »Htjelabih njenu priču objaviti u našem časopisu.«

»Kako ćete ga izdavati?« pitala je Parvana.Gospođa Weera odgovori na to. »Krijumčarit ćemo priče u

Pakistan, gdje će ih tiskati. Onda ćemo ih opet krijumčariti natrag,po nekoliko u isto vrijeme.«

»Tko će krijumčariti?« upita Parvana, napola prestrašenada će morati ona Napokon, ako su je mogle pretvoriti u dječaka,možda za nju imaju još nekih zamisli.

»Druge žene u našoj organizaciji«, odgovori majka. »Imalismo goste dok si ti bila na tržnici. Neke od naših članica imajumuževe koji podupiru naš rad i pomoći će nam.«

Nooria je imala zamisli za školu Bila je planirala poći napedagošku akademiju nakon srednje škole, prije nego što su taliba-ni promijenili njene planove. Kad se škola tek zatvorila, otac je nekovrijeme držao nastavu njoj i Parvani, ali je njegovo zdravlje bilo loše ivježbanje je prestalo.

65

»Mogla bih poučavati aritmetiku i povijest«, rekla je Noo-ria. »Gospođa Weera bi mogla predavati zdravstveni odgoj i prirodu,a majka čitanje i pisanje.«

Parvani se nije sviđalo da je podučava Nooria. Kao učitelji-ca još će se više praviti važna nego kao starija sestra! Ipak, nije semogla sjetiti kada je posljednji put vidjela Nooriju uzbuđenu zbognečega, pa je šutjela.

Gotovo svakoga dana Parvana i Shauzia viđale bi se natržnici. Parvana je čekala da njena prijateljica dođe k njoj. Ona je jošuvijek bila previše sramežljiva za trčanje među hrpom raznosačačaja u potrazi za Shauzijom. Razgovarale su o tome kako će jednogadana imati dovoljno novaca za kupnju poslužavnika i stvari koje ćes njih prodavati, ali zasada nijedna nije pronašla način kojim bi to iostvarile.

Jednog popodneva, između dviju mušterija, Parvani neštopadne na glavu. Ona to brzo makne. Nakon što je provjerila gleda lije tko, pogleda u zadnji poklon žene s prozora. Bila je to lijepabijela maramica s crvenim vezom oko rubova.

Parvana se spremala podići pogled i odsmiješiti svoju za-hvalu u prozor, u slučaju da žena s prozora gleda, kad Shauziadotrči do pokrivača.

»Što to imaš?«Parvana skoči i ugura maramicu u džep. »»Ništa. Kako ti je

prošao dan?«»Uobičajeno, ali imam neke novosti. Nekoliko je razno-

sača čaja čulo kako se može zaraditi. Puno zaraditi.«»Kako?«»Neće ti se svidjeti. Ustvari, ne sviđa se ni meni, ali plaća

će biti bolja od ovoga što sad radimo.«»O čemu je riječ?«Shauzia joj kaže. Parvani se opusti donja vilica.Shauzia je bila u pravu. Nije joj se sviđalo.

66

DESET

Kosti. Ići će iskapati kosti.»Nisam sigurna da je ovo dobra zamisao«, reče Parvana

Shauziji sljedećega jutra. Ona je ponijela svoj pokrivač i očev pisaćipribor. Nije mogla reći majci da će ići kopati kosti, pa nije imalarazloga ostaviti svoj uobičajeni radni pribor.

»Drago mi je što si ponijela pokrivač. Možemo u njemuvući kosti.« Shauzia se nije obazirala na Parvanino protivljenje. »Do-đi. Bolje da požurimo ili će nas ostaviti.«

To se Parvani i nije činilo tako strašnim, ali bacivši brzpogled preko tržnice do obojenog prozora s njenom tajnom prija-teljicom, poslušno je krenula za Shauzijom dok su trčale kako bisustigle skupinu.

Nebo je bilo tamno od oblaka. Hodali su gotovo sat. Ulica-ma koje Parvana nije poznavala, dok nisu stigli do područja Kabulanajviše uništenog raketama. Nije bilo ni jedne jedine čitave zgradeu cijelom kraju, samo hrpe cigala, prašina i krš.

Bombe su pale i na groblje. Eksplozije su rastresle grobo-ve. Tu i tamo stršile su bijele kosti davno preminulih iz hrđavo-smeđe zemlje. Jata velikih crnih i sivih vrana graktale su i kljucale potlu oko uništenih grobova novijih dijelova groblja. Slabašni je povje-tarac donio smrad truleži do mjesta na kojem su stajale Parvana iShauzia, na rubu starog dijela groblja. Gledale su kako su se dječaciraštrkali po groblju i počeli kopati.

Parvana je primijetila kako neki muškarac postavlja velikuvagu pored djelomično uništenog zida građevine »Tko je to?«

»To je trgovac kostima. On ih kupuje od nas.«»Što radi s njima?«»Prodaje ih nekom drugom «

67

»Zašto bi itko kupovao kosti?«»Baš nas briga, sve dok nam plaćaju.« Shauzia doda Parva-

ni komad drvene daske koji je ponijela umjesto lopate. »Idemo seprimiti posla.«

Pošle su do najbližega groba. »Što ako... što ako je tijelojoš uvijek tu?« započela je Parvana. »Mislim, što ako još uvijek nisuostale samo kosti?«

»Pronaći ćemo jedno iz kojeg vire kosti.«Malo su hodale uokolo, tražeći. Nije im dugo trebalo»Raširi pokrivač«, naredila je Shauzia. »Natovarit ćemo ko-

sti, pa ih u njemu nositi.«Parvana prostre pokrivač, poželjevši da je opet na tržnici i

da sjedi pod prozorom iza kojeg je živjela njena tajna prijateljica.Dvije su se djevojčice gledale, svaka se nadajući da će ona

druga učiniti prvi pokret.

»Tu smo kako bismo zaradile novac, je l' tako?« pitala jeShauzia. Parvana kimne. »Pa idemo onda zarađivati - Zgrabila je kostkoja je virila iz zemlje i povukla. Izašla je iz tla kao da je mrkva kojučupa iz vrta Shauzia je baci na pokrivač.

Ne želeći dopustiti prednost Shauziji, Parvana uzme svojudasku i počne strugati zemlju. Bombe su umjesto njih učinile većidio posla. Mnoge su kosti bile jedva prekrivene zemljom i do njihse lako dolazilo.

»Misliš li da bi im smetalo što ovo radimo?« upitala jeParvana.

»Kome?«»Ljudima koji su ovdje pokopani. Misliš li da bi im smetalo

što ih iskapamo?«Shauzia se nasloni na svoju dasku. »Ovisi o tome kakvi su

bili ljudi. Ako su bili zločesti i zajedljivi, ne bi im se svidjelo. A akosu bili dobri i velikodušni, ne bi im smetalo.«

68

»Bi li tebi smetalo?«Shauzia je pogleda, zine kako bi nešto rekla, pa zatvori

usta i vrati se kopanju. Parvana je nije ponovo pitala.Nekoliko minuta poslije Parvana raskrije lubanju. »Hej,

vidi ovo!« Daskom je izrahlila zemlju oko nje te ostatak iskopalaprstima kako je ne bi polomila. Podigla ju je prema Shauziji kao daje trofej.

»Kesi se.«»Naravno da se kesi. Drago joj je što je vani na suncu

nakon toliko vremena provedenog u mrkloj zemlji. Nije li ti drago,gospođo Lubanjo?« Parvana je kimnula lubanjom. »Vidiš? Rekla samti.«

»Postavi je na nadgrobni kamen. Bit će naša maskota.«Parvana je pažljivo postavi na raspuknuti nadgrobni ka-

men. »Lubanja će biti naš šef i paziti da sve radimo kako treba.«Ispraznile su prvi grob i prešle na sljedeći, noseći gđu

Lubanju sa sobom. Uskoro joj se pridružila joj jedna. I kad je njihovpokrivač bio pun kostiju, pet je lubanja bilo poslagano u nizu, ke-seći se na djevojčice.

»Moram u zahod«, reče Parvana. »Što da radim?«»I meni je sila.« Shauzia se ogleda. »Ondje su vrata«, rekla

je, pokazujući prema obližnjoj oštećenoj zgradi. »Ti idi prva. Ja ćupaziti.«

»Na mene?«»Na naše kosti.«»Da se popiškim tu?«»Nitko ne obraća pozornost na tebe. Ili to ili trpi.«Parvana kimne i spusti svoju drvenu lopatu. Već je neko

vrijeme trpjela.Provjerivši gleda li je tko, krene prema vratima.70

»Hej, Kaseem!«Parvana, okrenuvši se, pogleda prijateljicu.»Pazi na nagazne mine«, reče Shauzia. Zatim se naceri.

Parvana se naceri njoj. Shauzia se vjerojatno šalila, ali ona je sve-jedno oči držala širom otvorene.

»U Kabulu ima više nagaznih mina nego cvijeća«, običavao jereći njen otac. »Nagaznih mina ima koliko i kamenja i mogu teraznijeti bez upozorenja. Sjeti se svoga brata.«

Parvana se sjećala kad je netko iz Ujedinjenih naroda do-šao u njen razred sa crtežom koji je prikazivao različite vrste na-gaznih mina. Pokušavala se sjetiti kako su izgledale. Sve čega semogla prisjetiti bilo je da su neke maskirane kao igračke - posebnemine namijenjene ubijanju djece.

Parvana poviri u tamu ulaza. Katkad su vojske podmetalemine u građevine kad su napuštale područje. Je li netko mogaoovdje postaviti nagaznu minu? Hoće li je raznijeti ako ude?

