Dasamja netko

Ana Žnidarec Čučković

Istraživanje o stavovima djece i mladih u Hrvatskoj: interesi, potrebe, problemi, rješenja

Projekt financira Europska unija.

Projekt sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske

Da sam ja netko Istraživanje o stavovima djece i mladih u Hrvatskoj:

interesi, potrebe, problemi, rješenja

Ana Žnidarec Čučković

Forum za slobodu odgoja, 2013.

naslov: “Da sam ja netko”Istraživanje o stavovima djece i mladih u Hrvatskoj: interesi, potrebe, problemi, rješenja

izdavač: Forum za slobodu odgojaKralja Držislava 1210 000 Zagreb

za izdavača: Eli Pijaca Plavšić

autorica: Ana Žnidarec Čučković

urednički kolegij: Višnja PavlovićAna KarlovićDomagoj MorićEli Pijaca Plavšić

lektorica: Marina Brkić

fotografije: Karlo Mijić

Zagreb, 2013.

citiranje: Žnidarec Čučković, Ana (2013) Da sam ja netko. Istraživanje o stavovima djece i mladih u Hrvatskoj: interesi, potrebe, problemi, rješenja. Zagreb: Forum za slobodu odgoja.

Ova publikacija izrađena je uz pomoć Europske unije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost autorice i Foruma za slobodu odgoja i ni na koji se način ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

Ova publikacija sufinancirana je od strane Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost autorice i Foruma za slobodu odgoja i ni na koji se način ne može smatrati da odražava gledišta Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske.

„...ja bi u svojoj okolini promijenio da bude malo više dobrote, onako volio bi da dođe magična kiša i da poslije kiše dođe duga i onda su svi dobri. A možemo ih probat nagovorit da probaju biti dobri npr. kad se družimo s njima da im kažemo: „e nemoj to tako radit, to meni smeta.“

sadržaj

sadržaj 7

ZaHVaLE 9

rEcEnZijE 11

UVOd 13

1.istražiVanjE 151.1. Ciljevi istraživanja 151.2. Uzorak ispitanika 151.3. Metodologija provedbe istraživanja 16

2.OsnOVnEškOLE 192.1. Identifikacija interesa i potreba djece/mladih u dobi ispitanika 212.2. Identifikacija ključnih problema djece/mladih u dobi ispitanika 272.3. Rješenja navedenih problema 302.4. Što je volontiranje? 312.5. Što želimo učiniti - ideje 322.6. Školski portret 33

3.srEdnjEškOLE 373.1. Identifikacija interesa i potreba djece/mladih u dobi ispitanika 393.2. Identifikacija ključnih problema djece/mladih u dobi ispitanika 443.3. Rješenja navedenih problema 473.4. Što je volontiranje? 483.5. Što želimo učiniti – ideje 483.6. Školski portreti 50

PriLOZi 65Prilog 1. Pisana suglasnost roditelja/staratelja za sudjelovanje učenika u istraživanju 65Prilog 2. Dozvola za istraživanje 66Prilog 3. Vodič za diskusiju 67Prilog 4. Priprema radionice s učenicima 68

9

ZAHVALE

Zahvaljujemo svim školama koje su pristale sudjelovati u istraživanju te ravnateljima koji su omogućili provedbu i organizaciju. Posebno hvala nastavnicama i stručnim suradnicama ovih škola koje su pružile iznimnu organizacijsku podršku u provedbi istraživanja.

To su:

• Osnovna škola „Pojišan“ Split (ravnatelj Boris Poljak i pedagoginja Deana Gaić Kaličanin)

• Zdravstvena škola Split (ravnateljica Mirjana Kurtović i pedagoginja Sanja Perić)

• Ekonomska, trgovačka i ugostiteljska škola, Samobor (ravnatelj Franjo Mihalina i pedagoginja Irena Jordan Lončarić)

• Osnovna škola Nikole Hribara, Velika Gorica (ravnatelj Zdenko Ilečić i psihologinja Sandra Raković)

• Osnovna škola „Milan Brozović“ Kastav (ravnateljica Sandra Krpan i učiteljica Dubravka Uroda)

• Prirodoslovna i grafička škola Rijeka (ravnateljica Senija Zelić-Pavelić i psihologinja Sonja Crnić)

• Osnovna škola Tina Ujevića, Zagreb (ravnateljica Jasmina Hamer i pedagog Damir Kučerauer)

• Prva gimnazija, Zagreb (ravnateljica Dunja Marušić Brezetić i psihologinja Vlasta Lukačević)

Posebna zahvala ide volonterima Foruma za slobodu odgoja Katarini Grbavac i Matiji Mihokoviću koji su dali izniman doprinos u organizacijskom dijelu istraživanja.

Zahvalni smo i partnerskim organizacijama Foruma te posebno kolegicama koje u njima rade koje su omogućile lokalnu podršku istraživanju: Most iz Splita (Josipa Vučica) te UMKI iz Rijeke (Diana Kovačić).

10

11

recenzije

U sklopu projekta „Pokreni promjenu! Volontiranje mladih za izgradnju kulture mira“ koji ima za cilj implementirati novi koncept snažnije suradnje civilnog društva i javnih ustanova koje brinu o djeci i mladima (prije svega centara za socijalnu skrb, škola i obiteljskih centara) ispitano je trenutno stanje i potrebe djece i mladih.

Publikacija (izvještaj) je prikaz rezultata kvalitativnog istraživanja metodom fokus grupa čime se došlo do određenih spoznaja relevantnih za postavljene ciljeve istraživanja. Izvještaj daje uvid u mišljenja osnovnoškolskih i srednjoškolskih učenika o njihovom mjestu u suvremenom društvu, mogućnostima donošenja odluka i uvažavanje njihova mišljenja. Dodatnu vrijednost samog istraživanja moguće je prepoznati u prikazu mišljenja samih učenika o mogućnostima utjecaja na promjene u društvu. Naime, brojna se istraživanja bave prikazom trenutne društvene situacije, no rijetka su ona koja se fokusiraju na mišljenja učenika i mladih o njoj. Zanimljivo je promotriti mišljenja samih učenika (kao interesne skupine) o postojećim problemima na koje nailaze pokušavajući participirati u društvu. No, stvarna vrijednost prepoznaje se u pristupu učenicima i mladima te istraživanju njihovih mišljenja o mogućim rješenjima navedenih problema. U prikazu istraživanja i njegovih rezultata moguće je prepoznati emancipacijski pristup mladima, te uvažavanje njihovih ideja, kojima se osigurava priliku za aktivno djelovanje i participaciju mladih u društvenom životu.

Zaključak: Imajući u vidu prethodno spomenute činjenice, o projektu “Da sam ja netko – Istraživanje o stavovima djece i mladih u Hrvatskoj – interesi, potrebe, problemi, rješenja“ mogu se izreći visoke ocjene o rezultatima istraživanja, metodologiji i pristupu učenicima i mladima, te pedagoškim vrijednostima ponuđenih radionica, kao i samog projekta.

dr.sc. Višnja Rajić, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

* * *

Rukopis predstavlja izvještaj o rezultatima istraživanja kojemu je bio cilj upoznati potrebe, interese i probleme djece i mladih u nekoliko mjesta u Hrvatskoj. Istraživanje je provedeno metodom fokus grupa u kojima su kao sudionici bili učenici osnovnih i srednjih škola. I tu je posebna vrijednost ovog rukopisa. O problemima djece govore djeca, a ne odrasli. Takvih je istraživanja u Hrvatskoj relativno malo, a što je rezultat još uvijek prevladavajućeg stava odraslih da mišljenje djeteta nema posebnu važnost u situacijama rješavanja pitanja vezanih za njihov život. Iako je UN-ova Konvencija o pravima djeteta na snazi punih 24 godine, a koja priznaje dijete kao subjekta s pravima među kojima su i ona koja mu omogućavaju da se njegov glas čuje i uvažava, još uvijek je velik broj odraslih koji smatraju da upravo oni tj. odrasli najbolje znaju što djeci treba i što ih muči. A upravo je obrnuto. Odrasli drugačije vide svijet od djece odnosno percepcija djece je drugačija, jer su i njihova znanja i iskustva jedinstvena i drugačija. I zato da bi

12

znali zadovoljiti djetetove potrebe, da bi odgovorili na njihove interese i probleme i time donosili bolje odluke odrasli trebaju djecu slušati što govore i njihovo mišljenje uzimati ozbiljno. Davati im priliku, poticati ih i pomagati im da iznose svoje stavove.

Da je to istina najbolje govore rezultati prezentirani u ovom izvještaju. Djeca vide i prepoznaju probleme i imaju svoje mišljenje o tome kako ih riješiti. Ponekad su ti odgovori odraslima smiješni i naivni, ali u suradnji s odraslima sigurno je da bi doveli do jednog novog kuta gledanja na probleme i njihovo rješavanje. Istodobno, na temelju dječjih odgovora može se identificirati njihov položaj u našem društvu, a koji nas vraća na temeljno pitanje zbog čega su djeca i mladi marginalna skupina kad je riječ o mogućnostima sudjelovanja u pitanjima koja ih se tiču. Što učiniti da bi participativna prava djeteta više saživjela u svakodnevnom životu obitelji, škole i cjelokupne zajednice? Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan, ali je sigurno da njegovo rješavanje treba uključiti sve i svakoga. I upravo stoga smatram da je ovaj rukopis namijenjen prvenstveno odraslima, ali i djeci. Pravo je djeteta da iznosi svoje mišljenje i da bude saslušano. Iz dječjih izjava odrasli mogu mnogo naučiti, shvatiti svijet djeteta, ali i reagirati u situacijama kada djeca svojim izjavama pokazuju da možda nisu dobro shvatili svoja prava. Rezultati provedenog istraživanja svakako bi mogli potaknuti stručnjake u odgoju i obrazovanju da preispitaju svoje stavove i ponašanje prema djeci i mladima, a dionicima civilnog sektora oni mogu biti putokaz u djelovanju i planiranju daljnjih aktivnosti.

Ovaj rukopis, pisan jednostavno i razumljivo, prihvatljiv je najširem krugu čitatelja i kao takav može pridonijeti jačanju javne svijesti o važnosti da se glas djeteta čuje.

Kao recenzentica preporučam ovaj rukopis za tisak, jer on to zaslužuje svojom kvalitetom, provokativnošću i aktualnošću.

dr. sc. Dubravka Maleš, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

UVOD

Kako je djeci i mladima danas u Hrvatskoj? Koje su njihove potrebe? Što ih zanima i mogu li u školi i u slobodno vrijeme upotpuniti te interese i razviti svoje potencijale? Što im je potrebno i vide li sebe kao važne aktere, kao one koji mogu utjecati na svoju okolinu? Poznaju li pojam civilnog društva, volontiranja, doprinosa zajednici i stvaranja pozitivnih promjena u društvu?

Sva ova pitanja bila su nam motiv i inspiracija za provedbu kvalitativnog istraživanja, kojim bismo saznali više o razmišljanjima i osjećajima djece i mladih do 18 godina, u Hrvatskoj danas. Istraživanje je provedeno u svibnju 2013. g, u četiri osnovne i četiri srednje škole u Splitsko-dalmatinskoj, Primorsko-goranskoj i Zagrebačkoj županiji te gradu Zagrebu.

Često se u javnosti djeca i mladi spominju kao objekti, kao oni o kojima se odlučuje, koje tre-ba zaštititi, te nerijetko, kao problem. Spominju se u kontekstu zaštite dječjih prava, u kontekstu crne kronike, kontekstu politike te socijalne zaštite. Prerijetko i premalo pita ih se za mišljenje, što je nešto što su nam i u ovom istraživanju ponovo potvrdili.

Govori se o društvu znanja, o rastu i napretku, o potrebi za društvenim promjenama, no možda i premalo brige vodimo o razvojnim, emocionalnim i intelektualnim potrebama buduće generacije. Koliko smo stvarno upoznati s doživljajem djece i mladih o društvu kakvo jest danas, koliko znamo o tome kako na njih utječu društveni događaji i promjene, i koliko im omogućujemo izražavati mišljenja i potrebe?

Pozivamo čitatelje ove publikacije da zajedno s nama krenu u istraživanje njihovog unutarnjeg svijeta – kako bismo ih bolje razumjeli i zajedno uložili kvalitetnije napore u izgradnji društva koje će ih prihvatiti i omogućiti im razvoj punog potencijala.

Forum za slobodu odgoja

„Ja mislim da je najveći problem današnjice naći neku osobu koja razumije djecu, koja suosjeća s njim, koja će pokušat’ ostvarit’ njegove, te snove koje ima i biti uvijek uz njega kad je tužan, i ima neke probleme.“

„Ja bi’ najradije promjenio da ljudi više misle na druge, jer sebičnost je veliki problem u svijetu i to, kad bi’ malo više mislili na druge, onda bi nam bilo bolji svijet.“

„Ja bih isto promijenila, znači, da ljudi imaju više tolerancije prema različitostima, a to bi napravila, mogla postići edukacijom. Znači, da učimo ljude i mlade općenito da su jednako vrijedni unatoč razlikama...“

14

Napomena: Važno je napomenuti da se u tekstu ponekad koristi riječ npr. učenici koja objedinjava oba spola, a ponekad (u citatima) učenica ili učenik. Zbog osjetljivosti na ravnopravnost spolova i na rodno pitanje u hrvatskom jeziku te zbog lakše čitljivosti teksta, autorica koristi naizmjenično oba konstrukta. Gramatički rod u tekstu ne predstavlja rodnu oznaku i ne izražava preferenciju jednoga spola u odnosu na drugi.

1. istraživanje

1.1. Ciljevi istraživanja

Istraživanje je usmjereno na osobne vizije djece i mladih. Istraživala su se njihova mišljenja o glavnim problemima generacije, mogućnostima te rješenjima i idejama vezanim uz ovu problematiku. Propitivalo se isto u dječjim okruženjima: škole, obitelji te lokalne zajednice. Djeca i mladi su kroz istraživanje pozvani otvoreno reći što smatraju presudnim za svoje aktiviranje u školskoj i lokalnoj zajednici.

Polazna pretpostavka jest da upravo oni imaju jedinstvene vizije i ideje, kao i uvid u probleme svoje generacije (npr. isključenost iz društva jer si drugačiji, siromaštvo, obiteljski problemi). Međutim, oni često imaju i ključ za rješavanje takvih problema – kreativne ideje kao moguća rješenja. Također, istražuje se uvid u percepciju djece i mladih o važnosti njihovog mišljenja i uvažavanju istog.

Specifični ciljevi istraživanja podrazumijevaju:

• INTERESI – Dobiti uvid u interese djece i mladih, prepoznati postojeće resurse škole i lokalne zajednice za ostvarivanje interesa, idenificirati način odabira aktivnosti od interesa i procjeniti razinu zadovoljenja osobnih i vršnjačkih interesa

• KLJUČNI PROBLEMI – Idenificirati ključne probleme djece i mladih u školi i zajednici, prepoznati osobne probleme mladih i probleme generacije, osvijestiti važnost uvažavanja vlastitog mišljenja i sudjelovanja pri donošenju odluka te procijeniti osjećaj sigurnosti u školi i lokalnoj zajednici

• MOGUĆA RJEŠENJA – Navesti moguća rješenja za navedene probleme te dobiti uvid u mogućnost samostalnih akcija ili ideja kako promijeniti postojeće stanje te koji su resursi za to potrebni

• VOLONTIRANJE – Odrediti razumijevanje pojma „volontiranje“ te identificirati mjesta i područja mogućeg volontiranja u školi i zajednici

• OSNAŽIVANJE RJEŠENJA I IDEJA – Osnažiti dobivena rješenja i ideje kroz uključivanje u proces kritičkog promišljanja iz cjelokupno dobivene slike

1.2. Uzorak ispitanika

Ciljna skupina ovog istraživanja su djeca i mladi u dobi od 10 do 18 godina. Prema prostornoj lokaciji ispitanici dolaze iz četiri županije (tablica 1.), a to su: Zagrebačka županija (N=20), Grad Zagreb (N=21), Primorsko-goranska županija (N=20) te Splitsko-dalmatinska županija (N=22). Referentni period odnosi se na svibanj 2012. godine kada se istraživanje provelo. Dakle, uzorak je

16

probabilistički, klastersko uzorkovan s obzirom na zastupljenost županija. Odabran je uz pomoć kontakt osobe za određenu školu na način da su među sudionicima bili oni koji postižu lošiji, prosječan i izvrstan opći uspjeh u školi te da su različiti po spolu u istom omjeru. Učenici su bili homogeni po pripadnosti određenoj školi i županiji, a heterogeni po školskom uspjehu te komunikativnosti. U formiranim fokus grupama sudjelovalo je 10 – 12 učenika što se smatra optimalnom veličinom grupe. Takva je dovoljno mala da omogućuje svakom sudioniku da iznese svoj stav, a s druge strane dovoljno velika da se može razviti određena grupna dinamika (Skoko i Benković, 2009). Zbog specifično dizajniranog uzorka, dobiveni podaci ne mogu se generalizirati kao reprezentativno mišljenje učenika Republike Hrvatske, već kao reprezentativni indikatori mišljenja učenika iz četiri županije Republike Hrvatske. Omjer muških i ženskih sudionika u fokus grupama osnovnih škola je bio jednak, dok je broj ženskih sudionica u srednjoškolskim fokus grupama bio znatno veći.

Iako je u istraživanju korištena metodologija fokus grupa, koja nije toliko osjetljiva na pitanje brojnosti uzorka. Ovaj nesrazmjer mogao je utjecati na strukturu odgovora u uzorku srednjoškolaca.

