IZDAVAC:Autor

!

CVIJETIN SARAFIJANOVIC

SUROVA ISTINA

KNJIGA PRVA

f-

TUZLA1970.

CV1JETIN SARAFIJANOVIC

SUROV ...t\ ISTINA

PREDGOVORMnoge su knjige već napisane o surov om razdoblju

velikih i zaista veoma značajnih zbivanja u istoriji na-ših naroda, u toku n~rodnooslobodilačkog rata. Ima me-đu njima djel~ koja će svakako ostati klasični uzori našeliterarne baštine. Mnoge stranice su napisane i izdativrijedni tomovi, i to, mislim, ne treba nikog da čudi.Jer, imalo se zaista o čemu i pisati.

Pa, ipak, pojava ove knjige donosi nam nešto, nasvoj način, novo i isto toliko zanimljivo. Iako zahvata-jući rat samo u okviru jednog užeg područja, zanimlji-vost ove knjige je upravo u tome, što je pokušala daosvijetli vrijeme i događaje u godinama besprimjerneborbe naših naroda, iz jednog zaista novog aspekta. Utome se upravo i sastoji vrijednost ove knjige.

Većinu dosadašnjih djela, o kojima je riječ, pisalisu uglavnom borci, neposredni učesnici krvavog ratnogzbivanja. Većina tih djela postavila je s~bi u zadatak,da osvijetli veličinu ratnog podviga, opisujući pokrete,ofanzive i vojne operacije, iIi su nastojala da zbivanjasagledaju sa vojno-političkog gledišta.

Ovu knjigu pisao je čovjek, koji je rat doživio i pre-živio kao dijete, trudeći se da se što vjernije prisjetisvojih dječijih doživljavanja, da stvari sagleda onako,kako ih je gledao još svojim dječijim očima.

7

!

Dijete iz boračke porodice, čija se kuća kroz cijelovrijeme rata nalazila, tako reći na samim borbenim po-ložajima, imalo je zaista šta i da vidi i da doživi. I madasu u tim surov im vremenima i djeca brže sazrijevala,ipak kroz redove ove knjige tako često zrači dječija ne-vinost i naivnost, zbunjena surov im i krvavim zbiva-njima. Iz te dječije perspektive stvari su izgledale po-nekad i nešto drukčije nego što su ih stariji vidjeli, pa iistine su nekako jednostavnije i naivnije, a njihova vri-jednost tim izvornija i bliža.

Radi se, dakle, o knjizi koja nastoji da pribilježi kakoje i na koji ~ačin jedno dijete vidjelo rat. I mislim, daje autoru ove knjige na svojevrstan način pošlo za ru-kom da to i postigne. Priznanje ovoj knjizi čini već ito što ju je napisao, ne neki profesionalni pisac, vičanperu, već čovjek čija profesija silom prilika ne ostavljamnogo vremena za toliko delikatan rad kao što je pisa-nje knjiga. Pisac je po zanimanju milicioner-saobraćajac.On je zaista i pored svog napornog posla, uspio da na-piše knjigu, koja svojom zanimljivošću lako zaokupljapažnju čitaoca i zadržava je sve do posljednje stranice.

Zato mislim da bi cjepidlački bilo zahtijevati odove knjige ono što čovjek s pravom traži od profesio-nalnih literata. Njena vrijednost je prvenstveno u tomešto predstavlja dokument svoje vrste. Ona će aspektom,o kom je već bilo riječi, korisno dopuniti jednu prazninui još jedanput ukazati, kako je još mnogo toga ostaloda se kaže o tom, toliko značajnom dobu naše prošlosti.Vjerujem da će njen sadržaj, jednog dana dobro doći ionom koji će mirno i bez ikakvih opterećenja izučavatinašu skoru prošlost. Ona će im pomoći da je što dubljei što bolje sagledaju.

/- / ,LO' " • I,..-....,y7 •.•...•••~ t

8

»Ako se čovjeku ukaže prilikada posmatra nešto izvanredno -

~erupciju vulkana kada uništavacvijetna naselja, ustanak ugrije-tenog naroda protiv svemoćnogvladara, ili najezdu strane ineobuzdane sile na njegovudomovinu - taj koji je to vidiotreba da sve povjeri hartiji.

A ako nije vješt da vrhom peraniže riječi pripovijesti,onda treba da ispriča svoje uspo-mene iskusnom piscu, da bi tajsve što mu je rečeno nacrtao natrajne listove, za pouku unucima ipraunucima«.

Iz romana V. Jana»Džingis - Kan«

9

Portret: Todor - Tošo Vujasinović. Organizator ustanka naOzrenu, prvi komandant Ozrena i Prvog ozrenskog parti-

zanskog odreda 1941/1942. godine.

Portret: Narodni heroj Pašaga Mandžić - Murat. Jedan odorganizatora ustanka na Ozrenu i prvi komesar Ozrena i

Ozrenskog partizanskog <odreda 1941/19,42.

__________________________ ~ ~J

STARI SU RATNICI PRIČALI

Namjera mi je da u ovoj knjizi isprrčam onošto sam kao dječak u ratnom vihoru doživio, vidio ičuo.

Potpuno 'sam načisto da nisam jedini, jer su hi-ljadepa i milioni mojih vršnjaka od 1941. do krajarata doživjeli slično ono što i ja, možda malo dru-gačije, zavisno od mjesta gdje su se nalazili. Ovi mojivršnjaci, znani i neznani, umirali su lU logorima smr-ti, u zbjegovima, na prtini dubokog snijega, na ba-jonetama zlikovaca, od kuršuma i na druge najteženačine.

Ja ću govoriti o onome što samo doživio u momekraju, na području Ozrena. Pričaću 'o tome kako samvidio prve dane ustanka, borbe ozrenskih partizanaprotiv Nijemaca, ustaša - crne legije, zelenog kadra,domobrana, četnika i svih ostalih neprijatelja kojisu se stavili u službu osvajača i porobljivača naše do-movine. Kazivaću kako se narod Ozrena borio i po-bijedio u tri ofanzive: u I ofanzivi 1941, u ofanzivina:zvanoj »ozrenska operacija« 1942. i III 1943. ka-da je »Vražija« divizija krenula na narod Ozrena unamjeri da ga uništi. Govoriću o potocima krvi kojesam vidio u ovim bitkama, o plaču ostavljene i glad-ne djece, kuknjavi i suzama majki, očeva, braće i se-stara za izgubljenim 'naj milij im. Sigurno je da ću u

15

svojim pricama opisati ipak samo djelić onoga štose zbivalo oko mene u tim godinama. Ujedno molimčitaoce da mi oproste, ako sve ovo što ću ispričatinije rečeno jezikom pravog umjetnika, jer sam uovom poslu početnik, ali je pisano sa puno želje dasurove, ali slavne dane iz prošlosti moga kraja sa-čuvam od potpunog zaborava.

Takođe želim da na:pomenem da sam pojedinebitke i događaje opisivao na osnovu onoga što su midrugi ispričali, ali sve te priče su autentične što jenajvažnije, te su i one same odredile naslov kojiknjiga nosi - SUROVA ISTINA.

Osj ećam potrebu da kažem prij e svega nekolikoriječi o selu u kome sam rođen, o njegovom polo-žaju i izgledu, što na prvi pogled izgleda beznačajno.To činim iz razloga što će se za ta »beznačajna« brdai sokake kasnije vezivati glavne radnje i bez togane bih mogao ispričati ono što želim.

Selo Sižje, moje rodno selo, nalazi se na kraj-njim istočnim obroncima planine Ozren. Zaseoci raš-trkani, U centru Zečevi. Okolo: Colići, Simići, Si-meunovići, Potočani, Suše, BOTicei na vrh sela, sazapadne strane Komari. Sa lijeve strane, dolinom,teče Spreča. Preko Spreče je Dobošnica i druga selanaseljena muslimanskim življem odmaknuta Spreč-kim poljem za oko dva kilometra. Na istoku je mu-slimansko selo Devetak, na koje se nadovezuju Pura-čić i Lukavac. Prema jugu su srpska sela: MilinoSelo koje se veže sa D. Brijesnicom, a istočnom stra-nom Brijesnice i Milinog Sela teče rijeka Turija,koja odvaja sela nastanjena muslimanskim življemod srpskih sela.

Brdo sa gustom šumom, tzv. Treptala izdiglo seizmeđu Sižja .i Mi1inog Sela. Ono svoje padine spu-

/,

16

\~--------------------------------------------~

šta skoro do Puračića. Paralelno sa njim, na lijevojstrani, leži Varadin. Ovo brdo je niže u odnosu naTreptala. Ispod Varadina je zaseok Suše. Lijevomstranom ovog zaseoka protežu se njive, tzv. Jovanuše,a iznad njih seosko molrtvište sa kapelicom. Tu seljudi 'o Svetim duhovima mole bogu. POTed njegaprolazi sokak, koji siječe sredinu sela i vijuga 'sekroz ostala sela sve do Ozrena. Između Komara iBorica nalazi se Velilko brdo. Okruženo je krupnomšumom, dok je po njemu gola 'Smreka. Tamo, na za-padnoj strani, na oko 15 km modri se šumovita pla-nina Ozren.

U selu živi nekoliko boraca solunskog proboja iljudi koji su se u svoje mjesto vratili iz Rusije po-slije oktobarske revolucije. Na seoskim sij elima, nanjivama među :lmpačima za vrijeme okopavanja ku-kuruza, oni uz čašicu .rakije pričaju o ratnim stra-hotama. Mladi sa pažnjom slušaju njihove priče ipripovij edanj a.

Iz ovog sela dosta ljudi radi u fabrikama Lu-kavca, tuzlanskirn rudnicima i na željeznici. Njih sunajviše interesovale priče »solunaša« i ljudi Ikoji suse vratili iz Rusije. Okupljaju se oko Simeuna To-šića i Stojana Cvijanovića, koji pričaju o Crvenojarmiji i oktobru, Zatim oko Nikole Pavlovića, smi-renog i tihog čovjeka sa bogatim životnim iskustvoma ikoji umije lijepo i strpljivo !pripovijedati. I tako,ljudi se interesuju za svaku riječ kada se priča oboljem životu i radničkoj klasi. Zbog toga su i samiumjeli da potraže one koji su nešto više znali ili na-slućivali o budućim vremenima, kao 'što su solunskidobrovoljci Savo Mišković, dugogodišnji radnik idrugi. Odlazeći na posao preko Sprečke doline, poblatu i kiši, razgovaraju kako je bilo u proteklim

2 Surova Istina 17

ratovima i njihove bi se priče završavala na usput-nim stanicama sve do Tuzle, na kojima su izlazili izmalog vaza »ćire« koji ih je stenjući jedva dovezaoiz pravca Doboja. A kada !bi se naveče kasno vraćali,vidjele bi se kroz pomrčinu karbitne lampe kako pre-ko njiva svjetlucaju -- rekao bih da su svici.

Otac mi je rudar i pni svakom odlasku u rudnikprijeđe oko sedam kilometara dosta lošeg puta. Toisto čine i njegovi »komorati«. No, za njega to nijenikakva teškoća, trebalo je nahranrti šest sinčića. Odmene su dva starija i tri mlađa. Čekamo ga i 'pro-virujemo kroz prozorčiće prizemne kućice sa svegadvije sobice. U jednoj se nalazi ognjište gdje s vre-mena na vrdjeme na verigama visi čađavi kotlić spasuljom, kupusom ili mahunama. Radujemo se.Znamo da će nam od Mehmeda iz Dobošnice donijetisomurna. Vidimo -- rudarska lampa brzo promiče iz-među drveća i Ipostaje sve bliža. Majka povremenopita: »Je li blizu«? Tu, u jednom ćošku je i baka,očeva majka koja pokašljava. Vralta se najzad otvo-riše. Otac je stigao. Na licu, vratu i rukama tragoviprašine od »Krekinog« lignita. Skida ranac sa leđa.Sjeda na mali tronožac i osmjehuje se. Iz ranca iz-vadi somun, pa ga onda izlomi svojim snažnim ru-darskim šakama ,i 'podijeli svima. Dok se raspremi,somuna više nije bilo. Poslije male besjede slijedispavanje. Maj!ka preko patosa cijele sobe stere zo-benu slamu, a preko slame lanenu ponjavicu. Druguostavlja za pokrivanje. Polegosmo punih sto-mačića od somuna. Ispod naših nogu veselo huči fu-runa u kojoj sagorijevaju cerova drva. Kad smo seprobudili, jedan ležaj bio je- prazan -' to je otac većotišao na rad. '

l~

\~-----------------------~-------------------------------------

Av.gust je. Sunce snažno grije. U vrbu ispod ku-će njišu se stabla kukuruza. Čuje se šuštanje polu-zrelih stabljika. Zrele šljive »madžarice« padaju sagrana i gube se u travi. Majstori prenose kuću izmjesta Igdje je živio majčin otac i sklapaju je poredone ou kojoj živimo. Cuje se lupa čekića. Majstori svremena na vrijeme pričaju o najezdi Švaba i o us-ta:ncima u Srbiji i Birču. Otac zamišljen dođe saposla. Zabrinut šetka po dvorištu. »Šta mu [e«? pitase majka. On šetnju nastavlja, a potom se okrenu ireče: »Kao Srbin otpušten sam sa posla i više u rud-nik ne idem«, Malo razmisli, pa nastavi: »Nisam sam,pa mi je lakše. Otpušteno je i'z istih razloga dostaradnika: Mirko i Ilija Tošić, Pavle i Nikola Pavlović,Vlado Kulišić, Danko i Spasoje, Savo Mišković idrugi«. Onda duboko uzdahnu. Od ovog dana u seluvlada potištenost koju \katkad narušava pjesma po-red kazana, gdje se peče šljivovica.

Dolinom Spreče, cestom Tuzla - Doboj, čuju semotoci:klisti kojima se prevoze njemački vojnici. Us-taše zalaze u ozrenska sela i prijete. Šalju pozive ipozivaju da im se svi sposobni muškarci jave.Posebnu pažnju pokla:njaju otpuštenim radnicimakoji će samo dvadeset dana kasnije sačinjavati jez-gro Sižjanske čete u Ozrenskom partizanskom od-redu.

Godina 1941, mjesec avgust, sunčan. Ljudi iduu rat. Na Ozrenu buknu narodni ustanak kao naBirču, Romaniji, Majevici i Kozari. Sabire se ljeti-na, a na njivama djeca čuvaju stada. Približava seKrstovdan, pravoslavni vjerski praznik. Ljudi su gahtjeli dočekati što bolje i ljepše. Preko Jovanuše rad-nici popravljaju 'put, da bi lakše iz doline Spreče iz-bavili ljetinu. Razgovaraju, naslućujući teške dane.

19

Pominju ustaške pozive, smiju im se, kao i onim štoim se odazvaše. Takvih je malo. Oslušnusmo. pu-ške na Varadinu odjeknuše. »Ustaše! bježimo!«.

USTASE PALE OZRENSKA SELA

Krstovdan osvanu. Između Sižja i Devetaka ču-ju se plotuni 'pušaka. Osjeća se zabrinutost ljudi nasvakom koraku. Ustaše ulaze u selo. Pale kuće. Prvakoju zapališe je Mirka Tošića. Zatim druga, treća iko ma koliko ih gori. Sljedećih noći gori Milino Seloi Donja Brijesnica. Od 'Plamena crveni se nebo. Zbje-govi žena i djece po potocima i kukuruzima. U seluse čuje lavež pasa, rika goveda i blejanje ovaca. Pri-zor izaziva drhrtanje. Iako sam dječak, znam šta sedešava. To ustaše nemilosrdno 'pale kuće u sr:pskimselima i pljačkaju imovinu. Starije žene i starci kr-ste se. Mole se bogu da ih sačuva od dušmanske ru-ke. Čuju se borbe. Partizani, još uvijek slabo naoru-žani, pokušavaju da ustaše istjeraju iz sela koja gore.Puščana paljba dopire i iz pravca Puračića. Oko Bo-sanskog Petrovog Sela čuju se rafali mitraljeza. Ta-mo, sasvim na zapadnoj strani od Doboja dopiru eks-plozije itopovskih granata koje paraju ozrenske šu-me. Mi, djeca, u njivama čuvamo stada. Meci zviždeiznad naših glava i padaju negdje oko nas. Na njihsmo se već navikli. Reklo bi se, ništa neobično. Tak-mičimo se ko će bolje nahraniti krave i naveče, ka-da borna obično jenjava, donijeti borcima više mli-jeka. Moja kuća nalazi se na uzvišici u zaseoku Ko-mari. Tu su kuće i pet najbližih susjeda. Tu je ku-hinja i odmaralište boraca Sižjanske čete. Padnu ku-ća nalaze se voćnjaci, a zatim se nastavlja ravnicakroz koju teče rječica Bukovica, s izvorom ispod sa-

20

mog Ozrena. S druge strane rječice uzdiže se divnavisoravan, Baljkovac.

Dok se na Treptalima vadi borba protiv ustaša,djevojke pa njivamazaklonjenim od .kuršuma berukukuruz. Dopire pjesma kakvu znaju zapjevati samamlade Ozrerrke. I, bez obzira na zvižduk kuršuma,one se raduju noći što dolazi i ljuštenju kukuruza.Znaju, doći će iz borbe, ili će se usput navratiti nekaad boraca.

Doći će, možda, komandir čete Vlada Ilić, neobi-čna visoka momčina širokih ramena i plavih očiju,iz kojih sija mladalački palet i neki osvježavajući iohrabrujući sjaj. Na njemu su rajtozne, zavučene ubijele vunene čarape čiji se donji dio ne vidi od ci-pela. Iznad rajtozna - podoficirska bluza bivše ju-goslavenske vojske, a oko pojasa žuti opasač sa upr-tačem kaji još više ističe zgodnu figuru. Na glavivojnička šajkača sa petokrakom. Na opasaču dvijebombe. Da 'bombi fišek1ije za municiju, a preko prsakarabin. Njegavojčeti 'pripadaju i Hrvati - Husi-njani. Ima ih devet.

Možda će doći i Andrija Simić u unifarmibiv-šeg [ugoslovenskog oficira, stasit, rumena rica, pla-vih očiju, loknaste kase. Veoma lijep momak i zbogtoga mala uobražen. Oka njegova struka žuti se ofi-cirski opasač, na kome vise bombe i pištolj. Prekogrudi redenici puščane municije. Na šapci zvijezdai trobojnica, a preko ramena prebačena vojničkapuška.

Doći će Pejo Marković i Franjo - »Mali«,: aliveoma hrabar bombaš u četi. Ima 'Oka 21 godinu,plav, srednje razvijen u uniformi njemačkog vojni-ka, veselag 'pogleda inasmijan. IOka struka nepre-kidna nosi bombe, pod čijom se težinom uvija mlada

tijelo. Preko desnog ramena uprtač, :koji održava te-žinu obješenih »ikragujevki«. Na njemačkoj vojnič-koj kapi crveni se petokraka.

Priželjkuju da dođe Mijo Kerošević, koji imaoko dvadeset .godina, izduženog lica, mršav i visok,sa šubarom na glavi - koja ga čini još višim, čak-šire od seljačkog sukna i bijele vunene čarape. Očimu plave, a iz njih izbija zabrinutost i tuga. Izbje-gava društvo, a pri kretanju je malo pognut. Pobo-lijeva od stomaka i više puta drži se rukom za pred-nji dio opasača ispod kojeg se nalazi utegnut srbi-janski koparan. Preko čitave ove figure - puška.Zato ga povremeno zovemo »Guja«.

Očekuje se i Meša (Ilija Brkić) koji poslije sva-ke borbe svira na violini. To je čovjek srednjeg ra-sta, crne puti - crnih obrva i kose, čovjek izrazitobezbrižne !prirode. Obučen je u seljačke odijelo sa-šiveno od crnog sukna, sa šubarom na glavi i zvijez-dom petokrakom.

Radosti nema kraja. Djevojke pripremaju lju-štenje, a mi, dječaci i djevojčice - mlijeko 'borcimakoji nas brane od ustaša i drugih neprijatelja. Kadasu tamo na Treptalima Ozrenci, a sa njima i Husi-nj ani, mi ne strahujemo. Cak smo stekli utisak daim ni meci ne mogu 'ništa.

I tako, uveče ljuštenje. Sjećam se. Prema sta-rom ozrenskom običaju, gomila kukuruza stoji nasred dvorišta. Djevojke sjedaju oko gomile, a momcina gomilu. Onda počinje čitav ritual. Djevojke pje-vaju i traže crveni klas. Kad nađu, biraju na ko-jeg od momaka da ga bace. To znači da im se sviđa.Pejo Marković sjedi na gomili. Na njemu lijepo, cr-no seljačke odijelo. Na glavi ravna šubara sa peto-krakom, a preko koljena puška, žuta kao od voska.

22

Lice mladalačko, okruglo i nasmijano. Pored njegaAndrija. Klasje leti na njih dvojicu. Pejo se smije ipita: »Zašto«? Ozrenci mu objašnjavaju i kažu: »Tonije loše. Begenisale su te«. Iza njih Guja. OzrenacPavle predlaže mu da zapjevaju. Guja oklijeva. Pa-vle mu priđe: »Gujo, zapjevaj - Isusa ti boga«. Ta-da Guja 'zagrli Pavla. Pjesma visoko odjeknu:

»Curo, Hajro, ne varaj momaka,ubiće te munja iz oblaka ... «

Onda priđe Andrija. S njim još jedna ljudinačijeg se imena ne sjećam. Tada i njih dvojica za-pjevaše:

»Ko ne žali more mlad umrijeti,nek se javi Kupresovoj četi ... «

Da, oni pripadaju četi Miloša Kupresa, snažnog inamrštenog čovjeka 'čije se velike crne obrve na čeluzatvaraju u vidu velike algebarske zagrade, sa šu-barom na glavi od čitavog oderanog vuka na kojojse nalazi petokraka veličine dlana. Preko njegovihgrudi redenici municije i puška. U međuvremenu,tamo od Devetaka, dopiru isprekidani pucnji 'pušakai rafali mitraljeza. To ne narušava spokojstvo. Ljudisu već navikli na puškaranje. Gomila kukuruza jeveć oljuštena. Počinje kolo. Tu je i Meša. Djevojkezahtijevaju da svira. Rado im se Meša odazva. Pisakvioline. Kolo zaigra. Ozrenci su prvi u njemu. Niriječ se ne čuje od posmatrača, a ispod nogu boracaodjekuju snažni udarci koje prati Mešina violina.Djevojke se otimaju koja će se uhvatiti do Andrije,Boška, Peje, Franje - malog bombaša ... trese kolo.Ozrenac Pavletina (Pavle) poziva ostale Husinjane u

23

....

Portret: Narodni heroj Mijo Kerošević - Guja. Poginuo1946. godine od četnika na 'području Semberije.

kolo. Guja opet oklijeva. Onda ga Pavletina uhvatiza ruku. Guja se nađe u kolu. Sada su u njemu: An-drija, Boško, Ilija, Milan, Ivo, Diko, Meho, Uroš,Pekmez i drugi. Kolo se mota k'o zmija. Pocikivanje.Onda 'Ponovo odjeknu snažni udarci ispod nogu bo-raca. Kolo miriše od bosioka što ga djevojke po obi-čaju nose za pojasevima. Guja nevješto u kolu nasla-nja tijelo s noge na nogu. Mi, dječaci utrkujemo seoko !kola oiprovlačimo se Guji ispod nogu. Meša us-tavi violinu. »Zapjevaj Meša« - reče neko iz mje-sečine. I, Meša poče. Violina ga prati.

»Klekni, klekni bož'ja mlada bila,kaži popi išta si pogriješila.VraJg je bio onaj mali Savošto je sa mnom u krevetu spav'o.Ja sam bila i mlada i ludamali Savo dirao me svuda ... «

Ponoć je. Borci i djevojke odlaze. Slijedi smje-na na položaju. Grupa sa kojom su Husinjani, smje-njuje one koji su proteklu noć bili na polcžajima.Ali, ako ustaše ili druga neprijateljska vojska na-padnu, onda odmora za Ozrence nema. Prihvatajuborbu. Stariji ljudi mole: »Da bog sačuva našeborce«.

MOMIR I PEJO NISU SE VRATILI

Husinjane smo mnogo cijenili i zavoljeli. Kadasu, poslije gotovo dva mjeseca napuštali naše kuće,bili smo tužni - mnogi su 'plakali. Otišli su, jer seodmaralište sa kuhinjom premjestilo u drugo mje-

27

sto. Formira se jedinica za odlazak na Konjuh. Biosam prisutan. Pejo se kod jednog izvora u mom selupozdravlja i oprašta od djevojke Vide. U međuvre-menu 'čuju se eksplozije topovskih granata i rafalimitraljeza iz pravca Doboja, Karanovca, BosanskogPetrova Sela i Krivaje. Pejo odlazi na Panjik. Tamoje zborno mjesto. S njim je i Pekmez. Sutradan, Vli-dio sam kolonu od oko 200 odabranih boraca, kakopreko visoravni Baljkovca odlazi u :pravcu Konjuha.Na čelu su Todor Panić i Pašaga Marrdžić - Murat.U sredini kolone, visoko uzdignuta partizanska za-stava. Čuje se ozrenska pjesma. Oružje se presijavana novembarskom suncu. Kolona zamiče, a pjesmajoš odjekuje:

»Ozren, goro, visoka planinočuvaj mene da ne bi pogin'o ... «

Ozren, sve Vise i Vise ostaje iza kolone. Poneki seborac povremeno okrene k njemu, dok pjesma od-jekuje iz kolone koja odmiče. Ona utihnu tek ne-gdje kod sela Banovića zbog neprijateljskih plotuna.Ali, već iskusni ozrenski borci razbiše one koji impjesmu iprekidoše i !put nastaviše 'preko brda i potokasve do Durđevika kod Živinica. Tu se zaustaviše.Komesar Murat, sa jačom pratnjom uputi se u ovoselo i 'preko viđenijih mještana upozori ustaše i do-mobrane da se ne usude pucati na partizansku kolo-nu kada naiđe kroz selo. I zaista, duga, duga parti-zanska kolona. sa Ozrena, prođe kroz selo bez borbe,jer se ustaše i drugi neprijatelji ne usudiše ući uborbu sa »odmetrricirna« Ozrena, a istovremeno senaši borci iznenadiše srdačnom prijemu koji mješta-

ni ovog sela ukazaše »odmetnicirna«. Tako kolonanastavi svoje vijuganje sve do Lupoglava, gdje sepo prvi put od početka ustanka sretoše borci Ozrenasa borcima Birča i među njima počeše priče o prvimborbernm iskustvima. Birčacipričaju kako vode te-ške borbe sa Nijemcima, a Ozrenci im uzvraćaju dai oni vode svakodnevne borbe protiv neprijateljasvih boja i to na dosta velikom fronltu koji nije manjiod 60 km, te da je njihov odred dosta jaka i dobroorganizovana borbena jedinica, da je komandant To-šo Vujasinović. I dok borci vode ove razgovore,traje sastanak rukovodilaca sa Ozrena i Birča. Onda,najednom, reklo bi se neočekivano, među svojimborcima nađe se komandir Marinko Nešković -Grabljo. Malo je nervozan i reče da je na sastankurukovodilaca zahtijevao da se iste noći izvrši napadna neprijateljske 'Položaje, ali da Birčaci smatrajudrukčije i zahtijevaju da se napad izvrši sutradan.Nešto kasnije dođoše i drugi rukovodioci, te saopšti-še da će se napad na neprijatelja i njegove položajeduž jedne kose ispod Konjuha izvršjti iste noći. Gra-blji - reklo bi se laknu i na njegovom licu pojavi seblagi osmijeh, iako će on sa svojom jedinicom u ko-joj se nalazi i husinski rudar Pejo Marković, napa-dati na jednu od težih kotao I dok se iznad borca Sa-ve Lazića iz Boljanića leprša zastava donesena saOzrena, Gra:bljo pozva borce Božu Jelisića i MirkaMilinovića - oba iz Boljanića, te im saopšti da ćeimati zadatak da likvidiraju neprijateljskog stražarana visokoj koti, odakle osmatra svaku ta:čku istočnihpadina Konjuha tako da mu je skoro nemoguće rieo-paženo prići. Ali, za iskusne gorštake Ozrena, ne bi-jaše 'Problem da ovaj zadatak izvrše onako kako jenaređeno. Kada kolona stiže na obronke Konjuha

29

Ozrenci i Birčaci žestoko počeše 'bitku protiv domo-brana, ustaša i Nijemaca. Tada Murat iz šume, kojase nalazi iznad sela Lupoglava, primijeti jednu odneprijateljskih kolona. On ispruži ruku i kažiprstompokazuje komandantu Todoru Paniću gdje ih je pri-mijetio, pa reče: »Eno ih«. Lijevo Todorovo rame za-klonjeno je iza Muratovog desnog. Metal prozvižda.Komesar Murat uzviknu: »Ranjen sam« i laganose spusti lijevom stranom na zemlju. I Todor reče daje ranjen i leže na suprotnu stranu. Borba ne pre-staje. Mladi Ozrenac Momir Maksimović, zelenihočiju, visok, talasaste kose koja svojom gustinom iljepotom - reklo bi se sim!bolizuje šumoviti Ozren,

I

duboko uzdahnu poslije udarca metka koji mu raz-nese stomak. Potom se 'podiže od zemlj e u namj erida puca na neprijatelja. Snaga ga izdaje, ali onse još bori, nateže pištolj koji mu pomože daizdahne i ne padne u ruke neprijatelja. Tako i poKonjuhu počeše ginuti Ozrenci 'čija krv crveno obojidonesenu zastavu. Pratilac komandanta Todora, BožoPanić, dotrča. Komesar Murat traži od njega da hit-no donese torbu sa zavojima. Božo je donese. Borciih previše, a borba ne jenjava.

U višednevnim okršajima bataljun zarobi Itri te-ška mitraljeza i drugog oružja. Jedan mitraljez pre-dat je komandantu birčanskih partizana, Milošu Ze-kiću. Borba se nastavlja, tuku mitraljezi i minoba-cači od čega se ruši kamenje. Gra!bljo legao za teškimitraljez, kojim nemilosrdno tuče po neprijatelju. Ublizini eksplodiraju granate. »Traže mitraljesko gni-jezdo« - reče Grabljo. »Mitraljez moramo premje-stjti«. Potom snažnim šakama podiže ga i prenese nadrugo mjesto {za ako stotinu metara). Kad poslijetoga jedna od granata pade tačno na mjesto gdje je

30

bio malo prije, on se okrenu i reče: »Znao sam da ćetamo pogoditi«. Iz njegovih šaka mitraljez ponovozatrešta po neprijatelju koji navaljuje. Onda u me-đuvremenu Ipočinje kiša, a snažni šumovi crnogoricejoš bučnije zabrujaše. 'Počinje povlačenje. U koloninedostaju Ozrenci: Momir Maksimović, Ja:nko Puše-ljić i drugi, dok ranjeni komandant Todor Panić po-red kolone jaše na konju. Ranjene borce Branka To-palovića iz Bosanskog Petrova Sela, Nikolu Gavrićaiz Boljanića, te husinskog rudara, komesara četePeju Markovića, nose. Pod njihovim se tijelima nosilagibaju. Tišinu povremeno 'prekine Pejo koji s vre-mena na 'Vrijeme doziva drugove: »Grabljo, Gujo,Meša, Ivo, Pekmeze ... «

Noć je duboko odmakla. Pejo se više ne javlja.Grabljo naredi da kolona stane. Ra:njenog druga spu-stiše na zemlju. Skidajući skvašeno ćelbe od kiše isnijega otkriše mu lice. Tada nastade grobna tišinau kojoj snježne pahuljice kao da usporiše svojespuštanje, zadržavajući se na granama stoljetnih sta-bala. I one kao da posmatraju ono što se zbiva nazemlji ispod njih i kao da vjetru što bjesni planinomgovore: »Tiše, tiše, Pejo je mrtav«. Rastanak Ozre-naca od Peje posta neizbježan, kao i od Momira ko-jeg su samo prije nekoliko časova ostavili tamo iz-nad sela Lupoglava - na padinama Konjuha. Pred-stoji sahrana. U neposrednoj 'blizini vjetar je iz ze-mlje iščupao stoljetno stablo ispod čijih se žila na-lazi jazbina. Da ga tu sahrane - razmišljaju. »Ne«,rekoše komandant Todor i Grabljo i narediše da senoževima iskopa grob. Borci počeše parati na-kvašenu zemlju. Božo se odvoji i zamače ušumu. Nakon pedesetak metara naiđe na kolibicu ukojoj su se svojevremeno čobani skrivali od kiše.