Znala je da ima tri mogućnosti izbora. Jedan je bio ne ićiu zahod dok ne dođe kući. To nije bilo moguće - zaista više nijemogla dugo. Drugi je bio da obavi nuždu ispred ulaza, gdje su jemogli vidjeti ljudi i shvatiti da je djevojčica. Treći je bio da uđe umrak, obavi nuždu na miru i nada se da neće odletjeti u zrak.

Odabrala je treću mogućnost. Udahnuvši duboko i mrm-ljajući brzu molitvu, stupila je kroz vrata. Nije eksplodirala.

»Nema mina?« upitala je Shauzia kad se Parvana vratila.

»Pobacala sam ih s puta«, šalila se Parvana i dalje se tre-sući.

Kad se Shauzia vratila, od pokrivača s kostima načinile suzavežljaj zajedno s lubanjama i odnijele ga do trgovca kostima injegove vage. Morao je puniti kantu na vagi tri puta kako bi izvagaosve njihove kosti. Zbrojio je ukupnu težinu, izrekao količinu te iz-brojio novac.

71

Parvana i Shauzia nisu ništa rekle sve dok nisu priličnoodmakle od štanda trgovca kostima. Bojale su se da je možda pogri-ješio i dao im previše.

»Ovoliko sam zaradila u tri dana prošloga tjedna«, rekla jeParvana.

»Rekla sam ti da ćemo zaraditi!« rekla je Shauzia dajućipola iznosa Parvani. "Hoćemo li završiti za danas ili nastavljamokopati?«

»Nastavljamo kopati, naravno.« Majka ju je očekivala naručku, ali već će smisliti što će joj reći.

Sredinom popodneva oblaci su se malo razbili. Snop sun-čeve svjetlosti okupa groblje.

Parvana laktom gurne Shauziju i one preko brda prekopa-nih grobova pogledaju dječake, znojne i musave od zemlje i hrpekostiju pored njih što su se bjelasale na iznenadnom suncu.

»Ovo moramo zapamtiti«, reče Parvana. »Kad postane bo-lje i kad odrastemo, moramo se sjećati da je postojao dan u našemdjetinjstvu kad smo stajale na groblju i iskapale kosti koje smoprodavale kako bismo mogle prehraniti svoje obitelji.«

»Hoće li nam itko vjerovati?«»Neće. Ali mi ćemo znati da se tako dogodilo.«»Kad budemo bogate starice, pit ćemo čaj i razgovarati o

ovom danu.«Djevojčice su gledale ostalu djecu kako rade, naslonjene

na svoje daske. Zatim sunce ponovo zađe i one se vrate na posao,još su jednom napunile pokrivač prije kraja dana.

»Ako sav novac predamo obiteljima, oni će već naći neštona što će ga potrošiti, a mi nikad nećemo dobiti svoje poslužav-nike«, rekla je Shauzia. »Mislim da bismo nešto trebale zadržati, a neim sve dati.«

»Hoćeš li reći svojoj obitelji što si radila danas?«

72

»Ne«, odgovori Shauzia.»Neću ni ja«, reče Parvana. »Dat ću im samo uobičajenu

svotu, možda malo više. Reći ću im jednog dana, ali ne odmah.«Rastale su se, dogovorivši se da se nadu rano sljedećeg

jutra kako bi još jedan dan iskapale kosti.Prije odlaska kući Parvana ode do slavine s vodom. Odjeća

joj je bila uprljana. Oprala ju je najbolje što je mogla dok je još bilana njoj. Izvadila je novac iz džepa i podijelila ga na dva dijela. Neštoje stavila natrag u džep kako bi dala majci. Ostatak je sakrila na dnosvoje torbe, pored očevog papira za pisanje.

Na posljetku je gurnula cijelu glavu pod vodu, nadajući seda će joj hladna voda isprati slike onoga što je radila čitav dan. No,svaki put kad bi zažmirila, vidjela bi gospodu Lubanju i njene prati-lje poredane na nadgrobnim spomenicima kako joj se cere.

73

JEDANAEST

Sva si mokra«, rekla je Maryam čim je Parvana ušla.»Jesi li dobro?« požuri majka prema njoj. »Gdje si bila?

Zašto nisi došla kući na ručak?«»Radila sam«, odgovori Parvana Pokušala se izmaknuti, ali

ju je majka držala čvrsto za ramena.»Gdje si bila?« ponovila je majka. »Sjedimo ovdje bojeći

se da su te uhitili!«Sve što je tog dana vidjela i radila dojuri u Parvanine misli.

Baci ruke majci oko vrata i zaplače. Majka ju je držala dok se nijesmirila i mogla progovoriti

»A sad mi reci gdje si danas bila.«

Parvana shvati da to ne može izgovoriti majci u lice, pa sestisne uza zid i reče joj.

»Iskapala sam grobove.«»Što si radila?« upita Nooria.Parvana se odmakne od zida i sjedne na tošak. Prepričala

im je svoj cijeli dan.»Jesi li vidjela prave kosti?« pitala je Maryam. Gospođa

Weera joj reče neka se stiša.»Dakle, i to smo postali u Afganistanu«, rekla je majka.

»Kopamo kosti svojih predaka kako bismo prehranili obitelji!«»Kosti se koriste za kojekakve stvari«, odgovori gospođa

Weera. »Smjesu za piliće, jestivo ulje, sapun i puceta. Čula sam dase za to upotrebljavaju životinjske kosti, ne ljudske, ali pretpostav-ljam kako su i ljudska bića također životinje.«

»Je li se isplatilo?« upitala je Nooria. »Koliko si zaradila?«Parvana izvadi novac iz džepa, pa iskopa ostatak iz torbe.Sve stavi na pod kako bi svi vidjeli.

»Sve to za kopanje grobova? « dahnula je gospođa Weera.

74

»Sutra se vraćaš čitanju pisama. Nema više nikakvog ko-panja!« izjavila je majka, »Tako jako nam novac ipak ne treba!«

»Ne«, odgovori Parvana majci.»Molim?»»Ne želim još odustati. Shauzia i ja želimo kupiti poslužav-

nike i stvari koje ćemo s njih prodavati. Tako mogu ja slijediti gomilu,umjesto sjediti i čekati da ona dođe k meni. Mogu više zaraditi.«

»Posve nam je dobro s tim što zaradiš čitajući pisma.«»Ne, majko, nije«, reče NooriaMajka se okrene kako bi ukorila Nooriju što joj odgovara,

ali Nooria nastavi govoriti. »Nemamo više što prodati. Ono što Par-vana zaradi dovoljno nam je za nan, rižu i čaj, ali ništa ne ostaneTreba nam novac za stanarinu, plin, gorivo za svjetiljke. Ako na ovajnačin može zaraditi, i voljna je, mislim da bi joj to trebalo i dopustiti.«

Bio je red na Parvani da se zapanji. Nooria na njenoj stra-ni? Tako nešto se nikad prije nije dogodilo

»Drago mi je što vam oca nema da čuje s kolikim nepošto-vanjem razgovarate sa mnom!«

»No, baš u tome je stvar«, nježno reče gospođa Weera.Oca im nema. Ovo su neobična vremena Ona zahtijevaju neobičnestvari od običnih ljudi, samo da bismo preživjeli.«

Na kraju je majka popustila. »Moraš mi govoriti sve što sedogađa«, rekla je Parvani. »Sve ćemo napisati u časopisu, pa će sviznati.«

Otada je slala Parvanu na posao s malim paketićem nanaza ručak, »jer nećeš se vraćati u podne.« Iako je Parvana jako oglad-njela tijekom dana, nije se mogla prisiliti jesti usred polja kostiju.Dala je svoj nan jednom od mnogih kabulskih prosjaka, da barnetko ima koristi od njega.

Na kraju drugog tjedna Parvana i Shauzia imale su do-voljno novaca da kupe poslužavnike, zajedno s trakama na kojima ćeih nositi obješene oko vrata.

75

»Trebale bismo prodavati stvari koje nisu teške«, rekla jeShauzia. Odlučile su se za cigarete koje su mogle kupovati u velikimpaketima i prodavati po kutiju. Prodavale bi i gume za žvakanje, pokutiju i katkad po komadu. Kutije šibica popunile su prazan prostorna poslužavnicima

»Završili su moji dani raznosača čaja!« rekla je Shauziavedro.

»Ja sam samo sretna što nisam na groblju«, rekla je Parva-na. Učila je hodati i balansirati poslužavnikom u isto vrijeme. Niježeljela da njena predivna roba padne u prašinu.

Prvo jutro na svome mjestu čitača pisama već je gotovoprošlo kad je osjetila kako joj je opet nešto palo na glavu

Sve bolje gađa, pomislila je Parvana. Dva izravna pogotkazaredom.

Ovoga puta poklon je bila jedna jedina crvena drvena per-la. Parvana ju je kotrljala medu prstima i razmišljala o ženi koja ju jeposlala.

Kako je završilo njeno grobarsko poglavlje, opet je sredi-nom dana počela izlaziti s Noorijom i malenima. Promjena se nad-vila nad Nooriju. Čitavu vječnost ništa zlobnoga nije rekla Parvani.

Ili sam ja ta koja se promijenila, mislila je Parvana. Svađas Noorijom jednostavno više nije imala smisla.

Popodne bi se sastajala sa Shauzijom i njih bi dvije lunjaleKabulom tražeći mušterije. Nisu zarađivale kao na groblju, ali imnije išlo loše. Parvana je počela upoznavati Kabul.

»Eno gomile«, jednog petka popodne reče Shauzia, poka-zujući prema stadionu Tisuće je ljudi hrlilo na tribine.