Škola Djevojčice Dječaci UkupnoOŠ „Pojišan“, Split 6 6 12OŠ Nikole Hribara, Velika Gorica 5 5 10OŠ „Milan Brozović“, Kastav 5 5 10OŠ Tina Ujevića, Zagreb 8 4 12SŠ Zdravstvena škola, Split 10 0 10SŠ Prva gimnazija, Zagreb 6 3 9SŠ Ekonomska, trgovačka i ugostiteljska škola, Samobor 10 0 10SŠ Prirodoslovna i grafička škola, Rijeka 5 5 10Ukupno 55 28 83

Tablica 1. Osnovni podaci uzorka ispitivanja

1.3. Metodologija provedbe istraživanja

Polazeći od ciljeva projekta i zadanih parametara, koristilo se istraživanje s kvalitativnom komponentom. Glavna metoda istraživanja su fokus grupe - tehnika kojom se postiže rasprava o problemu istraživanja između pojedinaca koji se međusobno ne poznaju, ali dijele zajedničke karakteristike. Cilj svake fokus grupe je dublje spoznavanje istraživane pojave (Milas, 2005) što je u ovom istraživanju bilo od primarne važnosti. Broj osoba u grupi obično je između šest do deset, a diskusije u prosjeku traju od 1,5 do 2 sata. Glavni cilj ove metode je potaknuti raspravu kojom će se istražiti stavovi ili vrijednosti ispitanika o nekom problemu ili temi. U okviru ovog istraživanja postavljeni su indikatori proizašli iz specifičnih ciljeva istraživanja. Tako se raspravljalo o glavnim problemima s kojima se susreću djeca i mladi, njihovim rješenjima za iste te se uz ostalo pokrenulo pitanje volontiranja.

Detaljnije, u dogovoru s partnerima i predispozicijama projekta, kontaktirane su i organizirane po dvije fokus grupe u četiri županije što ukupno čini osam fokus grupa s 83 učenika u rasponu od 10 do 18 godina starosti. Posebna pozornost posvećena je uvažavanju etičkih principa istraživanja pa je tako za svakog učenika dobivena „Pisana suglasnost roditelja/staratelja za sudjelovanje

17

učenika u istraživanju“ (prilog 1.). Načelo tajnosti osigurano je potpunom anonimnosti ispitanika u transkriptima istraživanja i završnom izvještaju (navodima) primijenjenom na svaku grupu. Fokus grupe moderirane su od strane istraživačice s pedagoškim vještinama te dva asistenta zadužena za snimanje fokus grupa u audio formatu i kasniju transkripciju. Izrađen je vodič za diskusiju (prilog 3.) koji sadrži pitanja i teme povezane s ranije utvrđenim ciljevima istraživanja kvalitativne prirode. Prije same provedbe istraživanja, osigurana je dozvola od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za provedbu istraživanja u školama (prilog 3.).

Nadalje, napravljena je analiza rezultata što uključuje prikupljanje dojmova, pažljivu analizu seta transkripata i kodiranje svake grupe. Zabilježeni audiozapisi su transkribirani, a dobiveni transkripti osnova su za analizu rezultata. Za kodiranje podataka na raspolaganju su softverski paketi od kojih je korišten program kvalitativne analize podataka MAXQDA. Kodirane se pojave zatim verificiraju stalnom usporedbom pojava (Tablica 2.). Dakle, određenom pojavnošću ranije određenih kodova dobivamo slikoviti prikaz dinamike pojedine fokus grupe.

Red. br. Boja Podređeni kôd Kôd Svi kodirani segmenti

Svi kodirani segmenti % Dokumenti

1. interesi 396 14,27 82. interesi interesi m/ž 59 2,13 63. trebam 192 6,92 84. škola kao potpora 61 2,20 65. točno tko? 113 4,07 86. aktivnosti u školi 123 4,43 87. izvan škole – zajednica 152 5,48 78. obitelj – odnos 16 0,58 79. problem 302 10,88 810. briga 45 1,62 711. mišljenje moje 229 8,25 812. donošenje odluka 163 5,87 813. sigurnost – DA 98 3,53 814. sigurnost – NE 51 1,84 715. rješenje 259 9,33 816. volontiranje 170 6,12 817. volontiranje područje volontiranja 95 3,42 818. ideja 252 9,08 8

Tablica 2. Kodirane pojave

Kodovi prikazani u tablici 2. (njih 18) definirani su sukladno postavljenim ciljevima istraživanja i to kao: interesi, interesi m/ž, trebam, škola kao potpora, točno tko?, aktivnost u školi, izvan škole – zajednica, obitelj – odnos, problem, briga, moje mišljenje, donošenje odluka, sigurnost – DA, sigurnost – NE, rješenje, volontiranje, područje volontiranja i ideja. Frekvencije pojavnosti kao i postotak zastupljenosti pojedinih kodova u ukupno obrađivanim transkriptima upućuju kako dominantnu zastupljenost imaju „interesi“ (396; 14,27 %). „Problem“ kao kôd za istraživanu populaciju učenika pokazuje se kao sljedeći u nizu zastupljenosti (302; 10,88 %), a odmah iza njega slijede „rješenje“ (259; 9,33 %) te „ideja“ (252; 9,08 %). Sa sljedećim kodom u nizu veličine

18

zastupljenosti, odnosno kodom „moje mišljenje“ (229; 8,25 %), pokriveno je više od polovice prikupljenog materijala istraživanja (51,81 %). U kategoriji koja slijedi su kodovi koje karakterizira zastupljenost u vrijednosti od 5 % do 7 % i to „trebam“ sa 6,92 %, zatim „volontiranje“ sa 6,12 %, „donošenje odluka“ sa 5,87 %, te „izvan škole – zajednica“ s 5,48 %. Učestalost pojavljivanja u vrijednostima manjim od 5 % dobivena je za sljedeće kodove: „aktivnost u školi“ (4,43 %), „točno tko?“ (4,07 %), „sigurnost – DA“ (3,53 %), „područje volontiranja“ (3,42 %), „škola kao potpora“ (2,20 %), „interes-m/ž“ (2,13 %), „sigurnost – NE“ (1,84 %), „briga“ (1,62 %) te s najnižom vrijednosti „obitelj – odnos“ (0,58 %). Uvid u distribuciju zastupljenosti pojedinih kodova u ukupnoj strukturi promatranog problema ukazuje na moguće čimbenike koji su u nastavku rada detaljno pojašnjeni po svakoj kategoriji zasebno za osnovne i srednje škole. Grupna dinamika vidljiva je iz podatkovne distribucije dokumenata. Tako su razlike u „interesima između djevojčica i dječaka“ zajedno s prepoznavanjem „škole kao potpore“ svoju pojavnost osigurale u šest dokumenata, što znači da se u dvije škole uopće nisu spominjale. Zajedno s navedenim, kodovi „izvan škole – zajednica“, „obitelj – odnos“, „briga“ i „sigurnost – NE“ ne spominju se u po jednom dokumentu.

Dobiveni rezultati i preporuke upotrijebit će se u daljnjoj provedbi i aktivnostima projekta „Pokreni promjenu! Volontiranje mladih za izgradnju kulture mira“.

2. OsnOVnE škOLE

U istraživanje su uključene četiri osnovne škole redom:

Kôd Osnovna škola Županija OŠ 1 Osnovna škola „Pojišan“ Split Splitsko-dalmatinska županijaOŠ 2 Osnovna škola Nikole Hribara, Velika Gorica Zagrebačka županijaOŠ 3 Osnovna škola „Milan Brozović“ Kastav Primorsko-goranska županijaOŠ 4 Osnovna škola Tina Ujevića Zagreb Grad Zagreb

Ukupan broj učenika obuhvaćen fokus grupama bio je 44 (Graf 1.), od toga 20 dječaka i 24 djevojčice u dobi od 10 do 14 godina.

55%

45%

Učenici/ceosnovnihškolauključeni/euistraživanje(n=44)

Djevojčice

Dječaci

Graf 1. Ukupan uzorak učenika osnovnih škola

20

Kôd/frekvencija OŠ 1 OŠ 2 OŠ 3 OŠ 4interesi 63 44 45 41interesi – m/ž 17 0 5 12trebam 40 20 17 45škola kao potpora 31 0 0 1točno tko? 28 10 13 4aktivnosti u školi 2 16 25 20izvan škole – zajednica 0 28 25 24obitelj – odnos 1 1 2 0problem 24 34 57 20briga 0 11 4 2mišljenje moje 23 33 23 29donošenje odluka 14 23 17 24sigurnost – DA 11 7 4 8sigurnost – NE 13 11 9 14rješenje 13 32 11 42volontiranje 8 15 27 19područje volontiranja 11 17 7 19ideja 15 37 42 28

Tablica 3. Frekvencija kodova za osnovne škole – Koliko često djeca spontano ističu pojedine teme? (na temelju transkripta fokus grupa)

Učenici osnovnih škola kao najučestalije pojave, ali s različitom frekventnosti (vidi Tablicu 3.) ističu „interese” (OŠ1: 63; OŠ 2: 44), „problem” (OŠ3: 57) i „trebam” (OŠ: 45). U osnovnoj školi u Splitu (OŠ1) učenici kao sljedeće u nizu (s najvećim odmakom od dominantne pojave u odnosu na ostale škole) navode „trebam” (40), „škola kao potpora” (31), „točno tko?” (24) te „problem” (24). Za učenike osnovne škole u Velikoj Gorici (OŠ2) zabilježene su vrlo slične vrijednosti frekvencija koje slijede u nizu i to: „ideja” (37), „problem” (34), „moje mišljenje” (33) i „rješenje” (32). „Interesi” (45), „ideja” (42), „volontiranje” (27), „aktivnosti u školi” (25) te „izvan škole zajednica” (25) za učenike osnovne škole iz Kastava (OŠ3) po učestalosti pojavljivanja nastavljaju se s manjim frekvencijama iza dominantno istaknutog problema. Učenici osnovne škole u Zagrebu (OŠ 4) odmah iza prve pojave („trebam”) ističu „rješenje” (42) te „interese” (41), dok se s nešto nižom, približno jednakom frekvencijom, izdvajaju „mišljenje moje” (29) i „ideja” (28).

21

2.1. Identifikacija interesa i potreba djece/mladih u dobi ispitanika

„...ja odabirem ono što mi je zabavno i što bi htjela naučiti...“

OŠ „Pojišan“, Split OŠ Nikole Hribara, V. Gorica

OŠ „Milan Brozović“, Kastav

OŠ Tina Ujevića, Zagreb

Igra i zabava Druženje Zabava/druženje FacebookŠkola Facebook Igre Druženje

Upoznavanje novih prijatelja

Hrana Sport Upoznavanje novih prijatelja

Sport Igrice/playstation Škola ŠkolaRad na sebi Mobiteli/glazba Internet (Facebook,

Skype, igrice)Popularnost

Popularnost Vlastiti izgled Pjevanje i sviranje TwitterZdravlje Škola Igrice

Tablica 4. Interesi učenika/ca osnovnih škola iskazani prema važnosti (najvažniji na vrhu)

Interesi sudionika obuhvaćenih istraživanjem uključuju (Tablica 4.) prvenstveno igru, zabavu, druženje, izlaske, upoznavanje novih prijatelja, što se čini i putem interneta – Facebooka, Twittera, mobitela, Playstationa i sličnih računalnih igara, putem Skypea i ostale tehnologije koju je stvorilo postmoderno društvo. Učenici i učenice osnovnih škola interes za školom vide kao relevantnu dimenziju osobnog rasta i razvoja, ali ju isto tako dovode u nepovoljan odnos, kada je u pitanju zabava, budući da im se proces učenja, nuđen od strane odgojno-obrazovne institucije koju trenutno pohađaju ne čini motivirajućim, zanimljivim i dovoljno kreativnim. Štoviše, školu smatraju ozbiljnom, krutom i stresnom institucijom u kojoj nedostaje smijeha. Primjetno je kako su interesi i razmišljanja vršnjakinja drugačija u odnosu na dječake; sport dječake interesira u većoj mjeri od djevojčica, dok djevojčice izražavaju važnost isticanja pojedinaca među puno sličnih ljudi na osnovi vlastitog izgleda. Popularnost koja se očituje u poimanju sebe samog spram ostalih pojavljuje se kao još jedan segment ispitivanja interesa učenika u pubertetskom razdoblju. Vršnjacima je stalo do što boljeg statusa u skupini i žele biti prepoznati od strane svojih prijatelja, pa čak i na način da vrše određene nasilne radnje prema pojedincima u svojoj okolini. Zdravlje i hrana također se spominju u svrhu ostvarivanja boljeg izgleda, a samim time i veća popularnost u društvu.

U kontekstu razmišljanja o budućnosti, ispitanicima osnovnih škola, školovanje kao interes postavlja se preduvjetom za ostvarivanje što boljih okolnosti prilikom odabira nastavka školovanja, preciznije odabira srednje škole i upisa u određenu srednju školu. Odabir dodatnih aktivnosti vrši se na temelju osobnih interesa i onoga u čemu se procjenjuju kao dobri („da im ide“) i u tome prednjače sportovi i strani jezici. Valja spomenuti kako pojedini učenici aktivno sudjeluju u aktivnostima u školi zbog dobivanja boljih ocjena. Naglašavaju nedostatak slobodnog vremena i loše organiziranje aktivnosti u školi. U tom smislu, prepoznaju mogućnost za uključivanje u aktivnosti izvan škole u području stanovanja, gdje je i izbor aktivnosti veći u odnosu na aktivnosti koje se nude u školi.

„Meni je sad isto tako najvažnije školovanje, ali kao i svi ostali da se zabavim uz učenje. Važno mi je isto nać’ nove prijatelje i steć’ povjerenje s njima i sa svima.“ (učenik, 13 godina, Kastav)

22

„Ja mislim da je djeci kao što sam ja i moje dobi, da bi njima bilo bolje kad bi imali više slobodnog vremena, ali ovako uz školu i barem još jednu slobodnu aktivnost, nemaš vremena ni za što drugo i kada bi škola bila malo opuštenija onda bi sve bilo lakše i ljepše.“ (učenica, 13 godina, Zagreb)

0

5

10

15

20

25

30

Da Ne

jesulizadovoljeniinteresisvihtvojihvršnjaka?

Graf 2. Procjena zadovoljenja vršnjačkih interesa

Interesi vršnjaka prema procjeni sudionika fokus grupe (Graf 2.) uglavnom nisu zadovoljeni. Mišljenja su da je potrebno zadovoljiti određene uvjete kako bi se zadovoljili određeni interesi. Učenici kao uzroke navode financijske probleme i financijsku obiteljsku situaciju, nepodržavajuću okolinu, prvobitno roditelja, ali i nastavnika, lijenost i nedovoljno poznavanje vlastitih mogućnosti, vještina i sposobnosti što često dovodi do kratkoročne zaokupljenosti određenom aktivnošću.

Ograničavajući faktor u zadovoljenju interesa jest i vrijeme, ali spominju i zdravstvene teškoće koje zaista mogu ograničiti djecu s teškoćama u zadovoljenju interesa, prvenstveno u bavljenju raznim sportovima, što i poistovjećuju sa zadovoljenjem interesa. Poticaj u zadovoljenju interesa nalaze među vršnjacima i ističu kako interesi učenika u školi nisu zadovoljeni, ali ni ne mogu biti tijekom osnovnoškolskog obrazovanja te kako se zadovoljenje interesa ostvaruje u srednjoj školi. Ispitanici navode kako je izrazito bitno zadovoljenje interesa propitati primjerice anketnim upitnikom ili nekim drugim instrumentom jer ključnim smatraju da je potrebno pitati učenike što oni žele.

„...nekima su ispunjeni ti interesi zato što mogu, žele, baš se žele možda time baviti. A nekima možda nisu zbog finanacijskih problema.. ali jednostavno im se ne da ili jednostavno nemaju nikakvih interesa.“ (učenica, 11 godna, Split)

„Pa mislim da su većini mojih vršnjaka interesi zadovoljeni, ispunjeni i mogu raditi, mogu otići na sport koji žele ili neku aktivnost, a nekima nisu možda zbog financijskih

23

problema ili, ne znam, roditelji ih ne puštaju, možda ih roditelji prisiljavaju na neke aktivnosti koje ne žele i tak’.“ (učenik, 12 godina, Velika Gorica)

2.1.1. Što mi treba?

„Dobre i zanimljive profesore. Prijatelje kao potporu u svim trenucima. Druženje i poznavanje drugih ljudi pomaže u pronalaženju samoga sebe.“

Kreativniji uvjeti za učenje i načini učenja učenici osnovnih škola navode kao jedan od preduvjeta prilikom zadovoljenja vlastitih interesa. Ako žele postići bolje ocjene iz nekog predmeta, priliku za ostvarenje istog pronalaze upisivanjem dodatne ili izborne aktivnosti koju vodi profesor tog predmeta. Odabir aktivnosti dovode i u vezu s motivacijom učitelja za prenošenje sadržaja određenog područja nekog predmeta. Smanjenje stresa od obaveza organiziranjem dnevnog rasporeda kojeg bi uskladili sa slobodnim vremenom također navode bitnim kako bi za sebe ostvarili relevantne interese. Sudionici su stava da je bitno da im se aktivnost sviđa, da je zabavna i da je mogu savladati. Za njih je značajna i potpora roditelja, obitelji i prijatelja. Bolje i kvalitetnije materijalno-tehničke uvjete te financijsku potporu isto tako sugeriraju putem svojih odgovora kao nužnost. Potrebne su im informacije za koje misle da su dostupne iz različitih medija.

Napominju kako zadovoljenje interesa za njih može biti i korisno prilikom ostvarivanja dodatnih bodova za upis u željenu srednju školu ili im može biti od koristi u budućnosti (primjerice učenje stranog jezika) te često naglašavaju i osobine ličnosti bez kojih nije u potpunosti moguće ostvariti zadovoljenje potrebe pojedinca za nečim, npr. odlučnost, želju za uspjehom, znatiželju, druženje i upoznavanje drugih jer bi na taj način bolje upoznali i vlastite resurse kojima raspolažu.