31

Portret: Narodni heroj Pejo Marković - komesar čete uOzrenskom partizanskom odredu. Pao u borbama protiv us-taša i Nijemaca na padinama Konjuha, novembra 1941. go-

dine. Opjevan u pjesmi »Konjuh planinorn«.

3 Surova istina

Portret: Narodni heroj Petar Dokić. Politički komesar udar-nog bataljona Ozrenskog partizanskog odreda. Pao u borbiprotiv crne legije 'li selu 'I'urija kod Lukavca 13. Ianuara

li9'42. godine.

Zagledajući ispod njenih strehica opazi zarđalu mo-tiku koja im pomože da svome drugu iskopaj u vje-čnu kuću. Spustiše ga. Tišinu narušiše jecaji, a po-tom grudicom po grudicom zemlj e prekriše humkuHusinskog rudara, da na vrhovima uznemiren og Ko-njuha počiva pored Ozrenaca iz čijih će grobova šu-ma crveno procvjetati. BataIjon se oprosti od Pejei kolona nastavi put kroz mećavu prema Ozrenu,razbijajući ispred sebe svakog neprijatelja. U mjestuPanjik, kolonu dočeka komandant Tošo koji u svomgovoru izrazi žaljenje za poginulim drugovima kaoikomesarom Muratom, koji se sa kolonom nije vra-tio zbog teške rane.

»Dani su sporo prolazili, a teži su brzo nastu-pali« - ispričaše preživjeli borci pohoda na Konjuh,Božo Panić i Miloš Nešković. »Čim smo se vratilina Ozren stupili smo u nove okršaje« - dodaše oni.

Tek što se sunce izvuče iza brda, na Treptali-ma se začu žestoka puščana i mitraljeska paljba. Na-padaju ustaše, domobrani i legija. Već dva časa bor-ba ne prestaje. 'Prvi sumrak. Ponovo gore kuće uSižju i Milinu Selu. Čuje se vriska Pavletine. Onima običaj da u borbi, kad ugleda vatru koja noćuizbija iz zapaljenih kuća, vrišti i reklo bi se da po-tiče od nekog nadljudskog bića. Sutradan, borba senastavi.

•..STIGAO JE DUSAN

Naiđe kolona iz pravca Ozrena. Užurbanim ko-racima, skoro polu trčeći ide u pravcu gdje se vodiborba. Seljaci je posmatraju. Iz njenog pravca dogrupe posmatrača dođe čovjek pedesetih godina.Kad stade, sa čela obrisa znoj: »Pomaže bog, ljudi«.

35

Prisutni odgovoriše sa: »Bog ti pomogao«. Došljaknastavi: »Ne bojte se. Ono je Dušan Stanišić sa svo-jom četom. Ide u pomoć. Ama, ba vidjećete vi štaće sada biti sa one gamadi što navaljuje i pali sela.Sačekajte teke (malo), ni za trag im se neće znati.Ama, znate li vi ko je Dušan i ko su njegovi borci?Jeste l' čuli za njega? Kažu ne zna šta je strah, ačim je on takav, takvi su mu i borci. Ima ih stoti-nu . .. jest sunca mi. Svi su prošli pored mene. I,da ih samo vidite. Bože mili, sve ljepši od ljepšeg,a veći od većeg, k'o brda. Kad poviču »ura ... aa«zemlja se prolama. On je na čelu. Jest kruva mi. Imai šiljel ... ama, bog dragi da ga poživi i majku kojaga rodi«, Dok je starac duboko dišući ispričao pri-sutnim o Dušanu i njegovim borcima, kolona se iz-gubi. Poslije pola sata na Treptalima i Sižju pro-lomiše se snažno glasovi boraca Dušanove, Sižjanskei Milinske čete »ura .. a ura ... a - naprijed dru-govi«. Borba je žešća i osjeća se njeno udaljavanjetako da se glasovi boraca sve slabije čuju. Čika Ran-ko, omanji starčić za koga bi se moglo reći da u ži-votu ni mrava nije zgazio moli: »Da bog sačuvaborce«.

Neprijatelj, poslije juriša Dušanove i drugihčeta iza sebe ostavi mrtve. Počinju legende o Duša-nu i njegovim junacima. Govori se da Dušan u borbiuopšte ne traži zaklona, da sa puškomitraljezom le-ti ispred boraca na više stotina metara, te da uvijekpuca iz stojećeg stava i da nikad šinjel ne zakopča-va. Govori borcima: »Ne bojte se, jer koja zviždi tane ubija«. Kada se borba utiša, nastupi sljedeća noći ljudi je provedoše u miru kao ni jednu ranije. Izpravca Devetaka, Turije ili Dobošnice ustašama ilegiji ni na pamet ne pada da opale koji zastrašu-

36

jući metak, poslije fasunga koji su dobili prethod-nog dana od boraca Dušanove čete i drugih.

Osvanu nOVIdan. Sve je u jutarnjim časovimamirno. Izlazimo na put kojim će se vratiti Dušan injegova četa. Hoće i dječaci i starci da gavide. Hoćemo da im na taj način zahvalimo. Kolonanaiđe. U nama srca brže zakucaše. Pred nama jeDušan. On gazi na čelu kolone. Visok je, plećat i oz-biljnog lica, u vojničkom šinjelu, na glavi ukusnacrna ravna šubara. Na njoj zvijezda, a ispodpetokrake oprezne i nemirne plave oči. Prekodesnog ramena puškomitraljez čiju cijev drži de-snom rukom. Iz čitave ove figure odiše neka čudnasnaga, čvrstina, odvažnost i dostojanstveni ponos.čovjeka koji zaista ne zna za strah. Gledamo ih ka-ko u koloni zamiču u pravcu sela Poračine i čuje-mo pjesmu koja dopire kao iz neke dubine.

»Parabelo, ti se zakovalakad na mene mladog zapucala ... «

Iza ove kolone koja se kroz dubinu snijega vijuga-jući gubi, na svojim starim položajima ostaše borciSižjanske čete koje su još više nadahnuli borbeno-šću, pa zbog toga požuriše da što prije zamijene dr-vene puške pravim. Da se više ne zovu bespuškari-ma. Jedan od njih se samoinicijativno odvoji od če-te i ode u Boljanić. Javi se Todoru Paniću na ra-spolaganje. Pošto Je, gazeći snijeg do pojasa,došao umoran, Todor mu reče da se te noći odmori,a sutra će u borbu ..Odmah sljedećeg jutra koman-dant Todor uputi ga prema Lipcu i Trbuku blizu Do-boja. U trodnevnim i žestokim borbama dosadašnji

37

bespuškar dolazi do prave puške. Bio je to Ilija To-šić, veoma pokretljiv i snalažljiv mladić. Vraća se.Noć je. Uđe u moju kuću. Sa njim je i MIlan Zarićiz našeg sela. Neobično su raspoloženi. Sjedoše po-red ognjišta na kojem sagorijevaju cjepanice buke-vih drva. Vatra pucketa i osvjetljava njihova raz-dragana lica, a posebno žutu pušku koju je Ilijaljubomorno zagrlio. Milan predloži da zapjevaju.Ilija prihvati i pjesma zaori:

»Sa Ozrena kliče vila,oj, Rusijo, majko mila.Pošalji nam padobrance,da spasimo sve Bosance.Još da mi je i da smijem,crven barjak da razvijem,da prošetam Lenjingradomsa Crvenom ruskom gardom.Pa da vidim grob Lenjinataj gvozdeni lik Staljma.. .. Oj, ustaše, plaćenici,ugnjetači i krvnici,što narodu krv pijeteradni narod ubijate,al' vam to ništ' ne vrijedinarod će vas da pob'jedi ... «

Svi ih slušamo, a u OCImamajki - suze. Kadse rspjevaše, napustiše kuću. Malo kasnije začu seprvi pijetao koji najavi zoru. Osvanuše na Varadinu.Ceta ojača. U znak veselja pjesma ponovo od-jeknu, pridružiše se: komandir Vlado, Branko, Zar-

38

ko, Mićo, Meša, Guja, Meho, Milan, Ljuboje, Vojo,Diko, Dušan i drugi.

OZREN U PRVOJ NEPRIJATELJSKOJ OFANZIVI

Ali jednog dana ovu pjesmu prekinu nevjero-vatno snažna grmljavina topova i minobacača, pra-ćena neprekidnim rafalima mitraljeza i plotunimapušaka, koja nas zateče u vrijeme dubokog snijega,izmučene od neprekidnih borbi koje smo već preži-vjeli. Bio je to hladni 3. decembar 1941. godine ka-da otpoče I neprijateljska ofanziva na Ozren. Togadana, neprijatelj je na frontu širokom oko 60 km naliniji Dubošnica - Doboj - Maglaj, počeo da bom-barduje ozrenska sela i položaje naših 'boraca. I doksam strašnu tutnjavu slušao iz sela Stupara pod Oz-renom, gdje sam se nalazio sa mnoštvom izbjeglogasvijeta, slušao sam i plač djece, gledao suze u očimamajki i sestara, vidio kako se starice i starci mole»da bog sačuva od dušmana ovaj napaćeni narod injegove branitelje«. Tako, nakon svih zbivanja pr-vog dana ofanzive došla je i neprospavana noć. Slje-deći dan osvanu još teži, jer je odmah u prvim ča-sovima počela da podrhtava zemlja od bitaka kojese vode oko Bosanskog Petrovog Sela, Boljanića,Lipca i Trbuka. Naša čula uperena su ne samo fron-tu već i raznim pričama koje se odnose na novosti izborbi. Ova pričanja i prepričavanja bila su kolikointeresantna toliko i tačna. Znali smo, na primjer,kako su se naši borci borili na pojedinim položaji-ma, kako se koji borac istakao, ali ni jednu pričunismo čuli o tome da je neko bio kukavica.Znali smo i ko je poginuo, pa bismo odmahposlije prvih takvih obavještenja čuli kuk-

39

njavu rodbine, gledali suze drugova ili djevo-jaka. Pričalo se o nedostatku municije kod naših bo-raca, o tome kako neprijatelj napada sa preko 10.000dobro naoružanih domobrana i ustaša i sa preko 70topova. Što je najinteresantnije, ove su se vijestiprenosile nekakvom neshvatljivom brzinom s krajana kraj Ozrena. Trećeg dana, na isti način saznasmoo junačkom držanju Dušana Starnšića i Stanka Pa-nića sa svojim četama. Priča se na veliko kako sunapali na neprijatelja koji je bio zaposjeo važan po-ložaj naših boraca - Garića kosu. Saznasmo da jeDušan sa četom zarobio tenk, a da je dva tenka pri-morao na bježanje. Istina se prenosila i o tome kakoje zarobio topove i teške mitraljeze. Onda bi ljudipočeh razgovore okomandantu Toši, o Muratu, Du-šanu Despotoviću, komandiru Vladi Iliću, Luki Pa-niću i mnogim drugim. Eto, tako slušajući bitke iprepričavanja među izbjeglim svijetom, dočekasmoi kraj 5. decembra. Tada u nama još više oživi po-vjerenje da neprijatelj neće prodrijeti i doći do nasmališana, jer smo znali da će naši kao i uvijek od-braniti Ozren, bez obzira što je neprijatelj deseto-struko jačim snagama navaljivao.

Sedmu noć niko ne imade vremena ni da zadri-jema, pa ni mi najmlađi. To nam nisu dozvolile to-povske 'r minobacačke granate, koje su od prvog su-mraka počele potresati obronke Ozrena. Od tih sil-nih eksplozija potresali su se u nama i najsitniji ner-vi, pa nam je sve to ličilo na neki ovozemaljski pa-kao, u kome nema nade za opstanak. Bijaše to noćizmeđu 7. i 8. decembra 1941. godine. Kada osvanudeveti dan ofanzive, suze žalosti slivaše se niz mno-ga lica ozrenskih majki za najmilijim što ih progutaprethodna paklena noć. Sve je to izazvalo poseban

40

osjećaj i žalost kod nas naj mlađih. Mi smo znali iosjećali šta znači kada se jedan naš borac bori pro-tiv deset neprijateljskih. Zato smo bili potišteni i bezimalo volje na život, ali u toj potištenosti ustaše idomobrani ponovo nam prirede iznenađenja stotina-ma topovskih granata koje zviždeći iznad Spreče po-čnu da razaraju po položajima naših brani-telja u ozrenskim selima. A ukoliko bi nastao nekikraći predah artiljerije, u tom »zatišju« čuli bi semitraljeski rafali koji prigušuj u plotune pušaka. Tobi trajalo sve dok ponovo ne 'bi počeli topovi da tuku.Sljedećeg dana doznasmo kako je Miloš Kupres sasvojom četom otišao u Banoviće da 'bi od domobran-ske straže - koja je čuvala rudnik - zarobio mu-niciju i da je u tome uspio. Zarobio je preko 20 ne-prijateljskih vojnika, njihovo oružje, municiju, do-sta bombi i druge opreme. Tako je zarobljena mu-nicija brzo došla u ruke naših na glavnim odbram-benim položajima, a komandant udarnog bataljona- kome pripada i moje selo - Miloš Popović, za-robljene puške predade bespuškarima Sižja. I dok bisa borcima razgovarao, on bi u međuvremenu pje-vušio svoju omiljenu pjesmu:

»Taborniče Puračića,zapamtićeš Popovića ... «

Sljedećih dana slušamo opet uobičajene tužnevijesti. Saznali smo o junačkoj borbi koju je vodilačeta Stanka Panića protiv nekoliko neprijateljskihbataljona u odbrani položaja Bajića brda i Bajićakamena, u kojoj je Stanko poginuo zajedno sa svo-jim bratom Brankom. Zapravo, pričalo se da je Bran-

41

ko poslije pogibije svoga brata Stanka bio teško ra-njen u obje noge. Onda je uprkos svemu zaposjeopoložaj pored mrtvog brata i nekoliko boraca, bra-neći ih mrtve kao i sam položaj do posljednjeg daha.Tako je neprijatelj zauzeo Bajića brdo - dodajuoni koji posljednji stigoše do nas iz pravca gdje seborbe vode. Bilo je to koliko se sjećam 10. decembra,a poslije još dva dana i noći, slušamo već za nasuobičajenu grmljavinu topništva iz pravca Doboja iGračanica. Bijahu to posljednji pokušaji crnih us-taša i domobrana da osvoje teritoriju Ozrena, alinaravno kao i uvijek, bez ostvarene želje.

Tako se 12. decembra, poslije devet dana i dugihnoći završi I ofanziva na Ozrenu, poslije koje neslušasmo eksplozije granata, već samo ponekad -tamo negdje na zapadnim i sjevernim obroncimaOzrena, mitraljeske rafa le koji, reklo bi se, probijajugustu pomrčinu i, dopirući do naših čula, još uvijekizazivaju u nama neku bojazan na duge i stravičneprethodne noći koje su bile dovoljne da se upozna idoživi užas koji donosi rat. A kada poslije 3-4 da-na malo zaboravismo na ofanzivu i kada ljudi oda-hnuše od teških bitaka, čuo sam prvi put pjesmu ko-ja mi je kao dječaku ostala urezana u srce, a kojusu Ozrenci pjevali kako u koloni tako i na drugimmjestima. Evo riječi te pjesme:

»Jest tako mi ramazanabiće trke jednog dana.Biće trke jednog danaod našije' partizana.Doboj, Maglaj - tuče Tošoi sav narod za njim poš'o.

42

Sarajevo Čiča tuče,Sarajlije muku muče.Sjeo Čiča pored grmapisma piše glavom drmaoNa sve strane pisma šalje,Paveliću nešeć dalje ... «

I tako, kad čujemo po koju pjesmu naših junaka, unama se pojavi neka posebna radost pa bismo te pje-sme mi kasnije pjevali - čim bi nam se za to uka-zala prilika.

Ostatak decembarskih dana provodismo takođeu zbjegovima, posmatrajući kako naši borci odlazeu pravcu rijeke Krivaje, zna se - tamo gdje se većčuju borbe protiv ustaša i drugih zlotvora. Među os-talim, iz Sižjanske čete vidimo Voju Cvijanovića, idruge. Dva dana kasnije, oni su na Krivaji vodiližestoke borbe i oslobodili neka mjesta. Kada se vra-tiše, bijaše nam drago, jer su nam priča1i o borbamai o tome, kako je Vojo Cvijanović prvi zaplivao pre-ko poluzaleđene rijeke da bi sustigao ustašu i oteomu pušku. Gledali smo Voju poslije toga kao veomahrabrog borca. On je u našim očima kao takav os-tao do kraja rata. A kada su poslije ponovo pošli naKrivaju, djevojke su - reklo bi se - obavezno pje-vale već nastalu pjesmu o Krivaji:

»Kad moj dragi pođe na Krivajumene mladu suze zalivaju ... «

Da, one su pjevale o suzama, bojeći se da im dragine pogine u borbama oko te bučne planinske rijeke.

43

Trinaesti januar 1942. godine. Snijeg je do po-jasa. Zima nemilosrdno stegla. Sve puca. Noć. Neboosuto zvijezdama. U dvorištu jedne kuće Miloš Ku-pres priprema četu za napad na Turiju, gdje se na-lazi crna legija na čelu sa komandantom - bandi-tom Sajtom Baftićem, koji se tu došunjao odnekudsa Kosmeta. Ljudi tapkaju u stroju da bi se ugri-jali. Po rukama i oružju hvata se inje. Ispred njihkomandir sa onom šubarom od vuka i petokrakomveličine dlana. Čita zapovijest. Borci pažljivo slu-šaju. Niko ni da se nakašlje, a u zapovijesti se kaže:»Likvidirati crnu legiju u selu Turija ... « U strojusu četiri puškomitraljeza, a trubači će kada borbapočne, sviranjem izazivati strah kod crne legije. Tusu i teški mitraljezi pridodati jedinicama koje ta-kođe učestvuju u napadu. Da, zapovijest sve pred-viđa, ali Kupresovci - kako smo ih popularno zvalisa nestrpljenjem očekuju polazak. Komandir stadena čelo i krenuše kroz noć. Do komandira je PetarDokić - komesar bataljona. Mlad čovjek,studentBeogradskog univerziteta, stasit, plave kose i očiju,sa puškom preko grudi u čijem je kundaku urezanazvijezda petokraka. Kolona se gubi kroz noć u prav-cu Turije. Vlada tišina. Jedino se ispod njihovih no-gu čuje škriputanje snijega. Najednom, Kupres sčela pođe od borca do borca govoreći: »Nikome nedozvoliti da prije nas dođe do škole u kojoj je smje-šten Štab crne legije. Tu je municija, teški mitra-ljezi i drugo oružje. Nećemo dozvoliti, drugovi, današa četa ima samo četiri puškomitraljeza ... « »Ta-ko je Miloše«, podržava ga komesar Dokić. Kolonase zaustavi. Ispred njih je rijeka. Kupres se udubiu misli. Da li rijeku preći odmah, ili sačekati napadsa one strane sela - od Svatovca, odakle će prema

44

dogovoru napasti Račić sa svojim četnicima i na se-be privući pažnju. Ako pređu odmah, krše naređe-nje komandanta odreda druga Toše. Ukoliko ne pre-đu može se desiti da neko drugi dođe prvi do Štabalegije i mitraljeza. Odluka pade. Komandir naredi iborci počeše prelaziti zaleđenu Turiju. Vlada nije-ma tišina, da ni seoski psi ne osjećaju šta se dešava.Kada se na drugoj strani zamrznute rijeke nađe i po-sljednji drug, tada se četa poče razvijati u streljačkistroj, zaposjedajući položaj ispod neprijateljskog ut-vrđenja. Borci polegli u duboki snijeg. Nestrpljivoiščekivanje. Napad iz pravca Svatovca, gdje se na-laze četnici gospodina kapetana Račića, nikako dapočne. Oštar januarski snijeg nošen vjetrom zasipa,te se borci prosto koče od zime. Zora. Četnici ne na-padaju - izdaja. Legija primijeti naše popularneKupresovce u njenoj neposrednoj blizini. Mitraljezizatreštaše. Naši prihvatiše borbu koja nas probudi izdubokog sna. Svi poskakasmo iz svojih ležaja. Zenei djeca na otvorenim prozorima. Slušaju. Tamo naudaljenosti od oko 5 km gdje leži Turija - užasno.Vri kao u paklu. Rafali mitraljeza ne prestaju. Pi-jetlovi se ućutali iako je zora i kao da ne žele naja-viti crni dan. Sunce se pojavi iza Tretpala, a doli-nom Turije spusti se gusta magla koja sprečava uka-zivanje ma kakve pomoći četi koja gine. I da nijete guste zavjese, ugledali bismo krvlju obojeni snijegod već pola mrtve čete. Vidjeli bismo kao što smo islušali kako se požrtvovano bore sinovi Ozrena pro-tiv crnih »gavranova«. Vidjeli bismo našeg omilje-nog komesara Petra Dokića kako mrtav leži. Vidjelibismo - i još više se ožalostili - kako Kupres odmrtvih drugova uzima puške i stavlja ih sebi prekoleđa da ne bi pale u ruke neprijatelja. Osjetili bi-

45

Portret: Narodni heroj Petar Dokić. Politički komesar udar-nog bataljona Ozrenskog partizanskog odreda. Pao u 'borbiprotiv crne legije 'li selu 'I'urija kod Lukavca 13. januara

119'42. godine.

smo još veći bol kad i Kupres pade pogođen metkomcrnokošuljaša i kad ispod velike petokrake procurikrv heroja i čovjeka koji je toliko vremena proveomeđu nama. Kako li je sve ovo izdržao borac ranj enna sedam mjesta Cvjetko Arsenić i Pero Bosić"),iz čijih se sjećanja ova drama neće nikad izbrisati.Bili su zarobljeni. Crnokošuljaši ih sprovedoše u Tu-zlu, a uz njih su nosili i veliku šubaru poginulogkomandira Kupresa da je izlože kao dokaz likvidi-ranja »glavnog« vođe ozrenske »bande«. Tako u Tu-riji nasta veselje, a na Ozrenu žalost. Onda koman-dant Ozrena drug Todor - Tošo Vujasinović usta-šama postavi ultimatum koji je glasio: »Za izlije-čene naše drugove, zarobljene u Turiji, vraćamonjemačke vojnike. Zamjenu izvršiti na ozrenskoj te-ritoriji«. Ustaške i njemačke vlasti ovo prihvatiše ikroz izvjesno vrijeme - poslije liječenja zamjenase izvrši. Tako se završi drama u selu Turiji izazva-na izdajom četnika gospodina kapetana Račića, Oz-ren je u tuzi. Ljudi žale Kupresa, Petra Đokića i os-tale poginule. Mnogi plaču. Bio sam prisutan. Izpravca Turije pored moje kuće naiđe Tošo. Otac iza-đe pred njega. Pita ga šta je sa Kupresom i četom.Kad mu Tošo objasni, niz očevo lice potekoše suze.Komandant nastavi put u pravcu Ozrena. Na licumu tuga. Prvi put vidio sam ga prije dva mjesecakada je u Komarima držao govor okupljenim selja-cima. Tada, u prvom sumraku preda mnom je sta-jala visoka figura čovjeka sa šubarom i zvijezdompetokrakom. Tošo govori,a pored ostalih sluša ga istari Nedo Đuran koji Toši postavi pitanje: »Kadaćemo dobiti soli, druže Tošo?« Tošo mu odgovori:»Kad zauzmemo Tuzlu - čika Nedo«. Kada završigovor kroz prvi suinrak uputi se u pravcu manastira

1) Narodni heroj

4 Surova istina 49

Ozren. Okupljeni svijet se raziđe i od tada svog ko-mandanta Tošu ne zaboravlja.

IOZREN U DRUGOJ NEPRIJATELJSKOJOFANZIVI

29. januar 194·2.·Napada njemačka vojska. po-činje II ofanziva. Petnaest njemačkih vojnika najednog partizana. Snijeg do pojasa. Narod neodje-ven. Ispod lanenih haljinki vidi se golo tijelo. Odpravca Puračića i Devetaka ponovo odjekuju gla-sovi mitraljeza. Sve nas hvata paničan strah. Otacje u bici. Majka plače. Još joj je teže kad pomisli daje i osamnaestogodišnji sin Mi1isav takođe u bici.Meci počeše da zvižde iznad i oko kuće. Spremamose za bježanje i krenusmo u pravcu Stupara - kaplanini. Kolone izbjeglica kreću se okolnim brdima.Majka u naručju nosi sina Dragu, dok za ručicu držiVojina. Nikolica jedva kroz prtinu ide sam. Povre-meno mu priđem u pomoć, a naročito kada začujemozviždanje kuršuma. Pero, najjači, brine oko stokekoju vodimo sa sobom. Baka, očeva majka, ide izanas. Staračke joj ruke modre od zime, a ni mine izgledamo bolje. Kolone izbjeglica kreću se veo-ma sporo. Mnoge su majke iznemogle. Djeca zao-staju. Čuje se kuknjava: »Joj, sine, zar te majkamora ostaviti«! Zatim se okreću i ponovo vraćajupo zaostala čeda koja stravično plaču u snijegu idozivaju. Iza naših leđa čujemo borbu koja liči nazemaljski pakao. Topovi ponovo ispod naših nogupotresaju tle. To isto čujemo i iz pravca BosanskogPetrovog Sela, Doboja, Maglaja i Krivaje. »Ozrenje opkoljen«, govori neko iz kolone. Šta će se snama na kraju dogoditi? Ja ove riječi nisam čuo i

50

J.

Portret: Narodni heroj Miloš Kupres. Komandir čete. Pao 13.ianuara '1942. godine u borbi protiv crne legije u selu Turiji

kod Lukavca sa još 20 boraca Ozrenskog odreda

možda ih niko nije izgovorio, ali je svako tako mi-slio. Poslije 5-7 časova žestokog okršaja primje-ćujemo da Nijemci ulaze u prve zaseoke Sižja, Mi-linog Sela i Brijesnice. Snažan otpor daje im Sižjan-ska četa, kojoj pripadaju i borci Krtove. Milino Se-lo, Donju Brijesnicu i druga istočna sela brane par-tizani iz tih sela. Stižu tužne vijesti. Mnogi ginu. Uodbrani Sižja metak prvo pogodi borca Marka Mar-kovića. Ranjen i u teškom stanju, dostojanstven ipriseban od sebe odbaci dokumenta, a onda puškuna čijem je kundaku urezana zvijezda petokraka.Potom se kroz dubok snijeg otkotrlja niz brdo Vara-dina gdje izdahnu. Iza Nijemaca nešto kasnije nai-đoše ustaše gdje ga mrtva isjekoše na komade. po-tom poginu Milan Cvijanović, zatim Vidak Lazarevićiz Krtove. Poginulih je sve više. Nijemci zauzimajuSižjansko groblje. Četa se povlači na Pjeskoviti bri-jeg koji je od groblja udaljen oko 300 m. Dajući sanjega snažan otpor, neustrašivi komandir prve Siž-janske partizanske čete, Vlado Ilić, puca iz stojećegstava. Smjenjuju se rafali mitraljeza i mašinki. Mecipadaju kao kiša i jedan pištavim krikom prozujakroz snažne grudi komandira Vlade, iz kojih naglopoteče krv. Ali, poginulog komandira zamijeni četakao cjelina. U njenim - kazao bih vatrenim redo-vima nalazi se komesar Vido Kulišić iz istog sela -član KPJ. I dok iza stabla kruške divljake, od kojesu se grane debelo umotale u inje, gađa Nijemce, donjega su: Žarko, Ilija, Branko, Mirko, Vidak i dru-gi. Njihova leđa iz pravca Doboja štiti Ignjat Radoj-čić sa svojom četom, Todor Panić sa bataljonom,Veso Radojčić, Simo Lukić, Đoka Šešlak, MilovanGaić, Kosta Panić i svima dobro poznati na OzrenuIsmet Kapetanović sa stotinama drugih boraca, a u

53

"

Portret: Ismet Kapetanović - narodni heroj, pao na Male-ševcirna, decembra 1942. godine.

.J

cijim se redovima Ismet neprekidno nalazi. Slijedinoć. Nebo je pokovano zvijezdama, koje kao da drh-te od jake zime. Kolone izbjeglica konače u Stupa-rima, Rovinama, Vasiljevcima, Mičijevićima i dru-gim selima ispod planine. Dođe novo jutro sa stra-hovitom zimom. Sunce se rađa u crvenilu zore. Cr-veno je, kao da naslućuje dolazak krvavog dana.Kao prvo, javiše nam se eksplozije topovskih gra-nata. Iza njih avioni počeše nadlijetati sela. Jeza nashvata i drhtimo koliko od zime, još više od tutnjavekoju slušamo. Osjetivši da je borba koja se vodi svebliža, kolone se pokrenuše ka planini. Naša kolonakreće se potokom ispod brda Kikovca. Pred namaje zaseok Božići. Sve je skoro nemoćno i kolona seveoma sporo kreće. Pristižu zaprežna vozila. Ni-jemci su sve bliže. S vremena na vrijeme u našojpozadini - tamo gdje se nalaze sela - izbija dim.Nijemci pale kuće i sijena. Topništvo neprekidnotuče položaje oko Bosanskog Petrovog Sela, Kakmu-ža, Sočkovca, Karanovca, Boljanića, Doboja, Magla-ja i povremeno od Krivaje. U međuvremenu izne-nadi nas neprijateljski avion »roda« kako ga je na-rod podrugljivo zvao. Ispred kolone poče bacatibombe. Naša kolona se zaustavi. Nijemci su tu i većnas opkoljavaju. Zarobljeni smo. Šta će se dalje do-goditi? Svi smo znatiželjni i očekujemo najgore. Ni-jemci nam prilaze sa svih strana. Puške i mašinkesu uperi1i u nas. »Nazad« - reče neko iz kolone -»Nijemci zahtijevaju da se vratimo«. Uskomešanakolona poče se vraćati. Promrzli starci i žene ok-reću volovske zaprege na uskoj prtini. Čuje se plačdjece, rika goveda i blejanje ovaca. Avion »roda«odleti ka Doboju. Promrzle, iznemogle i polumrtveod zime i straha, zatvoriše nas u kuće Božića, Nala-

57

zim se sa majkom i ostalim mojim u kući NediceBožića, starog čiče, učesnika u prvom svjetskom ra-tu. U prizemne kućice sa jednom ili dvije prostorije,potrpaše oko pet stotina izbjeglica. Sve je jedno nadrugom. Neprijatan miris u sobicama. Zagušljivo.Čuje se plač djece. Gladna su, jer tri dana ne jeduništa. Tek što se zagrijasmo - vrata se otvoriše. Ni-jemci! Zahtijevaju da izađemo. Gurajući nas, u tokunekoliko minuta dvorište se napuni narodom. Ondanas pritjeraše u ćošak avlije. Naša lica i grudi ok-renuta su ka njima. Vidimo ih. U zelenkastim suuniformama. Na lica navučene vunene kape ispodkojih vire jedino oči i nosevi. U rukama im i prekogrudi skoro sve mašinke. Tu su i skije. Počeše po-stavljati nogare fotokamere. Ne znamo o čemu seradi. Mislimo - streljaće nas. Nasta kuknjava. Maj-ka ispred mene. Pokušava da me zakloni svojimgrudima. U naručju joj najmlađi brat Drago. Vid-jevši da je nemoćna, ona okrenu leđa Nijemcima.I svi ostali nagrnuše preko dvorišta ograde. Panika.Nijemci jure za nama. Koga stignu vraćaju u kuće.Bježim u pravcu Ozrena, koji svoje obronke spu-šta na ovaj zaseok. Bježanje mi ometa duboki sni-jeg. Nađoh se u potoku. Ispod debelog leda čuje sešum vode. Tu slučajno nabasah na brata Milisava.Sa njim je i naš tetak Pero Kulišić koji slabo čuje.Zakopali su se u snijeg iz kojeg vire njihova lica.Rekoše mi da se ukopam. Pošto mi drugo ništa nij eprostalo, nađoh se ispod snijega. Sati sporo prolaze,a na oko dvadeset metara iza nas, ivicom okomitestrmine prolaze Nijemci. Ne primjećuju nas. Nakonpopodneva dođe neka žena sa djetetom u naručju.Smjesti se nešto niže od nas i tada dijete poče pla-kati. Majka ga tješi. Iznad naših glava stoji njema-

..