»Divno!« uzviknula je Parvana. »Ljudi će poželjeti pušiti ižvakati gume za žvakanje dok gledaju nogometnu utakmicu. Svećemo prodati. Idemo!«

Potrčale su prema ulazu u stadion koliko god su brže mogle, a daim cigarete ne poispadaju. Nekoliko je talibanskih

76

vojnika tjeralo ljude unutra, derući se na njih neka požure. Guralisu i tiskali ljude kroz vrata stadiona, mašući štapovima prema spori-jima kako bi se kretali brže.

»Izbjegnimo one tipove«, predložila je Shauzia. Njih sedvije umiješaju u skupinu muškaraca i uvuku u stadion.

Tribine stadiona bile su gotovo pune. Dvije su djevojčicebile pomalo zaplašene tolikim brojem ljudi i držale su se zajednoidući prema jeftinijim sjedalima kako bi prodale svoju robu.

»Neobično je tiho za nogometnu utakmicu«, reče Shauzia.»Nije još počela. Možda će navijanje početi kad igrači iza-

đu na teren.« Parvana je na televiziji vidjela sportska događanja iljudi na tribinama uvijek su navijali

Nitko nije navijao. Muškarci uopće nisu izgledali sretni štosu ondje.

»Ovo je jako čudno«, šapne Parvana Shauziji u uho.»Pazi!« Velika je skupina talibanskih vojnika ušla na teren

blizu njih. Djevojčice se sagnu tako da su mogle vidjeti igralište, alitalibani nisu mogli vidjeti njih.

»Idemo odavde«, reče Shauzia. »Nitko ništa ne kupuje odnas, i ne znam zašto, ali malo me strah.«

»Idemo čim počne utakmica«, reče Parvana. »Pokušamo lisad otići, svi će buljiti u nas.«

Još je muškaraca ušlo na teren, ali to nisu bili igrači. Ne-koliko je ljudi uvedeno s rukama svezanim iza leda. Dva su vojnikaunijela masivan stol.

»Mislim da su oni ljudi zatvorenici«, prošapće Shauzia.»Što zatvorenici rade na nogometnoj utakmici?« šapatom

joj odvrati Parvana. Shauzia slegne ramenima.Jednog su muškarca odvezali te ga nagnuli nad stol. Neko-

liko ga je vojnika tako čvrsto držalo, ruku ispruženih preko površi-ne stola.

77

Parvana nije imala pojma što se događalo. Gdje su bilinogometaši?

Iznenada jedan od vojnika izvuče mač, zamahne njimeiznad glave i spusti ga na muškarčevu ruku. Krv je šikljala na svestrane. Čovjek zajaukne od boli.

Pored Parvane Shauzia počne vrištati. Parvana pritisnedlan preko njenih usta i povuče je na pod tribine stadiona. Ostatakstadiona bio je tih. I dalje nije bilo navijanja.

»Dolje glave, dečki«, reče blagi glas iznad Parvane. »Bit ćedovoljno vremena kad budete stariji da vidite ovakvo što.«

Cigarete i gume za žvakanje poispadale su s njihovih po-služavnika, ali su muškarci oko njih skupili rasute stvari i vratili ihdjevojčicama.

Parvana i Shauzia ostale su sklupčane medu stopalima lju-di, slušajući strahovite udarce mača nad još šest ruku.

»Ovi su muškarci lopovi«, izvikivali su vojnici prema gomili.»Vidite li kako kažnjavamo lopove? Odsijecamo im jednu ruku!Gledajte što radimo!«

Parvana i Shauzia nisu pogledale. Držale su glave pognutedok čovjek ljubaznoga glasa nije rekao: »Gotovo je za ovaj tjedan.Hajde, dignite se.« On i nekoliko drugih muškaraca okružiše Parva-nu i Shauziju, prateći ih iz stadiona.

Trenutak prije nego što je otišla, Parvana baci letimičanpogled na mladog talibana, premladog da bi mu rasla brada.

Držao je konopac s četiri obješene odsječene ruke, poputperli na ogrlici. Smijao se i pokazivao gomili svoj ratni plijen. Parva-na se nadala da to Shauzia nije vidjela.

»Idite kući, dečki«, reče im ljubazan čovjek. »Idite kući isjećajte se ljepših stvari.«

78

DVANAESTParvana je ostala kod kuće nekoliko dana. Odlazila je po vodu, onai Nooria vodile su mališane na sunce, ali je osim toga jedino željelabiti s obitelji.

»Moram se odmoriti«, rekla je majci. »Neko vrijeme neželim vidjeti ništa ružnoga «

Majka i gospođa Weera čule su o događajima na stadionuod ostalih članica ženske skupine. Neke su imale muževe ili braćukoji su bili ondje. »To se ponavlja svakog petka«, rekla je majka. »Ukakvoj to zemlji živimo?«

»Hoće li oca odvesti tamo?« željela je Parvana pitati, alinije. Majka to nije mogla znati.

Tijekom dana provedenih kod kuće Parvana je poučavalaMaryam zbrajanju, pokušavala naučiti krpati od Noorije i slušalapriče gospode Weere. Nisu bile dobre kao očeve. Uglavnom su tobili opisi utakmica hokeja na travi ili drugih atletskih priredbi. No,bile su zabavne i gospođa Weera ih je pričala s toliko ushita da je onprelazio na njene slušatelje.

Nitko ništa nije rekao Parvani kad je nestalo kruha, ali jeona toga dana ionako ustala i otišla na posao. Za neke se stvarijednostavno trebalo pobrinuti.

»Drago mi je što si se vratila«, rekla je Shauzia kad jeugledala Parvanu na tržnici. Nedostajala si mi. Gdje si bila?«

»Nije mi se radilo«, odgovorila je Parvana »Htjela sam ne-koliko mirnih dana.«

»Ni ja ne bih imala ništa protiv nekoliko takvih, ali kodmene doma je veća galama nego tu.«

»Tvoji se još uvijek svađaju?«Shauzia kimne. »Roditeljima moga oca ionako se nikad nije

sviđala moja majka. Sad o njoj ovise. I zbog toga su mrzovoljni.

79

Moja je majka mrzovoljna zato što moramo živjeti s njima jer nema-mo kamo. Tako su svi mrzovoljni. Ako se i ne svađaju, sjede i ljutitose gledaju.«

Parvana pomisli kako je katkad bilo kod njene kuće, kadsu svi hodali uokolo stisnutih usana i s neprolivenim suzama uočima. No, ovo kod Shauzije zvučalo je još gore.

»Mogu li ti otkriti jednu tajnu?« upita je Shauzia. OdvedeParvanu do niskog zidića pa one sjednu.

»Naravno da možeš. Neću nikome reći.«»Štedim novac, pomalo svaki dan. Odlazim odavde.«»Kamo? Kada?«Shauzia je u ritmu udarala nogom o zid, ali je Parvana

zaustavi. Vidjela je kako je taliban udario dijete zato što je udaralopo staroj ploči kao da je bubanj. Talibani su mrzili glazbu.

»Ostat ću do idućeg proljeća«, reče Shauzia. »Do tada ćuimati veliku ušteđevinu, a i bolje je ne putovati zimi.«

»Misliš li da ćemo u proljeće i dalje morati biti dječaci? Toje tako dugo.«

»Ja želim biti dječak u to vrijeme«, navaljivala je Shauzia.»Ako ponovo postanem djevojčica, bit ću zatvorena u kući. To nebih mogla podnijeti.«

»Kamo ćeš ići?«»U Francusku. Ukrcat ću se na brod i otići u Francusku.«»Zašto u Francusku?« upitala je.Shauzijino se lice razvedri »Na svakoj slici Francuske koju

sam vidjela sja sunce, ljudi su nasmiješeni i cvijeće cvjeta. I fran-cuski ljudi moraju imati loše dane, ali mislim da njihovi loši dani nemogu biti tako jako loši kao ovi ovdje. Na jednoj sam slici vidjelačitavo polje purpurnih cvjetova. Tamo želim otići. Hoću ušetati u topolje i sjesti usred njega, ne misleći ni o čemu.

80

Parvana se mučila pokušavajući se prisjetiti svoje kartesvijeta. »Nisam sigurna da do Francuske možeš stići brodom.«

»Naravno da mogu. Sve sam smislila. Reći ću skupini no-mada da sam siroče i s njima ću otputovati u Pakistan. Otac mi je

rekao da oni putuju amo-tamo s godišnjim dobima, tražeći travu zasvoje ovce. U Pakistanu se spustim do Arapskog mora, ukrcam se nabrod i odem u Francusku!« Pričala je kao da je posrijedi nešto naj-jednostavnije na svijetu. »Prvi brod na koji se ukrcam možda nećeići ravno u Francusku, ali ću se barem maknuti odavde. Sve će bitilako kad se maknem odavde.«

»Ići ćeš sama?« Parvana nije mogla ni zamisliti da krene natakav put bez ikoga.

»Tko će primijetiti jednog malog siročića?« odgovorila jeShauzia. »Nitko neće obraćati pozornost na mene. Samo se nadamda neće biti kasno.«

»Kako to misliš?«»Počinjem se razvijati.« Glas joj se spusti gotovo do šapta.