„...(treba mi) potpora obitelji, prijatelja za uspjeh. Treba mi znanja za dobar posao koji nosi puno novca i kojeg radiš iz ljubavi. Treba mi zabave. Pronalaženje balansa između škole i slobodnog vremena. Potrebni su bolji uvjeti u školi: umjetna trava na sportskom igralištu, zemljopisne karte, globusi, makete, računala...“ (učenik, 12 godina, Velika Gorica)

„Meni je najvažnije zabaviti se, i naći neki balans između toga učenja i svega što se događa. Znači, isto znanje i školovanje da imam ljude isto uza sebe koji me podržavaju i koji su uz mene kad mi je teško i kad sam sretna i tužna. Pa moja obitelj, prijatelji.“ (učenica, 13 godina, Zagreb)

2.1.2. ŠKOLA KAO POTPORA

Teškoće na koje učenici osnovnoškolske dobi nailaze u vlastitoj svakodnevici za njih su uobičajene pojave koje svladavaju uz pomoć nastavnika. Individualni doživljaji učenika svedeni su na razinu da u školi postoji podržavajuća okolina identificirana u mjeri da škola u ponekim situacijama zamjenjuje obitelj; dok nastavnike, odnosno razrednike poistovjećuju s roditeljima. Većina učenika u svojim nastavnicima vidi uzore i idole premda neki smatraju kako im dio nastavnika ne pruža potporu i to najčešće zamjećuju u verbalnoj, ali i neverbalnoj komunikaciji s njima. Nastavnik koji je raspoložen i nasmijan temeljem čega stvara oko sebe ugodno ozračje djelovat će poticajnije od onog koji je često ljut i mrzovoljan. Važno im je iskusiti da je nastavniku stalo do njih, da ih vesele njihova postignuća i rastužuju neuspjesi. Uvelike pridonosi i način na koji će neki nastavnik prenositi sve stečeno znanje na svoje učenike.

Inovativnost postaje zahtjev vremena u kojem živimo, ali je istovremeno relativizirana jer ono što je inovativno danas, već sutra nije; ono što je u jednom društvenom miljeu odavno napušteno,

24

u drugom je još uvijek novo, a u trećem je tek postalo aktualno. Ukoliko nastavnik povremeno ne koristi motivacijske tehnike, s vremenom će izostati zainteresiranost za predmet, nastavni sadržaj i školski rad što u konačnici dovodi do školskog neuspjeha pojedinog učenika, ali i do „neuspješnog“ nastavnika. Stoga su podijeljena mišljenja u pitanju kojim se želi utvrditi potiče li škola kreativnost u izražavanju vlastitih misli. Učenici su mišljenja kako priprema za život treba biti strukturirana u balansu odnosa teorije i prakse i pritom naglašavaju da im nedostaje praktičnog znanja. Smatraju da nastavnici putem raznih suvremenih nastavnih metoda i tehnika kompenziraju nedovoljnu zastupljenost praktičnog. Opažaju da u tom slučaju izostaje povratna informacija od strane učitelja na njihov rad ili zadatak, to jest komunikacija na relaciji učenik - nastavnik i u tom smislu žele podršku. Poneki učenik svjesno ukazuje kako škola pruža mogućnosti koje dopuštaju izražavanje vlastitog mišljenja, ali ih nedovoljno konkretiziraju.

„Pa meni je zapravo kod škole najvažnije da je tu ekipa, da se dobro provedeš učeći, mislim uvijek možeš razgovarat tokom sata ako ne stradaš nakon toga, slažem se sa kolegicom da bi učionice i nastavnici morali biti više pripremljeni, da bi nam mogli pokazati kako to znanje provesti u praksu, a ne samo takve neke teorije i stalno pokazivat’ nego šta ja znam, eto.” (učenica 13 godina, Kastav)

„Ne, mene škola na skoro pa ništa ne potiče, mogla bi možda izdvojit’ možda dva ili tri nastavnika koji se trude i koji podučavaju djecu kako triba, a ovi ostali su, nisu baš dobri i ne rade svoj posao kako treba.“ (učenik, 12 godina, Split)

2.1.3. TKO MI TOČNO MOŽE POMOĆI?

„Mene najviše potiču roditelji, prijatelji, i treneri i nekako daju mi nove ideje, potiču me da nešto možda sama napravim.“

Prema mišljenju učenika i učenica osnovnih škola postoje odrasle osobe od povjerenja (Tablica 5.) koje im mogu pružiti pomoć i podršku svojim savjetom u rješavanju aktualnih problema. Povjerenje u usku primarnu obitelj najčešće se nameće kao odgovor. Stoga učenici potporu traže u roditeljima, ali i u rodbini te prijateljima. Svojevrsna odvojenost života u školi i onog u obitelji očituje se s obzirom na to da znaju tko im u školi može olakšati njihovo stanje ako naiđu na probleme u školi. Sukladno tomu, navode razrednika, stručne suradnike i nastavnike. Osobe i tijela koje im mogu biti od pomoći su i predsjednik razreda, vijeće učenika, ravnatelj. Na razumijevanje

OŠ „Pojišan“, Split OŠ Nikole Hribara, V. Gorica

OŠ „Milan Brozović“, Kastav

OŠ Tina Ujevića, Zagreb

Prijatelji Razrednica Profesori Stručna službaNastavnici Prijatelji Vijeće učenika NastavniciRazrednica Roditelji Razrednica RazrednicaRoditelji Vijeće učenika Roditelji PrijateljiTreneri Predsjednik razreda Ravnateljica Predstavnik stanara

Stručna služba PolicijaMediji GradonačelnikDječja

pravobraniteljicaMediji

Plavi telefonPolicija

Tablica 5. Popis pojavnosti navedenih osoba na koje se ispitanici/e mogu osloniti

25

nailaze i od strane brojnih subjekata koji nisu nužno direktno vezani uz njihove živote, iz čega se iščitava da situacija određuje koga će izabrati kao partnera u rješavanju problema: policiju, trenere, dječju pravobraniteljicu, gradonačelnika, Plavi telefon ili će pak putem medija biti potaknuti na rješavanje problema i poduzimanje određenih akcija.

„Najčešće znači roditelji, rodbina, neki dobri prijatelji kao što je moj mladi kolega spomenuo, defektologinja, pedagoginja, nastavnici. Jednostavno ljudi u koje imaš pov-jerenja i za koje misliš da će ti moć’ pomoć.” (učenik, 14 godina, Split)

„Mene najviše potiču roditelji, prijatelji, i treneri i nekako daju mi nove ideje, potiču me da nešto možda sama napravim.“ (učenica, 11 godina, Kastav)

2.1.4. AKTIVNOSTI U ŠKOLI

„...raspored mi je pretrpan pa mislim da mi je to jedan jako veliki problem.”

Učenici sudjeluju u dodatnim predmetima i aktivnostima. Zbog nemogućnosti usklađivanja rasporeda djece koja pohađaju određeni izborni predmet ili izvannastavnu aktivnost ili izborni predmet učenici često bivaju zakinuti za sadržaje navedenog, jer u tom slučaju najčešće ništa od navedenog ne pohađaju. Pretežito u školi biraju njemački, informatiku, vjeronauk, ponekad potaknuti time što to pohađaju i njihovi prijatelji, vršnjaci. Nadalje, sudjeluju u zborovima, različitim sportskim aktivnostima te su zainteresirani za pohađanje literarne, likovne, dramske, debatne skupine i mlade knjižničare te latinski i grčki koje uče u školi. Percepcija i stavovi učenika za motivaciju učitelja koji održavaju aktivnosti u školi je podijeljena: jedni učitelje smatraju nezainteresiranima za ono što rade, dok drugi učitelje vide kao zamjenske figure roditeljskog doma, kao obitelj s kojom tijekom tjedna provode većinu svojeg vremena.

„Većinom ima sport. Znači ima tu nogomet, ima karate, ima rukomet u školi. “ (učenik, 12 godina, Zagreb)

„Pa ja u školu zapravo, mislim volim školu zbog prijatelja i zbog svih profesora koji su baš super prema nama. Prijatelji i profesori su mi kao obitelj jer sam više sa njima, nego sa svojima doma preko tjedna, u školi idem na latinski i grčki, bavila sam se debatom dugo.” (učenica, 13 godina, Kastav)

2.1.5. IZVAN ŠKOLE – ZAJEDNICA

„...u susjedstvu je potpuno drugačije nego je to u školi. Mislim, ljepše je i svi se bolje slažu. “

Istražujući koje su aktivnosti zastupljene izvan škole, u široj lokalnoj zajednici, a koje su ponuđene djeci u zadovoljenju interesa, učenici kao opciju navode sudjelovanje u brojnim aktivnostima u kojima prednjače sport (košarka, ples, veslanje, atletika, karate itd.), učenje stranih jezika (engleski, francuski jezik), gluma i pohađanje glazbene škole. Uočavaju kako učenici aktivnosti izvan škole biraju prema vlastitom nahođenju, biraju ono što vole i što žele naučiti bez eventualnih sugestija i intervencija roditelja i/ili prijatelja, što je slučaj prilikom odabira aktivnosti u školi. Uključivanjem u određene aktivnosti učenici ističu kako je to put do pronalaska prijatelja i time iznova naglašavaju druženje kao jedan od najvažnijih interesa mladih njihove dobi; bilo da se odvija izvan škole na nekoj aktivnosti ili u „parkiću“ gdje problematiziraju o temama koje su trenutno za njih od značajne važnosti. Većina ispitanika ističe važnost slobode, pri čemu postojanje slobode razabiru u većoj mjeri izvan škole, nego u njoj samoj. Pojam slobode razumijevaju kao slobodu izbora te smatraju da ako postoje određene prepreke u sudjelovanju u aktivnosti, potrebna je volja za

26

potraživanjem u drugim tijelima lokalnih zajednica koja su prisutna u njihovoj neposrednoj okolini.

„Ali isto tako van škole možemo raditi neke druge stvari koje imamo na raspolaganju. Možemo izlaziti van s prijateljima, možemo se rolati, voziti se s romobilom, bicikl i normalno pričati o čemu god želimo. Dok u školi u slobodnim ak-tivnostima, tak nemamo tu slobodu.” (učenica, 12 godina, Ve-lika Gorica)

„Izvan škole idem znači u glazbenu školu i na ples. Tamo isto imam druge prijatelje koje isto upoznajem bolje svaki put kad idem tamo te se znači družim s više različitih ljudi na različitim mjestima. “ (učenica, 13 godina, Zagreb)

2.1.6. OBITELJSKI ODNOSI

„...mi kažemo u kući šta nas muči i o ocjenama...“

Ispitanici obitelj vide kao prirodnu sredinu u kojoj se čovjek rodio, u kojoj živi i za koju je vezan do smrti. U obitelji se formiraju djetetovi društveni stavovi, navike za red i rad i društveno ponašanje. Učenici osnovnih škola koji su sudjelovali u ovom istraživanju iznose vlastiti stav o tome da obiteljska dinamika uvjetuje odnose u obitelji i formira interese članova obitelji, posebice djece. Također smatraju da je biti roditelj izrazito težak i zahtjevan posao koji uključuje zadovoljavanje osnovnih djetetovih potreba, ali i emocionalnih potreba, što se i postiže odgojem. Odgoj od strane roditelja podrazumijeva različite aspekte temeljem kojih postoje različiti odgojni stilovi, od kojih svaki na drugačiji način utječe na razvoj djetetove ličnosti. Učenici spominju kontrolu koju čine neispunjeni snovi roditelja i koji se tijekom godina pretvaraju

u ozbiljne zahtjeve prema vlastitoj djeci. Smatraju kako bi svatko od nas trebao postupati na način da ne presudi samome sebi kad se dovede u neku delikatnu situaciju. No, ponekad je lakše prebaciti odgovornost na druge pojedince ili čak cijeli sustav te od njih očekivati da saniraju posljedice neodgovornih djela.

Podršku i ohrabrenje koju roditelj pruža svojem djetetu, učenici često prepoznaju u nastavnicima (razredniku) i presliku vlastite obiteljske situacije, bilo zdrave ili ne, pokušavaju uokviriti u dinamiku i međuodnose koji su prisutni u školama. Nadalje, potrebno je istaknuti kako učenici smatraju da postoje brojni utjecaji i čimbenici koji mijenjaju klimu obiteljske okoline. Svako pojedino funkcioniranje pojedinog člana obitelji utječe na kvalitetu obiteljskih odnosa i usmjerenost na ciljeve koji potiču osobni rast i razvoj učenika.

„Ma super je u obitelji, mi kažemo u kući šta nas muči i o ocjenama, mama, tata, i oni se potuže, tu je škola koja nešto treba napravit’, ali dok ona nešto ne napravi mi se ne možemo maknut’ i đaba.” (učenik, 11 godina, Split)

„Kod mene je super. Isto ima to kod učenja, ali moj brat je zapravo dosta lijen i onda nekad dobije loše ocjene, onda mama i tata s njim provedu cijeli dan kad on uči. Onda se nekad deru na njega, kao obično da ja ne mogu učit’, onda ja nekad imam malo lošije ocjene i tak... i ostalo je sve dobro...” (učenik, 12 godina, Kastav)

27

2.2. Identifikacija ključnih problema djece/mladih u dobi ispitanika

„...glavni problem je sigurno manjak slobodnog vremena, i znači često diskriminacija, vrlo je prisutna.“

Ispitanici kao osnovni problem spominju velik broj ponuđenih aktivnosti koje nisu zanimljive u dovoljnoj mjeri da bi zainteresirale učenike i smatraju da su slobodne aktivnosti u školi loše raspoređene unutar njihove dnevne rutine. Također, smatraju da je potrebno reorganizirati raspored koji je prema njihovom mišljenju prenatrpan te samim time nemaju vremena koje bi posvetili navedenom. Izborni predmeti su njihov izbor i zato ne shvaćaju zašto je nužno vrednovati učenička postignuća u izbornom predmetu. Stoga, ocjena iz tih predmeta za njih je u ovom kontekstu suvišna i istovremeno ponekad demotivrajuća.

Smatraju da ravnopravnost nastavnika i učenika nije prisutna u izražavanju vlastitih želja, kao ni prilikom donošenja odluka; nastavnici učenike smatraju nedostatno zrelima; učenike se ne pita za mišljenje i prema njihovim navodima nastavnici nemaju sluha za iznošenje učeničkih prijedloga u svrhu poboljšanja nastavnog procesa. Ne nailaze na empatiju od strane nastavnika i poštovanje od strane autoriteta. Istovremeno, nisu skloni vjerovati tijelima koja postoje na razini škole (npr. Vijeće učenika), a koja bi im mogla biti od pomoći za provođenje riječi u djelo. Primjećuju kako se preporuke koje daju za rješavanje određenog problema uglavnom ne primjenjuju te se zadržavaju isključivo na deklarativnoj razini.

Često zbog nedostatka vremena i/ili lijenosti pribjegavaju nepopularnim metodama snalaženja u datim situacijama na način da koriste tuđa znanja i ideje kao vlastite. Smatraju da se fokus značajnih akcija pomiče na njihovu štetu – radije će se škola pozabaviti problemima grada nego problemima koji su prisutni u školskoj zajednici.

Većina učenika ističe probleme koji se podvlače pod zajednički nazivnik – nasilje. Vrijeđanje, guranje, ruganje, tučnjave, izazivanje, svađanje, diskriminacija, omalovažavanje, namjerno uništavanje školske imovine... samo su neki od oblika nasilja koji se spominju i koje učenici pretpostavljaju kao problem generacije. Primjećuju i socijalno izolirane učenike koji su zbog odbačenosti od strane svojih vršnjaka skloni zatvaranju u virtualni svijet i pronalaženju novih prijatelja na internetu.

Roditelji sve manje komuniciraju s djecom, a djeca imaju osjećaj da im je „netko ukrao djetinjstvo“, jer su okupirani nametnutim zahtjevima koje nisu sposobni u potpunosti svladati. Svakodnevica ovih osnovnoškolaca ispunjena je stresom, često su umorni i razdražljivi. Djeca su ta koja sve više postavljaju granice.

Učenici završnih razreda osnovnih škola kao glavni problem navode upis u srednju školu i odabir zanimanja povezujući tu odluku s učenjem koje im predstavlja teškoću.

Brine ih i izgled koji je često uzrok netrpeljivosti među vršnjacima, to jest spomenutog nasilničkog ponašanja. Izgled i odjeću povezuju i s financijskom situacijom, koju pak dovode u odnos s trenutnom globalnom krizom.

Stvaranje predrasuda i stereotipa za njih se događa na temelju izgleda; različitost među vršnjacima karakteriziraju u kategoriji materijalnog. Ono što nužno slijedi, prema njihovim je navodima – netolerancija i međusobno nepoštivanje.

Kad govorimo o problemima lokalne zajednice, problemi se na razini lokalne zajednice i škole, koja je njezin sastavni dio, općenito podudaraju. Specifično, učenici se izjašnjavaju o nedostatku zelenih površina na kojima bi provodili slobodno vrijeme, ali izražavaju i vlastiti strah prema ovisničkim ponašanjima s kojima se mogu susresti na ulici. Pojedini učenici verbaliziraju kako

28

„sami stvaramo probleme u svojim glavama“ i uznemireni su ukoliko se ništa po tom pitanju ne poduzima. Ipak, za njih je neupitno da su postojeći problemi, s kojima se susreću na svojem životnom putu, rješivi i u većini slučajeva očekuju povoljan i pozitivan ishod.

„...u školi, imamo dosta tih slobodnih aktivnosti, ali nijedna nije baš toliko interesantna...znači najčešće učenici uopće ne idu na takve školske aktivnosti jer ljudi nemaju vremena i suprotna smjena ili im jednostavno nije dovoljno zabavno i ne pruža dovoljno...kako da kažem, da dobro su iskoristili neko svoje slobodno vrijeme.” (učenik, 14 godina, Kastav)

„Pa ja mislim da ih najviše muči, zapravo profesori, jer učitelji često ne shvaćaju naše mišljenje kako mi razmišljamo i što mi zapravo želimo...Tako da to mislim da to bi bio problem, problem je zapravo što nas ne slušaju – to je osnovni problem. Profesori baš ne slušaju djecu i njihova mišljenja.” (učenica, 13 godina, Velika Gorica)

„Izazivanje, ruganje.” (učenik, 11 godina, Zagreb)

2.2.1. BRIGA

Učenici su svjesni svoje okoline i brine ih budućnost iste. Svatko u zajednici utječe na smjer kojim će zajednica krenuti. Brinu se za vlastiti školski i društveni uspjeh, ali i uspjeh okoline. Osim budućnosti, brine ih i sadašnjost u kojoj su fokusirani na školske obaveze.

Odnos nastavnika prema učenicima nije im prihvatljiv, niti im olakšava situaciju, i kao takav stvara problem u komunikaciji na relaciji nastavnik – učenik. Odrastanjem učenici se sve više brinu za sebe i udaljavaju se od želje za promjenom u tom odnosu.