58

čki vojnik koji nešto govori. Sjetismo se da pozivaženu koja se muči na zaleđenom potoku, ne obraćajućipažnju na Nijemce. Meci poletješe. Zrna padoše de-sno od nas. Brat reče: »Vidio nas je, idi, tebi ne-će ništa, jer si mali«. Pokušavam ustati - ne mogu.Noge se ukočile. Brat mi pomože. Ja ustadoh, okre-nuh se i pomislih: da li ću ikada više vidjeti brata.Da li će on vidjeti mene? Uputih se uza stranu, snamjerom da obiđem Nijemca. »Kom, kom« povikaŠvabo i kažiprstom me zove sebi. Vratim se. Jedvakoračam, a niz lice mi se mrznu suze. Švabo me uh-vati za ruku i povede sa sobom. Tako skupa gazimoduboki snijeg i po prvi put nalazim se u rukamanjemačkog vojnika. Na prtini, volovska zaprega sasaonama, natovarenim svinjskim suvim mesom. Tuje desetina njemačkih vojnika. Ovaj me ostavi po-red saona, a on se uputi ostalim. Razgovaraju. Ne ra-zumijem o čemu. Osjećam da je nesporazum izme-đu njih. Neprekidno plačem i ne osjećam za svojetijelo koje je promrzlo u snijegu. Na meni tanki vešod lana. Nijemac, koji me doveo, priđe mi ponovo,prihvati se snijega i poče mi masirati obraze i ruke.Potom se udalji od mene i uze pušku koja je naslo-njena na plot. Pomislih - gotovo je. Sada će pucatiu moje dječačke grudi. Ne, on pušku baci na saone.Meni laknu, ali šta će se dalje desiti? Hoće li mi os-taviti život? Tamo, po dvorištima vidim kako tje-raju moje vršnjake i starce. Gdje ih vode? Gdje ćesa mnom? Sta li je sa majkom i ostalim? Da li jeotac živ? Nije li pao u oštrim okršajima - razmi-šljam o svemu, iako sam dječak. Nijemac mi pono-vo priđe i rukom pokaza da idem u kuću, ispred kojesam pobjegao prije nekoliko časova. Uputih se u so-bicu, gdje me čeka strašno neprijatan miris. Majka

59

zaplaka i reče: »Sine, živ si«! Zagrli me. Sjedoh ućošak, a ona na mene stavi ponjave i tu me sakri.Ubrzo je nastala noć. Dolazi patrola. Traži me. StariNedica nam to objašnjava. Bio je austrougarski voj-nik i ponešto govori njemački. Zene mu odgovorišeda nisam tu. On to vojnicima prevede, poslije. čegaizađoše iz kuće.

Probudih se. Jutro. Osjećam glad. Majka izvadikuhanu svinjsku suvu glavu i ponudi me da jedem.Pojedoh dva-tri zalogaja. To je sve. U dvorištu,pred kućom nema vojske i tada postadoh sit, iakosam slabo jeo.

Od pravca Ozrena vraćamo se natrag ka našimselima. Mnogih nema među nama. Progutale su ihledene decembarske i januarske noći. Nakon desetdana dođosmo kućama. Sve je pusto i prazno. Mno-ge kuće su pogorjele. Tamo iza Baljkovca u selu Ka-tanićima stacionirala se hrvatska vojska - domo-brani.: Kod manastira Ozren - takođe, a zaposjelaje i Bosansko Petrovo Selo, Kakmuž i Boljanić. Prviput nalazimo se u njemačkoj pozadini - nezaštićeni.Vlada potištenost i nesigurnost. Dani prolaze. Sva--ki je kao godina. Majka povremeno plače. Za našemalo čuj emo.

DOMOBRANI I USTASE IZNENAĐENI SNAGOMOZRENA ..

Došao je februar 1942. godine. Dijelovi IV ba-taljona, kome pripada i moje selo, na čelu sa svojimkomandantom Boškom Popićem, snažnim i odvažnimčovjekom, napada domobranske jedinice u Katani-ćima. Zborno mjesto je na Panjiku, tj. na jugoza-padu od sela Katanića - udaljenom oko četiri km .

.60

Komandant je visoka figura prodornog glasa, sa šu-barom na glavi i zvijezdom petokrakom ,potpuno ne-pismen, ali krajnje dovitljiv, zbog čega i uživa po-vjerenje boraca. Na ramenima mu žuta vojnička pu"'ška koju zbog svoje snage i ne osjeća. Snješčić brusinjegovo lice uz prostuden vjetar - sjevernjak. Is-pred njega stoji postrojen bataljon. Iako je dostahladno, u stroju se ne može primijetiti da je bilokoji borac pognuo glavu. Svi stoje uspravno, kao dase spremaju na paradu. Tamo negdje oko sredinestroja, nalazi se i moj otac. Ne vidim ga, ali znam- tu je. Komandant staje ispred postrojenih bora-ca ,malo se izmače da bi ga svi čuli i vidjeli, a ondareče: »Drugovi! - večerašnji zadatak nije lak. Našaje dužnost da sa neoslobođene teritorije istjeramoneprijatelja. Izvršićemo napad na satniju koja seutvrdila u selu Katanići. BataIjon će selo opkolitii neprijatelja uništiti. Dobićete svi po jednak brojmetaka« - prilazi borcima i daje po pet komada, a'onda] nastavi: »Ima li ko da se plaši, da ne 'bi htiou borbu? Ako ima, neka izađe iz stroja«. Pošto seniko ne javi, čete krenuše na određene položaje. Seloje opkoljeno. Borci se privukli neprijateljskim ro-vovima, ograđenim bodljikavom žicom i čekaju ka-da će se u nebo vinuti crvena raketa - znak za na-pad. Partizani čuju razgovor domobrana. Vide ihkako pored naloženih vatri drijemaju oko iskopanihrovova. Vlada krajnja napetost. »Tišina« - reče ne-ko iz mraka. Sve se ušutka. Ceka se. Svi su uprlipoglede ka Panjiku odakle će se vinuti raketa. Dola-zi noć. Pada snješčić, a povjetarac ga zanosi. Rasto-janje između boraca deset metara. Komandiri četaobilaze ljudstvo i daju uputstva. Hrabre: »Ne bojtese, drugovi - samo hrabro«. Prolaze minuti. Zašto

61

ne pocinju, vec Je prema ugovorenom vrijeme. Sveje spremno za početak napada. Puške partizana upe-rene su sa svih strana na neprijatelja. Borci razmi-šljaju - po četiri metka ispaliti, a peti za ličnu upo-trebu - to je naređenje komandanta. Ali, do togane smije doći. Odmah poslije prvog metka krenuće-mo u juriš, upasti u rovove te neprijatelje tući kun-dakom i nožem. Domobranima stiže smjena. »Spre-mni« - čuje se pozdrav. »Spremni« -. odgovaradruga strana. Ozrenci ih motre i mašu glavama.Nestrpljivi su. Neko iza plota prošaputa: »Slabo steizgleda spremni ... «

Najzad, raketa se vinu u nebo. Crvenilo obasjacentar sela. Sa svih strana odjeknuše plotun i. Do-mobrani poskakaše u rovove. »Bataljon na juriš«!dopire snažni glas komandanta Boška. Borci kao je~dan poskakaše iza zaklona i kroz noć se začuše sna-žni glasovi čitavog bataljona: »Ura-aa uraaa«. Ta-ko se nakon nekoliko minuta nađoše u rovovima ne-prijatelja. Domobrani se zbuniše i među njima za-vlada panika. Bježe prema centru sela, ali - ne-maju kud. Prinuđeni su na otpor. Nastaje žestokaborba. Domobrani se brane sa osam mitraljeza. Pa-daju svjetleći meci, kao kiša i gase se u snijegu.Borci se dovikuju, da bi znali gdje se koji nalazi.Grupa po grupa domobrana izvlači se iz opšte gužvei bježi prema Baljkovcu. Bježeći tako kroz noć upravcu manastira Ozren, prolaze ispod seoskih ku-ća, a mi iz neosvijetljenih sobica čujemo njihov raz--govor i u međuvremenu čujemo još uvijek ono: »uraura« koje dopire otud' iza Baljkovca. Osjećamo kakose razbijeni neprijateljski vojnici žure da što prijestignu manastiru i tamo se povežu sa ostalim svo-jim jedinicama. Najednom; borba poče da jenjava;

62

Samo s vremena na vrijeme čuju se pucnji pušakai mitraljeza, Bataljon je uspješno izvršio zadatak.Svojim snažnim jurišom razbi satniju i oslobodi selo.Partizani počeše prikupljati zarobljenike. Ima ihpreko pedeset. Trideset mrtvih. Zarobljeni uplaše-no gledaju u noćne »vukove« što ih razbiše kao ovceiz čopora. Posebno im je interesantno posmatrati ko-mandanta, kojem se borci obraćaju sa: »Druže Bo-ško«. Čude se snažnom kolosu i njegovim »vucima«,kojima dijeli njihovo oružje. Snaga bataljona se ud-vostruči.

Komandant Boško izdaje naređenje da se izvi-jesti komandant odreda Tošo. Da se u izvještaju ka-že sve o uspjehu. Boško je neobično ponosan - tose osjeća. Ponosni su i njegovi drugovi, koji hitajusvojim porodicama da bi ih vidjeli poslije skoro dvo-mjesečnih borbi.

Ponoć je odavno prošla i očekujemo zoru. Majkauznemireno šeta po sobici, koju djelimično osvjet-ljava furuna u kojoj gori vatra. Onda !las iznenadilupanje u vrata. Bojeći se neprijatelja, majka ih ne-rado otvori, a na njima se pojavi otac. Sa njim je iStojan Kulišić - njegov nerazdvojni drug. Kakvaradost! Otac ne može da govori iako pokušava. ČikaStojan objasni: »Kada je vikao uraa ... iz usta sumu ispali zubi«, Da, otac je imao proteze i tako se sanjima dogodilo. Njegovoj namjeri da nam nešto ka-že samo smo se malo nasmijali poslije toliko muč-nih dana. (Kada je u proljeće nestalo snijega, zubeje u jednoj šumici našla djevojka koja se zvala Dra-gić. Ime joj ne znam. Donijela ih je i predala ocukao dar za oslobođenje njenog sela.)

Prođe neprospavana noć. Iskupi se jedna grupanas dječaka. Svi smo imali (kao što je to običaj kod

63

sve djece) nadirnke: Erina, Svečić, Jokan, Grbavac,Akelja, Drča i slično, pa svi skupa pođosmo u Ka-taniće. Tamo gdje je noćas bilo sve uznemireno, sveje mirno. Imamo namjeru da kupimo čaure od is-paljene municije. Vidimo mnogobrojne rovove. Ta-rabe polomljene. Po njivama tragovi stopala tolikosu gusti, da skoro nema mjesta na koje nije stalaljudska noga. Gomile čaura. Naročito su velike ko-ličine u rovovima i na mjestima odakle su tukli mi-traljezi. Neki dječaci nađoše vojničke noževe. Oninas zainteresovaše. Zbog toga nas više čaure ne in-teresuju. Tražimo sablje i puške koje je neprijateljbacao po šumama prilikom bježanja. Nađosmo ne-koliko bombi i mnoštvo neispaljenih metaka. Tu sui leševi domobrana. Vraćamo se. Idući putem, čuje-mo rafale mitraljeza i eksplozije topovskih granataiz pravca Boljanića, a nešto kasnije i iz pravca Oe-vetaka. Predaha nema. Crna legija je pošla u Sižje.Zatrebalo joj pljačke: mesa, kokoški, goveda ili štase nađe u »vlaškom« selu. Ali našla je nešto drugo.Borci poginulog komandira Vlade ih pustiše u cen-tar sela, a potom, onako silovito kao i u Katanićirnaprethodne noći, jurnuše na njih žestokom puščanom imitraljeskom vatrom. Legija vratolomno pobježe uzvelike gubitke. Tada im postade jasno da njemačkasila nije mogla uništiti ozrensku »bandu«,

Sljedeće noći otac se ponovo vrati kući. Reče daide u napad na domobrane koji su se stacioniralikod manastira Ozren. Sa njim su i ostali drugovi izčete. -Tu su: Ilija, Milan, Žarko, Mićo, Dušan i drugi.Pri polasku pozdravi se s nama riječima: »Zbogom,djeco« i brzo zamače u noć. Vlada tišina i u selu sejedino čuje lavež pasa.

64

Manastir se nalazi ispod samog vrha Ozrena. Donjega će pješačiti oko 1,5 sat. Izađosmo iz 'kuće udvorište. Unoća se. Očekujemo početak napada. Noću neizvjesnosti prolazi. Napad nikako da počne. Sanama je i čika Pavle Pavlović. Tu je i njegova po-rodica. Kuća mu se nalazila na dnu sela blizu Spre-če. Zapališe je ustaše onog Krstovdana, a pored to-ga, taj dio sela stalno tuče neprijatelj iz Dobošnicečas mitraljezima, čas topovima. Čika Pavle tješi nasi govori da se ne plašimo: »Sve će se dobro završiti«- kaže on. »Naši će njih udesiti kao i one u Kata-nićima«. Svaka njegova riječ, kao i samo prisustvomeđu nama je melem na bolnoj rani.

Kao da osjećamo kako borci užurbanim koraci-ma izlaze na Jelovu goricu i Gradišnik. U kotliniplanine gdje se nalazi srednjovjekovni manastir, iz-nenadi ih crveni plamen kao i nas. Gore zgrade okomanastira. Nestrpljivo i ozlojeđeno čekaju komanduza juriš. Komanda pada. Rado je prihvatiše i nizozrenske kose poletješe prema požaru. Planinom seprolomiše glasovi i dopriješe do nas: »ura, ura« alibez pucnjave. Utvrđeni domobrani su pobjegli prijeno što je napad trebao početi i mi uzalud očekiva-smo plotune. Tako se ozlojeđeni Ozrenci za svegatridesetak minuta nađoše kod zapaljenih manastir-skih zgrada. Pokušavaju gasiti, sve je kasno, oneveć sagorijevaju. Radi svake sigurnosti borci pre-tražiše rovove i tranšeje. Kad utvrdiše da u njimanema neprijatelja, nasta veselje i Ozrenci zapjevašesvoju omiljenu pjesmu:

»Kad sva sela ratovati neće,Ozren gora i Trebava mora ... «

5 Surova istina 60

Zatim krenuše dalje, jer treba domobrane istjeratiiz BosanskogPetrovog Sela. Po dubokom snijeguopkoljavaju svoje protivnike. Za odmor niko i nepita - nema ga uopšte. Zauzeše položaje nestrplji-vo čekajući komandu i za ovaj juriš. U tom nape-tom iščekivanju, od Boljanića čuju rafale mitralje-za koji stravično paraju noć. Po snijegu se vide tra-govi životinja obasjani mjesecom koji s vremena navrijeme izviri iza oblaka. Povjetarac sa sjevera na-bacuje snježnu prašinu na lica. Okaljeni borci uneprekidnim bitkamašapatom govore o hladnoći.Potom začuše smjenu straže i pozdrav »spremni«.Pažljivo i svim čulima pratili su kretanje neprija-telja, razgledajući svaku sitnicu oko sebe i na sveprimjećeno reagovaše. Tu je i borac Stojan, sred-njeg rasta, koščatih i dlakavih grudi pokrivenihinjem - koje se vidi kroz pocijepano odijelo - ze-lenih i nemirnih očiju, veoma razvijenih mišića išaka. On ni najmanje ne preže od neprijatelja, ana borbu koja mu predstoji kroz nekoliko minuta ine pomišlja ... Sve dosta olako shvaća. Zagledavšise u tragove životinja po snijegu, on reče susjednomdrugu: »Kakvi li su ono tragovi? Da li nijesu od ne-prijatelja kada su onako taze (novi)«? »Šta to ti ve-liš - vidiš valjda, Stoj ane, da su od životinja« -odgovori mu drug. Stojan se malo podiže od zemljepa će ljutito: »Ih, ih, tebi k'o nešto nepravo što tepitah, pa ... to ti je svejedno, ja neprijateljski, jaživotinjski«. Komandir čete zahtijeva tišinu. Tajacnasta nekoliko minuta, a onda dolinom Spreče začuse pisak lokomotive oklopnog voza iz pravca Tuzle.»E, to ti je zadnji put da sviraš, majku ti tvoju itvome Hitleru«, javi se ponovo Stojan ikomandirga strogo upozori da šuti. »Ama, ba, komandire, ja to

;

66

?

samo ... tako ... « a iz mraka doprije prigušeni smi-jeh nekog iz čete. »Biće tebi tako Stoj ane, vidjećemokroz nekoliko minuta kak'a si junačina« - tihimglasom reče mu komandir. Stojan malo predahnu inastavi: »E, pa vidjet i hoćete. Kad jurišnem: uh ...vidjet ćete«. Tada i grupa boraca reče da šuti. Onse napokon ućuta, te nastupi nijema tišina, koju je-dino narušavaše zviždukanje vjetra. Sa Gradišnikase pod oblake izvi crvena raketa. Napad počinje.Plotuni odjeknuše. Mitraljezi zaparaše noćnu tišinu.Bombe poletješe u neprijateljske rovove, ograđenebodljikavom žicom. Začu se komanda - »Juriš«!Opet se prolomiše glasovi boraca: »Ura-aa ura ... a«,munjevito dotrčaše do žice, koju noževima sijeku.Ne može. Tada počeše da preskaču, a i ne obraćajupažnju na gustinu metaka koji dolijeću iz rovova ipadaju oko njih kao grad. Tamo u jednom od rovo-va Vaskrsija Kulišić iz Sižjanske čete davi domobra-na i oduzima mu oružje. Slični prizori vidjeli su sei po ostalim tranšejama. Kada vojnici »silne« neza-visne države sve to sagledaše, dadoše se u bjekstvoprema Spreči. Pometnja u toj bježaniji ometala imje uspjeh pa se počeše i predavati. Onda do boracadoprije glas komandanta Todora: »Naprijed, drugo-vi« i borci još snažnije navališe tako da se kroz noćsve lomi pred njihovim jurišima.

Poslije žestokog okršaja neprijatelj je izbačen izsela. Komandir priđe Stojanu i reče: »Čuo sam tvojglas, dobro si jurišao ... ako tako nastaviš, poslijerata bićeš odlikovan najvećim ratnim odlikovanjem«.Stojan ga posrnatra i pogled sa njega dugo ne ski-da. »Jesi li me razumio«? - pita komandir. »Jesamteke« (malo) - odgovori Stojan ljutito, komandiruokrenu leđa i pođe kroz noć. Nakon pedesetak ko-

67

raka on stade i ugledavši zarudjelu zoru, prodor-nim glasom reče: »Vidi ti nje. Ni sanjao nisam daću te opet ugledati. Pa neka te, ako tako nastavišja ću dočekati predloženo odlikovanje ... «, Podižepušku koja mu se bila objesila preko lakta i poci-kuj ući izgubi se kroz sumrak. Pocikivanje ču Pav-letina. Ono ga uzbudi, pa po starom običaju zavrišta.Guja u vrištanju prepozna starog druga i poče gadozivati sa susjednog brda. Pavletina mu se odazva:»Ovdje sam Gujo - Isusa ti boga ... «, Uz njihovupjesmu »Curo, Hajro, ne varaj momaka ... « rađase rumeno sunce i stižu prve vijesti o poginulim.Broj žrtava je velik. Iz Sižjanske čete nedostaje Du-šan Despotović - ta zaista neustrašiva duša - mo-glo bi se reći varnica partizana.

Eto, tako su počinjale i na tome se završavalepriče i legende o borbi u Bosanskom Petrovom Selu,Kakmužu, Boljaniću i drugim mjestima koja je ne-prijatelj bio zaposjeo uz pomoć njemačke vojske.

TODIĆ JE IZDAO

Naziremo proljeće. Svakim danom čujemo puc-njavu i u međuvremenu dok se Ozrenci masovnobore protiv svih neprijatelja, Branko Stakić,Stevan Botić, Đokan Šarac, a uz njih i Cvijetin To-dić počinju pripovijedati četničku ideologiju. To jeu stvari bio početak izdaje naroda Ozrena od stranetih kukavica. Moji vršnjaci i ja tek kasnije saznalismo da su pripremili puč u odredu, koji je već dobiopohvalu od glavnog štaba N10V - od druga Tita.Tako su oni kroz kratko vrijeme u ime »srpstva«poslije potoka prolivene krvi sinova Ozrena u bor-bama protiv i petnaestostruko jačih formacija navu-

68

'.

kli crni veo na taj - rekao bih na smrt i propast-osuđeni narod Ozrena.

Proljetna kišica tiho pada. U vrtovima žene za-sađuju ponešto povrća. Naizgled vlada spokojstvo,dok se na livadama vidi tek zazelenjena trava. Videse i puteljci koji se vijugaju kao kakve trake. Njimaprolaze ljudi, koji odlaze na savjetovanje u Štab od-reda prema Brezicima. Gledao sam ih kako užurba-nim koracima zamiču i na kraju gube iz mo-ga vida. Već je deset časova. Kišica presta. Sunce sepojavi iza oblaka, kada nas iznenadi žestoka puc-njava iz pravca Brezika. Po samom mjestu gdje ra-fali mitraljeza učestalo odjekuju, zaključismo da sedešava nešto neuobičajeno. Pitali smo se odmah ot-kud pucnjava u centru »države Ozren« - koju jeproglasio nama svima dobro poznati partizan i ju-nak Ismet Kapetanović u svom izvještaju glavnomštabu NOVJ prije nekoliko mjeseci. Neizvjesnosttraje cio dan, a onda kasno pred veče počeše stizatizaprepašćujuće vijesti. Cvijetin Todić sa jednim di-jelom ljudstva iz svog bataljona napao Štab odredai proleterski bataljon koji se nalazi u Brezicima saTempom na čelu. Ljudi, koji su jutros prolazili nasavjetovanje vraćaju se. Oči su im suzne. Oni pri-čaju: »Udarni bataljon i Tošo po naređenju Tempaotišli sa proleterima. Odoše i Guja, Meša, Franjo,Meho Azapagić, Ismet, Vojin, a Pero Miljanović ijoš neki drugi su poginuli«. Tako prohladni 18. aprilrastavi Guju od Pavletine, Mešu od kola, Franju odTreptala, Miljanovića od svojih Husinjana i stoti~aOzrenaca koji ostadoše po svojim razbacanim oz-renskim brdima sa puno neizvj esnosti. Os-tali su još: zamjenik komandanta odreda Todor Pa-nić, Grabljo - komandir, Simo Lukić - politički

69

komesar bataljona, Đoka Šešlak, Jovan Bajkanović- komandant bataljona, Dušan Stanišić - teški ra-njenik, Boško Popić - komandant bataljona, VojinMarjanović, Vido Kulišić - komesar čete i stotineistaknutih boraca Ozrenskog partizanskog odreda datuguju za onima koji su otišli i žale što su ostali. Me-đu njima nasta zabrinutost, a u redovima većine sta-novništva tuga i zbunjenost.

Počinju nova stradanja za mnoge borce razoru-žane od strane četnika. Takvih je pri1ičan broj. Ne-ki od njih se teško snalaze u novonastaloj situaciji,dok drugi počinju nasijedati četničkoj propagandi,jer tobože partizani ne poštuju rod, ne vjeruju u bo-ga, zabranjuju slave, nemaju Svete nedjelje i sli-čno. Gledao sam poslije toga kako religiozni i ko-lebljivi počeše skidati petokrake. No mnogi, uglav-nom, radnici, to ne prihvatiše i zbog toga se jednogdana u Sižju i drugim selima pojaviše Todićevi žan-dari. Ima ih oko pedeset. Dobro su naoružani. Za-datak im je razoružati partizane. Tu svoju prljavurabotu sprovode smišljeno i veoma savjesno. Selomse pronese glas da su iz čete poginulog komandiraVlade Ilića razoružani i pohapšeni: Vojo i Nedo Cvi-janović, Mićo i Milan Zarić, Ljuboje Mrkonjić, Mir-ko i Ilija Tošić, Branko i Milisav Sarafijanović, Vi-do Kulišić, Dušan Andrić, a da je iz Krtove uhap-šen Simo Bogdanović kao i neki drugi. Nešto kas-nije doznasmo da su Todićevi žandari i u MilinomSelu razoružali borce: Vojina, Nedu i Tatomira Ma-rjanovića, Savu Spasojevića i Krstu Rakanovića, aiz Brijesnice Davida Mićića, iz Tumara Mirka Pet-rovića, Jovana Cvijanovića i Radovana Lukića i izMičijevića Jovana i Milana Blagojevića i tako re-dom širom naših ozrenskih sela. Od ovih dana nismodugo slušali našu omiljenu pjesmu:

70

»Curo, Hajro, ne varaj momaka ... «

koju su nam pjevali Pavletina i Guja. Oduzeto oru-žje daju onima za koje smatraju da su uz njih, aoružje za koje ne mogoše naći svojih simpatizerapredali su Nijemcima. 'Oni koji primiše oružje ra-zoružanih boraca naklonjeni su čuvanju ličnih in-teresa, bojeći se da kuća ne izgori, kravica ne odeu ruke ustaša, ili da im »irnanje« ne bude podijelje-no na komunistički način. Tako za izvjesno vrijemezavlada prividni mir, pa se više ne čuje štektanjemitraljeza, nema eksplozija topovskih granata, avi-oni ne bombarduju, nema snažnih povika »ura, uraa«na koje smo navikli. Ali narod, onaj koji je os-tao svojim duhom uz partizane, bio je siguran daovako neće dugo potrajati, iako na prvi pogled iz-gleda prijatna atmosfera.

Nastupi ljeto. Na visoravni Baljkovca igramo sečole, klisa, ormena, žmure i drugih igara. Radosnismo što nam se pružila prilika za to, jer ne znamošta se krije iza ove tišine. Kada naveče dođemo ku-ćama, čujemo kako očevi i drugi stariji ljudi spomi-nju Tošu. Oni se intresuju da li je živ? Gdje bi ganašli i slično. I tako, samo kroz ove riječi naziremoda nešto nije u redu iako ne puca. Najednom Ozre-nom se proširiše vijesti da je Cvijetin Todić sa Ni-jemcima i ustašama sklopio nekakav sporazum o ne-napadanju. Reagovanje je u tajnosti ali nedvosmi-sleno. Ozren ne prihvata takav sporazum, pa ubrzovozovi ponovo počeše letjeti u vazduh, Ruše ih pre-ostali drugovi. Todić, Stakić, Šarac bijesno i upor-no tragaju za izvršiocima, a istovremeno se pripre-ma atentat na Todićev štab. Naravno, mi tada za tone znadosmo. Tek kada je u junu 1942. atentat iz-vršen, mi smo o tome nešto više čuli. Pričalo se da

71

je u napadu učestvovalo oko 80 boraca. Da je pri-premama i napadom rukovodio Todor Panić. Da jeGrabljo predlagao da sa puškomitraljezom upadneu štab Todića i ubije ga, ali da se prijedlog Grabljenije usvojio. Zatim se prepričavalo da atentat nijeuspio. To je ljude najviše iznenadilo, jer su znaliTodorove sposobnosti. Međutim, između njih se na-šao jedan izdajnik. On je o namjerama naših izvi-jestio Todića, koji se pripremio za odbranu i zbogtoga atentat nije uspio. Mnogo naših boraca je po-ginulo i ranjeno. Poslije neuspjeha naših drugova,Todić i njegov štab pojačava teror nad našim bor-cima i njihovim porodicama.

U vrijeme najveće dječije razigranosti, naša sta-ra visoravan Baljkovac bješe obasjana suncem i uz-nemirena od igre. I tek poslije dva mjeseca začu-smo pucnjavu. Zaprepašćenje. U nama se javi strahkad ugledasmo streljački stroj iz pravca Treptala.Ide iz njive u njivu, iz šume u šumu. Mitraljezi za-treštaše. Žagor djece zamrije kao da na visoravninesta kisika. Shvatismo. To su žandari Cvijetina To-dića. Traže »crvene ljude« - kako su ih četnici pro-zvali. Zadihani smo stigli kućama i tada saznali dasu naši borci u Sižju premlatili četničkog komandiraMirka Cvijanovića, a potom ga zatvorili u podrum-ske prostorije kuće Pere Sofrića, i da su ga tom pri-likom razoružali, Mirko se tom prilikom suprosta-vio uz jednu manju podršku svojih pristalica, alije ipak bio razoružan. U ovoj grupi koja je Mirkališila slobode bili su: Vojo Cvijanović, Mićo i MilanZarić, Boško Kulišić, LjU:bojeMrkonjić i još neki lju-di. Mirko je odmah o svom slučaju izvijestio Todi-ća. Tada je Todić uputio kažnjenu ekspediciju kojanam omete našu razdraganost na Baljkovcu. Ova ru-

72

lja Todićevih žandara na čelu sa nekim Dragom Ma-rjanovićem iz Poračine oslobodi uhapšenog svog ko-mandira, a istovremeno je na surov način pohapsi-la naše borce koji su Mirka istukli i zatvorili sa ci-ljem da ga kompromituju. Njih su Todićevi ljudi ve-zane sproveli do njegovog Štaba. Tada je uslijedilatuča i druga mučenja, a tek poslije mnogo mučnihdana na intervenciju stanovništva i negodovanja na-roda Ozrena oni su pušteni. Eto, zbog svega toga nalicima starijih vidimo tugu.

Naredni dani prolaziše sporo. Naši se kriju pošumama. Zamjenik komandanta odreda - TodorPanić nalazio se u šumi zvo Prenja. Sa njim i boracPelja. Ali jednog dana u Pelji se rodi malodušnost.Dane i noći koji postajahu sve teži istravičniji, Pe-lja ne izdržao On izgubi osobine čovjeka, a umjestotoga sve više postaje - rekao bih šumska zvijer, ko-ja prati žrtvu do najpovoljnije prilike, kada će jojoštre kandže zariti u vrat. Ta prilika se ubrzo ukaza,jer je Todor bio neobrijan. I dok borovi i jelike tihobruje, Pelja sa najgorom namjerom predloži da gaobrije. Onda opet talasi vjetra zanjišu crnogoricu.Borovi tužno pustiše svoje glasove i kao da osjetišeda Todor pristade na brijanje. Pelja mu priđe. Ru-ke mu zadrhtaše, ali pjena sapunice obuhvati lice.Komandant kao da to primjećuje. Razmišlja. Nijeli u pitanju glad, zamor, ali nikako da pomisli nanajgore. I, kako da posumnja u druga? U trenutku,drhtava ruka prevuče britvu preko komandantovogvrata. Krv pljusnu, borovi zaječaše, a zeleno lišćeOzrena osta crveno. Tako pade komandant Todor odruke izdajnika Pelje. Poslije toga Pelja se pojavi uselu. Ljudi se začudiše toj smjelosti. Oni i ne sluteda je Pelja postao izdajica i da je ovu »slobodu«

73

Portret: Narodni heroj Todor Panić. Zamjenik komandantaOzrenskog partizanskog odreda 1941/1942. Ubijen od strane

četnika H~. juna 1942. godine.

kupio od četnika za zločin koji je izvršio nad dosko-rašnjim drugom i komandantom. Ali, kao i svaki iz-dajnik i Pelja se prevari. Todić, iako i sam izdajica,nije volio ovakve ljude, pa jednog dana uputi svoježandare, koji ga ubiše.

Kad je osvanuo novi dan, majka komandantaTodora nije primijetila da sunce sija. Umjesto sun-ca ugledala je crne ptice. »Gavranovi« - rekla jesama sebi. Znoj prokapa niz staračko lice. Noge jojzadrhtaše, ali je ipak ponesoše ka planini. I dok ga-vranovi gaču, majka izbezumljena traži sina Todora.Onda se dva odvojiše te se ispod oblaka okomiše kazemlji i zamakoše među borove. Majka se dosjeti,pa pojuri mjestu gdje zamakoše crne ptice, koje seponovo vinuše u bijeli oblak noseći u kljunovima di-jelove ljudskog tijela. Majka kao da se skameni izamijeni u gori pticu kukavicu.