»Tijelo mi se mijenja. Ako se previše promijeni, ponovo ću postatidjevojčica i onda ću zaglibiti ovdje Misliš li da ću prebrzo izrasti,ha? Možda bih trebala otići prije proljeća. Ne želim da nešto iznena-da počne stršiti s mene.«

Parvana nije željela da Shauzia ode, ali je pokušala bitiiskrena prema prijateljici. »Ne mogu se sjetiti kako je to bilo s Noo-rijom. Uglavnom sam gledala kako joj raste kosa. No, ne mislim dase razvijanje događa iznenada. Rekla bih da imaš vremena.«

Shauzia je opet počela udarati o zgradu. Onda je ustalakako ne bi ponovo pala u iskušenje. »Na to računam.«

»Ostavit ćeš svoju obitelj? Što će jesti?«»Tu ja ne mogu ništa!« Shauzijin se glas povisi pa utihne,

dok je pokušavala ne zaplakati »Jednostavno moram odavde. Znamda sam zbog toga loša osoba, ali što drugo mogu? Umrijet ću budemli morala ostati ovdje!«

81

Parvana se sjećala prepirki između svog oca i svoje majke- majka je navaljivala da napuste Afganistan, otac da ostanu. Prvi seput Parvana pitala zašto majka jednostavno nije otišla. I u trenutkuje odgovorila na svoje pitanje. Nije se mogla iskrasti, trebalo jezbrinuti četvero djece.

»Ja samo želim opet biti obično dijete«, rekla je Parvana.»Hoću sjediti u razredu i ići kući i jesti hranu koju je zaradio netko

drugi. Želim da mi se vrati otac. Želim samo normalan, dosadanživot.«

»Mislim da više nikad ne bih mogla sjediti u razredu«, rečeShauzia. »Ne nakon svega ovoga.« Namjestila je svoj poslužavnik scigaretama. »Čuvat ćeš moju tajnu?«

Parvana kimne»Hoćeš li ići sa mnom?« upita je Shauzia. »Mogle bismo se

brinuti jedna o drugoj.«»Ne znam.« Mogla je napustiti Afganistan, ali može li na-

pustiti svoju obitelj? Činilo joj se da ne može.»I ja imam tajnu«, rekla je. Posegnula je u džep i izvukla

male darove koje je dobivala od žene s prozora. Rekla je Shauzijiodakle joj.

»Opa«, rekla je Shauzia. »To je pravi misterij. Pitam se tkobi ona mogla biti. Možda je princeza!«

»Možda je možemo spasiti!« reče Parvana. Već se vidjelakako se uspinje zidom i svojom golom šakom razbija bojom za-tamnjeni prozor te pomaže princezi sići. Princeza bi nosila svilu idragulje. Parvana bi je zamahom podigla na leda brzoga konja i onebi jahale Kabulom u oblaku prašine.

»Trebat će mi brzi konj«, rekla je.»Što misliš o jednome od onih?« Shauzia pokaže na stado

dugodlakih ovaca koje su njuškale po smeću na podu tržnice.Parvana se nasmije i djevojčice se vratiše na posao.

82

Na majčin je prijedlog Parvana kupila koju kilu suhog vo-ća i orašastih plodova. Nooria i Maryam su ih zapakirale u manjetorbice, dovoljne za užinu jednoj osobi. Parvana ih je prodavala i spokrivača i s poslužavnika.

Popodne su ona i Shauzia tumarale oko tržnice tražećikupce. Katkad su odlazile do autobusnog kolodvora, ali su ondjeimale žestoku konkurenciju. Mnogi su dječaci pokušavali prodatistvari. Dotrčali bi ravno do nekoga i stali na put, govoreći: »Kupitemoje gume za žvakanje! Kupite moje voće! Kupite moje cigarete!«Parvana i Shauzia bile su presramežljive za to. Više su voljele kad sukupci njih primjećivali

Parvana je bila umorna. Željela je sjediti u razredu i do-sađivati se na satu zemljopisa. Željela je biti sa svojim prijateljima irazgovarati o domaćoj zadaći i igrama i o tome što raditi tijekomškolskih praznika. Nije željela više ništa znati o smrti ili krvi ili boli.

Tržnica je izgubila svoju zanimljivost. Više se nije smijalakad je muškarac zapodjenuo svađu s tvrdoglavim magarcem. Više jenisu zanimali odsječci razgovora koje je čula od ljudi što su prolazi-li. Svuda je bilo gladnih i bolesnih. Žene u burkama sjedile su napločnicima i prosile, s djecom ispruženom preko krila.

I tome nije bilo kraja. Ovo nisu bili ljetni praznici koji ćezavršiti i onda će se život vratiti u normalu. Ovo je bila normala iParvana je od nje bila umorna.

Ljeto je stiglo u Kabul. Cvijeće se izguralo iz tla, ne marećiza talibane ni za nagazne mine, i stvarno cvjetalo, jednako kao i umiru.

Parvanin je dom, sa svojim sićušnim prozorom, postajaojako vruć tijekom dugih lipanjskih dana i mališani su bili cendraviza vrelih noći. Čak je i Maryam izgubila svoje vedro raspoloženje iurlala zajedno s dvoje najmlađe djece. Parvani je bilo drago što jeujutro mogla otići.

Ljeto je u Kabul donijelo voće iz plodnih dolina - onih koje nisubile uništene bombardiranjem. Parvana je u dane kad je

83

zaradila nešto više svojoj obitelji donosila male poslastice. Jedan sutjedan to bile breskve, drugi šljive.

Sigurni su planinski prijelazi doveli u Kabul trgovce izčitavog Afganistana. Sa svog je pokrivača na tržnici i hodajući naoko-lo prodajući cigarete sa Shauzijom Parvana vidjela pripadnike ple-mena iz Bamivana, iz područja pustinje Registan pored Kandahara iiz koridora Wakhan blizu Kine.

Katkad bi ti ljudi zastali i kupili od nje sušeno voće ilicigarete Katkad su imali nešto što im je ona mogla pročitati ilinapisati. Uvijek bi ih pitala odakle su i kako je ondje, kako bi imalašto ispričati svojoj obitelji kad bi došla kući Znali su joj pričati ovremenu, o prekrasnim planinama ili o poljima opijumskih makovakako cvatu ili voćnjacima bremenitima voćem, ali i o ratu, o bitkama

koje su vidjeli i ljudima koje su izgubili. Parvana je sve to pamtila iprepričavala svojima kad bi stigla kući

Pokrenuta je mala tajna škola preko majčine i ženskeskupine gospode Weere. Nooria je bila učiteljica. Talibani su zatva-rali bilo kakvu školu koju bi otkrili, pa su Nooria i gospođa Weerabile vrlo oprezne. Ta je škola imala samo pet djevojčica, uklju-čujući Maryam. Sve su bile približno njenih godina. Poučavale suih u dvjema različitim skupinama, nikad u isto vrijeme dva danazaredom. Katkad su učenice dolazile k Nooriji, katkad ona k nji-ma. Nekad ju je pratila Parvana. Nekad je ona nosila i živahnogAlija.

»Postaje prevelik da ga se okolo nosi«, rekla je NooriaParvani tijekom jedne od njihovih podnevnih šetnji. Majka je dopu-stila Nooriji da ostavi Alija kod kuće kako bi se odmorila od njega.S njima je bila samo Maryam, a ona im nije zadavala muke

»Kako napreduju tvoji učenici?«»Ne mogu ih naučiti mnogo u nekoliko sati na tjedan«,

odgovorila je Nooria. »A nemamo ni knjiga ni ikakvog školskogpribora. No, pretpostavljam da je i to bolje od ničega.«

84

Mali su pokloni s prozora i dalje slijetali na Parvanin po-krivač svakih nekoliko tjedana. Katkad je to bio komadić izvezenetkanine, katkad slatkiš ili jedna perla.

Bilo je to kao da Žena s prozora poručuje: »Još uvijek samovdje«, na jedini način na koji je to mogla. Parvana je pažljivo pro-vjeravala oko svog pokrivača svaki put kad bi odlazila s tržnice, uslučaju da se neki poklončić otkotrljao.

Jednog je popodneva čula zvukove koji su dolazili iznadnje. Muškarac je bio vrlo ljutit. Derao se na ženu koja je plakala ivrištala. Parvana je čula udarce i još više vriskova. Bez razmišljanja jeskočila na noge i pogledala prema prozoru, ali ništa nije moglavidjeti kroz obojeno staklo.

»Ono što se događa u muškarčevoj kući njegova je briga«,reče glas iza nje. Okrenula se i ugledala čovjeka kako drži omotnicu.»Zaboravi na to i počni razmišljati o onome što te se tiče. Imampismo koje mi trebaš pročitati.«

Planirala je navečer reći obitelji sve o tom događaju, ali nijeimala prilike. Umjesto toga, njena je obitelj imala njoj nešto reći.

»Nećeš nikad pogoditi«, rekla joj je majka. »Nooria se udaje.«

85

Ali ti ga čak nikud nisi ni srela!« Parvana je uzviknula sutradan upodne. Bita je to prva prilika kad su ona i Nooria mogle razgovaratio tome, nasamo.

»Naravno da sam ga srela. Njegova i naša obitelj mnoge sugodine bile susjedi.«

»Ali on je tada još bio dječak Mislila sam da želiš nastavitiškolovanje!«

»I nastavit ću ga«, odgovori Nooria. »Zar nisi slušala što jemajka sinoć govorila? Živjet ću u Mazar-e-Sharifu, na sjeveru. Taliba-ni nisu u tom dijelu Afganistana Ondje djevojke mogu ići u školuOboje je njegovih roditelja obrazovano. Mogu završiti školu, čak ćeme poslati i na sveučilište u Mazaru.«

Sve je to pisalo u pismu koje je stiglo dok je Parvana bilana poslu. Žene u obitelji mladoženje pripadale su istoj ženskoj sku-pini kao i majka. Pismo je prelazilo od jedne do druge članice sku-pine dok na posljetku nije stiglo do majke. Parvana je pročitalapismo, ali je i dalje imala mnogo pitanja.