Među vršnjacima najčešće spominju vršnjačko nasilje i delikvenciju, nametanje i neprimjereno ponašanje pojedinaca iz razrednih odjela.

„Pa brine ih, svoj izgled i kao što je večina rekla što drugi učenici, šta druga djeca misle o njima možda u društvu. Možda se ne ponašaju onako kako ih drugi navode, ne znam, nemam baš ništa za dodat.” (učenica, 13 godina, Split)

„Pa da. Problem jesu te tučnjave koje se češće dešavaju.” (učenik, 12 godina, Velika Gorica)

2.2.2. ČUJE LI SE MOJE MIŠLJENJE?

“Mislim da se mišljenje odraslih više, mislim starijih, više uvažava nego naše..“

U poznatom okružju kao što je obitelj ili među vršnjacima učenici rado i slobodno izražavaju vlastito mišljenje. Prihvaćanje mišljenja ovisi o tome gdje se izražava i tko je sugovornik. Navedeni su neki primjeri poput složnosti između prijatelja s kojima provode slobodno vrijeme, s kojima se mogu dogovoriti oko zajedničkih interesa ili obitelji gdje sudjeluju u donošenju nekih odluka. U školi su uglavnom iskustva drugačija. Učenici primjećuju određene nepravilnosti koje ih smetaju te pokušavaju upozoriti na njih.

Nastavnici ih većinom ignoriraju ili djelomično uvažavaju. Pristupajući ignoriranjem na upozorenja učenici uglavnom prešućuju probleme kako bi izbjegli moguće posljedice nerazumijevanja. Učenici smatraju da ih se ne čuje. I žele da ih se pita. U razrednoj zajednici spominju različite primjere usvajanja mišljenja, od dogovora do nametanja osobnih želja. Ispitanici viših razreda osnovne škole su primijetili da u ovoj dobi imaju više šanse da se njihov glas čuje te to povezuju sa zrelošću.

29

„Pa u obitelji sudjelujem, a u školi isto mislim sudjelujem jer sam predsjednik razreda. Također onda pitam i druge šta ih muči, pa kažem na zajednici, ali zajednica je jako mala i ne podržava tako da je to problem. Ali kažem mišljenje, mislim da imam dobar odnos sa učiteljima i kažemo razrednici koja nam je isto dobra, pa ona to riješi, tako da mislim da se uvažava moje mišljenje.” (učenik, 14 godina, Split)

„Mislim da se mišljenje odraslih više, mislim starijih više uvažava nego naše. Sto puta mi se dogodilo da mi neko kaže „A ti si još mala, naučit ćeš ti poslije“, ti još ono ka ne znaš, i tako to.” (učenica, 11 godina, Velika Gorica)

2.2.3. DONOŠENJE ODLUKA I SUDJELOVANJE

„... i onako me nitko ne sluša. Niti me itko pitao.“

U nekim osnovnim školama se stvara osjećaj manje vrijednosti i manjak samopouzdanja ignoriranjem učeničkih izjašnjavanja o nekoj temi. Nastavnici ponekad ne uzimaju u obzir učeničke zahtjeve i upozorenje te se stvara osjećaj izigranosti i nevažnosti u razrednoj i školskoj zajednici. Izraziti vlastito mišljenje u školi za učenike predstavlja rizik od negativnih posljedica. Pojedini ispitanici su naglašavali da ih se ne čuje te da nemaju pravo odlučivati ni o čemu, a kamoli o bitnim stvarima unutar školske zajednice. Odluke donose u prilikama unutar prijateljskog okružja, a vlastito mišljenje može se izraziti najčešće u obitelji. Odluke su orijentirane u korist vlastitih prioriteta, za odabir vlastitih interesa. Donošenje odluka zasniva se na razgovoru s prijateljima ili onome što se procjenjuje da je dobro za budućnost. Izuzev razgovora s prijateljima, ispitanici govore o ravnopravnosti u razgovoru koja je često zanemarena od strane odraslih osoba.

„Pa, znači drugi koji razgovaraju sa mnom, ili donosimo neke odluke zajedno, kada ih donosimo recimo oboje; izražavamo svoje mišljenje i prihvaćamo; ili dio tog mišljenja ili ga ne prihvaćamo, u biti zajednički odlučujemo o oba mišljenja.” (učenica, 14 godina, Zagreb)

„Ja mislim da se u školi ne provode baš odluke u kojima sudjeluju učenici, ne traži se baš puno naše mišljenje, uopće se ne sjećam kada smo... kad se nešto odlučivalo pa se tražilo od učenika iznosit’ svoje prijedloge i mišljenja, ne sjećam se baš toga.” (učenik, 12 godina, Kastav)

2.2.4. OSJEĆAM SE SIGURNO ILI ?

„...često neke tučnjave i mnogi rade svašta i škola često zna biti u kaosu...“

Nešto više od polovice učenika osnovnih škola, njih 52 %, osjeća se sigurno u školi i u sredini u kojoj žive, dok se njih 48 % ne osjeća sigurno niti u školi, niti u lokalnoj zajednici (Graf 3.). Sigurnost osjećaju oni koji su najstariji u generaciji, kao i oni koji poznaju mnogo vršnjaka. Sigurni su kad su u skupini i kad su s odraslima, bilo u školi, bilo u mjestu gdje žive. Neki su naveli da se mogu osloniti na svoju zajednicu i da se osjećaju potpuno sigurno u svojoj okolini. Za neke ispitanike bliža životna sredina je sigurno mjesto, dok škola nije. Često se nasilje ne prijavljuje. Maltretiranje

52%48%

ProcjenaosjećajasigurnostiDa Ne

30

učenika i ignoriranje vršnjačkog nasilja od strane nastavnika i školskog osoblja, predstavlja velik problem tako da za mnoge boravak u školi nije ugodan i siguran. Nepoznato također nije sigurno, a tamo gdje učenici poznaju ljude i okolinu, tamo se osjećaju sigurnima.

Osjećaj nesigurnosti u školi uzrokuje i nepovjerenje prema školskim pravilima i protokolima. Jedan dio ispitanika osjeća se nesigurno i u zajednici u kojoj živi. Navode strahove od nepoznatih osoba. Bez obzira na prisutnost odraslih osoba, tamo se osjećaju manje sigurnima nego u školi. Neki vršnjaci su u školi neprimjetni, no izvan škole su često agresivni i rade im probleme.

„...ja sam najstariji, ja sam osmi razred tako da se sad i sigurnije osjećam.” (učenik, 14 godina, Split)

„Ja se u školi osjećam najmanje sigurno, pošto škola ima ta svoja pravila i protokole u koje ja nikako nisam uvjeren pa iako sam u svojem društvu -ničemu ne vjerujem.” (učenica, 13 godina, Kastav)

„A u kvartu se osjećam manje sigurno zbog toga što razno razni ljudi mogu prolaziti mojom ulicom koji nisu možda baš najbolji primjeri dobre osobe, i to... iako poznam zapravo većinu ljudi u mojoj ulici i to, znaju doći ili neki novi koji su se tamo preselili ili tako nešto, koji su možda više vremena agresivni ili tako nešto, imaju loše osobine.” (učenik, 13 godina, Velika Gorica)

2.3. Rješenja navedenih problema

„Ja mislim da se onda ti problemi mogu riješiti razgovorom.”

Za neke ispitanike problema u školi nema, dok drugi naglašavaju vršnjačko nasilje kao najveći problem. Rješenje vršnjačkog nasilja vide u razgovoru s nasilnicima i primjerenom kažnjavanju u obliku pedagoških mjera, restitucije. U ovim razgovorima trebaju sudjelovati i oni koji trpe nasilje i oni koji su nasilni, no učenici smatraju da odluku treba donijeti nastavnik ili odrasla osoba. Problem delikvencije vide i u neurednoj školi, koja kao takva ne daje primjer o kojem treba voditi računa.

Smatraju da se uređenjem škole može postići puno za ljepši i sigurniji boravak djece u školi.

Problem u komunikaciji između nastavnika i odraslih vide u generacijskoj razlici, što bi pokušali riješiti drukčijim odnosom, tj. da nastavnici i odrasli aktivnije slušaju mlađe osobe i djeluju zajedno.

U lokalnoj zajednici su „pijanci“ potencijalno opasni ljudi. Strategija sigurnosti je ignorirati ih i zaobilaziti, kako ne bi došli u kontakt s njima.

„Pa da postoji vijeće učenika, tamo znači zastupaju predsjednici i zamjenici razreda i mislim da bi se svim tim predsjednicima trebala dati anketa da se znači sastave neki predmeti koji bi se mogli uvesti u školu, a da se zamijene sa ovim starima jer bi se tako poboljšalo.” (učenik, 11 godina, Zagreb)

„Ne mogu ništa jer me nitko neće shvatiti ozbiljno, zato što... djeca se ne shvaćaju kao odrasli ljudi... djeca su mala, ne razumiju, ovo, ono. Neće ih se smatrati ozbiljno. Misle da mi nismo još dovoljno zreli da odlučujemo o nečemu i da izražavamo svoja mišljenja.” (učenica, 11 godina, Kastav)

31

„Ja mislim da bi se osoblje i odrasli u školi, profesore trebalo educirati o tome malo, da se drugačije ponašaju prema djeci, da uvažavaju druga mišljenja i to, da se možda malo više trude oko svoga posla. Ja kao učenik ne mogu nešto puno napravit, osim da se bolje ponašam.” (učenik, 12 godina, Velika Gorica)

2.4. Što je volontiranje?

„Volontiranje je pomaganje, rad koji radiš, a da ne tražiš niš’ zauzvrat. Ponekad daju nešto.”

Ispitanici shvaćaju volontiranje kao pomaganje nekome, bez naplate za rad, pomaganje dobrom voljom, za dobrobit svoje zajednice, za očuvanje prirode, uz mogućnost učenja i stjecanja iskustva. Navedeni primjeri volonterskog rada su sudjelovanje u dobrovoljnim akcijama koje se organiziraju u gradu, kao što su sudjelovanje u organizaciji natjecanja, pomoć siromašnima i beskućnicima, pomoć u vrtiću i jaslicima, bolnici te azilu za napuštene životinje. Učenici su spomenuli i primjer u pomaganju unutar crkvene zajednice u koje se uključuju i njihovi roditelji. Neki ispitanici su čuli za volontiranje u Africi i u UNICEF-u te izrazili želju za stjecanjem takvog iskustva. Oni koji su sudjelovali u dobrovoljnom radu iskusili su osjećaj zadovoljstva što su imali priliku nekome pomoći. Jedan primjer prijedloga za pomaganje svojim prijateljima i kolegama u učenju unutar škole, učenici nisu ostvarili zbog prostornih ograničenja, tako da su začetnici ideje zakinuti za vrijedno životno iskustvo. Ostali ispitanici – njih oko dvije trećine – nisu razmišljali o volontiranju, niti imaju ideje što bi radili.

“Ja sam čula za volontiranje i znam da to ljudi pomažu drugima, siromašnima, djeci, bolesnima. Voljela bih da toga ima i kod mene u selu, al na žalost to nitko ne želi organizirat.” (učenica, 13 godina, Kastav)

„Pa volontiranje je kada pomažeš nekome, ali da ti nitko ne plati, nego da ti pomažeš svojom dobrom voljom. Nekome da pomogneš.” (učenik, 11 godina, Split)

“Ja ne volontiram nigdje. Nit sam ikakav član bilo čega. Vjerojatno bi volontir´o da me netko natjera.” (učenik, 11 godina, Zagreb)

„Volontiranje je dobrovoljno pomaganje djeci, pomaganje nekim ljudima, ali dobrovoljno bez ikakvog novca, i tako... ja bih volio volontirati tako... za beskućnike jer svatko zaslužuje dom, tako isto i životinje naravno, ali onako prvo da mi svoju vrstu unaprijedimo, a onda kasnije životinjsku.” (učenik, 13 godina, Velika Gorica)

2.4.1. PODRUČJE VOLONTIRANJA

„Ja bih volio volontirati u području pomaganja...“

Učenici koji prepoznaju vrijednost voloniranja ili bi se voljeli uključiti u takve akcije, prepoznaju raznovrsna područja unutar kojih mogu volontirati, kao i korisnike kojima mogu ponuditi svoje usluge – djecu, beskućnike, vrtičku djecu i starije osobe smještene u domovima za starije i nemoćne. Pomoć bi ponudili i u pučkoj kuhinji te u bolnicama, a velik je broj i onih koji bi voljeli svojim radom, vještinama, zalaganjem neposredno poboljšali kvalitetu života spomenutih osoba ili skupina. Određen postotak učenika osnovnih škola opredijelio se u svojim odgovorima za azil za životinje. Naveli su neke ustanove, poput „Ruže Sv. Franje“, azila za životinje „Viškovo“, Crkve, Caritasa te Crvenog križa i UNICEF-a. Ispitanici bi pomagali onima kojima je pomoć najpotrebnija, sudjelovali bi u dobrotvornom radu uglavnom kako bi pomogli djeci s posebnim

32

potrebama, djeci s teškoćama u učenju, djeci čiji su roditelji slabijeg imovinskog stanja ili djeci iz socijalno depriviranih obitelji, osobama s invaliditetom, djeci s autizmom, starijim osobama, čak i napuštenim životinjama te očuvanju okoliša. Također, u području humanitarnog rada sudjelovali bi radom u pučkoj kuhinji, čistili bi grafite, prikupljali novac, bili liječnici bez granica, pekli kolače, pomagali u vatrogasnom društvu te pomagali gradu kako bi ga učinili sigurnim. U školi bi volontirali kao asistenti u nastavi, osobni asistenti, pružali bi prvu pomoć te skupljali kućne potrepštine i namirnice za osobe koje su zbog loše financijske strukture dovedene praktički na rub egzistencije.

„...možda bih htjela volontirati sa djecom koja su s posebnim potrebama, koja imaju poteškoća sa učenjem, pa da im pomognem tako nekako, mislim da je to to, kod volontiranja koje bih ja.“ (učenica, 12 godina, Zagreb)

„A da ima, ne znam, možda ako bi bilo, možda nešto to sa životinjama, obožavam životinje, volim raditi kolače i to, možda bi bilo nešto takvo.“ (učenik, 13 godina, Kastav)

2.5. Što želimo učiniti - ideje

Učenici osnovnih škola na posljednje pitanje iskazuju kreativna razmišljanja i ideje za rješavanje ranije iskazanih problema. Raspon odgovora varira od konkretnih prijedloga do potpuno iracionalnih ideja pri iskazivanju kojih su pokazali posebno zadovoljstvo. Stoga slijedi:

1. Pomaganje drugima / volontiranje

„...ja bi najrađe promjenio da ljudi više misle na druge, jer sebičnost je veliki problem u svijetu i to, kad bi malo više mislili na druge stvari, onda bi nam bilo bolji svijet.

„...ja bi ili volontirao ili pomagao nekim, na primjer kao netko ne zna matematiku, pa bi mu ja besplatno to sve objasnio lijepo i tako...”

„..pa ja bi se vjerojatno posvetila nekakvim pravima životinja zato jer mislim da se ljudi mogu nekako dogovorit oko rasizma...“

2. Ekologija

„...ja bi volio promjenit nekako ekološku svijest, ljudi su općenito... kad su izumili automobil počeli su zagađivat i ja bi se jako volio uključiti u građenje ekoloških automobila, zato da zaustavimo globalno zatopljenje, otopit ce se sante leda podignut će se razina mora ...“

„...ja bi htjela dvije stvari. Pokušala spasiti naš planet i naučila Ingrid engleskom jeziku.”

3. Nenasilje i prihvaćanje različitosti

„...ja bi promjenio nasilje zapravo nasilnike jer ovdje na igralištu dolje, kad neko želi igrati košarku ili nogomet koševi i golovi budu razbijeni, jer se po noći skupljaju alkoholičari i ovi koji puše, čak je bila policija neki dan jer je bilo zbog droge nešto, neki problem. Tako da bi njih promjenio tako da bi pojačao mjere sigrunosti tamo.”

33

„...ja bih htio da uvijek imamo mjesta i vremena da poslušamo nečiju ideju i mišljenje, da uvažimo to i da pravimo dovoljno akcija prema tim željama i idejama.”

„...ja bi promijenio... da svi ljudi budu jednaki i da ne postoje nikakve predrasude. Da svi imamo pravo glasa i da nema...da ima svega”

4. Mijenjati u školi i zajednici

„...ovu školu bih promijenila. Uglavnom ja bi promjenila i školu i profesore u njoj što... ustvari ja mislim da mi imamo dosta dobre profesore... kad mi neka prijateljica kaže da je njoj profesor doš’o pijan na sat. Ja kad to čujem, ja ono mislim ajde da se to u našoj školi dogodi dobila bi odmah otkaz, naša ravnateljica dovoljno unijela je jako puno promjena u našoj školi: otkako je počeo njen mandat dobili smo i novu knjižnicu i, ovaj, učionice su se napravile i dobile smo smart ploče i sve i svašta...”

„...ma da se počnu koristiti te smart ploče, kod nas u našem razredu se uopće ne pale smart ploče.”

„...pa možda će ovo zvučat čudno, ali ja bi iskreno, tu u našoj zajednici nema puno mjesta za druženje, ja bi nekako izgradila te parkove, šume, onako nekakvi, nekava igrališta gdje bi se djeca mogla nalazit jer sada evo imamo tu dolje ovo igralište ali to je razbijeno i imamo gore parkić gdje je isto pola toga razbijeno...“

5. I neke druge ideje

„...da druga djeca budu neka manje umišljena i to bi promjenila woooosh čarolijom. “

„...ja bi u svojoj okolini promijenio da bude malo više dobrote, onako volio bi da dođe magična kiša i da poslije kiše dođe duga i onda su svi dobri. A možemo ih probat nagovorit da probaju biti dobri npr. kada se družimo sa njima da im kaže: „e nemoj to tako radit, to meni smeta.“

„Ja kad bi mogao učinit jednu stvar u životu, što mislim da je dobra, je da postoji neki lijek koji može izliječit sve bolesti, da imam dovoljno novca da ga kupim, ja bih ga kupio i svi koji imaju neke teške smrtne probleme, ili neke bolesti, onda bi taj lijek njima podijelio. Zapravo, da svi budu zdravi i sretni, nekako to.”