Zlotvori ne miruju. Traže Milovana Gajića, Si-mu Lukića, Radovana Radovanovića, Doku Šešlaka,Ignjata i Vesu Radojčića, Miloja Petrovića i BrankaVajića i mnoge druge - teror ne prestaje. Tako, iz-među ostalih, u ruke im pade Grabljo kojeg živasprovode. Vezan je. Vode ga u baru Džobu koja senalazi ispod njegova sela Boljanića. Lome mu ruke,on trpi, vade mu oči, on ne kuka. Pucaju u njega.On sjeda. Krv se izli iz snažnih grudi i Grabljo um-rije smrću heroja.

Na redu je komandant Boško Popić, koji poku-šava prijeći rijeku Krivaju da bi našao Tošu. To mune polazi za rukom. A onda, usamljen, očajan, iz-gubljen, odluči se. Uze bombu. Izađe iz kuće u dvo-rište. Reče drugovima da ne idu za njim. Oni i nemisle na ono što će se dogoditi. Bomba eksplodiraoRuka mu osta na dvorištu. Boško još uvijek ide pre-

77

Portret: Ma.rinko Nešković - Grabljo. Komandir čuvene četeKonopl.ldštana u Prvom ozrenskom partizanskom odredu

1941)1942.Ubijen od strane četnika koncem [una 1942. godine.

ko dvorišta. Preostalom rukom drži crijeva koja na-viru, pa tek onda pade pored dvorišne ograde - is-priča očevidac Savo Marjanović.

Kasnije se pričalo da je bomba »nehotice« ubi-la komandanta Boška.

v., Tako se završi teška 1942. godina, godina pro-gona i ubistava, ali sve bi se možda lakše zaboraviloda ne nastupi još teža, mučnija i krvavija 1943. čijeće prve dane većina ljudi provesti kod kuće.

1943. GODINA

Nastupiše prvi dani 1943. i nagovijestiše onošto će se dugo pamtiti. Po selima vlada krajnja nei-maština. Nema osnovnih potreba: soli, kukuruza, ašto je najgore nema gasa. Noću se u selima nigdjene vidi osvijetljen prozor. Reklo bi se da je cijelopodnebIje nenaseljeno, da se ne čuje kukurikanje pi-jetlova. Noćna sijela se povremeno održavaju u ne-osvijetljenim sobicama. Muškarci na ovim sijelimas vremena na vrijeme zaigraju staru igru »prstena«te u njoj privremeno zaborave stare i nove brige.Dok se jedna strana bori da što bolje sakrije prstenpod jednu od jedanaest maramica ili peškira, dru-ga uporno nastoji da ga pronađe, a u međuvremenuneko od posmatrača drži zapaljenu baklju luča kojaosvjetljava čitavu prostoriju ispuštajući zagušljivdim. Igru dobije ona strana, koja prije ispuni do-govoreni broj »konja«. Onda pobjednici odlaze na

~ dva brda da izviču pobjedu. Jedan od njih zove dru-gog koji se nalazi na susjednom brdu. Evo kako toizgleda: »0, smailovice ... «1) (ponavlja više puta).Drugi se ne odaziva dok ne stekne ubjeđenje da seselo probudilo i da ih čuje. Onda se »smailovica«odaziva sa »Ko viče«? Potom dozivač kaže: »Donesi

I) O. blesavko

6 Surova Istina 81

mi kolornasti, brkomasti, pudera, lizera, da obričimioličim dobre prstendžije, koje ti sigurno znaš«. Kadbi mu ovaj rekao da mu te inđije i prstendžije nisupoznate, vikalica bi rekao njihova imena, iz kojegsu sela, koliko su stari i sa kojim djevojkama »aši-kuju« - ukoliko su momci. Tada se vraćaju nazad,uzimaju sač pod kojim se peče proja naognjištu. U nj sipaju lug, a onda vodu. Sve to iz-miješaju i tako naprave »sapunicu«. Poredaj u se je-dan iza drugog. Onaj prvi nosi posudu »sapunice« ipo licima maže svakog člana pobijeđene grupe. Slje-deći hrastovom trijeskom brije tako da i krv znadeprocuriti iz brade. Niko se iz grupe koja je partijuprstena izgubila ne smije buniti. Među prisutnimnastaje smijeh i tako bi povremeno zaboravljali te-gobe rata. Igra se ponovo kad god se ukaže prilikai dobro raspoloženje. Ali na žalost, dobrog raspolo-ženja ima vrlo malo. Zato umjesto igre »prstena«ljudi pričaju o teškim danima i brigama koje rh mu-če, a najviše o onome što se dogodilo 18. aprila. Opetpominju Tošu i žale što više nije sa njima, a što jenajgore ne znaju da li je živ. Čuje se ono: »Tošupronaći i sa njim ići u borbu«. Istina, ove se riječičuju najviše od razoružanih boraca. Stab CvijetinaTodića osjeća ove nagovještaje, zbog čega nastavljasa represalijama. U selu, među ostalim razoružanimborcima živi i Vido Kulišić. On je član KPJ. Sklo-nio se u kuću Nikole Pavlovića, rudara, čovjeka kojije došao iz Rusije. Kuća se nalazi pored potoka kojisvojim tihim šumom narušava zimsku tišinu zaseokaČolići.

Vido, ta mlada duša, odmah se poslije puča po-vezao sa drugovima iz Tuzle. Ova veza išla je prekoSave Spasojevića iz Milina Sela i njegove sestre Vu-

82

kosave koja je živjela u Puračiću, te druga Mehme-dalije Hukića iz Tuzle. Njegov rad kao komunisteodvija se u strogoj ilegalnosti. Svojim ponašanjemokuplja sve veći broj ljudi uz sebe. Najbliži su muVojo Cvijanović, Vaso Pavlović, Cvijetin i GavriloKulišić, Mirko i Ilija Tošić, Mićo i Milan Zarić imnogi drugi. Često dolazi mome ocu i daje mu nekezadatke. Kad se ispričaju, Vido se vraća na svojestaro mjesto. Povremeno bi, napustivši kuću starogačika Nikole, otišao kući Mirka Tošića i Dušana An-drića. U Dušanovoj stolarskoj radionici on bi sa nje-govim bratom Ljubanom izrađivao zvijezde petokra-ke, od vojnih čuturica, preko kojih bi obašivali cr-veno platno i slagali u kutiju. Tako se Vido s vre-mena na vrijeme kreće selom, možda i ne sluteći daga prati crna trojka Todićevih žandarma koju sači-njavaju: Mirko Cvijanović, Drago Jovanović, zvoČa-lak i Vlado Mrkonjić. Crna trojka uočava Vidinekontakte sa ljudima i nastoji ih spriječiti. U tom ci-lju izdaju naredbu, koja zabranjuje okupljanje mu-škaraca i kretanje ne samo po selu već i van njega.Da bi imala što bolji efekat, Mirko se proglasi »bo-gom« Sižja. Tako i naredba koju napisa» bog« posta»sveta«. »Zatrovani« ateizmom ljudi ne prihvatiše»svetu« naredbu, pa počeše prkositi. To čine najvišeomladinci. Kad noću naiđu pored njihovih kuća ilikuća njihovih simpatizera, niz brdo odguraju kola,bure, ili šta nađu u dvorištu. Sutradan crna trojkatraga za »izgrednicima« iako obično bez uspjeha.Ako slučajno nekog otkriju, slijede batine. Poslijezatišja od nekoliko dana omladinci bi izveli ponovoneku smiješnu radnju na račun »božije« naredbe, ai samog »boga«. Evo jedne od njih. »Noć je. Djevojkesijele. U pušnici se suše šljive. Vatra pucketa, a po-

83

red vatre djevojke lagano pjevuše. Dolaze »božiji«vojnici. Kakva radost! Počeše priče. Djevojke ih hla-dno slušaju. Omladinci spolja žicom vežu ulaznavrata. Oni to ne primjećuju. Zatim na sulunar sta-ve staru kantu i u pušnici nastaje gušenje. Poslijetoga čulo bi se kašljanje. »Božiji« vojnici traže po-moć, jer ne mogu izaći. I da se unutra ne zadesišedjevojke, ko zna šta bi se desilo«, ispriča tadašnji om-ladinac Stevo Pavlović i dodade da je sa njim biotada u ovoj »akciji« i Ljuban Andrić kao i još neki.Narednih dana crna trojka opet bi tragala. »Bog«bjesni. Krivo mu je što se ne poštuje njegova nared-ba. U namjeri da ih raskrinka pred očima drugih,»bog« sve omladince proglasi rugajućim imenom»toljagićima« - pripadnicima »crvenih«. Oni skupačine jednu cjelinu i zajednički provode prve mjese-ce teške godine koja je nastupila. Tako za » tolja-giće« nije bilo mira, sve dok masovno nisu počeliodlaziti u partizane, a šta će »toljagići« učiniti kadase budu vraćali na Ozren kao komesari četa i istak-nuti partizani, vidjećemo.

I VIDO JE UBIJEN

Dolazi 3. februar. Noć je. U selu vlada tišina, au sobici kuće čika Nikole sjedi Vido. Sa njim je iNikolin sin Vaso. Razgovaraju. Vido mu reče daposlije rata prvo moramo ljudima obezbijedi-ti dovoljno hljeba. Vaso ga sluša i razmišljao slobodi. U sobici nasta tišina. Naruši je povreme-no zvižduk vjetra kroz prozorske okvire kućešepe-ruše, dok u drugoj sobici sjedi u mraku stari čikaNikola sa lulom napunjenom »krdžom« iz koje izbijagust dim. Odjednom, kucanje na vrata. Vaso ustaje.

84

Otvara ih. Na njima se pojavi »bog« sa puškom. Li-ce mu bješe tmurno. »Diži se, Vido, ideš sa mnom.Naređenje da se javiš u naš Štab«. Vido ustaje. Izlazipred naoružanim žandarom. Za njim izađe Vaso. Vi-do se povrati sa sredine dvorišta i pruži mu ključ odsvoje sobice: »Neka je kod tebe dok se vratim«, rečeVido. Onda iz kuće izađe stari koji stade pred vra-tima. IOn ne skida oči sa Vide koji se kroz noć oba-sjanu mjesečinom gubi. Ugledavši da se niz šumicuspustiše pred Vidu još dva naoružana čovjeka, onduboko uzdahnu i reče: »Neće biti dobro«, Sada suiza Vidovih leđa tri naoružana četnika. Zamakoše unoć. U selu se začu lavež pasa. Nešto kasnije, poredSpreče zapucaše puške. Vido je mrtav i leži u du-bini mutne rijeke. Poslije nekoliko dana, voda gaizbaci. Donese ga do vodenice Blagoja Radića i tu gazaustavi. Pronađoše ga poslije dvadeset dana njegovbrat Spasoje, Vojin Cvijanović, Đorđo Kulišić i jošneki ljudi. Sahraniše ga tu, pored Spreče, krij ućistrogo od Todićevih žandara. Eto, tako tragično pre-sta da kuca srce komuniste, borca i pjesnika koji unajtežim danima ustanka naroda Ozrena, napisaomiljene riječi pjesme:

»Sa Ozrena kliče vilaoj, Rusijo, majko mila,Pošalji nam padobranceda spasimo sve Bosance ... «

Iza njega nije ostalo nekih posebnih tragova izrazumljivih razloga, ali ostalo je jedno pismo koječuva njegov brat Spasoje, kao dragu uspomenu. Evošta se u njemu kaže:

85

Portret: Vido Kulišić, ubijen od četnika 3. februara 1943. go-dine kao dlegalac ~ prvoborac Ozrenskog odreda.

»Dragi druže, primio sam tvoj izvještaj koji će-mo poslati glavnom Štabu. Ti se drži onih direkti-va, a naročito nastoj da se što prije povežeš sa dru-gom Simom iz Suhog. Po naređenju glavnog Štabaodreda ćeš slati izvještaje koje ćeš potpisivati »Ivi-ca« i sva njegova naređenja ćeš izvršavati još boljenego što je do sada bilo - »Srđa«.

Tako »Srđino« pismo osta iza Vide koji ga jenosao - skriveno u nekom ćošku ukusno sašivenogodijela od vojničkog štofa, čiji gornji dio zaklanjakožni kaput. I ko zna kakva je slučajnost htjela, pada se jednog dana ili noći, pismo nađe izvan togodijela i tako ostane kao jedini pisani trag - za us-pomenu. Ostale tragove prekrio je bijeli ledeni po-krivač, preko čije površine više nikada neće ostatistopala Vidova, jer njega više nema. Na licima ve-ćine ljudi vidi se tuga, gnjev i zgražanje. Oni ga žalekao komšiju, druga i dobrog komesara čete i kaomladića kojima je zbog svoje prisnosti i nježnostibio uvijek pristupačan. Kad god su to oni htjeli, po-tražili bi ga da im svojim vještim - krojačkim ša-kama iskrpa ionako pocijepane i sa bijelim koncimaprošarane pantalone, znajući da će im Vido izaći ususret. Zato, da bi ubicama konačno dokazali štamisle o njima i njihovom zločinu, počeše odlaziti upartizane, a među prvima Vojin Cvijanović, VasoPavlović, Cvijetin Kulišić i drugi. Selu laknu. Reklobi se da su lica ljudi sada svjetlija i da više nisu ona-ko tmurna. Osjećaju da sa njihovog sela počinje daodlazi sramota koju počiniše Todićevi žandari. Ali,istovremeno i crne trojke počeše još više bjesniti poselima Ozrena. Tako se u prvom planu njihovih re-presalija nađe uža rodbina onih koji su u partizani-ma, ali ništa lakše neće biti ni onima iz čijih će kuća

89

uskoro krenuti novi borci. Todićevi žandari zahtije-vaju od ovih partizanskih porodica da im donesukukuruza, masti, dotjeraju i posljednju kravicu ilivo1ića, ostavljajući ih tako bez osnovnih sredstavaza opstanak. Zatim prijeđoše na još surovije metode.Majka Vojina Cvijanovića - Janja, podnosi teškebatine. Ona ih junački trpi. Trpe i ostale mnogemajke i očevi, braća, sestre, djeca, pa i pored svegaoni su ponosni što najhrabriji sinovi Ozrena ruše vo-zove u kojima se prevoze ustaše i Švabe duž prugeod Dobošnice do Doboja, uprkos potpisanom spora-zumu Štaba Todića kojim se Nijemcima garantujeda će Ozren »rnirovati«. O tome govori i 6. april.Ovoga dana, proširiše se priče da su preko sela Lip-ca iz pravca Doboja ili Maglaja naišli njemački voj-nici. Ne znam da li po naređenj u, ili po sopstvenomnahođenju, naši su ih mitraljezima i drugim oružjempokosi1i. Šarac, Todić i Stakić, ko zna po koji putnađoše se u sosu pred onima, kojima su svojim pot-pisima garantovali »rnir«, od strane Ozrenaca. I ta-ko, dok su ljudi iz Lipca i drugih sela tamanili švap-sku kolonu drugi su povremeno, ali sigurno dizalivozove sa šina. Onda Nijemci istog dana izvršiše na-pad iz pravca Maglaja. Jovo Bajkanović sa svojimljudima koje okupi oko sebe dočeka ovaj napad nje-mačke vojske. Sutradan se stari saveznici ponovosporazumiše: Todić i njegov Štab obećaše Nijemci-ma da će preduzimati najoštrije mjere protiv onih»nediscip1inovanih« koji su »prekršili« sporazum, aNijemci iz Doboja poslaše mnoštvo naoružanih usta-ša da pokupe mrtve njemačke vojnike. Kada su ihdonijeli u Doboj i kada njemačke vlasti vidješe ka-ko su njihovi vojnici izrešetani, a imajući u vidu idruge akcije - naročito dizanje vozova, atentate

••

90

i slično, konačno se uvjeriše da Cvijetin Todić nepredstavlja nikakav autoritet na Ozrenu. Zato senjemački komandanti odlučiše da tog proljeća 1943.godine pošalju »Vražiju« diviziju sa zadatkom dajednom za uvijek skrši »buntovni« narod Ozrena, apored toga da zaplaši Todićeve četnike.

OZREN U III NEPRIJATELJSKOJ OFANZIVI

..

Poslij e dizanj a vozova i drugih događaj a počese pričati da će uskoro uslijediti njemačka ofanziva.Jedan manji broj stanovnika ne vjeruje u to. Veći-na je u pripravnosti. Samo bi s vremena na vrijemepažnju skrenuli poljski radovi. Po šumicama se čujeptičija pjesma, a glas kukavice najavljuje prve da-ne sunčanog proljeća. Utorak je, 12. apri1 1943. go-dine. Otac nam reče da mi, djeca, nakupimo kuku-ruza i da sameljemo u vodeničici koja se nalazi is-pod kuće, na rječici Bukovici. Naravno, oca smo po-slušali. Uzeli smo ručni krupač i krunjenje poče. Uštali se začu rika krava, a u selu lavež pasa. Ondaopet glas kukavice. Sve je naizgled obično i reklobi se nastupaju veseli dani.

Radeći oko kukuruza zaboravismo na priče onapadu njemačke vojske. A onda za trenutak svistadosmo. Gledamo se. Nešto se dešava, anikakoda shvatimo šta. Iznad naših glava propjeva jatotopovskih granata iz pravca Turije i Devetaka. Tekkad prođoše i kad odjeknu strahovita eksplozija, do-đosmo sebi. Shvatismo surovu istinu. To je počeonapad njemačke vojske. Odmah poslije prvih eks-plozija ponovo zvižduk koji u tijelu izaziva jezu istrah. Zemlja podrhtava. Počesmo se užurbano pri-

91

premati za bježanje prema Ozrenu. Opet se čujerika goveda, ovce bleje, kokoške kakoću. Ptice seuznemirile i čitava jata kruže iznad kuća, tražećiu visinama zaštitu od topovskih zrna. Tada im po-zavidjeh. Sokacima prolaze žene sa djecom u naru-čju. Ima ih, koje nose i po dvoje. Poneka ovca po-bjegne iz svog čopora tražeći zaostalo tek ojanjenojanje. Krećemo ka selu Vasiljevcima. Iza nas os-taju sela: Sižje, Milino Selo, Donja i Gornja Brije-snica i druga. U kolonama izbjeglica samo starci, že-ne i djeca. Svi sposobni odlaze na bojište u susretNijemcima. Sve je u pokretu. Narod Ozrena doživ-ljava i III ofanzivu. Od snažnih eksplozija podrhta-vaju ozrenska sela: Brijesnica, Milino Selo, Sižje,Krtova, Poračina, Bosansko Petrovo Selo, Tumare,Vasiljevci, Stupari, Mičijevići i druga. Čujemo ubr-zanu paljbu pušaka i mitraljeza. To je otpor. Grmi.Narodu Ozrena ukazala se prilika da ponovo poslijeizvjesnog zatišja tuče njemačku vojsku i dokaže To-diću i Šarcu da njihov sporazum ne važi. Elan jesada na visini. Kolona - u kojoj se nalazim dolaziu Kataniće. Ovo selo leži na ravnici kroz koju tečebistra rječica sa izvorom ispod Ozrena. Sa obje stra-ne rječice nalaze se kuće sa bogatim voćnjacima, aljudi u ovom selu skoro liče jedan na drugoga. Crnesu puti, krupnih očiju i crnih obrva. Svi su uzbuđe-ni, ali veoma gostoprimljivi. Tu su i kuće Mićano-vića, zvo Vajkića. Smjestismo se. Prvi predah posli-je pokreta. Na prilaznim putevima vide se koloneizbjeglica ~_narodnim ozrenskim nošnjama. Topov-ska grmljavina sve više prigušuje rafale mitraljeza.Sve je uznemireno. Na kolima koja vuku uznemi-reni volovi je hrana, bolesnici, starci i starice. Bole-sni kukaju: »Jao meni, moja majko ... « Oči svih

r

92

uprte su jedino u Ozren koji se na zapadnoj stranimodri i gordo stoji. Kad topovska paljba poče da sestišava spusti se noć puna neizvjesnosti.

Novi dan ovanu. Sunce se pojavi na crvenomhorizontu. Na Ozrenu kažu: »Ako je sunce u crve-nilu, onda ne sluti dobru«. I tako, slušamo ove pra-znovjerice, koje u vihoru strašnog rata ne djelujubaš praznovjerno. »Ako bog da biće dobro« - dobacijedan stari Ozren ac, sa velikim zavrnutim brkovima išeširom na glavi, a zatim nastavi: »Oh, što nijesammlađi, pa da i ja idem Švabi u susret, da vidi Švabokako se tuče« - reče starac pa opet nastavi »jojmeni, kuku do miloga boga šta će moj sin Stjepan.Tek mu je sedamnaest godina, neiskusan je. Ali akobog mili da biće dobro. Nijemci neće proći, ne, ne -dok su moj Stjepan i Stojan živi to ne smije biti«.Jabučica mu na vratu zaigra kao mišić koji izumire,a kad proguta pljuvačku i umiri zatreptale staračkeoči, on dodade: »Vidjeće Švaba da mu se crno pri-prema«, završi starac zavrćući duge brkove. Zatimdrugi gorštak njegovih godina nastavi: »Molite sebogu, djeco ... bog je jedini spasitelj«.

U međuvremenu, dok smo ovo slušali, topoviponovo zagrmješe sa istočnih strana. Starci se po-češe krstiti. Front se približava. Prema pucnjavi za-ključismo da su se Ozrenci povukli sa prvih borbe-nih linija, ali još nijesu napustili ni jedno selo. Zbje-govi se pokrenuše iz sela Katanića prema selu Va-si1jevcima, Mičijevićima, Ugarcima i Rovinama. Sti-gosmo u zaseok Ostojiće. Ovaj zaseok je smještenna jednoj visoravni. Oko kuća brvnara - avlije, ašljivici gusti. Behar prošarao, a u sokaku koji pro-lazi između kuća mnoštvo goveda povezanih za vr-ljike. Kuće pune izbjeglog svijeta. Zbjegovi u dvo-

93

rištima, a dole od Sprečke doline, Milinskog polja isa juga od Krivaje, te zapada od Maglaja - nepre-stano odjekuju eksplozije. Njima se pridružila i stra-šna huka avijacije. Njemačke »štuke« nadlijeću svaozrenska sela. Lete tako da skoro dodiruju vrhovevoćnjaka ispod kojih se nalazimo. Iz »štuka« po na-ma tuku mitraljezi. Bombarduju i susjedna sela, aposebno položaje Ozrenaca koji daju snažan i nad-ljudski otpor. Tamo, malo dalje od našeg zbjega,začu se kuknjava žena. Ugledasmo da ih čitava gru-pa odlazi u pravcu Katanića i Milinog Sela, gdje sevode žestoke borbe. Saznale su da su im njihovi ta-mo izginuli. Jedna kukajući nabraja: »Joj, moj brate,moje rosno cvijeće ... «, druga »joj moj sine, majkate izgubi«. Onda, za njima krenu druga grupa iz is-tih razgola, pa treća i tako skoro cio dan odlazi gru-pa po druga u okršaj da bi svoje najmilije - mrtveizbavili. Kuknjavu guši eskadrila »štuka« koja nad-lijeće i mitraljira. Oko nas padaju kuršumi. Naviklina to, spremni smo i na smrtonosni pogodak.

Ponekad dođu trenuci i našoj dječijoj igri i ig-rajući se ispraćali bismo sunce na zalasku, čemusmo se posebno radovali, jer smo znali da će nakonzalaska sunca nestati i »štuka« sa nebeskog svoda.U isto vrijeme, dole u dolinama rijeke Turije i Spre-če sve rjeđe i rjeđe čuju se eksplozije i pucnjava. Ašta će donijeti noć i sutrašnji dan 14. april - vid-jećemo.

San savlada moje dječačko izmoreno tijelo. Za-spah ispod stabla šljive pored kućice domaćina kojinas je primio u teškoj nevolji. Za trenutak nestastraha, pucnjave, kuknjave žena, rike gladnih gove-da, blejanja ovaca i svega što me je u toku dana uz-nemiravalo. Kad se probudih, bacih pogled prema

94

..

ratištu. Jutro je. Pucnjavu ne čujem, sve je izgle-dalo savršeno. Mislim da više neću čuti strahotu to-pova, aviona i mitraljeskih rafala, ali naravno, pre-vario sam se. Tog sunčanog dana, oko 8 sati, od Siž-ja i Milina Sela začu se ponovo paljba. Svega dva-deset minuta kasnije zatresoše topovi i sa ostalihstrana. Prema pucnjavi zaključismo da su Nijemciušli u Ozrenska sela. Pošto sam u Katanićima osta-vio krave u šta1i Svetozara Mićića - zvo Vajkića,a kako se nema šta jesti i znajući da su se dvije sko-ro otelile, odlučih da odem po njih i da ih dotjeram.Krenem prema Panjičkoj Osnovnoj školi i tu, na ce-sti sretnem rođaka Milana Tošića. On ima oko 17godina. Pošao je u Kataniće po istom poslu. Korača-mo brzo. Kroz selo vidimo pustoš. Samo ponegdješkevču paščad, riču ostavljena goveda i bleje ovce.

Pred kućom Vajkića gdje uskoro stigosmo, pra-va pustoš. Nigdje žive ljudske duše. Jedino se čujezujanje pčela po beharu. Uđosmo u štalu. Milanpodmetnu kanticu pod kravlje vime. Mlijeko pođeispod nevještih ruku. Počesmo ga piti, iako je ne-prokuvano. Potom sa stokom krenusmo nazad kaVasiljevcima. Nešto malo prije Osnovne škole Pa-njik, mi se rastasmo. On krenu lijevo u pravcu Mi-čijevića, a ja suprotno u pravcu Vasiljevaca. Za njimna priuzi ide kravica. Odmah nakon našeg rastankanaiđe na kolonu njemačkih vojnika. Zarobljen je.Kravicu mu oduzeše, a njega svezaše. Nešto kasnije,na isti način na njih naiđe mladić Ostoja Simanovićiz Milina Sela. Ima oko 16 godina. Skupa ih po-vedoše pred kolonom u pravcu Ozrena. Ostaju su-tradan streljaše na jednoj od ozrenskih kosa, a Mi-lan pobježe. Idući dalje, naišao sam preko vasilje-vačkog groblja. Vidjeh na njemu grupu ljudi i žena.

95

Čula se kuknjava: »Joj, moj Nedo ... moj jedini si-ne ... « - nabrajala je neka žena - najvjerovatnijemajka. Bila je to sahrana poginulog Nede Mićića -Vajkića. A baš sam iz štale njegovog oca dotjeraokrave. Produžih put i oko 12 sati stigoh u Ostojiće.Majka se obradova mojem dolasku. Nije znala gdjesam. Ona me zagrli, zatim zatrepta plavim očima alisuza ne kanu, jer »štuke« nadletješe. U meni za-drhta srce. Meci zazviždaše, ali nikog ne pogodiše.Ništa ne čujem od strašnih »štuka« i bitke koja do-pire sa bojišta Baljkovca. Sunce se nisko spustilo.Sjedimo ispod drveća. U dvorište kuće uđe MilanKulišić, zvo Forkapa i Milan Ilić. Oba su iz mog se-la. Na kapama nema nikakvih oznaka. Forkapa no-si mitraljez, a Milan pušku. Sjedoše ispred ulaznihvrata kuće. Na njihovim licima vidi se zamor, neis-pavanost i neka posebna nervoza. Vidimo i osjeća-mo da su izašli iz teškog okršaja. Mladi, prilično ra-zvijeni i visoki, a u neispavanim očima se osjeća mr-žnja prema neprijatelju. To i nije čudo. U Forkapeje prethodnog dana u bici protiv »vražinovaca« po-ginuo brat Ratko. Njemu je topovsko zrno odsjekloglavu pa tek nakon 300 m eksplodiralo. To se desilou prvim trenucima kada su ljudi Sižja stupili u od-branu svoga sela. »Majko, mi smo gladni«, reče For-kapa. Ona iz kućice iznese proje i suvog svinjskogmesa. Tek što prve zalogaje staviše u usta, avioniponovo nadletješe, ali veoma nisko. Onda Forkapaudari mitraljezom u zemlju, a zatim nanišani na»štuku« koja se nagnula nad naše glave. Strašna tut-njava, koju izazvaše pet »štuka« čini mi se raznosiživce i prigušuje svaki drugi glas. Ali ipak čusmokad neko povika: »Bombe«! Bio je to glas NedeljkaKulišića. Nas nekoliko poskakasmo ispod šljiva, a

96

onda potrčasmo u kuću misleći da ćemo u njoj naćibolji zaklon od očite smrti koja se nadvi nad nas.Među nama se u kući nađe i Milan Ilić sa puškom.Forkapa, kao iskusan vojnik, baci se u kanal koji senalazi iznad pušnice. Pred očima nasta crni mrak,a zatim neka čudna ukrštena vatra, kao da hiljadesvitaca kruži ispred očiju, a potom strahovita eksplo-zija. Padamo. Nešto me toplo poli po licu i rukama.To je nečija krv. Ali prije nje na glavu mi padošeneki tvrdi predmeti. Začu se plač i kuknjava djece,žena i staraca. Mislim se i ne mogu da shvatim dali sam živ ili ne. Nakon možda nekoliko sekundi sa-znah istinu o sebi. Znam da sam živ, ali kako se iz-vući iz srušene kuće? Guši me strašan dim kao isve one koji se nalaze u istom položaju. Borim se inajzad jedva izađoh izvan ruševine. Odmah potrčahnizbrdicom ispod kuće, niz njivu na kojoj se zelenipšenica. »Štuka« me prati pucajući iz mitraljeza.Najednom se nađoh u potoku i zavukoh u [azbinukoju je svojevremeno iskopala bujica. Ćutim u njoji drhtim od straha. Bliži se zalazak sunca. Avioni jošuvijek bombarduju i tuku iz mitraljeza. Razmišljam,da li sam jedini od preživjelih. Nakon četrdesetakminuta avioni odletješe u pravcu Maglaja. Tako, ko-načno nasta tišina. Ustanem. Vidim, sunce još nijezašlo za brda i ono kao da se ukotvi1o i oplakuje sveono što se dogodilo. Uputim se uz njivu prekrivenuzelenom pšenicom ka mjestu odakle sam pobjegao.Vidim niz pšenicu potočiće krvi. Oni su obojili ze-lene stabljičice. Na sredini njive leži mrtva krava,a iznad nje moj vršnjak Božo Mišković iz Sižja.Malo dalje pedesetak mrtvih goveda u sokaku.Najstrašniji prizor ugledah ispred srušene kuće. Tuje nekoliko mrtvih i ranjenih izbjeglica. Ranjeni ku-

7 Surova istina 97

-- --------

kaju, ali pomoći nema. Zavirim u porušenu kuću. Naognjištu leži čovjek u krvi, a glava mu je potpunoodsječena komadom bombe. 'Ispod njega puška. Nanjoj zgrušana krv. Sjetih se: to je Milan. On je ma-lo prije došao sa Forkapom iz teških borbi da tu za-uvijek ostane. Tražim majku i braću. Nigdje ih ne-ma. Ponovo izađoh na sokak, i opet naiđoh na ra-njenike. Nikoga ne mogu da prepoznam, a malo da-lje poznadoh jedino ranjenu Anđu, majku mog vr-šnjaka - poginulog Bože. Ona ne zna za njegovusmrt. Pita me, da li sam ga negdje vidio? Ništa jojne rekoh. Onda opet nastavim put. Jurim. Tražimsvoje najmilije. Da li su živi? Gdje su? Konačno,ispod jednog stabla kruške divljake nađoh ih zagr-ljene i okrenute ka zemlji. Dozivam ih. Ne vrijedi.Potpuno su zbunjeni. Najzad, jedva se odazvaše. po-gledam oko sebe. Vidim da nema drveta niti kacau koje nije udarilo parče bombe. Sunce svojim ho-rizontalnim zracima upire u polupana stakla na pro-zorima kuća, a lokve krvi postale su još uočljivije.Onda svi koji mogoše krenuše sokakom prema šumi.Sunce se najednom izgubi iza ozrenskih kosa. Gore,iznad nas na oko sto metara pored jedne štale, ležimrtav mladić Rajko Kulišić iz mog sela. »Štuka« jena žalost uspjela da i njega pogodi. Ubrzo poče dase spušta prvi sumrak. Siđosmo u potok jedne šumekoji se nalazi na sjevernoj strani Ostojića. Tamo odjugoistoka kod Panjičke škole vidimo kako lete ra-kete čas zelene, čas crvene. Od njih se večernje ne-bo obojilo. U međuvremenu dođe Forkapa i reče dase zbjegovi iz potoka vrate u kuće. Isto tako reče opogibiji svoga druga, kojega sam ja prvi vidio od-sječene glave na ognjištu stare brvnare. Jedan čov-jek gorštačkog izgleda, upita za pušku poginulog Mi-

98

-.

lana i ode po nju. Nakon desetak minuta donese je.Vidimo je. Sva je krvlju obojena .On odlomi. gran-čicu sa tek izlistalog drveta i obrisa pušku. Potomgrančicu baci, a sa. puškom krenu u pravcu Ozrenaskupa sa Forkapom. Na tom mjestu osta samookr-vavljena .zelena grančica. Pri povratku u kuću čikaSaila Ostojića, okrenuo sam se nekoliko puta u pra-vcu kojim' je malo prije otišao koščati ozrenski čo-vjek sa kačketom na glavi. Te noći između 13. i 14.aprila nađoh mir tek u snu.