»Želiš li ti zaista to učiniti?«Nooria kimne. »Vidi kako ovdje živim. Parvana Mrzim ži-

vot pod talibanskom vlašću. Umorna sam od čuvanja mališana. Mojiškolski satovi održavaju se toliko rijetko da su gotovo bezvrijedni.Ovdje za mene nema budućnosti. U Mazaru ću barem moći ići uškolu, hodati ulicama bez burke i zaposliti se nakon diplome. Mož-da ću u Mazaru malo bolje živjeti. Da, zaista to želim učiniti.«

Idućih se nekoliko dana mnogo raspravljalo o tome štoslijedi. Parvana, vani na poslu, nije imala glasa u tim razgovorima.Samo su je obavještavali o planovima kad bi navečer stigla kući.

»Ići ćemo u Mazar zbog vjenčanja«, najavila je majka. »Svimožemo ostati kod vaše tete tijekom priprema. Onda će Nooria otićiživjeti sa svojom novom obitelji. U Kabul se vraćamo u listopadu. «

86

»Ne možemo otići iz Kabula!« uskliknula je Parvana. »A štoocem? Što će se dogoditi ako izađe iz zatvora, a nas nema? Nećeznati gdje nas tražiti!«

»Ja ću biti tu«, reče gospođa Weera. »Reći ću vašem ocugdje ste i mogu se brinuti o njemu dok se ne vratite.«

»Neću poslati Nooriju u Mazar sasvim samu«, reče majka.»A budući da si ti dijete, ići ćeš s nama «»Ja ne idem«, navaljivala je Parvana. Čak je i lupila nogom

o pod.»Učinit ćeš što ti se kaže«, odgovorila je majka. »Od sveg si se

tog divljanja po ulicama silno umislila.«»Ne idem u Mazar!« ponovila je Parvana. ponovo lupivši

nogom.»Budući da ti se noge toliko žele kretati, bolje da ih odve-

deš van u šetnju«, reče gospođa Weera. »A kad si već tamo, možešdonijeti i malo vode.«

Parvana zgrabi kantu i malčice si udovolji zalupivšivratima za sobom.

Parvana se tri dana mrko držala. Napokon majka reče:»Prestani se mrgoditi. Odlučili smo ostaviti te ovdje. Ne zbog tvogalošeg ponašanja Dijete od jedanaest godina ne može majci govoritišto hoće, a što neće napraviti. Ostavljamo te zato što bi bilo pre-teško objasniti tvoj izgled. Tvoja će teta čuvati tajnu, naravno, ali nemožemo računati da će svi biti tako pažljivi Ne smijemo riskirati, danetko ovdje ne bi čuo za tebe.«

Premda joj je bilo drago što ostaje u Kabulu, Parvana senašla uvrijeđenom što ne ide s njima. »Ni s čim više nisam zado-voljna«, rekla je Shauziji sljedećeg dana.

»Nisam ni ja«, odgovorila je Shauzia. »Nekad sam mislilada ću biti sretna samo ako budem mogla prodavati stvari sposlužavnika, ali uopće nisam sretna. Ovako zaradim više nego što

87

sam zarađivala kao raznosač čaja, ali ne dovoljno da bi to predstav-ljalo neku stvarnu razliku. I dalje smo gladni. Moja se obitelj i dalječitavo vrijeme svađa. Ništa nije bolje.«

»U čemu je stvar?«

»Možda bi netko trebao spustiti veliku bombu na ovu zem-lju, pa početi ispočetka.«

»To su već pokušali«, rekla je Parvana. »Sve se samo po-goršalo.«

Jedna od žena iz mjesne podružnice ženske skupine ići ćes Parvaninom obitelji do grada Mazara. Njen suprug će ići s njimakao službena pratnja. Ako talibani pitaju, majka će biti njegova se-stra, dok će Nooria, Maryam i Ali biti njegove nećakinje i nećak.

Nooria je posljednji put čistila obiteljski ormar Parvana juje gledala kako se pakira. »Ako sve bude u redu, bit ćemo u Mazaruza nekoliko dana«, rekla je

»Je li te strah?« pitala ju je Parvana. »To je dugo putovanje.«»Stalno razmišljam o svemu što bi moglo loše poći. ali

majka kaže da će sve biti u redu.« Putovat će u stražnjem dijelukamiona. »Čim izađemo iz talibanskog teritorija, skinut ću burku irastrgati je u milijun komadića.«

Sljedećeg je dana Parvana otišla na tržnicu kupiti neštohrane za put svojoj obitelji. Htjela je kupiti i dar Nooriji. Lutala jetržnicom razgledavajući stvari koje su bile na prodaju Na posljetkuse odlučila za olovku u kutijici od perli. Svaki put kad je Nooriabude upotrijebila na studiju i poslije kad postane prava učiteljica,sjetit će se Parvane.

»Neće nas biti veći dio ljeta«, podsjetila je majka Parvanuvečer prije odlaska »Bit će ti dobro s gospođom Weerom. Čini štoti ona kaže i ne stvaraj joj probleme.«

»Parvana i ja bit ćemo dobro društvo jedna drugoj«, reklaje gospođa Weera, »i upravo kad se vratite, časopis bi trebao stići iz.Pakistana, tiskan i spreman za raspačavanje.

88

Sljedećeg su dana krenuli vrlo rano. Jutro je sredinomsrpnja bilo svježe, s obećanjem kasnijeg vrućeg dana.

»Najbolje da krenemo«, reče majka. Kako nikoga drugognije bilo na ulici, majka, Nooria i gospođa Weera podigle su prednjedijelove svojih burki te su im se mogla vidjeti lica.

Parvana poljubi Alija, koji se otimao i negodovao, mrzo-voljan zbog ranog buđenja. Majka ga smjesti na pod kamiona. Par-vana se zatim pozdravi s Maryam i podigne je u kamion.

»Vidimo se sredinom rujna«, rekla je majka grleći Parvanu.»Daj da budem ponosna na tebe.«

»Bit ćeš«, odgovori Parvana, pokušavajući ne zaplakati»Ne znam kad ćemo se opet vidjeti«, rekla je Nooria prije

nego što se popela na kamion. U ruci je stiskala Parvanin poklon.»Neće dugo proći«, reče Parvana keseći se, premda su joj

suze curile. »Čim taj tvoj novi muž shvati koliko si umišljena, poslatće te natrag u Kabul najbrže što može.«

Nooria se nasmije i popne se u kamion. I ona i majkazakriju se svojim burkama. Članica ženske skupine i njen muž sjedi-li su na sjedalima sprijeda Parvana i gospođa Weera gledale su zanjima i mahale sve dok kamion nije nestao iz vidokruga.

»Mislim da bi nam objema godila šalica čaja«, reče go-spođa Weera pa one pođu gore.

Parvani se nekoliko sljedećih tjedana činilo čudnima. Uzsamo gospođu Weeru i njeno unuče stan se doimao gotovo praz-nim. Manje ljudi značilo je manje posla koji je trebalo obaviti, ma-nje buke i više slobodnog vremena. Parvani je čak nedostajalo iAlijevo cviljenje. Kako su tjedni prolazili, sve se više radovala njiho-vu povratku.

No, uživala je i u tome što je imala više slobodnog vreme-na. Prvi je put otkad je otac uhićen izvadila njegove knjige iz skro-višta u dnu ormara. Večeri su prolazile u čitanju i slušanju pričagospođe Weere.

89

Gospođa Weera je vjerovala kako u nju može imati povje-renja. »U nekim se dijelovima zemlje djevojčice tvoje dobi udaju iimaju djecu«, rekla je. »Tu sam ako me trebaš, ali, želiš li biti odgo-vorna sama za sebe, to je u redu.«

Ustrajala je na tome da Parvana zadrži dio svoje zaradekao džeparac. Katkad bi Parvana počastila Shauziju ručkom na jed-nom od štandova s kebabom13 na tržnici. Našle bi zaklonjeno mje-

13 kebab - komadići mesa na ražnjiću, pečeni nad vatrom

sto kamo bi mogle otići obaviti nuždu i nastavljale raditi čitav dan.Parvana je radije dolazila kući na kraju dana, a ne u podne. To jeznačilo da je gotov još jedan dan i da će njena obitelj uskoro bitikod kuće.

Jednoga je dana potkraj kolovoza bila snažna oluja. Shau-zia je već otišla kući. Vidjela je kako nebo postaje sve tamnije i nijese željela smočiti.Parvana nije bila tako pametna i zatekla ju je kiša. Rukamaje prekrila svoj poslužavnik kako bi joj cigarete ostale suhe i sklonilase u neku izgranatiranu zgradu. Ondje će pričekati da oluja prođe ionda otići kući.

Zbog tame vani unutrašnjost se doimala još crnjom. Traja-lo je neko vrijeme dok joj se oči nisu priviknule na mrak. Dok jetako čekala, naslonila se na dovratak gledajući kako kiša kabulskuprašinu pretvara u blato.

Naleti vjetra pomiješani s kišom utjerali su Parvanu dubljeu zgradu. Nadajući se da nema mina, našla je suho mjesto i sjela.Pljuštanje kiše udaralo je jednoličnim ritmom kako je padala nazemlju. Parvana zadrijema. Uskoro je spavala.

Kad se probudila, kiša je prestala, iako se nebo nije nima-lo rasvijetlilo.

»Sigurno je kasno«, reče Parvana glasno.I tada začuje ženski plač

90

ČETRNAEST

Zvuk je bio premekan i pretužan da bi je uplašio.»Hej?« javi se Parvana, ne preglasnoBilo je premračno da bi vidjela gdje žena sjedi. Parvana je

premetala po svom poslužavniku dok nije pronašla kutiju šibicakoje je prodavala uz cigarete. Ona kresne jednu i svjetlost bljesne.Držala je plamičak pred sobom, tražeći uplakanu ženu.