„...ja bi prvo promijenila sve političare jer iz njih izviru uglavnom svi problemi.”

„...sad kao dijete ne mogu ništa, ali možda kad narastem možda ću moći nešto.”

„...mislim da je ne moguće promjenit samo jednu stvar jer postoji toliko toga...”

2.6. Školski portret

OŠ Nikole Hribara, Velika Gorica – ispitanici ove osnovne škole s velikim su zanimanjem sudjelovali u fokus grupi. Iz grupne dinamike izdvajaju se četiri teme međusobno povezane, pa tako slijedi: iskazivanje interesa usko je povezano s onime što se može ili ne može pronaći u lokalnoj zajednici. Veliku spremnost pokazali su u identifikaciji problema koja je popraćena razmišljanjima o osjećaju sigurnosti/nesigurnosti.

OŠ „Milan Brozović“, Kastav – u portretu ove fokus grupe najviše se diskutiralo o problemima zastupljenim u školi te obitelji i lokalnoj zajednici. Volontiranje se nameće kao rješenje problema i sastavni je dio ideja ispitanika koje oni nude u svrhu otklanjanja teškoća. Jedna od intenzivnijih

34

rasprava povela se oko iskazivanja i uvažavanja vlastitog mišljenja. Ostale teme ravnomjerno su raspoređene po svakom sudioniku ove fokus grupe.

OŠ „Pojišan“, Split – uvodni dio ove fokus grupe započinje skromno pa se naglo razvija u zanimljivu raspravu o svim navedenim temama. Ovi ispitanici vraćali su se na ranije izrečene tvrdnje te ih dopunjavali, pojašnjavali i promišljali s drugima. Nisu zabilježeni komentari o aktivnostima ponuđenim od strane lokalne zajednice, ali se mogućnosti i potencijali iste prepoznaju u danim idejama.

OŠ Tina Ujevića, Zagreb – ova fokus grupa gotovo je ravnomjerno diskutirala o zadanim temama. Rasprava se značajnije razvila oko osobnih potreba i potreba vršnjaka iz kojih proizlaze različiti interesi. Nadalje, ispitanici problematiziraju postojanje i realizaciji vlastitog mišljenja koje dovode u odnos sa donošenjem odluka na različitim razinama. Proporcionalno pronalaze rješenja navedenih problema.

OŠ Nikole Hribara, Velika Gorica OŠ „Milan Brozović“, Kastav

OŠ „Pojišan“, Split OŠ Tina Ujevića, Zagreb

36

3. srednje škole

U istraživanje su uključene četiri osnovne škole redom:

Kôd Osnovna škola Županija SŠ 1 Zdravstvena škola Split Splitsko-dalmatinska županijaSŠ 2 Prva gimnazija, Zagreb Grad ZagrebSŠ 3 Ekonomska, trgovačka i ugostiteljska škola, Samobor Zagrebačka županijaSŠ 4 Prirodoslovna i grafička škola Rijeka Primorsko-goranska županija

Ukupan broj učenika obuhvaćen fokus grupama je 39 (Graf. 4), od toga 8 dječaka i 31 djevojka u dobi od 14 do 18 godina.

79%

21%

Učenici/cesrednjihškolauključeni/euistraživanje(n=39)

Djevojčice Dječaci

Graf 4. Ukupan uzorak učenika srednjih škola

38

Kôd/frekvencija SŠ 1 SŠ 2 SŠ 3 SŠ 4interesi 36 40 62 65interesi – m/ž 11 0 11 3trebam 23 6 23 18škola kao potpora 17 3 3 6točno tko? 19 10 18 11aktivnosti u školi 13 111 11 25izvan škole – zajednica 16 23 18 18obitelj – odnos 1 7 1 3problem 28 29 58 52briga 13 3 2 10mišljenje moje 26 43 24 34donošenje odluka 3 28 21 33sigurnost – DA 12 9 11 19sigurnost – NE 7 4 0 10rješenje 32 45 16 68volontiranje 14 35 15 37područje volontiranja 5 12 9 15ideja 14 36 24 56

Tablica 6. Kodirane pojave za srednje škole – Koliko često se spontano spominju određene teme u fokus grupama?

Kôd pod nazivom “Aktivnost u školi” (SŠ 2; vidi Tablicu 6.) zabilježila je uvjerljivo najveću frekvenciju (111). Kao dominantne vrijednosti u ostalim srednjim školama, ali s nižim frekvencijama, dobivene su za “interese” (SŠ1 – 36; SŠ 3 – 62) i “rješenje” (SŠ 4). Kodovi “rješenje” (32), “problem” (28), “moje mišljenje” (26) te “trebam” (23) dobiveni su kao sljedeći istaknuti za učenike srednje škole u Splitu. Rezultati dobiveni za I gimnaziju upućuju kako su prema učetalosti učenici istaknuli sljedeće pojave: “rješenje” (45), “mišljenje moje” (43), “interesi” (40) te “ideja” (36). U Ekonomsko, trgovačko i ugostiteljskoj školi (ETUŠ), Samobor, kao takvi su navedeni problem (58), s istom frekvencijom “mišljenje moje” i “ideja” (24) te “donošenje odluka” (21), dok za SŠ u Rijeci taj redoslijed uključuje “interese” (65), “ideju” (56), “problem” (52) i “volontiranje” (37).

39

3.1. Identifikacija interesa i potreba djece/mladih u dobi ispitanika

„Meni je glavni interes postat’, znači, osoba na koju se netko može pouzdat.“

SŠ Zdravstvena škola Split SŠ Prva gimnazija SŠ ETUŠ SŠ Prirodoslovna i

grafička škola RijekaŠkola Škola Izlasci/zabava Izlasci/zabava

Izlasci/zabava Slobodno vrijeme - hobby

Škola Facebook

Sport Izlasci/zabava Pronalaženje posla i dobar položaj

Glazba

Glazba Traženje osobnosti Izgraditi osobnost PopularnostPomaganje drugima Neovisnost Sport Škola

Glazba NovacSlobodno vrijeme

Tablica 7. Interesi učenika srednjih škola iskazani prema važnosti (najvažniji na vrhu)Interesi učenika i učenica srednjih škola propitani su na osobnoj razini i razini percepcije gen-

eracije (Tablica 7.). Jedan od najčešćih odgovora bio je „škola“ koja se razumijeva kao nužnost za ostvarivanje budućnosti. Dakle, obrazovanje u srednjoj školi se prepoznaje kao poveznica s tržištem rada te osiguranjem statusa u društvu. Zajedno s time pojavljuje se nedostatak vremena za zadovoljavanje svih danih uvjeta koje obrazovni sustav nameće usporedno s onim što oni tre-nutno žele, a to je druženje s vršnjacima putem on-line društvenih mreža, sportskih aktivnosti, glazbe i raznih hobija.

Učenici smatraju da su sami odgovorni za pronalaženje vlastitih interesa. Biraju ih prema onome što vole, isprobavaju prema svojim mogućnostima. Sve veća financijska ovisnost društva i pojedinaca je prepoznata kao jedan element koji će definirati mogućnosti. Izbor postoji, no ovisi i o mogućnostima kućanstva. Tako su učenici postavili školu na prvo mjesto u financijskoj strukturi, a zatim izvanškolske aktivnosti. Nažalost, slobodno vrijeme i izvannastavne aktivnosti se nesma-traju korisnim za vlastitu budućnost, iako su im trenutno jako bitne. U nekim izjavama učenica i učenika naglašena je zabava kao jedan od najvažnijih interesa. Pod zabavom podrazumjevaju izlaske, druženje i opijanje kao aktivnosti koje ih ispunjavaju zadovoljstvom.

Prepoznaju predrasude društva i neke rodne uloge te sukladno tome zaključuju da su dječaci bezbrižniji i pokazuju manjak odgovornosti u životnim situacijama u kojima se većina vršnjaka nalazi. Percepcija je da se oni znaju bolje postaviti pa tako za njih ima više mogućnosti. Ravno-pravnost spolova spominje se u sve četiri srednje škole. Razlike ne bi trebalo biti, no prepoznaju da je društvo stvorilo predrasude koje mogu sprječavati ispunjavanje vlastitih interesa.

„Ja mislim da kako koga, da neke zanima, dakle dečke zanimaju druge stvari nego cure, jer dečki možda žele maltretirati druge dečke i ispast’ face, a opet cure možda razmišljaju na neki drugi način, kao što se možda žele baviti nekim sportom, nekim rekreacijama...“ (učenica, 16 godina, Samobor)

„Ja iskreno mislim da dječaci imaju drugačije interese od djevojčica, ne znam dječaci su možda više ovako skoncentrirani na sport .“ (učenik, 15 godina, Zagreb)

„Škola je sređivanje sebe u budućnosti, svog nekog karaktera i zanimanja, ali izlasci

40

trenutno najviše.“ (učenik, 17 godina, Rijeka)

„Pa zapravo, trenutno najveći cilj mi je završiti što bolje školu. Upisat fakultet, proć’ maturu. Da zadovoljim interese same sebe.“ (učenica, 16 godina, Split)

„Pa za početak isto završit’ školu, fakultet. Naći dobar posao i postat’ u tom poslu ne’ko i nešto. Obično danas u društvu se društvo i fromira po tome čime se baviš i tko si zapravo po tome čime se bavim. To se najviše gleda.“ (učenica, 15 godina, Samobor)

Podijeljena su mišljenja učenika i učenica kod pitanja zadovoljenja svih interesa vršnjaka (Graf 5.). Razlozi nezadovoljstva proizlaze iz kapaciteta manjih sredina koje često ne nude nikakve sadržaje. Nadalje, financijski razlozi i obiteljska neslaganja predstavljaju veliku prepreku za većinu učenika i učenica. Navode moguća rješenja – odlučnost, snalažljivost i ustrajnost kao osobine koje dovode do uspjeha. Uspjeh je predstavljen kao osjećaj pobjede u natjecateljskom nadmetanju.

20

19

18,4

18,6

18,8

19

19,2

19,4

19,6

19,8

20

20,2

Da Ne

jesulizadovoljeniinteresisvihtvojihvršnjaka?Broj

Graf 4. Ukupan uzorak učenika srednjih škola

Također je primjetan nedostatak motivacije što je posljedica neskladnog roditeljskog odgoja. Na-vedeni su i zdravstveni razlozi kao realni zahtjevi u nemogućnosti ostvarivanja interesa.

„Pa mislim da su većini mojih vršnjaka interesi zadovoljeni, ispunjeni i mogu raditi, mogu otići na ne znam sport koji žele ili neku aktivnost, a nekima nisu možda zbog financijskih problema ili ne znam roditelji ih ne puštaju, možda ih roditelji prisiljavaju na neke aktivnosti koje ne žele i tak.“ (učenik, 15 godina, Rijeka)

„Ja isto mislim da nisu interesi i mogućnosti srednjoškolaca tj. mojih vršnjaka isto zadovoljeni. Također zbog škole. Znači, u školi isto nema tih aktivnosti, ali kao što je većina rekla svi se vole družiti i zabavljati sa svojim vršnjacima, ali također dobro završiti srednju školu što je vječiti paradoks jer ne mogu i jedno i drugo. I onda nikako

41

ne mogu pronaći tu jednu zlatnu sredinu kako da imaju oboje.“ (učenik, 16 godina, Zagreb)

3.1.1. ŠTO TREBA MLADIMA

„...za ostvariti neki svoj cilj moramo imati prvobitno podršku od roditelja, prijatelja, isto tako i od škole, profesora..“

Ispitanici pod ovim pitanjem navode pojam vremena; često navode kako ga nemaju dovoljno za svakodnevni odmor od radnih/školskih obaveza te za aktivnosti kojima se žele baviti u slobodno vrijeme. Problem preopterećenosti nastavom uzrokuje manjak unutarnje motivacije. Potrebna im je i vanjska motivacija kako bi bili u mogućnosti jasnije određivati vlastite ciljeve i pronalaziti „pravi“ put. Vidljiva je potreba za vjerom u sebe i „nešto“ veće od sebe, kao i težnja za napretkom za što im je potrebno znanje i dobro informiranje. Najveći naglasak stavljaju na podršku ponajprije od strane prijatelja i obitelji pa od profesora u obliku pohvale kako bi razvijali sigurnost u sebe te prepoznali vlastiti identitet i osobnost i još preciznije vlastite osobine i afinitete. Važnost se pridaje financijskoj stabilnosti i mogućnosti mjesta u kojem žive, a nisu zadovoljavajuće. Treba im kvalitetnija prometna povezanost mjesta i obližnjih gradova kako bi se spriječilo odustajanje od interesa. Od škole se očekuje veća mogućnost odabira aktivnosti, sloboda i dobro usmjeravanje. Spominje se sustavna podrška, bez pritisaka, u dolaženju do cilja bez odustajanja.

„Pa, prvo treba vjerovat’ u sebe da možemo ostvariti to što želimo. Imati samopouzdanja. Sam sebi staviti neke ciljeve i odrediti kako doći do njih. Znati svoj put.“ (učenica, 16 godina, Samobor)

„Meni osobno, na primjer treba više vremena i odmora, pošto smo mi u školi po cijeli dan. I ujutro i popodne i kad dođem navečer trebala bi učiti, ali nemam volje za učenje. Htjela bi više odmora i vremena i spavanja da bi ostvarila bolje svoje ciljeve.“ (učenica, 16 godina, Rijeka)

3.1.2. ŠKOLA KAO POTPORA

„...mislim da mi sami ovako kao grupa teško da možemo nešto napraviti.”

Učenici su podjeljeni u prihvaćanju škole kao institucije koja im može ponuditi podršku u ostvarivanju osobnih interesa. Neki smatraju da im škola pruža različite oblike potpore u njihovom osobnom razvoju, dok drugi školu gledaju kao nužnu usputnu stanicu u životu koja ne pruža nikakvu podršku njihovim interesima. Kao pozitivan primjer podrške u školi navedena je praksa, kao oblik nastave koji im pruža uvid u realni život i daje im mogućnost odabira, žele li nastaviti tim putem ili ne. Kao ostali pozitivni primjeri spomenuta je suradnja s profesorima, pedagozima, psiholozima, ravnateljima pa čak i opcije različitih izvannastavnih aktivnosti, između ostalog i volontiranje. Suprotno, razlozi nepružanja podrške su nezainteresiranost i nemotiviranost samih učenika, kao i njihovih profesora. Naglašava se i nedostatak sadržaja, kao i vremena što ga provode na redovnoj nastavi i obvezama koje moraju ispuniti.

„Ovisi isto od škole do škole. Mi u školi imamo dosta prakse, upoznajemo neke ljude. To nas isto potiče na razmišljanje o budućnosti. Na primjer, idemo u bolnicu ili vrtiće, i onda mogu razmišljati gdje bih htjela raditi. Puno toga možemo vidjeti.” (učenica, 17 godina, Samobor)

„Ja mislim da sve zavisi od profesora do profesora. Ja osobno imam razrednicu koja mi je velik poticaj. I psihologica i pedagogica s kojima sam pričala dok sam imala neke

42

osobne probleme dosta su mi pomogle i mislim da mogu biti velik poticaj.” (učenica, 16 godina, Zagreb)

SŠ Zdravstvena škola Split SŠ Prva gimnazija SŠ ETUŠ SŠ Prirodoslovna i

grafička škola RijekaStručna služba Roditelji Braća i sestre Profesori

Razrednica Prijatelji Roditelji PrijateljiProfesori Stručna služba Razrednica Roditelji

Prijatelji iz razreda Profesori Stručna služba RavnateljicaRoditelji Policija Profesori Stručna službaObitelj Susjedi Svečenik RazrednikCrkva Starije osobe s

iskustvomObitelj

Centri koji se bave određenim prob-

lemima

Ravnatelj

SusjediUčeniciPrijatelji

Tablica 8. Popis pojavnosti navedenih osoba na koje se ispitanici/e mogu osloniti

3.1.3. TKO MI TOČNO MOŽE POMOĆI?

„Mi bi zapravo svi trebali biti toliko kolegijalni da ak’ nekome treba pomoć da mu se pomogne...“

Povjerenje, znanje i podrška se očekuje od profesora, stručnog osoblja i prijatelja u školi, dok se izvan škole isto očekuje od obitelji, prijatelja i susjeda (Tablica 8.).

„U školi stručno osoblje i profesori, iako bi mogli i neki kolege iz škole, ako imaju dovoljno znanja. I ako imamo povjerenja u njih. A van škole, obitelj bliža – dalja, ovisi o njihovom znanju, volji, možemo surađivat sa njima. I ono prijatelji, a mislim mogu to biti i poznanici, koji znaju, da imaju neki aspekt znanja da nam mogu pomoć’ u tome.” (učenik, 17 godina, Rijeka)

„Slažem se. U mojoj zajednici isto obitelj, njima se uvijek mogu obratiti za sve, za pomoć, bez obzira kakva je situacija. U školi, ne znam, pedagogici, prijateljima. Sad za ovo ostalo... u biti nema ostalog. Škola i zajednica su jedino di bi mogli biti sukobi, tak da ovoga... sam sve rekla.” (učenica, 18 godina, Split)

3.1.4. AKTIVNOSTI U ŠKOLI

„...naša škola je dosta vezana uz humanost...“

Izvannastavne aktivnosti kreiraju nastavnici i informiraju učenike o mogućnostima. Postoje različiti primjeri: volontiranje, Caritas, povijesne grupe, vjeronauk, informatika, dramska i

43

novinarska skupina te sportske i rekreativne aktivnosti. Učenici na temelju određenog interesa biraju aktivnost u kojoj će sudjelovati. Sudjelovanje u izvannastavnim aktivnostima učenici uglavnom ostvaruju u svojem slobodnom vremenu. Rezultati rada u izvannastavnim aktivnostima su poželjan izgled škole, prenošenje znanja drugima te se učenici osjećaju bolje, zato što se osjećaju korisnima. No, nisu svi učenici pronašli interes u ponuđenim aktivnostima. Navedeni razlozi su sljedeći: nedostatak vremena zbog opterećenosti školskim obavezama, interesi nisu u potpunosti zadovoljeni, krivi odabir aktivnosti, sadržaji koje oblikuje nastavni proces nisu usuglašeni sa zahtjevima koje pred njih postavlja realan život. Učenici školu izjednačuju samo s nastavom i nemaju doživljaj šire sredine u kojoj mogu pronaći svoje interese. Većina onih koji sudjeluju u ponuđenim aktivnostima neredovito ih pohađa. U slučaju natjecanja iz određene aktivnosti, pripreme za natjecanja traju nekoliko tjedana prije samog natjecanja. Učenicima se sviđa promjena i trud, no ipak čekaju da ih netko drugi pogura. Većina učenika pokazuje nezainteresiranost i ravnodušnost prema aktivnostima koje nudi škola.