Kad sam ujutro ustao, opet je sunce sijalo .poozrenskim ne tako velikim, .ali veoma isprelamanimbrdima preko kojih se kao zmije vijugaju kolonenjemačke vojske, odlazeći prema vrhu Ozrena (Kra-ljici). Avioni ih prate i nadlijeću. »Zmije« posma-tram iz šume nedaleko od Lipove glave. Pogledi minehotice lete u pravcu Kraljice. Znam da je sve štoje sposobno otišlo na taj vrh šumovitog, rodnog Oz-rena. Hoću i ja da idem gore, ali me majka molilada to ne činim. Dva starija brata Milisav i Pero, kaoi otac već su gore gdje će se odigrati presudni tre-nutak - biti ili ne biti. Odlučih da ostanem tu gdjesam. Dok se njemačke kolone sa svih strana ulivajuu prve obronke Ozrena, nigdje se ne čuje pucnjava.Tišinu narušava jedino buka aviona. Oko devet satizagrmi na vrhu Ozrena. Počinje odlučujuća bitka.

U šumama Ozrena nalazi se preko 20.000 golo-rukog naroda. Tu je i nekoliko stotina onih koje suposlije puča četnici.razoružali kao nepovjerljive. Tu-ku topovi, avioni bombarduju. Nijemci zapaljivimbombama pale šumu oko opkoljenog naroda i pla-ninu obuhvati tama. Jeza me hvata od klokotanjamitraljeza i strašnih eksplozija. Šćućuren uz jednostoljetno stablo molim boga za život. Noge me sla-

'99

bo drže. Jedva obilazim oko drveta kada »štuka« po-čne da kruži iznad samih grana. Osjetio sam se pot-puno izgubljen ne razlikujući eksplozije topovskihgranata od avionskih bombi. Nijemci pokušavajuprodor na vrh, ali nailaze na grčevit otpor naroda.Dva su sata poslije podne. Borba je sve žešća. Ni-jemci su zbunjeni. Počinju tući jedni druge iz topo-va koje prebacuju preko vrha Ozrena. Obruč se sveviše steže i u neposrednoj opasnosti nađe se oko 7.000Ozrenaca, Nijemci izbiše na Ostrvicu, najviši vrhove planine. I sada izlaza nema bez proboja. JovanBajkanović i još neki pozivaju narod na borbu. Masakrenu ka njima. U toj masi vide se i Todićevi čet-nici, koji bacaju oružje i kokarde sa kapa. Tamo ma-lo dalje, ispod jelika i borova vide se četnički ko-mandanti. Pijani su i pričaju kako da pregovarajusa njemačkim komandantima, a baš ih briga za op-koljeni narod. Ipak, u najkritičnijem momentu, To-dić počinje da drži govor, nudeći narodu predaju, aonda se gromoglasno prolomi iz hiljada grla: »Pre-daje nema. Hoćemo borbu«. Todić i njegov Stab ne-moćni pred masom slegoše ramenima te oružje po-nudiše i onima koje su ranije razoružavali kao par-tizane i komuniste. Mnogi prihvatiše oružje i kre-nuše naprijed.

Proboj počinje. Borbeni i pošteni Ozrenci, ljudisa preko 50 mitraljeza krenuše u odlučujući okršaj.Mitraljezi zagrmješe, kamenje poleti iz ruku nenao-ružanih. Iz oko 7.000 grla Ozrenaca začu se gromo-glasno »ura .. a ura .. aa«. Korak po korak ka Lipo-voj glavi, ali Nijemci ne odstupaju. Rastojanje iz-među Ozrenaca i Nijemaca koji nadiru od Lipoveglave, sve je manje i na jednom poče bitka prsa uprsa. Tuča kundacima i koljem, a onda ponovo iz

100

-,

ruku naroda poletješe kamenice. Vrh planine se oba-vio u gusti dim u kome je sve uskomešano. Onda,opet odjekne »ura, ura ura ... a«. Sunce kao dasta-de da vidi ovaj neviđeni prizor. Dan se već primičekraju, a borba se ne stišava. Eskadrila aviona od-letje prema Sarajevu, vjerovatno po sljedeću tona-žu smrtonosnog eksploziva. Uskoro opet dolazi. po-novo - bombarduje. Borba se vodi za svaku jeliku ibor, za svaki pedalj. Razmišljam šta će se na krajudogoditi. Hoće li divizija njemačke vojske uspjetida savlada narod? Hoće li osvojiti Kraljicu i hoćeli možda preko 20.000 ljudi poći u zarobljeništvo ilogore smrti? Sunce zamače iza brda. Proboj je iz-vršen. Nastupi noć i bitka se utiša, a u mojim ušimajoš uvijek zuji buka aviona, rika topova, i glasoviura .. ura .. a«. Usred ove mračne tišine sa svih stra-na opkoljene planine v'inuše se u nebo raznobojnerakete, kao da njima Nijemci žele rastjerati mrakod koga strahuju. Ubrzo zaspah i dočekah sljedećidan miran, ali pun neizvjesnosti i straha.

Poslije višednevnih borbi čitava okolina djelujespokojno, a u ušima mi tutnji. Stižu i pr-ve vijesti: »Nijemci su se u toku noći između 14. i15. aprila povukli«. Da njihovo povlačenje ni bi biloprimijećeno, oni su se poizuva1i i bosi osvanuli uDoboju, Maglaju i drugim gradovima. Nosili su sasobom mrtve i ranjene. Po obroncima Ozrena vi-djeli su se njemački leševi i opustjeli šljemovi. Culase kuknjava - pričali su očevici.

Eto, kako se završi bitka na vrhu Ozrena protiv»Vražije« divizije. U tim bitkama junački pade Jo-van Bajkanović, jedan od prvih komandira čete ikasnije komandant bataljona u Ozrenskom parti-zanskom odredu koji je ostao poslije puča, kao i

101

Andrija Simić, čovjek koji je u prvim danima us-tanka radosno pjevao pjesmu:

»Ko ne žali može mlad umrijetinek' se javi Kupresovoj četi ... «

I ko zna koliko ih je uz njih dvojicu još ostalo natom strašnom poprištu vrha Ozrena, a koliko po .os-talim položajima. Tako nam pripadnici »Vražije« di-vizije u ovoj za nas trećoj ofanzivi učiniše dosta zla.U Tumarama uhvatiše i zaklaše Mirka Stankovića.Iz svojih »štuka« poubijaše nam mnoge dječake. po-red ostalih i dvanaestogodišnjeg Uroša Tripića izBrijesnice, Nikolu Jovičića, Boška Gostića imnogodrugih. Pa eto, i pored svega što je njemačka silapreduzela sa svojom »Vražijom« divizijom, nije jojpošlo za rukom da uništi Ozrenski svijet koji je iovom prilikom dokazao da je nepobjediv i da mu jesloboda draža od svega.

Sunce konačno toplo zasija kolone naroda kojese sa Kraljice vraćaju kao pobjednici i u III ofan-zivi, noseći sa sobom mnoštvo zarobljenog oružja,bez kojeg su mnogi ostali poslije puča izazvanogizdajom Cvijetina Todića, Đokana Šarca i drugih»patriota« srpskog naroda. Ide kolona pobjednika, apjesma se čuje:

»Ozren goro, moja šumo gusta,da te ne bi, osta Bosna pusta ... «

PROLETERSKE BRIGADE DOSLE SU NA OZREN

Sela napuštena prije deset dana- oživješe.Gusti behar svojom bjelinom prekrio je voćnjake.

102

-,

Osjeća se miris i čuje zujanje pčela, i sve to kao daželi ublažiti bolove na srcima majki za izgubljenimsinovima. Kuće su puste. Sve je odneseno. Ali bezobzira na to, ljudi su ipak zadovoljni. Srećni su štoje nastupio period tišine.

Počinje rad na njivama, a kod kuća o čiviluci-ma vise obješene puške donesene sa Kraljice. Mi...slim da je u ovo vrijeme malo kuća bez oružja. Za-robili su ih gore od »Vražije« divizije te prokletevojske. U nedostatku volovskih zaprega, oni njiveašove i kopaju budacima ili motikama. I baš dok suumjesto kuršuma i topovskih zrna po njivama uda .•rali budaci i motike, u našim selima se pojaviše par-tizanske jedinice. Bila je to 2. proleterska i 2. dal-matinska brigada. Tako su događaji brzo mijenjalinačin našeg života u ozren skim selima. Izuzimajućionaj dan kada je izvršen puč, mi smo do sada jedinogledali, slušali i preživljavali teške borbe koje je na-rod Ozrena vodio protiv ustaša, domobrana, legije,zatim 342. i 718. njemačke pješadijske divizije te697. i 750. pješadijskog puka, zatim 738. puka, »Vra-žije« divizije i drugih neprijateljskih formacija. Ali,kada osvanu 11. [uli ove teške 1943. godine, začulismo borbu oko sela Stupara i Katanića. Istina, ovaborba ne bijaše žestoka onako kako smo to navikli,ali ona je većini naroda Ozrena pala najteže na srce,jer su ozrenski četnici pucali na borce NOV. Samomožda dva do tri dana ranije nas nekoliko dječakanosili smo hranu partizanskoj jedinici koja se na-lazila na brdu, zvo Opjesak. Part'izanski borci su naslijepo primili, a mi smo sa poštovanjem gledali ka-ko leže po šumi i odmaraju izmučena tijela. (Istina,ja sam jednog dana imao priliku da od moje kućevodim u selo Stupare jednu ..partizansku desetinu).

103

Kada smo stigli do kuće Stevana Miholjčića, u dvo-rištu smo zatekli njegovu majku. Tom prilikom Cr-nogorci su malo netaktično postupili prema njoj. Tomi se nije svidjelo, pa sam i nehotice navukao obr-ve na oči i namrgođeno pogledao Crnogorca koji jeod starice uzimao neke prehrambene artikle bezodobrenja. Tada se taj razvijeni i crni brkajlija po-čeo derati na mene i kao da me htio tući. Onda jeprišao drugi partizan i veoma oštrim tonom mu na-redi da me ostavi na miru. Zatim mi dozvoli da sevratim kući. I uvijek, kada smo se vraćali kući na-kon obavljanja ovakvog i sličnih zadataka, mnogi binas pitali da li smo negdje vidjeli Tošu ili Murata.Naravno, odgovor bi uvijek bio negativan, jer zanjih nijesmo ni čuli. Tek mnogo kasnije, čuli smoda je Tošo bio sa tim jedinicama i da je 21. [ula uselu Seona, na južnoj strani ozrenskih sela, uz po-moć drugova Moše Pijade i Peke Dapčevića formi-rao II ozrenski partizanski odred. U sastavu odredaušli su uglavnom borci sa Ozrena: Miloš Nedić, Vo-jo Lazarević, Branko Mišanović, zvo Braco, MarkoBlagojević, Đoka Sešlak, Mićan Pejić, Ignjat, Raj-ko i Lukijana Radojčić, Miloš i Mitar Maksimović,Stojan Mikić, Simo Lukić, Diko Jakšić i mnogo dru-gih kao i borci iz okoline Ozrena: Mehmedalija Hu-kić, kao komandant tog odreda, Sejfulah Ibrišimo-vić iz Tuzle, Adil Muminagić iz Sarajeva, Jakub Za-imović iz Puračića, Memiš Danić iz Srebrenika, Ah-met Hukić iz Tuzle, Rašid Murgić i Nazif Pilavdžićiz sela Poljice, Mujaga Mašić i Husein Salihbašić izsela Dobošnice, Ćamil Cergić iz Borovaca i drugi. Odovog dana, borbeni put II ozrenskog partizanskogodreda nastavio se po cijeloj istočnoj Bosni. Mnoginjegovi prvoborci posijaše svoje kosti širom zemlje

104

,

Portret: I,gnjat Radojčić, drugi komandant II ozrenskog par-tizanskog odreda 1943/1944.

i mnogi preživjeli istakoše se rijetko viđenom hra-brošću, kao na primjer mitraljezac Miloš Maksimo-vić, Dušan Risti-ć, Spasoje Janjić, Vojo Lazarević,Ibrahim Atić - mitraljezac, Mehmedalija Hukić ---prvi komandant odreda, Ignjat Radojčić - drugi ko-mandant ove jedinice i drugi. Samo u borbama zaponovno oslobođenje Tuzle 21. januara 1944. godi-ne u sukobu sa Nijemcima, tamo negdje oko selaVukovija, ostalo je na poprištu oko 40 boraca iz ovejedinice. Tu je zauvijek ostao politički komesar od-reda drug Simo Lukić, za koga smo slušali priče daje bio komunista još iz ranih dana svoje mladosti.Do njega je isto tako pokošen iz njemačkog šmajse-ra komesar II bataljona drug Dimitrije Jakšić, zvoDiko. To je onaj Diko koji je onih septembarskihdana 1941. godine igrao kolo uz Mešinu violinu. Tuje ostao i Spasoje Janjić i mnogo drugih. Oni su ju":rišali na Nijemce da bi zaštitili borce naše slavneIstočnobosanske proleterske brigade, a po riječimalegendarnog junaka Miloša Zekića, koji je uzvik-nuo: »Ozrenci, [urišajte«. Tako je zaključno sa ovimdanom II ozrenski odred ostao sa svega oko 120 bo-raca, a bilo ih je preko 300 u vrijeme VI neprijatelj-ske ofanzive - ispriča njegov prvi komandant, drugMehmedalija Hukić. Odred je rasformiran. Ostataknjegovih boraca ušao jeu 6, 15, 17. i 18. brigadu.Nešto kasnije, na području Bijeljine u borbi protivNijemaca kao komesar čete u 6. brigadi pao je Mar-ko Blagojević - predratni komunista iz BosanskogPetrovog Sela, a Stojan Mikić, kao mitraljezac paoje u borbama za oslobođenje Beograda.

Kad partizanske brigade ispratismo, zavladaopet prividan mir. Otac svom snagom nastoji da zaporodicu od devet članova obezbijedi hranu. Osjeća-

107

mo da je nemoćan. Od veće gladi spasava nas zrelovoće, od kojega su se grane povile. Do naše kuće na-lazi se komšijin voćnjak. U njemu zrele šljive, ja-buke i kruške. Moj brat Nikola, koji ima 12 godina,jednog dana nađe se u tom voćnjaku. Na njemudugačka do koljena lanena bijela košuljica, koja musluži i umjesto gaćica. Na gornjem dijelu tijela gu-njić od sukna. Kosica plava, oči plave i nemirne dokispod stabla traži krušku. Ali usljed trave koja jeporasla teško se nalaze plodovi otpali sa grana. Izastabla posmatra ga mladić - komšija Ratko. Nikola tonije ni primijetio, jer je zanesen tražeći voće. Tre-ba naći što zreliju. Kada se dječačka leđa pognuše,Ratko se prisjeti kako eksplodira »dum dum ... «metak, pa udari dlan o dlan. Jedan udarac je jači,a drugi slabiji. Nikolica se trže i zbuni, pa brzo ču-čnu u travu. Okreće se i misli odakle sada puca.Ratko se pritajeno smije s one strane debelog sto-ljetnog stabla. Poslije dužeg čučanja u travi, Nikolicanastavi započeti posao. Ratko ponovi »dum dum«.Nikolica opet čučnu, a potom jurnu preko vrljike udvorište. Uleti u kuću gdje stanuje naša tetka Rosa,koja upita: »Šta je, sine«? On ozbiljno i zbunjenoodgovori: »Joj, tetka, za .. zam aa ... zamalo ne po-gibe . .. kad pored mene eksplodira »dum dum«.Znajući o čemu se radi, tetka se nasmiješi, ali jojbješe žao uplašenog djeteta. Svi se počesmo smi-jati Nikolici i njegovoj hrabrosti, a Ratko je za toimao posebnog razloga.

..

BIO SAM NAJAMNIK

Zaleći Nikoliko »stradanje« stariji brat Milisavi ja ubrzo se od njega rastasmo kao i od ostalih.

108

Pođosmo da potražimo neke zarade kako bi za zimuobezbijedi1i hranu. Htjedosmo pomoći ocu. Krenu-smo u sela Trebave. To je daleko oko 50 km. Putu-jemo tri dana. Spreču prijeđosmo u S. Polju i drugidan izbismo na Duge njive. Tu negdje sretosmo gru-pu četnika. Jedan nas upita odakle idemo, a mi od-govorismo da smo sa Ozrena. »Dobro« - reče čet-nik osrednjih godina, »a kuda ste pošli«? I na to muodgovorismo. On malo zastade i upita ponovo: »Imali negdje partizana«? Brat mu reče da ih nijesmovidjeli i mi nastavismo put prema selu Kožuhe.

Na posao me primi Marko Kulebica iz sela Ko-žuha. Radiću u ciglani. Brat Milisav je našao posaokod nekog susjeda čije ime ne znam. Radim po ciodan u ciglani zajedno sa gazdom. Noću spavam samu furunama ohlađene ciglane. Na sebi imam kapu-tić. Nosim ga bez veša, a kroz pantalonice mi se viditijelo. Osjećam stid, ali mi ne vrijedi. Gazda mi obe-ća platiti 7.000 kuna i jedne pantalone, pod uslo-vom da radim dva mjeseca. Pristadoh. Posao je te-žak, ali je hrana dosta dobra. Tugujem za rodnimmjestom i roditeljima. Gazda Marko ima troje dje-ce: Nikolicu, Slavka i Zagu. To su bila dobra dje-ca, a i gazdarica nevjerovatno dobra majka. Gazdinpostupak je u glavnom prema meni korektan svedo onog dana kada više ne mogoh izdržati. Iscr-pljen sam. Nedjelja osvanu sa dosta jakim suncem.Gazdi saopštavam da hoću kući. Molim ga da mi pri-zna ono što sam zaradio. On odbija. Zahtijeva dajoš radim, pa da mi onda plati. Ja ne pristajem.Sjedim na cesti koja prolazi ispod njegove kućekojom su više puta prolazili Ozrenci pjevajući:

»Žali, majko, obadva jednakoil' jednako il' nemoj nikako«

109

Gazda se uputi prema selu Osječanima i nakon satvremena dođe sa tri četnika. Oni stadoše iza mojihleđa .. »Šta ti tražiš od gazde«? - upita me jedanod njih. Ja odgovorih da tražim ono što sam zara-dio. Cetnik poteže nogu na kojoj je bila potkovanacipela i snažno vrhom udari u moja krsta. Prevrnemse u kanal i zaplačem koliko od bola, toliko i odnemoćnog bijesa. »Ako te za pola sata nađem saovu stranu Baljkove ćuprije zaklaću te kao ja-nje ... « - reče četnik. Poslije izvjesnog vremenaustadoh i krenuh prema Doboju. Sunce se spušta kazapadnoj strani. Podne je prošlo. Idem. U leđima os-jećam bol. Toga dana prijeđoh na ozrensku stranu uSuvom Polju. Spreču pregazih i prolazeći cestom naušću Spreče u Bosnu, sa obje strane ugledah njema-čke vojnike. Niko me od njih ne ustavlja. Predvečedođoh u selo Striježevicu i zanoćih kod dobrog do-maćina. Ime mu ne znam. Večeru mi postavi skupasa svojom djecom. Pita me odakle idem, a ja musve ispričah. Domaćin uzdahnu. Poslije večere odohna spavanje. Zaspah. Kada se probudih, već je sva-nulo. Gostoljubivi domaćin mi dade doručak, a po-slije doručka nastavih put. Izađoh na prugu Doboj- Tuzla. Znam, ona će me dovesti u moje selo po-red kojeg prolazi. Tako drugi dan dođoh kući i za-tekoh bolesnog oca, koji od radosti zaplaka. Pogu-ren sam u leđima i ne mogu se ispraviti. Pita me štami je. Ja mu sve ispričah kako se desilo. Tada mujoš brže potekoše suze niz bolesno lice.

Poslije njegova ozdravljenja na postelji samsmijenio oca. Na mjestu udarca četničke cipele ot-vori se rana. Bolovi su strašni, noći teške i preduge,a zbog moje kuknjave otac je nervozan. Žene iz seladonose trave. Stavljaju mi meleme. Tako provedoh

110

vise od mjesec dana ležeći ispod šljiva u dvorištukuće. Povremeno čujem pjesmu žetelica, a već oda-vno ne čujem borbu. Samo s vremena na vrijeme nateške borbe posjeti me vrh Ozrena - Kraljica nakoju i nehotice bacim pogled. Razmišljam da li ćuozdraviti? Hoću li nekada u miru izaći gore, na tunajvišu tačku moga Ozrena? Onda, iz dana u danpočnem se osjećati sve bolje.

BIO SAM PRVI VODIČ

Dođe najzad i dan ozdravljenja. Na mojim kr-stima ostadoše samo ožiljci. Pun sreće i radosti, po-čeh se šetati selom. Već sam navikao na dane bezgrmljavine topova, klokotanja mitraljeza i slično, ajednog lijepog sunčanog jesenjeg dana, pred kućomosvanuše partizani. Smjestiše Stab u sobici kuće ko-ju su majstori montirali u vrijeme prvih dana us-tanka. Komandant je neobično fin i lijep čovjek tri-desetih godina. Ne znam mu ime, ni kojoj je jedinicikomandant, ali se kasnije pričalo da je to bio II oz-renski partizanski odred. Vlada mir. Komandant mipriđe, a onda me upita: »Malecki - hoćeš li nambiti vodič do Milinog Sela?« »Hoću, druže koman-dante« - odgovorih mu ja. Postrojena jedinica kre-nu i kolona se oteže. Komandant je na čelu, a ja kaovodič do njega. Nakon dva-tri kilometra, iz jednešumice, pred kolonu iznenada izađe moj komšijaStojan Savić, čovjek četrdesetih godina. Zbunjen je.Komandant ga pozva sebi. On priđe. Drhti, iako jesunce dosta dobro ugrijalo. »Jesi li ti četnik i gdjeti je puška?« - upita ga komandant. »Nijesam dru-že« - odgovori Stojan zamuckujući. Komandant sepotom obrati meni pitanjem: »Je li on četnik?«

111

»Ne«, odgovorih ja komandantu koji vješto posta-vlja ova pitanja. »Dobro«, reče komandant, a zatimdodade: »Ti ćeš nas sada voditi umjesto ovog dje-čaka - znate li put?« »Znadem - kako ne bih znao- pa ovdje sam se rodio« - odgovori Stojan i po-đe pred kolonom. Usljed zbunjenosti on nakon jed-nog kilometra skrenu sa glavnog puta u Milinskopolje. Kolona stade. »Kuda nas vodiš stari?« upitakomandant pa nastavlja: »Slušaj, stari! Ako nas na-vedeš na četnike ili ustaše, tvoja je glava glavicakupusa«. Stojanu oči stadoše i vidim kako se na nje-mu sve drmao Cudna stvar da se tako zbunio i up-lašio, jer je komandantov postupak bio veoma fin.Kolona nastavi put rušeći pojedine ograde i nakonizvjesnog lutanja po Milinskom polju prijeđosmo ri-jeku Turiju i nađosmo se u selu Turiji. Tada iza na-ših leđa začu smo žestoku borbu. Cuju se »šarci«, mi-nobacači i topovi. Preostale jedinice u Ozrenskim se-lima napali su ESESOVCI. Naša kolona nastavljaput ka Vran planini. U koloni vidim kao kom and irajedne čete - Ozrenca, Doku Šešlaka. Na njemu ru-sak. Oko struka opasač, bombe, a preko grudi puška.On zamišljeno gazi ispred čete. Putem, negdje izasela Turije naiđosmo na neke grupice ustaša i zele-nog kadra koji pripucaše. Komandant naredi jednomvodu da krene na brdo odakle ustaše pripucaše. Vodkrenu tako snažno, da su za svega nekoliko minutaborci istrčali na vrh, ali u međuvremenu ustaše i ze-leni kadar pobjegoše. Ista se slika ponovi na još 2-3mjesta, pa je na mene ova jedinica ostavila dobar isnažan utisak. (Kasnije, 1944. godine takvu sam vi-dio još V kozarsku brigadu, kada je prolazila poredmoje kuće. Tom prilikom kada je V kozarska briga-da prolazila pored mene vidio sam u koloni Ozren-

112

Portret: Đorđe - Đoka Šešlak, komandir čete u 17. maje-vičkoj brigadi 1943. godine, komandant mjesta u oslobođe-nom Lukavcu 1944. i Gr ačanici 1945. godine. Jedan je od

istaknutijih prvoboraca sa Ozrena.

8 Surova istina

ce: Stojana Mikića, Petra Perića, Maksima Maksi-movića, Jovana Šešlaka, Veljku, Branka i DušanaDujkovića, Milorada Stjepanovića, Branka Topalo-vića, Branka Gojkovića, Jovana Radovanovića, LukuŠešlaka i partizanku Maru Radovanović, svi iz Bo-sanskog Petrovog Sela kao i neke Kakmužane), Naputu prema Vrani komandant nađe dva starija Mu-slimana za vodiče, jer je meni i Stojanu ovaj terennepoznat. Sada su nas četiri i najzad stigosmo u ne-ko selo blizu Vrane. Kolona se ustavi i borci pole-goše po sokaku, Vidim kako su u jednog otekle bosenoge, iz kojih curi neka čudna žućkasta tečnost. Gle-da me, kao da bi me za nešto htio upitati. Oklijeva.I ja njega posmatram, a pažnju mi privlače njegoveotečene bose noge. On se odluči. Pokaza rukom damu priđem. Primakoh mu se. »Hoćeš mi dati svojeopanke - molim te?« - upita me partizan. Ja sepočeh izuvati. Tada priđe jedan od drugova - vje-rujem neki starješina. Poče ga psovati što mi je tra-žio opanke, a meni naredi da se ne izuvam. Žao mije, ali šta drugo da radim. Onda me pozva jedan odstaraca - vodiča i zamoli me da pitam komandantada nam dozvoli povratak kući. »Dobro«, rekoh ja ipriđem komandantu. Znajući ko me je i zašto po-slao, on se nasmija i reče: »A zašto oni ne pitajuveć šalju tebe?« Ja slegoh ramenima. »Idite i paziteda vas ne pohvataju ustaše« - reče komandant Me-hmedalija Hukić. Mi krenusmo. Njih trojica su na-prijed i stalno se okreću. Kada zamakoše za jedanod brežuljaka dadoše se u bjekstvo. Čini mi se da ihni metak ne bi stigao. Tako ostadoh sam iako poku-šavam da ih stignem. Znam - boje se da ih koman-dant ne vrati. Idući tako pravcem kojim su oni otr-čali niz jednu šumu, u potoku ih nađoh pokraj vo-

115

deničice. Tu su se zaustavili, pa dišu tako duboko dasu im se vratne jabučice ubrzano pomjerale. Dahim ne čujem od vode koja snažno žubori i šumi krozbadanj. Onda se u međuvremenu iz vodenice pojavistarac - vodeničar. Gleda začuđeno u nas, apotomreče: »Merhaba, ljudi«. Niko mu boga ne odaziva. Jane umijem, a oni ne mogu od snažnog disanja. Tadavodeničar priđe do mene i upita: »Jesi li ti njihov?Odakle ideš? Šta se to dogodilo ovim ljudima?« Nasva ova pitanja ne stigoh odgovoriti, ali sam ipakrekao da sam jako gladan. Tada mi starac iz vode-ničice donese parče proje koju sam u slast pojeo. Umeđuvremenu moji saputnici povratiše duše od tr-čanja, podigoše se i mi skupa nastavismo put do Tu-rije. Tu se stari Muslimani pozdraviše sa nama i os-tadoše, a Stojan i ja prijeđosmo preko rijeke u Mi-Unsko polje, ispraćajući sunce na zalasku.

Borba koja se vodila skoro cijeloga dana, već sestišala. Idući preko njiva čujemo jedino cvrkutanjepopaca poslije zalaska sunca. Onda slučajno naiđo-smo na desetak mladića Milinčana koji su se sklo-nili od borbe. Pridružimo im se pa udružena krenu-smo ispod Treptala. Najednom, sa desne strane izneposredne blizine na nas zagrmiše »šarci«. Kur-šumi kao kiša posuše oko nas. Zemlja u grudicamapršti i udara me po licu. Tu se razletismo svaki nasvoju stranu - bježeći od SS vojnika koji nas ga-đaju. Idući tako usamljen kroz dosta visoke kukuru-ze, naiđoh na partizana koji je zalutao od razbijenejedinice. On me prihvati i reče mi da ostanem uznjega dok ne svane. Smjestismo se pod oveći hrast.U razgovoru on mi reče da je iz Semberije, a jaumoran i iscrpljen zaspah. Kad se probudih, osjetihda sam pokriven. Da, partizan je sa sebe skinuo tro-

"

116

Portret: Mehmedalija Hukić, prvi komandant II ozrenskogpartizanskog odreda 1943. godine.

frtaljni - karirani kaput i za vrijeme prohladne no-ći stavio ga na mene. Partizan sa puškom stražari.To je čovjek od 25 do 30 godina starosti. Za-volio sam ga i kada smo se nakon dva sata od izla-ska sunca rastajali bilo mi je neobično žao. On odeu nepoznatom pravcu, a ja se uputim kući. Putemrazmišljam o partizanu sa kojim provedoh jednuod mnogih neprijatnih noći. Njegov odnos premameni usadi mi duboko poštovanje prema borcimaNOV. Prolazeći pored kuće Stojana Božića - kojase nalazi na istočnoj strani Baljkovca - pred vra-tima štale opazih ranjenog partizana. Metak mu jeprošao kroz but noge. Mlad je i reče mi da je iz Sre-ma i da je završio gimnaziju. Tu je oko njega jošnekoliko seljana, a onda priđe odnekuda jedan čet-nik. Stojeći, on posmatra ranjenog partizana, a po-tom mu reče: »A tu si. Jesi l' se uvjerio kakvi smomi - četnici borci?« »Jesam«, odgovori hladno ra-njeni partizan. »Šuti Tripo i ne se ... i ni jedne vi-še« - reče neko od prisutnih ljudi. Vidjevši da suopkoljeni seljaci na strani ranjenog partizana, čet-nik Tripo se izgubi, rekao bih u vidu lastinog repa.Gledajući kako se ranjeni partizan muči bilo mi gaje žao i htio sam mu pomoći iako nisam znao ka-ko. Onda mi jedan čovjek zapovjednički reče: »Idimali odavde ... idi ... « i ja krenem. Mještani su ra-njenog partizana skrivenog liječili i izliječili, posliječega je otišao tražeći svoju jedinicu. Nikada ga po-slije toga nisam vidio, niti sam ga zaboravio kaoni onog semberskog partizana sa kojim sam noćiopod hrastom. Poslije njihovog odlaska nastaviše seuobičajeni dramatični dani.

119

SUSRET S OCEM

Bilo je veče. Tek se unoćalo. Sjedili smo okovatre, na ognjištu. Među nama otac sa cigarom uustima. Zavijeni »krdžo« u običnoj hartiji iskinutojiz nekog starog bukvara sagorijevajući ispušta gustidim. U dvorištu se čuo uobičajeni cvrkut popaca.Majka pred nas postavi tavu sa ispečenom cicvarom(jedna vrsta pure). Mi navalismo te za nekoliko mi-nuta tava osta prazna i reklo bi se čista. Mali, pe-togodišnji Drago poče trljati očice. Vrijeme je daspava, ali umjesto sna na vratima se pojavi crnačetnička trojka sa dugim kosama, redenicima i puš-kama. Kakva posjeta! »Je li ovo kuća Branka Sara-fija~ovića?« upita jedan iz crne trojke. »Da«, od-govori zbunjeno otac. »Ti si Branko?« - upita du-gokosati četnik. »Jesam«. »Izađi iz kuće« naredičetnik. »Zašto?« - upita otac, a onda dodade: »Ku-da ćete me od ovolikog broja djece?« »Ne govori,već izlazi« - izdera se »gost« i otac izađe. Tada ukući nastade plač i kuknjava. Niko ne spava pa ninajmlađi Drago. Kao da je i njemu jasno da su cr-ne četničke trojke već ubile dosta čestitih sinovaOzrena. Samo prije nekoliko mjeseci, 3. februaraubili su Vidu Kulišića, očevog dobrog i nerazdvojnogdruga i prijatelja. Selo je Vidu oplakalo, a moždaće sutra našeg ili nečijeg drugog oca, brata i sina.Zbog toga se plač ne stišava do duboko u noć kadami najmlađi pospasmo.