Trebale su joj tri šibice kako bi opazila sklupčanu figurupored obližnjega zida. Nastavila je paliti šibice kako bi vidjela kudaide dok je prilazila ženi.

»Kako se zoveš?« pitala je Parvana. Žena nastavi plakati.»Onda ću ti ja reći kako se ja zovem Ja sam Parvana. Trebala bih ti

reći da mi je ime Kaseem jer se pretvaram da sam dječak. Obučenasam kao dječak kako bih mogla zaraditi nešto novaca, ali sam ustvaridjevojčica. Sad znaš moju tajnu.«

Žena ništa ne odgovori Parvana baci pogled na vrata. Biloje kasno. Želi li stići kući prije policijskog sata. mora odmah otići.

»Dođi sa mnom«, reče Parvana. »Moje majke nema, ali jegospođa Weera kod kuće. Ona može riješiti svaki problem.« Kresnu-la je još jednu šibicu i podigla je do ženina lica. Iznenada joj sine daga stvarno može vidjeti. Nije bilo pokriveno.

»Gdje ti je burka?« Pogledala je uokolo, ali je nije vidjela.»Zar si vani bez burke?«

Žena kimne.»Što radiš vani bez burke? Zbog toga možeš imati velikih

nevolja.«Žena samo odmahne glavom.Parvana je imala ideju. »Ovako ćemo. Ja ću otići kući po-

suditi burku gđe Weere i donijeti ti je. Onda ćemo zajedno k mojojkući. U redu?«

92

Parvana počne ustajati, ali je žena zgrabi za ruku.Još jednom Parvana baci pogled kroz vrata na nadolazeću

noć. »Moram obavijestiti gospodu Weeru gdje sam. Ona nema ništaprotiv da budem vani danju, ali ako se ne vratim navečer, ona će sebrinuti.« No, žena je i dalje nije puštala.

Parvana nije znala što bi. Nije mogla ostati u ruševini čita-vu noć, ali ova prestrašena žena vrlo očito nije željela ostali sama.Lamatajući u mraku kako bi našla svoj poslužavnik, ona napipadvije male vrećice sušenog voća i orašastih plodova.

»Evo«, rekla je, dodajući jednu ženi. »Bolje ćemo razmiš-ljati ako jedemo.«

Žena gotovo jednim zalogajom proguta voće i oraščiće.»Sigurno umireš od gladi«, reče Parvana, dodajući joj i drugu vrećicu.

Parvana je žvakala i razmišljala te napokon odlučila štoće. »Ovo je moj najbolji prijedlog«, reče. »Ako ti imaš bolju zami-sao, reci. Inače ćemo učiniti ovako. Čekat ćemo dok se jako, jako

smrači. Onda ćemo zajedno krenuti tamo gdje ja stanujem. Imaš ličador?«

Žena odmahne glavom. Parvani je bilo žao što nema svojpakul, ali bilo je ljeto i ostavila ga je kod kuće.

»Slažeš li se?« upita Parvana.Žena kimne.»Dobro. Mislim da bismo se trebale primaknuti vratima.

Tako ćemo, kad bude vrijeme, moći izaći na ulicu a da ne palimošibice. Ne želim privlačiti pozornost.«

Uz malo nježnog povlačenja, Parvana osovi ženu na noge.Pažljivo su došle do mjesta tik uz vrata, ali i dalje skrivene od pogle-da prolaznika. U tišini su čekale da padne noć.

Kabul je noću bio mračan grad. Već je dulje od dvadesetgodina vladao policijski sat. Mnoge su ulične svjetiljke srušile bom-be, a mnoge od onih koje su još stajale, nisu radile.

93

»Kabul je bio najbolje mjesto za izlaske u središnjoj Azi-ji«, znali su govoriti Parvanini majka i otac. »Nekad smo u ponoćhodali ulicama, jedući sladoled. Ranije navečer bismo pretraživaliknjižare i trgovine pločama. Bio je to grad svjetla, napretka i uzbu-đenja.«

Parvana nije mogla ni zamisliti kako je tada izgledalo.Nije prošlo mnogo i pao je potpuni mrak. »Ostani uz me-

ne«, reče Parvana, iako se nije morala truditi. Žena ju je čvrstodržala za ruku. »Nije daleko, ali ne znam koliko će nam večerastrebati. Ne brini se.« Nasmiješila se, praveći se hrabrom. Znala je daje u dovratku premračno da bi žena mogla vidjeti njen smiješak, alise zbog njega Parvana osjećala bolje.

»Ja sam Malali, vodim postrojbe kroz neprijateljski terito-rij«, mrmljala je sama sebi. I to je pomoglo, premda je bilo teškoosjećati se kao borbena junakinja s poslužavnikom s cigaretama kojijoj je visio oko vrata.

Uske, vijugave ulice tržnice bile su puno drukčije noću.Parvana je mogla čuti kako im koraci odzvanjaju uzduž uskih hodni-ka. Spremala se reći ženi neka hoda mekše, jer su talibani proglasilizločinom kad žena proizvodi zvuk dok hoda, ali se predomisli. Ako

ih talibani ulove nakon policijskog sata i sa ženom bez burke iliikakvog pokrivala za glavu, buka koju su dizale bit će najmanji prob-lem. Parvana se sjećala prizora sa stadiona. Nije željela znati što bitalibani učinili njoj i njenoj družici.

Parvana ugleda svjetla automobila kako nailaze i povučeženu u drugi dovratak dok kamion pun vojnika nije odmaknuo nizulicu. Nekoliko su se puta gotovo spotaknule na neravnom ploč-niku. Jednu je dugu, da-ti-srce-stane minutu Parvana mislila kako seizgubila. Na posljetku se snašla i one se nastaviše kretati.

Kad su stigle u Parvaninu ulicu, ona počne trčati i povučeženu za sobom. Sad se već toliko bojala da je mislila kako će sesrušiti ako odmah ne stigne kući.

94

»Stigla si!« Gospođi Weeri je tako odlanulo da je zagrlila iParvanu i ženu prije negoli je shvatila što čini. »Dovela si nekoga sasobom! Vrlo si dobrodošla, draga moja!« Kritički je promotrila ženu.»Parvana, nisi je valjda ovakvu vodila po ulici, bez burke?«

Parvana objasni što se dogodilo. »Mislim da je u nevolji«.rekla je.

Gospođa Weera nije oklijevala. Zagrlila je ženu. »Poslijećemo saznati detalje. Ondje ima tople vode za pranje i vruće hraneza večeru. Ne izgledaš mnogo starija od Parvane!«

Parvana dobro pogleda svoju družicu. Još je nije vidjela nasvjetlosti. Izgledala je malo mlađa od Noorije.

»Donesi mi neku čistu odjeću«, reče gđa Weera Parvani.Parvana iz ormara izvadi majčin šalvar kamiz, a gda Weera odvedemladu ženu u kupaonicu i zatvori vrata.

Parvana nadopuni svoj poslužavnik za sljedeći dan, pa napodu razvuče prostirku za objedovanje. Baš kad je izvadila nan išalice za čaj, gospođa Weera se pojavi iz kupaonice s njihovomgošćom.

Odjevena u majčinu čistu odjeću, oprane i skupljene kose.žena je izgledala manje prestrašeno i umornije. Uspjela je popiti polašalice čaja i pojesti nekoliko zalogaja riže prije negoli je zaspala.

Još uvijek je spavala kad je Parvana sljedećeg jutra otišlana posao.

»Donesi mi malo vode, molim te, dušo«, zamolila je gđaWeera prije nego što je Parvana otišla na tržnicu. »Moram opratiodjeću te jadnice.«

Napokon je te večeri, nakon što je pojela, djevojka bila ustanju govoriti.

»Ime mi je Homa«, rekla je »Pobjegla sam iz Mazar-c-Sharifanakon što su talibani zauzeli grad»Talibani su zauzeli Mazar!« uskliknula je Parvana. »To ne može biti!Moja majka je ondje! Moj brat i sestre su ondje!«

95

»Talibani su u Mazaru«, ponovila je Homa. »Išli su od kuće dokuće, tražeći neprijatelje. Došli su u moju kuću. Ušli su ravnounutra! Zgrabili su mog oca i brata i izveli ih. Ubili su ih nasredceste. Majka ih je počela udarati, i nju su ubili. Ja sam otrčala natragunutra i skrila se u ormar. Bila sam unutra dugo, jako dugo. Mislilasam da će i mene ubiti, ali bili su gotovi s ubijanjem ljudi u našojkući. Bili su zaokupljeni ubijanjem u drugim kućama.

»Na posljetku sam izašla iz ormara i sišla u prizemlje. Pocijeloj su ulici ležala trupla. Neki su se vojnici provezli u kamionu.Zabranili su nam da maknemo tijela članova svojih obitelji, čak daih i pokrijemo. Rekli su nam da moramo ostati unutra.

»Tako sam se bojala da će se vratiti po mene! Kad se smra-čilo, istrčala sam. Trčala sam od kuće do kuće, pazeći na vojnike.Tijela su ležala posvuda. Divlji su psi počeli jesti neka od njih, pa jedijelova ljudi bilo na pločnicima i na ulicama. Čak sam vidjela kakopas u zubima nosi nečiju ruku!

»Nisam ništa više mogla vidjeti. Na cesti je stajao kamion.Motor mu je radio. Skočila sam u stražnji dio i skrila se meduzavežljajima. Kamo god da je kamion išao, nije moglo biti gore negoondje gdje sam ja bila.