„Pa na primjer volontiranje, karitativna skupina, povijesne grupe, vjeronaučna skupina, informatika.” (učenik, 17 godina, Zagreb)

„U školi nam nude mogućnost dramske skupine i još novinarske. I aktivna sam u novinarskoj. Ostalo, drugo ništa nemamo. Tak’ da voljela bih da imamo više različitih aktivnosti. Na primjer, možda još nekakvi tečajevi stranih jezika ili nešto slično.” (učenica, 16 godina, Samobor)

3.1.5. IZVAN ŠKOLE – ZAJEDNICA

Navedene su izvanškolske i izvannastavne aktivnosti poput sporta, rekreacije, pjevanja, plesanja, sviranja, crkvenih zajednica, vatrogasnih zajednica, Crvenog križa. Dio učenika sudjeluje i u više aktivnosti u tijeku radnog tjedna, no svi naglašavaju da imaju problem vremenskog usklađivanja aktivnosti sa školskim obvezama. Odabir aktivnosti je uglavnom svojevoljan, iako su učenici spomenuli i utjecaj obitelji. Učenici koji žive izvan većih mjesta i gradova požalili su se na manjak sadržaja u njihovoj okolini. Onaj dio učenika koji ne sudjeluje u izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima uglavnom je nezainteresiran za ove sadržaje. Smatraju da ih taj sadržaj ne interesira ili da nemaju motiva za sudjelovanje.

„Van škole borilačke vještine i to mi je više bio utjecaj obiteljski. Odrasla sam s dvojicom braće pa tako. Sad sam trenutno na kick boxu, ali ne mogu baš sve s praksom i školom uskladiti. “ (učenica, 17 godina, Split)

„Nema mi nešto zanimljivo.” (učenica, 15 godina, Samobor)

„Izvan škole pjevanjem i plesanjem. “ (učenica, 16 godina, Zagreb)

„A izvan škole sport, vožnja bicikla, joggiranje.” (učenik, 16 godina, Rijeka)

44

3.1.6. OBITELJSKI ODNOSI

„Ja mislim da je bitno da roditelji osjete to nešto prema čemu mi vučemo...“

Ispitanici smatraju da roditelji uglavnom podržavaju interese svoje djece, no prepoznali su i kao problem da neki roditelji svoje interese i neostvarene težnje prenose na svoje dijete najčešće zbog svojih neostvarenih ambicija. Nisu rijetki očevi i majke koji svojoj djeci planiraju svaku minutu njihovog dana, posebice slobodnog vremena te ih „prisiljavaju“ na pohađanje širokog spektra aktivnosti, a sve s ciljem zadovoljenja vlastite želje za uspjehom koja je roditeljima možda promakla u vremenu kada su bili u dobi svojeg djeteta.

Dio učenika ističe da u odnosu sa svojim roditeljima očekuju podršku i kvalitetnu komunikaciju koja se ne svodi na isprazne dijaloge, već izmjenu misli i emocija. Odgoj smatraju ključnim faktorom za razvoj pojedinca. Nakon roditelja navode i profesore koji bi trebali odgojnu ulogu paralelno započeti i nastaviti kroz školovanje djece.

„Pa prije osnovne škole roditelji. A u osnovnoj školi profesori. Dobro, oni više nemaju tol’ko ovlasti k’o roditelji, ne mogu vikat’ na dijete ili lupit’ dijete, ali opet, neke ove odgojne mjere mogu postaviti.” (učenik, 17 gdina, Split)

„Ja sam htio reć’ da puno roditelja živi, ajmo reć’ svoj život kroz djecu. Znači tjeraju ih da idu na nešto što ne vole. Na primjer, upišu dijete sa deset godina u nogometni klub. Onda mu se to prve tri godine sviđa, kasnije on više ne želi jer želi nešto drugo. Ali roditelji ga tjeraju da ide tamo i da što više trenira i onda mu ubiju motivaciju.” (učenik, 16 godina, Rijeka)

3.2. Identifikacija ključnih problema djece/mladih u dobi ispitanika

„...(nasilje)...samo u školi više psihičko, a u gradu fizičko.”

Učenici spominju mnogo problema koje prepoznaju u svakodnevnom životu. Ističu brojne probleme: nerazumijevanje prema potrebi za dokazivanjima u društvu, odvajanju vršnjaka u manje skupine, sve većoj izolaciji uzrokovanoj korištenjem razne informatičke tehnologije, agresivnosti grupa i pojedinaca, neprihvaćanju različitosti, manjku komunikacije između profesora i učenika, alkoholizmu i drogama. Povodljivost, manjak samopouzdanja, nezainteresiranost, nezrelost neki su od uzroka problema koje učenici prepoznaju u svojoj okolini među vršnjacima. Dokazivanje u skupini je često spomenuti problem. Navode da je danas uobičajeno konzumirati alkohol, droge i cigarete i biti agresivan samo zato što „drugi iz skupine to rade“. Različitosti općenito nisu prihvaćene pa su učenici skloni ugnjetavanju i odbacivanju drugačijih.

Učenici viših razreda srednjih škola nisu zadovoljni što mlađe generacije oponašaju njihove obrasce ponašanja. Smatraju da su prerano počeli s dokazivanjem i među starijim generacijama te da su mlađe generacije oholije i agresivnije. Odvajanje vršnjaka u manje

45

skupine prikazuju kao potragu za istim interesima koja u nekom trenutku prerasta u vršnjačko nasilje. Većina učenika koristi neku vrstu informatičke tehnologije za potrebe komunikacije, no uvidjeli su da ih pretjerano korištenje udaljava od uobičajenog druženja i razgovora. Spomenuta je i komunikacija između starijih profesora i učenika, gdje razumijevanje za potrebe jednih i drugih nije ostvareno te često dolazi do sukoba. Odrastanje u ovakvoj okolini učenicima nije jednostavno, osjećaju se prepušteno samima sebi, što stvara manjak samopouzdanja i nepovjerljivost prema vršnjacima.

„Biti IN. Mislim da je u zadnje vrijeme bitnije biti IN, nego reći neko svoje mišljenje i iskazati se na svoj način. Važnije je ono što drugi misle i što drugi imaju, kakvi su svi drugi i većina, to je bitnije nego biti onakvi kakvi smo mi sami.” (učenica, 15 godina, Split)

“Pa ja mislim da ih najviše muči, zapravo profesori, jer učitelji često ne shvaćaju naše mišljenje kako mi razmišljamo i što mi zapravo želimo, oni samo kažu, mi sutra pišemo, pišete kontrolni, a ne pitaju djecu , da li još nešto pišete, da li imate neke probleme, nego samo- sutra pišete kontrolni, pripremite se i naučite. Tako da to mislim da to bi bio problem, problem je zapravo što nas ne slušaju - to je osnovni problem. Profesori baš ne slušaju djecu i njihova mišljenja.” (učenica, 16 godina, Zagreb)

„A i mislim manjak komunikacije, ali i druženje ljudi međusobno. Mislim da se razvojem tehnologije i dostupnosti svega, previše ljudi komuniciraju, na primjer, putem interneta i mobitela. Dođemo na kavu poslije škole, pet ljudi sjedi za istim stolom, ne komuniciraju nego se mobitelima dopisuju. Mislim, gubi se neko druženje ljudi međusobno i da se drže u nekoj zajednici. Više vremena provode komunicirajući putem nekih medija nego da se druže ovak’ u stvarnosti.” (učenik, 17 godina, Rijeka)

3.2.1. BRIGA

„...neka briga kakav će svijet biti poslije, ako već sad ima dosta nasilja i kako će sve to izgledat’...“

Nesigurnost koja je uobičajena za razvojnu fazu potaknula je kod nekih ispitanika propitivanje samih sebe u odnosu na utjecaj društva te kod njih stvorila brigu. Smatraju da je danas ustaljeno društveno nasilje, ali i druge pojave neprihvatljivog ponašanja, koji ih mogu udaljiti od razvoja njihove osobnosti. Navode primjere „krivih puteva“ koje su prepoznali kao ovisnosti, nasilje, zanemarivanje obitelji i bližnjih. Drugi smatraju da nemaju takvih briga te da su kroz određena iskustva prošli i da je to vrijeme iza njih. Oni su odabrali svoje puteve, uz podršku i potporu svoje obitelji i prijatelja.

„Brine me budućnost, kakva ću osoba biti u budućnosti ako upadnem u te ovisnosti. To mi je nešto najgore. Ako upadneš u tu ovisnost, kako se izvući iz toga? Tko će ti to financirati? Kakva ćeš osoba jednostavno postati poslije?” (učenica, 17 godina, Split)

„Mene ništa ne brine, zato što sam prije godinu dana prošla sve te nekakve krize. Emocionalne i ne znam ni ja šta, i jednostavno izgradila sam svoj karakter. Nisam do vrhunca došla, ali za svoje godine sam zadovoljna svojim karakterom i svojim ponašanjem. Nemam tu neku želju za isticanjem u društvu ni ništa slično.” (učenica, 16 godina, Samobor)

46

3.2.2. ČUJE LI SE MOJE MIŠLJENJE?

„Bilo bi dobro da se naš glas više čuje...“

Učenici vole izražavati svoje mišljenje, no nisu svaki put prihvaćene njihove ideje ili razmišljanja. Različita iskustva govore da mišljenja mogu podijeliti i kod kuće, u školi i među prijateljima. No nisu sva prihvaćena svugdje. Učenici su najčešće spominjali jedan od razloga neprihvaćanja, a to je autoritet roditelja, svećenika i profesora. U ovom slučaju smatraju da se njihov glas ne čuje. Neki koji pokušavaju izraziti svoje mišljenje stječu dojam kao da samo oni nešto govore, dok drugi vršnjaci šute. Drugi smatraju da će im profesori zamjeriti ukoliko u školi izraze svoje mišljenje. Također, neki neće ni reći svoje mišljenje kako ne bi povrijedili svog prijatelja, ili ga spriječili u neprihvatljivom ponašanju. Komunikacija između učenika i njihove okoline bitna je za razumijevanje okružja, i kao takvu je treba nadograđivati i podržavati.

„Pa uvijek me poslušaju, i stariji, i vršnjaci, i mlađi od mene. Imam pravo reći što mislim i prihvatit’ će moje mišljenje, ali isto tako ako je moje mišljenje krivo, pokušat će mi objasniti da nisam uvijek u pravu.” (učenica, 16 godina, Samobor)

“Pa mislim, mi tu možemo reći svoje mišljenje, ali ako netko kaže svoje mišljenje onda on više na primjer on nije dobar učenik, on nije dobra osoba, on se buni i on jednostavno ne može podnijeti rad sa okolinom. On je zapravo osuđen, na neki način.” (učenica, 17 godina, Samobor)

„Pa ne znam. Ja i dalje želim govoriti svoje mišljenje i mislim da će se jedino tako i promijeniti, ako ljudi nastave govoriti svoje mišljenje, a ne, ono, podilaziti. Znam da možda neću najbolje proć’, ali mislim da treba nastaviti govoriti svoje mišljenje i da će kasnije doći do mozga da, ono, ima ljudi koji ne misle jednako i da su možda oni u krivu i da će se to jednom promijeniti...“ (učenica, 17 godina, Rijeka)

„Pa doma, u društvu, da. U školi, gradu nigdje nitko ništa ne pita. Kad navršimo 18, onda ćemo ispunjavat ankete i ostale stvari, ove peticije i to. Pa bit će dobro.” (učenik, 16 godina, Zagreb)

3.2.3. DONOŠENJE ODLUKA I SUDJELOVANJE

„Ako to ne odgovara njihovoj poziciji ili ako to ne odgovara njima u tom trenutku, onda ništa od toga, kao da smo zidu rekli...“

Ispitanici donose odluke samostalno ili sudjeluju u donošenju odluka s vršnjacima iz razreda ili s roditeljima. U školi se odluke uglavnom donose na neprimjetnoj razini za učenike. Prepoznali su vijeće učenika kao instrument koji bi na razini škole mogao donositi odluke i predlagati ideje. No nisu sigurni može li vijeće učenika utjecati na željene promjene u školi. Stvara se dojam da je mišljenje uvaženo, no ništa se bitno ne mijenja. Podržavaju osjećaj složnosti u razredu koji im onda omogućava djelovanje i iskazivanje mišljenja. Glas složnosti željeli bi proširiti dalje, tako da osjećaju da su doprinijeli promjenama za dobrobit okoline. Učenici su nezadovoljni stavom i škole i grada. Smatraju da im se škola i grad ne obraćaju s previše pažnje te da od njih i ne očekuju donošenje odluka, prijedloge i mišljenja. Sudjelovanje u donošenju odluka u obitelji kod mnogih je uobičajena praksa. Ipak, obiteljske odluke se uglavnom prepuštaju roditeljima.

„Znači, u obitelji se definitivno čuje moj glas. Dobro, sad ne donosim odluke, ali sudjelujem u donošenju odluka. Što se tiče škole, uopće se ne trudim pretjerano nametat’ svoje mišljenje, nemam jednostavno o čemu.” (učenica, 15 godina, Rijeka)

47

„Smatram da škola pokušava čuti naše mišljenje. Zato imamo ono vijeće učenika, ali to baš nije tako učinkovito. Oni nas traže da im kažemo svoje mišljenje, međutim to nije svaki put uzeto u obzir i dobro prihvaćeno. Ali opet ovisi o njihovim stavovima i kako će na to gledati poslije.” (učenica, 15 godina, Samobor)

„U školi nikad nisam doživjela to da profesori ne žele saslušati učenike. Uvijek saslušaju, ali tako – kako im se da. A moje mišljenje se čulo jedino u volonterskom klubu jer kad god predložim nešto, kad god kažem, uvijek se uvaži i proba se po tom pitanju nešto poduzet’. A ako ne može, onda ne može jednostavno.” (učenica, 16 godina, Zagreb)

3.2.4. OSJEĆAM LI SE SIGURNO ILI ?

„Češće osjećam nekakvu nesigurnost...”

Sigurnost učenika u školi je uglavnom postojana (Graf 6.). Zaštitu pružaju i učenici i profesori. Očekivanja su da škola bude sigurna te da se može uvijek računati na zaštitu i pomoć. Također, u obitelji učenici osjećaju sigurnu i zaštićenu okolinu. No, lokalna zajednica, odnosno naselje u kojem stanuju učenici srednjih škola i grad u kojem je smještena specifična (njihova) lokalna zajednica su mjesta gdje svi ispitanici ne dijele ista iskustva. Neki su zadovoljni mjestom gdje žive i osjećaju se sigurno, dok drugi moraju uvijek biti na oprezu. Navedeno je mnogo različitih primjera ugnjetavanja, maltretiranja, fizičkog nasilja i strahova, koje su iskusili neki od učenika pri povratku kući u večernjim satima.

„Ja se u školi osjećam sigurno. Mislim, razred mi je super, prošle godine nismo bili toliko povezani koliko smo ove godine, mislim da ćemo dogodine biti još povezaniji. Doma se isto osjećam sigurno, to je normalna stvar, a u kvartu ništa posebno. Nisam s nikim ništa pretjerano dobra, tako da zanemarujem kvart. “ (učenica, 17 godina, Zagreb)

„Pa s obzirom da ne živim baš u mirnom kvartu, ovisi. Češće osjećam nekakvu nesigurnost.” (učenik, 16 godina, Rijeka)

3.3. Rješenja navedenih problema

„Ja smatram da za svaki problem postoji rješenje...“

Koliko ima problema, toliko ima i rješenja. Učenici su predložili mnogo ideja kako riješiti određene probleme. Većina bi surađivala s roditeljima ili s nekom od državnih ili svjetovnih institucija. Podrška se očekuje od svih, no učenici su svjesni da se mnoge probleme ne može jednostavno riješiti. Ponekad zbog sporosti rješavanja problema učenici su nezadovoljni i ne osjećaju se sigurno. Sigurnost im najčešće pruža obiteljska okolina. Promjene u okolini neki bi sami pokrenuli dok većina traži pomoć drugih, ili očekuje da ih pokrenu drugi. Također, naglašavaju da je ključni faktor u zadovoljavanju interesa informiranje zajednice o mogućnostima i aktivnostima unutar iste.

„Pa mislim da u zajednici mogu tražit’ pomoć od, to jest rješavanje tih nekih problema od obitelji, ali da se trebam obratiti nekome, mogla bih se obratiti bilo kome od susjeda, sumještana zato jer bi svi bili na neki način otvoreni da mi pomognu da mi izađu u susret i bilo kome. A što se tiče škole, možemo se obratiti profesorima zato jer mislim da su isto svi otvoreni da bi nam pomogli ak’ nas nešto muči, a i pedagogici i nekom međusobno od učenika.” (učenica, 16 godina, Samobor)

„Pa ne znam. Ja mislim da ne bi mogla sigurno sama. Da bi trebala biti neka šačica

48

ljudi, da se nešto pravo pokrene. Da dođe jedan mislim da bi, ono, zanemarili.” (učenica, 17 godina, Rijeka)

3.4. Što je volontiranje?