Pri izlasku sunca probudi nas kuknjava maj-čine sestre Rose kojoj su se pridružile i njene kćer-ke Milojka i Petra kao i sin Milan. Tetka nam obja-sni da su crne. trojke iste noći otjerale muža jojMirka i sina Iliju. Onda nešto kasnije, doznasmo o

12Q

hapšenju nekih ljudi iz Krtove, Poračine, Stupara idrugih sela. Tada smo se pitali: Šta učiniti u ovojsituaciji? Kako saznati da li su živi? Ko je taj štosmije otići u četnički Štab i interesovati se za nji-hovu sudbinu? I dok sunce pali i onako naša pomo-drjela lica zbog bola i brige, odluka pade na menei Petru. Tako ubrzo krenusmo uKrtovu, a iza našihleđa sve slabije i slabije čujemo neprijatne glaso-ve. U Štabu zatekosmo jednog od njihovih starješi-na. Izvjesno vrijeme on nas posmatra, a potom upi-ta: »Šta ste -došli?« »Tražimo očeve i braću« - od-govori Petra, a onda nastavi: »Noćas su ih otjeralivaši Ijudi«. U sobici seoske kuće nastade tišina. po-slije ove tišine on poče: »Što vi nijeste svoje očevei braću savjetovali da ne budu »crveni« ljudi pa seništa ne bi dogodilo?« »Mali smo za savjet« - rečePetra kao odgovor na njegovo pitanje, a onda na-stavi: »Nego, hoćete li nam reći da li su živi i gdjese nalaze«. »Kad malo navuče obrve na oči on namreče: »Da, živi su još, a zatvoreni su uVidakovićaštali u Milinu Selu«. Na pitanje hoće li nam dozvo-liti posjetu on odgovori: »To je malo teže«, a ondase jedva smilova i dozvoli. Uze olovku i papir, na-pisa nepoznati tekst, stavi ga u kovertu i pruži Pe-tri. Tada napustismo prostoriju bez onog uobičaje-nog »zbogom«. Idući u pravcu Milinog Sela, koje jeod Krtove udaljeno oko 5 km putem kroz šume nesr etosmo ni žive duše. Očigledno je da vlada nes-pokojstvo i da ljudi izbjegavaju kretanje van kuća.Došavši u Milino Selo za nepun sat vremena, mi sespustismo prema Vidakovića štali koja se nalazi nasredini njive. Oko štale posjedali i polijegali Todi-ćevi žandari. Pred ulaznim vratima u štalu dva stra-žara. Kad se približismo, prema nama se uputi je-

121

dan od njih i dosta drskim glasom upita nas zbogčega smo došli. Petra mu objasni. »U štalu ne moženiko ući« - reče četnik. Onda mu Petra pruži pismokoje on otvori i kada pročita, reče da uđemo. Tadase nađosmo unutra. To je dosta velika prostorija sa-građena od brvana. Ispod samog krova povrh brva-na nekoliko omanjih prozorčića, a na patosu se videsuhe goveđe balege. Na desnoj strani jasle, aporedbrvana pohapšeni. Jedni čuče, dok drugi stoje. Tusu iz Sižja: moj otac Branko, Tošić Mirko i njegovsin Ilija. Iz Stupara Ranko Lazarević, iz Krtove Da-vid Ivanović, a iz Poračine Todor Gaić. Očito je dačetnici smišljeno vrše teror nad »crvenim« ljudimazatvarajući ih iz što više sela, kako bi uplašili os-tale. I tako, moj otac leži naslonjen na jasle. Izavrata čuči Ilija, a do njega otac mu Mirko. Todorstoji negdje na sredini. Do njega David. Svi su za-brinuti. Vlada tišina, koju povremeno narušavajujecaji nas dvoga. Otac nepomično gleda u jednu je-dinu tačku, a to je prozorče ispod strehe krova. Te-ško mu je. To zaključih po jabučici na vratu kojaide gore-dolje gutajući pljuvačku, vjerovatno trudećise da zadrži suze. Tišinu naruši Ilija koji mi priđei reče: »Slušaj Gangl (ni danas ne znam šta znači tariječ) nemoj da plačeš. Nije važno šta će se desitisa nama. Idi kući i reci mome bratu Milanu nekačim prije ide u partizane. To isto reci i svome bratuMilisavu, a ti i Pero možete malo kasnije, jer vasdvojica ste još mali«, Onda se iznenada otvoriše vra-ta. Na njima se pojavi krupna figura čovjeka, čijesu grudi prošarane redenicima municije. Poslije raz-gledanja po štali on reče da nas dvoje izađemo. Ok-lijevali smo, jer nam se nije išlo. Ipak smo izašli iprije zatvaranja vrata, iz zatvora doprije glas: »Do-

122

..

nesite nam hrane«, To je bio glas Rankov - niskogi zdepastog čovjeka, izrazito razvijenih grudi. Tu-žno koračajući odlazimo.

Kod kuće nas sa nestrplj enj em dočekaše našemajke i ostali. Pitaju nas, a mi odgovaramo: »Još suživi«. Poslije kraćeg razgovora počesmo prikupljatihranu. Tako se u jednoj omanjoj kostretnoj torbi na-đe: proje, slanine, luka, sira i drugih komada hra-ne. Prosto trčeći pođosmo nazad, ali uzalud. Doksmo stigli ponovo zatvoru, njih su četnici vezanedrugim putem sproveli u Sočkovac bliže Todićevomštabu. To je oko 20 km udaljenosti. Na žalost, mi sevratismo neuručene hrane sa puno neizvjesnosti onjihovoj daljnjoj sudbini.

Četnici, svjesni ogorčenja naroda Ozrena za veći onako počinjene velike zločine ne usudiše se nanajgore, nego ih pod stražom staviše na najteže po-slove ,održavajući im samo goli život, a kada se po-slije mnogo dana vratiše kućama, na njihovim lici-ma· se vidjela iscrpljenost i patnja. Pa ipak, sve tečetničke represalije ni malo u njima ni u stotinamadrugih ljudi Ozrena ne slomiše duh privrženostiNOB. Otac jednog dana bi obaviješten da se u jednomselu blizu Kladnja (mislim da se radi o Velikoj iliMaloj Seoni) nalazi mrtav partizan. On pozva mogstarijeg brata Peru i naredi mu da za sljedeći danpripremi volovska kola kako bi zorom mogao kre-nuti u to selo, pronaći ga i dovući radi sahrane. Kadse sutradan probudih, vidjeh da Pere na postelji ne-ma. Znači, otišao je.

Po povratku, Pero ispriča: »Sa mnom je išao iMiloš Lazarević, iz Krtove, auSeonu stigosmopredveče. Tu, u jednoj seoskoj kući nađosmo mrtvogpartizana. Na njemu engleska bluza., titovka sa pe-

123

tokrakom i na nogama putravci. U prostoriji gdje jeležao mrtav partizan, osjetili smo strašan neprijatanmiris. Natovarili smo ga na volovsku zapregu i podosta jakoj žezi pošli u pravcu iz kojeg smo došli.Drugi dan stigli smo na Milinsko groblje i tu ga sa-hranili. Bio je to starac Mikajlo Simanović iz Mili-nog Sela. Ne znam kojoj je jedinici pripadao, alismo u Seoni saznali da je umro od tifusa«.

U međuvremenu, sve veći broj ljudi od-lazi ponovo u redove NOB. I dok se jed-ni, kao Vojo Cvijanović, Vaso Pavlović, Cvijetin Ku-lišić i drugi iz Sižja, te Đoka Šešlak, Radovan Ra-dovanović, Milan Stjepanović, Ignjat i Veso Radoj-čić, Vojo Lazarević i drugi nalaze kao prvoborci upartizanskim redovima, drugi se masovno, poredsvih teškoća pripremaju za odlazak, rizikujući nataj način svoje porodice kojima će se Todićevi žan-dari svetiti. No, ipak, pored tolikih priprema i vo-lje, došlo je do toga da odlazak u redove NOB mno-gi odgode za izvjesno vrijeme. Šta se događa?

GREŠKA JE IMALA POSLJEDICE

Jednog dana u selu Sižju osvanu Vojvođanskabrigada koju mještani sa radošću dočekaše kod svo-jih kuća. Ispred brigade pobjegoše jedino »bog« -Mirko i još neki uz njega - zna se: to su oni kojine smiju čekati partizane. Tu, u jednoj kući zaseokaSimića, domaćin po starom pravoslavnom običajupostavljao je posljednji ručak nedavno preminulomčlanu porodice. To su takozvane »zadušnice«. Ljudisu se okupili da pokoj noj duši svojim prisustvomodaju posljednje poštovanje. Tu naravno nema smi-jeha, nema pjesme, a ni šale. Tu se među ostalim na-

•

124

lazi i stari Gujin drug iz prvih dana ustanka, Pa-vletina. Čaše se podigoše i domaćin poče moliti: »Dabog oprosti grijehe pokojniku«, ali, najednom senavratima pojavi partizan, koji oštrim tonom narediPavletini da izađe. Ovaj ustade i izađe u dvorište.Partizan mu se tako nađe iza leđa i nakon svega ne-koliko stotina metara, selom odjeknuše pucnji, a za-tim saznasmo da je Pavletina mrtav. Zatim, taj vje-rovatno pogrešno informisan partizan, koji poredtoga ne zna ni stanje raspoloženja ljudi u čijem seselu našao, uputi kući stasitog, veoma zgodnog mla-dića Ljubana Andrića, koji se u svakoj prilici su-prodstavljao politici Todićevih žandara, pa i ondakada su četnici kod kuća Uroša Todorovića u Krtoviposlije puča pokušali tući Voju Cvijanovića i drugerazoružane borce. Partizan Ljubana zateče u kući.Potom ga izvede u dvorište i pred očima dobrih lju-di i njegovih najbližih poče nemilosrdno tući. Svemolbe, pa ni majčina ne urodiše plodom. Razbješ-njeli čovjek - na žalost sa petokrakom na kapi, iz-vede Ljubana na sokak koji prolazi pored kuće i tuga, nedaleko od stolarske radionice u kojoj je sku-pa sa ubijenim Vidom Kulišićem izrađivao petokra-ke da bi ih po odlasku u partizane ponio sa sobom- ubi. Zatim se uputi po ostale, te u zaseoku Poto-čanima poubija još Nedana i Mirka Nedića kao iMarka Nikića, a kada »sredi« još neke uputi se sajedinicom ka Bosanskom Petrovom Selu te postrelja- takođe dobre simpatizere NOB: kao Đuković Ga-vru, Vasiljević Stojana, Dujković Jakova i KojićDragu, a onda se jedva okani. U selima se začu kuk-njava majki, sestara i braće postrijeljanih. Poslijeovoga nemilog čina pred kućama postrijeljanih na-đe se jedan od komandanata. On se za sve izvini, ali

125

na žalost sve bješe kasno, a kad borci ove jedinicenapustiše ozrenska sela proširi se vijest da je namanepoznati borac kažnjen najstrožom kaznom koja jepo nezvaničnim pričanjima izvršena na Panjiku.

Kakva usluga Todićevim žandarima! Kakvo za-prepašćenje ljudi iz Sižja i Bosanskog Petrovog Se-la. Nemoguće je pronaći riječi kojim bih sve tokazao - tim više, što ljudi nijesu navikli na takvadjela od strane partizana. Eto, zbog čega te drama-tične 1943. godine osjetno stagnira odlaženje novihboraca sa Ozrena u NOV.

Poslije izvjesnog vremena dolaze nove jediniceu ozrenska sela, ali na žalost, sada je veoma malibroj ljudi koji ih smiju dočekati kod kuća. Jedno-stavno, oni se sklone u potoke dok jedinice odu. On-da, jednog novembarskog dana preko sela Sižja i Kr-tove naiđe veći broj partizana. Tu u Krtovi padošeu ruke »četnika«. Sprovedu ih u Štab i predaju no-voimenovanom četničkom komandantu Milanu Ku-lišiću - Forkapi. On ih zadrža kod sebe oko desetdana, a onda pozove svog brata Nedeljka pa mu na-redi: »Otiđi do Stojana Cvijanovića - Vojinovogoca. Dogovorite se i noćas kako god znate ove ljudeprevezite preko Spreče čamcem«.

Jedan- od ovih partizana zvao se Mihajlo Mi-hajlović iz sela Grapske kod Doboja. Među ostalim ikomand ir čete sa svojom drugaricom, navodno ro-dom negdje preko Save - blizu Šamca ispriča Ne-deljko koji ih je sa Stojanom prebacio preko Sprečeda bi ih sačuvali od sigurne smrti, ako bi pali uruke Todićevog štaba.

Forkapu zbog toga, nešto kasnije Cvijetin To-dić pozva u svoj Štab na odgovornost, ali se on od-branio izjavom da su partizane oslobodili njemu ne-

•

126

poznati ljudi i da to nije nikakvo čudo što se dogo-dilo u Sižju. I Forkapa kao da se još više oslobodi,pa i za vrijeme VI neprijateljske ofanzive omogućiodlazak jednom partizanu koji je na nepoznat na-čin pao u ruke četnika pod komandom Forkape. Bioje to neki zanatlija iz Kreke. Ovakvim svojim pos-tupcima Forkapa stavi do znanja mnogim, da moguslobodno ići u partizane i da se zbog toga njihovimporodicama na njegovom području neće ništa dogo-diti. I on sam je nešto kasnije prešao u redove NOV.Tako je Forkapa pokušavao da sebi obezbijedi mje-sto u svim strujama. Zapravo, mnogo kasnije mi smodoznali da je on činio usluge i onome Sajtu iz Turijekoji je toliko zla počinio narodu Ozrena i okoline.Njega je Forkapa čak skrivao u svojoj kući u vri-jeme kada naiđu jače partizanske jedinice preko Tu-rije ili Puračića, I tako, taj uglavnom promućurnisvijet Ozrena shvati da niko nije imun od grešakapa ni partizani, a pored toga prihvati staru poslo-vicu »da vrijeme sve rane liječi«, te kroz svega ne-koliko mjeseci nastavi stupati u redove NOV.

SUSRET SA AMERIKANCIMA

Godinu 1944. dočekasmo kao i narod u drugimkrajevima naše porobljene zemlje posmatrajući sto-tine savezničkih aviona, koji ploveći visokim nebomiznad naših glava, prouzrokuju strahovitu tutnjavuod koje zemlja podrhtava. I dok ih mi, dječaci, rado-sno gledamo iz njiva kako sijaju - reklo bi se dasu zvijezde u vedroj noći, naši stariji odlaze sve vi-še u partizane. U prvoj grupi odoše: sinovi MirkaTošića - Ilija i Milan, Mirko i Branko Cvijanović, Mi-lorad Kulišić, Stevo Pavlović i Milan Stanka Tošića.

127

Sve su to (osim Ilije koji ih je poveo) mladići izme-đu 16 i 19 godina starosti. Na dan njihovog odla-ska, kod mog oca dođe jedan od njih .- mladi, vi-soki i vitki mladić Milan Tošić - brat Ilijin. Na nje-mu skoro ništa od odjeće. Otac ga posmatra, a u nje-govim izrazito plavim očima suze. Onda sa sebe ski-de dosta stari gunj i pruži ga Milanu. Sav radostanMilan ga objeručke prihvati. Onda ga otac pri po-lasku pozdravi starim rudarskim pozdravom »sret-no« i on se izgubi iz dvorišta. Sutradan, proširi scvijest o njihovom odlasku. Selu konačno laknu i unjemu se prosto osjeća nekakav ponos.

Jednog sunčanog jesenjeg dana, svojim žagoromuznemirismo sjeverne padine našeg omiljenog Balj-kovca. Visoko iznad nas zavijajući kružio je avion.Onda iza njega ugledasmo neka čudna tijela u ob-liku pečurki. Avion još snažnije zahuča nekim čud-nim tužnim tonovima, spuštajući se sve niže, a on-da najednom nastade strahovita eksplozija u Milin-skom polju - nedaleko od nas. Sada nam još višeprivukoše pažnju oni bijeli predmeti koji su se lju-ljajući lagano spuštali, pa uskoro ispod tih ogrom-nih »pečurki« primijetismo ljude koji vise na du-gim tankim konopcima. Idu okomi to na nas. Djecauznemireno trčkaraju ne skidajući oči sa njih. To supadobranci - reče neko od dječaka. I zaista, to subili padobranci o kojima sam do sada samo slušaood starijih ljudi. Jedan se spusti na njivu, na svegadvadesetak metara od nas. On sa sebe brzo skide pa-dobran i zamače u šumicu pored koje se spustio. Mi.onako u čoporu pojurismo za njim i kad prođosmošumarak, nađosmo ga u drugoj njivi naslonjenog naplast sijena. Mi mu priđosmo. On izvadi revolver ipruži ga najvećem među nama Radovanu Gogano-

128

viću. Ovo nas potpuno oslobodi, te ga počesmo zapit-kivati ko je on, a kada nam nešto odgovori, mi iakomali nekako zaključismo da je to Amerikanac. po-tom ga povedosmo sa sobom i sada svi skupa u gru-pi idemo preko livada ka kući Stojana Božića ----,gdje su i ostali njegovi drugovi. Djeca su ih svepronašla na livadama visoravni i dovela kući pome-nutog domaćina, a kada i naša grupa stiže sa svojim»zarobljenikom«, među njima nastade grljenje iljubljenje. Jednog od njih vidjesmo krvavog. On jeprilikom spuštanja pao na neko drvo i povrijediose u kuku noge. U međuvremenu, dok ga jedan odnjegovih drugova previja, odnekud dođe Forkapa sadva svoja naoružana čovjeka. Jedan od njih na šu-bari ima kokardu. Amerikanac mu priđe. Pita ga -više mimikom - kakva je to i čija vojska. Ovaj muodgovori: »Četnik«.

- Amerikanac: German?- Četnik: Ne - mašući glavom.- Amerikanac: Partizan?

Četnik začuđeno: Ne.- Amerikanac: Tito?- Četnik opet sa čuđenjem: - Ne.Amerikanac vadi iz džepa neku zvijezdu cr-

ne boje pa će mimikom »da li takav znak pripadanjima«, tj. naoružanim ljudima koji stoje isprednjega.

Četnik odmahuje glavom, apotom pomenukralja Petra.

Amerikanac se dosjeti pa će »a,a, Periša,Periša!«

- Da, da ... ! konačno potvrdi čovjek sa kokar-dom na kapi.Potom, Stojan kao domaćin donese prženo svinjskomeso i tanjir, pa postavi na sto koji se nalazi ispodvinove loze u dvorištu. On svoje cijenjene i neoče-

9 Surova istina 129

kivane goste iz daleke zemlje ponudi da jedu. Ta-da svi posjedaše na drvene klupe koje se nalaze okostola, ali se ni jedan ne prihvati postavljenog jela.Onda će neko iz okupljenog svijeta što ih radosnoposmatra: »Ba, Stoj ane, prvo ti pojedi jedan zalo-gaj. Boje se otrova«. Stojan priđe stolu, uze zalogajmesa i stavi ga u usta. Poslije toga na licima našihgostiju osjetismo blage osmijehe, uz koje oni počešesa jelom. Dok su jeli, Forkapa naredi da se nađe vo-lovska zaprega koja će neočekivane goste odvući unjegov Štab, Kad volovska zaprega stiže sa ljesamau kojima se iz njiva izvlači kukuruz, ljudi dotjerašei konja. Tada poče »ukrcavanje« u novu »tvrđavu«,ajedino povrijeđenog smjestiše na konjička i tektada nova »eskadri1a« krenu u pravcu sela Krtove.I dok su putovali seoskim sokacima, mi smo im ma-hali rukama. Očito zadovoljni što se sve ipak srećnozavršilo i zadovoljni gostoljubivošću naroda, oni namotpozdravljaše. Nakon nekoliko dana saznasmo da imje posljednja stanica bila u Boljaniću gdje ih nazbrinjavanje primiše Luka Panić i njegov sin Jovo.

Nekima sam saznao imena i još ih se sjećam: Fa-num Artur iz Njujorka - glavni pilot, Ekman Ro-bert iz ~Čikaga, Eugen Tomas iz Kalifornije, FraneHolšer iz Karoline, Henri Sori iz Kanzasa, a ostalojčetvorici ne znam imena, dok je njihov deseti drug- radiotelegrafista - poginuo prilikom spuštanjaaviona. Nešto kasnije mještani ga sahraniše na Trep-talima gdje se nalazi groblje, odakle su mu kostiprenesene 1945. godine u SAD.

Onda 26. decembra 1944. godine iz pravca Tu-zle - iznad doline Spreče prozviždaše dosta niskodva »lovca«, a odmah iza njih jedna tvrđava, kojase spusti u Sprečko polje blizu Boljanića. U nju se

130

Portret: Henri Šori iz Kanzasa (SAD), jedan od devetoricepadobranaca koji su se oktobra 1944. godine spustili na

visoravan Baljkovac.

1;33

J

ukrcaše poslije četrdesetak dana provedenih u na-šem kraju, pa ih uz snažnu grmljavinu motora po-nese u pravcu njihove domovine. Eto, tako se završinaš susret sa ratnicima iz daleke Amerike.

Tako, tom relativno malom visoravni za nepunečetiri godine strašnog rata, pored okupatorskih -:-njemačkih vojnika 718. divizije, »Vražije« divizije,domobranskih pukovnija, četničkih bataljona, usta-ških bojni, crne legije - propješačiše i Amerikancikoje pošteni narod Ozrena dočeka radosno i sa odu-ševljenjem, dok je sve ostale koje pomenuh doče-kivao mačem sijekući im glave - posebno pripad-nicima »Vražije« divizije. U ovome se naročito is-takoše ljudi iz sela: Sižja, Milinog Sela, Krtove, Ka-tanića, Vasiljevaca, Mičijevića, Donje i Gornje Bri-jesnice, Tumara i drugih sela. U tim teškim okr-šajima ,boreći se protiv zloglasne Hitlerove ratnemašine, pade dosta poštenih sinova Ozrena, a mno-gi ostaše i doživotni invalidi kao Savo Marjanovićiz Milinog Sela kome mitraljez zloglasnog »vraži-novca« presiječe nogu. No, bez obzira na žrtve oniih dočekaše borbom prsa u prsa, potiskujući ih saove visoravni nazad sve do Turije. Tako se ti »silni«vojnici» Vražije« divizije provedoše pored svojih to-pova, aviona, mitraljeza i drugoga oružja ostavlja-jući svoje leševe duž čitavog ratišta.

I eto, dok su se avijatičari odmarali na terenuOzrena, njihovi novi sugrađani odlazili su sve ma-sovnije u redove Titove oslobodilačke vojske, da ješto bolje podmlade, osvježe i ojačaju. Sada više ne-ma sela na Ozrenu iz kojeg ljudi masovno ne od-laze u NOV iza koje su mnogi ostali 1942. godinesticajem okolnosti, ali koji nikad ne priznaše spo-razum koji su potpisali Todić, Šarčević, Topić i ša-

čica izdajnika garantujući ustašama i Nijemcima daće Ozren mirovati. Tako, poslije grupe u kojoj jeotišao Vojo Cvijanović, Vaso Pavlović, Gavrilo i Cvi-jetin Kulišić, te kasnije Ilija i Milan Tošić, Mirko iBranko Cvijanović, Milorad Kulišić, Stevo Pavlovići drugi, sada opet iz Sižja odoše: Stana i Krista Ku-lišić, Milica Ilić (sestra poginulog komandira VladeIlića) - omladinke, a zatim omladinci i dječaci iz-među 14 i 18 godina: Milan Mrkonjić, Danilo Kuli-šić, Veljko Pavlović, Pero Sarafijanović, Danko Ilić(brat poginulog komandira Vlade), Milisav Sarafija-nović, Vlado Mišković, Vaso i Boško J elisić, Nedelj-ko Kulišić, Žarko Goganović i mnogi drugi. Takoje sada oko 90% muškaraca ovog sela iznad 14 go-dina u redovima partizana. Slična je situacija i udrugim selima. Ostadoše samo žandari: »bog« Mir-ko, Vlado Mrkonjić i Drago Jovanović, zvo Čalak.Selo je opustjelo, jer nema muškaraca. Jedino žene istarci prolaze s vremena na vrijeme puteljcima se-la. Moj otac, kao predsjednik sela, brine najviše osnabdijevanju naših jedinica hranom i slično. Kadnaiđu partizanski kuriri ili veće jedinice, on obave-zno odredi mene da ih vodim do susjednog sela pai dalje. U ovom sam imao posla naročito dok se unašoj kući nalazio Štab 24. srpske brigade. Koman-dant je bio po činu major i koliko se sjećam zvao seNikola Vračar - Krajišnik. Komesar je bio crn, vi-sok čovjek. I dok bih ja povremeno čistio sobu, onisu razgovarali o svemu pa i o Komunističkoj partijii to su za mene bile prve riječi koje sam o partijičuo. Njihovom odnosu prema nama čovjek se jedinomogao diviti. Onda je komandant jednog dana udvorištu postrojio jedan dio brigade, a potom održaokraći govor rekavši: »Drugovi, sutra moramo· sa

134

Kraljice stjerati kralja da bi se mi popeli«. U strojuje nastao smijeh iako je komandant - major misliona četnike. Sutradan poslije podne u štab je ušaoOzrenac Mićan Pejić. Na rukavima je imao neke či-nove. Stao je mirno kao kip pred majorom. Bio samprisutan. Major navuče obrve i poče veoma povi-šenim tonom da psuje Mićana. Ne znam zbog čega.Meni je Mićana bilo ipak žao i tada sam po prvi putosjetio šta znači vojnik koji stoji pred starješinom.Kada je Mićan napustio Štab, major me je pomilo-vao po kosi i rekao mi da se ne plašim. Kroz pet-šestdana ja sam se rastao od komandanta. Pri polaskuon mi dade 400 kuna. Nešto kasnije čuo sam netako jaku pucnjavu. Brigada je preko Vasiljevacajuri1a grupice četnika koji su davali otpor.

RACrĆEvr CETNrCr HARAJU OZRENOM

Jednoga dana, odmah u jutarnjim časovima,preko Baljkovca ugledasmo nekakvu rulju koja ličina sve, a na vojsku nikako. Otac u toj rulji koja sekreće u pravcu naših kuća - prepozna četnike. Re-če mi da ostanem kod kuće i da budem sa snajkomZorom i mlađom braćom - misleći da mi ne prijetinikakva opasnost - a potom se uputi u pravcu Lu-kavca - tamo gdje se nalaze naše jedinice. Takoja ostadoh. Gledam kako su četnici sve bliže, a ka-da ugledah njihove neobične duge kose i brade (štoje za mene predstavljalo izvjesnu novost, jer ozren-ski četnici nijesu nosili brade), ja pobjegoh krozprizemni prozor na suprotnu stranu kuće. Sklonihse pod vodenicu Vidaka Todorovića iz Stupara. Natočku koji pokreće žrvanj vodenice, vidim debelesante leda. O hladnoći mislim nije potrebno ni go-

135

voriti, a pogotovu ako kažem da sam tako reći bezikakve odjeće. Tu me zadesi noć. Onda začuh da po-red vodeničice na oko stotinak metara, putićem pro-laze četnici, koji su tu, načelu sa gospodinom Ra-čićem došli iz Crne Gore. Duga zimska noć sporoprolazi i osjećam kako mi se noge koče od hladnoće.Razmišljajući o sudbini tri mlađa bra:ta koji osta-doše kod kuće, dočekah jutro. I bez obzira što naokolnim brdima vidim gomile četnika, uputih se dokuće Dušana Protića. Uđoh u zagrijanu sobicu. Unjoj me dočeka Dušanova majka Vasilija i znajućida sam prije nekoliko mjeseci ostao bez majke, čijaje ona bila nerazdvojna drugarica, niz lice joj seproliše suze. Kada me nahrani, reče da se ponovovratim pod vodeničicu. Poslušah je i na staromemjestu dočekah i sljedeću noć. Unoća 'Sei ja se po-novo uputih Dušanovoj kući u namjeri da se ogri-jem. U sobici, pored provizorno napravljene lampiceod fildžana, sa malo masti i krpice, zatekoh doma-ćina Dušana. On je takođe bio skriven negdje u po-toku, pa pošto mu se kuća nalazi na dosta skrivenommjestu, došao je iz istih pobuda kao i ja. Sjedimoskupa jedan pored drugoga na tronošcima čvrsto na-pravljenim, ko zna koliko vremena prije našeg ro-đenja. Onda njegova majka pred nas donese polaUtre rakije šljivovice, kako bi se što prije povratiliod zime. Dušan poteže - onako iz flaše, apotom jepruži meni. Iznenada, na vratima se pojaviše brado-nje. Jedan uze mitraljez na »gotovs'« i drsko upita:»Jeste li vičetnici?« Dušan, onako zbunjeno odgo-vori: »Jesmo«. »A gdje vam je oružje?« - upita čet-nik. Dušan mu odgovori da oružja nemamo. »Ondalažete! Svi ste vi ovdje na Ozrenu komunisti«, pro-dra se četničina, pa nastavi: »Dižite se i izlazite iz

136

c

..

kuće, a vidjećemo mi ko ste«. Kad izađosmo u dvo-rište ispunjeno ruljom bradonja, Dušan mi na uhošapnu da bježim i odmah poslije toga on kroz po-mrčinu jurnu između četnika i preskačući ogradeoko kuće pobježe u šumu. Cetnici potrčaše za njim,ali bez uspjeha. Ja u međuvremenu utrčah u kuću iuz verige koje vise iznad ognjišta pobjegoh na tavan,gdje se nalazi kukuruz u klipu. Udarivši u mraku natu gomilu, nastade lupnjava. Četnici iz sobice točuše. »Ko je gore«, čujem kako pitaju Dušanovumajku. »Pacovi« - odgovara ona zbunjeno, znajućida je jedan od nas dvojice. Četnici počeše zahtijevatida im starica donese ljestve, kako bi provjerili iprekontrolisali tavan. »Nemam ljestve« - odgovarastara majka drhtavim glasom. Onda skoro u isto vri-jeme začu se komanda za stroj. »Brže, brže braćo«,čuje se glas njihovog komandanta. I za svega neko-liko minuta četnici se kroz noć izgubiše iz dvorišta.Silazeći s tavana uđoh ponovo u sobicu. Vidim u-plašenu Dušanovu majku pored furune. »Gdje jemoj Dušan« - upita ona. Kad joj rekoh da je us-pio pobjeći, njoj laknu. Izađoh iz kuće, te se krozpomrčinu uputih vodeničici, koja već dugo godinažrvnja na rječici Bukovici. Ponovo sam na ledu. Do-čekah i sljedeći dan. Kad se malo odjutri, poslijedugog razmišljanja riješih da krenem kući PetraTodorovića iz Stupara. Znam, on je u četnicima, paiako bude kod kuće - mislim neće mi ništa. Pro-lazeći kroz dvorište pseto me, bez ijednog laveža,propusti da uđem u kuću. Onako prozebao, pri ula-sku u sobu rekoh po starom običaju: »Pomože bog«.Petar, sa dosta dugom kosom, čisti pušku i šuti. Injegova stara majka Jovanka šuti krpeći neke halji-ne. Ja stadoh iza ulaznih vrata, svjestan opasnosti u

137

kojoj se nađoh. Najzad stara Jovanka otvori usta icinički mi se obrati riječima: »Šta sad mislite, vipartizani, vidite li našu silu?« »Vidim«, odgovorihja. Onda razgovor poče Petar, pa će meni: »Sada ćute voditi bratu Račiću, a Štab mu je svakako smje-šten u tvojoj kući«, »Vodi me, Petre, odmah, ako odtoga imaš koristi«, odlučno mu odbrusih. Tada se onokrenu ka prozoru okrenutom na istok - premaLukavcu, pa cinički se smijući promrmlja: »Morambježati. Sada će njegova braća Milisav i Pero na-valiti sa ostalim partizanima da nas unište«. »Mo-žda ćeš i bježati Petre« - rekoh mu smireno, uh-vatih se za vrata i istrčah iz kuće u dvorište, paopet ka vodeničici. Tako se poslije hladne noći»ogrijah« kod komšije Petra. Dakle, ponovo neizvje-snost i razmišljanje. Šta da radim ako se četnici du-že zadrže? Tako u tom razmišljanju dolaze i trenucinekog ohrabljenja, valjda od žuborenja vode krozbadanj koji napaja ta čudnovata rječica Bukovica.Čini mi se da mi je ona u ovome trenutku i otac imajka. Odluka ubrzo pade. Krenuti koritom rječicedo Milina Sela i tu se prebaciti partizanskim jedini-cama u Lukavcu. Idući nizvodno kroz predvečerje,nakon nekoliko stotina metara, iz pravca Puračića,odnosno Milinog Sela, začuh žestoku puščanu i mi-traljesku paljbu. To je napad partizana. Bacih po-gled u pravcu Petrove kuće i taj mi pogled ne bješeuzaludan. Čak se i nasmijah poslije toliko dana, jerugledah Petra kako preko njiva zvanih »Strmonjice«bježi u pravcu Stupara. Uhijeđen sam da ga tomprilikom niko ne bi mogao stići. Dakle, obistini seono što mu malo prije rekoh: »Možda ćeš i bježati«.Put. nastavljamo Unoća se. Čujem omiljene glasovepartizana kako viču: »Naprijed, drugovi«, a svjetle-

138

c

ći meci sipaju iz pravca odakle partizani napadaju ipadaju nedaleko od mene, a ja i ne pornišljam da memože pogoditi kuršum. Žurim naprijed, da bih se štoprije našao kod partizana. Četnici vratolomno bježe- istina pružajući dosta žestok otpor. Najednom za-ključih po pucnjavi da sam ostao za leđima parti-zanskih jedinica koje nevjerovatnom brzinom ispredsebe gone oko deset hiljada Račićevihčetnika. Na-pravih polukrug i vratih se. Vidim i u tome sam si-guran da partizani idu ispred mene, akad bradonjeprotjeraše do 'Sela Stupara, borba se utiša. Nastojimda ih stignem. Ali idući kroz šumu zvanu »Šiber«,nedaleko od moje kuće, oko mene sa svih stranazatvoriše krug naoružani ljudi. To su partizani. »Dr-ži četnika, majku mu njegovu« - viču oni. Ja sekao kip uštapio i ne mičem sa mjesta. »Gdje ti jepuška, četniče?« - upita me vodnik, »Ama, druže .nijesam četnik«. »Šuti i ne govori ni jedne vrše «- izdera se partizan, a potom mi priđe i poče miiznad uha čupati kosu. »Četnik, četnik ... « - govorivodnik. Ostali se počeše na moj račun 'Smijati, a ne-ko od njih dobaci: »Ostao iza braće haha ... haha ...Nego, da mi njega povedemo u Štab, pa neka ko-mandant riješi šta će s njim«. Tada vodnik odredičetiri druga te ja između njih kao zarobljeni »čet-nik« koračam i ni jedne ne progovaram, jer vidimda je đavo šalu odnio. Put kojim idemo, vodi pravomojoj kući i tako se ubrzo nađoh pred vratima svo-je kuće. Jedan od partizana uđe u kuću. Čujem nje-gov glas. Raportira komandantu. »Druže majore, uh-vatili smo jednog - valjda je četnik. Jest da je ma-li ... « Pozvaše me u sobu. Tako se nađoh u svojojkući pred veoma finim i uredno obučenim partizan-skim majorom, a ne pred bradatim Račićem.