»Putovali smo dugo, dugo vremena Kad sam napokonizašla, bila sam u Kabulu. Iz kamiona sam otišla u zgradu u kojoj menašla Parvana.« Homa počne plakati. »Samo sam ih ostavila! Ostavilasam svoju majku i oca i brata da leže na cesti i da ih pojedu psi!«

Gospođa Weera zagrli Homu, ali djevojka je bila neutješ-na. Plakala je dok nije pala u san od iscrpljenosti.

Parvana se nije mogla pomaknuti Nije mogla govoriti. Svešto je mogla bilo je da zamisli svoju majku, sestre i brata mrtve naulicama nepoznatoga grada

»Nema dokaza da je tvoja obitelj stradala, Parvana«, reklaje gospođa Weera. »Tvoja je majka pametna, snažna žena, a i Nooria.Moramo vjerovati da su žive. Ne smijemo izgubiti nadu!«

96

Parvana ju je baš sad izgubila. Učinila je ono što je učinilai njena majka. Uspuzala je na tošak, pokrila se pokrivačem i odlučilaondje zauvijek ostati.

Dva je dana ostala na tošaku. »To čine žene u našoj obiteljikad su tužne«, rekla je gospođi Weeri.

»Ne ostaju tako zauvijek«, odgovorila je gospođa Weera.»Ponovo ustanu i bore se.«

Parvana joj nije odgovorila. Nije željela ponovo ustati. Bilaje umorna od borbe.

Gospođa Weera je prvo bila nježna s njom, ali je imalapune ruke posla s Homom i svojom unučicom.

Kasno popodne drugoga dana na Parvaninim se vratimapojavila Shauzia.

»Jako mi je drago što te vidim«, rekla je gđa Weera, kima-jući prema Parvani. Izašle su na trenutak porazgovarati na odmo-rište, izvan domašaja Parvaninih ušiju Zatim su se vratile unutra i,nakon što je donijela nekoliko kanti vode. Shauzia sjedne na tošakpored Parvane.

Neko je vrijeme pričala o običnim stvarima, kako je išlaprodaja, o ljudima koje je viđala na tržnici, razgovorima koje jevodila s nekima od raznosača čaja i ostalim zaposlenim dječacima.Na posljetku reče: »Ne sviđa mi se kad radim sama. Tržnica nije istakad tebe nema. Ne želiš li se vratiti?«

Sročeno tako, Parvana je znala da ne može odbiti. Sve jevrijeme znala kako će morati ustati. Nije doista mislila ostati natošaku dok ne umre. Dio nje želio je pobjeći od svega, ali drugi jedio želio ustati i ostati živ i dalje biti Shauzijin prijatelj. Uz malopoticanja sa Shauzijine strane, taj je dio pobijedio.

Parvana ustane iz kreveta i nastavi kao do tada. Obavljalaje posao na tržnici, donosila vodu, slušala priče gospođe Weere iupoznavala se s Homom. Sve je to činila jer nije znala što bi dugo.

97

No kretala se kroz svoj dan kao da se kreće nekim groznim snom -noćnom morom nad kojom jutrom nije nastupalo olakšanje.

Onda je, kasno jednog popodneva, Parvana došla kući sposla i našla dvojicu muškaraca kako nježno pomažu njenom ocu dase popne do stana. Bio je živ! Bar je jedan dio noćne more završio.

98

PETNAEST

Čovjek koji se vratio iz zatvora bio je jedva prepoznatljiv, ali jeParvana znala tko je on. Iako je njegov bijeli šalvar kamiz sad bio sivi poderan, premda mu je lice bilo upalo i blijedo, još je uvijek to bionjen otac. Parvana mu se tako čvrsto pripila da ju je gospođa Weeramorala odvući kako bi otac mogao leći.

»Našli smo ga na zemlji pokraj zatvora«, jedan je od muš-karaca koji su ga donijeli kući rekao gospođi Weeri. »Talibani su gapustili, ali nikamo nije mogao otići sam. Rekao nam je gdje živi, pasmo ga moj prijatelj i ja stavili na karači i donijeli ga ovamo.«

Parvana je ležala na tošaku s ocem, grleći ga i jecajući.Znala je da su ljudi ostali na večeri, ali se tek kad su ustali da podu.kako bi stigli svojim kućama prije policijskog sata,sjetila pristojnogponašanja.

Skočila je na noge. »Hvala vam što ste mi vratili oca«, rekla je.Muškarci otiđoše. Parvana je krenula leći natrag pored oca,

ali je gospođa Weera zaustavi »Pusti ga da se odmori. Sutra će bitivremena za razgovor.«

Parvana posluša, ali su prošli dani pažljivog njegovanjagđe Weere prije nego što je otac uopće počeo prizdravljati. Većinumu je vremena bilo ili previše loše ili je bio preiscrpljen kako bigovorio

»Taj je zatvor morao biti hladan i vlažan«, rekla je gospođaWeera. Parvana joj je pomagala kuhati bistru juhu i vruću je davalaocu, žlicom, dok nije mogao sjesti i sam jesti.

»Sad si i moja kći i moj sin«, rekao je otac kad mu je bilodovoljno dobro da primijeti njen izgled. Trljao je rukom njenu oši-šanu kosu i smiješio se.

Parvana je mnogo puta odlazila do slavine s vodom. Otac je biogadno pretučen i tople je obloge koje mu je gospođa Weera

99

stavljala na rane trebalo cesto mijenjati i prati. I Homa je pomagala,uglavnom stišavajući unuku gđe Weere, da se otac može odmarati.

Parvani nije smetalo što odmah nije mogao govoriti. Bilaje presretna samo zato što je bio kod kuće. Dane je provodila zara-đujući novac, a večeri pomažući gospođi Weeri. Kad se otac boljeosjećao, čitala bi mu iz njegovih knjiga.

Homa je znala nešto engleskoga iz škole i jednog je dana.kad se vratila kući s posla, Parvana našla svog oca i Homu kakorazgovaraju na engleskome. Homa je prilično oklijevala, ali su očeveriječi glatko plovile jedna u drugu.

»Jesi li nam danas dovela još jednu obrazovanu ženu?«pitao je otac Parvanu, smiješeći se.

»Ne, oče«, odgovorila je ona. »Donijela sam kući samonešto luka.« Iz nekog su razloga svi mislili da je to smiješno i prvi jeput nakon očeva uhićenja u Parvaninu domu vladao smijeh.

Jedno je u njenom životu bilo ispravljeno. Otac je sad biokod kuće. Možda će se vratiti i ostatak obitelji.

Parvana je bila ispunjena nadom Na tržnici je jurila zamušterijama baš kao pravi dječak. Gospođa Weera je predložila nekilijek za oca i Parvana je radila i radila dok nije zaradila dovoljnonovaca da ga kupi. Činilo se da djeluje.

»Sad imam osjećaj da za nešto radim«, rekla je Shauzijijednog dana dok su hodale uokolo tražeći mušterije. »Radim kakobih vratila obitelj.«

»I ja radim za nešto«, reče Shauzia. »Ja radim kako bihpobjegla iz Afganistana.«

»Neće li ti nedostajati tvoja obitelj?« upita Parvana.

»Djed mi je počeo tražiti muža«, odgovori Shauzia. »Slučajnosam čula kad je razgovarao s bakom. Rekao je da se trebam uskoroudati, da će, zato što sam tako mlada, uloviti dobru cijenu zamladenku i onda će oni dobiti mnogo novaca za život.«

100

»Neće li ga tvoja majka spriječiti?«»A što ona može? Ona mora živjeti s njima. Nema kamo

otići.« Shauzia prestane hodati i pogleda Parvanu. »Ja se ne moguudati! Ne želim se udati!«

»Kako će se tvoja majka snaći bez tebe? Od čega će seprehraniti?«

»Što ja tu mogu?« upita Shauzia, pitanje izađe kao jecaj.»Ostanem li ovdje i udam li se, život će mi završiti. Ako odem,možda ću imati šanse. Na svijetu mora biti neko mjesto na kojem jamogu živjeti. Jesam li u krivu što tako mislim?« Brisala je suze s lica.»Što drugo mogu?«

Parvana nije znala kako utješiti prijateljicu.Jednog je dana gospođa Weera imala gošću, članicu žen-

ske skupine koja je tek stigla iz Mazara. Parvana je bila na poslu, alijoj je otac navečer rekao za posjet.

»Mnogo je ljudi pobjeglo iz Mazara«, rekao je. »Svi su smješteniu izbjegličkim kampovima izvan grada.«

»I majka je ondje?«»Moguće je. Nećemo znati ne pođemo li do kampova i ne

potražimo li je.«»Kako to možemo učiniti? Je li ti dovoljno dobro da možeš

putovati?«»Nikad mi neće biti dovoljno dobro«, odgovori otac, »ali

svejedno bismo trebali poći.«»Kad krećemo?« upitala je Parvana.»Čim organiziram prijevoz. Možeš li odnijeti poruku ljudi-

ma koji su me doveli iz zatvora? Mislim da, uz njihovu pomoć,možemo putovati za dva tjedna.«

Parvana je već neko vrijeme željela nešto upitati oca. »Za-što su te talibani pustili?«

101

»Ne znam ni zašto su me zatvorili. Kako bih onda znaozašto su me pustili?«

Parvana se morala zadovoljiti s tim kao odgovorom.Život joj se opet mijenjao Iznenadila se kako je to mirno

doživljavala. Pomislila je kako je to zato što joj se vratio otac.»Naći ćemo ih«, rekla je Parvana potpuno samouvjereno

»Naći ćemo ih i dovesti ih kući.«Gospođa Weera odlazila je u Pakistan. »Homa će ići sa

mnom. Ondje ćemo je zaposliti. « Trebale su se povezati s članicamaženske skupine koje su organizirale Afganistanke u progonstvu.