„Ja mislim da je volontiranje zapravo usrećivanje drugih osoba...“

Mnogi ispitanici ne znaju definiciju volontiranja, no neki su sudjelovali u različitim oblicima socijalne pomoći i suradnje u pojedinim institucijama svojih širih zajednica. Stjecanje iskustva u tim aktivnostima posebno im se svidjelo. Volontiranjem smatraju uglavnom samo pomoć osobama koje nisu financijski ili fizički u mogućnosti ostvariti svoje potrebe. Srednjoškolci objašnjavaju volontiranje kao rad bez novčane naknade, dok neki pojam volontiranja tumače kao „ubijanje vremena“, prisilnu aktivnost. Mnogi su samo čuli da volontiranje postoji, da se mogu javiti u neke udruge. Neki su i pokušali, no problem s vremenom ili udaljenošću ih je spriječio u sudjelovanju. Prepoznaju ove udruge iz svojih lokalnih zajednica: Most, Lastavica, UNICEF, Smart, Crveni križ i Obiteljski centar.

„Pa odricanje npr. nečeg vlastitog da bi pomogli drugim, da bi usrećili nekoga. Npr. odričemo se svojeg slobodnog vremena radi, nekoga drugog.” (učenik, 17 godina, Rijeka)

„Bilo koje dobro djelo koje nekome napraviš. Makar to bilo baki odnest vrećice s placa.” (učenik, 16 godina, Zagreb)

„Pa dakle, to je nešto kao posao, ali bez plaće. Mislim, pomažeš drugima i osjećaš se korisno za drugoga, al’ ne dobivaš nikakav novac...” (učenik, 18 godina, Rijeka)

3.4.1. PODRUČJE VOLONTIRANJA

Ispitanici prepoznaju područja volontiranja u institucijama za djecu s posebnim potrebama, u institucijama za stare i nemoćne osobe, u udrugama, u zajednici, u državnim institucijama, na humanitarnim koncertima, azilu za životinje i sl.

„Mislim da bolesnim ljudima najviše treba pomoć jer oni baš, ko ne može, ko ne može radit neke stvari, da im pomognem. I tako, a bilo šta. Samo da se osjećate dobro, da nekom, da vidi ne’ko da ima nekog uz sebe da mu pomaže i tako. “ (učenica, 15 godina, Samobor)

„U azilu za životinje. Ima baš puno pasa, a ono, smrdi. Smrdi pogotovo kad je kiša ili nešto. Al’ ne znam, ufur’o sam se, radio tamo, sve sam ja to sredio.“ (učenik, 17 godina, Rijeka)

3.5. Što želimo učiniti – ideje

Posljednje pitanje, a time i odgovori, daju nam uvid u neke realne i neke potpuno nerealne prijedloge učenika srednjih škola povezane s osobnim mogućnostima te projekciju mogućnosti drugih ljudi, uz pomoć kojih bi mijenjali, utjecali i oblikovali svoju okolinu i društvo u kojem žive. Ispitanici predlažu sljedeće radnje:

1. Edukacije i radionice

Teme: ovisnosti (pušenje, alkohol, opojna sredstva), nenasilna komunikacija, kreativne radionice, prihvaćanje različitosti

49

„...edukacije – znala sam, ne znam o ovisnosti, nasilju, to su najveći problemi pa onda edukacije o pravima, kako provesti slobodno vrime, o nekim mogućnostima ili organizirat’ neke financije da se posveti mladima da ostvare svoje ciljeve.”

„...ja isto tako mislim sve više danas mladi su u kućama zatvoreni uz internet, više se ne može na ulici djecu vidit’ kako se igraju tako da bi tribalo više tako udruga i nekakvih aktivnosti u kojima će se mladi sastajati, a isto kako je ona rekla, to rješavanje pitanja pušenja droge alkohola, isto tako bi trebalo više podučiti mlade o tome...“

„...tu nam ne trebaju nikakvi novci da bi se uključili u tu radionicu to su radionice sa volonterima, izrađujemo neke kalupe tipa tako, sve kroz pjesmu sve kroz igru i zezanciju, eto toga više.”

„Pa zato šta, to je bila udruga koju su naravno narkomani uništili i slično, to je bilo svakih generacija, ni’ko nije osuđiva’, ne znam, svi su se družili i bilo je ćevapa i svega, to je bilo super, i tu je čak bili smo povezani sa župom sv. Andrije na Sućidru i pomagali smo jedni drugima...“

“...ja bih isto promijenila, znači, da ljudi imaju više toleranicije prema različitostima, a to bi napravila, mogla postići edukacijom. Znači, da učimo ljude i mlade općenito da su jednako vrijedni unatoč našim razlikama. A to kako se djeca poučavaju putem interneta i filmova da nam filmovi ne bi trebali prenosit tu lošu poruku. Da oni drugačiji, da drugačije žive i da su drugačije odjeveni neki ljudi od drugih. Pa bi tako trebalo djelovat... znači isto kako sada putem filmova, interneta i medija mi ne radimo tu diskriminaciju, te razlike, isto bi putem tih sredstva trebali pokušati razviti toleranciju prema razlikama.”

2. Volonterske akcije i poticanje solidarnosti

„Ovoga, ja bih još samo htjela dodati da, ne znam, puno ljudi puno priča, a malo čini. Isto tak, mislim, nas je tu osam... znači već osam. Nije da nema nikog. Znači mi možemo već nešto pokrenut. Znači da se, ali imam osjećaj da će i ovaj susret ostat samo na riječima. Makar, ne moramo mi, sad ne znam šta, čudesa napravit, ali ne znam, recimo da potaknemo školu da, ne znam, staru odjeću koju imaju da prikupimo i odnesemo recimo u Nazorovu ili nekoj takvoj ustanovi ili nekoj djeci koja treba ili nešto. Ne bi voljela da recimo da ovaj susret ostane samo na ovom susretu. Voljela bih da i ostali čuju o njemu.”

„... pa zakaj ne bi osnovali udruge. Možda ne bi bilo na veliko, na cijelu Hrvatsku, al na jedan kvart, na dvije zgrade, zašto ne? Da se pomogne.”

“...pa ne znam, ono stvarno. Ima puno toga što bi trebalo promijenit, ali mislim da bi prvo trebalo promijeniti sam pristup ljudima prema svojoj okolini. Da bi trebalo vratiti ono što je bilo prije, složnost i to da su ljudi prije jedni drugima pomagali puno više

50

nego u da... a, razgovorom, a i primjerima iz života...“

„...putem medija bi povala ljude da se odazovu na to i onda da pokušamo pomoći osobama kojima je to stvarno potrebno...“

„...ponašanje prema starijima, prema starijim osobama, drugačije...i pomagati im kad ih vidimo, a ne okretat’ glavu na cesti i tak’...”

3. Razvoj kritičkog mišljenja, informiranje mladih

“Uh... ja bi potaknula ljude da se zapitaju tko su oni i potaknula bi ih tako da... da sve zapravno ne ostane na nečem što su zapravo čuli, ja prvenstveno tu govorim o vjeri. Zato što mislim da ako gledamo ovako, znači, nas mlade da su možda previše neupućeni...“

„Ma trebaju bolje uzore. Pa svi se tuku i prostače zato što to drugi rade, zato što to stariji rade. I oni misle da je to dobro. Da tak treba. Da im netko pokaže bolje... mi bi trebali im biti svaki dan uzori...“

„Ja bih htjela da ljudi zapravo shvate kol’ko je malo potrebno za sreću. I onda bi počeli sve to cijeniti i onda ne bi niti bilo teško dijeliti stvari i dati nekome nešto i pomagati i mislim da bi tu sve krenulo – jedna vrlina veže drugu...“

4. I neke druge ideje

„...ja bi’ obnovila Torcidu Sućurac.”

„...huligane izbacit’ iz Rijeke...”

„...obrisati granice...država...”

„...da su bubnjevi besplatni...”

„...kupio bi svima bicikl...e pa da... ja bi smanjio broj auta.“

“...ja ne znam, mislim da se može onako čarobnim štapićem, da nema predrasuda...“

„... da se čuje za nas, radit nešto da se čuje za nas.”

„...ja bih ljude poslala u planine na tjedan dana. I onda da... da ih se uskrati za sve ovo što sad imaju... da nemaju ni internet, televizije, telefona... da nema ničega i onda da, nakon tjedan dana preživljavanja tamo da na svakoj zraki sunca budu zahvalni, da nešto im se pružilo...”

3.6. Školski portreti

Ekonomska, trgovačka i ugostiteljska škola Samobor – Dinamika grupe raspoređena je oko kodova „donošenje odluka“ te ponuđenih “ideja“ učenika. Ispitanice ove grupe najugodnije su se osjećale govoreći o mogućnostima i situacijama u kojima mogu ili ne mogu donositi odluke te su davale brojne primjere za svoje iskaze. Zajedno s time, iskazivale su zabrinutost uz situacije koje im se događaju u školi i aktivnostima slobodnog vremena.

Prva gimnazija Zagreb – Diskusija ove grupe ravnomjerna je po gotovo svim temama s naglaskom na probleme koji se događaju u školi i okolini u kojoj ispitanici žive te mogućim rješenjima vezanim uz spomenute probleme. Na samom početku razmišljanja o pronalaženju rješenja nailaze na poteškoće u konkretizaciji vlastitih odgovora koje odmah zatim argumentiraju u širokom spektru osobnih iskustava i ideja.

51

Ekonomska, trgovačka i ugostiteljska škola, Samobor Prva gimnazija, Zagreb

Prirodoslovna i grafička škola Rijeka – Portret ovih ispitanika bazira se na aktivnoj i „glasnoj“ grupnoj dinamici od samog početka provođenja fokus grupe. Prepoznavanje i govorenje o osobnim interesima fluidno prelazi u diskusiju o onome što im i tko treba kako bi se interesi ostvarili. Nadalje, grupna dinamika se pojačava s raspravom o donošenju odluka i uvažavanjem mišljenja u školi, obitelji i društvu što na samom kraju rezultira brojnim idejama za promjenu.

Zdravstvena škola Split – Gotovo ujednačena dinamika ove grupe kulminira raspravom o iskazivanju vlastitog mišljenja na koje se nadovezuje još veća rasprava o mogućnostima i nemogućnostima isprobanih i nekih novih rješenja. Prisutan je i značaj volontiranja te iskazano pojedinačno iskustvo ispitanica ove fokus grupe. Zajedno s time, bilježi se uvid u obiteljske odnose s prepoznatim stilovima roditeljstva.

52

Prirodoslovna i grafička škola, Rijeka Zdravstvena škola, Split

4. zaključak

Učenici uključeni u istraživanje fokus grupama su vrlo ozbiljno pristupili raspravi jer su imali osjećaj važnosti zbog toga što su baš oni izabrani za sudjelovanje. Prepoznali su ovo istraživanje kao nešto što može imati velik utjecaj na buduće obrazovne procese njih samih i njihovih vršnjaka. Vrlo su slobodno iznosili svoje mišljenje čemu je zasigurno pridonio osjećaj anonimnosti i činjenica da nitko od njihovih profesora, nastavnika i drugih njima poznatih „odraslih“ (autoriteta), nije prisustvovao raspravi. Također, osiguran je uvid u razmišljanja svih sudionika, a ne samo onih s izraženim osobinama komunikativnosti. Nakon provedenog istraživanja i detaljne analize, možemo zaključiti:

• Interesi učenika osnovnih i srednjih škola propitani su na osobnoj razini i razini percepcije generacije. Svugdje učenici spominju školu kao jedan bitan interes svih učenika te ju doživljavaju kao sredstvo osiguranja bolje budućnosti (u osnovnoj školi sredstvo upisa u srednju školu, u srednjoj školi sredstvo upisa na fakultet ili osposobljavanje za tržište rada). Pored škole, pojavljuju se interesi poput: zabave, druženja, sportskih aktivnosti, izlazaka te različite vrste medija, od kojih je najčešći Internet i na njemu društvene mreže, od kojih je najzastupljeniji Facebook. Interese najčešće pronalaze i zadovoljavaju prema vlastitom odabiru (onome što vole) ili se priključuju svojim vršnjacima koje dobro poznaju (prijateljima). Motiviranost za uključivanje u izvanškolske aktivnosti proizlazi iz želje za osiguravanjem boljeg školskog uspjeha.

• Brinu se za zadovoljavanje školskih obaveza u sadašnjosti i uspjeh u budućnosti. Česti su odgovori koji upućuju na nedostatak slobodnog vremena u radnom danu i lošu organiziranost onoga što im se nudi u školama. Veći izbor pronalaze izvan škole, u lokalnoj zajednici, ali im za uključivanje u iste nedostaje motivacije. Također je čest razlog nezadovoljavanja interesa slabija financijska situaciji roditelja te predrasude vezane uz rodnu ravnopravnost. Smatraju važnim stvaranje preduvjeta, kao npr. poznavanje vlastitih mogućnosti, vještina i sposobnosti koje bi im osigurale bolje i sustavnije prepoznavanje područja interesa.

Škola se prepoznaje kao podržavajuća okolina, posebno stručni suradnici, razrednici i prijatelji iz razreda, zatim predsjednik razreda, vijeće učenika, ali i roditelja te šira obitelj. Partnere za rješavanje problema prepoznaju i u policiji, dječjoj pravobraniteljici, treneru, gradonačelniku. Od škole se pak očekuje veća mogućnost odabira aktivnosti, sloboda i optimalno usmjeravanje. Izvannastavne aktivnosti kreiraju nastavnici i informiraju učenike o mogućnostima. Postoje različiti primjeri: volontiranje, Caritas, povijesne grupe, vjeronauk, informatika, dramska i novinarska skupina te sportske i rekreativne aktivnosti.

• Nadalje, navode obiteljsku dinamiku koja uvjetuje odnose u obitelji i formira interese članova obitelji, posebice djece.

• Naglašavaju potrebu boljeg upoznavanja vlastitih resursa kojima mogu raspolagati. Većina ispitanika ističe važnost slobode koja za njih postoji u većoj mjeri izvan škole, nego u njoj

54

samoj. Pojam slobode razumiju kao slobodu izbora te smatraju da ukoliko postoje određene prepreke u sudjelovanju u aktivnosti da je potrebna volja za potraživanjem u drugim lokalnim zajednicama koje su pristupačne u njihovoj neposrednoj okolini.

• Jedan od zastupljenih problema govori o izražavanju vlastitih želja i prilikom donošenja odluka u školskoj sredini; odrasli ih smatraju nedostatno zrelima; učenike se ne pita za mišljenje i prema njihovim navodima nastavnici nemaju razumijevanja za iznošenjem učeničkih prijedloga u svrhu poboljšanja nastavnog procesa. Vlastito mišljenje uvažava se kod većine vršnjaka međusobno i djelomično u obitelji, dok u školi to nije prepoznato kao čest slučaj.

• Mišljenja su podijeljena u pitanju kojim se želi utvrditi potiče li škola kreativnost i izražavanje vlastitih misli. Učenici su mišljenja kako priprema za život treba biti strukturirana u balansu odnosa teorije i prakse i pritom naglašavaju da im nedostaje praktičnog znanja.

• Potreba za podrškom je neophodna jer često izostaje povratna informacija od strane nastavnika na njihov rad ili zadatak. Kao pozitivan primjer podrške u srednjoj školi navedena je praksa, kao oblik nastave koji im pruža uvid u realan život i daje im mogućnost odabira žele li nastaviti tim putem ili ne.

55

• Vrijeđanje, guranje, ruganje, tučnjave, izazivanje, svađanje, diskriminacija, omalovažavanje, predstavljaju neke od oblika nasilja kojima su okruženi i koje ističu kao problem generacije. Naglašavaju nerazumijevanje prema „dokazivanjima“ pojedinaca u društvu, odvajanju vršnjaka u manje skupine, sve većoj izolaciji uzrokovanoj korištenjem razne informatičke tehnologije, agresivnosti grupa i pojedinaca, neprihvaćanju različitosti, manjku komunikacije između profesora i učenika, alkoholizmu i drogama.

• Učenici su podijeljeni oko osjećaja sigurnosti. Nesigurnost proizlazi iz nepovjerenja, uviđanja problema koji ih okružuju, nepoznatih osoba.

• Gotovo za svaki ranije naveden problem ili problemsku situaciju, učenici imaju rješenje. Za većinu njih im je potrebna podrška i suradnja roditelja i nastavnika. Isto tako, prisutna je svijest o nemogućnosti jednostavnog i brzog postupka kod rješavanja nekih problema. Zbog česte sporosti rješavanja problema u školi, učenici pokazuju nezadovoljstvo. Također očekuju reakciju drugih ljudi jer sami teže pokreću promjenu. Izbjegava se osobna odgovornost. Pokazuju interes i spremnost za nove mogućnosti i aktivnosti u ovom području, no nedostaje im informacija o tome.

• Volontiranje se shvaća kao pomaganje nekome, bez naplate za rad, pomaganje dobrom voljom, za dobrobit svoje zajednice, za očuvanje prirode, uz mogućnost učenja i stjecanja iskustva. Također, mnogi su samo čuli da volontiranje postoji, da se mogu javiti u neke udruge. Navedeni primjeri volonterskog rada su sudjelovanje u dobrovoljnim akcijama koje se organiziraju u gradu, kao što su sudjelovanje u organizaciji natjecanja, pomoć siromašnima i beskućnicima, pomoć u vrtiću i jaslicima, bolnici, te azilu za napuštene životinje. Učenici su spomenuli i primjer pomaganja unutar crkvene zajednice u koje se uključuju i njihovi roditelji.

• Većina učenika (oko dvije trećine) nije razmišljala o volontiranju, niti imaju ideje što bi radili. Učenici prepoznaju područje volontiranja u radu sa životinjama, djecom, beskućnicima, u vrtićima i staračkim domovima, pučkoj kuhinji te bolnici. Ispitanici bi pomagali onima kojima je pomoć najpotrebnija, sudjelovali bi u dobrotvornom radu uglavnom kako bi pomogli djeci s posebnim potrebama, djeci s teškoćama u učenju, djeci koja imaju loše imovinsko stanje, osobama s invaliditetom, pružali bi pomoć djeci s autizmom, starijim osobama, čak i napuštenim životinjma te očuvanju okoliša. Također, u području humanitarnog rada sudjelovali bi i u radu pučke kuhinje, čistili bi grafite, prikupljali novac, bili liječnici bez granica, pekli kolače, pomagali u vatrogasnom društvu, te pomagali gradu kako bi ga učinili sigurnim.