'139

- Odakle si momče? - upita major.- Odavde, druže maj ore - odgovorih mu.- A, znači Ozrenac?- Da, druže komandante.- Gdje ti je puška?- Nijesam je nikada imao.- A gdje su te uhvatili naši drugovi?- Nigdje.- Kako to nigdje?- Pa lijepo, ja sam pošao da tražim partiza-

ne, a ne oni mene.Komandant se tada malo zamisli, te me upita:

»Koga još imaš od svojih bližnjih?«- Imam oca i pet braće, - rekoh simpatičnom

komandantu,- A majku?- Ne, majka mi je umrla za vrijeme šeste ofan-

zive.- A gdje su ti ta braća?- Dva starija su u partizanima.- Aotac?- Otac mi je predsjednik NOa u selu pa kada

su četnici naišli, on je pobjegao našim jedinicama uLukavac.

- A gdje su ti ostala braća?- Ne znam. Mališani su ostali sa snajkom ov-

dje u kući.- U kojoj kući?- U ovoj.- Pa zar je ovo tvoja kuća?- Da, druže komandante.- A ko je polupao ove prozore?

Četnici, Komandant se ponovo zamisli.- Znači, ti ne znaš za tri mala brata?

140

- Ne znam.- Dobro, naći ćemo ih, nego mi reci kako si

prošao ovdje među bradonjama?- Loše, druže komandante, a ne bješe mi lako

ni sa partizanima.- Kako to misliš?- Pa, eto, zarobljen sam.Komandant se malo osmjehnu, priđe mi, pomi-

lova me po kosi, a onda dozva jednog od drugova inaredi mu da mi odmah izda jedne opanke. Vidioje komandant da je »zarobljenik« upola bos. Iza ovo-ga izdade drugo naređenje jednoj desetini da pođesa mnom i pokuša pronaći moja tri mala brata, začiju se sudbinu ne zna kao i za sudbinu snajke Zore.Krenusmo i od komšija ubrzo saznasmo da ih jekomšija Krsta Đurić odveo u potok. Izvrnuo je ne-ku kacu u kojoj spravlja kom za rakiju kada rodešljive i tu ih sakrio, a pored kace naložio im malovatre. I zaista, ja ih sa desetinom partizana nađohu potoku. Povedosmo ih i kad stigosmo kući, majornas dočeka na vratima već zagrijane sobe. Ubrzo za-spasmo. Sutradan jedinice NOV nastaviše gonjenječetnika u pracvu manastira Ozren. Pri polasku, ma-jor se pozdravi sa nama i mi ostadosmo u kući po-lupanih prozora i vrata i bez imalo hrane. Sve su točetnici gospodina Račića - koji se bore sa »srpstvo«

potamanili.

POSTAO SAM PARTIZAN

~ Eto, kako ispratismo konac 1944. godine i do-čekasmo novu, u kojoj zavlada bolest - tifus naj-više. Ljudi često umiru, a kad umrije baba Toda -komšinica, ne imade je ko sahraniti. Onda moj drug

141

Konstatin Protić i ja porucismo starom čika NediĐuranu da bude prisutan, a mi ćemo sve drugo uči-niti oko sahrane. Kad čika Nedo dođe, mi staricu sta-vismo na provizorna nosila. Uvezasmo konopcimate krenusmo po raskvašenoj zemlji i blatu. Grobljeje udaljeno oko četiri kilometra. Najedanput izne-nađenje. Konopac je bio slabo uvezan i baba pade nazemlju. »Joj meni« - uzviknu Konstatin uplašeno,a ja zanijemih od straha. Onda je ponovo uvezasmoi najzad jedva stigosmo do iskopane rake. »Nećemomi više nasiti mrtve babe po selu. Ići ćemo i mi upartizane« - govorimo nas dvojica. I zaista, u tokutri dana odluka za odlazak pade. Onda mi Konstatinpredloži da od njegove snajke kupimo janjca. Akoizginemo da ne žalimo - reče mi drug. Složih se snjegovom idejom, te se njegovoj snajki Vasiliji ob-ratismo s molbom da nam proda janjca. »Koliko ima-te novaca?« - upita nas ona. »Četiri stotine kuna«- odgovorismo. »Pa zbog čega kupujete janjca?«»Zbog mesa« - kažemo mi. Poslije izvjesnog razmi-šljanja ona sažaljivo reče da pristaje. Mi joj pruži-smo pare, a potom iz dvorišta ponesosmo janjca upotok. Napravismo ražanj i on se ubrzo nađe na nje-mu pored naložene vatre. Sami smo, i kakvo veseljeposlije dugog vremena.· Dim visoko poče da izbijagubeći se u visini iznad drveća. Rumenilo obuze po-lupečenog janjca, a šuma zamirisa neuobičajenimmirisom. Počesmo ga čopkati govoreći da prija. Umeđuvremenu dođe starac Jovo Jokanović, Đoko Mi-hajlović i neki naši vršnjaci, Boško Savić i drugi.»Sretan rad« - reče čika Jovo. »Hvala« - odgo-vorismo. Miris očito izaziva pljuvačku kod svih pai kod čika Jove, koju on neprimjetno guta. »Hoćeteprodati jedan kilogram« - upita starac. Šutimo i ne

142.

kažemo ni hoćemo, a ni da nećemo. Biće svima mi-slimo u sebi, pa zbog toga i ne dajemo odgovor nanjegovo pitanje. Kada pečenom janjcu počeše ispa-dati rebarca, mi ga skidosmo sa ražnja i onako vru-ćeg iskidasmo u oveću bakrenu tepsiju koju smo tudonijeli od kuće. Tada se odmakosmo od nepozva-nog društva za oko desetak metara i počesmo sa je-lom, uz vruću proju, koju nam prema sporazumu is-peče Vasilija. Niz naše golobrade brade poče da curisok pečenja. Društvo nas začuđeno posrnatra i kadvidje da nikoga ne pozivamo na mezet1uk, oni se po-češe vrpoljiti, da bi na sebe skrenuli pažnju.Samo vi kašljite - mislimo nas dvojica u sebi. ČikaJovo zavija cigaru od »krdže« čiji miris strašno odu-dara od divnog mirisa pečenja. Kada se pošteno na-slagasmo odavno željenog jela, tada se podigosmo.Priđosmo društvu, koje još uvijek buljavih očiju sje-di oko vatre. »Eno vam pa jedite koliko vam drago«.Djeca odmah pojuriše ka napuštenom pečenom janj-eu, a čika Jovo i Đoko začuđeno gledaju u nas i nevjeruju u ono što im rekosmo. »Zbogom, čika Jo-vo, zbogom svima« - rekosmo pri polasku uz ŠUTIm.

Eto, tako se istog dana i nas dvojica nađosmou Ozrenskom partizanskom bataljonu, u kome su is-ključivo Ozrenci. Ovaj bataljon je formiran po na-ređenju komandanta III korpusa NOV druga VladePopovića. Radosni smo, ali ta radost potraja svegatri dana, a naročito onog časa kada smo primili oru-žje. Kada nas rastaviše dođe razočarenje. Njega od-rediše u III četu kod komandira Žarka Goganovića,a mene u IV kod komandira Miloša Pušeljića. Potomdoznah da su mi i braća tu u bataljonu i to Milisavu I četi kod komandira Nikole Panića, a Pero u IIčeti kod komandira Miće Zarića. Na kraju dođe vri-

143

jeme da prvi put pođemo li borbu kao aktivni borci.Ta prva borba je napad na četnike gospodina kape-tana Račića koji su se sa nešto domaćih četnika sta-cionirali u selu Tumare blizu Panj ika. U napad idečitav bataljon. No, prije ovog napada, nalazio samse u Štabu bataljona, kad dođe Forkapa. »Druže ko-mandante, predajem se« - reče on komandantu VO-ji Cvijanoviću. Komandant, poznajući ga kao čo-vjeka koji je uz pomoć njegovog oca Stojana spa-savao partizanske borce reče: »Dobro nam došaoForkapa. Ništa ti se loše neće dogoditi, ali pod uslo-vom da budeš dobar. Istina, sada više nisi komandant.Hoćeš li sa nama u borbu protiv četnika? - upitaga komandant. »Hoću, zašto ne«. Poslije izvjesnograzmišljanja ,komandant mu reče da se javi u dru-gu četu i da će tamo dobiti pušku. Tako se i For-kapa konačno nađe u redovima partizana. Kad četakrenu u napad, sa njom pođe i Forkapa. Njihova ćečeta napadati iz pravca Panj ika skupa sa trećom če-tom, dok će prva četa napadati iz pravca Ćeranića,to jest sa leđa. Naša IV četa ima zadatak da od prav-ca Katanića izvrši napad na četnike koji drže polo-žaje vrhom šume »Vrbak«. Protiv nas je oko 300 čet-nika koji pokušavaju naći sklonište tu na područjuOzrena, bježeći od naših jedinica iz Crne Gore i Sr-bije. Cio naš bataljon zora zateče na određenim po-ložajima. Privukli smo se i čujemo četnike kako porovovima iskopanim po brdima oko Tumara pjevajuo kralju Petru. Pogled mi nehotice i uzbuđeno letičas lijevo, a čas desno i svugdje oko sebe vidimborce kako po bijelom pokrivaču leže iza ogradakoje stoljećima dijele usitnjene livadice. Svi čekamouobičajeni znak za napad - crvenu raketu koja sva-kog časa treba da se vine iz onog pravca, odakle je

144

Portret: Vojin Cvijanović - komandant samostalnog Ozren-skog bataljona 194411945. godine.

10 Surova istina

prije godinu i po dana dao znak komandant BoškoPopić, prilikom likvidiranja domobranskih jedinicau Katanićima, one prohladne noći. Onda najednomzarudjelu zoru još više oboji očekivana raketa. Tada,kao da stotine gromova udari u neposrednoj blizini.Poskakasmo svi iza taraba i tog istog trenutka pri-jeđosmo u juriš ka vrhu Vrbaka. Taj munjeviti ju-riš - rekao bih osvetnički, nemoguće mi je opisati,jer nemam riječi kojom bi istinski rekao ono što samvidio. Znam da sam iza ostalih boraca trčao sam.Vidim da sam i suviše nejak da idem uporedo. Cet-nike smo toliko iznenadili da su jedva uspjeli po-bjeći sa položaja u Tumare, a onda iz seoskih kućadadoše snažan otpor i borba se žestoko zakuva, jerbradonje prosto nemaju izlaza iz sela. Tog dana oko12 sati, od borca do borca pronese se tužna vijest daje poginuo komandir 2. čete Mićo Zarić, dok mu jezamjenik ranjen. Ko da preuzme kom and u? pitao sekomandant bataljona, Odluči se da to bude Forkapa.Kakvo iskušenje! »Dakle, borci 2. čete, slušajte mo-ju komandu - reče Forkapa snažnim glasom po pri-mljenom naređenju, a potom uzviknu »Juriš!« Borcipoletješe. Mi na lijevom krilu osjetismo kako se na-ši drugovi iz 2. i 3. čete munjevito približavaju cen-tru sela. Onda i naša četa sa Vrbaka prijeđe na ju-riš ka selu. Četnici ne odstupaju, ali kad osjetiše daim svakog trenutka prijeti sve veća i veća opasnostpočeše bježati prema južnoj strani, tj. ka Čimenu,U mojim se ušima lomi snažni pucanj puške ten-kovače, iz koje puca komandir voda Bogdan Vasićiz Boljanića čijeg su oca četnici ubili poslije puča,kao i mnoge druge. »Stanite đikani, božiju van maj-ku ... da vidite gdje ste došli« - čujem glas snaž-nog ljudeskare koji sa očiglednim zadovoljstvom tu-

147

če iz tenkovače. U tome mu sa lijeve strane pomaženjegov drug Obrad Kuzmanović iz čijih šaka tresepuškomitraljez. Prisjetih se one vodenice, pod ko-jom sam se mrznuo tri dana i noći krij ući se od Ra-čićevih četnika, pa i ja ubrzah paljbu po bradonja-ma. Četnici se počeše predavati. Tako se završi mojaprva borba, u kojoj mnogi četnici izginuše, a 48 za-robismo. Borba se uspješno završi i bataljon krenuna sljedeći zadatak. Dok se kolona vijuga kroz noć,čuje se i ozrenska pjesma koju pjevaju Petar Gli-gorić i Ilija Polugić, oba iz Boljanića.

Kad drugog dana stigosmo u Karanovac, dočekanas dobra hrana od koje se malo oporavismo. Su-tradan uslijedi pokret ka selu Bukovici. Nepreglednakolona žurno vijuga preko ozrenskih kosa. Pored ko-lone na konju jaše komesar čete Savo Momirovićiz sela Bakotića. Kad dođe pored mene, stade.»Jesi li se umorio mali?« - upita me komesar. »Ne,druže komesaru« - rekoh mu sa dosta neiskrenosti.»A jesi li gladan?« »Jesam«, - rekoh mu sada is-kreno. Tada komesar zavuče ruku u džep šinjela,izvadi šaku mrvica od kukuruze - izmiješanih sadlačicama, pa mi ih pruži. Koračajući u koloni pre-ko planine sve ih pozobah. Tada mi pridođe snage teveselije nastavim put. Pjesma odjekuje gorom:

»Ozrenski smo mladi partizani,Mi volimo svoj rodni kraj.Sa puškom u ruci kroz Ozrenidemo.Ozren nam je mati, Ozren namje dom.Danas Ozren, sutra selo gradbrigada je brojno post'o našbataljon mlad ... «

!

148

Svi pjevaju kao da osjećaju skori izlazak sunca slo-bode.

Kad stigosmo u sela blizu Maglaja, saznasmo ipravi motiv našeg dolaska. Treba tu, na rijeci Bosni,dočekati i uništiti Nijemce koji se povlače od Sara-jeva ka Doboju. Dočekasmo i taj trenutak, poslijekojeg je Bosna dugo i dugo pronosila leševe njema-čkih vojnika. Poslije toga iz centralne Bosne naiđo-še četnici i ustaše. To su oni isti koji su već jednomprešli preko Ozrena, bježeći ispred naših jedinica,pa sada, kada su ih naši pojurili i sa te strane, ima-ju namjeru prijeći na teritoriju Ozrena, gdje potpu-no gospodari naš bataljon sa oko 650 dobro naoru-žanih boraca. Poslije primljenog zadatka, bataljonzaposjede istočnu stranu rijeke Bosne, Nakon izvje-snog vremena, pred nama se pojaviše oni koje če-kamo. Mitraljezi zagrmiše. Plotuni pušaka odjeknu-še. Borba kao i obično bješe žestoka ali ne potrajadugo, jer Bosna poče da nosi leševe Račićevaca. Idanima poslije ove i drugih borbi, Bosna je nosilaleševe neprijatelja svih vrsta.

SLOBODU MNOGI DOČEKALI NISU

Dođe i 6. maj 1945. godine. Tog dana bješe pra-voslavni Uskrs, a i Đurđevdan. Žene, djeca i starciozrenskih sela odlaze na tradicionalni zbor - ma-nastiru Ozren. Dakle, ni u najtežim danima narodne napušta tradiciju. Potom stiže naređenje da ba-taljon krene manastiru gdje će se okupiti desetak hi-ljada ljudi - mahom nejači. Bataljon poslije dostadugog puta najzad stiže manastiru. Tu mnogi borcinađoše majke, sestre, djedove, kćeri i sinčiće. Nastagrljenje, ljubljenje, a vide se i suze radosnice. Svi

149

su očito ponosni strojem od blizu sedam stotinasinova, na čijim se kapama crvene petokrake.Po podne, komandant pozva komandire četa: NikoluPanića, Žarka Goganovića, Miloša Pušeljića, MilanaKulišića i druge, te komesare četa: Savu Momirovi-ća, Vasu Pavlovića, Stevu Pavlovića i druge kao ikomesara bataljona Iliju Tošića. Kad primiše nare-đenje, stadoše ispred svojih jedinica. Komandantzapovijedi »na de - sno« i kolona se pruži u prav-cu Bosanskog Petrovog Sela, dok se od majskog sun-ca u njoj presijeva oko četrdeset puškomitraljeza.Mahanjem ruku, narod Ozrena ispraća i posljednjukolonu svojih sinova u pravcu Konjuha, Romanije iMajevice. Poslije napornog puta do Gornje Tuzle,kolona se zaustavi. Tu u Gornjoj Tuzli bataIjon serasformira. Jedan dio uđe u 2. brigadu narodne od-brane, drugi u sastav 4. brigade narodne odbrane, atreći dio u dopunske jedinice na području Brčkog.Tako stotine boraca sa buntovnog Ozrena, nastaviborbe po Majevici, Konjuhu, Romaniji i drugim kra-jevima, likvidirajući ostatke ustaša, četnika - SaveDerikonje na Romaniji, Radivoja Kerovića na Ma-jevici i druge. Svi se istakoše hrabrošću i poštenjem,a naročito odanošću NOB, ali se mnogi više ne vra-tiše na svoj Ozren, a pored ostalih se ne vrati, svi-ma nama omiljeni i cijenjeni Nikola Panić. On, Da-vid Ivanović, Petko Đurić, Stojan Mikić i drugi pa-doše posljednji od stotina Ozrenaca i to u predzorjuslobode. Nikola negdje na području Požarnice, uborbi protiv ustaša i četnika, David na padinamaOzrena, Petko Đurić na Trebavi, Marko Blagojević uSemberiji, Kosta Panić na Odžaku, a Stojan Mikić- mitraljezac na oslobođenju Beograda. Da, oni pa-doše posljednji, isto onako kao što Guja pade pos-

!

150

ljednji od devet Husinjana, koji u prvim danima us-tanka 1941. godine dođoše na Ozren da se skupa sapoštenim masama naroda moga kraja bore za svojuotadžbinu protiv Nijemaca, ustaša i svih drugih ne-prij atelj a.

I eto, dok se stotine sinova Ozrena bore skupasa drugim borcima širom zemlje do istrebljenja iposljednjeg neprijatelja, Forkapa dezertira. Ubrzopade u ruke OZN-e te ga stiže zaslužena i najstro-ža kazna, kao i sve druge Todićeve žandare.

Kad se bure stišaše i zraci slobode obasjaše zga-rišta pustoši, preživjeli ratnici se vratiše tim svojimzgarištima uz pjesmu:

»Moj Ozrenu, tri put si gorio,al' se nisi Svabi pokorio ... «

Ali tu omiljenu pjesmu izniklu iz ratnog vihora neslušaše: heroji - Todor Panić, Simo Lukić, IsmetKapetanović, Pero Bosić, Mijo Kerošević - Guja,Petar Dokić, Miloš Kupres, Pejo Marković, PetarMiljanović, a zatim ostali istaknuti junaci Ozrena:Miloš Nedić - prvi komesar II ozrenskog partizan-skog odreda, Branko - Braco Mišanović - komesar1. bataljona u II odredu, Dimitrije - Diko Jakšić- komesar 2. bataljona u II odredu, Dušan Ristić- komandir čete u XVIII hrvatskoj brigadi, Spa-soje Janjić - komandir voda, Ibrahim Atić - mi-traljezac, Nikola (Đoke) Petrović - Bos. Petrovo Se-lo, Petar (Đ) Petrović, a zatim ostali borci iz Bos.Petrova Sela: Janko (Mike) Pušeljić, Luka (T) Mi-kić, Luka (Janka) Jović, Branko (Stanka) Maksimo-vić, Maksim (Stanka) Maksimović, Milovan Ga:jić,Uroš (Đerka) Gajić, Ignjat (Petra) Milojević, Petar

Portret: Dimitrije - Ddko Jakšić. Prvoborac Ozrenskog od-roda. Poljtićki kornesa r bataliona. Pao u borbi protiv

Nijemaca u Vukovi iama 1944. godine.

Portret: Narodni heroj Simo Lukić. Komesar Drugog ozren-skog partlzanskog odreda. Pao u borbi protiv Nijemaca1944. godine sa .iošoko 40 boraca u selu Vukovije kod

Kalesije.

(Jove) Perić, Bogdan (Stanka) Jovičić, Stojan (Pavla)Jovičić, Milovan (Živka) Živković, Marko (Gavre)Dukić, Mirko (Gavre) Dukić, Dušan (Todora) Pušeljić,Josif (Nede) Panić, Dragić (Alekse) Marjanović, Sto-jan (Jove) Mićić, Momir (Nedeljka) Maksimović, Du-šan (Spasoja) Gavrić, Vurdelja Uroš, Petar (Jove)Lukić, Pavo (Jovana) Božić, Stevo (Todora) Katanić,Pero (Krste) Perić, Rado (Nedeljka) Katanić, Pavo(Goste) Savić, Dušan (Ignjata) Dukanović, - borciiz Poračine: Luka (Dokana) Spasojević, Miloš (Jove)Lazarević iz Kakmuža, Mirko (Spasoja) Katanić, Du-šan (Jove) Lazarević iz Kakmuža, Milan (Milovana)Vuković iz Kakmuža, Nedeljko (Doke) Blagojević izKakmuža, Milivoje (Petra) Petlović iz Kakmuža, Mi-loš (Gavre) Dukić - Bos. Petrovo Selo, Nedo (Save)Duković - Kakmuž, Boško (Stanoja) Vasić - Kak-muž, Boško (Petra) Stjepanović - Kakmuž, Danilo(Petra) Stjepanović - Kakmuž, Cvijetin V. Majsto-rović - Kakmuž, Nikola K. Duranović - Sočkovac,Tomo (Ignjata) Aleksić - Sočkovac, Luka (Dorđe)Panić - Boljanić, Trivun (Dorđa) Panić - Bolja-nić, Ratomir S. Poljašević - Boljanić, Miloš M. Po-ljašević - Boljanić, Nikola N. Gavrić - Boljanić,Milenko (Sime) Jaćimović - Boljanić, Slavko (Pere)Jaćimović - Boljanić, Vojin S. Panić - Boljanić,Božo (Jove) Vasić - Boljanić, Blažan (Marka) Lu-kić - Boljanić, Miloš (Marjana) Raković - Bolja-nić, Dorđe V. Raković - Boljanić, Ranko (Doke)Kuzmanović - Boljanić, Mitar C. Gligorić - Bolja-nić, Božo C. Jelisić - Boljanić, Dragić N. Kršić -Boljanić, Mirko (Todora) Lukić - Boljanić, Jovo(Tome) Lazić - Boljanić, Nedo (Luke) Lazić - Bo-ljanić, Simo (Luke) Lazić - Boljanić, Miloš D. Mi-šić - Boljanić, Nevenka (Marka) Milinović - Bo-

155

ljanić, Blažan S. Nikolić - Boljanić, Marinko C. Ne-šković - Boljanić, Spasoje C. Nešković - Boljanić,Petar C. Nešković - Boljanić, Ilija (Sime) Nešković,Mika (Nedeljka) Panić - Boljanić, Petar (Nedeljka)Panić - Boljanić, Kosta Panić - Boljanić, SpasojePanić - Boljanić, Jovo (Đorđe) Panić - Boljanić,Mika (Mihajla) Radojčić - Boljanić, Jovan V. Stje-panović - Boljanić, Petar (Save) Sofrenić - Bolja-nić, Petar (Jove) Polugić - Boljanić, Mitar (Sime)Marušić - Karanovac, Gosto (Mile) Blagojević -Karanovac, Jovo C. Dragičević - Karanovac, Vas-krsija (Peje) Pejić - Karanovac, Nikola (Peje) Bo-žić - Karanovac, Jovo 1. Dragičević - Karanovac,Jovo (Sime) Stanojević - Karanovac, Vojin (Cvije-tina) Pejić - Karanovac, Boro C. Lazarević - Ka-ranovac, Vera C. Lazarević - Karanovac, Vido C.Lazarević - Karanovac, Andrija (Stanoja) Lazare-vić - Karanovac, Đorđe V. Trifunović - Karano-vac, Blažo (Dujka) Mijatović - Karanovac, SpasojeRadić - Karanovac, Petar (Jove) Todić - Karano-vac, Aleksa Lazarević - Karanovac. Zatim poginuliborci iz ozrenskih sela Lipca, Trbuka i Striježevice:Veso (Radovana) Ristić, Radojčić (Mitra) Stanko,Bešlagić (Agana) Adil - Doboj, Bešlagić (Agana)Refik - Doboj, Griz (Makse) Josip, Jovanović (Pe-tra) Josip, Nikola (Petra) Orlović, Beba Veselić, Mi-loš (Jove) Gligorić - i brat mu Krsto - diverzanti1941. godine na Usori, Lazar (Blagoja) Stjepanović,Gostimir (Tanasije) Mihajlović, Milan Božić, Mitar(Jovice) Bjelanović, Nedo (Vese) Petković, Jovica(Stanoja) Mihajlović, Stanko (Milana) Petković, Jo-van (Milana) Mihajlović, Petar (Koste) Mihajlović,Đorđe (Jove) Stojanović, Đorđe (Jove) Kršić, Božo(Koste) Petković, Milan (Jovana) Cvijanović, Petko

156

(Todora) Todorović, Mihajlo (Jove) Pejić, Tanasije(Peje) Mihajlović, Blagoje (Jove) Petković, Simo(Steve) Bjelić, Mihajlo (Alekse) Bjelić, Jovo (Riste)Bjelić, Cvijetin (Spasoja) Stanojević, Mi1utin (Spa-soja) Stanojević, Rade (Spasoja) Vasiljević, Božo (Mi-lenka) Nikolić, Luka (Miće) Nikolić, Marko (Vase)Nikolić, Ranko (Petka) Nikolić, Cvijetin (Miće) Ni-kolić, Anđa (Đokana) Nikolić, Borislav (Marinka)Radojčić, Petar (Đorđana) Radojčić, Mladen (Jova-na) Radojčić, Rado (Vese) Radojčić, Luka (Tome)Subotić, Mitar (Luke) Subotić, Anto (Jovana) Petro-vić, Luka (Milana) Plivčević, Radoje (Save) Damja-nović, Radoje (Đoke) Mišić, Simo (Đorđana) Đuričić,Božo (Luke) Stanojević, Risto (Đorđe) Garić, Božo(Đorđe) Garić, Veljko (Stanka) Božanović, Marjan(Goste) Grujičić, Luka (Vasilija) Mišić, Ignjat (Pe-tra) Đurić, Petar (Marka) Petrušić, Vaskrsije (Mitra)Garić, Miloš (Sime) Cvjetković, Simo (Mitra) Mitro-vić, Petar (Đoke) Mitrović, Vaskrsije (Jovice) Mitro-vić, Ilija (Save) Cvjetković, Dušan (Jovana) Ristić,Rade (Jovana) Kujundžić, Mirko (Đoke) Kujundžić,Simo (Cvijetina) Lukić, Miloš (Steve) Cvijanović,Branko (Blagoja) Vuković, Marko (Ilije) Tuleri, Bog-dan (Bože) Gavrić, Damjan (Save) Gavrić, Savo (Mi-tra) Gavrić, Milan (Cvijetina) Gavrić, Mika (Steve)Gavrić, Stjepan (Nede) Žunić, Ismet (Sinana) Ka-petanović, Božo (Nike) Stanić, Milan (Nikole) Pre-slić, Božo (Jovana) Paravac, Nedo (Stanka) Sušić,Milan (Đorđe) Gustić, Blagoje (Jovice) Simić, Mar-ko (Vase) Peričić, Veljko (Dimitrija) Dabić, Milan(Stojana) Novaković, Božo (Riste) Arsenović, Branko(Jovana) Bukilović, Todor (Vase) Vasiljević, Dimšo(Zarija) Vasiljević, Miloš (Marka) Zarić, Vaso (Si-me) Zarić, Teodor (Marka) Zarić, Nedeljko (Sime)

157

Jovanović, Ranko {Sime) Čakarević ,Blagoje (Petra)Stojanović, Simeun (Vasilija) Miljanović, Jovo (Bo-že) Đuričić, Đorđe (Bože) Peičić, Gosto (Save) Peičić,Anđa Radojčić, Živko Radojčić, Lazar Radojčić, Du-šan Radojčić, Stevo Nikolić, Vlado Ilić - Sižje, Mi-ćo Zarić - Sižje, Dušan Despotović - Sižje, Marko ~Marković - Sižje, Savo Dujković - Sižje, BrankoGoganović - Sižje, Vidak P. Lazarević - Krtova,David Ivanović - Krtova, Meho Azapagić - Tuzla,Ilija Brkić - Meša, Franjo Marković, Boško Popić,Jovan Bajkanović, Šahbeg (Ibrahima) Alibarjaktare-vić, Arif (Sulje) Arifović, Omer (Sulje) Arnautović,Arsen (Momčila) Arsenović, Mihajlo (Jovice) Arse-nović, Anđelko (Spasoja) Aleksić - Bočinja, Božić(Đure) Božo, Bogdan (Milana) Bjelošević - Strije-ževica, Nedo (Sime) Bilić - Riječica, Milan (Đorđa)Blagojević - G. Paklenica, Radovan (Pere) Bajka-nović - Krsno Polje, Čedo (Tripe) Bajkanović - Kr-sno Polje, Blagojević (Nedeljka) Ljubomir - Bre-zici, Milorad (Blagoja) Blagojević - Gornji Rako-vac, Luka (Jovana) Cvijanović - Osojnica, Aleksa(Dimitra) Cvijanović - Bakotić, Savo (Đure) De-rojić - Gornja Paklenica, Jefto (Goste) Dragičević- Osojnica, Petar (Ivana) Dakić - Velja Međa,Trebinje, Mirko (Dušana) Đurković - Gornja Pa-klenica, Spasoje (Mitra) Đurić - Striježevica, Pe-tar (Mitra) Đurić - Striježevica, Tripo (Marka)Đuričić - Osojnica, David (Nedeljka) Đurić - Gor-nja Bukovica, Čedomir (Živka) Puričić - Bakotić,Todor (Cvijetina) Gavrić - Donja Paklenica, Stevo(Tripuna) Gojković - Bočinja, Savo (Davida) Gagić ,- Bakotić, Sulejman (Muharema) Gračić - G. Uli-šnjak, Gosto (Nike) Gavrić - Brezici, Vojin (Mit-ra) Gavrić - D. Rakovac, Mustafa (Omera) Hasa-

158

.,

nović - Stroj ište, Božo (Vaskrsije) Ilić - Osojnica,Mitar (Koste) Ilić - Osojnica, Dušan (Koste) Ilić- Osojnica, Petar (Peje) Ivanović -: Striježevica,Simo (Nede) Iličević - D. Rakovica, Dušan (Nede)Iličić - D. Rakovac, Dorđo (Miće) Jovanović -Ošve, Krsto (Miće) Jovanović - Ošve, Jovo (Milan-kov) Jović - D. Paklenica, Rajko (Nedeljka) La-zić - Bočinja, Todor (Milovana) Lazić - Bočinja,Mitar (Nede) Lazarević - Bočinja, Spasoje (Peje)Lazarević - Brusnica, Spasoje (Nede) Lukić - Bru-snica, Živko (Tripe) Lukić - D. Rakovica, Kosta(Nikole) Lukić - Trbuk, Blagoje (Đoke) Lazarević- Striježevica, Milan (Sime) Lukić - Rječica, Mi-lan (Nike) Lazarević - G. Paklenica, Ahmet (Mu-stafe) Mahmić - Ulišnjak, Simo (Sime) Marić -Trbuk, Milan (Jovana) Miličević - Osojnica, Milan(Sime) Mitrović - Osojnica, Jovan (Nede) Marić -Trbuk, Jovica (Cvijetina) Miličević - Striježevica,Dragica (Jovica) Mitrović - Osojnica, Mirko (Pan-telije) Mitrović - Striježevica, Mitar (Cvijetina)Miličević - Striježevica, Maksim (Janka) Miličić- Brusnica, Đoko (Ante) Miličić - Brusnica, Milan(Koste) Mišić - D. Rakovac, Nedeljko (Đoke) Majsić- G. Rakovac, Mihailo (Petra) Mijić - G. Rakovac,Nedeljko (Spasoja) Mrkonjić - Busija, Mila (Alek-se) Mitrović - Busija, Gosto (Tome) Mitrović -Krsno Polje, Spasoje (Nede) Nedić - Bakotić, Mi-loš (Markana) Nedić - Bakotić, Gosto (Koste) Ni-kolić - D. Rakovac, Simo (Vase) Nikić - G. Rako-vac, Blagoje (Luke) Nikić - G. Bukovica, Pantelija(Petra) Nikić - Striježevica, Petar (Damjana) Ni-kić - Striježevica, Vaskrsija (Bože) Nikolić - Osoj-nica, Risto (Jove) Nikić - Striježevica, Milan (Ne-de) Nikolić - Osojnica, Petar (Marjana) Nešković

159

- D. Paklenica, Zaćir (Huseina) Obrović, Ibrišim(Rašida) Obrović - Maglaj, Nikola Orlović - Do-boj, Savo (Jove) Pavić - Brezici, Pejo (Sime) Pe-trović - D. Rakovac, Cvijetin (Sime) Petrović - D.Rakovac, Stanko (Pauna) Pejić - D. Rakovica,Stanko (Rate) Petrović - G. Rakovica, Stanislav(Milana) Panić - Striježevica, Branko (Milana) Pa-nić - Striježevica, Nedo (Sime) Pejić - Striježe-vica, Dušan (Cvijetina) Petrović - Striježevica, Da-nilo (Alekse) Pijunović - Maglaj, Milan Radojević- Riječica, Blagoje (Petra) Ristić - D. Rakovica,Danilo Ristić - Gostovići, Blagoje (Stanka) Ristić- Bočinja, Drago (Nedeljka) Ristić - Bočinja, Ne-deljko (Goste) Sikanović - Bakotić, Rade Stjepa-nović - Bakotić, Rade (Dujka) Stojanović - Bako-tić, Niko (Sime) Simić - Brusnica, Petar (Nede)Stojanović - Brusnica, Petar (Branka) Savić - Bru-snica, Vaso (Jovice) Stojanović - Brusnica, Todor(Lazara) Stojanović - Brusnica, Milan (Nede) Stje-panović - Brusnica, Luka (Petra) Savić - Brusni-ca, Božo (Petra) Spasojević - G. Rakovica, Luka(Petra) Simić - Brezici, Mitar (Đure) Simić - Osoj-nica, Cvijetin (Luke) Simić - Striježevica, Petar(Riste) Savanović - Striježevica, Spasoje (Marka)Savić - Riječica, Nedo (Todora) Simić - D. Pakle-nica, Antonije (Gavre) Simić - Maglaj, Boro (Ga-vre) Simić - Maglaj, Spaso (Gavre) Simić - Ma-glaj, Momir (Koste) Sušić - Han-Pijesak, Delija(Ahmeta) Softić - Uhšnjak, Jovan (Spasoja) Šar-čević - D. Rakovica, Miloje (Nedeljka) Šarčević- Brezici, Žarko (Petra) Šarčević - Brezici, Panto(Jevte) Tripić - Bakotić, Jovo (Blažana) Tešanović- Bočinja, Đoko (Nedelj'ka) Todorović - D. Rako-vica, Lazar (Riste) Todić - Osojnica, Milanko (Đor-

160

de) Topalović ~ Striježevica, Jovan (Vaskrsija) Ta-dić - Striježevica, Milan (Uroša) Trivić - Ošve,Nedeljko (Luke) Vasiljević - D. Rakovac, Dušanka,rod. Ilić Vajić - Banja Luka (Trbuk), Spasoje (Duj-ka) Vasiljević - Striježevica, Milan (Petra) Vasić- D. Paklenica, Pero (Doke) Zarić - Rječica, Pero(Đure) Simić - Striježevica, Đorđe (Stanka) Mila-nović -, Osojnica, Milan (Jove) Milanović - Osoj-nica, Petar (Nede) Mitrović - Osojnica, Pavo (Sa-ve) Petrović - D. Bukovica, Nikola (Pavla) Peja-nović - D. Bukovica i mnogo drugih boraca Ozrenaosta za uvijek po razbacanim kosama Ozrena po ko-jima su skoro pune četiri godine harala raznovrsnaoružja okupatora i domaćih izdajnika. Ta njihovaoružja zaviri vala su tako reći u svaki kutak našihsela. Zato pored onih koje već pomenuh da su na-tim bojištima pali kao ozrenski partizani pade po-red njih i stotine žrtava fašističkog terora. Pa po':'što sam svjedok njihovih umiranja osjećam dug pre-ma njima zbog čega želim da bar nekoliko njiho-vih imena navedem: Konstantin (Jovana) Aleksić -Bočinja, Aleksa Agić - Maglaj, Salamon Altarac -Travnik, Milan (Jove) Blagojević ---,-Brusnica, Slav-ko (Jove) Blagojević - Brusnica, Jovan (Nede) Bla-gojević -'- G. Rakovac, Boško (Dimitrija) Božić -Maglaj, Šuhra (Muharema) Bilić - Ulišnjak, OmerBilić - Ulišnjak, Nedeljko (Nede) Božić - G. Pa-klenica, Lazo (Petra) Blagić - Krsno Polje, Petar(Jove). Božanović =:: Trbuk, Cvijeta, rod. Stjepano-vić Božanović - Boljanić, 'I'rivuna (Jove) Božano-vić - Trbuk, Damjan (Vasilija) Božanović - Trbuk"Darko (Nikifora) Cvijanović- Magla], Jela (Jo-sipa) Cvijanović - G. Rakovac, Đokan (Nede) Đur-ković - Bakotić, Nedeljko Duranović - Bočinja,

11 Surova istina 161

Mirko (Rade) Đuričić - G. Paklenica, Miloš (Vase)Đurić - G. Paklenica, Petar (Vaskrsija) Đuričić -Osojnica, Mirko (Mile) Gojković - Bočinja, Bogdan(Đure) Gavrić - D. Paklenica, Goj'ković (Jovice)Žarko - Brezici, Brano (Sime) Ilić - Maglaj, Đoko(Đorđa) Ilić - Maglaj, Simo (Vaskrsija) Ilić - Ma-glaj, Ilija (Jovice) Ilić - Donja Bukovica, BlagojeJekić - Osojnica, Niko (Stanka) Jović - Brusnica,Milan (Nede) Jović - Krsno Polje, Đokan (Blagoja)Jović - Krsno Polje, Ljubomir (Đo'kana) Jović -Krsno Polje, Jovo (Pante) Jovanović - Bočinja, Si-mo Jović - Maglaj, Rado (Sime) Jović - Maglaj,Milica (Save) Jović - Maglaj, Mitar (Jove) Jović -Paklenica, Slavko (Luke) Lukić - Stroj ište, Nikola(NIkole) Lukić - Trbuk, Todor (Stjepana) Lukano-vić - Brusnica, Dušan (Milanka) Lukan:ović - G.Paklenica, Mara (Branka) Lazarević - G. Paklenica,Nedeljko (Sime) Lazarević - G. Paklenica, Ostoja(Stojana) Lujić - G. Paklenica, Simo (Nede) Lukić- Rječica, Saveta (žena Sime) Lukić - Rječica, To-dora (snaha Sime) Lukić - Rječica, Draginja (snahaSime) Lukić - Rječica, Vojin (unuk Sime) Lukić -Rječica, Bojana (unuka Sime) Lukić - Rječica,Veljko (unuk Sime) Lukić r-r-« Rječica, Nikolija (unu-ka Sime) Lu'kić - Rječica, Saveta (žena Simeuna)Lukić - Rječica, Simeuna (Slavka) Lukić - Rječi-ca, Dušanka (Sirneuna) Lukić - Rječica, Nada (Si-meuna) Lukić - Rječica, Stanko (Krstana) Lazić -Bočinja, Jovo (D) Mališanović - Bočinja, Mitar (Jo-vice) Mišić - Bočinja, Milovan (Jove) Močić - Bo-činja, Vasilija (Nedeljka) Milovanović - Krsno po-lje, Spasoje (Jove) Marković - G. Paklenica, Nedo(Marjana) Miličević - D. Paklenica, Gopa (Milana)Miličević - Rječica, Milo (Antonije) Marković -

162

"r

G. Rakovac, Đoko (Đorđa) Mišić - D. Rakovac, Ćir-ko (Stjepana) Mihajlović - Kamenica, Milorad (Ne-nada) Mihajlović - Kamenica, Stanko (Mijata) Ma-rić - Trbuk, Petar (Milovana) Nikolić - Osojnica,Spasenija (žena Petra) Nikić - G. Rakovac, Savo(Markana) Nedić - Bakotić, Petar Nedić - KrsnoPolje, Lazar (Marjana) Nešković - D. Paklenica,Luka (Bore) Pijunović - Bakotić, Aleksa Pijunović- Bakotić, Drago (Mihajla) Pavlović - Maglaj, Jo-van (Jovana) Panić - Striježevica, Nedo Spasoje-vić - Striježevica, Stanoje (Jovana) Panić - Stri-ježevica, Stanoje (Stanka) Petrović - Brusnica, Pe-tra (žena Jakova) Popović - D. Rakovica, Jakov(Jevte) Pavlović - G. Rakovac, Marinko (Nedeljka)Pavlović - G. Rakovac, Pavle (Nedeljka) Protić -Kamenica, Gosto (Vasilije) Pijunović - Bakotić,Petar (Đorđe) Petrović - G. Rakovac, Todor (Nede)Pejić - Rječica, Zorka (snaha Todora) Pejić - Rje-čica, Milka (Todora) Pejić - Rječica, Milan (Jovana)Pejić - Rječica, Ilija (Todora) Pejić - Rječica, Tri-vuna (Stanka) Petković - Rječica, Milanka (Todo-ra) Pejić - Rječica, Risto (Tome) Ristić - G. Pa-klenica, Vaskrsija (V) Radojčić - Rječica, Jovanka(V) Radojčić - Rječica, Stevo (V) Radojčić - Rje-čica, Zorka (žena Steve) Radojčić - Rječica, Jelica(Vaskrsije) Radojčić - Rječica, Danica (Vaskrsije)Radojčić - Rječica, Nedeljko (Vaskrsije) Radojčić- Rječica, Gavro (Đure) Simić - Maglaj, Dujko(Đure) Simić - Maglaj, Savo (Milana) Simić - Ma-glaj, Mitar (Milovana) Simić - Maglaj, Svetozar(Sime) Simić - Maglaj, Dimšo (Sime) Simić - Ma-glaj, Milan (Nede) Savić - Brusnica, Kosta (Peje)Stojanović - Brusnica, Jovan (Luke) Simić - Bre-zici, Jovo (Save) Strigić - G. Paklenica, Simo (Stje-

163

pana) Strigić - G. Paklenica, 'I'ripo (Save) Strigić- G. Paklenica, Stanoje (Stjepana) Strigić ~ G.Paklenica, Dušan (Nede) Stjepanović - G. Pakle-nica, Mihin (Jove) Soldatović D. Paklenica; Jovo (Mi-lana) Soldatović - D. Pa:klenica, Nedo (Milana) S01-datović - D. Paklenica, Trivun (Koste) Soldatović- D. Paklenica, Milan (Laze) Simić -- D. Pakleni-ca, Vaskrsija(Milana) Simić - D. Pa'klenica, Mari-jan (Jove) Simić - Striježevica, Todor (Sime) Stje-panović - Striježevica, Pero (Miće) Stjepanović -Striježevica, Blagoje (Miće) Stjepanović - Strije-ževica, Nedeljko (Markana) Sikanović - Bakotič,.Miholjka (Pere) Šarčević - Osojnica, Žarko (Petra)'Šarčević -'- Brezici, Branko (Đoke) Todorović '- D.Rakovac, Nedeljko (Radovana) Todorović - D. Ra-.kovac, Spasoje (Ilije) Tripić - D. Rakovac, Božo(Save) Tomić - G. Paklenica, Jovo Tomić - Rje-čica, Jola' (žena Jove) Tomić - Rječica, 'Ljubo (Jove)Tomić - Rječica, Miloš (Stanka) Topalović ~ .Stri-ježevica, Branko (Tome) Todić - Striježevica, Tn-dor (Spase) Tripić - Bakotić, 'Spasenija (žena Jove)Tripić - Brusnica,' Milan (Tripe) Tripić -K:nsnoPolje, Petar (Rade) Tomić - Krsno "Polje, Petar(Stanka) Vukeljić - Osojnica, Jovan (Stjepana) Vu-keljić -' Osojnica, Petar Vasiljević ~ D. Paklenica.:Bogoljub (Stanka) Vidaković - D. Bukovica, Stan-ko (Nedeljka) Vidaković - D. Bukovica, Dujko (Đu-re) Živković t--; D; Paklenica, Božo (Bože) Jović -D. Paklenica, Simo (Sime) Petković - G.Rakovac,Iz Bos. Petrova Sela, Stojan (Nede) Petrović, Spase-nija (Ranka) Vasiljević, Doko (Sime) Mirosavljević,Marija (Stanka) Mirosavljević, Jovo (Milanka) Ka-tanić, Nikola (Petra) Nikolić, Gospa{Stanka) Dujko-vić, Jelena (Sime) Dujković, Mara {Cvijetina) Jugo-

164

'--

cić, Včl'SO(Petra) Vasiljević, Nikola (Todora) Stje-panović, Teodor (Spasoja) Stjepanović, Pantelija(Aleksije) Milojević, Miloš (Živka) Topalović, Stevo(Petra) Radeljić, Stevo (Čirka) Kojić, Boško (Sime)Kojić, Dimitrija (Jove) Dujković, Jovo (Luke) Duj-

f-' ković, Nedo (Goste) Panić, Nedeljko V. Vasiljević,Ilija (Cvijetina) Petrović, Janko (Pante) Aleksić, Va-skrsija (Pane) Aleksić, Lazo (Goste) Aleksić, Luka(Janka) Šešlak, Milan (Janka) Šešlak, Vojin (Bog-dana) Cvjetković, Svetozar Blagojević, Nedo (Pavla)Stjepanović, Pavo (Vaskrsije) Stjepanović, Mitar (Jo-vana) Stjepanović, Janko (Ilije) Jović, Živko (Stje-pana Topalović, Rajko (Miloja) Topalović, Milovan(Đorđe) Pušeljić, Todor (Danka) Pušeljić, Jovan(Stanka) Šešlak, Mika (Peje) Pušeljić, Todor (Jova-na) Šešlak, Nikola (Todora) Šešlak, Vaskrsija (Nede)Šešlak, Rado (Mitra) Radovanović, Mihajlo (Mitra)Radovanović, Cvijetin M. Radovanović, Vlado S. Ra-dovanović, Mika (Janka) Katanić, Dušan (Mike) Ka-tanić, Petar (Janka) Katanić, Radivoje (Petra) Kata-nić, Danilo (Luke) Katanić, Radovan (Milana) Kata-nić, Simo (Mirka) Katanić, Jelenko (Sime) Katanić,Petar (Doke) Katanić, Miloje (Ignjata) Katanić, Di-mitrije (Neška) Petrović, Vlado (Jovana) Petrović,Ljuboje (Nedeljka) Petrović, Boško (Nedeljka) Pet-rović, Mihajlo (Lazara) Petrović, Danilo (Lazara) Pe-trović, Branko (Ilije) Radovanović, Rado (Doke) Ra-dovanović, Gavra (Nedeljka) Radovanović, Miloje(Petra) Radovanović, Vojin (Miloja) Radovanović,Ilija (Krste) Radovanović, Ignjat L. Radovanović,Lazar (Jave) Pašalić, Svetozar (Lazara) Pašalić, Lju-boje (Ignjata) Katanić, Nedeljko (Sime) Katanić, Cvi-jetin N. Katanić, Verko (Ignjata) Katanić, Milivoje1. Katanić, Todor (Sime) Katanić, Bojan (Jovice) Bo-

165

gičević, Marko (Jove) Stjepanović, Nedeljko (Jovice)Popadić, Draginja (Pavla) Savić, Ranko (Marjana)Đurić, Ljuboje (Vaskrsije) Rajičić, Ljubomir (Stje-pana) Ilić, Mihajlo C. Vidović, Boško (Mihajla) Vi-dović, Miloš (Mihajla) Vidović, Jovo (Petra)Savić, Petar (Nike) Savić, Janko (Cvijetina)Maksimović, Simo (Petra) Maksimović, Petra1. Cvjetković, Gavro (Petra) Gavrić, Boško (Pe-tra) Gavrić, Rado (Stojana) Živković, Jovan (Goste)Lukić, Dušan (Jovana) Lukić, Aleksa (Jovana) Lukić,Nikola (Jovana) Božić, Rajko (Todora) Božić, Nedelj-ko (Jovana) Božić, Vaskrsija (Sime) Popadić, Cvije-tin (Sime) Popadić, Simeun (Sime) Popadić, Petar M.Đurić, Spasoje (Save) Katanić, Savo (Miloja) Mitro-vić, Miloje 1. Cvijetković, Mićo Božić, Svetozar (Va-skrsije) Rajičić, Krsta (Tripuna) Perić, Nikola (Kr-ste) Perić. Iz sela Poračina: Luka (Cvijetina) Stević,Mićo (Dujka) Stefanović, Petar B. Blažanović, Simo(Miloja) Cvijanović, Stanko (Sime) Ilić, VaskrsijaStefanović, Pero (Miloša) Đurić, Boško (Dane) Laza-rević, Pavle Čolić, Cvijetin D. Nedeljković. Iz Kak-muža: Vaskrsija (Stanoja) Mijić, Cvijetin (Stanoja)Mijić, Boško (Stanoja) Mijić, Nikola (Ranka) Mijić,Vlado (Sime) Tomić, Svetozar (Vlade) Tomić, Todor(Mitra) Nedić, Nedo (Todora) Nedić, Simo (Petra)Nedić, Milivoje (Petra) Nedić, Nedeljko (Bože) Jef-tić, Živko (Bože) Jeftić, Danilo (Petra) Simić, Ilija(Petra) Simić, Jovica (Đorđe) Božić, Cvijetin (Laza-ra) Mišić, Petar (Sime) Arsenić, Miloš (Sime) Arse-nić, Vaskrsija (Jove) Lukić, Đorđo (Vaskrsije) Lukić,Mika (Mike) Vidaković, Milan (Mike) Vidaković,Svetozar (Mike) Vidaković, Miloš (Mirka) Vidaković,Tripun (Jove) Lazarević, Vlado (Jove) Lazarević, Da-nilo (Miloša) Lazarević, Branko (Lazara) Lazarević,

166

Petar (Sime) Lazarević, Radovan (Marka) Lazarević,Cvijetin (Mihajla) Stanojević, Vojislav (Mihajla) Sta-nojević, Marko (Sime) Stanković, Dušan (Verka)Stanković, Cvijetin (Verka) Todorović, Cvijetin (To-me) Majstorović, Petar (Sime) Blažanović, Milivoje(Sime) Blažanović, Milovan (Jovana) Petković, Miloš(Luke) Vukojević, Miloš (Jove) Popadić - Bos. Pet-rovo Selo, Spasoje (Nedeljka) Mlađenović - Sočko-vac, Tatomir (Pere) Vasić, Mihajlo (Đorđe) Rajko-vić, Radovan (Pere) Bogičević, Ilić (Đure) Stanoje,Cvijetin (Petra) Pejić, Cvijetin Petrović, Cvijetin(Petra) Vujić, Simo (Đoke) Đurić, Mirko (Stanoja)Mijić, Marko (Jove) Đurić, Boško (Jove) Petković,Gavro (Živka) Ristić, Jelisija (Petra) Milošević, Cvi-jetin (Blagoja) Stevanović, Stjepan C. Stjepanović,Stanko (Gojka) Ristić, Jevto (Milana) Samardžić,Cvijetin S. Stjepanović, Mika (Ilije) Vidaković, Jo-van (Miloša) Popadić, Jelisija (Jove) Ristić, iz Soč-kovca: Milen'ko G. Mlađenović, Nedo (Jovice) Savić,Slobodan (Josifa) Popović, Dušan (Vojina) Popović,Božo (Spasoja) Nikolić, Nikola (Petra) Aleksić, Goj-ko (Marka) Lazarević, Mihajlo (Sime) Polugić, Pe-tar Savić, Nikola (Riste) Nikolić, Petar (Save) Ko-vačević, Josip (Josifa) Popović, Nedo (Jovana) Jović,Milojica (Riste) Vukelić, Luka (Spasoja) Nikolić, Do-ko (Todora) Vasić, Branko (Mihajla) Velimirović,Radić Mitar, Rado (Riste) Radić, Spasoje (Bože) Bi-jelić, Jelisija (Bože) Bijelić, Nedeljko V. Bijelić,.Pe-ro (Petra) Savić, Jovan (Đorđe) Kovačević, Svetozar(Miće) Popović. Sočkovac: Savo (Spasoja) Savić, Bo-žo S. Cvijanović, Simo Jović, Stanko M. Stjepanović,Milorad N. Mlađenović, Vojin (Bože) Nikolić, A!ek-sa S .Popović, Mirko N. Mlađenović, Vaskrsija S. Sa-vić, Luka P. Stjepanović, Todor P. Stjepanović, Cvi-

167

jetin (Stjepana) Raković, Vasilija S. Cvijanović, Du-šan (Ilije) Cvijanović, Tripun (Đoke) Tešić, Marko(Đoke) Radić, Ilija M. Kovačević, Mihajlo (Koste)Velimirović, Gosto K. Velemirović, Todor (Ilije) Ga-vrić, Budimir S. Stevačević, Dragan Pavlović, Cvi-jetin M. Bijelić, Božo (Miše) Nikolić, Marko M. Mi-hajlović, Rajko (Bože) Bijelić, Stauoje M. Raković,Miloje (Todora) Vasić, Petar (Jove) Vasić, Milan (Mi-će) Popović, Lazar Marković, Boriša (Đoke) Mlađe-nović, Budimir Stevančević. Iz Karanovca: Simo (Sa-ve) Dragičević, Petar (Jovice) Todić, Jovo (Mome)Mitrović, Ilija (Tripuna) Ilić, Pero (Sime) Radić, Pe-tar (Marka) Mitrović, Kršo (Marka) Mitrović, Ignjat(Blagoja) Dragičević, Jovan Samardžić, Toma (Peje)Petrović, Vaskrsija S. Blagojević, Todor (Ilije) Ka-šiković, Mirko (Nede) Marušić, Jovo (Jovice) Mihaj-lović, Dujko (Sime) Đurković, Trivun (Đorđe) Trif-ković, Savo (Đorđe) Trifković, Pejo (Spasoja) Božić,Cvijetin (Save) Pejić, Đorđan (Todora) Pejić, Todor(Đorđe) Pejić, Đuro (Dujka) Radić, Miloš C. Trif-ković, Ranko C. Trifković, Nedeljko (Tripe) Stije-pić, Božo V. Dragičević, Mitar (Stanka) Stanojević,Mika C. Dragičević, Triko (Dujka) Đurković, Ilija(Dujka) Đurković. Iz Boljanića: Stanko (Jove) Si-mić, Marko (Sime) Simić, Đorđe (Sime) Simić, Cvi-jetin (Sime) Simić, Lazo (Stanka) Panić, NedeljkoB. Gavrić, Jelisija (Mitra) Vasić .Doko: V. Ranko-vić,.Luka (Mitra) Kuzmanović, Marko (Đorđe) Mar-janović, Mitar (Ignjata) Jaćimović, Spasoje (Jove)Poljašević, Simo (Luke) Poljašević, Rado (Jovana)Poljašević, Jovan (Luke) Poljašević, Dimitrija (Si-me) Poljašević, Savo (Peje) Poljašević, Luka (Jove)Vasiljević, Mitar (Jove) Vasiljević, Miloš (Tome) Mi-kić, Vasilj (Marjana) Nikolić, Neđo (Laze) Tešano-

168

-

vić, Đorđe (Jovana) Gojković, Jovan (Blagoja) Goj-ković, Mitar (Luke) Kurjaković, Petar (Mitra) Kur-jaković, Vaskrsija (Boška) Simić, Savo (Luke) Antić,Petar (Luke) Antić, Jovo (Jove) Bijelić, Todor (Jo-vana) Vitlesni, Gavro L. Gajić, Jovica (Gaje) Gajić,Risto (Gaje) Gajić, Mihajlo (Blagoja) Đurić, Jovan(Petra) Ilić, Stevo (Spasoja) Janković, Nikola (Tripe)Janković, Savo (Riste) Lazić, Petar (Luke) Lazić, Bo-jana (Sime) Panić, Todor (Petra) Ljubičić, Lazar (Sa-ve) Ljubičić, Jovo (Save) Mišić, Jovan (Luke) Mišić,Niko (Jovice) Mišić, Stevo (Bože) Maksimović, Cvi-jetin (Peje) Ostojić, Pejo (Nedeljka) Petrović, Simo(Luke) Panić, Cvijetin (Riste) Pejanović, Jovica (Ri-ste) Panić, Trivun (Bože), Jovo (Goste) Radojčić,Stjepan (Jovice) Radojčić, Nedo (Petra) Ristić, Jo-van (Mitra) Ristić, Todor (Bože) Radojčić, Risto (Bo-že) Radojčić, Simo (Mihajla) Radojčić, Todor (Laza-ra) Ristić, Vasilije P. Stjepanović, Petar (Janka)Stjepanović, Risto (Janka) Stanković, Mitar (Tripe)Trifković, Mitar L. Tešanović, Milić (Sime) Trifko-vić, Pavo (Sime) Sofrenić, Vladimir Veselić - Kara-novac. Iz Suhog Polja: Savo (Luke) Cvijanović, Cvi-jetin (Riste) Lukić, Petar (Gavre) Kujundžić, Gospa-va (Pere) Simić, Ilinka (Đoke) Kiperović, Jovan (Si-me) Kujundžić, Hasan (Emina) Bačinović, Mujo (Emi-na) Bačinović. Iz Tekućice: Đoja (Cvije) Cvijanović,Luka (Đure) Paleksić, Jovo (Luke) Paleksić, Mitar(Save) Vukojević, Milka (Jove) Vukojević, Mitar(Stanoja) Ninković, Đuka (Petra) Ninković, Drago(Mitra) Ninković, Vasilije (Đorđe) Vukojević, Cvije-tin (Jove) Vrhonić, Jovanka (Miloša) Vrhonić. Iz Pri-dilja: Ruža Kršić, Radovan (Vaskrsije) Kršić, Žarko(Veljke) Kršić, Mila (Velj'ke) Kršić, Milan Đurić,Dragica Blagojević, Marta Kršić, Milan Kršić, Petar

169

Manojlović, Dimitrije Ilić, Simo Jović, Đorđe (Save)Boganović, Savo (Jovana) Damjanović, Jovica (Đor-đe) Stjepanović, Pavle (Dragana) Đuričić, Stevo(Marka) Nikolić, Cvijeta Nikolić-Radojčić, Mišo(Đure) Nikolić, Vaso (Marka) Nikolić, Nedeljko (Bla-goja) Jekić - Osojnica, Mitra (Luke) Subotić, Vas-krsija (Blagoja) Kršić, Risto (Stanoja) Marković,Stanoje (Marka) Marković, Dimitrije (Dujka) Ilić,Ljeposava (Tanasije) Mihajlović, Anđelija (Tanasije)Mihajlović, Obrad (Tanasije) Mihajlović, Trandofil(Tanasije) Mihajlović, Kristifoje Gligorić, Aleksa(Jove) Gligorić, Simuna (Alekse) Gligorić, SpasenijaBjelanović, Nikola Bjelanović, Cvijeta Blagojević,Stjepan Todorović, Milka Todorović, Zora Manojlo-vić, Cvija Gajić, Cvijeta Gajić, Petra Gajić, RužaBožić, Petra Dragojević, Jelena Dragojević, TanasijeManojlović, Simo Gligorić, Jovan Manojlović, Bla-goje Manojlović, Nikola Kršić i mnogi drugi.

Neka se na svim grobovima ozrenskih partizanakao i drugih boraca NOV koji padoše u borbamaprotiv Hitlerove zloglasne ratne mašine šareni cvi-jeće, koje mnogi od njih za svog mladalačkog životane primiše ni za jedan rođendan.

Molim sve one koji su svjedoci događaja o ko-jima sam pisao, da mi napišu svoje primjedbe kao inove podatke o svemu onome što sam možda slučaj-no izostavio ili sam pojedine događaje nedovoljnoosvijetlio, kako bih u drugom izdanju što vjerodo-stojnije opisao ono što u ovoj knjizi nisam. Takođeovom prilikom, želim da izrazim svoju zahvalnostpreživjelim ozrenskim borcima i rukovodiocima ko-ji mi ukazaše pomoć da bih ono što sam napisao od-govaralo što je moguće više istini.

170

CVIJET IN SARAFIJANOVIC

SUROVA ISTINA

Predgovor:Todor Vuiasinović

Korektor:Emina Tucaković

Naslovna strana i crteži:Ostoja Đurić

Tehnički urednik:Autor

Izdavač:Autor

Štampa:»Univerzal« - pogon »Grafičar« Tuzla

Za štampariju:Jakšić inž. Obrad

Cijena knjige 20 Din.