»Gdje ćete se smjestiti?«»Imam rođakinju u jednome od kampova«, odgovorila je

gospođa Weera. »Ona već neko vrijeme želi da dođem i živim snjom.«

»Ima li ondje škola?«»Ako i nema, pokrenut ćemo je. Život je veoma težak

Afganistancima u Pakistanu. Ima mnogo posla koji treba obaviti.«Parvana je imala ideju. »Povedite Shauziju sa sobom!«

»Shauziju?«»Ona želi otići. Grozno joj je ovdje. Ne bi li ona mogla s

vama? Mogla bi vam biti pratnja!«»Shauzia ovdje ima obitelj. Želiš li reći da bi ih samo tako

ostavila? Napustila ekipu samo zato što je igra oštra?«Parvana više ništa nije rekla. Na neki je način gospođa

Weera bila u pravu Upravo je to činila Shauzia. No, i Shauzia je bilau pravu. Nije li imala pravo potražiti bolji život? Parvana nije moglaodlučiti tko je od njih više u pravu

Nekoliko dana prije nego što su trebali krenuti za MazarParvana je sjedila na svom pokrivaču na tržnici kad je nešto pogodiu glavu. Bila je to sićušna deva izrađena od perlica. Žena s prozora

102

još je bila živa! Bilo joj je dobro ili barem dovoljno dobro da obavi-jesti Parvanu da je još uvijek ondje. Parvana je poželjela skočiti izaplesati. Željela je vikati i mahati prema obojenom prozoru. No,

umjesto toga, tiho je sjedila i pokušavala smisliti način na koji će seoprostiti.

Već je gotovo stigla kući tog popodneva kad se sjetila kako.Vraćajući se na tržnicu poslije ručka, pažljivo je iskopala

nešto divljeg cvijeća koje je raslo usred izgranatiranih ruševina. Pri-jašnjih je godina vidjela kako tamo raste i nadala se kako je u pravumisleći da je to vrsta koja raste godinu za godinom. Posadi li cvijećena mjestu na kojem je obično prostirala svoj pokrivač, Žena s pro-zora znat će da se neće vratiti. Cvijeće će biti lijepo. Nadala se da ćejoj biti dragi poklon.

Na svome mjestu na tržnici Parvana najprije iskopa tvrduzemlju lupajući po njoj svojim gležnjem. Koristila se i rukama ikamenom koji je našla u blizini.

Muškarci i dječaci na tržnici skupiše se oko nje kako bi jegledali. Sve što je bilo drukčije, smatralo se zabavom.

»To cvijeće neće rasti u ovoj zemlji«, netko reče. »U njojnema hranjivih tvari «

»Čak i ako bude raslo, pogazit će ga.«»Tlo tržnice nije mjesto za cvijeće. Zašto ga sadiš ovdje?«Kroz podrugljive glasove začuje se jedan drugi glas. »Zar

nitko od vas ne cijeni prirodu? Ovaj je dječak odlučio donijeti djelićljepote na našu sivu tržnicu, a jeste li mu zahvalili? Jeste li mupomogli?« I starac se progura u prvi red male hrpe. Teško je klek-nuo kako bi pomogao Parvani posaditi cvijeće. »Afganistanu volelijepe stvari«, rekao je, »ali vidjeli smo toliko ružnoga da katkadzaboravimo koliko je predivno nešto, poput cvijeta.«

Zatražio je od jednog dječaka koji je inače raznosio čaj, ašvrljao je onuda, da mu donese malo vode iz trgovine čajem. Voda jedonesena i on je prolije oko cvijeća, natapajući zemlju.

104

Biljke klonu. Nisu stajale kako treba.»Jesu li uvenule?«»Ne, nisu uvenule. Možda se sad čine iskrivljene i kao da

venu«, odgovorio je, »ali je korijenje dobro. Kad dođe vrijeme, to ćekorijenje držati biljke koje su zdrave i jake.« Još jednom potapše

zemlju, a Parvana i jedan od ljudi pomognu mu da ustane. Još sejednom nasmiješio Parvani, pa se udaljio.

Parvana je čekala pored svog cvijeća dok se gomila nijerazišla. Kad je bila sigurna da je nitko ne gleda, pogleda premaprozoru i brzo mahne za oproštaj. Nije bila sigurna, ali činilo joj seda je vidjela nekoga kako joj odmahuje.

Dva dana poslije bili su spremni za odlazak. Trebali suputovati kamionom, baš kako je to učinio i ostatak obitelji.

»Putujem li ja kao tvoj sin ili kao tvoja kći?« upitala jeParvana oca.

»Ti odluči«, odgovorio je »I kako god odlučila, bit ćešmoja mala Malali.«

»Pogledajte što imam!« reče gospođa Weera. Nakon što seuvjerila da nema nikoga, izvadi ispod svoje burke nekoliko primje-raka majčinog časopisa. »Nije li prelijep?«

Parvana brzo prelista časopis prije nego što ga ponovoskrije. »Divan je«, složila se.

»Reci svojoj majci da se časopis šalje ženama svuda u svi-jetu. Pomogla je da svijet sazna što se događa u Afganistanu. Svaka-ko joj to reci. Ona je učinila nešto vrlo važno. I reci joj da se trebavratiti, raditi na sljedećem broju.«

»Reći ću joj.« Ona zagrli gospodu Weeru. I gospođa Weerai Homa nosile su burke, ali je, grleći ih, znala koja je koja.

Bilo je vrijeme za polazak. Iznenada se, baš kad se kamionspremao krenuti, pojavila Shauzia.

»Uspjela si!« reče Parvana, grleći prijateljicu.105

»Zbogom, Parvana«, rekla je Shauzia. Dodala je Parvanivrećicu sušenih marelica. »I ja uskoro odlazim. Upoznala sam nekenomade koji će me povesti u Pakistan kao pastira. Neću čekati idućeproljeće. Ovdje bi bilo samotno bez tebe.«

Parvana nije željela reći zbogom »Kad ćemo se opet vidje-ti?« pitala je sva u panici. »Kako ćemo biti u vezi?«

»Sve sam smislila«, odgovori Shauzia. »Naći ćemo se ponovo naprvi dan proljeća za dvadeset godina.«

»U redu. Gdje?«

»Na vrhu Eiffelovog tornja u Parizu. Rekla sam ti da idemu Francusku.«

Parvana se nasmije. »Bit ću ondje«, reče »Onda se nećemopozdraviti sa zbogom. Za sada ćemo reći samo da se vidimo poslije.«

»Do idućeg puta», reče Shauzia.Parvana posljednji put zagrli svoju prijateljicu, pa se pop-ne u kamion. Mahale su jedna drugoj dok se kamion kotrljao udaljinu.

Dvadeset godina od sada, mislila je Parvana. Što će sedogodili u tih dvadeset godina? Hoće li ona još uvijek biti u Afgani-stanu? Hoće li u Afganistanu napokon biti mir? Hoće li se vratiti uškolu, biti zaposlena, biti udana?

Budućnost se kao nepoznanica protezala cestom isprednje. Njena majka je negdje tamo s njenim sestrama i bratom, ali štoće osim njih još naći. Parvana nije imala pojma. Što god to bilo.osjećala se spremnom. Čak se svemu i veselila.

Parvana se smjesti u stražnjem dijelu kamiona pored oca.Ubaci u usta sušenu marelicu i prokotrlja jezikom njenu slatkoću.Kroz zaprašeni je prednji vjetrobran mogla vidjeti planinu Parvanui snijeg na njenom vrhu kako se svjetluca na suncu

SPISATELJIČINA BILJEŠKA

Afganistan je država u središnjoj Aziji. U njemu su gorje Hindu Kush,brze rijeke i zlatne pustinje Njegove su plodne doline nekad donosileobilje voća, pšenice i povrća. Osvajači i istraživači tijekom supovijesti Afganistan vidjeli kao vrata za Daleki istok.

Afganistan je u ratu od 1978. kad su se borci koje jepodupirala Amerika suprotstavili vladi koju su podupirali Sovjeti.Godine 1980. Sovjetski je Savez napao Afganistan i rasplamsao se rat.

Nakon odlaska Sovjeta 1989. buknuo je građanski rat jer suse različite skupine borile za prevlast u zemlji.

Milijuni Afganistanaca postali su izbjeglice i mnogi još uvijekžive u golemim kampovima u Pakistanu i Iranu. Mnogi su ljudi čitavživot proveli u kampu. Mnogi su ubijeni, osakaćeni ili oslijepljeni.

Dvadeset godina rata uništilo je ceste, mostove i vodene putove.Malo ljudi u Afganistanu ima čistu vodu za piće. Sve su vojske

postavljale mine u obradiva polja onemogućavajući uzgoj hrane. Zbogtoga mnogi ljudi umiru od gladi ili od bolesti uzrokovanih lošomprehranom.Talibanska milicija preuzela je nadzor nad glavnim gradom Kabu-lom u rujnu 1996. Nametnula je krajnje oštre zakone za djevojčice ižene.Škole za djevojčice su zatvorene, ženama više nije bilo dopuštenoraditi i bile su prisiljene poštivati stroga pravila odijevanja. Knjige suspaljene, televizori porazbijani i zabranjena je glazba u bilo kojemobliku. U jesen 2001. talibani su istjerani iz većeg dijela Afganistana,ali budućnost afganistanskih žena i djevojaka i dalje je nesigurna.