56

5. rADiOnicA, rEZULtAti i evaluacija

Nakon provedenog istraživanja, a prateći preporuke i zaključke, osmišljena je radionica „Pokreni promjenu!“, za učenike škola uključenih u projekt. Provedena je u rujnu 2013. godine u četiri osnovne škole i četiri srednje škole obuhvativši pritom po dva razreda iz svake škole s ukupnim brojem od 364 učenika.

Škole Broj učenika/caPrva gimnazija, Zagreb (I. razred) 26Ekonomska, trgovačka i ugostiteljska škola, Samobor 47Prva gimnazija, Zagreb (II. razred) 23Osnovna škola „Milan Brozović“, Kastav 43Prirodoslovna i grafička škola, Rijeka 52Osnovna škola Tina Ujevića, Zagreb 28Zdravstvena škola Split 57Osnovna škola “Pojišan”, Split 44Osnovna škola Nikole Hribara, Velika Gorica 44

Tijek provedene radionice može se vidjeti u Prilogu 4. Obrazovni ciljevi radionice su da učenici steknu iskustvo i vještine u sljedećim područjima: iznošenje osobnih stavova, kritičko promišljanje problema, uočavanje problema na zadanu temu i uspoređivanje s članovima tima, suradnja s timom, argumentiranje svojih izjava, dijeljenje informacije s vršnjacima te suradničkim učenjem demokratki donositi odluke.

rezultatiradionicasobziromnazadaneteme:

RAZRED

Učenici su razmišljali o: nesložnosti, o ogovaranju, grupiranju učenika, neslaganju, nedostaju im neki učenici koji su napustili razred, razmišljaju o nekomunikativnosti, pišu o složnosti i zajedništvu. Svaka od ovih tema popraćena je osjećajima tuge i nemoći, ali znaju da se mogu obratiti: razrednici, pedagoginji, psihologinji, nastavnicima, ravnateljici, roditeljima. Žele se obratiti prijateljima iz razreda, ali im pritom treba pomoć u komunikaciji.

škOLa

Školski problemi su širokog spektra. Učenici navode probleme s: higijenom (školski wc), opsegom nastavnih sati, nepravdom (subjektivno ocjenjivanje), lošom organizacijom (raspored sati), govore o ruganju i opremljenosti škole (posebno wc-a), spominju odnose s pojedinim nastavnicima, preopterećenosti nastavom i nedostatkom vremena za slobodne aktivnosti.

58

Predlažu više radioničkog rada i savladavanje novih načina učenja i poučavanja. U tome su im potrebni: ravnatelji, nadležno ministarstvo, tajnici škola, stručni suradnici, domari i čistačice te pokoji roditelj.

OBitELj

Pod ovom temom razgovaralo se o: pritiscima članova obitelji zbog školskih obaveza, o nedostatku razgovora između članova obitelji (naglašavaju razgovor o seksualnosti), pojavljuje se nedostatak zaštite privatnosti (računala), nasilje i ovisnosti četo su spominjani, nepovezanost u odnosima i strogoća, učestalost svađanja i favoriziranje mlađih članova obitelji od strane roditelja. Potreban im je netko tko će prevesti roditeljima jezik djece, netko poput osoba iz udruga, obiteljskih centara, „plavog“ i „hrabrog“ telefona, policije, možda bolnice. Roditeljski sastanci na kojima će razrednica ili ravnateljica objasniti određene stvari, jer ako ove stvari izostaju učenici gube samopouzdanje, tužni su i nesretni, bez podrške ne mogu rješavati ove probleme.

LOkaLnaZajEdnica

U lokalnoj zajednici učenici primjećuju: nedostatak dućana, dostupnost droge, nepoštivanje kućnog reda, nedostatak zabavnih sadržaja, probleme u prometu (stari autobusi, loša povezanost, neodržavanje), glasni susjedi, poticanje zajedništva, sigurnost i čistoća. Osim gradonačelnika i lokalnih vlasti, roditelja i predstavnika stanara, učenici prepoznaju i vlastite volonterske potencijale (predlažu projekte) putem učeničkih vijeća.

VijEĆEUČEnika

Ova tema pokazala se jedinstvenom za gotovo sve učenike koji su se bavili ovim pitanjem. Neinformiranost, svrha i cilj postojanja učeničkih vijeća i pritom neuvažavanje mišljenja učenika dominiraju na plakatima koje su učenici izrađivali. Uz osjećaj ignoriranja, zanemarenosti i nepravde, naglašeno je povjerenje koje treba postojati u odnosu učenik – nastavnik. Učenici pozivaju na promjenu, posebno u načinima i razvijanju komunikacijskih kanala učenik – predstavnik učenika – učeničko vijeće. Osjećaju inertnost sustava, no volja postoji – velika volja za suradnjom svih školskih aktera.

EVaLUacijaradiOnica

Učenici su na kraju svake radionice ispunili evaluacijske upitnike o korisnosti radionice te su rezultati nakon obrade podataka sljedeći:

Ispunjenih evaluacija: 354

1.Zavrijemenastavemenijebilo:

Dosadno 1,7%

Osrednje zanimljivo 38,9%

Zanimljivo 57,9%

Neodgovoreno 1,5%

2.kolikosibioaktivan/aktivnanasatu

Prosjek 4,2

3.nasatusuradnjajebila

U grupi: prosjek 4,5

U paru: 4,5

59

60

6. prEpOrUkE

• Kako bi školska kultura bila suvremena i demokratična, potrebno je intenzivirati:

Suradničke i participativne metode rada u nastavi. Iste koristiti pri donošenju odluka na svim razinama (učenik – roditelj – škola).

Prepoznati i staviti u funkciju vijeća učenika, vijeća roditelja i druga školska tijela te ih osnažiti potporom lokalne zajednice.

Lokalnu zajednicu i njene aktere (organizacije civilnog društva, volontere i dr.) prepoznati kao snažan element podrške.

Osigurati pravovremen i stalan protok informacija u školama vezan uz mogućnosti volontiranja za djecu i mlade.

Pokrenuti programe volontiranja u javnim ustanovama koje brinu o djeci i mladima u svrhu stjecanja znanja i vještina te socijalne osvještenosti na široj razini.

• Uvesti dodatne sadržaje obrazovanja na satovima razrednika u obliku sljedećih tema: nenasilna komunikacija, nenasilno rješavanje sukoba, aktivno građanstvo, kreiranje projekata, školska i vršnjačka medijacija, učiti za mir, građanski aktivizam i sl., koristeći pritom strategije kritičkog mišljenja.

• Sukladno predloženom sadržaju, važno je osposobiti djecu i mlade da djeluju kao medijatori u svojim sredinama te budu uključeni u programe volontiranja i surađuju s organizacijama civilnog društva.

• Potrebno je organizirati izobrazbe za zainteresirane učenike, nastavnike i roditelje iz osmišljavanja i provedbe društveno angažiranih projekata u lokalnoj zajednici od strane mladih uz podršku ostalih aktera lokalne zajednice – sukladno predloženim idejama učenika. Ovo je u skladu s Nacionalnim okvirnim kurikulumom, tj. s obrazovnim zahtjevom da učenici prepoznaju važnost volontiranja te zauzeto sudjeluju u društvenim, humanitarnim i kulturnim događanjima u školi i užoj zajednici.

• Osposobiti resurse unutar škola i lokalnih zajednica za poticanje tjelesne aktivnosti i kretanja.

• Postaviti naglasak na stjecanje primjenjivog i praktičnog znanja i vještina koje otvaraju put učenicima prema kvalitetnijem obrazovanju, kreativnosti, informiranosti i motivaciji.

• Sukladno gore navedenim preporukama temeljenim na rezultatima ovog istraživanja potrebno je uvesti u odgojno-obrazovni sustav kao obavezni predmet i/ili međupredmetnu temu građanski odgoj i obrazovanje. Građanski odgoj i obrazovanje svojim sadržajem i kurikulumom u potpunosti pokriva sve ranije navedene preporuke.

62

6. pOpis LitErAtUrE

Skoko, B., Benković, V. (2009). Znanstvena metoda fokus grupa – mogućnosti i načini primjene. Politička misao, Vol.46 No.3

Milas, G. (2005). Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima. Naklada Slap, Jastrebarsko.

http://www.azoo.hr/images/Kurikulum_gradanskog_odgoja_i_obrazovanja.pdf

64

priLOZi

Prilog 1. Pisana suglasnost roditelja/staratelja za sudjelovanje učenika u istraživanju

Forum za slobodu odgoja

Kralja Držislava 12 - Zagreb

Zagreb, 23.4.2013.

SUGLASNOST RODITELJA

Poštovani roditelji/skrbnici,

Forum za slobodu odgoja provodi dvogodišnji projekt „Your way (Volunteering for active youth – supporting youth volunteering for building a culture of peace)“ kojeg financira Europska unija iz programa pretpristupne pomoći IPA 2010. Hrvatski naziv projekta je: „Pokreni promjenu! Volontiranje mladih za izgradnju kulture mira“. Ovim putem molimo Vas za odobrenje sudjelovanja Vašeg djeteta u provedbi kvalitativnog istraživanja koje se provodi u Vašoj školi sukladno Etičkom kodeksu istraživanja s djecom u svrhu promicanja i zaštite prava djeteta u skladu s Konvencijom o pravima djeteta.

Svojim potpisom dajete suglasnost da Vaše dijete može sudjelovati u fokus grupi.

Ime i prezime učenika/ice:_______________

Potpis roditelja:______________________

66

Prilog 2. Dozvola za istraživanje

67

Prilog 3. Vodič za diskusiju

1.kojisuglavniinteresidjece/mladihtvojedobi?

• Što ja trebam? Što trebaju drugi? Koji su interesi najzastupljeniji? Razlikuju li se interesi dječaka od interesa djevojčica?

• Navedi točno što znaš da postoji u tvojoj školi, a što izvan škole? Potiče li te škola na razmišljanje i stvaranje novih ideja?

• Na koji način birate aktivnosti od svog interesa? Kako birate područje koje vas zanima (glazba, sport, jezik...)?

• Što utječe na odabir aktivnosti od tvojeg interesa? – uvjeti (materijalni, tehnički, ljudski resursi...)

• Misliš li da su zadovoljeni interesi svih tvojih vršnjaka? Zašto DA ili NE?

2.štosmatrašključnimproblemimadjece/mladihtvojedobi?

• Što brine tvoje vršnjake?

• Koji su problemi najzastupljeniji u školi, a koji izvan škole?

• Postoji li globalni problem generacije i koji bi bio? Razlikuje li se on od onog njihovog?

• Uvažava li se moje mišljenje u školi i izvan škole?

• Sudjelujem li u donošenju odluka važnim za mene i moje vršnjake?

• Osjećaš li se sigurno u svojoj školi? A u svojoj zajednici/mjestu? (Jesu li doživjeli ili svjedočili nasilju?)

3.štovidiškaorješenjazaoveprobleme?

• Što mogu sam/a učiniti ili promijeniti? Imam li kakvu zamisao? Koje su mi vještine potrebne? Što trebam znati?

• Kome se možete obratiti za savjet, pomoć, akciju...?

4.jesiliupoznat/upoznataspojmomvolontiranja?

• Što on znači? Jesi li negdje uključen/a u volontiranje? Čemu služi? Koje su nam vještine potrebne? Što trebamo znati?

• Može li se volontirati u školi i izvan škole? Tko /što ti može pomoći u dobivanju informacija o volontiranju?

5.Postojilinekopodručjeukojembivolio/voljelavolontiratiiuključitise?

• Što te najviše zanima? U školi? Izvan škole?

• Imaš li uvjete za bavljenje onim što te zanima?

• Imaš li kakvu ideju? Što točno možeš učiniti – opiši? Što mogu učiniti drugi? Imamo li prioritete/skupine?

• Da možeš jednu stvar promijeniti u svojoj okolini/društvu – što bi to bilo?

• Možeš li ti nešto napraviti?

68

Prilog 4. Priprema radionice s učenicima

Naslov radionice: „Pokreni promjenu“

Razredi: 5. – 8. osnovne škole i 1. – 4. srednje škole

Trajanje: jedan do dva školska sata

Nastavna pomagala: papiri A4 formata, flipchart papiri (plakati), markeri u bojama, toaletni papir

Program radionice:

Učionica je podijeljena na pet radnih mjesta za rad u skupinama.

Na samom početku učenici su upoznati s projektom i njegovim tijekom. Zatim su zamoljeni da formiraju krug (prebrojavanje do pet) kako bi se podijelili u grupe za kasniji grupni rad. Uz predstavljanje i objašnjavanje cilja ove radionice, učenicima je dan toaletni papir s uputom da si uzmu listića točno onoliko koliko im treba.

Svaki je učenik dobio prazan papir na koji je ocrtao svoj dlan. Uputa je uz govorenje zapisana na ploči, a sadrži opis zadatka: sukladno naslovu „Pokreni promjenu“ potrebno je razmisliti o problemima, situacijama, indikatorima dobrih i loših stvari koje je potrebno promijeniti ili poboljšati, a odnose se na razred, školu, obitelj, lokalnu zajednicu i vijeće učenika (svaki prst predstavlja jedno od područja). Nakon razmišljanja, učenici individualno upisuju u svaki prst vlastito mišljenje o zadanoj temi. Zatim diskutiraju o napisanom u paru, pa u grupi.

Zatim su učenici pozvani da ponovo pristupe u krug i prebroje ranije odabran broj listića toaletnog papira. Nakon toga, svatko se predstavlja imenom i onolikim brojem vrlina koliko je listića uzeo. Zatim se vraćaju na mjesta za grupni rad.

Na velikom flipchart papiru (plakatu) zajedno iscrtavaju lik čovjeka.

Uputa je slijedeća: svaka od pet grupa postaje predstavnik samo jedne skupine ranije zadanih tema. Dakle, jedna grupa bavi se razredom, druga školom, treća obitelji, četvrta lokalnom zajednicom i peta vijećem učenika. Potrebno je s manjih papira dogovoriti zajednički problem ili situaciju o kojoj će razmišljati i pisati, te kada se dogovore, zaključak napisati u obliku naslova na veliki papir.

Nadalje, u glavu čovjeka upisuju odgovore na pitanje – Što ja mislim o tom problemu?

U sredinu upisuju: što ja osjećam prema toj temi?

U ruke upisuju: što mogu realno učiniti po tom pitanju?

U noge uspiju: tko mi može pomoći i kuda mogu otići kako bih pokušao riješiti ovaj problem?

Voditeljica radionice na raspolaganju je svakoj grupi te im otvorenim pitanjima omogućava tijek rasprave i rada u grupi.

69

bilješka o autorici

Ana Žnidarec Čučković rođena je u Zagrebu 1977. godine gdje se formalno obrazovala na Učiteljskoj akademiji i Filozofskom fakultetu. Tijekom i nakon studija radi na poslovima odgoja i obrazovanja u predškolskim i osnovnoškolskim ustanovama. Kao školska pedagoginja gradi petogodišnje iskustvo na području planiranja i programiranja, radu s učenicima, nastavnicima i roditeljima. Uz redovita stručna usavršavanja surađuje s Agencijom za odgoj i obrazovanje te Centrom za ljudska prava i demokratsko građanstvo i Nacionalnim centrom za vanjsko vrednovanje obrazovanja (regionalni i školski koordinator). Učestalo surađuje s organizacijama civilnog društva na području organizacije i provedbe edukativnih radionica (udruga Civitas, projekt „Znanstvenici i mediji

protiv nasilja“; UNICEF, projekt „Za sigurno i poticajno okruženje u školama“; udruga B.a.b.e., projekt „Slušam, čujem, razumijem“; Forum za slobodu odgoja, program „Medijacija“ te Centrom za mirovne studije, projekt „Novo doba ljudskih prava“). Trenerica je Foruma za slobodu odgoja u području medijacije. Izdala je nekoliko stručnih i znanstvenih radova na području zaštite dječjih prava. Trenutno je zaposlena na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu na predmetima pedagogija i didaktika.

70

projekt

Forum za slobodu odgoja od 2013. do 2015. godine provodi projekt pod nazivom „Pokreni promjenu! Volontiranje mladih za izgradnju kulture mira“ uz potporu Europske unije unutar darovnice IPA 2010 i u partnerstvu sa sljedećim organizacijama civilnog društva i ustanovama:

• Udruga MOST, Split

• UMKI – Regionalni info centar za mlade, Rijeka

• Grad Zagreb – Ured za obrazovanje, kulturu i šport

• Grad Velika Gorica – Upravni odjel za društvene djelatnosti, školstvo i predškolski odgoj

• Zagrebačka županija – Upravni odjel za prosvjetu, kulturu, šport i tehničku kulturu

• Osnovna škola Tina Ujevića, Zagreb

• Osnovna škola „Milan Brozović“, Kastav

• Osnovna škola Nikole Hribara, Velika Gorica

Glavni cilj projekta je implementirati novi koncept suradnje civilnog društva i javnih ustanova koje brinu o djeci i mladima (prije svega škola, vrtića, centara za socijalnu skrb i obiteljskih centara) koji će istovremeno osnažiti, educirati i uključiti sve dionike.

Ovo će se ostvariti kroz educiranje i osnaživanje spomenutih dionika u području nenasilne ko-munikacije, aktivnog građanstva, samoaktualizacije i volontiranja mladih te njihovim umrežavanjem, čime će se direktno utjecati na emocionalno zdravlje i dobrobit mladih te sprečavanje nasilja, promovirajući toleranciju, samoaktualizaciju i izgradnju mira.

Uz educiranje i uključivanje djece i mladih, opsežno će se raditi na osposobljavanju stručnjaka iz spomenutih ustanova – za rješavanje sukoba, medijaciju i nenasilnu komunikaciju te suradnju s civilnim sektorom. Na taj način postići će se sinergija svih uključenih te stvoriti platforma za kontinuiranu suradnju. Projekt se provodi u četiri županije (Splitsko-dalmatinska, Grad Zagreb, Zagrebačka te Primorsko-goranska).

Kao prvi korak u provedbi aktivnosti, bilo je potrebno ispitati trenutno stanje i potrebe djece i mladih. Stoga smo proveli kvalitativno istraživanje metodom fokus grupa čime smo došli do spoznaja relevantnih za postavljene ciljeve istraživanja, ali i čitavu provedbu projekta.

Projekt financira Europska unija.

Projekt sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske